Seminarski Rad Carine - Copy
-
Upload
milenko-milinkovic -
Category
Documents
-
view
38 -
download
3
description
Transcript of Seminarski Rad Carine - Copy
SADRŽAJ:
1. UVOD........................................................................................................................2
2. POJAM I KARAKTERISTIKE CARINA.............................................................3
3. VRSTE CARINA......................................................................................................4
4. ELEMENTI CARINA..............................................................................................7
5. CARINSKE PROCEDURE.....................................................................................8
6. CARINSKI SISTEM................................................................................................9
7. ZAKLJUČAK.........................................................................................................12
LITERATURA............................................................................................................14
1
1. UVOD
Carinski sistem je segment pravnog sistema jedne zemlje. Kao integralni deo
privrednog sistema uopšte, on definiše pravila po kojima se moraju vladati domaća
pravna i fizička lica koja uspostavljaju ekonomske odnose sa inostranstvom u oblasti
carinske zaštite domaće proizvodnje. Kako su konkretni poslovi izvoza i uvoza roba i
usluga dvostrani odnosi između domaćih i stranih pravnih i fizičkih lica, to se propisi
iz oblasti carinskog sistema odnose na postupak i obavezno pravno ponašanje i stranih
pravnih i fizičkih lica.
Carinski sistem se zasniva na carinskom suverenitetu kao neprikosnovenom pravu
jedne samostalne, suverene države. Njeno je autonomno pravo da reguliše sistem
carinske zaštite domaćeg ekonomskog prostora. Svoj suverenitet država ostvaruje
donošenjem određenih zakona i propisa iz oblasti carinskog sistema kao formalno
pravne akte koji se moraju sprovoditi po ceni preduzimanja i represivnih mera od
strane države.
Carinski sistem je inače nezaobilazan izraz u mnogobrojnim projektima dugoročnog
ekonomskog razvoja, zatim studijama, analizama i drugim stručnim publikacijama
koje tretiraju područje spoljno-trgovinskog poslovanja određene zemlje.
Neki autori shvatajući carinski sistem kao način na koji su regulisani carina, carinska
obaveza, carinska roba, carinski nadzor, carinsko područje, carinska tarifa i drugi
instituti i carinski instrumenti, carinski sistem definišu kao "jedinstvo instituta iz
oblasti carinske politike, carinskog nadzora i carinjenja robe, koji se primenjuju na
jednom carinskom području, bez obzira da li su ovi sadržani u propisima donetim
autonomnim putem ili su predviđeni međunarodnim konvencijama i sporazumima
koje je odnosna zemlja ratifikovala.
Iako je ova definicija carinskog sistema bliža adekvatnoj formulaciji, ipak je ona izraz
vremena, uslova i stepena ekonomskog razvoja naše zemlje, kao i nivoa
organizovanosti i karakteristike razvoja svetskog tržišta, kao ekonomskog okruženja.
2
2. POJAM I KARAKTERISTIKE CARINA
Carine predstavljaju vrstu fiskalnih prihoda, odnosno posebnu dažbinu koja država
naplaćuje prilikom prelaska robe preko državne, odnosno carinske granice. Spadaju u
posredne poreze i predstavljaju jedan od najznačajnijih instrumenata spoljno-
trgovinske razmene.
Značaj carina sa fiskalnog stanovišta naročito je bio izražen u Starom i Srednjem
veku. Danas, međutim, carine više služe ekonomsko-političkim nego čisto fiskalnim
ciljevima, zbog čega se često izučavaju i van nauke o finansijama, a u sklopu političke
ekonomije, spoljno-trgovinske i devizne politike.
Kao instrument spoljno-trgovinske politike, carine mogu da deluju na formiranje i
menjanje odnosa troškova i cena na domaćem tržištu, a preko cena i na uvoz i izvoz,
na ravnotežu trgovinskog i platnog bilansa na ubrzanje ili usporavanje razvoja
određene grane ili privrede, zaposlenosti, tražnju i potrošnju i sl.
Ciljevi zbog kojih se uvode carine mogu biti:
1) Fiskalni – da se prikupe odgovarajuća finansijska sredstva državi;
2) Ekonomski – mogu biti brojni i raznovrsni. Pre svega, carinom se može štititi
domaća privreda, ili samo određena grana od spoljne konkurencije. Carinom se
može povećati cena uvoznoj robi, potencirati razvoj određene grane, delovati
na strukturu troškova i raspodelu društvenog proizvoda, investicija i sl. Ukoliko
je osnovni cilj uvođenja carina osiguranje potrebnih novčanih sredstava za
pokriće državnih rashoda, primaran je fiskalni cilj, a ukoliko se carina uvodi
zbog zaštite domaće privrede, primaran je ekonomski karakter carine.
3) Socijalni – ogleda se u tome da se kroz sniženje carina na određene proizvode
bitne za životni standard određenih socijalnih grupa, deluje na pojeftinjenje,
odnosno stimulisanje potrošnje.
Mišljenja finansijskih stručnjaka o mestu i ulozi carina u ekonomskom i finansijskom
sistemu zemlje u značajnoj meri se razlikuju. Jedni ukazuju na negativne
3
karakteristike i osporavaju carinu, dok drugi u carinama vide značajan instrument za
realizaciju brojnih ekonomskih i finansijskih ciljeva.
Oni koji osporavaju carine mišljenja su da:
1) Carine ograničavaju razvoj međunarodne trgovine,
2) Carine usporavaju rast produktivnosti rada, razvoj tehnike i tehnologije itd;
3) Carine vode odražavanju visokih troškova proizvodnje,
4) Carine su nepravedne jer one realno teže pogađaju siromašnije slojeve
stanovništva nego bogatije itd.
Zastupnici drugog mišljenja koje opravdava carinu navode sledeće:
1) Carine su jedno od efikasnih sredstava za zaštitu i potpomaganje nacionalne
ekonomije;
2) Carinama se efikasno može uticati na odnose sa drugim zemljama;
3) Carinom se može relativno uspešno braniti ekonomska samostalnost zemlje,
4) Carinama se relativno brzo, jeftino i lako dolazi do novca za finansiranje
državnih potreba i
5) Carinom se može vršiti relativno efikasan uticaj na domaće proizvođače, na
rast ili pad cena itd.
3. VRSTE CARINA
U finansijskoj literaturi i praksi postoje više kriterijuma za podelu carina. Danas se
najčešće koristi podela carina na:
1) Carine prema pravcu kretanja robe;
2) Carine prema načinu obračunavanja;
3) Carine prema načinu uvođenja;
4) Carine prema visini opterećenja iz određene destinacije;
5) Carine prema osnovnoj ekonomskoj funkciji.
4
Prema pravcu kretanja robe, carine mogu biti:
1) Uvozne – naplaćuju se prilikom uvoza robe u carinsko područje. Uvozne carine
danas primenjuju sve zemlje, kako razvijene tako i zemlje u razvoju, a služe za
ograničavanje uvoza, zaštitu domaće privrede i ostvarivanje fiskalnih prihoda.
Naš carinski sistem poznaje samo uvozne carine.
2) Izvozne – naplaćuju se kod izvoza robe na inostrano carinsko područje. Vrlo se
retko primenjuju.
3) Prevozne ili tranzitne – naplaćuju se na robu koja se prevozi ili provozi iz jedne
u drugu zemlju – preko nacionalnog carinskog područja. Ove carine imaju
istorijsko značenje.
Prema načinu obračunavanja, carine mogu biti:
1) Specifične – obračunavaju se po vrsti i količini robe, a carinska stopa je
određena prema mernim jedinicama (metar, kilogram, litar, itd.). Danas se,
zbog nepraktičnosti, retko primenjuju.
2) Vrednosne (advalorem) – obračunavaju se na bazi carinskih stopa koje su
izražene u procentu od vrednosti robe.
3) Mešovite – predstavljaju kombinaciju vrednosne i specifične carine. Npr;
odredi se carina na uvoznu robu advalorem, ali se istovremeno utvrdi i najviši i
najniži iznos carine.
Prema načinu uvođenja, razlikuju se:
1) Autonomne carine su one koje samostalno donosi država, bez obzira na stav
drugih država. U najvećem broju slučajeva, tarifu autonomne carine donosi
država samostalno svojim pravnim aktom. Ona ih ukida, donosi i menja prema
svojim interesima, ne uvažavajući potrebe drugih zemalja.
2) Ugovorne ili konvencionalne carine su rezultat konvencije dve ili više zemalja.
Carine se danas uglavnom donose na osnovu međunarodnih ugovora više
zemalja.
5
Prema visini carinskog opterećenja, carine mogu biti:
1) Diferencijalne carine – predstavljaju specifičan tip carine koji se retko
primenjuje, obično u okolnostima vođenja trgovačkog i carinskog rata između
pojedinih država. Diferencijalnom carinom se značajnije opterećuje uvoz iz
određene zemlje sa kojom je došlo do zaoštravanja trgovinskih, političkih i
drugih odnosa ili se javlja kao rezultat reakcije na takve mere preduzete od
druge zemlje.
2) Preferencijalne carine – su takav tip carina koje primenjuje određena država u
odnosima sa jednom ili više drugih zemalja, priznajući njenim proizvodima
privilegovan položaj na svom tržištu. U tom slučaju se primenjuje niža carinska
stopa od uobičajene, čime se preferira uvoz iz tih zemalja. Poseban je slučaj
kada se ovaj oblik carine kombinuje sa klauzulom najvećeg povlašćenja, a to
znači da će se za zemlju, koja uživa status najpovoljnije nacije, sistematski
primenjivati najniža carinska tarifa.
Prema cilju uvođenja, odnosno ekonomskoj funkciji, carine se mogu podeliti na:
1) Fiskalne carine – uvode se sa svrhom da se osiguraju sredstva za pokriće
državnih potreba. Najčešće se uvode na luksuzne proizvode, odnosno na
proizvode čiji su domaći troškovi proizvodnje nesrazmerno visoki u odnosu na
svetsko tržište.
2) Zaštitne carine – predstavljaju takav oblik carine koji država uvodi u cilju
zaštite domaće proizvodnje. Svrha ovih carina je da se poveća cena uvoznih
proizvoda i time smanji njihova konkurentna sposobnost na domaćem tržištu.
6
4. ELEMENTI CARINA
Budući da je carina u suštini vrsta poreza, i kod nje se primenjuju brojni termini koje
smo već upoznali kod poreza, samo što je reč „porez“ potrebno zameniti rečju
„carina“ (poreski obveznik – carinski obveznik, poreska osnovica – carinska
osnovica).
Međutim, kod carina se ipak javljaju neki termini koji nisu karakteristični za poreze.
Kao najznačajniji se navode:
1) Carinska deklaracija – pismena prijava carinskog obveznika u koju se unose svi
podaci neophodni za carinjenje (naziv robe, vrednost robe, količina robe i
slično.). Sastavlja se na propisanom obrascu, a istinitost podataka potvrđuje se
potpisom.
2) Carinski organi – posebni finansijski organi državne uprave čija je nadležnost
da vrše nadzor nad uvozom, izvozom i tranzitom robe preko carinskog
područja, te obavljaju carinjenja i deviznu kontrolu na granici carinskog
područja.
3) Carinska ležarina – naknada koja se plaća za smeštaj robe u carinska skladišta.
4) Skladišni depozit – deponovani novac putnika kod carinskih organa ili pri
ulasku ili pri izlasku iz zemlje.
5) Carinska skladišta – služe za smeštaj neocarinjene robe i pod kontrolom su
carinskih organa. Roba se skladišti bez plaćanja carine, a carini se kad napušta
skladište.
6) Carinska slobodna zona – deo državne teritorije izdvojen iz njenog carinskog
područja. Roba unesena u slobodnu zonu (luku) ne podleže plaćanju carine,
nego tek onda kada je napušta.
7) Carinska dažbina – predstavlja zbir svih davanja kojima je opterećena roba pri
carinjenju (carina, ležarina, taksa i sl.).
8) Carinska granica – područje ograničeno carinskom crtom koje se, u principu,
poklapa sa državnom granicom.
7
5. CARINSKE PROCEDURE
Zadatak carinske službe je da pomiri svoje dve, u suštini suprotstavljene uloge: da
omogući maksimalno brz protok robe i putnika, a da pritom spreči sve oblike
prekograničnog kriminala: međunarodni terorizam, krijumčarenje ljudi i ilegalne
migracije, krijumčarenje oružja, krijumčarenje narkotika, krijumčarenje komercijalne
robe.
Ovaj zadatak je moguće ispuniti samo uz: integrisano upravljanje granicom, naknadne
kontrole, analizu rizika, kao i uz primenu savremenih carinskih procedura.
Integrisano upravljanje granicom ima za cilj da obezbedi otvorene i maksimalno
bezbedne granice. Za ostvarenje ovog cilja neophodno je obezbediti: bolju saradnju i
koordinaciju svih službi na graničnim prelazima, saradnju sa drugim službama u
zemlji, kao i saradnju sa carinskim administracijama drugih zemalja. Drugim rečima,
neophodno je revidirati zastarele sporazume i zaključiti nove sa carinskim
administracijama od strateškog značaja i obezbediti međunarodnu razmenu
informacija.
Naknadna kontrola podrazumeva proveru ispravnosti deklaracije i posle puštanja robe.
Glavna promena u novom postupku naknadne kontrole (eksterne revizije) je
pomeranje mesta na kome se vrši kontrola carinske robe i dokumentacije. Sada je
moguće kontrolu obaviti u prostorijama deklaranta ili u prostorijama drugog
privrednog subjekta uključenog u poslovni odnos. Pored ostalog, naknadna kontrola
predviđa mogućnost da se, i posle puštanja robe, a radi provere tačnosti podataka u
deklaraciji, izvrši kontrola komercijalnih dokumenata i podataka u vezi sa uvozom i
izvozom te robe ili u vezi sa naknadnim komercijalnim poslovima sa tom robom.
8
Elektronsko podnošenje dokumenata omogućava uvoznicima i špediterima da
podnesu dokumentaciju putem Interneta, čime se postiže:
1) Ubrzanje postupka,
2) Ušteda sredstava,
3) Smanjenje broja grešaka,
4) Prihvatanje i prosleđivanje podataka pre prispeća robe,
5) Razmena dokumenata sa drugim carinskim službama.
6. CARINSKI SISTEM
Sam pojam "sistem" podrazumeva relativno zaokruženu pravnu celinu koja je
uzajamno povezana i međusobno zavisna od delova i elemenata. U okviru određenih
objektivnih zakonitosti koje vladaju u društvu, ova celina je rezultat delovanja zakona
o dijalektičkoj povezanosti i uzajamnoj zavisnosti pojava u društvu, zatim zakona o
jedinstvu suprotnosti kao i određenih zakonitosti razvoja domaće ekonomije.
Iako zaokružena celina, carinski sistem je samo relativno samostalan u funkcionisanju.
On je deo određenog sistema, podsistem u okviru šireg sistemskog okruženja.
Funkcionisanje podsistema kao samostalnog dela je povezano ostvarivanjem ciljeva
definisanih ukupnim sistemom, u kome se manifestuju zakonitosti razvoja domaćeg
tržišta.
Polazeći od takvog shvatanja ovog pojma, carinski sistem predstavlja dijalektičko
jedinstvo određenih naučno utvrđenih saznanja o osnovnim delovima i institutima
(kao što su na primer: carinska roba, carinska vrednost, carinsko područje, itd), i
određenog broja instrumenata kojima se konkretno ostvaruju njegovi ciljevi (carina,
prelevimani, ramplasman i sl.). Carinski sistem, kao podsistem šireg sistema
međunarodnih ekonomskih odnosa, svoju funkciju ostvaruje u skladu sa interesima i
ciljevima šireg sistema određene zemlje.Sistem međunarodnih ekonomskih odnosa
ostvaruje definisane ciljeve uzajamno povezanim i međusobno uslovljenim
funkcionisanjem, pored carinskog, još i spoljnotrgovinskog, deviznog i kreditno-
9
monetarnog sistema. Posmatrano kompleksnije ovi sistemi su integralni delovi šireg
privrednog sistema, a ovaj kao podsistem ukupnog sistema društveno ekonomskog
razvoja jedne zemlje.
U formalno pravnom smislu, carinski sistem je deo pravnog sistema određene zemlje.
On nastaje kao carinski suverenitet, odnosno neprikosnoveno suvereno pravo države
da autonomnim pravnim odlukama reguliše funkcionisanje ovog podsistema. Država
to ostvaruje donošenjem zakona, podzakonskih akata i drugih propisa kojima se
utvrđuju instituti i instrumenti carinskog sistema. U osnovi carinskog sistema
regulisani su interesi suverene države da obezbedi zaštitu domaće proizvodnje od
međunarodne konkurencije kao elementu razvojne politike.
Carinski sistem je segment pravnog sistema jedne zemlje. Kao integralni deo
privrednog sistema uopšte, on definiše pravila po kojima se moraju vladati domaća
pravna i fizička lica koja uspostavljaju ekonomske odnose sa inostranstvom u oblasti
carinske zaštite domaće proizvodnje. Kako su konkretni poslovi izvoza i uvoza roba i
usluga dvostrani odnosi između domaćih i stranih pravnih i fizičkih lica, to se propisi
iz oblasti carinskog sistema odnose na postupak i obavezno pravno ponašanje i stranih
pravnih i fizičkih lica.
Carinski sistem, kao integralni deo privrednog sistema jedne zemlje, mora da bude
usaglašen sa pravima, obavezama i odgovornos-tima utvrđenim sistemskim rešenjima
u drugim podsistemima: spoljno-trgovinskom, deviznom, poreskom, monetarnom,
sistemu cena i dr.
Neposredna je povezanost i uzajamna zavisnost podsistema koji regulišu oblast robne
razmene sa inostranstvom, i to: carinskog, spoljnotrgovinskog i deviznog sistema. Oni
po svojoj funkciji predstavljaju jednu samostalnu celinu koja ostvaruje projektovane
efekte u robnoj razmeni sa inostranstvom. Zato je i normalno da se, pored propisa iz
oblasti carinskog sistema, sprovođenje propisa, posebno iz oblasti spoljnotrgovinskog
sistema, delimično deviznog sistema nalazi u nadležnosti organa carinske službe. Jer
se, izvoz, uvoz i provoz robe, kao i promet putnika u ili preko carinskog područja
10
jedne zemlje, po prelasku carinske linije nalazi pod nadzorom i kontrolom carinske
službe.
Carinski sistem se zasniva na carinskom suverenitetu kao neprikosnovenom pravu
jedne samostalne, suverene države. Njeno je autonomno pravo da reguliše sistem
carinske zaštite domaćeg ekonomskog prostora. Svoj suverenitet država ostvaruje
donošenjem određenih zakona i propisa iz oblasti carinskog sistema kao formalno
pravne akte koji se moraju sprovoditi po ceni preduzimanja i represivnih mera od
strane države.
U materijalnom smislu, carinski sistem je izraz suverene volje i pravo jedne zemlje da
samostalno uređuje svoj sistem carinske zaštite.
U formalnom smislu, politička volja države u oblasti carinske zaštite izražava se
oblikovanjem formalno pravnih propisa kojima se regulišu prava, obaveze i
odgovornosti domaćih pravnih i fizičkih lica u robnoj razmeni sa inostranstvom, kako
bi se obezbedila efikasna zaštita domaće proizvodnje i potpuna kontrola ekonomskih
tokova sa inostranstvom.
Carinski sistem je inače nezaobilazan izraz u mnogobrojnim projektima dugoročnog
ekonomskog razvoja, zatim studijama, analizama i drugim stručnim publikacijama
koje tretiraju područje spoljno-trgovinskog poslovanja određene zemlje.
11
7. ZAKLJUČAK
Spoljnotrgovinska razmena, kao oblik međunarodne podele rada, se sve više proširuje,
međunarodni ekonomski odnosi produbljuju, a svetska trgovina postaje značajan činilac
razvoja nacionalnih ekonomija. Očigledno je, takođe, da se internacionalizacija
svetskog prostora sve više širi, što svetsku reprodukciju procesa proizvodnje čini
jedinstvenijom.Robna razmena se odvija po najstrožijim pravilima koja vladaju na
svetskom tržištu, bez obzira na ostvaren nivo produktivnosti u proizvodnji. Putem
svetskog tržišta ostvaruje se prometni proces gde se upoređuju sve različitosti u
uslovima privređivanja na domaćem tržištu. Na međunarodnom tržištu, iako se po
pravilu nastupa sa robom koja predstavlja najviši domet upotrebne vrednosti, razlike u
stepenu cenovne konkurentnosti su značajne. Savremeno svetsko tržište ima razrađena
pravila kako se rešavaju razlike u cenama u robnoj razmeni sa svetom.
Jedini instrument u odvijanju robne razmene sa svetom, koji se priznaje kao moguća
zaštita domaće proizvodnje od negativnog uticaja svetskog tržišta, je carina. Polazeći od
toga da je carina nastala kao isključivo fiskalni instrument na uvoz, provoz i izvoz robe,
došlo se do toga da carina postaje osnovna mera zaštite domaće proizvodnje.Carina je
dažbina koja se naplaćuje na stranu robu koja se uvozi na carinsko područje određene
zemlje ili se sa tog područja izvozi. To je iznos davanja uvoznika robe u domaćoj
valuti po osnovu uvoza odnosno prelaska robe preko carinske linije jedne države,
odnosno prelaska preko granice.Carina je u principu trošak poslovanja uvoznika, mada
se najčešće prevaljuje, prilikom kalkulacija cene, na potrošača. Savremeni carinski sistemi
poznaju uglavnom uvozne i izvozne carine. Carine su sve do pojave razvijenog kapitalizma
imale dominantno fiskalni karakter i predstavljale značajan izvorni prihod države.
Međutim, na visokom nivou razvoja međunarodne podele rada, kada je bespoštedna
konkurencija neposredno stvarala uslove za polarizaciju svetskih ekonomskih tokova na
razvijene i manje razvijene, carina je dobila izuzetno važnu funkciju zaštite domaće
proizvodnje. Savremena ekonomska istorija sveta je ne samosaznanjem, već i
neposrednim uticajem carine kao glavnog instrumenta za zaštitu nacionalnog
ekonomskog prostora.
12
Carina predstavlja obavezu uvoznika-izvoznika da, u momentu kada roba prelazi
nacionalnu granicu, plati propisanu sumu novca u korist države. Carina predstavlja
vrstu posrednog poreza koji se naplaćuje kada roba prelazi carinsku liniju. Cilj carine
nije da poveća državni prihod, već zaštita domaće proizvodnje, naročito one koja tek
počinje da se razvija. Carine predstavljaju stabilan i dugoročan instrument regulisanja
spoljne trgovine i zaštite domaćeg tržišta. U većini zemalja carinska tarifa se propisuje
zakonom. Carinska tarifa ne može da se menja od slučaja do slučaja i prema trenutnoj
potrebi kao drugi instrumenti spoljnotrgovinske politike.
13
LITERATURA
1. Stanković Miodrag – Carinski sistemi i carinske politike, Naša knjiga, Beograd
1987 god.
2. Todorović Tomislav – Uticaj carinskog sistema na formiranje proizvođačkih cena,
Savremena administracija, Beograd 1980 god.
3. Dr. Žarko Ristić, Dr. Slobodan Komazec, Dr. Miroslav Dinčić, Dr. Đorđe Pavlović
– Poreski sistem i politika, Beograd 2007 god.
4. Dr. Tomislav Todorović – Carinsko poslovanje, Beogradska poslovna škola
Beograd 2007 god.
14