CChhaarrlleess AAttkkiinnss

FFaakkttoorr rriizziikkaaRRiisskk ffaaccttoorr

Medicinska je sestra ve bila mrtva kad su je nali. Kraj njezinog tijela sjedio jesedamnaestogodinji Garret, umrljan krvlju i drei no. On je bio pacijent napsihijatrijskom odjelu bolnice. Njegova lijenica dr. Molly Katz ne moe vjerovati inikada nije pomislila da je Garret sposoban za takvo zlodjelo. Ali zatim je iskasapljena idruga medicinska sestra. Tko vreba bolnikim hodnicima u potrazi za plijenom? Je limogue da je to ipak Garret?I dok se Molly bori kako bi Garreta spasila od zakona i njegova vlastita uma, oiubojice okrenule su se prema njoj... i njezinoj djeci...Za Harveyja i Cynthiju Atkins.

I za Laurie Duncan i Mary Ann Berube.

ZAHVALE

Na potpori, smjernicama i strunosti autor eli zahvaliti sljedeim

osobama: Garyju Jaysonu, Idi Marls, Barbari Jayson, Sarah Colwell,

Johnu Porteru, Lisi Hoffman, Mariki Rohn, Ruth Cavin. Doreen

Elnitsky, Ellen Ebbs, Donni Hanson, Donni Ford, Lydiji Capuano,

Stevenu Schneideru, Lucille Janatka, Sandri Watt, Patriciji Hacket,

Stacey Rubin, Stacey Asip, Teri Leyh, Carol Cestaro, Sandy Bacon,

Malcolmu Bowersu, Johnu Karleu, Larryju Wightu, Jane Odin, Irmi

Ross, Tonyju Leonardiju, Sue Kociszeivski, Davidu Lowellu, Johnu

Straussu i spisateljskoj skupini koja se sastaje etvrtkom uveer -

Alexu Demacu, Juliji Knerr, Raini Sotsky, Jeffreyju Boydu, Dolores

Aguirre, Margaret i Colinu Munro, Elizabeth Atkins, Robertu

Cassidyju, Carmen Lopez, Ricku Johnsonu i Claire Hall.

PROLOG- Dvostruki kod! - Sheila Gray vritala je niz hodnik uglavnom usnulog psihijatrijskogodjela. - Objavite dvostruki kod! Neka netko objavi dvostruki kod! - Povlaila se unatragod prizora pred kojim se nala. To ne moe biti istina, ne ovdje, ne sada, ne Helen.Nahrupili su valovi munine i straha, prijetei da e je sruiti na koljena koja su jojpodrhtavala pod navalom adrenalina. Ustima je oblikovala rijei Ne, ne, ne, kao da bione nekom arolijom mogle izbrisati uas s kojim se suoila.inilo se da je prola cijela vjenost dok pomo nije stigla; zapravo se za manje odminute Hamilton 5, odjel bostonske bolnice Commonwealth na kojem su smjeteniadolescenti, ispunio uzbuenim staistima, pomonicima, zatitarima, studentimamedicine i medicinskim sestrama. Dvostruki kod je rijetka pojava; znaio je da sedogaa medicinska i bihevioristika hitnoa. Oito, opravdano.Ondje, kraj zakljuanih vrata koja vode do stranjeg stubita, mladi je ovjek, koji jeprimljen u bolnicu nakon prve epizode neega to e se najvjerojatnije pretvoriti ushizofreniju, sjedio poput nekakvog krvlju natopljenog Bude nad nepominim tijelommedicinske sestre Helen Weir.- Ima no - primijetio je staist u bijelom ogrtau.Kroza skupinu je prostrujao amor, ali nitko nije bio spreman prii blie krvavomprizoru.- Garrete - blago je rekla jedna medicinska sestra, nadajui se da e umirujuim tonomprivui pozornost nepominog mladia - spusti no.Nije bilo nikakve reakcije, a pogledi su preli na etiri zatitara.S vie sile no to je bilo potrebno uvari u plavim jaknama okomili su se na GarretaJacobsa. Hitro su mu iz ruke istrgnuli pekarski no s crnim drkom i povukli ga na pod.Nije se opirao, ali momkovi su udovi bili ukoeni poput metalnih djevi.Dvije medicinske sestre i jedan pomonik dovukli su krevet na kotaiima koji je naetiri kraja imao remenje za sputavanje. uvari su podigli momka na krevet. Nepominoje leao, a njegove su bistre plave oi zurile u prazno. Medicinske su sestre brzonamjestile remenje i stegnule ga, provjeravajui jesu li ostavile dovoljno prostora, apotom su ga uvrstile.Dok su one radile na obuzdavanju momka, pozornost ostalih prebacila se na jo uvijektoplo tijelo Helen Weir. Stariji je staist kleknuo kraj glave medicinske sestre i potraiopuls ili neki znak da u tijelu jo uvijek ima ivota.- Ne osjeam puls - rekao je i pokazao prema jednoj od medicinskih sestara. - Ponitekompresiju. Trebaju mi kolica s opremom za oivljavanje, kisik i plinovi u krvi.Traenje utoita u rutini none hitnoe, bez obzira na to koliko su njihova nastojanjabila uzaludna, ipak je pomoglo. Prebacili su je na krevet u odjelu za intenzivnu njegu, alijenici, studenti medicine i medicinske sestre zapoeli su davati infuziju, provjeravalisu plinove u krvi, ubrizgavali jake lijekove i tri puta napravili defibrilaciju koristei sejakim elektrinim okovima u nastojanju da ponovno pokrenu ukoeno srce. Sestra kojaje obavljala kompresiju prsa silno se trudila usredotoiti na svoj zadatak, ignorirati

injenicu da su ona i Helen zajedno radile vie od deset godina. Suze su joj tekle niz licedok je ritmiki pritiskala prsa beivotnog tijela. Proli su tjedan otile na pie nakonposla, smijale su se i prisjeale roendanskih zabava to su ih njihova, sad ve odrasladjeca, zajedno slavila. Pokuavala je ignorirati krv koja joj se zalijepila za rukavice inatopila Heleninu majicu. Bilo je previe krvi, a ve se poela zgunjavati i postajatielatinozna poput domae marmelade.Nastojanja su trajala etrdeset pet minuta, otprilike petnaest minuta vie no to jeuobiajeno. Na koncu su doivjeli poraz, ali uvijek e moi rei da je uinjeno sve to semoglo uiniti kako bi se spasila njihova kolegica.Stariji je staist proglasio smrt u tri ujutro. Potom je nazvao policiju, svojegpretpostavljenog, medicinskog istraitelja i odvjetnika bolnice.PRVO POGLAVLJEHitni trakt psihijatrijskog odjela bostonske Commonwealth bolnice zujao je okomene. Bilo je jedanaest uveer i ja sam se pitala, ne prvi put, zato sam, za ime Boje, tosebi uinila. ovjek bi oekivao da sam dosad ve nauila odolijevati svojimgrandioznijim porivima - ini se da nisam. I tako sam se muila s papirologijom svojegpetog prijma u bolnicu te veeri. Brzo sam izraunala koliko mi je jo vremena ostalo zaovu smjenu - devet sati, a potom sam u glavi stvorila razlomak kako bih vidjela koliko jeprolo, a koliko preostalo. To je mentalna igra koju igram kad sam deurna. Ne znamzato, ali tjeila me spoznaja da sam odradila dvije petine noanje zabave.Na vratima se zaulo kucanje, a odmah potom promolila se nepozvana glava. - Dr.Katz. - Pomonik Billy je govorio tonom u kojem se osjealo ispriavanje.- Ne mora mi rei - odgovorila sam - moram obaviti jo jednu procjenu?- Shvatili ste.- Daj mi tri minute da ovo zavrim i doi u.Vratila sam se zadatku popunjavanja obrasca za prijam u bolnicu od etiri stranice, apotom sam ukljuila kompjutor kako bih unijela ono to sam propisala za pacijenta. Uodreenom je smislu vjerojatno bolje da ima posla. Nona deurstva mnogo breprolaze ako ovjek ima pacijente.Potpisala sam tri kopije obrazaca, napustila relativan mir siunog ureda i zaputila seprema otvorenom prostoru psihijatrijskog odjela za procjenu i trijau, ili OPT.OPT se sastoji od sedam malenih soba za promatranje okrenutih prema zajednikomprostoru. Osoblje, psihijatrijska medicinska sestra i pomonik, nalaze se u prostoriji izapleksiglasa u kojoj postoji monitor s podijeljenim ekranom kako bismo moglipromatrati to se dogaa u svakoj od soba. Preda mnom su se nalazila nastojanja mojegveeranjeg rada.U sobiku broj jedan, sklupana ispod plahte, leala je Marisa Thomas, narkomankakoja se izvlaila iz svoje posljednje orgije s kokainom i heroinom. Dola je na hitni trakt

prijetei da e se ubiti i preklinjui da je primimo u rehabilitacijski program. Naalost,drava ima ogranieni broj kreveta za odvikavanje, a ti su rezervirani za sluajevevisokog rizika, kao to su trudnice. Marisa je trenutno vrsto spavala, sklupana ispodtanke plahte. Ujutro e joj rei da nema slobodnih kreveta, ali tada e biti naspavana,vie nee razmiljati o samoubojstvu i poet e je muiti potreba za heroinom. Dobit etelefonski broj metadonske klinike i moda kratak govor u stilu Mi znamo da ti tomoe. Zatim e otii, vratiti se na ulicu i potraiti sljedeu dozu.Sobiak dva zauzimao je Eddie Wauslausky, mukarac star etrdeset tri godine sdugom povi- jesti kronine shizofrenije. Doveo ga je njegov socijalni radnik u pratnjipolicije nakon to su ga pronali. Eddie je prije dva tjedna prestao uzimati svojeantipsihotike i otad se neprestano opijao. Postao je paranoian i zabarikadirao se u sobistambenog motela gdje ivi proteklih dvanaest godina. Kad su razvalili vrata, nali suEddieja bez oruja, okruenog praznim bocama estokog pia i zguvanim kutijamakeksa. Sva su svjetla bila ugaena, a utinice istrgnute iz zidova. Zabrinutost je izazvalajedna jedina petrolejska lampa i dvadeset litara goriva.Kad sam ga pitala zato je imao petrolejku, rekao mi je: - Kampirao sam. Je li to zloin?- Zato ste iupali utinice? - bila sam uporna.- Iz njih je curilo.- to je curilo?- Boe, zar vas niemu ne ue? Elektricitet, curi na sve strane. Izlijeva se iz ica i ulaziu moj mozak. Ne elim da me pogube elektrinom strujom. Nikoga nisam ubio.U treem se krevetu nalazio bradati mukarac kojeg je policija pokupila dok je boshodao autocestom. Nije imao nikakvih osobnih dokumenata, nije htio rei kako se zove,ve je samo sjedio na krevetu, ustima oblikovao rijei i lagano se njihao. Odjea mu jeprljava i zaudara po starom znoju i cigaretama, a pretrage krvi na alkohol i mokrae nadrogu bile su negativne. Bez obzira na to o kakvom je ludilu rije kod njega, organskogje porijekla. Kad sam telefonski razgovarala o njegovu sluaju sa svojim nadzornikom,dr. Adamsom, on je rekao: - Zvui kao lutalica.- A to bi bilo? - pitala sam.- Postoji vrsta shizofrenika koji, ini se, lutaju od grada do grada. Premda katkadgodinama ostaju na jednome mjestu i moe ih se vidjeti kako satima hodaju uz cestu.Opiru se lijeenju, a im iziu iz bolnice, prestanu uzimati lijekove i vrate se hodanju.Mnogi od njih imaju religiozne ili polureligiozne fikcije.- Kao da su Isus?- Upravo tako. Naokolo se takoer kree mnogo Ivana Krstitelja.- Dakle, to bih trebala uiniti?- Ne govori da e ubiti nekoga ili sebe?- Ne, ali njegova su stopala u prilino loem stanju. Ima inficiran noni prst koji bitrebalo izlijeiti prije nego ostane bez njega - dodala sam.- Mislite da je teko onesposobljen? - pitao je, izgovarajui jednu od tri krilatice kojeovjeka mogu zadrati u bolnici protiv njegove volje.- Da.

- Onda ga hospitalizirajte.- Ne znam mu ak ni ime.- Uvedite ga kao Johna Doea, a ujutro se moemo raspitati poznaje li ga netko u centruza mentalno zdravlje.Krevet broj etiri zauzimala je Colleen Finch, platinasta plavua koja ima snaan porivsamo- ozljeivanja koji je njezin nain psihikog oslobaanja. Stigla je nakon to sepredozirala svojim antidepresivom. Ima dijagnozu graninog poremeaja osobnosti -to u osnovi znai da je uhvaena izmeu pretjerano snanih emocija i dubokog osjeajapraznine. Ve sam je viala na hitnom traktu. Posljednji put je to bilo kad si jekuhinjskim noem previe duboko zarezala trbuh. Sjeam se kako se prepirala samnom, govorei da ne eli biti primljena u bolnicu. - Cijelo vrijeme to radim, u emu jeproblem? Ako me natjerate da ostanem u bolnici, sve e se samo pogorati.Vjerojatno je bila u pravu, ali tada sam smatrala da nemam izbora. esto je dolazila nahitni trakt sa sve uestalijim i teim epizodama samoozljeivanja. Neto kuha u njoj, a jane elim biti osoba koja e je poslati kui da se ubije.Moja peta procjena, Fred Granger, ve je otiao. Fred je ve dugo pacijent lokalnogcentra za mentalno zdravlje koji esto posjeuje hitni trakt kad mu je potreban netko skim bi mogao razgovarati, a ne moe stupiti u kontakt sa svojim terapeutom. Doao bi,pet minuta razgovarao s medicinskom sestrom, naveo je da ispuni njegovu papirologijukako bi mu se opet spojio telefon, a potom bi otiao.Iz relativno smirenog prostora medicinskih sestara gledala sam kako izvana dovodemoju sljedeu evaluaciju. Srce mi se stisnulo dok je sestra s trijae vodila mladudjevojku natrag do zakljuanog odjela.- Lice anela - ustvrdila je Carla Williams, sestra sa psihijatrije, prekinuvi mojerazmiljanje.- to je uinila? - pitala sam.- ekaj da pogledam. - Prelistala je papire s trijae. - Evo je. Jennifer Ryan, trinaestgodina. Policija ju je dovela nakon to je napala majku. Majka je rekla: Ona je izvankontrole.Uzdahnula sam. Ovo nije mjesto za dijete.Pola sam k njoj i predstavila se. - Zdravo, Jennifer, ja sam Molly Katz, dr. Katz.Njezine su me bistre plave oi procjenjivaki odmjerile. Lice joj je bilo bez pritia, aline i bez minke. Pokuala sam se sjetiti kako je moja ki izgledala kad je imala trinaestgodina. Djevojica je trebala biti prestraena, ali se doimala sigurno i kao da je zalutalaovamo. Na sebi je imala istu odjeu, a crvena joj je kosa bila vezana u blistavi konjskirep. - Ne bih trebala biti ovdje - jednostavno je izjavila.- Pogledajmo to moemo uiniti po tom pitanju. - Povela sam je u malenu sobu zarazgovore.Osvrnula se naokolo, pogledavi lavinu papirologije koja se prelijevala preko pisaegstola i napola rastrganu plastinu alicu to sam je ranije te veeri unitavala tijekomtelefonskog razgovora s nadzornikom osiguranja.- Dakle, zato si ovdje? - poela sam.

- Moja majka misli da sam luda ili tako neto.- Zato bi to mislila?- Nemam pojma. - Pogledala me ravno u oi.- Jeste li se vas dvije posvaale?- Stalno se svaamo.Kao da sam klijetima izvlaila rijei iz nje. - Oko ega se svaate?- Svega.Pokuala sam pustiti da tiina naraste, nadajui se da e ona ispuniti prazninu. Oitojoj tiina nije smetala, a ja sam morala kopati ako sam eljela pojedinosti. - Daj mi nekiprimjer svae.- Ona ne eli da ja bilo to radim. Ne smijem izlaziti s prijateljima, naljuti se zbogonoga to nosim, koga viam, ne svia joj se moj deko. Nita ne smijem.- Je li se veeras neto dogodilo?- Kako to mislite?- Zato bi te dovela na hitni trakt? Je li to ve koji put uinila?- Prole me godine poslala u Riverton.Naulila sam ui pri spomenu privatne psihijatrijske bolnice. - Koliko si dugo bilaondje?- etiri, pet dana.- Zato si bila ondje?- To je moja mama, ona misli da sam ja nekakva uasna osoba. Samo me eli maknuti sputa da bi mogla... - Odmahnula je glavom. - Ne znam.- to je s tvojim tatom?- Ve ga dugo nema.- Preminuo je?- Ne, u Jerseyju je. Pokuala sam ivjeti kod njega, ali nije uspjelo.Pokuala sam povezati normalnost Jenniferine fasade u vreastim trapericama spriom koja se u djeliima pojavljivala. Izgledala je starija od trinaest godina, gotovokao da se njezina seksualnost razvila prije nego je njezino tijelo dosegnulo svoju punuvisinu. Imala je dojke kao odrasla ena i mogla sam zamisliti kakav bi uinak to imalo namomke njezine dobi i starije.- Jesi li jo kada boravila u bolnici? - nastavila sam, pokuavajui otkriti ima li jopsihijatrijske povijesti bolesti.- Samo taj jedan put. Trebala sam sudjelovati ti dnevnom programu, ali to je bio vic.- Gdje je to bilo?- U istome mjestu.- Jesi li ikad uzimala lijekove?Prije nego je dospjela odgovoriti, zazvonio je telefon. Javila sam se.- Molly, Carla je. Ovdje je majka tvoje evaluacije i eka razgovor s tobom.- Reci joj da u je primiti za pet minuta. Ima li jo neega ondje vani?- Jo nema, ali no je tek poela.- Da, a ja postajem starija iz minute u minutu.

- Opet sam se okrenula k Jennifer, nastojei se vratiti u prijanji tok misli.- To je bila moja mama, nije li? - pitala je.- Da.- Ne elim boraviti u bolnici. Nemate pojma kakva su to mjesta.- Vidjet emo kako e se situacija razvijati. Onda, koji si razred?- Sedmi.- Svia li ti se kola?- U redu je.- Kakve su ti ocjene?- Ne pitajte.- Tako loe?Lecnula se. - Nisu dobre. Natjerat e me da ponavljam razred.- Je li se to ikad ranije dogodilo?- Ne, lani je bilo blizu. Vrijeme provedeno u bolnici prilino mi je nakodilo. Upravo ese to i sada dogoditi ako me poaljete u bolnicu. Samo ete sve pogorati. Trebali bistevidjeti kako je u koli. Svi odlaze na ta mjesta i vraaju se u gorem stanju od onoga ukojem su bili ranije.- Ima prijatelje koji su boravili u psihijatrijskim bolnicama?- Aha, ba je udno; oni se, kao, hvale time.- Zato idu onamo?- Glupe stvari, recimo, jedna je cura pokuala prerezati ile na zapeima pa su jeposlali u bolnicu na dva dana, kao da bi joj to moglo pomoi ili tako neto?- Ne ini se ba neto, zar ne? to je s tobom, jesi li se ikad osjeala tako loe da sipoeljela umrijeti?- Katkad.- Jesi li se ikad pokuala ubiti?- Ne za ozbiljno. Jednom sam pokuala uzeti neke tablete, ali nita se nije dogodilo.- Kad je to bilo?- Prije nego sam otila u Riverton; zato su me poslali onamo.- Kakve si tablete uzela?- Neto majino. Bio je to, mislim, Valium, ili tako neto.- Jesu li ti ispirali eludac?- Aha, a tu je bila i ona odvratna crna stvar.- Zvui ozbiljno - primijetila sam, shvativi da je netko njezino predoziranje smatraodovoljno ozbiljnim za ispiranje eluca i drveni ugljen.- Ne znam.- Kako je sada? Misli li katkad da bi se mogla ubiti?- Katkad.- Razmilja li o nainima na koje bi to mogla uiniti?- Kao to je gutanje tableta ili neto slino?- Koliko esto razmilja o takvim stvarima?- Ne znam, moda svaki dan.

- Postaje li gore kad se ti i tvoja mama svaate?- Aha, samo bih eljela da ona gleda svoja posla. Znam da e me pokuati strpati ubolnicu. Kao da, recimo, to neprestano dri nad mojom glavom.- Morat u razgovarati s njom - priznala sam, pitajui se kako e Jennifer to prihvatiti.- Aha, svejedno.- eljela bih s njom nasamo razgovarati, ba kao i s tobom, a zatim emo nas trizajedno sjesti i pokuati dogovoriti to emo dalje.Dobacila mi je pogled koji se doimao rezigniranim i nekako prestarim za njezino lice. -Rei e vam da izvodim svakakve stvari; nita od toga nije istina. Cijelo vrijeme lae omeni.Imat u to na umu. - Izvela sam je do niza za pod prikovanih stolica u zajednikojprostoriji.Njezina majka, za koju sam procijenila da je otprilike moje dobi, sjedila je ondje ivrsto stezala svoju malenu torbicu.- Jeste li vi lijenica? - pitala je kad je ustala, izbjegavajui kerin pogled.- Da, ja sam dr. Katz, Molly Katz.- Moram razgovarati s vama. - Oi su joj bile crvene i opazila sam zguvani komadipapirnatog rupia kako viri iz njezine iznoene crne torbice. Najvie je upadala u oicrveno-plava modrica na njezinu desnom obrazu.- to e joj rei? - pitala je Jennifer, a u rijeima joj se osjeao optuujui ton.Gospoa Ryan je gledala ravno u mene. - Moram razgovarati s vama.- Poimo u moj ured.- Imam pravo znati to e rei. Nije poteno. Ne moete vjerovati -- Jennifer - rekla sam jer nisam eljela da podivlja na hitnom traktu - onako je kakosam ti rekla. Moram razgovarati s tvojom majkom, a zatim emo nas tri zajedno sjesti.Moram uti obje strane prie.- Nije poteno. - Lagano je udarila nogom o pod. - elim uti to e ona priati.Medicinskoj sestri, koja je razmjenu promatrala iza zida od pleksiglasa, dobacila sampogled upozorenja. - Carla, moda bi ti mogla sjesti s Jennifer i obaviti papirologiju.Barem bismo to mogli maknuti s puta.- Kakvu papirologiju? - otro je pitala tinejderica. - Je li to da bi me se zatvorilo ubolnicu?- Ne, to sa svima inimo, rije je samo o hrpi obrazaca.Prije nego se dospjela prepirati ili se jo vie uzrujati, uvela sam njezinu majku u ured.- Doima se prilino ljutitom - primijetila sam dok sam se sputala na stolicu nasuprotgospoi Ryan.- To nije nita, ekajte da se zahukta... - Zagledala se u mene, procjenjujui me. - Imateli djece? - pitala je.- Dvoje.Razmislila je o tome, zaustila da e neto rei, a potom se predomislila.- Dakle, to se dogaalo? - potaknula sam je.Nasmijala se; zvualo je isforsirano i malo previe otro. - to se nije dogaalo?

- to se veeras dogodilo? Zasigurno je bilo neto ozbiljno kad ste pozvali policiju.- Jednostavno je previe. Ne mogu izii na kraj s njom. Sve to kaem je pogreno i onane slua. Cijelo vrijeme psuje i vie na mene, ali to nije nita. Kad pone bacati stvari iudarati... ne mogu izii na kraj s njom.- Je li se veeras neto dogodilo? - bila sam uporna.- Da, stigla sam kui s posla i nala nju i njezina sedamnaestogodinjeg momka umojem krevetu. - Stavila je ruku na ozlijeeni obraz i gurnula zalutali uvojak plave koseiza uha. - Ima trinaest godina; odbija kontracepcijska sredstva. Znam da se drogira. Kadje prole godine boravila u bolnici, rekli su da je puila travu, a sam Bog zna to jouzima. Njezini me uitelji zovu svaki tjedan. Nazovu me na posao i kau da moram doina razgovor, ali kako bih to trebala izvesti? Radim kao blagajnica u banci; jedvauspijevam zadrati posao, a zatim se vraam kui tome. Bili su nagi u mojem krevetu.Nisam mogla vjerovati vlastitim oima. Kad sam mu rekla neka ode, poela je vikati namene, kao da sam ja ta koja ini neto pogreno.- Koliko dugo to traje?- Nije uinila nita od onoga to sam ja rekla otkako je navrila deset godina, a samBog zna koliko dugo spava s momcima. Situacija postaje sve gora. Ujutro se bojim otiina posao jer nemam pojma to u nai kad se vratim kui. Nou se iskrada iz kue;nemam pojma gdje je. Mislim da je u koli, a tada me nazovu i kau da se ondje uopenije pojavila. Posjetili su me ljudi iz Centra za socijalnu skrb i prijete da e mi oduzetiskrbnitvo. Iskreno reeno, eljela bih da to uine. ao mi je ako me to ini uasnomosobom, ali eljela bih da je netko drugi preuzme. Ne mogu izii na kraj s njom... -Spustila je pogled na svoje ruke stisnute oko remena torbe. - Ne mogu je odvesti kui.- Zato ste pozvali policiju? - pitala sam, svjesna da mora biti jo neega.- Nisam znala to bih drugo uinila. Nije pustila momka da ode, neprestano ga je vuklanatrag, pa sam morala zaprijetiti optubom za silovanje maloljetnice da bi otiao. Baremmislim da je to njezin momak. Ima tek trinaest godina; ne znam s koliko je momakaspavala. Kad joj je bilo jedanaest godina, imala je gonoreju. Odvela sam je svojemginekologu jer je upravo poela dobivati mjesenicu, a on mi je rekao da ima gonoreju.Kad sam je pitala kako se zarazila, lagala je. Ne znam kako sam se zarazila. Ne, nikadnisam imala spolne odnose. Sigurno je pogrijeio. Poput zadnjeg idiota, ja sam jojvjerovala. To je jo jedan problem, ona neprestano lae, meni, svojim uiteljima, svojemocu. Nikad ne moete znati to je istina. Ne mogu vjerovati niti jednu rije koja izie iznjezinih usta. ak je optuila jednog od mojih prijatelja da ju je dirao. Nije uope bioondje kad je ona rekla da se to dogodilo. Ako neto obea, nee odrati obeanje. to bihtrebala uiniti? Netko mora biti s njom dvadeset etiri sata dnevno. A ja moram raditi.- Dakle, momak je otiao, a vi ste pozvali policiju?- Bila je izvan kontrole. Priznajem da ni ja nisam bila osobito smirena. Rekla sam jojneka ode u svoju sobu, ali nije htjela. Kao da se pretvara u ivotinju kad nije ponjezinom. Okomila se na mene lampom, ali sam joj je uspjela uzeti, a tada mejednostavno poela udarati. Da me mogla ubiti, uinila bi to. Nazvala sam 911. Nisamznala to bih drugo mogla uiniti.

- Pravilno ste postupili.- Ne mogu je povesti kui. - Preklinjala je:- Morate je nekamo primiti. Jednostavno vie ne mogu ovako.ila joj je pulsirala na elu, a crte njezina lica bile su napete i naglaene tamnimsjenkama. Na trenutak mi se pred oima pojavila slika njezina kostura koji pokuavaiskoiti iz koe. eljela sam joj rei da e sve biti u redu, ali sam u srcu znala da je tonemogue obeati. - Osjeate li se spremnom da ovamo pozovem vau ker?- Ako morate, ali neu je uzeti natrag.Na jednoj sam je razini eljela protresti i rei: Ne moete jednostavno ostaviti svojedijete na hitnom traktu. S druge strane, da je to bila moja ki i da je uinila sve to... -Odmah u se vratiti.Jennifer je podigla glavu kad sam izila iz ureda.- Smijem li otii? - pitala je.- eljela bih da ue kako bismo nas tri porazgovarate.- Neete mi dopustiti da odem kui, zar ne?- Mislim da bismo trebale sjesti i donijeti neke odluke o tome to emo dalje.Gledala sam kako se tinejderica trudi zadrati kontrolu nad sobom. - to vam jerekla? - Njezin je glas postao za nijansu vii i prodorniji. ena ovisna o kokainu i heroinuu prvom sobiku reagirala je zatvaranjem vrata.Nita nisam rekla, ve sam pridrala vrata ureda. Dok sam ekala da Jennifer ue,osvrnula sam se po previe skuenom prostoru. Majka i ki e se gotovo dodirivati dokbudu ondje sjedile. Osjetila sam kako napetost raste i ponovno razmislila o strategiji. -Znate to - rekoh - bilo bi bolje da se smjestimo u jednu od soba za promatranje.- Kretnjom sam pozvala Beth Ryan i njezinu ker da me slijede u sobiak broj est.Njih su dvije sjedile na suprotnim stranama leaja, a ja sam stajala uza zid kraj vrata.Jennifer je gledala u pod, a njezina je majka zurila ravno u mene. Niti jedna od nas nijeeljela biti ondje.- Moramo napraviti nekakav plan - poela sam. - Oito je da su kod kue stvariizmaknule kontroli.- O emu to govorite? - odbrusila je Jennifer. - to vam je rekla?- Istinu - ustvrdila je njezina majka. - Samo sam joj rekla istinu.- Kao da ti uope zna to je istina. Samo si bijesna jer ja mogu nai momka, a ti nemoe.- Vidite - rekla je Beth, gledajui u mene kao da trai potvrdu. - Ovo je nain na kojitrinaesto- godinjakinja razgovara sa svojom majkom. Prekrasno, nije li?Osjeala sam kako tonem u ivi pijesak. - Gledajte, jasno je da vas dvije morate rijeitimnoge probleme, ali sad moramo smisliti neki plan koji nikoga nee ugroavati.- Pustite me da poem kui - ree Jennifer. - To je jedini plan koji ja elim.- Kako e se uspjeti drati pod kontrolom? - pitala sam.- O emu to govorite? - odbrusila je tinejderica.Pogledala sam sve veu masnicu na licu njezine majke i pomno birala rijei. - Upolicijskom izvjetaju pie da si bila prilino uzrujana i da si udarila svoju majku.

- Nisam je ni taknula. Rekla sam vam da ona lae.- Kako sam onda dobila ovo? - pitala je Beth Ryan i okrenula se da pogleda svoju ker.- eli li doktorici rei kako se ovo dogodilo?- Odakle bih ja to znala? Moda si pala, moda si se sama udarila. Nemoj meneokrivljavati za svoje probleme.- Dosta je - ustvrdila je Beth Ryan i ustala. - Jednostavno to vie ne mogu trpjeti.- to elite rei? - pitala sam.- Morate je nekamo smjestiti.- Kuko jedna! - prasnula je Jennifer i bacila se na svoju majku.Beth Ryan, oito navikla na takvu reakciju, brzo je izila.Jennifer ju je slijedila u ekaonicu. - Jebena kuko! - vrisnula je i dovikivala psovke zasvojom majkom.Pogledala sam Carlu u prostoru za medicinske sestre, koja je ve pritisnula gumbalarma ispod pisaeg stola. Kroz maleni stakleni prozor na pojaanim vratima koja vodeu glavni hitni trakt vidjela sam tri zatitara kako nam jure u pomo. Jennifer je svojumajku stjerala u kut, a inilo se da je spremna udariti je. Pokuala sam je smiriti, ali sambila pripravna uhvatiti njezinu desnu ruku koju je podigla sa stisnutom akom.- Jennifer, mora uspostaviti kontrolu nad sobom - rekla sam dok su je uvari vukli odnjezine majke. im su je dotaknuli, poela je mlatarati rukama i nogama i vritati. Srcemi je lupalo u prsima dok sam uvarima pomagala da je smjeste na krevet s remenjemza sputavanje.- to to radite? - vikala je. - Neee! - Udarala je nogama i pljuvala na nas dok smo jojdrali ruke i noge i vezivali je. - Upomo! Mamice, upomo!Kad smo je vezali, okrenula sam se Carli. - Daj joj dva miligrama Ativana, odmah.- Stie.Okrenula sam se od djevojice koja je psovala i pokuala pronai njezinu majku.Nisam mogla zamisliti kako je na nju djelovalo gledanje vezivanja njezine keri. - Kamoje majka otila? - pitala sam jednog od zatitara.- Ne znam.Brzo sam provjerila sobike, pomislivi da se moda sklonila u jedan od njih kako bise maknula s puta. Ali ena je nestala.Kad se Carla vratila sa pricom punom sredstva za smirenje, rekla sam joj: - Mislim daje majka otila.Jennifer je potezala remenje i vritala dok joj je Carla ubrizgavala lijek. - Kuko jedna!Jebena kuko!Carla se okrenula k meni nakon to je dala injekciju i apnula glasom to sam ga samoja mogla uti: - Tko bi joj to mogao zamjeriti?

DRUGO POGLAVLJE- Mama, gdje su moje trenirke? - Glas mojeg sina urlao je uza stube i ubacio se u mojsan. Tiho sam zastenjala i okrenula se kako bih na radiju pogledala koliko je sati. Bilo jejedanaest i trideset u nedjelju ujutro. Moja je smjena zavrila u osam i pokuavala samsi osigurati nekoliko sati oporavka. Josh je, budui da ima sedamnaest godina, zakljuioda sam dovoljno spavala, a kako je danas poslijepodne koarkaki turnir, koji unastojati gledati, vie se usredotoio na pripremanje svoje opreme.- Pogledaj u praonici - doviknula sam kroza zatvorena vrata svoje spavae sobe.- Prljave su.- Onda ih stavi prati.- Nema vremena.Opet sam pogledala sat. - Tvoja je utakmica tek u jedan. Stii e.- Znam, ali ve je prolo podne.- O emu to govori? - progunala sam i spustila bose noge iz topline plahti od flanela.- Tek je prolo jedanaest.- Zaboravila si pomaknuti sat.- Oh. - Osjetila sam neodreenu alost zbog gubitka jednog sata svoje najdragocjenijenedjelje. Oteturala sam do kupaonice i ondje se poela oivljavati. Iz glave nisamuspijevala izbaciti noanje deurstvo; prisjeala sam se djelia koji su se ubacili u mojadva sata sna. Neprestano sam razmiljala o eni koja je svoju ker ostavila na hitnomtraktu. Na koncu smo je uspjeli dobiti na telefon, oko tri ujutro. Trebala nam je njezinasuglasnost za hospitaliziranje njezine keri, a ona je nestala prije nego je potpisala razneobrasce. Tu je takoer i njezin postupak naputanja keri, to e iziskivati prijavuCentru za socijalnu skrb.Stavila sam kap tekuine za vlaenje na lee, koje sam zaboravila izvaditi prije negosam zaspala. Pogledala sam svoj odraz u zrcalu i vidjela enu od trideset devet godinakrupnih smeih oiju i guste tamne kovrave kose koja se raskutrala tijekom nemirnogsna. Oprala sam zube i otvorila tu. Dok sam stajala pod mlazom tople vode, drala samse ugodne spoznaje da se nalazim u vlastitom domu i da u nekoliko sati provesti sasvojom djecom. Nas troje smo nedjeljom nastojali zajedno provoditi to vie vremena.Bilo je teko, a sa svakim tjednom koji je prolazio shvaala sam koliko mi je malovremena ostalo s mojom djecom. Lice to sam ga vidjela u zrcalu previe je mlado za to.Megan je brucoica na Bostonskom sveuilitu, a Josh poinje razmatrati ponude zakoarkaku stipendiju. Jo godinu dana, pa e i on otii. Za razliku od njegove sestre,sumnjala sam da on razmilja o fakultetima koji se uglavnom nalaze izvan drave.Obrisala sam se i pola u potragu za istim trapericama, tenisicama i majicom. Doksam prekopavala po hrpi iste odjee, zaulo se kucanje na vratima.- Mama, jesi li ustala? - upita Megan.- Ui.- Teka no? - pitala je pruajui mi alicu vrele kave.

- Blagoslovljena bila - rekoh, razmiljajui o tome koliko je na odnos drukiji sadakad ve osam mjeseci ne ivi kod kue. Dok sam upijala izgled svoje keri i prvi gutljajtamne kave, u mislima sam je usporeivala s trinaestogodinjakinjom od sino. Meganje na sebi imala uobiajene vreaste traperice i pletenu majicu. Imala je oeve plave oi itamnu kosu crvenkastosmee boje, slinu mojoj. Iskreno reeno, ta boja nae kosedolazi iz boice. - Dakle, kako je na fakultetu? - pitala sam.- Nije loe, a tebi? - Sjela je na rub mojega kreveta i ispruila svoje duge noge.- Sitnica.- Aha, svakako. Zna, do kraja tjedna moram se prijaviti za predmete to u ih sluatisljedee godine - nastavila je.- Jesi li odluila to e uzeti?- Nema ba mnogo izbora; ako u se drati medicine, onda je stvar uglavnom rijeena.Ove sam se godine rijeila biologije, a ukoliko ne uprskam ispite sredinom semestra, bitu sasvim u redu. Zato idue godine moram uzeti organsku kemiju i fiziku.- Nadajmo se da si, to se tie fizike, naslijedila oeve gene - to nije bio predmet ukojem sam briljirala.- Da, ali si ga poloila.- Jedva - priznala sam. - Ako me neto moglo izbaciti s medicine, onda je to bila fizika.- Zacijelo si bila dobra. Sjeam se da si se doista muila s tim... pa, koju si ocjenudobila? - pitala je, ne prvi put.- Neu ti rei - rekoh, ne elei joj povjeriti tajnu o mojoj jedinoj neslavnoj trojki.- O, ma daj.- Ne, jer e ti dobiti bolju ocjenu i nee mi dati da to zaboravim.- Vjerojatno - priznala je i nasmijeila se - ali saznat u.- Ne raunaj na to. Naravno, iz kemije sam imala same petice.- Da, sjeam se da si mi to nekoliko puta spomenula.- Nemoj biti drska sa svojom majkom; ona je stara i angrizava.Prije nego je uspjela odgovoriti, moj sin visok metar i devedeset uletio je u sobu. -Nemam niti jedne iste trenirke. - Oito je bio uzrujan.- to e uiniti kad bude na fakultetu? - Megan upita brata. - Zna da mama nee bitiondje da bi prala tvoje rublje.- Mama - preklinjao je, nekako oekujui da u stvoriti istu sportsku opremu.- ao mi je, ali zar ne moe jednostavno odjenuti traperice?- To e izgledati glupo.- Kako bi bilo da odjene prljavu? - Budui da sam znala koliko je pedantan moj sin,bilo mi je jasno da to nee biti opcija - naravno, prava je zagonetka odakle mu taosobina. Napola sam sumnjala da ga je moja majka uvela u taj neobini kult istoe doksam se ja muila s prvim dvjema godinama studija medicine.- Sve su odvratne - alio se. - Ne mogu vjerovati da nigdje u ovoj kui nema isteodjee.- Josh, ao mi je, ali morat e sam voditi rauna o tome. Tvoja sestra ima pravo, toe idue godine?

- eli rei da nema nikoga tko bi vodio brigu o prljavom rublju? - pitao je i pogledaosestru.- Sigurno se ali. U podrumu studentskog doma nalazi se velika praonica. Bude liimao sree, nai e slobodnu perilicu.- Ni sluajno - odgovorio je jer mu se ta slika nije nimalo sviala.- Ali tako je, a jo k tome ljudi svuda ostavljaju svoju gnusnu odjeu, netko danimazaboravlja izvaditi svoju odjeu iz perilice pa postane pljesniva i smrdljiva.- Megan, prestani plaiti brata.- Ona se ali, je li? - pitao je tjeskobnim tonom.- ao mi je, duo - rekoh. Jo uvijek se nisam navikla na posve kratku kosu kakvu jesad imao. No tada sam se podsjetila da su neki od njegovih suigraa posve obrijali glave.Nekolicina se iala tako da im se na glavi vidi logotip njihova tima.I kao to esto inim, kao ponosna majka dvoje tinejdera, zahvalila sam Bogu nasitnim milostima. - Zna kako emo, Josh, putem do dvorane moemo svratiti uMarshall's i kupiti trenirku.- Famozno, a kako bi bilo da svratimo u Gap?- Ako ti plaa - odbrusila sam.Pogledao je sestru. - Onda Marshall's. Ali moramo krenuti.Pomalo alei za udobnou svojega kreveta, dopustila sam da me odvuku dolje i vando automobila. Tijekom nekoliko proteklih godina postala sam slijepa na neka odkljunih pitanja koja su inila sredite mojeg ivota. Kao supruga i majka (a kako sedavnim to ini), ponosila sam se urednim domom, urednim vrtom i urednom djecom.Prijekori moje majke dali su ploda u mojem desetogodinjem braku. Mary Katz,djevojakog prezimena Murphy, odgojila me uz jaku pomo irsko-katolike etike, a onaje sama poinila fatalni grijeh koji ju je uinkovito odvojio od ostatka njezine obitelji -udala se za mojeg oca, Zidova iz Dorchestera.Dok sam gledala zarasli gusti koji je neko bio moj cvjetnjak, podsjetila sam se kakoje vrijeme da se pozove sluba za odravanje okunica. Znala sam da bi Josh mogao, ivjerojatno bi trebao, pokositi travu, ali njegov se ivot vrti oko koarke i nadasve vanepotrage za punom sportskom stipendijom. Nisam mu mogla zamjeriti njegovuusredotoenost na taj cilj; njegova su me postignua i injenica da zna to eliispunjavali ponosom. Ali njegova koarka, kao i moja odluka da prestanem bitimedicinska sestra i vratim se na fakultet, obveze su koje utjeu na ivote svih nas,ostavljajui malo vremena za odravanje kue i konju tratine. Trenutno sam plaaladrugima da obavljaju to vie tih poslova, sve to sam si mogla priutiti. to se tieostaloga, pa, ovjek katkad usisava kuu, a katkad ne.Ukrcali smo se u moju hondu, Megan sprijeda, a Josh se zavalio na stranjem sjedalu.- Sigurna si da ne bi radije svratila u Gap? - pitala je Megan, podravi brata.- Mislila sam da samo idemo po trenirku - rekoh.- Ne bih imala nita protiv da svratimo u Gap. Zna da sad sama zaraujem - podsjetilame.

- Kako to ide? - pitala sam, mislei na njezinih deset sati tjedno rada uz studij ujednom od istraivakih laboratorija na Bostonskom sveuilitu.- U redu je. Doputaju mi da obavljam sve vie i vie poslova. Provodimo sva onatestiranja osjetljivosti na antibiotike.- Nadam se da si veoma oprezna - upozorila sam je, sjetivi se kako nemarni ljudimogu biti u mikrobiolokim laboratorijima.- O emu vas dvije razgovarate? - upita Josh.- Uzgajam bakterije, a zatim ih pokuavam ubiti razliitim antibioticima.- Uh, to zvui zabavno - podrugljivo e on. - Dakle, to se dogaa ako ti sluajno netopadne?- Nestat e svijet kakav poznajemo - odbrusila je. - alosno, na samom rubukoarkake slave, Josh O'Connell, esnaest godina -- Gotovo sedamnaest - ispravio ju je.- Gotovo sedamnaest, umro je od kuge. Tragino.- Dobro - rekoh nakon to sam popustila i prola kraj diskonta radi skuplje, ali oitopoeljnije prodavaonice Gap. - Imamo osam minuta za kupovinu trenirke. Svatko tko neobavi kupovinu za to vrijeme, ostat e bez prijevoza.- Aha, svakako - ree Megan koja je ve izila iz automobila.Pola sam za njima, shvativi kako lako poputam svojoj djeci. Istodobno sam bilabeskrajno zahvalna na injenici da su oboje krenuli pravim putem. Posljednje dvijegodine Meganine srednje kole bile su pravi pakao. Nas dvije imale smo niz svaa nakonkojih bih danima bila potresena. Lupalo se vratima, a ona bi vritala da mislim samo nasebe i nije me briga za nju. Znala me optuiti da sam licemjerka, te zato ona ne moetijekom vikenda ostati vani s prijateljima do dva ujutro? Mislila sam da to nikad neezavriti. A zatim su tu bili i momci. Mislim da se namjerno trudila dovesti kuinajekstremnije primjere adolescentske tjeskobe i buntovnitva. Tu je bio momak smohawk frizurom - mislila sam da je to izilo iz mode u osamdesetima. Zatim je dovelamomka s licem punim piercinga, te jednog za kojeg sam otkrila da je bio uhien tri puta.Ali epizoda koja je u meni izazvala elju da ubijem vlastitu ker bila je njezin odlazak uNew York jedne subote ujutro, bez mojeg znanja, a vratila se s piercingom na jeziku.Njezin me otac optuio da sam nepodobna majka, premda su djeca taj vikend provodilas njim. Moja je vlastita majka izgovorila poznatu litaniju mojih grijeha; kad bih baremvie bila kod kue i vie vremena provodila sa svojom djecom, takve se stvari ne bidogaale. Tata mi je jedini bio stalna potpora. Moj otac nije od onih koji vole dugotrajnerasprave, ve odmah prelazi na sutinu problema, i to s nevjerojatnom tonou. Njegovje jedini komentar bio: To e proi. Imao je pravo. Otprilike tri mjeseca prije njezinaodlaska na fakultet neto se promijenilo. Vie nije bilo svaa koje bi planule iz nekeusputne primjedbe. Nas smo dvije poele razgovarati o razliitim stvarima. Pitala me omojem razvodu i odluci da se vratim na studij. Priala je o tome koliko se boji odlaskana fakultet i pitala se do kakvih e promjena uskoro doi u njezinu ivotu. Dok sadrazmiljam o tome, mislim da smo morali proi te dvije uasne godine, da je sve to bilo

normalno. No istina o odgajanju tinejdera je injenica da, bez obzira koliko je to tekoza dijete, moe biti jo tee za roditelja.Ostala sam ispred prodavaonice i promatrala svoju djecu kako kupuju. Oboje sunadvisivali prodavae; klan Katz je visok. Moj bivi mu, James O'Connell, visok je stodevedeset centimetara, a ja sto sedamdeset etiri.Gledala sam kako Megan prouava robu na popustu, a Josh oijuka s jednom odprodavaica. Zapravo, veoma je malo pozornosti obraao trenirkama. Tada samshvatila... preveslali su me. Gdje mi je bila pamet? Josh rijetko kad rabi trenirku zazagrijavanje, a i tada je to ona s logotipom Amaterskog sportskog drutva njegova tima.Pozornije sam pogledala djevojku, plavokosu, svjeeg lica i zavidne figure lijepoizloene u topiu ma vodoravne pruge i kratkoj traper-suknji. Tanka traka otkrivenog inemogue vrstog trbuha virila je ispod majice. Pogledala sam njih dvoje zajedno, mojegsina i tu veoma zgodnu djevojku; bio je opinjen. Josh je oduvijek bio pomalo smotankad je rije o djevojkama. Dosad je njegova pozornost bila usmjerena na sljedee:koarku, ASD i elju da upadne u prvu ekipu uz punu stipendiju. Ovo je neto novo.Preplavile su me suprotne emocije. Previe je mlad, pomislila sam. Ne, nije, bila je mojaidua misao. Ja sam previe mlada. Ne, nisi. Barem se inilo da je zainteresirana zanjega. Njezin je govor tijela bio jasan, njih su se dvoje smijali oko neega, nain na koji jeneprestano gurala kosu boje meda s lica, sve je to ukazivalo na postojanje uzajamneprivlanosti.Megan je podigla glavu i opazila kako virim kroz izlog. Na njezinu se licu pojavioudan izraz, a potom je pogledala brata. Nasmijeila mi se i zakolutala oima premaJoshu. Shvatila sam da je znala zato Josha zanima Gap, te sam vjerovala da u tijekomutakmice uspjeti saznati pojedinosti.Megan je uzela dvije majice sline onoj to ju je nosila Joshova prodavaica i odnijelaih do blagajne. Platila je gotovinom, a potom odvukla brata od njegove simpatije.Doekala sam ih na izlazu iz prodavaonice. - Dakle, jesi li naao trenirku? - pitala sam.Gledala sam kako se Joshovim licem iri rumenilo.- Draesna je - primijetila sam, nesposobna drati jezik za zubima. - Kako se zove?- O emu to govori? - zamuckivao je. - Zakasnit emo.- Djevojka u prodavaonici - bila sam uporna, ali on je ve nestao na stranjem sjedaluautomobila.- To je samo cura iz kole. Malo smo razgovarali.- To je lijepo, duo. - Megan sam dobacila pogled koji je govorio da oekujem svepojedinosti.- Hoe li baka i djed doi? - upita Megan.- Vjerojatno.- Mislila sam zamoliti djeda da mi dopusti da on bude moja tema za uradak izengleskog na kojem radim - rekla je.- Bit e oduevljen. O emu je rije?- Moramo napisati biografiju, a ja sam pomislila da bih mogla pisati o nekome kogastvarno poznajem. Osim toga, to je dobra prilika da bolje upoznam njegovu stranu

obitelji. Nikad to nisam dobro shvatila. Sjeam se da je, dok sam odrastala, obiavaopriati o tome kako je bilo ivjeti u Bostonu i Dorchesteru kad je bio dijete - mislim da bito mogao biti dobar uradak.- Bit e ushien.- Moemo li ih pozvati k nama nakon utakmice?- pitala je.Pomislila sam na nakupine praine u kutovima svojeg doma i na brda prljavog rubljakraj moje perilice i suilice. Dok sam u mislima prouavala stanje u kojem se nalazi mojakuhinja, shvatila sam da nisam spremna svoju majku dovesti ni blizu svojega doma,osobito ne u nedjelju. - Nisam ba sigurna po tom pitanju - rekoh. - Nisam osobitoraspoloena kuhati za bilo koga osim za nas.- to misli o kineskoj hrani? - javio se Josh sa stranjeg sjedala.Zahvalna na ponuenom izlazu, brzo sam pristala. Tada sam uhvatila pogledsporazumijevanja izmeu Megan na prednjem sjedalu i Josha na stranjem, pa samdrugi put toga dana shvatila da me moja djeca vrte oko malog prsta.TREE POGLAVLJEPonedjeljak je poeo uz prasak. Kad sam stigla na Hamilton 5, psihijatrijski odjelbolnice, doekao me prizor policajca u odori koji je stajao, ili bolje reeno, sjedio nastrai ispred jedne od soba. Za nekoliko sam minuta ula vijest da je moj pacijent, GarretJacobs, noem ubio medicinsku sestru, te e ga tijekom dana prebaciti u forenzinuustanovu.Moj partner iz ureda, prijatelj i kolega na specijalistikom stau, Robert Jeffreys,poveo me u stranu i povukao u na premalen ured. Ondje sam, usred papirimaprekrivenih pisaih stolova i razliitih stolica, pokuala shvatiti to se dogodilo.- To mi se ne ini stvarnim - izlanula sam. - Kako se tako neto moglo dogoditi? -Pogledala sam Roba. - Tko je bila medicinska sestra?- Helen Weir.- O, moj Boe. Jadna njezina obitelj. Isuse, kako nam je to moglo promaknuti? Nikadnije pokazivao nikakvu sklonost nasilju. Samo je bio stvarno psihotian. - inilo mi se dabih trebala neto uiniti. No to sam vie razmiljala to bi trebalo biti to neto, sve mi jepostajalo manje jasno. Osjeala sam kako me obuzima obamrlost. Koljena su mi klecala imorala sam sjesti. Glavom su mi letjele nepovezane i smuene misli. Zasigurno samneto zaboravila, previdjela. Kako mi je to moglo promaknuti? Moram pogledati karton.Ovakve stvari zavravaju sudskim parnicama, a ja jo nisam ni stairanje zavrila.- Nisi ti kriva - tjeio me Rob, kao da mi ita misli. - injenica je da je predvianjenasilja u najboljem sluaju samo nagaanje. Nikako nisi mogla znati. Nitko od onih kojisu radili s Garretom nije oekivao ovako neto. Te se stvari katkad jednostavno dogode,a svi mi pokuavamo shvatiti zato.

Pokuala sam sluati njegove rijei utjehe, tako sline onima to sam ih ja njemugovorila prole godine kad je jedan od njegovih pacijenata poinio samoubojstvo. - Kakoje on?- Vezan je od subote uveer.- Zato me nitko nije zvao?Pogledao me i nasmijeio se, a u njegovim je krupnim svijetlosmeim oima blistalosuosjeanje. Opazila sam, ne prvi put, kako se doima mladim sa svojim okruglimobrazima i glatkom koom. To je lice neke od naih starijih pacijentica, kad su se poelebolje osjeati, navodilo da ga tipaju za obraze i govore mu koliko ih podsjea nanjihovu unuad.- Mi smo prilino nisko u hranidbenom lancu, Molly. Siguran sam da su poli ravno kFelixu.- Tako je. Jesi li ga jutros vidio? - pitala sam, strepei pri pomisli na susret s dr.Felixom Winthropom, efom odjela.- Ne, a pria se da emo vizitu zapoeti pola sata kasnije jer on ima sastanak sbolnikom pravnom slubom.- elim ga vidjeti - rekla sam, ustala i pokuala krenuti u neku vrstu akcije.- Winthropa?- Ne, Garreta. Ne mogu podnijeti takvo neznanje. Barem ga moram pogledati.- Sigurna si da je to pametno?- Nimalo. - Izila sam iz ureda i pola u potragu za kartonom svojega pacijenta. Doksam traila izmeu kartona iza pulta medicinskih sestara, ula sam djelie razgovora, asvi su se odnosili na tragini dogaaj do kojeg je dolo u subotu uveer.- Samo pitanje vremena - gorko je komentirala jedna od sestara. - Moralo se dogoditineto ovako. injenica je, njih jednostavno nije briga za nas.- Istina - odgovorila je njezina kolegica dok je brojila i slagala tablete na pladanj punbijelih papirnatih alica. - Nakon svakog smanjivanja prorauna, ima sve manje nas, avie njih. Doista sam trebala prijei u administraciju.- Nije prekasno.- Ne, mislim da u priekati dok manjak medicinskih sestara ne preraste u krizu, atada u postati sindikalna elnica.- Ja u se pridruiti.- Doista bi nam trebao sindikat. Ovakve stvari samo pokazuju koliko smo ranjive, aini se da nikoga nije briga. Premda sam sigurna da e nakon ovoga doi do svakojakihdivnih gesta.- Da, svakako, i to e trajati oko dva tjedna, a onda emo se vratiti na staro.Pokuala sam se usredotoiti na kartone, ali nisam mogla nai Garretov. - Oprostite -rekoh - je li netko od vas vidio karton Garreta Jacoba?Okrenule su se i pogledale me. - Vi ste njegova lijenica, zar ne?- Da. - Osjeala sam se kao pod usijanim reflektorima.- Vi ste ona koja je neko bila medicinska sestra? - rekla je via od njih dviju.- Da.

- to mislite o svemu ovome?- Uasno je - zamuckivala sam, poeljevi da sam ostala u sigurnosti svojeg ureda. -Jeste li vidjele karton?Progovorila je druga sestra. - Uzeli su ga odmah ujutro. Sigurna sam da prouavajurije po rije, ak i u ovom trenutku.- Tko?- Odvjetnica, dr. Winthrop, svi koji moraju sudjelovati u ovakvim stvarima. Kad ovodospije u novine, bolnica e se ozbiljno morati pozabaviti smanjivanjem tete.- elite rei da se jo nije proulo?- Jo nije. Ali hoe. Premda sam sigurna da bi oni to rado zatakali.- Mislite li da bih mogla ui onamo i pogledati Garreta?- Ne vidim zato ne - rekla je prva. - Vi ste njegova lijenica.- Tako je. - Ja sam njegova lijenica, ali sam poeljela da nisam. Okrenula sam se izaputila prema sobi pred kojom je sjedio policajac. - Ja sam dr. Katz - rekla sam mu. -Lijenica Garreta Jacobsa. - Pripremila sam se na neku vrstu protivljenja, ali policajac jebio zadovoljan mojom iskaznicom i pustio me unutra.Zaustavila sam se im sam ula. Ondje preda mnom, konim remenjem vezanih ruku inogu, leao je nepomini sedamnaestogodinjak. Njegove oi boje razlika netremice suzurile u strop, a malo se sline zgusnulo u kutovima njegovih usta.- Garrete - rekoh - ja sam, dr. Katz.Nije reagirao i ja sam prila blie. Bio je tako potpuno ukoen da sam se zagledala unjegova prsa, elei se uvjeriti da jo uvijek die.- Garrete, dr. Katz je. - Nita, ni na koji nain nije pokazao da je svjestan mojenazonosti, ak ni treptajem, ba niim. Bio je katatonian. Kako je dospio u ovakvostanje?Kad sam prije vie od tjedan dana primila Garreta u bolnicu, bilo je jasno da imapsihotinu dekompenzaciju. Njegova se majka vratila kui i nala svojeg sina, uenikaetvrtog razreda srednje kole, kako stoji na krovu njihove kue, uvjeren da primaporuke od Boga. Prilikom evaluacije nesuvislo je govorio o Bojem licu i o tajnimporukama koje su usaene u njegov mozak. Dok sam razgovarala s njim i s njegovommajkom, postalo je jasno da se neto razvijalo tijekom razdoblja od nekoliko mjeseci;spavao je sve manje i manje, a ponaao se sve bizarnije. Njegov se uspjeh u kolipogorao, a majka je opisala niz sastanaka sa kolskim savjetnikom i psihologom koji suje pitali postoji li mogunost da se Garret drogira.Garretovo stanje se u bolnici brzo pogoravalo. Pomislila sam na vlastitog sina i na tokako ovo mora biti strano za njegovu majku. Napravili smo pretrage njegove krvi imokrae na drogu - sve je bilo negativno. Obavili smo CT snimanje njegove glave -takoer u granicama normale. Napravili smo kompletne pretrage krvi, ali nita nismootkrili, nikakve naznake neeg razliitog od onoga na to smo od poetka sumnjali. To jebila Garretova prva psihotina epizoda; svi su izgledi da je to bilo manifestiranjeshizofrenije ili neke varijante manino-depresivnog poremeaja. injenica da je takomlad i tako simptomatian nije ukazivala na dobru prognozu. A sad ovo...

Zaobila sam krevet kako bih vidjela hoe li me slijediti pogledom. Zurio je u strop, ilise moda fokusirao na neku drugu toku u vlastitoj glavi ili u nekoj drugoj dimenzijikoju jedino on vidi. Kad je rije o katatoniji, nikad nisam sigurna radi li se o odsutnostimisli ili o preoptereenosti mislima.- Garrete - rekoh u prazninu prostora. - Dotaknut u ti ruku i pokuati je pomaknuti. -Oprezno sam posegnula za njegovom vezanom desnom rukom. Najprije sam muprovjerila puls kako bih bila sigurna da remenje omoguuje odgovarajuu cirkulaciju, apotom sam pokuala premjestiti njegove prste. Naila sam na beivotan otpor, ali kadsam primijenila jai pritisak, prsti su se pomaknuli i ostali ondje kamo sam ihpomaknula. Imao je votanu fleksibilnost, simptom katatonije iz prirunika na koji jonisam naila u praksi. Odmah sam pomislila na Roba, htjela sam poi po njega i pokazatimu, a tada sam shvatila da ovo nije ni vrijeme ni mjesto za takav kliniki entuzijazam. -uje li me uope? - pitala sam, sluajui zvuk vlastitoga glasa kako odzvanja izmeubijelih zidova. Nije bilo nikakve reakcije, ali tiina u sobi i nepominost mojega pacijentadopustili su da se moje misli uspore. U svojem je sadanjem stanju izgledao mlado,nesposoban za uas to ga je poinio. Ipak, prema svemu to sam saznala, njegovakrivnja nije bila upitna; vanije je pitanje zato je to uinio? Koji ga je demon natjerao natakav in? Pitala sam se hou li to ikada saznati.Dok sam razmiljala o zagonetkama Garretovih poremeenih misli, oglasio se mojdojavljiva. Na malenom se ekranu pojavio broj prijamnog pulta; vrijeme je za vizitu.Nevoljko sam napustila svojeg pacijenta i, ispunjena osjeajem strepnje i iekivanja,zaputila se na jutarnji sastanak.ETVRTO POGLAVLJEU zraku je pucketala napetost dok je dr. Felix Winthrop nastojao obaviti jutarnjuvizitu. Glavna medicinska sestra, Carol Petrullo, vrsto je stezala metalni podmeta zapapir i sve obavljala kao i obino. Nikoga nije uspjela zavarati. Nije bilo uobiajenogavrljanja i zadirkivanja u kakvima smo inae svi uivali ponedjeljkom ujutro. Nije bilonapola praznih kutija utipaka, a kad sam se osvrnula po velikoj zajednikoj prostoriji snizom prozora i zidnim slikama to su ih adolescenti napravili flomasterima, opazilasam nervozne poglede i nekoliko pari crvenih oiju meu osobljem.- Bit e teko - priznao je dr. Winthrop. - Na odjelu se zbio tragian dogaaj koji jedjelovao na sve u ovoj prostoriji. Ali takoer imamo odjel pun pacijenata koje je modatraumatiziralo ono to se dogodilo u subotu uveer. Nekako se moramo skrbiti jedni zadruge, ali i obavljati posao radi kojeg smo ovdje. - Zastao je i pogledom preletiodvadesetak medicinskih sestara, socijalnih radnika, pomonika, zatitara i studenatamedicine koji su pozorno sjedili na sklopivim stolicama. - Moda e imati smisla akoponemo minutom utnje za Helen Weir.

Suosjeala sam s njim dok se muio kako bi naao pravi ton kojim e svoje okiranoosoblje vratiti na pravi put. Razmiljala sam o Helen, koju sam povrno poznavala,onako kako poznajem veinu medicinskih sestara na odjelu. Kad sam se prijavila zastairanje, namjerno sam izbjegavala programe koji bi me doveli u kontakt s bolnicamau kojima sam radila kao medicinska sestra. Ipak, uza sva spajanja, smanjivanja brojazaposlenih, premjetaje, preuzimanja, i tako dalje, koja su zahvatila panteon bostonskihbolnica, bilo je nemogue izbjei moju prolost. Nije rije o tome da se toga sramim, vevie o tome da sam pokuavala krenuti iznova. Neko smo vrijeme Helen i ja radile zaistu slubu patronanih sestara. Viala sam je na teajevima i sastancima; katkad smomijenjale jedna drugu ako nam je trebao slobodan dan. Razmiljala sam o Garretu ipokuavala zamisliti to ga je snalo da ju je ubio. Je li se ona pretvorila u nekoga, ili jebila dio neke bolesne fikcije? A tu su i sva ona druga pitanja za koja sam se nadala da ebiti odgovorena: najvanije, kako je pacijent uspio donijeti no na odjel?Dr. Winthrop je pogledao Carol i kimnuo.Proistila je grlo i poela govoriti. - Sprovod je u etvrtak ujutro. Organizirala samzamjene za medicinske sestre s drugih odjela, pa svatko tko eli poi na sprovod tomoe uiniti. Tajnice skupljaju za cvijee i... - Prekinula se kad ju je zaguila navalaemocija. Pokuala je zaustaviti suze, ali nije uspjela.Dr. Winthrop je nastavio. - Ovo e biti veoma teak dan. Carol i ja pobrinuli smo se dapsihoterapeuti budu dostupni, preko telefona ili na odjelu, za svakog djelatnika koji snekim eli razgovarati. Vjerojatno je pametno da ljudi danas ili sutra uzmu sat vremenakako bi razgovarali s psihoterapeutom. Ponavljam, uinit emo sve to je potrebno dabismo osigurali zamjene. Isto tako, program za pomo zaposlenicima svjestan jesituacije, te ako bi ljudi radije poli tim putem, to je jo jedna mogunost. - Tamnim jeoima promatrao okupljene.- Danas e prebaciti Garreta Jacobsa - nastavio je - jutros, nadajmo se. Ima li pitanja?Bit e dovoljno prilike za razmatranje incidenta, pa nemojte misliti da odmah moramosve prijei.Nitko se nije javio, ali mislim da razlog tomu nije bilo pomanjkanje pitanja.Carol je prekinula tiinu kad je podmeta za papir gurnula naprijed. vrsto ga jedrala objema rukama i okrenula prvi list papira. Duboko je udahnula. - Ponimo sazelenim timom. Tko ima Ashleyja?Pronali smo neku vrstu utjehe u rutini planiranja tretmana. Razmotrili smo jednogpo jednog pacijenta iz skupine adolescenata, a potom preli na odrasle koji zauzimajudrugu polovicu kata. Malo se diskutiralo o sluajevima; nitko nije imao volje uputati seu debate o tome treba li nekom pacijentu poveati dozu litija ili bi se moglo iskuatinovo sredstvo za stabiliziranje raspoloenja.Kad smo ve bili pri kraju, zaulo se kucanje na vratima. Otvorila ih je medicinskasestra koja je bila najblie izlazu i pojavio se visok, dobro graen mukarac u tamnosivuodijelu i Sonja Aaronsen, odvjetnica bolnice.Felix se ispriao i iziao u hodnik s odvjetnicom i nepoznatim mukarcem.- Neto se sprema - ispod glasa rekoh Robu.

- Nema sumnje - sloio se, takoer tihim tonom.- Ovo e biti veoma zanimljiv dan.- Stara kineska poslovica kae: ali ovjeka koji ivi u zanimljivim vremenima.- Velika istina.Dr. Winthrop se vratio, a za njim su uli odvjetnica od trideset i neto godina ineznanac. Gledali smo kako se Winthrop vraa do svojeg mjesta u stranjem dijeluprostorije, kraj Carol. - Mislim da mnogi od vas poznaju bolniku odvjetnicu, gospouAaronsen, a ovo je porunik Harris iz Bostonske policije. eljeli bi rei nekoliko rijei.- Hvala vam, dr. Winthrop - ree Sonja. - Sigurna sam da su ovo veoma teki trenuci zasve nas, ali zbog naravi incidenta provest e se policijska istraga, povrh bolnikoginternog postupka. Porunik Harris radi u Odjelu za teke zloine i eli razgovarati sdjelatnicima, ali i s nekim pacijentima. Nadam se da taj proces nee dugo trajati i da gamoemo brzo obaviti kako bismo se vratili svojem poslu njege pacijenata.Dok sam sjedila i sluala tu njegovanu enu u tamnozelenu odijelu iz Saksa u Petojaveniji i savreno izglaanoj svilenoj bluzi krem boje, shvatila sam da ujem malenekritike. Pogledala sam mukarca irokih ramena iza nje i pitala se to on misli onjezinim komentarima. Njegov je izraz lica bio nedokuiv.Kad se Sonja povukla korak natrag, progovorio je porunik. - elio bih se suglasiti sprimjedbama gospoe Aaronsen. Ovo je zasigurno veoma bolno razdoblje za sve u ovojprostoriji. - Njegov je glas bio dubok i umirujui. - Znam kako je izgubiti kolegu. -Njegove su tamnoplave oi ostvarile kontakt sa svakom osobom u prostoriji. Kad sam jadola na red, nala sam se uhvaena njegovim pogledom. Uinilo mi se da sam opazilanaznaku osmijeha, a tada je preao na Roba. Pitala sam se to trai. Je li rije samo otome da eli uspostaviti kontakt sa svakom osobom, ili ipak neto trai?Dok je ondje stajao, putajui da tiina naraste, osjetila sam da je njegovo ponaanjepromiljeno. Takoer sam samu sebe uhvatila kako traim izdajniki vjenani prsten naruci tog visokog mukarca s glavom punom prosijede kose i lijepo njegovanimbrkovima.- Pretpostavljam da veina vas nije imala posla s policijom - nastavio je. - Mislim daipak neu traiti da podignu ruke oni meu vama koji su ikad bili uhieni.Zaulo se malo nervoznog smijeha.- Moja ekipa i ja itekako smo svjesni da je ovo bolnica i da svi vi imate vanog posla.Nastojat emo postavljati pitanja koja su apsolutno nuna.Ve smo uzeli izjave od svih koji su ovdje radili u subotu uveer. Danas elimorazgovarati s ostalima. Gospoa Aaronsen je ljubazno pristala biti nazona tijekom svihrazgovora. - Zastao je. - Ima li zasad neko pitanje?Nije bilo pitanja.- Takoer emo ispitati neke od pacijenata koji su tijekom vikenda bili ovdje. Svjestansam injenice da pojedinci na ovom odjelu imaju emotivnih problema, pa emo uinitisve to je u naoj moi kako ih ne bismo dodatno uzrujavali. Ponavljam, znam da je ovoteko razdoblje i doista emo nastojati da vas to manje ometamo.

Koraknuo je unatrag, pogledao Sonju i neto joj rekao tihim glasom tako da ga nitkonije uo. Nagnula se prema dr. Winthropu koji je sjedio i neto mu apnula u uho.Zadovoljni injenicom da je poruka prenesena, odvjetnica i porunik su izili.Kad su se vrata zatvorila za njima, u prostoriji je zavladala tiina. Na koncu ju jeprekinulo lupkanje podmetaa za papir glavne sestre. - U redu - rekla je Carol dok jepokuavala deifrirati rukopis noanje glavne sestre. - Tko ima Billyja Keenea u sobi513?Rob mi je tiho apnuo: - Zato ja dobivam sve djeje sociopate? - Tada je glasnijedodao: - To bih bio ja.PETO POGLAVLJE- Ti si na redu - rekao je Rob kad je iziao iz ureda dr. Winthropa u kojem su seutaborili policijski porunik i bolnika odvjetnica.- Sjajno - rekoh, nastojei obuzdati mjeavinu svojih osjeaja meu kojima su senadmetali tjeskoba i znatielja.- Prilino je bezazleno - tjeio me dok je razmiljao hoe li poi do pulta i zapoeti sasvojim biljekama, ili e skoknuti do kantine na kavu i utipke kojih nije bilo tijekomjutarnje vizite.- Hvala. Zar bih samo trebala ui?- Aha. - Skrenuo je prema stranjem stubitu u potrazi za hranom i kofeinom.Pokucala sam i javio se muki glas: - Uite.Bilo je neobino vidjeti poznati kaos Felixova ureda, s lavinom papira, kartona idokumenata, to su ga sad zauzeli besprijekorno dotjerana odvjetnica i policijskiporunik.- Dr. Katz, zar ne? - upita porunik.- Da, Molly Katz. - Spustila sam se na stolicu najbliu vratima.- Koliko sam shvatio - rekao je - vi ste studentica medicine zaduena za GarretaJacobsa?- Lijenica na specijalistikom stau - ispravila sam ga. - Doista imamo studentemedicine, ali ne na strani gdje su smjeteni adolescenti.- Shvaam. Dakle, koliko jo morate stairati?- Preostala mi je jo jedna godina.- Koliko sam shvatio, vi ste i medicinska sestra. Sigurno je teko to uskladiti.- Bila sam medicinska sestra - objasnila sam. - Nisam radila kao sestra od svojeposljednje godine na medicinskom fakultetu.- Kako to?- Kao prvo, nemam vremena, a kao drugo, mogu vie zaraditi honorarnim radom kaolijenica nego dnevnom naknadom patronane sestre.

- To ima smisla. - Nasmijeio se. - Zapravo, ovo je samo razgovor iji je ciljprikupljanje informacija. elio bih da mi kaete sve ega se moete sjetiti o Garretu,njegovom hospitaliziranju, sve to bi nam moglo pomoi da shvatimo to se ovdjedogodilo.Pogledala sam Sonju. - Smijem li to?- U ovakvim sluajevima, tako je najbolje.- to je s povjerljivim odnosom izmeu pacijenta i lijenika? Osim toga, on jemaloljetnik.- Ovo je istraga umorstva - objasnila je. - Imate mogunost izbora, ali kao odvjetnicabolnice mislim da je svima u interesu da potpuno surauju s policijom.Pomislila sam na katatoninog mladia u sobi na drugoj strani hodnika, a zatim sampomislila na Helen Weir. - to biste eljeli znati? - pitala sam.- Kad biste mogli krenuti od poetka - rekao je porunik. - Kako ste upoznali Garreta,takve stvari.Nasmijeila sam se na njegovu uporabu rijei upoznala. - Primila sam Garreta ubolnicu prije vie od tjedan dana. Smijem li vidjeti karton? - Pitala sam, pogledavi plavibolniki karton u obliku biljenice koji se nalazio na pisaem stolu iza odvjetnice. Sonjaga je dohvatila i pruila mi ga.- Hvala. - Otvorila sam ga na zabiljeku to sam je unijela prvog travnja kad sam gaprimila u bolnicu. Potisnula sam komentar o prvoaprilskoj ali i na brzinu pogledala tosam zapisala. Saela sam povijest bolesti to sam je dobila od njegove majke. Gledalasam kako porunik kima glavom i povremeno neto zapisuje. Dok sam govorila, sjetilasam se kako je Sandra Jacobs izgledala iscrpljeno i tjeskobno onoga dana kad je njezinsin hospitaliziran. Nisam mogla zamisliti kako bih se ja osjeala na njezinu mjestu.- Je li postojala povijest nasilja? - upita porunik.- Ne, koliko se sjeam. Prema rijeima njegove majke, uvijek je bio uspjean u koli dootprilike prije godinu i pol. Nisu se spominjali nikakvi problemi u ponaanju. Zapravo,inilo se da je suprotno. Garret je vie bio samotnjak i nije imao ba mnogo prijatelja.- Je li se spominjalo podmetanje poara? - pitao je, usmjerivi se na jednu od crvenihzastavica koje bi mogle ukazivati na predisponiranost za poremeaj ponaanja ilisociopatiju.- Ne, i nije bilo nikakvih abnormalnih razvojnih problema kao to je mokrenje ukrevet ili razmazivanje fekalija. Nikakve okrutnosti prema ivotinjama ilidokumentiranih poremeaja u uenju. Zapravo, prije ove godine nije imao nikakvogkontakta s nekim od strunjaka za mentalno zdravlje.- Znai, samo je odjednom postao psihotian?- Naalost, to se upravo tako dogaa. Ovdje vidimo prilian broj adolescenata i mlaihodraslih osoba koji dolaze sa svojim prvim epizodama psihoze.- Zato se to ranije ne otkrije?Pokuala sam objasniti. - Moda ranije ne postoji. I shizofrenija i psihoze koje se mogupovezati s manino-depresivnim poremeajem obino se ne pojavljuju prije kasnihtinejderskih i dvadesetih godina. Postoji mnogo teorija o razlozima toga, ali nitko

zapravo ne zna. Neki ljudi govore o prodromskom sindromu koji karakterizira neobinoponaanje i povlaenje iz drutva. Moda je Garret to pokazivao tijekom protekle godineili vie dana.- Znai, Garretov je sluaj tipian?- Naalost, da - sloila sam se i istodobno zapazila izrazito plavetnilo porunikovihoiju.- Dakle, u svojoj ste evaluaciji zapisali da je imao... - prelistao je svoje biljeke - ...Psihozu NDO. to je to?- To znai psihozu koja nije drukije odreena. Takvom se dijagnozom koristimo kadje netko oito psihotian, a vi ne znate zato. U vrijeme kad sam primila Garretapostojala je sumnja da je njegovo stanje moglo biti izazvano drogom, ili se moda radiloo manifestiranju nekog organskog procesa koji nema nikakve veze sa psihijatrijom.- Kao na primjer?- Ima niz razliitih mogunosti - odgovorila sam, osjeajui se poput studentamedicine kojeg ispituju o deset glavnih uzroka bubrenih kamenaca. - Razliite sebolesti mogu pojaviti sa psihozom kao simptomom, kao to su lupus, ili modani tumor,ili razne endokrine anomalije.- Shvaam, a je li imao neto od toga?- Ne. Obavili smo pretrage krvi i napravili skeniranje mozga, ali sve je bilo ugranicama normale.- Dakle, koja bi u ovom trenutku bila dijagnoza?- Vjerojatno se radi o nekom obliku shizofrenije.- Shvaam. - Zavalio se na stolici. - No, otkako je hospitaliziran, ini se da je pokazivaoprilino bizarno ponaanje.- Istina. Kad je stigao ovamo, muile su ga paranoidne ideje i uo je glasove.- Kakve glasove?- Bilo ga je teko razumjeti, govorio je nesuvislo, ali spominjao je religiozne teme.Govorio je o Bogu i o tajnama koje su ukopane u njegov mozak. Bio je napet.- Jeste li ga se bojali?Prisjetila sam se svojeg prvog razgovora s Garretom divljih oiju. Sjeala sam se dasam stolicu odmaknula vie natrag nego inae, te da sam ostavila otvorena vanjskavrata ureda. - Ne znam je li to bio strah - oklijevala sam - ve osjeaj da je on bio veomaprestraen i veoma psihotian, pa stoga nisam znala kako e reagirati. Bila sam opreznau njegovoj blizini.Porunik Harris je kimnuo dok je govorio. - Na dva mjesta u kartonu medicinske gasestre opisuju kao uznemirenog. to su time mislile?- Dopustite da pogledam. - Prelistavala sam plave listove s biljekama o napretku,pokuavajui nai te opaske. - Ovdje je jedna. - Glasno sam proitala kratku biljeku. -Klijent nastavlja reagirati na unutranje podraaje, trebalo ga je zatvoriti u sobu nakonto je postao uznemiren u dnevnom boravku. Dobio je 5 mg Haldola i 2 mg Ativana uzdobru reakciju. Pokuavam se sjetiti to se dogodilo. Sjeam se dva malena incidenta s

Garretom. Kad je stigao, mislim zato to je bio uplaen, podigao je stolicu u dnevnomboravku i prijetio da e je baciti na drugog pacijenta. Biljeka se vjerojatno odnosi na to.- Koji je bio drugi incident? - upita porunik Harris.- To je manje bio incident, a vie ponaanje. Mislim da je to bilo u srijedu ili u etvrtak.- Potraila sam odgovarajuu biljeku u kartonu. - Poeo je hodati gore-dolje glavnimhodnikom, priajui sebi u bradu i inei neke udne geste. U poetku se nitko nije timezamarao, ali trajalo je satima, a on je hodao sve bre i bre, i inilo se da postaje sveuznemireniji. Kad smo ga pokuali preusmjeriti ili ga navesti da stane, nije se obazirao.Na koncu smo pozvali zatitare i zatvorili ga u sobu.- Biste li rekli da su njegovi postupci bili svrhoviti? - pitao je porunik.- Na koji nain?- Prema onome to ste opisali, ini se da je Garret bio sposoban za dugotrajnijisvrhoviti in.- Ne elim cjepidlaiti - rekoh, osjeajui nelagodu zbog smjera to ga je poprimio ovajrazgovor. esto kod shizofrenije vidite osebujna ponaanja koja mogu veoma dugotrajati. Nije uvijek jasno kakva je njihova svrha... ako je uope ima. Moe se raditi onekakvoj opsesiji ili bi to mogao biti samo pokuaj da se nae nain za smirivanje.Mislim da je Garretovo hodanje vie bilo ovo drugo. Poput malenog djeteta koje se ljuljanaprijed-natrag kad je uzrujano.- Rekli ste da je inio neke kretnje. Kakve?- Mahao je rukama i zato smo na koncu odluili da to mora prestati. Bojali smo se dabi mogao nekoga sruiti ili sluajno udariti.- Zato ste ga zatvorili u njegovu sobu. Kako ste ga uspjeli zadrati unutra?- Sluimo se vratima od pleksiglasa koja se mogu zakljuati. Tako moemo gledatiunutra, a oni se ne osjeaju posve izoliranima.- Shvaam. - Zavalio se na stolici i pogledao me. Susrela sam njegov pogled i ekala. -Bili ste deurni u subotu uveer?- Da - priznala sam, iznenaena njegovom informiranou.- Znai, bili biste jedna od prvih osoba koja je znala za umorstvo?- Ne. Tek sam jutros saznala. Bila sam deurna na hitnom traktu. Na odjelu je netkodrugi bio deuran.- Shvaam. - Opet je pogledao svoj notes. - Znai, to je bio dr. Botwan?- Tako je. Raj je deurao na odjelu, a ja sam bila na hitnom traktu. Ima nas dvadesetakkoji se izmjenjujemo na ta dva deurstva. Znai da sam deurna otprilike svake desetenoi.- Ipak - uporno e porunik - ne ini li vam se udnim da vas nisu pozvali? To mi seini veoma vanim dogaajem, a pacijent o kojem je rije je va.- Razmiljala sam o tome - priznala sam - ali da sam ja bila na Rajevu mjestu, nisamsigurna koliko bih ljudi zvala.Sonja je proistila grlo. - To nije bilo sluajno - primijetila je. - Kad su me nazvali uvrijeme incidenta, tono sam navela koga treba obavijestiti. Moja je greka to na popisnisam stavila i lijenicu mladog Jacobsa.

Porunik je kimnuo na tu informaciju. - To objanjava jednu zagonetku, ali jo uvijekje tu vanije pitanje o tome kako je dvadeset pet centimetara dugi no stigao na odjel.- Nazupan ili ne? - izlanula sam.Porunik se nasmijeio, a odvjetnica mi je dobacila pogled upozorenja.- Zato to pitate?Odjednom sam shvatila da sam zakoraila u podruje koje bi moglo biti potencijalnoopasno za bolnicu.. no nakon to sam postavila to pitanje, nisam znala kako bih sepovukla. - Samo sam se pitala - pokuala sam se izvui, poeljevi da sam drala jezik zazubima.- Zar se noevi katkada dre na odjelu? - uporno je nastavio.Pogledala sam odvjetnicu ije se lice stvrdnulo u bezizraajnu masku.- Da - jednostavno sam odgovorila.- Za to se koriste?- To nekako zamire. Ali obiavao se odravati obiteljski sastanak na odjelu na kojemsu pacijenti i osoblje pripremali obrok u dnevnom boravku. Budui da su boravci ubolnici sve krai i krai, a pacijenti u sve akutnijim stanjima, ne inimo to esto. Obinodonesemo samo kavu i kolae iz kuhinje kad stignu obitelji.- Znai, ima noeva koji samo lee naokolo po odjelu? - s nevjericom je pitao.- Ne. Dre se s drugim otrim predmetima u zakljuanoj kutiji.- Moete li mi pokazati gdje je to? - pitao je.Pogledala sam Sonju.- Samo naprijed - rekla je odvjetnica, oito nezadovoljna razvojem dogaaja.- Kutija se nalazi u prostoru za medicinske sestre - rekla sam i ustala.Kad sam otvorila vrata ureda dr. Winthropa, vidjela sam dva policajca i dva bolniarakako na kolicima vode Garreta prema vanjskim vratima. Pogledala sam svojeg pacijentadok su prolazili. Bio je vrsto vezan na nosilima iz vozila hitne pomoi, oi su mu bileirom otvorene i zurile u strop. Ponovno me potresla injenica da izgleda tako mlado.Stajala sam na vratima i osjeala tugu, kao i jo neto, muio me akutni osjeajneuspjeha.- Dr. Katz.Okrenula sam se na zvuk zadihanog enskog glasa koji me dozivao.Ugledala sam Sandru, Garretovu majku. Skrenula je pogled sa sina kojeg su vozili krozvrata odjela. Bila je uredno odjevena, ali njezina kosa boje pijeska nije bila poeljana,ve na brzinu vezana na zatiljku. Na licu nije imala minke, a oi su joj bile oteene odplaa. Stajala je kraj vrata gledajui mene, a zatim je opet pogledala za sinom kad su sevrata zatvorila za njim i on je nestao u smjeru dizala. Nije mogla odluiti to joj je initi,pa je ostala kao ukopana na mjestu.- Ispriajte me - rekla sam poruniku, ne pruajui mu priliku da se pobuni. Prila samSandri Jacobs, ali nisam bila sigurna to bih trebala rei.- Silno mi je ao - izustila sam.- On je bolestan - jednostavno je ustvrdila. - Zar oni to ne znaju?

- Obavit e procjene - rekla sam pokuavajui je umiriti. - Pobrinut e se da gapsihijatar pregleda.- Ali to e se dogoditi s njim? Pogledajte ga. Moete li zamisliti to e mu se dogoditi uzatvoru?To je bila zastraujua pomisao koja mi dotad nije pala na pamet.- Ubit e ga. Netko mora neto uiniti - apnula je s rukom na ustima. Ugrizla se zaprst u nastojanju da zaustavi suze. - to bih trebala uiniti?Nisam znala, ali sam joj stavila ruku na rame.- Morate razgovarati s njima.- S kim? - pitala sam.- S ljudima koji su ondje kamo on ide. Moete to uiniti, zar ne?- Da - rekoh, premda nisam bila sigurna je li to istina ili ne. Imala sam malo iskustva sforenzikom psihijatrijom i nisam znala kakva su pravila po pitanju pacijenata u bolniciWhitestone. No s druge strane, prilino je uobiajeno da lijenik iz jedne ustanovekomunicira s lijenikom iz druge o pacijentu koji je premjeten.- Morate mu pomoi - preklinjala je. - On nije lo djeak. - Ton njezina glasa jasno mi jepokazao da o Garretu jo uvijek misli kao o djetetu. - Samo je bolestan - ponovila je. -Potrebna mu je pomo.Pogledala sam niz hodnik prema Sonji i poruniku Harrisu koji su ekali da impokaem noeve.- Pokuat u razgovarati s nekim u forenzikoj bolnici. Vidjet u to mogu uiniti.- Hvala vam - rekla je bezizraajnim glasom dok je zurila u pod.- Sad moram poi.- Da.Ostavila sam je ondje kraj prostora za medicinske sestre, izgubljenu u mislima.Porunik i Sonja ekali su me u hodniku.- alosno - primijetio je dok je gledao u smjeru Sandre Jacobs koja je polako odlazila sodjela.- Mora biti uasno. - Nisam znala zato, ali pitala sam ga: - Imate li djece?- Jedno. - Nije dao nikakvu daljnju informaciju.- Mogu samo zamisliti to proivljava. Znate li to e se dogoditi kad on stigne uWhitestone? - pitala sam ga.- Obavit e pregled - rekao je. - Pogledat e ga barem jedan psihijatar, a vjerojatno ipsiholog. Sudac e morati znati je li sposoban za suenje.- To bi trebalo biti prilino oito - primijetila sam.- Moda - rekao je.- Garret je katatonian - rekla sam. - Ne moete ga navesti ni da vas pogleda, a kamolida razgovara s vama.- Zar se to ne moe odglumiti?- Ne bih rekla - defenzivno sam odvratila. - Osobito sa simptomima koje pokazuje.Ukoliko nije studirao psihijatriju, to su veoma neobini simptomi da bi bili lani.

Premda ne znam mnogo o simuliranju psihijatrijskih simptoma, poznato mi je da ljudiobino pokuavaju glumiti halucinacije i sumanute ideje.- Istina - sloio se. - Ali rekli ste da Garret ima jedno i drugo. Nije li mogue da je samopoao korak dalje?- Mogue je. Ali ja ne mislim da je tako.- Vjerojatno imate pravo - sloio se - ali vano je zadrati sve opcije otvorene...namjeravali ste nam pokazati noeve?- Tako je. - Povela sam ih hodnikom i iza prostora za medicinske sestre. Slubenicusam zamolila klju kutije s otrim predmetima. Posegnula je ispod pulta i izvadila ga izskrovita. Tada sam otkljuala maleni sef u kojem su se nalazile britve i sline stvaripacijenata zajedno s noevima i drugim kuhinjskim potreptinama za obiteljskisastanak. Izvadila sam crnu metalnu kutiju, stavila je na pult i otvorila je. Unutra su senalazila dva malena noia za guljenje voa i povra, francuski no i veliki nazupanino za rezanje kruha. Pruila sam ruku unutra, ali me porunik zaustavio.- Ne dirajte ih - rekao je i izvadio par rukavica za jednokratnu uporabu.Pogledala sam sadraj kutije i usporedila ga s popisom zalijepljenim s unutranjestrane poklopca. - Nita ne nedostaje - rekoh.Odvjetnica je odahnula od olakanja. - Dobro.Porunik je pregledao sadraj kutije. - Hmm - samo je promrmljao dok je usporeivaopopis s predmetima u kutiji. - Odakle su stigli ti noevi?- na koncu je pitao.- Ne znam - rekoh. - Vjerojatno iz kuhinje.- To ima smisla. Znai, klju se tako dri ispod pulta?- Da.Pogledao je odvjetnicu. - Moda biste eljeli neto uiniti po tom pitanju. Znai da bisvatko od onih koji znaju gdje se dri klju mogao doi do kutije.- Ali tada bi taj netko morao doi iza pulta i otvoriti sef - objasnila sam, osjeajui damoram braniti odjel. - Osim toga, sve je na broju.- Ali kasno nou - zamiljeno je rekao - ima mnogo manje osoblja.Tu je imao pravo, a ja sam mogla zamisliti kako neki pacijent koji je primijetio gdje senalazi skrovite moe doi iza pulta, otvoriti sef i uzeti to god eli.- Ali sve je tu - bila sam uporna.- Istina. - No bilo je jasno, dok je drao kutiju i pisao ceduljicu za dokazni materijal, daneto nije ba kako treba.ESTO POGLAVLJENisam se uspijevala rijeiti tog osjeaja, ali cijeli taj ponedjeljak bio je poput suenjana kojem sam ja bila optuena. Nakon jutarnjeg razgovora s porunikom Harrisom iSonjom Aaronsen pozvana sam na podnevni kritiki osvrt na kolege, moj prvi u svojstvu

lijenice. Tijekom godina rada kao medicinska sestra sudjelovala sam na nekolikotakvih sastanaka, ali uvijek kao netko tko je davao informacije, a ne kao netko o kome seprovodi istraga pod sumnjom da je moda bio nemaran ili je loe procijenio.Sastanak je odran u konferencijskoj dvorani na osmom katu. U normalnim biokolnostima Felix vodio sastanak, ali kako je on ef odjela Hamilton 5, to bi bio sukobinteresa. Zapravo, kao osoba zaduena za poslovanje odjela, on snosi najveuodgovornost za sve pacijente. Ako sam ja uprskala, okrivit e njega. Dakle, ovo je jednaod rijetkih prigoda da osobno vidim direktora psihijatrijske bolnice, HaroldaSchlessingera.Dr. Schlessingera rijetko se moglo vidjeti na odjelu. Kao mlai ovjek obavljao jeopsena istraivanja u podruju biheviorizma, te se brzo penjao u hijerarhiji i postaostalni profesor prije svojeg etrdesetog roendana. Direktor je psihijatrije vie od desetgodina, a koliko je bilo tko od nas mogao procijeniti, sad je veoma malo radio. Nita nijeobjavio vie od desetljea i rijetko ga se vidi na odjelima ili u klinikama. Njegovanazonost na sastanku nije bila obeavajui znak.Sjedili smo oko masivnog stola od mahagonija iz Hondurasa. Podijeljene su kopijeGarretova kartona, a uz njih su bila privrena dva dodatna papira. Jedan je izjava oodricanju od odgovornosti koja ukljuuje opis kritikog osvrta na kolege i aktualnijegdogaaja pod paskom; to se odnosi na bilo koji tei neugodni incident koji zadesipacijenta dok je pod naom skrbi. Sve to se smatra dogaajem pod paskom mora seagresivno istraiti i prijaviti agenciji koja akreditira bolnice. Ovo je doista ozbiljna stvar.Drugi je papir prazan obrazac koji sadri dio na kojem okupljeni lijenici mogu glasovatio teini onoga to se smatra klinikim prekrajem. Kategorije su od Bez neeljenihposljedica ili odstupanja od prihvaenog standarda skrbi, pa sve do Teka neeljenaposljedica sa znatnim odstupanjem od prihvaenog standarda skrbi. Ispod toga dijelanalazi se prostor s crtama pod naslovom Predloene korektivne ili disciplinarnemjere.Pogledala sam preko stola svojega kolegu Raja Botwana koji je u subotu uveer biodeuran na odjelu. Pokuao se nasmijeiti, ali mu se na licu vidjela zabrinutost. Nasastanak je pozvana i jedna od nonih medicinskih sestara koja je pokuala reanimiratisvoju ubijenu kolegicu.Ostali nazoni bili su lijenici, stalno zaposleni u bolnici.- Ponimo - ree dr. Schlessinger virei u tiskane stranice kroza svoje bifokalnenaoale. - Moramo razmotriti ovaj sluaj, utvrditi je li bilo odstupanja od prihvaenogstandarda skrbi, a zatim moramo olujom ideja doi do rjeenja, pronai temeljni uzrok isvoje zakljuke poslati Zajednikom povjerenstvu.- Njegov je ton bio ironian dok je nabrajao pomodne rijei s obrazaca.Papiri su utali oko stola dok se prouavao Garretov karton. Pogledom sam preletjelastranice koje sam ve znala gotovo napamet i usredotoila se na vlastite biljeke. Sonjame ranije uvjeravala da je moje dokumentiranje sluaja izvrsno. To je bilo ugodno utiod odvjetnice, ali sam se pitala to e ova skupina rei.- Tko je dr. Katz? - pitao je predsjedavajui i pogledao prema Raju i meni.

- J a .- Dobro. Molim vas, predstavite nam pacijenta na saet nain.Po drugi put toga jutra navela sam injenice sluaja.- to je s faktorima rizika za nasilje? - pitala je dr. Miriam Gladstone.- Nije bilo ranijih incidenata nasilnog ponaanja, ni prema njemu ni prema drugima -objasnila sam.- Vidim da ste to zapisali - bila je uporna. - Samo se pitam o dogaaju zbog kojega suga doveli ovamo, o njegovu penjanju na krov. Iz vaih biljeaka nije jasno je li kanioskoiti ili ne. - Poela je drati prodiku. - Kad god se daje procjena opasnosti, morateuzeti u obzir bliskost izmeu samoozljeivanja i ozljeivanja drugih...Moji su obrazi porumenjeli dok je govorila. Prelistala sam svoju rukom pisanuprocjenu, a bilo je jasno da ju je ona samo preletjela pogledom. - Na drugoj stranicisvojih biljeaka prilikom prijma pacijenta - prekinula sam je - napisala sam: Premdaklijent govori nesuvislo i nije usmjeren ni na kakav cilj, ipak nijee bilo kakvorazmiljanje o elji da naudi sebi ili drugima. Izjavio je da je Bog pokuavao razgovaratis njim, te da se popeo na krov svoje kue kako bi ga bolje uo.- Znai, niste smatrali da je njegov odlazak na krov predstavljao znatan riziksamoozljeivanja? - odbrusila je, nimalo zadovoljna injenicom da sam je prekinula.- Ne namjerno - odgovorila sam - ali sam smatrala da to ukazuje na lou procjenu. Onje bio... on je izrazito psihotian. Primila sam ga u bolnicu zbog stupnja njegovedezorganiziranosti i teke onesposobljenosti.- Jeste li smatrali da je deprimiran? - pitao je dr. Curtis Lawrence, ubacivi svojepitanje prije nego je svadljiva dr. Gladstone mogla staviti jo neki prigovor.- Ako jest, to je teko procijeniti. Samo na temelju promatranja, rekla bih da nijedeprimiran. Dobro jede, dobro spava, ne doima se plaljivim ili tunim. Njegoveneobine misli, barem one to ih je izrazio prije nego je postao katatonian, prije su bilegrandiozne nego depresivne.- Znai, nije bilo nikakvih prepoznatljivih simptoma depresije?U mislima sam pretraila pamenje kako bih se prisjetila znakova i simptoma klinikedepresije. - Jedino to mogu spomenuti je njegova povremena uzrujanost i sadkakatonija.- Dobro - rekao je uz topli osmijeh. - No kao to znamo, u ovom se sluaju to vie inipovezanim s psihotinim procesom nego s depresijom.- Upravo tako - sloila sam se, zadovoljna da u prostoriji imam barem jednogsaveznika.Zatim je rasprava prela na Raja i zbivanja u subotu uveer. - Pozvan sam prekodojavljivaa oko dva, kad je oglaen dvostruki kod - poeo je tonom u kojem se osjeaobritanski naglasak. - Stigao sam na odjel istodobno s deurnim lijenikom i zatitarima.Pacijenta smo nali u hodniku kako dri no. Zatitari su mu uspjeli uzeti no, a kad smopacijenta uspjeli smjestiti na krevet i vezati ga, lijenik je zapoeo reanimaciju HelenWeir. - Glas mu se slomio dok su mu navirala sjeanja na tu no. Na drugoj strani stola jeMarge Trask, medicinska sestra koja je obavljala masau srca, poela tiho plakati.

U prostoriji je zavladala tiina.- ini se da je pravo pitanje na koje moramo nai odgovor - ree dr. Schlessinger, sadbez ikakva traga ironije - odakle je stigao no. - Pogledao je Felixa.- To jo nije utvreno - odgovorio je ef odjela.- Svi su otri predmeti na broju, pa nije jasno kako je momak donio no na odjel.Pretraen je na hitnom traktu kad je primljen u bolnicu i to je zabiljeeno. Premarijeima policije, no je kompatibilan s ostalima pronaenim u bolnici. Znai, nekako jedospio na odjel.Dok je govorio, na pamet mi je pala muna misao. Potisnula sam poriv da pitam je libio nazupan ili ne - danas je jednom bilo dovoljno. Bila sam sve sigurnija da znamodakle je stigao no.Uz glavni hodnik za pacijente nalazi se malena prostorija za odmaranje osoblja. Nitaposebno; unutra se nalazi hladnjak, mikrovalna, maleni stol, tri ili etiri stolice i oglasnaploa na koju su privreni rasporedi, te fotografije novoroenadi i unuadi. To jetakoer mjesto gdje lanovi osoblja odlaze neto prigristi, a ondje se odravaju iimprovizirane roendanske proslave. Na stolu se gotovo uvijek mogu nai ostacirazliitih jela ili slatkii.Ba je prolog petka dostavljena torta za roendan jedne od medicinskih sestara. Umislima sam vidjela bijeli preljev na torti i ukrase od crvenih i plavih rua. Takoer samvidjela dugi no od nehrajueg elika s drvenim drkom.Morala sam znati. Nikako se nisam mogla natjerati da nekomu povjerim tu novupretpostavku... barem ne na ovom skupu. Stoga sam sjedila i sluala kako ljudi dajuprijedloge za poboljavanje osiguranja.- ini se da to nije bio jedan od noeva kojima se koristi skupina za kuhanje - reeFelix. - Ali moda je vrijeme da to iznova razmotrimo. Sve u svemu, pacijenti koje sadimamo pate od daleko teih oblika bolesti i ovdje ostaju krae vrijeme. Skupina zakuhanje trebala bi uljepati sredinu, a iskreno reeno, budui da pacijenti uglavnomostaju manje od tjedan dana, vie ba i nema potrebe za tim.- Dobro - rekao je predsjedavajui i upisao Felixov prijedlog na odgovarajue praznomjesto.- to jo? - Osvrnuo se naokolo. - Treba nam barem jo jedan ili dva prijedloga.Javio se dr. Lawrence. - Mislim da je vano da imamo na umu kako je nevjerojatnoteko predvidjeti nasilje. Karton je prilino jasan kad je rije o najveim rizicima odsamoubojstva i opasnosti za druge. Nakon to smo to utvrdili, moda bismo trebalirazmisliti o seminaru za djelatnike ustanove o temi predvianja i dokumentiranjaopasnosti.- Slaem se - rekao je dr. Schlessinger, zadovoljan to se primie dnu obrasca. - Moguli raunati na vas da ete neto osmisliti? Moda bismo to mogli snimiti na videokasetu?- Sa zadovoljstvom.- Ima li jo kakvih prijedloga? - pitao je predsjedavajui. - U redu, ako bi stalni lijenici,osim Felixa, mogli ostati na glasovanju, ostali mogu ii.

Ispunjena sumnjom, izila sam iz konferencijske dvorane na osmom katu i zaputila seravno u prostoriju za odmor osoblja u Hamiltonu 5. Vrata su bila otkljuana, a unutra jejedna sestra jela sendvi od tortille i morskih plodova - jednu od najnovijih delikatesakuhinje. Podigla je pogled s asopisa to ga je itala i pitala: - Jesu li gotovi ondje gore?- Sad e - rekoh, zurei u sivi plastini pladanj na kojem su se nalazili ostaciroendanske torte.Medicinska je sestra pogreno protumaila moje zanimanje i upozorila me: - To je veprilino staro. Vjerojatno bi se trebalo baciti.- Tono. - Nekoliko sam puta provjeravala oko torte, na podu, iza hladnjaka i ispodmikrovalne, traei no; ali ba kako sam oekivala, nije ga bilo.SEDMO POGLAVLJEOvaj dan nikad nee zavriti. Bilo je est sati poslije podne, a ja jo uvijek nisamupisala biljeke o svim svojim pacijentima. inilo mi se da se u mojim ilama nalaziolovo; svaki mi je pokret bio izrazito naporan. Misli su mi neprestano bjeale i vraalese na zbivanja u noi. od subote na nedjelju. Kako mi je to promaknulo? Zato nitanisam opazila? Nisam mogla prestati. Svaki put kad bih se usredotoila na neki drugizadatak, sjetila bih se Garreta i ponovno u mislima pretresala cijelo jutro. injenica danikomu nisam spomenula no za rezanje torte dodatno je pojaavala moju tjeskobu iosjeaj krivnje.Prisilila sam se na unoenje posljednjih dviju biljeaka o svojim pacijentima. Osvrnulasam se po skuenom uredu, uzela kaput i pitala se hoe li Josh biti dovoljno razuman daodledi komad lazanja. im sam pomislila na svojeg sina, moj je um skrenuo i pred oimami se pojavila Sandra Jacobs kako me preklinje u hodniku. - Morate mu pomoi, on jebolestan.Stajala sam ondje, kaput u ruci, torbica preko ramena i posljednja tri kartona podrukom. - Sigurno se ali - glasno sam rekla praznoj prostoriji, nadajui se da ipak neuuiniti ono to mi je odjednom proletjelo glavom. Opet sam se okrenula pisaem stolu,kaput, torbicu i kartone spustila na stolicu i poela pretraivati rokovnik. Nala sambroj Forenzike bolnice Whitestone i utipkala ga.Javila mi se osoba na centrali.- Ja sam dr. Katz iz bolnice Commonwealth u Bostonu. Danas je k vama prebaenjedan moj pacijent, pa sam se eljela raspitati kako mu je.- Priekajte trenutak, molim vas.Diskretna se glazba zaula iz slualice i ja sam sluala umirujue taktoveinstrumentalne verzije skladbe Getting to Know You.- Halo? - Telefonistica se vratila.- Da, ja sam dr. Katz.

- ao mi je - prekinula me. - Ne smijemo davati informacije o bilo kojem pacijentu bezpismenog doputenja.- Moete li me barem spojiti s lijenikom ili medicinskom sestrom Garreta Jacobsa?- Ne smijem vam ak ni rei imamo li ovdje pacijenta pod tim imenom.- Danas je premjeten.- Mogue - objasnila je, ne osobito ljubazno. - Naa su pravila jasna. Nita ne smijemrazotkriti bez pismenog doputenja.- Ali pacijent je katatonian.- Ovo je forenzika ustanova. Treba vam doputenje odgovornog lijenika.- Mogu li bilo s kim razgovarati?- Svi su zavrili s poslom za danas. Predlaem da ujutro ponovno nazovete.- Dobro - rekoh, mrzei sebe jer sam tako lako odustala. - Opet u nazvati.- U redu. - Spustila je slualicu.Sjedila sam ondje i drala slualicu. Kakva kuka, pomislila sam. Barem sam pokuala.Ponovno sam pokupila svoje stvari i zaputila se prema vratima.Dok sam vraala kartone na policu iza pulta za kojim su radile medicinske sestre,opazila sam Roba koji je izlazio iz ordinacije.Pogledao me i nasmijeio se. - to radi ovdje ovako kasno?- Isto bih i ja tebe mogla pitati.- Odvratno deurstvo - zastenjao je. - A tvoja izlika?- Loe rasporeujem vrijeme. Ne mogu vjerovati kakav je bio ovaj dan. Kao lag natorti - poalila sam zbog tih rijei im sam ih izgovorila - upravo sam zavrila telefonskirazgovor s jednom od najgorih telefonistica na koje sam ikad naila.- Naa? - pitao je.- Ne, eljela sam saznati kako je Garretu. Nije mi ak dopustila da razgovaram snjegovim lijenikom. Zapravo, nije htjela ak ni potvrditi da je on kod njih.- Tako ondje rade - objasnio je. - Nita ne otkrivaju.- A ta ti je injenica poznata jer... ?- Honorarno radim ondje.- Tako je. Zaboravila sam.- Zna - nastavio je - trenutno oajniki trae lijenike za nona deurstva. Moda bieljela razmisliti o tome. Osim toga, ako doista tako silno eli vidjeti Garreta...- Kao da nemam dovoljno posla? No samo razgovora radi, koliko plaaju?- Ba je u tome ljepota. - Oi su mu zasjale. - Dobije etrdeset pet dolara na sat, a udevet od deset sluajeva moe prespavati cijelu no. Vikendi su jo bolji. Ako uzmecijeli dan u subotu i nedjelju, zaradi preko dvije tisue dolara. Ja to zovem spavanjemza dolare. Uspio sam spremiti otprilike polovicu zarade u zajednike fondove.Nevjerojatno je kako se tu moe zaraditi.- Lijepo. Naravno, ti nema djece ni kuu. Ali nije li zastraujue?- Zapravo, nije. Osiguranje je izvrsno, a vei dio vremena uope nisi na odjelima. Idoista opasni pacijenti smjeteni su u zakljuanim sobama. Nije loe. Osim toga,svakodnevno me zovu i pitaju bih li preuzeo jo neko deurstvo. ak i kad bih to elio,

radim maksimalan broj sati. Kad bi netko provjeravao, vjerojatno bi me natjerali da tosmanjim. Ali dok to ne uine... - Protrljao je dlanove u univerzalnom simbolu pohlepe.- Zarada je dobra - sloila sam se.- Bolja nego ovdje, a iskreno reeno, ve mi postaje teko ivjeti od onoga to namplaaju. Osim toga, pokuavam svoje kolarine drati ispod esteroznamenkastihbrojeva.- To je u redu. No mislila sam da tvoji roditelji pomau.Njegov je smijeak nestao. - To ide kao na slamicu - primijetio je. - Moj otac nije bavelikoduan ovjek.- ao mi je.- Ne optereuj se time. Ti ima svojeg biveg mua i sve to. A ja imam oca koji vrijedimaleno bogatstvo, ali mu je teko rastati se od novca.- Svatko nosi svoj kri.- Prava istina. U svakom sluaju, dat u ti broj efa lijenika u Whitestoneu. - Izvadio jekemijsku olovku i u depu jakne potraio maleni notes utih samoljepljivih papiria.Naslonivi papiri na zid, zapisao j