Post on 08-Jul-2015
Njena veoma posebna beba
Lusi Klark
Naslov originala:Lucy Clark Her very Specia Baby
by voki
2
1.
- MRZIM da kasnim - Morena je parkirala svoj auto i uputila se
prema klinici opšte prakse, koju je nasledila od svoga oca. - Kasnim
pola sata na jutarnju smenu - promrmljala je gledajući na sat i
poželela da nije tačan iako je znala da radi bez greške. - Današnji
dan neće izaći na dobro. - Pošto je očekivala da čekaonica bude
puna, primorala je sebe da se nasmeje i ušla.
- Dobro jutro, Morena - Seli ju je dočekala iza prijemnog šaltera
obloženog narandžastim laminatom. Svih ovih godina tokom kojih
je Morena dolazila ovde, najpre kao dete da poseti svoga oca, zatim
kao tinejdžerka da pomaže oko kancelarijskih poslova, potom kao
jedna od zaposlenih, a sada i kao šef, blistava i vesela atmosfera je
uvek uspevala da je oraspoloži - bilo da kasni ili ne. Danas je,
međutim, bilo drugačije.
- Izvini što kasnim. Konor nikako nije mogao da se smiri kod
mame.
- Nema problema. Postižemo sve brže nego što smo planirali.
- Oh - to nije bilo ono što je Morena očekivala. - Prvi dan na poslu
novog zamenika i postižemo sve brže nego što smo planirali. Dobar
početak za njega. I ne tako pozitivan utisak o meni. — Morena je
prevrnulaočima i okrenula se od plavokose sestre sa prijemnog
šaltera kada se začulo otvaranje vrata druge ordinacije. Iz nje je
izašla gospoda Henderson smejući se. Gospoda Henderson se nikada
nikome nije smejala, a ovog puta je čak veselo brbljala.
- Moji omiljeni kolači su anzak kolači, naročito oni koji su malo
mekši.
Duboki muški glas je dopro do njih i Morena je više osetila nego
što je mogla da vidi kako su dve žene u čekaonici uzdahnule. Osetila
je kako je prožima jeza duž kičme i sebi je na brzinu objasnila da je
to zato što je danas zamenikov prvi dan na poslu, a ona želi da
by voki
3
ostavi dobar utisak - u čemu očigledno nije uspela s obzirom na to
da toliko kasni. To sve, naravno, nije imalo nikakve veze s njegovim
baršunastim glasom.
- Pa, dragi moj mladiću - rekla je gospođa Henderson dok je
treptala gledajući ga - moram ti doneti svoje izvanredne anzak
kolače. - Nagnula se kako bi mu bila bliža i dodirnuh mu ruku. -
Stavljam duplu meru slatkog sirupa i zbog toga su moji bolji nego
ičiji.
- Jedva čekam, gospođo Henderson. - Izgovarajući te reči, dotični
muškarac se pojavio. Bilo je čudno videti nekoga drugog tu, u
očevoj ordinaciji, ali je morala da prizna da doktor Nejtan Jang, koji
je konkurisao za posao sa odličnim kvalifikacijama, pristaje uz
staromodni dekor porodične prakse Viktor Harbora.
Bio je visok, oko metar i devedeset, tamne kose i dubokih, dubokih
braon očiju. Do ovog saznanje došla je kada su im se pogledi susreli.
Za tih nekoliko sekundi, vreme kao da je stalo, toliko da je Morena
mogla da primeti zlatne mrlje koje su iskrile iz njegovih ženica kao i
treperavu čokoladnobraon boju koja je kao oreol okruživala dužicu.
Kad se Nejtan ponovo obratio gospodi Henderson, Morena je
udahnula prefinjen, primamljiv miris koji ju je potpuno obuzeo.
Svideo joj se.
Zatresla je glavom kao da želi da se oslobodi ošamućenosti
izazvane njegovom pojavom, a zatim se usiljeno osmehnula kad je
gospoda Henderson konačno ušla u čekaonicu. Žena koja je sebe
doživljavala gotovo kao kraljicu u ovim krajevima, zbog činjenice da
je njen muž bio gradonačelnik dugo godina do odlaska u penziju,
pogledala je Morenu s visine.
- Doktorice Kemden - ponovo je imala onaj neprijatan i drzak
pogled dok je žurno prolazila pored nje. - Moram priznati da mi je
drago da vidim da je na vašu kliniku konačno došao neko ko je lepo
vaspitan, cenjen i ko je pre svega pravi profesionalac. - Usta su joj se
malo iskrivila kad je ponovo pogledala u doktora janga.
Morena je već bila navikla na mišljenje koje gospoda Henderson
ima o njihovoj klinici. - Da. Hvala. Drago mi je da se slažete.
- Zašto se ne bih slagala? Doktor Jang je... predivan.
by voki
4
Morena se osvrnula prema doktoru Jangu i videla kako je klimnuo
glavom u znak blagog naklona. - Bilo mi je zadovoljstvo, gospodo
Henderson. Slobodno me pozovite u bilo koje doba ako vam još
nekada zatreba neki medicinski savet ili pomoć.
- Vidite. Savršeno vaspitanje. - Gospođa Henderson se širokim
pokretom ruke obratila dvema damama koje su tu sedele i netremice
zurile u doktora Janga.
-Zakažite pregled kod doktora Janga ako želite nešto više od
osnovnog tretmana.
Morena se svim silama trudila da ne počne da koluta očima i da
staroj oštrokondi ne kaže šta misli. Sve što treba da uradi jeste da
kontoliše svoju narav još samo nekoliko minuta, a zatim će gospoda
Henderson otići - nadajmo se bez komentara o Moreninom privatno
životu.
- Da li treba da vam zakažem, gospodo Henderson? - Upitala ju je
Seli.
- Doktorice Kemden - rekla je gospoda Henderson, ignorišući
sestru. - Vidim da jutros malo kasnite.Na taj način nikako ne bi
trebalo da funkcioniše ova klinika.
- Da, gospodo Henderson.
- Nadam se da je Konor dobrog zdravlja?
- Savršeno zdrav. A vaš suprug? Kako se oseća ovih dana?
- Zdrav kao dren, kao i obično, doktorice Kemden. Moj Hoban
nijedan dan u svome životu nije bio bolestan. Čak i sada kada je u
penziji, uvek ustaje rano i izlazi napolje da uživa medu ljudima iz
kraja.
- Naravno. Molim vas, prenesite gospodinu Hendersonu moje
najtoplije pozdrave.
Sve što je dobila za uzvrat bio je prezriv pogled pun odbojnosti.
Stežući zube i iz sve snage se trudeći da se kontroliše, Morena je
mogla da oseti kako će svakog časa eksplodirati.
- Doktorice Kemden? Ako ste slobodni za trenutak, imao bih
nekoliko pitanja.
by voki
5
Doktor Jang je pokazao prema vratima svoje ordinacije. Morena ga
je ponovo pogledala i dok je on blago naginjao glavu u stranu, činilo
se kao da je ona konačno popustila i odbrusila joj je ljutito:
- Da. Naravno. Prijatan dan, gospodo Henderson. - S tim rečima je
Morena, s torbom još uvek preko ramena, ušla u ordinaciju koju su
dodelili doktoru Jangu. Čula ga je kako se oprašta od žene od koje
nikada niko nije uspeo da izmami nijedan osmeh i već sledećeg
trenutka bio je u sobi ostavljajući ih iza zatvorena vrata.
- Uf! Bilo je blizu! - Nasmejao joj se, a ona je osetila kako joj klecaju
kolena. Njegovi zubi su bili beli, oči su mu svetlucale i bila je
ubedena da joj se podsmeva. Pridržavajući se za sto kao oslonac,
okrenula je glavu i naterala sebe da počne pristojno da se ponaša.
- Šta je bilo blizu?
- To - zamalo da izgubiš živce s gospodom H.
- Gospoda H? Pazi da te ne čuje kako je zoveš. Odrubiće ti glavu. -
Dok je govorila, Morena se okrenula prema njemu i posmatrala
kako mu se, dok ju je ispitivački gledao, podižu obrve.
- Zaista misliš da hoće?
- Hm, verovatno neće. Izgleda da ti je uspelo da je smotaš oko
malog prsta. Usput, ja sam Morena. - Ispružila je ruku a torba joj je
skliznula do lakta. - Uh. - Izgleda da joj to nije smetalo jer je, istoga
trenutka kada je stavio svoju toplu ruku u njenu, zaboravila na sve
oko sebe i po drugi put osetila kako se gubi u tim privlačnim,
čokoladnim dubinama. Bila je još uvek očarana njegovim osmehom i
bila je sigurna da bi bio savršen u reklami za zubnu pastu jer je
njegov šarm bio tako prirodan. Zvuči koji su dopirali izvan ove male
ordinacije nestali su, ostavljajući ih da stoje tako sami i drže se za
ruke duže nego što je to bio običaj prilikom zvaničnog upoznavanja.
- Nejtan. - Izgledalo je da mu se ne žuri da pusti njenu ruku i zbog
toga se zapitala kako ona izgleda. Uopšte nije imala vremena da to
proveri pre nego što je istrčala iz kuće u prvom pogodnom trenutku.
Da li joj kosa neuredna? Da li joj je ruž za usne razmazan po
zubima? To je ne bi začudilo s obzirom na to da ga je na brzinu
stavila dok je vozila.
by voki
6
- Nisi uspela da dođeš na moj razgovor za posao. - Nejtan joj je
rekao, vraćajući je u sadašnjost. Kad je pustio njenu ruku, torba joj je
skliznula i pala na pod. Brzo, i uz mali nervozni osmeh, Morena ju je
ponovo navukla na rame.
- Ne, nisam. Ali verujem u procenu svog oca. Uostalom, on je taj
koji je birao zamenu za sebe.
- Zamenu? Razumeo sam da će on i dalje da radi skraćeno vreme.
- Dva dana, pola radnog vremena nedeljno i određene hitne
slučajeve - onda kada ti i ja nismo slobodni. Da je po mome, on bi
otišao u punu penziju.
- Želiš da se povuče da bi mogla da radiš po svome? - Čudno. Nije
stekao utisak da je takva. - Napolje stari, dobro došli, novi?
- Ne! - Bila je zaprepašćena. - Zaboga, ne. Nikako ne. Volela bih da
može da ostane da radi ovde zauvek, ali u pitanju je njegovo
zdravlje. Ima anginu i stres zbog vođenja naporne porodične klinike
nikako nije dobar za njega. Mama je godinama pokušavala da ga
natera da uspori, ali čak i kada smo mi počeli da radimo ovde, stvari
su pošle nagore, nikako nabolje.
- Mi?! Nisam znao da je i tvoja mama lekar.
- Hm?! - Morena je bila zbunjena. - Nije.
- Ali rekla si mi.
- Oh, izvini. Stalno zaboravljam da ti nisi iz ovih krajeva i da zato
nisi upoznat sa svim tračevima, mada sam ubeđena da ćeš ih čuti i
više nego dovoljno tokom jutra. Ne, pod „mi" sam mislila na svoga
muža i sebe.
Nejtan je istog trenutka pogledao prema njenoj levoj ruci, ali tamo
nije bilo nikakvog prstena - iako je mogao da primeti kako se nazire
veoma tanka be-la crta.
- Razveli smo se - brzo je dodala, čudeći se zašto joj je bilo tako
bitno da doda i tu informaciju. Pažljivo ga je posmatrala, ali nije
mogla da primeti nikakvu promenu u izrazu njegovog lica.
- Pretpostavljam da se medu pacijentima uveliko šuška o tome?
Morena se nevoljno nasmejala. - Mislim da će te to teško zaobići,
iako i nije neka zanimljiva priča kad je već sve rečeno i urađeno.
- Zašto mi onda prvo ti ne ispričaš svoju verziju ?
by voki
7
- Molim? I pokvarim ti zadovoljstvo da neprestano slušaš tračeve
sve dok ti se ne smuči? Taman posla, doktore Jang.
- Pravi si zlikovac.
Slatko se nasmejala. - To su mi više puta rekli.
Nejtan je još uvek bio nasmejan a njegove oči su svetlucale, pa se
ona osećala srećnom i pametnom - i želela je da to potraje. Ovo
lagano, prijateljsko nadmudrivanje, način na koji ju je gledao, činili
su da se tako oseća. Zaprepastila se kad je shvatila da s njim flertuje.
Flertuje s novim kolegom!
Malo se nakašljala, primoravajući sebe da skrene pogled, i
namestila svoju torbu na ramenu. - Usput,' rekao si da imaš neka
pitanja?
- U stvari, nemam. To sam rekao samo zato da bih te spasao od
gospode H. Viktor Harbor deluje kao lepo mestašce. - I skoro bez
predaha je nastavio: — Jesi li stvarno izbacila svoga muža napolje?
- Molim?
- Gospoda H kaže da si uradila pravu stvar što si ga se resila.
Nazvala ga je lutajućim ženskarošem.
Moreni je bilo teško da zadrži osmeh na licu, ali joj je bilo još teže
da ignoriše bol zbog neuspeha koji se javljao svaki put kada bi neko
pomenuo njen katastrofalan brak. - Vidim da si već krenuo da se
zabavljaš. Baš lepo od gospode Henderson da kaže šta misli.
- Pogledala je u svoje ruke i naterala sebe da normalno diše.
- Znači, ipak ti smeta - počeo je. - Još nije kasno da mi ispričaš
svoju verziju.
Zaćutala je na trenutak i sve što se moglo čuti bili su otkucaji sata
na zidu sobe. Sležući ramenima, odlučila je da to možda i ne bi bilo
tako loše. Kome to još može da naškodi? — Udala sam se za
pogrešnog čoveka. Vrlo jednostavno. Za to vreme sam mnogo toga
naučila o životu i sebi i ako ikada bude sledećeg puta, svakako ću
stvari uraditi potpuno drugačije.
- Kako to?
- Sada stvarno nemamo vremena za detalje a od tada je proteklo
već mnogo vode... ili kako se već kaže? Uvek zaboravljam tu izreku.
by voki
8
U svakom slučaju, stvari su se promenile, situacija je drugačija i to je
to.
- Hm. - Klimnuo je sa veoma zamišljenim izrazom na licu.
— Oprosti ako sam te uznemirio, Morena.
- Ne. U redu je - brzo je odgovorila, ali je potajno bila dirnuta
iskrenošću koju je primetila u njegovim očima.
- Znaš, to je česta pojava.
- Razvod? Da, znam.
-Ne. Mislio sam na to da je čovek osetljiv kada je u pitanju ljubav.
- Oh! - To ju je iznenadilo i istovremeno je shvatila da je i Nejtan
verovatno doživeo probleme emotivne prirode. I bilo joj je već navrh
jezika da ga pita šta se to desilo u njegovom životu kada je primetila
kako se izraz njegovog lica menja. Izgledalo je kao da je doslovno
stavio masku na lice u znak upozorenja. Istovremeno se pitala i da li
je zažalio što je ženi koju praktično i ne poznaje rekao možda
previše.
- Nisam mislio da te ispitujem. Oprostićeš mi? To ju je šokiralo.
Pitala se da li je ikada doživela da je jedan muškarac moli za
oproštaj. Ujedno je očajnički priželjkivala da se vrate lagodnom
čavrljanju od pre samo nekoliko minuta. Tada joj je bilo prijatno. Na
silu se nasmejala i polako klimnula glavom. - Mislim da ću morati...
ali samo ovaj put, znaš. Nemoj da ti prede u naviku.
- Šta da mi pređe u naviku? Da molim za oproštaj?
Očekivala je da će ga njene reči nasmejati, da će shvatiti da ga
zadirkuje, da će joj se pridružiti u nameri da malo razveseli
atmosferu.
Umesto toga, izgledao je prilično ozbiljan i veoma tiho je rekao: -
Sumnjam da ću ikada prestati; i evo ga. Samo u deliću sekunde,
maska je pala i mogla je da vidi bol, patnju i prazninu u njegovom
pogledu. Bilo je jasno da mu pravi bol, slomljeno srce i
beznadežnost nisu bili strani.
Na stolu se začula sekretarica i Morena se, pomalo uplašena trgla i
osvrnula u tom pravcu kada se začuo Selin glas. - Morena, jesi li još
tu? Nejtane? Mogu li da vam pošaljem sledećeg pacijenta?
- Posao - izjavila je Morena, dok je Nejtan obilazio sto.
by voki
9
- Posao - uzvratio je i pritisnuo dugme kako bi rekao Seli da mu
pošalje sledećeg pacijenta.
Morena ga je još jednom pogledala pre nego što će izaći, ali joj on
nije uzvratio pogled. Umesto toga, radije je počeo da pretura po
papirima na svome stolu. Kada je konačno stigla u svoju ordinaciju,
zatvorila je vrata i naslonila se na trenutak na njih, razmišljajući o
svemu što se upravo dogodilo. Posmatrajući svoj lik u ogledalu,
nezadovoljno je promrmljala i ubrzano popravila pramenove svoje
bakarnoplave kose koji su joj ispali, namestivši ih iza ušiju. Ti
pramenovi su joj uvek ispadali, naročito kada ih je Konor vukao
svojim malim, bucmastim rukama. Hvala bogu da joj i šminka nije
bila razmazana po ćelom licu iako je želela da je izgledala bolje,
naročito posle susreta s novim kolegom. Izgledala je kao dosadna
majka, a ne kao lekar opšte prakse.
Mada to sada nije ni bilo bitno. Nejtan ju je već video takvu,
razbarušenu i nesređenu, tako da tu nije mogla više ništa da uradi,
ali se po prvi put otkako je Brus otišao, ponovo osetila kao žena.
Način na koji ju je držao za ruku povratio je onaj osećaj golicanja u
stomaku koji već užasno dugo nije imala. I kako joj se samo
osmehivao! Nema sumnje da ju je Nejtan |ang podsetio da ona nije
samo doktor, ćerka, majka... ona je žena.
Luđački užurbano, Morena je izvukla kosu iz konjskog repa i kroz
nju provukla prste pre nego što će je ponovo uplesti i skloniti s lica.
Preturajući po torbi u potrazi za maškarom i rumenilom, istresla je
ceo njen sadržaj na sto. Okrenuvši se ponovo prema ogledalu,
trebalo joj je manje od jednog minuta da doda malo šminke koja joj
je nedostajala da bi ponovo stekla osećaj da vlada situacijom.
Upravo je sela za sto kada je neko pokucao na vrata. Počela je
ubrzano da vraća sve stvari u torbu.
- Uđite - uzviknula je.
- Morena - Nejtanov glas ju je zatekao i podigla je pogled
postiđena jer je bila uhvaćena u doterivanju. - Imaš li rezervnu
kutiju petomililitarskih špriceva?
- Uh!- Ispustila je sve što je do tada držala u rukama i otišla do
vitrine. - Izvini, mislila sam da je tvoja ordinacija snabdevena svime
by voki
10
što treba. Reći ću Seli da sve još jednom pregleda kada završimo
smenu. -Pronašla je kutiju sa špricevima i okrenula se da mu je
doda. Zurio je u njen sto, u stvari koje su na njemu još uvek ležale
razbacane, medu kojima je bila i kutija pelena. - Izvoli.
- Molim? Izvini. - Podigao je pogled i uzeo kutiju sa špricevima iz
njene ruke. - Hvala. - Trenutak kasnije je otišao. Morena je
uzdahnula i zavrtela glavom. Šta će pomisliti o njoj? Prvo je
zakasnila, onda je fler-tovala, a sada je još i bila zabrinuta zbog svog
izgleda.
- Nije bitno šta on misli - odlučno je rekla samoj sebi pošto je
raščistila nered sa stola, uzela gomilu zdravstvenih kartona koji su
ležali na uglu stola, i pregledala svoj spisak za to jutro. - Koncentriši
se i kreni na posao. Nejtan Jang nije niko drugi već novi kolega koji
je tu da ti pomogne. - Tako je pritisla dugme na sekretarici i rekla
Seli da joj pošalje prvog pacijenta.
Jutro je promicalo, i Morena je primala svoje stalne pacijente kao i
nekoliko novih. Bila je stručnjak za brigu o zdravlju žena, a uža
specijalnost su joj bili porođaji, ginekologija i pedijatrija, i zato je
većina trudnica iz Viktor Harbora dolazila kod nje kako bi im ona
vodila trudnoću. Neke od njih su se prebacivale u Adelejd kako se
termin porođaja približavao, druge su više volele da se porode u
bolnici u Viktor Harboru, dok su se neke odlučivale za prirodni
porođaj kod kuće koji je obavljala sama Morena.
Kada je ispratila poslednjeg pacijenta, Morena se uputila prema
maloj kuhinji po još jednu solju čaja. Udahnula je ulazeći u
prostoriju. - Mmm. Sveže pripremljen čaj. Moj omiljeni. Seli -
pozvala ju je - volim te.
- Ja sam napravio čaj - rekao je Nejtan ulazeći u proitoi iju,
ispunjavajući je svojim prisustvom. Njegov miris se pomešao s
mirisom čaja. To je bila moćna aroma.
- Oh! Pa, hvala. Onda si valjda ti taj koga volim - rekla je to bez
razmišljanja, ali kako je izgovorila te reći, pitala se da li ih je možda
pogrešno shvatio. Sipajući sebi malo čaja iz čajnika, zatresla je
glavom i odlučila da sve zaboravi. Ako Nejtan ima bilo kakav
problem s njom, onda bolje neka joj to kaže ili neka se sam nosi s
by voki
11
njim. Njen neslavni raskid sa Brusom naučio ju je da ne mora svaki
svoj postupak da opravdava baš svakome koga sretne.
- Valjda jesam - Nejtan je stavio svoju solju na pult i pošto je čajnik
još uvek bio kod nje, sipala mu je. — Hvala.
- I, kako je prošlo tvoje jutro?
Razmišljao je. - Naporno. - Razmislio je još malo:
- Interesantno. - Nekoliko trenutaka ju je proučavao.
- Ne tako ispunjeno tračevima kao što si predviđala.
- Onda dobro za tebe.
- A tvoje?
- Uh! Vaginalni spekulumi su mi preko glave... što i nije baš toliko
prijatno da bi se o tome govorilo, ali žene barem redovno dolaze da
rade papa testove, tako da nemam na šta da se žalim. - Sela je za sto
i pijuckala svoj čaj. - Mmm. Dobar čaj, Nejtane.
- Znači... - dvoumio se za trenutak pošto je izvukao stolicu. - Tvoji
pacijenti su pretežno žene?
- Da. To je stereotip, ali to je način na koji društvo f unkcioniše. To
je i glavni razlog zbog kog nam je bio potreban lekar opšte prakse,
muškarac i ujedno neko ko je visokokvalifikovan.
- Izvini?
- Ja pregledam trudnice, a ti one koje su u menopauzi. - Nasmejala
se tome. - Njima to ne smeta. S obzirom na to kako si jutros uspeo da
nateraš gospodu Hendrson da ti jede iz ruke, reklo bi se da zaista
imaš dar za tu oblast. - I dok je tako nastavila da brblja, trebalo joj je
neko vreme da shvati kako je Nejtan posmatra kao da ima dve
glave. - Problem?
- Trudne žene?
- Oh, malo generalizujem. Imaš priliku da pregledaš i muškarce, i
naravno, ako neka buduća majka poželi da joj ti vodiš trudnoću,
nema problema. Nisam tako vezana za svoje pacijente. Očekujem
samo to da dobiju najbolju profesionalnu pomoć koju ova klinika
može da pruži.
Pošto nije komentarisao, odlučila je da nastavi. - Ti si se upravo,
kako sam razumela, već prijavio u bolnici, dobio bezbednosnu
propusnicu i tako dalje? - Klimnuo je i Morena je nastavila. - Dobro,
by voki
12
zatim, ne znam da li ti je moj otac prilikom razgovora dobro
objasnio kakav je tvoj raspored, ali ti danas dobijaš slobodno
poslepodne, a moj otac će obavljati preglede.
- Bio bih i više nego zadovoljan da mogu da radim - ponudio je
Nejtan.
- Nije reč o tome. — Morena se nasmejala. - Veoma smo dosledni u
tome da ljude ne iscrpljujemo u ovom poslu. Doktori su najgori
kada je u pitanju rad do iznemoglosti i od dana kada je moj otac
pokrenuo ovu kliniku, uvek je insistirao da svaki član osoblja bar
pola dana u nedelji dobije slobodno, ne računajući vikende. Bar ćeš
moći da iskoristiš ovo vreme da se smestiš
U svoj nov stan ili samo da upoznaš grad. - Slegla je lumenima.
- Šta god buideš poželeo.
Nejtan je klimnuo, ne: radujući se ovom prinudnom slobodnom
vremenu. Bio je tip čoveka koji više voli da bude zaposlen, da
održava ne samo svoje telo već i um u što boljoj kondiciji. Već se bio
smestio u svoj stan, koji se nalazio u istoj ulici kao i klinika,
nedaleko od nje, i nije mu bilo potrebno slobodno vreme o kome je
Morena govorila. Mediutim, to nema mnogo veze sa onim o čemu
ona govori.. - Još nešto?
- Tokom nedelje obavimo i dosta kućnih poseta. Neke u staračkim
dorncvima, neke u penzionerskim naseljima i neke u privatnim
kućama. Moj otac i ja smo razmišljali kako bi bilo najbolje da
nekoliko narednih nedelja ti i ja to obavljamo zajedno - tako ćeš
moći da upoznaš više naiših pacijenata. A onda, kada se budeš
privikao, možemo ih podeliti.
- I šta će se desiti s pacijentima na klinici u kojoj bi obično jedan od
nas trebalo da bude?
- Tata će ih pokrivati prvih nekoliko nedelja, što je po mom
mišljenju bolje jer će tako moći postepeno da smanjuje svoje
obaveze, umesto da preživljava krizu radeći samo dva dana
nedeljno. Takođe radimo i redovna dežurstva u bolnici gde se
smenjujemo s drugim lekarima opšte prakse ovde u Viktoru, što ti je
sigurno moj otac već pomenuo tokom razgovora. Seli već ima
spreman nov raspored za svakoga, tako da, ako nemaš kopiju, ona...
by voki
13
- Imam je - prekinuo ju je.
- Dobro.
- Setio sam se daje tvoj otac pomenuo kako većina njegovih
pacijenata više nije mlada.
- Da. Viktor Harbor pruža pomoć velikom broju penzionera.
Patronažna sestra je od ogromne pomoći jer svakodnevno odlazi da
ih previja i obavlja sve što treba kod onih pacijenata koji su vezani
za kuću, a još uvek su u stanju da žive samostalno.
- Način na koji je s ljubavlju govorio o svojim pacijentima kao i
struktura stanovništva bili su razlozi zbog kojih sam uopšte i
izabrao ovo mesto.
- To je lepo. Sećam se da sam, dok sam čitala tvoju prijavu, bila
impresionirana tvojim bogatim iskustvom u oblasti prevencije
bolesti starijih ljudi i palijativne medicine. U stvari, iznenađena sam
da si, s obzirom na tvoje kvalifikacije, odabrao jednu malu privatnu
kliniku. Mogao bi biti veoma uspešan na nekoj gradskoj klinici, da
ne pominjem da bi mogao imati i neko rukovodeće mesto u bilo
kojoj australijskoj bolnici.
Nejtanu su uvek postavljali to pitanje obično nakon nekoliko
nedelja provedenih u mnogobrojnim malim ustanovama u kojima je
radio. - Volim raznolikost. - Bio je njegov unapred pripremljeni
odgovor i to je sve što je od njega mogla da izvuče.
Morena je primetila kako se ista ona maska od jutros navukla na
njegovo lice i kako njegove živahne braon oči gube svoj sjaj i postaju
prilično bezizražajne. Bilo je očigledno da ne želi da se upušta u bilo
kakvu diskusiju, tako da je odlučila da popusti.
- Sada o radnom vremenu. Moj otac je obično otvarao kliniku u
devet, ponekad i u pola devet ako je bilo potrebno. Da li bi ti
odgovaralo da radiš u to vreme?
- To mi odgovara. Obično se budim ranije, tako da bih mogao to
da postignem.
- Fantastično.
- A ti? Ti se obično ne budiš rano?
Morena se nasmejala. - Ako se to odnosi na to što sam jutros
zakasnila... pa, moram da ti kažem da je to uobičajena pojava. -
by voki
14
Slegnula je ramenima. - To je jednostavno tako. Nije da svesno
planiram da kasnim ali... - Ostavila je rečenicu nedovršenu.
- Uspavaš se?
- Spavanje? Kamo sreće. Oh, kako samo žudim da se pošteno
naspavam.
- Ali zašto si onda...
Morenin telefon je zazvonio i izvadila ga je iz džepa i pogledala u
ekran. Zvala ju je mama. - Zdravo, mama - rekla je. - U čemu je
problem? - sačekala je trenutak, a zatim uzdahnula. - O.K. Važi.
Uradi to. Vidimo se uskoro.
- Problem? - Nejtan ju je upitao kada je prekinula vezu.
- Ne. Samo ću kasniti u popodnevnu smenu, ali šta se tu može.
Videlo se da mu neće iznositi detalje, bez obzira na to šta se
dešavalo, iako će zbog toga da zakasni. - Rado ću ostati da
pomognem - ponudio se, a ona je odmahnula glavom i dalje ne
dajući objašnjenje. Pa ipak, to se njega verovatno ne tiče i mada ga je
zainteresovala Morena Kemđen i celokupna situacija ovde u
uspešnoj klinici pored mora, znao je kada je vreme da prestane.
- Enterijer je ovde... um... nije kao što sam očekivao. - Razgledao je
stvari po kuhinji, narandžasti pult obložen laminatom, braon vinilne
plakare i ljubičasti linoleumski pod. - Veoma...
- U stilu sedamdesetih - Morena je dodala sa osmehom.
- Pretpostavljam da ti nisi imala udela u opremanju? -Ne.
- Jesi li ikada razmišljala o renoviranju?
- Pazi sta pričaš - našalila se. - Uostalom, koliko poznaješ ljudi koji
imaju ljubičasti linoleum? Sumnjam da danas može da se kupi, i
štaviše, garantujem ti da je sada tamo negde neki enterijerista koji
pretražuje sve uzduž i popreko kako bi pronašao ljubičasti linoleum.
Nejtan se nasmejao i bilo joj je drago da ponovo vidi osmeh na
njegovom licu iako ga, kako je mogla da primeti, u njegovim očima
nije bilo. - Verovatno si u pravu. To onda znači da neće biti
renoviranja?
- Mislim da nisam baš toliko o tome razmišljala. Ovako je otkako
znam za sebe pa pretpostavljam da ja i ne primećujem toliko taj
nesklad boja.
by voki
15
- Emotivno si vezana za to. - Klimnuo je u znak razumevanja, a
zatim otvorio usta kao da želi još nešto da doda, ali se zaustavio i
ponovo ih zatvorio.
- Šta?
- Ništa.
- Ne, nastavi. Reci to što si nameravao da kažeš. Misliš da bi ovo
mesto imalo koristi od kompletnog renoviranja.
- Ne bih išao toliko daleko, ali malo farbe, nov nameštaj u
čekaonici, obnavljanje prijemnog odeljenja...
- I ti nisi uopšte o tome razmišljao. - Iskrivila je malo usta a njegov
osmeh je postao vedriji.
- Samo objektivno zapažanje. To je sve.
- Mnogim pacijentima se sviđa klinika baš ovakva kakva je.
Oduvek je takva i udobna je. Nisu tako skloni promenama, bar ne
oni koji tu žive trideset i više godina.
Nejtan je klimnuo. - Malograđanski mentalitet. Već sam ga pre
susretao u drugim mestima u kojima sam radio i u većini njih se reč
„progres" smatra gotovo kao nešto nepristojno.
Morena je zabacila glavu i nasmejala se. - Potpuno si pogodio,
Nejtane. Oh, baš je dobro što si ovde. Mislim da, iako klinika
predstavlja nekakav profesionalni imidž, stvarno pomalo izgleda
kao da je iz prohujalih vremena, kada zakoračiš kroz vrata.
- Pa, ako ti bude potrebna pomoć ili neka sugestija, biće mi veoma
drago da pomognem.
- Dobro je da znam. Hvala. - Ispila je svoj čaj i upravo je završila sa
pranjem šolje kada se začulo zvono na ulaznim vratima.
- Još pacijenata? - Nejtan je rekao začuđeno.
- Verovatno moja mama.
- Mi smo - začulo se.
- Ovamo. U kuhinji smo - odgovorila je Morena. - Jesi li upoznao
moju mamu?
- Da. Kada sam došao na razgovor.
- U redu. Dobro. - Morena je ustala od stola kada se njena majka
pojavila sa Konorom u naručju. - Dođi, mali čoveče. U čemu je
problem?
by voki
16
Nejtan je posmatrao kako je beba, za koju je pretpostavio da ima
oko šest meseci, sa radošću otišla kod Morene, priljubivši se uz nju i
koristeći prvu priliku da malo zacvili. Nejtanove oči su se raširile
kada je zapazio svetloplavu kosu i plave dečakove oči. Prisetio se
pelena koje je video na Moreninom stolu, setio se njenih komentara
o neispavanosti i primetio način na koji je poljubila bebinu glavicu s
takvom ljubavlju kakvu može da oseća samo majka.
Nejtan je skočio na noge i pogledao ju je oprezno. - Ti imaš sina?
Podigla je glavu i nasmejala se. - Da. Ovo je Konor.
- Ti imaš sina - ponovio je, vrteći glavom. Osmeh s njenog lica je
nestao kada je videla bol i patnju, onu istu koju je samo na trenutak
spazila tog jutra kako navire u njegove oči. Sledećeg trenutka je već
otišao, ostavljajući za sobom čvrsto zatvorena vrata klinike.
2.
- ŠTA je to trebalo da znači? - Upitala je Džojs, sedajući u stolicu
koju je Nejtan upravo oslobodio.
- Pojma nemam. - Morena je zavrtela glavom, zureći u vrata kao
da očekuje da se Nejtan svakoga trenutka ponovo pojavi. Ali nije ga
bilo. Sležući ramenima, ponovo je sela i privila Konora uz sebe. - Šta
je s tobom, mali čoveče? Hm? - Malo je zaplakao, ali se videlo da
plače na silu. Morena je otkopčala košulju i namestila Konora kako
bi mogla da ga podoji.
- Umoran je, ali nikako da zaspi - dodala je Džojs, i ponovo ustala
da bi oprala Nejtanovu solju i nasula sebi malo čaja. - Nejtan deluje
fino... možda je pomalo čudan, ali je svejedno fin.
- Da - rekla je Morena, i dalje pomalo zabrinuta za njega. Bilo je
očito da ga je činjenica da ona ima de-te uznemirila, ali nije imala
by voki
17
pojma zašto. - Nije moj problem - rekla je naglas i ponovo zavrtela
glavom.
- Šta nije tvoj problem, draga?
- Nejtan. Moram da prestanem da se mešam u živote drugih ljudi.
- Od tebe se očekuje da se mešaš u živote drugih ljudi. Ti si lekar,
dušo.
- Nisam Nejtanov lekar i, osim toga, on će biti ovde samo šest
meseci kako bi se tata oslobodio prevelikog tereta i to je sve o čemu
sada treba da razmišljam. U mom životu nema mesta ni za šta
drugo. Klinika, Konor i ja. To je ono na šta sada treba da usmerim
svoju energiju.
- Ali ti takode imaš dar da pomažeš ljudima. To je jedan od
razloga zbog kog si tako izuzetan lekar.
Morena je slegnula ramenima i namrštila se, i uopšte nije bila
sigurna da li se slaže sa svojom majkom u vezi s tim..
- Misliš li da nešto nije... u redu s Nejtanom? Emocionalno? -
nastavila je Džojs. - Pitam se zašto je insistirao na ugovoru za samo
šest meseci? Da li uopšte zna da je ovo stalno zaposlenje?
- Sigurna sam da mu je tata to objasnio prilikom razgovora, ali
koliko ja znam, Nejtan je želeo samo šest meseci i ništa više, i nakon
tatinog poslednjeg napada angine, bilo je bolje da prihvatimo i to
nego ništa. Mislim da će se ovde dobro snaći. Stvarno zna kako da
priđe starijim gospođama. Jutros mu je uspelo da nasmeje gospođu
Henderson.
- Stvarno?! - iznanadila se Džojs. - Vidi, vidi. Možda je baš on taj
koga tražimo. - Srknula je čaj i netremice posmatrala svoju ćerku.
- Ti znaš šta treba da uradiš, zar ne - izjavila je više retorički.
- Šta?
- Treba da ubediš Nejtana da ostane. Zauvek.
- Mama, ne. Njegov život je njegov život. Što se mene tiče, on je
samo lekar koji popunjava upražnjeno mesto na klinici. Ništa više.
- Ne tražim od tebe da se upustiš s njim u emotivnu vezu, Morena,
iako je svakako veoma zgodan. Veoma zgodan - dodala je Džojs
naglašavajući.
- Mama!
by voki
18
Džojs se zadovoljno nasmejala. - Oh, smiri se. Samo te zadirkujem.
Svesna sam da ne želiš još jednog muškarca u svom životu, naročito
posle zbrke koju je poslednji napravio.
Morena je zakolutala očima zbog majčinog komentara. Cesto su
razgovarale o Brusu i o tome kako je bio loš prema njoj, ali nikako
nije želela da o tome previše raspravlja. Nastavljala je dalje da živi
svoj život, nije se osvrtala na prošlost i svakako nije tražila novog
muškarca. Može i bez tih komplikacija, hvala lepo. Čak i samo
trenutno razmišljanje o Nejtanu u nekom romantičnom kontekstu
bilo je dovoljno da uzdrma njen svet. Misli su joj odlutale i prisetila
se njihovog rukovanja toga jutra, načina na koji ju je skoro opčinio i
njegovog mirisa koji je bio potpuno omamljujući. Zatvorila je oči i
uzdahnula, iznenađena brzinom kojom može da se priseti njegovog
lepog lica.
- Morena?
Naglo je otvorila oči začuvši majčin glas.
- Jesi li dobro?
- Jesam, mama. - I bila je. Dobro joj je išlo i ne bi smela ni da
pomisli da sanjari o svom novom kolegi, bez obzira na to koliko je
šarmantan i zgodan. Posao. Njihova veza je profesionalna i strogo
poslovna i ništa više.
I tako se Morena i ponašala. Viđala je Nejtana na klinici među
pacijentima sledećih nekoliko dana i jednom ili dva puta naletela na
njega u kuhinji. Niko od njih dvoje nije pominjao ono što se
dogodilo u ponedeljak, kad je pobegao pošto je saznao da ona ima
sina - i niko od njih to nije ni želeo. Nekako su uspeli da uspostave
ne previše blizak ali prijateljski odnos na poslu i ona se nadala da će
tako i ostati... iako je iz nekog čudnog razloga često zaticala sebe
kako se u mislima vraća Nejtanu, noću dok se šetala sa svojim sinom
u naručju gore-dole po sobi. Zelela je da zna zašto je tako tužan,
tako zatvoren i nadala se da postoji neki nenametljiv način da mu
pomogne.
by voki
19
Prva kućna poseta koju je trebalo da obavi s Nejtanom bila je u
četvrtak. Posle jutarnje smene i nakon što je došao njen otac da
završi svoj deo, Morena je počela da sređuje kartone pacijenata koje
će toga dana posetiti. Nejtan je izašao da se prošeta nakon što je
završio sa svim pacijentima sa svoga spiska i Seli je uporno po-
kušavala da ga pronađe.
- Ne mogu da ga dobijem - rekla je Seli. - Ili je isključio mobilni
telefon ili je van dometa.
Morena je zavrtela glavom. - Mora da je van dometa. U okolini
ima puno mesta na kojima je signal veoma slab.
- Kako znaš da ga nije jednostavno isključio? - upitala je Seli. - Ti
ne znaš ništa o njemu, Morena.
- On je lekar - izjavila je uverljivo. - Krenućemo za pet minuta.
Idem da završim s pakovanjem svoje torbe.
- Ali on nije tu - Seli je uzviknula za njom.
- Doći će - Morena je uzvratila, s više ubeđenja nego što ga je
zapravo imala. Nadala se da Nejtana nije pogrešno procenila i
potajno je priželjkivala da se vrati u kliniku i dokaže kako je ona u
pravu.
Uzdišući, Morena je spakovala potrebne lekove, i prisilivši sebe da
prestane da brine o svom kolegi, ponovo pregledala kartone
pacijenata koje će tog dana posetiti.
- Koliko dugo ćemo se zadržati u obilasku? - Trgla se kad je začula
Nejtanov glas sa vrata i skoro da je ušinula vrat kad se okrenula da
ga pogleda.
- Oko tri sata danas.
- Obično traje kraće? - Da.
- Danas duže jer sam novi dečko u gradu?
- Veseo i spreman da se pravi važan - složila se, zatvorivši torbu.
Nejtanov telefon je zazvonio i on ga je izvukao iz futrole na pojasu.
- Doktor Jang. - Zastao je. - Seli? - Pogledao je preko ramena u
pravcu čekaonice. - Gde sam? - Zagonetan osmeh mu se pojavio na
licu. - Samo trenutak. Proveriću. - Bez pokrivanja slušalice, rekao je
jasno i glasno: - Morena? Gde sam?
by voki
20
- Stojiš na pragu mojih vrata. -I ona se takođe nasmejala. Jadna
Seli. Nejtan je očigledno ušao na stražnji ulaz, a ona je potpuno
zaboravila da joj javi da je stigao.
Nejtan je odmakao telefon od uveta i pogledao u ekran. -
Prekinula je.
- Zašto mi neko nije javio da je pronađen? - Seli je jurila hodnikom
besna i oboje lekara su prasnuli u smeh pre nego što su stigli da joj
se izvine.
- Bolje da krenemo. - Morena je uzela svoju torbu i ključeve i
uputila se prema izlazu ka kolima. - Hvala, Seli.
Dok su išli prema kolima, Morena se okrenula prema Nejtanu i
rekla: - Moram samo da se zaustavim da vidim mamu, posle toga
možemo da krenemo.
- Zašto moraš da vidiš mamu?
- Pa, u stvari... Konora. Hoću samo da proverim kako je. - Spustila
je torbu na zadnje sedište automobila i sela na mesto vozača. -
Čudno se ponaša u po-slednje vreme. Stalno kuka, stvarno ništa
ozbiljno. Verovatno su zubići.
Nejtan nije mogao da poveruje koliko se neprijatno oseća i pitao se
da li bi mogao da ostane u kolima. Otkad je prvi put saznao da je
samohrana majka, izbegavao je kao kugu tu temu i bilo kakvo
razmišljanje u vezi sa njom. Nije mu bilo prijatno u prisustvu beba.
- Siguran sam da će se Džojs snaći s njim. Uostalom, ona ima neko
iskustvo kada je reč o materinstvu.
- Konor je moj sin, i ne zanima me da li me ljudi smatraju
neurotikom ili paranoikom ili bilo kako drugačije - ako želim da
odem i da proverim kako je, otići ću i proveriću.
Nejtan je slegnuo ramenima i stavio pojas kad je ona polako
krenula. - U opisu posla stoji da imate naizmenična dežurstva u
bolnici. Kako to funkcioniše s malim detetom?
- Konor je kod mojih roditelja kada je dežuram.
- Ne osećaš da mu je potrebno da provodi više vremena s tobom?
- Ja sam samohrana majka, Nejtane. Moram da radim. Postoje
šanse da će se nešto promeniti kasnije, kada Konor bude stariji.
Zasada je sa svojim dedom i bakom.
by voki
21
- Još jedan razlog zbog kog tvoj otac mora da uspori - dodao je kao
zaključak.
-Jesi li zabrinut kako obavljam posao lekara opšte prakse ili majke?
- Ni jedno ni drugo. Pokušavam samo da procenim koliko ću
vremena možda morati da provodim pored trudnica i male dece. -
Prekrstio je ruke i Morena je primetila njegov odbrambeni stav dok
je izlazila s parkinga klinike.
- Ne voliš da ih lečiš?
- Svako se za nešto specijalizovao. I ti već znaš koja je moja
specijalnost.
- A moja su trudnice i mlade porodice. Zato se tako dobro i
dopunjujemo ovde na klinici. U bolnici se sve svodi na različite
probleme koji su hitni. Nekoliko lokalnih lekara opšte prakse
obavlja dežurstva u bolnici po pozivu. Mi dežuramo svakog
četvrtog vikenda. Rekao si da si već preuzeo svoju bezbednosnu
propusnicu za bolnicu?
- Da. Moram da priznam da sam bio iznenađen da tako mala
bolnica kao što je Viktor Hrabur ima tako stroge mere obezbedenja.
Morena je odahnula sa olakšanjem, srećna što su se vratili opštim
temama. Nije u redu da se ona upliće u njegov život, njegove
probleme. Ako bude želeo da razgovara, ona će biti spremna da
sluša, ali se i sada toliko bavi tuđim životima da je u potpunosti
izgubila samu sebe. To isto se desilo i sa Brusom i bila je odlučna u
tome da nikada više sebi ne dozvoli da izgubi svoj emocionalni
identitet.
- Bolnica ima svoje uobičajene bezbednosne propusnice i kodove
ali je obezbeđenje pooštreno u poslednjih šest meseci zbog
prevelikog broja... takozvanih posetilaca iz Adelejda i ostalih
krajeva, koji dolaze u Viktor Harbor preko vikenda i konzumiraju
previše alkohola.
- Dolazilo je do incidenata?
- Da. Isto tako, kada počne letnji raspust, svi maturanti dodu ovde
i naprave veliku žurku. Lično mi je drago što je s tim gotovo za
narednih godinu dana.
- Nisi u tome uživala?
by voki
22
- Recimo to ovako, gastrološko odeljenje nije u tome uživalo.
-Ah...
Morena je nakrivila glavu i pokazala na njegova usta. - Je li to
osmeh? -Ne.
- Dobro. - Nije zvučala kao da mu je i poverovala. Njeni roditelji
su živeli nedaleko od klinike i nakon nekoliko minuta već je bila
ispred njihove kuće. Kad je izašla iz kola, primetila je da se Nejtan
nije pome-rio. - Nećeš da udeš? Da pozdraviš mamu?
- Ne želim da se zadržavamo - rekao je i ona je shvatila na šta je
mislio.
- U redu, onda. Požuriću. - Dok je išla stazom prema kući u kojoj je
odrasla, namrštila se, pokušavajući da ga shvati. On predstavlja
zagonetku, to je sigurno, i to takvu za koju zna da je ne treba dirati.
Brusa je smatrala intrigantnim, uzbudljivim i prema njemu je
osećala previše strahopoštovanja. Ne. Valjda se sve to ne dešava
ponovo. Ne zanima je kako sjajno, pa ipak nesrećno izgleda Nejtan
Jang; neće dozvoliti sebi da se s njim upusti u vezu. Nipošto neće
dozvoliti da njeno srce doživi još jedan udarac.
Kad je stigla do ulaznih vrata, dozivajući svoju majku, Morena je
čula kako njen sin počinje da kenjka. Džojs ju je dočekala.
- Zdravo, dušo.
- Neću se dugo zadržavati. Nejtan je napolju u kolima.
- Nije hteo da ude?
- Mislim da ne bi voleo da se predugo zadržim da ne bismo kasnili
sa kućnim posetama.
-Ah... pametan čovek.
Morena se uputila prema mestu gde je njen sin ležao, prevrćući se
po podu s rukom u ustima. Podigla ga je i poljubila u čelo. -
Konačno mu je spala temperatura.
- I dalje nije kako treba - Džojs je naglasila. - Možda su uši?
- Moguće. Je li ih vukao?
- Ne. Samo gura ruke u usta ili žvaće gumu za zube.
- Doneću večeras svoj otoskop da mu proverim uši - odlučila je
Morena, priljubivši Konora uz sebe. Konor se privio uz svoju majku
i zažmurio.
by voki
23
- I kako idu stvari s Nejtanom? — Džojsine oči su se caklile od
radoznalosti i uzbuđenja.
- Dobro.
- Nije u pitanju samo to. Poznajem te, Morena. Poznajem taj izraz
na tvom licu, taj pogled u tvojim očima. Ovaj te je zainteresovao.
Vidiš da je skrhan i želiš da ga popraviš, baš kao što si popravljala
sve svoje igračke kada si bila mala.
- Teško da je Nejtan igračka, mama. - Nije se trudila da to porekne.
Niko je nije mogao pročitati bolje od njene majke.
- Pa, u čemu je onda problem po tvom mišljenju? Ravnodušno je
slegnula ramenima. - Ne voli bebe.
- Stvarno? - Džojs se nagnula i pomazila Konora po kosi. - Kako je
to moguće?
- Događa se to, majko. - Morena se nasmejala, ljubeći sina u glavu.
Tada je shvatila da je Konor zaspao.
- Idem da ga stavim u krevetac - rekla je i otišla u spavaću sobu iz
koje se ubrzo i vratila. - Bilo bi bolje da krenem.
Džojs je izašla s njom da pozdravi Nejtana, i rekla mu da se ne
ustručava već da svrati kad god želi.
- Hvala. Veoma ljubazno od vas.
- Ah, tako želimo da te usrećimo ovde da nikada ne poželiš da
odeš iz Viktor Harbora, zar ne, Morena? - rekla je neodlučno.
- Baš tako, majko - odgovorila je Morena u znak podrške.
- Znam - Džojs se dosetila. - Zašto ne bi došao za vikend do nas,
ako si slobodan? Nije na nas red da radimo u bolnici pa, ako nisi
ništa planirao, možemo da pripremimo dobar starinski roštilj.
Vreme bi trebalo da bude savršeno tog dana.
- Hvala na pozivu - rekao je dok je Morena palila automobil; -
Javiću vam.
Nijedno od njih dvoje nije progovorilo ni reći dok su mahali majci
i kretali prema prvom odredištu. - Kuda idemo? - upitao ju je Nejtan
uzimajući kartone pacijenata.
- Prva stanica je starački dom „Holand", koji je dobio ime po
pokojnom Džejmsu Holandu, koji je bio pravi pionir u ovim
krajevima.
by voki
24
- Lekcija iz istorije s kućnim posetama. Lepo.
- Trudimo se da zadovoljimo! - Parkirala je automobil na mestu
koje je bilo posebno označeno za doktore. - Najjednostavniji način
da posetimo sve pacijente jeste da prvo obiđemo celo odeljenje i
onda se vratimo onima kojima je to potrebno.
- Nosiš sa sobom kartone svih njihovih pacijenata?
- Ne. Kartoni koje imam jesu za ostale posete koje ćemo obaviti
danas.
- Da li ste ikada razmišljali da osavremenite kliniku u ovo doba
kompjutera?
Morena je klimnula. - Veoma često. Sada nije pravi trenutak.
- Svezane su ti ruke zbog tate?
- Tako nekako.
Morena je ušla u starački dom i upoznala Nejtana sa osobljem. Tri
dežurne medicinske sestre istog trenutka su zablistale zbog
njegovog prisustva i bila je zapanjena kad je videla kakav utisak
ostavlja na pripadnice suprotnog pola. Da li je i ona tako izgledala u
ponedeljak ujutru kada ju je spasao od napada gospode Henderson?
Sva se raspilavila i topila samo od jednog njegovog osmeha. On
zaista ima osmeh koji obasjava celu prostoriju i zašto ga ne bi
koristio? Pošto ga je krišom pogledala, Morena je shvatila da je u
potpunosti svestan moći svoga osmeha i ne treba mu zamerati što
ga koristi kada mu to odgovara.
Šarm. Harizma. Gracioznost. Maniri. Taj čovek ima sve to - na
pretek. Mogla je da prepozna te osobine jer ih je i Brus imao i na njih
je pala - udica, ka-nap i mamac. Mislila je da će biti srećna. Mislila je
da će Brus promeniti svoje mišljenje o porodici... ali nije. Onog
trenutka kada mu je rekla da je trudna, on se promenio. Čovek sa
šarmom, čovek koji ju je naveo da poveruje kako će joj pokloniti ceo
svet, čovek u koga se zaljubila, promenio se i preko noći postao
stranac.
- Koliko kreveta? - Nejtan je pitao.
- Šta? - Morena se trgla iz razmišljanja i pogledala bledo u svog
kolegu.
- Jesi li dobro?
by voki
25
- Da. Izvini. Šta si rekao?
- Odlutala si daleko. - Bio je znatiželjan i zabrinut u isto vreme, i
pitala se zašto je to tako. Ne predstavlja joj ništa kao ni ona njemu.
Kolege. To je sve. Ovde je da pomogne u poslu kako bi njen otac
mogao da dobije preko potreban odmor. Mogli bi da postanu
prijatelji preko profesije, to je u redu, ali ništa više od toga. Pa, zašto
onda izgleda kao da mu je toliko stalo? Da li je to iz učtivosti? Da li
je to iskreno? Ili je to bio samo deo njegove predstave kojom
šarmira?
- Jesam. - Nekako je uspela da se seti pitanja koje joj je postavio: -
Um... trideset i sedam.
- Zašto uvek mora da bude neparan broj? - upitao |e retorički.
- Zašto ne bude okruglo četrdeset?
- Krenuli su sa trideset kreveta, a onda se broj povećavao. Nema
sumnje da ćemo uskoro stići do broja četrdeset, iako mi još nije jasno
gde da smestimo još i.i tri kreveta. - Stigli su do prve sobe i krenuli u
obilazak odeljenja.
Dok su išli od jednog do drugog pacijenata, od kojih su neki imali
srčani udar, dvoje Parkinsonovu bolest i nekoliko njih demenciju,
Morena je posmatrala kako ih Nejtan sve redom očarava. Bio je
ljubazan sa svakim posebno, pa su imali utisak da je tu samo i
isključivo zbog njih i ni zbog koga drugog.
Na licu mu se ogledalo prijatno zadovoljstvo dok su išli u
obilaske. - Fantastičan je - primetila je jedna od sestara dok je
razgovarao s gospodom Metjuz. - Tako pažljiv i prirodan.
- Da - saglasila se Morena, veoma impresionirana.
- O, ovaj je jedan od finih, doktorice Kemden - rekla je gospoda
Metjuz, izgovarajući reči nerazgovetno. I dalje je bila na intenzivnoj
nezi nakon srčanog udara koji je imala, ali joj je um bio oštar kao i
uvek. - Hvala vam što ste ga doveli.
- Zadovoljstvo mi je. - Morena se nasmejala, gledajući kako Nejtan
pregleda oči jednom pacijentu.
- Odavno mlad i zgodan muškarac nije gledao u moje oči.
Svi su se slatko nasmejali kad se Nejtan ispravio. -A ja već dugo
nisam sreo ženu koja se ne plaši da bude direktna.
by voki
26
Morena je rekla tiho: - Mislim da ćeš ih i ubuduće sretati.
Nejtan je ignorisao Morenu i uputio gospodi Metjuz jedan od
svojih očaravajućih osmeha, i da nije ležala u krevetu, verovatno bi
se srušila koliko bi joj ko-lena klecala. Ali ovako, Morena se rukom
oslonila na stolicu pored kreveta, samo da bude sigurna da ona neće
biti ta koja će pasti.
Dok su završili obilazak staračkog doma „Holand", već su kasnili
pola sata. - Ti si kriv - rekla je Morena izlazeći na put koji je vodio u
Blaf.
- Kako to?
- Pa, morao si da flertuješ sa svakom ženom na koju si naišao. - I
čim je izgovorila te reči, shvatila je da bi Nejtan možda mogao
pogrešno da ih protumači, da pomisli kako je ljuta na njega ili da ga
kritikuje, ali joj je njegova reakcija dala do znanja da su na istoj ta-
lasnoj dužini.
- Jesi li ljubomorna? Uostalom, ti si mi u ponede-ljak rekla da me
voliš.
- Stvarno jesam. - Klimnula je usporeno, a zatim ga pogledala i
nasmejala mu se. Obrve su mu bile iz-vijene, oči su mu bile svetle i
sjajne, a njegova usta su bila izvijena u mali ali znatiželjan osmeh.
- Oh, definitivno sam ljubomorna, ali dobro je imati konkurenciju
kada je u pitanju ljubav i sigurna sam da će me gospođa Metjuz i
ostale pošteno namučiti.
- Verujem da hoće. - Nejtan je nekoliko trenutaka ćutao, a onda ju
je tiho upitao: - Je li to bilo u pitanju?
- Šta? To da će me gospoda Metjuz namučiti?
- Ne. Mislio sam, da li te je muž prevario?
- Oh! - Osmeh je nestao s njenog lica. - Da. – Upalila je žmigavac i
skrenula iza ugla. Zašto je to uradio? Sto mu je trebalo da pokvari
prijateljstvo jednim intimnim pitanjem? Ona je podjednako bila
radoznala da sazna nešto više o njemu i interesovalo ju je šta je to
izazvalo bol koji je viđala u njegovim očima.
- Obično nisam toliko radoznao i napadan - dodao je Nejtan. - Ali
postoji nešto kod tebe što mi se jednostavno ne uklapa.
- I to je problem?
by voki
27
- Ne profesionalno.
- Čudna sam ti? - Ponovo ga je pogledala.
- Ti imaš dete.
- I šta je tu čudno? Mnoge žene imaju decu.
- Imaš više od jednog?
- Ne, ne, samo Konora. Mislila sam da nije tako retka pojava da je
žena od trideset godina ujedno i majka. - Napravila je pauzu. - A ti?
Imaš li ti neko skriveno dete?
Nejtan se okrenuo na drugu stranu i gledao kroz prozor, i nimalo
mu se nije dopadao jednoličan južno-australijski pejsaž koji se
prostirao ispred njega. Mogao je to i da očekuje, shvatio je. On je njoj
postavio lično pitanje tako da je mogao da očekuje da će mu ona
uzvratiti. Zelene krošnje eukaliptusa smenjivale su se kao kroz
izmaglicu dok su nastavljali put. - Ne - konačno je odgovorio.
- Vidiš? Opet to radiš. Postavljaš pitanja i želiš da znaš nešto iz
moga života, ali nisi spreman da mi bilo šta kažeš o svom. - Usporila
je automobil i skrenula na prašnjavi put oivičen drvoredom, gde su
kuće bile retkost i gde su počinjale prve farme tog područja. Nisu
progovorili ni reči sve dok se nije zaustavila ispred jedne stare
kamene kolibe gde su su se mogli videti samo retki busenovi zelene
trave s obzirom na sušu koja je i dalje pustošila zemlju.
Otkopčavajući pojas, okrenula se prema njemu.
- Brus me je ostavio jer sam zatrudnela. On nije želeo decu. Rekao
mi je to još pre nego što smo se venčali, ali sam se nadala da će
promeniti mišljenje. Nije se promenio. To što je imao druge žene
takode je pogoršalo stvari, ali je sve to sada prošlost. Jedini problem
je to što mi ljudi u ovom gradu, sa svim svojim tračevima, otežavaju
da nastavim svoj život.
- Možda im se nikada nije ni sviđao? - Nejtan se konačno okrenuo
kako bi je pogledao.
- Možda. U svakom slučaju, to je moja priča. Ništa veliko i
pompezno. Samo sam se udala za pogrešnog čoveka. To je sve.
- I sada si sama. Samohrana majka.
- Tako je.
- Otišao je kada se beba rodila?
by voki
28
- Ne. Otišao je kada sam ja odbila da uradim abortus. - Sa ukusom
svog propalog braka koji joj se podizao u grlu, zgrabila je svoju
lekarsku torbu sa zadnjeg sedišta i izašla iz automobila, koračajući
ljutito prema kući.
Kada je ušao u kuću, Nejtan je zatekao Morenu kako se smeši
svojim pacijentima iako joj se moglo videti u očima da taj osmeh nije
tako prijatan kao ranije, a za to je krivio samo sebe. Nije bio sasvim
siguran zašto je toliko navaljivao da mu kaže to što je rekla. Možda
je mislio da će se, kada stvari konačno izađu na videlo, njihovo
čudno prijateljstvo dovesti u red. Nije bio siguran ni šta zapravo
misli o Moreni Kemden - ženi koja vodi uspešnu kliniku i ujedno
podiže dete. Za to je potrebna hrabrost i to je cenio. Ipak, zašto je
osećao potrebu da se meša?
Zato što je želeo da sazna više o njoj.
Odgovor mu je prosto sinuo, kao da njegovo srce i njegov razum
ratuju, srce koje želi da prizna uzbuđenje koje oseća kada gleda
Morenu, kada je posmatra kako hoda, sluša kako se smeje. S druge
strane, razum mu govori da sve to ignoriše i nastavi tu igru krivice
koju jc odavno započeo.
- Nejtane. — Morena mu je mahnula da dođe bliže. - Dođi da
upoznaš dvoje izvanrednih ljudi.
Nejtan je krenuo prema starijem paru koje je Morena predstavila
kao Bitris i Benedika. Bitris je bila majušna, sa belom kosom do
ramena povezanom svetlo-crvenom trakom. Benedik je sedeo u
stolici sa bocom kiseonika sa desne strane i dve šolje čaja na stolu sa
leve strane. Kuća je bila prijatna ali su ljudi koji su sedeli ispred nje
bili ti koji su privukli Nejtanovu pažnju.
- Znate li da su vaša imena iz...? - Nejtan je rekao, dok su mu oči
sijale od uzbuđenja, ali ga je Bitris presekla. - Zajedno smo već
gotovo šezdeset godina, mladiću. Zar ne misliš da smo do sada već
mogli da shvatimo da su naša imena iz Mnogo buke ni oko čega?
- Pa, zašto mislite da sam je izabrao? - Benedik se umešao, kašljući
dok je govorio. - Nisam mogao da prođem pored svoje Bitris a da je
ne primetim i nikavih problema nismo imali da budemo zajedno,
kao što je to bio slučaj sa našim imenjacima.
by voki
29
Zaljubljeno se zagledao u oči svoje žene i Nejtan prosto nije mogao
da poveruje u ono što je upravo video. Takva ljubav, tolika
predanost i da traje toliko dugo.
- Dosta je. Prekinite, vas dve zaljubljene ptičice! - Morena je stavila
svoju torbu na pod i otvorila je.
- Izvoli, popij svoj čaj - rekla je Bitris, dodajući mu solju, dok joj se
ruka tresla zbog Parkinsonove bolesti, koja je očigledno već započela
da vodi rat s njenim telom.
- Kako mu je, Bitris? Nisi me zvala, tako da pretpostavljam da je
sve u redu. Lek deluje?
- Možete meni direktno da se obraćate - rekao je Benedik ljutito,
kad je popio svoj čaj do dna.
- Vas ću da ispitam sve o njoj, O.K.?
- Želite da saznate da li mogu da pamtim ili da vidite koliko dobro
poznajem svoju ženu? - upitao je.
- Zašto ne oboje? - Morena je pitala.
- Ah, u pitanju je prvo. Provera mog pamćenja. Lukava je ova naša
devojčica. Uvek je i bila. - Benedik je rekao Nejtanu, i ponovo se
zakašljao. - Poznavao sam je još pre nego što se rodila, jesam, i od
momenta kada mi je njena majka pokazala, rekao sam: „Ova će biti
lukava." I bio sam u pravu.
Morena je izvukla stetoskop iz torbe i dodala ga Nejtanu. - Budi
od koristi.
- U pravu ste, šefe.
Benedik je krenuo da se žali, ali ga je Bitris ućut-kala. - Kako će
doktor da posluša tvoja pluća ako ti neprestano brbljaš? Ne znam.
Loše kao i uvek. Hajde, sedi sada, draga. - Uzela je Morenu za ruku i
ispratila je do stolice. - Lek koji mu sada dajete deluju fantastično.
Kašalj nije više tako intenzivan i mnogo mu je lakše da se izbori.
Naterala sam ga da redovnije koristi kiseonik, kao što ste predložili,
i mada se žali, može da primeti kako mu to koristi.
- Ne žal...
- Pst - obe žene su rekle istovremeno, a zatim su se nasmejale.
- Imala sam ga na oku ...
by voki
30
- Više nego na jednom oku - Benedik ju je opet prekinuo,
žmirkajući.
- Pst! - sve troje su uzviknuli i starac se skoro zasmejao što je
preraslo u napad kašlja. Morena mu je stavila masku na lice, a
Nejtan je uključio bocu s kiseonikom i za samo nekoliko sekundi
Benedik se opet smirio.
- Stvarno voliš da budeš u centru pažnje, zar ne? -Morena mu je
podigla ruku i izmerila mu puls. — Bolje. Mislim da ćemo nastaviti
sa istim lekom i narednih nekoliko dana. Nejtan će od sada biti
zadužen za vašu kuću, tako da ako budete imali ikakve probleme,
on je taj koga ćete zvati usred noći.
- Zbog malog Konora ne možete da spavate? - Pitala ju je Bitris.
- Čula sam od vaše majke da vam zadaje malo brige.
- Malo je prehlađen i ima grčeve.
- Ah, ništa što majčinska ljubav ne može da reši. - Bitris je
klimnula znalački i pokazala prema velikoj fotografiji na zidu. Bila je
snimljena u studiju a na njoj su bili njih dvoje okruženi svojom
decom, unucima i praunucima. - Veruj mi, znam.
-I verujem vam, ali posle četiri neprespavane noći, pitam se da li
će ikada da preraste tu fazu.
- Hoće. Ne brini. Odlično ti ide. Svi smo baš ponosni na tebe.
- Hvala vam. - Morenu su preplavile emocije zbog Bitrisinih reči i
čučnula je, pretvarajući se da traži nešto po torbi dok je u stvari
pokušavala da se pribere. Nejtan je nastavio da je posmatra
krajičkom oka pošto je završio sa pregledanjem Benedika, shvatajući
koliko joj je teško. U roku od jednog minuta se ispravila, potpuno
pribrana, i počela da pregleda Bitris.
Pošto su obavili potrebne preglede, ostali su kratko na čaju. Iako
su ćaskali o opštim temama, Nejtan je shvatio da je Morena uspela
da prikupi mnogo informacija o tome šta se zapravo dešavalo
između njihova dva pacijenta. Bitris joj je ispričala kako je pala zato
što je tepih klizav i kako ju je posetio jedan od sinova i prilepio tepih
za pod dvostranim selotejpom.
- Hteo je da ode i da mi kupi nov tepih koji se ne kliza, ali meni se
ovaj moj baš sviđa.
by voki
31
- Trebalo nam je toliko vremena da ga izaberemo, pa je bolje da ti
se još uvek sviđa. - Dodao je Benedik, koji je sada disao potpuno
ravnomerno.
- U svakom slučaju, drago mi je da je mogao da ga namesti. Žao
mi je što nemam da vam ponudim nikakvo pecivo. Trebalo je da
kuvam sa svojom unukom juče, ali nije se dobro osećala. Da li je bila
kod vas jutros?
- Jeste - Morena se prisetila. - Biće zdrava kao dren do sledećeg
vikenda. Ne treba da brinete.
- Rekla je da bi mogla da prenese Benediku svoje klice kada bi
došla. I to ne bi bilo dobro za njega.
- Ne. Pametno je postupila. Znači da i dalje imate problema u
kuhinji? Koliko puta dolaze dostavljači hrane?
- Tri puta nedeljno, ali nemoj da se brineš za nas. Mogu da nam
spremim čaj, a i deca se smenjuju u spremanju hrane koju nam
donose da je zamrznemo.
- Kupili su nam veliki nov zamrzivač za Božić. -Benedik je rekao
Nejtanu i zavrteo glavom. - Vaspitao sam ih da budu praktični ali se
nisam nadao da će ispasti toliko praktični.
- Ćuti. Nerviraš se samo zato što ove godine nisi dobio toliko
igračaka kao i prošle - odgovorila mu je žena. - Zamrzivač je prava
stvar i stvarno nam pomaže kod hrane. Imamo dobru decu.
- Svestan si da stariš kada deca krenu da ti donose kao poklon
antacide i druge lekove, a takođe i zamrzivač za Božić. - Benedik se
zasmejao ali se srećom nije zakašljao. I Nejtan se nasmejao, zadivljen
ovim divnim ljudima s kojima ga je Morena upoznala.
- Oni su živi dokaz - rekao je pošto su se konačno pozdravili i
krenuli u sledeću posetu, oboje zadovoljni što u kolima imaju klimu,
pravo osveženje za užarenu letnju vrućinu.
- Dokaz čega?
- Da prava ljubav postoji.
Morena je bila iznenađena. - Zvučiš kao da ne ve-ruješ u pravu
ljubav. Ciničan si?
Nejtan je otvorio usta da nešto kaže, a onda ih je ponovo zatvorio.
Posle nekoliko trenutaka dubokog razmišljanja polako je rekao: - Ne
by voki
32
bih rekao da sam ciničan, ali nemam tako često priliku da vidim
dvoje ljudi koji žive srećno do kraja života.
- Moji roditelji su takvi. I ja srećem mnoge ljude ovde koji su poput
Bitris i Benedika, ali niko od njih nije divan kao oni, to moram da
priznam.
- Ali, skoro šezdeset godina. To je ogromno vreme koje se provede
s jednom osobom.
- To je kao bajka. - Morena je uzdahnula. - Daje mi nadu.
- Nadu?
- Nadu da će stvari za mene ispasti dobro.
- Želiš ponovo da se udaš? - Nije mogao da poveruje.
- Želim da imam srećan život - pokušala je da objasni.
- Nije te odvratilo to što ti se dogodilo? Morena je zaustavila
automobil ispred sledeće kuće.
Gledajući pravo ispred sebe, odgovorila je zamišljeno: - Oprezna
sam. Pažljiva. Mudrija sam nego ranije kada je u pitanju ono što
želim i s kim želim to da po-delim, ali sam isto tako sigurna da ne
želim ceo svoj život da provedem sama.
- Ti bar imaš svoga sina - izgovorio je ove reči tiho i kroz njih su se
provlačili bol i gorčina. - Bar imaš njega.
Ovoga puta Nejtan je bio taj koji je prvi izašao iz automobila,
ostavljajući Morenu zbunjenu zbog očaja u njegovom glasu.
Da li je moguće da je Nejtan nekako izgubio dete?
by voki
33
3.
SVE TO se savršeno uklapalo. Način na koji je Nejtan reagovao
kada je video Konora, njegova reakcija na mnogobrojne trudnice i
malu decu što su dolazili na kliniku. Njegove reči su je mučile do
duboko u noć. Ti bar imaš svoga sina. Morena je prišla bliže sinu, koji
je ležao u njenom velikom krevetu. Večeras joj je bilo mnogo lakše
da ga samo spusti na dušek pored sebe nego da se šeta s njim gore-
dole dok ne zaspi. Večeras joj je bila potrebna uteha i Nejtan je bio u
pravu - ona ima Konora i ona će to uvek imati na umu i brinuće o
njemu.
- Nije bio uzaludan moj bol. Moja patnja - prošaputala je svom
usnulom detetu, mazeći ga nežno po glavi. - Kako je Brus ikada
mogao da predloži da te se resim? Taj čovek je bio luđak. -I to je bila
živa istina. Brusov odlazak je izazvao mnogo problema u njenom
životu, i to ne samo na ličnom planu.
Kada su se Brus i ona vratili u Viktor Harbor da pomognu u
vođenju porodične klinike, uložili su puno novca u nju. Kada je Brus
odlazio, insistirao je da bude u potpunosti isplaćen. Tu činjenicu je
uspela da zadrži za sebe, da ne kaže svojim roditeljima, ali je zbog
toga morala da uzme još jedan kredit, za koji je još uvek pokušavala
da smisli najbolji način kako da ga otplati.
Prodala je kuću koju su zajedno kupili, dala Brusu polovinu sume
od prodaje, i kupila manji stan, tri kuće udaljen od kuće njenih
roditelja, objašnjavjući im da želi da bude bliže njima i da je tako
najbolje za Konora - što je bilo u potpunosti tačno.
- Ti si mi važniji od svega - rekla mu je. - Ti si najhitniji muškarac u
mom životu i veoma te volim, dušo moja. Sve će se na kraju srediti.
Samo čekaj i videćeš. Bićeš ponosan na svoju mamicu. - Morena je
obrisala suze s lica i uzela Konora u naručje, udišući njegov miris i
opuštajući se. - Sve će biti u redu - uzdahnula je i zatvorila oči.
by voki
34
- Ponovo kasni - rekao je Nejtan, uzimajući kartone sa Selinog
stola. - Da li uvek kasni?
- Zavisi od toga kako je Konor spavao. Kada bebe imaju grčeve ili
krenu da im rastu zubi, ili i jedno i drugo, retko se dešava da majke
mogu da se naspavaju. Ponekad, kada u klinici nema toliko posla,
pošaljem je kući na sat-dva da se naspava dok ja pazim na Konora.
- To je veoma ljubazno od tebe.
- Ovo je porodična klinika - Seli mu se nasmešila.
- Nisam znao da se to odnosi i na osoblje.
- Brinemo jedni o drugima, naravno. U stvari, kada je moj muž
doživeo saobraćajnu nesreću pre nekoliko godina, Morena i njena
majka su mi bile ogroman oslonac. Pomno su pratile sve što se
dešavalo u bolnici, donosile mi hranu, starale se o tome da se ne
zapustim.
Morena je čak otišla da mi raspremi kuću kako bih imala što manje
obaveza kada su Sona konačno otpustili iz bolnice. Ma, mi smo
prava porodica i pošto smo tako povezani, lakše nam je da i našim
pacijentima pružimo isti taj osećaj pripadnosti i prijatnu atmosferu.
- Izvinjavam se! - Morena je kroz zadnji ulaz užurbano ušla u
čekaonicu sa torbom koja joj je skliznula s ramena dok je prilazila
šalteru. - Zdravo, Nejtane -rekla je skoro bez daha, nadajući se da joj
kosa ne izgleda tako loše kao što je mislila.
- Još jedna neprespavana noć? - upitala ju je Seli.
- Ne. Oboje smo se uspavali. Probudio se oko dva sata, ali sam
zaboravila da proverim alarm kada je ponovo zaspao. - Nasmejala
se kolegama u znak izvinjenja. - Za cirkulaciju nema ništa bolje nego
kada se trgneš iz sna i shvatiš da kasniš.
- Ništa kao to - Nejtan je promrmljao, kad se začulo zvonce na
vratima i njihov prvi pacijent je ušao. Morena je bila u totalnom
haosu i koliko je mogao da primeti tokom prethodne nedelje,
izgledalo je da je takva u skoro svim oblastima života. Ili je bila u
pokretu ili je mirovala. Između toga nije bilo ničeg drugog.
Pramenovi talasaste kose koji su se izvukli iz labavo vezanog
konjskog repa, visili su sa strana njenog lica, čineći je mnogo
mladom nego što u stvari jeste. Iako je imala neprimetne tamne
by voki
35
podočnjake, njene svetlo-plave oči zračile su neverovatnom
ljubavlju prema životu. Ukratko, bila je izuzetna, čak i tako
nedoterana.
- Uf, kakva vrućina — rekla je gospođa Malkolm, hladeći se
novinama. - Na radiju su rekli da će danas biti pakleno.
- Želite li čašu vode? - Ponudila je Morena, navlačeći torbu na rame
i uzimajući svoje kartone.
- To bi bilo divno, dušo. Hvala ti puno.
- Ja ću vam doneti - rekla je Seli kad se Kira Dejvis, kojoj se već
bližio termin, dogegala u sobu, takođe se hladeći. - Udi unutra, Kira.
Brzo ću. - Rekla joj je Morena, kako žena ne bi morala da seda i
ponovo ustaje. Znala je kako je neugodno i teško obavljati čak i
jednostavne stvari u zadnjim nedeljama trudnoće, naročito po ovoj
vrućini.
- Staću ispod klime - rekla je Kira odlazeći prema Moreninoj
ordinaciji.
Morena je je morala da ostane iza šaltera pošto je Seli otišla da
donese gospodi Malkolm malo vode. U rukama je držala kartone
svojih pacijenata koji su bili zakazani za taj utorak, sa torbom na
ramenu i Nejtanom koji joj je blokirao put. - Kako si? - pitala ga je
kada je videla da mu se ne žuri da joj se skloni s puta.
- Dobro. O.K. Ti?
- Isto.
- Konor?
- Izgleda da se postepeno oporavlja, tako da pretpostavljam da su
ga samo zubi mučili.
- A grčevi?
- Smirili su se.
- Dobro.
Nisu ništa više rekli. Izgledalo je kao da je između njih ogromna
praznina - praznina iz njihove prošlosti. Nije bilo sumnje da su se
ovakvi trenuci ponavljali svaki put kada bi njih dvoje bili u istoj
prostoriji. Njih dvoje, koji stoje tu i gledaju se, udišući zajedničke
mirise i proučavajući male šašave stvari koje čine jedno od njih
dvoje. Na primer, Morena je primetila da Nejtan meša svoj čaj u
by voki
36
smeru kazaljki na satu, dok kafu meša u suprotnom smeru. Takve
gluposti, ali upravo te male gluposti su bile ono što je počelo da joj
se kod njega sviđa.
Nijedno od njih nije bilo spremno da napravi prvi korak, da
prekine tu vezu, neizgovorene reči koje se činilo da razmenjuju, i
mada je to bio prilično čudan odnos, izgleda da su oboje bili
zadovoljni njime... bar zasada. Obično, kada je bila ovoliko blizu
njega, mnogo je brbljala zbog toga što ju je na neki način činio
nervoznom. Danas je bio izuzetak. I dalje su se samo gledali.
Njegova blizina, način na koji ju je gledao kao da je veliki sjajni
paket, miris kolonjske vode pomešan s mirisom cveća na stolu i
hladan vazduh iz klime omamljivali su je, a to je bilo poslednje što
joj je trebalo.
Seli se vratila sa čašom vode za gospođu Malkolm i okrenula se
prema njima dvoma.
- Šta vas dvoje još uvek radite ovde? Na posao.
Tek tada je Nejtan skrenuo pogled sa Morene, pomalo zatečen što
je stajao tu, zureći u svoju koleginicu - dok ih je jedan pacijent
netremice posmatrao. Pomerio se i prikupio svoje kartone.
- Gospođo Malkolm, izvolite ovuda - rekao je i krupnim koracima
krenuo prema svojoj ordinaciji, pitajući se da li je uopšte u stanju da
se koncentriše.
Nije mogao da shvati kako to Morena deluje na njega. Kako jedna
žena koju jedva poznaje može toliko da okupira njegove snove kao
što ona radi od trenutka kada su se prošle nedelje upoznali. To su
lepi snovi... snovi koje bi rado nastavio da sanja... ali činjenica da je
to pogrešno i dalje je bila prisutna. On nije slobodan... ne u
emotivnom smislu. Iako je udovac već više od deset godina, i dalje
ga progone sećanja na njegovu ženu gde god da krene, ili je bar tako
bilo dok nije stigao u Viktor Harbor i upoznao Morenu Kemden.
Dan je polako odmicao. Morena više nije videla Nejtana, iako je
neko vreme provela u kuhinji za vreme ručka, nadajući se da će ga
na trenutak sresti. Nekoliko puta je začula smeh koji je dolazio iz
njegove ordinacije i bilo joj je drago da mu s pacijentima dobro ide.
Izgledao je opušten i ljubazan i to je bilo fantastično, bar što se
by voki
37
prakse tiče, ali je ipak osećala da on skriva duboku tugu i mada nije
znala pojedinosti, znala je dovoljno da bude zabrinuta.
- Previše si emotivna - promrmljala je za sebe, pakujući svoju
torbu za kućne posete koje je imala toga popodneva. Danas je imala
pretežno kratke preglede za nekoliko trudnica koje iz ovog ili onog
razloga nisu mogle da dodu u kliniku. Ili nisu imale prevoz ili su
imale još dece o kojoj su morale da se brinu. Danas je takode bio dan
kada je mogla sa sobom da povede Konora i uživala je u tome što
može da provede malo više vremena s njim.
Vrata Nejtanove ordinacije su se širom otvorila i pošto su i njena
bila isto toliko otvorena, podigla je pogled u tom pravcu i videla ga
kako sa zanimanjem priča s gospodinom Odom.
- I zatim je stala na loptu! - Gospodin Od je došao do vrhunca
priče i oba muškarca su se nasmejala. Morena je duboko uzdahnula i
pustila da je prijatan, dubok zvuk Nejtanovog smeha preplavi, i sa
čuđenjem shvatila da joj taj osećaj izuzetno prija. Posmatrala je kako
dva muškarca odlaze prema prijemnom odeljenju, ne gledajući u
njenom pravcu.
Na brzinu je proverila svoj izgled u ogledalu, čekajući da se Nejtan
vrati, ali nije ga bilo. Iznenađena, uputila se prema čekaonici, u kojoj
nije bilo nikoga osim Seli, koja je sedela za stolom.
- I dalje si ovde ?
- Da, upravo se spremam da idem. - Namrštila se.
- Učinilo mi se da sam ovde čula Nejtanov glas.
- O, da. Jesi. Upravo je otišao kući na ručak.
Morena je podigla obrve. - Kući? Koliko daleko živi?
- Niz ulicu.
- Ne čudi me što stiže u cik zore - promrmljala je.
- Nisam to znala.
- O, pa on živi samo tri kuće od nas, tako da može da dođe ili ode
kada god poželi. Mislila sam da znaš. Edvard mu je pronašao stan.
- Stvarno?! Ni to nisam znala.
- Mislim da je tvoj život bio u priličnom haosu u poslednje vreme,
tako da nije ni čudno što nisi razmišljala o ostalim stvarima. U
svakom slučaju, tvoja mama je zvala da ti kaže da se Konor
by voki
38
probudio ali sam ja mislila da si ti otišla pa sam joj rekla da si već na
putu.
- Dobro, dobro - Morena je zatresla glavom kako bi je razbistrila.
Nejtanu je uspelo da ispuni skoro sve njene slobodne misli toga
jutra, a to ne bi trebalo da bude tako. - Idem sada. - Prikupivši svoje
stvari uputila se kroz stražnji ulaz prema kolima.
— Zašto se oscćam tako usamljeno u kolima? — pitala je svoga
sina dok su se vozili od jedne kuće do druge. - Već osećam prazninu
zato što on, onako veliki i krupan, nije ovde. - Morena je prodrmala
glavom. - Počinjem da gubim razum, Konore. Tvoja mama polako
postaje šašava. - Osvrnula se prema Konoru koji je sedeo u svom
dečjem sedištu pozadi, i nasmejala mu se pošto je zagugutao kao da
je hteo da kaže da je to već primetio, ali da je i dalje voli.
Kad se zaustavila na parkingu ispred poslednje kuće koju je
trebalo da poseti, zazvonio joj je telefon i ona se užurbano javila. -
Doktorka Kemden.
- Morena - Nejtanov dubok glas je ispunio njena čula i ona je
zatvorila oči dok ju je obuzimao. Kako može ovaj čovek imati takav
uticaj na nju? Opet, uvek je bila slaba na duboke glasove. Zavladala
je tišina. — Jesi li tu? Halo?
Sada je već zaboravila i kako se priča. - Tu sam. Izvini. Nešto nije u
redu ?
- Završio sam za danas i hteo sam da pitam da li ti je potrebna
neka pomoć oko kućnih poseta.
- Već si završio?
- Poslednji pacijent je otkazao.
- Ko je to bio?
- Gospodin Dinzmor.
Morena je klimnula glavom. - Samo traži izgovor. Ja sam na svom
poslednjem obilasku, pa ako možeš da me sačekaš ispred kuće
gospodina Dinzmora za desetak minuta, otići ćemo zajedno da ga
pregledamo.
- Seli je rekla da je zakazao za sledeći put.
by voki
39
- To mu neće proći. Moramo ga pregledati danas. Odlaže već
prilično dugo.
Nejtan je bio iznenađen njenom žestinom ali je odlučio da je
posluša i ispita to kasnije. - Pregledaću podatke o njegovoj bolesti i
doći ću da te sačekam. Koja je adresa? - Zapisao je i pozdravio se.
Nakon nekoliko minuta, shvatio je zašto je Morena toliko insistirala
da posete Rona Dinzmora. Imao je visok krvni pritisak i prilično
često je zaboravljao da popije svoje lekove. Morenin otac mu je
dodelio lokalnu sestru da ga posećuje svakodnevno ali je bilo
zabeleženo da je gospodin Dinzmor često nije puštao u kuću,
govoreći joj kako je u stanju sam da se brine o sebi i kako mu pomoć
nije potrebna. U kartonu je pisalo i da je počeo da gubi pamćenje.
- Seli, možeš li mi reći gde je ulica O'Kalahan?
- Dva bloka odavde. - Pokazala je u tom pravcu. - Gospodin
Dinzmor ?
- Da, Morena želi daje sačekam tamo. Ići ću peške pošto nije
daleko. - Nejtan se vratio u svoju ordinaciju i brzo zapakovao stvari,
a zatim je zaključao vrata i pozdravio se sa Seli. Brojeći kuće u ulici
Okelahan, začuo je kola koja skreću u tu ulicu, okrenuo se i video
kako Morena zaustavlja kola. Prišao joj je, pokušavajući da ne
obraća pažnju na iskru zadovoljstva zbog toga što je ponovo vidi.
Bili su kao brodovi koji prolaze noću vraćajući se žurno s jutarnjih
pregleda, ali je sebe podsetio da nije tu da pilji u svog novog šefa,
već da joj pomogne i zaradi za život.
- Zdravo - izašla je iz kola s torbom u ruci. Obišla je kola i stavila
torbu na stazu, a zatim se vratila i otvorila zadnja vrata. Nejtan je
posmatrao, zbunjen onim što vidi. Trenutak kasnije začuo je tiho
šmrcanje i plač u znak protesta i Morenu kako guguče. I sin je bio sa
njom! Osetio je kako mu se krv povlači s lica. Prihvatio je činjenicu
da ima dete, ali je isto tako bio odlučan u tome da se drži podalje od
deteta jer je samo jedan pogled na njega bio dovoljan da prizove sva
sećanja koja su ga progonila.
- Vodiš svoga sina u kućne posete? - Reči su mu izletele iz usta pre
nego što je mogao da ih zaustavi i kako se okrenula prema njemu sa
Konorom na boku, njegov pogled je privukla slika polusnulog
by voki
40
deteta naslonjenog na njeno rame. Ogromna čežnja, velika i bolna,
obuzela je njegovo srce dok je posmatrao ovaj prizor. Morena je
zabacila svoj konjski rep preko ramena i sagnula se da dohvati
lekarsku torbu. To je bilo dovoljno da Nejtana otrgne iz transa i brzo
je uzeo njenu torbu.
- Vodim ga samo utorkom, jer tada obavljam preglede trudnica
koje uskoro treba da se porode. Njemu se dopada, a i možemo da
provedemo više vremena zajedno. - Poljubila ga je u čelo. - Iako
većinu vremena drema.
Nejtan je klimnuo, ne mogavši ništa da kaže. Na svu sreću, činilo
se da Morena nije ništa primetila dok je išla kroz zapuštenu baštu
prema ulaznim vratima. Pritisnula je zvono i sačekala. Nekoliko
trenutaka kasnije, začuo se zvuk koraka koji su se s mukom
približavali vratima. - Nadam se da je danas raspoložen i da će nas
pustiti da uđemo.
- Ljudi koji se kriju obično ne vole da budu pronađeni.
Morena je čula istinu u njegovim recima i osvrnula se da ga
pogleda, primetivši kako mu je za trenutak s lica nestala radosna
maska, a onda se opet vratila. Da li je on zato došao u Viktor
Harbor? Da li se krije? Krije od bola iz prošlosti?
Ulazna vrata su se malo odškrinula i Morena je nabacila osmeh
najbolje što je mogla: - Zdravo, gospodine Dinzmor. Hoće li vam
smetati da uđemo?
- Da, hoće - progunđao je.
- Ali nije zbog mene, već zbog Konora, ovde je. Vreme mu je da
jede, ali prvo moram malo da mu ugre-jem hranu.
- Onda idite kući.
Morena se samo nasmejala i podigla Konora, čije su oči sada bile
širom otvorene ali se i dalje krio u maminom vratu. - Pa, sada smo
tu pa ako vam ne bi smetalo... - Krenula je da ude, prateći budno
ukočen pogled gospodina Dinzmora, koji je polako počeo da
omekšava kad je video Konora.
- U redu, ali samo dok ga nahranite. Ko je ovo? -Uperio je svoj
kvrgavi prst prema Nejtanu.
by voki
41
- Ovo je doktor Jang, lekar koji zamenjuje moga oca. — Morena je
sada već bila u kući, za njom je išao Nejtan, držeći lekarsku torbu sa
strane i izvan vidokruga starca. - Danas ste imali zakazano kod
njega, ali je Seli pomenula da ste otkazali.
- Nije mi bilo do toga. - Sa naporom je došao do kuhinje i seo za
sto. - Tamo je šporet. Zagrejte hranu.
Morena je zapucketala prstima - Uh. Ostavila sam njegovu torbu u
kolima. Evo... - pružila je Konora starcu, ne dajući mu priliku da je
odbije. Da nije uzeo dete, Konor bi ispao na pod, ali je Morena imala
potpuno poverenje u starog čoveka. Odgojio je sedmoro dece i sada
ima i mnogobrojne unuke. Nažalost, niko od njih nije živeo blizu i
od smrti svoje žene, gospodin Dinzmor je bio potpuno sam.
Prohujala je pored Nejtana, namignuvši mu i prošaputala:
- Upotrebi svoju magiju, doktore. - Tokom protekle nedelje uspela je
da zapazi da Nejtan poseduje dar da uspostavi kontakt sa svojim
pacijentima i znala je da će, kada se bude vratila u kuću iz koje je
namerno izašla, zateći gospodina Dinzmora spremnog da uradi sve
što je potrebno kako bi održao svoje zdravlje.
Vratila se nakon pet minuta i upravo je htela nešto da kaže kada je
začula prigušene glasove koji su dolazili iz kuhinje. Tiho je otišla
prema maloj sobi u zadnjem delu kuće, prisećajući se mnogobrojnih
trenutaka koje je provela tu kao dete i kako je gospoda Dinzmor u
rerni uvek pekla nešto veoma ukusno. Sada je prostorija izgledala...
napuštena. Mogla je sasvim da razume zašto je gospodin Dinzmor
želeo da se osami daleko od sveta, i mada su ona i njen otac
pokušavali da mu dokažu kako to ne treba da radi, sve do sada nisu
u tome uspeli.
- Pre koliko vremena je vaša žena umrla? - upitao je Nejtan tiho.
- Uskoro će biti dvanaest meseci.
- Mnoge uspomene vas vezuju za ovo mesto.
- Ne mogu da se nateram da ga ostavim - gospodinu Dinzmoru je
zastala reč u grlu. - Svaki put kada zakoračim na ulazna vrata, sve
mi se vraća. Podseća me na to da je više nema. Moja Sejdi. Moja
divna, temperamentna Sejdi.
- Bila je temperamentna, zar ne?
by voki
42
- O da — gospodin Dinzmor se nasmejao i Morena je mogla da
čuje Konora kako zadovoljno guče. Stala je na vrata kako bi mogla
bolje da posmatra ova tri muškarca koji su, iako u različitim
životnim dobima, ipak bili povezani nečim što izgleda vezuje
muškarce kada ostanu nasamo.
- Moja Sejdi je bila jedinstvena. Čvrsta kao stena, ali prekrasna kad
je dodirneš. - Podigao je pogled prema Nejtanu. - Možda ne bih
smeo tako da pričam ispred ovog malog momka ovde.
- Pričajte šta hoćete. Ne razume vas, samo sluša vaš glas. - Nejtan
je stavljao aparat za pritisak oko ruke gospodina Dinzmora.
- Pretpostavljam da ste Sejdi i vi imali dece?
- Sedmoro. Imamo i puno unučadi. Najmlađi je otprilike kao mali
Konor. - Gospodin Dinzmor se opet zamislio i Nejtan je uspeo da
očita pritisak. - Ona sve to propušta. - Rekao je to tiho i ponovo mu
je reč zastala u grlu. - Sve propušta. Novu bebu. Promene u gradu.
Zalaske sunca. Čak i ove glupe nove restrikcije vode. Sigurno ne bi
imala ništa protiv njih. Ne, ona je uvek imala u kantama rezerve
vode za kupanje i zalivanje bašte. - Uzdahnuo je. - Volela je tu baštu.
Nejtan je sklonio aparat za pritisak i ponovo sedeo pored
gospodina Dinzmora, samo ga slušajući.
- Sve propušta. - Ovog puta, kako je izgovorio te reći, suze su
krenule da mu se slivaju niz lice. Pružio mu je Konora i Nejtan je bio
primoran da ga uzme, kako bi starac pronašao maramicu. Nejtan je
držao bebu sa ispruženim rukama, a Konor je gugutao zato što pred
sobom ima novo lice u koje može da gleda.
- Drži ga - Morena je šapnula tiho, ali Nejtanu izgleda nije bilo
uopšte prijatno. Kada je konačno pogledao prema vratima i video je
kako stoji tamo, pokretom glave ju je pozvao da dode. Tiho je ušla i
uzela sina iz njegovih ruku. Gospodinu Dinzmoru je bilo neprijatno
jer ga je zatekla u trenutku slabosti, tako da je brzo izduvao nos, a
zatim se izvinio i izašao iz sobe jedva hodajući.
- Staviću gospodina Dinzmora na svoju listu obilazaka. Obilaziću
ga svaki drugi dan, a lokalna sestra može da pokriva ostale dane.
Ako ne želi da izađe iz kuće zasada, neka ne izlazi.
by voki
43
Morena je klimnula glavom. - Trebalo je tako da radimo i ranije, ali
je on uvek insistirao na tome da može doći do klinike.
- Ubeden sam da gospodin Dinzmor nije želeo da smeta, i
upstalom, ponekad i ne shvatamo šta se zapravo dešava dok
slučajno ne otkrijemo pravi razlog. Gospodin Dinzmor je verovatno
stvarno mislio da može da dođe do klinike, ali u poslednje vreme,
kako se godišnjica smrti njegove žene bližila, imao je potrebu da joj
bude što bliže. Kada shvatiš da si proživeo celu godinu bez nekoga,
neizbežno ti se nameće bezbroj pitanja tipa: Šta ako?
Dok je govorio, Nejtan je otišao do česme, natočio čašu vode i
stavio je na sto zajedno sa dve bele tablete. - Obratiću takođe pažnju
i na njegovu depresiju.
Morena je klimnula. - Pritisak je porastao?
- Da, zasada će ove tablete pomoći, ali bih voleo da mu promenim
lekove s obzirom na to da neki od lekova za hipertenziju mogu da
pojačaju depresiju, pa bih probao da mu skinem i taj teret s leđa.
- Dobro razmišljanje. - Pažljivo ga posmatrajući, bila je u stanju da
malo bolje shvati kako on može da razume one pacijente koji su
doživeli traumu, gubitak drage osobe ili su bili usamljeni. Bilo je to
zato što je Nejtan kroz sve to prošao. Znao je šta im je potrebno, s
kim treba razgovarati, s kim se smejati ili samo saslušati. Tako
jednostavno, a ipak tako uspešno.
- Šta radiš večeras? - upitala je iznenada.
- Pa... ništa. Zašto? Da li se nešto dešava?
- Ne. Mislila sam da bi mogao da dođeš kod nas i večeraš sa
mnom i Konorom. Ništa naročito, samo obično jelo, ali obećavam da
ti neću ispasirati hranu.
- Nasmejala se dok je Nejtan samo stajao i gledao je.
- To je trebalo da bude šaljivo. Očigledno ti nije smešno... Ali,
nema veze, ako ti se ne dolazi, u redu je.
- Naravno da će večerati s tobom - rekao je gospodin Dinzmor,
gegajući se natrag prema sobi i tapšući Nejtana po ramenu. — Kada
te lepa žena pozove na večeru, naročito ako si imao u planu da sediš
kod kuće i jedeš sam u tišini, ti to prihvatiš.
by voki
44
Morena mu se nasmešila. Zvučao je više kao gospodin Dinzmor
koga pamti. -I vi ste takođe dobrodošli.
- Ah, ne, hvala ti, draga. Sada volim da ostajem unutra noću.
- Noć će biti vruća a očekuje se i talas vrelih letnjih dana tako da ne
zaboravite da uključite klimu.
- Ovde sam samo ja. Meni je dobro sa malo vetrića - pobunio se.
- Uključite klimu! - Morena je bila ozbiljna ali se ljubav u njenom
glasu i dalje mogla osetiti. - Pijte dosta vode, uzmite svoje tablete... -
pokazala je na tablete koje je Nejtan spustio na sto - ...i izbegavajte
vrućinu.
- I dalje voli da naređuje. - Gospodin Dinzmor je zavrteo glavom.
- Ista je kao moja Kejli.
- I Kejli bi volela da joj tata ovoga leta izbegava vrućinu.
- U redu. Sada oboje krenite. Dobili ste šta ste hteli. Pregledali ste
me. Zadovoljili svoju radoznalost. A sada me ostavite na miru.
- Hoću da vidim kako gutate ove tablete, molim.
Pufćući i frkćući ljutito, uradio je kako mu je rečeno i zatim
pogledao Nejtana. - Nadam se da ćete od sada vi dolaziti. Ona je
previše stroga za moj ukus.
Nejtan je klimnuo. - Ja ću dolaziti da vas obiđem. - Ispružio je
ruku i srdačno se pozdravio s njim. - Želim vam prijatno veče.
Pustite Sejdinu omiljenu muziku i uživajte u lepim uspomenama.
Gospodin Dinzmor je stisnuo Nejtanovu ruku sa zahvalnošću.
— Drago mi je da sam tužan ako to znači da mogu da razmišljam o
svojoj Sejdi.
Morena je mogla da oseti kako joj se grlo steže a suze joj naviru na
oči. Prešla je nežno rukom preko Konorovih leda, osećajući potrebu
za njegovom blizinom. I kao da ju je razumeo, ponovo se privio uz
nju. Uzevši liebinu torbu, a ostavljajući lekarsku torbu Nejtanu, i
ona se pozdravila i izašla napolje.
- Večeraj s njom - rekao je gospodin Dinzmor Nejtanu kada je
izašla. - U redu je da starac kao ja bude sam i tuguje za danima koje
ne može da vrati, ali vi -vi ste mlad čovek. Idite. Zaboravite večeras
na uspomene iz prošlosti.
- Kako ste...? - Nejtan je zastao.
by voki
45
- Vidi ti se u očima, druže. Čuje ti se u glasu. Oni koji su voleli i
izgubili mogu da prepoznaju isti bol kod drugih. - Pokazao je u
pravcu u kom je Morena upravo otišla i Nejtan nije bio siguran da li
mu govori da izađe ili se to odnosilo na traumu koju je Morena
preživela. Trenutak kasnije je dobio odgovor. - Ni do nje nije lako
dopreti.
- Da. Hvala. - Nejtan je uzeo lekarsku torbu. - Vidimo se sutra,
gospodine Dinzmor.
- Jedva čekam, dečko.
Ni Morena ni Nejtan nisu progovorili ni reči tokom vožnje, sve
dok ona nije zaustavila kola ispred klinike. - Evo, tu smo. - Ostavila
je motor uključen.
- Šta? Večeraćemo na klinici?
- Oh! Izvini. Nisam shvatila da si prihvatio moj poziv. Okej onda. -
Pomalo zbunjena stavila je menjač u rikverc.
- Ne, ja sam kriv. Trebalo je da budem jasniji. - Zašto se on
odjednom oseća tako nervoznim?
- Da li si siguran? Ne moraš ako nećeš. Samo sam u trenutku
predložila.
Nejtan ju je pogledao. - Ne želiš da dođem?
-Ne!
- Uh, pa onda dobro - razočaranje ga je preplavilo. -Ne, mislim,
stvarno želim - rekla je užurbano, očajnički želeći da budu na istoj
talasnoj dužini. - Volela bih da dođeš. Obično smo uveče sami
Konor i ja, i on prvi deo večeri uglavnom prespava.
- I probudi se kada ti kreneš na spavanje. Morena se nasmejala,
krećući kolima. - Baš tako.
Ponekad budem malo... pa...
- Usamljena?
- Da. - Klimnula je. - Ali je uvek tu papirologija.
- Hvala bogu na papirologiji.
- Spasilac mnogih dosadnih noći. - Skrenula je na parking ispred
blokova apartmana u kojima je živela i pritisnula dugme na
daljinskom za garažu.
by voki
46
- Mi živimo za papirologiju - Nejtan je rekao, kad je ona zaustavila
kola i isključila motor, pa je nastupila tišina.
Morena se nervozno nasmejala i promeškoljila u sedištu. - Sigurno
vodimo prilično tužne živote, u po-ređenju s drugima.
- Tužne ali bezbedne.
U tami garaže, sa blagom svetlošću letnje večeri koja je u nju
prodirala, lice mu je bilo ispresecano sen-kama, ali je u njegovom
glasu mogla da oseti emocije. Osetila je tugu u svom srcu, želju da
on ponovo bude srećan. Mada još uvek nije znala mnogo toga o
njemu, Morena je znala da je Nejtan dobar čovek u dubini duše i
toliko ju je bolelo što vidi da on pati. Iznenada ga je uhvatila za
ruku.
- Šta se dogodilo, Nejtane? Zbog čega si tako strasno tužan?
4.
Nejtan je bacio pogled na svoje ruke u njenim. Ko je ova žena da
mu postavlja takva pitanja? Čak ni sa svojim roditeljima nije
razgovarao o svojoj prošlosti... nije mogao. I dalje je bilo previše
bolno, ali je Morena primetila taj bol, shvatila da on u dubini svoje
duše pati. Nije bio siguran zašto je tako iznenađen jer, iako je nije
dobro poznavao, i on je kod nje takođe uočio tu patnju koju je ona
proživljavala.
- Zašto želiš da znaš? - rekao je, trudeći se da kontroliše svoj glas.
- Pokušavam da razumem, da pomognem ako ikako mogu?
- Ne možeš.
Bila je pomalo zatečena žestinom njegovih reči i brzo je povukla
ruke kao da se opekla. Zbog njene reakcije, Nejtan se osetio kao
by voki
47
nasilnik. Nije imao nameru da zvuči tako oštro i hteo je istog
trenutka da joj se izvini. Morenu je već povredio jedan bezobziran
muškarac i on nije imao nameru da se i sam tako ponaša prema njoj.
Pa ipak, video je kako se pribrala i pokušava ponovo. - Ne želim da
budem nasrtljiva.
- Stvarno? Zamalo da me prevariš?
- Samo kada bih znala nešto više o tome šta se desilo, možda
bismo mogli bolje da organizujemo posao.
- Kao na primer?
- Znam da ne voliš trudnice i male bebe i pretpostavljam da je to
povezano s tvojom prošlošću. Ako te to muči, mogli bismo da
sredimo da ti pacijenti ne dolaze kod tebe. Tvoj odnos s pacijentima
je veoma važan i znam da si sto posto profesionalan, ali ne postoji
razlog zašto bismo ti dodatno otežavali, dovodeći te u neprijatne
situacije.
- Učinila bi to? - Bio je veoma iznenađen.
- Zašto da ne? Ovo je porodična klinika, Nejtane posebnu pažnju
posvećujemo porodici. To se ne odnosi samo na naše pacijente već i
na osoblje. - Posmatrala je njegovo lice, primećujući kako postaje
opušte-nije i manje strogo, više je ličilo na Nejtana koga je počela da
upoznaje. - Uostalom - rekla je pokušavajući da atmosferu učini
veselijom - obećala sam mami da ću uraditi sve što je u mojoj moći
kako bi bio zadovoljan na klinici, toliko da ne odeš nakon isteka
tvoga ugovora.
Nije ništa komentarisao, nije se nasmejao, nije se pomerio. Samo je
sedeo, potpuno zaprepašćen tolikom pažnjom kojom ova žena
odiše. Odabrala je najbolju moguću profesiju za sebe. Bila je oličenje
podrške i za to je imao i dokaze tokom kratkog vremena koje je
proveo na klinici, posmatrajući je kako se brižljivo stara o svim
pacijentima - čak i onim problematičnim kao što je gospoda
Henderson! Možda se s njima ne slaže, ali joj je definitivno stalo do
njih.
Ona je dobra osoba, osoba kojoj je zadat težak udarac i koja je bila
duboko povredena na ličnom planu. Ceo grad je za to znao, ceo
grad je o tome raspravljao, a ona je i dalje nastavljala, iz dana u dan
by voki
48
suočavajući se sa tračevima, skepticima, kao i ljudima koji su joj bili
bliski i trudili se da joj pruže što je moguće veću podršku.
- Vidi, znam da misliš da guram nos tamo gde mu nije mesto, ali
sam mislila da bismo možda mogli da budemo... pa... prijatelji.
- Prijatelji? - Zašto mu je ta reč zvučala toliko strano? Nejtan je
uzdahnuo i otkopčao sigurnosni pojas.
- Da. Znaš već, da razgovaramo, smejemo se, ponekad provodimo
vreme zajedno.
- Ili čak večeramo zajedno?
- Tačno. Kao što sam ti rekla, ne dolazi mi puno odraslih u
večernjim satima i... deluje mi da se dosta dobro slažemo. Pa, zašto
ne bismo bili prijatelji?
- I nećeš postavljati previše provokativnih pitanja? Morena se na to
nasmejala. - Ne mogu ništa da ti obećam, ali ozbiljno, Nejtane, ako ti
je nelagodno na poslu, kaži mi da znam. Poslednja stvar koju želim
da uradim jeste da ti dodatno otežavam stvari.
- Otežavaš mi time što toliko dugo sedimo ovde da ću umreti od
gladi.
- Dobar zaključak. - Morena je otkopčala svoj pojas i okrenula se
da pogleda sina koji je sedeo pozadi sa igračkom u ustima, slušajući
ih kako razgovaraju, delujući prilično zadovoljno. Kada je video
kako ga majka gleda, počeo je da mlatara nogama i maše rukama, pa
se Morena nasmejala njegovom veselom gugutanju.
- Dođi, sunce moje. Daj da te unesemo unutra. -Ušli su unutra i
Morena se saginjala tu i tamo da pokupi stvari s poda, pretežno
Konorove igračke, kako Nejtan ne bi nagazio na njih. Bilo je čudno
imati još nekoga u malom stanu, posebno ako je to muškarac.
Zatresla je glavom i stavila Konora u spravu za vežbanje. Nije
imala u planu da se upušta u vezu sa bilo kim, naročito ne sa još
jednim doktorom i to onim koji radi kod nje, ali ima nečega u njemu.
Seli bi rekla da je to veza njihovih srca, ali opet, Seli je beznadežni
romantičar koji je pronašao svoju sreću, a takode želi da je i Morena
pronađe.
by voki
49
- Kakva je to sprava? - Upitao je Nejtan, prekidajući Morenu u
razmišljanju. - Izgleda kao starinsko sredstvo za mučenje. - Pokazao
je na kaiševe u kojima je bio Konor.
- To je sprava za vežbanje.
Nejtan se nasmejao prvi put nakon dužeg vremena. - Tako su zvali
i starinske naprave za mučenje - sprave za vežbanje.
Morena se nasmejala, zadovoljna prijatnom atmosferom koja ih je
okruživala. - Privežem ga ovim kaiševima, koji mu pridržavaju trup,
ovaj deo između nogu mu pomaže da održava ravnotežu i onda... -
Podigla je šipku koja je prolazila kroz gornji deo kaiševa. - Prikačim
ga za sponu ovde, koja kao što možeš da vidiš ima veliku oprugu
pričvršćenu za vrata, i Konor može da šutira, skače gore-dole i
izbaci svu svoju energiju.
- Da li je to dobro za bebu koja ima grčeve? Skakanje?
- Nisam ga nahranila.
- Zar ga nisi nahranila kod gospodina Dinzmora?
-Jesi li me video da ga hranim?
- Kada bolje razmislim, nisam. - Zapretio joj je prstom. - Iskoristila
si bebu kao izgovor da bismo ušli u kuću, a onda si nas ostavila
nasamo da razgovaramo.
- Bože, a ja sam mislila da si pametan. Pomalo zabrinjavajuće da si
to tek sad shvatio.
- Smešno - odgovorio je uz usiljen osmeh. - Baš si smešna.
- Imam svoje trenutke. - Konor je sada skakao tako visoko da se
opruga zatezala, cičeći i gugučući zadovoljno, i to je bilo dovoljno da
ugreje Morenino srce i zaboravi na današnje probleme. - Tako je,
dragi moj. Zabavi se malo. - Okrenula se prema Nejtanu. — Dobro.
Pošto je zbrinut za narednih pola sata, kako bi bilo da mi odemo i
spremimo nešto za večeru?
- Čekaj malo. Sta bi trebalo da znači ovo mi? Mislio sam da si me ti
pozvala na večeru.
- Jesam, i ti si prihvatio, što znači da ćeš da pomogneš oko
spremanja.
- Kakav sastanak.
by voki
50
- Ovo nije sastanak, Nejtane. Samo dvoje kolega koji večeraju
zajedno kako bi pobedili usamljenost, jer žive sami.
- Ali ti ne živiš sama - jedva je dočekao da doda.
- Istina. I mada je moj sin ženica oka moga, nije baš neki govornik.
Čak i najbrižnijoj majci je povremeno potreban razgovor sa
odraslima.
- Da li treba da mu pokrijemo uši?
Moreni je trebalo malo vremena da shvati šta je hteo da kaže, a
onda se nasmejala. - Ne takav razgovor odraslih.
- Šteta.
U tom prijateljskom ćaskanju, Nejtan se dao na pripremanje salate
dok je ona stavila krompire u rernu da se peku. Zatim je na brzinu
odmrzla dve šnicle i stavila ih na gril da se peku.
- Žao mi je što nemam neko fino vino koje bi išlo uz ovo, ali...
- To je cena koju moraš da platiš zato što si bila spontana, ili
možda nisi očekivala da ću prihvatiti poziv?
- Pa... nadala sam se da ćeš prihvatiti, i mada je poziv bio spontan,
već neko vreme sam planirala da te jednom pozovem da dođeš.
- Da mi poželiš dobrodošlicu u vaš komšiluk?
- Tako nekako.
Nejtan je sedeo na hoklici i posmatrao oko sebe. Mnogo
Konorovih fotografija iz različitih perioda njegovog života bilo je
okačeno po zidovima. Na jednoj od najnovijih bio je s kapom Deda
Mraza, kako žvaće sjajni božični ukrasni papir za poklone.
- Vidim daje Konor proslavio svoj prvi Božić onako kako to bebe
rade. - Pokazao je prstom prema fotografiji.
- Grizući papir? Da. To, i mislim da se više igrao kutijama u kojima
su bile zapakovane njegove igračke. - Morena je uzdahnula a zatim
izustila: - A tvoja deca? Da li su i ona to radila za svoj prvi Božić? —
Znala je da hoda po jajima - i to po jajima razbacanim preko
slomljenog stakla i mina, ali je ipak morala da pita.
Nejtahovo lice je prebledelo, ali je nije prostrelio pogledom.
Uostalom, rekla je da želi da mu bude prijatelj, a on dugo nije imao
prijatelja - nekoga ko je zainteresovan za njega - veoma dugo. Ovo je
bio važan trenutak u njegovom životu, trenutak kada se otvorio i
by voki
51
stvarno pomenuo svoju prošlost. - Moj sin nije dočekao Božić. On... -
Duboko je udahnuo i polako izdisao. - On nije uspeo ništa da vidi.
Umro je pre nego što se rodio.
Morena je uspela da prikrije sažaljenje koje ju je gušilo. - Kada se
to dogodilo? - Njen glas je bio nežan i pun saosećanja.
- Pre deset godina.
Podigla je obrve začuđeno, jer je mislila da je njegov bol skorašnji,
iako to nema nikakve veze sa tim koliki je taj bol. - Pretpostavljam
da kriviš sebe za njegovu smrt?
- Njegovu smrt. Smrt moje žene. - Nejtan je slegnuo ramenima a
Morena je polako uzdahnula. Načela je taj složeni problem, uradila
je sve da ga natera da joj kaže i sada, kada je to učinio, ona
jednostavno nije znala šta da kaže. - Nejtane, jako mi je... - zastala je i
zavrtela glavom.
- Šnicle mirišu kao da su pečene. Idem da operem ruke.
- Kupatilo je sa desne strane - rekla je pošto se okrenuo i otišao.
Morena je zatvorila oči i ugrizla se za usnu. Miris mesa je ispunio
kuću, mogla je da čuje Konorov smeh. Svuda oko njih su se čuli
zvuči života, ali oni nisu značili ništa onome ko je obuzet tolikom
tugom. On tuguje već deset godina i još uvek je duboko potresen
onim što je oduzelo živote njegovoj porodici, ma šta to bilo. Ne čudi
je što je mogao da uspostavi vezu s gospodinom Dinzmorom i
drugim pacijentima, ali... deset godina? Morena je otvorila oči, polako
shvatajući. Nije u pitanju to što Nejtan još uvek tuguje. On u stvari
živi sa osećanjem krivice zbog njihove smrti. To uopšte nije zdravo,
ali sumnja da će joj biti zahvalan ako mu to kaže.
- Dobro. - Protrljao je ruke kada se vratio. - Jesmo li spremni da
jedemo? - Morena je odlučila da ga kopira u ponašanju i veselo je
klimnula glavom. - Dobro, jer sam i ja u stvari veoma gladna.
- Odlično. - Onda, ti možeš doneti salatu i pribor ovamo za sto... -
Pokazala je prema trpezarijskom stolu koji je bio pored troseda. - O,
i ako želiš da pustiš neku muziku, slobodno izvoli. Mislim da je
trenutno unutra CD sa džezom, ali ti izaberi šta god ti se sviđa.
- Ti voliš džez ? - Delovao je iznenađeno.
- Naravno. Je li to problem?
by voki
52
- Ne, ne. Samo sam mislio da nisi taj tip.
- Da li je to kompliment ili uvreda ? - Nasmejala se.
- Ni jedno ni drugo. - Trenutak kasnije, zvuči njenog omiljenog
pevača džeza ispunili su prostoriju, iako je Nejtan ubrzo smanjio
ton.
- Izvini, Konor i ja smo plesali juče uveče, pa sam pojačala više
nego obično.
- U redu je. - Nastavio je da pregleda njenu muzičku zbirku. -
Ovde ti je baš prijatno. U stvari, stan je skoro iste veličine kao i moj.
- Pa, i ne treba nam ništa veće s obzirom na to da smo tu samo
Konor i ja. - Nasmejala se svojoj bebi, koja je polako počela da se
zamara, ali je i dalje veselo skakutala. - Ti ne zauzimaš puno mesta,
zar ne, dragi ?
- Počeće kako bude rastao. - Nejtan je osetio potrebu da doda.
Morena je samo slegnula ramenima. - Preko tog mosta ćemo preći
kada do njega dođemo. Život me je naučio da ne treba brinuti
unapred.
- Jesi li živela ovde sa svojim mužem? - Morena je zbog njegovog
pitanja zamalo ispustila šniclu koju je prebacivala u tanjir. Kada ga
je pogledala, slegnuo je ramenima.
- Mislio sam da smo večeras otvoreni i iskreni jedno prema
drugom. Ti si mi već postavila lično pitanje pa sam mislio da je red
na mene.
- Pošteno. Ne. Brus i ja smo živeli u Inkaunter Beju.
- To je malo južnije odavde, zar ne?
- Da. To je nešto kao predgrađe. Imali smo veoma lepu kuću s
pogledom na okean.
-I ti si se preselila ovamo?
- To je bilo neophodno.
- Zašto?
Morena je postavila hranu na sto i otišla do frižidera po bokal
vode i dve čaše. — Hej, mislila sam da je red na mene da postavim
lično pitanje. - Pobunila se.
- Dozvoliću ti jedno kada se istraga okrene u mom smeru.
by voki
53
Pravila se da razmatra ponudu kad je sela. - Pošteno. Razlog zbog
kog sam prodala kuću jeste taj što mi je bio potreban novac. Brus je
hteo da izađe iz svega tako da sam morala da ga isplatim.
Nije mogla da ga gleda dok je govorila, i Nejtan je razumeo govor
njenog tela, koje kao da je zapomagalo zbog njenih neprimernih i
nesigurnih osećanja.
- Da li tvoji roditelji znaju?
- Ne. - Pogledala ga je molećivo. - Molim te, nemoj im reći. Ne
moraju da znaju. Ne zbog stanja u kome se tata nalazi.
- Znači, tvoj bivši muž ne samo da nije želeo da bude otac već je u
potpunosti želeo da ode iz tvoga života, zar ne?
- To ga ukratko opisuje. - Nervozno se nasmejala. - Baš sam
odabrala pravog za udaju, zar ne?
- Ubeden sam da te je naveo da poveruješ kako se udaješ za
nekoga potpuno drugačijeg.
- Kako možeš to da kažeš? Ne poznaješ ga.
- Ne, ali znam takve tipove. Moraju da imaju sve po poslednjoj
modi, da ih vide kao uspešne, bitno im je šta imaju bogate komšije, a
na novac i ogromne količine koje mogu da prigrabe gledaju kao da
su to najhitnije stvari koje postoje.
- Bože, pa ti ga stvarno poznaješ.
- Rekao sam ti.
- Jesi. - Morena je počela da se smeje. - Misliš da si veoma
pametan, zar ne ?
- Ne moram da mislim. Znam da jesam.
Nasmejala se i počeli su da jedu. Mogla je da čuje kako Konor
postaje sve nervozniji, ali ako sada ne iskoristi priliku da jede,
moraće kroz sat vremena da podgreva hranu, pošto on zaspi.
- Ranije si pomenula da ste ti i tvoj muž...
- Bivši - ispravila ga je.
- Bivši muž.
- Hvala.
- Da ste kupili kliniku od tvojih roditelja. Pretpostavljam da to
znači da si morala da ga isplatiš?
- Da.
by voki
54
- Znači da sada ne bi bio pogodan trenutak da razmatramo
mogućnost uvođenja kompjutera u ordinacije?
- Ne.
- Tako sam i mislio.
- Nemoj pogrešno da me shvatiš, Nejtane, više od svega bih volela
da uvedem kliniku u dvadeset prvi vek i opremim je kompjuterima,
ali to jednostavno nije moguće. Ne sada. Nekako uspevam da
izađem na kraj sa finansijama i to je sve što trenutno mogu da
uradim.
- Mogao bih da te rasteretim nekih obaveza, ako hoćeš.
- To i treba da radiš... u okviru medicine.
- Naravno, ali mogu da pomognem i u drugim oblastima.
- Kako?
- Bio sam menadžer klinike ranije. Mogao bih da pomognem sa
poslovnim knjigama, da ih sređujem dnevno... Narudžbine i slične
stvari... Ili to sve Seli radi?
- Ne, Seli radi s ljudima, nije menadžer, a ja čvrsto verujem da
ljudi treba da rade ono u čemu su najbolji, bolje nego da se
opterećuju stvarima koje na vole.
- Ti opterećuješ sebe, zar ne? - Pošto nije odgovorila, nastavio je.
- Verujem da je Brus bio menadžer pre nego što je otišao ?
- Da. On je svakako imao smisao za biznis. Ranije je to radio moj
tata ali...
- Ne želiš da ga zamoliš da ti pomogne jer bi trebalo da se odmara
a ne da nameće sebi još više posla.
- Upravo tako. - Morena je odahnula sa olakšanjem i bilo joj je
drago što se činilo da Nejtan razume.
- Znači sada si primorana da se opterećuješ stvarima koje ne voliš
da radiš.
- To je moj posao. Ja sam vlasnik klinike.
- I dok sam ja ovde, taj teret ne moraš da nosiš sama.
Klimnula je glavom. - Hvala, ali ne mogu ti platiti dodatno za to.
- Ne tražim da mi platiš, Morena. Nazovi to jednostavno delom
mojih obaveza.
- Ne bih mogla da pristanem na to.
by voki
55
- Da, mogla bi.
Bila je dirnuta, toliko da je osećala kako joj se oči vlaže. Prošlo je
mnogo vremena otkad joj je neko ponudio da uradi nešto lepo za
nju i mada se to ticalo posla a ne nje lično, Nejtanova pomoć bi joj
skinula najveći teret sa pleća.
- A šta će se dogoditi kad ti odeš pošto ti isetek-ne ugovor?
Nejtan se namrštio. - Dobro pitanje. - Razmišljao je jedan trenutak.
- U redu, šta misliš da ti pokažem neke malo poznate trikove da ti
malo olakšaju taj teret?
Morena se iznenada rastužila. Ne zbog ponude da joj pomogne
već zato što izgleda da je on konačno odlučio da ode iz Viktora
posle šest meseci. Nije imala pojma zašto želi da on ostane. Znala je
da je reč o zaposlenju na šest meseci, ali se nekako potajno nadala da
će, ma ko prihvatio taj posao, odlučiti da ostane za stalno. Sada kad
je upoznala Nejtana, razgovarala s njim i čak pomalo flertovala, želja
da on odluči da ostane duže bila je ogromna.
- Sta misliš? - Stavio je laktove na sto, sklopio šake i netremice je
posmatrao. Morena je bila hipnotisana time što može da se izgubi u
tim očima. Tako je neve-rovatno zgodan da je imala sve veće
probleme da kada su zajedno, ne pridaje nekim stvarima veći značaj.
Na primer, baš sada bi se mogla zakleti da vode jedan razgovor
recima, a sasvim drugačiji telima. U njegovim očima je mogla da
vidi da je on smatra zanimljivom i privlačnom i da svakako želi da
bolje upozna njen privatan život.
Ali je znala da je to smešno. To je zaista smešno, zar ne?
Duboko je udahnula i polako izdahnula, očajnički pokušavajući da
kontroliše ubrzane otkucaje svog srca. Možda je Nejtan stvarno
privlači, ali to ne mora ništa da znači. Privlačili su je mnogi ljudi
proteklih godina. Tačno je da se udala samo za jednog od njih, a
ovde ne izgleda da joj Nejtan predlaže brak - samo pokušava da joj
pomogne da se izvuče iz škripca. Zar ne? Da li je ponovo pogrešno
protumačila signale? Verovala je u sve što joj je Brus govorio, čak i
kada se potrudio da njoj nametne osećaj krivice zbog njegovih
neverstava. Zažmurila je, nakrivila glavu i zamišljeno se zagledala u
Nejtana.
by voki
56
- Zašto želiš da mi pomogneš? - Znala je da zvuči sumnjičavao, ali
nije mogla da odoli. Nakon onoga što joj je Brus uradio, bar je
naučila da bude oprezna.
Ne moraš to da radiš, Nejtane - dodala je, nadajući se da sada ne
zvuči toliko loše.
- Mislim da ti je potrebna pomoć. Ja znam kako se taj posao radi. -
Slegnuo je ramenima. - Rešenje izgleda logično. Pored toga, ja
nudim i... - ispravio se i naslonio na naslon stolice, još uvek je
netremice posmatrajući - ...voleo bih da pomognem. Možemo to da
radimo zajedno. Tako bar nećeš udarati glavom u zid. Dobar sam sa
brojevima, oduvek sam bio. - Mirno je slegnuo ramenima i nasmejao
se. - To je moj dar. Ili to možeš jednostavno nazvati pomoć prijatelja.
- Prijatelj - izgovorila je ovu reč tako tiho da nije bio siguran da li je
dobro čuo. - A brojevi su tvoj dar, a?
- Jedan od mnogih. Davanje ubedljivih argumenata bi se moglo
smatrati drugim.
- Moja majka bi se složila s tobom.
- Stvarno? Da li to znači da si bio šarmer još u detinjstvu?
- Moguće.
- Pa, da li potičeš iz velike porodice? Odmahnuo je glavom. -
Jedinac. - Podigao je ruku da spreči navalu njenih daljih pitanja. -I
pre nego što pitaš, moj otac je umro pre tri godine - ništa drama-
tično, jednostavno u snu. Sedeo je u svojoj omiljenoj stolici, slušao
svoj omiljeni radio program, sa šoljom čaja na stolu ispred sebe i
mojom majkom koja je sedela u stolici pored njega i štrikala.
- A tvoja mama?
- Ona je u Engleskoj, u poseti svojoj sestri i divno se provodi.
- Zvuči sjajno. Ona voli život?
- Da, ako ćemo iskreno. - Nejtan se malo namrštio i pošto je ovo
bilo veče iskrenosti, dodao je: - Zavidim joj iz mnogo razloga.
- Većina ljudi bi se tako osećala. - Morena je završila večeru, jer je
začula Konora kako se buni. - Svi mi samo sedimo u svojim
domovima, jedemo iz večeri u veče, radimo dan za danom i nikada
se zaista ne usudimo da izađemo iz te udobnosti. Divim se ljudima
koji to čine.
by voki
57
- Želiš da putuješ?
- Svakako, ali ne baš sada. Sada uopšte nije pravo vreme, ali
jednog dana hoću. Nije to neka velika žudnja, nemoj me pogrešno
razumeti. Volim svoj posao, volim da sam blizu svojih roditelja,
blizu ljudi koje poznajem čitavog svog života, da radim u mestu u
kome sam odrasla i da osećam da im na neki način nešto vraćam.
Osećam se prilično... zadovoljna ovde, ali ima toliko mesta koje bih
volela da vidim.
- Kao što je?
- Venecija.
- Na vrhu liste?
- Da. Volim izlaske sunca. Volela bih da vidim Veneciju kada se
budi. Ili izlazak sunca nad Velikim kanjonom. Piramide. Uluru. -
Nasmešila se sanjalački dok je rasklanjala stvari sa stola i Nejtan se
pitao da li ona zna kako divno izgleda. Tako jednostavna i ele-
gantna, mada je još na sebi imala odeću u kojoj je bila na poslu,
laganu pamučnu haljinu koja joj je lepršala oko nogu. Veći deo kose
joj se izvukao iz konjskog repa ali je to samo doprinosilo
nestvarnom izgledu kozjim je zračila.
Nejtan ju je posmatrao dok se kretala po stanu, stavljala tanjire na
sudoperu, još uvek ćaskajući o različitim mestima koje bi volela da
vidi. Slušao je ali je bio opčinjen načinom na koji je skoro klizila
okolo tako lagano, tako nepogrešivo. Nije mogao da se seti da je
ikada video ženu da se kreće tako ljupko. Materijal i kroj njene
haljine su isticali obrise njenog tela, dovoljno da pobude maštu, i
kod njega se to upravo dešavalo. Ruke su joj bile glatke, vtat
savršeno izvajan i kad je prišla da skloni njihove čaše, naginjući se
preko stola, skoro ga je dodirnula, i njen prefinjeni miris ga je
obavio, i on ga je polako udisao.
Izgleda da nije bila svesna utiska koji ostavlja na njega i nastavila
je da obavlja sitne kućne poslove, i samo joj je bilo potrebno
povremeno mrmljanje s njegove strane da bi nastavila priču.
- Da li ti uopšte slušaš šta ja govorim? - Konačno je upitala
Morena, stojeći ispred njega s rukama na bokovima.
by voki
58
- Uh?! Šta? - Nejtan se malo ispravio u svojoj stolici. - Naravno da
slušam. Pričala si mi o tome kako je Kejli, ćerka gospodina
Dinzmora, studirala umetnost u Parizu pre nego što se vratila u
Australiju, udala se i zasnovala porodicu.
- Mhm. Veoma srećna.
- Slušao sam - uveravao ju je, i ustao da pokupi preostale stvari sa
stola, odneo ih u kuhinju i stavio na pult. Tada je shvatio svoju
grešku. Morenina kuhinja je bila mala kao i njegova i kad su se njih
dvoje našli u njoj, i Konor koji lagano skače na vratima, prostor je
bio još manji.
Problem je bio u tome što bi obično, kad se nade u takvim
situacijama, osetljivim i prisnim - što je ova svakako bila - njegov
prvi nagon bio da pobegne što brže može. Ali ovde i sada... previše
mu je prijao taj osećaj blage jeze koji je polako obuzimao njegovo te-
lo pošto je prihvatio činjenicu da silno želi da poljubi Morenu.
To je smešno. To je zaista smešno, zar ne?
Misli su mu bile uzburkane i prvi put... pa... posle dugo vremena,
nije znao koji će biti njegov sledeći korak, a to je bila opasna zona. Pa
ipak, shvatio je da ne može da se pomeri s mesta na kome stoji, baš
ispred Morene, koja je bila između njega i pulta.
Nejtan je pogledao u njeno ljubopitljivo lice i video tračak
neizvesnosti u vezi s tim šta se događa između njih dvoje, šta je to
počelo da raste i cveta. Seme je posejano kad su se prvi put sreli,
onog trenutka kad su se pogledali, onog trenutka kad su se rukovali
i postali svesni tog drhtaja. Ono je već izraslo i on je znao da će
uskoro procvetati ako ne budu pažljivi. Tada će se potpuno otrgnuti
kontroli, a on je znao da to nije potrebno ni jednom ni drugom.
Ovo saznanje nije promenilo činjenicu da je ta potreba, ta želja da
je poljubi nepobitno prisutna i kad se pogled Moreninih plavih očiju
spustio nervozno do njegovih usana, a onda podigao da još jednom
susretne njegov pogled, on je znao da i u njoj raste ta želja.
Trebalo je da neko prekine taj trenutak, ali ona nije bila sigurna da
li to želi, a čak i ako želi, kako to da uradi? Bio je ispred nje i stajao
tako blizu da je mogla da oseti toplotu njegovog tela, pomešanu s
mirisom po kome ga je sada prepoznavala, kao da će ostati u tom
by voki
59
položaju zauvek. Da li želi da je on poljubi? Nije bila sigurna. Pa
jedan njen deo želi, ali onaj drugi deo -onaj razumski - bio je siguran
da ne želi.
Neodlučnost je nešto sa čim se Morena borila u prošlosti, ali
otkako ju je Brus ostavio u škripcu, ona je morala da nauči kako da
donosi odluke i to je ono što je sada uradila. Ona ne može da
dozvoli da je on poljubi. To je pogrešno. To će samo doneti nove
komplikacije ali uprkos argumentima kojima je njen racionalni um
raspolagao, bilo joj je sve teže da se izbori sa neodoljivom željom da
oseti dodir njegovih usana.
Nijedno od njih dvoje se nije pomerilo... sve dok se Konorov
nervozni plač nije razlegao prostorom.
5.
Kao da se iznenada budi iz sna, Morena je nekakao uspela da
prođe pored Nejtana, i sa zakašnjenjem shvatila da je on ustuknuo
na zvuk njenog sina. Gugučući i tepajući nežno Konoru, ona je
otkačila spravu za vežbanje i odnela ga u spavaću sobu sa svim tim
kaiševima i ostalim. - Neću se dugo zadržati - doviknula je preko
ramena.
O čemu je ona razmišljala?
Morena je radila kao automat, presvukla je Konora i pripremila ga
za spavanje, dok su se njene misli kovitlale po glavi. Stajala je tamo,
sledena od iščekivanja po-mešanog sa uzbuđenjem i zurila u
Nejtana, i skoro priželjkivala da je privuče sebi i stavi svoje usne na
njene.
Pitanje je bilo zašto? Zbog čega se ona tako oseća? Zaklela se da će
biti mnogo opreznija pre nego što se ponovo upusti u vezu s nekim
by voki
60
muškarcem. Zar joj Brus nije pokazao da muškarci mogu biti lazovi,
da nikada ne otkrivaju svoju pravu narav? Iako je Nejtan, večeras
dok su razgovarali, izjavio da je iskren i da se zaista otvorio i
ispričao joj neke strašne stvari iz svoje prošlosti, to ne znači da ona
treba da poželi da je on poljubi!
- Šta je meni? - prošaputala je svom sinu, koji je još uvek kenjkao,
pokazujući da je spreman da jede i ide na spavanje. - Mislim, on mi
se dopada, Konore. Dopada mi se. Stvarno mi se dopada, i možda je
u tome problem. Ali umesto što mi se dopada... znaš... na taj način,
trebalo bi da ja njemu pomažem. Ovaj čovek pati osećajući krivicu
već celu deceniju a to nije dobro, sine moj. - Podigla ga je i poljubila
njegove bucmaste obraze. - Ti nemoj nikada to da radiš, znaš?
Nemoj nikada dozvoliti da te obuzme tako loše osećanje. Može da te
obuzme ljubav, to mi ne smeta, posebno ako je prema meni. -
Zagnjurila je glavu u njegov stomačić i uspela da izmami njegov
umoran osmeh.
Uzdišući i osećajući se malo pribranije, Morena je u naručju iznela
sina iz sobe i zastala kad je videla da Nejtan stoji pored sudopere, s
rukama u vodi pošto je upravo završio pranje posuda.
- Nije trebalo to da radiš - odmah je protestovala, stavivši Konora
u njegovu stolicu za hranjenje i navu-kavši mu čistu portiklu preko
glave. Dala mu je cuclu da žvaće i otišla u kuhinju. Brus nije nikada
radio ništa u kući, niti se ikada ponudio da opere suđe. Više je voleo
da plati nekom da to uradi, govoreći da ni njegova žena neće to
raditi.
- To je najmanje što sam mogao da uradim pošto si ti napravila
onako divnu večeru. Pored toga...? - još jednom je promešao vodu
pre nego što je izvukao za-pušač. - ...Sada je sve gotovo.
- Oh, pa.... hvala ti.
- Nema na čemu. - Vratio mu se onaj osmeh u očima, skoro kao da
mu je bilo drago da joj priređuje iznenađenja. - Izgleda da tvom
mužu kućni poslovi nisu bili jača strana?
- Šta si ti? Čitač misli?
Nejtan se na to nasmejao. - Sam izraz tvog lica kad si videla da su
mi ruke u sapunici. - Nejtan je posmatrao kako se Morena lako kreće
by voki
61
u malom prostoru, dok priprema večeru za svog sina. - Ne bi trebalo
da procenjuješ sve ljude po svom bivšem mužu.
Morena je klimnula. - Valjda. Stare navike - i tako to.
- Da. - Još jednom su im se pogledi sreli i Nejtan je shvatio da ga
ponovo prožima ta opasna privlačna sila. Najpre iz tog razloga je
počeo da pere suđe, zbog potrebe da se nečim bavi da se njegov um
ne bi mučio mislima tipa „šta ako". Nije čak ni bio spreman da
prihvati činjenicu da mu se dopada ta žena koja stoji pred njim, jer
ako to uradi, to će značiti da je spreman da krene napred a on zna
da nije tako.
Ona je tako... neiskvarena i krhka. To budi sve njegove zaštitničke
instinkte muškarca i on želi da je zagrli i obeća da će je štiti zauvek.
Sama ta misao je bila dovoljna da prekine ovo što se događalo.
- Biće bolje da krenem.
- Zašto?!
Sada je bio red na njega da se iznenadi zbog tog pitanja. - Pa...
treba da spremiš Konora za spavanje, a bez sumnje, i ti si umorna.
- Neću se dugo zadržati sa Konorom, baš je umoran. Onda bismo
mogli još malo da popričamo.
Nejtanov um je brzo prošao preko primamljivog scenarija. Njih
dvoje sede na njenom trosedu, okrenuti jedno prema drugom i tiho
ćaskaju, dok se džez lagano čuje u pozadini. To je prevše
primamljivo.
- Mislim da je bolje da krenem. - Pošao je prema vratima.
- Da li treba da te otpratim kući? Mogu da te od-vezem.
- U redu je. Moj stan nije daleko. Ti moraš da se baviš Konorom pa
ću ja... - pokazao je na vrata iza sebe - ...otići.
Ona ima dete. Zašto se toga nije setila? Naravno da želi da
pobegne odavde. Neprijatno mu je u društvu beba jer to vraća
previše bolnih uspomena na ono što se dogodilo u prošlosti. Čak i
ako postoji neka nevidljiva veza među njima, od toga neće ništa biti
jer je ona majka.
- Dobro, onda. - Prisilila se da se nasmeje dok je išla prema
vratima, prateći Nejtana. Kad su došli do vrata, nagla se pored njega
by voki
62
da otključa i slučajno ga dodirnula ramenom. Malo je uzdahnula i
promrmljala: - Izvini.
- U redu je. Nisi me povredila. Pokušavajući da kontroliše žmarce
koji su jurišali njenim telom, šireći se u predele koji su već dugo bili
uspavani, Morena se nervozno nasmejala. Podigla je pogled i na
njegovim usnama videla taj superseksi osmeh, onaj isti zbog koga su
joj kolena klecala prvi put kad ga je videla. Zašto to radi? Jednog
trenutka je gura od sebe, a sledećeg trenutka u njegovim očima
može da pročita: Hajde, dođi.
Petljala je oko kvake i brave, kao da su joj ruke napravljene od
pihtijaste mase.
- Dozvoli da ti pomognem - promrljao je, tako blizu njenog uha,
da joj je njegov dah okrznuo vrat.
- U redu je - iznenada se obrecnula, i Nejtan se povukao. - Uspela
sam - rekla je mirnije. - Izvoli.
Okrenula se i pogledala ga, i ako je mislila da su u kuhinji bili
blizu, to nije bilo ništa u poredenju s tim koliko su upravo sada bili
blizu. Ako bi se ona malo nagnula i on se malo sagnuo... Srce joj je
snažno lupalo u grudima, bila je sigurna da on može da ga čuje.
Njeno disanje se ubrzalo, i čuli su se kratki uzdasi. Nejtanov pogled
se spustio do njenih rastavljenih usana, a onda su im se pogledi
ponovo sreli.
- Još jednom ti hvala na večeri. - Njegov glas je bio dubok, seksi i
promukao, i to joj nije nimalo pomoglo da ostane pribrana.
- Nema na čemu - tiho je rekla. Odmakla se jedan korak. Morala je
da se pomeri, da napravi neko rastojanje između njih dvoje. Ako
namerava da ide, onda treba da ode. Ako namerava da ostane, on
treba... Presekla je te misli. To nije u redu. To ništa nije u redu.
Skupivši odnekud snage, Morena se pomerila, udarila u policu za
knjige i trgla se jer joj se ivica zabola u butinu. Nije je bilo briga. On
treba da ode pre nego što je napusti sva njena snaga, sav preostali
otpor i baci se u njegovo naručje.
Sada skoro da više nisu mogli da se kontrolišu, i Nejtan je bio
siguran da nijedno od njih dvoje ne zna šta da uradi u vezi s tim.
Bilo je to najčudnije oseća-nje koje je ikada doživeo. Tako blisko,
by voki
63
tako intimno, a ipak tako pogrešno, pa nije uopšte znao šta da radi.
Njegov um je tragao za nekim drugim vremenom kad
se tako osećao, da bi mogao da se seti šta je tada uradio - ali se
ništa nije javljalo. Da li je on na nepoznatom terenu? To nije dobro.
Bio je ponosan na sebe što je uvek mogao da se kontroliše, uvek u
stanju da se izbori sa svakom situacijom, ali najviše od svega da
svoje emocije drži u tajnosti. Pa, zašto je onda potreba da dtži
Morenu u svom naručju toliko neodoljivo snažna?
- Treba ovo da ponovimo.
- Molim? - Nejtan je podigao obrve. Da li može da čita njegove
misli? Da li ona želi da je on drži?
- Večera. Treba opet da da napravimo ovako nešto.
- Večera. - Odahnuo je sa olakšanjem. - Da. Zajednička večera bi
bila super.
- Pobrinuću se da sledeći put nabavim bocu domaćeg vina.
Klimnuo je i nasmejao se, idući prema otvorenim vratima. - Zvuči
odlično. Nisam imao mnogo prilike da posetim domaće vinarije.
Nov zadatak. Sef mi stalno daje neki zadatak - objasnio je šaljivo, a
Morena se umesto odgovora nasmejala iskreno i srdačno - i taj
osmeh ga je pogodio pravo u pleksus.
Uspeli su da razbiju jedan trenutak intimnosti. Nejtan nije želeo
još jedan takav trenutak, pa se zato približavao izlazu. - Okej, onda.
Vidimo se sutra.
- Svakako da hoćemo. - Konor je počeo da se buni i Morena je
uzdahnula. Obaveze. Ona ima obavezu prema svom sinu i upravo
sada joj je to pomoglo da se vrati na zemlju.
- Bolje je da ideš. - Pokazao je na njenog nestrpljivog sina.
- Da. Zdravo. - Nevoljno sležući ramenima, Morena je polako
zatvorila vrata. Naslonivši se za trenutak na njih, dok je Konor
plakao, osluškivala je ne bi li čula zvuk Nejtanovih koraka kako se
udaljavaju, ali nije mogla ništa da čuje. Da li je još uvek ispred njenih
vrata? Okleva... Ne želeći da ode, baš kao što ni ona nije želela da on
ode?
Pogled joj je pao na sina. - Oh, dušo, izvini. - Brzo je otišla u
kuhinju i završila pripremanje njegove hrane i onda sela pored njega
by voki
64
da ga hrani. - Ti si tako umoran, dušo. Znam. Ja sam šašava mamica
koja misli da može nešto da ispadne ni iz čega. A pored toga - na-
stavila je dok je on halapljivo jeo — imam tebe i ne treba mi nijedan
drugi muškarac... naročito ne neko ko ne planira da se skrasi u
Viktor Harboru. Bolje nam je ovako, samo nas dvoje, zar ne?
Na ove reči Konor je samo zadovoljno osmehnuo.
Jedan sat kasnije, kad je smestila Konora na spavanje, Morena se
muvala po svom malom stanu, skupljala igračke, nameštala
jastučiće na trosedu i, uopšte, pokušavala da se ne seća kako je sve
to izgledalo kad je Nejtan bio ovde. Bilo im je tako lepo zajedno da
nije mogla da ga izbaci iz svojih misli.
Otišla je u kuhinju da napravi sebi solju čaja od lekovitih trava,
nadajući se da će joj to pomoći da malo sredi svoje misli, ali dok je
tamo stajala, sve ju je podsećalo na Nejtana, na način kako joj je
pomagao da pripremi večeru, kako je oprao suđe i bio tako blizu
nje... tako blizu. Zatvorila je oči i oteo joj se uzdah zbog te slike. Bilo
je to veoma čudno osećanje, ono koje nikada pre nije doživela - to
uzbuđenje, ta privlačnost, ta neodoljiva potreba da se jednostavno
prepusti iskušenju i da mu se preda.
Ipak, ona nije takva osoba. Ona nije žena koja prihvata rizik i
dopušta da je takav trenutak ponese bilo gde. Ona je bila takva žena
- pre nego što je srela Brusa - ali sada je pažljiva, promišljena osoba
i... uplašena da ne bude ponovo povređena.
Kad je telefon zazvonio, Morena je poskočila, prinevši ruku
grudima dok je zurila u taj beživotni predmet. Obično bi podigla
slušalicu onog trenutka kad bi telefon zazvonio, da ne bi probudio
Konora, ali je večeras zvonio tri puta pre nego što se javila, jer joj je
srce luđački tuklo od pomisli da je to Nejtan. Da li je to on zove?
Zašto bi je on zvao? Šta ona da kaže?
- Halo?
- Zdravo, dušo. Kako je bilo danas? - Bila je to njena majka i
Morena je odahnula s pomešanim oseća-njem olakšanja i
razočaranja.
by voki
65
- Dobro. - Uzela je čaj i udobno se smestila na tro-sed, sa nogama
savijenim ispod sebe.
- Ne zvučiš mi baš dobro.
- Samo sam umorna. Kao i obično.
- A kako je Nejtan danas?
- Nejtan? Oh, i on je dobro - rekla je, začuđena što je njen glas tako
piskav i potpuno neprirodan.
- To je dobro. Nadam se da mu pričaš o gradu, pokazuješ mu
najzanimljivija mesta. Da li si ga vodila na Granit Ajlend? Blaf? Šta
misliš da ga povedeš u onomalo slatko selo? Šteta je što sada nije
sezona posma-tranja kitova. Mislim da bi Nejtan voleo da vidi
kitove.
- Stvarno? A kako ti to znaš, mama?
- Pa, kad je bio kod nas na roštilju za vikend, rekao je kako uživa u
ronjenju i bilo kom vidu pomorskog života. Rekli smo mu da ide u
centar za kitove, ali u ovo doba godine, dok još uvek traje školski
raspust, ima svuda mnogo dece a ja sam se setila da si rekla da mu
nije prijatno u društvu dece.
Morena je slušala priču svoje majke, jer se uopšte nije setila da su
oni pozvali Nejtana tokom vikenda. Bila je pomalo uvređena što
nisu i nju pozvali ali je smatrala da imaju pravo da sami upoznaju
Nejtana -posebno ako njena majka namerava da ubedi Nejtana da
ostane u Viktor Harboru duže nego što je predviđeno ugovorom.
- Nisam imala mnogo prilike da mu pokažem zanimljiva mesta, ali
kad idemo u kućne posete, ja se trudim da mu pokažem sve što je
zanimljivo.
- Treba da ga pozoveš na Blaf ovog vikenda. Vre-me je savršeno za
šetnju. Sijaće sunce a biće i vetrića, pa vam neće biti ni previše vruće
ni mnogo sveže. Mi ćemo pričuvati Konora pa ne moraš da briniše o
tome da ga u nosiljci vučeš gore-dole po tim oštrim stenama.
Nejtanu će se to dopasti.
- Možda, mama, ali nisam sigurna.
- Zašto ne? Morena, ti želiš da on ostane, zar ne? On tako dobro
radi s pacijentima tvog oca. Čak i tvoj otac to misli.
- To je divno, mama. - Morena je zatvorila oči i uzdahnula.
by voki
66
- Šta ti je? - u Džojsinom glasu se osećala majčinska briga.
- On mi se dopada, mama.
- Svima nam se dopada, draga.
- Ne. Meni se dopada.
- Oh! - ciknula je Džojs. - Oh. Pa... O.K. Znači dopada ti se. To je
razlog više da ga navedeš da ostane ovde. Jesam li u pravu?
- Oh, mama, ne znam - zavapila je, i ispružila se preko troseda, na
trenutak zagnjurivši lice u jastuke.
- Malo je iznenadno.
- Pa, ja svakako nisam ništa tražila. Dogodilo se tek tako.
- Šta se dogodilo? Da li se nešto dogodilo?
- Ne. Ništa... fizički. Mislim, nije me poljubio ili nešto slično.
- Ali želiš da se to desi.
- Da. - Izgovorila je tu reč sa čežnjivim uzdahom. -A to je samo po
sebi smešno. Mama, šta sa radim?
- U vezi sa čim, draga?
Morena se namrštila. - Zar me ne slušaš? U vezi sa Nejtanom?
- Zašto je uopšte potrebno da nešto uradiš? Zašto ne pustiš da
stvari teku svojim tokom? Uostalom, on je ovde tek... koliko? Skoro
nedelju i po? Biće ovde više od pet i po meseci i sigurna sam da za
to vreme možemo da smislimo nešto u vezi sa vama dvoma.
- Mama!
Džojs se nasmejala i i zvinila. - Izvini, dušo, ali ne vidim u čemu je
problem.
- Šta ako budem ponovo povredena? To je verovatno najvažnije
pitanje koje mi sada pada na pamet. Šta ako Nejtan i ja odlučimo da
se upustimo u vezu dok je on ovde i onda se posvađamo i stvari
ispadnu neprijatne, ili se ispostavi da on nije onakav čovek kakav
sam mislila da jeste ili sve bude sjajno a on ipak ode po isteku
ugovora? Ima tako mnogo pretpostavki. Previše mnogo pretpostavki i
ja sada nisam u stanju da o njima razmišljam.
- Ne možeš procenjivati svakog muškarca po Brusovom
standardu, Morena - odgovorila je njena majka prilično ozbiljno.
by voki
67
- Brus nije bio za tebe. To ne znači da nije ni Nejtan. Priznaću da je
Brus uspeo u početku da nas sve obmane - ne samo tebe, ali si svako
ti bila najviše povredena.
- Stvarno me je povredio - priznala je tiho. - Slomio mi je srce,
razbio ga na sićušne komade a onda ih raspršio, i pustio da lebde
svuda - nije ga bilo briga.
- Uh, dušo! - Džojs je mogla da oseti bol i patnju u glasu svoje
ćerke. - Da li želiš da dođem do tebe?
- Ne. Dobro sam. Samo... posle svega, posle načina na koji se
ponašao prema meni, načina na koji je srušio moje samopouzdanje,
moje samopoštovanje, moju ljubav... - Briznula je u plač. - Bila sam
slaba, bila sam naivna i bila sam budala. Vredim li išta sada? Šta ako
me ni Nejtan ne želi? Šta ako sam ja falična roba? Šta ako me nijedan
čovek ne bude ponovo voleo, mama? Šta onda? - Suze su joj tekle
niz obraze ali se nije potrudila da ih obriše.
- Morena Kemden, slušaj ti mene - rekla je odlučno njena majka. -
Da li me slušaš?
- Da.
- Ti nisi slaba, ti nisi naivna i nisi budala. Ti si bo-1.1c i ti si to
svima pokazala otkad je Brus otišao - i hvala bogu što si ga se
oslobodila, moram reći. Treba da misliš na Konora i nastaviš da
živiš svoj život.
Džojsin glas je sada bio malo blaži. - I zato uživaj u životu, draga
moja.
- U pravu si. Znam da si u pravu i čini mi se da uglavnom
kontrolišem sebe, a zatim naiđu trenuci kao sto je ovaj, kada previše
razmišljam o nekim stvarima i završim tako što mi se smenjuju sve
crnje i gore misli, završim kao kučence koje pokušava da uhvati svoj
rep.
- I šta ćeš uraditi povodom Nejtana?
Morena je ustala i obrisala suze. - Biću mu prijatelj.
- Prijatelji. To je dobro, i izgleda da oboje možete od toga imati
koristi.
Morena se setila onoga što joj je Nejtan ispričao ranije, o svojoj
prošlosti, porodici. Usamljen je i nesrećan. Njih dvoje će postati
by voki
68
prijatelji. Prijateljstvo je nešto što zasada može sebi da priušti. Biće
oni dobri prijatelji, ne samo kolege na poslu već pravi prijatelji.
- Prijatelji - ovu reč je izgovorila sa čvrstom i uverljivom odlučnošću.
Nejtan je skoro prespavao alarm sledećeg jutra. Bacakao se i
prevrtao veći deo noći jer nije mogao da spava niti da kontroliše
svoje misli. Njegova glava je bila puna onih slika kad je Lilu zatekao
mrtvu u njihovom domu; vesti da je njihovo nerođeno dete bilo
muško dete; načina na koji su njegovi roditelji pokušali da mu
pomognu, načina na koji je izbegavao sve oko sebe i otišao - jer mu
je bilo potrebno da pobegne, bio mu je potreban prostor.
I kroz te pomućene misli sinuo je zračak sunca. Zračak svetla,
nade... i to u obliku Morene. Njena bakarnoplava kosa sva neuredna
dok je trčala tamo-amo, njene plave oči pune života ali ipak umorne
zbog nedostatka sna. Njen osmeh kojim ga je obasjavala, ohrabrivala
i blago ispitivala da bi se otvorio i pričao o svojoj prošlosti.
Nikome nije pričao o Lili. Ni svojim roditeljima, ni svojim
prijateljima - nikome. Išao je okolo, nikada ne mirujući u proteklih
deset godina jer bi ga svaki put kad počne da se sređuje, progonilo
ono što je dozvolio da se dogodi njegovoj ženi. Bila je sama kad nije
trebalo da bude sama. Da je samo otišao pravo kući! Kamo sreće...
Nejtan je zbacio prekrivače, rešen da o tome više ne misli. U radu
je spas. U radu je oduvek nalazio spas. Može da se posveti novom
poslu i da u susretima s nepoznatim ljudima odagna takve mislili.
Na taj način se borio u prošlosti i ovoga puta to neće menjati.
Činjenica da mu se Morena nenadno uvukla pod kožu, da mu je
postavljala ta pronicljiva i neprijatna pitanja - i činjenica da joj je on
dao odgovore umesto da to odbije - ništa od toga nije bilo važno. On
je došao ovde da radi; da obavlja svoj posao. I kad istekne ugovor,
on će otići.
Alarm je još jednom zazvonio i on je primorao sebe da ustane iz
kreveta. Pošto je Morena obično kasnila ujutru, ne bi bilo dobro da
se oboje pojave sa zakašnjenjem.
Kad je stigao na kliniku, bio je iznenađen što vidi Morenu u njenoj
ordinaciji kako pregleda hrpu zdravstvenih kartona.
by voki
69
- Ti si stigla! - Na sebi je imala belu bluzu s tankim prugama, koja
je isticala njenu preplanulu kožu. Kosa joj je, kao i obično, bila
svezana u konjski rep, ali danas nije bila tako neuredna jer ju je
zakačila šnalom.
- A gde bih bila? - upitala je, kratko ga pogledavši ali nastavljajući
svoj posao.
- Pa... pa reč je o tome da obično kasniš. - I ti si mislio da će to
potrajati?
Nejtan se namrštio. - A... ja... uh... ne znam. Da li je sve u redu?
- Da. Samo danas imam puno pacijenata. - Nasmejala se
popustljivo ali je nastavila da radi. - Da li ćeš biti spreman da kreneš
u obilazak penzionerskog naselja kroz otprilike petnaest minuta?
- Svakako. - Ostavio ju je da obavi svoj posao, i odlučio da ne brine
zbog Morene i njenog lošeg raspoloženja. Ako ona kaže da je sve u
redu, onda će joj verovati. Kad je Seli ušla, oba lekara su bila
spremna da krenu.
- Znači, Konor je lepo spavao prošle noći? - Seli je sela iza šaltera i
pritisnula dugme da sasluša pozive sa telefonske sekretarice.
- Jeste.
- Aliluja! Nadam se da to znači da si i ti dobro spavala?
- Pa... - Morena je slegla ramenima, zbunjena što se ovaj razgovor
vodi ispred Nejtana. Istina je da je Konor, po prvi put, prespavao
celu noć. Nažalost, Mo-renu su mučili snovi u vezi sa Nejtanom a da
ona to nije želela. Provela je pola noći ritajući se i okrećući se zbog
slika nje i Nejtana u strasnom zagrljaju, a drugu polovinu
proveravajući Konora da se uveri da još uvek diše i čudeći se zašto
se ne budi.
- Oh, draga. U svakom slučaju, idite i obavite obilazak
penzionerskog naselja i možda ćeš moći da malo odremaš posle
podne kad i Konor spava - predložila je Seli.
- Liči na dobar plan. Da li si spreman da kreneš, Nejtane?
- Potpuno. - Nasmejao se Seli pre nego što je krenuo prema
Moreninim kolima, i usput nije mogao a da ne pilji u Morenine
noge. Danas je nosila kratku suknju, pa je veći deo njenih nogu bio
otkiven i progutao je knedlu u grlu dok je posmatrao lepe obline,
by voki
70
pokušavajući da natera svoj um da se fokusi ra. - Koliko sam
shvatio, ti nisi dobro spavala?
- Ne. - Stavila je torbu na zadnje sedište i sela za volan.
- Nisam ni ja.
Zatvorila je vrata i pogledala ga. - Zaista?
- Možda je to zbog nečega što smo jeli?
- Možda... mada meni u stvari nije bilo muka. Samo nisam mogla
da se smirim. - Oni će biti prijatelji. Samo prijatelji!
- Hmm. - Nejtan je klimnuo glavom ali nije rekao ništa više.
Morena ih je odvezla u penzionersko naselje u kome je većina
stanovnika bila u stanju da se brine o sebi, uz pomoć sestara koje su
ih nadgledale svakodnevno i pomagale im kad to ustreba. Otišli su i
razgovarali sa svim stanovnicima, provodeći puno vremena sa
svakim pojedinačno. Shvatio je da se Morena ponaša prema
pacijentima kao da joj je svako od njih posebno važan, a oni su
pričali priče o vremenu kada je ona bila mlada - svaki od njih
ponaosob.
- To je problem kad rasteš i radiš u istom mestu - rekla je kad su
izašli iz jednog odeljenja i otišli u drugo. - Zato što me poznaju,
osećaju da svi treba da ispričaju priču o Moreni.
Nejtan se nasmejao. - Da li ti se ja žalim? Saznajem toliko toga o
tebi mada te nisam zamišljao kao kapitena bejzbol tima - pre kao
kapitena debatnog tima.
Nije bila sigurna da li treba da se oseća povredenom ili ne, pa je
stala u mestu i ljutico ga pogledala. - Da li hoćeš da kažeš da se
dobro svađam?
- Da.
- Ili je to zato što nikada ne prestajem da pričam? Nejtan je malo
razmislio. - Ustvari, oboje.
- Pa, baš ti hvala, doktore Jang.
- Nema na čemu. - Nastavio je da hoda i Morena ga je brzo stigla, i
dopalo joj se to spontano nadmudrivanje. Bilo je to nešto što ranije
nije doživela ni s jednim muškarcem i mnogo joj se dopalo. - Pa, ko
je sledeći?
by voki
71
- Ti uživaš u ovome, zar ne? I pri tom ne mislim na priče o meni. -
Da, uživam. Mlade generacije često odbacuju starije ljude i često se
pitam zašto. Oni imaju tako mnogo mudrosti i znanja. Iskombinuj to
sa neskrivenim poštenjem i smehom i to je dobitna kombinacija, što
se mene tiče. Moram reći da je ovaj objekat fantastičan. Ima sve što
im je potrebno.
- Dobar je. Moj otac je odigrao važnu ulogu u tome da se sve
ovako sredi i otvoren je pre petnaest godina.
- Fantastično.
- Sačekaj trenutak. - Morena je ponovo stala i pružila mu
dokumentaciju koju je nosila. - Neće dugo trajati. - Pokazala je na
posluženje iza sebe. - Mnogo šolja čaja, bojim se.
- Nisi navikla da se mnogo družiš?
- O, dosta se družim ali obično ne pijem toliko čaja. Ti si kriv, znaš.
- Moja greška? Kako to?
- Svi su nestrpljivi i željni da te šarmiraju - pa u svakom slučaju i
žene i muškarci samo žele da čuju tvoje mišljenje u vezi sa svim što
ih muči, bilo da je reč o kolima, kompjuterima ili hortikulturi. Ja
samo treba da trčkaram okolo kako bih vozila i uživam u tvojoj
slavi.
Nejtan se nasmejao i odgurnuo je. Ubrzo se vratila i kad je htela da
uzme od njega dokumentaciju, tiho je rekao: - Ja ću je nositi. -
Insistirao je da on nosi lekarsku torbu kad su stigli, a sada je uzeo i
dokumentaciju i stavio je ispod ruke.
- Oh! Hvala. Vidim da viteštvo nije izumrlo? Nejtan se na ovo
nasmejao. - To su samo papiri,
Morena. Ne mnogo teški, a to što ih ja nosim teško bi se moglo
nazvati viteštvom, ali neću u tome da te sprečavam.
- Ipak, važne su namere i postupci, pa ću zaista to uzeti u obzir i
zahvaliti ti, ljubazni gospodaru.
- Nema na čemu, lepa gospo.
Morena nije mogla da veruje kakvu je lakoću i sreću osećala dok
su hodali tako. Na licu joj je bio osmeh a u koraku lakoća, i osećala je
takvo zadovoljstvo da bi najprirodnija stvar na svetu bila da uhvati
Nejtana pod ruku dok su išli na tom januarskom suncu. Utisak da
by voki
72
ga poznaje mnogo duže nego što ga u stvari poznaje bio je veoma
snažan, i umesto da ga zanemari ili pokuša da ga objasni sebi,
odlučila je da jednostavno uživa u njemu.
Zbog njega se osećala tako mladalački i ženstveno i zbog toga je
danas obukla jednu od svojih omiljenih sukanja sa cvetnim
dezenom, koja joj je dopirala do iznad kolena i otkrivala veći deo
nogu. Upotpunila ju je sa belom pamučnom majicom i ravnim
cipelama, i stavila finu zlatnu narukvicu koju nije nosila od
studentskih dana. To je bio poklon od rođake i nosila ju je sa
samopouzdanjem prohujalih dana.
Naravno, dok se jutros oblačila, stalno je sebi ponavljala da to nije
zbog Nejtana, iako je znala da se zavarava. Pošto nije mogla da
spava, imala je više vremena da se posveti svom izgledu, nešto što
nije radila još otkad je Brus otišao. Brus je, naravno, očekivao da
njegova žena izgleda sveže i elegantno, pa je zato imala orman pun
divne odeće, odeće koju sada skoro da nije ni nosila. Od Konorovog
rođenja, samo bi navukla prvu stvar koja je čista i ispeglana -
ponekad zanemarujući taj deo oko peglanja zbog nedostatka
vremena.
Ali danas je želela da izgleda lepo - ne samo zbog sebe već i zbog
Nejtana. Iz nekog razloga ona je želela da je on vidi kao pametnu i
poželjnu ženu i sada je bar mogla sebi to da prizna.
To ne znači da će se išta dogoditi između nje i Nejtana ali je
prihvatila činjenicu da se zbog njega oseća ženstveno, da se oseća
pametnom i da se oseća poželjnom, a taj osećaj nije imala dugo
vremena. Kad je Brus otišao, ona je donela odluku da neće dozvoliti
nijednom muškarcu da postane deo njenog života na duže vreme.
Ona ima Konora o kome treba da brine i posao koji treba da obavlja,
a to ne ostavlja vremena za kratkotrajne romanse. Simpatija? Možda.
Površno flertovanje? Zašto da ne? Ona je sama svoj gazda i tako će
biti i ubuduće.
- Gospođa Dunan. Stigli smo, broj 12. - Proverio je Nejtan u
papirima koje je držao.
by voki
73
- U pravu si. Ima prehladu cele nedelje. Moj otac ju je pregledao
prošle nedelje i rekao da se dobro oporavlja, ali bih ipak volela da je
pregledam.
- Medicinsko osoblje kaže da je dobro.
- Što je dobro, ali ja mislim da je bolje da je ipak pregledamo.
- Zato smo ovde.
- Da, tako je. - Zakucala je na vrata. - Gospodo Dunan? Morena je.
Nejtan je stajao pored nje dok su čekali i ponovo je osetio njen svež
miris. Taj miris ga je proganjao celu noć i on je želeo da ga udiše i
tog jutra kad je došao na posao. To nije u redu i on je to znao.
- Ko je? - Začuo se drhtav glas iza vrata.
- Gospođo Dunan, Morena je. Možete li da otvorite vrata?
Nejtan se odmakao jedan korak, rešen da se malo pribere. Šta ima
u toj ieni što mu skreće pažnju? Mogao je da oseti kako gs. sve više
privlači, a to nije u redu. On nije želeo da oseća ništa drugo sem
krivice... pa ipak krivica i blistava sunčeva svetlost se obično ne
mešaju. Bilo mu je potrebno odstojanje. Nejtan se još malo odmakao
i osetio kako je iskrivio zglob na ivici staze.
- Jao! - Kao u sceni iz filma, mogao je da vidi sebe kako pada
usporeno, dok je lekarska torba sa treskom pala na zemlju i papiri se
razleteli na sve strane, a on bespomoćno mlatarao rukama po
vazduhu. Morena ga je gledala zaprspašćeno, a onda je pružila ruku
prema njemu - ali je bilo suviše kasno. Završio je uz tresak u bašti
gospođe Dunan, a oko njega je bilo polomljeno cveće.
- Oh, dragi moj, jesi li dobro? - Na vratima se pojavila gospoda
Dunan baš na vreme da prisustvuje tom ponižavajućem događaju.
- Dobro sam. Sve je u redu. - Video je kako drugi ljudi, baštovani,
medicinsko osoblje, dolaze trčeći. - Dobro sam. Stvarno. - Da bi to
dokazao, nekako je uspeo da stane na noge bez Morenine pomoći,
koja je sada pružala obe ruke. - Evo. Vidite? Odlično. Ništa
povređeno - osim mog ponosa, naravno.
Morena je počela da se smeje dok je skupljala papire i bilo mu je
drago što njena pažnja nije više bila usmerena na njega. To mu je
dalo vremena da se povrati od zbunjenosti. Osoblje se, pošto su
videli da mu je dobro, vratilo svojim dužnostima.
by voki
74
Gospoda Dunan je uzela totbu i papire od Morene i pozvala ih
unutra, stavljajući Morenine stvari pored stolice. - Pristaviću čajnik -
rekla je i požurila u kuhinju. - Možemo zajedno popiti solju čaja.
- Ah, čaj - Morenin glas je bio tih. - Starinski lek za... pa... za sve! -
Morena se nasmešila Nejtanu, a zatim je primetila da se trgao kad se
naslonio na nogu.
- Hajde. Dozvoli da ti pomognem. - Spontano ga je obgrlila oko
struka i stavila njegovu ruku preko svog ramena da bi mogao da se
osloni na nju.
- Dobro mi je. Zaista. - Poslednja stvar koja mu je sada bila
potrebna jeste Morenino telo pripijeno uz njegovo na tako prisan
način.
- Oh, ućuti. Ti si pacijent pa postupi kako ti tvoj lekar kaže.
- Morena! - njegov glas je zvučao kao da ima bolove.
- Šta? - Pogledala je u njega i zaledila se. Njeno srce je počelo da
lupa dvostruko brže, usta su joj se osušila, a celim telom su joj prošli
žmarci.
Tamo, u njegovim tamnobraon očima, videla je potpuno iskazana
osećanja koja je prethodne večeri mogla samo da nazre.
U njima je videla bol, da, ali to nije bilo samo zbog pada, jer je
pomešana s bolom bila... žudnja. Čista, potpuna žudnja, i bila je tako
snažna da nije mogao i li je prikrije.
Tek tada je shvatila da su sada praktično jedno drugom u naručju.
Disanje joj se ubrzalo jer je njena ruka, koja je bila na njegovom
struku, sada dodirivala njegovo čvrsto telo i osećala zategnute
mišiće ispod košulje.
- Uh... - Iz glave su joj pobegle sve logične misli jer |r i dalje
gledala u njegove oči, opčinjena onim što u njima vidi. Nije ona sve
to umišljala, nisu joj se priviđali signali niti ih je pogrešno tumačila.
Nejtan ju je želeo - i ona mu je uzvraćala to osećanje sto posto.
by voki
75
6.
- Mmm - udahnuo je duboko. - Tako dobro mirišeš. - Ove reči je
izgovorio brzim šapatom, pa joj se od njegovog daha zažarilo lice a
od njegovih reci je gorelo celo telo.
- Ni ti nisi tako loš - odvratila je nežno.
- Šta se događa među nama? - Njegov glas je bio dubok i
zavodnički, pun žudnje.
- Ne znam.
- Kakav čaj pijete, doktore Jang? - Gospođa Dunan je ušla u sobu
pa su i Nejtan i Morena spustili pogled, usredsređujući se na posao
koji su obavaljali. Otišli su do stolice i Nejtan je nerado sklonio ruku
s Moreninih ramena dok je sedao u stolicu.
- Crni. Hvala.
- Bez šećera?
- Bez. Hvala.
- O, baš kao i Morena. - Gospođa Dunan je prišla i stala pored
Morene. - Kako je on?
- On je - reče Nejtan - baš dobro. Zbunjen ali dobro.
- Pregledaću ga, gospođo Dunan. Nemojte brinuti. - Morena se
sagnula da bolje pogleda Nejtanovo stopalo.
- Dobro. O, eno, čajnik ključa. - Otrčala je u kuhinju, ostavljajući
dvoje lekara same.
- Morena, ovo nije potrebno. - Malo se trgnuo kad je dodirnula
njegov zglob. Njegov ponos je bio povređen, ništa više. Zašto ga
jednostavno ne ostavi na mini? Njegova reakcija nema nikakve veze
sa saplitanjem. Mora nekako da je ubedi da prestane da ga dodiruje.
- Povređuješ me - konačno je rekao, i izvukao nogu iz njenih ruku.
- Pa, pomislila bih da ti kao lekar treba da znaš da će pipanje malo
boleti.
- Ne govorim o svom zglobu - procedio je kroz zube, i ona se trgla
kad je shvatila na šta on u stvari misli.
by voki
76
- Oh - odmakala se, i za trenutak nije mogla da progovori. - Uh ... -
progutala je knedlu. - Svakako si ga uganuo, ali ako ga fiksiraš i
miruješ, biće dobro. — Bilo je potrebno malo vremena da njen
mozak ponovo počne da funkcioniše i ona je shvatala da bez obzira
na to što se događalo između njih dvoje, ona ipak treba da zbrine
Nejtanovu povredu. Izvadila je zavoj iz torbe.
- Hvala na savetu. Previću ga kad dođemo u bolničku sobu.
- Ne. Ja ću to sada uraditi. Što pre bude fiksiran, to bolje, a što se
tiče privlačnosti koju osećamo - pa moraćemo jednostavno da je
ignorišemo dok ne završim. - Uzela je njegov zglob. Oboje su ćutali
dok je ona obavljala svoj posao, i oboje su se trudili da ne re-aguju
na blizinu ovog drugog.
Baš kad je završila, gospođa Dunan joj je pružila paketić
smrznutog graška.
- Izvoli, draga. Upotrebi ga umesto pakovanja leda.
- Nemate pravo pakovanje leda? - upitala je Morena.
- Ha. Ovo sam koristila kad su moja deca bila mala. Tada je
pomagalo. I sada će pomoći. - Morena je zamotala grašak u krpu i
stavila na Nejtanov zglob, dok mu je noga bila podignuta na maloj
hoklici.
- Naravno, bilo je to vreme... - gospoda Dunan je brbljala - ...kad
sam ja bila u bolnici, da mi odstrane žuč, kad je moj muž upotrebio
pogrešnu kesu graška. Nikada nisam to zaboravila. — Otišla je u
kuhinju i ubrzo se vratila, noseći tacnu sa čajem. Morena je ostavila
da se njen čaj malo ohladi i izmerila pritisak gospode Dunan, da
proveri da li uzima dovoljno tečnosti i da li se odmara.
- O da, draga. Osećam se mnogo bolje nego prošle nedelje kad sam
bila kod tvog oca.
- Izvrsno. To je ono što volim da čujem.
- Kuc-kuc! - Začulo se kucanje na vratima gospode Dunan i ušle su
još dve dame. - Izvini, ljubavi. Nismo mogle da odolimo da ne
vidimo novog zgodnog lekara. Mevis neprestano priča o njemu i
došla je na telefon kod nas onog trenutka kad ste otišli od nje. Oh,
pogledaj ga samo, Doroti. Zgodan je, zar ne?
by voki
77
Morena se nasmejala. - Nejtane, ovo su gospoda Kob i gospoda
Rejnolds.
Nejtan je sklonio grašak i stao na noge, ne pokazujući znakove
bolova dok je ustajao, i rukovao se sa obe žene.
- O, ne budi tako zvanična, Morena. - Zatreptala je očima prema
Nejtanu. - Možete me zvati Edna.
- Drago mi je, Edna.
- A ja sam Doroti - brzo je dodala druga žena.
Zadovoljstvo mi je. - Nejtanov šarm je imao za-.livljujući utisak na
tri žene. - Molim vas, dođite i sedite.
- Ne - gospođa Dunan je bila na nogama. - To nije fer. On je došao
da poseti mene i vi ćete morati da sačekate svoj red.
- O, ali ako nam dozvoliš da ostanemo – Doroti joj je laskala - ti
možeš doći s njim kad bude on došao da poseti nas. U rerni pečem
neke biskvite - rekla je primamljivo. - Biće gotovi za desetak minuta
pa zato popijte svoj čaj.
- Ali ja bi trebalo da imam pregled - gospoda Dunan je i dalje
protestovala.
- Oh, Morena može to da obavi, zar ne, draga? -Doroti je sela što je
bliže mogla do Nejtana, tako da zamalo nije sedela na njemu, i
Morena nije mogla da se uzdrži da se ne nasmeje.
- On je zaista veličanstven, Morena. Molim te, pazi na njega.
Obećavam da ću doći na svaki zakazani pregled i uvek imati
biskvite u rerni kad vi dolazite - nastavila je Doroti.
Nejtanov osmeh je bio širok i blistav, pokazujući da uživa u
svakom trenutku pažnje koju dobija. Dobra stvar u svemu tome je
bila što i ona može imati koristi od toga.
- On treba da ide krajem juna, Doroti, ali ako želiš da mu uvmeš
ruku da bi ga ubedila da ostane, molim te, to i učini. Ja nemam ništa
protiv.
- A... ti ga želiš samo za sebe - Edna je uzviknula. - Tipično za vas
mlade devojke. Uvek čuvate one seksi momke samo za sebe.
Morena nije bila sigurna da li da se ljuti ili da se smeje. Izabrala je
ovo drugo i uzela solju čaja sa poslužavnika. Gospoda Dunan - koja
je insistirala da je Nejtan zove Dina - izigravala je domaćicu i zaista,
by voki
78
kad je došlo vreme da se presele kod Doroti, svi su zajedno otišli
preko puta da jedu sveže pečene biskvite sa džemom i kremom.
Morena je išla na začelju tog harema. Ne samo da je bilo bezbednije
ići pozadi, već je mogla da posmatra kako Nejtan hoda da bi proce-
nila koliko je njegov zglob povreden. Malo je hramao ali se to ipak
primećivalo i ona je imala utisak da on pokušava da prikrije bol.
Nije bila sigurna da li joj ide u korist to što se druge dame ne
uzrujavaju i ne brinu toliko zbog njega.
- Vidiš? - rekao je tiho Moreni dok je stajao na vratima, puštajući
žene da udu pre njega. - Nije toliko loše.
Znači, bio je svestan da ga ona posmatra. - Uganut?
- Ili si ti previše providna ili ja previše bistar.
- Bez sumnje misliš da je u pitanju ovo drugo.
- Bez sumnje. - Nasmejao joj se kad su ušli. Pošto su posluženi
biskviti i pošto su ih svi pohvalili, Morena je ustala.
- Hajde da obavimo taj pregled, Doroti.
- Ne. Nejtan mora da me pregleda - rekla je, i počela da otkopčava
bluzu.
- Ja ipak moram da budem u sobi. - Morena je zavrtela glavom
zbog drskosti ovih žena.
- O, sigurna sam da će Nejtan biti pravi džentlmen. Biće nam
dobro, zar ne? — Srdačno mu se nasmejala, ponovo trepćući.
- Htela sam da kažem da treba da budem ovde da bih zaštitila
Nejtana, a ne tebe, Doroti. - Svi su nasmejali. - Pored toga, takav je
zakon.
- O... u redu, onda. - Ustala je i krenula prema spavaćoj sobi dok je
Morena išla za njom sa lekarskom torbom, a Nejtan iza nje. Izmerio
je Doroti pritisak i poslušao joj srce dok je Morena stajala u blizini i
dođavala mu instrumente koji su mu bili potrebni. Pregledao je
Dorotine oči i uši i pogledao joj grlo.
- Da li se na nešto žalite?
- Jedino da su mi možda otkucaji srca ubrzani.
- Imate aritmiju? - Nejtan se odmah zabrinuo.
by voki
79
- Mislim da je htela da kaže da je to zato što si ti u njenoj blizini. -
Morena je objasnila glasnim šapatom, i kad je Nejtan pogledao u
svoju pacijentkinju, video je svetlucanje u oku starije žene.
- Vi ste nepopraviva koketa, gospodo Kob.
- Imala sam tri muža, znate.
- Zaista! - Nejtan je dodao stetoskop Moreni.
- I sve ih nadživela, svakako. Jaka kao vo.
- Izvrsno. To je ono što mi lekari volimo da čujemo, zar ne,
Morena?
- O, svakako. - Vratili su se kod druge dve nestrpljive žene i
nastavili natenane da ispijaju svoj jutarnji čaj.
- Ovo je slika mojih unuka bliznakinja, River i Inare.
- Tako se one zovu? - upita Nejtan.
- O, da. Moja ćerka je oduvek volela neobična imena. A ovo je
njihov pas - Džejni.
- Pas se zove Džejni? - Nejtan je upitao u neverici. Sada kad mu je
jedna od žena pokazala fotografije, ostale su donele male albume
koje su očigledno nosile svuda sa sobom. Pogledao je u Morenu
tražeći pomoć, ali se ona samo nasmejala i on ponovo usmeri svoju
pažnju na fotografije gurnute ispred njega.
U Edninoj kući su jeli sveže kolače i pili domaću limunadu.
- Ovo je tajni recept moje porodice - šapnula je Nejtanu nakon što
je on pohvalio njeno osvežavajuće piće. - Biće mi drago da vam ga
dam, ako biste želeli.
Morena je samo sedela u pozadini i vrtela glavom, a kad je on
pogledao u njenom pravcu, ona mu je namignula, dajući mu do
znanja da mu dobro ide i da zaista može sam.
- Ti, tigre - rekla mu je kad su bili sami u njenim kolima, i vraćali
se u kliniku.
- Šta?
- O, baš imaš dara. Dara za šarmiranje, dara za laskanje i
flertovanje. Međutim, jednog dana će te jedna od njih shvatiti
ozbiljno i odvući pred oltar.
Nejtan se slatko nasmejao. - Nećeš doći da me spaseš?
- Ha, sam ćeš biti kriv. I ti si isto toliko loš kao i većina njih.
by voki
80
- Šta? To je sve bezazleno.
- I zato ti se dopada - rekla je. - Zato što je bezbedno i bezazleno.
- I pomalo zabavno.
- I pomalo zabavno - ponovila je.
- Da li želiš da prestanem?
- Blagi bože, ne. Nikada do sada nisam videla njih tri toliko
živahne i sve tri su obećale da će voditi vise računa o sebi samo na
jedan tvoj mali mig. Ne, ti imaš dara, Nejtane, i dok si ovde, ja
nameravam da ga iskoristim.
- Ti si jedno koristoljubivo stvorenje.
Morena se nasmejala kad je zaustavila kola iza klinike. - Budi
siguran da je tako. - Oboje su ušli u kliniku, još uvek se smejući zbog
nekih jutarnjih događaja, i sreli su njenog oca. - Tata! - Morena mu je
prišla i poljubila ga u obraz. - Kako se osećaš danas?
- Ne tako živahno kao vas dvoje. Kako su stanovnici
penzionerskog naselja?
- Svi željni da upoznaju Nejtana - i flertuju s njim - rekla mu je
Morena.
- Ah - Edvard je klimnuo glavom dok se rukovao s Nejtanom.
- Odlično. To će uneti malo života u to mesto.
- I ogovaranja. Svi oni će se spremati za posetu sledeće nedelje -
rekla je Morena kad je ušla u ordinaciju i uzela torbu i papire od
Nejtana.
- Prehlada gospođe Dunan?
- Prošla je.
- Dobro, dobro. A kako je gospođa Rejnolds? Morena i Nejtan su
ukratko obavestili Edvarda o
stanju pacijenata koje su pregledali tog jutra, dok je njen otac
klimao glavom zadovoljan zbog izveštaja.
Začuo se zvuk zvona iznad vrata i Edvard je klimnuo glavom. -
Biće da je to moj prvi pacijent. Ovog popodneva nismo pretrpani
pacijentima, Nejtane, pa ukoliko ti je potrebno malo vremena da se
oporaviš od jutarnjeg izleta, ja mogu sam da se izborim s njima.
by voki
81
Morena se odmah uznemirila i zabrinula jer njen otac želi da
preuzme mnogo obaveza. - Nejtanu ne smeta - rekla je brzo. - I ako
on ostane, možete obaviti preglede brže i obojica završiti ranije.
- Ti bi mogla da povedeš Nejtana na Blaf ili Granit Ajlend. Pokaži
mu malo grad. - Šta se to događa s njenim roditeljima kad toliko žele
da ona pokaže Nejtanu okolinu? Njeni roditelji su očigledno
razgovarali o svojoj ćerki i najnovijem članu klinike i došli do za-
ključka da njih dvoje treba bolje da se upoznaju. Nije reč o tome da i
Morena to ne želi, ali ne želi da Nejtan pomisli da je svakom članu
njene porodice stalo da mu se ona dopadne. Skoro da je očekivala da
on odbije ponudu i bila zapanjena kad je on učinio suprotno.
- Zvuči kao odlična ideja - reče Nejtan, ali je mogao da oseti kako
mu se Morenini ljutiti pogledi zabijaju kao noževi u leđa. - Skoro da
nisam video ništa od Viktor Harbora otkad sam došao.
- Morena svakako može da ti pokaže najbolja mesta - Edvard je
predložio. - Danas ima slobodan dan koji provodi sa Konorom.
Šta? Da li njen otac pokušava da poveća obim svog posla ili
izigrava provodadžiju? Samo ga je pogledala. - Šta ako...? - počela je,
ali se Nejtan ubacio.
- Zašto ne odem i pogledam spisak pacijenata? Ako nije tako velik
kao što vi kažete, Edvarde, onda bih voleo da me Morena malo
provede po okolini.
- Ja ću uzeti Konora - rekla je pomalo ljutito.
Nejtan je klimnuo glavom: - Odlično. - On i Edvard su izašli iz
sobe ostavivši Morenu bez reči. Prošlog ponedeljka on nije želeo da
ima bilo kakve veze s njom jer ima dete. A sada mu ne smeta da
provede vreme s njim. Namrštila se. Verovatno je Nejtan odlučio da
sada, kada ona zna za njegovu prošlost, može Ja bude otvoren s
njom, provede vreme s njom, postane njen prijatelj. Šta god da se
događa, u najmanju i uku je zbunjujuće.
Jedan sat kasnije, nakon što su oboje otišli kod svojih kuća da se
presvuku i ručaju, Morena je zaustavila kola na parkingu blizu
mosta prema Granit Ajlendu. Morenina majka se ponudila da
pričuva Konora tog popodneva dok Morena i Nejtan provedu
by voki
82
vreme zajedno, ali je Morena to odbila. Pored toga, ona i Nejtan
nameravaju da budu prijatelji, a kao njen prijatelj, on će morati da se
pomiri sa činjenicom da ona ima sina i da uživa da provodi s njim
što više vremena. U tom trenutku Konor je bio na zadnjem sedištu,
zadovoljno je gugutao jer je njegov stomačić bio pun, pelena čista i
dugo je spavao tog jutra. Pogledala ga je u retrovizoru i nasmejala
se.
- Šta? - pitao je Nejtan, videvši njen osmeh.
- Moj sin. Tako je sladak. - Rekavši ovo, otvorila je vrata i otišla na
drugu stranu da ga izvadi iz kola.
- Pa, kakav je plan? - upitao je Nejtan, prišavši joj. - Koju istorijsku
znamenitost Viktor Harbora planiraš da mi pokažeš?
- Mogu da ti pokažem nekoliko odavde - rekla je i za trenutak se
malo ispravila. - Već smo kolima prošli pored crkve Njulend
Memorijal, a tamo preko... - pokazala je - ...tamo je Old Kastmz i
Stejšn Masters Hauz. Izgrađena je 1866, i sada je muzej Nešenel
Trast. Tamo preko puta je... - malo se okrenula - centar Veil, koji
vole da posećuju sva deca. - Još jednom se okrenula. - A tamo je
turistički informacioni centar, gde možeš dobiti mnogo informacija o
Viktor Harboru i ostalim delovima poluostrva Fleri. Zatim, imamo
istorijski tramvaj s konjskom zapregom, koji prevozi hiljade turista
preko istorijskog mosta do istorijskog Granit Ajlenda svakog
meseca.
- Mesto sa veoma mnogo... istorije.
- Istorije ili histerije? - upitala je sa osmehom i vratila se svom
zadatku izvlačenja sina iz sedišta.
- Došao si u Adelejd iz Sidneja? Da li sam u pravu?
- Njukasl. Sasvim blizu.
- Stanovnici Njukasla ne bi voleli da čuju ovo što govoriš. Kejli,
ćerka gospodina Dinzmora, živi u Njukaslu i oni posebno insistiraju
na tome da to nije predgrađe Sidneja - uzimajući u obzir da je dva
sata vožnje između ova dva grada.
- Shvatio sam poentu. Da li planiraš da nosiš Konora sa sobom
celo popodne?
- Celo popodne. Kako je tvoj zglob?
by voki
83
- Dobro je. Biće potrebno samo malo vežbe.
- Lažeš, to oboje znamo.
- Ozbiljno, moj zglob je mnogo bolje - bio je uporan, i ona je
podigla ruke, pokazujući mu da ne želi
da se svađa. On je odrastao čovek i lekar i ako on kaže da je bolje,
onda je bolje.
- O.K. Znači, biće ti zadovoljstvo da provedeš celo popodne s
nama?
- Ti si se ponudila da mi pokažeš grad - on je naglasio, kad je
izvukla Konora iz kola.
- Ponudila? Toga se ne sećam. Pre će biti da ste me ti i moj tata
naterali, mada još uvek nisam sigurna zašto.
- Zašto šta? - Posmatrao ju je dok je išla prema gepeku, otvorila ga
i uzela nosiljku za bebe.
- Zašto želiš da provedeš popodne sa nama - odgovorila je,
spuštajući nosiljku i iznoseći bebinu torbu pre nego što je zatvorila
gepek.
- Zašto ne bih?
Morena se ispravila i sklonila pramen kose s lica. - Zato što si
poludeo kad si shvatio da imam bebu.
- Ah! - Nejtan je klimnuo glavom i pošao za njom dok je išla prema
senovitom drvetu da bi mogla da spa-kuje sve stvari. - Jesam. U
pravu si.
- Ne zameram ti. Mislim da je sjajno to što želiš da budeš sa
Konorom, posebno zbog svega kroz šta si prošao i osećaja krivice
koju si natovario na sebe tokom protekle decenije. Nije lako
oporavati se od toga, a takođe znam da to nije nešto čega možeš da
se oslobodiš preko noći.
- Stani malo. - Posmatrao ju je dok je vadila ćebe iz torbe i stavila
ga na zemlju pre nego što je spustila Konora. - Šta hoćeš da kažeš
kad pominješ da sam tovario krivicu na sebe poslednjih deset
godina? Ti ne znaš ništa o tome.
Morenu nije obeshrabrio njegov stav. Potajno se toga i pribojavala
ali je isto tako očekivala da će se zbog toga malo svađati. Uprkos
privlačnosti koju su osećali jedno prema drugom, teret koji je još
by voki
84
uvek nosio posle deset godina nešto je što nije želela da prihvati -
ukoliko uopšte nešto ispadne od ove privlačnosti.
- Tako je. Znam samo ono što si mi ispričao ali sam odmah
shvatila da ti zapravo ne tuguješ samo za svojom ženom i
nerođenim detetom, Nejtane, tebe u stvari izjeda osećaj krivice.
- To je bila moja greška. Njihova smrt je bila moja greška. Imam
pravo da osećam krivicu.
- Hm. - Morena se pozabavila nameštanjem nosiljke, a onda uzela
Konora i stavila ga u nosiljku, zategnuvši kaiševe.
- Šta? To je to? Hm je sve što imaš da kažeš?
Sklopila je ćebe i spakovala ga pre nego što je sa Konorom u
nosiljci na leđima otišla do klupe u parku i sela, ubivši nekoliko
muva usput, a zatim je provukla ruke kroz kaiševe i učvrstila ih oko
svog struka. - Sta bi još hteo da ti kažem, Nejtane? Da ti je
dozvoljeno da traćiš svoj život samosažaljevajući se zbog krivice?
Ali nije. Tuga je jedna stvar, krivica druga.
- A ti znaš kako se to radi, doktore Frojd?
- Zato što je Brus bio stručnjak da svali krivicu na mene. - Ako
Nejtan želi da sazna nešto o njenom braku, ona će mu reći. - Po
njegovim recima, ja sam razlog zbog koga je propao naš brak. Da
szmja bila poželjnija, on ne bi morao da švrlja okolo. Da sam ja bila
lekar s velikim idejama, njemu ne bi bili potrebni veći izazovi u
profesionalnom životu. Da. ja nisam zatrudnela, da nisam glat
odbila da abortiram, on ne bi bio prinuđen da ode. To je krivica koju
je on meni natovario i još mnogo toga. Osećala sam da nisam
dovoljno dobra ni u jednom segmentu svog života, ni u čemu što
sam radila. On mi je to učinio. Zbog Brusa sam se tako osećala, ali
sam mu ja to dozvolila, Nejtane. Dozvolila sam mu da gazi po meni,
dozvolila sam da me njegovi zajedljivi, ljutiti komentari povrede.
Preuzela sam njegovu krivicu, slušala sam ga i on je to i hteo. On ju
je nagomilao i zatim stavio prskalice i višnju na vrh. Prvih šest
meseci po njegovom odlasku provela sam kriveći sebe i žaleći što
stvari nisam uradila drugačije. Poljuljao je moje samopouzdanje,
iseckao me, deo po deo, malo-pomalo, dok mi nije ništa ostalo...
osećala sam se kao ništavilo, i plivala u septičkoj jami krivice. - Njen
by voki
85
glas je zadrhtao i ona je stala, nekoliko puta duboko uzdahnuvši da
bi povratila pribranost.
- Da, još uvek boli - nastavila je posle nekoliko trenutaka. - Da,
moram da živim sa sećanjem na te reči svaki dan celog svog života,
a bez sumnje sam mogla stvari uraditi drugačije - ali to ne bi ništa
promenilo jer to nije bila moja greška. Za tango je potrebno dvoje i
Brus je bio isto toliko odgovoran za propast naše veze. Od tada sam
shvatila da je bio previše sebičan, suviše obuzet sobom i veoma
nezreo da to prihvati.
- Pa, šta se promenilo?
- Konor. Konor me je promenio. Manje sam tolerantna prema
ljudima koji hoće da me pregaze. Ja sam majka i moja glavna
dužnost je da zaštitim svog sina, da ga odgajim u atmosferi ljubavi i
pažnje u kojoj može izrasti u divnog mladog čoveka. Nemam
vremena za krivicu. Ona te izjeda, Nejtane, i nastaviće da te izjeda
ako joj dozvoliš.
- A ti misliš da ja to radim?
-Da.
- Poznaješ me tako dobro?
- Ne, ali činjenica da ne voliš da budeš u blizini trudnih žena, da ti
je neprijatno kad si s decom, pokazuje mi da si dozvolio da te
krivica obuzme mnogo više nego što je razumno.
Nejtan je zavrteo glavom. Ovo mu nije potrebno. Ovo nije tražio
ali je duboko u sebi znao da je ona u pravu. Nije želeo to da prizna -
nije bio spreman da to prizna - ne još. - To je tvoje mišljenje o meni?
- Ne. - Uzela je bebinu torbu i prebacila je preko ramena. Vreme je
za istinu - za oboje - i duboko je udahnula pre nego što je
progovorila. - Ja mislim da si ti jedan neverovatan čovek, koji može
toliko toga da pruži, toliko toga da podeli, i pri tom ne mislim na
tvoju stručnost niti na praksu ovde. Oboje osećamo... ma šta da se
događa među nama i to je O.K. U redu je da privlačimo jedno drugo
ali to takođe ne znači ništa ako nismo spremni da načinimo iskorak
iz svoje prošlosti i krenemo prema budućnosti. Dopadaš mi se,
Nejtane. Dopada mi se ono što sam do sada videla i verujem da
by voki
86
mogu da ti pomognem, pružim ti podršku u bilo čemu što treba da
uradiš, ali ne mogu to uraditi umesto tebe.
Posle ovih reči, ona navuče šešir na glavu i krenu prema mostu
dugačkom šest stotina i trideset dva metra koji je vodio prema
Granit Ajlendu. Nekoliko trenutaka Nejtan nije bio siguran da li želi
da pođe za njom. Ova žena ga je ljutila a ipak je on odlučio da
provede popodne s njom. Zašto? Nije bio baš siguran. Samo je znao
da posle onog trenutka provedenog kod gospođe Dunan, kada je
njeno telo bilo blizu njegovog, on je želeo još toga. Još prilike da je
dodiruje, da bude blizu nje da bi njen miris ispunio njegova čula, i
više prilike da je možda poljubi. Zbog tih misli nije spavao pola noći
pa je osećao dodatnu krivicu zbog uspomene na svoju ženu.
Krivica. Morena je bila u pravu kad je rekla da ta krivica upravlja
njegovim životom. Tako je živeo toliko dugo da nije siguran da li
može da se promeni. Takođe je bila u pravu kad je rekla da niko
drugi to ne može učiniti umesto njega. Požurio je za njom i stigao je
u nekoliko dugačkih koraka.
- Pogledaj da li je Konorov šešir dobro namešten, molim te - rekla
je, i Nejtan je poslušao, a njegovi prsti su dotakli meke, slatke
obraščiće Moreninog malog dečaka. On je tako sladak, to je sigurno,
i taj jedan lagani dodir je doneo ztačak nade.
- Na mestu je i dobro ga štiti - izvestio ju je, izvlačeći jednu staru
kapu iz svog zadnjeg džepa i stavljajući je.
Morena ga je pogledala. - Kao da će te ta pohabana stvar sprečiti
da ne pregoriš.
- Štiti mi glavu i lice.
- Svakako, ali će tvoje uši stvarno pregoreti. Daću ti malo kreme
kad stignemo na drugu stranu. On je klimnuo glavom i oni su malo
hodali ćuteći, ubijajući povremeno muve, mada ih je zbog morskog
povetarca bilo stvarno malo.
- Da li si dobro? - pitala je tiho.
- Dobro?
Podigla je pogled prema njemu. - Posle onoga što sam rekla,
iznenađena sam da još uvek želiš da pričaš sa mnom...
Nejtan je slegnuo ramenima. - Fino sam.
by voki
87
- Fino. U redu. - Kolutala je očima.
- Šta sada? - Raširio je ruke.
- Moja majka je uvek govorila da „fino" znači „konačno, ništa ne
osećam".
- Što znači da ja suzbijam svoja osećanja ili ih odbacujem?
- Da. Potiskuješ osećanja.
- Šta ako je neko stvarno fino?
- Onda oni obično koriste drugu reč da opišu svoja osećanja. Mogu
reći „dobro" ili „odlično".
- Tako je. Potrudiću se da to zapamtim.
-Pa...?
- Pa... šta?
- Pa kako si posle našeg razgovora? Da li si stvarno O.K. ili sL.finot
Nejtan je dobro razmislio pre nego što je odgovorio. - Ja sam... fino.
To ne znači da nisam slušao ono što si ti imala da kažeš. Slušao sam,
i takođe sam ti zahvalan što si to rekla.
- O.K. - Morena ga je pogledala dok su išli po neravnom mostu
prema ostrvu.
Nejtan joj je uzvratio pogled i nasmejao se. - O.K. - ponovio je, a
onda ju je iznenadio jer je prvo uzeo bebinu torbu od nje a zatim
njenu ruku, proturivši svoje prste među njene. - Hajde da
provedemo jedno prijatno popodne.
- Da. - Morena je osetila kako njeno telo treperi od uzbuđenja zbog
njegovog dodira. Nejtan je drži za ruku! - Da. Bilo bi šteta ne uživati
u ovom... finom vremenu danas.
Umesto odgovora, Nejtan se samo nasmejao.
by voki
88
7.
- OVDE je divno - rekao je kad su se naslonili na ogradu mosta i
posmatrali čamce kako plove po vodi ispred njih. - Baš opuštajuće.
- Ja se tako i osećam. - Morena je proverila svog sina, koji je sada
spavao u nosiljci koju je Nejtan nosio. Pošto su prešli most i krenuli
da pešače jedan i po kilometar oko ostrva, Nejtan je insistirao da
uzme nosiljku od nje.
- Viteštvo - jednostavno je rekao, i odbio da se s njom raspravlja.
- Da li spava?
- Da. Izmorio se dok je sedeo tamo i nije ništa radio.
Nejtan se nasmejao. - Znam kako se oseća.
- Umoran?
- Opušten.
- Dobro. - Držao ju je za ruku tokom većeg dela šetnje ali su na
nekim delovima kružne staze Kaiki morali da idu jedno iza drugog i
Morena je pomislila da se neće truditi da ponovo uzme njenu ruku,
kad ju je već pustio, ali je pogrešila. Nejtan se divio niskom rastinju
pored sataze kojom su prolazili, a Morena mu je usput govorila
nazive različitog žbunja. Zastali su pored jedne table da pročitaju
istorijske podatke o ostrvu u kojima si bili izraženi i stavovi belaca i
stavovi Aboridžina.
Sada su se naslanjali na ogradu, jedno pored drugog, dok su im se
ruke dodirivale. Njenim telom se širila toplota ali na neki prijatan
način, a ne munjevita vatra koju je osetila u drugim prilikama. Na
plavoj vodi između njih i kopna, plovili su čamci. Jedra su bila
raznobojna, čamci su ostavljali za sobom bele pruge dok su brzo
prolazili a ljudi u njima očigledno uživali. Nejtan je osetio smirenost
tih nekoliko trenutaka, i samo zurio u more, posmatrajući čamce
kako odlaze, želeći da je u jednom od njih.
- Kako uspevaš da uradiš bilo šta? Mislim, sa ovakvim iskušenjima
da izađeš napolje i opustiš se, mora da je nekada teško koncentrisati
se.
- Jeste.
by voki
89
- Znaš, otdinacija u kojoj sam radio u Pertu bila je udaljena deset
minuta od plaže ali smo svi uvek bili izmoreni, tako da sam retko
imao vtemena da plivam ili surfujem.
- To je šteta. Važno je napuniti baterije. Iz tog razloga svi mi
imamo pola dana u nedelji slobodno. To je neophodno i zato se mi
ne iznutujemo.
- I evo mene ovde sa dva slobodna popodneva ove nedelje.
- Ti lenštino! - Oboje su se nasmejali a onda je Morena uzdahnula.
- Iako je ovde veoma prijatno, prilično je toplo i ne želim da Konor
bude suviše dugo na suncu.
- Dobra ideja. Da li hoćeš da krenemo natrag?
- Pa... mislila sam da bi možda voleo da se vratiš tramvajem s
konjskom zapregom. Možda da malo odmoriš zglob.
- Moj zglob je... fino.
- Šta? Bolje je ili nije više osetljiv?
Nejtan se nasmejao i zavrteo glavom. - Hajde da uhvatimo
tramvaj, doktorko Kemden. - Dok su išli prema tramvajskoj stanici,
Morena mu je pokazala još nekoliko važnih mesta.
- Ovde na ostrvu postoji mala kolonija pingvina i noću možeš da
dođeš i posmatraš kad iz mora idu u svoje skrovište da prenoće.
- Zaista?
- Svakako.
- Treba jednom da dođemo.
Moreni se dopao predlog, a i činjenica da Nejta-nu izgleda prija da
provede više slobodnog vremena s njom. — Doći ćemo. - Dok su
čekali tramvaj, otišli su do kioska da pojedu sladoled, a Konor se
probudio baš na vreme za vožnju tramvajem.
- Verovatno neće upamtiti - Morena je rekla kad su seli navrh
dvospratnog drvenog tramvaja koji nije bio pokriven, sa sinom u
rukama.
- Izgleda kao minijaturni londonski autobus - primetio je Nejtan.
- Samo što nije crven, napravljen je od drveta, vuče ga konj rase
klajdzdejl i to je tramvaj, ne autobus, da, osim toga, baš je kao on -
nije mogla da ga ne zadirkuje.
by voki
90
Nejtan se nasmejao i zakolutao očima. - Da li si uvek tako
pedantna?
- Uh... da.
- Hm. Podseti me da se toga čuvam ubuduće. Ubuduće? Sta to
znači? Da li namerava ovde da
ostane duže od šest meseci? Potisnula je tu misao, ne želeći da bilo
šta pokvari ovo vreme koje provode zajedno. Bilo je to kao da je
ostatak sveta stao da bi oni mogli da uživaju što su zajedno. On čak
pravi male pomake u vezi sa Konorom i ne gleda na njenog sina kao
da prenosi zarazu.
Kad je završena vožnja tramvajem, Nejtan je sišao niz stepenice,
noseći nosiljku, ali pošto su stepenice bile prilično strme, Moreni je
bilo malo teško da drži Konora, da se pridržava za ogradu i da
bezbedno silazi.
- Ovde. Dozvoli da ga uzmem. - Nejtanove reči su bile ljubazne
kad je spustio nosiljku i torbu pre nego što je ispružio ruke. Morena
ga je pogledala, želeći da on zna kako ona shvata koliko je ovaj
njegov potez veliki i značajan, ali nije ništa rekla dok mu je pažljivo
pružala svog sina. Nejtan ga nije držao ni previše blizu, ali ga nije
držao ni mnogo daleko od sebe, samo ga je držao pola minuta da bi
ona mogla bezbedno da side. Morena je ponovo uzela svog sina i
uputili su se prema kolima ćuteći.
- Bilo je to divno popodne - primetio je Nejtan dok je ona smeštala
Konora u sedište.
- Jeste.
Iako nisu razgovarali na putu prema njegovom stanu, bilo je
prijatno i Morena je shvatila da se nikada nije osećala ovako sa
nekim muškarcem. Postala je svesna činjenice da su ova njena sve
dublja osećanja prema Nejtanu zaista prava retkost. Kad je
zaustavila kola ispred njegovog stana, otkopčao je pojas i okrenuo se
prema njoj.
- Hvala.
- Bilo mi je zadovoljstvo.
Još uvek je sedeo i u trenutku velikog uzbuđenja Morena se pitala
da li će možda da je poljubi. Puls joj se ubrzao i bilo joj je drago što
by voki
91
sedi da ne bi pala. Atmosfera je postajala sve napetija od neizrečenih
misli i osećanja, i konačno je Nejtan uzeo njenu ruku u svoju.
- Ja bih... ja bih ovo ponovio, Morena. Ako je to u redu.
- Da provedemo vreme zajedno?
-Da.
- Ja bih volela.
- Mislim, možda bez Konora?
Morenino srce je skoro prestalo da kuca ali se potrudila da se izraz
njenog lica ne promeni. - On je deo mene, Nejtane. Znam da on stoji
između nas ali kad dođe taj prelomni trenutak, ne možeš me imati
bez Konora. Mi idemo u paketu.
- Ne isključujem to. - Ispustio je njenu ruku i prošao rukom kroz
kosu očigledno uznemiren.
- Pored toga, provešćeš subotu i nedelju sa mnom u bolnici, ne
ovog vikenda već sledećeg.
- O, tamo je lud provod - rekao je pomalo sarkastično. - To ne
znači da ja odbijam to da Konor postoji, Morena, problem je u tome
što, kad muškarac i žena izlaze, oni to ne rade s potomcima koji se
vrzmaju okolo.
- Vrzmaju se okolo?
- To je zvučalo pogrešno.
- Da.
- Kad si sa Konorom, ti si... odsutna, svesna njega, njegovih
potreba. To je savršeno u redu. Ti si mu majka. To je potrebno. To
prihvatam. Ja samo tražim jedno veče kada nas dvoje možemo otići
na večeru. Znaš... da izađemo na sastanak.
- Ti me zoveš na sastanak?
- I izvodim to veoma loše, tako se čini.
- Oh!
- I? - on ju je podsticao da nastavi kad je izgledalo da neće ništa
više reći.
Nejtan želi sastanak s njom? Navala osećanja ju je preplavila, i ništa
slično nije osetila od osmog razreda kada ju je Stjuart Petrovski
zamolio za maturski ples. - Uh... to bi bilo... lepo.
by voki
92
- Lepo? To je skoro isto toliko loše kao i fino. - Nejtan je podigao
obrve dok je govorio, dok su njegove usne počele da se razvlače u
osmeh.
Morena se nasmejala. - Jeste, zar ne? Ono što sam ja htela da
kažem jeste da bi mi bilo drago.
- Mnogo bolje. Dogovorićemo se za vreme i mesto kasnije... kad
god odgovara tvojim roditeljima ili bilo kome ko će pričuvati
Konora.
-O.K.
Zatim, pre nego što je mogla da izgovori bilo šta, još jednom je
uzeo njenu ruku i spustio poljubac na nju. - Videćemo se sutra.
- O.K. Vidimo se.
Sa pohabanom kapom u ruci, izašao je iz kola i uputio se stazom
prema svom stanu. Morena je uključila kola i nastavila kratku
vožnju do svog stana. Trudila se da ne misli na Nejtana sve dok nije
okupala Konora i pustila ga da skače u svojoj spravi za vežbanje.
Prisilila je sebe da ne misli na njihov zajednički obrok i kako je divno
imati zgodnog muškarca na večeri. Opirala se tome da ne misli na
Nejtana kad je hranila Konora i stavila ga u krevet... ali je sve bilo
uzalud.
Taj čovek se uporno javljao u njenim mislima i bio njen stalni
pratilac dok je obavljala večernje poslove. Kad je Konor konačno
zaspao, pogledala je na sat i uzdahnula. - Osam i trideset. - Nije joj
se gledala televizija, a znala je i da ne postoji način da se koncen-
triše na knjigu.
Koračajući po stanu, znala je da mora s nekim da popriča, ali s
kim?
Tu je Seli. Dobre su prijateljice još od školskih dana i njoj može sve
da kaže, ali i Seli radi s Nejtanom i, iskreno govoreći, Morena može
bez tih skrivenih pogleda koje Seli sigurno neće moći da kontroliše
uvek kad su Morena i Nejtan zajedno u istoj sobi. Ne. Seli će se
poveriti kasnije, ali ne sada.
- Pa onda ko? - uzdahnula je, i pukla prstima kad joj je sinula ideja.
- Kejli. - U Njukaslu je sada pola sata kasnije nego ovde, ali je ona
znala da je Kejli noćna ptica i da je sigurno još uvek budna.
by voki
93
Okrenula je broj i uskoro ispričala sve svojoj prijateljici, koja je do
kraja te priče bila isto toliko uzbuđena kao i ona sama.
- Oh, ne mogu da verujem! A ti ga poznaješ koliko dugo?
- Desetak dana. To je smešno, Kejli. Ja to znam, ja to osećam, ali ne
mogu da se borim protiv toga. Imam utisak kao da ga poznajem
oduvek, i zato se zbog ovoga osećam toliko zbunjena.
- To je tako... dobro.
- Možda i jeste, ali šta sada da radim? Ne mogu prestati da
razmišljam o tom čoveku i prošle noći sam se vrtela i obrtala, jer ne
mogu da ga izbacim iz svojih misli. Povrh svega, to je prva noć koju
je Konor mirno prespavao.
- Baš peh.
- Pričaj mi o tome. Ne mogu da podnesem još jednu besanu noć
samo zato što je jedan muškarac koga jedva poznajem tako stvaran
da skoro mogu da ga dodirnem. - Duboko je uzdahnula. - Još uvek
mogu da osetim njegov miris, koji je tako prijatan.
- Zašto se onda boriš protiv toga?
- Jer ne znam ništa o njemu. Jer sam već bila strašno povredena.
Jer imam dete o kome moram da brinem. Jer imam kliniku koju
moram da vodim.
- Da li je to onaj isti lekar koga si vodila da pregleda mog tatu?
- Uh... da. - Morena se namrštila. Sigurno je Ron Dinzmor rekao
nešto svojoj ćerki.
- Moj tata je zaista bio impresioniran njime, a ti znaš kako on ne
voli strance.
- Nejtan je tako divan prema većini naših pacijenta.
- Ali on ima prtljag, zar ne?
- A ko u našim godinama nema prtljag, Kejli?
- Dobro zapažanje. Pa, u svakom slučaju, šta nameravaš da uradiš
u vezi sa neverovatnim dr Jangom? Osim što ćeš mi poslati njegovu
sliku jer moram da vidim kako izgleda, posebno zato što si zbog
njega toliko uzrujana.
- Jesam, zar ne? - Uzdahnula je. - Šta da radim?
- Opusti se.
- Šta?
by voki
94
- Razmisli o tome, Morena. Kada si se poslednji put ovako osećala?
- Uh... nikada.
- Čak ni sa Brusom?
- Ne. Ne ovako. Prema Brusu sam osećala neko strahopoštovanje i
opčinjenost. .
- A sa Nejtanom?
- Osećam se ponovo kao uzbuđena devojka, želim da se oblačim
lepo, želim da mi frizura bude doterana. Danas sam se čak i
našminkala.
-Uh, baš te je prodrmao.
- Tako da baš... šta? Prodrmao?
- Zašto da ne? Priznaj svoja osećanja, preispitaj ih. Da li si napisala
svoje ime i njegovo prezime jedno uz drugo, da vidiš kako izgleda?
-Ne!
- Morena? - U Kejlinom glasu se osećala odlučnost. - Možda to nisi
uradila, ali si mislila o tome, zar ne? Sve devojke to rade. To tako liči
na njih.
- O, dobro. Razmišljala sam o tome.
- Onda uradi to. Napiši svoja osećanja na papir ako ti to pomaže
da shvatiš šta osećaš, ali najvažnije je da ne ignorišeš ono što osećaš.
To je kao čokolada. Ako žudiš za njom i sebi dozvoliš da uzmeš
malo, verovatno nećeš pojesti celu tablu odjednom. Međutim, ako
ignorišeš tu želju...
- Ti je smažeš u trenu - završila je Morena. - A šta ako postanem
zavisna?
Kejli se nasmejala. - Ja želim da budem deveruša.
- Kejli!
- Izvini. Ako postaneš zavisna od njega, pretpostavljam da ćemo
voditi još jedan skup telefonski razgovor. O, zašto moram da živim
tako daleko od tebe? Sajmon je pre neki dan proračunao da je
razdaljina između Njukasla i Viktor Harbora kao da voziš od obale
Italije do Engleske. Bilo kako bilo, to je previše daleko, po mom
mišljenju. Pa ipak, doći ćemo kroz nekoliko nedelja da posetimo tatu
za vikend. Tada ćemo se videti, pa čak mogu i da upoznam lično tog
čoveka!
by voki
95
Dve žene su još malo ćaskale, ali kad je Morena spustila slušalicu,
osećala se bolje. - Da preispitam svoja osećanja - rekla je dok je išla u
svoju sobu i pronašla neki stari dnevnik koji je kupila kad ju je Brus
napustio i kada nije imala o čemu da piše. Sada, sa Nejtanom, to je
druga priča.
Nekoliko narednih dana, i Nejtan i Morena su primećivali jedno
drugo na poslu ali nijedno od njih dvoje nije napravilo bilo kakav
konkretan potez, iako su oboje znali da su planirali sastanak u
bliskoj budućnosti. Izgledalo je kao da uživaju što rade zajedno ali
ne žele da pobude sumnju kod Seli ili pacijenata.
Nisu napravili nikakav plan za vikend, ali je Morena provela veći
deo subote razmišljajući o njemu dok je obavljala kućne poslove,
kuvala jela za celu nede-lju i prala Konorovu i svoju odeću. Ali,
kada je sve to obavila, osećala je kao da se zidovi oko nje zatvaraju, i
uzevši svog sina i potrebne stvari za njega, pošla prema kolima.
Kroz glavu su joj prolazile misli da stane ispred Nejtanovog stana,
tek tako da se pojavi i zamoli ga da pode s njom negde... bilo gde...
samo da provedu vreme zajedno. Pa ipak, pošto ništa nisu planirali,
možda je već izašao a čak i ako nije, možda ne želi da ga ona
uznemirava.
Uzdišući, okrenula je kola prema Blafu, shvativši da je i Konoru i
njoj potrebna dobra šetnja da malo sredi misli. Dok je polako vozila
kroz grad, spazila je Nejtana kako ide ulicom i brzo se zaustavila.
- Zdravo - rekla je, izlazeći iz kola i uputivši se prema njemu, sa
širokim osmehom na licu.
- Zdravo i tebi. - Prišao je i stao ispred nje, zaista sasvim blizu, i
stvarno se s mukom savladala da ne zatvori oči i udahne njegov
opijajući miris. - Kuda si krenula?
- U Blaf.
- Samo ti i Konor, ili se tamo nalaziš s prijateljima?
- Ne. Samo nas dvoje. - Pokazala je prstom prema kolima. - Možeš
i ti s nama. Voleli bismo da pođeš. U stvari, baš sam se pitala da li
da prođem pored tvoje kuće i pozovem te.
by voki
96
- Stvarno? - Njegov osmeh je bio širok i ohrabrujući. - Ne bih bio u
kući. - Pokazao je ulicu kojom je došao, a zatim je gurnuo ruke u
svoj žućkastosmeđi šorts, a lagana pamučna košulja mu je na vrhu
bila otkopčana pa je mogla da primeti svetle malje na njegovim
grudima. - Samo sam hteo da udahnem malo svežeg vazduha. -I
pokušavao da ne misli na nju. To je bio glavni razlog zbog koga je
izašao iz stana, pokušaj da drugačije sagleda osećanja koja ona u
njemu budi. Srećan. Lagan. Slobodan. Na to nije bio navikao.
- Pa... da li želiš da pođeš?
Nejtan je oklevao samo delić sekunde pre nego što je klimnuo
glavom. - Da. - Uzeo ju je za ruku. - Da. Želim.
Morenino srce je poskočilo kad ju je dodirnuo, kad se toplota
njegove kože prenela na njenu, i mada su kola bila samo nekoliko
koraka dalje, nije pustio njenu ruku sve do poslednjeg trenutka kad
je morala da ode prema sedištu vozača.
Nejtan je tepao i mahao Konoru, koji mu je uzvratio gugutanjem i
radosnim osmehom. - Upoznaje te - rekla je Morena dok je vozila do
Blafa koji nije bio daleko.
- Video me je tek nekoliko puta.
- On je veoma bistar mališa.
- Liči na majku - naglasio je Nejtan.
- Hvala ti. - Parkirala je kola na parkingu Blafa i oboje su izašli.
Kad je izvadila nosiljku iz gepeka, Nejtan ju je odmah uzeo.
- Nema rasprave. - Pokazao je na strm nagib pešačke staze koja se
videla sa parkinga. - Nošenje Konora na leđima po ovakvom mestu
bolja je rekreacija od one koju imam u teretani. - Pogladio se po
ravnom stomaku. - Moram da ostanem u formi.
Morenin pogled se spustio na mesto na kome je bila njegova ruka i
dozvolila je sebi da se otvoreno divi onome što je videla. - Odlično ti
ide - rekla je na kraju, i ponovo ga pogledala u oči, dok se na
njegovom licu ogledao izraz zadovoljstva. Znači, njemu se dopada
kad ga ona posmatra, zar ne? Pa, biće joj posebno zadovoljstvo da
mu na taj način ugodi u budućnosti.
by voki
97
Kad su krenuli strmom stazom, Konor je, namazan kremom za
bebe i zaštićen šeširom, zadovoljno gugutao u svojoj nosiljci, a
Nejtan je zatražio još jedan čas istorije.
- Blaf... pa čekaj da malo razmislim. - Morenin mozak je brzo radio
dok se oprezno kretala, ne želeći da se oklizne ili uvrne zglob dok su
se penjali stepenicama uklesanim u stenu. - Prvobitno se zvao
Rozeta Hed i koristio se kao stanica za kitove. To je bilo ne-gde oko
1830. godine. Ne mogu se setiti tačne godine.
Nejtan je protestovao. - Da li moram sebi da nađem drugog
vodiča? Strašno.
- O.K. Proveriću i obavestiti te ako ti je to tako važno. Mogu ti reći
da je proglašen rekreacionim centrom 1938.
- Pa... u redu, onda. Mislim da ću ti oprostiti što se ne sećaš onog
prvog datuma.
Morena se okrenula da ga pogleda kad su se popeli na vrh prvog
odmorišta, dok joj je vetar mrsio kosu. — Hvala ti. Previše si
ljubazan.
Nasmešio joj se i zatim se okrenuo da bi uživao u pogledu, uzevši
je za ruku dok su tamo stajali i gledali u more, dok su oblaci plovili
iznad njih. Bilo je i drugih ljudi na pešačkoj stazi, to su oboje znali
pošto je bilo još kola na parkingu, ali za trenutak nikoga nije bilo, i
izgledalo je kao da samo njih dvoje stoje na kraju sveta - ili je to
možda vrh sveta? Morena se baš tako osećala - kao da su na vrhu
sveta.
Upravo trenuci kao što su ovi pomagali su joj da prevazide sumnje
koje su je mučile u vezi s tim šta se zapravo događa između njih
dvoje. Kad je koračala po stanu usred noći, razmišljala je o njegovoj
ruci u njenoj, načinu na koji joj se tajanstveno osmehivao, nežnom
dodiru kad bi joj stavio pramen kose iza uha... to su bile uspomene
koje su joj pomagale da odagna misli o tome ha ako?
Šta ako je on isti kao Brus ali ume bolje da se pretvara? Šta ako
rizikuje da bude ponovo povređena? Šta ako on ne ostane u Viktor
Harboru? Šta ako se ona toliko veže za njega da joj srce prepukne
kad on ode? Brus ju je napustio i ona se osećala kao da je umrla, bilo
je tako teško disati. Pa ipak, sa Nejtanom... nikada do tada nije
by voki
98
osetila tako nešto i to joj je bilo dovoljno da shvati da on ima moć da
je povredi mnogo više nego što je Brus to ikada učinio.
Ne. Neće o tome sada razmišljati. Sada je vreme da stvara divne
uspomene i ona namerava upravo to da uradi.
Sledeća nedelja je bila ponavljanje one prethodne, samo što se
ponekad nisu viđali tokom radnog vremena u klinici već su uživali
u zajedničkim kućnim posetama. Ron Dinzmor je sada bio
predusretljiviji nego ranije za njihove posete i čak je dozvolio
lokalnoj sestri da dođe u njegovu kuću zbog redovnih kontrola.
- I Kejli dolazi ovog vikenda - rekao je radosno. — Navaljivala je
da dode.
- Znam. Rekla mi je telefonom prošle nedelje - rekla je Morena, i
znala da će joj biti veliko zadovoljstvo da svoju prijateljicu upozna
sa Nejtanom. Takode je znala da je glavni razlog Kejline posere da
bude sa svojim ocem pošro je taj sledeći vikend bio godišnjica smrti
gospode Dinzmor. Ni gospodin Dinzmor ni Kejli nisu rekli Moreni
stvarni razlog, ali nisu ni morali. Ona je znala... svi su znali... i mada
je Morena bila zabrinuta da će se gospodin Dinzmor možda povući
u sebe, vesti o planiranoj poseti njegove ćerke bile su više nego
dovoljne da ga oraspolože i da njegovo lice ponovo bude onako živo
- onako kakvog ga se ona sećala.
- Kafu? - Nejtan je ponudio Moreni u petak po podne kad je ušla u
kuhinju.
- Čaj, molim te. Čitavog dana pijem samo kafu. Mislim da treba da
počnem da se odmaram.
- Da li još uvek dojiš Konora?
- Samo dva podoja dnevno. Ujutru i uveče, i nemoj da imaš taj
zabrinut pogled lekara prema meni. Ako pogledaš u tegle u
ormanu, naći ćeš i kafu bez kofeina i čaj.
- Dobro. - Klimnuo je u znak odobravanja. - Kako Konor spava?
- Mnogo bolje. Kao da je konačno uhvatio ritam.
-A ti?
Mada je pitanje bilo bezazleno i sasvim prirodno u datim
okolnostima, Morena je osetila kako joj obrazi gore kad je susrela
njegov pogled. - Uspela sam da sastavim dve nešto mirnije noći. -1
by voki
99
to uglavnom zato što je sebi dozvolila da sanja o njemu, umesto da
se bori protiv toga. On je bio prva stvar na koju pomisli kad se
probudi i poslednja kad ide na spavanje - i bilo je božanstveno. - A
kako stvari stoje sa tobom? Nema više besanih noći?
Nejtan je slegnuo ramenima i prineo joj čaj. - Crni, zar ne?
- Tako je. - Seo je preko puta nje. - Pa? Hoćeš li odgovoriti na moje
pitanje ili ga izbeći?
- Izbeći ću ga.
- Shvatam.
- Šta shvataš?
- Pa... - Morena je pogledala preko ramena da se uveri da su sami i
nagnula se prema njemu, dok joj je glas bio tih i zvučao prisno. -
Ako izbegavaš pitanje, to znači da ne želiš da me lažeš i kažeš mi da
će sve biti dobro. Što je lepo od tebe jer ne volim kad me neko laže.
A to me onda vodi onim putem na kome shvatam da sam počela
nešto da ti značim, iz jednostavnog razloga što ne želiš da me lažeš.
Ali ako krenem tim putem, otvara se još mnogo puteva i pre nego
što postanem svesna, izgubiću se u lavirintu, i neću znati kako da
izađem, i pitaću se da li to zaista želim.
Nejtanovim licem se širio osmeh dok je ona govorila, pa je
klimnuo glavom. - Ti zaista imaš dar da pročitaš ljude. To što si
rekla ukratko objašnjava problem. Obavesti me ako izađeš iz
lavirinta. Možeš i meni pokazati put.
Morena se nasmejala ali su prekinuli svaki dalji razgovor jer je Seli
ušla u kuhinju.
- Pa, Morena, ti si sutra u ordinaciji, zar ne?
- Ja sam na spisku dežurstva za subotu ujutru, da.
- Dobro. Ja neću moći da dođem, ili ćeš se ti snaći i sama.
Napravila sam ti podsetniki stavila na tvoj sto. Neće biti naporno.
- O.K. Hvala, Sel.
-I, Nejtane. - Seli se okrenula prema njemu. - Uživaj u poseti
bolnici ovog vikenda. Ne bi trebalo da bude loše. Ni približno kao
kada su tu školarci ili je novogodišnje veće, što predstavlja najgore
periode ovde.
- Dan Australije se približava - naglasila je Morena.
by voki
100
- Da li je to loše? - pitao je Nejtan.
- Obično nije - odgovorila je Seli. - Mada to zavisi od toga u koji
dan padne 26. Ako je petak ili po-nedeljak, imamo horde ljudi koje
dođu na produženi vikend.
- Hvala bogu, to nije slučaj ove godine - istakla je Morena. - Biće to
uobičajene proslave. Pijaca. Tezge. Svi nose zastavice. Vatromet.
Zurke.
- Prodavnice alkohola koje bučno prodaju svoju robu - nastavila je
Seli.
- Srećom, mi nismo dežurni u bolnici ove godine. Naš red je bio
prošle godine - Morena ga je obavestila.
- U redu. Odlazim - reče Seli. - Pokušajte da se le-po provedete za
vikend.
Kad su ostali sami, Morena je ponovo sela u svoju stolicu i
pijuckala čaj, uzdišući.
- Naporan dan? - pitao je tiho.
- Da. A ti?
- Isto.
Nasmešila mu se. - Nije loše za malu, uspavanu zdravstvenu
ustanovu u mestu punom penzionera.
Klimnuo je glavom. - Uopšte nije loše. Razmišljao sam, ako si
slobodna večeras, mogli bismo da pregledamo nešto bolničke
dokumentacije.
- O, smiri se, moje ludo srce - promrmljala je, a Nejtan joj se
nasmešio.
- Hej, zamolio sam te za pravi sastanak, a ti nisi to više ni
pomenula.
- Čekala sam da ti nešto predložiš.
- Nadao sam se da ćeš proveriti kada možeš da dobiješ bebisiterku
i pošto ti ništa ne pominješ, mislio sam da si se možda predomislila.
- Ne - spremno je odvratila. - Nisam se uopšte predomislila.
- Pa... dobro. I? Kad želiš da izađemo na sastanak? Morena se
nasmejala. Kako mu polazi za rukom da
kada ovako zastane, kada podigne jednu obrvu zavodnički kao što
sada čini, kad njegove smeđe oči jasno govore - kako mu polazi za
by voki
101
rukom da se ona oseća savršeno ženstvenom? Oseća se nekako
posebno kad je on tako gleda, a ni zbog koga se nije osećala tako po-
sebnom. Ne na ovakav način.
- Pa? - Nejtan se nervozno nasmejao i promeškoljio u stolici.
- Uh? O, izvini. Kad me tako gledaš, malo mi izmiče tlo pod
nogama.
Njegov pogled je bio seksi i ranije, ali je sada u njemu tinjala želja.
Nagnuo se i uljvatio je za ruku, nežno je milujući palcem. - Ne
govori takve stvari, Morena.
- Zašto da ne govorim? Istina je.
- Znam. I ja to osećam, ali iako želim da budem s tobom, da
provodim vreme s tobom, da te mnogo bolje upoznam... kad kažeš
ovakve stvari, ja moram samo da reagujem a ne i da razmišljam, a
kad ne zastanem da razmislim, tada obično nešto zabrljam.
Polako je klimnula glavom. - I ja sam takva. Većinu svog života
sam provela radeći prave stvari, radeći ono što se od mene očekuje, i
zato, kad me pogledaš kao što ti to sada činiš, kad zbog tebe osećam
kao da mi telo gori, kad mi se grudi stegnu toliko da jedva dišem...
Nejtane, upravo tada me nije briga da li radim pravu stvar i sve što
mogu u ovom trenutku da pomislim jeste da ću se onesvestiti ako
me sada ne poljubiš, jer sam tako zanesena.
Bio je to gong, trenutak kad je svet izgleda prestao da se okreće, a
onda se Nejtan nagnuo i spustio svoje usne na njene. Zatvorila je oči
i nije mogla da veruje kako je to dobro. Ako je pre ovoga mislila da
ima problema sa disanjem, nisu bili ni približni u poredenju sa ovim
sada. Bilo je to kao da joj je oduzeo potrebu za disanjem, kao da ona
nije ni važna. Sve dotle dok je on tako blizu nje, sa usnama koje je
tako nežno miluju, njoj vazduh nije ni potreban.
Bilo je još toliko toga što ne znaju, toliko toga što treba da saznaju,
treba da otkriju, ali iskreno, dok su njegove usne dodirivale njene
tako opojnim poljupcima koje nikada pre nije doživela, Morena je
shvatila da njegova prošlost nije važna, a ni njena. Oni su pronašli
jedno drugo, zajedno su, i to je bilo najuzbudljivije osećanje koje je
doživela od... od kada zna za sebe.
by voki
102
Ni sa čim se ne može uporediti. Ni sa čim se neće moći uporediti.
Ovakvi trenuci ne dolaze svaki dan i zbog tog iznenadnog saznanja,
on je nežno otvorio svoja usta da okusi slast koju mu je ona tako
izdašno nudila. Njen miris, njen ukus, sve u vezi s njom. Postala mu
je preko potrebna i baš u ovom trenutku nije mario ni za šta drugo.
Bilo ko može da ude, bilo ko može da ih vidi ovako zajedno i njega
će biti baš briga sve dok se ona ne povuče, ne uskrati mu neodoljivo
osećanje pravog života u kome uživa prvi put posle više od jedne
decenije - samo zato što ju je poljubio i što radi ono zbog čega nije
mogao da spava i razmišljao tokom protekle nedelje. Ali
prepuštajući se nagonu da radi ono što želi, kao i prihvatajući sve
ono što ona ima da mu pruži, iz svega toga Nejtan je mogao da
izdvoji jedno osećanje za koje je mislio da nikada neće moći ponovo
da doživi.
Osećanje da je posle decenije lutanja po bespuću, konačno stigao
kući.
8.
Morena se u stvari radovala odlasku u bolnicu u subotu uveče.
Obično bi joj bila mučna ta smena na Urgentnom odeljenju i mada
joj nije smetalo da pomaže ili sama preuzme različite slučajeve koji
su prolazili kroz vrata bolnice vikendom, to je značilo manje vre-
mena provedenog sa Konorom. Dok je išla ka Urgentnom odeljenju,
skoro je treperila od uzbuđenja; uzbuđenja što će vreme provesti sa
Nejtanom.
Posle njihovog jučerašnjeg poljupca, on je odlučio da ne idu na
večeru već da joj pomogne oko sređivanja dokumentacije, rekavši joj
da sumnja da će uspeti da završe mnogo posla. Morena se
zarumenela zbog njegovih reči, ali je razumela njihovo značenje. Bila
by voki
103
je sigurna da bi bili u stanju da se kontrolišu, čak i kad je stavila
Konora da spava, ali ipak, iako je žudela da je on poljubi, nije bila
spremna za bilo šta više. Sumnjala je da je i on spreman za tako
nešto i zato su oboje odlučili - a da ni jednu reč nisu naglas
izgovorili - da odlože detaljno pregledanja bolničke dokumentacije
za neko drugo veče.
Bez obzira na to, ona je sva razdragana otišla kući i zaspala sa
sanjalačkim izrazom na licu. Bila je svesna toga jer se u nedelju
ujutru probudila sa istim izrazom.
Nejtan ju je poljubio - a to je bilo sve o čemu je maštala i mnogo
više od toga.
Lagano je odradila jutarnju smenu u subotu, pre nego što je otišla
do svojih roditelja da s njima ruča i provede jedan sat sa Konorom.
- Pa, zar ne izgledaš kao mačka koja je uhvatila kanarinca? - rekla
je njena majka kad je Edvard rasklonio sto, i ostavio dve žene
nasamo.
- Šta hoćeš da kažeš?
- Ti... blistaš, Morena.
Morena nije mogla da zadrži osmeh koji joj se širio preko lica.
Slegla je ramenima i nasmejala se ali joj nije ništa rekla.
- Nešto se događa između tebe i Nejtana. To vidim. - Džojs je
zadovoljno klimnula glavom. — Da li to znači da će on ostati u
Viktor Harboru?
- Mama! Uopšte nije reč o tome.
- Pa, ako mi ti ne kažeš, ja ću i dalje da nagađam.
- Nije to ništa bitno.
- Očigledno da jeste.
- Poljubio me je. Eto, to je. Ništa više od toga. Džojs se ukočila.
- On te je poljubio?!
-Da.
-Gde?
Morena se namršti. - U usta.
- Ne, šašavice. Gde ste bili?
- Oh... uh... - Morena je pogledala u svoje ruke. - U kuhinji.
- U tvojoj kući? — Obrve njene majke su se izvile.
by voki
104
- Ne... um... u ordinaciji. - Morena! Bilo ko je mogao da ude. Ako
hoćeš da započneš vezu s nekim muškarcem, onda, molim te, budi
malo diskretnija.
- Da započnem vezu? Diskrecija? Mama, to je bio samo poljubac!
- Po tvom sanjalačkom pogledu bih rekla da nije. Ne samo
poljubac, ni u kom slučaju. - Džojs je prekrstila ruke, očigledno
nezadovoljna.
- Zašto si uznemirena? Mislila sam da ti se Nejtan dopada.
- Dopada mi se. To nema nikakve veze s tim, Morena. Reč je o
ovom gradu. Dovoljno su te ogovarali što se mene tiče, i ne želim da
još jednom prođeš kroz takvo mučenje i budeš predmet podsmeha.
Ma šta da se događa između tebe i Nejtana - drži sve pod kontrolom
bar dok ne budeš potpuno sigurna, jer ako ne budeš a on ode kad
mu istekne ugovor, ti ćeš biti ta koju će krišom gledati i o kojoj će se
voditi tihi razgovori koji će se naglo prekidati kad se pojaviš.
Morena je pažljivo slušala, shvatajući poentu svoje majke i
pokušavajući da sve to složi u svojoj glavi.
- Kakva su tvoja osećanja prema njemu? - Džojs je nastavila. - Da li
si zaljubljena u njega?
- Mama! - Morena je zavrtela glavom. - Još uvek ga ne poznajem
dovoljno dobro.
- Onda budi pažljiva, draga. Znaš da smo tvoj otac i ja uvek uz
tebe, ma šta da se desi, ali nemoj da se za-lećeš.
- Da se zalećem? Ti i tata ste praktično nameštali naš susret tokom
proteklih nedelja.
- Nije trebalo tako da ispadne. Naravno da ti želimo sreću i tvoj
otac svakako ceni Nejtana. Ako je Nejtan čovek za tebe, to je stvarno
divno. Ako nije, i ti budeš patila zbog njega, onda ćemo mi biti tu da
ti pomognemo da preboliš, baš kao što je bilo i sa Brusom. To je ono
što rade roditelji. Podržavaju svoju decu.
- Hvala.
- Ali oni takode očekuju od svoje dece da se ponašaju razumno.
- Ja se ponašam tako.
- Znam, ali... - Džojs je zastala i ugrizla se za usnu.
by voki
105
- Ali se nisam ponašala razumno kad sam bila sa Brusom. U redu
je, mama. Možeš to da kažeš. Možeš biti sa mnom otvorena. -
Morena je uzdahnula i ustala da se prošeta po sobi, posmatrajući
Konora, koji je ležao na podu i igrao se nekom igračkom. - Znam da
sam prošla mnogo toga kad je Brus otišao i, da, možda sam bila
zaluđena, ali sam odrasla, mama. Promenila sam se. Sada poznajem
sebe bolje nego pre dve godine. Kad čovek preživi bitku, postaje
snažniji, i svakako da ne bih bila tu gde jesam bez tebe i tate. -
Nasmešila se na svog sina. — I Konora, naravno.
Zastala je za trenutak a onda nastavila. - Nisam zaboravila kako je
bilo kad je Brus otišao. Nisam zaboravila tu usamljenost i patnju.
Sumnjam da ću ikada i moći. Znam da će, ako Nejtan odluči da
napusti Viktor Harbor, moje srce sigurno patiti malo više nego
ranije. Ali ako zanemarim ta osećanja koja imam prema njemu, ako
ih se odreknem i zaključam se, onda dopuštam da Brus pobedi. On
je uništio moje samopouzdanje, a samim tim i sposobnost da
ponovo steknem poverenje. Ne znam šta će se dogoditi sa
Nejtanom, mama. Sve što znam jeste da kad me pogleda, kad me
dodirne, kad me drži za ruku i kad skloni pramen moje kose, ja
osećam... ja se osećam kao žena, poželjna žena. A prošlo je previše
vremena otkad se nisam tako osećala. Bila sam toliko obuzeta
pokušajima da se priberem, sa klinikom, sa Konorom, da osećam
kao da sam zaboravila kako izgleda osećati se ženom. Nejtan me je
na to podsetio. Izgleda kao da me je vratio u život, pa čak i ako ništa
ne ispadne od našeg zajedničkog druženja, treba zbog toga da mu
budem zahvalna.
Morena je stajala ispred svoje majke, očekujući njen odgovor, njen
savet, njen blagoslov.
- Stvarno si o tome puno razmišljala - rekla je Džojs konačno. - I
ponosim se tobom zbog toga.
- Hvala.
- Vreme je da kreneš u bolnicu.
Morena je bacila pogled na sat i bila iznenađena. - Da li je vreme?
- Jeste. - Džojs je ustala i prišla ćerki, pa je čvrsto zagrlila. -
Ponosim se tobom, draga, ali znaj da smo tvoj otac i ja uz tebe.
by voki
106
- Hvala - ponovo je rekla Morena.
- Spremna za pokret? - pitao ju je Edvard sa vrata.
- Jesam. Da li ideš sa mnom? - upitala ga je i nagnula se da izljubi
Konora.
- Ima nekolko pacijenata koje želim da pregledam.
- Dobro.
- Ja ću svratiti kasnije i uzeti ga - reče Džojs. - Konor će uživati u
vožnji i nadam se da će zaspati u svojoj stolici pozadi u povratku
kući.
Pošto se pozdravila s majkom i Konorom, Morena je dovezla
Edvarda u bolnicu.
- Lepo si proćaskala sa mamom? - upitao ju je.
- Da. Koliko od toga si ti čuo? - Nije nimalo sumnjala u to da je
njen otac slušao.
- Veći deo sam čuo i zato sam i ja, takođe, ponosan na tebe,
princezo.
- Hvala, tata.
- Zbog Brusa si možda sazrela malo brže nego što si želela, ali ti
problemi i izazovi kroz koje si prošla učinili su te jačom. Ali, tvoja
majka je bila u pravu. Pusti da se stvari sa Nejtanom odvijaju
polako. On je dobar čovek, Morena, nimalo sličan Brusu, ali je i on
čovek koji treba da sredi svoj život.
- Znam.
Edvard je bio iznenađen zbog toga. - Poverio ti se?
- Ne. Nisam to ni očekivala od njega. Pa, pa, pa... Možda je Nejtan
Jang zanimljiviji nego što izgleda.
- A to znači?
- Znači da je možda i on spreman da ide napred.
- Hm. - Morena je zaustavila kola na parkingu bolnice i čula svog
oca kako oduševljeno viče zbog motocikla pored koga se parkirala.
Kad je on obišao motocikl, ona nije više o tome razmišljala, jer je nje-
no nestrpljenje što će ponovo videti Nejtana počelo da raste. Da li će
njihov odnos biti još uvek opušten i veseo? Ona ne zna.
Sve što zna jeste da se zbog Nejtana oseća kao da može da
upravlja celim svetom. Pre nego što ga je srela, pritisak na njenim
by voki
107
plećima je bio ogroman - briga zbog sve lošijeg zdravlja njenog oca,
preuzimanje klinike, rešavanje svih pravnih pitanja sa Brusom i,
naravno, činjenica da je samohrana majka najdivnijeg dečaka na
svetu.
Onda je, skoro kao kada lupiš dlanom o dlan, on njoj pomogao da
povrati samopouzdanje jer misli da je i pametna i poželjna. On joj je
pomogao da shvati da prilika kao što je ova ne pada s neba svakog
dana i da će biti luda ako ne napravi taj neustrašivi korak u
nepoznato. Naterao ju je da shvati da je život još uvek pred njom,
život koji će rado podeliti s njim. Činjenica da je ludost tako
razmišljati, tako osećati, više joj nimalo ne smeta. Ona će se upustiti
u tu vezu sa Nejtanom i videti šta će ispasti. Preživela je mnogo toga
zbog Brusa i svega što je učinio da bi je ponizio; preživela je
ogovaranje koje se širilo po gradu kao požar koji se oteo kontroli i,
što je još važnije, ona je trijumfovala. Ako se ispostavi da stvari ne
ispadnu dobro sa Nejtanom, onda će i to preživeti... ali toliko silno
želi da sve bude u redu.
Onog trenutka kad ga je ugledala, njen osmeh je zablistao, njene
oči su zasijale od sreće, a u njenom koraku je bilo neke lakoće.
- Zdravo svima! - Sedeo je u sobi za osoblje, i pravio neke
zabeleške. Još nekoliko članova osoblja se vrzmalo u blizini.
- Zdravo. - Kratko je podigao pogled, ali je nastavio s poslom.
- Znači... puno posla? - Postavila je pitanje svima ali, želela da
Nejtan odgovori.
- Uobičajeno - izvestio ju je.
- O Nejtane, baš si skroman! - Zoi, jedna od sestara, pohvalila ga je.
- Imali smo pacijenta s velikim bolovima niz levu ruku i sa otežanim
disanjem, i dok smo svi mislili da je srčani udar, Nejtan je brzo
shvatio da je u pitanju anksioznost. Bilo je to zadivljujuće.
Morena je klimnula glavom sestri koja nije tu bila stalno
zaposlena, već je poslata iz jedne agencije kao zamena za osobu koja
je bila na bolovanju. - Stvarno? - podigla je obrve zainteresovano i
pogledala u Nejtana. - Au, žao mi je što sam to propustila.
- O, bio je tako divan. Tako šarmantan, umiriv-ši starca i njegovu
ženu. Bili su mu tako zahvalni ali, onda... - Zoi je zastala i zatreptala
by voki
108
očima prema Nej-tariu, uzdišući dramatičano. - On je lekar i navikao
je da ljudima spašava život. Bar je tako njima rekao. -Zoi je lagano
spustila ruku na Nejtanovo rame. - Bili ste tako divni.
- Hvala - bilo je sve što je on rekao, sklapajući fasciklu koju je
držao. Zatim je ustao i obe žene su se pomerile. - Sada kad si ti ovde,
Morena, ja ću izaći da popijem kafu na brzinu.
- Svakako. - Kad su im se pogledi sreli, mogla je da primeti da nije
baš dobro raspoložen. Ponovo je videla čoveka koga je upoznala
onog prvog dana, sa maskom na licu... ali je još uvek bio podjednako
seksi. Da li je to zbog pacijenata? Da li zbog nametljive sestre? Da li
zbog nje? Zašto ponovo izgleda ovako rezervisan?
Iako je želela više od svega da ode i porazgovara s njim, uspela je
da se koncentriše na informacije koje joj je Zoi davala o pacijentima
koje su trenutno lečili u urgentnoj službi.
Njen otac je ušao, potrudivši se da ga primete sestre na
Urgentnom odeljenju a zatim se uputio prema ostalim odeljenjima
da se nade sa svojim starim prijateljima, pretvarajući se da ih
kontroliše u svojstvu lekara.
Petnaest minuta kasnije, Nejtan se nije pojavio i mada dužina
pauze nije bila problem, Morena je počela da se brine za njega.
Taman je htela da ode i potraži ga kad je zazvonio telefon na stolu i
ona se odmah javila.
- Urgentno, doktorka Kemden.
- Morena, ovde Samer.
- Šta se desilo? - Morena je instinktivno uzela olovku da zabeleži
izveštaj ono što će joj bolničarka saopštiti.
- Tinejdžer je skrenuo sa pešačke staze na Granit Ajlendu i pao sa
litice. Glupirao se pred svojim drugovima i izgubio ravnotežu.
Morena je uzdahnula. - Da li je to na onom mestu iznad koga
prolazi tramvaj?
- Da. Trebalo bi da bude bolje obezbeden ali nećemo o tome sada.
Verovatno postoji fraktura oba stopala, desne golenjače i lišnjače,
razderotine, modrice i blagi potres.
- Svestan je?
by voki
109
- Da, ali je bio bez svesti odmah nakon nesreće, po priči njegovih
drugara.
- Koliko ima godina?
- Sedamnaest.
- Ah, lude godine.
- Stabilizovali smo njegovo stanje i dali mu sredstvo za
ublažavanje bolova. Udaljeni smo neka dva minuta.
- U redu. Bićemo spremni. - Morena je završila razgovor i poslala
Zoi da potraži Nejtana a ona je otišla u šok-sobu opremljenu za
ovakve situacije i počela da priprema potrebne stvari. Takode je
telefonirala Radiologiji da ih obavesti da će im dovesti pacijenta. -
Verovatno će biti potrebno da mu se snimi stopalo, noga i kičma,
kao i da mu se uradi skener glave - rekla im je.
- Dobro - rekao je Alen, rendgenski tehničar.
- Ja sam ti potreban? - Nejtan se pojavio na vratima upravo kad je
Morena spuštala slušalicu. Okrenula se prema njemu, pitajući se da
li on stvarno želi da mu ona odgovori na to pitanje. Odgovor je,
naravno, bio glasno „da", ali je bila sigurna da njen odgovor ima
sasvim različito značenje od onoga koje je on očekivao.
- Dovoze pacijenta sa mnogim povredama. - Pre-nela mu je
informacije koje joj je telefonom saopšti-la Samer.
- Da li vršite transfer takvih pacijenata?
- Zavisi. Ako su prelomi jednostavni i možemo da ih saniramo,
onda nema razloga. Međutim, u ovom slučaju, pošto je u pitanju
politrauma*, možda bi u stvari bilo bolje da to uradimo. Zdravstveni
centar Flinders nalazi se na sat vožnje kolima hitne pomoći, ako nisu
u pitanju teški slučajevi, ili na petnaest minuta vožnje helikopterom.
Prvo ćemo ga pregledati.
Nejtan je klimnuo glavom ali nije rekao ništa više. Morena je za
trenutak oklevala i onda prišla bliže kako bi njene reci čuo samo on.
- Nejtane... da li nešto nije u redu?
____________________________________
*Istovremena teža povreda najmanje dvaju različitih organa ili organskih sistema. (Prim.
prev.)
by voki
110
Spustio je pogled prema njoj, pogledavši prvo njene usne a onda
ponovo njene oči. Udahnuvši, hteo je da progovori, ali ih je
prekinula Zoi, ušavši u sobu.
- Mogu da čujem sirene hitne pomoći - rekla je uzbuđenim,
pevljivim glasom, kao da uživa. - Morena... samo sačekaj da vidiš
Nejtana na delu. On je tako nevero vatan.
Nejtan, koji je bio okrenut leđima Zoi, protrljao je lice rukama i za
trenutak sklopio oči.
- Zoi, idi i sačekaj kola hitne pomoći, molim te -Morena joj je
izdala uputstva, i brbljiva sestra je izašla. Morena se nasmešila
Nejtanu kao da se izvinjava. - Udahni duboko. Na spisku dežurstva
je cele nedelje.
- Okej - klimnuo je glavom, ali nije uzvratio osmeh, nije se nimalo
potrudio da kaže ili uradi bilo šta, i Morena je bila i zabrinuta i malo
povređena. Možda ga ne nervira Zoi. A možda ona? Nesigurnost je
ponovo počela da pokazuje svoje ružno lice, ali baš sada za to nije
bilo vremena i ona ju je svesno odbacila da bi se koncentrisala na
posao.
Morena se okrenula od njega i otišla do lavaboa da opere ruke i
navuče rukavice pre nego što obuče mantil za jednokratnu
upotrebu. Nejtan je bez reči učinio to isto i ubrzo su Samer i njen
kolega ugurali pacijenta na kolicima. Morena je prišla sa strane i dok
su izbrojali do tri, premestili su pacijenta na bolnička kolica, pa je
Samer još jednom ponovila listu povreda.
Nejtan je pregledao ženice pacijenta, a Morena je uzela stetoskop
iz fioke i poslušala mu otkucaje srca.
- Zdravo, dečko - Morena je rekla mladiću, koji je izgledao kao da
ima trinaest a ne sedamnaest godina.
- Zdravo - odgovorio je on slabim glasom.
- Zenice iste i reaguju na svetio - izjavio je Nejtan. Morena je
klimnula glavom i izvadila slušalice iz
ušiju, spuštajući ih oko vrata. - Ja sam Morena. Kako se ti zoves?
- Da li ste vi ovde lekar?
- Jesam. Ovo je Nejtan. Kako se ti zoveš?
by voki
111
- Adam.
- Možeš li da se setiš šta se dogodilo, Adame? - Morena se
nasmešila u znak zahvalnosti dok su Samer i njen pomoćnik izlazili
iz sobe. Nejtan je već procenjivao Adamove povrede i pravio opšta
zapažanja dok je on govorio.
- Samo sam se zabavljao s drugarima i izgubio ravnotežu i
okliznuo se. Bilo je to tako iznenada i nisam znao da su stene tako
nesigurne i... — U očima su mu se nazirale suze pa je Morena nežno
stavila svoju ruku na njegovu.
- U redu je. Da li si odavde ili si došao iz Adelejda na dan?
- Iz Adelejda.
- Dobro. Treba da obavestimo tvoje roditelje i...
- Moji drugovi su ih već zvali.
- Dobro. Dok ne stignu tvoji roditelji, mi ćemo ti previti rane. -
Morena je pregledala čvorugu na Adamovoj glavi. Bilo je dosta krvi,
ali kad je pažljivo očistila taj deo da bi mogla bolje da pogleda,
videla je da razderotina nije tako duboka. - Ovde će biti potrebno
nekoliko šavova - rekla je - ali u suštini, nije tako loše.
- Da li se stvarno sećaš pada ili samo pričaš ono što su ti drugovi
rekli? - Nejtan je upitao, prišavši Moreni tako da pacijent može da
vidi s kim razgovara.
- Sećam se da sam bio na stazi, znate, da sam se šetao, i sećam se
da sam bio na vrhu i vikao i onda... Osetio sam bol i ljudi su se
naginjali iznad mene.
Nejtan je klimnuo i izmerio krvni pritisak mladića. Bio je malo
povišen, što je bilo uobičajeno za takve okolnosti. - Imao si puno
sreće, Adame. Povredio si ozbiljno oba stopala i imaš nekoliko
polomljenih kostiju, ali ćemo te odvesti na snimanje, da bismo mogli
da procenimo koliko su povrede ozbiljne.
- Da li imaš bolove? - Morena ga je pitala.
- Ne. Žena iz hitne pomoći mi je dala nešto, ne znam šta, i sada je
O.K.
- Dobro onda, vodimo te na snimanje.
- Ja sam popunio nalog - rekao joj je Nejtan, i pružio ga Zoi koja
mu je rado asistirala tokom pregleda pacijenta. - Tražio sam
by voki
112
rendgenski snimak oba stopala, anteroposteriorni snimak desne
golenjače, kičmenog stuba i lobanje. Da li misliš da je potreban
skener glave? - upitao je Morenu, i ona je klimnula.
- To možemo kasnije da obavimo. - Ponovo je usmerila svoju
pažnju na Adama. - Da li si uopšte povraćao? Da li ti je bila muka?
- Ne. Da li je to dobar znak?
- Da. - Nasmešila mu se. - Biće ti dobro... s vremenom.
- Da li ste sigurni? - To se uvek ponavlja, preosetljivost, i ma koliko
mladići njegovog uzrasta sebe smatrali odraslima, kada se desi
ovako nešto, često shvataju da su im potrebne majke isto koliko i
sedmogodišnjacima.
- Sigurna sam. Zoi će te sada odvesti na snimanje. Što pre budemo
saznali koliko si povreden, brže ćemo moći da reagujemo kako
treba.
Kada su ga odvezli, Nejtan ju je pogledao. - Pa, baš si ga osvojila.
- Sumnjam. U meni vidi majku.
- Dobro ti to ide - odgovorio je Nejtan, pre nego što je skinuo
rukavice i izašao iz sobe. Morena se na-mrštila, jer nije bila sigurna
šta da misli o njegovom komentaru, ali se ubrzo nije više razmišljala
o tome pošto je morala da napravi izveštaj. Kad se vratila u
prostoriju za osoblje, Nejtana nije bilo tamo i pojavio se iznenada ko
zna odakle kada su vratili Adama sa snimcima.
Morena je počela da ih analizira: - Tri frakture metatarzalnih
kostiju na levoj i dve na desnoj, kao i fraktura leve petne kosti. Ovaj
dečak neće moći da hoda izvesno vreme. - Uzdahnula je. - Desna
golenjača i lišnjača. - Zavrtela je glavom. - Prelom sa dislokacijom.
- Biće potrebno vremena za osteosintezu - složio se Nejtan, dok je
stajao iza nje. Bio je sasvim blizu, toliko blizu da je mogla da oseti
toplotu njegovog tela. Njegov svojstveni miris ju je okružio kao
topla dobrodošlica i ona je potisnula sve veći osećaj neizvesnosti koji
se trudila da drži pod kontrolom još od trenutka kad ga je videla
onako neraspoloženog.
- Tačno. Za to služi hirurgija.
- Da li imate ortopedskog hirurga ovde u Viktor Harboru?
by voki
113
- Imamo hirurge koji dolaze da obave preglede i urade neke od
intervencija, ali nikoga za ovakve slučajeve. Ne, transportovaćemo
Adama u Zdravstveni centar Flinders, to je najbliža veća bolnica.
- Srećom, lobanja izgleda neoštećena, a isto tako i kičma - primetio
je Nejtan, naginjući se napred da pokaže na određeni snimak. Dok je
to radio, njegova ruka je dotakla Moreninu i njenim telom prođoše
žmarci. - Izvini. - Ta reč se jedva čula i on se pomerio tako da se više
nisu dodirivali.
- On je srećan momak - dodao je Nejtan, tek da kaže nešto da bi
prikrio utisak koji Morena ostavlja na njega. Trudio se svim silama
da kontroliše želju koja ga je obuzela onog trenutka kad ju je
ugledao tog popodneva. On mora da se kontroliše, naročito posle
jučerašnjeg poljupca. Proveo je užasnu noć - najgoru otkad ju je
upoznao - jer je ostao budan, osećajući krivicu što je poljubio ženu
koja nije njegova supruga.
- U pravu si - reče Morena, a on primeti jedva osetno podrhtavanje
u njenom glasu. - Ja pretpostavljam da je reč o podlivu oko trtične
kosti, ali prema ovim snimcima, dobro je. - Okrenula se da potraži
snimke skenera i pošto nije mogla da ih pronađe, pogledom je
potražila Zoi. Sestra je baš izlazila iz jedne od soba previjališta, i
uputila se prema njima. - Zoi, da li je Adam već išao na skener?
- Aparat nešto nije u redu - obavestila ih je Zoi, a Morena je
zakolutala očima. - Cele nedelje imaju problema s njim.
Uzdahnula je. - Dobro. Pošto nije povraćao a njegove ženice su
normalno reagovale na svetlost... - pogledala je u Nejtana očekujući
podršku i on je klimnuo glavom. - A lobanja i kičma ne pokazuju
oštećenja, tako da nema opasnosti da se transportuje u Adelejd bez
skeniranja. Oni to mogu tamo da urade.
- Slažem se - reče Nejtan. - Zoi, možete li da odete i posmatrate ga
ponovo, molim vas?
- Svakako, slatkišu. - Namignula mu je dok je odlazila, vrckajući
kukovima.
- Strašno. Postaje sve napadnija.
- Pričaj mi o tome. - Nejtan je seo umorno u jednu od stolica. - Da li
su sve sestre ovde kao ona?
by voki
114
Morena je zavrtela glavom i nasmejala se. - Bio si u stanju da
izađeš na kraj sa osobljem u staračkom domu, a da ne pominjem
gospođu Metjuz koja je flertovala sa tobom. A bilo je dama u
penzionerskom naselju koje su bile tako bezočno napadne u svojoj
ljubaznosti da sam pomislila da će njihovi jajnici možda ponovo
proraditi. Oh, a takođe i gospođa Henderson, koju si uspeo da
šarmiraš svog prvog radnog dana. Gospoda Henderson - rekla je
naglašavajući - koja se nikada ne smeje niti ima lepu reč ni za koga, i
ti si došao, i šarmi-rao je toliko da je otrčala kući da peče biskvite za
tebe - a ti se brineš zbog Zoi? - završila je ona s nevericom.
Nejtan se namrštio. - Kad ti to tako opišeš...
- Veruj mi. Ti možeš da izađeš na kraj s njom.
- Ali da li mogu da izađem na kraj s tobom? - Ovo je izgovorio sa
uzdahom, kao da se miri sa sudbinom i Morena je samo mogla da
zuri u njega.
- Šta to treba da znači? - Zabrinutost se ogledala na ćelom njenom
licu i Nejtan je zavrteo glavom i ustao.
- Ne znam. - Prošao je rukom kroz kosu, pa su neki pramenovi
ostali malo da štrče. Morena nije mogla a da se ne osmehne na to
kako divno izgleda... divno i ranjivo. - Ne mogu da razmišljam
jasno, ja... jedva da sam i spavao prošle noći. Osećam se... užasno i
kriv sam jer želim da budem s tobom, ali istovremeno znam da je to
pogrešno.
- Zašto je to pogrešno? - Morena je bacila pogled oko sebe, znajući
da za ovakvu priču nije ni vreme ni mesto. - Slušaj, kroz nekoliko
sati ćemo završiti i šta misliš da dođeš kod mene na večeru? Ništa
posebno... mada imam bocu širaza iz jedne od lokalnih vinerija. -
Nejtan se nasmešio na njene reči. -I samo da razgovaramo. Da
razjasnimo neke stvari. Šta misliš?
Nejtan se osvrnuo oko sebe, i video kako se Zoi vraća prema
njima. - O.K.
- Dobro. - Morena je želela da ga dodirne, da ga zagrli, da ga ubedi
da je u redu da izađe iz svoje sigurne zone, ali je znala da to ne bi
bila prava stvar, a najmanje što je sada želela jeste da se on povuče.
Ma šta da se događa među njima, previše je važno da bi se
by voki
115
rizikovalo jednim pogrešnim potezom. Nastavili su da rade tokom
cele smene, i oboje su razgovarali sa Adamovim rodireljima kad su
stigli i ostali su sve dok njihov pacijent nije uspešno ukrcan za ZCF.
Dvadeset minuta kasnije primili su još jedan poziv i ovog puta je
Nejtan zapisao podatke. Pošto je spustio slušalicu, pogledao je u
Morenu. - Bila je to Samer. Saobraćajni udes na deset minuta od
grada. Na putu je prema nama da nas pokupi pošto je rekla da ćemo
svakako biti potrebni na mestu nesreće zbog izvlačenja žrtava.
- O.K. - Morena se okrenula prema Zoi, koja je naišla kad je Nejtan
završio. - Zoi, pronađi mog oca i reci mu šta se dogodilo. On može
da pokriva Urgentno dok se mi ne vratimo. Potom, pozovi Flinders,
obave-sri ih da imamo saobraćajni udes i reci da pošalju helikopter
za transport. Biće mi potrebne još tri sestre. Ako imate bilo kakvih
pitanja, pitajte mog oca.
- Razumela sam - rekla je Zoi, i za trenutak je Morena pomislila da
ova devojka namerava da se uozbilji, ali je Zoi rekla: - Ko je vaš
otac?
Kolutajući očima, Morena joj je sve napisala dok je Nejtan bio
zauzet pretraživanjem ormana, pokušavajući da pronađe stvari za
koje je mislio da će im trebati. - Treba da se presvučemo - rekla mu
je Morena, i povela ga do svlačionica gde su se oboje presvukli u
specijalne narandžaste kombinezone. Kad je hitna pomoć stigla,
oboje su bili spremni da krenu. Morena je prva ušla, pa je ušao
Nejtan i zatvorio vrata, pomažući joj da namesti pojas pošto nije
mogla da nade kopču.
- Bedžer je otišao ispred drugim kolima - Samer je rekla za svog
kolegu.
- Da li su u pitanju jedna kola? Dvoja kola? — upitala je Morena.
- Najmanje troja, po onome što su mi rekli. I jedan kamion.
Očigledno je taj sleteo s puta i prevrnuo se. Jedna kola su se
prevrnula, a druga su blokirala saobraćaj prema Adelejdu.
- Policija?
- Trebalo bi da stigne tamo pre nas - rekla je Samer dok se
koncentrisala na vožnju, i sa uključenom sirenom vesto jurila
by voki
116
ulicama. Sunce će zaci kroz jedan sat i bilo bi jako važno da obave
glavni deo posla pre toga.
Kad su se približili mestu udesa, Samer je usporila kola hitne
pomoći i Moreni je bilo drago što vidi da je viši narednik Trejsi već
prisutan i razgovara sa radoznalim putnicima iz kola koja su se
vraćala u Adelejd. Samer se probila kolima što je moguće bliže
mestu nesreće i kad su prošli pored prvih kola, Morena je počela
teško da diše. Kola su se očigledno prevnula nekoliko puta i mada
su sada bila na točkovima, krov je bio smrskan.
Bila je zapanjena. - Kako neko može da preživi ovako nešto?
- Ljudi su preživeli i gore stvari - bilo je sve što je on rekao, i znala
je da je u pravu. Ovo nije bila prva saobraćajna nesreća koju je
videla, niti će biti poslednja. Druga dva automobila su bila dalje niz
put, a jedan od njih je blokirao saobraćaj za Adelejd, kao što je javlje-
no. Srećom, činilo se da vozač tih kola nije ozbiljno povređen, pošto
je stajao pored kola i pričao s jednim policajcem, pokazujući nešto i
delujući veoma ozbiljno. Međutim, niz čelo mu je curila krv pa će
morati da ga pregledaju zbog povreda glave.
Druga kola su bila na Šljunkovitoj zaustavnoj traci, ulubljena i
izudarana sa svih strana, ali ne toliko mnogo kao ona koja su se
preturala. Kamion je bio u blizini puta, okrenut na bok na suvoj
travnatoj površini, a njegov tovar je bio razbacan svuda naokolo.
- Hvala bogu što nije bila cisterna za gorivo - rekla je Samer kad je
konačno zaustavila hitnu pomoć. Svi su istrčali iz kola, noseći svoje
lekarske torbe.
- Morena... ti preuzmi ona prevrnuta - rekao je Nejtan
autoritativno. - Ja ću proveriti ova kola ovde... - pokazujući na kola
pored bankine - ...a zatim vozača kamiona. Samer, ti se pobrini za
vozača koji razgovara s policajcem. Gde je tvoj kolega?
- Bedžer? - Pogledala je okolo. - Tamo preko, sa vozačem kamiona.
Nejtan je klimnuo i krenuo, osvrnuvši se samo jednom da vidi
kako Morena ide prema kolima koja su se prevrtala. Nadao se da
putnici nisu u tako lošem stanju kao i vozilo. Kad je došao do kola
pored bankine, zavrteo je glavom. Čak i sa mesta na kome je stajao,
mogao je da vidi vozača - koji je bio jedini putnik u kolima - kako je
by voki
117
klonuo preko volana pod jako čudnim uglom. Nije bilo moguće ući
kroz vrata vozača, pa je pokušao na druga, ali su sva bila
zaglavljena zbog udara. Prozor zadnjih vrata sa vozačeve strane bio
je slomljen i pošto je pažljivo odstranio ostatak stakla jednim krajem
baterijske lampe, Nejran je mogao da odglavi vrata sa strane, pa su
se otvorila. Dozivao je vozača, ali nije bilo odgovora. Ulazeći polako
u kola, krenuo je prema prednjem delu. Navukao je rukavice i
prstima pritisnuo vrat vozača. Nije se osećao puls.
Izvadivši medicinsku lampu, pažljivo je podigao glavu vozača i
proverio mu ženice.
- Ukočene i proširene - rekao e, a zatim pogledao na sat da bi
mogao da izvesti o vremenu smrti. Krećući se pažljivo unazad,
izašao je z kola, okrenuo se i našao licem u lice sa policajcem.
- Mrtav je. - Nejtan je skinuo rukavice i uzeo medicinsku torbu.
- Polomljen vrat. Verovatno je umro prilikom sudara.
- U redu. Doneću ceradu da prekrijemo kola. - Policajac je malo
oklevao. - Ko ste vi?
- Doktor Nejtan Jang – rekao je dok je odlazio prema vozaču
kamiona, ne dozvolivši policajcu dalji razgovor. - Bedžer? - pozvao
je Nejtan, i bolničar se pojavio. - Izveštaj?
Bedžer je počeo da daje Nejtaau kratak izveštaj u vezi sa vozačem
kamiona kad se iz pravca prevrnutih kola čulo glasno dozivanje.
- Nejtane!
- To je Morena. — Nejtan je već pohitao u njenom pravcu. - Ti
možeš sa ovim ovde da se izboriš, zar ne, drugar?
- Svakako. Idi.
Nejtan je prišao brzo ali veoma oprezno do strane gde je bila
Morena. - Šta se dešava?
- Ne mogu da ih izvučem! Ne mogu da ih izvučem! - vikala je
uzrujano. Nejtan je bio malo iznenađen što je vidi tako potresenu.
- Morena? - Spustio je torbu i stavio ruke na njena ramena.
- Trebaće nam milicn godina da bismo ih izvukli. Brzo. Moramo
da damo obaveštenje preko radio-stanice. Moraće da dođu iz
Adelejda. Odmah sve organizuj.
by voki
118
- Hej! Sačekaj trenutak! - Primorao ju je da ga pogleda ali je ona još
uvek govorila nešto nerazgovetno.
- Ne. Ovo nije moguće. Moram da ih izvučem. - Istrgla se od njega i
vratila do kola, pokušavajući da smisli način kako da ude, drmajući
ručke, ali nije uspevala.
- Koga da izvučeš? Da li ih poznaješ? - Bio je pored nje i virio u
kola. Mogao je da vidi ženu na suvozačevom sedištu, muškarca na
sedištu vozača i... Zagrcnuo se jer mu je trenutno pozlilo. Bebu
pozadi.
- Da li je to beba?
- Da. To je Ivan. Ovo je Kejli, ćerka gospodina Dinzmora. Ono je
njen muž Sajmon, Nejtane. - Zgrabila ga je za ruke. - Moramo da ih
izvučemo. Moramo da smislimo način.
Klimnuo je glavom, pokušavajući da se pomiri sa činjenicom da je
beba pozadi. Ne bilo koja beba već najmlađe unuče gospodina
Dinzmora - beba istog uzrasta kao i Konor. Morena je u pravu.
Moraju da pomognu toj porodici, posebno zato što je ovog vikenda
godišnjica smrti gospođe Dinzmor.
- Koja je procedura, Morena? - upitao je.
- Ja mogu tu da vam pomognem - čuo se jedan glas i Nejtan se
okrenuo. - Viši narednik Trejsi - rekao je čovek. - Ko je u kolima,
Morena?
- Kejli Dinzmor. - Nije bilo bitno što je Kejli pro-menila prezime
kad se udala za Sajmona - Trejsi je odmah znao o kome govori i
Nejtan je primetio kako se njegov stav menja. Sve je sada drugačije.
Ovi ljudi u kolima nisu samo pacijenti koji su doživeli nesreću, oni
su porodica, i ako je išta naučio o malim gradovima, to je da oni brinu
o svojima.
- U redu. - Trejsi je klimnuo glavom i pritisnuo dugme na svojoj
radio-stanici. - Gde su ta vatrogasna kola? - zaurlao je. Nastavio je
da izdaje naređenja i prima informacije dok su Morena i Nejtan
pokušavali da nađu način da uđu. Trejsi je naredio svom mlađem
pomoćniku da donese polugu a Morena je predložila da pokušaju
da otvore gepek, nadajući se da će tako moći da uđu, ali to nije bilo
by voki
119
moguće. Čula je neki zvuk iz kola dok su se Nejtan i Trejsi pitali da
li mogu da uđu kroz smrskanu šoferšajbnu.
Morena je otišla do prozora i pogledala unutra. Taj zvuk koji je
čula bio je bebin plač i ona je u sebi zahvalila bogu. Plač je za njene
uši bio muzika i on joj je dao nadu.
- Nećemo ih pomerati dok ne sklone krov, ali moramo doći do njih
da im pomognemo - rekao je Nejtan.
Morena je bila ispunjena novom snagom i, s polugom u ruci, još
jednom je pokušala da otvori vrata gde je bila Kejli, i ovog puta
uspela da razdvoji metal.
- Nejtane! - viknula je, i on je brzo došao do nje, i odmah uzeo
polugu i vukao svom snagom. Vrata su polako počela da se otvaraju
i istovremeno je Kejli počela da se budi. Gurali su i vukli, radeći
zajedno i ne zadugo, uspeli su da udu i pregledaju Kejli.
Morena se nagnula i uzela svoju prijateljicu za ruku. - Kejli? Da li
me čuješ? Ja sam, Morena.
- Morena? - Kejlin glas je bio tih i sanjiv. - Gde sam?
- Dogodila se nesreća. Samo se ne pomeraj. Izvući ćemo te napolje.
- Sajmon? Ivan? - To su bile sledeće reči koje je Kejli izgovorila i
Morena je pokušala da je uteši što je bolje umela. Sajmon se još uvek
nije pomerao, ali s mesta na kome se nalazila mogla je da primeti da
još uvek diše.
- Pokušaću ponovo da otvorim Sajmonova vrata -rekao je Nejtan.
Bio je dovoljan sam jedan mali pod-strek pa da adrenalin ponovo
poraste.
Morena je uspevala da održi razgovor s Kejli dok ju je pregledala,
srećna što vidi da je njena prijateljica pretrpela samo posekotine i
modrice. - Možeš li da mrdaš prstima? - pitala ju je, i sa
zadovoljstvom shvatila da ona to dobro radi. Morena je nastavila da
testira svoju prijateljicu ali je bila sigurna da joj kičma nije
povređena. Ipak, namestila je cervikalnu kragnu oko Kejlinog vrata
baš kada je Nejtan napravio mali pomak sa Sajmonovim vratima.
- To volim da vidim - rekla je, osećajući kako se prvobitni teret s
njenog srca dramatično smanjuje. Ivan je još uvek plakao u zadnjem
delu kola, ali se malo umirio kad je čuo majčin glas. Morena je još
by voki
120
uvek pokušavala da smisli kako da dođe do njega, ali je u tom
trenutku izgledalo da se to može uraditi samo kad pomere Kejli ili
Sajmona.
Nejtan je uspeo da otvori Sajmonova vrata dovoljno da može da se
provuče kroz otvor i proveri njegove povrede. - Sajmone? - pozvao
ga je, i posle trećeg pokušaja, kad je i Kejli počela da ga doziva,
Sajmon se konačno odazvao. Svi su odahnuli sa olakšanjem.
Kada je sledeći put Morena obratila pažnju na okolinu, sunce je
već bilo zašlo, na mestu nesreće je sijala bleštava svetlost kola hitne
pomoći, a i vatrogasna kola su već bila tamo. Bila je samo delimično
svesna svega što se događa oko nje, jer su njenu pažnju zaokupljali
njeni prijatelji.
Bedžer je uspeo da pomogne vozaču kamiona da izađe iz vozila, a
zatim ga je odvezao u bolnicu dok se Samer baš vraćala iz bolnice,
pošto je odvezla vozača drugih kola. Prišla je da vidi da li može
ikako da pomogne.
- Upravo čekamo da se desi čudo - rekla je Morena, osećajući kako
topao večernji povetarac počinje da pirka. Podigla je pogled prema
oblacima koji su se gomilali i zavapila. - Samo mi nemojte reći da će
biti grmljavine. To je poslednja stvar koja nam je potrebna.
- Nisu najavili kišu - reče Samer. - Ali to ne znači da nećemo imati
munje.
Morena je protrljala oči rukama, zabrinuta za svoje prijatelje, a
posebno za malog Ivana. Još uvek je disao i povremeno plakao ali
nisu mogli da dopru do njega da ga pregledaju - ne pre nego što
pomere Kejli ili Sajmona. Sajmonove povrede su bile mnogo
ozbiljnije od Kejlinih i Morena je već pripremila svoju prijateljicu da
će Sajmon morati da bude prebačen helikopterom do Zdravstvenog
centra Fllinders na lečenje.
- Zašto danas?! — Kejli je ponovila, dok je nov napad plača
propratio njene reči. - Zašto sada?
- Znam - rekla je Morena, i uhvatila prijateljicu za ruku, nudeći joj
maramicu. - Ali ste svi živi. To je blagoslov.
- Tata ovo neće izdržati.
- O, videćeš da hoće. Jak je on kao bik iz Melija.
by voki
121
- Ali ove nedelje je trebalo da... - zaćutala je jer je Ivan počeo
ponovo da plače.
- Pst - Morena ju je tešila, i nije bila sigurna da li govori bebi ili
majci ili oboma. - Izvući ćemo te odavde. Brinemo o tebi. Nećemo
dozvoliti da vam se išta dogodi, zar ne, Nejtane?
- Svakako da nećemo - odgovorio je odlučno. Kejli je jecala, a onda
se slabašno nasmešila. – Sada vidim zašto ti se dopada.
Morena je pogledala u Nejtana, pa su im se pogledi sreli i za
trenutak je on zadržao svoj pogled na njoj.
- Ovoga sačuvaj - nastavila je Kejli i očigledno se nije obazirala na
zbunjenost koju bi neko od njih dvoje moglo da oseća.
- Hvala ti na savetu - samo je rekla Morena, ali joj je bilo teško da
skrene pogled. Nejtan joj se smešio. Nije to bio jedan od njegovih
veselih, blistavih osmeha, zbog kojih bi osetila slabost u kolenima.
Ne, to je bio mali, nesiguran osmeh, koji je bio ispunjen nadom.
Nisu joj zadrhtala kolena zbog takvog osmeha jer je otišao pravo do
njenog srca, ispunjavajući ga snagom... snagom da nastavi dalje.
Nada i snaga. Dobra kombinacija.
Iznad njih se začuo glasan prasak i svi su pogledali uvis. Nebo se
osvetlilo na nekoliko trenutaka. Nejtan se ispravio na mestu na
kome je upravo završio pregledanje Sajmona, i pogledao prema
kamionu, koji je bio okrenut na stranu. Ekipe za raščišćavanje su bile
zauzete rasklanjanjem ruševina. Još jedan prasak, vazduh oko njih
se ispunio elektricitetom i Nejtan je osetio kako mu se dlačice na
vratu ježe. Munja, suva mrka trava, uništen kamion - bila je to loša
kombinacija, i tek što su mu te misli prošle kroz glavu, začuo je
povike ljudi koji su radili oko kamiona.
- Požar. Zapalio se! - Viknuo je jedan od njih.
- Svi se pomerite! - Trejsi je vikao, a ljudi nisu čekali uputstva da se
udalje na bezbedno rastojanje. Morena je posmatrala - sve se
dogodilo tako brzo, preokrenuvši situaciju u deliću sekunde. Sve što
je do malopre bilo relativno pod kontrolom, sada je imalo katastro-
falne posledice.
Mogla je da vidi plamenove koji su počeli da zahvataju travu, a
zbog toplog povetarca koji ih je potpirivao, postajali su sve veći i
by voki
122
brzo se širili. Vatrogasne ekipe su trčale okolo, pokušavajući to da
spreče. Sve je izgledalo kao na usporenom snimku. Pogledala je u
Nejtana, on se okrenuo da pogleda u nju i bez reči su odlučili šta
treba da urade... Opasnost od požara je bila neminovna i evakuacija
je bila pitanje života i smrti. Nije bilo više vremena za čekanje.
- Samer - reče Morena, naginjući se. - Moramo da izvučemo Kejli i
Sajmona iz kola. - Samer je brzo dodala Moreni velike makaze da
preseče pojas Kejlinog sedišta. - Ja mogu nju da izvučem. Pomozi
Nejtanu.
Samer je uradila kako joj je rečeno i Morena je uspela da izvuče
Kejli, srećna što je ranije proverila da njena prijateljica nema povrede
kičme. - Ja ću nju preneti - rekao je Trejsi, stvorivši se pored Morene
onog trenutka kad je iznela Kejli iz kola.
- Ivan. Šta je sa Ivanom? - Kejli je jecala.
- Uzećemo ga. Iznećemo ga - rekla je Morena, i brzo se sagnula u
kola, pokušavajući da dopre do zadnjeg dela. Mogla je da se
provuče donekle ali joj ruke nisu bile dovoljno dugačke da dohvati
Ivana. Uspela je ipak da ga dobro pogleda i osim jedne čvoruge na
glavi, izgleda da nije imao drugih povreda. Sedište u kome se
nalazio u potpunosti ga je zaštitilo, što mu je, uostalom, i bila svrha.
Trebalo je da se preseku kaiševi da bi mogli da ga izvuku, ali ona to
nije mogla da izvede. Jednostavno nije mogla da ga dohvati.
- Kako je on? - upitao je Nejtan dok su se pripremali da iznesu
Sajmona, jer su ga čekala spremna nosila.
- Dobro izgleda ali ne mogu da ga dohvatim.
- Pomozite mi začas - rekao je Nejtan, i oni su se usredsredili na to
da iznesu Sajmona, dok se vrelina požara osećala sve bliže. Mada se
vatrogasna ekipa borila, zbog vetra koji je kovitlao sve što mu se
našlo na putu, nije se moglo predvideri da li će moći da stave požar
pod kontrolu.
Morena je skrenula pogled sa vatre na Nejtana. -Moramo da
izvučemo Ivana.
Nejtan je mogao da oseti sve veću histeriju u njenom glasu. -
Izvući ćemo ga. - Uhvatio ju je za ruke. -Obećavam ti, Morena. Idi
do Kejli. Ja ću izvući Ivana.
by voki
123
- Ne idem od tebe - izjavila je odlučno.
- Nije bezbedno.
- Ne idem bez tebe - bila je uporna.
- Ja mogu da ga izvučem - rekao je Nejtan, ušavši u kola sa strane
gde su putnička sedišta. Pogledao je malog dečaka, koji je sada
glasno plakao, dok mu se u glasu osećao strah. Nejtan ga nije krivio,
nije ga uopšte krivio. Nejtan je čvrsto stisnuo zube, odlučan da spase
ovu porodicu. Da pruži priliku Kejli, Sajmonu i malom dečaku
Ivanu da provedu još mnogo dana zajedno s gospodinom
Dinzmorom. On nije bio u mogućnosti da spase svoju ženu i
nerođeno dete. On nije bio tamo - niko nije bio. Pa to se ovog puta
neće dogoditi. On će spasti bebu i mada se vrelina plamenova
pojačavala svakog trena, on je nastavio. Ispruživši ruke napred,
uspeo je da ih stavi na kaiševe koji su držali Ivana. Kopča je bila
zaglavljena.
- Morena, makaze! - zapovedio je. Mogao je da čuje kako im Trejsi
viče da se evakuišu, da ne želi da izgubi dva dobra lekara. Morena
nije obraćala pažnju na njegove reči i pružila je Nejtanu makaze.
Nejtan se bacio na posao dok mu je znoj kapao jer se toplota
pojačavala. Sigurnim i čvrstim pokretima, presekao je pojas, i
odmah oslobodio Ivana. Beba je počela još više da se koprca, jer nije
bila čvrsto vezana, i za trenutak je Nejtanu bilo teško da je uhvati.
- Budi miran - naredio je, i da li iz straha zbog dubokog glasa ili
načina na koji je Nejtan izgovorio te reči, tek to je bilo dovoljno da
zaplaši Ivana i da Nejtanu dovoljno vremena da uvuče svoje velike
šake ispod bebe i izvuče je. Dok je izlazio, čuo je kako ga Morena
zove, a glas joj je bio ispunjen strahom i strepnjom. Pogledao je kroz
prozor i video kako narandžasta vatrena kugla ide prema njemu i
nekako je, a da još uvek nije bio siguran kako, dodao ubrzanje, a
adrenalin se povećao dok je štitio bebu svojim telom i izašao na
sigurno.
Pet sekundi kasnije, kola iz kojih je upravo izvukao Ivana, bila su
u plamenu, potpuno spržena. Vatra nije uzela njihove živote. Oni su
pobedili!
by voki
124
Nejtan se srušio na zemlju gde je Trejsi obeležio bezbednu zonu,
prepustivši Samer da uzme od njega Ivana. Savladala ga je
iscrpljenost pa je legao na leđa i teško disao.
- Nejtane? - Morena je bila pored njega, pritiskajući prstima njegov
vrat, kontrolišući njegov puls, stavljajući ruku na njegovo srce.
- Morena. - Otvorio je oči i pogledao u njeno zabrinuto lice. Ona je
neverovatna. Ona je divna, ona je čudesna, ona je... njegova. Mogao
je to da vidi. Posle ovoga što su preživeli, ne može se poricati ono
što osećaju, i on je nekako pronašao malo snage i stavio svoje ruke
oko njenog vrata, povlačivši njenu glavu naniže, da bi mogao da
dotakne njene usne.
Taj poljubac je bio sve - sve što joj je bilo potrebno. Nejtan je bio na
sigurnom. Nejtan je spasao Ivana. Nejtan ju je ljubio ispred svih i
njoj to nije smetalo.
9.
Izgledalo je kao du su prošli sati pre nego što su se vratili u
bolnicu da se pobrinu za svoje pacijente. Morena nije mogla da se
otme utisku da se njen odnos sa Nejtanom večeras nekako uobličio.
Iako je majci rekla da će se stvari između njih odvijati postepeno, to
je sada izgledalo nemoguće. Njihovi životi su bili u opasnosti i to je
sve promenilo.
Konačno je sve obavljeno i očišćeno. Kejli i Ivan su smešteni na
odeljenje, a gospodin Dinzmor je spavao na pomoćnom krevetu
pored njih. Siroti čovek je izgledao kao duh proteklog Božića kad je
stigao u bolnicu, ali pošto je video ćerku i uzeo unuka u naručje,
njegovo lice je sinulo. Moreni su pošle suze kad je videla taj prizor i
osetila je Nejtanovu ruku na svom ramenu. Kad ga je pogledala, on
by voki
125
nije pokušao da sakrije svoja osećanja i ona je mogla da vidi tragove
jakog bola iz njegove prošlosti.
Reči nisu bile potrebne jer ga je obgrlila oko struka i privukla sebi.
Sajmon je helikopterom prevezen u Flinders i obavešteni su da je
izašao iz hiruške sale jer nije životno ugrožen, i da se dobro
oporavlja na Odeljenju intenzivne nege.
- Zar nisi pre nekoliko sati pominjala neku večeru? - promrmljao je
Nejtan i ona mu se nasmešila.
- Tipično za muškarce. Samo mislite o svom praznom stomaku.
Za trenutak ju je pogledao, a onda tiho rekao: - Ne razmišljam
samo o tome. - Morena je naslutila značenje tih reči i mogla da vidi
svetlucanje u njegovim očima. - Hajde da se presvučemo i odemo
odavde. Čekaću te napolju.
Kad se presvukla, požurila je napolje i potražila ga na parkingu.
Pitala se koja kola on vozi jer je od njegovog dolaska stalno ona
vozila. Iz nekog razloga, zamišljala ga je u klasičnim kolima, ali
takvih kola nije bilo na parkingu. Možda je došao pešice, mada je
njegov stan prilično udaljen. Morena se namrštila a zatim okrenula
kad je čula šišteći zvuk bolničkih vrata koja se otvaraju. Zviznula je
kad je videla Nejtana obučenog u iznošenu kožnu jaknu i sa
kacigom na glavi.
- Ti voziš motor!
- Problem?
- Ti si lekar! - rekla je, kao da to sve objašnjava.
- Znam. Problem?
- Ti znaš kakva je statistika kada su u pitanju povrede vozača
motora. Viđao si ih, lečio, pa ipak se odlučuješ da ga voziš?
- Ako se vozi kako treba, ne postoji razlog zbog kog nije isto toliko
siguran kao i kola. Iznenađuješ me, Morena. Mislio sam da nemaš
predrasuda kada su u pitanju motori.
- Nemam predrasuda prema motorima. To me vređa. Ja sam
samo... - Ona je zaćutala.
- Samo šta? - požurivao ju je.
- Znaš šta? To se mene ne tiče. - Zavrtela je glavom i krenula
prema kolima, koja je bila parkirala baš do tog motora kad je došla,
by voki
126
ne znajući da je Nejtanov. Trenutak kasnije ga je napala. - Da li si
ikada imao saobraćajnu nesreću?
- Ne ozbiljnu. U stvari, imao sam mnogo ozbiljniju nesreću kolima
tako da zbog toga padaju u vodu sve tvoje teorije.
- To nisu teorije. Postoji potvrđena i dokazana medicinska
dokumetacija.
- Zašto je za tebe to takav problem? - Zastao je, pokušavajući da je
shvati. - Da li je Brus vozio moped?
Morena se narugala ovome. - Ni govora. Previše... obično za
njegov ukus. - Posmatrala ga je kako navlači jaknu, i dopalo joj se
kako pristaje njegovoj figuri, dopao joj se način na koji ističe njegov
dobar taman ten, dopao joj se način zbog koga je odmah ličio na
lošeg momka. Onda joj je odjednom sve postalo kristalno jasno. -
Naravno. Ti voziš motor jer on predstavlja određeni stepen slobode
koja ti je potrebna. - Zadovoljna što je konačno resila zagonetku,
otključala je kola i ušla. - Dobro, onda. Moram da uzmem Konora i
naći ćemo se kod mene.
- U redu. Da li hoćeš da kupim nešto usput za jelo? - Zastao je.
- Da li je nešto otvoreno u ovo doba noći?
- Tek je prošlo deset. Probaj u kineskom restoranu.
- Deset sati? Zašto imam osećaj da je mnogo kasnije?
- Bože moj, baš se pitam! - Nasmešila mu se.
- Da li treba da kupim nešto posebno za Konora?
- Ne. Za njega već imam gotovu hranu.
- O.K., onda. - Navukao je kacigu, sa još uvek podignutim vizirom,
dok je prebacivao nogu preko mopeda za koji joj se učinilo da je
Harli-Dejvidson. - Videćemo se kod tebe. - Namignuo joj je, spustio
vizir i dao pun gas. Morena nije mogla da se otme tom utisku - bila
je uzbuđena zbog njegove celokupne pojave.
Dok je Morena uspela da stigne kući, pošto je svratila do majke da
uzme Konora i bila iznenađena što je on još uvek budan i plačljiv,
Nejtan je već stajao ispred njenog stana, sa dve plastične kese u
rukama.
- Da li dugo čekaš? - pitala ga je, pošto je odvezala Konora i iznela
ga iz kola. Dečak je glasno plakao.
by voki
127
- Ne.
- Izvini. Zadržala sam se duže nego što sam mislila. Konor nije
nešto raspoložen za druženje, ako već nisi primetio. Trebalo je da
spava već odavno, ali mama kaže da je bio prilično nervozan.
Verovatno su zubi. - Očekivala je da će Nejtan spustiti kese i smisliti
neki izgovor na brzinu, a zatim nestati, pa je bila iznenađena kad je
on uzeo od nje ključeve i otvorio vrata.
- Smirićemo ga - rekao je Nejtan, i uneo kese u kuhinju.
Morena je stavila sina na krparicu za igranje na podu ali je beba još
glasnije zaplakala. - Samo treba da donesem nekoliko stvari iz kola -
rekla je istrčavši ponovo napolje. O, Konore. Kad bi samo hteo bar
večeras da bude malo mirniji. Bila je potpuno iscrpljena i zabrinuta
da će Nejtan pobeći svakog časa, posebno zbog cmizdrave bebe i
činjenice da nije veliki ljubitelj dece. Potisnula je tu misao, ne želeći
baš sada da se njome bavi.
Kad se vratila u kuću, videla je da je Konor prestao da plače.
Zapanjena, stajala je na vratima i zurila. Nejtan ga je uzeo u naručje i
ljuljuškao, govoreći mu nešto nežno.
- Eto, vidiš. Tako je bolje. Nemoj da sekiraš mamu, drugar. Ona se
brine o tebi i voli te tako puno, da čak i ja to mogu da vidim. I zato
nemoj da plačeš kad bi trebalo da joj se smeješ. Da li si razumeo?
- Mislim da jeste - rekla je Morena, a Nejtan se okrenuo da je
pogleda.
- Izvini. Nisam te čuo.
- Ne čudi me, pored buke koju je Konor pravio. To je dovoljno da
ti uši zvone danima nakon što prestane. - Nasmejala se pošto je
zatvorila vrata, i stavila bebinu torbu i svoju radnu torbu pored
vrata. - Daj, ja ću ga uzeti - rekla je, prilazeći mu.
- Ne. On je O.K. - Nejtan je pogledao u bebu koja se smirila, a
Morena nije mogla da poveruje da vidi sjaj u negovim smeđim
očima. Izgleda daje Konor omađijao Nejtana, baš kao i sve druge
koji ga vide. - Zašto mu ne pripremiš večeru dok je miran?
- Dobra ideja. - Ne želeći da prekida tek uspostavljenu vezu koju je
toliko želela, Morena je otišla u kuhinju, provirila u kese koje je
doneo i stavila nekoliko stvari u friz, između ostalih i sladoled koji
by voki
128
je kupio za desert, da se ne otopi. Uključila je klimu, posebno zbog
Nejtana koji je još uvek stajao tamo u kožnoj jakni, i dala se na
posao.
Konor je, na njeno iznenađenje, ostao miran i sasvim zadovoljan u
Nejtanovom naručju dok ona nije završila posao, i kada je konačno
večerao, počeo je da se smiruje.
- Mama je rekla da je po podne kasno zaspao, pa nije čudno što je
tako kenjkav. - Prešla je nežno rukom preko Konorove klonule
glave. - Jadno dete. - Kad je to uradila, on se još više ušuškao kod
nje. - Zao mi je zbog naše večere. Moraće da pričeka dok njega ne
sredim za spavanje.
- U redu je. Možemo lako da je podgrejemo.
- O.K. Pa... mislim da ću presvući svog sina, podo-jiti ga, a zatim
ga staviti u krevet. - Podigla je Konora i poljubila ga u stomačić, a on
joj se za uzvrat umorno nasmešio.
- Gde ga... uh... obično dojiš? - upitao je Nejtan.
- Ovde, ali to mogu večeras uraditi u njegovoj sobi ako ti je
neprijatno.
- Ne. U redu je.
- Obično uključim televizor. Mislim da mu ta buka pomaže da
zadrema, da budem iskrena.
- Nemoj da menjaš njegove navike samo zato što sam ja ovde.
Morena mu se nasmešila. - Pa, dobro. - Ona je nastavila da obavlja
uobičajene poslove oko svog sina, još uvek očekujući da Nejtan ode
u kuhinju i tamo nešto radi dok ona sedi na trosedu i doji Konora,
ali ju je Nejtan ponovo iznenadio time što je došao i seo pored nje, s
rukom preko naslona troseda dok su gledali televiziju u prijatnoj
atmosferi. Kad je sve završila i ostavila Konora da spava, vratila se u
sobu i videla kako Nejtan pregleda njenu kolekciju CD-ova, pušta
neki džez i priprema hranu u kuhinji.
- Uh - odahnula je i prihvatila čašu vina koju joj je pružio. - Hvala.
- Otpila je malo vina i spustila čašu na pult. - Kako mogu ja da
pomognem?
Nejtan se okrenuo i pogledao je. - Stvarno? Možeš da pomogneš
tako što ćeš mi reći šta se to događa između nas.
by voki
129
Morena je bila iznenađena njegovim recima ali je smatrala da ne
treba njega da krivi. Večeras je bilo toliko pomešanih osećanja da ni
sama nije mogla ništa da shvati.
- Zašto ne pripremimo hranu i ćaskamo uz večeru?
- Slušaj, sada mi samo reci. Šta osećaš prema meni?
- Kako...? - Morena je zavrtela glavom. - Ne počinješ s lakim
pitanjima, zar ne? - Uzela je čašu vina i otpila još jedan gutljaj. - Pa...
uh... prema tebi osećam... nešto posebno. Ti si na mojoj talasnoj
dužini, koju je, moram dodati, veoma teško pronaći... mislim,
nekoga na tvojoj talasnoj dužini. - Slegla je ramenima.
- Pogledaj nas, Nejtane. Poznajemo se tako kratko a već vodimo
ovakav razgovor.
- Ali šta je sa Brusom?
- Šta s njim? Kakve on ima veze sa ovim?
- On te je povredio. Zaklela si se da ti se to više nikada neće
dogoditi.
- Da li ćeš me ti povrediti?
Nejtan je zastao i za trenutak pogledao u tavanicu, sklopivši oči
pre nego što ju je ponovo pogledao. - Nikada namerno, Morena.
- Pa pretpostavljam, pošto si me pitao u vezi sa mojim bivšim
mužem, i ja treba tebe da pitam u vezi sa tvojom ženom. Da li te to
muči?
- Muči me? - Nasmejao se tužno. - Da. Moglo bi se reći. Juče sam te
poljubio. Zatim sam te poljubio večeras. Poljubio sam drugu ženu!
Prvi put za deset godina poljubio sam nekoga ko nije Lila.
- I pretpostavljam da nisi ni trenuo jer te je grizla savest zbog toga.
On je malo ćutao i ona nije bila sigurna da li vrši veliki pritisak na
njega, ali je on prvi započeo tu priču i ona se iskreno nadala da neće
pobeći baš sada kada dolaze do srži problema.
- Da li si spavala prošle noći?
- Da. O, da. - Uzdahnula je čežnjivo i to je bilo dovoljno da Nejtan
poželi da je uzme u naručje, ali se savladao... zasada.
- Nisu te mučila sećanja na Brusa?
- Nimalo. Shvatam da nas dvoje prolazimo kroz ovo na različite
načine, Nejtane. Moj muž je mene povredio i otišao je. Tvoja žena je
by voki
130
umrla. To su dve potpuno različite situacije i ne možeš očekivati da
reagujemo slično.
- Ti si, ipak, u stanju da nastaviš svoj život, da rizikuješ da budeš
povređena, da ponovo veruješ?
Pogledala je u njegove oči, želeći da on shvati koliko je ozbiljna. -
Da.
- Meni bi verovala?
- Već ti verujem. Nejtane, ja želim da mi pomogneš u poslu, želim
da dolaziš u moj stan, želim da budeš u blizini mog sina, želim da
uđeš u moj život. Da mi je neko rekao prošlog meseca da ću biti
spremna za tako veliku promenu, ja bih mu se nasmejala u lice i
rekla mu da je smešan. Ali sada... kada sam tebe srela, pričala s
tobom, bila s tobom... - uzdahnula je. - Nejtane, osećam se kao da si
me ponovo vratio u život. Ja sam žena koja veruje u drugu priliku i
mada nisam znala da takva postoji za mene, ti si me u to uverio.
- Znači, ti hoćeš da kažeš da ovo za tebe nije samo prolazna
avantura? Nije u pitanju samo privlačnost jer mislim da si seksi?
- Ne, ali to „što misliš da sam seksi" zaista može da pomogne. -
Ona mu se nasmešila, ali on nije uzvratio osmeh. Nije joj smetalo. -
Mi razgovaramo, Nejtane. Brus i ja nismo nikada razgovarali ovako,
nismo pričali ovako, čak ni na početku naše veze.
- Gospodin Dinzmor je rekao da ti ne veruješ mnogo ljudima.
- Stvarno? Izgleda da me poznaje bolje nego što sam mislila. Pa, u
pravu je.
- Pa ipak veruješ meni.
- Verujem.
- U vezi sa čim?
- U vezi sa svim. Mojim poslom, mojim sinom, mojim srcem...
U Nejtanovim očima se videla tuga i ona je više od svega želela da
je ukloni, da mu da dc znanja da za njih ima nade. - Ova veza kakvu
imamo nas dvoje, Nejtane, ona se ne dešava svakog dana. Retka je -
a ipak smo je ostvarili. Zar to nije divno?
Polako je klimnuo glavom.
- Pa pitao si me kakva su moja osećanja prema tebi, i mislim da je
sada na tebe red. Kakva su tvoja osećanja prema meni?
by voki
131
- Potresna. - Prošao je drhtavom rukom kroz kosu. - Ne mogu da
ne mislim na taj poljubac.
- Znam. Ne mogu ni ja.
- Ali nisam uopšte siguran da je to u redu.
- Ti i ja?
- Da. Ti, ja, Konor.
- Večeras... ti si ga držao.
- Znam. I bilo je... božanstveno. - Njegov pogled je postao mekši. -
Veoma dugo sam se s tim borio, ne želeći da se upustim u vezu ni sa
kim. Zbog toga se stalno selim i nastaviću i dalje. Uvek mi je bilo
teško da budem u društvu trudnih žena, da vidim bebe, ali večeras,
kad sam video Konora ovde, kako plače i tebe kako si uznemirena i
kako pokušavaš da se izboriš sa odgovornošću da ga sama odgajiš...
ne znam, Morena, nešto je samo kvrcnulo. Možda to ima neke veze
sa spašavanjem Ivana, s tim što sam pomogao da Kejlina porodica
ostane na okupu. Ne znam, ali sam uzeo Konora čak i pre nego što
sam postao svestan šta radim. Bio je to instinkt.
- I? - Ohrabrivala ga je da nastavi kad je zastao.
- I nisam mogao da verujem kakav je to neverovatan osećaj bio
kad sam ga držao u rukama. Osetiti njegovu nežnu kožu prstima,
doživeti da te pogleda svojim krupnim plavim očima koje toliko liče
na majčine i osetiti kako se smiruje. On je divan mali dečak i tvoj
bivši muž je potpuni moron što ti je uopšte predložio da prekineš
trudnoću.
- Tu nemam komentara.
- Konor...? - Iz grudi mu se oteo uzdah i zavrteo je glavom. - On mi
je pomogao da porušim mnoge zidove kojima sam se okružio tokom
godina.
- Da li sam i ja srušila neki zid? - upitala je neodlučno.
- Da. Da, jesi. - Nejtan je raširio ruke i ona je željno prihvatila
njegov zagrljaj. - Dovoljno. Zasada.
- Da. - Morena je zatvorila oči i položila glavu na njegove grudi,
slušajući otkucaje njegovog srca. - Živ si - rekla mu je.
- Jesam.
by voki
132
Morena je upijala sve u vezi s njim, pamteći svaku sitnicu da bi
mogla da je sačuva zauvek. Nije imala pojma kako je ovo moguće,
nije znala kako da se bori s neverovatnim emocijama koje nikada
pre nije doživela, ali baš sada ništa od toga nije važno. Baš sada, sve
do čega joj je stalo jeste da bude s njim, da provede vreme s njim. O
njemu ne zna gotovo ništa i ne smeta joj, što je bilo neobično. Njeno
srce ga poznaje, poznaje ga tako dobro da joj se čini da je bilo
suđeno da se sretnu, i dok je stajala tu, čvrsto pripijena uz njega,
Morena je shvatila da je zaljubljena. Bilo je to čudno -izuzetno čudno
- ali istinito, i ona ga je jače prigrlila.
Kao odgovor na to, Nejtan je počeo da se pomera polako s jedne
na drugu stranu, njišući se u ritmu muzike koju je pustio, i Morena
ga je rado pratila. Plesali su u kuhinji, dok su dve čaše vina stajale
na pultu, dok je miris hrane koju je podgrejao polako ispunjavao va-
zduh, čineći atmosferu nezaboravnom.
- Ovo smiruje.
Morena se odmakla i pogledala ga kad je to rekao. A njen pogled
je govorio da i ona oseća to isto. Uzeo je njenu ruku i nastavio da
pleše po maloj kuhinji, i prilikom sledećeg velikog krešenda Nejtan
ju je nežno zavrteo ispred sebe i ponovo je privukao nazad prema
sebi.
Morena se nasmejala. - Baš dobro plešeš.
- Hvala ti. Ni ti nisi loša.
- Konor i ja stalno plešemo.
- Kladim se da ti vodiš.
- U pravu si, ja vodim. - Prošla je prstima kroz njegovu kosu. -
Lepo je, za promenu, da bar jednom ne moram da vodim.
Nejtan je razumeo šta je htela da kaže i složio se sa tim. Ona je
žena koja nosi toliko toga na svojim divnim plećima i ako on može
da joj malo olakša, čak i samo na nekoliko sati, on je spreman to da
utadi. On može to da joj pruži - i ona će prihvatiti. Lepo je biti u
stanju pružati nekom nešto na takav način i to je sasvim drugačije
osećanje, veoma lično, koje nije doživeo toliko dugo.
- Zašto ne sedneš a ja ću završiti pripremanje večere? Idi i podigni
noge.
by voki
133
- To je lepo od tebe. Zašto ja ne bih postavila sto i pomogla ti?
- Ne želiš da se odmaraš?
- Ne želim da budem previše daleko od tebe - priznala je sa
stidljivim osmehom. - Dnevna soba je da-le-ko-o odavde. Suviše
daleko.
Nejtan je bio oduševljen, uzbuđen zbog njenog odgovora, njene
potrebe da bude u njegovoj blizini. -
Lepo. - Još jednom ju je okrenuo, namignuvši joj pre nego što je
poljubio njenu ruku i nerado je pustio.
Večera je prošla u prijatnom raspoloženju i pričali su uglavnom o
uobičajenim stvarima. Nijedno od njih dvoje nije želeleo da se
zadubljuje ni u šta ozbiljnije što bi moglo da pokvari atmosferu.
Ništa nije bilo važno osim da budu zajedno, da zajedno jedu, piju
vino, uživaju u blaženim zvucima džeza koji su širio vazduhom.
Bilo je to najprijatnije i najromantičnije veče koje je Morena ikada
provela.
- Hvala ti — rekla je kad je uzeo svoju kacigu i jaknu. Tek je prošla
ponoć i Nejtan je rekao da je vreme da ide, mada je to bila poslednja
stvar koju je želeo da uradi.
- Na čemu?
- Hm, ima toliko mnogo stvari, teško je izabrati jednu. Mislim...
hvala ti na fantastičnoj večeri. Ne mogu da se setim da sam ikada
provela tako prijatno i zanimljivo veče.
- Ikada?
- Da. - Lagano je vttela glavom da bi to naglasila. Nejtan je obukao
jaknu i uzeo je za ruku. - Otprati me do motora.
- O.K. Sačekaj samo da pogledam Konora. Nejtan je klimnuo
glavom i posmatrao je dok ide u sobu svog sina. Malo se primakao i
stajao na vratima, zadivljen zbog načina na koji ona utiče na njega.
Stajala je pored kreveca svog sina i prelazila rukom preko njegove
mekane kose i niz njegova leda, nežno ga tapšući. Ona je
požrtvovana i nežna majka i mada je to znao, ovo što je video uživo
počelo je da deluje na
njegove emocije. Njemu nikada nije bila pružena prilika da drži
svog sina, da ga mazi, da ga dodiruje dok spava - kao što to Morena
by voki
134
radi sa Konorom. A ono što je bilo najčudnije od svega jeste to što
kada Nejtan razmišlja o takvim stvarima, prva emocija koja ga
preplavi obično bude krivica, ali ovog puta je to bila nemoćna tuga.
Sve mu je nedostajalo. Rođenje njegovog sina, onih nekoliko prvih
dana kada je sve novo. Način na koji bi se njegov sin osećao, način
na koji bi njegovo srce brzo kucalo, njegov miris, njegova meka,
glatka, nežna koža. Sve to mu je nedostajalo i sve što je sada osećao
bila je duboka tuga.
Odvrativši pogled od tog prizora, Nejtan je krenuo prema vratima
osvrćući se, kad je čuo kako Morena uzima svoje ključeva. - Znam
da ne idem daleko, ali sam paranoična - rekla je, i on je klimnuo
glavom, shvatajući njenu potrebu da uradi sve što je moguće da
zaštiti svog sina. Izašli su i ona je zaključala vrata stana. Nejtan joj je
još jednom pružio ruku i ona ju je prihvatila, pa su zajedno prešli
kratko rastojanje do pločnika gde je parkirao svoj motor.
- Znam da tvoj stan nije mnogo daleko ali, molim te, vozi pažljivo.
- Misliš jaši pažljivo.
- Svejedno. Samo budi pažljiv.
- Zašto? - Nejtan je pustio njenu ruku kad je prebacio nogu preko
motora i stavio ključ u bravu. Položio je kacigu na rezervoar za
gorivo ispred sebe i okrenuo se prema njoj.
- Zašto? Zato što ima idiota na putevima.
- Čak i u usnulom Viktor Harboru.
- Da.
- Čak i u ovo doba noći.
- Posebno u ovo doba noći.
- Obećavam da ću biti pažljiv... ali zašto si ti toliko zabrinuta?
Tada je Morena shvatila da on pokušava nešto da izvuče iz nje, pa
je odlučila da ga zadirkuje. - Pa... zato... ako bi se išta desilo tebi, ja
bih bila pretrpana poslom u ordinaciji i kućnim vizitama.
- Oh! - Lice mu se sneveselilo. - Da li je to sve?
- Takođe bi polovina žena u gradu bila ljuta na mene jer ne bi
mogle da flertuju s tobom.
- Samo polovina? - Nejtan je podigao obrvu.
- Oh, taj tvoj ego! - Nasmejala se.
by voki
135
- Koji je pravi razlog?
- Pravi razlog?
- Zašto želiš da budem pažljiv?
- Mislim da već znaš.
Klimnuo je glavom. - Ali treba to da čujem, Morena.
Pogledala ga je u oči, a lampa s druge strane ulice bacala je
dovoljno svetlosti da bi ona mogla da vidi da su njemu zaista
potrebne reči, potrebno mu je ohrabrenje da je to što osećaju ono
pravo.
- O.K. Treba da budeš pažljiv, doktore Jang, jer mi je stalo do tebe.
Veoma mnogo. - Malo joj je falilo da nastavi svoju ispovest, da mu
kaže da je prilično sigurna da je zaljubljena u njega, ali je ipak
strepela da će ga takvo priznanje uplašiti zauvek, a ona to nikako
nije želela.
Nejtanov pogled je pratio njene usne i dok ih je posmatrao kako
izgovaraju reči koje je želeo da čuje, njegovo srce se punilo
samopouzdanjem. Njoj je stalo do njega. To je dobro. To je početak.
To održava nadu koju je počeo da gaji pre nekoliko dana.
Njene reči su bile kao melem, kao konopac za spašavanje, i on se
za njih uhvatio obema rukama. Zbog njenih reči on je osetio da
krivica, teret koji je vukao protekle decenije, počinje da puca, da
počinju da se odlamaju i otpadaju komadi.
- Želim ponovo da te poljubim, Morena - priznao je. -Ali?
- Ali ako krenem, ne znam da li ću moći da stanem. Obuzela ju je
toplina i za trenutak nije mogla da
govori. - To je baš lepo priznanje - konačno je uspela da progovori.
To je govorilo o snazi njegovih osećanja i znala je da za njega to nije
bilo lako. - Šta kažeš na to da ja poljubim tebe?
Nasmešio se zbog njenog pokušaja da mu olakša situaciju. -
Sumnjam da bih i tada mogao da stanem.
- Onda, šta kažeš na jedan poljubac u obraz? Misliš li da možemo s
tim da se izborimo?
Razmišljao je o tome i onda klimnuo glavom. - Treba polako da
gradimo našu vezu. - Uzeo ju je za ruku i privukao bliže, poljubivši
by voki
136
je u obraz. Dok je to radio, ona je udisala njegov miris, znajući da će
taj trenutak poneti sa sobom u zemlju snova.
- Vidimo se sutra u bolnici - rekao je pošto se povukao.
- O.K. - Nasmejala mu se očima punim ljubavi. — Čuvaj se.
- Hoću. - Nejtan je stisnuo njenu ruku a zatim sačekao da se ona
odmakne pre nego što je uključio motor. Potrudio se da vozi
oprezno i stigao do svog stana bez problema. Kada je parkirao svoj
moped i ušao unutra, nije mogao da prestane da misli o večeri koju
je proveo s Morenom.
Ta žena je neverovatna, tako lepa i pametna i ima sve ono što ga
privlači. Tačno je da je hteo da pobegne daleko kad je prvi put
shvatio da ga ona privlači i mada je imao površno interesovanje za
druge žene tokom godina, uvek je bio u stanju da se kontroliše. Kad
je ta kontrola počela da popušta sa Morenom, kad su njih dvoje
počeli da se smeju i zadirkuju i čak flertuju s takvom lakoćom i
prisnošću, on je počeo da brine.
Razmišljanja o Lili su ga izjedala tokom dugih i usamljenih noći.
Obećao je da će je voleti i misliti na nju zauvek; i pošto je krivicu za
njenu smrt stalno osećao, ona se samo još više uvećavala zbog želje
da bude s drugom ženom umesto da bude veran uspomeni na Lili.
Saznanje da je Morena samohrana majka, da ima malo dete, bilo je
upravo ono što mu je bilo potrebno da se odmah povuče, jer je znao
da osećanje sve veće privlačnosti prema svojoj koleginici ne treba da
se nastavi.
On je bio odgovoran za smrt svoje žene, odgovoran za smrt
njihovog nerođenog sina, a to nije nešto što čovek gurne u stranu i
jednostavno zaboravi. On je kriv i ništa što se događa između njega i
Morene mu neće dozvoliti da to zaboravi.
Pošto je skinuo jaknu i završio pripreme u kupatilu, Nejtan je
otišao na spavanje. Dok je ležao u krevetu, a ventilator na plafonu
lagano zujao i unosio malo svežine u toplu letnju noć, po glavi su
počele da mu se roje misli, kao i svih prethodnih noći otkad je sreo
Morenu.
Kada bi mislio o njoj, obično bi se Liline slike prikradale i on bi
ponovo bio očajan. Prvo slika njegove lepe žene koja mu se smeje,
by voki
137
njenog ozarenog lica, zbog čega se uvek osećao kao najsrećniji čovek
na svetu. A onda bi se te slike promenile i on bi je video kako leži na
podu gde ju je zatekao, sa otvorenim očima i kožom koja je počela
da bledi.
Međutim, večeras se to nije dogodilo. Večeras kad je ležao tamo i
počeo da razmišlja o Moreni, o tome kako je divno bilo držati je,
plesati s njom, shvatiti koliko mnogo joj je stalo do njega... kad je o
tome razmišljao, njegovo telo je počelo da se opušta, njegovo disanje
je bilo ravnomerno i on je zatvorio oči i ponovo preživljavao svaki
mali dodir, svaku oblinu, sve njene prohteve.
Večeras, to osećanje kad je držao Konora u rukama, uspeo da ga
umiri, da poljubi njegovu malu ruku, pomiluje njegove mekane
obraze... to je bilo fantastično, sjajno, veličanstveno. Uz Morenu i
njenog sina, Nejtan je počeo da oseća ne samo nadu koju oni ulivaju
već je dozvolio sebi da i on poželi tako nešto. Osećaj krivice je počeo
sam po sebi da se smanjuje, i on je shvatio da ga je pothranjivao
veoma dugo. Morena mu je pomagala da se toga oslobodi.
Večeras je, prvi put posle cele jedne decenije, spavao spokojno.
U nedelju, Morena i Nejtan su proveli dan razmenjujući šašave
poglede i osmehe, što je samo po sebi bilo uzbudljivo. Bio je to
čudan ritual udvaranja koji nikada nije doživela. Sa Brusom se
upoznala na kongresu lekara, a on ju je progonio sa upornošću koja
joj je oduvek bila čudna. Znala je da nije ništa posebno na prvi
pogled, ali ju je taj romantični vrtlog oborio s nogu, jer ju je Brus
izvodio u najskuplje restorane i poklanjao joj sitnice. Nekoliko
nedelja pre nego što ju je zaprosio, bilo je kao iz bajke.
Ali ovo... ti kratki pogledi, mali dodiri, kratki trenuci ukradeni
nasamo... ovo je snažno, uzbuđujuće i erotično. Činilo se da je ljubav
preplavila njeno srce tako jako da je bila sigurna da će se izliti.
Možda ne zna koja je njegova omiljena boja, kako se zove njegova
majka, čak ni kada je njegov rođendan. Te sitnice su bile nevažne jer
je znala kako da ga zadirkuje, kako da ga nasmeje, kako da učini da
te njegove čokoladnobraon oči tinjaju od želje - želje za njom.
by voki
138
Kejli i Ivan su pušteni kući i gospodin Dinzmor se brinuo o njima,
a izveštaji u vezi sa Sajmonom su bili da je pušten sa Odeljenja za
intenzivnu negu i da će verovatno uskoro biti prebačen u bolnicu
Viktor Harbor, da bi bio bliže porodici. Moreni je bilo veoma drago
što je sve ispalo tako dobro za prijateljicu i njenu porodicu.
Te večeri je Nejtan ponovo večerao sa Morenom posle jednolične
smene u bolnici i Morena nije mogla da se nadivi načinu kako se on
snalazi sa Konorom. Sada kad su zidovi počeli da se sklanjaju,
njegova uzdržanost je skoro nestala. Nejtan bi se ponudio sam da
uzme bebu, ljuljuškao bi je i tepao joj. Nažalost, Konor je još uvek
bio kenjkav i Morena se usput pitala da li njen sin instinktivno
primećuje promenu u svom životu, s obzirom na to da je u njihovom
životu prisutna još jedna odrasla osoba.
- Kako je spavao prošle noći? - pitao je Nejtan dok je mešao pastu
na šporetu.
- Loše. Probudio se ubrzo pošto si ti otišao i ja sam ga držala,
šetajući se s njim po sobi bar dva sata.
Nejtan joj je prišao i stavio jednu ruku na njeno rame a drugu na
Konorovu glavu, da proveri da li ima temperaturu. - Trebalo je
ranije to da kažeš. Hm, pa malo je vruć.
- Pa, protekla nedelje je bila užasno vruća. Davala sam mu više
tečnosti, mama se trudila da mu u njenoj kući ne bude vruće, ali čak
i ona kaže da je malo kenjkav.
- Da nije to zbog nas? - Nejtan je pogledao u njene oči i video da
ona shvata o čemu on govori.
- Nisam sigurna. Možda, ali njemu se dopada kad si ti ovde. Prošle
večeri se osvrtao po sobi i pitala sam se da li traži tebe.
- Stvarno?
-Da.
- Materinski instikt?
Nasmejala se i slegnula ramenima. - Ili je to možda samo zato što
ja želim da budeš ovde - rekla je tiho.
by voki
139
Nejtan je samo klimnuo glavom i poljubio je u čelo, pre nego što se
vratio do šporeta da proveri sos za pastu. Konor je nastavio da
cmizdri.
- Spremiću mu flašicu i videćemo da li će to pomoći. - Nejtan je
uzeo Konora iz njenih ruku i, istini za volju, malo manje je cmizdrio
ali nije prestao.
- Nećeš ga podojiti?
- Ne želi. Više voli bočicu.
- Kad se to desilo?
- Jutros. To je kao da je isključio „mamin prekidač". Pokušavala
sam ali bez uspeha. - Moreni je bilo teško da prikrije razočaranje u
glasu i znala je da nije uspela u tome, kad je Nejtan stavio svoju
ruku oko nje.
- U redu je. Ne možeš ga dojiti zauvek.
- To znam, samo... to je bili posebni trenuci za nas, samo Konor i
ja, a sada ih više nema. Znala sam da će se to dogoditi, očekivala, ali
sam isto tako mislila da ću morati da ga odbijem postepeno, ali je on
izgleda doneo tu odluku sam. Već mi nedostaje a tek je prošao jedan
dan.
Konor je ponovo počeo da cmizdri i Morena je pro-tresla
pripremljenu bočicu i otišla da sedne s njim. Međutim, čak ni uz
bočicu se nije smirio. Proverila je njegovu pelenu - i bila je suva.
- Možda mu rastu zubi? - Nejtan je glasno razmišljao.
- Stavila sam mu malo gela za zubiće. - Uzdahnula je i držala sina
na krilu. - Šta nije u redu, mili? Reci mami. - Na to je Konor zaplakao
još glasnije.
- Daj da ja probam sa bočicom - predložio je Nejtan, i Morena mu
je dala sina i bočicu. Na njeno zaprepašćenje, Konor se ušuškao u
Nejtanovim velikim i snažnim rukama i počeo da pije iz bočice.
- Divno! - Podigla je ruke uvis. - On mene ne želi! - Suze su počele
da je peku i ona je okrenula glavu.
- Nije reč o tome, Morena.
- Znam. Znam. Samo sam preosetljiva. - Otišla je u kuhinju da
proveri večeru. - Bar znamo da nije nervozan zbog tvog prisustva.
- Tačno.
by voki
140
Morena je smanjila temperaturu ringle da im večera ne zagori.
Konor je ispio svoju bočicu, hvala bogu, i onda jedva čekao da se
vrati kod svoje majke. Nežno ga je ljuljuškala i on je uskoro zaspao.
Uspeli su da pojedu večeru na miru, i tek što su završili, Konor se
probudio, preplašivši Morenu svojim prodornim krikom.
- Nešto nije u redu - rekla je, potpuno uspaničena, dok joj je mozak
munjevito radio pokušavajući da shvati šta se događa.
- Šta?
- Ne znam. Ali nije u redu. Ovo nije pošteno. Cele nedelje je bio
dobro.
- Da li si ga pregledala? - Nejtan je pošao za njom u Konorovu
sobu, isto toliko napet i zabrinut koliko i Morena. Nagnuo se i
poljubio bebinu glavu kad ga je Morena uzela. - On gori. Gde držiš
paracetamol za decu?
Morena je pokazala na flašicu na najvišoj polici plakara. Konor je
plakao i kašljao, a zatim mu je bilo i muka.
- Gde je tvoja lekarska torba?
- U ordinaciji - rekla je Morena. - Možda su njegove uši. - Nejtan je
uzeo lampu sa toaletnog stočića i usmerio je prema Konorovim
ušima. Beba je plakala sve jače i koprcala se. - Teško je reći. Treba mi
otoskop. Ako su u pitanju uši, parace-tamol nije dovoljno jak.
- Pregledala sam mu uši pre nekoliko nedelja i mada su bile malo
crvene, ubrzo su se smirile. Šta sada da radim? - upitala je, jer zbog
zabrinutosti nije bila u stanju normalno da razmišlja.
- Hajde da ga vodimo u bolnicu.
Morena je klimnula glavom i zajedno su sve spakovali i požurili
prema kolima. Pošto je Morena smestila Konora u njegovo sedište,
shvatila je da previše drhti da bi mogla da vozi.
- Izvoli - rekla je, pružajući mu ključeve. Nejtan ih je uzeo bez reči i
seo za volan, podešavajući sedište ptema sebi. Morena je sela na
zadnje sedište pored Konora, uhvatila ga za ručicu i, sklopivši oči,
molila boga da njen sin bude dobro.
Ona je lekar, zavapila je. Vida bebe po čitav dan, u stanju je da
postavi dijagnozu i leci ih, pa ipak, kad je reč o njenom sinu, ona je u
haosu. Da li je previdela nešto bitno? Da li će dijagnoza biti samo
by voki
141
ušobolja ili će biti nešto gore nego što je mogla da predvidi? Da li je
bila toliko zauzeta svojim životom, provodila vreme sa Nejtanom,
osluškivala svoja osećanja, da nije prepoznala signale koje je Konor
pokušavao da joj pošalje?
Do trenutka kad su stigli u bolnicu, Morena je jedva uspela da
ostane pribrana. Ruke su joj toliko drhtale da nije mogla da otkopča
pojas sedišta. Nejtan je to uradio, podigao dečaka i uzeo ga, a
drugom rukom je obgrlio Morenu dok su ulazili u bolnicu.
Doktorka Džuel Buk je bila dežurni lekar te noći, lekar u koga je
imala puno poverenja kad se tiče lečenja njenog sina.
- Mislim da se nismo ranije upoznali - rekla je Džuel Nejtanu,
izlazeći iz male prostorije za preglede gde je otišla da uzme svoj
otoskop. - Slušala sam puno o vama, ali je lepo i upoznati vas
konačno, Nejtane.
Nejtan je učtivo klimnuo glavom ali su njegovu pažnju zaokupili
Morena i Konor. Zeleo je da bude pored nje, da joj pruži podršku,
utehu, ljubav. Zeleo je da bude siguran da ništa neće povrediti
Morenu i njenog sina, i obuzela ga je silna potreba da je zaštiti. Tako
nešto nije dugo osećao - potrebu da nekog zaštiti - i to ga je malo
uzdrmalo. Poslednja osoba kojoj je bila potrebna njegova zaštita bila
je Lila - i to nije dobro obavio.
Posmatrao je kako Morena seda na krevet i drži svog sina da bi
Džuel mogla da mu pregleda uši. Zašto se ta žena kreće tako
usporeno? Zar ne može da vidi da Konor ima bolove? Jadna beba je
još uvek plakala a Nejtan je osećao da će mu srce prepući ako uskoro
ne prestane.
Moiena je izgledala ispijena i umorna i on je najviše od svega želeo
da to otkloni, da joj kaže da nije u tome sama, da je on tu s njom, da
brine o Konoru, da deli roditeljsku brigu.
Pošto je Džuel i dalje pregledala Konora, Nejtan se naslonio na zid
i posmatrao, zaprepašćen zbog brige koja je stezala njegovo srce.
Ništa ne sme da se dogodi Konoru. Ništa ne srne da se dogodi
Moreni. Oboje su mu potrebni u životu jer su, a da on to nije ni
razumeo niti mogao da objasni kako se to dogodilo, oni postali
izuzetno važni za njega.
by voki
142
On ih voli. Voli ih oboje i želi ih oboje... uz sebe. Zauvek!
10.
Jedan sat kasnije, Nejtan je zaustavio kola ispred Morenine kuće i
sačekao da iznese Konora pre nego što je parkirao kola. Sedeo je
kratko tamo, a slike iz prošlosti su se brzo redale - kako su ga
pozvali u bolnicu, čekanje, miris, nepoznati ljudi koji prolaze dok on
sedi u maloj čekaonici namenjenoj onima koji dolaze da vide svoje
voljene poslednji put.
Zabrinutost, napetost, strah, paranoja. Sve to je bilo prisutno tog
sudbonosnog dana, a isto to se dogodilo i večeras. Morao je sebe da
podseti na to da su Konor i Morena dobro, da su živi i da bebi ne fali
ništa drugo osim probušene bubne opne. Uzeli su neke antibiotike i
Konor je već popio svoju prvu dozu. I on i Morena su znali da će u
roku od dvadeset četiri sata beba biti mirnija nego što je bila cele
nedelje. Svi su dobro. Svi su živi. Svi su fino.
A on ih voli... i to nije fino.
Setio se Moreninog objašnjenja za „fino" - „ja potiskujem svoja
osećanja". Da li je to ono što on pokušava da učini od svog života?
Da pronađe emocionalnu stabilnost ili da pobegne od nje? Da li je to
ono što je radio u proteklih deset godina? Emocionalno se udaljio od
svih, proživljavajući krivicu koja se izgleda nikako nije smanjivala?
Ili nije bar... dok nije upoznao Morenu.
Umesto da misli na prošlost, sada je više voleo da provodi vreme
sa Morenom i Konorom - vreme za kojim je neodoljivo žudeo. Nada
je bila blistavosjajna, nada da on može da načini iskorak i nastavi
svoj život, da konačno ostavi iza sebe Lilu i njenu tragičnu smrt, da
sebi dozvoli da ponovo diše.
by voki
143
Ali zaljubiti se?
On voli Morenu. To je kristalno jasno i ne može da veruje kako se
loše oseća zbog Lile. On je voleo Lilu. Oženio se Lilom i oni su
započinjali zajednički život, i onda...
Nejtan je zaključao vrata i krenuo ka Moreninom stanu. Ni njoj
nije bilo lako u prošlosti, i njemu je to poznato, ali nije siguran šta
dalje da uradi.
Još uvek je sređivala Konora u njegovoj sobi pa je Nejtan uzeo da
pospremi po kuhinji i upravo je završio pranje posuđa kad je ona
izašla.
- Zaspao? - upitao je, brišući ruke.
- Da. Konačno. - Zavrtela je glavom. - Ne mogu da verujem da sam
bila toliko šlepa da ne vidim simptome rođenog deteta. Ne mogu da
verujem da sam bila tako beskorisna u bolnici.
- Tamo si bila kao majka a ne kao lekar, Morena. Niko ti to neće
zameriti.
Našalila se na svoj račun. - Ne poznaješ polovinu ljudi u ovom
gradu, ali u svakom slučaju ti hvala što si to rekao. - Morena je prišla
da ga zagrli, ali ju je on uzeo za ruke i držao je na malom odstojanju.
- U čemu je problem? - upitala je bezazleno, ali je osetila da se malo
ježi kad ju je Nejtan pogledao svojim tamnim očima ispunjenim
bolom.
- Moram da idem.
- Oh. - Nije mogla da sakrije svoje razočaranje. -Ali to nije sve. Zar
ne?
Klimnuo je glavom. Trebalo je da zna da ne može da se pretvara,
ne pred njom. - Mislim... - Pogledao je u njene ruke, koje je još uvek
držao u svojim, nadajući se da je ne povređuje previše, da mu nije
već poklonila svoje srce. Slegnuo je ramenima. - Samo mi je
potrebno da malo razmislim.
Morena je ćutala, pitajući se da li je to sve ili ima još nešto.
- U pitanju je to što sam... - Nejtan je ispustio njene ruke i okrenuo
se od nje, idući iz kuhinje u dnevnu sobu. — Zbunjen. Eto. Ne mogu
da se borim protiv onoga što osećam. Potrebno mi je samo... vreme.
- To je u redu.
by voki
144
- Ne. Nemoj biti puna razumevanja. Ne znam koliko vremena će
mi biti potrebno, Morena. Može potrajati danima, nedeljama,
mesecima - godinama?
- Ti bežiš. Zašto bežiš? Da li zbog ovoga što se desilo večeras... sa
Konorom? - Nije sačekala njegov odgovor. - Znam da ti nije prijatno
sa bebama, ali sam se nekakao nadala da si to prevazišao.
- Jesam... ili sam bar mislio da jesam. - Pokazao je prema
Konorovoj sobi. - Ja volim tog malog momka, stvarno ga volim,
Morena.
- Ah! I zbog toga ti je potrebno rastojanje. - Odjednom joj je sve
postalo jasno. Da li to znači da su i njegova osećanja prema njoj
snažna? Da li da se usudi da misli da je on voli? Da li ga to izluđuje?
Tera ga da se povuče? Nije se usuđivala da te dileme izgovori
naglasda je ne bi sasvim napustio. Bila je malo uznemirena zbog
činjenice da je on tako dobro poznaje, pa će se i on verovatno tako
osećati ako shvati da je ona bila u stanju da pročita njegove emocije
tako lako.
- Da. - Nejtan je progutao knedlu. Da li ga ona poznaje toliko
dobro? Može li da vidi daje on voli? On nije želeo da ona to vidi jer
ako je izneveri onako kako je izneverio Lilu... Sklopio je oči. Ne
može sada da razmišlja o tome. - Treba da krenem.
Okrenuo se na peti i uputio prema vratima, iznenađen što ona ne
pokušava da ga zadrži. Pošla je za njim i zastala na pragu kad ga je
on prešao.
- Drago mi je što nisi došao motorom ovde - bilo je sve što je rekla,
i to mu je bilo i više nego dovoljno da čuje. To mu je pokazalo baš tu
i tada koliko je njoj stvarno stalo do njega, da čak i kad on pokušava
da raskine s njom, da bi sebi pružio više slobode, njoj je samo stalo
do njegove bezbednosti. I ona je u pravu. Sumnja da bi on bio u
stanju da drži motor uspravno, uzimajući u obzir njegovo stanje.
Nejtan je stajao na stazi ispred njenog stana i po-smatrao je - vizija
ljupkosti čija silueta se nazirala na vratima. Zatim se okrenuo i
otišao.
On radi pravu stvar... zar ne?
by voki
145
- Pa šta se u stvari događa između vas dvoje? - pitala je Seli
sledećeg popodneva dok je Morena sedela za stolom, i pravila neke
zabeleške.
Morena je pogledala u svoju prijateljicu. - Ne znam.
- Pa... da li ga voliš?
Morena se namrštila i pokazala svojoj prijateljici da treba da
zatvori vrata. Seli je to uradila i smestila se u stolicu preko puta
prijateljice, spremna za dobar trač. - Pa? Možeš mi reći istinu. Nejtan
ima slobodno poslepodne, zar ne?
- Naravno da sam zaljubljena u njega. Ne bih bila ovoliko nesrećna
da nisam.
- Hej! - Seli je pljesnula rukama i skočila na noge, trčeći oko stola
da zagrli Morenu. - To je divna vest.
- Stvarno? Ne izgleda tako. - Morena je spustila olovku i
uzdahnula. - Volim tog čoveka, ali sam potpuno zbunjena.
- Šta se dogodilo?
- Rekao je da mu treba vremena. Preživeo je mnogo toga, Seli.
- Kao na primer?
- Nemam pravo da o tome diskutujem.
Seli je povikala. - O, vi lekari! Vi tako dobro čuvate tajne. Pa, ti
stvarno znaš šta je s njim?
- Znam.
- I? Zašto to ne središ?
- Jer je molio za malo vremena, Seli. Zar me nisi čula?
- Slušaj. Ti ga voliš i ako njemu treba vremena to znači da je
zbunjen. Nijedan muškarac zdrave pameti nije u stanju da luta po
divljini a da se ne izgubi. Potrebno je da ga neko vodi, da mu
pokaže put. Proturi mu veliki prsten kroz nos ako moraš i izvedi ga
odatle. On je izvrstan lekar, Morena, i on se tako dobro uklapa ovde
- u tvoj život. - Selin glas je bio brižan i nežan. - Pitala sam se da li
ćeš ikada preboleti Brusa.
Ne onu zaljubljenost u njega, jer mislim da je to potpuno ubio u
tebi kad te je prevario, već više mislim da preboliš način na koji te je
mentalno zlostavljao. Ti si prošla kroz to, odrasla si, pobedila si. To
by voki
146
je neverovatno, Morena. A sada si videla i šta znači prava ljubav.
Pružena ti je prilika da pronađeš pravu sreću. Prošla si kroz burna
vremena a sada je pred tobom blistava budućnost. Preboleti nekoga
ko te je ponižavao u svim delovima života prosto je zadivljujuće.
Ogromna je stvar pomiriti se sa nečim kao što je to, ali ti si to nekako
uspela. - Zastala je. - Uspela si, zar ne?
- Jesam - potvrdila je Morena. - Nejtan mi je pomogao da to
shvatim. Pokazao mi je da je Brus neverovatno površan, a verovatno
sam i ja bila tada, ali Konor me je promenio a Nejtan mi je pomogao
da to shvatim, čak iako je to uradio indirektno. Imati nekoga ko te
sluša kad govoriš jeste kao da si najpametnija žena na svetu... imati
nekoga ko samo treba da te pogleda onim zagonetnim, seksi
pogledom pa da se ti sav zapališ... imati nekoga ko je kao Nejtan,
koji me čuva kao da sam najvažnija osoba na svetu... - Obe žene su
čežnjivo uzdahnule.
- Pa zašto onda, za ime boga, sediš ovde? Idi i popričaj s njim.
Pomozi mu da izađe iz toga, uputi ga. Ako to ne uradiš, on će se
samo batrgati i jedino što će ga u životu usrećiti biće njegov posao. -
Seli je odjednom sinulo. - Oh! Zato se on seli svakih šest meseci. Beži
od prošlosti.
- Nisi ti glupa - bilo je sve što je Morena rekla. -Hvala ti. Razumela
sam šta si htela da kažeš i razmisliću o tome. Samo ne želim da ga
mnogo požurujem, da navaljujem jer može da nestane zauvek.
- Potrebna si mu. Vas dvoje ste idealan par.
- Hvala ti što me podržavaš.
Morena je stvarno razmišljala o onome što joj je prijateljica rekla.
Njoj je zaista pružena druga prilika, i to s Nejtanom... ili je to bila
prava prilika, pošto su ona i Brus bili pogrešan spoj od samog
početka? To nije bilo ni približno ovome s Nejtanom. Od samog
početka ona je osećala da njeno srce poznaje njegovo oduvek. Takvo
osećanje, takva ljubav ne događa se svaki dan, a činjenica da je ona
nije čak ni tražila čudo je samo po sebi.
by voki
147
Odlučila je da proba da razgovara s njim te večeri. Što pre, to bolje.
Znala je daje nesrećan, pokušavajući da se izbori sa svojom
prošlošću. Toliko dugo je plivao u krivici, i sada ima problema da se
iz nje izvuče.
Kad bi joj samo dozvolio da mu pomogne...
S velikom odlučnošću, Morena se koncentrisala da završi posao,
pozvala majku da joj kaže da će možda malo kasnije uzeti Konora i
otišla do ogledala da pro-veri frizuru i šminku.
- Uh! - Počela je da vuče kosu iz gustog konjskog repa da bi je
malo dovela u red.
- Ja ne mislim tako. - Nejtanov dubok glas je dolazio s njenih vrata
i ona se okrenula da ga pogleda. Nije čula da dolazi, nije znala da su
njena vrata malo odškrinuta i nije shvatala koliko mu je nedostajala
tog popodneva.
Taj trenutak se otegao u nedogled i mada je znala da treba nešto
da kaže, glava joj je bila sasvim prazna - ispunjena samo mislima o
njemu, brigom za njega, ljubavi prema njemu. Šta je ona to radila?
Proveravala je kako izgleda. Tako je.
Spustila je ruke sa strane, dok joj je razbarušena kosa padala po
ramenima i uokviravala joj lice. - Sva sam u haosu - konačno je
rekla, nimalo iznenađena što je njen glas jedva čujni šapat. On je
stajao tamo, posma-trao je, ispijao je kao da je čovek koji je mileo
kroz vrelu, suvu pustinju a ona je njegova oaza.
- Ne. - Nejtan je polako zavrteo glavom ali nije ušao u sobu. - Ti
si... - tiho je rekao - divna. - Bio je to prvi put da ju je video s
puštenom kosom i bilo je to kao da ga je pogodio grom. Pramenovi
bakarnoplave kose su joj uokvirivali lice, a krajevi se malo kovrdžali
pri dnu, tamo gde su padali malo ispod ramena. Njene plave oči su
još više došle do izražaja zbog svetloljubičaste majice koju je imala
na sebi, a suknja do kolena je isticala njene neverovatne noge.
- Nejtane?
Mogao je da čuje preklinjanje, zbunjenost, bol u njenom glasu i
mrzeo je sebe jer je on za to odgovoran. On je voli. To je šašavo ali je
tako. Pokušao je da ignoriše emocije ali što se više trudio, one su bile
sve jače, a sada evo nje ovde, stoji pred njim. Posao je završen za taj
by voki
148
dan. Seli je otišla kući. Ovde nema nikog osim njih dvoje - njih dvoje
koji se gledaju kao da ništa drugo na ovom svetu nije bitno. Može li
on zaista da se oslobodi prošlosti i započne nov život s njom?
Morena je progutala strah koji ju je obuzeo. Kako, za ime sveta,
treba da dopre do njega? Da li će ga izgubiti? Izgubiti zauvek? -
Zašto si se vratio? - upitala je.
- Molim?
- Ovde si. U ordinaciji. Trebalo bi da uživaš u slobodnom danu, a
ne da dolaziš na posao kad su svi otišli kući.
- Tačno. - Pročistio je grlo. - Pa, ja, hm... hteo sam da razgovaram s
tobom.
To je dobar znak... zar ne? Moreni je srce u grudima tuklo luđački i
nije bila sigurna da li će Nejtan reći da ne želi više ništa da ima s
njom ili je spreman da ispovedi svoja osećanja.
- O čemu? - Glas joj je podrhtavao i ona je zatvorila oči, trudeći se
da ostane pribrana.
- O nama.
- O nama?
- Da. Pitao sam te ovo već ranije, Morena, ali moram da te pitam
ponovo. Kakva su tvoja osećanja prema meni?
Morena nije mogla da diše. Njeno srce je bilo preplavljeno
ljubavlju, strahom, neizvesnošću, ali kad je pogledala u njegove oči,
videla je da se ista osećanja nalaze i u njima. - Volim te, Nejtane.
Nije se ni pomerio. Nije klimnuo glavom, nije se nasmešio. Samo
je stajao tamo. - Da li misliš da je to pametno?
- Pametno ili ne, ja to osećam. Volim te i uvek ću te voleti. Nije
važno šta će se dogoditi među nama - moja ljubav pripada tebi
zauvek, a ako ti mene ne želiš... - glas joj je zadrhtao, ali je malo
pročistila grlo i primorala sebe da nastavi: - Ako me ne želiš, onda
ću se sama sa tim izboriti.
- Šta ako te povredim? Šta ako opet nešto zabrljam i ti ili Konor
budete povređeni?
- Više ćeš nas povrediti ako nas napustiš. - Njegove reči, njegovo
ponašanje davali su joj nadu, nadu da je on već tu s njima, da je
skoro zagazio s njima u budućnost, i shvatila je da mu treba mali
by voki
149
podsticaj. -I ja sam lekar, Nejtane. Ja lečim ljude. To je ono što ja
radim.
- Ti ne možeš da izlečiš ovaj bol.
- O, zar ne mogu? - Iz nje je provalila odlučnost i ona je zaobišla
sto, i uputila se prema njemu. Kad je bila tik uz njega, podigla je
glavu, provukla svoje prste kroz njegovu kosu i povukla njegovu
glavu nadole da bi njegove usne mogle da se sretnu s njenim. Izlila
je svu svoju strast, frustracije i snažnu ljubav u ovaj poljubac da mu
stavi do znanja da u ovoj vezi ne postoji ništa za šta se ona neće
boriti.
Bio je potreban samo delić sekunde da Nejtan popusti i zgrabi
Morenu u naručje, da ugasi žeđ sa izvora ljubavi koji je ona tako
nesebično nudila. Tek tada je shvatio koliko mu je nedostajala,
koliko mu je potrebna, koliko je voli.
- Mi pripadamo jedno drugom - dahtala je u predahu između
poljubaca koje su oboje toliko želeli.
Konačno je Nejtan, u kome se rat još uvek vodio, bio taj koji ju je
malo odgurnuo od sebe... ali ne previše. - Ja... ja sam još uvek
zbunjen, ovo sa tobom ne bi trebalo da se događa, ali ne mogu da se
obuzdam. Potrebna si mi.
-Ja sam ovde. Volim te. Želim da ti pomognem.
- Ti ne možeš da. mi pomogneš! — Bol, srdžba, frustracija - sve je to
bilo u njegovom glasu.
- Zašto ne mogu?
- Jer osećam kao da varam svoju ženu - provalilo je iz njega, i
okrenuo se od nje. - To je jače od mene. Osećam se kao da varam
Lilu jer ležim budan noću, žudeći za tvojim dodirom. - Pogledao je
preko ramena u nju, a njegov pogled je bio prodoran. - Gorim od
želje za tobom, Morena, a zbog toga se još više gušim u krivici.
Krivici zbog Lile.
- Ona je umrla, Nejtane. Pre više od deset godina. Ona je umrla i
sasvim je prirodno da je deo tebe umio s njom. - Prišla mu je i
uhvatila ga za ramena i primorala ga da je pogleda. - Bio si oženjen
njom i normalno je što se tako osećaš.
by voki
150
- Obećao sam joj da ću je voleti. Poštovati. Brinuti se o njoj. U
bolesti i u zdravlju i... i onda ja... ja čak nisam ni bio tamo kad je
umrla.
I to je bila suština svega. - Gde si bio? - Morenin glas je bio nežan,
ohrabrujući.
- Došao sam kući kasnije.
- Zašto?
- Jer sam svratio u bar na fakultetu, na piće s prijateljima. - Kao da
je gledao kroz nju i video dane koji su odavno prošli ali su još uvek
očigledno bili svezi u njegovom pamćenju. - Upravo smo bili završili
ispit -jedan prilično težak - i ja sam pozvao Lilu da joj kažem da ću
malo zakasniti. Rekla je da je to u redu, ali da se ne oseća baš
najbolje. Rekao sam joj da ću popiti samo jedno piće i zatim doći
kući. - Tužno je zavrteo glavom. - Kamo sreće da sam otišao pravo
kući...
- Zašto je umrla?
- Aneurizma.
- Gde?
- U mozgu.
- O, Nejtane. - Morena ga je privukla sebi i on je željno dočekao
njen zagrljaj. - Šta si mogao da uradiš? Da si bio tamo?
- Ništa! - Zatresao je glavom da naglasi ovu reč. -Ali bar ne bi
morala da umre sama.
- To bi bilo brzo.
- Tako su mi rekli. To je bila samo jedna od onih neuobičajenih
stvari koje se povremeno događaju.
- Nejtane. - Morena ga je poljubila, želeći da mu njena ljubav
pomogne da prebrodi ovaj bol.
- Trebalo je da budem tamo.
- Ali nisi bio. Ne možeš promeniti prošlost, niti se možeš skrivati
od svoje budućnosti.
- Ja se ne... - Zastao je jer je, kad je izgovorio ove reči, shvatio da
upravo to radi.
- Ti ne žališ za Lilom sve ove godine, ti sebe obasipaš krivicom, a
to nije dobro. Krivica sa sobom nosi toliko drugih emocija - sumnju i
by voki
151
strah, kao i stalno preispitivanje sebe. Sebi si napravio zatvor ali ne
shvataš takode da si ti taj koji ima kjučeve.
Nejtan ju je pogledao, a u oku mu se pojavio zra-čak nade. - Kako?
- Skloni rešetke.
- Kako?
- Oprosti sebi.
- Ali ne mogu da zaboravim šta se dogo...
- Niko ne traži od tebe da zaboraviš. Niko ne traži da odbaciš život
koji si imao sa Lilom, ali tvoj život se nastavlja. Dok nas smrt ne
rastavi. To je bila zakletva koju si dao i ti možeš da je ispoštuješ. Ti si
se prome-nio i fizički i mentalno. Ti stalno menjaš posao, radiš u
različitim mestima da ne bi morao da se vezuješ za ljude, da bi
mogao da živiš u svojoj krivici. - Morena je zavrtela glavom. - To
vreme je prošlo. Ne samo da si pobedio predrasude prema ttudnim
ženama i bebama, već si prerastao svoju krivicu.
- Zeleo bih da ti verujem.
- U redu, onda. - Odmakla se od njega, još uvek ga držeći za ruke.
- Pogledaj me. Reci mi šta vidiš.
Nejtanov pogled je klizio po njoj, upijajući je. — Vidim ženu koja
je prebrodila mnogo bola. - Morena je klimnula, nastojeći da ga
ohrabri. - Vidim ženu koja je divna, brižna i požrtvovana majka.
Vidim ženu koja me zapali uvek kad je pogledam.
Uzdahnula je na ove teci, ali je još jednom klimnula glavom, dajući
mu do znanja da treba da nastavi.
- Vidim ženu koja neće odustati od mene, koja me voli.
- Volim te.
- Vidim ženu koja se oseća savršeno u mojim rukama, oseća se
savršeno u mom životu.
Morena je počela da diše ubrzano, uzdahnuvši če-žnjivo kad se
nagnuo i nežno je pomilovao po obrazu, dok mu je ona prislanjala
svoj obraz jače na ruku.
- Vidim ženu koju volim.
- Oh, Nejtane! - Nije više mogla to da podnese a nije ni on, jer su
oboje očajnički želeli da osete telo onog drugog što je bliže moguće.
by voki
152
- Oprosti sebi - šapnula mu je na uvo nekoliko minuta kasnije dok
ju je držao. - Ne zaboravi prošlost jer je to deo nas. Tome si me ti
naučio. Ti si mi pomogao da shvatim da više nisam ona ista žena
koja sam bila sa Brusom. Drugačija sam. Jača. Sa više
samopouzdanja. Ti si mi pomogao da to razumem. Ti si mi
pomogao da shvatim da bi bila glupa da ne učinim korak u ne-
poznato, da popunim prazninu ljubavlju, i hvala bogu što sam
kročila na čvrsto tle.
- Čvrsto je. Moja ljubav prema tebi je postojana, Morena. Prema
tebi i Konoru. Volim tog malog dečaka tako mnogo i danas mi je
nedostajao skoro isto koliko i ti.
- I ti si njemu nedostajao.
Nejtan je zatvorio oči i držao je uz sebe. - Žao mi je.
- Ne. Nemoj da ti bude žao. Kako ti može biti žao kad smo
zajedno, kad smo pronašli put kroz tako težak period?
- To nam pokazuje da imamo snage da idemo napred. Ti mi daješ
snagu.
- Dajem ti?
- Da. Samo nisam shvatao koliko.
- Nejtane... zašto si otišao? Kad smo se vratili iz bolnice sa
Konorom? Da li samo zato što si osećao krivicu zbog Lile?
- Zašto pitaš?
- Zato što sam imala osećaj da ima još nešto, ali nisam sigurna šta.
Nejtan je klimnuo glavom. - To je zato što sam shvatio da te volim.
Tebe i Konora. Da sam krenuo napred. Da, osećao sam krivicu ali
sam se takode strašno uplašio da ponovo rizikujem time što te
volim, time što sebi to priznajem i dozvoljavam da u to poverujem.
Ako se bilo šta desi tebi ili Konoru... ne znam da li ću preživeti.
- Znam, znam. - Poljubila gaje. - Znam. Tako se i ja osećam, ali ne
možemo proživeti svoj život ophr-vani stalnim strahom.
- Strah je ono najteže?
- Upravo tako. Tako se ne može živeti a ja želim da živim, Nejtane.
- I ja želim. Želim da budem s tobom, s Konorom. Želim da
budemo zajedno. Zauvek.
- Bićemo.
by voki
153
- Molim te, udaj se za mene, Morena. - Nejtan je pogledao u njene
oči, u kojima je bila još samo trunka sumnje i oklevanja.
- Znam - odgovorila je. -I ja kažem da.
- Stvarno?
Morena se nasmejala. - Bolje bi ti bilo da u to poveruješ, drugar.
Moraš da ostaneš sa mnom. Sa mnom i Konorom. Zauvek.
I Nejtan je počeo da se smeje. - Ja sam najsrećniji čovek na svetu.
kraj