1

PUT DO SEBE (Predgovor)

Uz najnovije hrvatsko izdanje Rilkeovih Pisama mladom pjesniku

Koliko smo puta zastali pred nekom slikom, kipom ili pjesmom i, oduevljeni, poeljeli da i sami napravimo takvu sliku ili kip, sastavimo slinu pjesmu. Koliko smo puta pred nekim stvarima zastali, zaueni, kao pred starim znancima, pred neim kao da je nae, a nije. I povjerovali da smo i mi u stanju napisati isti stih, naslikati isto stablo, isklesati istu ruku...

Uostalom, koliko nas je to uistinu i pokualo, a malo, samo malo je u tome uspjelo. Koliko nas je taj pokuaj obeshrabrio ili pak ohrabrio, to zna svatko od nas. No, jedno je sigurno, svi smo na svoj nain sudjelovali u istome: u svijetu koji je pred nama stajao poput zakljuane kutije za koju je tek valjalo nai pravi klju. I svi smo se osjeali otprilike jednako - vie ili manje osamljeno te pitali gotovo isto: kako?

Briefe an einen jungen Dichter prvi su put objavljena u Berlinu 1929, a na hrvatskome, u

prijevodu Josipa Velebita i pod naslovom Pisma mladom pjesniku, u Zagrebu 1942.

Ono to nas je poelo razlikovati bio je drugi korak: jedni ga naprave, drugi nikada. Na primjer: slikar-mladac pokae drugome svoju sliku ili pjesnik-poetnik - ba kao u jednoj Krleinoj pjesmi - nosi svoje pjesme na ogled... I tako pone. Oni koji taj hrabri korak ne uine, za umjetnost nisu, meutim, izgubljeni; naprotiv, oni postaju njezina najvjernija publika, njezini istinski prijatelji i oni kojima se umjetnik potajno veseli dok stvara. Ovi prvi

pak kroili su na stazu koja je poput svake ivotne staze: puna neizvjesnosti, sumnji i pitanja, ali i nade i radosti.

O takvome jednom ivotnom koraku i o potrebi da ima nekoga kome e sa povjeriti i tko e ti savjetom pomoi govori ova knjiga. Reiner Maria Rilke glasoviti je austrijski pjesnik, roen 1875. u zlatnome Pragu gdje i drugi velikan njemake moderne knjievnosti Franz Kafka. No, kao mladi, rodni je grad zauvijek napustio te - putujui od Rusije, gdje je posjetio Tolstoja, do Francuske, gdje je bio Rodinov tajnik - postaje pravi lutalica i kozmopolit, graanin Europe. U poetku je naivni i nadobudni lirik-poetnik, a nakon zbirke Knjiga slika (1902. i 1906.) prepune ivih impresija arenoga svijeta i posebice Novih pjesama (1907-1908.) postaje ugledan pjesnik. Lirski vrhunac doivio je Devinjskim elegijama (1923.). Njegova znatieljna i nemirna priroda tjerala ga je da stalno seli, mijenja - kako bi to rekao na Mato, inae Rilkeov suvremenik-ljude i krajeve. Smatrao je da osjeaje ima svatko, ali za dobru pjesmu da je potrebno iskustvo, a njega prua dinamini a ne jednolini ivot. Pokazalo se, meutim, da je Rilkeovo poimanje ivotnog iskustva dobar temelj i za prozu (svojevrstan autobiografski roman Zapisi Maltea Lauridsa Briggea, 910.). Naroito su ga teko pogaale ratne i poratne godine, pa nemoan za pravo knjievno stvaranje, svoja je raspoloenja iznosio u pismima. Tako je njegova bogata prijepiska postala ne samo svjedoanstvo o jednome vremenu ve i zanimljiva proza. Meu takvim pismima vremenom su visoki ugled doivjela ona koja je razmijenio u dopisivanju s Franzom Xaverom Kapussom.

Naime, rije je o mladiu koji je svoje pjesnike pokuaje bio poslao uglednome pjesniku s molbom da ovaj kae svoje miljenje o njima. Mladi je Kappus pjesmama priloio pismo u kojemu se je iskreno ispovijedio - priznaje: kao nikad i ni pred kim ranije. Nakon nekog

2

vremena iz Pariza je stigao Rilkeov odgovor, i tako je zapoelo dopisivanje koje je trajalo nekoliko godina. Kappus je uvao Rilkeova pisma te ih je nakon pjesnikove smrti (Rilke je umro 1926. od uboda ruina trna!) objavio kao izvanredno vaan izvor za upoznavanje njegove linosti i djela. Rilkeova pisma odlikuju se u prvom redu lijepim i nadahnutim stilom koji otkriva poseban

svijet ovog velikog umjetnika, njegova zapaanja, sumnje, ocjene i stavove o svijetu, ljudima, umjetnosti i umjetnicima. Dok ih itamo, teko se oteti dojmu da je ovome geniju mladi i zapravo nepoznati prijatelj bio zapravo povod da na poseban nain progovori o samome sebi. U isto vrijeme iz pisma u pismo potvruje se naroita Rilkeova panja i razumijevanje za mladia koji se oito nalazi na jednoj od svojih vanih ivotnih raskrsnica. Ali, kako je svaiji ivot jedinstven i neponovljiv, iskusni pjesnik nijednoga asa ne pada u napast da mladoga i neiskusnoga prijatelja savjetom napuuje to da ini. Naprotiv, sav njegov naum je da mu pomogne da jasnije vidi i razumije ono to sam zbunjeno proivljava i nevjeto odgonetava, a odluka je i tako neto to pripada samo njemu, i nikome vie. Pa iako iskusni pjesnik svojemu mladome poetniku kae da ga nitko ne moe svjetovati ni pomoi mu, upravo to, da mu svojim pismima pomae irim i dubljim pogledom gledati sama sebe - rekli bismo: udubiti se u sebe! - upravo je jedina i prava pomo. Sve ostalo dolazi samo:

Nitko Vas ne moe savjetovati, nitko Vam ne moe pomoi. Postoji samo jedan nain. Uite u sebe. Istraite razlog koji Vas nuka da piete; provjerite, je li on pustio korijenje u najdubljem dijelu Vaeg srca, priznajte sebi biste li morali umrijeti ako bi Vam bilo uskraeno pisati. To prije svega: upitajte se u najtiem asu svoje noi: moram li pisati? Potraite u svojoj dubini odgovor. Pa ako bi on bio potvrdan, ako se s tim ozbiljnim pitanjem moete suoiti sjednostavnim i vrstim moram, tada gradite svoj ivot sukladno toj nunosti: sve do u najnevaniji i najneznatniji trenutak Va ivot mora biti znakom i svjedoanstvom tog poriva. Onda se pribliite prirodi. Pokuajte tada, kao ozbiljan ovjek, rei to vidite i doivljavate, to volite i gubite...

A kada doe vrijeme i odluka bude donesena, treba na sebe primiti i pripadajuu sudbinu iji teret i veliinu valja nositi ne pitajui nikad za nagradu: Jer stvaralac mora biti svijet za sebe te nalaziti sve u sebi i u prirodi uz koju se vezao. Na tome putu, dakako, prijete mnoga iskuenja, poput samoe ili kritike na koju nailaze naa djela. Istinski umjetnik ne smije odve drati do vanjskih zbivanja koja bi ga mogla odvesti od njegova glavnoga - umjetnikoga cilja, te ga pretvoriti u svatara i rasipnika. Valja teiti potpunosti, usavravanju samoga sebe, te biti strpljiv i uvijek - bez obzira na okolnosti, kao bi to rekao na enoa: biti svoj! to se kritike tie, ona je i tako hirovita i umiljena, a jedina metoda kojom se dopire do umjetnikih djela jeste na doivljaj. Rilke veli: Samo ljubav moe da ih dokui..., ba kao to e kasnije Krleina Angelika rei Leonu u drami Gospoda Glembajevi: ...u stvarnu istinu moe se ui samo srcem..., ili knjievni povjesniar Antun Barac u raznim povodima: Od svih istina najdublje su i najtrajnije istine srca...

Kad ve i oni najbolji grijee kad rijeima ele izraziti ono najtie i gotovo neiskazljivo, kako onda da ne lutaju i ne grijee oni koji su tek na prvome koraku, koji su mladi i nestrpljivi, zbunjeni i ispunjeni samo pitanjima:

Vi ste tako mladi, - nastavlja Rilke - tek na svakom moguem poetku, pa bih Vas htio - koliko god to mogu - zamoliti, dragi gospodine, da budete strpljivi sa svim to je u Vaem srcu nerijeeno i da pokuate zavoljeti sama pitanja kao zatvorene odaje ili kao knjige napisane na nekom Vama vrlo stranom jeziku. Ne tragajte za odgovorima koji Vam se sada ne mogu dati,

jer ih ne biste mogli ivjeti. A radi se o tom da sve treba ivjeti. ivite sada pitanja.

3

Drugim rijeima, Rilkeov sugovornik kao svaki mladi ovjek, proivljavajui doba pitanja i shvaanja poezije, istodobno proivljava doba vlastitoga samospoznavanja. Za samoga Rilkea ovo je mjesto kljunoga dodira ivota i umjetnosti, odnosno ono mjesto njegove poetike prema kojemu se umjetnost - u ovome sluaju poezija - poima kao put i oblik samospoznavanja.

No, umjetnost je samo jedan nain ivljenja i, ivei na neki nain, moemo se i ne znajui pripremati za nju..., zakljuuje na pjesnik. Mladi e itatelj u ovoj knjizi nai jo mnoge mudre i plemenite misli, npr. o djetinjstvu u kojemu Rilke - poput Krlee i jo mnogih - vidi pravo mjesto istinskog doivljaja punoe naega svijeta. Potom: misli o ljubavi i strasti od kojih se pjene sve mladosti, o veliini i vanosti prijateljstva i dobrote, o ozbiljnosti i odgovornosti braka i odnosa izmeu mukarca i ene, o jednako vjenim pitanjima kao to su sudbina, smrt, vjera i Bog itd. Govori se, jednom rijei, o naelnim stavovima prema ivotu, koji je - podsjea nas Rilke - najvaniji i uvijek u pravu. A jedan drugi Praanin, spomenuti Franz Kafka (1883.-1924.) - pravdajui svoje voenje dnevnika - ree, kako ovjek koji se u ivotu vodi nekim naelima nikada nee uiniti nita runo ili neukusno. Svladati sumnje, nadrasti tugu i prebroditi mnoga iskuenja u koja zapadnemo, znai za jedno ma kako malahno iskustvo biti jai, za ma kako naizgled beznaajnu spoznaju bogatiji. Rilkeovski kazano, znai polako ali sasvim sigurno iz doba pitanja ulaziti u doba odgovora, odrastati i zreti poput ita u polju od ijega samo zreloga zrna nastaje kruh svagdanji. U takvu dobu, u dobu odgovora, nastajala su Rilkeova pisma; ako su pouna, onda iz njih govori pravi uitelj, jer mu je srce ispunjeno ljubavlju za svojeg uenika. Nije ovo obina knjiga - ba kao to to nije, recimo, Mali princ Antoina de Saint-Exuperyja. Knjiga Pisma mladom pjesniku i sama je jedno pismo koje dolazi izdaleka od jo nepoznatog prijatelja za kojim se ezne kao u onoj Krleinoj pjesmi: Dogaa se to u jesenjoj noi kada pada kestenje po asfaltu i kada se uju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja enja za nekim tko bi bio dobar, na, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da piemo pismo... Duboko smo uvjereni da ova pisma i danas imaju adrese na koja su dobrodola. Vinko Brei

4

Proslov

Bilo je to kasne jeseni 1902. Sjedio sam u parku Vojne akademije u Bekom Novom Mjestu pod prastarim kestenovima i itao knjigu. Toliko sam se bio zadubio u itanje da sam jedva primijetio kako mi se pridruio jedini od naih profesora koji nije bio asnik: ueni i dobrohotni akademijin upnik Horaek. Uzeo mi je knjiicu iz ruke, pogledao ovitak i odmahnuo glavom. Pjesme Rainera Marie Rilkea?, upitao je zamiljeno. Zatim je zavirio u knjiicu na nekoliko mjesta, preletio pogledom nekoliko stihova, zagledao se u daljinu, te naposljetku kimnuo: Pitomac Ren Rilke postao je dakle pjesnikom. I tad sam saznao za krhkog, bljedunjavog djeaka, kojeg su roditelji pred vie od petnaest godina poslali u niu vojnu realnu kolu u Sankt Pltenu, kako bi kasnije postao asnikom. Onomad je Horaek ondje obnaao dunost kolskog duhovnika, te se jo posve dobro prisjeao negdanjeg gojenca. Opisivao gaje kao tihog, ozbiljnog, vrlo darovitog mladca, koji se rado drao postrani, strpljivo podnosio stegu internatskog ivota i nakon etiri godine zajedno s ostalim uenicima preao u viu vojnu realku u Mahrisch-Weifikirchenu. Pa ipak njegova se tjelesna graa pokazala nedovoljno otpornom, te su ga roditelji ispisali iz internata i dopustili mu da kolovanje nastavi kod kue, u Pragu. Kakav je bio njegov daljnji ivotni put, o tome Horaek vie nita nije znao. Nakon svega toga ini mi se razumljivim da sam gotovo u istom asu odluio svoje pjesnike pokuaje poslati Raineru Mariji Rilkeu i zamoliti ga za njegov sud. Nije mi bilo jo niti dvadeset godina i bio sam na pragu zvanja, to sam ga osjeao potpuno suprotnim mojim sklonostima, pa sam se nadao da u, ako uope u bilo koga, u pjesnika zbirke Meni u slavu nai razumijevanje. I mada to zapravo i nisam htio, moje je stihove popratilo pismo, u kojem sam tako netedimice razotkrio duu kao to to nikada, ni prije ni poslije, nisam uinio ni pred jednim drugim ovjekom. Prolo je mnogo tjedana prije no to je stigao odgovor. Na poteem pismu s plavim peatom bio je potanski ig Pariza, a omotnica je bila ispisana istim onim jasnim, lijepim i sigurnim rukopisom, kojim je od prvog do posljednjeg retka bilo ispisano i samo pismo. Tako je

zapoela moja redovita prepiska s Rainerom Mariom Rilkeom koja je potrajala sve do 1908. i tada polako presahnula, jer me je ivot odveo u podruja od kojih me je pjesnikova topla, njena i dirljiva briga eljela sauvati. No, to nije vano. Vano je samo deset pisama koja ovdje slijede, pisama vanih za spoznavanje svijeta u kojem je Rainer Maria Rilke ivio i stvarao, no vanih i za mnoge mlade ljude koji danas stupaju u ivot ili e to uiniti sutra. A ondje gdje zbori velik i neponovljiv ovjek, malima valja utjeti.

Berlin, u lipnju 1929.

Franz Xaver Kappus

5

Pariz, 17. veljae 1903.

tovani gospodine, Vae sam pismo primio tek prije nekoliko dana. Htio bih Vam se zahvaliti za veliko i ljubazno povjerenje, to ga ono izraava. Ionako jedva da mogu uiniti ita vie od toga. O Vaim stihovima ne mogu prosuivati, jer mi je posve strana svaka kritika nakana. Nita nije manje primjereno umjetnikom djelu od kritikih rijei: njihove su posljedice naime uvijek vie ili manje sretni nesporazumi. Stvari openito nisu niti tako shvatljive niti tako izrecive kao to nas najee uvjeravaju; zbivanja su najveim dijelom neizreciva, jer se ostvaruju u prostoru u koji nijedna rije nikada nije stupila, a najneizrecivija od svih su umjetnika djela, tajnovita bia iji ivot traje dok na prolazi. Kad ve zapoinjem ovom opaskom, dopustite mi samo jo da Vam kaem, da Vai stihovi nemaju vlastitosti, ali imaju tihih, skrivenih natruha osobnog. Najjasnije to zamjeujem u posljednjoj pjesmi Moja dua. To neto osobno eli doi do rijei i do izraaja. A i iz lijepe pjesme Leopardiju izrasta moda svojevrsna srodnost s tim velikanom i usamljenikom. No, usprkos tome pjesme jo same po sebi nisu nita, nita samostalno, ak niti posljednja od njih, a niti ona posveena Leopardiju. Vae ljubazno pismo, koje ih je popratilo, uspijeva mi pojasniti mnoge nedostatke to sam ih osjeao itajui Vae stihove, iako ih nisam u stanju poimence nabrojiti.

Pitate jesu li Vai stihovi dobri. Pitate mene. Prije toga pitali ste druge. aljete ih asopisima. Usporeujete ih s drugim pjesmama i uznemirujete se kad neka urednitva odbijaju Vae pjesnike pokuaje. No (kad ste mi ve dopustili da Vas savjetujem), molim Vas, da se okanite svega toga. Vi gledate prema van, a upravo to sada ne biste smjeli initi. Nitko Vas ne moe savjetovati, nitko Vam ne moe pomoi. Postoji samo jedan jedini nain. Uite u sebe. Istraite razlog koji Vas nuka da piete; provjerite, je li on pustio korijenje u najdubljem dijelu Vaeg srca, priznajte sebi biste li morali umrijeti ako bi Vam bilo uskraeno pisati. Ovo ponajprije: upitajte se u najtiem asu svoje noi: moram li pisati! Potraite u svojoj dubini odgovor. Pa ako bi on bio potvrdan, ako se s tim ozbiljnim pitanjem moete suoiti s jednostavnim i vrstim moram, tada gradite svoj ivot sukladno toj nunosti: sve do u najnevaniji i najneznatniji trenutak mora Va ivot biti znakom i svjedoanstvom tog poriva. Tada se pribliite prirodi. Pokuajte potom, kao ozbiljan ovjek, rei to vidite i doivljavate, to volite i gubite. Ne piite ljubavne pjesme; izbjegavajte za prvo vrijeme one oblike koji su uhodani i uobiajeni: oni su najtei, jer je potrebna velika, dozrela snaga da bi se pruilo neto osobno ondje, gdje su nam u nasljedstvo ostavljena brojna dobra, a djelomice i izvrsni

ostvaraji. Zato se pred openitim motivima sklonite kod onih to Vam ih nudi Vaa osobna svakodnevica; prikazujte Vae tuge i elje, letimine misli i vjeru u neku ljepotu - opiite sve to prisnom, poniznom iskrenou i, da biste se izrazili, sluite se predmetima iz Vae blizine, slikama iz Vaih snova i predmetima iz Vaih sjeanja. Ako Vam se Vaa svakodnevica ini siromanom, ne optuujte nju; optuite sebe, recite sebi da niste dovoljno pjesnik da biste prizvah njena bogatstva; jer za onoga koji stvara ne postoji siromatvo niti siromano, ravnoduno mjesto. Pa ak kada biste bili i u tamnici, iji zidovi ni jednom umu vanjskog svijeta ne bi dopustili da dopre do Vaih ula, ne biste li i tada jo uvijek imali Vae djetinjstvo, to preivno kraljevsko bogatstvo, tu riznicu uspomena? Onamo usmjerite svoju pozornost. Pokuajte iznijeti na svjetlo dana potonule doivljaje te daleke prolosti; Vaa e se osobnost uvrstiti, Vaa e usamljenost dobiti ire vidike te postati poput stanita u suton u koji tek izdaleka dopire amor drugih. I kad iz tog okretanja unutrini, kad iz tog udubljivanja u vlastiti svijet proizau stihovi, tad neete ni pomiljati na to da nekoga pitate jesu li to dobri stihovi. Isto tako neete pokuavati zainteresirati asopise za te radove, jer e Vam oni biti dragim prirodnim posjedom, dijelom i glasom Vaega ivota. Umjetniko je djelo dobro ako je nastalo iz nunosti. U toj vrsti njegova podrijetla sadrana je i njegova prosudba: druge

6

prosudbe nema. Stoga, tovani gospodine, ne bih Vam znao dati drugi savjet do li ovog: uite u se i ispitajte dubine iz kojih izvire Va ivot; na tom ete izvoru nai odgovor na pitanje morate li stvarati. Prihvatite taj odgovor onakav kakav on jest, ne razmiljajui o njemu. Moda se pokae da ste pozvani da budete umjetnikom. Tad prihvatite tu sudbinu i ponesite njezin teret i njezinu veliinu ne pitajui za nagradu koja bi mogla stii izvana. Jer stvaralac treba biti svijet za sebe, te nalaziti sve u sebi i u prirodi uz koju se vezao.

No, moda ete nakon tog silaska u sebe i u svoju osamu morati odustati od toga da postanete pjesnikom (dovoljno je, kako rekoh, osjetiti da bismo mogli ivjeti i ne piui da posve odustanemo od toga). Ali ak ni tada to okretanje sebi, za koje Vas molim, nije bilo uzalud. U svakom e sluaju od tog trenutka Va ivot nai vlastite putove, a da ti putovi budu dobri, bogati i iroki, to Vam elim vie no to sam to u stanju izrei. to da Vam jo kaem? ini mi se da je sve reeno onako kako bi trebalo; i naposljetku sam Vam samo elio savjetovati da tiho i ozbiljno proivljavate svoje sazrijevanje; niim ga neete ometati jae nego obaziranjem na svijet izvana i oekivanjem od njega odgovora na pitanja na koja moda samo Va najdublji osjeaj u nekom skrovitom asu znade odgovor. Obradovalo me je da sam u Vaem pismu naao ime gospodina profesora Horaeka; svih ovih godina prisjeam se tog ljubaznog uenjaka s iznimnim tovanjem i s trajnom zahvalnou. Molim Vas da mu priopite te moje osjeaje; vrlo je ljubazno od njega to me se jo sjea, i znam to cijeniti.

Istodobno Vam vraam i stihove koje ste mi tako prijazno povjerili. I zahvaljujem Vam jo jednom na Vaem velikom i srdanom povjerenju, kojeg sam ovim iskrenim odgovorom po najboljem znanju i umijeu pokuao postati dostojnijim nego to to, kao stranac, zaista mogu biti.

S odanou i suosjeanjem Va Rainer Maria Rilke

7

Viareggio pokraj Pise (Italija), 5. travnja 1903.

Morate mi oprostiti, dragi i tovani gospodine, da se tek danas sa zahvalnou prisjeam Vaeg pisma od 24. veljae: cijelo sam vrijeme bolovao, iako to zapravo i nije bila bolest, nego neka gripi slina iznurenost, koja me je uinila nesposobnim za bilo to. I naposljetku, kad se stanje nikako nije htjelo promijeniti, otputovao sam ovamo na ovo juno more, ija mi je blagodat ve jednom pomogla. No, jo uvijek nisam zdrav i pisanje mi teko pada, pa neka Vam ovih nekoliko redaka bude umjesto mnogo vie njih. Morate, naravno, znati da ete me svakim svojim pismom uvijek razveseliti, ali morate biti uviavni prema odgovoru, koji e Vas moda esto ostaviti praznih ruku; naime, u biti neizrecivo smo sami, posebice u najdubljim i najvanijim stvarima, a da bi ovjek ovjeka mogao savjetovati ili ak mu mogao pomoi, mora se zbiti mnogo toga, mnogo toga mora uspjeti, cijeli sklop stvari mora se sluiti da bi se to jednom posreilo. Htio sam Vam danas kazati samo jo dvije stvari. Ironija: ne dopustite da zavlada Vama, posebice ne u nestvaralakim trenucima. U stvaralakim se trenucima pokuajte koristiti njome kao jednim od sredstava shvaanja ivota. Upotrijebljena ista, ona i ostaje istom, te je se ne treba stidjeti; a ako osjeate da Vam je isuvie bliska ili pak zazirete od sve vee prisnosti s njom, tad se posvetite velikim i ozbiljnim predmetima, pred kojima e ona biti mala i bespomona. Potraite dubinu stvari: u nju se ironija nikada ne sputa, pa kad tako stignete na rub velianstvenog, istodobno provjerite odgovara li takav nain shvaanja nunosti Vae biti. Pod utjecajem ozbiljnih stvari ironija e, naime, ili otpasti (ukoliko je sluajna) ili e ojaati (ako Vam je zaista uroena) i postati ozbiljnim instrumentom, te se svrstati u red sredstava, s pomou kojih ete morati oblikovati svoju umjetnost. A drugo to sam Vam danas htio ispripovjediti, jest ovo: od svih mojih knjiga samo mi je mali broj njih zaista neophodan, a dvije su ak uvijek ondje, gdje sam i ja. I sada su uz mene: Biblija i knjige velikog danskog pjesnika Jensa Petera

Jacobsena. Pitam se poznajete li njegova djela. Lako ih moete nabaviti, jer je jedan njihov dio objavljen u Reclamovoj Universal-biblioteci u vrlo dobrom prijevodu. Pribavite si svezak

est novela J. P. Jacobsena i njegov roman Niels Lyhne, pa zaponite s prvom novelom prvog sveska, naslovljenom Ujutro. Obuzet e Vas itav jedan svijet, srea, bogatstvo, nepojmljiva veliina jednog svijeta. ivite neko vrijeme u tim knjigama, uite iz njih ono, to Vam se ini vrijedno uenja, ali ih prije svega volite. Ta e Vam ljubav biti tisue i tisue puta uzvraena, pa ma kakav bio Va ivot, ona e Vam se, - u to sam posve siguran, - proplitati kroz tkivo Vaeg sazrijevanja kao najvanija od svih niti Vaih iskustava, razoaranja i radosti. Ako treba kazati od koga sam neto nauio o biti stvaralatva, o njegovoj dubini i neizmjernosti, onda su to samo dva imena, to ih mogu spomenuti: Jacobsenovo ime, ime tog velikog, velikog pjesnika, i ime Augusta Rodina, kipara, kojem nema ravna meu svim danas ivuim umjetnicima. I neka Vas uspjeh prati na Vaim putovima!

Va Va Rainer Maria Rilke

8

Viareggio pokraj Pise (Italija), 2 3. travnja 1903.

Vrlo ste me obradovali Vaim uskrnjim pismom, dragi i tovani gospodine, jer ono kazuje mnogo dobrog o Vama, a nain na koji govorite o Jacobsenovoj velikoj i dragoj umjetnosti pokazao mi je da nisam pogrijeio kad sam Va ivot i njegova brojna pitanja uputio na to obilje.

Sad e Vam se otvoriti Niels Lyhne, knjiga puna divota i dubina; to ee ju itate, to ete jasnije otkriti daje u njoj sve: od najnjenijih mirisa ivota do punog, velianstvenog okusa njegovih tekih plodova. Nema u njoj niega to ne bi bilo shvaeno, spoznato, doivljeno i prepoznato u titravom odjeku sjeanja; nijedan doivljaj nije bio preneznatan, a ak i najmanja zgoda buja poput sudbine; sama pak sudbina nalikuje divnom, prostranom tkanju u

kojem svaku nit plete neka beskrajno njena ruka, polaui je uz drugu nit to je podravaju i nose stotine drugih. itajui po prvi put tu knjigu, doivjet ete veliku sreu, a kroz njezina bezbrojna iznenaenja prolazit ete kao kroz novi san. No, mogu Vam rei da ovjek i kasnije uvijek iznova zauen prolazi tim knjigama i da one ne gube nita od svoje divne moi niti od svoje bajkovitosti kojom itatelja obuzimaju pri prvom itanju. Samo sve vie uivamo u njima, sve smo zahvalniji, takorei bolje i jednostavnije vidimo, vjera u ivot postaje nam dubljom, a ivot blaenijim i uzvienijim. A kasnije morate proitati predivnu knjigu o udnji i sudbini Marije Grubbe, zatim Jacobsenova pisma, dnevnike zapiske i fragmente, te naposljetku njegove stihove, koji (iako tek osrednje prepjevani) ive u beskrajnoj zvukovnosti. (U svezi s tim savjetovao bih Vam da prvom prigodom kupite lijepo izdanje Jacobsenovih sabranih djela, koje sve to sadri. Izdao ga je u tri sveska u dobru prijevodu Eugen Diederichs u Leipzigu i stoji, ini mi se, samo 5 ili 6 maraka po svesku.).

Posve ste i nedvojbeno u pravu s Vaim miljenjem o Ovdje bi trebale biti rue... (tom djelu neusporedive finoe i oblika) - nasuprot onome koji je napisao predgovor djelu. I da Vas odmah zamolim: itajte to je manje mogue estetiko-kritike stvari; one su ili pristrane, okamenjene i besmislene u svojoj beivotnoj okotalosti, ili su pak spretne igre rijei pri kojima danas pobjeuje ovaj, a sutra onaj nazor. Umjetnika djela beskrajno su usamljena i niim, pa niti kritikom, ne moete ih dokuiti. Samo ih ljubav moe spoznati, podrati i biti pravedna prema njima. Dajte uvijek za pravo s e b i i svojem osjeaju kad je rije o ovakvim raspravama, prikazima i uvodima; ako se ipak pokae da ste bili u krivu, prirodni rast Vaeg unutarnjeg ivota ve e Vas polako i s vremenom dovesti do drukijih spoznaja. Dopustite svojim prosudbama vlastiti tihi, neometani razvitak, koji, - kao i svaki napredak - mora doi duboko iznutra i nita ga ne moe ni potaknuti niti pouriti. Sve mora dozrijeti i tek se tada moe roditi. Svaki dojam, svaki zametak nekog osjeaja valja nam pustiti da zri u nama, u tami, u neizrecivom, u nesvjesnom, u naem vlastitom umu nedokuivom, i s dubokom poniznou i strpljivou valja nam ekati trenutak roenja nove jasnoe: samo je to umjetniki nain ivota: kako u shvaanju tako i u stvaranju. Tu ne postoji mjerenje vremena, tu ne vrijedi godina, a ni deset godina nije nita. Biti umjetnikom znai: ne raunati i ne brojiti; sazrijevati kao stablo, koje ne goni svoje sokove, nego smireno stoji u proljetnim olujama ne plaei se da nakon njih ne bi moglo doi ljeto. Ono ipak stie. Ali stie samo strpljivima, koji ovdje stoje kao da je vjenost pred njima, tako bezbrino mirni i iroka duha. Svakodnevno to uim, uim to u boli, kojoj sam zahvalan: s trp lj e nj e je sve!

RICHARD DEHMEL*: s njegovim mi se knjigama dogaa (kao uzgred reeno i s njim kao ovjekom, kojeg letimino poznajem) da se, naiavi na jednu od njihovih lijepih stranica, uvijek plaim sljedee, koja e i opet sve razoriti i ljupkost pretvoriti u nevrijednost. Posve ste ga dobro opisali rijeima nagonski ivjeti i pjevati. - I zaista: umjetniko doivljavanje

9

nevjerojatno je blisko spolnom doivljavanju, njegovim bolima i radostima, da su obje pojave zapravo tek razliiti oblici jedne te iste udnje i jednog te istog blaenstva. I kad bi se umjesto rijei nagon smjelo rei spol, spol u dubljem, irem, istom smislu, u kojem nema ni traga sumnjienjima kojima ga u svojoj zabludjelosti zasipa crkva, tad bi njegova umjetnost bila velika i beskrajno vana. Njegova je pjesnika snaga velika i jaka poput pranagona, krije u sebi bezobzirne ritmove i provaljuje iz njega kao iz planina.

No ini se da ta snaga nije uvijek posve iskrena i da u njoj ima poze. (Ali to i jest jedna od najveih umjetnikovih kunji: on nikada ne smije postati svjestan svojih najveih krijeposti, ne smije ih niti nasluivati ako im ne eli oduzeti njihovu izvornost i prostodunost!) I kad ta snaga, protiui njegovim biem, stigne do spolnosti, nee ondje zatei onako ista ovjeka, kakva bi trebala. Nije to posve zreo i ist svijet spolnosti, svijet koji bi bio dovoljno ljudski, nego je on samo muki svijet nagona, opijenosti i nemira, optereen starim predrasudama i oholostima, kojima mukarac izobliuje i optereuje ljubav. Budui da on ljubi s a m o kao mukarac, a ne kao ovjek, u njegovom osjeaju spolnosti ima neeg uskog, naizgled divljeg, pakosnog, prolaznog, ogranienog, to umanjuje njegovu umjetnost i inije dvosmislenom i sumnjivom.

Ona nije bez mane, ona je igosana vremenom i strau i malo e toga od nje trajati i opstati. (No najvei dio umjetnosti jest takav!) Ali usprkos tome moemo se duboko radovati onom to je u njoj veliko, samo se ne smijemo izgubiti u njoj i postati pristalicama onog Dehmelova svijeta, koji je tako beskrajno tjeskoban, pun preljuba i pomutnji, daleko od zbiljskih sudbina,

to su izvorom veih patnji od tih prolaznih turobnosti, ali nam zato pruaju veu prigodu da dosegnemo veliinu i bodre nas za vjenost. to se naposljetku tie mojih knjiga, najradije bih Vam poslao sve koje bi Vas ikako mogle razveseliti. No ja sam vrlo siromaan i moje mi knjige, im su jednom objavljene, vie ne pripadaju. Ni ja sam ne mogu ih kupiti i, - koliko god to htio, - pokloniti onima koji bi im

iskazali svoju naklonost.

Stoga Vam aljem na papiriu naslove (i nakladnike) mojih netom objavljenih knjiga (najnovijih; ukupno sam ih objavio 12 ili 13), te Vama, dragi gospodine, moram prepustiti

odluku da ve prema prigodi neto od toga naruite. Znam da e moje knjige biti kod Vas u dobrim rukama. Ostajte mi zdravo!

Va Va Rainer Maria Rilke

10

Privremeno u Worpswedeu pokraj Bremena, 16. srpnja 1903.

Prije desetak dana napustio sam Pariz, poprilino bolestan i umoran i odvezao se u veliku sjevernu nizinu, koja bi me svojim prostranstvom, mirom i nebom ponovo trebala ozdraviti.

No, dovezao sam se u dugotrajnu kiu, koja tek danas pomalo prestaje nad nemirnim vjetrovitim krajem; koristim ovaj prvi trenutak vedrine, dragi gospodine, da Vas pozdravim.

Dragi moj gospodine Kappus: na jedno Vae pismo dugo nisam odgovorio, ali ne zbog toga to bih ga bio zaboravio - naprotiv: bilo je to jedno od onih pisama, to ga uvijek iznova itate kad naiete na njega pretraujui prepisku, i u tom sam Vas pismu upoznao kao da ste u mojoj blizini. Bilo je to pismo od drugoga svibnja, i zacijelo ga se sjeate. Kad ga, kao sada, itam u velikom miru ove daljine, dirnut sam Vaom lijepom brigom za ivot, ak jo i vie nego to je to bio sluaj u Parizu, gdje sve drukije zvui i gubi se zbog prevelike buke od koje stvari podrhtavaju. Ovdje, gdje me okruuje mona zemlja, nad kojom viju vjetrovi s mora, ovdje osjeam, da Vam na ona pitanja i na one osjeaje, to u svojim dubinama ive vlastitim ivotom, nijedan ovjek ne moe odgovoriti; jer ak i oni najbolji grijee kad rijeima ele izraziti ono najtie i gotovo neiskaljivo. Ali usprkos tome uvjeren sam da ne morate ostati bez rjeenja ako se zadrite na stvarima nalik onima na kojima se sada odmaraju moje oi. Zadrite se na prirodi, na onom jednostavnom u njoj, na onom malenom, to jedva da itko i zamjeuje, a to neoekivano moe postati velikim i neizmjernim; ako osjeate tu ljubav za neznatno i ako posve jednostavno, sluei mu, pokuate zadobiti povjerenje onog to izgleda siromano: tad e Vam sve postati jednostavnijim, jedinstvenijim i nekako pomirljivijim, moda ne u Vaem umu, koji zaostaje, udei se, nego u vaoj najdubljoj svijesti, u Vaem bdijenju i znanju. Tako ste mladi, tako na svakom moguem poetku, pa bih Vas htio, koliko god to mogu, zamoliti, dragi gospodine, da budete strpljivi sa svim to je nerijeeno u Vaem srcu i da pokuate zavoljeti sama pitanja kao zatvorene odaje ili kao knjige napisane na nekom Vama vrlo stranom jeziku. Ne tragajte sada za odgovorima koji

Vam se ne mogu dati, jer ih ne biste mogli ivjeti. A radi se o tom da sve treba ivjeti. ivite sada pitanja. Moda ete tada postupno, a da to ni ne primijetite, jednog dalekog dana ivjeti i odgovor. Moda nosite u sebi mogunost stvaranja i oblikovanja, kao posebno uzvien i ist oblik ivota; odgajajte se za to, ali uzimajte ono to dolazi s velikim povjerenjem, ak i onda kad dolazi samo iz Vaeg htijenja, iz bilo kakve potrebe Vae nutrine, prihvatite to i nita ne mrzite. Spol je teak; da. Ali teko je i ono to nam je zadano, teko je gotovo sve ono to je ozbiljno, a sve je ozbiljno. I ako samo to spoznate i uspijete iz sebe, iz V a i h sklonosti i V a e naravi, iz Vaeg iskustva i djetinjstva, vlastitom snagom izboriti posve samosvojan (obiajima i moralom neoptereen) odnos prema spolu, tad se vie neete morati plaiti da ete sebe izgubiti ili da ete postati nedostojnim Vaeg najvrjednijeg posjeda. Tjelesna je strast ulan doivljaj, nimalo drukiji od istog promatranja ili istog osjeaja, kojim ukusno voe ispunja jezik: ona je veliko, beskrajno iskustvo, koje nam je dano, znanje o svijetu, obilje i sjaj svega znanja. I nije zlo to to iskustvo primamo; zlo je to ga gotovo svi zlorabe i razbacuju te stavljaju kao podraaj na umorna mjesta vlastitoga ivota, ili kao razbibrigu, umjesto da ga upotrijebe kao pribiranje za vrhunce. Ljudi su i uzimanje hrane

pretvorili u neto drugo: bijeda na jednoj i izobilje na drugoj strani pomutili su jasnou te potrebe, a slino su mutnima postale i duboke, jednostavne potrebe u kojima se obnavlja ivot. No, pojedinac ih sam za sebe moe razbistriti i jasno ivjeti (a ako ve ne pojedinac, koji je isuvie ovisan, onda to barem moe usamljenik). On se moe sjetiti da je sva ljepota u ivotinjama i biljkama tihi, trajni oblik ljubavi i udnje, i on moe ivotinju vidjeti onako kako vidi biljku, koje se strpljivo i dragovoljno sjedinjuju i mnoe i rastu ne zbog fizike naslade, ne zbog fizike patnje, nego priklanjajui se nunostima koje su vee nego radost i bol i monije nego volja i opiranje. Oh, kad bi ovjek tu tajnu, kojom je svijet ispunjen do u najmanje svoje stvari, poniznije prihvaao i ozbiljnije nosio i podnosio, i kad bi osjetio koliko

11

je strano teka, umjesto da je olako shvaa. Kad bi osjeao strahopotovanje pred vlastitom plodnou, koja je samo jedna jedina, bilo da izgleda duevna ili tjelesna; jer i duevno stvaralatvo potjee iz fizikog, i iste je vrste, samo to je poput nekog tieg, ljupkijeg i trajnijeg opetovanja tjelesne strasti. Pomisao: biti stvaralac, raati, oblikovati nije nita bez njezinog neprestanog, velikog potvrivanja i ostvarivanja u svijetu, nije nita bez tisuustruke potvrde u stvarima i ivotinjama, - a uivanje u njoj samo je zato tako neopisivo lijepo i bogato, jer je prepuno nasljeenih sjeanja na stvaranja i raanja milijuna. U jednoj stvarateljevoj misli oivljavaju tisue zaboravljenih ljubavnih noi i ispunjaju ga dostojanstvom i uzvienou. A oni to se u noima isprepliu i sjedinjuju u uzbibanoj strasti, pri ozbiljnu su poslu i skupljaju slast, dubinu i snagu za pjesmu nekog budueg pjesnika, koji e ustati da bi izrekao neizrecive divote. I prizivaju budunost; pa ako i lutaju i slijepo se grle, budunost e ipak doi, ustat e novi ovjek i na temeljima sluaja, koji se ovdje naizgled zbio, probudit e se zakon, po kojem se otporno, snano sjeme probija do stanice jajaca to otvoreno hrli prema njemu. Ne dopustite da Vas zbuni ono povrinsko; u dubini sve postaje zakonom. Oni koji pogreno i loe ive tajnu (a vrlo je mnogo takvih), gube je samo za sebe, ali je kao kakvo zatvoreno pismo predaju dalje, iako to ni ne znaju. I neka Vas ne smuti

mnotvo imena i sloenost sluajeva. Moda je iznad svega jedno veliko materinstvo, kao zajednika enja. Ljepota djevice, - bia koje (kako ste to lijepo kazali) jo nita nije ostvarilo, - jest materinstvo, koje nasluuje i za koje se priprema, kojeg se plai i koje prieljkuje. A ljepota majke je materinstvo koje slui, a u starici je to velika uspomena. I u mukarcu je materinstvo, ini mi se, tjelesno i duevno; njegovo stvaranje isto je tako vrsta raanja, a raanje je jer ga stvara iz unutranjeg obilja. I moda su spolovi sliniji nego to se to misli, a velika e se obnova svijeta moda ogledati u tome da e mukarac i djevojka, osloboeni svih pogrenih osjeaja i sklonosti, potraiti jedno drugo ne kao suprotnosti, nego kao braa i susjedi, te e se sjediniti kao ljudi, da bi lako, ozbiljno i strpljivo zajedno nosili teki spol koji im je zadan. A sve ono, to e moda jednom biti mogue mnogima, moe usamljenik ve sada pripremati i graditi vlastitim rukama, koje manje grijee. Zato, dragi gospodine, ljubite svoju usamljenost i s milozvunom jadikovkom nosite bol koju Vam ona uzrokuje. Daleki su Vam oni koji su Vam blizu, kaete, i to pokazuje da oko Vas postaje prostranije. A kad je Vaa blizina daleka, tad je Vaa prostranost ve ispod zvijezda i vrlo je velika; radujte se Vaem rastu u koji nikoga ne moete povesti, i budite dobri prema onima koji zaostaju; budite sigurni i mirni pred njima i ne muite ih svojim sumnjama; ne plaite ih svojom sigurnou ili radou, koje oni ne bi mogli shvatiti. Naite neku jednostavnu i vjernu povezanost s njima koja se nee nuno morati mijenjati kad Vi sami postanete sve vie drukijim; ljubite u njima ivot u jednom drukijem obliku i imajte obzira prema starijim ljudima, koji se boje samoe u koju se Vi uzdajete. Izbjegavajte davati grau za onu dramu koja se uvijek zbiva izmeu roditelja i djece: ona djeci uzima mnogo snage a u starijih troi ljubav, koja djeluje i grije ak i onda kad ne shvaa. Ne traite u njih savjeta i ne raunajte na njihovo razumijevanje; ali vjerujte u ljubav koja je sauvana za Vas poput kakvog nasljedstva i vjerujte da u toj ljubavi postoji snaga i blagoslov, kojih se ne morate osloboditi da bi poli vrlo daleko! Dobro je to najprije ulazite u zanimanje koje Vas ini samostalnim i koje Vas u svakom pogledu ini ovisnim o sebi samome. Strpljivo priekajte da vidite da li se Va unutarnji ivot osjea skuen oblikom ovoga zanimanja. Smatram ga vrlo tekim i vrlo zahtjevnim, jer je optereeno velikim konvencijama i gotovo da ne ostavlja prostora osobnom shvaanju njegovih zadaa. Ali Vaa e Vam usamljenost i usred vrlo stranih uvjeta biti podrkom i zaviajem, a iz njeg ete pronai sve Vae putove. Sve moje elje spremne su da Vas prate, a moje je povjerenje uz Vas.

Va Va Rainer Maria Rilke

12

Rim, 29. listopada 1903.

Dragi i tovani gospodine, Vae pismo od 29. kolovoza primio sam u Firenzi i tek sada - nakon dva mjeseca - govorim Vam o njemu. Oprostite mi tu sporost, ali nerado piem pisma dok sam na putu, jer mi za pisanje pisama treba vie od najnunijeg pribora: malo mira i osame i povoljan trenutak. U Rim smo stigli prije otprilike est tjedana, u vrijeme, kad je jo bio prazan, vru i na zlu glasu zbog poasti groznice, i to je uz ostale praktine tekoe oko smjetaja pridonijelo da nemir oko nas nikako nije prestajao, a tuina nas pritiskala teretom osjeaja izgubljene domovine. Tomu jo valja pridodati da Rim (ako ga jo ne poznajete) prvih nekoliko dana djeluje izuzetno turobno: neivim i tmurnim ugoajem muzeja, kojim zrai, obiljem svojih pronaenih i s mukom odravanih prolosti (kojima se prehranjuje jedna mala sadanjost), neopisivim precjenjivanjem svih tih izoblienih i upropatenih stvari, to ga podravaju znanstvenici i filolozi, a oponaaju putnici to u Italiju dolaze iz navike, a koje ustvari nisu nita vie nego sluajni ostaci jednog drugog vremena i jednog ivota, koji nije na i na ni ne treba biti. Naposljetku, nakon tjedana svakodnevnog otpora, nalazite ponovno samoga sebe,

iako jo pomalo zbunjeni, i govorite sebi: Ne, nema ovdje vie ljepote nego drugdje, i svi ti predmeti, kojima se pokoljenja dive, a nadriobrtnici su ih popravljali i dopunjavali, ne znae nita, nisu nita i nemaju ni srca niti ikakve vrijednosti; - ali ovdje je mnogo ljepote, zato to je posvuda mnogo ljepote. Vode beskrajno pune ivota dolaze starim akvaduktima u veliki grad i pleu na brojnim trgovima nad bijelim kamenim posudama i ire se u irokim, prostranim bazenima, umei danju i uzdiui svoj um u no, koja je ovdje velika, zvjezdana i omekana vjetrovima. I vrtovi su ovdje, nezaboravne aleje i stepenita, stepenita to ih je smislio Michelangelo, stepenita izgraena po uzoru na vode to se slijevaju, - sputaju se iroka, raajui stepenicu iz stepenice kao val iz vala. Takvi dojmovi pomau ovjeku da se sabere, da se vrati sebi iz zahtjevne mnogostrukosti koja govori i brblja (a kako li je samo

brbljiva!), te da polako ui prepoznavati vrlo malobrojne stvari u kojima traje ono vjeno, to ga moemo voljeti, i ono usamljeno, u kojem moemo tiho sudjelovati. Jo uvijek stanujem u gradu na Kapitolu, nedaleko naljepeg konjanikog kipa to nam je ostao sauvan iz rimske umjetnosti - kipa Marka Aurelija; ali za nekoliko u tjedana useliti u tihi, skromni prostor, staru terasu, smjetenu duboko u parku i skrivenu od grada, njegove buke i sluajnosti. Ondje u stanovati cijele zime i radovati se velikom miru, od kojeg oekujem da me daruje dobrim i plodnim satima... Odonud, gdje u se osjeati vie kod kue, napisat u Vam due pismo, u kojem e jo biti rijei o Vaem pisanju. Danas Vam samo moram rei (i moda nije u redu da to nisam ve ranije uinio), da knjiga (u kojoj bi bili Vai radovi), to je najavljujete u Vaem pismu, ovamo nije stigla. Nije li Vam se moda vratila, moda iz Worpsweda? (Naime: paketi se za naslovnikom ne smiju slati u inozemstvo.) Ta bi mi mogunost bila najdraa i volio bih da se potvrdi istinitom. Vjerojatno nije rije o gubitku - to u uvjetima talijanskih pota ne bi bila iznimka - naalost. Rado bih primio i tu knjigu (kao i sve drugo, to mi govori o Vama); a stihove, koji su u meuvremenu nastali, uvijek u itati i itati (ako mi ih povjerite) i doivljavati ih kako najbolje i najiskrenije mogu. Uz elje i pozdrave Va Va Rainer Maria Rilke

13

Rim, 23. prosinca 1903.

Dragi moj gospodine Kappus,

ne elim da ostanete bez mog pozdrava kad stigne Boi i kad ete, usred blagdana, tee podnositi svoju usamljenost nego inae. No, ako tada primijetite da je velika, radujte se tome; jer to bi bila usamljenost (tako se trebate upitati), u kojoj ne bi bilo veliine; samo je jedna usamljenost i ona je velika i nije ju lako podnositi, i skoro svima dou trenuci, kada bi je rado zamijenili za bilo kakvo, pa makar i banalno i bezvrijedno zajednitvo, za privid neznatne podudarnosti s prvim tko naie, s najnevrjednijim... Ali moda su upravo to trenuci kad usamljenost raste; jer njezin je rast bolan kao i rast djeaka i tuan kao poetak proljea. Ali neka Vas to ne pomuti. Vano je samo ovo: usamljenost, velika unutranja usamljenost. Ui u sebe i satima ne susresti nikoga, - to se mora moi postii. Biti sam, kao to smo bili sami kao djeca, dok su odrasli hodali unaokolo, vezani uz stvari, koje su izgledale vane i velike, jer su veliki izgledali tako zaposleni i jer nismo nita shvaali od onog to su inili. I kad jednoga dana uvidimo da je njihova zaposlenost jadna, njihova zvanja okotala i daleko od povezanosti sa ivotom, zato ne bismo sve to promatrali i dalje kao djeca, kao neto strano, iz dubine naega svijeta, iz prostranstva nae vlastite usamljenosti, koja je i sama rad, zvanje i zanimanje? Zato htjeti zamijeniti mudro djetetovo ne razumijem za opiranje i prezir, kad je nerazumijevanje osama, a opiranje i prezir udio u onom od ega se tim sredstvima elimo obraniti. Pomislite, dragi gospodine, na svijet koji nosite u sebi, i nazovite to razmiljanje kako god elite; moe to biti prisjeanje na vlastito djetinjstvo ili enja za vlastitom budunou, - samo budite paljivi prema onom, to se u vama uzdie i postavite ga iznad svega to oko sebe primjeujete. Vae je unutarnje zbivanje vrijedno cijele Vae ljubavi, na njemu nekako morate raditi, a ne gubiti i isuvie vremena i volje da biste pojasnili Va stav prema ljudima. Tko Vam kae da ga uope imate? Znam da je Vae zanimanje kruto i puno proturjeja uperenih protiv Vas, predvidio sam Vau jadikovku i znao sam da e doi. Sad kad je stigla, ne mogu Vas umiriti, mogu Vam samo savjetovati da razmislite nisu li sva zanimanja takva,

puna zahtjeva, puna neprijateljstava prema pojedincu, takorei prezasiena mrnjom onih, koji su se nijemo i zlovoljno pomirili sa suhoparnom obvezom. Stale u kojem sada morate ivjeti, nije nita vie optereen konvencijama, predrasudama i zabludama nego svi drugi stalei, a ako i ima onih, koji pruaju veu slobodu, ipak nema nijednog koji bi bio dovoljno irok i prostran i povezan s velikim stvarima, koje ine istinski ivot. Samo pojedinac koji je usamljen, podreen je poput stvari dubokim zakonima, i kad tako izae u jutro koje svie ili promatra veer, punu zbivanja, pa osjea to se to zbiva, tada svi stalei spadaju s njega kao s mrtvaca, mada se nalazi usred srijede ivota. Ono to sada morate iskusiti kao asnik, dragi gospodine Kappus, osjeali biste na slian nain u svakom od zanimanja koja postoje, pa ak i kad biste, izvan bilo kakvog namjetenj a, traili samo povrnu i samostalnu vezu s drutvom, ne biste bili poteeni tog osjeaja skuenosti. - Posvuda je tako; ali to nije razlog za strah ili tugu; ako nema zajednitva izmeu ljudi i Vas, pokuajte se pribliiti stvarima, koje Vas nee napustiti; jo su tu noi i vjetrovi to prolaze kroz drvee i iznad mnogih zemalja; jo je meu stvarima i kod ivotinja sve puno dogaanja, u kojima smijete sudjelovati; i djeca su jo uvijek onakva, kakvi ste Vi bili kao dijete, tako tuna i sretna, - i kad pomislite na svoje djetinjstvo, tad i opet ivite meu njima, meu usamljenom djecom, a odrasli ne predstavljaju nita i njihov ugled nema nikakve vrijednosti. A ako Vam je tjeskobno i muno misliti na djetinjstvo i na uz njega vezane jednostavnost i mir, jer vie ne moete vjerovati u Boga koji se u svemu tome pojavljuje, tada se upitajte, dragi gospodine Kappus, jeste li zaista izgubili Boga. Ili je prava istina da ga jo nikada niste ni posjedovali? Ta kada li je to moglo biti? Mislite li da ga djeca mogu drati, njega, kojeg

14

mukarci samo s mukom nose, a starce njegov teret satire? Vjerujete li da bi ga netko, tko ga zaista posjeduje, mogao izgubiti kao kakav kameni, ili pak mislite da bi se onaj, tko bi ga imao, mogao od njega izgubiti? - No, ako spoznate da nije bio u Vaem djetinjstvu, niti prije njega, ako slutite da je Krista obmanula njegova enja, a Muhameda prevario njegov ponos, - i kad s uasom osjetite da ni sada, u ovom asu, dok govorimo o njemu, nije ovdje, - to Vam daje pravo da Vam nedostaje on, koji nikada nije bio i da ga traite, kao da se izgubio ? Zato ne pomislite da je on onaj koji dolazi, onaj koji je odvijeka predvien, onaj budui, konani plod stabla, kojem smo mi lie? to Vas prijei da njegovo roenje pomaknete u vremena koja e tek doi i ivite svoj ivot kao bolan i lijep dan u povijesti jedne velike trudnoe? Zar ne vidite da je sve to se zbiva, uvijek iznova poetak, pa zar ne bi mogao biti i Njegov poetak, kad je ve poinjanje samo po sebi uvijek tako lijepo? Ako je on najsavreniji, ne mora li ono manje biti prije njega, kako bi on sebe mogao izabrati iz punine i preobilja? - Ne mora li on biti zadnji, da bi u sebi sve obuhvatio, i kakav bismo smisao imali

mi kad bi onaj za kojim eznemo ve bio postojao? Kao to pele sakupljaju med, tako i mi uzimamo najslae od svega i gradimo Njega. Poinjemo s malim, pae s neuglednim (samo ako se to zbiva iz ljubavi), s radom i s poinkom nakon njega, sa utnjom ili s malom samotnom radou, sa svim to inimo sami, bez sudionika i pristaa, zapoinjemo njega, kojega neemo doivjeti, kao to ni nai prei nisu doivjeli nas. Pa ipak su oni, ti davno minuli, u nama poput zaloga, koji optereuju nau sudbini, oni su kao krv to umi i kao gesta to izranja iz dubina vremena. Ima li neega to Vam moe oduzeti nadu da ete tako jednom biti u Njemu, u Najudaljenijemu, u Krajnjemu?

Svetkujte Boi, dragi gospodine Kappus, u pobonom osjeaju da je Njemu potreban upravo Va strah pred ivotom kako bi mogao zapoeti; moda su upravo ovi dani Vaeg prijelaza vrijeme kada u Vama sve radi na njemu, kao to ste ve jednom, kao dijete, bez daha radili na njemu. Budite strpljivi, ne rogoborite i mislite na to, kako je ono najmanje to moemo uiniti da mu postanak ne uinimo teim, nego to to zemlja ini proljeu, kad ono zaeli doi. I budite radosni i smireni.

Va Va Rainer Maria Rilke

15

Rim, 14. svibnja 1904.

Dragi moj gospodine Kappus,

mnogo je vremena proteklo otkako sam primio Vae posljednje pismo. Ne zamjerite mi to; ponajprije je to bio rad, potom smetnje i naposljetku boleljivost, to su me uvijek iznova odvraali od odgovora, koji je (tako sam to elio) trebao stii do Vas iz mirnih i dobrih dana. Sada se ponovno osjeam malo bolje (poetak proljea sa svojim podmuklim, hirovitim prijelazima bio je i ovdje teko podnoljiv) i nalazim vremena, dragi gospodine Kappus, da Vas pozdravim i da Vam, kako to najbolje znam i umijem, poneto kaem o Vaem pismu (to od srca rado inim). Vidite: prepisao sam Va sonet, jer ga smatram lijepim i jednostavnim, roenim u formi u kojoj tako smireno i ljupko tee. To su ponajbolji od svih Vaih stihova to sam ih itao. I sada Vam aljem njihov prijepis, jer znam da je vano i posve novo iskustvo susresti se s vlastitim radom u tuem prijepisu. Proitajte te stihove, kao da su tui, i u svojoj ete nutrini osjetiti koliko su zaista Vai. Veselilo me uvijek iznova itati taj sonet i Vae pismo; zahvaljujem Vam za oboje. I ne smijete se u svojoj usamljenosti dati zbuniti time, da neto, to je u Vama, iz nje eli izai. Upravo e Vam ta elja, ako je smireno i nadmono upotrebite kao orue, pomoi da Vau usamljenost proirite na veliko prostranstvo. Ljudi su (uz pomo konvencija) sve rijeili na najlaki nain i usmjerili sve prema najlakem od najlakeg; no, oito je da se moramo drati onog tekog: sve ivo dri se toga, sve u prirodi raste i brani se na svoj nain i biva vlastito iz sebe samog, pokuava to biti po svaku cijenu i usprkos svakom otporu. Malo toga znamo, ali je posve izvjesno da se moramo drati onog tekog i ta izvjesnost nee nas napustiti; dobro je biti sam, jer je usamljenost teka; to daje neto teko, mora nam biti razlogom vie da to inimo. I ljubiti je dobro: jer ljubav je teka. Ljubav ovjeka prema ovjeku: to je moda najtee od svega to nam je zadano, ono krajnje, zadnja kunja i provjera, rad, za koji je svaki drugi rad tek priprema. Zato mladi ljudi, poetnici u svemu, jo ne poznaju ljubav: oni je moraju uiti. Cijelim biem, svim snagama okupljenim oko njihovog usamljenog, tjeskobnog, uvis ustremljenog srca, moraju uiti ljubiti. No, vrijeme uenja je uvijek dugo, usamljeno vrijeme, pa tako i ljubiti za dugo i za daleko u ivot znai: usamljenost, poveanu i produbljenu samou za onoga koji ljubi. Ljubav prije svega ne znai nestati, predati se u sjedinjenju s nekim drugim (jer to bi znailo sjedinjavanje neobjanjenog i nedovrenog, jo nesreenog?), to je uzvien poticaj za pojedinca da sazrije, da u sebi samom postane neto, da postane svijet, da postane svijetom za sebe zbog nekoga drugog, to je velika, neskromna zadaa, koja mu je zadana, neto to ga ini odabranim i pozvanim za uzvienost. Samo bi u tom smislu, kao zadau rada na sebi samom (oslukivati i kovati ekiem dan i no) mladi ljudi smjeli koristiti ljubav koja im je dana. Za njih (koji jo dugo, dugo moraju tedjeti i sakupljati) nisu nestajanje, predaja i svi ostali oblici zajednitva, jer je to ono konano, ono za to moda ljudski ivot sada jedva i dostaje. A upravo u tome tako esto i tako teko grijee mladi ljudi: oni (kojima je priroena nestrpljivost) bacaju se jedni drugima kad ih obuzme ljubav, rasipaju se, onakvi kakvi jesu, u

svoj svojoj nedoreenosti, nesreenosti, smuenosti... I to e se zbiti? to e ivot moi zapoeti s tom gomilom polurazbijenoga, to ga oni nazivaju svojim zajednitvom i to bi ga rado, kad bi to bilo mogue, nazvali svojom sreom i svojom budunou? Tu svaki gubi sebe zbog drugog i gubi drugog i jo mnogo drugih, koji bi jo htjeli doi. I gubi prostranstva i mogunosti, zamjenjuje prilaenje i odlaenje tihih, slutnjama ispunjenih stvari jalovom bespomonou iz koje vie nita ne moe doi; nita osim malo gaenja, razoaranja i bijede, te bijega u jedno od brojnih konvencija, to su poput opih utoita u velikom broju postavljene na tom najopasnijem putu. Nijedno podruje ljudske doivljajnosti nije toliko ispunjeno konvencijama kao ovo: nai ete ovdje najrazliitije vrste pojaseva za spaavanje,

16

amaca, mjehura za plivanje; drutveno je poimanje znalo stvoriti svakojaka pribjeita, pa budui da je bilo sklono ljubavni ivot shvatiti kao zabavu, uinilo ga je lakim, jeftinim, bezopasnim i sigurnim kao to to javne zabave i jesu. Dodue mnogi mladi ljudi koji ljube pogreno tj. jednostavno se dajui i neusamljeno ljubei (oni prosjeni uvijek i ostaju pri tome), osjeaju teret pogreke i htjeli bi stanje, u kojem su se zatekli, na svoj vlastiti nain uiniti plodotvornim i sposobnim za ivot; njihova im narav, naime, kazuje da se pitanja ljubavi, mnogo manje od svega drugog to je inae vano, mogu rjeavati javno i prema ovom ili ovom sporazumu; da su to pitanja, bliska pitanja ovjeka ovjeku, koja u svakom sluaju zahtijevaju nov, poseban iskljuivo osoban odgovor: ali kako e oni, koji su sebe ve razbacali i vie se ne mogu ni ograniiti niti razlikovati, kako e dakle oni, koji vie nemaju niega svoga, izai iz sebe samih, iz dubine ve zatrpane usamljenosti? Oni djeluju iz zajednike bespomonosti, pa kad u najboljoj nakani ele izbjei konvenciju (primjerice brak) koja im predstoji, upadaju u klopku nekog manje bunog, ali isto tako smrtonosno konvencionalnog rjeenja; jer tada je svuda oko njih - konvencija; ondje, gdje se djeluje iz nekog rano nastalog, turobnog zajednitva, s v a k i je in konvencionalan: svaki odnos, u koji vodi takva smuenost, ima svoju konvenciju, ma koliko ona izgledala neuobiajena (tj. u uobiajenom smislu nemoralna), pa ak bi i raskid bio konvencionalni korak, neosobna odluka bez snage i uinka. Tko ozbiljno promatra, shvatit e da ni za teku ljubav, kao ni za smrt, koja je isto tako teka, jo nije pronaeno objanjenje, rjeenje, ni put niti naputak; i za obje te zadae, to ih skrivene nosimo i predajemo dalje, a da ih nismo otkrili, nee se moi iznai zajedniko, na dogovoru utemeljeno pravilo. Ali u istoj onoj mjeri, u kojoj kao pojedinci poinjemo iskuavati ivot, te e velike stvari nama pojedincima prilaziti sve blie. Zahtjevi, to ih teki in ljubavi postavlja naem razvitku, nadnaravno su veliki i mi im kao poetnici nismo dorasli. Ali ako izdrimo i prihvatimo tu ljubav kao teret i vrijeme naukovanja - umjesto da sebe izgubimo u svoj toj lakoj i lakomislenoj igri, za koju su se ljudi sakrili pred ozbiljnijom ozbiljnou vlastita postojanja - tada e oni, koji stignu daleko iza nas, moda moi osjetiti mali napredak i olakanje: a to bi ve bilo mnogo. Tek smo na putu da odnos ovjeka pojedinca prema drugom pojedincu ponemo promatrati objektivno i bez predrasuda, a nai pokuaji da ivimo takve odnose nemaju svojih uzora. Pa ipak, vremenske mijene ve nose u sebi poneto to eli pomoi naem nesigurnom poetnitvu. Djevojka i ena u svojem novom, osobnom razvitku, samo e privremeno oponaati dobra i loa muka svojstva i ponavljati muka zanimanja. Nakon nesigurnosti takvih prijelaza pokazat e se da su ene prole kroz mnotvo (esto smijenih) preruavanja samo da bi svoje najosobnije bie oistile od onih utjecaja drugoga spola koji ih nagruju. ene u kojima ivot boravi i stanuje neposrednije, plodotvornije i povjerljivije, morale su u biti postati zrelijim

ljudima, ljudskijim ljudima od lakomislenog mukarca, kojeg nikakva teina tjelesnog ploda ne vue pod povrinu ivota, te on, - umiljen i brzoplet, - podcjenjuje ono to misli da voli. To enino ovjetvo, sazrelo u bolima i ponienjma, izai e na svjetlost dana, kada se ona u preobrazbama svoga vanjskog stalea oslobodi konvencija bivanja samo enom, a mukarci, koji danas ne predosjeaju da e se to zbiti, bit e iznenaeni i poraeni. Jednoga dana (za to ve danas, barem u nordijskim zemljama, postoje pouzdani znaci), jednoga e dana tu biti djevojka i ena ije ime nee biti samo puka suprotnost mukosti, nego neto samo po sebi, neto, pri emu se nee pomiljati na dopunjavanje i granicu, nego samo na ivot i bitak: bit e to enski ovjek. Taj napredak preobrazit e (u prvi tren na vrlo veliko nezadovoljstvo nadmaenih mukaraca) doivljaj ljubavi, sada prepun zabluda, izmijenit e ga iz temelja, preinaiti ga u vezu miljenu kao vezu ovjeka s ovjekom, a ne vie kao vezu ovjeka sa enom. A ta ovjenija ljubav (koja e se ostvarivati beskrajno obzirno i tiho, poteno i jasno u vezivanju i razrjeivanju)

17

sliit e onoj, koju s mukom i trudom pripremamo, onoj ljubavi, koja se ogleda u tome, da dvije usamljenosti tite, omeuju i pozdravljaju jedna drugu. I samo jo ovo: nemojte misliti da je ona velika ljubav to Vam je jednom, kao djeaku, bila dana u zadatak, bila izgubljena; moete li rei da li su onomad u Vama sazrele velike i dobre elje i nakane od kojih jo i danas ivite? Uvjeren sam da ta ljubav ostaje tako jaka i mona u Vaem sjeanju zato, to je bila Vaa prva duboka samoa i prvi unutarnji rad, koji ste obavili na svojem ivotu. elim Vam svako dobro, dragi gospodine Kappus! Va Va Rainer Maria Rilke

18

Borgeby gard, Flddie, vedska, 12. kolovoza 1904.

Rado bih Vam ponovno kazao nekoliko rijei, dragi gospodine Kappus, iako ne mogu rei gotovo nita, to bi bilo od pomoi, ili to bi koristilo. Imali ste mnoge i velike tuge, koje su prole. I kaete da je i to prolaenje za Vas bilo teko i da Vas je oneraspoloilo. Ali, molim Vas, razmislite: nisu li te velike tuge zapravo prole posred Vas? Nije li se mnogo toga u Vama izmijenilo, niste li negdje, u nekom dijelu Vaega bia, postali drukiji dok ste tugovali? Opasne su i loe samo one tuge koje nosimo meu ljude da bismo ih nadglasali; poput bolesti, to ih povrno i nerazumno lijeimo, one se povlae, da bi nakon male stanke izbile tim strasnije; i sakupljaju se u nutrini i ivot su, neivljen, proputen, izgubljen ivot od kojeg moemo umrijeti. Kad bi nam bilo mogue da vidimo dalje nego to dopire nae znanje i jo malo dalje iza predradnji naih slutnji, moda bismo tada nae tuge podnosili s veim povjerenjem nego nae radosti. Jer one su trenuci, u kojima u nas ulazi neto novo, neto nepoznato; nai osjeaji zanijeme u plahoj zateenosti, sve se u nama povlai, nastaje tiina, a novo, to ga nitko ne poznaje, stoji usred svega toga i uti. Uvjeren sam da su sve nae tuge trenuci napetosti to je osjeamo kao uzetost, jer vie ne ujemo nae otuene osjeaje kako ive. Zato to smo sami sa stranim, koje je ulo u nas; zato to nam je na tren oduzeto sve prisno i uobiajeno; zato to smo zastali usred prijelaza, gdje ne moemo ostati. Stoga tuga i prolazi: novo, pridolo u nama, ulo je u nae srce, ulo je u njegovu najskrovitiju klijetku, pa ak vie nije ni ondje - ve je u krvi. I ne doznajemo, to je to bilo. Lako bi nas bilo uvjeriti da se nita nije zbilo, a ipak smo se promijenili, kao to se promijeni kua u koju doe gost. Ne moemo rei tko je doao, moda to nikada neemo ni znati, ali mnogo toga nam kazuje da na taj nain u nas ulazi budunost, da bi se u nama preobrazila davno prije nego to e se zbiti. I zato je vano da budemo usamljeni i paljivi kad smo tuni, jer je naizgled miran i nepomian trenutak u kojem naa budunost ulazi u nas, mnogo blii ivotu nego onaj glasni i sluajni asak kad nam se ona, naizgled izvana, zbiva. im mirniji, strpljiviji i otvoreniji budemo u naem tugovanju, tim e dublje i nesmetanije ono novo ui u nas, tim emo ga bolje usvojiti, tim e vie postati naom sudbinom, i kad se jednog kasnijeg dana dogodi (to jest: kad izae iz nas i stupi pred druge), osjeat emo se duboko srodnima i bliskima. A to je nuno. Nuno je - i u tom e smjeru postupno ii na razvitak - da se ne suoimo ni s im stranim, nego samo s onim to nam odavna pripada. Ve smo morali izmijeniti tolike pojmove o kretanju, pa emo pomalo morati nauiti spoznavati da ono, to nazivamo sudbinom, izlazi iz ljudi, a ne ulazi izvana u njih. Samo zato to nisu upili i u sebi preobrazili tolike brojne sudbine dok su u njima ivjele, nisu spoznali to ih njih izlazi; bilo im je to tako strano, da su u svojem smuenom strahu mislili, kako je to upravo ovoga trena moralo ui u njih, jer su se zaklinjali da nikada ranije u sebi nisu nali nita slino. Kako se ovjek dugo varao glede kretanja sunca, tako se jo uvijek vara o kretanju onoga to dolazi. Budunost je nepomina, dragi gospodine Kappus, a mi smo ti koji se kreemo u beskonanome prostoru. I kako da nam ne bude teko? Pa kad i opet govorimo o usamljenosti, tada nam postaje sve jasnije da u biti i nema niega to bismo mogli izabrati ili ostaviti. Mi jesmo usamljeni. Moemo se obmanjivati i ponaati se kao da nije tako. I to je sve. No, koliko je bolje uvidjeti da to jesmo, pae - poi od toga. Meutim tada e se desiti da emo poeti varati; odjednom su nam, naime, oduzete sve toke na kojima je obiavalo poivati nae oko, vie nema nieg bliskog, a sve udaljeno beskrajno je daleko. Tko bi iz svoje sobe, gotovo bez pripreme i prijelaza, bio postavljen na vrh visoke

planine, morao bi osjeati neto slino: neizmjernu nesigurnost, a preputenost nepoznatom na milost i nemilost gotovo bi ga unitila. Mislio bi da pada ili da je izbaen u prostor ili pak razmrskan u tisuu komada: kakvu bi ogromnu la morao smisliti njegov mozak da dostigne i pojasni stanje njegovih ula. Tako se za onoga, tko je usamljen, mijenjaju sve udaljenosti, sva

19

mjerila; mnoge od tih promjena zbivaju se naglo, pa se, kao kod onog ovjeka na planinskom vrhuncu, javljaju neobini umiljaji i udni osjeaji, koji naizgled nadilaze sve podnoljivo. Ali neophodno je da doivimo i t o. Moramo na bitak zamisliti toliko prostranim koliko najvie moemo; sve, ak i ono neuveno, u njemu mora biti mogue. To je ustvari i jedina odvanost koja se od nas zahtijeva: imati odvanosti za ono najneobinije, najudesnije, najneobjanjivije to nas moe snai. To to su ljudi u tom pogledu bili kukavice, nanijelo je ivotu neopisive tete; doivljaji, to ih nazivamo privienjima, cijeli takozvani svijet duhova, smrt, sve su te nama znane stvari svakodnevnim otporom toliko istisnute iz ivota, da su zakrljala ula kojima bismo ih mogli zamijetiti. A o Bogu da i ne govorimo. No, strah od neobjanjivog nije samo osiromaio bitak pojedinca, nego su njime i odnosi ovjeka prema ovjeku ogranieni, takorei izvaeni iz rijenog korita beskrajnih mogunosti i stavljeni na jalovo mjesto na obali, gdje se nita ne zbiva. Nije naime samo tromost uzrokom da se ljudski odnosi tako neizrecivo jednolino i neobnovljivo ponavljaju od sluaja do sluaja, nego je tome uzrok i zazor od bilo kakvog novog, nesagledivog doivljaja, kojem se ne osjeamo doraslima. No, samo onaj, tko je pripravan na sve, tko ne iskljuuje nita, pa ak ni ono najzagonetnije, ivjet e odnos prema drugome kao neto ivo, a i sam e iscrpsti svoj vlastiti bitak. Ako naime taj pojedinev bitak zamislimo kao vei ili manji prostor, tad se pokazuje da veina upozna samo jedan kut svoga prostora, mjesto uz prozor, crtu, po kojoj se kreu amo-tamo. Tako stjeu neku sigurnost. Pa ipak je mnogo ovjenija ona nesigurnost prepuna opasnosti koja u Poeovim pripovijetkama tjera da opipavaju oblike svojih jezovitih tamnica i

upoznaju neizrecive strahote svoga boravita. A mi nismo utamnienici. Oko nas nisu postavljene klopke i ome i nema niega to bi nas trebalo plaiti ili muiti. Stavljeni smo u ivot kao u element kojem najvie odgovaramo, a uz to smo tisuljetnom prilagodbom postali toliko nalik tome ivotu, da se, - ako se umirimo, posredstvom sretne mimikrije, - jedva i moemo razlikovati od svega to nas okruuje. Nemamo razloga da budemo nepovjerljivi prema naem svijetu, jer on nije protiv nas. Ako u njemu ima strahova, tad su to nai strahovi, ako u njemu ima ponora, tad su ti ponori nai, ako su tu opasnosti, moramo pokuati da ih zavolimo. Pa ako uredimo na ivot u skladu s onim naelom, koje nam savjetuje da se uvijek trebamo drati onog tekog, tad e nam ono, to nas se sada jo doima posve stranim, postati najprisnije i najvjernije. Kako moemo zaboraviti one stare mitove, koji su na poetku svih naroda, mitove o zmajevima, koji je u krajnjem asu pretvaraju u princeze; moda su svi zmajevi naega ivota princeze koje samo ekaju da nas jednom vide lijepima i sranima. Moda je sva stravinost u svojoj dubokoj biti samo bespomonost, koja trai nau pomo. I ne smijete se preplaiti, dragi gospodine Kappus, kad se pred Vama uzdigne tako velika tuga, kakvu jo nikada niste vidjeli; kad nemir, poput svjetla i sjena oblaka proe iznad Vaih ruku i iznad svakog Vaeg ina. Morate pomisliti da Vam se neto dogaa, da Vas ivot nije zaboravio, da Vas dri u svojoj ruci, da Vas nee iznevjeriti. Zato elite iskljuiti iz svoga ivota neku uznemirenost, neku bol, neku tjeskobu kad ne znate to ta stanja stvaraju u Vama? Zato progonite sebe pitanjima otkuda to i kamo sve to vodi? Kad ve znadete da ste u prijelazima i nita tako arko ne elite kao vlastitu preobrazbu. Ako je neto od Vaih zbivanja bolesno, imajte na umu da je bolest sredstvo kojim se organizam brani od onog to mu je strano; tada mu samo treba pomoi da bude bolestan, da ima cijelu svoju bolest i da je odboluje, jer je to napredak. U Vama se, dragi gospodine Kappus, sada zbiva toliko toga;

morate biti strpljivi kao bolesnik i imati povjerenja kao onaj koji prizdravljuje jer ste moda oboje. A u svakoj bolesti ima tako mnogo dana kad lijenik ne moe uiniti nita drugo nego ekati. I to je ono to biste, ako ste svoj vlastiti lijenik, prije svega trebali initi. Nemojte sebe previe promatrati. Ne donosite prebrze zakljuke iz onog to Vam se dogaa; jednostavno - pustite da se dogaa. Inae ete isuvie lako stii do toga da s prigovorom (a to znai: moralno) promatrate svoju prolost, koja posve razumljivo sudjeluje u svemu to Vam se sada dogaa. No, ono ega se prisjeate i to osuujete, nisu zablude, elje i enje Vaeg

20

djetinjstva koje sada u Vama djeluju. Neuobiajene prilike usamljenog i bespomonog djetinjstva tako su teke, tako sloene, izloene tolikim utjecajima, a u isti mah i tako izdvojene iz svih stvarnih ivotnih sklopova, da se porok, koji ue u njih, ne smije samo tako nazvati porokom. Openito valja biti vrlo oprezan s nazivima; vrlo je esto samo naziv nekog zloina kriv za propast ivota, a ne sam bezimeni i osobni in, koji je moebitno bio posve odreena nunost toga ivota, te ga je on bez muke mogao prihvatiti. A utroak snage ini Vam se toliko velikim samo zato to precjenjujete pobjedu; nije ona ono veliko to mislite da ste poluili, iako ste u pravu s Vaim osjeajem; veliko je to, da je tu bilo neto to ste mogli postaviti na mjesto one prevare, neto istinito i zbiljsko. Bez toga bi i Vaa pobjeda bila samo moralna reakcija bez veeg znaenja, a ovako je ona postala jednim razdobljem Vaeg ivota, dragi gospodine Kappus, na koji mislim s toliko elja. Sjeate li se kako je taj ivot eznuo da iz djetinjstva stigne k velikima? Primjeujem kako sada od velikih ezne k veima. I zato ne prestaje biti teak, ali iz istog razloga nee prestati ni rasti. I ako Vam smijem jo neto rei, onda je to ovo: nemojte misliti da onaj, koji Vas pokuava utjeiti, ivi bezbrino sred jednostavnih i tihih rijei, koje Vam gdjekad gode. Mnogo je tegoba i alosti u njegovu ivotu i on daleko zaostaje za njima. Ali, kad bi bilo drukije, on nikada ne bi mogao nai te rijei. Va Va Rainer Maria Rilke

21

Furuborg, Jonsered, u vedskoj, 4. studenog 1904.

Dragi moj gospodine Kappus,

u ovo vrijeme, koje je proteklo bez pisma, bio sam dijelom na putu, a dijelom tako zaposlen

da nisam mogao pisati. A i danas mi pisanje teko ide, jer sam ve morao napisati mnogo pisama, pa mi je ruka umorna. Kad bih mogao diktirati, rekao bih Vam mnogo toga, a ovako

primite samo nekoliko rijei na Vae dugo pismo. Mislim na Vas vrlo esto, dragi gospodine Kappus, i s toliko usredsreenim eljama, da bi Vam to zapravo nekako moralo pomoi. esto sumnjam u to da bi moja pisma mogla biti stvarnom pomoi. Ne recite: da, ona to jesu. Primite ih mirno i bez mnogo zahvaljivanja i ekajmo to e se zbiti. Moda nee biti od koristi da se osvrem na svaku pojedinu Vau rije. Naime, ono to bih mogao rei o Vaoj sklonosti sumnji i Vaoj nemogunosti da uskladite vanjski i unutarnji ivot, ili pak o svemu to Vas inae titi, uvijek je to ono to sam ve kazao: uvijek ista elja da uzmognete u sebi nai dovoljno strpljivosti da podnesete i dovoljno prostodunosti da vjerujete. Da steknete sve vie i vie povjerenja u ono to je teko i u Vau usamljenost meu ljudima. A uz to, dopustite ivotu da Vam se dogaa. Vjerujte mi: ivot je u pravu, u svakom sluaju. I o osjeajima: isti su svi oni osjeaji koji Vas sabiru i uzdiu; neist je osjeaj koji obuzima samo jednu stranu Vaeg bia i na taj Vas nain razdire. Dobro je sve to moete misliti o Vaem djetinjstvu. Ispravno je sve to iz Vas ini vie nego to ste to dosad bili u Vaim najboljim trenucima. Svaki je porast dobar ako je u cijeloj Vaoj krvi, ako nije opijenost, sumornost, nego radost kojoj se vidi temelj. Shvaate li to time mislim rei? A Vaa sumnja moe postati dobrom osobinom ako je budete odgajali. Ona mora postati znalakom, mora postati kritikom. Pitajte je kad god Vam neto eli pokvariti, zato je neto runo, zahtijevajte od nje dokaze, provjeravajte je, i moda ete uvidjeti da je bespomona i zbunjena, ili moda ak da tek tako prosvjeduje. No, ne poputajte, zahtijevajte dokaze i postupajte tako, paljivo i dosljedno, u svakom pojedinom sluaju, pa e doi dan, kad e ruitelj postati jednim od Vaih najboljih radnika - moda najmudriji od svih koji grade Va ivot. To je sve, dragi gospodine Kappus, to bih Vam danas htio rei. A istodobno Vam aljem i poseban otisak male pjesme, koja je sada i objavljena u prakom listu Njemaki rad. Ondje Vam dalje govorim o ivotu i o smrti, i o tome da je oboje veliko i divno. Va Va Rainer Maria Rilke

22

Pariz, drugi dan Boia 1908.

Trebate znati, dragi gospodine Kappus, koliko sam se obradovao primivi Vae lijepo pismo. Vijesti, koje mi javljate, zbiljske i izrecite, kakve ve jesu, ine mi se dobrima, i to sam vie razmiljao, to sam vie osjeao da su zaista dobre. Zapravo sam Vam to htio napisati za Badnjak, ali u radu, u kojem ove zime mnogostruko i neprestance ivim, stari je blagdan stigao tako brzo da sam jedva jo imao vremena za najnunije nabavke, a mnogo manje vremena za pisanje.

No, esto sam mislio na Vas ovih blagdanskih dana i predoivao sebi kako morate biti tihi u Vaoj usamljenoj utvrdi meu pustim brdima na koje se sruuju oni jaki juni vjetrovi, kao da ih ele progutati u velikim zalogajima. Neizmjerna mora biti tiina u kojoj takvi umovi i pokreti nalaze svoj prostor, i kad pomislim da se svemu tome prikljuuje prisutnost i prizvuk udaljenog mora, kao moda najdublji glas toga predpovijesnog sklada, tad Vam samo mogu poeljeti da s povjerenjem i strpljivo dopustite velianstvenoj usamljenosti da radi na Vama, toj usamljenosti, koju vie neete moi izbrisati iz svojeg ivota. Ona e u svemu, to Vam jo predstoji da doivite i uinite, neprestance i potajice odluujue djelovati kao anoniman utjecaj, otprilike onako kako se krv naih prea neprestance kree i spaja s naom vlastitom u ono jedinstveno, neponovljivo, to jesmo na svakom raskriju naega ivota. Da: veseli me da imate uza se tu vrstu, izrecivu egzistenciju, taj in, tu uniformu, tu slubu, sve to opipljivo i omeeno, to u takvim okrujima s isto tako izoliranim, malobrojnim ljudstvom poprima ozbiljnost i nunost, a to bez obzira na zaigranost i traenje vremena, svojstvene vojnikom pozivu, znai i trezveno postupanje, te ne samo da doputa ve tovie, i odgaja samostalnu pozornost. A da smo u prilikama, koje rade na nama, koje nas s vremena

na vrijeme sueljuju s velikim prirodnim stvarima, to je ono jedino vano. I umjetnost je samo jedan nain ivljenja i, ivei na neki nain, moemo se i ne znajui pripremati za nju; u svemu stvarnom blii smo joj nego u nestvarnim poluumjetnikim pozivima, koji, - hinei blizinu umjetnosti, - praktiki nijeu i napadaju postojanje umjetnosti kao takve, kao to to ini cjelokupno novinarstvo i gotovo sva kritika i tri etvrtine onoga to se zove ili eli zvati knjievnou. Raduje me, jednom rijeju, to ste prebrodili opasnost da onamo upadnete i to ste negdje u surovoj zbilji, usamljeni i hrabri. Neka Vas godina koja dolazi odri i ovrsne u tome. Uvijek Va Va Rainer Maria Rilke

23

RAINER MARIA RILKE (1875. - 1926.)

Rainer Maria Rilke, Stefan George i Hugo von Hofmannsthal tri su imena, to ih se obino vezuje uz njemaki simbolizam, jednu od cijelog niza stilskih orijentacija koje se javljaju u knjievnosti njemakog jezinog izraza na razmei devetnaestog i dvadesetog stoljea. Ujedno su to bez dvojbe i tri najznaajnija njemaka lirika toga razdoblja. Meutim, dok e i George i Hofmannsthal, prvi od njih pobornik estetikog ekskluzivizma i izriitog dokidanja svake veze izmeu umjetnosti i drutvene svakodnevice, a potonji sjetni pjesnik posljednjih stvari ovjekova postojanja, ostati znaajnim osobnostima iskljuivo unutar razvitka modernog njemakog lirskog pjesnitva, jedino e Rilke svojim lirskim opusom (i ne samo njime) ui meu ovostoljetne europske knjievne klasike. Rilke je poniknuo u maloj njemakoj enklavi u Pragu, koja je europskoj kulturi i umjetnosti dvadesetoga vijeka podarila cijeli niz glasovitih stvaralaca, a njemakoj literaturi uz Rilkea i jo dva njezina moderna klasika: ekspresionistikog lirika i pripovjedaa Franza Werfela i zagonetnog Praanina Franza Kafku.

Upravo e ta injenica jezine izoliranosti prakog njemakog kulturnog otoka u slavenskom jezinom moru, uz nesreene obiteljske prilike u kojima odrasta, umnogo utjecati na Rilkeov kako ivotni tako i umjetniki put. Stoga nije pretjerano rei da e Rilke svoj (jedini) zaviaj nai u knjievnosti, a za svojom e domovinom, onom istom Europom duha, za kojom ezne i njegov suvremenik Stefan Zweig, kozmopolit Rilke neumorno i bezuspjeno tragati na brojnim putovanjima uzdu i poprijeko Staroga kontinenta.

Prvi lirski pokuaji Rilkeovi, nastali i objavljeni sredinom devedesetih godina prolog stoljea, u znaku su podraavanja tadanjih knjievnih moda i pomodnosti, no oni istovremeno svjedoe i o iznimnoj vjetini i okretnosti mladog pjesnika u primjeni dobro znanih lirskih obrazaca, nasljeenih iz europske petrarkistike tradicije, iji je posljednji (i najvei) njemaki sljedbenik jedan od uzora mladog Rilkea - Heinrich Heine. Put k pjesnikovu vlastitom umjetnikom izrazu nagovijestit e zbirka Meni u slavu (Mir zur Feier) iz 1899. godine. U njoj se izmeu ostalih nalazi i s nepravom nedovoljno poznata pjesma, svojevrsni Rilkeov poetoloki proglas, iji poetni stihovi:

Ich frchte mich so vor der Menschen Wort Sie sprechen alles so deutlich aus(...)

Zazirem tako od ljudske rijei tono je kadra sve jasno izrei (...)

naznauju jedno od tematskih opredjeljenja svojstveno ne samo ranom Rilkeu nego i brojnim (poglavito austrijskim) autorima od prole mijene stoljea pa sve do danas (Hofmannsthal, Horvath, H.C.Artmann, Handke - da spomenemo samo one znaajnije): jezinu skepsu, sumnju u mogunost, prikladnost, valjanost jezika kao sredstva smislenog - spoznajnog i estetikog usustavljivanja iskustvene zbilje. Iste te 1899. godine Rilke e na nagovor i u pratnji Lou Andreas-Salome, svoje dugogodinje prijateljice, intelektualnog mentora i lirske muze, po prvi put, a godinu dana kasnije jo jednom, krenuti na putovanje po Rusiji. Doivljaji s tih putovanja, posebice susreti s Tolstojem, ostavit e trajni trag u Rilkeovu svjetonazoru, te postati jednom od dviju odrednica njegovog poimanja umjetnikog stvaralakog ina. Druga je odrednica plod pjesnikova druenja s velikim francuskim kiparom Augusteom Rodinom, s kojim e se upoznati 1902.

24

godine, za prvog od svojih brojnih duih i kraih boravaka u Parizu, i kojem e neko vrijeme biti osobnim tajnikom.

I dok e se prostranstva ruskih krajolika, priprosta jednostavnost ivota ruskog seljaka i nepatvorena neposrednost njegova odnosa prema prirodi, pae njegove vezanosti uz nju, u Rilkeovu poetskom svijetu preobratiti u simbole jedinog istinskog i jedinog ispravnog naina ovjekova postojanja, njegove egzistencije u suglasju, u sjedinjenju s prirodom (sa stvarima - kako to, izmeu ostalog, esto izrie i u Pismima mladom pjesniku), doivljaj Rodinove umjetnosti kao neprekidne, trajne ovjekove potrebe za radom, za djelatnim sueljavanjem sa stvarnou, postat e u Rilkeovu pjesnitvu paradigmom umjetnikog stvaralatva kao takvog. Sve to bit e izrijekom ili posredno izreeno u deset pisama, to e ih Rilke napisati Franzu Xaveru Kappusu izmeu veljae 1903. i prosinca 1908. godine, u najplodnijoj fazi svoje umjetnike karijere, u razdoblju nastanka i objavljivanja pjesnikih zbirki asoslov (Das Stunden-Buch,l905.), Nove pjesme (Neue Gedichte, 1907.) i Drugi dio novih pjesama (Der

neuen Gedichte anderer Teil, 1908.), te nastajanja svog najznaajnijeg pripovjednog djela Zapisci Maltea Lauridsa Briggea (Die Aufzeichnungen des Malte Laurids Brigge, 1910.).

Proeti u znatnoj mjeri autobiografskim elementima, Zapisci su dnevnike zabiljeke fiktivnog danskog pjesnika, koji u Parizu, u potrazi za vlastitim identitetom, doivljava traumatinu usamljenost modernog ovjeka, sueljenog s nedokuivou smisla vlastite egzistencije u svijetu u kojem vlada rasulo, bijeda, strah, bolest i smrt. Iako sam Rilke

izbjegava svog Maltea genoloki odrediti kao roman, ovaj je tekst po posve novim naracijskim postupcima koje koristi, pretea europskog romana dvadesetog stoljea, kakvog ga znamo iz opusa Marcela Prousta, Virginije Woolf, Jamesa Joycea i mnogih drugih.

Stvaralaku krizu, koja se javlja po zavretku Zapisaka, nesumnjivo pojaanu i katastrofom svjetskoga rata, Rilke e, ve vrlo naruena zdravlja, prevladati tek etiri godine prije smrti. Tada e se, u udesnoj godini moderne knjievnosti - kako je vole nazivati knjievni historici - pojaviti pet remek-djela ovostoljetne svjetske knjievnosti: uz ari Paula Valeryja, Pustu zemlju T.S.Eliota, Uliksa Jamesa Joycea tu su i dvije Rilkeove zbirke: Devinske elegije

(Duineser Elegien) i Soneti Orfeju (Sonette an Orpheus) monumentalna lirska zdanja, u

kojima pjesnik, saimljui sva svoja ivotna i umjetnika iskustva, otuenosti modernog civilizacijskog trenutka suprotstavlja skladnost, smirenost i iskrenost pjesnikog doivljavanja zbilje.

Dragutin Horvat

25

SADRAJ

Put do sebe (Vinko Brei) 1

PISMA MLADOM PJESNIKU

Proslov 4

I PISMO 5

II PISMO 7

III PISMO 8

IV PISMO 10

V PISMO 12

VI PISMO 13

VII PISMO 15

VIII PISMO 18

IX PISMO 21

X PISMO 22

Biljeka o piscu 23

Sadraj 25