Prevruce

BRUNO SIMLESAU RUKAVICAMA Ml JE IONAKO PREVRUĆEOtvoreno o životu, ljubavi, Bogu i duhovnosti

NAR

Z A N A K L A D N I K A

Petra Ljevak

U R E D N I K

Kristijan Vujičić

Bruno Šimleša

U RUKAVICAMA Ml JE IONAKO

PREVRUĆEOtvoreno o životu, ljubavi, Bogu i duhovnosti

NARZagreb, listopad 2012.

© za hrvatsko izdanjeNaklada Ljevak d.o.o. i Bruno Šimleša 2012.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 815703 ISBN 978-953-303-536-9 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 815705 ISBN 978-953-303-537-6 (tvrdi uvez)

Za sve koji život ne žele doživljavati kao generalnu probu,

za sve što se ne mire sa životom koji ih ne zadovoljava,

za sve koji traže odgovore, a ne izgovore,

za sve koji svoi život žele posvetiti ljubavi!

Sadržaj

Uvod 11

1. DUHOVNOST U PRAKSIŠto je duhovnost? 1 9

Život nije generalna proba 1 9Što je uopće duhovnost? 23Koji je prvi korak svakog uspješnog duhovnog putovanja? 27Rad na sebi?! 30

Osnove duhovnosti 34Misliti na sebe - nehumana sebičnost ili nužnost? 34 Moranje ili željenje? 36Prihvaćanje nekoga kakav jest 43Svi imaju pravo biti u krivu 45

O promjenama 50Otpor prema promjeni 50Zašto nam promjena teško pada? 52Mijenjati sebe iznutra ili mijenjati stvari izvan sebe? 57Kada se odlučiti na promjenu? 61Koliko nam vremena treba za neke promjene? 65

7

Novogodišnje odluke 68Od koga je mudro tražiti pomoć? 70Zašto učimo samo na svojim bolnim iskustvima? 73

Primjena duhovnih načela u praksi - konkretni odgovori

na konkretna pitanja 76Kako se nositi s gubitkom? 76Kako se zaštititi od negativnih ljudi? 79Kako izaći na kraj s negativnim emocijama? 81Slaganje životnih kockica 85Isplati li se živjeti po špagici? 87Trebam li vjerovati svom unutarnjem glasu? 90Dokaz da i mladi ljudi mogu biti iznimno mudri 94 Mora li sve što je lijepo kratko trajati? 96Uspjeti je ljudski, a slaviti uspjehe božanski! 99Ma sve je to prodavanje magle! 102Zašto je nužno kritički razmišljati? 107

LJUBAV I ODNOSIO ljubavi i privlačnosti 113

Voljeti zbog, a ne unatoč! 113Zašto nas uvijek privlače isti tipovi? 115Voljenje nam pruža osjećaj pripadanja - ljubavi! 117

O ženama i muškarcima 121Koja je tajna ženstvenosti? 121Koja je tajna muževnosti? 123Muškarci i žene potječu s različitih planeta?! 125Varaju li više muškarci ili žene? 128Koliko je uopće važno jesmo li žene ili muškarci? 1 31

Kada se odlučiti za razvod? 1 37Je li opravdano ostati u lošem braku zbog djece? 137 Zašto ostajemo u braku koji nema budućnosti? 141Znamo li uopće tko smo akonekome ne pripadamo? 144

Teorija ljubavi u praksi - konkretni odgovori na konkretna pitanja 149

Čekajući Njega 149Moram li voljeti sebe da bih voljela druge? 1 52Afera na poslu 1 54

Koliko često bismo se trebali seksati? 157Je li ljubomora dobra za vezu? 158Je li ljubomora pokazatelj da jenekome stalo do nas? 161Ne znam što da radim sa svojom prijateljicom 1 64Zašto nas neki ljudi jednostavno ne mogu čuti? 1 67Kako ću pomoći prijateljici? 1 71Kako što bezbolnije proći kroz razvod? 1 75Prevarila sam ga. Trebam li mu priznati? 1 79Mogu li bivši partneri biti prijatelji? 1 83Prekinuli smo. Gdje griješim? 1 85

3. BOG, CRKVA, DRUŠTVOBog, Crkva, vjera i anđeli 193

Jesu li Bog i Crkva na istoj strani? 1 94Umjesto da antropomorfiziramo Boga, trebali bismo divinizirati sebe 1 98Kako se približiti Bogu? 200

Hvala Papi što mi je konačno dopustio koristiti kondom 203Slučaj pedofilije u crkvenim redovima 205Čime još nisam oduševljen? 214Konkretni odgovori na konkretna pitanja 224

Zašto govoriš protiv vjere i Boga? 224

Postoje li anđeli? 228

O homoseksualnosti 231Zašto je to važna društvena tema? 231Je li homoseksualnost zdrava i prirodna? 234Imaju li smisla gej povorke? 242Konkretni odgovori na konkretna pitanja 248

Moj sin je gej. Što da radim? 248Zašto bi moje dijete trebalo gledati dvojicu muškaraca kako se ljube? 250Moja kći je lezbijka. Gdje sam pogriješila? 252

Društvo, znanost, mediji i riječi 256Žutilo u medijima odraz je žutila u nama 256Istina se otkriva upravo na rubovima znanosti 260Riječima možete izraziti apsolutno sve 265Imaju li psovke mjesta u izražavanju? 269Društvo i duhovnost 271

Bilješka o autoru 277

10

Uvod

i s t r a ž i v a n j e v l a s t i t e d u h o v n o s t i nikako se ne bi smjelo koristiti kao bijeg od materijalne stvarnosti:, nego kao alat za sređivanje naših svakodnevnih okolnosti. Ona nam treba pomoći razviti što mudriji i Ijubavniji odnos prema sebi, ali i prema drugima. Duhovnost nikako ne smije biti odvojena od materijalnog svijeta, nego utkana u sve što radimo i u sve odnose u kojima živimo. Uključiti zdrav razum u potragu za sobom nikako ne znači isključiti srce, nego omogućiti da srce i um budu u ravnoteži. Nisam pristalica duhovnih pristupa koji inzistiraju da se samo trebamo prepustiti srcu i vjerovati vlastitim, unutarnjim impulsima. Čini mi se da je zdravo i otvoreno srce jednako vrijedno kao i zdrav i otvoren um. Jedno bez drugoga jednostavno ne funkcioniraju i zato ćemo im pokloniti jednaku količinu pažnje!

Odlučio sam napisati ovu knjigu jer smatram da rijetko zdravim razumom prilazimo duhovnosti. Ona se često svede na paušalne zaključke kako samo trebamo slušati svoj unutarnji glas i sve će biti u redu ili kako samo trebamo staviti ružičaste naočale i praviti se da je sve u redu pa će se nekako misteriozno posložiti kockice našega života.

U R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E 1 1

Uključiti malo više zdravog razuma u istraživanje vlastite duhovnosti ne znači odustati od duhovnih vrhunaca - prepoznavanja neopipljivog svijeta čiste ljubavi i sebe kao ljubavi. Umjesto toga, zdrav razum će nam pomoći da dosegnemo vrhunce jer će nas pripremiti za taj let. Omogućit će nam stabilan plato s kojega možemo uzletjeti.

O duhovnosti u praksi i ljubavi već sam dosta pisao u prethodnim knjigama (Škola života i Ljubavologija), ali naravno, to su neiscrpne teme pa ćemo i u ovoj knjizi brojnim pitanjima pridružiti njihove bolje polovice - odgovore. Prva dva poglavlja tiču se upravo toga, a naglasak sam stavio na konkretne odgovore na konkretna pitanja koja muče sve nas.

U prvom poglavlju govorim o tome zašto život ne smijemo doživljavati kao generalnu probu, što točno znači prihvatiti nekoga kakav jest, zašto nam promjena tako teško pada, kako se zaštititi od negativnih ljudi ili kako se nositi s gubitkom dragih nam osoba...

U drugom poglavlju govorim o pravoj prirodi ljubavi i odgovaram na pitanja kako lakše preboljeti prekid, trebamo li ostati u lošem braku zbog djece te koliko je seks bitan za zdravu vezu. Naravno, ima tu još mnogo pitanja koja traže svoje bolje polovice, ali vjerujem da ste već bacili pogled na sadržaj i otkrili mnoge druge teme kojima ćemo se baviti u ovoj knjizi.

Treće poglavlje govori o odnosu Boga i Crkve, duhovnosti i religije. lako kritički razmatram ulogu Crkve u današnjem društvu, moje se riječi ne bi trebale shvatiti kao napad na Boga i vjeru, nego kao kritika institucije čija su djela ponekad protivna Bogu, vjeri, ali i osnovnim postulatima humanosti.

Govorim o još jednoj vrućoj temi - homoseksualnosti, pokušavajući razmotriti argumente obiju strana u raspravi. Naravno,

12 U R U K A V I C A M A M l ) E I O N A K O P R E V R U Ć E

moj cilj nije da se vi složite sa mnom ni da plješćete svim mojim stavovima, ali želio bih da zajedno odvagnemo argumente za i protiv. Često u ovako teškim pitanjima zaboravimo na zdrav razum i na našu dužnost da za svoje stavove nađemo primjerene argumente.

Treće poglavlje završavam s nekoliko tekstova o stanju u društvu te o odnosu znanosti i duhovnosti.

Mislim kako je u redu spomenuti da sam po struci sociolog, ali želim napomenuti da za razradu ovih ideja nisam koristio znanstvena istraživanja, nego vlastito životno iskustvo koje uključuje i dvanaestogodišnji rad s ljudima. Smatram da mogu argumentirano govoriti o ljubomori jer sam je imao prilike upoznati kod 150 parova. Mogu govoriti o uspješnom otkrivanju vlastite duhovnosti jer sam na to putovanje krenuo s nekoliko tisuća ljudi. Naučio sam nešto o razvodima jer sam prošao kroz 500 razvoda. Naučio sam nešto i o preljubu jer sam ih doživio više od 7 000. Preljuba je obično više nego razvoda.

Taj rad s ljudima tijekom kojega sam s njima proživljavao sve ključne situacije, sve bitne uspone i padove, sve stranputice i zamke našega unutarnjeg rasta, ali i sve probleme koje obično susrećemo u razvijanju zdravijih odnosa s drugima, držim posebno važnim. Moje životno iskustvo je bitno utoliko što njime potvrđujem one životno afirmativne vrijednosti koje sam dosad otkrio, ali ključna stvar je to iskustvo rada s ljudima. Iz toga sam crpio teme, gledao svijetle i tamne strane nekog uvjerenja ili prirode nekog odnosa i otkrivao koja rješenja drže vodu. U ovoj ćete knjizi naći primjere i savjete koji funkcioniraju u praksi. Naravno, morat ćete napraviti završnu obradu tih alata jer je svačija situacija unikatna. Svatko od nas ima jedinstven spoj kompleksne osobnosti, često snažnih prošlih iskustava čije je nasljeđe itekako prisutno u sadašnjosti i složenih odnosa s drugima gdje najčešće postoji

U R U K A V I C A M A M l ) E I O N A K O P R E V R U Ć E 13

izražena razlika između onoga što imamo i onoga što želimo. Upoznao sam nekoliko tisuća različitih ljudi i ako sam išta naučio, onda je to da je svaki život slučaj za sebe. Postoje određene sličnosti i dobro je da znamo zakone po kojima život funkcionira, ali i dalje svakoj situaciji prilazim otvorenih očiju, spreman upoznati novi misterij, što život uistinu jest. Dakle, na vama je da sve ideje i alate dodatno prilagodite kako bi mogli funkcionirati u vašem unikatnom životu!

Za knjigu sam iskoristio neke kolumne koje sam prošlih godina pisao za Jutarnji list, ali većina tekstova nastala je za potrebe ove knjige. Nisam želio samo prepisati kolumne, nego stvoriti knjigu koja doista može funkcionirati kao cjelina i zato sam dopisao mnogo tekstova. Naglasak je na praksi - kako teoriju o duhovnosti i ljubavi primijeniti u praksi! Zato sam uključio i mnogo vaših konkretnih pitanja koja će nam u tome pomoći.

Nikada ne govorim što morate napraviti jer ne držim da je to moja uloga. Nikada nikome nisam rekao da se razvede, prihvati ovaj posao ili raskine ono prijateljstvo. Te su odluke uvijek na vama. Ali to ne znači da ova knjiga (ili knjige slične tematike) nije korisna. Mislim da je dobro ponekad zajedno odvagnuti argumente, objasniti kako smo se našli u nekoj situaciji i koje bismo korake trebali poduzeti želimo li izaći iz nje. Knjiga ne može donositi odluke umjesto nas i ne može živjeti umjesto nas, ali nas može potaknuti, ohrabriti, nadahnuti ili ponuditi neka pitanja i kompas zahvaljujući kojem ćemo lakše sami pronaći odgovore! Cilj tih pitanja, ali i ove knjige jest da preciznije razmislimo o posljedicama svojih odluka kako bismo mogli jasnije odlučiti što je najmudrije učiniti za nas, ali i za drage ljude oko nas!

Želim vam sreću na tom putovanju i hvala vam što ćemo, barem privremeno, zajedno koračati!

14 U R U K A V I C A M A M ] J E I O N A K O P R E V R U Ć E

DUHOVNOST U PRAKSI

Što je duhovnost?

Život nije generalna proba

Nije sad toliko bitno zašto se to dogodilo, ali čini mi se da s priličnom sigurnošću možemo zaključiti kako većina ljudi zagubljeno tumara po vlastitom životu. Većina ljudi nema jasnu ideju tko su, što ih može usrećiti, što život zapravo jest i jasnu namjeru da žele promijeniti takvo stanje. Čini mi se da se prema vlastitom životu prečesto odnosimo kao da nam je prisilno nametnut, kao da je smetnja koju moramo što brže odraditi, kao da je generalna proba. Kao da se toliko trudimo preživjeti da smo zaboravili doista živjeti. I onda obično odgađamo život za neka bolja vremena, kad će biti lakše uloviti sreću. „Samo da preživim do vikenda pa će biti lakše. Čim dobijemo djecu, sve će sjesti na svoje mjesto. Samo da promijenim posao pa će sve biti bolje. Samo da nađem kvalitetnog partnera pa ću konačno biti voljena. Čim se odselim, sve će se promijeniti. Samo da otplatimo kredit pa ćemo konačno početi živjeti. Samo da djeca odrastu pa ću imati više vremena za sebe. Samo da izdržim do godišnjeg pa će se onda sve srediti."

D U H O V N O S T U P R A K S I 19

Nije bitno u kojem obliku očekujemo Godota, jer dragi moji, ako odgađate svoj život, vi ga ne živite. I zato je posebno žalosno svoj život doživljavati kao generalnu probu jer vi, takvi kakvi jeste, s točno takvim karakteristikama i doživljajima, s točno takvim prilikama za rast - vi ste unikati i više nikad neće postojati baš takva Ivana, baš takav Hrvoje. lako vjerujem da će dio nas nastaviti živjeti i nakon ovog života, sigurno je da više nikada nećete postojati takvi kakvi sada jeste, sa svim posebnostima, manama i vrlinama, uspjesima i porazima, ali i pokušajima da poraze pretvorite u uspjehe... Takvi kakvi sada jeste, više nećete postojati. Nema popravnog, niste na pripremama za glavni turnir, niste na probama za glavnu predstavu. To je to! Dakle, želite li i dalje usputno doživljavati svoj život?

Ono što je ironično, kada tako iščekujete spas umjesto da se posvetite življenju punim plućima, čak i kada stigne ono za čim ste žudjeli, u vama se automatski stvori želja za nečim drugim. Toliko ste svoju psihu navikli na iščekivanje, da ona više ne zna osjetiti mir u onome što danas imate, nego žudi za nečim što je izvan vašega trenutačnog, dosega. Sigurno ste to primijetili! Godišnji obično prekasno dođe i prebrzo prođe. Čak i ako neki princ uđe u vaš život, ne možete s njim ostvariti vezu zato što od sebe niste stvorili ljubavnu princezu. Da biste uživali u kvalitetnoj vezi, vi svoju kvalitetu, svoju ljepotu morate imati na dlanu svoga srca, a to je nemoguće kad živite u konstantnom iščekivanju. Čak i da dobijete dijete, shvatit ćete da je nemoguće pronaći dovoljno prostora i vremena da zadovoljite sebe kao majku, partnericu, kao osobu... Ako ste odgađali svoj život jer ste mislili da će se sve posložiti kada dijete dođe na svijet i niste znali tko ste prije nego što ste postali majka, uz majčinstvo će to biti gotovo nemoguće otkriti.


Uglavnom, vjerujte mi, ako odgađate svoj život do dolaska Godota u bilo kojem obliku, čak i da on dođe, neće vam biti dovoljan. Vaša psiha jednostavno je naviknuta na iščekivanje, na osjećanje nedostatka umjesto na uživanje. Na prazninu umjesto na divljenje. I zato se trebate posvetiti življenju punine koju već danas možete osjetiti! To je jedini način da svoj život prestanete doživljavati kao generalnu probu!

I što nam je činiti? Pa nadam se da ćete sa mnom krenuti na putovanje preodgajanja sebe. Nadam se da ćete krenuti na putovanje tijekom kojega ćete naučiti usmjeriti um i pročistiti srce tako da doista možete stvoriti istinski sretan život. Znam, znam, to je vrlo ambiciozan cilj i ne obećavam da će biti lako. Naprotiv, za većinu će biti iznimno zahtjevno i dugotrajno jer većina ljudi je toliko spretno pobjegla od sebe da više nema ni blage veze gdje je njihov dom. Ali, sada slijedi jedan veliki ali... Sto možete izgubiti osim osjećaja da ste zarobljeni u vlastitom životu? Što možete izgubiti osim one čudne praznine u srcu koja vrišti od boli jer zna da mora postojati nešto više od zagubljenosti? Za te suputnike ionako ne znate kad i kako su vam se prikrpili i, realno, nećete imati ništa protiv ako ih se riješite putem.

A što možete dobiti?

Osjećaj sebe kao ljubavnog bića koje zavređuje sve blagoslove ovoga svijeta. Osjećaj istinske ljubavi prema sebi i drugima. Osjećaj cijenjenja onoga što imate u sebi te razvijanje alata koji će vam pomoći da razvijete i steknete ono što vam nedostaje.

Čisto da se razumijemo, ne govorimo o stjecanju materijalnog bogatstva ni o dobivanju na lutriji. Upravo suprotno, govorit ćemo o pravilima igre života koja vam pomažu da cijenite duhovno bogatstvo koje već imate, ali i razvijete sve ono


što će vam pomoći još više uživati u vlastitoj Ijubavnosti.Činjenica da se u tom procesu obično sredi i materijalna situacija samo je prigodan bonus.

Uobičajeno na ovome mjestu, većina pisaca naglasi kako je lako ostvariti sve što sam naveo. U mnogim knjigama samopomoći piše da samo trebate otvoriti srce, vjerovati sebi, prakticirati 3 ili 5 jednostavnih i lako primjenjivih koraka i vaš će se život čudesno promijeniti. Piše da samo trebate biti prisutni u sadašnjem trenutku te voljeti i prihvaćati sebe i druge onakve kakvi jesu. Obično se nakon čitanja takvih knjiga osjećate bolje. Ali samo sljedeća dva dana ili eventualno dva tjedna! I onda opet sve po starom...

Nakon čitanja takvih knjiga osjećate se bolje jer ste shvatili što trebate učiniti sa sobom i to vam daje osjećaj svrhe, smjera, smislenosti... A traje najduže dva tjedna jer nakon prvotnog naleta samopouzdanja shvatite da nemate pojma kako osjetiti ljubav prema sebi, ne znate kako osjetiti istinsku zahvalnost, ne možete biti prisutni u sadašnjem trenutku jer vam misli kontinuirano vrludaju po prošlosti za kojom žalite ili se brinete u vezi budućnosti.

Znati što treba učiniti samo je početak priče. Iznimno vrijedan početak, ali doista, samo početak! Ključno je govoriti o tome kako se to može postići. Kako razviti ljubav prema sebi? Kako biti preplavljen osjećajem istinske zahvalnosti? Kako biti prisutan u sadašnjem trenutku i osjetiti vječnost svakom svojom stanicom? Zato ćemo se mi baviti i teorijom i praksom.

Vjerojatno bi vam godilo da napišem kako će otkrivanje vlastite Ijubavnosti, čišćenje srca i pravilno usmjeravanje uma biti lagano i jednostavno, ali nemam namjeru lagati vam. Istina je da ponekad može biti lagano, ali može biti i pakleno teško, a kako će biti zapravo ovisi o tome koliko ste si dosad zakomplicirali

22 U R U K A V I C A M A M l | E I O N A K O P R E V R U Ć E

život. Koliko ste daleko pobjegli od sebe... Koliko ste dugo pristajali na život za koji ste unaprijed znali da nije vaš... Koliko ste dopuštali drugima kreiranje okolnosti vašeg života... O svemu tome i o sličnim stvarima ovisi kako će ovo naše putovanje izgledati. Ali, dragi moji, bilo da vas očekuje iznimno lagan ili pakleno težak put, pitajte se vrijedi li ikako drugačije provesti život osim punim plućima udisati ljepotu u vama i oko vas?

Loša vijest je da vjerojatno nije lagano i jednostavno, ali dobra vijest je da je moguće! Moguće je živjeti punim plućima, moguće je biti svoj i sretan, moguće je držati se svojih principa i opstati u ovom svijetu, moguće je istinski voljeti sebe i druge, moguće je!!!

Dakle, želite li odgovore ili izgovore?

Što je uopće duhovnost?

Mnogo je vječnih duhovnih tema — zahvalnost, razvijanje ljubavi prema sebi, bivanje u sadašnjem trenutku, kreiranje stvarnosti, doživljaj vlastite božanske prirode ili možda doživljaj spojenosti sa svime, osjećaj Jednoga...

Svjestan sam da mnogima ove teme zvuče preapstraktno ili čak nedostižno. U trenucima kad se brinemo kako ćemo platiti ratu kredita ili zašto nas roditelji ne prihvaćaju takve kakvi jesmo, kako naći dovoljno vremena za sebe ili kako razviti kakav-takav odnos s partnerom, tko još ima prostora razmišljati o nekakvoj duhovnosti i spojenosti sa svime... Potpuno razumljiv argument, ali samo za ljude koji ne razumiju što duhovnost jest.

Duhovnost se nikako ne smije svesti na bilo kakvu praksu kojom bježimo od materijalnog svijeta. Duhovnost nije prakticiranje meditacije koja ima za cilj zaborav našega svakodnevnog


okruženja. Da, trebamo osvijestiti svoje duhovno tkanje, prepoznati da nismo samo ovo tijelo, da imamo duhovnu prirodu koja je zapravo svemoćna, ali cilj duhovnog istraživanja nije stvaranje nekog utočišta od materijalnog svijeta, nego otkrivanje zakona po kojima svijet funkcionira i kreiranja svog života prema tim zakonima.

Dakle, istraživanje vlastite duhovnosti nikako se ne bi smjelo koristiti kao bijeg od svakodnevnog, materijalnog života. Mudrost koju steknemo proučavajući svijet duhovnosti treba se primijeniti u našem svakodnevnom životu — za otkrivanje toga tko mi zapravo jesmo, razvijanje zdravog samopouzdanja i zdravih odnosa s drugima. Nisam sklon eskapizmu brojnih ljudi koji se „bave duhovnošću" kako bi pobjegli od svog života u smislu da je to neka utješna nagrada kad već nemaju obitelj, poslove i odnos prema sebi kakve bi htjeli! Svrha istraživanja naše duhovne prirode nikako nije da se sakrijemo od života, nego da naučimo živjeti punim plućima! Korak po korak, udisaj po udisaj!!!

Dakle, duhovnost nije ono što radimo kad ne obavljamo svakodnevne dužnosti. Bit nas kao duhovnih bića mora biti utkana u našu svakodnevicu. Duhovnost nije nešto za što imamo vremena nakon što obavimo sve što mislimo da moramo obaviti taj dan. Često se događa da istraživanje vlastite duhovnosti svedemo na neku praksu koju pokušavamo nasilno ugurati u raspored. Mislimo da će nam koristiti onih 15 minuta koncentracije na disanje ili neka autosugestivna vježbica ili onih nekoliko stranica neke knjige na kraju dana. Naravno da nemam ništa protiv bilo koje prakse koja funkcionira, ali nešto mora biti jasno - poanta duhovnog istraživanja nije stvoriti svakodnevne izolirane trenutke u kojima ćemo se osjećati dobro u svojoj koži. Nije poanta stvoriti otoke užitka, nego shvatiti da smo ocean ljubavi i onda na temelju toga krei

24 U R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

rati cijeli svoj život onako kako želimo. Zahvaljujući istraživanju duhovnih zakona koji su itekako primjenjivi i na ovaj naš dobro poznati, materijalni svijet, duhovnost se doista može i zapravo treba primijeniti u svakodnevici. Duhovnost mora biti prizemljena, ali nikako ne smije biti prizemna!

Mnogi smatraju da se duhovnost svodi na čitanje duhovnih knjiga ili pohađanje tečajeva takve tematike. „Duhovan sam ako jednom tjedno odem na jogu, završio sam tečajeve iscjeljivanja pranom ili pak nekakve duhovne samospoznaje i redovito čitam takve knjige, dakle ja sam duhovna osoba." Hm..., ne baš. Duhovnost se živi, a ne čita. Duhovnost se diše umjesto da se pohađaju tečajevi. Znam previše ljudi koji idu na razne tečajeve i čitaju brojne knjige, ali s figom u džepu. Tvrde da su spremni promijeniti apsolutno sve u sebi ili oko sebe, a istina je da su spremni promijeniti sve osim onoga što im uzrokuje probleme. Često im glavne probleme stvaraju određena uvjerenja ili odnosi koji utjelovljuju ta uvjerenja, a njih nisu spremni ni razmotriti, a kamoli se odlučiti na promjenu.

Naravno da nam za otkrivanje vlastite duhovnosti mogu pomoći i kvalitetne knjige i kvalitetni tečajevi, ali ako itko misli da će se kvalitetna promjena dogoditi samo zato što je pohađao neki tečaj ili pročitao neku knjigu, grdno se vara. Stvar je u praksi, uvijek je stvar u praksi. I zato vam savjetujem da si uštedite vrijeme, novac i energiju ako doista niste spremni mijenjati sve što je potrebno u sebi i oko sebe. Ako doista želite samo kratkoročnu utjehu ili potvrdu svojih trenutačnih uvjerenja, to nema veze s duhovnošću.

Duhovnost može, ali i ne mora biti uklopljena u bilo koji religijski obrazac. Problem s ekskluzivističkim religijama (a zapravo su sve takve) jest što njihove brojne životno afirmativne


vrijednosti padnu u drugi plan jer svaka religija smatra da samo ona ima monopol na istinu o Bogu i čovjeku te da samo ona ima pravo govoriti o istinskoj duhovnosti. A, naravno, ako svi tvrde da samo oni imaju pravo govoriti o Bogu i u to ime, vrijeđaju i omalovažavaju druge. Najvjerojatnije je da nitko od njih nije u pravu. Vrhunac duhovnosti je otkrivanje ljubavi i življenje sebe kao ljubavi. A samoj ljubavi doista je svejedno kako će se ona ukorijeniti u nama i zato smatram da se ne bismo toliko trebali zamarati formom u kojoj želimo živjeti ljubav, nego se posvetiti isključivo sadržaju! Ljubavi je bitno samo da živi kroz nas, da naš život bude posvećen ljubavi i tako joj je svejedno kako ćemo prokrčiti taj put!

I još nešto: duhovnost ne bi smjela biti primarno usmjerena na brigu oko tijela. Zdrava prehrana, vježbanje, joga, pravilno disanje i brojne druge aktivnosti koje nam pomažu osnažiti ili pročistiti tijelo su itekako korisne, ali bez primjerene brige za naš um ili srce, one su gotovo beskorisne. Svjestan sam da je mnogo lakše naučiti pravilno disati nego naučiti prihvatiti ono što ne možemo i ne trebamo promijeniti. Svjestan sam da je puno lakše zdravo se hraniti nego naučiti osjećati zdravu ljubav prema sebi i drugima. Lakše je otići na jogu i misliti da ste tako „obavili svoje" za taj tjedan. Ali ako se vaše prakticiranje duhovnosti odnosi primarno na vaše tijelo, onda ste zapravo zaboravili da ste primarno duhovna bića.

Tako se treba promijeniti i poznata izreka ,,U zdravom tijelu zdrav duh". Želimo li biti precizni, ona bi trebala glasiti ,,U zdravom duhu zdravo tijelo!" Naravno da tijelo ponekad ima i samo svoju logiku, ali na njega itekako utječe naše emocionalno, psihičko i duhovno stanje. Meni se čini da je u većini situacija taj utjecaj presudan jer će fizičko stanje ovisiti o svemu ranije navedenom.


Dakle, duhovnost se nikako ne bi smjela doživjeti kao bijeg od materijalne stvarnosti, nego kao učenje zakona funkcioniranja svijeta i onda kreiranja autentičnog, ljubavnog i strastvenog života u skladu s tim zakonima!

I nikako se ne bi smjela primarno usmjeravati na brigu oko našega tijela jer se na njemu najčešće samo reflektira naše emocionalno i duhovno stanje.

Drugim riječima, ako nemate vremena za duhovnost, zapravo nemate vremena za svoj život, a morate priznati da to zvuči previše apsurdno da biste pristali na tako nešto. Uživajte u autentičnoj duhovnosti u kojem god obliku želite. Zapamtite, ključno je da je prizemljena, ali ne i prizemna!

Kofi je prvi korak svakog uspješnog duhovnog putovanja?

Na duhovnim se pitanjima često lome koplja, bilo da se ne slažemo oko toga koji je naš smisao ili kako se on otkriva i živi, postoji li uopće Bog i kakav je njegov ili njezin karakter ili pak što On od nas traži. Različite religije i duhovne tradicije njeguju različita uvjerenja, najčešće ističući vlastito učenje kao jedino ispravno, što naravno vodi i do omalovažavanja svih ostalih. Nećemo sad ulaziti u to koje je ispravno, kao što mi ne pada na pamet braniti potrebu za otkrivanjem onoga što izvorno jesmo. Životno impotentni intelektualci ili cinici koji ne vide dalje od svog nosa pa svu duhovnost svrstavaju u jeftino prodavanje magle naivnoj i priglupoj masi ne zaslužuju više od ovih nekoliko redaka. Hvala bogu da postoje i intelektualci koji doista koriste svoj intelekt za ambiciozno promišljanje stvarnosti!


Mnogo uzbudljivije pitanje je kakav bismo pristup životu trebali njegovati u istraživanju vlastitog duhovnog tkanja. U ovom trenutku nije važno na koji način otkrivate sebe i zakone funkcioniranja života. Bilo da ste odabrali okvire neke religije ili neke duhovne ili filozofske tradicije ili pak život otkrivate u društvu psihologa, psihijatra, duhovnog učitelja bilo koje vrste, prvi korak za sve te načine istraživanja trebao bi biti isti. Prva faza svakog kvalitetnog duhovnog istraživanja mora se odnositi na osvješćivanje i slavljenje onoga što funkcionira u vama i oko vas!

Znam, znam, krenuli ste u istraživanje sebe i života, u potragu za odgovorima kako biste nadvladali svoje nedostatke i riješili se mana, ali, dragi moji, opsesivnim bavljenjem manama prije nego što ste se opili vrlinama itekako si otežavate duhovno putovanje.

Naravno, ne tvrdim da trebamo staviti ružičaste naočale pa zanemariti svoje nedostatke i nikako ne podcjenjujem kompleksnost života. Naime, unikatan spoj naše psihe i karaktera, svih prošlih iskustava i sadašnjih okolnosti, raskoraka između onog što želimo i trenutačno možemo (do)živjeti... pa kad tome dodamo i sve ostale slojeve složenog životnog tkanja, postaje kristalno jasno da je svaka potraga za srećom kompleksan pothvat u kojem najčešće, bez obzira na sveprisutnu tvrdnju površne duhovnosti, najveće istine nisu nimalo jednostavne i još ih je manje jednostavno provesti u praksu. Duljina ove ogromne rečenice precizno odražava kompleksnost procesa samospoznaje. To je pomalo loša vijest jer je lakše vjerovati da je jednostavno postići sreću. Lakše je vjerovati da samo trebate slijediti 4 ili 5 i pol jednostavnih koraka do apsolutne sreće, ali ako ste ikada nasjeli na takvo obećanje, obično je vrlo brzo uslijedilo bolno otrježnjenje.

28 u R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

Ali zato postoje i dvije dobre vijesti. Jedna je da zapravo nema smisla ičemu drugome posvetiti život jer potraga za srećom, otkrivanje vlastite svrhovitosti i prepoznavanje sebe kao ljubavi koja voljenjem sebe i drugih živi svoju esenciju jedino je što može uistinu oplemeniti naš život.

Druga je dobra vijest da je poznata bar prva faza tog kompleksnog i dugotrajnog, ali uspješnog procesa samospoznaje. Kao što sam već napomenuo, ta prva faza nužno mora biti posvećena prepoznavanju i slavljenju svega što funkcionira u nama i oko nas, svega onoga čime smo zadovoljni i što ne želimo mijenjati. Tek nakon što se opijemo ljepotom svojih vrlina, ljepotom izvrsnih životnih događaja i naših doživljaja tih događaja, ljepotom svih životnih okolnosti koje nam uljepšavaju i olakšavaju život, tek tada bismo se trebali posvetiti rješavanju mana i nedostataka.

Nije prvi put da o ovome pišem ili govorim i inače se ne volim ponavljati, ali ovo je jednostavno prevažna, a strahovito podcijenjena ideja. Vrijedi je dodatno istaknuti pa ću joj zato i posvetiti sljedeće poglavlje. A zapravo se radi o najobičnijem zdravorazumskom razmišljanju — opijanje ljepotom svega što je autentično naše, svime onime što smo već postigli i čime smo zadovoljni omogućava nam da razvijemo snagu, samouvjerenost, upornost i mudrost da lakše krenemo u razrješavanje svojih nedostataka i mana. I zato o svim ostalim pitanjima možemo raspravljati, ali ova prva polazna točka prepoznavanja i slavljenja svega izvrsnog u nama i oko nas mora biti neupitna.

Posvetimo se ioš malo tome...


Rad na sebi?!

Svjestan sam da se opet borim protiv vjetrenjača. Svjestan sam da je izraz „rad na sebi" toliko uvriježen da ga manje-više koristimo bez kritičkog promišljanja njegova značenja. Ali zašto ne napasti još jednu vjetrenjaču, možda se bar malo zatrese...

„Već dvanaest godina radim na sebi." „Ništa ne možeš postići bez rada na sebi." „Trebaš ozbiljno poraditi na sebi pa ćeš možda riješiti taj problem."

Te i slične izjave možemo susresti u brojnim knjigama i na mnogim tečajevima. Naravno, ne dovodim u pitanje da se trebamo angažirati oko sebe želimo li naučiti živjeti sretno. Logično je da trebamo razvijati jezik ljubavi prema sebi i drugima, logično je da trebamo učiti kako iskoristiti najbolje od života i logično je da se trebamo potruditi želimo li iskoristiti svoje potencijale. Ono što dovodim u pitanje jest sintagma „rad na sebi", odnosno ono što ona implicira. Naime, ljudi koji „rade na sebi" obično rade na rješavanju svojih problema, mana i nedostataka. Kao da su kakva kozmička križaljka prepuna pogrešaka u kojoj ima mjesta samo za ono što ne funkcionira i onda misle da će opsesivnim bavljenjem vlastitim problemima konačno riješiti svoj život. A zapravo ispada da se tako konačno rješavaju samog života! Jer ako pitate prosječnu osobu koja je posvećena radu na sebi koje su njezine mane, nabrojit će ih kao iz topa. S druge strane, da bi se sjetila svojih vrlina, trebat će joj minute, a nekada i sati i svakako će unijeti manje emocija u to nabrajanje. Spominjat će vrline s toliko malo entuzijazma kao da opisuje neko strano tijelo, entuzijazmom čiji se ton može usporediti s beživotnim navođenjem namirnica koje trebamo kupiti, a sigurno ćete se složiti da to ne bi trebao biti cilj samospoznaje.

Usto, ako ne znamo prepoznati i cijeniti svoje vrline, ne možemo imati pravu perspektivu ni o vrlinama osoba oko nas. Ili


nećemo znati cijeniti ni njihove vrline ili ćemo njih uzdizati iznad sebe, a ni jedno ni drugo nije mudro.

Dakle, problem s tom napaćenom sintagmom „rad na sebi" je što ona obično implicira bavljenje prvenstveno svojim manama, a tako ih sigurno nećemo uspjeti nadrasti. Kao da ćete višegodišnjim kopanjem po sebi uspjeti naći uzroke neke mane, a ona će se nekako automatski rastopiti od srama jer ste je ulovili na djelu. A onda će Pepeljuga i Crvenkapica zaigrati na Svjetskom nogometnom prvenstvu za reprezentaciju Hrvatske...

Umjesto vjerovanja u bajke, možda je mudrije smisliti strategiju koja djeluje. Ne tvrdim da se ne bismo trebali baviti svojim manama, ne tvrdim da bismo ih trebali doživotno ignorirati i uopće se ne opterećivati njima. Naravno da bi to bilo nerazumno. Nije zdravo staviti ružičaste naočale i praviti se da je sve u redu jer ima stvari koje nisu u redu i koje trebamo posložiti. Ali savjetujem da se ne bavimo previše sređivanjem mana sve dok se ne opijemo svojom ljepotom. Znam da zvuči čudno, ali ako želimo prerasti svoje mane, prvo se trebamo opiti vlastitim vrlinama.

Vrline, ali i sve ostalo što sjajno funkcionira u našem životu, obično uzimamo zdravo za gotovo. Njima smo zadovoljni pa im ne poklanjamo pažnju, ali tako ne uzimamo najbolje od njih. Ne brinite, cijenjenjem svojih vrlina nećete postati sebična, prepotentna i samoživa osoba. Upravo suprotno, to je jedan od kamena temeljaca razvijanja mudrosti, zdravog odnosa prema sebi i životu uopće. Upravo ćete izražavanjem poštovanja prema onome čime ste zadovoljni u sebi i oko sebe steći dovoljno samopouzdanja, snage, energije, mudrosti, ali i volje za promjenom. Mnogi misle da će uživanjem u onome čime su zadovoljni postati lijeni i nezainteresirani za napredak, ali to nema veze s istinom. Samo poštivanjem onog izvrsnog u sebi možete izgraditi izvrsno stabilan plato s kojeg se možete


vinuti u visine još dublje samospoznaje. Naravno da ce se na tom putu nad i rješavanje mana, ali tek kada na temelju cijenjenja svojih vrlina razvijete dovoljno vjere, mudrosti i snage da se nosite s njima, tek tada možete nadvladati te mane.

Dakle, jedan od prekrasnih darova razvijanja ljubavi prema onom što funkcionira u nama i oko nas upravo je prijeko potreban uzlet za uspješno nadvladavanje svojih mana. Vjerujte mi, zdrav osjećaj ljubavi prema sebi ne uključuje ogroman ego, sebičnost, podcjenjivanje drugih, nesamokritičnost i slično, nego zdravo poštivanje svega što afirmira život! Samo nam zdravo razvijen osjećaj ljubavi prema sebi omogućava da izbrusimo potrebne alate za razrješavanje mana.

Možda biste umjesto sintagme „rad na sebi" mogli koristiti konstrukcije kao što su otkrivanje onog izvornog u nama, osvajanje vlastite Ijubavnosti, uživanje u svojoj autentičnosti, prepoznavanje istine u nama i oko nas...

Imajte na umu da to nije samo stvar riječi koje ćete koristiti, nego i značenja koje te riječi imaju. Vaša će psiha itekako doživjeti napaćenost sintagme „rad na sebi" jer se odnosi na bavljenje prvenstveno vašim manama, dok će odiseju otkrivanja vlastite Ijubavnosti doživjeti kao pravi melem za dušu. Uostalom, bit duhovne samospoznaje nije osvijestiti svoje mane, nego otkrivanjem svoje Ijubavnosti otkriti ono što uistinu jesmo te shvatiti kako svijet funkcionira i naučiti živjeti u skladu s tim zakonima. To što ćemo u tom procesu razriješiti svoje mane i ono što nas opterećuje samo je prekrasan bonus, ali to nije poanta duhovnog putovanja. Poanta je uživanje u ljepoti, uživanje u ljubavi u svakome od nas, stapanje s onim izvornim!

I zato razmislite odgovara li vam i dalje sintagma „rad na sebi . Razmislite ima li smisla baviti se manama dok se niste opili vrli-


nama. Razmislite ima li smisla kopati po sebi dok niste sigurni što ćete tim kopanjem dobiti i koje biste zdravije i autentičnije klice mogli posaditi u svoju raskopanu psihu. Razmislite o promjeni perspektive. Dopustite si godišnji odmor od kopanja po sebi i pokušajte otkriti što je prekrasno u vama. I opijte se tom ljepotom. Ima li ičega ljepšeg čemu biste mogli posvetiti svoje vrijeme?

Jer duhovnost nije rad na sebi. Ona se ne smije svoditi na konstantno ispravljanje svega što ne valja u nama. Naravno da svi imamo problema i da svi imamo neke mane kojih se trebamo riješiti, ali poanta istraživanja vlastite duhovnosti je u opijanju ljepotom zahvaljujući kojoj upoznajemo svoju izvornu prirodu, zahvaljujući čemu možemo i riješiti svoje mane. No i dalje tvrdim da je poanta u upoznavanju svoje ljepote, našega duhovnog tkanja, onoga što istinski jesmo - u prepoznavanju ljubavi u sebi i sebe kao ljubavi!

Kako naša duhovna priroda nužno mora biti ukorijenjena u materijalnom svijetu, u našem odnosu prema sebi i drugima, kroz odnos prema poslu, prirodi i društvu u cjelini, naravno da će za uspješne odnose s drugima biti nužno riješiti i svoje probleme i mane. Jasno je da se trebamo pozabaviti njima, ali i dalje smatram da je razumno krenuti u tu bitku tek kada barem naslutimo ljubav u sebi jer ćemo si tako itekako olakšati pobjedu!

Možda je vrijeme da svoj život prestanete doživljavati kao generalnu probu. Možda je vrijeme da prestanete samo preživljavati i pokušate doista živjeti. Možda je vrijeme da se prestanete opsesivno baviti manama i opijete ljepotom vrlina. Možda je vrijeme da počnete uživati u onome što funkcionira u vama i oko vas. I možda su ove rečenice pisane baš za vas!


Osnove duhovnosti

MisOuti na sebe - nehumana sebično ,t ili nužnost?

Često se u duhovnoj literaturi govori da bismo trebali misliti na sebe i svoje potrebe. I ja često ističem ispravnost zadovoljavanja vlastitih potreba. Ali gdje povući granicu? Kad je zadovoljavanje vlastitih potreba odraz sebičnosti koja dugoročno nikome ne koristi, a kad se radi o mudrom činu?

Potrebno je istaknuti dvije stvari. Prvo, čini mi se da bismo trebali prvenstveno, ali ne i isključivo, misliti na zadovoljavanje svojih potreba. Staviti sebe na prvo mjesto u svom životu ne znači biti narcisoidna, arogantna i prepotentna osoba koja misli samo na sebe. Upravo suprotno, to znači da ste svjesni da drugima možete dati najbolje od sebe tek kad izgradite ili otkrijete najbolje sebe.

Isto tako, to znači da ste svjesni da snosite apsolutnu odgovornost samo za vlastiti život. Ako kontinuirano stavljate potrebe drugih ispred svojih, iako se zapravo radi o plemenitom nastojanju, dugoročno gubite i vi i osobe oko vas.


Dakle, smatram da je mudro misliti prvenstveno, ali nikako ne i isključivo, na sebe. Zadovoljiti svoje potrebe znači napuniti sebe tako da drugima možete dati najdragocjenije što imate.

Vjerujem da će biti osoba koje će tvrditi da sebe punimo i ispunjavanjem tuđih potreba i djelomično se mogu složiti s time, ali to je točno samo ako ste u životnom plusu. Ako imate višak ljubavi, vremena, topline, strpljenja ili bilo čega drugoga, što zapravo znači da ste već zadovoljili svoje primarne potrebe, onda je itekako mudro davati i drugima i doista ćete imati osjećaj još većeg bogatstva. Ali većina ljudi nema viška vremena, ljubavi ili razumijevanja, a svejedno ga daju svima i svakome, i tako si zapravo kradu vlastiti život, a dugoročno svi gube. Ako birate između spravljanja ručka za svoju djecu i jednog sata za sebe ili za igranje s njima, predložio bih da skuhate hrenovke i iskoristite preostalo vrijeme za zadovoljavanje svog i njihovog srca, a ne želuca. Siguran sam da bi njihovim želucima mnogo više odgovarao topao, domaći ručak, ali sam jednako tako siguran da bi njihovim umovima i srcima mnogo više značio vaš iskreniji osmijeh jer ste svoje vrijeme ispunili kvalitetnim sadržajem.

Druga stvar koju želim napomenuti jest upitan motiv stavljanja drugih ispred sebe. lako se ne slažem s uobičajenim ciničnim uvjerenjem da ne postoji čisti, iskreni altruizam, najčešće stavljamo potrebe drugih ispred sebe jer želimo njihovo priznanje. Želimo da nas potapšaju po leđima i kažu ili pokažu da smo vrijedne i drage osobe. Vjerujem da taj impuls potječe još iz djetinjstva jer smo trebali razmišljati kako zaslužiti roditeljsku ljubav i odobravanje. Kako većina roditelja ne zna pružiti bezuvjetnu ljubav i prihvatiti nas onakve kakvi jesmo, navikli smo glumiti da smo ono što zapravo nismo samo zato što želimo


da nas prihvate. Nekad roditelje zadržimo u toj ulozi i u odra- slijoj dobi, a nekad tu ulogu samo preselimo na naše supružnike, šefove... Mislimo da smo dobri onoliko koliko oni kažu da smo dobri i zato se trudimo zadovoljiti njihove potrebe jer želimo dobiti njihovo odobravanje.

Naravno, ne generaliziram i ne tvrdim da se uvijek radi o tome, ali se sigurno radi o dovoljnom broju slučajeva da možemo govoriti o tom fenomenu.

Doista bismo se trebali pitati je li mudro nesebično se davati drugima dok nismo zadovoljili svoje primarne potrebe i stavljamo li ih ispred sebe zato da bismo dobili njihovo odobravanje. jer, kao što sigurno znate, čak i ako ga danas dobijete, sutra će vam ponovno trebati nova doza. Sve dok tražite odobravanje izvan sebe, ne možete ga dobiti u zadovoljavajućoj količini. Uvijek će vam trebati nova i veća doza i ta će ovisnost o vanjskoj potvrdi samo rasti.

Dakle, meni se čini da je nužno, sve dok ne osjećamo čvrstu ljubav prema sebi i životu, misliti prvenstveno (ali ne i isključivo) na zadovoljavanje vlastitih potreba. Zato što smo primarno odgovorni samo za sebe, ali i zato što jedino tako drugima možemo dati ono najbolje od sebe!

Moranje ili željenfe?

Nisam sklon ni političkoj ni duhovnoj korektnosti. Zapravo me oduvijek više zanimao sadržaj, a ne forma. Prokleto mi je naporno pisati svaku rečenicu za oba roda samo zato da ne bih uvrijedio politički korektne likove koji imaju dojam da bih svoju ideju o ravnopravnosti žena i muškaraca trebao izražavati zlostavljanjem jezika i tako svakom čitatelju/čitateljici jasno iskomunicirati što mislim o njoj/njemu. Radije ću pojednostav


niti svoje izražavanje, a činjenicu da nas smatram ravnopravnima pokazati kroz svoje ideje i djela.

No, više od politički korektnih osoba brinu me one koji su duhovno korektne. To znači da su paušalno shvatile neke duhovne maksime i onda ih primjenjuju na sve i svašta. Tako će mnogi duhovno korektni ljudi tvrditi da sve morate izraziti u afirmativnom tonu pa je mudrije reći: „Želim ostati doma", nego: „Ne želim ići van." Da, ta se duhovna korektnost doista odnosi i na takve banalne izjave. Kao da naš um ne zna pojmiti negaciju jer valjda imamo mozak zlatne ribice.

Također, oni će svako iznošenje negativne kritike, koje može biti i obično argumentirano prosuđivanje, nužno smatrati osuđiva- njem, ne shvaćajući da postoji ogromna i jasna razlika. Valjda bismo opet trebali imati taj razblaženi mozak zlatne ribice i ne donositi ikakve zaključke jer svaka negativna ocjena nužno znači da nekoga osuđujemo, da mislimo kako smo vredniji, da nam smeta nešto kod te osobe zato što zapravo to sami imamo ili bilo što slično bezumno. Inače, vjerojatno će ih uvrijediti i to što sam ovakve zaključke nazvao bezumnima jer će misliti da ih osuđujem, ali meni se čini da ih samo razumno i argumentirano prosuđujem jer je razumno zaključak koji je donesen bez korištenja uma nazvati bez-umnim. Dakle, smatram da je u redu donositi bilo kakve zaključke koji su potkrijepljeni činjenicama, čak i ako donesemo negativan sud o karakteristici neke osobe. Naravno, dok ne sakupimo činjenice, mudro je suzdržati se od bilo kakvih zaključaka i kritika jer bismo trebali biti svjesni da imamo dovoljno informacija tek za blagi dojmić. Ali ako doista imamo činjenice, onda je razumno donijeti zaključak na temelju njih, čak i ako ima negativan predznak jer nema smisla ignorirati istinu!

Također, duhovno korektni ljudi će inzistirati na tome da ne koristimo riječ problem, nego izazov, jer ćemo tako navodno umanjiti težinu problema i usredotočiti se na ono što nam


može pružiti (prilike za rast), a ne na ono što nam oduzima (energiju, mogućnost uživanja u životu...)- No, promijeniti način izražavanja nema baš nikakve koristi ako ne promijenimo način doživljavanja i zato mi je važnije pokušati promijeniti svoj doživljaj problematičnih situacija, a ne riječi koje koristimo. Nisu bitne riječi koje koristite jer ako nasilno promijenite riječ „problem" u „izazov", a dok izgovarate riječ izazov zapravo osjećate da se radi o problemu, tada stvarate još veći nered u sebi!

Umjesto da previše vremena potrošimo na rasprave o duhovno korektnim osobama, možda je bolje pozabaviti se onim što daje korektne i konkretne rezultate u duhovnom istraživanju.

Kao što to ponekad biva kod nedovoljno promišljenih ideja, čak se i duhovno korektnim osobama može potkrasti pokoja smislena misao, a ona se tiče naglašavanje potrebe da se moranje pretvori u željenje. Doduše, i tu će napraviti kardinalnu pogrešku koja svjedoči o njihovoj površnosti jer će inzistirati samo da promijenimo svoje izražavanje koje će onda nekako misteriozno promijeniti i naš doživljaj nekog čina. Tako će inzistirati da bismo se trebali zaustaviti svaki put kad pomislimo ili kažemo: „Sad moram učiniti to i to", i promijenimo u: „Sad želim učiniti to i to", i onda će nekako osjećaj moranja te grč i pritisak koji osjećamo zbog toga odjednom nestati i pretvoriti se u lagan i motivirajući osjećaj željenja. I tako se opet vraćamo Pepeljugi i Crvenkapici. Znam da nam svima ponekad odgovara vjerovati u bajke, ali ipak je mudrije prepoznati i prihvatiti stvarnost onakvu kakva jest!

Naravno da se promjena shvaćanja nekog životnog aspekta neće dogoditi samo zato što promijenimo riječi kojima to želimo izraziti, budući da je naše izražavanje samo odraz naših misli i osjećaja, a njih je nemoguće promijeniti pukom promje


nom načina izražavanja. Puno je smislenije promijeniti svoje doživljavanje određene situacije, odnosno promijeniti svoje misli i osjećaje u vezi nečega pa će se onda spontano promijeniti i naše izražavanje! Dakle, iako ne shvaćaju kako se to može provesti u praksi, ipak shvaćaju da je važno zgrčeni osjećaj moranja pretvoriti u željenje pa im se treba odati počast barem na tome. Umjesto forsiranja drugačijeg načina izražavanja koji neće imati baš nikakve dugoročno pozitivne posljedice, puno je smislenije pokušati promijeniti svoj način doživljavanja neke situacije jer nas svi osjećaji moranja doista iznimno opterećuju.

Predlažem vam da krenete od jednostavnijih primjera. Npr., umjesto da se osjećate kao da ste u životnom zatvoru jer mislite da morate spremiti ručak ili učiniti uslugu svom poznaniku, mnogo je mudrije da pokušate otkriti razloge koji bi te radnje učinili poželjnim. Dakle, mudrije je odlučiti da želite spremiti ručak jer želite da se vaša obitelj i vi zdravo hranite ili da želite učiniti uslugu svom poznaniku jer znate da je činjenje dobrih djela u vašoj prirodi. Naravno, postoji mogućnost i da ne nađete razloge zašto biste nešto željeli učiniti i onda je razumno promisliti isplati li se potpuno odustati od toga. Ali u većini situacija otkrit ćete da je bilo dovoljno samo promijeniti svoje shvaćanje te situacije i onda možete posve drugačije prići njezinu rješavanju.

Nedavno sam razgovarao s prijateljicom koja se doslovce grčila jer kako je to sama rekla: „Moram obaviti taj razgovor sa svojim talijanskim partnerima koji mi idu na k... i već mi je muka." Činjenica jest da je za nju i njezin posao bilo važno obaviti taj razgovor pa bi odustajanje od njega donijelo mnogo više štete nego koristi, ali prije nego što se upustila u razgovor, zamolio


sam je da navede sve što želi postići njime. Tako je otkrila da zapravo želi obaviti razgovor jer bi htjela smiriti neke nastale tenzije, ugovoriti bolje uvjete poslovanja, što će joj pomoći da lakše obavlja svoj posao i da onda manje posla i manje grča odnosi u svoj dom! Tako je i bilo, a najveći dobitak bila je činjenica da je otada taj princip počela primjenjivati i na brojne druge situacije. I dalje ponekad zašteka u praksi, ali sve je bolja!

Logično je da nismo oduševljeni svime u svom životu i da nam se nekada nešto jednostavno ne da učiniti ili da osjećamo prevelik grč ili stres kad pomislimo na to, ali umjesto da se slomimo pod tim pritiskom, mnogo je zdravije pokušati otkriti razloge zbog kojih to želimo učiniti pa ćemo to znatno lakše, a često i uspješnije, odraditi.

Nakon nekoliko takvih lakših zalogaja, mogli biste razmisliti io onim krupnijima, npr. o osjećaju da morate vraćati kredit za stan. S obzirom na dugoročnost i ozbiljnost takve obaveze, ali i na društvenu popularnost osjećaja bijesa prema bankama, ovo je jedan od tvrdokornijih osjećaja moranja, ali opet imate izbora.

Molim vas da si razjasnite razloge zbog kojih želite vraćati kredit. Molim vas da si razjasnite koliko vam je važno biti svoj u svome, imati svoju samostalnost, mogućnost da sa svojim stanom radite što god žeiite i to će za većinu biti dovoljan razlog da osjete kako žele vraćati taj kredit jer njime više dobivaju nego što gube. Da se razumijemo, nisam pristalica kredita, ali ako su jedini način da si priuštimo ono što nam je uistinu potrebno, onda ih smatram najboljom opcijom. Tako sam i sam digao kredit za stan jer ga drugačije nisam mogao kupiti, a nekako smo procijenili da nakon deset godina podstanarstva želimo da naša obitelj ima trajni dom koji možemo urediti kako god želimo te smo procijenili da možemo podnijeti teret kredita.


Potpuno je drugi problem kada dižemo kredite koje ne možemo vraćati s lakoćom, a digli smo ih zbog stvari koje nam doista ne trebaju, ali to je neka druga tema. Dakle, krediti su užasna stvar koju bismo trebali izbjegavati na sve moguće načine, ali kad su jedina mogućnost da riješite bitna životna pitanja, onda su najbolja moguća stvar na svijetu. Ogorčenost ili bijes tada nemaju nikakvog smisla, nego bismo trebali osjećati zahvalnost.

Razumijem da ogorčenost i bijes odgovaraju impulsu onog pravedničkog gnjeva u nama „jer nas proklete banke pljačkaju i bogate se na nama siromašnima", ali taj vam infantilni pravednički bijes neće omogućiti lakše vraćanje kredita ni uživanje u životu za trajanja kredita. Postoje samo dva moguća mudra postupka u takvim situacijama - ili ne dići kredit ako procijenite da ono što dobivate njima (stan) nije veće ili važnije od onog što gubite (miran san, opuštenost, novac zbog pretjeranih kamata...) ili ne gubiti energiju na ogorčenost i jadikovanje jer vam ono doista neće pomoći, nego uživati u onome što ste si priuštili i tako ćete olakšati dolazak novca u svoj život!

Djeca se žale na ono što ne mogu i ne trebaju promijeniti. Odrasli ljudi svjesno donose odluke i zrelo prihvaćaju posljedice svojih odluka. Jednostavna činjenica kaže da se, dok god se bunimo protiv onoga što ne možemo i ne trebamo mijenjati, ne stignemo baviti svime onime što možemo i trebamo promijeniti u sebi i oko sebe! lako razumijem taj pravednički gnjev i ogorčenost u vezi s kamatama, ipak mislim da je razumnije iskoristiti vrijeme i energiju u onim područjima u kojima možemo i trebamo nešto promijeniti!

Uglavnom, molim vas da pokušate naći zdrave, afirmativne razloge za što je više moguće situacija u kojima osjećate da


nešto morate učiniti. Krenite od najlakših i polako napredujte prema sve zahtjevnijim životnim situacijama. Krajnji cilj je osjećati da ništa ne morate raditi, ali i shvatiti zašto birate raditi određene stvari. Ipak, mislim da će trenutačno realniji cilj biti da samo smanjujete broj stvari koje osjećate da morate učiniti, odnosno povećavate broj stvari koje uistinu želite učiniti!

Naravno, bit će i situacija u kojima ćete otkriti da zapravo ne želite učiniti ono što ste osjećali da morate jer ćete procijeniti da ćete više izgubiti nego dobiti i onda je razumno odustati od toga i tako se riješiti tereta. Ali iskustvo govori da će takve situacije biti rijetke. Najčešće će ipak biti potrebno samo promijeniti svoj doživljaj neke radnje i već ćete to moći obaviti bez grča i nepotrebnog stresa, a vaš će život profitirati.

Promjena moranja u željenje nije važna samo zbog rješavanja unutarnjeg pritiska. Naime, što imate više radnji koje želite učiniti, a manje onih koje osjećate da morate, sve se više osjećate vladarom svojega života. Tako se smanjuje doživljaj da netko drugi vuče konce vašeg života i da niste slobodni. Sve više osjećate moć kontroliranja svojih doživljaja, a tako povećavate moć privlačenja priželjkivanih događaja. Naime, nitko od nas ne može kontrolirati sve pa čak ni većinu događaja u životu, ali zato svatko može kontrolirati vlastite doživljaje svih događaja i tako prizivati maksimalan broj željenih događaja!

Sretno vam otkrivanje razloga zašto želite raditi stvari koje

radite!


Prihvaćanje nekoga kakav jest

Prigodno je nastaviti s još jednim nemudrim potezom duhovno korektnih osoba koji se odnosi na pogrešno poimanje prihvaćanja drugih kakvi jesu. Time opet pokazuju da su skloni površnom shvaćanju nekih neupitnih duhovnih istina jer će prihvaćanje drugih kakvi jesu izjednačiti s odobravanjem svega što drugi rade i prihvaćanjem odnosa koji su te druge osobe zamislile da trebaju imati prema nama, a to nema smisla.

Možda nisam dovoljno jasan pa ću navesti neke primjere. Mnogi se toliko užasavaju biti etiketirani kao osobe koje ne prihvaćaju druge kakvi jesu pa se ne bune protiv alkoholizma svojih partnera jer pogrešno misle da bi tako pokazali da ih ne prihvaćaju. Neki se pak ne bune protiv omalovažavanja kojem ih podvrgnu njihovi partneri jer im se pogrešno čini da bi to značilo da ne prihvaćaju svoje partnere takve kakvi jesu. Neki dopuštaju roditeljima da ih emocionalno iskorištavaju jer „eto, oni ne znaju bolje i moram ih prihvatiti takve kakvi jesu".

Prihvatiti nekoga kakav jest znači ne pokušati ga mijenjati, ali ne i pomiriti se sa svime što ta osoba donosi u naš život!Ako prihvaćamo partnera koji nas ne zna cijeniti i voljeti, to ne znači da prihvaćamo njega kakav jest, nego da imamo toliko nisko samopoštovanje pa nismo ni svjesni da zaslužujemo bolje.

Prihvatiti nekoga kakav jest ne znači trpjeti njegovu nedora- slost i pristati na odnos koji ta osoba želi imati s nama. Dakle, možemo prihvatiti nekoga kakav jest, ali i dalje odabrati koji odnos želimo imati s njim jer ne možemo biti izvrsni prijatelji ili partneri s bilo kim. Želimo li biti sretni s nekim, ta osoba mora znati primati naše blagoslove i davati svoje, inače ne koristimo svoj potencijal. Žalosno je odreći se svojih


potencijala i, zapravo, svojega života samo zato da bismo bili s osobom koja nas ne zna cijeniti i poštivati.

Dakle, mogu prihvatiti osobu kakva jest (i sve izvrsno i sve ne tako izvrsno u njoj) i ne mijenjati je jer shvaćam da to nije moja uloga, ali to nikako ne znači da ne smijem odabrati kakav ću odnos razvijati s tom osobom. Potpuno je normalno i zdravo imati određene kriterije za svoje prijatelje i partnere jer besmisleno je forsirati blizak odnos s osobama s kojima objektivno nemate dovoljno zajedničkog da biste stvorili zajednički svijet, intimu i povjerenje.

Drugim riječima, ja prihvaćam svoga bivšeg prijatelja onakvog kakav jest, ali više nismo prijatelji jer više nisam mogao prihvaćati mrvice koje je davao i sebi i meni jer znam da zaslužujem više. Pokušavao sam sve što mi je palo na pamet da popravim naš odnos i godinama čekao da počne i sebi i ostalima oko sebe davati više, ali u jednom je trenutku jednostavno postalo previše. Možda će neki misliti kako bi bilo plemenito još dulje čekati i da tih nekoliko godina nije bilo dovoljno, ali dok čekamo da se netko probudi, ne možemo graditi odnose s onima koji su već budni i tako sigurno ne živimo autentično!

Dakle, prihvatiti druge kakvi jesu znači prihvatiti da ih mi ne možemo i ne trebamo mijenjati te shvatiti kako svatko od nas snosi odgovornost za vlastiti život. Ali to nikako ne znači da smo oduševljeni svime što nam netko servira i kako bismo trebali prihvatiti sve te zalogaje. Mudra osoba prihvaća i u svom životu održava one intimne odnose u kojima je cijenjena. Naravno da je u redu imati i neke odnose u kojima kontinuirano više dajemo nego što primamo, ali to se ne bi smjelo odnositi na prijateljske i partnerske odnose u kojima bi trebala vladati ravnoteža primanja i davanja!


Svi imaju pravo biti u krivu

Često nas pogađaju kritike drugih ljudi. Znamo gubiti dane i dane razmišljajući o nečijim oštrim riječima kojima često poklanjamo previše pažnje. Kako se onda postaviti prema njima?

Odgovor ovisi o tome je li kritika valjana i od koga je upućena.

Ako je kritika valjana (neovisno o tome je li pozitivna ili negativna) i ako je upućena od ljudi koji nas poznaju i svojim primjerom potvrđuju da stoje iza onog što nam govore, onda bismo je trebali ozbiljno uzeti u obzir.

U ostalim primjerima mudro je ignorirati upućenu kritiku. Naime, promašena mišljenja ljudi koji nas ne poznaju zapravo nisu relevantna jer oni ne govore o nama, nego kritiziraju osobu koju oni zamišljaju da jesmo i tako je njihovo mišljenje, bilo pozitivno ili negativno, doista nevažno. Nevaljane kritike zapravo ne bi trebale imati težinu jer nisu istinite, zar ne? No, ako je tako, zašto nas onda toliko pogađaju oštre riječi?

Zapravo je vrlo jednostavno. Ako ne poznajemo sebe, ako nismo sigurni u to tko smo mi sami, onda će nam mišljenja drugih ljudi oblikovati ideju o nama samima, bez obzira na to što ta mišljenja ne moraju imati veze s realnošću. Opet dolazimo do toga da nam upoznavanje sebe, svojih vrlina i mana, omogućuje mudar pristup životu jer ćemo tada moći odabrati čijim riječima dati težinu.

Samo ću se kratko baviti time zašto mnogi vole kritizirati, bez obzira na to imaju li valjane osnove. Naime, svi mi volimo imati< vrsta uvjerenja jer ona psihi omogućuju usidrenje, stabilan (»sjećaj vlastitog identiteta - imamo dojam da smo ono u što vjerujemo. Ta bi činjenica imala sjajne posljedice na naš život


kad ne bismo toliko žurili formirati čvrsta uvjerenja o svemu i svačemu i tako zaboravili kritički promišljati stvarnost.

Iz tog proizlazi i žalosna činjenica da mnogi percipiraju samo jednu jedinu stvar o nekome i to je obično ono što je najvidljivije okom ili najnaglašenije. Tako će netko zadobiti naše odobravanje ili neodobravanje zahvaljujući svom tijelu ili činjenici da je sudjelovao u nekoj prometnoj nesreći ili da je prije 10 godina prevario nekoga ili... Žureći se donijeti zaključak zaboravljamo da je sve životne okolnosti nužno staviti u širi kontekst ako ih želimo uistinu razumjeti. I zato vam savjetujem da pokušate ozbiljno sagledati nečiji život prije donošenja konačnih uvjerenja o toj osobi. A ako ne znate dovoljno činjenica o nečemu, onda je bolje ne donijeti nikakav zaključak nego paušalan i pogrešan. Nitko od nas ne može se svesti na preljubnika, samohranu majku, invalida, debelu osobu... Život nije crno- -bijel i ako doista želimo nekoga upoznati, ne samo da moramo otkriti okolnosti oko nekog događaja nego upoznati i njegove ostale uloge. Nužno je upoznati pet, šest pa čak i 20 nečijih uloga, lako svi mi volimo pojednostavniti stvarnost pa ljude svesti na ono što je najuočljivije ili što mi mislimo da ih je najviše obilježilo (najčešće ono s čime se najviše ne slažemo), tako sigurno nećemo nekoga upoznati. Koliko ste puta nekoga osudili na temelju samo jedne stvari koju je ta osoba navodno napravila ili izrekla. Meni se čini da je puno mudrije odustati od ikakva zaključka dok ne otkrijemo kontekst nastajanja tog djela ili izrečene misli, potruditi se upoznati motive te osobe, a tek onda eventualno donijeti bilo kakav zaključak.

Iz te žudnje za bilo kakvim uvjerenjima (a posebno onima koja odobravaju naše trenutačno shvaćanje života) te žurbi da uvjerenja uopće formiramo (pa zaboravljamo kritički promišljati stvarnost), mnogi od nas skloni su paušalnom kritiziranju.


Trenutačno uopće nije važno jesu li kritike pozitivne ili negativne, zato što ih njihova paušalnost čini jednako nevažnima, lako našem egu gode paušalne pozitivne kritike, njih bismo trebali jednako elegantno odbaciti kao i paušalne negativne kritike jer su jednako neutemeljene.

Moram priznati da mene ipak malo više nasmiju one negativne površne ocjene. Svjestan sam da moja iskrenost, politička ili duhovna nekorektnost u kolumnama ili knjigama mogu izazvati burne reakcije. Ne brinite, ne umišljam da sam ključan kotačić oblikovanja pulsa hrvatske nacije, ali činjenica je da se obično digne nešto prašine. I spreman sam na to. Smatram da svaka osoba koja je bar djelomično u oku javnosti treba unaprijed prihvatiti da će njezin život ili ideje ili ono čime se bavi izazivati reakcije od kojih će mnoge (upravo zato što ljudi žure donijeti zaključke i ne preispituju svoje trenutačno doživljavanje svijeta) obilovati površnim i paušalnim ocjenama. Čak i da niste nimalo u oku javnosti, opet ste u oku svoje okoline koja je jednako sklona paušalnom zaključivanju. Zapravo sam vam htio reći da mene zabavlja ta paušalnost i mislim da je takav stav najzdraviji mogući pristup. Zabavlja me njihova besmislenost, iznimna maštovitost, a nerazumni ispadi samo me još više ohrabre da se zaljubim u osobe koje znaju koristiti zdrav razum. Naravno, poznajem se dovoljno dobro da znam prepoznati promašenu kritiku pa ne shvaćam osobno kad me netko pogrešno doživi!

Od svih biserastih epiteta koje sam primio pišući kolumne ili knjige, moram priznati da mi je najsimpatičniji bio onaj da sam bolesni šupak i to iz nekoliko razloga, lako sumnjam da jelo bila autorova namjera, početna slova tog šarmantnog naziva zapravo su moji inicijali, što držim dražesnim, a i broj slova odgovara mom imenu i prezimenu. Osim što su brojke obrnu- lf‘, kao i što je ta tvrdnja obrnuta od istine. A osim toga, riječi


bolesni šupak kao i Bruno Šimleša sadrže baš sve samoglasnike, što je čovjeku poput mene (koji se oduševljava šahom i preferansom i voli sve vrste otkrivanja sličnosti u naizgled nepovezanim stvarima) zanimljiva koincidencija. Nevjerojatno kako me dobro skinuo na toliko razina, zar ne?

Bilo mi je simpatično kako su se moji prijatelji digli na noge jer su htjeli ispraviti veliku nepravdu i dokazati da nisam takav, ali uspio sam ih odgovoriti. Naime, kad vas netko toliko pogrešno doživi, onda ga zapravo nema smisla ispravljati jer ne postoji šansa da će preispitati i eventualno promijeniti svoje pogrešno mišljenje, što znači da možete i ljepše provesti vrijeme. Ako vječno ispravljate krive drine, ne stignete ploviti pravima! I zato ne ispravljam ljude koji ne mogu promijeniti svoja pogrešna čvrsta uvjerenja jer to jednostavno nema smisla. Bolje je sačuvati energiju i vrijeme za osobe s kojima se možemo razumjeti i onda u tim odnosima istinski uživati.

Uglavnom, ostavit ću ljude u pogrešnom uvjerenju kada njihov inicijalni zaključak nema baš nikakve veze s objektivnom

istinom jer tada doista nema smisla trošiti vrijeme. Nikad mi nije bio drag oblik zabave govoriti nešto ljudima koji ne sluša

ju, a nemam osjećaj da se nekome moram dokazivati.

To ne znači da ću komunicirati samo s istomišljenicima, nego sa svima koji poštuju zdrav razum i znaju da za svoje stavove trebaju imati činjenice. Komunicirat ću sa svima koji su spremni preispitati svoja uvjerenja i koji su svjesni da je potrebno argumentirati vlastite stavove, ali dokazivati nekome da nisam kakvim me on vidi, nakon što je već donio tako čvrst zaključak,

doista nema smisla.

Ne mislim da to znači da idem linijom manjeg otpora, nego da se ne opirem onome što ne mogu promijeniti. Naime, ljudi

48 U R U K A V I C A M A M l ( E I O N A K O P R E V R U Ć E

imaju pravo biti u krivu. Jedna od posljedica predivne činjenice da smo slobodna bića jest i ta što možemo doživljavati, misliti i osjećati sve što želimo, bez obzira na to je li to istinito ili ne. I doista, svatko od nas ima pravo na pogrešna uvjerenja, a opet, svatko od nas ima i pravo ignorirati pogrešna uvjerenja drugih ljudi. I zato dopustite ljudima da budu u krivu, a vi se bavite pravim stvarima, u što svakako ne spada ispravljanje krivih drina. Lijepi moji, ima toliko izvanrednih doživljaja koji vas očekuju kada prestanete trošiti svoje vrijeme i energiju na stvari koje ne možete i ne trebate promijeniti, da je doista žalosno trošiti svoj život na nepotrebno dokazivanje.

Dakle, ljudi imaju pravo biti u krivu, što ne znači da su uvijek u pravu. To samo znači da svatko ima pravo ne biti u pravu. A vas će prestati boljeti nečije oštre riječi kad upoznate sebe i razvijete ljubav prema sebi jer se onda nećete zamarati nevažnim mišljenjima osoba koje vas ne poznaju. Ili možete nastaviti lupati glavom o zid i ispravljati krive drine i onda se čuditi kako ne živite sretno...

Sretno zaljubljivanje!


O promjenama

Otpor prema promjeni

Pomno pratim sve svoje promjene i promjene moje obitelji i prijatelja, a zapravo najviše iskustva o promjenama stekao sam proučavanjem ljudi koje pratim na njihovu putovanju samo- otkrivanja. Ranije sam bio nešto angažiraniji u tome, ali i danas sam svjedokom brojnih značajnih promjena u životima mnogih

ljudi.

Oduvijek me fascinirao naš otpor prema promjeni. Nisam bio zadivljen njime, nego me fascinirao kao tema proučavanja, lako nam sve govori da smo osuđeni na promjenu, često joj se opiremo svim mogućim siiama. lako smo osuđeni na život u društvu koje se stalno mijenja, iako smo osuđeni na relativno učestalu promjenu stanica našega tijela, iako se stalno mijenjaju okolnosti našega života, iako neprestano imamo priliku mijenjati svoja uvjerenja i stavove, bilo bi logično da smo se već sprijateljili s promjenom jer joj jednostavno ne možemo pobjeći. Sve oko nas stalno se mijenja i sve u nama može se stalno mijenjati. Pa i sreću možemo postići samo ako smo

50 U R U K A V I C A M A M l j £ I O N A K O P R E V R U Ć E

spremni razvijati se, a ipak najčešće svaku vanjsku ili unutarnju promjenu doživljavamo kao kancerogenu. Najčešće ćemo je pokušati izbjeći na sve moguće načine i najčešće ćemo si prodati svakakve izgovore kako bismo izbjegli promjenu. Dugo me fascinirala ta vižljasta tema jer nisam shvaćao kako se ljudi opiru nečemu što im donosi napredak. Zašto se opiru nečemu što može poboljšati njihovu situaciju?

Kako sam upoznavao sve više konkretnih situacija (koje nikad nisu crno-bijele), otkrio sam da mnogi ljudi više od svega cijene sigurnost. Čak i kad su je stvorili na nesigurnim ili nerealnim temeljima, sigurnost i dalje ima realnu vrijednost u njihovim životima. Osjećaju se sigurno jer se nalaze u njima poznatom životnom okruženju, gaje poznata uvjerenja, održavaju poznate odnose...

Poznatost nam pruža sigurnost. Čak i kad to okruženje nije zdravo, čak i kada uvjerenja nisu životno afirmativna, čak i kada u odnosima ne možemo biti svoji, ipak ćemo osjećati kakvu-takvu sigurnost. Možda će to biti trošna sigurnost, možda će biti i poprilično nesigurna sigurnost, ali će mnogi ljudi ipak odlučiti prigrliti takvu sigurnost, nego pristati na neizvjesnost promjene. Kao da osjećaju da je bolje imati vrapca u ruci nego pokušati postati orao!

I razumijem to. Razumijem da je jednostavnije i lakše pristati na bilo kakvu sigurnost nego prihvatiti promjenu i otisnuti se u nepoznate krajeve. Razumijem da je riskantno odlučiti se na promjenu nekog odnosa ili uvjerenja jer ne možemo biti sigurni da ćemo razviti druge odnose i uvjerenja koji će nam pružiti više sigurnosti, odnosno više zdravije i utemeljenije sigurnosti! Razumijem to i jasno mi je zašto se toliko odlučuje zadržati postojeće odnose i postojeća uvjerenja. No ipak se nadam da će ideje koje iznosim uspjeti prodrmati bar neke ljude kojima je to potrebno. Bar one koji žele odgovore, a ne izgovore. One


koji ne žele samo lamentirati o problemima, nego smišljati rješenja! One koji se žele podsjetiti kako je to sanjati i one koji žele živjeti svoje snove!

Nadam se da će vas ideje koje ću opisati sprijateljiti s promjenama koje su nužne u vašim životima! Krenimo.

Zašto nam promjena teško pada?

Postoji nekoliko razloga zašto nam je teško odreći se nekog uvjerenja ili odnosa, a ovdje ću se baviti samo dvama koji mi se čine najčešćima.

Prvi je da mislimo kako ta uvjerenja ili odnosi određuju tko smo jer ne znamo tko smo bez njih. Poistovjetimo se s njima pa ne znamo tko smo ako nismo nečiji suprug ili zaposlenik u toj i toj tvrtki ili osoba koja vjeruje u to i to i onda je logično da ćemo smišljati svakojake maštovite izgovore samo zato jer se ne usudimo odreći jednog dijela sebe, čak i ako smo svjesni da nam stvara nesreću. Ovako bar imamo neki pojam o sebi što nam daje kakvu-takvu sigurnost, a ako se to promijeni, tko zna što će biti.

Sve je to jasno i razumljivo, lako nas sigurno udaljava od ispunjenog, sretnog života, razumljivo je zašto se teško odlučujemo na promjenu. Poznata bara čini nam se primamljivijom od pokušaja stvaranja mirnijeg jezerca na kojem bismo se osjećali više kao doma pa onda i od uživanja u svom moru, da bismo se onda eventualno jednoga dana, nakon što pribavimo potrebnu opremu, otisnuli i u ocean. Logično je da nam bara izgleda kao sigurnije utočište, ali zar ćemo na to svesti svoj život?

Razumijem da nije jednostavno odlučiti se na promjenu. Često osjećamo da ćemo gubitkom jedne osobe, odnosno svoje ulo

52 U R U K A V I C A M A M ! J E I O N A K O P R E V R U Ć E

ge supruga ili nečije partnerice, izgubiti sebe. Trenutačno nije ni važno ako nam te uloge nisu stvarale zadovoljstvo. Važno je samo da su nam davale osjećaj da znamo tko smo. Imali smo dojam da smo netko jer smo bili nečiji suprug ili partnerica. Opet se pokazuje da ta poznatost ima gotovo magičnu privlačnost. Dakle, jasno je da se odlučujemo ne mijenjati takve odnose jer imamo osjećaj da ćemo gubitkom tih odnosa izgubiti sebe.

Ali ako malo bolje pogledamo, otkrivamo da nećemo izgubiti sebe, nego one dijelove našega života kojima nismo zadovoljni. Izgubit ćemo ono što nas frustrira i sprječava da budemo svoji, autentični. A morate priznati da je prilično apsurdno odustati od promjene koja vas može približiti vama samima samo zato što ste svojoj nesigurnosti dopustili da vas uvjeri kako ćete mijenjanjem onoga što vas kronično ne zadovoljava izgubiti nešto značajno. Nećete, dragi moji. Izgubit ćete ono što vas udaljava od vas samih, što vas udaljava od potrage za srećom. Izgubit ćete ono što vas udaljava od uistinu vašeg, autentičnog, izvornog života!

Naravno, odluka da nešto promijenite najčešće nije proizvod racionalnog vaganja plusova i minusa. Ako želite promijeniti nešto u vezi uloge s kojom se najviše identificirate, a nemate druge razvijene uloge, nećete uspjeti provesti promjenu. Npr., ako se najviše doživljavate kao majka ili supruga i trebate promijeniti svoja uvjerenja koja imate o djeci ili suprugu ili trebate promijeniti prirodu tih odnosa, nećete to moći učiniti ako niste razvili svoje druge uloge. Ako većinu svog vremena i misli, ali i doživljavanja sebe imate kroz uloge majke ili supruge, bit će vam teško mijenjati išta u vezi s tim jer ćete misliti da gubitkom poznatih uvjerenja i odnosa gubite i sebe. I zato najčešće nećete čak ni moći razmišljati o promjeni, a kamoli poduzeti nešto u vezi s tim.


Upravo je zato nužno izgraditi i ostale svoje identitete (o tome sam mnogo pisao u Ljubavologiji i nešto u Školi života). Važno je ne dopustiti da smo određeni samo jednim ili dvama odnosima. Bitno je imati razvijene mnoge odnose jer će nam povezanost s prirodom, kreativnošću ili prijateljima pa čak i s poslom (ako je zdrava povezanost) pružiti dovoljno sigurnosti da ne moramo ovisiti o nezdravim odnosima. Naime, cilj je imati dovoljno zdravih odnosa da sigurnost ne morate crpiti iz nezdravih odnosa!

Cilj je imati zdrave odnose s prijateljima, poslom, nekim kreativnim aktivnostima, prirodom, svojim tijelom, morem, ljubavi, idejama, Bogom, plesom, slikanjem... tako da ne budete taoci nezdravih odnosa. Jer ako iz zdravih odnosa, koji doista mogu biti prema bilo čemu s čim osjećate stvarnu povezanost, ne crpite dovoljno sigurnosti, bit ćete osuđeni na držanje za sigurnost iz poznatih odnosa i poznatih uvjerenja, čak i ako su ti odnosi iznimno nezdravi za vas!

Drugi najčešći razlog opiranju promjeni jest da ćemo tu promjenu često doživjeti kao neuspjeh! Uložili smo mnogo energije u taj posao ili odnos, tj. u razvijanje nekog odnosa i ne želimo ga napustiti jer mislimo da ćemo tako omalovažiti uloženu energiju, vrijeme, znoj, krv i suze. Također, toliko smo puta branili taj posao ili uvjerenje da nam je sada teško napustiti ih, iako smo postali svjesni da nas udaljuju od sreće!

I ovo je razumljiv razlog, iako je i tu kristalno jasno da tako nećemo stvoriti sretan život! Npr., mnogi ljudi teško se odlučuju čak i na razmišljanje o razvodu jer bi ga smatrali svojim životnim porazom. Kada su prije 7 ili 27 godina ulazili u brak, bili su uvjereni da čine najbolju moguću stvar i vjerovali su ili su se barem nadali da će odnos funkcionirati, ali život nas često odvede u nekom drugom smjeru. Ili nismo ni bili jedno


za drugo ili se nismo dovoljno poznavali i poštivali ni prije ulaska u brak, ili smo se počeli uzimati zdravo za gotovo pa smo se prestali truditi jer smo pogrešno mislili da sada kada smo u braku više ne moramo ulagati vrijeme i energiju da sve bolje upoznajemo svog partnera ili da se i dalje međusobno zavodimo, da i dalje idemo na spojeve i oduševljavamo se jedno drugim... A moguće je i da smo se samo razvijali u drugom smjeru. Možda smo i bili bliski i dovoljno se poznavali i poštovali, odnosno voljeli, ali nas je život odveo u drugačijim smjerovima.

O kojem god se razlogu radilo, razumljivo je da će nam biti teško razvrgnuti brak jer ne želimo taj osjećaj neuspjeha, ne želimo da sav taj trud i energija odu u koš za smeće, ne želimo biti poraženi. Ali, sada opet slijedi jedan veliki ali... I molim vas za jednu uslugu - molim vas da zajedno razmislimo što je zapravo pravi poraz, odnosno što je zapravo pravi neuspjeh.

Naime, meni se čini da je pravi životni poraz ostati u nekom odnosu iako znamo da zaslužujemo bolje. Čini mi se da je neuspjeh ostati s nekim tko nas ne cijeni, ne poznaje niti nas želi upoznati. Pravi je neuspjeh odustati od pokušaja stvaranja sretnijeg života! Pravi je neuspjeh i dalje svojoj djeci servirati sliku roditelja koji se ne podnose ili, u boljem slučaju, odnose jedno prema drugome kao funkcionalni cimeri ili kao brat i sestra. Pravi je neuspjeh pomiriti se s trenutačnim životnim okolnostima iako znate i osjećate da vi i vaša djeca zaslužujete bolje. Pravi je neuspjeh pristati na to da dijelite svoj život s osobom koja u svom srcu nema mjesta za vas. To su pravi neuspjesi zbog kojih ćemo imati poražavajuće rezultate u životu!

Razumijem da nije jednostavno čak ni razmišljati o ozbiljnoj promjeni, a kamoli je izvesti, ali doista vas molim da razmisliteo svojemu dosadašnjem poimanju uspjeha i neuspjeha. Jer nikako ne treba inzistirati na bilo kakvom odnosu samo zato što


ne želite završiti jedno poglavlje svog života koje vam naočigled krade radost, i zapravo, život sam!

Meni se čini da je uspjeh priznati i prihvatiti da zaslužujete bolje. Čini mi se da je uspjeh tražiti ono što znate da zaslužujete. Više poštovanja, više zajedništva, više ljubavi! Uspjeh je biti dovoljno hrabar za novi početak! Uspjeh je svojoj djeci poručiti da se u životu ne treba pomiriti s onim što znaš da ne zaslužuješ i uspjeh je poručiti im to djelima, a ne samo riječima!

Uspjeh se u tom „propalom" odnosu može doživjeti i onim što ste kroz taj odnos naučili o sebi, životu, odnosima, o muškarcima ili ženama... Bitno je u sljedećim odnosima ponoviti one izvrsne trenutke koje ste imali i izbjeći one koji baš i nisu biii izvrsni. Ako se pogreške ne ponavljaju, prestaju biti toksične pogreške i postaju izvrsne prilike iz kojih ste nešto naučili, zahvaljujući kojima je vaš život profitirao. Možda ste naučili kako se treba ponašati u određenim situacijama, kako ne trebate komunicirati, možda ste naučili da je iskrenost nužna i da je suludo zabijati glavu u pijesak kad se suočite s nekim problemima, možda ste naučili da nije razumno smanjiti svoje kriterije, nego da biste trebali povećati ono što možete dati svome partneru te inzistirati na tome da to i primite s druge strane, možda ste naučili da probleme u odnosu nema smisla rješavati tako da i treću osobu uvedete u taj odnos, da nema smisla ni započinjati odnos s osobom od koje se previše razlikujete, možda ste naučili da je važno imati dovoljno sličnosti u ključnim uvjerenjima, tako da vam one različitosti koje su jednostavno nužne postanu simpatične, a ne frustrirajuće...

A sve su to, dragi moji, ogromni uspjesi!

Mogao bih navesti još desetke i desetke pouka. Nadam se da ćete vi nastaviti i primijeniti ovaj princip razmišljanja na svoje


„propale" odnose jer ako izvučete životne lekcije iz njih, onda to vrijeme i energija nisu propali. Onda sigurno niste potratili svoje vrijeme. Onda će u sljedećim odnosima moći zaživjeti one poželjne stvari koje ste naučili, a znat ćete izbjeći one nepoželjne! Ako cijeli odnos proglasite neuspješnim, nećete moći otkriti ni one korisne stvari koje biste mogli ponoviti u sljedećem odnosu niti one nepoželjne stvari koje sigurno ne želite ponoviti.

lako ishod sigurno nije poželjan, iako sigurno niste maštalio tome kad ste započinjali vezu ili ušli u brak, nerazumno je cijelu vezu proglasiti neuspješnom jer je u njoj sigurno bilo stvari iz kojih možete nešto naučiti. Iz kojih možete naučiti što raditi, ali i što ne raditi!

Ovdje smo raspravili tek dva najčešća uzroka otpora prema promjenama i molim vas da samo razmislite o njima. Razmislite0 argumentima za i protiv promjene i ako se odlučite za promjenu, želim vam sreću u izgradnji stvarnog i stabilnog osjećaja sigurnosti. Jer, doista se ne isplati odreći izvrsnog potencijala vlastitog života zbog neke uloge koja vas ne čini sretnima!1 doista ima smisla drugačije poimanje uspjeha i neuspjeha jer vas ono može približiti uspješnijem životu. Želim vam sreću i 1to ljepše prijateljstvo s promjenama koje su nužne!

Mijenjati sebe iznutra ili mijenjati stvari izvan sebe?

()vo mi je jedna od intrigantnijih tema jer baš kad pomislim da ■..im je uspio obuhvatiti, malena se nekako izmigolji i pokaže |< >5 jedno lice, još jedan sloj, što potragu za njezinom priro- ilom čini još uzbudljivijom.


Naime, često se naglašava kako za stvaranje života kakav želimo moramo samo promijeniti sebe iznutra. Tvrdi se da moramo promijeniti svoja uvjerenja, doživljaje sebe i drugih i tako će se promijeniti naša stvarnost. Tvrdi se da će promjena naše unutarnje stvarnosti uzrokovati promjenu vanjske! I doista, nekad će se to uistinu dogoditi. Npr., nekad će se dogoditi da promjenom svog uvjerenja o poslu, postavljanjem realnih očekivanja, uspijemo promijeniti svoje osjećaje u vezi posla i povećati zadovoljstvo pa se ispostavlja da rješenje uopće nije u promjeni samoga posla, nego u našim osjećajima u vezi

njega.

Točno je da je nekada dovoljno promijeniti samo unutarnju stvarnost, a točno je i da mnogi ljudi koriste takve činjenice kao izgovor. Npr., ima situacija u kojima će ljudi tvrditi da samo trebaju smanjiti svoja očekivanja od svojih supružnika i sve će biti u redu. Uvjerit će se da su prezahtjevni, da ništa nije idealno, da treba imati razumijevanja za svog partnera jer je odrastao u takvim i takvim uvjetima, da nam je ipak bolje nego Markovićima, da nema smisla u ovim godinama povlačiti ikakve radikalne poteze...

Ma možemo si prodavati svakakve fore, ali poanta je da pristajanje na nešto što znamo da ne zaslužujemo nije odraz životne mudrosti, nego nesvjesnosti što zapravo život jest. To nas pretvara u osobe koje ne cijene dovoljno sebe i vlastiti život da se uopće žele potruditi oko pozitivnih promjena. To nas pretvara u osobe koje životare umjesto da žive. U osobe koje traže izgovore umjesto odgovore. A naš život zaslužuje više!

Dakle, neupitno je da ćemo mnoge situacije uspjeti razriješiti isključivo kroz unutarnju aktivnost, isključivo kroz promjenu svog doživljaja razmaženosti naše djece, neprikladnosti našega posla ili prevelikih očekivanja od partnera. |er nekad je dovolj


no samo raščistiti svoje emocije, otpustiti gorčinu ili razriješiti krivnju i situacija se može drastično poboljšati.

Ali, sada slijedi jedan veliki ali... U onim situacijama kada od svog posla, prijatelja ili partnera kontinuirano ne dobivamo ono što znamo da zaslužujemo, kada kontinuirano ulažemo mnogo više energije, truda, nježnosti, strpljenja, nade ili razumijevanja nego što dobivamo od njih, onda je itekako nužno razmisliti o promjeni vanjske stvarnosti. Nadam se da je ovo solidan početak objašnjenja jer se doista često događa da smišljamo razne izgovore kako bismo sačuvali trenutačnu situaciju, iako znamo i osjećamo da nas guši. lako znamo da zaslužujemo više.

I ne brinite, nimalo ne podcjenjujem težinu mnogih životnih promjena. Svjestan sam koliko nam je teško mijenjati i uvjerenja i same odnose. Toliko smo nade i energije uložili u nešto i razumljivo je da nam je teško odreći se toga. Razumljivo je da se nekada ne usudimo provesti promjene. Nismo sigurni da će nam biti bolje, a ipak se odričemo nečega što nam nešto znači. Svjestan sam da nam je teško odreći se nečega što je određivalo tko smo i u našim očima i u očima drugih. „Pa što će drugi misliti o meni?" ,,U mojim se godinama ljudi ne razvode." „Bolje se držati ove prijateljice, mogla bih proći i gore." „Uostalom, nije moguće biti sretan pa zašto se truditi." Smišljamo sve moguće izgovore da bismo opravdali vlastitu pasivnost.

Odlučio sam pisati o ovome jer sam vidio da se previše ljudi miri s kronično nezadovoljavajućim životnim okolnostima koje hi zapravo trebalo mijenjati. Bilo da se okrenu drugim životnim područjima u kojima nalaze kakvo-takvo zadovoljstvo ili ■>o promijene iznutra u smislu da smanje svoje kriterije pa ih onda ne boli toliko kad povremeno dignu glavu iz pijeska i suoče se sa stvarnošću ili se uvjere da i nije tako strašno iako


im osjećaj praznine uporno govori da jest, činjenica je da će mnogi radije gutati gorke pilule samo da se ne bi morali odlučiti na promjenu.

O tome sam dovoljno govorio, a sada bih želio naglasiti još samo jednu stvar: unutarnja promjena uvijek je nužna. Čak i da smo zadovoljni svojim životom, unutarnja promjena u smislu razvijanja naših uvjerenja i osjećaja ljubavi prema sebi i drugima uvijek je životna nužnost, želimo li iskoristiti svoj životni potencijal! O kojem god životnom aspektu govorili, sigurno će biti potrebna nekakva unutarnja promjena i ona je ključna.

A nekada, samo nekada, bit će nužna i vanjska promjena, ukoliko želimo živjeti autentično, ukoliko želimo doista živjeti. Nekada neće biti dovoljno samo smanjiti vlastita očekivanja. Moram napomenuti da razlikujem smanjivanje kriterija i očekivanja jer smanjivanje kriterija nikada nije nikoga usrećilo, ali smanjivanje očekivanja u smislu da od sebe i drugih imamo realna očekivanja uvijek je hvalevrijedna aktivnost.

Nekada neće biti dovoljno da samo promijenimo svoj doživljaj određenog odnosa ili posla, nego će trebati mijenjati i sam odnos ili posao. Kada vidimo i osjetimo da kontinuirano od tog odnosa ili posla ne dobivamo ono što znamo da zaslužujemo, onda je vrijeme da razmislimo o tome da ih promijenimo. Nekad je nužno okrenuti nečiji broj telefona i porazgovarati ili čak i prekinuti neki odnos. Sve to spada u vanjske promjene! Naravno, odabir je naš, kao i uvijek. Svatko od nas može odabrati hoće li smišljati izgovore ili će pokušati živjeti u skladu s odgovorima do kojih je došao!

Dakle, unutarnja promjena uvijek je korisna, a i vanjska će nekada biti nužna želimo li iskoristiti svoj maksimum! Svaka situacija je posebna i uvijek trebamo odvagnuti kakva nam


unutarnja promjena treba i je li uopće potrebna vanjska! I svjestan sam da u brojnim situacijama to neće biti jednostavno, ali sigurno je bolje od zabijanja glave u pijesak i dječje nade da će se problemi riješiti sami od sebe! Sretno!

Kada se odlučiti na promjenu?

U posljednjih sam nekoliko godina održao stotine predavanja ili promocija i kada govorim o promjenama, ljudi često steknu pogrešan dojam da podcjenjujem težinu izazova s kojima se suočavaju. Dojam je pogrešan jer samo zato što ponekad znam što točno treba učiniti kako bismo ostvarili neku konkretnu promjenu, to nikako ne znači da podcjenjujem težinu izazova s kojima se netko suočava.

Svjestan sam da je itekako zahtjevno posložiti sve stvari unutar nas samih tako da postanemo sigurni da činimo dobru stvar. Svjestan sam da nam je teško poduzeti nešto kada znamo da ćemo time povrijediti ljude koji su nam dragi (naravno, više ćemo ih povrijediti nepotrebnim odugovlačenjem i življenjem života za koji znamo da nije naš, ali toga često nismo dovoljno svjesni). Svjestan sam da je nekada zahtjevno uskladiti sve ono što mislimo da moramo učiniti kao majka, supruga, zaposlenica neke tvrtke, nečija kći, prijateljica... Često nam je teško i naći mir između onoga što želimo učiniti i onoga što osjećamo da drugi žele od nas. Uglavnom, svjestan sam da velike promjene nisu nimalo jednostavne i lagane, bilo da se radi o unutarnjim ili vanjskim.

Druga stvar koju želim istaknuti jest da bismo, prije nego Uo se odlučimo na neku radikalnu promjenu, trebali pokucati apsolutno sve što nam padne na pamet da poboljšamo


trenutačni odnos (partnerski, obiteljski ili prijateljski), posao ili nešto drugo što želimo promijeniti. Lakše je samo otići iz nekoga odnosa nego dati sve od sebe da ga pokušamo popraviti. Ali ako ne pokušamo apsolutno sve što nam padne na pamet, nikada nećemo biti sigurni jesmo li učinili pravu stvar i vući ćemo repove u sljedeće odnose. Dakle, nužno je pokušati apsolutno sve što nam padne na pamet da pokušamo poboljšati situaciju. Trebamo pokušati sve što možemo da unaprijedimo sebe tako da možemo više pružiti u tom odnosu. Trebamo se potruditi razviti kvalitetniju komunikaciju da lakše odredimo koji je glavni problem. Trebamo potražiti savjet osoba koje pokazuju veću životnu mudrost od nas, neovisno o tome radi li se o stručnjacima ili laicima. Trebamo napraviti apsolutno sve što možemo da pokušamo unaprijediti trenutačni odnos i tek ako sve to propadne, tek ako se pokaže da doista ne možemo biti zadovoljni u tom odnosu i da je vrijeme za nešto drugo, onda je došao trenutak za okretanje nove stranice.

Taj maksimalni trud je bitan jer su nekada međuljudski odnosi u problemima prvenstveno zato što smo im prestali poklanjati dovoljno pažnje. Mislili smo da će nekako funkcionirati sami od sebe, da će održavati kvalitetu sami od sebe, a to je, kao što mnogi znaju, nemoguće. Bilo da želite napredovati u partnerskom, prijateljskom ili poslovnom odnosu, nužno je stalno rasti i razvijati se, ulagati svoje vrijeme i energiju u bolje razumijevanje partnera ili posla, u stjecanje novih vještina... Za svaki trajni uspjeh potrebno je potruditi se.

No, čak i ako nakon tog uloženog truda shvatimo da ne možemo biti sretni u toj vezi ili na tom poslu, odnosno da su razlike jednostavno prevelike, i dalje mislim kako je dobro što smo se potrudili jer ćemo tako znati da smo učinili sve što možemo i imat ćemo čist razlaz, što je iznimno važno za buduće veze


ili poslove! Međuljudski odnosi dovoljno su zahtjevni sami po sebi, a kad u njih uđemo neraščišćenih računa iz prethodnih veza, onda postaje nemoguće stvoriti uspješan odnos jer će se to negativno emocionalno nasljeđe stalno upletati u novu vezu!

Uostalom, samo ako se maksimalno potrudimo oko nekog odnosa, čak i ako ga kasnije prekinemo, iz njega možemo izvući najvrednije životne pouke. Ako ishitreno prekinemo neki odnos, skloni smo donošenju paušalnih zaključaka koji nas neće približiti sreći: „Svi su muškarci isti." „Znao sam da se ne trebam petljati s ekonomisticom." „Problem je bio u njegovoj majci..." Možda bih trebao stati s navođenjem sličnih paušalnih zaključaka i navesti zašto su takvi zaključci besmisleni.

Naravno, potpuno je apsurdno sve muškarce, Srbe, političare, novinare stavljati u isti koš. Generalizacije nisu opravdane i svjedoče o dječjem umu koji želi pojednostavniti stvarnost. Ako smo već bili u vezi s nekoliko sličnih muškaraca, nije racionalno zaključiti da su svi muškarci isti, nego bismo se trebali zapitati zašto mi privlačimo baš takvu vrstu muškaraca! Što je to u nama ili na nama da privlači upravo takve muškarce. Sve ostalo tek je prodavanje magle samome sebi kako bismo osjetili privremeno olakšanje, ali dugoročno ćemo si sigurno otežati.

Također, nije mudro ni imati dojam da su životna uvjerenja vezana uz profesiju i da su sve ekonomistice ovakve ili svi računovođe onakvi.

I, naravno, jedna od češćih zabluda - njegova majka. Drage moje, nikad nije stvar u njegovoj majci. Ako se njegova majka previše petlja u vaš odnos, onda je stvar u vašem partneru koji nije odrastao muškarac pa dopušta majci previše upletanja. Nije stvar u majci koja je prenapadna, uvijek ima mišljenje i


stalno rogobori protiv vas. Stvar je u sinu koji se ne zna postaviti prema takvoj majci i koji joj i dalje dopušta upravljanje njegovim i vašim životom. Naveo sam primjer majke i sina zato što se češće problemi javljaju na toj relaciji jer se mnoge majke osjećaju ugroženo kad nova žena uđe u život njihova sina. lako, naravno, treba naglasiti da ima i obrnutih situacija kad se majka ili otac novopečene mladenke previše petljaju u njezin odnos.

Dakle, nije stvar u majci, nego u nezrelom djetetu koje nije svjesno da smije postavljati pravila, da uz zrelost dolazi i odgovornost za svoj život i da smije odlučiti koju će ulogu netko igrati u njegovu životu, čak i kada se radi o njegovim roditeljima!

Dakle, možete vi i dalje psovati sve muškarce, kriviti njegovu mamu, posao ili njezine prijateljice, ali vjerujte mi, lajete na pogrešno drvo. A dok lajete na pogrešno drvo, ne možete otkriti kako ste vas dvoje pridonijeli problemima i, ono što je jednako važno, ponovit ćete iste pogrešne korake i u nekom sljedećem odnosu!

Opet sam se malo zanio pa je u redu ponoviti glavnu ideju ovog relativno sitnog, ali vrlo važnog poglavlja - iznimno je važno pokušati apsolutno sve što možete kako biste spasili neki odnos jer tek tako možete stvoriti sretan život, s istom osobom ili s nekim drugim, na istom poslu ili na nekom drugom. Važno je potruditi se jer jedino tako možete doznati u čemu je bila stvar, jedino tako ne morate prenositi negativno emocionalno nasljeđe u sljedeći odnos, jedino tako možete otkriti što trebate promijeniti u sebi kako biste imali više uspjeha u nekom sljedećem životnom poglavlju! Tek ako ne uspijete poboljšati odnos ni nakon svega što vam je palo na pamet, vrijeme je za razmišljanje o prekidu. Jer nijedan odnos nije vredniji od vas i vašega života. Ni zbog koga se ne biste


trebali odricati sebe. Vaš život to sigurno ne zaslužuje. Vi to sigurno ne zaslužujete.

Želim vam mudrost i upornost da pokušate poboljšati sve odnose koje je moguće poboljšati i želim vam hrabrost da pokušate prekinuti one koje je nemoguće poboljšati, a oduzimaju vam vas same! Sretno!

Koliko nam vremena treba za neke promjene?

Često mi ljudi predstave neki svoj problem i pitaju koliko im vremena treba za rješavanje. Onda obično objasnim da je to nemoguće odrediti jer ljudska psiha i naš život ne funkcioniraju kao perilica da bismo mogli predvidjeti koliko nam treba za promjenu kakvoga pokvarenog mehanizma.

Zahtjevnost i duljina rješavanja problema ovisi o nekoliko faktora:

1. Koliko je duboko problem ukorijenjen?

2. Koje alate imamo na raspolaganju i koliko samopouzdanja uopće imamo?

3. Imamo li zdraviju zamjenu za one doživljaje koje stvara ta problematična situacija?

Dakle, važno je koliko dugo imamo neki problem i koliko in- lonzivno on utječe na nas. Važno je koliko ga dugo pokušavamo riješiti, jer što ga duže pokušavamo riješiti, to je vjerojatnije k.iko smo već pomalo umorni i da postajemo sve nesigurniji i l c i ga uopće možemo riješiti. Bitno je i je li povezan s nekim drugim problemima, krije li se možda u njegovoj pozadini


nešto još dublje, koliko smo se već poistovjetili s tim problemom... A sva ta pitanja tiču se samo prvog faktora.

Drugi faktor tiče se alata srca i uma, npr. naše sposobnosti osjećanja zahvalnosti na svojim vrlinama i onome što funkcionira u našem životu. Alati nam pomažu u divljenju i uživanju u svemu što je na dohvat našega srca. Pomažu nam slaviti uspjehe te poštivati svoj i tuđi današnji maksimum. Pomažu nam u zdravom pozitivnom razmišljanju u smislu da kad se susretnemo s nekom pojavom, prvo uočimo njezine pozitivne karakteristike, a tek onda i negativne, koje ne smijemo zanemariti.

Za drugi je faktor važno i koliko nam je jasno čemu trebamo posvetiti svoj život te imamo li potporu okoline koja je ponekad potrebna.

O svemu tome sam već iscrpno pisao i u Školi života i u Ljuba- vologiji pa bih se sada pozabavio trećim faktorom koji se često previđa i o kojem se jako rijetko govori na način koji zasluzuje!

Naime, rekao sam da nam je potrebna zdravija zamjena za ono što nam je pružao taj problem. Jer čak i kad imamo problem, mi i dalje nešto dobivamo od toga. To je i dalje dio nas i zapravo ne možemo samo tako izbaciti nezdravi dio nas ako zdraviji nije spreman zamijeniti ga. Ne možemo se samo tako riješiti nezdrave navike ako je ne zamijenimo zdravijom. Ako se ne pojavi zdravija navika, najčešće ćemo se vratiti onoj nezdravoj ili ćemo razviti drugu nezdravu naviku. Ne možemo samo tako odbaciti neka negativna uvjerenja o sebi ili svijetu ako na njihovo mjesto ne stavimo neka zdravija. Dakle, ne trebamo se toliko koncentrirati na odbacivanje nezdravih navika ili uvjerenja koliko bismo se trebali koncentrirati na razvijanje zdravijih.


Nužnost aktivnog traženja zamjena uvijek je dio rješenja. Uzmimo za primjer situaciju kad uzaludno tražimo potvrdu od drugih. Da bismo riješili taj problem, nije dovoljno samo se maknuti od drugih ljudi, nego je nužno naći smisleniji izvor potvrde vlastite vrijednosti. To nam može uspjeti ako razvijemo zreliji odnos prema sebi, ako oblikujemo svoja pravila i standarde koje trebamo zadovoljiti i onda se potrudimo zadovoljiti ih. Nasilno maknuti problem nije glavna stvar. Glavna stvar je potraga za rješenjem!

Zato se mnoge žene vraćaju muškarcima koji ih zlostavljaju, lako ponekad odu od njih, često se vrate jer nemaju zdraviju zamjenu pa njihova nesigurna psiha zaključi da je ipak bolje biti u poznatoj močvari nego na novom i nepoznatom teritoriju.

Još je nešto važno. Naime, kad se naviknemo na nešto, naviknemo se ne samo na sadržaj tog odnosa ili ovisnosti nego se naviknemo i na učestalost interakcije, odnosno emocionalne i mentalne stimulacije. Naviknemo se na učestalost druženja, na razmjene misli i emocija pa čak i otrova... Ne radi se o nečemu zdravome za nas, zato se toga uostalom i želimo riješiti. Ali važno je naći neku aktivnost koja bi to mogla zamijeniti, nešto što će jednako stimulirati naše tijelo, srce ili um, ovisno o tome što želimo promijeniti. Trebamo naći nešto što će nas jednako stimulirati, ali da bude zdravije za nas.

Da se vratimo na primjer naglašene potrebe za dobivanje potvrde od drugih. Doista je nužno stvoriti vlastita pravila i potruditi se zadovoljiti vlastite kriterije za uspješno odrađen posao, davanje potpore prijatelju, uspješnu odgajateljsku mjeru i bilo koju drugu vlastitu aktivnost. Cilj je zadovoljiti te svoje kriterije, a ne nekoga stalno vući za rukav da nam kaže da smo dovoljno dobri.


Osim toga, dio rješenja sigurno se nalazi i u tome da nađemo nešto što će zamijeniti adrenalinsko uzbuđenje iščekivanja te potvrde. To iščekivanje njihove reakcije nešto je na što se navučemo. To je droga koju trebamo nadomjestiti, uz to da trebamo naći smisleniji izvor sigurnosti.

Svjestan sam da obično ne razmišljamo tako o tom trećem faktoru, ali moje iskustvo rada s ljudima govori mi da je to potrebno kada se uvodi neka promjena.

Sva tri faktora su nužna i ako smo ih dobro apsolvirali, moći ćemo promijeniti ono sto želimo! Sretno vam, o kojim god promjenama bila riječ!

Novogodišnje odluke

Kraj godine vrijeme je zbrajanja dojmova. Gledamo što se promijenilo u našem životu, čime smo zadovoljni, a što bismo htjeli promijeniti. Obično je to i vrijeme donošenja različitih odluka kojima je cilj poboljšanje kvalitete života. Bilo da se odnose na rješavanje neke ovisnosti, smanjenje tjelesne težine, prekid kakva odnosa ili nešto četvrto, korisno je na umu imati nekoliko stvari koje će nam pomoći da te odluke provedemo

u djelo.

Prvo, čekanje određenog datuma kao što je Nova godina, naš rođendan ili prvi u mjesecu najčešće ukazuje na neodlučnosti nedovoljnu samouvjerenost. Mnogo veću šansu za uspjeh imaju one odluke koje donesemo u bezveznu srijedu, nekog slučajnog 14. u mjesecu koji nema baš nikakvo značenje u našem životu, odnosno u trenutku kad ta odluka prirodno sazrije, lako je moguće da uspješno provedemo odluku donesenu na neki značajan datum, čekanje tog datuma najčešće


ukazuje na to da nam nisu jasni motivi i da nam treba još neka vanjska potvrda našega djelovanja.

Tako dolazimo i do druge stvari koju je ključno spomenuti — motiv. Ako vam je jasan motiv, lakše ćete prožvakati i zahtjevnije životne zalogaje. Treba vam biti jasno sve pozitivno što vam donosi neka promjena i što je još važnije, trebate osjetiti koliko vam ta promjena znači. Npr., osjetite slobodui osjećaj moći bez cigarete jer koliko god je prestanak pušenja koristan za zdravlje, još je korisniji kao dokaz vaše moći. Moć je u činjenici da snažnije osjećate da je vaš život u vašim rukama i da vam neće nekakav smotuljak duhana i tko zna čega još naređivati što da radite. Ono primarno što dobivate rješavanjem ovisnosti upravo je taj osjećaj moći koji okrepljuje i vaše srce i um, a naravno da i tijelu godi rješavanje nezdravih navika.

Sto vam je jasniji motiv i što više osjetite što točno dobivate provođenjem svoje odluke, to će vam biti lakše pregrmiti teške trenutke i provesti svoju odluku u djelo!

Ireća stvar koju je važno napomenuti jest da vam treba biti stalo do vas samih. Brojne odluke je zahtjevno provesti u praksu. Pomoći će vam prirodno sazrijevanje odluke umjesto lorsiranja nekim datumom te jasnoća motiva i osjećanje pozitivnih promjena koje će ta odluka donijeti u vaš život. A u onim trenucima kad ni to neće biti dovoljno jer će vas navike pokušati natjerati na staro, ustaljeno ponašanje ili razmišljanje, lakše ćete premostiti taj izazov ako vam je stalo do vas samih. I’omoći će vam ako cijenite sebe i svoj život u toj mjeri da si >elite dobro. Svjestan sam da ova rečenica nekome može zvučati čudno, ali mnogima jednostavno nije dovoljno stalo do njih samih pa je važno naglasiti značenje zdravog cijenjenja \<>be i svog života.


Četvrta je stvar više savjet nego objašnjenje pozadine odlučivanja. Naime, odluke često donosimo u afektu prije objektivnog promišljanja svih mogućih posljedica. Na primjer, često se za prekid nekog odnosa odlučimo ishitreno. Kad se radi o važnim životnim odlukama, nužno je napomenuti da si trebamo uzeti vremena za razmišljanje. Prije nego što odlučimo prekinuti neki odnos, mudro je pokušati apsolutno sve što možemo zamisliti da bismo ga spasili, a kad smo sigurni da smo sve pokušali, pokušajmo još jednom. Ako tada zaključimo da taj odnos nema pozitivnu ulogu u našem životu, trebamo izvući pozitivno životno iskustvo i osvijestiti što smo naučili o sebi, životu, prirodi međuljudskih odnosa... Tek kad nam to sjedne, vrijeme je za okretanje nove životne stranice.

Dragi moji, sretno vam provođenje odluka!

Od koga je mudro tražiti pomoć?

Nedavno sam u jednom društvu čuo čestu, a zapravo poprilično smiješnu tvrdnju: „Ne vjerujem u terapiju jer smatram da si jedino sami možemo pomoći." E sad, kao i u većini dobro prihvaćenih, ali netočnih tvrdnji, i u ovoj ima nešto istine. Svakako je točno da nam nitko ne može pomoći ako sami nismo spremni na određenu promjenu. Svakako je točno da ta želja za promjenom mora doći od nas. Svakako je točno da smo najvažnija osoba u vlastitom životu i da sve u njemu primarno ovisio nama samima. No, ako već želite nešto promijeniti, odnosno ako aktivno živite, što znači da se niste pomirili sa svojom životnom situacijom pa samo brojite dane, pravo pitanje nije hoćete li prihvatiti nečiju pomoć, nego čija će to pomoć biti.

Možda smo u nekim drugim vremenima i mogli biti zaštićeni od svih vanjskih informacija te do kvalitetnih promjena dola


ziti primarno kroz kontemplaciju, ali danas to definitivno nije izvedivo jer smo sa svih strana bombardirani raznim informacijama i utjecajima. Tako je samo pitanje hoćete li pomoć primiti od prijatelja, kvalificiranih terapeuta, knjiga i filmova ili ćete se upustiti u nepregledan svijet surfanja i nalaženja često neprovjerenih informacija.

Zapravo ispada da tu tvrdnju kako si svatko treba sam pomoći koriste prvenstveno oni ljudi (najčešće muškarci) koje je strah ili sram tražiti pomoć. Odnosno, njih je najčešće strah ili sram priznati da imaju problem. Oni čak misle da iz te besmislene tvrdnje pršte samouvjerenost i snaga, a zapravo pršte najobičnije neznanje i kukavičluk da testiraju svoja trenutačna uvjerenja i pokušaju poboljšati svoj život.

Pretpostavljam da neki od mene sada očekuju hvalospjeve knjigama iz područja samopomoći, ali to nećete dočekati. Naravno, nećete dočekati ni hvalospjeve svim kvalificiranim terapeutima. Kao što smo već rekli, svako generaliziranje unaprijed je osuđeno na propast. Dakle, ima iznimno kvalitetnih knjiga koje vam doista mogu pomoći i ima užasnih knjiga koje banaliziraju stvarnost. Ima kvalitetnih terapeuta koji vladaju svojim područjem, znaju svoje granice i odgovornosti, a imai životno smotanih neznalica koji od vas samo žele tih tristotinjak kuna na kraju sata. Ima prijatelja koje biste trebali slušati jer svojim životom pokazuju da znaju nešto što vi ne znate i ima onih čiji savjet ne biste trebali uzeti u obzir.

Kao što nećete dočekati pohvalu svim knjigama samopomoći, nećete dočekati ni da hvalim svoje knjige, da mislim kako su Idealne za svakoga i da svakome mogu pomoći, lako cijenim •.voje pisanje i znam da te knjige doista pomažu brojnim ljudima, bilo bi potpuno suludo tvrditi da one mogu pomoći wima koji ih čitaju. Razlozi su brojni i ne moramo ih sada sve n.ivoditi. Važno je samo naglasiti kako je posve logično da će


različitim ljudima različitih mentalnih sklopova i u različitim životnim stadijima odgovarati različit pristup, uvjerenja, ton

obraćanja...

Uglavnom, koga god odabrali, važno je ne samo da imaju dobru namjeru (što obično pripisujemo prijateljima) i da su educirani (jer to samo po sebi nije nikakvo jamstvo) nego i da svojim životom potvrđuju ono što govore. To je zapravo najvažnija kvalifikacija. Zahvalnosti nas ne može poučiti osoba koja je ne živi i osjeća. Kako prihvatiti neke događaje iz prošlosti ne može nas naučiti osoba sklona okrivljavanju drugih za stanje u svom životu. O neutralizaciji krivnje nema nam što reći osoba koja nije preuzela odgovornost za svoj život. Kako razviti ljubav prema sebi i svijetu ne može nas učiti osoba čije srce ne pjeva ljubav!

Dakle, savjete svih ljudi koji ne zadovoljavaju te kriterije ne biste trebali uzimati u obzir jer vam oni ne predaju samo te riječi, nego i energiju iza tih riječi koje nisu potkrijepljene djelima. Ako se toga ne drže, onda vam čak mogu i odmoći jei će vam u prenošenju svih tih „mudrih" savjeta zapravo prenijetii vlastitu energiju životnog neuspjeha!

Drugim riječima, o životu nemojte slušati ljude koji ne nose autentičan osmijeh na srcu!

Dakle, potpuno je normalno i zdravo povremeno tražiti pomoć ako želimo napredovati. Nitko od nas nema sve odgovore i nitko od nas ne može sve učiniti potpuno sam, tako da je u redu od drugih dobiti precizna pitanja zahvaljujući kojima ćemo onda sami tražiti odgovore. Posve je u redu da nas netko nadahne i potakne na promjenu. U redu je da nas netko lupi nogom u guzicu kada se previše ulijenimo. Potpuno je u redu da nam netko pomiluje srce u trenutku kada više nismo


sigurni da zavređujemo ljubav. Povremeno primiti pomoć od nekoga ne znači da smo slabići, nego da smo svjesni kako nitko od nas ne može potpuno sam učiniti izvrsne stvari.Naravno, želite li stagnirati, za to vam nije potrebna nikakva pomoć. To možete i potpuno sami.

Zašto učimo samo na svojim bolnim iskustvima?

Kada bih odmah odgovorio na pitanje iz naslova, bio bi to iznimno kratak osvrt, a kako to nije moj stil, zagrebimo ispod površine.

Sigurno ste se u brojnim knjigama susreli sa sličnim idejama: „Bolna iskustva postoje da nas nečemu nauče; nemoguće ih je izbjeći; svi mi učimo na svojim propustima; ako nam se nešto bolno dogodilo, znači da to možemo podnijeti." lako se u osnovi slažem s ovim idejama, takvo razmišljanje ipak ima harem jedan ogroman problem.

lakve se izjave prečesto koriste kao svojevrsni duhovni apaurin koji nas trenutno umiruje, a da zapravo ne znamo što bismo Irebali izvući iz nekog iskustva pa nas u stvari odvraća od •..tmospoznaje. Ali neusporedivo veći problem je što je takvo i.i/;mišljanje paušalno i prejednostavno. Prije nego što objasnim zašto to smatram paušalnim i prejednostavnim, postavio luli vam jedno protupitanje.

N.iime, zašto se nikada ne govori o tome da možemo učiti i n,i svojim izvrsnim trenucima? Zašto se to ne naglašava? Jer■ ■ prirodi života, o ljubavi, o ljepoti i esenciji zahvalnosti, ftpravo o svim izvanrednim fenomenima možemo učiti ».mio preko izvrsnih životnih iskustava.


Da se razumijemo, ne tvrdim da iz bolnih iskustava ne možemo izvući nešto korisno. Naravno da možemo i naravno da ih trebamo iskoristiti da naučimo nešto o životu. Ali realno, na temelju bolnih iskustava najčešće učite što ne smijete raditi, kakva uvjerenja ne biste trebali imati, koji osjećaji nisu autentični... Shvaćate? Bolna iskustva uče nas što ne trebamo raditi, a ako su ona naš primarni ili, još gore, isključivi način učenja, znači da učimo samo ono što ne bismo trebali raditi i što ne bismo trebali biti, a tako sigurno nećemo zagristi najslasniji zalogaj života. Koncentriranjem na učenje samo ili prvenstveno iz bolnih iskustava umanjujete svoj životni potencijal jer se previše usredotočujete na ono što trebate popraviti, a ne na ono što ste već postigli. A ako osjećaj sebe ne temeljite na onome što već jeste uspjeli postići, bit će vam iznimno teško nadrasti svoje nedostatke i zdravo rasti.

Molim vas da razmislite o druga dva načina učenja koji itekako olakšavaju i uljepšavaju život. Jedan smo već spomenulii radi se o učenju iz vlastitih izvrsnih iskustava. Njih obično zanemarujemo jer smo dobre stvari naučili uzimati zdravo za gotovo. Mislimo da se ne trebamo baviti onim što štima jer iz toga ne možemo izvući nešto korisno, a to je jedna od najde- struktivnijih gluposti koje nam mogu pasti na pamet. Naravno da se trebamo baviti onim što funkcionira. Jedino na taj način možemo crpiti snagu, samouvjerenost i mudrost da lakše izađemo na kraj sa svim onim što nije po našoj volji. Upravo zato o izvrsnim i veličanstvenim aspektima života, ali i nas samih, možemo i trebamo učiti iz izvrsnih i veličanstvenih životnih iskustava. To bi trebao biti glavni vid učenja!

Osim učenja na vlastitim izvrsnim životnim trenucima, o životu možemo učiti i od drugih ljudi. Obično kažemo da nešto


moramo osjetiti na svojoj koži, ali jeste li ikada razmislili o ute- meljenosti tog uvjerenja? Doista razmislili? Ja sam od drugih ljudi naučio kako je besmisleno lagati u intimnim odnosima. Od drugih sam naučio da je besmisleno varati nekog (iako sam tu lekciju utvrdio i na svojoj koži kad sam bio klinac; sva sreća da sam većinu gluposti napravio do ranih dvadesetih). Od drugih sam naučio da život ne služi zadovoljavanja osrednjih potreba, nego da može biti veličanstvena odiseja. Od drugih sam naučio kamo te ovisnost može odvesti. Od drugih sam naučio u koje sve ponore možeš zaroniti kad se previše, odnosno primarno oslanjaš na druge ljude.

Sve to i bezbroj drugih vrijednih stvari naučio sam od drugih ljudi čija su iskustva jednako realna kao i moja. I doista ne vidim razlog zašto ne bih mogao učiti i na njihovim iskustvima! Naravno, mnoge od tih stvari potvrdio sam i kroz svoje propuste jer mi mnoge stvari nisu sjele iz prve, ali ne moramo sami zaći u baš svaku slijepu ulicu kako bismo shvatili da u njoj nećemo naći ono što tražimo. Promatranjem drugih ljudi i njihovih života možemo jednako precizno naučiti gdje se nalaze slijepe životne ulice, a gdje izvrsne autoceste!

Dakle, ako ste dosad bili skloni učiti isključivo ili primarno na bolnim iskustvima, razmislite o promjeni. Na temelju vlastitih i/vrsnih iskustava ili na temelju tuđih iskustava možemo bezbolnije, a ponekad i preciznije naučiti kako život funkcionira. I, vidi čuda, tako ćete izbjeći bezbroj nepotrebnih bolnih situa-> ija jer do njih jako često dolazi kad ne uspijemo nešto naučiti na bezbolniji način.


Primjena duhovnih načela u PRAKSI - KONKRETNI ODGOVORI

NA KONKRETNA PITANJA

Kako se nositi s gubitkom?

Poštovani Bruno,

čitajući vaše tekstove palo mi je na um nešto o čemu se inače ne priča.

ja sam majka koja je izgubila sina u prometnoj nesreći prije 4 godine i u udruzi sam obitelji osoba stradalih u prometu. Ono što se dogada u većini slučajeva jest to da se nakon takvih tragedija uvelike poremete intimni odnosi između bračnih partnera, što često vodi i do raspada braka. Najčešće žene gube interes za seks, a onda dolazi do problema. Bilo bi dobro kad bi o toj temi netko progovorio. Bol je toliko jaka da vam je sve drugo nebitno.

Takvih je obitelji puno, a ne usude se nikome obratiti. Nadam se da razumijete. Ja sam uspjela sačuvati brak i lijepe odnose, al' znam da većina majki gubi svako zanimanje za seks.

Srdačan pozdrav.Marina


Draga Marina,

suosjećam s vašom situacijom. Izgubiti dijete jedno je od najtraumatičnijih životnih iskustava i, kao što ste i sami rekli, mnogi se iznimno teško nose s time. Drago mi je da ste vi uspjeli ponovno posložiti kockice svog života, a ovu ćemo kolumnu posvetiti onima koji se još nisu uspjeli pribrati. Ne želim ni na koji način relativizirati bol koju osjeća svaki roditelj koji je izgubio voljeno dijete, a nadam se da će im moji savjeti barem malo olakšati nošenje s tom doista teškom situacijom.

Prvo, posve je razumljivo da se izgubi želja za seksom. Razumljivo je i da se u jednom trenutku izgubi želja za svime. Bol je često toliko snažna da zasjeni sve ostalo. Tada je važno učiniti nekoliko stvari. Nemojte svog partnera okrivljavati da nije onaj stari, potpuno je normalno da mu se izmaklo tlo pod nogama i da treba proći neko vrijeme kako bi ponovno ovladao sobom. Imajte razumijevanja za njegov način tugovanja koji se možda razlikuje od vašeg.

Nemojte se zamarati rokovima i načinom tugovanja. Nekima će trebati kraće vrijeme, nekima duže. Neki će imati potrebu vrištati, neki plakati, neki i jedno i drugo. Važno je da sami sebi dopustimo to vrijeme za tugovanje i da slobodno izrazimo sve emocije. Ako želite plakati čitav dan, slobodno plačite, vašoj će duši biti bar malo lakše nakon toga. Ako ste ljuti, ljutite se. Psujte, vičite, izbacite to iz sebe. Psujte i Boga ako vam dođe, psujte i mene i tog vozača i sebe i tko god vam padne na pamet. Sve je bolje od gutanja emocija jer to je nezdrav način nošenja s tugom.

Savjetujem vam i da se okružite prijateljima, ali ne i „floskula- šima". Neće vam koristiti ljudi koji vas ne razumiju i samo ponavljaju one uobičajene fraze: „Ma bit ćeš ti dobro, vrijeme liječi sve rane, Bog ima neki plan za njega...", i slično. Čak i


ako imaju dobre namjere, ljudi koji su uz vas trebali bi pratiti vaš ritam. Ako se vama šuti i plače dva sata, oni bi s vama trebali šutjeti i plakati. Korištenje navedenih floskula je poput stavljanja flastera na prostrijelnu ranu prije nego što ste je uopće pokušali sanirati. Tješenje dolazi na red kasnije, nakon što osoba koja tuguje izrazi ono što osjeća. Prije toga će doista biti kontraproduktivno, a tješenje floskulama ionako ne funkcionira.

Ako je potrebno, stručna pomoć nije loša ideja. Dobar terapeut znat će vas voditi kroz proces tugovanja i onda do ponovnog slaganja svog života! Vaš život nece biti isti, ni ne može biti isti, ali to ne znači da ga ne možete ponovno osmisliti. Vaše bi dijete to sigurno htjelo.

I možda najvažnije, važno je da se ne identificirate s tim događajem i da život svog djeteta ne gledate kroz taj završni čin njegova života! Nakon što prođe inicijalna faza tugovanja, zamolio bih vas da slavite život svog djeteta umjesto da se samo koncentrirate na njegovu smrt.

Pokušajte ne doživljavati sebe kao roditelje koji su izgubili dijete, nego kao roditelje koji su proveli dragocjene godine sa svojim djetetom. Ništa vam ne može nadoknaditi taj gubitak, ali vaše bi dijete sigurno željelo da slavite njegov život i nastavite svoj! Želim vam sreću!!!

7 8 U R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

Kako se zaštititi od negativnih ljudi?

Poštovani Bruno,

rekoh sebi: Hajde, Ivana, usudi se. Dakle, gdje mogu kupiti „stakleno zvono" koje će me zaštititi od svih mogućih negativnih vibracija iz okoline - drakonskih šefova, netolerantnih susjeda, negativnih sugrađana... Pretpostavljam da sve to ima veze s osobnim stupnjem svjesnosti, ali dalje od te konstatacije ne ide. Uistinu je prava umjetnost zapriječiti ulaz takvim vibracijama u podsvijest, a znam, one su tu uvijek bite i uvijek će biti, htjela ja to ili ne. Što je onda to što nedostaje da se prijeđe granica njihova uvjetovanja mog mira, kako osjetiti istinu u svakodnevici... jer ne mogu cijeli život imati MP3 na ušima (već sam ionako dovoljno oglušila).

Hvala ti, Ivana

Draga Ivana, dobra fora u vezi brige za sluh, a još je bolje da se brineš za svoje emocionalno stanje jer doista je nužno .'nati obraniti se od svih mogućih negativnih utjecaja. Jedno |<‘ sigurno u vezi te negativnosti — ona je posvuda oko nasI osim ako ne živimo na pustom otoku, susretat ćemo se s negativnim ljudima svaki dan. Možda se od mene kao autora Knjiga iz područja duhovnosti očekuje da ću ti savjetovati da kupiš nekakve energizirane piramide ili nosiš nekakve posebne n.irukvice ili pak radiš kojekakve mentalne vježbice kojima ćeš • Ivoriti zaštitno polje oko sebe, ali sve je to prilično nekorisno. I.tko ponekad i takve stvarčice mogu donekle pomoći (pogo- it»vo ako vjeruješ da će ti pomoći), njihova je uloga zanemarili i bilo bi lijepo kad bi to više ljudi shvatilo jer ih takve jeftine i ' n o mnogo koštaju. A u svijetu duhovnosti ima puno jeftinih 11ii.i koje često vrlo skupo platimo.


Uglavnom, negativne energije će uvijek biti oko tebe i umjesto da se okružiš stvarčicama koje navodno stvaraju pozitivnu energiju, smatram da je puno mudrije od sebe stvoriti što pozitivniju i zreliju osobu. Što ti više uživaš u pozitivnim stvarima u sebi i oko sebe, to ćeš lakše i spontanije odbacivati sve ono što je doista negativno. Moći ćeš odbaciti takve utjecaje a da se uopće nećeš morati previše truditi. Tako ćeš izgraditi „stakleno zvono" koje će propuštati ono izvrsno i životno afir- mativno, a odbijati negativnosti svih mogućih vrsta.

Naravno, to nije lagan zadatak i svakako je jednostavnije kupiti neku stvarčicu ili odraditi banalnu vježbicu koncentriranja vlastite energije, ali ipak je bolje raditi ono što funkcionira, zar ne?

Dakle, posveti se učenju jezika zahvalnosti i divljenja, ljubavi prema sebi i slavljenju svojih uspjeha. To će ti dati snage da lakše nadvladaš preostale mane i nedostatke, a počet ćeš i još više privlačiti iskustva u kojima možeš slaviti sve što jesi.

To je ključno jer će ti, između ostalog, omogućiti da lakše razaznaš čije je mišljenje važno. Negativna mišljenja drugih utječu na nas samo ako im pridamo važnost. Naime, o životu slušam samo one ljude koji čistoćom srca i jasnoćom uma pokazuju da znaju živjeti ili koji se barem trude živjeti autentično. Mišljenja svih ostalih, bilo da su pozitivna ili negativna, jednostavno nisu relevantna jer ne želim o životu slušati osobu koja ne zna živjeti. Što mi ona može reći osim da kroz mene čisti svoje frustracije, a život je predragocjen da bih bio nečiji

otirač.

Smatram opravdanim svrstati ljude u te dvije kategorije - one čija riječ ima težinu jer im život ne pada teško i one koji svojim djelima pokazuju da ne znaju živjeti. Prvima bismo uvijek trebali pokloniti svoju pažnju jer oni poklanjaju pažnju životu. A riječi


onih koji zanemaruju život zaslužuju biti zanemarene! lakoi od njih ponekad možemo čuti nešto korisno, najčešće ćemo zapravo izgubiti previše vremena i energije, a ono korisno što nam mogu pružiti možemo dobiti i na zdraviji način.

Sretno sa stvaranjem unutarnje pozitive tako da vanjska negativa ne može previše utjecati na tebe!

Kako izaći na kraj s negativnim emocijama?

Dragi Bruno,

hiia bih ti jako zahvalna kada bi napisao kako se riješiti potisnu- log bijesa. Vrlo često mi se dogodi da me uhvate bijes i ljutnja u neprikladnim situacijama, tipa na poslu, ali i na drugim mjestima. Gotovo uvijek ih potisnem u sebi, tako da je u meni mnogo nagomilanog bijesa. Znam da se bijes može i naknadno izbaciti, uli ne znam kako. Možeš li mi navesti načine na koje to naknadno mogu učiniti? Bilo bi najbolje kada bijes, ljutnja, ozlojedenost i slične emocije ne bi postojale u meni, ali u međuvremenu moram naučiti izbacivati tolike emocije iz sebe. Kako?

N.

I >raga N.,

prvo ćemo se posvetiti teoriji, a onda praksi.

Mislim da o emocijama trebamo prestati razmišljati na klasi-> -in način koji nalaže da su pozitivne emocije one koje su u< jodne, a negativne one koje su neugodne. Logično je da


nam se ne sviđaju neugodne emocije, ali ako ih doživimo kao negativne, onda ćemo se libiti izraziti ih (jer su nas neuki ljudi uvjerili da je to nepristojno, neprikladno ili opasno), libit ćemo se upoznati ih i tako nećemo moći nadrasti životna uvjerenja koja su ih izazvala. I onda ćemo biti preplavljeni neugodnim emocijama. A i od tih tzv. negativnih emocija možemo naučiti mnogo o sebi i svijetu uopće, što zapravo znači da mogu imati pozitivan utjecaj na nas i da ih ne bismo trebali smatrati negativnima!

Svjestan sam da to nije uobičajeno razmišljanje, ali sam isto tako svjestan koliko može biti životno produktivno. Za naše emocionalno i psihičko zdravlje ključno je slobodno izraziti sve svoje emocije. Možemo birati kako i kada bismo trebali izraziti emocije, ali ne i trebamo li ih izraziti. Ako slobodno izrazimo one ugodne, onda se možemo okrijepiti njihovom energijom i još više uživati. Ako slobodno izrazimo one neugodne, možemo ih bolje upoznati, shvatiti što ih je izazvalo i početi se mijenjati. Dakle, poželjno je i mudro izraziti sve emocije, a na nama je samo da odabiremo kako i kada to želimo

učiniti.

Slijede dvije dobre vijesti: ne moramo odmah izraziti neku emociju, a ozbiljne probleme izazvat će samo one koje se dugo potiskuju!

A sada i jedna loša vijest: potiskivanje emocija toliko je uobičajeno i rašireno a najčešće ni ne'primijetimo da ih godinama gutamo. Često čak ne izrazimo ni one ugodne jer nas je strah kako će drugi reagirati, ne želimo ih povrijediti ili mislimo da nemamo pravo osjećati to što osjećamo. A neugodne obično ne izrazimo zato što to smatramo neprikladnim, nepristojnim, prebolnim ili nas je sram ili čak strah pa smo ih naučili izbjegavati i potiskivati.


Većih problema obično imaju muškarci jer nas uče da je pokazivanje emocija slabost, ali i mnoge žene si kompliciraju život neizražavanjem emocija.

Nakon ovog uvoda, konačno možemo doći i do tvoje situacije. Ne postoji samo jedan ispravan način izražavanja neugodnih emocija pa ti mogu savjetovati nekoliko. Boksačka vreća je dobrodošla, glasnicama slobodno daj oduška (doduše, ne na lelačić-placu jer će to ipak biti previše čudno), uzmi jastuk kojili nije posebno drag i udaraj ga do mile volje, metlom udaraj po kauču (ali budi oprezna, vjerojatno ćeš razvaliti i metlu)...

Namjerno savjetujem aktivnosti u kojima nisu uključeni drugi ljudi, pogotovo oni koji su uzrokovali te emocije. Naime, iako je ponekad itekako potrebno da se jasno založimo za sebe i izravno suprotstavimo drugima, to je najčešće kontraproduk- livno u situaciji kad imamo mnogo nagomilanog bijesa jer će lakvo izražavanje emocija najčešće probuditi i osjećaj krivnje i sva ona izluđujuća pitanja - jesmo li to trebali učiniti, jesmo li lo smjeli učiniti, jesmo li previše povrijedili tu drugu osobu...

Situacije s drugima mudro je rješavati mirnog želuca. Inače si samo kompliciramo život jer iako ćemo iz sebe vjerojatno izbaciti energiju prvotne emocije, teško ćemo moći razumjeti situaciju, a to je konačni cilj slobodnog izražavanja emocija. Naime, vjerojatno će nam zasmetati nove emocije koje će se u nama razviti nakon izražavanja prve emocije jer je i više nego vjerojatno da će to izražavanje biti popraćeno povišenim lonovima, osjećajem krivnje s jedne ili obiju strana, mnoštvom nerazjašnjenih pitanja, često i stidom...

Zato je mudro prvo izraziti svoje emocije bez prisutnosti drugih ljudi, a kada nakon toga shvatimo zašto se tako osjećamo i Uo točno želimo učiniti s tim, onda je pametno svoje dojmove


podijeliti s drugima jer ćemo tada to moći učiniti mirnijeg želuca, srca i glave, a to će nas približiti razumijevanju pozadine nastanka određene emocije.

Postoji još jedan razlog. Često se događa da osoba koja je u nama pobudila neke emocije zapravo nije odgovorna, nego je samo oslobodila neke davno potisnute emocije koje nemaju nikakve veze s tom konkretnom situacijom. Zato je produktivnije izraziti sve te emocije kad nisi okružena drugim ljudima. Kao što sam već istaknuo na samom početku ovog odgovora, nužno je i da, nakon što izraziš emocije i osjetiš olakšanje, pokušaš naći uzroke njihova pojavljivanja i promijeniš ona životna uvjerenja koja su odgovorna za njihovo nastajanje.

Sve to sigurno nije jednostavno i bit će potrebno neko vrijeme prije nego što počneš osjećati olakšanje u srcu i želucu, gdje se najčešće skladište naše neizražene emocije. Ali bez obzira na to što vjerojatno neće biti lagano, emocije se i dalje trebaju izraziti. I one koje ti se sviđaju i one koje ti se ne sviđaju. I ugodne i neugodne. I one koje smatraš pozitivnima i one koje smatraš negativnima jer jedino tako i te „negativne emocije mogu pozitivno utjecati na tvoj život. Jedino ih tako možeš upoznati, otkriti razloge njihova nastajanja i onda promijeniti način doživljavanja neke situacije. Ako ignoriraš ili ne izražavaš svoje neugodne emocije, nećeš ih se moći riješiti. Neko vrijeme ćeš se sigurno osjećati bolje jer ćeš te neugodne osjećaje trpati ispod tepiha, ali oni će ti sigurno u jednom trenutku eksplodirati u lice, i to onda kada najmanje očekuješ!

Želim ti sreću s izražavanjem svih emocija jer se jedino tako možeš razviti u zdravu i zadovoljnu osobu koja ne zabija glavu

u pijesak.


Slaganje životnih kockica

Poštovanje, Bruno,

evo nadam se da sam s razlogom pronašla vaš mail i da ćete mi uspjeti pomoći savjetom.

Znam da dobivate hrpe e-mailova, a nekako se nadam da ću dobiti odgovor od vas, jer stvarno vapim za savjetom. Čitala sam vaše kolumne i gledala vaše gostovanje u nekim emisijama pa sam stekla povjerenje.

Već se duže vrijeme nalazim u stanju anksioznosti. Kako vrijeme ide, strahovi se mijenjaju, ali ona ostaje. U tom stanju osjetila sam čudne osjećaje neprisutnosti, odvojenosti od svijeta i od sebe. To me nekako najviše ustrašilo. Zato sam počela čitati razne knjigeo duhovnosti, a umjesto da mi pomognu, one me samo zbune, ne znam zašto. Ne znam više što da mislim. Bojim se ovih čudnih osjećaja, bojim se da ne izgubim sebe u svemu tome. Nastojim razmišljati pozitivno, ali konstantno me nešto koči.

Unaprijed velika hvala.

Srdačan pozdrav, Razmišljalica

Draga Razmišljalice, hvala ti na ukazanom povjerenju i nadam se da će ti ovih nekoliko riječi pomoći da lakše uspostaviš kontrolu nad svojim životom.

Krenimo od osnova. Spomenula si anksioznost, a iz tvog se pitanja može naslutiti da si sama postavila tu dijagnozu, što nikako ne preporučujem. Još nisam upoznao složeniji konstrukt od ljudske psihe pa je i stručnjacima teško proniknuti u we tajne njezina funkcioniranja. Nemoj me pogrešno shvatiti,


ne dovodim u pitanje tvoju inteligenciju, a kamoli želju za napretkom. Iza sebe imam nekoliko tisuća razgovora s različitim osobama u različitim stanjima u kojima sam imao izvrsnu priliku upoznati složenost ljudskog iskustva. Imam i nekoliko desetaka tisuća sati razmišljanja o svim tim iskustvima, a i dalje me psiha zadivljuje i iznenađuje. Želim naglasiti da je dobro naći stručnu osobu koja će ti pomoći postaviti dijagnozu, ali i mnogo važnije - pomoći u ponovnom slaganju kockica svog života. U brojnim je razvijenim zemljama već desetljećima potpuno normalno imati osobu koja ti povremeno može pomoći razviti drugačiju perspektivu, a i kod nas se polako, ali uspješno skida stigma u vezi traženja pomoći i odlaska psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru.

Sudeći po tonu tvog pitanja, vjerojatno ti još ne gori tlo pod nogama, ali bolje je krenuti osmišljavati svoj život dok te život sam ne prisili na to. Naravno, ima izvrsnih terapeuta, ali ima i užasnih pa ti želim sreću u pronalasku izvrsnog terapeuta koji časno i znalački obavlja svoju plemenitu ulogu.

Isto se odnosi i na knjige o duhovnosti. Ima istinski izvrsnih djela, ali ima i mnogo loših knjiga koje pojednostavljuju kompleksnosi života i ne nude korisne odgovore pa ti želim sreću u pronalasku onih koje su ambiciozne, utemeljene i korisne. Obično savjetujem ljudima da počnu istraživati duhovnu dimenziju života u trenucima kad nisu u krizi jer kada se već osjećaju poljuljano, tada su manje šanse da primijene izvrsne ideje s kojima će se susresti. Ipak, svjestan sam da većina ljudi reagira tek kad im voda dođe do grla, tek kad ih zahtjevno fizičko ili psihičko sta nje, prekid ili gubitak vrijednog odnosa ili nešto slično natjeraju na novo promišljanje života. Uglavnom, razumijem da su te neke knjige zbunile. Tim je više mudro potražiti pomoć jer bi kroz razgovor sa stručnom osobom mogla lakše procijeniti što je dobro u tim knjigama, a odbaciti ono što nema smisla.


Prema mom iskustvu, jedna je stvar zajednička osobama koje se osjećaju anksiozno - neispunjeni potencijal. Imaju dojam da mogu dati više, da njihove strasti mogu zaživjeti u nekom obliku, ali si iz nekog razloga nisu dali dopuštenje za to. Neispunjeni potencijali za posljedicu imaju taj čudni osjećaj neukorijenjenosti, nestvarnosti, odvojenosti. Zato je uz anksioznost i vezan taj sveobuhvatni osjećaj da nam je netko izmaknuo tlo pod nogama. A ono se izmaknulo zato što nismo realizirali svoje potencijale.

I zato bih ti umjesto nasumičnog čitanja svakojakih knjiga savjetovao da pronađeš stručnu osobu u koju možeš imati povjerenja i da pronađeš način za življenje svojih strasti. Plesanje, pisanje, slikanje... može biti sve ono što te doista pali, što osjećaš doista svojim. To će ti pružiti prijeko potreban osjećaj ukorijenjenosti i stabilnosti svog identiteta. Sretno!!!

Isplati li se živjeti po špagici?

Dragi Bruno,

treba mi pomoć. Čitav život trudim se raditi sve kako treba. Školovao sam se bez problema, čak sam i radio tijekom faksa da pomognem roditeljima. Tada sam i upoznao današnju suprugu s kojom imam dvoje djece. Zaposlio sam se brzo nakon faksa u svojoj struci i danas sam voditelj odjela. Nisam lud za poslom, ali s obzirom na situaciju, ne žalim se. Uglavnom, oduvijek sam radio sve ••loje trebalo i stvarno se trudim da svi oko mene budu zadovoljni, tili ja nekako nisam. Osjećam se potrošeno, poluživo, nedostaje mi želje, one unutarnje iskre, a imam tek 37 godina. Ne znam ni »''to ti pišem, ali se nadam da mi možeš nekako pomoći.

Darko


Dragi Darko,

nisam siguran da je ovo najbolji način na koji ti ja ili netko drugi može pomoći, ali pokušat ću.

Za početak, nisi jedini koji se tako osjeća. Postoji mnogo dragih, dobronamjernih ljudi koji su se trudili raditi sve kako su mislili da trebaju, ali svejedno nisu uspjeli pronaći sreću. Umjesto da su zadovoljni jer su zadovoljili ono što se od njih očekivalo i stvorili život koji izvana izgleda točno kako su mislili da treba, ipak iznutra nešto ne funkcionira.

Često kad život funkcionira po špagici, ona postane omča oko vrata jer se stalno pitamo što trebamo ili moramo učiniti, a ne što bismo mi doista htjeli učiniti i što će nas uistinu približiti sreći. Živimo po tuđim prav!lima umjesto da otkrivamo svoja i živimo po njima. To se događa kada potrebe drugihi očekivanja koja drugi imaju od nas konstantno stavljamo ispred svojih potreba. Čak štoviše, nismo ni sigurni koje bi to bile naše potrebe jer smo toliko navikli razmišljati o tome što moramo, a ne što želimo učiniti, da smo i zaboravili što bi nas moglo usrećiti.

Prvo ti treba postati jasno da je u redu češće slušati svoje unutarnje impulse, da je u redu češće razmišljati što bi želio učiniti, a ne razmišljati kako zadovoljiti sva moguća očekivanja od tebe. Ako to uspiješ prihvatiti, onda si trebaš dopustiti da češće slušaš tu svoju procjenu i češće pratiš svoj, a ne tuđi ritam. Namjerno koristim riječ „češće" jer sam svjestan da ne bi ni mogao niti je potrebno uvijek prvo slušati svoj unutar nji impuls. Logično je da će potrebe drugih nekada biti na prvome mjestu, ali to ne bi trebalo biti pravilo. Drugima će* moći najviše dati ako si ti sretan, tako da zadovoljavanje via stitih potreba i slijeđenje vlastitih strasti mora biti na prvome mjestu. Neće ti to uvijek uspjeti, niti treba uvijek uspjeti, ali


je važno da bude što češće! Važno je da što manje slijedimo vanjske, nametnute norme i što više stvaramo svoje, prema kojima ćemo i živjeti!

Pokušaj mijenjati svoj način razmišljanja i sve se manje pitati što bi ti kao sin, otac ili suprug morao učiniti, a sve više što bi ti kao Darko želio. Naravno, bit će situacija kad će se te stvari podudarati i tada će svi biti zadovoljni. Ali bit će i situacija kada se to neće podudarati i kad ćeš trebati birati između zadovoljavanja svojih i tuđih potreba. Ponekad je posve u redu zadovoljiti prvo svoje, a tek onda tuđe potrebe, ako to želiš i ako misliš da će to tebe ili njih približiti sreći.

Naravno, moraš znati da će biti situacija kad se drugima oko tebe neće svidjeti što ćeš ponekad sebe staviti na prvo mjesto umjesto njih. Uostalom, naviknuti su na to pa im ne možemo ništa zamjeriti. Bez obzira na to, ima mnogo situacija kad je ipak mudrije odabrati sebe, neovisno o tome hoće li se to nekome svidjeti i hoće li to nekoga povrijediti.

Naime, ne bih želio da zadovoljavaš tuđa očekivanja samo /ato što se to od tebe traži, nego da procijeniš hoće li ta ivoja djela ili riječi doista koristiti njima ili tebi. Hoćeš li im 'loista uljepšati ili olakšati određeni trenutak? Ljudi u tvojoj ■iluaciji mnoge stvari rade automatski, a da se gotovo nikad nisu ozbiljno upitali ima li smisla raditi ih. Znam da ne želiš naljutiti ili razočarati bliske osobe, ali nekad je to jednostavno nužan dio života. Ako ponekad ne ispuniš tuda očekivanja, lo ne znači da ih ne voliš ili ne cijeniš, nego samo da nisi Superman i da ponekad moraš misliti i na ispunjavanje wojih potreba. To je život.

111'' nisam sreo sretnu osobu koja živi da zadovolji druge. Isto■ •iko, nisam sreo sretnu osobu koja živi da zadovolji isključivo


sebe i svatko od nas treba naći tu ravnotežu. Sudeći po tvom pismu, sada je vrijeme da Darko dođe na red i tako ćeš drugi ma moći dati življeg, zadovoljnijeg, ispunjenijeg oca, suprugai prijatelja, a to će se svidjeti svima koji ti žele dobro! Sretno!

Trebam li vjerovati svom unutarnjem glasu?

Dragi Bruno,

na brojnim sam mjestima pročitala da uvijek treba vjerovati svom prvotnom impulsu, da svi mi imamo intuiciju koje će nas voditi tamo gdje treba. Taj unutarnji glas trebao bi biti glas naše duše, onog izvornog u nama. Što ti misliš o tome?

Renato

Draga Renata,

na početku moram reći da kad god čujem ili pročitam rije« uvijek ili nikada, zapravo brzo postane jasno da ta izjava goto vo nikada nema smisla. Naime, mislim kako ne treba uvijek vjerovati svom prvotnom impulsu i slušati ono što mislimo da je naša intuicija. Čak štoviše, smatram kako bi za većinu ljudi bilo pametno da tome ne poklanjaju previše pažnje Svjestan sam koliko to čudno zvuči, pogotovo od osobe koja piše knjige u kojima se govori o duhovnosti i intuiciji. Vje rojatno se od mene očekuju hvalospjevi tom našem unutai njem glasu „koji prenosi vječne duhovne istine", odnosno nepogrešivoj intuiciji koja bi nas, prema teoriji, uvijek trebala


voditi u pravom smjeru. Naravno, te hvalospjeve nećeš čuti iz vrlo jednostavnog razloga - ne volim vjerovati u bedastoće koje je demantirala stvarnost. Volim vjerovati u ono što je doista istinito i što stvarnost potvrdi kao istinito.

Mislim da sam dobro upoznat s tim unutarnjim glasom. Kako sa svojim, tako i s glasom nekoliko stotina ljudi koji su mi prenijeli sadržaj tog „unutarnjeg mudraca" i smatram neupitnim da je on najčešće glas naših slabosti i nesigurnosti, a ne naše duše. Kažem „najčešće" jer ima situacija u kojima to nije slučaj, ali tu se ipak radi o iznimkama, a ne o pravilu. Mislim da nakon proučavanja nekoliko stotina tih unutarnjih glasova mogu sa sigurnošću reći da bi nam najčešće bilo pametnije ignorirati ih. Čini mi se da se o pravoj i nepogrešivoj intuiciji radi u oko 1 5 posto slučajeva, dok u ostalih 85 posto „čujemo ili osjetimo" ono što zapravo želimo čuti, odnosno ono što potvrđuje naša trenutačna uvjerenja. Tako sam u nebrojeno mnogo navrata čuo da netko intuitivno osjeća da ne bi trebao prekinuti s nekim, a to mu je zapravo „poručila" njegova slabost, odnosno kukavičluk. Čuo sam u nebrojeno mnogo navrata kako joj sve u njoj govori da je on pravi čovjek za nju, iako se radilo samo o hormonima i potrebi da vjeruje u bajke koje je tjeraju da stvarnim ljudima prida nestvarne karakteristike. Čuo sam u nebrojeno mnogo navrata da je on odmah u sebi osjetio kako |e neka osoba loša za njega, a zapravo se samo osjetio ugroženim jer bi ta osoba izazvala njegova uvjerenja, što je zapravo dobra stvar! Čuo sam u nebrojeno mnogo navrata kako je nekome intuicija „poručila" da je uzrok njegovih problema u odgoju, iako se zapravo samo radilo o nezrelosti i nespremnosti da prihvati odgovornost za stanje vlastitog života. PovodI inicijalni uzrok nekih problema može biti u djetinjstvu, ali iiizlog današnjeg nerješavanja tih problema ima mnogo više veze s našom nespremnošću i željom da u drugima tražimo krivce umjesto da u sebi pronađemo rješenja! lako je korisno


otkriti kako se stvorilo neko naše uvjerenje ili osjećaj, nužno je ne stati na tome i utopiti se u ulozi žrtve, nego aktivno tražiti rješenje! Ključno je većinu svoje energije usmjeriti prema onome što nam može pomoći, a ne upirati prstom u druge jer tako ne nalazimo rješenja! Zato smatram da prečesto krivca nađemo u lošem odgoju, a nedovoljno pažnje posvetimo današnjem odgajanju sebe! Ali vratimo se unutarnjem

glasu...

Uglavnom, uopće ne sumnjam da svatko od nas može imati razvijenu intuiciju i kontinuirano osjećati vlastito duhovno tkanje. Mislim da je to jedna od sjajnih posljedica zdrave samo

spoznaje.

No svakako dovodim u pitanje da ono što ljudi nazivaju intuicijom ili svojim unutarnjim glasom ima ikakve veze s pravom, nepogrešivom intuicijom. Stvarnost govori da u 85 posto situacija čujemo i osjetimo ono što želimo, odnosno ono što nas neće uznemiriti ili natjerati na promjenu mišljenja ili nekih odnosa, a najveći je problem u tome što gotovo svi misle da su upravo oni u onih preostalih 1 5 posto.

Meni se čini da je naš unutarnji glas najčešće glas naših slabo sti i nesigurnosti, a ne istine i doista mislim da bismo svi trebali biti mnogo oprezniji kada odlučimo nešto na temelju onog.i

što smo „čuli".

A kako prepoznati jeste li u onih 15 posto kojima bih savjeto vao da slušaju taj unutarnji impuls?

Ako se nalazite u toj kategoriji, to znači da ste zadovoljni sobom kao osobom i svojim životom. Ne mora baš sve biti prema v<i šim željama, ali primarni osjećaj treba biti zadovoljstvo.

To znači da imate zdrav odnos prema sebi i drugima.


Ako ste u tih 15 posto, znači da zrelo prihvaćate svoje manei ne sramite ih se.

Znači da imate realna očekivanja od sebe i drugih te da dajete svoj maksimum, iako ste svjesni da ni to nekada neće biti dovoljno za ostvarivanje željenih rezultata. Npr., kada su drugi ljudi uključeni u priču, logično je da će i o vama i o njima ovisiti kako će se nešto rasplesti.

Ako ste u tih 15 posto, onda znači da se ne opirete nužnim promjenama. Znači da osjećate dovoljnu stabilnost u svemu što ste već postigli pa se nećete osjećati ugroženo kad se suočite s nekim nužnim promjenama.

Isto tako, važno je da od drugih ne tražite ono što vam oni ne trebaju dati. Naravno, važno je da ni od sebe ne tražite ono sto si trenutačno ne možete dati. lako sam itekako uvjeren u našu svemoć, činjenica je da tu moć gradimo korak po korak Pa je iznimno bitno imati realna očekivanja od sebe!

Mogao bih ovako nabrajati još desetke stranica, ali mislim da sam jasan.

Kenata, ako sam te upravo opisao, onda mislim da je pametno slušati svoj unutarnji glas. Ako te baš i nisam opisao, onda je zdravo biti sumnjičav prema njemu, čuti ga (jer tako možeš upoznati sebe), ali ne i vjerovati mu jer postoji prevelika mogućnost da ti to poručuju tvoje slabosti i nesigurnosti!


Dokaz da i mladi ljudi mogu biti iznimno mudri

Zašto ljudi misle da će biti sretni ako su bogati, a zapravo ne znaju koliko ih druge stvari mogu usrećiti?

Zašto ljudi misle da će ispasti bolji i pametniji ako sebe prikažu kao nekog drugog? Zašto se uopće trude biti netko drugi ako je život samo jedan i prekratak da bi bili netko drugi?

Zašto se ljudi naljute kada im kažemo istinu?

Od Lane Mojce (13) za stričeka Brunu

Draga, draga, draga Lana,

prvo moram pohvaliti tvoju zrelost i spremnost da postaviš neka pitanja koja si ne postave ni mnogi odrasli ljudi. Odmah znaj da je posve u redu što ti nisu jasne te stvari. Neke ćeš odgovore doznati relativno brzo, a za neke će ti trebati nešto više vremena. Ja se jako trudim doznati sve što me zanima, a ima još mnooogo pitanja na koja ne znam odgovor. Ali itekako sam zadovoljan odgovorima koje sam dosad otkrio pa mogu mirnije i strpljivije čekati otkrivanje novih. To i tebi savjetujem jer znatiželjne osobe poput tebe često same sebi stvaraju probleme tako da neusporedivo više pažnje posvete pitanjima na koja još nemaju odgovore nego slavlju onih odgovora koje su već otkrili. Zato je jako važno da proslaviš sve ono što si već otkrila o sebi i ljudima uopće. To će postajati sve važnije što ćeš biti starija jer će se povećavati broj pitanja i odgovora. Zapamti: slavljenje odgovora do kojih si došla stvarat će izvrsnija pitanja čije ćeš odgovore moći još ljepše slaviti.

E sad, što se tiče tvog prvog pitanja. Mnogi se ljudi osjećaju nezadovoljno i neispunjeno pa tu prazninu pokušavaju ispuniti


na razne načine. Osjećaju i znaju da im nešto nedostaje, ali ne znaju što bi to bilo pa im na pamet padaju razne bezvezarije. Jedna od njih je i da će im bogatstvo donijeti sreću. Meni se čini važnim da su nam zadovoljene osnovne životne potrebe tako da ne moramo misliti gdje ćemo živjeti i što ćemo jesti, a nakon toga količina novca ne igra ulogu u stvaranju sreće. Čak dapače, brojni ljudi koji imaju dosta novaca imaju samo jednu želju - da imaju još više novaca. Kako svoju vrijednost često mjere onim što imaju, a netko uvijek ima više od njih, logično je da žele imati još više. Pritom se često boje i da ne izgube ono što već imaju, a to definitivno nije put do sreće. Uglavnom, drago mi je da si ti shvatila kako se u tome ne krije sreća i da se ne zamaraš što neka cura iz razreda ima bolji mobitel ili skuplju haljinu. Iskren zagrljaj i topla riječ doista vrijede mnogo više.

lo je djelomično povezano i s tvojim drugim pitanjem. Mnogi ljudi nisu zadovoljni sobom pa umjesto da se potrude postati sretnije i sigurnije osobe (cijenjenjem svojih vrlina, ali i trudom da se riješe mana, kao i slavljenjem svojih uspjeha), odluče glumiti da su nešto što nisu. Često glume kako bi nekoga dobili ili impresionirali. Onda kad ih dobiju, glume kako bi ih zadržali, sve dok više nisu ni svjesni da glume jer glume toliko dugo da uspiju zavarati i same sebe. Tebi savjetujem da budeš svoja. Nećeš se svidjeti svima niti bi to trebala pokušavati, ali< eš se svidjeti onima koji su ti slični i s kojima možeš stvoriti lijep odnos.

^to se tiče trećeg pitanja, nekad je stvar u tome da nisu .premni čuti tu istinu jer je ne mogu prihvatiti, nekad ih ona l'*dnostavno boli jer im se ne sviđa, a ima i drugih razloga. Ali v.izno je naglasiti da mi nismo odgovorni za reakcije drugih


ljudi. Mislim da je dobro biti iskren, ali obziran prema osobama koje su nam važne. A s onim drugima i ne moramo biti potpuno iskreni jer nema smisla dizati prašinu od koje ne možemo ništa napraviti. Ne mora se biti potpuno iskren ni prema ljudima koji nas ne mogu čuti jer time gubimo vrijeme i energiju koju bismo mogli iskoristiti za razvijanje odnosa s ljudima s kojima možemo stvoriti sretan odnos.

Draga moja Lana Mojca, hvala ti na pitanjima i sretno!

Mora li sve što je lijepo kratko trajati?

Voljela bih da napišeš koju riječ i skreneš pažnju ljudima na onu glupu destruktivnu parolu: „Sve što je lijepo kratko traje." Ne znam tko je to izmislio, ali grozim se svaki put kad čujem takve gluposti jer jedino lijepo može trajati. Hvala.

Tvoja vjerna čitateljica

Vrlo intrigantno pitanje i drago mi je da si ga postavila. Djelo mično ću se složiti s tobom, ali vjerujem da će ti se svidjeti i onaj dio u kojem se nećemo složiti.

Naime, činjenica je da i ono lijepo i ono ružno kratko traje. Događaji sami po sebi predstavljaju vrlo mali dio naših života, ali zato razmišljanja o njima, odnosno naši doživljaji tih događaja zauzimaju većinu našega vremena. Često o susretima koji traju 5 minuta razmišljamo satima, a ponekad i danima, pita jući se jesmo li trebali tako postupiti, zašto smo tako postupili, što je ta druga osoba zapravo mislila, koji su njezini stvarni


motivi, što nam sve to govori... Analiza može ići unedogled. Naravno, ima i događaja o kojima možemo razmišljati i godinama nakon što se dogode.

Zato je ispravno reći da su događaji samo glina od koje mi stvaramo vlastiti život. Događaji nam daju samo materijal za osmišljavanje svog života, a koliko ćemo mi o njima razmišljati i što ćemo o njima misliti, ovisi primarno o nama samima!

Upravo se na to misli kad se u duhovnoj literaturi govori o kreiranju vlastitog života. Nitko od nas ne može kontrolirati sve životne događaje, ali itekako možemo kontrolirati svoje doživljaje tih događaja i tako privlačiti sve više željenih događaja. Zato se može reći da smo kreatori svojih života jer0 nama ovisi koje ćemo događaje privući i kako ćemo ih protumačiti.

To se jednako odnosi i na lijepe i na ružne događaje. I jedni1 drugi kratko traju, a samo o nama ovisi kako ćemo ih doživjeti. Većina ljudi zdravo za gotovo uzima lijepe događaje i za njih oni doista kratko traju. Ako lijep događaj traje 5 minuta, većina će ljudi na njega obratiti pažnju otprilike dvije sekunde i onda će to sve doista kratko trajati. S druge strane, ako ružan događaj traje 5 minuta, većina će mu pridati nekoliko sati, a nerijetko će i dane pa čak i tjedne provesti u analiziranju ili igranju uloge žrtve.

Bilo da su skloniji konstruktivnijem razmišljanju pa pokušavaju otkriti čime su privukli taj događaj ili su skloni nezrelijem i destruktivnijem razmišljanju pa su samo zainteresirani za pljuvanje po osobi koju oni proglase krivom za taj događaj ili za doživljavanje sebe kao žrtve, oba ponašanja imaju pogrešnu polazišnu točku. Nije mudro lijepe događaje uzimati zdravo za gotovo, a lošim se opsesivno baviti jer o životu možemo učiti


ljudi. Mislim da je dobro biti iskren, ali obziran prema osobama koje su nam važne. A s onim drugima i ne moramo biti potpuno iskreni jer nema smisla dizati prašinu od koje ne možemo ništa napraviti. Ne mora se biti potpuno iskren ni prema ljudima koji nas ne mogu čuti jer time gubimo vrijeme i energiju koju bismo mogli iskoristiti za razvijanje odnosa s ljudima s kojima možemo stvoriti sretan odnos.

Draga moja Lana Mojca, hvala ti na pitanjima i sretno!

Mora li sve što je lijepo kratko trajati?

Voljela bih da napišeš koju riječ i skreneš pažnju ljudima na onu glupu destruktivnu parolu: „Sve što je lijepo kratko traje." Ne znam tko je to izmislio, ali grozim se svaki put kad čujem takve gluposti jer jedino lijepo može trajati. Hvala.

Tvoja vjerna čitateljica

Vrlo intrigantno pitanje i drago mi je da si ga postavila. Djelo mično ću se složiti s tobom, ali vjerujem da će ti se svidjeti i onaj dio u kojem se nećemo složiti.

Naime, činjenica je da i ono lijepo i ono ružno kratko traje. Događaji sami po sebi predstavljaju vrlo mali dio naših života, ali zato razmišljanja o njima, odnosno naši doživljaji tih doga đaja zauzimaju većinu našega vremena. Često o susretima koji traju 5 minuta razmišljamo satima, a ponekad i danima, pita jući se jesmo li trebali tako postupiti, zašto smo tako postupili, što je ta druga osoba zapravo mislila, koji su njezini stvarni


motivi, što nam sve to govori... Analiza može ići unedogled. Naravno, ima i događaja o kojima možemo razmišljati i godinama nakon što se dogode.

Zato je ispravno reći da su događaji samo glina od koje mi stvaramo vlastiti život. Događaji nam daju samo materijal za osmišljavanje svog života, a koliko ćemo mi o njima razmišljati i što ćemo o njima misliti, ovisi primarno o nama samima!

Upravo se na to misli kad se u duhovnoj literaturi govori o kreiranju vlastitog života. Nitko od nas ne može kontrolirati sve životne događaje, ali itekako možemo kontrolirati svoje doživljaje tih događaja i tako privlačiti sve više željenih događaja. Zato se može reći da smo kreatori svojih života jer0 nama ovisi koje ćemo događaje privući i kako ćemo ih protumačiti.

To se jednako odnosi i na lijepe i na ružne događaje. I jedni1 drugi kratko traju, a samo o nama ovisi kako ćemo ih doživjeti. Većina ljudi zdravo za gotovo uzima lijepe događaje i za njih oni doista kratko traju. Ako lijep događaj traje 5 minuta, većina će ljudi na njega obratiti pažnju otprilike dvije sekunde i onda će to sve doista kratko trajati. S druge strane, ako ružan događaj traje 5 minuta, većina će mu pridati nekoliko sati, a nerijetko će i dane pa čak i tjedne provesti u analiziranju ili igranju uloge žrtve.

Rilo da su skloniji konstruktivnijem razmišljanju pa pokušavaju otkriti čime su privukli taj događaj ili su skloni nezrelijem i destruktivnijem razmišljanju pa su samo zainteresirani za pljuvanje po osobi koju oni proglase krivom za taj događaj ili za doživljavanje sebe kao žrtve, oba ponašanja imaju pogrešnu polazišnu točku. Nije mudro lijepe događaje uzimati zdravo za (jotovo, a lošim se opsesivno baviti jer o životu možemo učiti


i iz lijepih događaja, zar ne? Ako se primarno bavimo lošim događajima, stječemo pogrešan dojam da ih ima više, a oni će onda doista i ostaviti dublji trag u nama.

To me vodi do jedne od najprisutnijih zabluda u modernoj psihologiji koja inače nije sklona paušalnom promišljanju stvarnosti, ali ova zabluda proizvod je upravo takvog pojednostavljenog promišljanja stvarnosti. Naime, mnogi psiholozi zastupaju tezu da su negativne misli i osjećaji snažniji od pozitivnih. Često se spominje i određeni omjer pa se kaže da su čak triput snažniji. Činjenica jest da će većina ljudi snažnije doživjeti svoje negativne misli i emocije, ali to nije dokaz da su one snažnije, nego samo da je većina naviknutija na njih! Kod većine ljudi neuronske veze za negativnost uhodanije su od onih za doživljavanje lijepih i pozitivnih senzacija pa će većina snažnije doživjeti negativnost nego pozitivnost. Negativnost će doista ostaviti dublji trag na većini osoba, ali samo zato što su je češće proživljavali, a ne zato što je njihova energija sama po sebi snažnija od energije pozitivnih događaja.

Osim toga, to ne vrijedi za one koji su život uzeli u svoje ruke. Ako pažnju jednako usmjeravate i na pozitivne i na negativne događaje, pozitivni će sigurno ostavljati dublji dojam na vas!

I tako opet dolazimo do činjenice da ste vi glavni i odgovorni za svoj život. Ako u svojoj glavi i u svom srcu počnete vrtjeti i lijepe filmove svog života - ono što je lijepo može trajati

vječno!


Uspjeti je ljudski, a slaviti uspjehe božanski!

Dragi Bruno,

kada sam bila mala, često sam znala čuti starije kako govore nešto u stilu: „ Nemoj se previše smijati, jer ćeš kasnije plakati." Ili: „Danas je bio savršen dan, ali volio bih da nije tako jer sad očekujem da će se nešto loše dogoditi, mora postojati neka ravnoteža. "

Danas sam odrasla, ali i dalje se bojim potpuno opustiti, jer počnem misliti na nešto stvarno loše. Pokušavala sam sve držati pod kontrolom jer mi se činilo da tako mogu izbjeći velike nevolje, lako mi danas razum govori da takav način razmišljanja nema smisla, sebi ipak ne dopuštam trajniju sreću i opuštenost.

Također me zanima kako se riješiti osjećaja krivice, jer ja jednostavno ne znam reći ne (kada većim ili manjim dijelom ide na moju štetu ili u trenutku u kojem želim nešto drugo), posebno onim osobama za koje znam da će me poslije toga kritizirati, vikati na mene ili se na mene ljutiti. Posebno želim da me roditelji podrže, što i nije baš čest slučaj. Puni su predrasuda, a ja straha od pogrešaka i odbacivanja.

Molim za bar kratak odgovor.

Tatjana

i )raga Tatjana, nisam siguran da imam dovoljno prostora za kvalitetan odgovor na tvoja pitanja, ali pokušat ću.

I’oslovice u stilu: „Tko visoko leti, nisko pada", ili „Nemoj se l-reviše radovati jer ćeš kasnije plakati", jako su raširene, ali to in1 znači da su smislene. Ti i slični biseri narodne nemudrosti


zapravo pokazuju da u svakom društvu ima mnogo slabića i neznalica kojima odgovaraju takve smiješne tvrdnje. Ti slabići i neznalice ne znaju se radovati, ne znaju uživati u životu i ond« su, da bi sebe opravdali, morali izmisliti nešto tako besmisleno. Naravno da ne tvrdim ni da je svaki životni trenutak ružičast te da se samo trebamo prepustiti životu i sve će biti u redu.I taj biser iz duhovne literature nema previše veze sa zdravim razumom. 1 gdje je onda istina?

Prvo što ti želim reći jest da se uspjesi trebaju slaviti. Slavljenje vlastitih uspjeha jedna je od najplemenitijih životnih radnji koja sigurno obogaćuje svačiji život. Ne dopusti da te malodušni ljudi uvjere da ćeš tako pokazivati narcisoidnost, nezasitnost ili neskromnost. To su obične gluposti. Slavljenjem svojih uspjeha pokazuješ da znaš cijeniti sebe i svoja djela te da znaš cijeniti ljepotu života. Ne bi nikome smjela dopustiti da ti to oduzme.

Slavljenjem uspjeha nećemo izbjeći brojne neuspjehe, odno sno uspone i padove koji su jednostavno nužni. Bilo bi sjajna kad bismo svi bili dovoljno mudri i o životu učili kako na temelju svojih uspjeha, tako i na temelju tuđih neuspjeha, ali činjenica jest da najčešće učimo iz svojih neuspjeha i zato su

usponi i padovi nužni.

Obično se misli da što više slaviš uspone, to više boli kad pad- neš, ali to nije točno. Što više slaviš uspone, bolje ćeš upoznati život, više ćeš cijeniti ljepotu, osjećat ćeš veće samo pouzdanje i bit će ti mnogo lakše prihvatiti da su i padovi dio života. Padove ne možeš izbjeći, nitko ne može. Oni su nužan dio životnog putovanja, ali doista će boljeti manje ako uživaš u usponima.

Postoji još jedna caka - potrebno je prihvatiti činjenicu da će padovi doći i da je to posve normalno. Ljudi obično pogrešno

100 u R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

lumače padove i misle da su dokaz kako ništa nisu naučili iz prethodnih iskustava, ali ni to nije točno. Padovi ne znače da niste ništa naučili, nego da niste sve naučili. A to ionako znate pa vas to ne mora razljutiti. Svi mi imamo stvari koje tek Irebamo naučiti i to je potpuno normalno!

Dakle, Tatjana, prihvati padove kao normalan dio životnog putovanja, svjesna da oni znače da ima još toga što možeš naučiti o životu i nemilosrdno uživaj u svim svojim prekrasnim uspjesima jer će te oni približiti istinskom življenju. Približit će le tebi samoj!

Što se tiče tvojega drugog pitanja, ono je još složenije od prvoga. Zapravo bi bilo najmudrije odustati od zadovoljavanja ljudi koje nikad nećeš uspjeti zadovoljiti. Čak i kad zadovoljiš njihova trenutačna očekivanja, odmah se pojave nova, zar ne?

Svjestan sam da je to lakše reći nego učiniti, a da bi to uspjela provesti u djelo, da bi naučila govoriti ne, trebat ćeš otkriti stvari kojima možeš reći najveće DA, naučiti cijeniti ono što imaš u sebi i razviti zahvalnost prema tome tako da ti ne treba vanjska potvrda tvoje vrijednosti i ispravnosti. Put je često dug, ali se itekako isplati jer zapravo dobiješ svoj život. Ovako svoj život daješ u ruke ljudima koji te ne znaju voljeti, koji te ne poznaju, a najčešće i ne žele upoznati, što sigurno vodi do nesretnog života!

Draga moja, sretno!

D U H O V N O S T U P R A K S I 1 0 1

Ma sve je to prodavanje magle!

Nedragi Bruno,

čim sam pročitao da se baviš pisanjem knjiga o samopomoći, odmah mi je sve postalo jasno. To je najobičnije prodavanje magle za one jadnike u potrazi za jeftinom utjehom. Sve se knjige svode na isto, a uostalom, kako ti s toliko godina možeš išta govoriti o životu? Zelen si ti, mali moj, i bolje da se primiš pravog

posla.

Željko

Navikao sam na ovakve komentare. Navikao sam na likove koji će „sve znati o meni", iako me nikada nisu upoznali. Jasno mi je da će uvijek biti ljudi koji „sve znaju o mojim knjigama", iako ih nikada nisu uzeli u ruke. Navikao sam da su uvjereni u nedostatak mog iskustva, iako nemaju pojma kako sam iskoristio tih svojih nekoliko desetljeća. Priznajem, nije mnogo, ali mislim da su te godine solidno iskorištene. Uglavnom, navikao sam na to da mnogi ljudi gaje predrasude prema takvoj literaturi i prema piscima takvih knjiga.

Vjerujem da razumnim ljudima ne treba objašnjavati zašto predrasude i generaliziranja nemaju smisla. Vjerujem da razumni ljudi shvaćaju kako predrasude i generaliziranje nikako ne treba koristiti kao zamjenu za promišljanje, a opet... toliko su sveprisutni, da se trebamo ozbiljno zabrinuti.

Naime, u svijetu koji vrvi potencijalnim izvorima nesigurnosti, naša su uvjerenja često zadnji bedem obrane od te nesigurnosti. Toga najčešće nismo ni svjesni, ali čvrstoća uvjerenja pruža najsnažnije temelje našoj psihi. Nije sad ni važno jesu li uvje renja istinita ili nisu, važno je samo da su čvrsta. U želji da ih

102 U R U K A V I C A M A M l ( E I O N A K O P R E V R U Ć E

održimo takvima, često se prepustimo i generaliziranju i predrasudama jer nam u primarnom interesu nije spoznaja istine, nego očuvanje i potvrđivanje naših trenutačnih uvjerenja.

Takva je situacija i što se tiče duhovne literature ili literature samopomoći. Previše ljudi nema otvoren um prema njoj, i to bez legitimnog razloga. Kao autor nekoliko knjiga s tog područja, mogu reći da sam prilično dobro upoznao osobe koje gaje predrasude, a podijelit ću ih u tri jednako šarmantne kategorije.

U prvu kategoriju spadaju ljudi koji duhovnost ne mogu odvojiti od religije. U zemlji koja je deklarativno katolička (čak se 80 posto stanovnika deklarira katolicima), često se a priori odbacuje svako spominjanje ljudske duhovnosti, a da se u istom kontekstu ne spominje Isus Krist, i to, naravno, vrlo određeno shvaćanje Isusa Krista. Tako i pripadnici ostalih religija imaju status krivovjernika. lako se svakih nekoliko godina sastanu lideri različitih religija i daju izjavu o tome kako se oni u biti slažu i kako postoji samo jedan Bog, njihovi ih postupci demantiraju. Uostalom, sumnjam da bi se Jahve, Šiva i Alah dobro zabavili na nekom tulumu jer bi svaki od njih tražio da mu se drugačije klanjaju. A morate priznati, ako isti Bog od nas traži različito ponašanje i ima različito shvaćanje zemaljskog i zagrobnog života, možda se ipak ne radi o jednom Bogu ili on ima opak poremećaj osobnosti.

Nemojte me pogrešno shvatiti (iako sam svjestan da mnogi hoće): smatram se vjernikom koji se trudi živjeti vjeru svaku sekundu svakog dana, ali se moja vjera ne može ukalupiti u dominantan oblik vjerovanja u ovoj zemlji. Jedna od brojnih razlika religije i duhovnosti jest što u istinskoj duhovnosti nemate posrednika do Boga. Ne postoji institucija koja bi vas trebala voditi do Boga. Neću sad ulaziti u to zaslužuje li Crkva uopće tu ulogu. Neću spomenuti kako je kroz prošlost sra


motno razumijevala vjeru i nemilice uklanjala sve koji su mislili drugačije. Trenutačno se ne trebamo baviti ni njezinim prošlim ni sadašnjim problemima.

Sve u svemu, ako se takvi ljudi ne slažu s mojim shvaćanjem duhovnosti koje ne uključuje njihovo shvaćanje Isusa Krista (bez obzira na to što cijenim brojne prekrasne katoličke vrijednosti), hvala dragom Bogu da se ne slažu jer mi je njihovo shvaćanje posvećenosti vjeri i Bogu prelicemjerno.

U drugu kategoriju spadaju cinici koji svu duhovnu literaturu smatraju new age besmislicama koje mogu zadovoljiti samo naivne i nezrele osobe i u tu bi kategoriju spadao naš dragi Željko. Da se odmah razumijemo, jedan dio duhovne literature doista bi se mogao opravdano smatrati new age besmislicama koje površno i paušalno tumače život, ali to svejedno ne znači da bismo sve knjige iz područja duhovnosti trebali staviti u taj koš jer je svako generaliziranje neopravdano. Pa nećete valjda cijelu poeziju baciti u koš samo zato što ima loših pjesnika ili sve muškarce baciti u koš samo zato što ima nezrelih tipova. Shvaćate li koliko je nerazumno generalizirati?

Postoji kvalitetna i nekvalitetna duhovna literatura jednako kao što postoje kvalitetni i nekvalitetni automehaničari ili kvalitetni i nekvalitetni romanopisci. Sve pripadnike bilo čega stavljati u isti koš jednostavno je nerazumno i neopravdano. I jedna dobra vijest za kraj priče o ovoj drugoj kategoriji: postoji sve više kvalitetne literature iz područja samopomoći koja ne podcjenjuje ni vašu inteligenciju niti vaše životne mogućnosti. To je nekako i usmjerenje mojih knjiga.

lako su knjige, najčešće američke produkcije, koje nude revo lucionarne rezultate u tri ili šest jednostavnih koraka domini rale u 80-ima pa i u 90-ima, danas to jednostavno više nije

1 0 4 u R U K A V I C A M A M l | E I O N A K O P R E V R U Ć E

slučaj. Posljednjih petnaestak godina takvih knjiga ima sve manje zato što se pojavljuju sve kvalitetniji autori i zato što «itatelji sve manje puše gluposti. Više ne žele čitati tu literaturu da im bude kratkoročno bolje, nego je čitaju zato što žele naći kvalitetna rješenja za svoje životne situacije, a ona najčešće nisu jednostavna.

Uglavnom, osobe koje drže da je to literatura za intelektualno lijene kućanice koje samo žele kratkoročno utjehu čine barem dvije pogreške. Prvo, sami čine grijeh intelektualne lijenosti jer generaliziraju. Drugo, čine grijeh protiv zdravog razuma jer donose zaključak o nečemu što ne poznaju i ne razumiju, jer da poznaju tu literaturu, onda bi shvatili da su te pojednostav- Ijujuće knjige koje banaliziraju kompleksnost ljudske psihe i stvarnosti zapravo stvar prošlosti. Danas ih se može naći u malom postotku pa je suludo cio žanr svoditi na tu razinu obrade teme.

Treća kategorija posebno je zanimljiva. Njezini pripadnici imaju velik ego, što između ostalog, znači da su neskloni bilo kakvim unutarnjim promjenama i onda a priori diskreditiraju autore tih knjiga, pogrešno povezujući stvari. Nekoga će odbaciti zato što prema njihovom poimanju ima pogrešan spol, rasu, nacionalnost, nije licencirani terapeut ili pak jest. Irelevantno je što im točno smeta. Stvar je u tome da će zbog (najčešće nedovoljno osviještenog) osjećaja ugroženosti od potencijalne promjene koja bi mogla uslijediti nakon što nešto pročitaju, a priori odbaciti te ideje. Većini takvih ljudi je i cijela psihologija prodavanje magle, a dobra literatura samopomoći nije ništa drugo nego opisivanje razumnih postulata pozitivne psihologije na jezik koji može pratiti većina ljudi.

Kod mene se najčešće spominju godine, odnosno nedostatak istih, na što nas je i Željko podsjetio. Mnogi misle da zato što


imam 33 godine nemam dovoljno životnog iskustva da bih mogao govoriti o životu. Zamislite samo komentare nakon što sam svoju prvu knjigu objavio s 22 godine... Uglavnom, smatram da je razumno biti skeptičan prema svima i svakome, ali skeptičnost ne podrazumijeva donošenje konačnih zaključaka prije nego što nešto ili nekoga upoznaš. To nije skeptičnost, već glupost!

Mislim da na ovaj svijet nisam došao kao prazna ploča, od najmlađih dana htio sam znati sve o životu (dok su se druga djeca bezbrižno igrala, ja sam razmišljao zašto mnogi odrasli ljudi pristaju na život koji ih ne zadovoljava) i bio sam uvijek iskren prema sebi priznavajući svoje trenutačne nedostatke koje sam onda nemilosrdno nastojao ukloniti, lome sam posvetio svoj život - učenju kako život funkcionira i onda življenju u skladu s onim zakonima koje uspijem otkriti. I dalje ima bezbroj stvari na koje još tražim odgovor, ali sam itekako zadovoljan onim odgovorima koje mi je život već potvrdio kao smislene.

Kad se usto još zna možda i najvažnija stvar - da o životu jed nako realno možete učiti i na temelju svog i na temelju tuđeg iskustva (i tako si uštedite ogroman broj stranputica), ta brojka 33 i ne izgleda tako mala. A kad tome pridodate i činjenicu da sam u posljednjih 12 godina imao sastanke s nekoliko tisuća ljudi i s njima prošao stotine situacija preljuba, gubitaka dragih osoba, prekida, unutarnjih kriza, ali i velikih životnih pobjeda, čini mi se da je to vrlo solidno iskustvo. Naravno, i dalje sp razvijam, i dalje nemilosrdno učim i jako se radujem svakoj novoj spoznaji.

Mislim da je razumno biti skeptičan kada vidiš da nekakav tridesetogodišnjak piše knjige o duhovnosti, životu i ljubavi (i ja bih bio), ali svakako nije razumno donijeti kategoričan zaključak o tim knjigama prije nego što si se upoznao s njiho vim sadržajem.


Sve u svemu, ako je itko od vas u bilo kojoj od navedenih kategorija, ako želite sebi učiniti uslugu, razmislite još jednom je li korektno imati predrasude prema duhovnoj literaturi. Čini mi se besmislenim odbaciti nešto samo zato što izaziva vaše trenutačno shvaćanje stvarnosti, jer kako ćete tako napredovati?

Biti skeptičan apsolutno je nužno, ali skeptičnost doista ne podrazumijeva formiranje čvrstih zaključaka o nečemu o čemu nemate dovoljno činjenica!

Sretno korištenje zdravog razuma u svim mogućim situacijama!

Zašto je nužno kritički razmišljati?

Drago mi je što ste otvorili mogućnost da svojim savjetima ljudima olakšate život i tako im pomognete, iako sumnjam u uspjeh, jer nisam sigurna koliko ljudi zapravo uopće žele da im se pomogne.

Ne javljam se u potrazi za savjetom, život sam sredila koliko se najbolje dalo i optimistički idem u budućnost. Kao već starija gospođa (68 godina) s dosta životnog iskustva, željela sam vam čestitati što ste u već tako ranoj životnoj dobi stekli toliko duboke uvide u duhovnost te da, koliko se čini, živite ono što vjerujete, za razliku od mnogih dušebrižnika različitih vrsta. Nadam se jedino da ćete u tome ustrajati cijeli život, iako je, naravno, vaše pravo (a možda i obaveza) da mijenjate sebe i svoje stavove.

S poštovanjem,

Senka


Svjestan sam činjenice da će objavu ovog pisma neki shvatiti kao jeftinu reklamu, ali vjerujem da će svi dobronamjerni ljudi shvatiti pravu namjeru, a oni drugi će ionako uvijek naći nešto što im se ne sviđa. Uglavnom, primam mnogo poruka sličnog sadržaja i drago mi je da neki ljudi u mojim idejama nalaze određene odgovore koje onda iskoriste za poboljšavanje svog života, ali ni to nije pravi razlog zašto sam odlučio ovako odgovoriti na vaše pismo.

Draga Senka, najmoćnije vaše riječi u ovoj poruci naizgled su bezazlene: „koliko se čini", koje sam i podcrtao. Tu ste, draga moja Senka, pokazali kvalitetu koju posjeduju rijetki ljudi. Naime, većina ljudi donosi kategorične stavove o fenomenima ili ljudima a da ih dovoljno ne poznaju. Logika im je vrlo jednostavna. Nešto ih ugrožava, dakle loše je ili katastrofalno. Nešto im se ne sviđa, dakle loše je. Nešto im se sviđa ili potvrđuje njihova uvjerenja pa je dobro ili izvrsno. Takav dječji način razmišljanja, čija su posljedica kategorički sudovi o nečemu što ne razumiju i ne poznaju, onemogućuje im da svoj život učine kakvim žele jer pokazuje da ne znaju kritički razmišljati, a to je presudno za izgradnju vlastitog života po svojoj mjeri jer nam omogućuje napredovanje.

Posve moram smirivati ljude koji me, od uzbuđenja što su se prepoznali u mom pisanju ili što su im neke ideje olakšale život, dignu na pijedestal na kojem, iskreno, ima mjesta samo za njih. Obično upozorim i da me ne poznaju dovoljno da bi imali kategorički sud o meni.

Sasvim je legitimno reći da nam se nešto sviđa ili da nam se ne sviđa, ali donijeti kategorički sud o nečemu što ne poznajemo intelektualno je neoprezno. I zato su te vaše naizgled nevažne riječi „koliko se čini" iznimno važne i jako mi je drago da niste upali u tu klopku donošenja ikakvih kategoričnih zaključakao meni za koje jednostavno nemate dovoljno činjenica. Time

1 0 8 U R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

pokazujete da imate odmjerene stavove i da niste skloni onom površnom oduševljavanju nečime ili nekime, što nam se obično obije o glavu.

Svima ostalima koji ovo čitate savjetujem da se sjetite tog nužnog opreza u donošenju kategoričkih zaključaka svaki put kad s prijateljima na kavi ogovarate neku osobu iz javnog života o kojoj ste formirali snažan stav samo na temelju nekoliko napisa u medijima. Sjetite se toga kad ste uvjereni da je netko u krivu samo zato što je izazvao vaša uvjerenja. Sjetite se toga kad se silovito obrušite na nekoga samo zato što vam je uputio legitimnu kritiku. Sjetite se toga i kad se apsolutno oduševite nekime bez obzira na to što ga ne poznajete dovoljno. U svim će vam tim situacijama kritičko promišljanje biti od velike pomoći i olakšat će vam napredak!

I ne brinite, draga Senka, ustrajat ću u dosljednosti jer ne bih mogao podnijeti da izdam sebe. Ne bih mogao podnijeti da ne slijedim i ne stvaram svoje snove. Siguran sam da će i dalje biti mnogo uspona i padova, lako su usponi u posljednje vrijeme u izrazitoj većini, do sada sam uvijek bio spreman priznati kad griješim pa vjerujem da će tako biti i dalje. Prihvaćanjem napretka odajem najljepšu moguću počast svemu što sam dosad prošao tako da se uopće ne libim priznati kad mi život dokaže da bisam u pravu.

Na kraju - hvala vam!


' .A.. ■

LJUBAV I ODNOSI

O ljubavi i privlačnosti

Voljeti zbog, a ne unatoč!

Često ljudi inzistiraju na ideji da kada istinski volimo nekoga, onda zapravo ne znamo zašto ga volimo. Misle da je prava ljubav kad nekoga volimo unatoč tome što ima bezbroj mana, dok istodobno vrlina ne moramo biti ni svjesni jer je ljubav tako neuhvatljivo iskustvo koje ne možemo dokučiti umom. Meni se čini da to nema smisla.

Točno je da ljubav ne možemo u potpunosti dokučiti samo umom, ali to ne znači da nam se mozak rastopi kada volimo. To se najčešće dogodi kad smo zaljubljeni, ali prava iskrena ljubav trebala bi biti lišena toga. Ljubav nije iracionalno, nego nadracionalno iskustvo. Kada volimo, kada istinski volimo, nama se ne isključi mozak, nego samo srcu prepustimo tron. Ono tada vlada nama, ali to nikako ne znači da je mozak u potpunosti nefunkcionalan. Samo znači da ćemo biti vođeni srcem, da će ono voditi glavnu riječ, da će ono biti za kormilom, iako nam um i dalje pomaže u navigaciji životom!

L J U B A V I O D N O S I 1 1 3

Ljubav može rastopiti našu nesigurnost ili osjećaj nepripadanja, ali nikako, nikako, nikako, nikako ne može rastopiti naš mozak! Ako nam se rastopi mozak, tada se sigurno ne radi o ljubavi, jer nas ona ispunjava mudrošću, a ne tupošću!

Sada se mogu vratiti i na glavnu temu ovog poglavlja. Kada istinski volimo, onda sigurno znamo zašto volimo, bilo da se radi o osobi, prirodi ili plesu. To nikako ne znači da je ljubav nekakva matematička jednadžba i da ćete zavoljeti nekoga ako skupite 7 razloga zbog kojih biste ga trebali voljeti. Naravno da to ne funkcionira tako, ali bismo svejedno trebali znati zašto se javlja ljubav prema nekomu ili nečemu. Ako ne znamo zašto volimo i ne možemo to otkriti kroz aktivno razmišljanje, onda se zapitajte je li to doista ljubav. Možda se radio zaljubljenosti, možda se radi samo o navici, možda samo o želji da nekoga volite pa ste se uvjerili da je to to... Mogući su svi zamislivi odgovori osim da se radi o pravoj ljubavi! Naravno, nema idealnog odnosa i u svakoj osobi će biti stvari koje nam se sviđaju i koje nam se ne sviđaju. U svakoj će osobi biti nešto što će nam smetati i to je potpuno u redu kod ljubavi. Ljubav se javlja u onim situacijama kad je ono što nam odgovara i što nas uzbuđuje osjetno snažnije i veličanstvenijp od onog što nam se ne sviđa u toj osobi. Dakle, ljubav se javlja kad je ono zbog osjetno naglašenije od onog unatoč.

Kad imamo previše stvari koje spadaju u tu kategoriju „volim te unatoč...", onda ljubav nalikuje žrtvovanju za tu osobu. Mi ćemo možda imati dojam da činimo plemenitu stvar jer smatramo da ljubav nužno uključuje i neku žrtvu za one koje volimo, ali iako neki ljubavni odnosi uključuju jedan dio žrtvo vanja, partnerski sigurno ne bi smio u bilo kakvom značajnom obimu. Sigurno ne bismo trebali žrtvovati išta što jesmo kako bismo bili s nekim. Nekada žrtvujemo dio svog vrem<


na, pažnje i energije i to je potpuno u redu jer se naš život ne smije okretati samo oko nas, ali ne bismo trebali žrtvovati ono što jesmo i ono što vjerujemo samo kako bismo bili s nekim. To ne bi bilo djelo ljubavi, nego neznanja i nesigurnosti!

Partnerska ljubav zato ne smije biti obilježena žrtvovanjem jer to sigurno nije u njezinoj biti. Tako se stvaraju patničke i patološke veze, a ne ljubavne!

Dakle, posve je moguće da će se ljubav javiti unatoč tome što netko ima neke karakteristike koje vam se ne sviđaju. Bitno je samo da su one stvari koje vas privlače višestruko snažnije od onih koje vas odbijaju. Tako se može roditi istinska ljubav i onda vas ni neće mučiti one stvari koje vas odbijaju. Neće vas iritirati, neće vas ljutiti, nego ćete ih moći mirne duše prihvatiti kao integralni dio bića koje istinski volite. To je ljubav!

Ona nam doista ne rastopi mozak, nego nas samo uvjeri da je mudro srcu prepustiti tron našega života!

Zašto nas uvijek privlače isti tipovi?

Nedavno sam razgovarao s prijateljicom koja se potužila da je uvijek privuku isti muškarci. Posljednjih nekoliko veza je imala s muškarcima koji su bili dragi i dobronamjerni, ali ne baš životno aktivni i ona je bila dominantna, što je išlo toliko daleko da im je govorila i što bi trebali čitati ili kako bi se trebali ponašati. Ona ih je nazvala muškarcima-projektima. Rekla mi je da joj je dosta takvih veza i da bi htjela imati vezu s muškarcem koji je zadovoljan i sobom i njom. Tako bi se spontano mijenjali i razvijali, a ne da ona mora vući uzde.

L J U B A V I O D N O S ! 1 15

To je prilično česta situacija i barem sam nekoliko desetaka puta vodio takav razgovor, najčešće upravo u ovoj kombinaciji. Osjetno su rjeđi slučajevi da muškarce privuku žene-projekti.

Bilo kako bilo, postoji jedan zajednički nazivnik kod žena koje privlače takve muškarce. One i same sebe doživljavaju kao projekte, odnosno više su svjesnije što trebaju popraviti u sebi i na sebi nego toga što je već izvrsno u njima i na njima. I onda privlače muškarce na kojima se vječno mora raditi jer sebe tako doživljavaju!

Da me ne biste pogrešno shvatili, svatko od nas ima i vrline i mane i prostora za napredak. To je neupitno i po tome se ne razlikujemo. Ono po čemu se razlikujemo jest kako osjećamo te svoje vrline i mane. Jesmo li više poneseni svojim vrlinama i osjećamo li više zahvalnost što ih imamo ili su nam na pameti i na srcu više naše mane koje teško ili nikako ne prihvaćamo kao dio sebe. Pitanje je samo što mi više osjećamo. Ako smo ponosni na svoje vrline više nego što nas uznemiruju naše mane, moći ćemo privući partnera koji ce također više pažnje posvetiti uživanju u našim, ali i svojim vrlinama nego što će se opterećivati manama.

Dakle, cilj je opiti se onim što je već izvrsno u nama kako bismo privukli osobu koja će to znati primijetiti i onda ćemo moći zajedno rasti i razvijati se, ali ne na način da se moramo truditi da se trudimo. Kad poštujemo i cijenimo ono što vec funkcionira u nama i kada smo zahvalni na tome, onda imamo dovoljno snage i osjećaja sigurnosti za nadvladavanja svih mana. Naravno da ćemo se i dalje morati razvijati i rasti, ali tada to bar nije rudarski posao, nego nam ide spontanije. I nr moramo se truditi da se trudimo, nego taj trud osjećamo kao spontan. To je ključno. Čim se moramo truditi da se trudimo u angažmanu oko sebe, znajte da se niste dovoljno opi li svojim


vrlinama i prednostima i da niste dovoljno osvijestili i proslavili dotadašnje uspjehe!

Ista je situacija i s vezom. Ako se morate truditi da se trudite, to znači da nemate dovoljno izvrsnosti kojima se divite jedno u drugome. Znači da niste svjesni međusobnih kvaliteta ili čak da nema dovoljno onoga što vas spaja pa su stvari koje vas razdvajaju presnažne. Trud oko veze trebao bi se roditi spontano, zahvaljujući ljepoti koju dijelite, zahvaljujući onom izvršnome što vas spaja, zahvaljujući međusobnom divljenju i poštovanju.

Dakle, moju prijateljicu privlače ti muškarci-projekti zato što i u sebi snažnije doživljava one stvari kojima nije zadovoljna i koje želi popraviti nego što se opija onim izvrsnim što je već izbrusila.

Ako se doživljavamo kao vječni projekti, umjesto da više uživamo u onome što smo već izgradili u sebi, logično je da ćemo privlačiti partnere koje ćemo doživjeti kao projekte i da će oni u nama jače uočiti ono što se još treba popraviti nego ono što je već izvrsno.

Opet nekako dolazimo do zaključka da nije stvar u njima, nego u nama. Kada privlačimo isti tip partnera, uvijek je stvar u nama!

Voljenje nam pruža osjećaj pripadanja - ljubavi!

Doista volim sve moguće susrete s ljubavlju. Bilo da je živim u nekom odnosu ili čak samo pišem o njoj ili da joj se zahvaljujem, svaki kontakt s njom smatram blagoslovom. Ovo ćemo poglavlje zaokružiti onako kako bi to ona voljela. Njoj u čast,

L J U B A V I O D N O S I 117

slaveći njezine vrhunce! Neću govoriti o romantičnoj ljubavi, nego o ljubavi samoj jer mi se čini da svi možemo živjeti potpune živote i bez romantične ljubavi, ali sigurno ne možemo bez ljubavi kao takve! Dopustite mi da vas upoznam sa svojim doživljajem ljubavi.

Prepoznajem nekoliko faza razvijanja ljubavi.

Na početku nekog ljubavnog odnosa čini nam se da je objekt naše ljubavi veći pa čak i vredniji od nas. Bilo da se radi o osobi, nekoj pojavi ili aktivnosti koju volimo, mislimo da je poanta ljubavi u voljenju tog objekta naše admiracije. Naša pažnja je na onome što volimo, a ne na doživljaju voljenja ili na nama! Mislimo da mi pripadamo objektu naše ljubavi i on nama. Imamo dojam da je u njemu tajna. Čak i ako zapnemo na ovoj prvoj fazi, osjećaj ljubavi neizmjerno će obogatiti naš život!

S vremenom se u tom ljubavnom odnosu izjednači osjećaj važnosti nas kao subjekta i nečega ili nekoga kao objekta pa se pažnja prebacuje na nas i voljenje. Počinjemo više primjećivati sve promjene u nama. Počinjemo primjećivati sve blagoslove koje ljubav donosi u naš život. Počinjemo primjećivati da smo mudriji, da nam je srce zrelije i sigurnije te da se osjećamo zdravije.

A onda u završnoj, trećoj fazi počinjemo shvaćati da smo veći od svih objekata naše ljubavi. Tada počinjemo shvaćati da smo mi sama ljubav i da voljenjem nekoga ili nečega zapravo osvješćujemo sebe kao ljubav koja voljenjem živi ono što istinski jest. To je svetost ljubavi koja nas spaja s božanskim dijelom nas. To je vrhunac ljubavi - kada voleći prepoznajemo sebe kao ljubav koja zahvaljujući ljubavi živi ono što istinski jest.

1 1 8 U R U K A V I C A M A M l ) E I O N A K O P R E V R U Ć E

Tada shvaćamo da tajna nije u onome što volimo ili u onima koje volimo, nego u samoj ljubavi. Tada shvaćamo da zapravo ne pripadamo toj osobi koju volimo niti ona pripada nama, nego da oboje pripadamo ljubavi. S tom bih idejom zapravo želio završiti ovo uvodno poglavlje o ljubavi.

Naime, svi mi trebamo potvrdu sebe i svi mi neizbježno moramo nečemu ili nekome pripadati. Na to smo jednostavno osuđeni. Svaki čovjek želi nečemu ili nekome pripadati. Zato toliko volimo biti u nekom odnosu, zato se poistovjećujemo sa svojom nacijom, spolom, obitelji... Zato volimo biti dio tvrtke, navijačke skupine... Uglavnom, osuđeni smo da sigurnost tražimo kroz osjećaj pripadanja i doista možemo pripadati svemu i svačemu. Ali ono što bih vas molio jest da sada razmislite o ovoj, zadnjoj fazi osjećanja ljubavi i sebe kao ljubavi jer smatram da nam upravo ona pruža najstabilniji i najveličanstveniji osjećaj identiteta i pripadanja!

U Ljubavologiji sam puno pisao o tome, a tome ću posvetiti i jedno kasnije poglavlje ove knjige, ali sada je kucnuo trenutak za jedan mali uvod. Smatram da je mudro svoje dominantne identitete tražiti kroz ono što volite, a ne samo kroz odnose prema drugima! Nadam se da vam je ta ideja prihvatljiva, da su vam neke stvari pale na pamet i da su kapljice smisla već počele padati na srce. Jer upravo u tome otkrivamo svu čarobnost ljubavi. Naime, kada istinski volimo, kada naše srce i naša jezgra osjećaju stvarnu ljubav, onda shvaćamo da mi ne pripadamo tome koga volimo, nego pripadamo samoj ljubavi. Vi ste njezini, ona je vaša i to vam je kristalno jasno kada istinski volite.

Zato se i nećete uznemiravati ako slučajno netko koga volite ode iz vašeg života. Svjesni ste da s njime ne odlazi ljubav, svjesni ste da je ljubav u vama, a ne u njemu. Naravno da će

L j U B A V I O D N O S I 119

vam biti žao, ali nećete imati dojam da ste izgubili tu osobu jer znate da je niste ni imali.

Sigurno nećete imati dojam da ste izgubili ljubav jer ste svjesni da ljubav stvarate vi, a ne ta osoba ili taj odnos. Svjesni ste da je ljubav u vama i da vas ne može napustiti. Može samo mijenjati oblike, može samo mijenjati ono čemu je upućena, ali nikako ne može nestati!

Umjesto intenzivnog osjećaja gubitka, samo ćete imati dojam da se ljubav želi ogledati u nekom drugom odnosu. Samo ćete imati dojam da je otišao jedan objekt ljubavi, ali njih zapravo ima bezbroj. Tada sigurno znate da su ključevi ljubavi u vašim rukama i da vječno pripadate samo ljubavi, a ne nekoj osobi! A ima li ljepše i zanosnije obitelji od obitelji ljubavi! Doista ne mogu zamisliti da je ljepše pripadati bilo čemu drugome. Sretno vam bilo druženje s ljubavlju, u kojem god je obliku osjećate. Sretno vam bilo otkrivanje vaše esencije - čiste ljubavi!

Ne bih ja bio ja da ne naglasim kako nije ni jednostavno ni lagano svoj život posvetiti življenju ljubavi, ali to nas ne bi trebalo obeshrabriti. Uostalom, isplati li se doista posvetiti život bilo čemu drugome osim potrazi za ljubavlju? Ljubav zna odgovor, a nadam se da znate i vi. Želim vam sretnu potragu!

1 2 0 U R U K A V I C A M A M l | E I O N A K O P R E V R U Ć E

O ženama i muškarcima

Koja je tajna ženstvenosti?

Nedavno sam gostovao u jednoj TV emisiji u kojoj smo govorili o ženstvenosti. Ugodno sam se iznenadio činjenicom da većina gostiju ženstvenost nije vezala uz tijelo, nego uz stav, šarm ili pak osjećaj sigurnosti koji je, prema mom shvaćanju, esencija ženstvenosti. Istaknuli smo da nije presudno kakvo tijelo imamo, nego kakav je naš odnos prema tijelu, ali i prema životu uopće.

Naime, iako nam kao ideal ženstvenosti pokušavaju nametnuti njegovano i puteno tijelo, meni se čini da ženu ženstvenom čini upravo njegovano srce i um, što onda, naravno, rađa osjećaj sigurnosti u sebe. Tako će mi ženstvenija biti osoba koja ima 20 kg više od nekog ideala, ali pritom zna voljeti i ima integritet, nego „ljepotica" kojoj je sve na tijelu na svome mjestu, ali nema otvoreno srce. Plitka pogleda i siromašna zagrljaja svakako ne utjelovljuje žensku ljepotu. Naravno, smatrat ću je zgodnom, ali ne i lijepom i svakako ne ženstvenom.


Ženstvenost se rađa na suptilniji način. Ženstvena je žena koja zna voljeti druge i pritom ne izgubiti sebe. Ženstvena je žena koja cijeni svoje vrline i trudi se nadrasti mane. Dovoljno je hrabra da bude takva kakva jest, neovisno o tome uklapa li se u nekakvu sliku žene u određenim godinama ili u određenoj životnoj situaciji. Takva žena stoji iza svojih odluka, zna odvojiti dovoljno vremena za sebe i pritom drugima daje najljepše što ima. Takva je žena svjesna da je iskrenost nužna u svakom bliskom odnosu. Ona prihvaća svoje tijelo i svakako se ne opterećuje nekakvim narančinim korama koje je normalno imati. Tako se ni njezino samopouzdanje neće poskliznuti na tu narančinu koru kao da je bananina. Žalosno je da većina žena celulit doživljava praktički kancerogenim i radit će svakojaka čuda da ga se riješi, ali neće učiniti apsolutno ništa da se riješe praznine koju osjećaju. Znate, kad se kaže da bi nam cilj trebao biti da nam bude ugodno u vlastitoj koži, to se ne misli doslovno. Drage moje žene, molim vas da malo manje vremena provodite peglajući kožu i kartice, a malo više srca i umove. Vjerujte mi, bit ćete mnogo sretnije, a siguran sam da bi i većina muškaraca bila sretna s time.

Slična je situacija i s neprihvaćanjem bora koje prevelik broj žena doživljava dramatičnije od ozbiljnih životnih problema. Pa hvala Bogu da se na našem tijelu vidi neko iskustvo. Bore su normalna posljedica godina i naravno da ih ne bismo trebali skrivati, da ih se ne bismo trebali sramiti. Žalosno je misliti da nas te bore glasnije predstavljaju od vlastitih uvjerenja i djela. Znam previše mladih žena koje su se šokirale kad su u svojim tridesetima primijetile prvu boru. Onaj poznati vrisak ispod tuša iz filma Psiho nije im bio ni do koljena. Znam i pre više starijih žena koje se toliko opterećuju svojim tijelima koj<i su vidjela bolje dane, da zaboravljaju koristiti bogato životno iskustvo i konačno doista uživati u životu.


Dakle, drage moje, pustite na miru celulit, široke bokove, opuštene grudi ili čime god se već opterećujete i pokušajte „ispe- glati" svoje srce, razviti širi osmijeh i opuštenija ramena. Tako ćete biti uistinu ženstvene! Barem po mojim standardima.

Koja je tajna muževnosti?

Kako smo već govorili o ženstvenosti, red je da sljedeći tekst posvetimo drugoj, jednako vrijednoj polovici — muškarcima i muževnosti.

I muževnost pati od istog problema kao i ženstvenost — prečesto je gledamo kroz formu, a ne sadržaj. Meni se čini da je esencija muževnosti, jednako kao i ženstvenosti — osjećaj sigurnosti. Osjećaj sigurnosti u sebe, svoja uvjerenja, vrijednosti i djela.

Markantnost, uspješnost u poslovnom ili obiteljskom životu, ugled koji netko uživa, poznavanje ili bavljenje kakvom sportskom aktivnošću ili nešto slično mogu pridonijeti nečijoj muževnosti, ali je nikako ne stvaraju. Otkrivanje tko mi autentično jesmo i aktivan trud da živimo tu svoju autentičnost trebalo bi biti formula za utjelovljivanje muževnosti.

I žene i muškarci trebali bi zanemariti nazadni društveni mentalitet koji pokušava nametnuti različita pravila za različite spolove. Tako se često govori ženama da bi potrebe svoje obitelji trebale staviti ispred svojih ili da bi trebale držati barem tri kuta kuće. Muškarci, s druge strane, ne bi smjeli pokazivati slabosti i nikako ne bi trebali izražavati emocije. Eventualno postoje dvije iznimne situacije u kojem nazadni društveni mentalitet dopušta muškarcima da izraze one intenzivnije emocije - sprovodi


i rođenja bliskih osoba. Tako će se muškarca koji izrazi ljubav prema nekome prečesto doživjeti kao papučara, a ako slučajno pusti suzu, bit će mlakonja. Ona idiotska rečenica koju smo manje-više svi čuli u djetinjstvu da pravi dječaci ili pravi muškarci ne plaču stvorila je hrpu emocionalno nedostupnih muškaraca jer jednostavan dječji um to doživi kao da su sve emocije nepoželjne.

Naravno, ima i pozitivnih primjera. Nedavno sam u jednom društvu s radošću slušao 40-godišnjeg muškarca kako spremno govori o svojim suzama nakon gledanja izvedbe Jeffa Bridgesa u filmu Crazy Heart, lako je i njemu bilo malo čudno i nije bio siguran kakva će biti reakcija društva u kojem smo se našli, bio je siguran da je posve normalno, zdravo i muževno plakati kad nas dirne neka životna situacija. Kad smo tužni, muževno je plakati. Kad nas nešto dirne, muževno je plakati. Suze su normalan i zdrav način izražavanja intenzivnog emocionalnog stanja i sve što bismo tada trebali jest prepustiti se osjećajima.

Dakle, prepustiti se osjećajima, bilo kojim osjećajima, je muževno, a zatomiti svoje emocije ne samo da nije muževno nego je i iznimno destruktivno jer od nas stvara emocionalne invalide. I zato se ne bismo trebali opterećivati takvim nazadnim shvaćanjem muževnosti, nego se posvetiti stvaranju vlastitoga shvaćanja.

Iz moje perspektive, muževan muškarac je siguran u sebe i svojim životom potvrđuje da ima i legitimne razloge za taj osjećaj sigurnosti. Muževan muškarac zna pokazati svoje emocije i sposoban je reći da griješi. Riječi su to koje brojni muškarci prevelika ega teško prevaljuju preko svojih usta. Ali, prihvaća njem pogrešaka pokazujemo da smo dovoljno sigurni u sebe i psihički zreli bez problema prihvatiti da još ima stvari koje možemo popraviti. Muževan će muškarac probleme u kuci

"124 u R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

rješavati u svojoj kući, a ne odlaskom s ekipom na nogomet ili u kafić ili, još mudrije, u krevet s nekom trećom osobom. Dakle, muževan muškarac trudit će se riješiti, a ne ignorirati probleme. Muževan muškarac shvaća da ga posao ne definira, nego da on definira ulogu koju posao ima za njega.

Mogao bih nastaviti s ovom listom, ali mislim da se razumijemo. Zar ne, dečki moji?

Muškarci i žene potječu s različitih planeta?!

Nakon što smo muževnost i ženstvenost definirali kroz osjećaj sigurnosti, a ne pojavnost, nameće se nekoliko pitanja. Što razlikuje žene i muškarce? Jesmo li doista s različitih planeta? Jesu li naše razlike rezultat biologije ili odgoja, različitih zahtjeva koje društvo stavlja pred nas ili se možda radi o kombinaciji svih tih faktora? lako bih sličnim pitanjima mogao ispuniti čitav ovaj tekst, bolje je da se pozabavimo odgovorima.

Počnimo s jednom od ne toliko važnih, ali svakako uočljivih razlika. Žene su definitivno smotaniji vozači. Prema mom iskustvu, kao i iskustvu ljudi čijoj objektivnosti vjerujem, u otprilike 80 posto slučajeva kad netko promijeni traku bez prethodne provjere i paljenja žmigavca, obično nosi traku u kosi. Njoj se jednostavno više svidjela ta lijeva traka ili skreće lijevo za 2 km pa se odmah prestrojila da se ne mora kasnije zezati s time. E sad, nadahnutije feministice odmah me mogu proglasiti šovinistom ili označiti nekim drugim promašenim epitetom ili mogu otvoriti oči i prihvatiti istinu - žene definitivno jesu smotanije za volanom. S druge strane, muškarci su definitivno gluplji vozači jer auto prečesto koriste za dokazivanje ili kao ekstenziju... određenih dijelova svoje anatomije.


Tako će prometne nesreće koje prouzroče žene češće imati blaže posljedice u obliku očešanih vrata ili ega zato što je „neki kreten baš tu morao postaviti kontejner ili stupiće" ili zato što mnogima parkiranje u rikverc predstavlja popriličnu muku, dok će nesreće koje smo prouzročili mi muškarci češće imati puno ozbiljnije posljedice upravo zato što gluplje koristimo vozilo.

Naravno da se to ne odnosi na sve muškarce i žene, ali svakako se radi o dovoljno velikom broju da možemo govoriti0 nekom fenomenu. Nadam se da vam je jasno da moramo pribjeći generalizaciji kad govorimo o razlikama između žena1 muškaraca.

Namjerno sam prvo naveo smotanost žena jer sam želio dokazati još jednu stvar. Žene su obično osjetljivije na kritiku. Kada ovaj primjer napomenem na nekom predavanju ili promociji, već iste večeri ili sljedeći dan dobijem nekoliko bijesnih e-mailova u stilu: „Kako si mogao reći da su žene smotane. Što si ti umišljaš, muška svinjo, žene su sposobnije u svemu. Ja sam izvrsna vozačica i kako se samo usuđuješ..."

Toliko snažno reagirati na neupitnu činjenicu da su žene smotaniji vozači doista je nerazumno i dokazuje da žene slabije primaju kritike, čak i kada su legitimne. Mnogima se toliko zamaglilo pred očima da nisu ni primijetile da sam muškarce nazvao glupljim vozačima, što je opasnija stvar i puno veća uvreda. Čak dapače, konstatirati da je netko smotan vozač, čak nije ni uvredljivo, dok se za glupost to nikako ne može reći.

Zanimljivo je da se nije javio ni jedan muškarac koji se osje ćao pogođenim zbog toga što sam ih nazvao glupljima. Bilo da se radi o tome da je društveno prihvatljivije isticati ženske slabosti, dok muškarci moraju prikrivati svoje ili je žensko tijelo


boli izraženije od muškog (Eckhart Tolle to izvrsno tematizira), činjenica je da se većina žena odmah počne braniti umjesto da razmisle ima li kritika smisla. Naravno, ni mnogi muškarci ne reagiraju razumnije, ali oni najčešće krenu u bezumni napad, a ne u bezumnu obranu.

Naravno, razlike u vožnji ili značenju koje pridajemo autu najčešće su benigne i korisne samo kao lagan uvod u poprilično tešku temu kojoj ćemo posvetiti nekoliko sljedećih stranica.

Često se razlikujemo i u načinu suočavanja s problemima. Žene su sklone napuhavanju problema i dramatiziranju, dok su moji dragi muškarci skloni ignoriranju problema. Mi ćemo tako često otići na piće ili nogomet ili uopće ne razgovarati o problemu, misleći nadahnuto da, dok ga ignoriramo, problem ne postoji. S druge strane, žene nemaju taj komunikacijski problem pa će najčešće pričati svima i svakome, bez pretjerane želje za traženjem rješenja.

Što se tiče preuzimanja odgovornosti za svoj život, znamo biti jednako nezreli, ali na drugačiji način. I muškarci i žene često ne preuzimaju odgovornost za svoja djela i izgled života - muškarci ignoriranjem, a žene svaljivanjem odgovornosti na druge. Moram još jednom napomenuti, prije nego što me zadave svi oni koji vole neobjektivno razmišljati - ovo se ne tiče svih žena i svih muškaraca, nego dovoljno velikog broja da možemo razgovarati o tome i ne tvrdim da je nešto bolje ili lošije, nego konstatiram ono za što vjerujem da su jasne činjenice.

Razlikujemo se i prema područjima života kroz koja tražimo potvrdu sebe, područjima koja utječu na oblikovanje našeg


identiteta. Muškarci će tako sebe češće doživljavati u okviru posla, a žene u okviru obitelji. Tako će mnoge žene u ogledalu prvo vidjeti suprugu ili majku, a muškarci domara ili direktora. Kao da ne znamo tko smo ako se ne gledamo u kontekstu obitelji ili posla. Muškarci će često dopustiti poslu da definira njihovu vrijednost umjesto da sami definiraju što posao znači za njih.

A meni se čini mudrijim da i muškarci i žene cijene sebe zahvaljujući svojim karakteristikama i životno afirmativnim djelima, a ne time čime se bave, ali prečesto dopuštamo onome izvan nas da definira kako se osjećamo u vezi sebe, a proces bi trebao biti obrnut.

Recimo da smo se dovoljno bavili nekim razlikama između žena i muškaraca, a u sljedećem ćemo poglavlju reći više o tome kako su nastale te razlike i jesu li one nužne. Priča se nastavlja.

Varaju li vise muškarci ili žene?

Krenimo s jednim od najčešćih argumenata - biologijom. Pretpostavlja se da je ženski mozak, i žensko tijelo uopće, na biološkoj razini drugačije od muškog i da je to uzrok različitim obrascima mišljenja, osjećanja i djelovanja. Često se spominje i evolucijska nužnost razvijanja određenih karakteristika ili načina ponašanja. Tako su mnogi velebni muškarci strastveno pozdravili tvrdnju nekih znanstvenika da su muškarci skloniji varanju jer je njihova dužnost da aktivnije sudjeluju u osiguravanju nastavka vrste pa je logično da će svoje sjeme posijati na nekoliko mjesta. Baš me zanima koliko je njih sjedilo na dvije ili tri stolice pa su ovakvom besmislenom tezom htjeli opravdati svoj čin. Teza je besmislena iz barem dvaju razloga.

128 u R U K A V I C A M A m i j e i o n a k o p r e v r u ć e

Pretpostavlja da je čovjek bezumno stvorenje kojim vladaju nagoni, brušeni tisućljetnim borbama za preživljavanjem koje, naravno, više nisu potrebne jer se životni standard ipak nešto promijenio od dana kad je pećina predstavljala vrhunski smještaj. Naravno da su uvjeti života ostavili traga na našem fizičkom i psihičkom ustroju kao rase, ali tvrditi da su danas ti nagoni moćniji od našeg uma i srca može samo osoba koja taj um ne koristi za zdravo promišljanje stvarnosti.

Zdrav razum nam otkriva i drugi razlog. Naime, vrlo je upitno varaju li muškarci više od žena. Možda eventualno samo radije pričaju o tome jer postoji besmisleni dvostruki standard u jednom dijelu društva. Muškarci koji varaju su frajeri, a žene... pa... sebične kur...ine. Dakle, za razliku od emocija kojima muškarci rijetko poklanjaju svoje riječi, o seksualnim pothvatima puno radije govore i zato se stječe pogrešan dojam da su skloniji varanju. Možda je stvar samo u tome da su muškarci kada varaju skloniji većem broju kratkotrajnih izleta, dok su žene sklonije dužim aferama s jednim partnerom, ali radi se o jednakoj količini varanja.

Čak i kad bismo prihvatili ideju da muškarci više varaju, razlog sigurno ne bi ležao u duboko ukorijenjenom i evolucijski izbrušenom impulsu za produženjem vrste, nego u potrebi jednostavnog muškog uma da potvrdu sebe traži u tuđem krevetu, a ne u životu. Naime, kad smo suočeni s osjećajem nesigurnosti, odgovorno bi bilo barem pokušati otkriti kako je ta nesigurnost nastala i potražiti rješenje.

Izbjegavanju odgovornosti jednako su skloni i muškarci i žene, ali to najčešće rade na drugačije načine. Žene će svoje osjećaje praznine i nesigurnosti češće krpati posvećenošću obitelji i bavljenjem raznim stvarima, odnosno životima koji nisu njihovi, a mi ćemo jednako neproduktivno tražiti

L J U B A V i o d n o s i 129

potvrdu kroz posao, posjedovanja i često seks. „Vrijedim više zato što sam obrnuo komada" ili „zato što nekoga imam". Sjećam se da sam i ja tako razmišljao, ali s 1 3 godina. Danas mi je jasno da potvrdu sebe mogu dobiti samo kroz izvrsna životna iskustva ili iskustva izvrsnosti života pa prave stvari više ne tražim na krivim mjestima!

Postoji i razlika u motivima i doživljaju samog preljuba. Muškarci će najčešće osvojiti nekoga da bi dokazali vlastitu vrijednost. „Dobio sam je, dakle vrijedim!" misao je koja će se često naći u njihovim glavama. Misle da su frajeri ako nekoga zavedu, odnosno odvedu u krevet, a s obzirom na to da su mnogi nesigurni, ovo im je najjednostavniji način prodavanja magle samima sebi. Manje im je važno što je potpuno besmislen način skrivanja od vlastitog osjećaja nesigurnosti, lu večer, tih sljedećih nekoliko tjedana ili eventualno mjeseci imat će dojam da su ponovno frajeri.

Kako mi se ne da ponovno naglašavati da se ovo sigurno ne tiče svih muškaraca i žena, mogu se samo nadati da se sjećate što sam na početku istaknuo - ovo se tiče dovoljno velikog broja da možemo govoriti o fenomenu. Ali, pogledajmo sada i na drugu stranu.

I žene će često činjenicu da su nekoga osvojile doživjeti kao potvrdu vlastite vrijednosti, ali njihov doživljaj ipak se razlikuje u nečemu jako važnom. Naime, misao koja će se često javiti u njima glasi: „On me želi, dakle vrijedim.' Ili: „Privlačna sam mu, dakle vrijedim." U rjeđim slučajevima: „On me voli, dakle vrijedim."

lako navedene razlike u doživljavanju polako nestaju i vjerujem da ih neće biti u sljedećoj generaciji, i dalje postoje u dovoljnoj mjeri da se može govoriti o njima.

1 30 u R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

Iskreno, potpuno sam drugačije zamišljao ovaj tekst. Nisam namjeravao govoriti o nemuštom muškom umu koji potvrdu sebe često traži u nečijem krevetu ili u posjedovanju nekog auta, nego o činjenici da naše razlike u mišljenju i ponašanju nisu uvjetovane biologijom, lako definitivno postoje i biološke razlike, one svakako ne uzrokuju različito ponašanje. Mi smo ipak inteligentna i kreativna bića koja su slobodna svoj život usmjeriti u bilo kojem smjeru. Autentičnim življenjem i stvaranjem izvrsnih životnih doživljaja možemo određenim impulsima dati puno ili nimalo prostora, tako da će o našim postupcima i promišljanju tih postupaka ovisiti kako će nam život izgledati.

IColiko je uopće važno jesmo li žene ili muškarci?

Smatram kako nitko razuman ne dovodi u pitanje da društvo nameće različite standarde za muškarce i žene. Slika uspješne žene razlikuje se od slike uspješnog muškarca. To možemo jednostavno dokazati uzmemo li u ruke jedne „muške" i jedne „ženske" novine. Trenutačno mi nije dovoljno uzbudljivo raspredati o tome koliko je važan sadržaj koji nam mediji nameću jer mislim da ipak o nama ovisi koji ćemo sadržaj konzumirati. Radije bih se posvetio tome koliko je uopće bitno identificirati se sa svojim rodom ili kako bi rekli laici - spolom.

Naime, svatko od nas ima puno životnih uloga, odnosno identiteta. Tako možemo biti očevi i majke, sinovi, sestre, domaćice, brend menadžeri, Sandrini prijatelji, zaručnici, ljubitelji pisane riječi, mačkoljupci, zaljubljenici u prirodu, nečiji nećaci, članovi te i te stranke, plesači... Lista uloga koje igramo je beskonačna, a koliko nam je važno to što smo muškarci ili žene, zapravo ovisi o nama samima.

L J U B A V I O D N O S I

Svi navedeni identiteti nemaju unaprijed određeno značenje i stupanj naše identifikacije s njim. Tako će na nečije ponašanje, ali i doživljavanje samoga sebe, jako utjecati što je član neke stranke, a za nekoga to neće uopće biti bitno. Recimo, osoba koja se jako identificira s nekom strankom ponašat će se onako kako očekuje vodstvo. Čak i ako ne dijeli neke vrijednosti i ako misli da bi trebala drugačije reagirati u određenim situacijama, ako taj identitet doživljava važnim ponašat će se u skladu s propisanim pravilima. Ista je situacija i ako svoj identitet zaručnika doživljavamo jako bitnim. Mi se više nećemo pitati što bi u nekoj životnoj situaciji trebali učiniti Marija ili Mario, nego što bismo mi kao zaručnici trebali učiniti. Kao da postoji neko nepisano pravilo. To će se često očitovati na način da se nama zapravo ne ide na večeru sa zaručnikovim poslovnim partnerima, ali ipak odemo jer mislim da zaručnici trebaju ići zajedno na takva događanja. Možda bismo si kao cure ili dečki dopustili luksuz poštivanja vlastitih pravila prije nego općepriznatih društvenih, ali za zaručnike je situacija jasna, zar ne? E pa nije!

Taj teror naših identiteta nad našim životima zapravo stvaramo mi sami jer odlučujemo pratiti društvena pravila koja najčešće ne razumijemo ili ne poštujemo, a sve zato jer mislimo da će nas drugi tako lakše prihvatiti. Možda je i točno da će vas tako prihvatiti veći broj ljudi, ali to će biti oni koji preferiraju formu, a ne sadržaj, oni koji su zagubljeni i ne znaju što žele i što bi trebali raditi sa svojim životom pa su samo preuzeli uobičajena društvena pravila za osobu tog spola, te dobi, tog društvenog statusa... Ljudi koji prema tim (ne)pisanim druš tvenim pravilima oblikuju svoje ponašanje i doživljaj sebe sigurno će biti prihvaćeni od većine ljudi. Ali ta je većina prilično izgubljena i stalno uvjetuje svoje prihvaćanje pridržavanjem sve suludijih pravila pa je doista upitno bismo li se trebali truditi zadovoljiti pravila kojima je cilj uvesti više reda u društvo, ali sigurno ne i više sreće!

T 3 2 U R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

Mnoga od tih pravila manifestiraju se i na području roda pa se ženama i muškarcima u istim životnim situacijama prečesto nameću različite norme. I sad, umjesto da okrivljujemo neosviješteno društvo ili se upustimo u kakvu sličnu besmislenu radnju, možda bismo trebali razmisliti o vlastitim identitetima. Jer realno, društvene norme će utjecati na vas onoliko koliko im vi dopustite. Ako vam je rodni identitet, odnosno doživljavanje sebe kao muškarca ili žene, jedan od najvažnijih, onda ćete osjećati velik društveni pritisak da se ponašate u skladu s nametnutim normama za svoj rod, za svoje godine, za svoj bračni status...

Zato bih vam savjetovao da se pokušate definirati onkraj svoga roda, ali i onkraj odnosa prema drugima. Na trenutak stavite u drugi plan to što ste žena, otac, supruga ili kći i pokušajte se definirati u kontekstu onoga što volite. Vjerujte mi, puno ćete se lakše približiti sreći ako se pitate što bi u konkretnoj situaciji učnila osoba koja voli iskrenost nego ako se gledate samo kao kćer ili ženu pa se pitate što ste dužni učiniti kao kći ili žena! Ako se sjećate, o ovome je već bilo riječi u poglavlju Voljenje nam pruža osjećaj pripadanja - ljubavi.

Recimo, ja sam ljubitelj ideja, pisane riječi, iskrenosti, autentičnosti, hrabrosti, bliskosti, veličanstvenosti... i kad se pitam što bih u nekoj situaciji trebao učiniti, pitam se što bih trebao učiniti kao ljubitelj istine, a ne kao muškarac ili 33-godišnjak. Znam da je to mnogima velik zalogaj jer nisu svjesni da su prvenstveno odgovorni sebi i za svoj život, ali tu smo da učimo i razvijamo se, zar ne?

O ovoj sam temi dosta pisao u Školi života i Ljubavotogiji, ali je toliko neiscrpna i važna da joj možemo pokloniti još koji redak.

L J U B A V i O D N O S I 1 33

Već sam naglasio da se ljudska bića s nečim jednostavno moraju identificirati i svatko od nas ima nekoliko identiteta ili uloga koje nas određuju. Svi mi moramo nekome pripadati. Možda nam je primarna uloga majke, navijača nekoga kluba, studentice, sina, zaposlenika te i te tvrtke ili ljubavnice. Znat ćete koje su vam uloge primarne ovisno o tome koliko se često pitate - što bih ja kao majka trebala učiniti u ovoj situaciji, što se od mene kao sina očekuje u ovakvoj situaciji, što se od mene kao navijača očekuje u ovoj situaciji, što se od mene kao ljubavnice očekuje u ovakvoj situaciji...

Što se to češće pitate, to vam je ta uloga važnija i to će vam biti teže mijenjati išta u vezi s njom jer ćete imati dojam da biste gubitkom te uloge zapravo izgubili sebe.

Naime, svi mi volimo sigurnost koju većina ljudi poistovjećuje s osjećajem da nam je nešto poznato. Ako nam je neka uloga jako važna, bit će nam se teže mijenjati na tom području jer ćemo misliti da bismo mijenjanjem te uloge mogli izgubiti nešto, a zapravo se bojimo da ne izgubimo sebe jer mislimo da mi jesmo ta uloga.

Toga najčešće nismo ni svjesni jer su ti misaoni procesi dio naše podsvijesti kojom se većina ljudi nije spremna pozabaviti. Sigurno većina ljudi nije svjesna da odbija promjene u ponašanju ili doživljavanju svijeta koje dirigira jedna od njihovih uloga jer ne žele izgubiti nesigurnu sigurnost koju im pruža činjenica da im je sve poznato oko već definirane uloge. Sigurno većina ljudi nije svjesna da ne žele riskirati gubljenje te uloge jer su se toliko poistovjetili s njom da ne znaju tko su ako nisu majka ili navijač.

Shvaćam koliko su duboke naše potrebe za sigurnošću i pri padanjem. Jasno mi je da svi moramo nekome pripadati. Ljudska svijest je takva da ona želi uloge, želi pripadati neko)


široj obitelji. Ali zamolio bih vas da razmislite o tome te da stvorite i razvijate svoje uloge i identitete koji nisu određeni vašim odnosima prema drugim ljudima. Da stvorite svoje uloge prema onome što volite, što vas uzbuđuje, što u vama raspiruje strasti. Super je ako uživate u majčinstvu ili u svom poslu, drago mi je zbog vas jer vam to itekako uljepšava život, ali i dalje mislim da bi svoje primarne uloge bilo mudrije odrediti prema onome što volite.

To će vam sigurno pojednostavniti život. Ovako se prečesto osjećate kao da ste na raskrižju jer se jedna stvar očekuje od vas kao oca, druga od vas kao sina, treća od vas kao supruga, a četvrta od vas kao muškarca... I onda nije ni čudo što se ne osjećate zadovoljno jer je u mnogim situacijama nemoguće zadovoljiti te različite uloge koje su međusobno često sukobljene.

Osim toga, to će nam olakšati promjenu kada je nužna. Naime, često ne uvodimo određene promjene ako procijenimo da bismo mogli izgubiti neki odnos. Ali zapravo nas nije strah gubitka odnosa (koji ionako nije kvalitetan ako ga želimo promijeniti), nego nas je strah gubitka sebe jer ne znamo tko smo bez tog odnosa. Ako nam je primarni identitet supruge ili majke, nećemo htjeti mijenjati išta u vezi svog doživljaja tog odnosa jer ne želimo riskirati da on nestane, a s njim i jasan osjećaj onoga što mi jesmo. Kao da nam je važnije biti suprug onako kako to definira društvo nego biti dosljedan sebi.

Svjestan sam da ćemo kratkoročno profitirati ako zadovoljimo ono što se od nas očekuje. Ljudi oko nas sigurno će kratkoročno biti zadovoljniji nama, ali problem je u tome što mi nećemo biti zadovoljni sobom pa onda takvo ponašanje dugoročno ne funkcionira.

Zato sam i zamolio da pokušate razviti svoje identitete prema onome što volite i da se što češće pitate - što bih ja trebao


učiniti s obzirom na to da sam ljubitelj iskrenosti ili iskorištavanja svojih potencijala ili plesa ili hrabrosti ili nježnosti ili suosjećanja...

lako će to privremeno sigurno unijeti nemir u vaše trenutačne odnose, budući da ćete se ponekad ponašati suprotno od onoga što drugi očekuju od vas, dugoročno će unijeti više reda i mira jer ćete biti zadovoljniji i ispunjeniji svojim životom! Sretno s kreiranjem novih identiteta!


Kada se odlučiti za razvod?

Je li opravdano ostati u lošem braku zbog djece?

Nedavno je objavljen podatak da svaki četvrti hrvatski brak završi razvodom. Brojni dežurni dušebrižnici taj su podatak doživjeli kao poražavajući, smatrajući da predstavlja dokaz krize moderne obitelji, sebičnosti brojnih pojedinaca, eroziju dobrih, starih tradicionalnih vrijednosti ili nešto slično promašeno. Iskreno, meni se čini da bi taj broj, kad bismo bili iskreni prema sebi i priznali stvarnu kvalitetu brakova, trebao biti osjetno veći.

Možda netko misli da zbog toga što je temeljna društvena zajednica i stup svakoga društva obitelj trebamo čuvati pod svaku cijenu, ali zapravo - nesretna obitelj stvara nesretno društvo! I zato je moguće da cijena bude prevelika. Čini mi se logičnim da nije zdravo da je nesretna obitelj glavna stanica društva jer ćemo tako stvoriti nezdravo društvo. Uglavnom, ne vidim kako razdvajanje nesretnih članova nesretne obitelji može negativno utjecati na naše društvo. Zbog toga mislim

L J U B A V I O D N O S I 1 37

da se obitelj ne bi trebala braniti pod svaku cijenu, nego bismo energiju trebali preusmjeriti u stvaranje sretnih pojedinaca koji će znati stvoriti i održati sretne obitelji.

Trenutačno neću propitkivati sve sulude razloge ulaska u brak, ali se želim baviti jednim, iznimno čestim razlogom ostanka u lošem braku koji nema budućnosti. Radi se o djeci. Često sam od brojnih dobronamjernih, ali nesretnih ljudi čuo da zbog djece ostaju u braku koji nikako ne funkcionira. Kažu da znaju koliko bi razvod pogodio njihovu djecu, iako znaju da ne mogu biti čak ni umjereno zadovoljni, a o ljubavi da ni ne govorimo. Sjećaju se kako su oni ili njihovi prijatelji teško doživjeli razvod svojih roditelja i tu traumu ne žele priuštiti svojoj djeci.

lako se radi o dobroj namjeri, mislim da bismo trebali preispitati opravdanost tog uvjerenja. Naime, nikako ne tvrdim da razvod nije težak za djecu, bez obzira na to koliko imaju godina i koliko su povezani s roditeljima. Razvod će sigurno teško pogoditi našu djecu, ali činjenica je da će im teške ozljede nanijeti i ostanak u lošem braku. Nema sumnje da i razvod i ostanak u lošem braku ne utječu pozitivno na djecu, pitanje je samo što je manje negativno.

Krenimo redom. Možda je korisno prvo definirati loš brak bez budućnosti pa da znamo o čemu govorimo. U lošem braku nema intimnosti - emocionalne, intelektualne i fizi< ke. Ne poštujete svog partnera, često vam se čak i ne svid« Možda ste se vjenčali dok se još niste međusobno pozna vali, možda niste poznavali sebe pa niste ni znali tko bi vc. mogao usrećiti, a možda ste se jednostavno s vremenom udaljili jer niste ni znali da se oko odnosa treba angažirali želite li da bude trajno uspješan. Loš brak je onaj u kojem s« bezuspješno trudite riješiti nesuglasice ili, još gore, u kojem

1 38 u R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

ste se prestali truditi i jednostavno pomirili sa situacijom koja vas ne zadovoljava.

Mogao bih navesti još bezbroj lica lošega braka, ali mislim da je jasno što želim reći. lako se podrazumijeva, ipak ću naglasiti— naravno da ne mislim da su svi brakovi loši. Samo ih je dramatično velik broj, a mi često vjerujemo da je bolje ignorirati problem umjesto riješiti ga.

Uglavnom, postavljam pitanje je li za djecu bolje da ostanu dio takvoga lošeg odnosa ili da se roditelji razdvoje i pokušaju naći sreću sami ili s nekim drugim.

S obzirom na to da je većini jasno kakve će posljedice imati razvod, red je da pažnju posvetimo i drugom scenariju. Naime, svaki roditelj zna da su djeca spužve i da upijaju sve živo. Presudnu ulogu u razvoju djeteta imaju roditelji od kojih ne samo da upijaju navike, uvjerenja, određena ponašanja nego i definiciju normalnosti. Oni nam daju prvu sliku onoga što je normalno u prijateljstvu, u odnosu prema zemlji u kojoj živimo ili u ljubavnom odnosu, lako sve to možemo promijeniti kad sazrijemo, u nas se prilično duboko ucijepi slika „normalnog" ljubavnog odnosa. Kako to ljubavni odnos treba izgledati? Kakav je to uobičajeni ljubavni odnos? Svako će dijete tu poruku dobiti od svojih roditelja.

Želite li doista svojoj djeci poručiti da u ljubavnom odnosu, vidi čuda, ne treba biti ljubavi? Želite li im poručiti da nije važno ima li strasti? Da međusobno poštovanje nije bitno? Da treba odustati od ljubavi jer će ih tako manje „boljeti" život? Želite li doista svojoj djeci poručiti da ljubav za njih nije moguća? Čak i ako riječima demantirate sve ove izjave, ostajete li u lošem braku, svojim ih djelima potvrđujete. Sve su to pitanja koja zaslužuju da ih ozbiljno uzmete u obzir i pokušate naći odgovore na njih.


Mnogi misle da je čak i plemenito ostati u braku koji ne funkcionira jer tako pokazuju da doista vole svoju djecu i da su spremni žrtvovati se zbog njih. Imaju dojam da je u redu odreći se svoje sreće jer će tako djeci pružiti bolje životne uvjete.

Barem su se uvjerili u to. Jer nisam baš siguran da bolji životni uvjeti uključuju životno nasljeđe u kojem nemaju pozitivan primjer ljubavnog odnosa, borbe za sebe, cijenjenja sebe, cijenjenja ljubavi, a upravo to dajemo svojoj djeci ako se odlučimo za ostanak u lošem odnosu koji se ne može poboljšati.

lako razumijem i taj argument da je plemenito žrtvovati se za svoju djecu i upoznao sam puno ljudi koji vjeruju u njega, na kraju se ispostavi da se radi o neznanju (jer doista nisu svjesni kakvo negativno nasljeđe ostavljaju svojoj djeci) ili o tome da nemaju dovoljno hrabrosti odlučiti se za korak koji će dati bolje životne prilike za njih i njihovu djecu.

Naravno, često se dogodi i to da je netko već toliko upao u močvaru vlastitog života da mu se ni ne da mijenjati. Jednostavno više nema energije za to. Svjestan sam koliko su to zahtjevne situacije i razumijem da tada promjena ne može doći preko noći. Ali molim vas, pokušajte stvoriti jedno izvrsno poslijepodne za sebe i svoju djecu pa jedan izvrstan tjedan, zatim pokušajte razviti i svoje druge identitete i onda, nakon puno takvih noći poslije kojih ćete početi više cijeniti i sebe i svoj život, doći će i ta noć u kojoj ćete biti sposobni za odluku koja može poboljšati i vaš život, kao i život vaše djece koja sigurno ne žele da vi odustanete od života! Želim vam sreću na tom putu! Mogu obećati da u većini slučajeva neće biti lagano, ali jednako tako mogu obećati da će vaš život profitirati ako iz pravih razloga odete iz krivog braka! iz braka u kojem nema mjesta za Iju bav i poštovanje. Iz braka koji vašoj djeci poručuje da ljubav ne postoji i da se ne isplati boriti za sebe. Želim vas sreću i hrabrost!


I zato je jasan moj odgovor na pitanje iz naslova - ja bih baš zbog svog djeteta izašao iz lošeg braka. Naravno, prvo bih pokušao apsolutno sve da ga spasim, onda bih probao još jednom i onda vjerojatno još jednom. Ako ustanovimo da doista ne možemo održati istinski ljubavni odnos, zbog dobrobiti našega djeteta, zbog toga što joj želimo poručiti da je ljubav stvarna i da se ne smijemo miriti s nečim što nas ne zadovoljava, odlučili bismo se za razvod. Nadam se da do toga neće doći jer sam u lijepom braku s osobom koja mi je kompatibilna i nesuglasice rješavamo dok su još u začetku, ali ne znam što budućnost nosi i da slučajno dođe do toga, ne bih dvojio ni sekunde. Upravo bismo se zbog dobrobiti naše kćerkice odlučili za razvod jer ne želimo da mi kao njezini roditelji budemo odgovorni za slanje poruke da od ljubavi treba odustati i da je u redu pomiriti se s onim što znamo da ne zaslužujemo.

Naravno, moj život je moja stvar, vi slušajte svoje impulse, ali ipak razmislite činite li svojoj djeci doista uslugu ako ostajete u braku koji ne funkcionira.

Zašto ostajemo u braku koji nema budućnosti?

U prošlom sam poglavlju iznio tezu da je zbog dobrobiti djece mudro izaći iz lošega braka koji ne možemo poboljšati. Svjestan sam da to nikad nije jednostavna odluka. Puno je jednostavnije ostati u poznatom košmaru nego otisnuti se u nepoznatom smjeru. Bez obzira na nelagodu koju uzrokuje neizvjesnost, želimo li dati sebi i svojoj djeci najbolju moguću priliku za sretan život, u ovoj je situaciji potrebno okrenuti novu stranicu.

Vjerujem da će mnogi previdjeti ključnu stvar u vezi te preporuke pa ću je ponoviti. Kada donosimo velike odluke koje


će nam radikalno promijeniti život, doista je nužno iscrpiti sve mogućnosti poboljšavanja kvalitete, bilo da se radi o braku, poslu ili nečem trećem. Nije mudro izaći iz braka koji niste ni pokušali spasiti. Čak i ako ste pokušali, a nije uspjelo, svejedno je nužno izvući pouke. Nužno je naučiti nešto o sebi, o ljubavi, o međuljudskim odnosima i onda s tim novim iskustvom stvoriti uspješniji sljedeći odnos. Isto se odnosi i na bijeg od nezadovoljavajućeg posla ili bilo čega drugog. Prije okretanja nove stranice, nužno je dobro iščitati staru i shvatiti zašto smo je tako ispisali. Koja su to naša uvjerenja o sebi ili životu stvorila takva iskustva.

Nažalost, djeca nisu jedini izgovor za ostanak u lošem braku, lako mi je uzbudljivije pisati kako stvoriti uspješan brak nego zašto ostajemo u neuspješnom, odlučio sam da je u redu posvetiti i koju riječ preostalim izgovorima jer su toliko sveprisutni da ih je jednostavno nemoguće ignorirati.

Jedan od najbesmislenijih razloga ostanka u lošem braku jest briga za ono što će reći selo ili gospoda u haljama. Selo ustraje na varijaciji nerazumnog argumenta: Kakav je, takav je, tvoj je! što je, naravno, suludo ako vas taj odnos guši. A gospoda u haljama pak svaki brak doživljavaju kao svetinju pa je razvod dopušten tek ako žena ostane bez oba oka ili ako je muž vara s tri različite osobe od kojih bar jedna mora biti transvestit. Odmah moram pohvaliti rijetke svećenike koji su spremni sadržaj staviti ispred forme, a potragu za srećom svojih župljana ispred neupitne ideje svetosti braka, ali doista je žalosno da su u zabrinjavajuće tragičnoj manjini. Uglavnom, smatram da brak nije sveta, a ni društveno korisna institucija ako se oba člana te zajednice ne odnose jedno prema drugome s poštovanjem. Ako se supružnici jedno prema drugome ne trude odnositi s poštovanjem, razumijevanjem i ljubavlju,


onda taj brak sigurno nije sveta institucija koju treba sačuvati po svaku cijenu.

Ako je takva situacija i ako smo iscrpili sve mogućnosti poboljšavanja kvalitete braka, onda bi nam trebalo biti svejedno što će reći susjeda Marica ili hoće li neka institucija biti blagonaklona prema tom činu. Odgovorni ste samo sebi i svom životu, a pristajanjem na život u takvom braku sigurno ne činite uslugu ni sebi ni onima koji vam žele dobro!

Često ostajemo zbog ekonomskih razloga. Mislimo da si sami nećemo moći osigurati egzistenciju. Naravno, kao i prethodni razlozi, ni ovaj nije potpuno besmislen, ali ako smo u toj situaciji, onda je mudro poduzeti barem dvije stvari. Jedna je emocionalno napustiti brak tako da nas ne bole svakodnevne povrede i razočaranja, a druga je pobrinuti se osigurati uvjete za bolju egzistenciju u budućnosti. Ili kroz dodatno školovanje ili kroz nalaženje honorarnog posla ili... Važno je pokrenuti se i ne pomiriti sa situacijom koja nas ne zadovoljava.

Poznajem prekrasnu gospođu koja se našla u takvoj situaciji i četiri se godine dodatno školovala ne bi li mogla osigurati bolju budućnost za sebe i svoju djecu. Dakle, posve je razumljivo da se ne želite rastati zbog toga što niste sigurni kako biste mogli prehraniti svoju djecu i sebe, ali to je opravdan razlog za to da se ne razvedete danas, ali nikako nije opravdan razlog da potpuno odustanete od stvaranja bolje budućnosti za sebe i svoju djecu!

Još jedan čest razlog jest strah od samoće. Ljudi često kažu da se ne žele razvesti jer ne žele ostati sami, ali dragi moji, onako iskreno - nije li puno bolnije biti usamljen iako ste u braku? Ako imate nekvalitetan brak, onda se sigurno često osjećate


neshvaćeno i neprihvaćeno, nepoštovano i nevoljeno, a mora se priznati da taj vid samoće, kad jesi u odnosu s nekim, a svejedno si sam, puno otrovnije boli.

Osim svih navedenih i iznimno šturo objašnjenih razloga, često si prodajemo još jeftinije i banalnije razloge ostanka — prava ljubav ionako ne postoji (to kao objašnjava zašto trpimo pravi pakao), pa ipak smo bolji od naših roditelja (kao da su oni postavili neki vrijedan standard), pa barem ne pije (a nije bitno što nemamo kvalitetan odnos ni kad je trijezan), pa ipak smo bolji od Kovačevića (a oni su zadnji iskren razgovor imali prije 26 godina)...

Uglavnom, ne govorim vam što da radite sa svojim životom, ali razmislite želite li ga provesti žaleći za prilikama koje niste ni pokušali iskoristiti? lako vjerujem da jedan dio nas živi vječno, vi ovakvi kakvi sada jeste više nikada nećete postojati. I nije li onda žalosno prodavati si jeftine fore umjesto potruditi se izgraditi kvalitetan život!

Znamo li uopće tko smo ako nekome ne pripadamo?

Nastavljamo s teško probavljivom temom - zašto ostajemo u lošem braku bez budućnosti? Naglasili smo da djeca ne bi trebala biti razlog ostanka jer sigurno ne profitiraju gledajući mamu i tatu kako se ne vole. Tako im sigurno ne dajemo lijepu sliku ljubavi, nego im ostavljamo teško životno nasljeđe.

Rekli smo i da se ne bismo trebali brinuti kako će razvod netko drugi doživjeti jer smo odgovorni samo sebi, a naglasili smo i da ekonomski razlozi ne bi trebali biti trajna prepreka. Često

1 4 4 U R U K A V I C A M A M l J L I O N A K O P R E V R U Ć E

ljudi ostaju u nekom odnosu zato što ne žele biti sami, ali želimo li biti iskreni prema sebi, najbolnija samoća je ona koju osjetite u nekvalitetnom odnosu, zar ne?

Postoji još puno razloga kojima se bezuspješno pokušavamo utješiti, a o jednom se govori iznimno rijetko. Naime, često ne napuštamo loš brak jer je ta uloga supruga ili supruge naš najstabilniji identitet. Osjećamo da ćemo i mi sami nestati ako nestanemo kao nečiji supružnik jer bez tog identiteta jednostavno ne znamo tko smo. Govorio sam već o tome u ovoj knjizi, ali kako je identitet supružnika često i najsnažniji, korisno je napomenuti još nekoliko stvari.

Fenomen identiteta jedna je od središnjih ideja suvremene društvene i filozofske teorije. U svijetu koji se jako brzo mijenja, u kojem svaka generacija ima nova društvena pravila, novu tehnologiju koja bi nam trebala pomoći bolje organizirati život, a često nam upravo ona omogući da se potpuno izgubimo, u svijetu koji vrvi brojnim izvorima nesigurnosti i u kojem više ne vrijede stara pravila, u kojem nema Arhimedove točke koja će nam pomoći odgonetnuti što je dobro, a što loše - logično je da je naš osjećaj identiteta pod velikim udarom.

U stara vremena religija nam je davala osjećaj sigurnosti, nju je smijenila znanost, ali ubrzo smo doznali da ni ona nije imanentno dobra i da nema monopol na istinu. Ovisno o tome kako koristimo znanstvene spoznaje, znanost može ili unaprijediti ili uništiti život. Danas ima nebrojeno puno izvora koji vam govore kakvi biste trebali biti i što biste trebali misliti i činiti s obzirom na spol, društveno ili geografsko podrijetlo, poslovni status...

Od cijelog se tog poluorganiziranog kaosa često sakrijemo u osjećaj pripadnosti nekoj zajednici. Ideja pripadanja nekome


ili nečemu daje nam osjećaj sigurnosti. Da parafraziramo staroga Descartesa: „Pripadam, dakle jesam." Često je upravo taj osjećaj pripadanja bračnoj zajednici naš najsnažniji identitet, pogotovo za žene. Ne brinite, ne tvrdim da su muškarci napredniji, oni samo svoj izvor sigurnosti češće pronađu u poslu, a ne u obitelji. Naravno, ne govorim da ima nešto lose u tome što se osjećamo povezani sa svojom obitelji ili sto nam je posao bitan i si. Problem je kad ne znamo tko smo bez pripadanja toj obitelji ili bavljenja tim poslom. Ako vam je najsnažniji identitet onaj majke, oca, liječnice ili regionalnog upravitelja, to znači da ste dopustili biti definiram onim što radite ili odnosima koje imate s drugim ljudima, umjesto onime što istinski jeste. Naravno, to je lakši put. Puno je lakše osjećati sebe kao majku nego kao Kristinu ili biće koje je stvoreno ljubavlju. Puno je lakše prepoznati sebe kao pripadnika neke tvrtke nego kao Ivana ili biće čiji je smisao živjeti ljubavno. Ali lakši put iznimno rijetko rađa sreću.

Ovo je poprilično velik uvod da bih objasnio glavnu tezu, a ona glasi - često ostajemo u lošem braku zato što nam je teško odreći se tog identiteta jer ne znamo tko bismo bili ako nismo nečiji suprug ili supruga. Bol koja se javi nakon razvoda često nema baš nikakve veze s osjećajem gubitka voljene osobe (jer da se radilo o ljubavi, onda se ne bismo ni razveli), nego s osjećajem gubitka poznatog načina življenja, odnosno poznatog identiteta koji nam je pružao osjećaj sigurnosti, lako nam je iznimno teško, zapravo nam je samo izmaknuto tlo pod nogama. To je zapravo dobro za nas jer bi nas to crvljivo tlo s vremenom progutalo!

Dakle, umjesto da si prodajemo banalne fore kako bismo ostali u tom neljubavnom odnosu, zapravo si samo trebamo priznali da nemamo pojma tko smo bez njega i trebamo pokušat.


stvoriti svoj identitet izvan braka! Vjerojatno nismo znali tko smo ni prije nego što smo ušli u brak, a možda smo se i putem izgubili. Kako god bilo, to je svakako nepoželjna situacija iz koje bismo trebali tražiti izlazak.

Siguran sam da će me neki ljudi pogrešno shvatiti i da će misliti kako sam veliki pobornik razvoda, da nisam svjestan koliko je život kompliciran, da sam preveliki idealist i da ću s godinama sigurno promijeniti mišljenje. Navikao sam na razna pogrešna tumačenja mojega stava da ne treba ostati u braku koji ne može funkcionirati.

Činjenica je da uopće ne navijam za razvode, nego za uspješne veze i brakove. Radeći s ljudima postao sam bolno svjestan koliko loši odnosi naših roditelja utječu na nas. Loš brak naših roditelja utječe na naš doživljaj sebe i na naše prve dojmoveo vezama i životu, a mnogi ih se iznimno teško riješe jer ne smognu snage suprotstaviti se nasljeđu svojih roditelja.

Bolno sam svjestan i da nam naš vlastiti loš brak krade život jer ćemo zgrčenoga srca i želuca uživati u onim područjima koja funkcioniraju, što znači da baš i nećemo uživati.

Uglavnom, doista ne navijam za razvode i uistinu bih bio presretan kada bismo svi u ozbiljne odnose i brakove ulazili s osobama koje volimo i poštujemo i onda se još kontinuirano trudili oko odnosa da zadržimo tu kvalitetnu povezanost. Ali činjenica jest da takvih brakova ima malo i smatram razumnim govoriti o svim štetnim posljedicama neljubavnih odnosa.

Naravno, svi imaju pravo obrušiti se na mene i ustvrditi da imam takve stavove samo zato što ne razumijem kompleksnost života, zato što sam premlad i neiskusan ili da ne razumijem kako je žrtvovanje za druge zapravo poanta braka ili


nešto slično besmisleno. Kad nismo spremni prihvatiti odgovornost za svoj život, često tražimo dežurnog krivca ili se samo obrušimo na onoga tko se suprotstavlja našim uvjerenjima, a svjestan sam da nekima više odgovara obrušiti se na mene, nego doista razmisliti o svojoj životnoj situaciji. Nakon što sam upoznao tisuće nefunkcionalnih brakova kojima smo dopustili da nam ukradu jedan dio života, ali i da našoj djeci otežaju uživanje u životu, držim da je moja odgovornost upozoriti na to, a svatko je slobodan smišljati sve moguće izgovore za svoje životne odabire! Doista samo navijam za uspješne odnose u kojima profitirate i vi i svi oko vas.

Na kraju imam samo jedno pitanje za vas: Imate li doista toliko vremena da živite život za koji znate da nije vaš?


Teorija ljubavi u praksi — KONKRETNI ODGOVORI NA

KONKRETNA PITANJA

Čekajući Njega

Dragi Bruno,

nadam se da mi možeš pomoći. Često čitam tvoje kolumne i vjerujem da ćeš mi pomoći da nešto promijenim jer imam dojam da mi život samo klizi kroz ruke. Zapravo, čini mi se da nisam dovoljno snažna da sama živim kako želim. Kao da samo čekam da se pojavi taj netko poseban, a ne pojavljuje se. Što da radim, mogu li ga nekako prizvati?

josipa

Draga josipa,

opisala si situaciju s kojom se mnogi mogu poistovjetiti.

Često imam dojam da smo stručnjaci u odgađanju življenja. Kao da čekamo da se posloži još jedna kockica i odjednom ćemo krenuti u život, odjednom ćemo disati punim plućima. Uvjereni smo da pravi život počinje nakon što se odselimo ili


promijenimo posao, dobijemo dijete, oženimo se, prekinemo neku vezu, kupimo stan, diplomiramo... Nije važno koji je naš razlog za odgađanje života jer se u pozadini skriva uvjerenje da trenutačno ne živimo pravi život, odnosno da trenutačno ne živimo ono što trebamo. Svaki razlog za odgađanje života, odnosno svaki razlog za neuzimanje maksimuma iz sadašnjeg trenutka je besmislen jer uništava mogućnost sretnog, ispunjenog i ljubavnog života!

Čak i ako je taj maksimum u nekom životnom razdoblju iznimno malen, i dalje bismo ga trebali iskoristiti jer jedino tako možemo napredovati. Jedino tako možemo rasti.

Jedan od najčešćih razloga odgađanja istinskog življenja je i žudnja za partnerskim odnosom, odnosno uvjerenje da ne možemo biti sretni bez partnera. Uvjereni smo da će se sve posložiti kad upoznamo Njega ili Nju. Oni imaju te magične ključeve raja i čim ih upoznamo, sve će sjesti na svoje mjesto.

Ne znam točno kako smo popušili tako očitu besmislicu.

Možda je stvar u bajkama koje završavaju s početkom ljubavne veze i onim slavnim: „Živjeli su sretno do kraja života!" Možda je stvar u kulturi koja inzistira na tome da najveće životne vrijednosti tražimo izvan sebe. Možda je stvar u religiji koja nas prečesto uči da je pravi smisao izvan nas i da ga mi ne možemo samostalno doseći. A možda je stvar u tome što je oduvijek bilo lakše predati odgovornost nekome drugome nego uzeti život u svoje ruke i stajati iza svojih odluka!

Svaka od ovih izjava utječe na raširenost ideje da drugi imaju ključeve našega raja.

Draga Josipa, takvo razmišljanje je apsurdno jer ako odgađaš svoj život, ako ne koristiš maksimum svojih trenutačnih mo


gućnosti, ako ne živiš tako da svakim danom sve više upo- znaješ ljubav i sebe kao ljubavnicu života, nećeš ni moći imati uspješnu ljubavnu vezu s drugom osobom. Nećeš ni privući osobu s kojom možeš imati istinsku ljubavnu vezu ako nisi zaljubljena u sebe. Prvo ti moraš pronaći svoje mjesto u vlastitom životu, živjeti ono što jesi pa ćeš onda imati mjesta i za izvrsnog partnera.

Mnogi tragaju za savršenom ženom ili muškarcem i onda potpuno zaboravljaju da bi od sebe trebali stvoriti savršene osobe, što ćemo u ovom trenutku definirati kao prihvaćanje onoga što jesi i voljenje sebe. Jer ako ti ne prihvaćaš i ne voliš sebe, ne možeš očekivati da ćeš privući čovjeka koji će te znati prihvatiti i voljeti.

Kada naučiš prihvaćati i voljeti sebe, jamčim ti da ćeš privući osobu koja će te znati savršeno voljeti. Naravno, neće sve biti ružičasto, i dalje će biti uspona i padova, ali će vaša ljubav biti savršena jer će biti stvarna i življena!

Dakle, molim te da ne čekaš Njega kako bi počela živjeti, nego da sada živiš ljubav u svim oblicima u kojima je danas možeš živjeti. Uživaj u ljubavi prema svemu što te uzbuđuje. Uživaj u ljubavi prema plesu, prijateljima, nećacima, prirodi, rastu ljubavi prema sebi... Cilj je da od sebe napraviš izvrsnu ljubavnicu života pa se onda obično pojavi i partner, lako ti tada više neće trebati da popuni osjećaj praznine, bit će lijepo s njim živjeti svoju puninu. Sretno!

L J U B A V I O D N O S ) 151

Moram li voljeti sebe da bih voljela druge?

Dragi Bruno,

zbunjena sam. U svim knjigama nailazim na tvrdnju kako moram voljeti sebe da bih mogla voljeti druge, ali čini mi se da se to nikada neće dogoditi do kraja. Moram li čekati da zavolim sebe u potpunosti da bih mogla voljeti nekoga drugog u potpunosti? jer ne želim se pomiriti s nekim koga doista ne volim, a opet, čini se da ću morati jer tko zna kada ću potpuno zavoljeti sebe.

Sanja

Draga moja Sanja,

vjerujem da imam dobre vijesti za tebe, ali znaš mene, prvo moramo napraviti mali uvod. Točno je da je to jedna od najuobičajenijih tvrdnji, iako nisam siguran da mnogi ispravno shvaćaju njezino značenje jer ne zbunjuje samo tebe. Naime, upoznao sam jako puno ljudi koji su uvjereni da prvo sa sobom moraju raščistiti apsolutno sve, da se moraju riješiti svih svojih mana i nedostataka, prihvatiti ili riješiti sve svoje slabosti i da će tek onda biti spremni za ljubav. I onda čekaju, i čekaju, i čekaju, i obično dočekaju... smrt... i to sami!

Za privlačenje osobe koju istinski možeš voljeti nije bitno da si 100 posto oduševljena sobom, jednako kao što nije bitno ni da si 100 posto oduševljena svojim partnerom.Možeš voljeti nekoga, čak i ako nisi oduševljena baš svime u vezi s njim, a bogme ni u vezi sa sobom.

Da izravno odgovorim na tvoje pitanje, ne moraš voljeti sve u vezi sa sobom da bi mogla privući nekoga koga ćeš istin ski voljeti, ali postoji jedan ali. Ipak trebaš imati zdrav odnos

152 u R U K A V I C A M A M l | E I O N A K O P R E V R U Ć E

prema sebi, što uključuje dva ključna elementa. Jedan je da imaš više stvari koje ti se sviđaju u tebi nego onih koje ti smetaju. Drugi je da znaš prihvatiti te stvari koje ti smetaju i da se trudiš nadvladati te slabosti, a kojom će ti to brzinom uspijevati, ovisi o mnogim faktorima.

Dakle, ne moraš biti 100 posto oduševljena sobom, jer bi inače bilo jaaako malo ljubavi u svijetu, ali trebaš biti više oduševljena onime što si već postigla i što si već izbrusila u sebi nego što te žalosti ono što te još čeka.

Naime, većina ljudi više gleda ono što još moraju napraviti nego što osjećaju zdrav ponos i samopoštovanje zbog svega što već jesu napravili u životu. Tako će, naravno, privući osobu kojoj će također više u očima biti one stvari koje vam nedostaju, a ne one koje vam idu u prilog. O tome je već bilo riječi kad sam govorio zašto neke osobe privlače muškarci-projekti pa možda da baciš pogled.

Da bi privukla osobu koja će te voljeti u cijelosti, trebaš u cijelosti voljeti sve izvanredno što si već učinila i truditi se razvijati i dalje. Tako će i njemu u očima, odnosno srcu, više biti one stvari koje su već danas izvanredne u vezi s tobom, a ne one oko kojih ćeš se još trebati potruditi.

Dakle, ne moraš se miriti s nekim koga doista ne voliš, ali ćeš trebati razviti zdrav odnos prema onome što već jesi postigla. Toga će trebati biti više od onog što te još očekuje i tako ćeš moći privući partnera uz kojeg se nećeš morati truditi da se trudiš.

Usto, jedan fantastičan i neočekivan blagoslov jest da se tada neće događati one frustrirajuće situacije kad ne znaš imate li određene probleme zbog svojih pojedinačnih slabosti ili zbog pozitivnih uvjerenja i karakteristika kojih se ne želite odreći i kojih se


ne biste ni trebali odreći. Ako je u tebi dominantniji osjećaj tvojih vrlina na kojima si zahvalna i u vezi s kojima osjećaš zdrav ponos, onda ćeš znati koji je izvor problema i tako nećeš upadati u one iscrpljujuće začarane partnerske krugove vječnog razjašnjavanja i prepucavanja gdje više nitko ne zna tko pije, a tko plaća.

Ali to nije srž tvoga pitanja pa mogu samo još jednom naglasiti dobru vijest - ne, ne moraš u potpunosti voljeti sebe da bi tebe netko volio u potpunosti, iako valja naglasiti da se prava ljubav ne može roditi sama od sebe i da joj doista moraš pripremiti pozornicu na način da imaš zdrav odnos prema sebi. Sretno!

Afera na poslu

Radim već 7 7 godina u jednoj tvrtki i jako sam zadovoljna svojim poslom. Volim ga i ne želim ga mijenjati, ali dogodila mi se afera s mojim nadredenim. Imali smo ljubavnu vezu koja je trajala godinu dana i nedavno smo prekinuli. Meni se više nije dalo biti u toj vezi jer nije vodila ničemu. Danas smo isključivo kolege, više se ne viđamo privatno. Međutim, to je dosta velika tvrtka i pročulo se da smo bili zajedno. Sada me svi ispituju je li to istina. Teško se nosim s tim upletanjima u moj život. Ne želim priznati, jer ne želim da me svi smatraju „šefovom ljubavnicom", ali vidim da se to zna i mislim da će mi biti teško i dalje skrivati istinu. Razmišljala sam dati otkaz, ali posao mi je dobar i uživam u njemu. Pitala sam ga što da radim, a on mi je rekao da ne želi da se to zna, ali mi nije ponudio nikakvu pomoć. Ne znam kako da spriječim ogovaranja i pitanja kolega, ali me više brine kako da se postavim kada krenu te priče.

„Ljubavnica" iz Splita


Draga ljubavnice,

prije nego što odgovorim tebi, dopusti da se obratim svima ostalima. Naime, u povijesti čovječanstva zabilježeno je točno nula (brojkom 0) slučajeva dugoročnih seksualnih afera na poslu za koje se nikad nije doznalo. Možda sam malo pretjerao s brojkom, ali mislim da me razumijete. Dakle, nije pitanje hoće li vaši kolege doznati za nju, nego kako i kada će doznati. Čak i da su potpuno slijepi pa ne primjećuju drugačiji govor vaših tijela, čak i da su potpuno gluhi pa ne čuju drugačiji ton vaših razgovora, čak i da se ljudi prestanu baviti životima drugih, a time se bave najčešće da se ne moraju baviti svojim, čak i da nikad niste zaružili s nekim drugim kolegom i u tri ujutro podijelili one čudne iskrene trenutke s nekim u koga u normalnim okolnostima ne biste imali povjerenja, čak i da Snjeguljica oživi i uda se za osmog patuljka, čak ni tada ne biste mogli izbjeći širenje takve informacije. Uglavnom, preporuka za sve koji se upuštaju u taj nezahvalni teritorij uredskih ljubavnih veza - budite uvjereni da će vaši kolege kad-tad doznati i spremite se za to.

Posvetimo se sad tvojoj situaciji, lako je to teško priznati, iako će sigurno biti teško nositi se s etiketom „šefove ljubavnice" jer se uz nju obično vežu i krasni epiteti „nesposobne glupače koja je sve postigla preko kreveta", ti to zapravo ne možeš izbjeći. Kao što si i sama rekla, pročulo se da ste bili zajedno, priče već jesu krenule, ljudi već znaju za to, a većina se doista obožava baviti drugim ljudima, tako da su ovakve priče omiljena vrsta distrakcije.

Meni je dosadno baviti se ljudima koje ne poznajem i donositi ikakve zaključke o njima bez detaljnog upoznavanja njihove životne situacije, ali to mišljenje ne dijelim s mnogima jer većina ljudi jednostavno obožava olajavati ljude koje ne poznaju


dovoljno da bi donijeli ikakav zaključak o njima. Većina ljudi voli misliti da je stvarnost crno-bijela, vole osuđivati jer se tako osjećaju nadmoćnije, a pogotovo vole ovakve pikanterije.

Dakle, kolege će pričati i to ne možeš spriječiti, a možeš tek djelomično kontrolirati tako da im daš sadržaj koji ti želiš. Ako priznaš da se dogodilo i da to sigurno nije bila tvoja najbolja odluka (a sudeći po nedostatku ogorčenosti nije bila ni najlošija), ali se eto dogodilo, možeš kontrolirati barem dio sadržaja njihovih razgovora. Realno, jedan dio navedenih epiteta sigurno ćeš dobiti, ali to je neizbježno. Ovako kontroliraš bar dio ljudi koji žele biti korektni.

Jednom sam iznio ideju da svatko ima pravo biti u krivu i da se u životu ne stignemo baviti ispravljanjem krivih drina (kojih će uvijek biti) jer tako ne stignemo ploviti pravima. Dakle, neki ljudi imat će apsurdna mišljenja o tebi i to ne možeš izbjeći, to je život. Sve za što se ti, i svi mi ostali, možeš pobrinuti jest da ljudi koji su ti bliski, koje ti smatraš svojima, znaju pravu tebe i prihvaćaju te. Što se tiče brojnosti, ti su ljudi uvijek u manjini jer jednostavno ne možemo imati bliske odnose s većinom ljudi u svom životu. Bez obzira na to što ih nema puno, oni predstavljaju pravu vrijednost života i njihova je dragocjenost svakako veća od mišljenja usputnih ljudi s kojima nisi bliska. Ti sad procijeni ima li smisla i dalje negirati ono što svi znaju da se dogodilo (što negiranje čini pomalo apsurdnim) ili je bolje kontrolirati barem dio sadržaja. Ali najvažnije je zapamtiti da riječi imaju težinu ovisno o tome tko ih izgovara. Ako se radi o mišljenjima ljudi koji te poznaju i koji svojim životom pokazuju da znaju živjeti, onda njihove riječi imaju težinu. A ostale prepusti njihovim pričicama. Ionako su šuplje!

156 U R U K A V I C A M A M l ] E I O N A K O P R E V R U Ć E

Koliko često bismo se trebali seksati?

U vezi sam tri godine, dečko i ja živimo skupa i super se slažemo, jedino što nije tako super je da ima sve manje seksa. I ni jednom od nas to ne fali.

Pretvaramo li se u stari bračni par ili je to posve normalno kod parova koji dijele svakodnevni stresni život? Ne sviđa mi se ni jedan drugi muškarac, jednostavno mi se želja za seksom lagano gasi, a on ne inzistira na njemu, je li to u redu sve dok je nama u redu ili je to ipak neki znak za uzbunu?

Lidija

Draga Lidija,

nedostaju mi neki podaci za kvalitetnu procjenu, ali probat ću ih istaknuti u odgovoru pa vi procijenite koliko se to odnosi na vašu životnu situaciju. Npr. zanimalo bi me privlači li vas on kao osoba i imate li drugih područja života u kojima ispolja- vate svoje strasti, i vi sami i zajedno s njim. Naime, u čemu je stvar?

Strast je nužna za svaku uspješnu ljubavnu vezu. Čak i ako imate ljubavnu vezu s morem, opet je nužno da vas more strastveno vuče prema sebi, zar ne? Možete imati ljubavnu vezu s plesom pa ćete imati nezadrživu želju svoje emocije i doživljaje izraziti kroz pokret. Strast je nužan dio svakog uspješnog odnosa.

E sad, ne postoji unaprijed definirana količina fizičke strasti koja bi podrazumijevala zdrav seksualni život. Neki ljudi imaju jači libido, neki slabiji i to je posve u redu. Neki imaju aktivan libido (u smislu da će češće inicirati seks), a neki reaktivan (u smislu da će većinom samo reagirati na svog partnera i najčešće će njihov partner trebati napraviti prvi korak). Kombinacija


aktivnog i reaktivnog libida je u redu i ako ste se tu pronašli, možete imati zdrav seksualni i ljubavni život. Dakle, oni s aktivnim libidom mogu biti u uspješnim vezama s ljudima koji imaju reaktivni, ali nije dobra kombinacija ljudi koji imaju jak s onima slaba libida. Ako oboje imate slabiji ili jaki, to je u redu. Dok strast postoji i dok ste oboje zadovoljni njezinom količinom, vaša veza nije u problemima.

Dakle, svaki par samostalno procjenjuje koliko im je seksa dovoljno. Ako oboje imate slične standarde i potrebe, odnosno ako ni jednom ni drugom ne nedostaje seksa, a imate drugih životnih područja u kojima živite svoje strasti, sve je u redu.

Moram napomenuti da je u zdravoj ljubavnoj vezi apsolutno ključno dijeliti i neke druge strasti. Recimo, da oboje obožavate iste knjige i onda sa žarom prepričavate dojmove ili da strastveno podijelite svoje dojmove oko nekog filma ili predstave. Iskreno, te će vas strasti više učvrstiti od seksa.

Bitno je da neke aspekte života dijelite sa žarom. Ako tog žara nema ni u krevetu ni u dnevnoj sobi, onda to jest znak za uzbunu. Tada se vjerojatno, kao i brojni parovi, pretvarate u funkcionalne cimere ili brata i sestru, a samo vi možete odlučiti zadovoljava li vas to.

Je li ljubomora dobra za vezu?

Dragi Bruno,

zanima me tvoje mišljenje u vezi ljubomore. Moj je dečko jako ljubomoran i tvrdi da je to dobro za vezu jer time pokazuje da mu ja mnogo značim, a meni je njegova ljubomora velik teret


na leđima. Čak mu smeta i kad normalno razgovaram s drugim muškarcima. Nisam koketna osoba, ali jesam otvorena i ljubazna i neopterećeno ću razgovarati i s muškarcima i sa ženama. Molim te da mi odgovoriš — tko je u pravu?

Irena

Draga Irena,

nije moje da ti odgovorim tko je u pravu. Mogu ti ponuditi svoje mišljenje, a na tebi je da procijeniš što za tebe ima smisla. Ali, što god ja mislio o ljubomori, činjenica je da će vam različiti stavovi o bitnim stvarima sigurno stvarati probleme u vezi. U Ljubavologiji sam detaljno govorio o tome zašto je za sretan partnerski odnos bitna kompatibilnost. Bitno je da imate slične stavove o ključnim stvarima. Bitno je da imate slična razmišljanja o religiji, ljubavi, prevari, životu uopće... Ne morate biti isti, uostalom, ni ne možete biti isti, ali je nužno da imate slična ključna uvjerenja jer tako imate stabilne temelje za izgradnju dugoročno kvalitetnog odnosa. Recimo, meni je bitno da moja supruga ne uzima sebe zdravo za gotovo, bitno mi je da je aktivna u životu, bitno mi je da zna da je ljubav moguća i da nema rok trajanja, jer i ja imam takve poglede. A dijelimo i mišljenje u vezi ljubomore.

Naime, meni se čini da ljubomora nije pokazatelj da je nekome stalo do partnera, nego da je nesiguran u sebe i vezu. Većina ljudi se definitivno neće složiti sa mnom i to zato što rade kardinalnu, a sveprisutnu pogrešku u razmišljanju. Oni u promišljanje života polaze od pretpostavke da trebaju opravdati svoje stavove, odnosno, polaze od pretpostavke da su u pravu. Moja je strategija uvijek bila drugačija. Ja sam se trudio otkriti što stvara sreću, odnosno što znaju ljudi koji su sretniji i mudriji od mene pa sam se to trudio razviti. Trudio sam se


biti sigurniji, mudriji, Ijubavniji, snažniji, više svoj... Želio sam da mi se dokaže kad griješim jer sam to shvaćao kao pomoć u svom sazrijevanju. Uglavnom, većina ljudi ne razmišlja tako pa zbog krhkog samopouzdanja koje ne namjeravaju razvijati žele samo naći opravdanje za svoje stavove. Dok je meni bilo bitno sebe prilagoditi istini, oni će istinu prilagođavati sebi.

Tako će mnogi nalaziti ovakva i slična opravdanja za ljubomoru. Na taj način žele opravdati svoje osjećaje, misli i djela s obzirom na to da većina ljudi osjeća ljubomoru u svojim odnosima. Umjesto da pokušaju vidjeti je li ljubomora doista dobra za njihov život, povećava li ona kvalitetu njihovih odnosa i ako shvate da nije dobra, pokušaju naći rješenje za nju, većina će ljudi samo tražiti opravdanje. Takvo traženje izgovora iznimno je čest misaoni proces kojeg mnogi nisu svjesni, a stvarno nas vodi u očajno životno stagniranje.

Meni se čini da je ljubomora, koja obično dolazi u paketu s posesivnošću, znak nesigurnosti i nepovjerenja i to ne samo u partnera nego i u sebe. Čini mi se da je ta osoba nesigurna u vezi sebe i onda se ta nesigurnost projicira na vezu, odnosno na partnera. Glavni razlog tome je želja da se skrene pozornost sa stvarnog problema jer za rješavanje stvarnog problema nema ni interesa.

Dakle, iz moje perspektive, za tebe nije baš nikakav problem što imaš normalan i neopterećujuć kontakt s drugim muškar cima, ali to jest problem za vašu vezu ako je tvoj dečko ljubo moran. Smatram da time pokazuje svoju nesigurnost i da bi se time trebao pozabaviti. Griješe svi koji smatraju da su drugi ljudi izvori njihove nesigurnosti jer čak i da netko pridonosi našem osjećaju nesigurnosti, rješenje je ionako u nama, a ne u njemu. Rješenje je u drugačijem odnosu prema sebi i živo

1 6 0 u R U K A V I C A M A M l ) E [ O N A K O P R E V R U Ć E

tu uopće, a dokle god lajemo na krivo drvo, ne možemo voditi pravi život!

Dakle, različiti pogledi na ljubomoru će vam i dalje stvarati probleme koje nećete moći ignorirati. U tekstu sam skicirao neke korake koji vam mogu pomoći, iako treba znati da ljudi teško mijenjaju svoja uvjerenja o ovakvim stvarima. Nije nemoguće, ali će sigurno biti teško.

Želim vam sreću!

je li ljubomora pokazatelj da je nekome stalo do nas?

Dragi Bruno,

pročitala sam tvoju prošlu kolumnu i nisam sigurna da se mogu složiti s tobom. Naime, moja je situacija totalno suprotna jer živim s dečkom koji kao da nikad nije ni čuo za ljubomoru! Znam da možda zvuči apsurdno i da će mnogi reći kako bih trebala biti sretna, ali ja se osjećam zanemareno i nevidljivo, lako ne osjećam ama baš nikakvu potrebu koketirati i zavoditi druge muškarce, ponekad to učinim samo kako bih izazvala njegovu reakciju, ali10 se ne dogada. Htjela bih osjetiti ljubomoru i strast u njemu, htjela bih osjetiti da će se boriti za mene, za našu ljubav, želim znati da mu je stalo jednako kao meni. A ja imam osjećaj da bi on čak i na moju izjavu: „Dušo, ja više ovako ne mogu, mislim da je gotovo", mirno i bespomoćno slegnuo ramenima i rekao: „Ako11 tako misliš, ne znam što bih ja još mogao reći."

Hvala ti. Očajna Maja


Draga Majo,

hvala ti na pitanju. Siguran sam da će odgovor rasvijetliti i tvoje i tuđe upitnike koji su se pojavili nakon prošle kolumne. Ljubomora je tema koja obično izaziva dosta rasprava i o kojoj svi imamo mišljenje jer smo se svi susreli s njome. Odmah moram napomenuti da ti se dijelovi mog odgovora neće svidjeti, a tebe molim da samo pokušaš razmisliti o tome. Smatram kako nije mudro unaprijed odbaciti moje argumente samo zato što ne dijelim tvoje mišljenje. Prvo prouči te argumente, a nakon toga ponovno evaluiraj svoja uvjerenja. Možda ćeš ih promijeniti, a možda i nećeš, ali važno je uzeti u obzir suprotne argumente jer inače nema smisla postavljati pitanja.

Uglavnom, opisala si odnos koji ne samo da nema ljubomore nego nema ni strasti. Problem nije u nedostatku ljubomore, nego u nedostatku strasti i želje za odnosom, a vjerujem da jedno može postojati bez drugoga ako je osoba sigurna u sebe i vezu. Primijetio sam da ti to dvoje izjednačavaš jer si spomenula te riječi u istom dahu, a meni se čini da to ne mora biti slučaj. Mislim kako je moguće da nam bude jako stalo do nekoga, da osjećamo iznimnu strast prema toj osobi, naravno i ljubav, ali da svejedno ne moramo osjećati ljubomoru.

Prije nego što krenemo dalje, moram spomenuti onaj dio koji ti se neće svidjeti jer ga vjerojatno iščekuješ i to te možda pri ječi da otvoreno čitaš ove retke. Naime, tvoj način privlačenja pažnje je tipičan za djecu. Naravno, prakticiraju ga i brojni odrasli ljudi, ali samo oni koji nisu zreli. Djeca privlače pažnju tako da rade gluposti pa gledaju reakcije drugih. Nazvao sam to glupostima jer si ti sama rekla da inače nisi koketna i d.i to radiš samo da izazoveš bilo kakvu reakciju, što sigurno nij<> najzrelije što si ikada učinila, ako me razumiješ. Odrasli ljudi trebali bi spremno razgovarati o onome što ih muči i nakon

162 L I R U K A V I C A M A M l ( E t O N A K O P R E V R U Ć E

što to utvrde, truditi se naći rješenje. U vašoj situaciji to bi značilo otvoreno porazgovarati o vezi i otkriti ima li dovoljno onoga što vas spaja. Imate li dovoljno materijala za kvalitetnu vezu? Govore li vaše misli, osjećaji i djela da ste jedno za drugoga?

To su odgovori do kojih dolazite sami. Ono što ja mogu reći jest da ako i imate dovoljno onoga što vas spaja, to trenutačno niste osvijestili. Mislim da se najdivnija pažnja ukazuje partneru tako da voliš njegovu ljepotu, ono što on jest (umjesto da privlačiš pažnju nekakvim kerefekama). U kvalitetnim se vezama ljudi spontano oduševljavaju jedno drugim, ne moraju se truditi da se trude oko veze, druga se osoba osjeća prihvaćeno, cijenjeno i voljeno i to je potvrđeno djelima, a ne samo riječima. Naravno, do toga se ne dolazi jednostavno i obje strane trebaju znati voljeti i poštivati sebe i druge. To je ujedno i objašnjenje zašto ima toliko malo kvalitetnih veza.

Drugim riječima, njegovo reagiranje na tvoje provokacije ne bi značilo da mu je stalo, nego da je nesigurni mužjak koji treba naoštriti rogove da se bori za svoju infantilnu ženku, a takvo je ponašanje možda smisleno za jelene, ali sigurno nije za ljude.

Ako mu je usitinu stalo i ako imate dobre temelje za sretnu vezu, onda će se to manifestirati u uživanju u zajedničkim aktivnostima, u strasti prilikom dijeljenja iskustava, u razumijevanju svog partnera kroz pogled ili gestu. Također je važno da istinski prihvaćate različitosti, a ne da ih samo tolerirate, jer ako vas Irustriraju međusobne različitosti, to znači samo da nemate dovoljno sličnosti i da će biti nemoguće stvoriti vezu u kojoj ćete biti sretni.


Na tebi je da procijeniš - imate li dovoljno sličnosti koje još niste osvijestili ili ste jednostavno suviše različiti? U svakom slučaju, preporučujem iskren i otvoren razgovor da vidite koje su karte na stolu. Sretno!

Ne znam što da radim sa svojom prijateljicom

Dragi Bruno,

imam prijateljicu koja mi je jako draga, ali sve mi je teže biti joj dobra prijateljica. O čemu god da pričamo, uvijek preuzme razgovor. Ako ja krenem o tome kako sam se provela na svome godišnjem, ne dopusti mi ni da završim i odmah mi počne pričatio svome godišnjem. Mene zanima kako je i njoj bilo, ali želim j ja ispričati kako je meni bilo. Mislim, u prijateljstvu se treba i govoriti i slušati, zar ne? I želim je slušati. Samo ne želim da ja stalno slušam. Što da radim?

Iva

Draga Iva,

po svemu sudeći, tvoja prijateljica je jajakavac! Znam da n< postoji taj termin, ali tako nazivam ljude kojima kronično nedostaje pažnje, kojima kronično nedostaje da ih netko čuje, .» zapravo žude za priznanjem i uvažavanjem. Zovem ih jajakav cima jer većinu svojih rečenica započinju: „Ja se sjećam kako sam ja..., ja sam tamo bila..., ja mislim da..., ja sam oduvijd« smatrala..." Ja, ja, ja, ja...

1 6 4 u R U K A V I C A M A M l ] E I O N A K O P R E V R U Ć E

Oni su jednostavno „neispričani" i često se stječe dojam da bi mogli pričati i pričati, samo da ih netko sluša. Gotovo nikad ne postavljaju potpitanja, a često će vam postaviti neko pitanje samo zato jer žele da vi to isto pitate njih. A ako ih ne pitate ono što žele, jednostavno će početi pričati sami. Ako se slučajno ne složite s njima oko nečega, bit će uvjereni da je to zato što ih ne razumijete, što je njihov dominantan osjećaj. Misle da ih drugi ne razumiju, jer da ih razumiju, onda bi im sigurno pružili više podrške. Ali naravno, to je pogreška u razmišljanju kojih imaju dosta. Posve je moguće da nekoga uistinu razumijemo, ali da se ne složimo s njime jer imamo drugačija životna uvjerenja.

Često imam dojam da čak i ako na trenutak preuzmemo riječ, kao da samo čekaju da uzmemo novi udah kako bi se oni mogli ubaciti i nastaviti svoju priču. Zbog toga što imaju osjećaj da su neshvaćeni, često gaje i određenu dozu ogorčenosti prema okolini. Na površini se čini da je sve u redu, ali čim se dogode prve nesuglasice, optužuju sve i svakoga za sve i svašta, tako da ćemo često dobiti porciju koja je zapravo išla njihove roditelje prije 15 godina, ali to je tako. Na nama je da to prihvatimo ili pronađemo neki oblik druženja koji nam odgovara.

Svi imamo nekoliko takvih ljudi oko sebe. Ili kao članove obitelji ili kao prijatelje, a još češće kao poznanike jer je s takvim ljudima jako teško održavati prijateljstvo. Razumijem da ti je stalo do tvoje prijateljice, jednako kao što razumijem i da prijateljstvo među vama nije moguće jer se ono treba sastojati od međusobne potpore, slušanja i uvažavanja te uzajamnog poštivanja, a ne od jednostranog halapljivog grabljenja pažnje.

(.esto mislimo da pomažemo takvim osobama ako im poklonimo jedno svoje poslijepodne u kojem se oni stvarno mogu ispričati, ali molim te da razmisliš o tome. Bi li pomagala narkomanu tako da mu daš njegov dnevni fiks? Jer upravo se o


tome ovdje radi. Njoj je potreban dnevni fiks pažnje, koji najčešće dobiva igranjem uloge žrtve i uistinu će se lakše osjećati to poslijepodne, ali sutra će joj ponovno trebati nova doza. Doista je ista situacija kao i s bilo kojim drugim ovisnikom. Radit će sve i svašta da bi dobila potrebnu pažnju, a igranje žrtve najčešće pali.

Naravno da je tvoje pravo imati odnos kakav god želiš. Samo razmisli dobiva li itko na ovaj način nešto dragocjeno. Njoj pružaš samo jednodnevni fiks, a ti si iscrpljena jer stalno puno više daješ nego što primaš. To ne možemo nazvati prijateljstvom i logično je da te to emocionalno izmori. Naravno, posljedica toga jest da onda ni bogatijim osobama ne možeš dati onu najkvalitetniju sebe jer si jednostavno iscrpljena.

Koje je rješenje za nju, ne znam. Ne znam je li uopće svjesna da bi trebala krenuti u potragu za kvalitetnijim izvorom pažnje i potvrde svoje vrijednosti. Ne znam dovoljno o vašem odnosu da procijenim bi li joj ti uopće mogla ukazati na to. Sigurno je ne bi trebala voditi kroz taj proces, ali ako te može čuti (za što ne postoje velike šanse), možda joj možeš bar sugerirati da negdje postoji problem.

Čisto da se razumijemo, naravno da je dio svakog prijateljstva i podrška u teškim trenucima, ali meni se čini da pravo prijateljstvo odlikuju zajednička slavlja uspjeha i potpora ljepote u nama. Znate onu: ,,U teškim se trenucima poznaju pravi prijatelji." Ne bih se baš složio s tom tvrdnjom jer mislim da se pravi prijatelji odlikuju time da zajedno uživate onda kad je sve u redu, da vam poklone dio svoje ljubavi i pažnje kad nas život ne prisili na to. Kad nam zapravo ne treba, nego kad želimo zajedno ukrasiti neki trenutak. I u tome se otkriva pravo prijateljstvo. Lakše je biti nekome potpora u teškim trenucima. Puno je teže znati slaviti kad je sve u redu.

1 6 6 U R U K A V I C A M A M i J E I O N A K O P R E V R U Ć E

No, bilo kako bilo, još nisam upoznao jajakavca koji zna biti prijatelj. Sve dok ne pronađu zreliji osjećaj vlastite vrijednosti, čini mi se da je s njima nemoguće formirati pravi prijateljski odnos.

Uglavnom, nadam se da sam ti barem malo pomogao u razumijevanju tvoje prijateljice, a kao i uvijek, odluka je na tebi što ćeš učiniti!

Zašto nas neki ljudi jednostavnone mogu čuti?

Dragi Bruno,

moram ti opisati situaciju koja me jako muči. Imam sestru koja ima nekih životnih problema i pokušavam joj pomoći kako god mogu. Često mijenja raspoloženja, jedna je psihijatrica rekla da je u depresiji, malo radi, malo ne radi jer teško zadržava posao, a u vezi je s nekim tipom i sve to čudno izgleda. Sigurno nije sretna s njim, a ne odlazi.

Danas me je nešto razbjesnilo, ja joj već mjesecima govorim kakav je to tip i ona ne trza, a onda danas sretne nekog poznanika koji zna tog lika i kaže joj tu istu stvar koju joj ja govorim i njega posluša i čuje. Kako je to moguće?

Vesna

Draga Vesna,

siguran sam da nam se svima dogodilo da nas netko ne čuje. Možemo se mi truditi koliko god želimo, možemo pokušavati


istu stvar reći na neki drugačiji način, možemo pokušati biti mekši ili oštriji, taktičniji ili izravniji, aii svejedno nećemo doprijeti do druge osobe. A onda nas šokira kada kasnije shvatimo da je ta druga osoba reagirala na te iste riječi koje joj je uputio netko drugi. Apsolutno iste riječi. Nas nije čula, ali tu drugu osobu jest. U čemu je stvar? Mrzi li nas? Možda nas ne poštuje? Sluša li nas uopće? Kako bismo to mogli promijeniti?

Idemo prvo vidjeti zašto se to događa, a tek onda što možemo učiniti u vezi s tim.

Jedan mogući razlog zašto naše riječi neće imati potrebnu snagu je zato što svojim djelima ne stojimo iza njih, a drugi zato što je naš odnos prečesto opterećen raznim povredama iz prošlosti pa se ne možemo samo tako prepustiti drugoj osobi. Naravno, osim ovih razloga, posve je moguće da nas netko neće čuti ako nije spreman za to, ako svoje probleme želi sakriti ispod tepiha ili si., ali onda će u tim situacijama ignorirati sve ljude, a ne samo nas. Sada bih se želio pozabaviti idejom zašto ćemo neke ljude čuti, a neke nećemo.

Naime, činjenica je da će riječi drugačije zvučati, ovisno o tome tko ih izgovara. Ista rečenica: „Osjećam duboku zahvalnost". ili pak: „Mislim da bih mu trebala oprostiti", zvuče potpuno drugačije od osoba koje znaju osjećati zahvalnost ili koje znaju oprostiti, nego od onih koje to ne znaju. Naše će riječi i rečenice biti snažne i efektne ako svojim djelima stojimo iza njih. Inače će biti samo prazne riječi koje će ostaviti slab ili nikakav dojam na druge.

Česta je to situacija u odgoju. Majka koja ne poštuje sebe ne može ostvariti nikakav bitan utjecaj na svoje dijete kada mu govori da mora poštivati sebe. Otac koji ne voli sebe naići će na zid ako pokušava svoje dijete naučiti da treba voljeti i cije

1 6 8 U r u k a v i c a m a m i i e I O N A K O P R E V R U Ć E

niti sebe. Riječi imaju neko značenje same po sebi, ali većinu njihove težine i značenja im dajemo mi koji ih izgovaramo. Riječ „ljubav" će dobiti svoje puno značenje ovisno o tome tko je izgovora. Isto je i s riječima kao što su poštenje, istina, divljenje... ma zapravo sa svim riječima koje aktivno sudjeluju u tkanju života. To je nešto manje izraženo kod riječi koje opisuju predmete (lonac, stolica, krevet...) i tu je gotovo nevažno što mi mislimo o tome da bismo primjereno prenijeli neku informaciju. Ali kod ključnih riječi, kod ključnih životnih ideja, tu ćemo upravo mi zaokružiti bit određene riječi te joj dati zasluženu težinu ili će iz naših usta zvučati kao bezukusna slučajna nakupina slova.

Djela, uvijek su važna djela. Ako svojim djelima stojimo iza svojih riječi, one će imati snagu! U suprotnom, više bismo se trebali posvetiti činjenju, a manje govorenju što se treba učiniti!

Posvetimo se drugom razlogu pa će možda biti još jasnije na što mislim.

Vjerujem da je taj prvi razlog mnogima poznat. Drugi najčešći razlog zašto nas netko jednostavno ne čuje nešto je neuobi- čajeniji i o njemu se ne govori tako često. Naime, radi se o činjenici da sve ono što mi nekome kažemo ta osoba čuje kroz prizmu našega dotadašnjeg odnosa. Drugim riječima, ako s nekime imamo emocionalno naporan odnos, ako se dobro sjećamo nekih povreda ili izdaja, bit će nam nemoguće objektivno uzeti u obzir čak i njihov dobronamjeran savjet.

Dio nas nije siguran treba li vjerovati toj osobi, hoće li nas opet povrijediti ako je poslušamo, hoće li opet iznevjeriti naše povjerenje i onda reagira naš unutarnji (najčešće nesvjesni) obrambeni mehanizam koji jednostavno zamagli ono što ta osoba izgovori.


Ovakve su situacije iznimno česte u obiteljskim i partnerskim, ali čak i u prijateljskim odnosima ako su bili turbulentni. Prijašnji događaji i naši doživljaji tih događaja određuju kako ćemo nešto danas doživjeti. Možemo se truditi koliko god želimo, možemo pokušati biti objektivni, ali ti će prijašnji događaji i dalje upravljati našim umom i srcem. Ne možemo si narediti da ih ignoriramo. Možemo eventualno pokušati zaliječiti svoje rane i naučiti nešto od te boli iz prošlosti, ali dok to ne učinimo, sve što nam kaže ta osoba koja nas je povrjeđivala, čut ćemo kroz prizmu boli, čak i kada se radi o dobronamjernom savjetu.

Vesna, ovo vrijedi za sve turbulentne, emocionalno nabijene odnose u kojima je bilo dosta uspona i padova, a vrlo je vjerojatno da tvoj odnos sa sestrom spada u tu kategoriju jer se u pismu osjeća dosta zamjeranja, ljutnje i nerazumijevanja. Logično je da je u takvim odnosima narušeno povjerenje, logično je da ne možemo zakoračiti u novi dan kao da se ništa nije dogodilo, logično je da prijašnja iskustva utječu na to kako ćemo doživjeti današnja i to jednostavno trebamo prihvatiti. Protiv toga se ne isplati buniti jer je to nemoguće promijeniti. Umjesto žaljenja, energiju trebamo usmjeriti na zacjeljivanje rana tako da im ne dopustimo da vode naš život. Ali dok ih imamo, moramo biti svjesni da će utjecati na nas!

Zato član obitelji može iznimno rijetko biti generator nečijeg oporavka. Jedna je stvar što im najčešće, unatoč dobroj namjeri, nedostaje stručnosti i objektivnosti. Drugi veliki problem jest to što su njihove riječi obojene njihovim odnosom u kojem najčešće nema dovoljno povjerenja jer je bilo previše povreda u prošlosti. Dakle, članovi obitelji mogu nam pružiti podršku, prihvatiti nas kakvi jesmo, ali će nas rijetko moći kvalitetno usmjeravati i tome je nekoliko razloga. Jedan je taj što nas često gledaju kroz svoje specifične naočale i govore nam ono


što bi bilo za njihovo, a ne za naše dobro. Drugi je razlog da im doista često nedostaje stručnosti ili životne mudrosti. Treći je da je naš današnji odnos opterećen prijašnjim povredama i doista je iznimno teško objektivno čuti.

To znači da će biti dosta situacija kad će čak i neznanac s apsolutno istim riječima koje bismo i mi koristili lakše doprijeti do člana naše obitelji jer postoji veća šansa da će tog neznanca objektivnije čuti, s obzirom na to da njihov odnos nema tu opterećujuću prošlost! To, draga moja Vesna, jednostavno trebaš prihvatiti kao životnu činjenicu koju ne možeš i ne trebaš promijeniti.

Bilo kako bilo, ako želiš išta lijepo i nadahnuto poručiti bilo kome, najbolje bi bilo poručiti im to vlastitim djelima pa će riječi imati maksimalno veliku šansu prodrijeti do njih!

Kako ću pomoći prijateljici?

Dragi Bruno,

imam prijateljicu koja mi je jako draga, ali ne može izaći na kraj sa samom sobom. Često se osjeća loše i onda nazove mene i ja je mogu utješiti, ali ne znam joj stvarno pomoći. Često od mene traži da joj kažem što treba učiniti, ja joj kažem jer joj ne želim dodatno otežati, ali nisam sigurna da je to najbolja stvar. Obje smo u tridesetima i čini mi se da bi ona trebala sama donositi odluke, ali ne znam kako će joj to uspjeti. Ne znam kako da je odbijem kad treba moju pomoć, a nema mnogo podrške sa strane. Molim te za neki savjet.

Ivana


Draga Ivana,

ovo je česta situacija jer svi mi želimo pomoći prijateljima koji se nađu u teškoj životnoj situaciji. Naravno da ti ne može biti svejedno kad te nazove prijateljica i traži pomoć. I nitko od nas ne voli govoriti „ne" ljudima koji su nam dragi. Svejedno, ponekad je to najbolja stvar koju možemo učiniti. Ne sumnjam u tvoju dobru namjeru i u to da se doista trudiš pomoći.I sama činjenica da si mi postavila pitanje pokazuje da tražiš najbolji način na koji joj možeš pomoći.

Meni se čini da nitko ne bi trebao drugima govoriti što da rade sa svojim životom ili što da učine u konkretnoj situaciji. To se odnosi na prijatelje, ali i na terapeute, psihijatre, svećenike, duhovne učitelje, „vidovnjake"... Zapravo se odnosi na sve ljude, a pogotovo je važno za one koji rade s ljudima. Upoznao sam previše životnih invalida koji više ne znaju samostalno donositi odluke jer su njihovi psihijatri, duhovni učiteljčići i razni dušebrižnici donosili odluke umjesto njih i tako ih naviknuli na to da ne trebaju razmišljati.

I meni često pišu ljudi želeći da im jasno kažem što moraju učiniti sa svojim poslom, brakom ili odnosom, ali nikada ne uslišim njihove želje. Eventualno ponekad mogu dati širu sliku, postaviti neka pitanja kojih se ne bi sami sjetili, spomenuti koje su posljedice određenih odluka, ali nije moje da odlučujem što netko treba napraviti. Jednom sam napravio iznimku zato što je tada to bilo pitanje života i smrti, ali u ostalih nekoliko tisuća situacija nisam ni trznuo jer znam da bi se kratkoročno osjećali bolje budući da bi „znali" što tre baju uraditi, ali nakon nekog vremena doista bih ih učinio životnim invalidima. Svjestan sam da se mnogi stručnjaci toga drže samo deklarativno, ali ne i u praksi i zato sam posebno osjetljiv na to.

1 72 U R U K A V I C A M A M l | E I O N A K O P R E V R U Ć E

Slična su pravila i u prijateljskom odnosu. I tu smatram da nije produktivno reći nekome što treba učiniti u određenoj situaciji. Čak i kad nas izravno pitaju, mislim da je bolje reagirati protupitanjem: ,,A što ti misliš da bi trebala uraditi." Ako nam kažu nešto u stilu: „Pa da znam, ne bih te ni pitala", najmudrije je uskratiti im odgovor i eventualno postavljati nesugestivna pitanja koja će im pomoći da otkriju što bi bilo najmudrije za njih. Nesugestivna pitanja znače da nema pitanja u stilu: „Ne misliš li da bi ga trebala nazvati i reći kako se osjećaš?" nego valja postavljati takva pitanja da osoba sama dođe do odgovora što bi trebala učiniti.

Također, ako nakon vašeg prvog protupitanja odgovori nešto u stilu: „Hm, pa ovaj... možda bih mogla... ne znam... javiti mu se... ili ne, jer tko zna kako će to doživjeti, a i strah me je... ali ipak... ma zapravo ne...", ni tada ne bismo trebali izražavati svoje mišljenje jer je iznimno štetno kada netko zapostavi čitav proces razmišljanja i kada želi prenijeti odgovornost za vlastite odluke i život na nekoga drugog. Znam previše psihijatara, tzv. duhovnih učitelja i raznih terapeuta koji odlučuju o svemu u životu svojih klijenata, učenika i pacijenata - od toga da se moraju razvesti ili promijeniti posao do toga gdje bi trebali živjeti ili kakve pločice da kupe za kupaonicu, a to smatram tragičnim i kriminalnim. Ali vratit ću se na tvoje pitanje.

Također, mislim da na izravno pitanje nije mudro odgovarati u stilu: „Pa ja bih u tvojoj situaciji učinila..." Svjestan sam da mnogi traže upravo takav savjet i da ga je uobičajeno davati, ali vjerujem da će rijetko biti primjenjiv. Naime, nije važno što bismo mi učinili u istoj situaciji jer mi nismo ista osoba kao i naši prijatelji. Imamo drugačiju psihu, drugačija uvjerenja, prošlost nas je oblikovala na drugačiji način, a vjerojatno nam i sadašnjost izgleda dosta različito. Imajući sve to u vidu, potpuno je


svejedno što bi u nekoj situaciji učinila osoba koja je osjetno mirnija od nas, koja zna opraštati, koja manje zamjera drugima ili koja ima zdravije odnose s muškarcima. Mi ćemo govoriti iz svoje perspektive koja se vrlo vjerojatno razlikuje od perspektive osobe kojoj dajemo savjet pa će našim prijateljima biti nemoguće slijediti naš primjer jer je njihov život vrlo vjerojatno prilično drugačiji od našeg.

Često će se dogoditi da ćemo dobiti takav neprimjenjiv savjet pa ćemo pomisliti da nas osoba ne razumije jer nam nikada ne bi savjetovala nešto što je za nas nemoguće. Ali ona je zapravo samo željela pomoći i izravno odgovorila na postavljeno pitanje. Problem je u samom pitanju koje je nerazumno, a ne u bilo kojem odgovoru.

Jer ako doista želimo pomoći svojim prijateljima, ne bismo im trebali govoriti što da rade i što bismo mi učinili u istoj situaciji, nego ih potaknuti da sami otkriju što je za njih najbolje i onda im dati podršku u tome. Tako ćemo biti najkorisniji mogući prijatelji!

Dakle, Ivana, iako sam svjestan da želiš pomoći prijateljici, mislim da joj najbolje možeš pomoći preciznim potpitanjima, tako da je navedeš razjasniti njezine motive kako bi lakše donijela odluku i da joj budeš podrška u situacijama kad joj je to potrebno. Ako joj govoriš što mora učiniti ili kako se mora osjećati u vezi nečega što je uradila, tako joj dugoročno odmažeš, a siguran sam da to ne želiš.

Naravno, ako odlučiš promijeniti svoj pristup, vjerojatno je da joj se to neće sviđati i treba biti spreman na to. Nikome se ne sviđa ju promjene, pogotovo ako misle da te promjene nisu nabolje.

lako mi nisi objasnila sve detalje ove situacije, mislim da bi joj koristio i kvalitetan terapeut s kojim može redovito razgovara

1 74 U R U K A V I C A M A M l ) E I O N A K O P R E V R U Ć E

ti. On joj ne bi trebao govoriti što da radi, nego je povesti na putovanje tijekom kojeg će otkriti što je može usrećiti i kako to ostvariti. Korak po korak, pobjedu po pobjedu!

Želim sreću i tebi i njoj!

Kako što bezbolnije proći kroz razvod?

Dragi Bruno,

nalazim se u teškoj životnoj situaciji. Imam 42 godine, dvoje dobre djece pubertetlija, ali prolazim kroz mučan razvod. Vjenčali smo se rano, bilo je mnogo uspona i padova, bilo je i nevjere s obiju strana (s njegove više), ali sam ipak željela da brak uspije. Strah me kako će to utjecati na djecu, lako kći pokazuje svoje emocije, više se brinem za sina jer se potpuno zatvorio.

A strah me i tog novog života, možda me pomalo i sram jer imam osjećaj da nisam uspjela. Možete li mi pomoći?

Razvedena

Na žalost svih koji moraju proći kroz razvod, on je gotovo uvijek mučno iskustvo. Povremeno se dogodi da dvije zrele osobe shvate da taj odnos nije njihov maksimum te da mogu ljepšei lakše živjeti sami ili s nekim drugim, ali to je doista rijetkost. Najčešće je razvod vrlo prljav, ima mnogo niskih udaraca, a borba oko djece pa čak i imovine zna biti ispod svake dopustive ljudske razine. Posvetimo se sada vašoj situaciji.

U U B A V I O D N O S I 1 7 5

Logično je da ste htjeli da brak uspije i nadam se da ste radili sve što je bilo u vašoj moći da funkcionira. U svim je odnosima normalno da ima uspona i padova, normalno je da smo učinili neke stvari na koje nismo ponosni, a za budućnost odnosa važno je kako se nosimo s tim stvarima. Dakle, vjerujem da ste htjeli da brak uspije, ali nekad to jednostavno nije dovoljno. Meni se čini da trud oko veze pruži rezultate samo ako smo dovoljno kompatibilni sa svojim partnerom. Ako nemate dovoljno onoga što vas povezuje, ako nemate dovoljno slična uvjerenja, slične životne prioritete, slične karaktere, možete se truditi koliko god hoćete, ali to ne može uroditi plodom. Ono što vas razdvaja je snažnije od onoga što vas spaja i tada trud doista nije dovoljan.

Nekad stupimo u brak premladi, nekad se vjenčamo a da zapravo ne poznajemo sebe, o partneru da ni ne govorim, nekad se oženimo jer mislimo da je vrijeme pa nije ni čudo da toliki broj ljudi nakon nekog vremena shvati da je u braku koji ga ne zadovoljava.

Drago mi je zbog vas i zbog vaše djece da vas brine njihovo stanje jer to znači da ste predana majka. I da, u pravu ste - više se trebate zabrinuti za svog sina jer držanje emocija u sebi nije zdravo. Savjetujem vam da im objasnite kako razvod nema nikakve veze s njima, da je to stvar između vas i njihovog tate te da ćete ih nastaviti voljeti i biti tu za njih. Bit će nekih novih izazova, ali naglasite da vjerujete da ćete ih zajedno pokušati uspješno riješiti. Dječaci i muškarci obično misle da je pokazivanje emocija slabost pa probajte reći svome sinu da je u redu plakati. U redu je i biti ljut i nezadovoljan. Što prije izrazi emocije, može ih kvalitetnije shvatiti i okrenuti novu stranicu. Nemojte se boriti protiv njegovih emocija, nemojte ih pokuša vati ušutkati govorenjem da će sve biti u redu. Dopustite mu da izrazi sve što osjeća, a nakon toga ga utješite.


Ako i vaš suprug surađuje, pokušajte djeci predstaviti prednosti toga da će imati dvije adrese i da je fora da će imati svoje igračke na oba mjesta. Vaš će im zagrljaj značiti puno više od toga, ali bit će im utješno doznati da se neće sve promijeniti nagore.

I naravno, iako vjerujem da ste svjesni toga, molim vas, jako vas molim da se ne prepucavate preko djece i da ih što manje uvlačite u prljavost razvoda. Čak i ako vaš suprug pokuša takvo što, mislim da je najbolje ne reagirati istom mjerom jer trebate učiniti sve što možete da minimalizirate štetan utjecaj na djecu.

Posebnu pozornost poklonio bih zadnjoj izjavi u vašem pismu- osjećaju neuspjeha!

U situacijama kad ljudi imaju problema u odnosu obično savjetujem ovo - pokušajte sve čega se možete sjetiti da poboljšate i spasite odnos, pogotovo kad je u pitanju brak u kojem imate djecu. Pokušajte sve čega se možete sjetiti, sve za što mislite da bi moglo pomoći! Kad ste sigurni da ste iscrpili sve mogućnosti, pokušajte još jednom. Olakšat će i ako se uključi vaš partner jer sami niste pokvarili odnos pa ga sami ne možete ni popraviti.

Ako i dalje nema pomaka, onda razmislite je li uopće moguće spasiti taj odnos. Možda ste jednostavno previše različiti, možda ne možete zadovoljiti jedno drugoga i možda si stvarate više nesreće nego sreće. Ako je u tome stvar, ako usitinu dođete do zaključka da odnos ne funkcionira, da ne može profunkcionirati i znate da zaslužujete bolje, onda je okončati takav nezdrav odnos zapravo uspjeh. Neuspjeh bi, draga moja, bio da znate da zaslužujete i možete bolje, a svejedno ostajete u braku koji ne pruža najbolje ni vama ni


njemu, a ni vašoj djeci. Čvrsto vjerujem da je za djecu bolje da se raskine loš brak nego da ih odgajaju nesretni roditelji koji su se prestali boriti za sebe, odnosno koji su odustali od potrage za ljubavlju!

Ne brinite, nimalo ne podcjenjujem koliko je razvod težak udarac i za odrasle i za djecu, čak i kad su oba roditelja zrelai ne pokušavaju se prepucavati preko djece. I tada je razvod zahtjevna životna situacija za sve uključene. Ali mislim da će djeci više štetiti ako im ostankom u vezi koja očigledno ne funkcionira šaljemo poruku da je normalno ne boriti se za sebe, da je normalno pristati na nesreću, da je u braku normalno nepoštivanje i varanje. A upravo im takvo nasljeđe dajete ako pristajete na brak koji očigledno ne funkcionira. 1 o je puno veći teret koji će ih sigurno opterećivati u kasnijem životu.

Dakle, draga moja, uspjeh je otići iz lošeg braka u kojem ste pokušali sve da ga spasite i uspjeli ste naučiti nešto o sebi i međuljudskim odnosima, odnosno životu uopće. Zato, umjesto da se sramite tog događaja, čestitajte si što ste imali hrabrosti i mudrosti okrenuti novu stranicu. Jer to je sigurno boljei za vas i za vašu djecu!

Znam da nije jednostavno i da vas očekuje još uspona i padova, ali to je bolje od života u kojem ste sebi pali u očima i u kojem ste odustali od toga da vam ljubav bude pred očima!

Sretno!


Prevarila sam ga. Trebam li mu priznati?

Dragi Bruno,

teško mi je ovo pisati, ali nadam se da ćeš mi pomoći. Čitala sam neke tvoje knjige i cijenim tvoje mišljenje, iako se ne slažem uvijek s tobom.

Radi se o meni i mojemu dečku. Prevarila sam ga. Prije 7 i pol mjeseci. One night stand sa starim poznanikom s faksa. Veza mi je tada bila u problemima i to se dogodilo. Nisam ponosna na to, teško sam se nosila s time, ali sada mi se čini da sam našla neki mir u vezi s tim.

Nisam rekla svome dečku jer mi se to čini kukavičkim. Ne želim prebacivati odgovornost na njega. Sama sam to učinila i sama trebam snositi posljedice. On nije zaslužio da ga povrijedim. Našla sam svoj mir, obećala sam sebi da to više nikada neću učinitii vjerujem da neću.

Pišem ti jer sam pročitala u jednoj tvojoj knjizi da bi se preljub uvijek trebao priznati i s time se ne slažem. Doista ga ne želim povrijediti. Vjerojatno se neću složiti s tobom, ali molim te da mi svejedno objasniš svoj stav.

Kristina

Draga Kristina,

često čujem taj argument o tome kako partneru ne treba priznati preljub jer bi to, osim dodatnog povređivanja, značilo i prebacivanje odgovornosti na njega. Razumijem zašto to ljudi misle, pogotovo ako su našli svoj mir s time. Ako su sebi priznali što su učinili i ako su danas drugačija osoba nego što su


bili tog dana, doista se čini nepotrebnim priznati što se dogodilo. Kao što si i sama rekla, moja su razmišljanja nešto drugačija. Ali po svom dobrom starom običaju, moram naglasiti da nije bitno što mislim o nečemu, nego zašto to mislim. Dakle, molim te da obratiš više pažnje na moje argumente nego na sam stav. Jer često se događa da ljudi ni ne pokušaju uvažiti argumente osobe s kojom se ne slažu. Ne tražim da se složiš sa mnom, nego samo da obratiš pozornost na argumente.

Uglavnom, u mojim knjigama nisi našla stav da se preljub treba uvijek priznati. Rijetko koristim tu riječ uvijek, a u ovom je kontekstu sigurno ne koristim. Tvrdim da je zdravo priznati preljub ako želiš vidjeti koji je maksimalni potencijal te veze. Ako doista želimo vidjeti kakav spoj možemo imati s nekom osobom, iskrenost u vezi svega, pa i u vezi preljuba, jedina je opcija.

Dakle, ne savjetujem svima da priznaju preljub. Realno, to će u većini situacija automatski pokopati vezu jer mnogi ljudi neće ni pokušati prijeći preko toga, a mnogi koji pokušaju jednostavno neće moći. Dakle, priznavanjem preljuba sigurno povećavaš šanse da veza pukne. Ali sada slijedi ono moje famozno ALI koje tako često koristim u sličnim situacijama. Ali samo zato što time povećavaš šanse da veza pukne, ne znači da se to i dalje ne treba učiniti, pod uvjetom da želiš doznati koji je stvarni poten cijal te veze. Razumijem koliko to čudno može zvučati i vjeru jem da će mnogi pomisliti i da sam malo priglup ili pak naivani idealističan zato što to tvrdim, ali meni se čini da sam realan, a do tog sam stava došao proučavajući što neiskrenost čini ste tinama partnerskih odnosa koje sam imao prilike upoznati.

Krenimo redom. Samo zato što ti to njemu nisi rekla, ne znaci da on to ne zna, na nekoj razini. Čini mi se da mu je tu poruku prenijela ona čudna tišina koju si osjetila u nekoliko navrata dok si bila s njim, tvoj unutarnji osjećaj nelagode koji on sigurno


osjeća, nemogućnost da mu se prepustiš u nekim trenucima pa cak i zelja da mu se ne prepustiš, jer, barem dok još nisi našla mir u toj situaciji, sigurno mu se nisi htjela prepustiti da ga onda ne bi još više povrijedila ako ga ponovno iznevjeriš.

Mogu navoditi još brojne situacije, ali čini mi se da je razumno ustvrditi da i onim neizrečenim utječemo na svoje partnere. Mislim da oni osjećaju sve značajno što i mi osjećamo. Ne kažem da se to odigrava na svjesnoj razini, ali svakako smatram da osjećaju nešto. Siguran sam da njihov želudac zna kad nas želudac osjeća krivnju i da njihovo srce zna kad naše srce osjeća tugu. Naravno, njihovo srce osjeti i našu radost i sve ostale emocije. Samo zato što taj želudac i to srce ne znaju reći glavi kako da to prevede u jasne misli ne znači da on, odnosno jedan dio njega, nije osjetio sve što si osjećala.

Dakle, ako ne želiš reći zato što ga ne želiš povrijediti, mislim da taj argument ne stoji.

Iz istog razloga smatram da ne stoji mišljenje o prebacivanju odgovornosti na njega. Naime, on je već uključen u tu situacijui osjeća posljedice tvog čina. Priznavanjem ne prebacuješ odgovornost na njega, nego mu daješ moć koja mu i pripada Ako nam je stalo do naših partnera, mislim da im ne bismo trebali uskratiti moć da odlučuju o svome životu na temelju činjenica. Ne vidim nikakvu plemenitost u tome da ga držiš u neznanju o podrijetlu vašeg nezadovoljstva ili napetosti između vas.

Slažem se s tobom da je važno što si našla mir u vezi s tim, ali mislim da on ima pravo znati kako bi bio informiran o vlasti- lom životu i kako bi mogao donijeti najbolje moguće odluke za sebe. Mislim da svatko od nas to zaslužuje, čak i da se radi <> znatno manjim indiskrecijama. Naravno, tvoje je pravo da se ne složiš sa mnom.


Sad ću se osvrnuti i na onu tvrdnju koju će mnogi doživjeti kao suludu ili prenaivnu. Naime, doista smatram da sve treba biti na stolu želimo li vidjeti koji je stvarni potencijal neke veze. Slično kao i s izražavanjem emocija, možemo birati kako i kada nešto reći, ali ne i trebamo li reći. Mislim da je dobro birati način i vrijeme kada bismo trebali priznati ovakvu situaciju, ali ne i trebamo li priznati. Siguran sam da će ga to povrijediti i razumijem da to želiš izbjeći, ali kao što sam već rekao, on to ionako osjeća, samo ne zna zašto ponekad osjeća tvoju nelagodu ili krivnju.

Puno je važnije nešto drugo i zato ću priznavanje savjetovati onima koji žele otkriti koliko je njihova veza doista snažna i mogu li u njoj biti prihvaćeni takvi kakvi jesu, sa svim svojim manama i vrlinama. Ako si ti uspjela oprostiti sebi (siguran sam da to nije bilo lagano), možda će ti uspjeti oprostiti i on. Jer, kao što sam rekao, danas nisi ista osoba kao što si tada bila. Vjerujem da želiš doznati jesi li u vezi s čovjekom koji je dovoljno siguran u sebe i u današnju tebe da bi ti mogao oprostiti. Ako si se doista promijenila i ako doista jeste jedno za drugo, on će to vidjeti, lako će mu na početku sigurno biti pakleno i sigurno će se osjećati izdano i kao osoba i kao muškarac, on to može preboljeti pod uvjetom da si ti danas drugačija osoba nego što si onda bila i doista je moguće da vas to i približi. To je moguće nakon nekog vremena, jer će vas na početku sigurno udaljiti jedno od drugoga.

Preljub sigurno nije moguće preboljeti ako je osoba koja ga je počinila ostala ista jer se tada ne može stvoriti povjerenje. Nemoguće je vjerovati istoj osobi koja te je povrijedila, ali ako se ona promijenila i ti svojim postupcima (ne samo prema drugim muškarcima) pokažeš da si vrijedna nečijeg povjerenja, onda je moguće preboljeti tu situaciju.

Naravno, moguće je i ne priznati. Većina se odlučuje na tu opciju jer je najziheraškija, ali želim napomenuti da se onda

1 8 2 u R U K A V I C A M A M l ) E ( O N A K O P R E V R U Ć E

odriču mogućnosti da otkriju koji je maksimum te veze. Ako se nešto važno prešućuje, uvijek će između partnera postojati doza rezerviranosti, neopuštenosti, neprepuštanja, grča...

Svatko od nas donosi odluku za koju misli da je najbolja za njega. Moj savjet, tebi i drugima, ovisi o tome što želiš. Želišli otkriti koji je vaš maksimum, mislim kako je mudro priznati na pravi način u pravom trenutku. Želiš li povećati šanse da ostaneš u vezi s njim, ali svjesna da će toj vezi uvijek nešto nedostajati, onda je razumnije ne priznati.

U svakom slučaju, želim ti sreću!

Mogu li bivši partneri biti prijatelji?

Bruno,

molim te da mi odgovoriš na jedno pitanje. Mogu li bivši partneri biti prijatelji? Prekinuo sam sa svojom curom prije nekoliko mjeseci i ona bi htjela da se mi normalno nastavimo družiti, čak me je upoznala i sa svojim novim dečkom, a meni je to sve previše i nekako mi je čudno. Ne mogu se samo tako prebaciti u prijateljsku furku. Ne želim biti ponovno s njom, ali opet mi nije svejedno, je li normalno da se tako osjećam i molim te da mi odgovoriš na prvo pitanje.

Hvala.Robert


Dragi Roberte,

uvriježeno je mišljenje da bivši partneri ne mogu biti prijatelji. Za potvrdu tog stava ljudi koriste vlastito iskustvo jer doista ispada da u većini situacija nisu mogli ostati u prijateljskim odnosima nakon prekida veze. No samo zato što većina ljudi nije uspjela stvoriti ili održati prijateljski odnos, nikako ne znači da to nije moguće i da to nije normalan nastavak zdravog odnosa.

Naime, mnogi ljudi ne mogu ostati u prijateljskom odnosu zato što nisu ni bili u prijateljskom odnosu tijekom veze. Nisu bili dovoljno iskreni jedno prema drugome, nisu se međusobno poštivali i nisu dijelili svoje strasti. Onda je logično da takve osobe neće moći imati prijateljski odnos nakon veze jer ga nikada nisu ni imali. Možda ih je privukla kemija, možda su se zaljubili pa su imali odnos s onom osobom koju su oni zamislili da je njihov partner, možda su se samo željeli skrasiti s nekim, a nisu baš bili najzadovoljniji izborom... Nije važno koji je razlog, ali činjenica jest da u takvim situacijama neće biti moguće stvoriti prijateljski odnos.

Sljedeća stvar koja to može zakomplicirati jesu povrede. Ako je bilo puno intenzivnih povreda (preljuba, izdaja povjerenja, laži...), onda je teško preći preko toga pa će opet biti nemoguće uspostaviti prijateljski odnos.

Tako konačno dolazim do trećeg scenarija koji se tiče tvoje situacije. Čak i da nije bilo previše povreda (što iščitavam iz tona tvog pisma) i čak i da ste se solidno upoznali tijekom odnosa jer niste vjerovali u iluzije, nego ste htjeli otkriti tko je ta druga osoba (i to, možda pogrešno, iščitavam iz tvog pisma),i dalje je mudro neko vrijeme provesti odvojeno prije nego što razvijete neki drugačiji odnos.

1 8 4 u r u k a v i c a m a m i i e i o n a k o P R E V R U Ć E

U čemu je stvar?

Osim što je zdravo sam proći proces tugovanja, zdravo je neko vrijeme provesti odvojeno da dobijemo mogućnost drugačije doživljavati svog bivšeg partnera. Važno je da imaš vremena i prostora odvojiti se od slike svoje cure kako bi je mogao početi doživljavati kao osobu. Trebaš se prilagoditi situaciji da ćeš od nje sad imati drugačija očekivanja i drugačije želje. Ponekad će to trajati samo nekoliko dana, ali najčešće traje nekoliko tjedana ili mjeseci, a tebi je sigurno potrebno još vremena.

Pretpostavljam da ćete moći razviti prijateljski odnos, ali sigurno je da ti treba vremena ne samo da se u potpunosti oprostiš od nje kao svoje cure, nego i da se počneš doživljavati u drugoj ulozi. Tada će biti moguće formirati prijateljski odnos jer sve ono što vas je spajalo kao dečka i curu (zajednički interesi i uvjerenja, neke aktivnosti, zajedničko društvo...) i dalje postoji. Samo je potrebno neko vrijeme da se iskristalizira nova situacija.

Dakle, smatram da je moguće prijateljstvo između bivših partnera ako su zadovoljeni navedeni uvjeti. Sretno!

Prekinuli smo. Gdje griješim?

Dragi Bruno,

zovem se Jadrartka i nikako da nađem sreću u ljubavi. Upravo sam prekinula s dečkom s kojim sam bila godinu i pol. Imam 29 godina i većina mojih prijateljica već ima obitelj ili su u ozbiljnim vezama. Zanima me gdje griješim. Mislila sam da je sve u redu s vezom, a onda je odjednom rekao da mu nije napeto, da mu je


nekako dosadno i da odlazi. Mislim, imali smo mi nekih problema, ali tko ih nema? Reci mi gdje griješim.

Zabrinuta

Jad ran ka,

mislim da ću tek djelomično moći zadovoljiti tvoju molbu iako želim reći toliko stvari, da nisam siguran hoću li imati dovoljno prostora.

Krenimo od početka. Nije razumno pretpostaviti da griješiš u nečemu samo zato što je veza propala. Svi smo mi skloni pronalaženju krivca kad se dogodi nešto potresno. Neki češće okrivljuju druge, neki sebe, ali ni jedni ni drugi ne moraju biti u pravu. Naime, najlogičnija početna pretpostavka nije da si ti kriva ili da je on kriv, nego da je bio kriv spoj vas dvoje!

Često okrivljujemo sebe ili jedni druge za prekid, a zapravo je najčešće odgovorna nekompatibilnost partnera. Često nije stvar u tome da se netko nije trudio ili da netko ima problema s prepuštanjem ili da ne zna voljeti, nego da jednostavno nismo jedno za drugo. Najčešće je loš spoj odgovoran za prekid!

Dakle, kad veza ne uspije nije pravo pitanje u čemu ste pogriješili vi kao pojedinci ili što ste pogrešno učinili i zašto opet niste uspjeli, nego zašto je taj spoj bio pogrešan, zašto mi nismo uspjeli kao par. Tek će tada postati jasnije što bismo mi kao osobe trebali naučiti o vezama i sebi da sljedeći put više uživamo, više otkrivamo ljubav, a ne gorčinu ili pretjeranu bol.

E sad, ako se sličan scenarij ponavlja kroz brojne veze, onda se trebamo pitati čime mi to privlačimo, ali i dalje odgovornost za uspjeh ili neuspjeh nije i ne može biti samo na jednoj osobi. Ako su mnoge naše veze završile prevarom, ako stalno biramo nedo stupne muškarce (mogu biti emocionalno nedostupni ili da su


već u vezi s nekim), ako stalno biramo muškarce koji su intelektualno ili na bilo koji drugi način inferiorniji od nas, onda se trebamo pitati zašto privlačimo upravo takve muškarce. Samo ako se ponavlja obrazac privlačenja sličnih partnera, trebamo se upitati zašto privlačimo baš takve osobe i onda je primarna odgovornost za stanje naše veze na nama, a ne na spoju.

Ono što mogu i tebi i drugima reći, a sigurno će pomoći u razvijanju nekih budućih veza, jest da je pametno razvijati i ostale ljubavne odnose u svom životu. Naime, većina ljudi misli da u ljubavni život spada samo njihov partnerski odnos, a meni se čini da je to samo jedan od mogućih ljubavnih odnosa. Mislim da ljubav možemo osjećati i živjeti prema prirodi, plesu, sebi, prijateljima, djeci... i sve te ljubavi nisu ništa manje ljubavne. Naravno da se razlikuje priroda svih tih odnosa i naravno da su ostali platonski odnosi, ali doista nisu ništa manje ljubavni.

Razvijanje ostalih ljubavnih odnosa nužno je za stvaranje zdravog i trajnog osjećaja sigurnosti i potvrde sebe, a to možemo postići samo kroz življenje ljubavi. Ne bih nikako želio da ti ostali ljubavni odnosi ostavljaju dojam utješne nagrade i da misliš: „Ah, kad već nemam nekog posebnog, onda barem imam svoju djecu, svoje prijatelje, svoje slikanje ili prirodu prema kojoj osjećam ljubav." Nijedan ljubavni odnos ne smije se smatrati utješnom nagradom jer je življenje ljubavi uvijek glavna nagrada u našim životima!

Sve što voliš je nešto posebno. Svi koje voliš uistinu su posebni! Nema smisla da jedino romantičnu ljubav doživljavaš kao pravu ljubav, a sve ostalo u stilu: „Ajde, i nije tako loše, ali to nije to." Čuo sam te riječi bezbroj puta, a stvarno nemaju smisla jer ljubavi je svejedno kako će se pojaviti u našem životu. Ona samo želi biti življena.


I zato i tebe, ali i sve koji ovo čitaju, molim da ne zanemarujete ostale ljubavne odnose jer ako ih njegujete, to je najsigurniji način da se osjećate svojima i ispunjenima. To vam omogućuje da od partnera tražite one stvari koje vam on doista i treba dati. Idealno bi bilo da od partnera ne tražimo da popuni naš osjećaj praznine, nego da s njim podijelimo svoj osjećaj punine, a to ne možemo ako ne živimo ljubav i na ostalim životnim područjima!

Osvrnuo bih se još i na spominjanje tvojih godina. Razumijem da osjećaš pritisak i kako većina oko tebe vjerojatno smatra da se život treba odvijati na određeni način, ali te svejedno molim da razmisliš ima li to smisla.

Spomenula si da većina tvojih prijatelja ima obitelj ili da su u ozbiljnim vezama, ali nisi spomenula imaju ii sretne obitelji i veze. Nikako ne mogu zanemariti činjenicu da se mnogi odluče na obitelj jer „tako treba biti, ušli smo u određene godine i sada se to treba napraviti", a ne zato što su doista upoznali osobu s kojom žele odgajati djecu i provesti svoj život.

Razumijem da oni izgledaju uspješnije od tebe ako ih gledamo izvana, razumijem da te vjerojatno gnjavi i veći dio tvoje obitelji s pitanjem: ,,A kad ćeš više ti, vidiš da se već i Sandra udala? Ne postaješ mlađa..." Razumijem da nije jednostavno doživjeti sebe drugačije kada te većina okoline gleda na odre đeni način. Ali, Jadranka, molim te da pokušaš ne obazirati se na to i da pokušaš kreirati svoje kriterije uspjeha u životu.

Molim te da razmisliš je li ti cilj biti u braku ili u sretnoj vezi.

Želiš li samo imati obitelj ili želiš imati obitelj u trenutku kad budeš dovoljno zrela za tu iznimno zahtjevnu životnu ulogu?


Razmisli što ti je važnije. Ako se odlučiš za prvu opciju, bojim se da ti moje riječi neće previše odgovarati. A ako se odlučiš za drugu, onda se nadam da ćeš u mojim riječima pronaći dovoljno ohrabrenja i alate za stvaranje života kojim možeš biti istinski zadovoljna. Nadam se da će ti pomoći u stvaranju života koji neće samo izvana izgledati „onako kako bi trebao", nego i koji će te ispunjavati radošću!

Posljednja stvar koji ti želim reći jest da pokušaš ne donositi pogrešne zaključke o sebi samo zato što neka veza nije uspjela. Ako veza propadne, nelogično je zaključiti da ne zaslužuješ ljubav ili da ne znaš voljeti, nego samo da nije uspjelo u toj konkretnoj vezi. Svi mi zaslužujemo ljubav, a nakon što propadne neka veza, najtragičniji zaključak ujedno je i najčešći- ne zaslužujemo ljubav. Svi mi zavređujemo ljubav i na nama je da si to i dokažemo!

Bilo da se taj zaključak pojavi kao toksična misao ili kao onaj učmali osjećaj u srcu, nema negativnijeg, ali ni glupljeg niti neistinitijeg zaključka. Takav suludi zaključak najčešće donesemo ako smo taj osjećaj stekli još u djetinjstvu i ako nemamo razvijene druge ljubavne odnose. Zato i pogrešno mislimo da ljubav odlazi iz našeg života samo zato što je partner otišao i tako se nekako rodi taj neistinit i štetan zaključak da ne zavređujemo ljubav. A on doista nema veze sa stvarnošću jer svi mi zavređujemo ljubav.

I zato je važno naučiti živjeti ostale ljubavne odnose kao da su glavna nagrada jer ćemo onda kontinuirano osjećati da zavređujemo ljubav, što je jedan od najvećih životnih blagoslova!

U svakom slučaju, želim ti sreću!

L f U B A V I O D N O S I 189

Bog, Crkva, vjera i anđeli

Misl-im da se sljedeća poglavlja tiču svih ljudi, neovisno o tome jesu ii vjernici ili nisu, jesu li katolici ili pripadnici neke druge vjeroispovijesti, jesu li pobornici kakve institucionalizirane religije ili su skloni uvjerenju da im za življenje vlastite duhovnosti nije potreban posrednik. Smatram da se sljedeće ideje tiču svih zato što religija i religijske institucije snažno utječu na stvaranje atmosfere u našem društvu. Ne bismo mogli više reći da su glavni igrači i da su neupitan autoritet, ali su sigurno iznimno utjecajne društvene institucije o kojima ovise brojne vrijednosti prema kojima živimo.

Kao što se može zaključiti iz mojih već napisanih riječi, ja sam vjernik, iako nisam oduševljen Crkvom kao institucijom, blago rečeno. Vjerujem u Boga, poštujem i živim brojne kršćanske afirmativne životne vrijednosti, kao i afirmativne vrijednosti drugih velikih religija, ali se ne slažem s velikim brojem katoličkih dogmi i mislim da mi nije potrebna institucija kao posrednik između mene i Boga. Pogotovo ne takva institucija koja je u brojnim situacijama djelovala suprotno načelima koje bi trebala zastupati.

B O G , C R K V A , D R U Š T V O 193

Za taj ću, kao i za sve ostale stavove, navesti argumente, a vas molim da ih pokušate odvagnuti. Ne tražim da se složite sa mnom, nego samo da pokušate razmisliti o navedenim argumentima. Svjestan sam da će to za neke biti nemoguće jer kritiku Crkve doživljavaju kao kritiku Boga i vjere, što meni, naravno, ne pada na pamet jer se te dvije stvari itekako razlikuju. Mnogi misle da ako kažu ili čak pomisle bilo što protiv Crkve, time zapravo napadaju Boga i da će im on to zamjeriti. Meni se čini da je razumno kritizirati instituciju koja se više brine za svoje materijalno nego za naše duhovno blagostanje i koja zastupa dogme kojima je rok trajanja istekao tamo negdje u srednjem vijeku.

Kao i obično, podržat ću sve i svakoga u čijem je interesu naša sreća, a dignut ću glas protiv svega što vidim da uništava mogućnost kreiranja zdravog, punokrvnog, aktivnog i slobodnog

života.

Jesu 13 Bog i Crkva na istoj strani?

Na početku ovog teksta moram proslaviti činjenicu da uopće smijem postaviti ovo pitanje. Ne tako davno, one koji su se usudili postaviti to i slična pitanja zatvarali su, mučili i ubijali. Danas se to, hvala Bogu, svodi samo na nježnu verbalnu pohvalu raznih katoličkih fanatika koji nikako ne mogu shvatiti da njihov doživljaj Boga nije jedini i bogomdan. Meni se čini da Bog ne želi da se u njegovo ime vrijeđa i omalovažava druge.

Kada se želim prisjetiti surovog dijela stvarnosti, pokušam za misliti razgovor fundamentalističkog katolika, Židova, muslima na i hinduista, ma zapravo bilo kojih religijskih fanatika, kako r pjenom na ustima vrište da je jedino njihov Bog onaj pravi i da će svi ostali gorjeti u paklu ili u najboljem slučaju biti u nekom


ekvivalentu čistilišta. Uvjereni da samo njihov Bog omogućava uistinu blagoslovljen život, spremni su silovati zdrav razum, ne poštivati temeljna načela ljudskosti, obračunati se s neistomi- šljenicima, sve kako bi proslavili slavu Božju, bar onako kako su to njihovi umovi zamislili. Stvarnost me vrlo brzo otrijezni jer postanem svjestan kako mali ljudi, kada su uvjereni da ih podržava velika religija, mogu biti zastrašujuće sitni i malodušni. Uglavnom, omalovažavati druge vjernike ili njihovu vjeru doživljavati inferiornom može samo religijski fanatik koji je odavno prestao koristiti najdivnije mogućnosti svog srca i uma. Svaki istinski vjernik živi svoju vjeru i pušta druge da žive u skladu s vlastitim uvjerenjima i vjerom. Nijedna religija i nitko od nas nema monopol na Boga i u skladu s time bismo se i trebali ponašati.

Poštujem sve autentične vjernike. Čak i kada se moj doživljaj Boga razlikuje od njihova, vjerujem da smo na istoj strani. Uvijek me zanima ne samo u što netko vjeruje nego drži li se onih životno afirmativnih vrijednosti svoje religije ili svojih duhovnih uvjerenja. Iskreno, svejedno mi je kako se netko deklarira, puno me više zanima što ta osoba poručuje svojim djelima. Zna li cijeniti život, osuđuje li druge, zna li opraštati, zna li osjećati zahvalnost, zna li voljeti — to su samo neke pozitivne životne vrijednosti koje svaka duhovna tradicija može probuditi u nama, ako od nje uzmemo ono zdravo.

Imajući to u vidu, moramo se zapitati zastupa li Crkva primjereno pozitivne katoličke vrijednosti. Želimo li biti iskreni, jasno je da je odgovor na pitanje iz naslova niječan, lako sam svjestan da će me mnogi shvatiti pogrešno, doista nemam ništa protiv brojnih životno afirmativnih katoličkih vrijednosti, ali sada govorimo o Crkvi i njezinu legitimitetu da ih zastupa. Jasno je da Crkva više ne može biti moralna vertikala jer su


njezini pripadnici doveli preveliki broj djece u horizontalu, a vrh Crkve desetljećima je bezdušno lagao i skrivao vlastite grijehe, omogućavajući tako brojne nove žrtve. Ako vam ova izjava zvuči prebrutalno, samo zamislite te slike i vidjet ćete da sam jako blag. Njihov grijeh je da su desetljećima skrivali dokazane silovatelje naše djece i servirali im nove žrtve. Ne, doista ne mogu biti blaži.

Detaljnije ću argumentirati svoje neslaganje s crkvenom dogmom u nastavku ovog trećeg dijela knjige, a ovo ću poglavlje iskoristiti kako bih opisao Boga u kojeg vjerujem.

Uglavnom, vjernik sam, ali nisam katolik između ostalog i zato što ne mogu prihvatiti takvu instituciju kao posrednika između sebe i Boga. No ne radi se samo o tome.

Vjerujem u Boga koji nema ljudske karakteristike i koji zna da mi imamo božanske.

Vjerujem u Boga koji nema omiljenu religiju, Boga koji je svjestan da su brojne svjetske religije, uz mnogo toga dobroga, stvorile i mnogo zla.

Vjerujem u Boga koji formu nikada neće staviti ispred sadržaja i kojemu je svejedno nosi li svećeničku odoru muškarac ili žena.

Vjerujem u Boga koji jednako voli i prihvaća sve ljude, Boga koji je svjestan da su sve seksualne orijentacije jednako normalne i zdrave i koji ne poznaje nijedan oblik diskriminacije.

Vjerujem u Boga koji nam je dao slobodnu volju, znajući da ćemo je ponekad neznalački koristiti. On nas razumije, a np osuđuje.

Vjerujem u Boga koji nikada ne bi inzistirao na braku da bi se zadovoljila forma, ne bi se protivio korištenju kondoma ili


zbog sprječavanja neželjene trudnoće ili zbog smanjenja širenja raznih bolesti (ta nazadna praksa ima posebno ozbiljne posljedice u Africi) i ne bi se protivio umjetnoj oplodnji.

Ne, Bog sigurno nije toliko prizeman, ali ljudi i institucije koji tako prizemno shvaćaju njegovu prirodu to jesu.

Vjerujem u Boga kojem je ljubav vrhovna kategorija i koji nam je dao slobodu da od svojih života možemo kreirati ljubavnu odiseju. Svojim mislima, osjećajima i djelima!

Vjerujem u Boga koji nas ne može ne voljeti i koji nam pomaže u tome da zavolimo sebe.

Vjerujem u Boga čiji smo vječni i neizostavni dio. Njegov blagoslov i ljubav ne moramo ničim zaslužiti, iako ćemo osjećati da imamo njegov blagoslov i ljubav samo ako živimo s integritetom i svjesno, s pozitivnom namjerom.

Vjerujem u Boga koji vjeruje u nas!

I vjerujem u Boga zbog kojeg mi vjerujemo u ljubav!

Ne vidim da Crkva zastupa ista uvjerenja, a ni to da svojim djelima potvrđuje ona uvjerenja za koja tvrdi da ih zastupa i zato je ne prihvaćam kao posrednika između sebe i Boga. Smatram da se prečesto brinu za svoje materijalno, a ne naše duhovno blagostanje. Prečesto ih zanima puko zadovoljavanje forme, a ne povećavanje kvalitete sadržaja naših života. Prečesto prijete nesrećom u zagrobnom životu umjesto da pridonose sreći u ovom. Prečesto omalovažavaju sve druge oblike vjerovanja i prečesto rade stvari koje nisu u skladu s onim što govore.

Čini mi se da bi Bog radije da mu svoju vjeru pokazujem kroz svoje misli, osjećaje i djela, a ne kroz poštivanje institucije koja već dugo nema previše veze s njim.

B O G , C R K V A , D R U Š T V O 1 9 7

Umjesto da antropomorfiziramo Boga, trebali bismo divinizirati sebe

U želji da se približimo Bogu, često činimo apsurdne stvari. Ta apsurdnost zna imati toliko velike razmjere da smo i brojne ratove započinjali jer smo mislili da naš Bog od nas zahtijeva da se tako obračunamo s „krivovjernicima". Pokušavamo na sve moguće načine zaslužiti njegov blagoslov, ne shvaćajući da ga već imamo sami po sebi. Čak smo se uspjeli uvjeriti i da je Bog zapravo površno stvorenje sa suludim zahtjevima. Tako ćemo se povećega trbuha često odlučiti na brak s osobom koju ne poznajemo i često ne volimo, samo zato što smo uvjereni da će Bogu biti draže da naše dijete koje je na putu bude dio ishitrenog braka nego rođeno izvan takve prisilno stvorene zajednice.

A naravno, često nas previše brine i što će reći selo, ali ne smijemo zaboraviti da je taj malograđanski moral stvoren upravo na takvim besmislenim interpretacijama Božjih želja. Svjestan sam da to nisu jednostavne životne situacije, ali nezamislivo mi je vjerovati da će mudrom i svemoćnom Bogu biti draže da uđemo u brak na koji nismo spremni samo zato što je dijete na putu, a siguran sam da nije draže ni djeci jer gledanjem takvih roditelja sigurno ne dobivaju lijepo životno nasljeđe. Djeca ne bi trebala biti razlog ulaska u brak za koji nismo spremni, kao što ne bi trebala biti ni razlog ostanka u lošem braku koji nas ne zadovoljava čak ni nakon svih pokušaja njegova poboljšavanja. Razmislite želi li biće prepuno ljubavi da uđete u brak za koji niste spremni s osobom koju ne volite i često niste imali ni jedan najobičniji iskreni razgovor, a zadivljujuće je koliko se to često događa.

No, nema dovoljno prostora za opisivanje svih suludih apsurd nosti za koje su mnogi uvjereni da ih Bog želi od nas. Zato

] 98 U R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

ćemo se detaljnije pozabaviti samo jednom od većih gluposti koje smo učinili u želji da se približimo Bogu ili, preciznije, da Boga približimo sebi. Naime, odlučili smo ga antropomorfi- zirati, odnosno pridati mu ljudske karakteristike. U trenutku naleta iznimne iracionalnosti, odmah nakon što smo suludo odlučili „da nismo dostojni da uniđe pod krov naš", odlučili smo ga ipak nekako približiti sebi i tako smo mu nepromišljeno dali ljudska obilježja. Na taj način uvjerili smo se kako je moguće da je Bog ljut, ljubomoran ili pak da jedne ljude voli ili prihvaća više od drugih s obzirom na njihovu religijsku, seksualnu, nacionalnu ili bilo koju drugu orijentaciju ili pripadnost. Mislimo da je Bog doista toliko površan da će stavljati formu ispred sadržaja ili da mu je važnije da je netko nazočan na nekakvom nedjeljnom okupljanju umjesto da slavi Božju prisutnost svojim djelima. Nevjerojatno je da smo takve gluposti uspjeli pripisati Bogu, a riječ je samo o konstruktima neukih ljudi čijim je stavovima mjesto u srednjem vijeku!

Naravno da ne dovodim u pitanje želju da se približimo Bogu. Upitan je tek ovaj navedeni način jer se tako približavamo samo fikciji. Naime, umjesto da antropomorfiziramo Boga, trebali bismo divinizirati sebe. Dakle, umjesto da njemu pripisujemo ljudska obilježja, želimo li se doista približiti Bogu, trebali bismo sebi pripisati božanska obilježja! Jer mi, upravo zato što smo stvoreni na njegovu sliku i priliku, možemo bezuvjetno voljeti (zato što je ljubav naša esencija), jesmo svemoćni (zato što možemo doživjeti sve što želimo), možemo osjećati sveprisutnost (zato što nam je svijest neograničena) i zapravo možemo utjeloviti i živjeti one karakteristike za koje su nas uvjeravali da su isključivo Božje.

Hvala Bogu i hvala nama da je vrijeme za neko novo doba. Doba kada ćemo Boga kroz autentično življenje ljubavi upoznavati na krilima ponosa, a ne ojađene poniznosti koja nas


drži u servilnosti. Doba u kojem postaje jasno da Boga ne upoznajemo na koljenima, ponizno moleći za mrvicu božanske milosti, nego u strastvenom prepoznavanju vlastite duhovnosti, za što nam nije potrebna nikakva institucija kao posrednik.

Uživajte u prepoznavanju vlastite božanskosti!

Kako se približiti Bogu?

U prošlom sam poglavlju istaknuo da svatko od nas može osjećati bezuvjetnu ljubav i sveprisutnost jer imamo beskrajnu svijest, a to su obično karakteristike koje pripisujemo Bogu. Još jedna od karakteristika koje dokazuju našu božanskost jest i mogućnost da doživimo sve što želimo jer nijedan doživljaj nije izvan dometa našega uma ili srca. Naravno, to vrijedi samo ako se usudimo razviti ih.

Obično Bogu pripisujemo i odgovornost za izgled našega života, ali to je još jedna zabluda. Bog ili Univerzalna Inteligencija ili Svemir ne odlučuju što će nam se dogoditi. Ne znam koliko sam puta čuo da netko svoj život prepušta Bogu i da će biti onako kako On odluči. Obično ti isti ljudi vjeruju i u stričeka Sotonu pa ako nešto pode po zlu, onda je to zato što se Sotona uključio, a ako se sve dogodilo kako su priželjkivali, onda ih je Bog nagradio. Neću ulaziti u dokazivanje besmislenosti vjerovanja u postojanje Sotone, ali vjerujem da se i Bog čudi što u današnje vrijeme netko može vjerovati u takve nemaštovite bajke za veliku djecu.

Usporedivo je zanimljivije naglasiti nužnost preuzimanja odgovornosti za izgled vlastitoga života. Naime, svi mi imamo izvanrednu čast posjedovanja bogomdane slobodne volje.

2 0 0 u R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

Svatko od nas može činiti, osjećati, misliti ili doživjeti sve što želi. Naravno, uz tako divnu povlasticu dolazi i odgovornost jer sve što činimo, osjećamo ili mislimo ima određene posljedice, ali to i dalje ne negira činjenicu da smo slobodna bića.

Razumijem da mnogima od nas odgovara pomisao da nismo odgovorni za svoj život jer nam godi imati dežurne krivce. Bilo da smo dežurne krivce našli u Bogu, nepravednom društvu, često dobronamjernim, ali još češće zagubljenim roditeljima, nekoj gospođi Jadranki ili gospodinu Zoranu ili pak Sotoni, u jednom je trenutku jednostavno nužno prihvatiti odgovornost za svoj život.

I sada dolazimo do jedne logičke zavrzlame, jer kako možemo prihvatiti odgovornost za svoj život kad znamo da nismo odgovorni za sve događaje u našem životu? Naime, besmisleno je tvrditi da je neki radnik odgovoran za otkaz u tvtki za koju je radio 20 godina, a otkaz je došao kao posljedica lošeg vođenja tvrtke ili nekih muljaža. Mogu navesti još bezbroj primjera, ali vjerujem da nije potrebno jer je jasno da ne možemo kontrolirati sve događaje u svom životu. Ono što možemo kontrolirati jesu naši doživljaji tih dogadaja i upravo se zato može reći da smo odgovorni za izgled našega života.

Naime, događaji nemaju značenje sami po sebi, što znači dao nama ovisi kako ćemo nešto doživjeti i tu doista imamo apsolutnu slobodu. Tako spomenuti radnik može optuživati svoje nemarne šefove i mjesece i godine provoditi u razmišljanju kako on to nije zaslužio i si., ili može prihvatiti da postoje događaji koje ne može kontrolirati, orijentirati se na ono što zna i što može ponuditi nekom novom poslodavcu, steći nova znanja i kvalifikacije te krenuti dalje. Nije ključno ono što se dogodi, nego što vi mislite o tome što se dogodilo, odnosno kako ste to doživjeli i što ćete izvući iz toga!


Upravo su naši doživljaji bilo kojih događaja presudni za privlačenje sljedećih životnih iskustava. To znači da isključivo o skladu naših misli, osjećaja i djela ovisi kako će nam život izgledati. Bog ne želi negirati našu slobodnu volju da živimo kako želimo i umijemo, a drugi nam tu volju mogu oduzeti samo ako im mi to dopustimo. Ni Bog ni Sotona ne odlučuju što će se dogoditi, a sigurno ne odlučuju ni kako ćemo doživjeti bilo koji životni događaj!

Ako je išta odlučeno unaprijed, onda je odlučeno samo da ćemo u životu imati 569 mogućih raskrižja, a isključivo o nama samima ovisi koja ćemo skretanja odabrati. Bog ne odlučuje o tome. To je vaša i samo vaša odluka. Vi snosite odgovornost za svoja djela i trpite njihove posljedice. Zato je bitno imati što više mudrih, svjesnih i savjesnih odabira jer će0 tome ovisiti kako će nam život izgledati.

Dakle, o vama ne ovise svi životni događaji i ne možete ih sve kontrolirati, ali zato možete kontrolirati svoje doživljaje tih događaja i tako utjecati na sve veći broj budućih događaja! Upravo zbog toga trebamo preuzeti odgovornost za vlastiti život i potruditi se da nam doživljaji budu što mudriji. Jer tek kada prihvatimo da smo odgovorni za kreiranje svih doživljaja1 većine događaja u svom životu, možemo se približiti Bogu!

Što snažnije doživljavamo sebe kao kreatore vlastitog života, moći ćemo lakše doživjeti Njega kao kreatora!

Sretno kreiranje svega na što možete utjecati!


Hvala Papi što mi je konačno dopustio koristiti kondom1

Mora se priznati, to je veliko olakšanje. Sve ove godine, koristeći taj i druge oblike kontracepcije, uvijek sam se osvrtao oko sebe pazeći da me ne ošine Božja munja jer smo odlučili spriječiti neželjenu trudnoću. Odmah da i proširim popis strašnih grijeha — da, spavao sam sa svojom sadašnjom suprugom i prije braka, opet pazeći da me ne pogodi ona ista munja. Zapravo sam se toliko izmicao svim mogućim munjama da je potpuno nejasno kako smo se uopće i uspjeli seksati. I onda smo u jednom trenutku, tada već u braku, kada smo procijenili da smo i kao pojedinci i kao par zreli za roditeljstvo, odlučili proširiti našu malenu skladnu obitelj. Danas, kada nam se malena pridružila, opet koristimo kontracepciju jer nam je u ovom trenutku, suprotno savjetima svih baka, djedova, kumova, ali i onih dosadno napornih nepoznatih ljudi koje ni ne pitate za mišljenje, a srećete u dječjim parkićima, nezamislivo imati još jedno dijete. Možda se za koju godinu promijeni situacija, ali trenutačno s iznimnim zadovoljstvom ponovno koristimo kontracepciju. I sad ću se konačno, s Papinim dopuštenjem (hvala dragom Bogu) moći poseksati u miru.

1 Tekst sam napisao kao reakciju na knjigu intervjua sadašnjeg Pape Svjetlo svijeta (studeni 201 0.) u kojoj, između ostalog, govori o reguliranju uporabe kondoma. Rekao je da je uporaba kondoma prilikom spolnog čina moralno dopustiva u pojedinačnim slučajevima kao metoda sprječavanja bolesti. Nakon što se Crkva desetljećima kategorički protivila uporabi kondoma, što je posebno stravične posljedice imalo u Africi gdje se zbog toga virus HlV-a neusporedivo brže širio i odnio ogroman broj ljudskih života, ovo je sićušan i razuman korak naprijed. Doduše, već po svom dobrom starom običaju, stravično su zakasnili s tom promjenom zastarjele dogme, a i dalje se oštro zabranjuje uporaba bilo kojih oblika kontracepcije pa zapravo i nije neki značajan korak. No, treba pozdraviti svaki korak naprijed od institucije koja se tako nevoljko mijenja.


Doduše, ako ćemo realno i za promjenu ozbiljno, Papino se dopuštenje nije ticalo sprječavanja neželjene trudnoće, nego opravdanja „utemeljenih pojedinačnih slučajeva, primjerice kada netko tko se bavi prostitucijom rabi kondom". Kunem se, točno tako piše u već spomenutoj knjizi. Dakle, da bih opravdao korištenje kondoma ili bilo kojeg kontracepcijskog sredstva, moram konačno postati pravi muškarac i početi varati svoju suprugu i to ni manje ni više nego s prostitutkom. A ja, dosadan kakav jesam, ostajem i dalje vjeran i nastavljam koristiti kondom u pogrešne svrhe. Stvarno sam bezbožan čovjek. lako mi je teško biti ozbiljan kad pročitam nešto što je u tolikom raskoraku sa stvarnošću pa zapravo ispada iznimno neozbiljno, pokušat ću reagirati ozbiljnim argumentima.

Taj mentalni sklop koji se protivi korištenju kontracepcije isti je nazadni mentalni sklop koji se protivi umjetnoj oplodnji. Pa koliko izgubljen moraš biti da se protiviš rođenju djeteta koje roditelji istinski žele (jer nitko ne bi prolazio kroz torturu umjetne oplodnje da stvarno ne želi dijete), a istodobno odobravaš da se zbog neplanirane i, nažalost, neželjene trudnoće ulazi u nekvalitetan brak?

Zabrinjavajuće je takvo rigidno inzistiranje na religijskoj dogmi kojoj očigledno nije u cilju ljudska sreća, nego puko zadovoljavanje forme. Razumijem koja je pozadina protivljenja Crkve umjetnoj oplodnji, ali zar vam doista nije potpuno bezumno da će aplaudirati ulasku u brak trudnom paru čak i ako su se tek upoznali, a protiviti se želji za potomstvom para koji je odlučio proći intenzivnu fizičku, emocionalnu, financijsku i psihičku torturu umjetne oplodnje? Ne tvrdim da će sva djeca koja budu tako začeta imati sretno djetinjstvo i sretne roditelje, ali svakako je veća vjerojatnost da će im roditelji biti zreli i odgovorni kada su se već odlučili proći kroz taj iznimno


iscrpljujući proces. Potpuno je nevjerojatno kako se institucija koja bi htjela biti moralna vertikala protivi zreloj želji ljudi da postanu roditelji, da ljubav i iskustvo prenesu svojoj djeci. Ma zapravo, to je vrlo vjerojatno jer je riječ o instituciji kojoj je mjesto u nekom drugom vremenu i to postaje sve jasnije.

Žao mi je što će i ovo neki pogrešno shvatiti kao napad na afirmativne katoličke vrijednosti jer se ovdje radi o nečemu posve drugačijem - kritici nazadne i nerazumne crkvene dogme kojoj nije u interesu ljudska sreća. I naravno, baš kao i drugi kukavički ljudi ili institucije, oni će i dalje odgovornost za svoje probleme prebacivati na druge. U ovom slučaju, na „sekulari- zirano, materijalističko društvo gdje pojedinci teže površnom zadovoljenju pa se tako odvajaju od Boga ili na modernije pristupe duhovnosti" kojima se u zanosu iznimne ignorancije zadivljujuće olako pridaju sotonistički ili slični besmisleni epiteti. Bitno je samo da optuže druge za svoje probleme koji su proizašli iz vlastitih slabosti i stravične nedosljednosti. A tako je malo mudrosti, nešto više hrabrosti i mnogo više integriteta potrebno za prihvaćanje odgovornosti za probleme koji su te snašli. Šteta što današnja Crkva to ne posjeduje.

Slučaj pedofilije u crkvenim redovima

Ovo je jedna od najkontroverznijih društvenih tema. Većina ljudi ima oštre stavove i na obje se strane nalaze i brojni razumni i brojni nerazumni argumenti. Ne morate biti genijalac da naslutite na čijoj sam ja strani, ali mislim da je manje važno što zastupam. Umjesto toga, smatram da je puno važnije vidjeti zašto zastupam to što zastupam jer samo na osnovu toga moji stavovi mogu imati težinu.

Dakle, krenimo.

B O G . C R K V A , D R U Š T V O 2 0 5

Čini mi se da nijedna strana nije u potpunosti zadovoljna reakcijama javnosti na slučaj pedofilije u crkvenim redovima. Na jednoj strani su sama Crkva i veći dio katoličkih vjernika koji misle da pedofilije uopće nema previše u Crkvi, da mediji stvaraju lažnu sliku i da nekakve neoliberalne ili, u nadahnutijem obliku, ateističke ili čak sotonističke sile stoje iza tih napada.S druge strane, mnogi ljudi drže da je Crkva trebala snositi ozbiljnije posljedice ne toliko zbog same pojave pedofila u svojim redovima koliko za sustavno zataškavanje tih slučajeva za koje je dokazano da je trajalo bar nekoliko desetljeća.

Na kojoj god ste strani, pokušajmo zajedno odvagnuti ove argumente:

1. ,,U svakom žitu ima kukolja" - zagovornici ove teze inzistiraju na tome da je neopravdano osuditi cijelu Crkvu samo zato što su se neki članovi ponijeli neprikladno. Misle da nije u redu da zbog toga pati cijela institucija, a uostalom, oni se sada kaju za svoje grijehe pa bi to trebalo uzeti u obzir.

Često sam čuo taj argument, bilo iz usta crkvenih dužnosnika, bilo od vjernika i ne smatram ga razumnim, a navest ću i razloge za to. Naime, taj argument namjerno ignorira jednu važnu, dokazanu činjenicu - većina crkvenih dužnosnika znala je da se zlostavljanje događalo i nekoliko desetljeća nisu poduzimali nikakve mjere. U baš svakom slučaju koji je došao do javnosti potvrdilo se da su za zlostavljanje znali i mnogi svećenici iz župe, kao i biskupi, nadbiskupi i kardinali, ali i sam Papa.

Argument ,,u svakom žitu ima kukolja" ne stoji, iako je točno da je samo mali dio klera sudjelovao u silovanju djece. Taj argument nije dobar jer je puno veći dio sudjelovao u


zataškavanju tih slučajeva - nepojavljivanju dokazanih pedofila i njihovu nakaradnom prosljeđivanju u sljedeću župu kako bi se smirio gnjev lokalnih vjernika. U javnost je iscurilo mnogo dokumenta koje su potpisali i tadašnji i današnji vodeći crkveni ljudi i u svima zapravo stoji naredba da se to mora zataškati zbog dobrobiti Crkve.

Većina ljudi koje znam nisu ogorčeni toliko zbog toga što i u Crkvi ima pedofila jer shvaćaju da ih ima svugdje koliko zbog činjenice da su pedofili iz crkvenih redova bili toliko zaštićeni. Činjenica je da je crkveno vodstvo dopustilo dokazanim pedofilima da i dalje budu u kontaktu s djecom koju su onda nastavili silovati.

Zamislite da se ista situacija dogodi u školstvu. Zamislite da odjednom shvatite kako je ministar zadužen za cijelo svjetsko školstvo znao za brojne slučajeve u kojima su profesori silovali djecu, ali ni on ni brojni državni ministri ili pak ravnatelji škola i profesori nisu učinili baš ništa kako bi sankcionirali i liječili te profesore. Zamislite da nisu učinili ništa kako bi spriječili njihov daljnji kontakt s djecom, nego su ih samo premjestili u nove škole. Zamislite da se to otkrilo. Molim vas da ne nastavite čitati, nego da doista zamislite nekoliko stotina takvih situacija širom svijeta.

Mislite li da se cijelo naše društvo ne bi diglo na noge i tražilo najveće moguće kazne za ljude koji su skrivali takvo bolesno ponašanje? Mislite li da ne bismo svi protestirali protiv tih ljudi koji su dokazane pedofile premještali u nove škole i tako im na pladnju servirali našu djecu, unuke, nećake i prijatelje?

E upravo se to događalo nekoliko posljednjih desetljeća u Crkvi i upravo je to dokazano u nebrojeno puno navrata. Možda vam se ne sviđa što je to dokazano, možda vam se


ne sviđa činjenica da su otkriveni deseci takvih dokumenata od kojih je neke potpisao i današnji Papa, ali to je činjenica i to ponašanje smatram sramotnim.

Dakle, nepravilno je reći da su nezaslužene kritike upućene cijeloj Crkvi jer ,,u svakom žitu ima kukolja". Puno je oprav- danije reći da među tim crkvenim kukoljem ima i pokoje zdravo klasje koje drži do istinskih vrijednosti jer se za većinu dužnosnika Crkve koji su štitili dokazane pedofile i servirali im nove žrtve sigurno ne može reći da imaju ikakve veze s Bogom.

Poznajem mnogo izvrsnih katoličkih svećenika, imam puno dragih prijatelja koji su katolici i uopće ne generaliziram i ne tvrdim da su svi članovi Crkve sudjelovali u tom bolesnom skrivanju bolesnika koji su našoj djeci oduzeli zdravlje.

Ali u svim biskupijama u kojima je izbio skandal dokazano je da je većina crkvenih dužnosnika znala za silovanja i da su mirne duše samo premještali dokazane pedofile u druge župe jer su za zaštitu svojih interesa i ugleda bili spremni žrtvovati nevinost naše djece. Zato nikako nije moguće izvući se tom bezumnom tvrdnjom da u svakom žitu ima kukolja.

Cijelo bi se društvo trebalo upitati koliko je zdravog klasja uopće ostalo u današnjoj Crkvi!

2. Postotak pedofila u Crkvi nije veći nego u drugim instituci jama.

Prema svim dostupnim podacima, ovo je točno. Naravno, nitko nije proveo precizna istraživanja, ali doista nemamo činjenice na temelju kojih bismo mogli zaključiti da u Crkvi


ima više pedofila nego u obiteljima, dječjim domovima... No taj podatak podrazumijeva i da nema razlike između pedofilije u Crkvi i pedofilije u drugim društvenim institucijama, što nikako nije točno jer nijedna druga institucija nije sustavno štitila pedofile u svojim redovima.

Dakle, kada se navodi taj argument da pedofila ima i u drugim područjima društva, onda se namjerno prešućuje užasna činjenica koju sam već spomenuo, a to je da nigdje drugdje dokazani pedofili nisu bili toliko zaštićeni. Ako se otkrije da je neki profesor pedofil, on će završiti u zatvoru i više nikada neće raditi u školi. Ako se pedofilija dokaže članu obitelji, i on će završiti u zatvoru i bar će biti udaljen od svoje obitelji. Ako se dokaže svećeniku, za njega će se moliti (onako usput — molitvom ne možete izliječiti pedofila), čekat će se neko vrijeme da ljudi zaborave na njega i premjestit će ga se u drugu župu gdje može u miru ponovno silovati našu djecu jer pedofili, učestalije od bilo kojih drugih zločinaca, ponavljaju svoje zločine. Pedofili osjećaju bolesne impulse kojima se ne mogu oduprijeti i jedino što možemo učiniti jest oslabiti im te impulse (kemikalijama) ili ih u potpunosti udaljiti od djece.

Dakle, iako ne možemo tvrditi da svećenici više siluju našu djecu od bilo koga drugoga, sigurno možemo tvrditi da su pedofili jedino u Crkvi institucionalno zaštićeni. Jedino ih Crkva ne procesuira i prepušta pravosudnom sustavu određene zemlje, jedino su oni toliko bezosjećajni i neljudski da dokazanim pedofilima serviraju nove žrtve u nekoj drugoj župi. Crkva je jedina institucija koja staje na stranu pedofila, a ne njihovih žrtava. Smatram da je suludo podržavati instituciju koja je odlučila zaštititi pedofile i svoj ugled, a pritom bila spremna žrtvovati nevinost i zdravlje naše djece.


3. Crkva nije samo institucija, nego i zajednica vjernika

Ovaj ćemo argument najčešće čuti od samih vjernika jer se osjećaju osobno pogođenima kad se kritizira Crkva čijim se dijelom osjećaju.

Naravno, točno je da Crkva ne obuhvaća samo dužnosnike, nego je i zajednica vjernika. Ali, kad govorimo o nekoj instituciji, logično je da njezin identitet ponajviše stvara vrh te institucije. Trenutno nije važno radi li se o političkoj stranci, privatnoj tvrtki ili vjerskoj instituciji.

Ako govorite o HDZ-u, sigurno vas neće previše zanimati tajnik đakovačkog ogranka. Identitet te stranke ponajviše stvara njezin vrh i sigurno ćete svoj dojam o stranci donijeti ovisno o tome kako se ponaša vrh te stranke - što su učinili ili propustili učiniti upravo oni na vrhu, za što se zalažu...

Slična je situacija i s nekom privatnom tvrtkom, lako možete biti oduševljeni računovođom ili tajnikom, svoj ćete stav o toj tvrtki donijeti prema njezinim vlasnicima i direktorima.

Razumijem mnoge vjernike kada žele odbiti napad na instituciju čijim se dijelom osjećaju, ali to i dalje ne mijenja činjenicu da glavni identitet Crkve ipak stvara njezin vrh i da je većina njezinih dužnosnika (na svim pozicijama) imala neupitne dokaze o brojnim slučajevima silovanja, a desetljećima su se samo brinuli da ti dokazi ne dođu do javnosti. Desetljećima! Desetljećima su stotine biskupa, nadbiskupa, kardinala i nekoliko papa znali za te pedofile i samo su ih prosljeđivali u nove župe.

Dakle, s obzirom na to da vrh neke institucije određuje nje zin glavni identitet, opravdano je upućivati takve oštre kri tike cijeloj instituciji. Ta kritika nikako nije upućena brojnim


iskrenim katolicima koji žive afirmativne vrijednosti svoje vjere, ali svakako jest bezumnim vjernicima koji smišljaju jeftine izgovore za takvo sustavno, kriminalno ponašanje Crkve. Upravo zahvaljujući njima ta se institucija uvijek može nadati da će biti dovoljno ljudi koji su spremni žrtvovati zdrav razum, bezumno prihvaćati sve što im kažu, samo zato što su ih uvjerili da je riječ protiv Crkve zapravo riječ protiv Boga. Dakle, kritika je upućena i većini dužnosnika Crkve, ali i svim onim vjernicima koji smišljaju bestidne izgovore zahvaljujući kojima dužnosnici i dalje ne snose odgovornost za laganja i sustavnu zaštitu kriminalaca u svojim redovima.

Posebno stravične situacije događale su se širom svijeta u onim slučajevima kad su silovana djeca smogla hrabrosti reći svojim roditeljima što im se dogodilo, ali su njihovi roditelji u 70 posto slučajeva samo odmahnuli rukom i rekli svojoj djeci da ne izmišljaju i da zaborave na to. Zabilježene su tisuće takvih svjedočanstava, a i ja sam, nažalost, upoznat s nekoliko takvih primjera u Hrvatskoj. To stravično zanemarivanje vlastite ljudskosti i roditeljske dužnosti ima pozadinu upravo u tom nevjerojatnom uvjerenju da reći nešto protiv svećenika, odnosno Crkve, znači biti protiv Boga. Tako su brojni sramotni roditelji radije odabrali biti protiv svoje djece nego protiv institucije koja je sudjelovala u prikrivanju silovatelja njihove djece. Stravično!

lako držim da vjera može itekako obogatiti naše srce, um i naš život uopće, u ovakvim situacijama kad nam ovakvo slijepo praćenje svega što nam govore ispere mozak i uništi osnovnu ljudskost, religija sigurno ne pokazuje svoje najbolje lice. Ti su roditelji izdali svoju djecu jer u svom neukom umu nisu željeli izdati Boga, ali naravno da se ne izdaje


Boga ako se pobunimo protiv takve nakaradnosti i prozo- vemo instituciju koja je štitila bolesnike koji su silovali našu djecu. Ti su roditelji izdali i svoju vjeru jer nijedno shvaćanje Boga ne može opravdati takvu nakaradnost.

Ima divnih vjernika koje doista poštujem, ali ovi koji su iznevjerili svoju djecu i razumne postulate svoje vjere sigurno ne spadaju u tu kategoriju.

Zašto opet o tome, ima i važnijih stvari.

Pokušaj skretanja s teme argumentom da ima i važnijih stvari od pamtivijeka se doživljavao s podsmijehom među svim ljudima koji vole zdrav razum i argumentiranu raspravu. Obično ga navode ljudi kojima je određena tema neugodna i znaju da nemaju odgovarajuće protuargumente.

Naravno da je racionalno zaključiti kako postoje i važnije teme, ali to ne znači da ova tema nije važna i da se o njoj ne treba raspravljati. Meni se čini da je to itekako hvalevrijedna tema za diskusiju upravo zbog iznimne moći Crkve u našem društvu. Držim da bi naše društvo bilo zdravije da ima zdraviju Crkvu ili da se njezin utjecaj drastično smanji ako ostane ovakva institucija koja se prečesto više brine za sebe nego za nas. Legitimna kritika može pridonijeti i jednom i drugom tako da je rasprava potkrijepljena činjenicama itekako dobrodošla. Naravno, ako se radi samo o obostranom nadvikivanju nekakvim neargumentiranim parolama, onda nitko nema nikakve koristi od toga, ali držim da argumentirana diskusija ima itekako smisla.

.Uostalom, vi ste slobodni odlučiti u kojim raspravama želite sudjelovati tako da ako vam se ova ne čini vrijednom vašeg


vremena, slobodno se uključite u neku koja je prema vašim kriterijima vrjednija.

U ovom sam poglavlju istaknuo četiri argumenta koje najčešće možemo čuti i kao što vidimo, nijedan nije potkrijepljen činjenicama, lako sam svjestan da mnogi nisu mogli objektivno pročitati ove retke, nadam se da će barem nekima poslužiti za razumnije argumentiranje svojih stavova, na kojoj god se strani nalazili.

Meni je jasno da svoju vjeru želim držati dalje od svih institucionaliziranih religija jer nemam dojam da mi je potreban posrednik do Boga, a i njihova su djela često suprotna onome za što tvrde da se zalažu, ali svatko je slobodan odabrati prirodu svog odnosa prema Bogu i božanskome.

I dalje će mi biti važnije kako netko živi nego kako se izjaš- njava, tako da imam puno dragih prijatelja koji nisu vjernici, ali su iznimno pošteni i duhovni ljudi, jednako kao što imam puno dragih prijatelja među katolicima pa čak i među svećenicima, iako moram naglasiti da ni oni baš nisu oduševljeni Crkvom kao institucijom.

Naglasit ću još jednom da poštujem sve ljude koji žive prema životno afirmativnim vrijednostima, neovisno o tome jesu li vjernici ili ne, slažem li se s njima oko svega ili ne. S druge strane, ne poštujem religijske fanatike koji su uvjereni da imaju monopol na istinu o Bogu, neovisno o tome kojoj religiji pripadaju. Svatko od nas treba živjeti i pustiti druge da žive prema svojim uvjerenjima i sve dok nitko izravno ne ugrožava dobrobit drugih, bit ćemo dobro.


Čime još nisam oduševljen?

Postoji bezbroj predivnih vrijednosti i uvjerenja koje se mogu pronaći u Bibliji i trudim se živjeti u skladu s njima, kao što se trudim živjeti u skladu sa sličnim vrijednostima iz drugih religija ili duhovnih tradicija.

Doduše, u svima njima postoji i mnogo dvosmislenih pa čak i proturječnih ideja. Najpoznatija mi je judeokršćanska duhovna tradicija i mogu samo reći da nije čudo što ima toliko različitih kršćanskih denominacija koje različito interpretiraju Božju i Isusovu riječ i ulogu. I ne mislim sad samo da će neki priznavati Isusa kao Sina Božjeg, a neki neće, da će se razlikovati njihovo shvaćanje Marijine uloge ili da je starozavjetni Bog brojnim djelima pokazao da baš i nije biće ljubavi koje zna razumjeti i opraštati. Čak i da prihvatimo da je sve istinito u Bibliji (a i sama Crkva priznaje da nisu realni mnogi opisani događaji), i dalje je moguće vrlo različito interpretirati te ideje. Ali, ne držim da je toj raspravi ovdje mjesto i radije bih se zadržao na onim vrijednostima koje imaju izravnu vezu s našom svako- dnevicom. Želio bih se pozabaviti idejom da je čovjek po definiciji grešno stvorenje, a nakon toga ćemo govoriti o njihovim idejama o našoj seksualnosti i još nekim uvjerenjima kojima cilj nije naša sreća.

Prema jednoj ideji svi smo mi sami po sebi osuđeni na grijeh te se tome ne možemo oduprijeti. Trenutačno me ne zanima revizija popisa samih grijeha, iako bismo i tu mogli imati dosta posla, nego me zanima način gledanja na vlastitu grešnost. Dakle, s obzirom na to da smo po prirodi grešni, sve što mi možemo učiniti jest maksimalno se potruditi ne griješiti, a kad se već dogodi neki grijeh, onda se možemo iskupiti kroz ispo vijed i nekoliko pokajničkih molitvi. Crkva će, kao Božji posred


nik, prenijeti naše kajanje Bogu i nama će biti oprošteno. Kad bi život bar bio tako jednostavan.

Nemam dojam da smo grešni po prirodi, nego da nam je dana slobodna volja zahvaljujući kojoj ćemo činiti neke stvari kojima ćemo se ponositi i neke na koje nećemo biti ponosni. Vjerujem da je Bog to znao kad nas je stvarao kao duhovno-materijalna bića koja imaju slobodnu volju. Znao je da ćemo tu slobodnu volju nekada koristiti neznalački i on nas ne osuđuje zbog toga, nego nas razumije. On je bio svjestan da ćemo nekada pogriješiti i umjesto da nas kažnjava zbog toga, mislim da nam šalje nove prilike da to svladamo, a na nama je da iskoristimo te prilike.

Kada se iskupljenje za vlastite grijehe svodi na ispovijed i nekoliko molitvi, većina ljudi doista nema ni potrebe ni želje naučiti nešto iz toga. Umjesto da tražimo posrednika za oprost naših grijeha, čini mi se da je mudrije učiti iz svojih pogrešaka i ne ponavljati ih. Učenjem i napredovanjem riješit ćemo se negativnog nasljeđa vlastitih grešaka, a ne nekakvim pasivnim i poniznim traženjem oprosta. Najsnažnije ćemo osjetiti taj oprost tako da nešto naučimo iz toga. Bog vam ionako ne zamjera što ste svoju volju nemudro iskoristili jer je svjestan da to ponekad ne možete izbjeći. Zato je pametnije iskoristiti svoje pogreške kako biste nešto naučili od njih, a ne imati dojam da vam Bog uvijek zamjera na nečemu.

Doista, možete li zamisliti da Bog može imati bilo kakav osjećaj prema vama osim bezuvjetne ljubavi? Ljudi često uvjetuju svoju ljubav, ali ne moramo zbog toga misliti da sva bića razvijaju svoje osjećaje o nama ovisno o tome što radimo. Bog vas ne može ne voljeti i ne zna vam zamjerati na tome što učite iz svojih pogrešaka. Vrhovno biće sigurno nije tako ograničeno.

B O G . C R K V A , D R U Š T V O 215

Dakle, mi nismo grešna, nego slobodna bića koja će ponekad donositi loše odluke i vjerujem da je Bog svjestan toga. Oprost od njega ne moramo ni tražiti jer njegovo razumijevanje imamo čak i kad ga nismo svjesni. On zna da ćemo ponekad činiti stvari na koje nismo ponosni i najbolje što možemo učiniti jest ne ponavljati pogreške i ne ubijati se u pojam što smo osuđeni na učenje iz vlastitih pogrešaka. Svatko od nas sigurno će napraviti puno pogrešaka u svom životu i ima mnogo više smisla prihvatiti tu činjenicu i truditi se ne ponavljati ih nego ubijati se u pojam što smo ih učinili, jer ćemo si tako sigurno olakšati ponavljanje pogrešaka. Ako ih prihvatite i tražite rješenja, radite nešto smisleno. Ako samo mislite da će ih netko otkupiti za vas i ne radite ništa da otkrijete zašto ste ih uopće učinili, ponavljat ćete iste pogreške. Tako se sigurno nećemo približiti ispunjenom, duhovnom življenju.

Krenimo dalje.

Sljedeće što bih želio raspraviti jest uvjerenje da trebamo zaslužiti njegov blagoslov i njegovu ljubav.

Smatram da trebamo razvijati ljubav prema sebi i drugima ne zato da bi nas Bog zavolio (jer nas on već voli), nego zato da bismo kroz življenje svoje ljubavi osjetili i njegovu. Ako nemate ljubavi u sebi, za sebe i druge, nećete moći osjetiti ni njegovu ljubav. Dakle, vi se ne morate truditi da biste zavrijedili njegovu naklonost i ljubav, ali ako želite osjetiti njegovu ljubav, ipak se trebate potruditi stvoriti mjesta za nju. Najbolji način za to je voljenje - sebe i drugih, prirode i plesa, obitelji i prijatelja... zapravo svega prema čemu doista osjećate ljubav! Zato sam na početku ovog trećeg dijeta rekao da vjerujem u Boga zbog koje mi vjerujemo u ljubav!

2 1 6 u R U K A V I C A M A M l j E I O N A K O P R E V R U Ć E

Mislim da Boga najdublje upoznajemo kroz življenje ljubavi jer je to njegov primarni osjećaj prema nama! Kada mi upoznamo ljubav kroz voljenje sebe i drugih, kroz voljenje prirode i plesa, ideja i slobode, zahvalnosti i opraštanja, naše će srce moći osjetiti i njegovu ljubav prema nama. Ta ljubav nije patroni- zirajuća, nije uvjetovana bilo čime i ne može nestati. Nju možemo uvijek osjećati i na nju se možemo uvijek osloniti ako se znamo oslanjati na sebe!

Dakle, Božju ljubav sigurno imamo, neovisno o bilo čemu, a osjećat ćemo je ako naš život bude posvećen življenju ljubavi. Logično je da moramo naučiti govoriti jezikom ljubav da bismo znali kako nam se obraća, zar ne?

Želim vam sretno učenje jezika ljubavi!!!

Još jedna stvar kojom baš nisam oduševljen jest katolički nauk o seksualnosti. Smatram da je zdravo imati interes za istraživanje vlastite seksualnosti. Mislim da nema ništa loše u predbračnom seksu, korištenju kontracepcije, masturbaciji i da je jako štetno zagovarati apstinenciju umjesto edukacije. Krenimo s tim.

Naime, Crkva će često zagovarati apstinenciju kao najzdraviji način seksualnog ponašanja mladih. Imaju dojam da su mladi nedovoljno zreli za upuštanje u seksualne odnose i da će im to štetiti.

Takvo mišljenje zapravo ne treba ni razmatrati jer će većinu mladih sigurno zanimati njihova seksualnost i zato nema smisla nadati se da neće. Naravno, mislim da je normalno da ih u određenim godinama počne zanimati vlastita seksualnost, da prepoznaju sebe i kao seksualna bića, ali to čak i nema toliko veze s glavnom pobijajućom činjenicom - oni će htjeti istraživati vlastitu seksualnost, htjeli mi to ili ne, smatrali mi da

B O G , C R K V A , D R U Š T V O 21 7

je to dio normalnog razvoja ili da se seksualnost treba razvijati samo u okviru braka. Nije toliko važno što mi mislimo o tome, nego činjenica da ne možemo nikako spriječiti njihovo zanimanje za seks i seksualnost. A kad se već ne može spriječiti, nije li mudrije da ih što bolje pripremimo za ulazak u taj svijet i educiramo umjesto da zabijemo glavu u pijesak i nadamo se da ih neće zanimati ono što im je itekako zanimljivo.

Točno je da će manji postotak ljudi moći zatomiti svoje impulse (pa tako i vlastiti prirodan razvoj) i čekati do braka, ali to se odnosi na iznimno malen postotak ljudi čija su životna uvjerenja toliko jaka da mogu zatomiti prirodne nagone i zdrav interes za upoznavanjem sebe i područja ljudske intimnosti. Nerazumno je očekivati da će 95 posto ljudi koji ne žele i ne trebaju zatomiti svoju seksualnost uspjeti apstinirati samo zato što će 5 posto to moći.

Dakle, zagovarati apstinenciju umjesto edukacije je ne samo nerazumno nego i neodgovorno. Našu će djecu zanimati njihova i tuđa seksualnost, što god mi mislili o tome i doista je jedini zdrav način nošenja s tim da ih najbolje moguće pripremimo za ulazak u taj svijet.

Ne govorim samo o učenju anatomije, nego i o naglašavanju emocionalnog aspekta ljudskih odnosa. Bilo bi sjajno kad bi klinci to naučili već u svojoj tinejdžerskoj dobi pa da shvate da ih seks neće dovesti do ljubavi ili da se ne bi trebali dokazivati preko kreveta, čak i ako će u očima svojih vršnjaka biti frajeri jer su spavali s nekim. Bilo bi sjajno kad bi već tako rano shvatili da je u redu pogriješiti u izboru partnera, ali da se već tada znaju zaštititi od posljedica tih pogrešaka. Uglavnom, ima bezbroj dobrobiti edukacije, a ne vidim ni jednu apstinencije, osim inzistiranja na poštivanju dogmatskog razmišljanja koje ignorira stvarnost i stvarne, zdrave potrebe naših mladih.


Sukladno tome, nimalo se ne protivim predbračnom seksu i to ne zbog onog kamiondžijskog argumenta koji se često može čuti: „Pa moraš testirati auto prije nego što ga kupiš", nego zbog toga što je područje intimnih odnosa vrlo sklizak teren na kojemu itekako dobro možemo upoznati svog partnera i vidjeti kako komunicira o škakljivim temama, koliko prihvaća sebe i svoje tijelo, koliko je siguran u sebe i kako se nosi s određenom nesigurnošću, je li iskren u vezi svojih potreba i želja...

Osim što zanimanje za seksualnost smatram prirodnim i poželjnim, mislim da je dobro da su sve te teme na stolu i prije braka jer ćemo tako bolje upoznati partnera i naučiti komunicirati o škakljivim temama koje trebaju biti dio svakog intimnog odnosa. Naravno i u vezi seksa, ali i svih ostalih pitanja jer je ključno što je bolje moguće upoznati osobu s kojom namjeravate provesti život. Ne biste li se složili da je važno upoznati osobu i na tom području prije nego što uđete u brak?

Možda ćete tvrditi da je moguće upoznati svog partnera isključivo kroz razgovor o seksu i seksualnosti ili kroz intimne trenutke koji ne moraju uključiti seks, ali svi dobro znamo da to nije realno mišljenje jer se možemo potpuno upoznati tek kad se upustimo u takvu intimnost, tek kad se prepustimo strastima, tek kad na scenu izađu naše potrebe pa i određeni problemi. Tek tada možemo vidjeti kako doista dišemo u vezi s tim. Zamisliti kako bismo se ponašali u svim hipotetskim situacijama i onda razgovarati o tome nije baš najbolji način upoznavanja jer je nemoguće predvidjeti kako ćemo reagirati u svim mogućim situacijama.

Primjenu bilo kojih oblika kontracepcije smatram razumnim i mudrim. Nemam dojam da tako ubijamo bilo koga, nego da zdravo i razumno prilazimo planiranju obitelji ili zaštiti od


bolesti. Mislim da nije pametnije protiviti se kontracepciji kao metodi planiranja obitelji i zagovarati apstinenciju kad ona nije izvediva za 95 posto ljudi te samim tim nas ne educiratio brojnim faktorima koje bi bilo korisno zadovoljiti prije nego što i pomislimo na stvaranje obitelji.

Još jedna stvar koju jednostavno moram napomenuti jest i taj intenzivni osjećaj krivnje zbog zdravog, normalnog i prirodnog zanimanja za vlastitu seksualnost. Mnogi vjernici pokušavaju se pridržavati rigidnih i nerealnih uputa o izbjegavanju seksa pa i svakog istraživanja vlastite seksualnosti i onda osjećaju duboku krivnju kada im, posve očekivano, ne uspije.

Upoznao sam jako mnogo ljudi, većinom žena, koje su zbog intenzivnog osjećaja krivnje, nametnutog od Crkve, razvile izuzetno nezdrav doživljaj sebe i svog tijela, a mnoge od njih nisu mogle zanijeti. Pokušale su to riješiti molitvom, ali ona, naravno, ne pomaže u takvim situacijama. U mnogim situacijama nije postojao nikakav fizički problem, nego je bilo dovoljno samo promijeniti svoja uvjerenja o sebi i seksualnosti, riješiti se tog nerazumnog i intenzivnog osjećaja krivnje te tako smanjiti opterećenje na svoje tijelo. I vidi čuda, čim su se promijenila uvjerenja i čim se tijelo opustilo, uspjele su zatrudnjeti.

Nametati osjećaj krivnje u vezi nečega što je prirodno i normalno smatram posebno zabrinjavajućim upravo zbog ovakvih i sličnih strašnih posljedica.

Želim napomenuti još jednu situaciju, iako sam je često isticao u ovoj knjizi. Naime, često sam spominjao da smatram nerazumnim zagovarati ulazak u brak samo zato što se dogodila trudnoća, neovisno o tome poznaju li se budući supružnici dovoljno, a kamoli vole li se dovoljno i poštuju li se.


Doduše, točno je da ako ćemo vrlo maštovito interpretirati Kanonsko pravo Katoličke crkve, možemo iščitati da svaki brak koji je sklopljen bez ljubavi, tj. s prisilom, a ne zato što se dvoje istinski vole, jest u sebi nevaljan i može u bilo kojem trenutku teoretski biti razvrgnut jer je u sebi nevažeć. Ovo je bila vrlo maštovita interpretacija prisile jer su oni izvorno imali nešto posve drugo na umu (mislili su da se brak smije poništiti ako je bilo doslovne prisile na brak, a ne ako je dijete na putu). No čak i da prihvatimo tu vrlo maštovitu interpretaciju, više frustrira što se to u praksi uopće ne provodi pa možemo zaključiti da je to mrtvo slovo na papiru. Pretpostavljam da je u Hrvatskoj zabilježeno nula takvih slučajeva jer ionako ima samo nekoliko primjera poništavanja braka pa vjerujem da argument stoji. Naša stvarna praksa pokazuje da se ljude požuruje u brak samo zato što je dijete na putu. E pardon, i jedan tjedan pohađaju tečaj o braku koji je izvanredno koristan kad ni ne poznaješ svog partnera, što je česta situacija, a o divnim lekcijama tog tečaja od kojih neke naglašavaju inferiornost supruge koja bi trebala udovoljavati potrebama muškaraca, uopće neću ni govoriti.

Kad smo već kod toga, mislim da je prigodno spomenuti i inherentnu neravnopravnost žena u Katoličkoj crkvi i katoličkoj vjeri. Meni je logično, prirodno i zdravo da u 2012. godini svi imamo iste mogućnosti, prava i obaveze. Naravno da postoje neke razlike između žena i muškaraca, ali te se razlike ne bi trebale manifestirati u području institucionalne ili društvene moći. Smatram nerazumnim i nepravednim da žene ne smiju postati župnici ili biskupi pa čak zauzeti i najvišu poziciju u Katoličkoj crkvi. Ima tradicija u kršćanskoj vjeri koje su već ispravile tu nepravdu, ali naša Crkva, kao i obično, kaska. Ne vidim zašto bi žene trebale imati ikakva ograničenja. Ne vidim da manje ili slabije vjeruju, ne vidim da su manje mudre ili


manje posvećene svom odnosu prema Bogu. Imaju apsolutno jednaku mogućnost predanog služenja Bogu i trebale bi imati apsolutno jednake mogućnosti. Šteta je što većina žena prihvaća taj inferiorni status.

Osim te očite diskriminacije u hijerarhiji Crkve, možda još više boli ona ne tako vidljiva, a jednako prisutna. Često mnogi dužnosnici u svojim propovijedima ili obraćanjima javnosti (a podlogu za to nalaze u svetim spisima) naglašavaju da bi žena trebala podržavati muža bez obzira na sve. Često se naglašava ta urođena ženina karakteristika da se žrtvuje za druge, lako je ponekad zdravo staviti potrebe drugih ljudi ispred svojih, potpuno je nezdravo uvesti žrtvovanje za druge kao način življenja. Ženama se prečesto preporučuje da servisiraju potrebe svojih muževa, djece, obitelji... Tako će se mnogim svećenicima dignuti obrva ako doznaju da je neka supruga odbila svog muža kad je „tražio ono što mu pripada".

Uglavnom, mislim da je jasno na što ciljam. Žena bi trebala podržavati svog muža jednako kao i on nju. Oboje bi ponekad trebali staviti svoje potrebe sa strane kako bi zadovoljili potrebe svojega partnera. To nije pravilo, nego iznimka jer je doista zdravo ne stavljati svoje potrebe uvijek sa strane i zagovarati to kao ispravan način života. Najljepši odnosi su oni u kojima prilikom zadovoljavanja svojih potreba ujedno zadovoljavate i svog partnera. Ili zato što imate iste interese i uvjerenja ili zato što vas vaš partner toliko voli, da uživa kad učinite nešto za sebe.

Dakle, smatram da bi i muškarac i žena trebali biti jednako odgovorni za toplinu doma, odgoj, održavanje kućanstva — funkcioniranje obitelji od A do Ž. Ljudi moji, nismo u 1 735. godini. Ima dosta nezgodnih stvari koje nam je donio društveni napredak, ali zbog toga ne treba odbacivati one dobre. Jednakost žena i muškaraca jedna je od tih, a Crkva je jedina


društvena institucija koja sustavno diskriminira na tom području. Očito je da čelni ljudi Crkve nisu svjesni da je 2012. godina, ali to ne znači da i mi moramo ignorirati tu činjenicu i prihvaćati društvene norme kojima je istekao rok trajanja!

Mogao bih navesti još neke razloge svog neoduševljenja crkvenom dogmom, ali mislim da je i ovako dovoljno, a i ne želim da ta tema preotme knjigu. Priču o tome zaokružit ćemo dvama pitanjima na koja sam već odgovorio u svojim kolumnama.


Konkretni odgovori NA KONKRETNA PITANJA

Zašto govoriš protiv vjere i Boga?

Bruno, u nekoliko sam navrata čitao tvoje negativne kritičke osvrte o vjeri i Crkvi koji su me uvrijedili. Čini mi se da to nije u skladu s ljubavi o kojoj tako često pišeš i da si zbog toga nedosljedan. Objasni mi što imaš protiv vjernika i Boga.

Andrija

Dragi Andrija,

morat ću te ispraviti - nigdje nisam negativno govorio ili pisaoo vjeri i Bogu. Poštujem sve autentične vjernike, bez obzira na to što se moja vjerska uvjerenja razlikuju od nečijih. Svatko tko istinski vjeruje i živi u skladu sa životno afirmativnim vrijednostima te vjere ima moje poštovanje, iako se možda neću slagati s njim. Da odgovorim na tvoje pitanje - protiv vjernika nemam apsolutno ništa.

Dakle, na moje negativne komentare o vjeri i vjernicima sigurno nisi naišao, ali zato vjerojatno jesi na negativne komentare

2 2 4 U R U K A V I C A M A M l j E . I O N A K O P R E V R U Ć E

0 Crkvi. Jasno razlikujem to dvoje. Vjera je jedna stvar, a Crkva1 crkvena dogma druga. Nekad jesu usklađene, a nekad nisu i držim da je naša dužnost reagirati na to. Mislim da nije poželjno zabiti glavu u pijesak i izmišljati opravdanja za njihov kronični manjak poštenja i časti.

Činjenica je da je Crkva tijekom povijesti napravila mnogo dobra i mnogo zla. Nema smisla negirati ni jedno ni drugo. Nije sad važno čega je bilo više, nego naglasiti činjenicu da u brojnim prilikama nije bila glasnik Božji jer sam prilično siguran da Bog ne želi da se ubija, laže i siluje u njegovo ime. Ali pustimo sad grijehe prošlosti. Nažalost, ima ih i više nego dovoljno u sadašnjosti pa se ni ne moramo osvrtati unatrag. Kažem nažalost, jer mislim da nam je svima u interesu da institucija koja ima toliku društvenu moć bude jasno na strani dobra, ali ona to često nije. Vjerojatno mi nećeš vjerovati, ali ja doista želim da Crkva bude zdravija institucija. Ona je toliko društveno moćna da nas njezina bolest itekako skupo košta i doista bih želio da postane zdravija i časnija institucija. Ne vjerujem da će se to dogoditi jer se radi o prestarom, pre- zastarjelom i, na kraju, prelicemjernom organizmu zato što se ne drže onoga što govore. Nisam siguran da može ozdraviti, ali bi bilo sjajno da ozdravi jer mnogima treba posrednik do Boga, iako bi im bilo mudrije da opreznije biraju jer današnja Crkva baš i nije najčasnija organizacija koja postoji.

Mogao bih navesti puno primjera te licemjernosti, ali me kao čovjeka i kao oca najviše pogodilo skrivanje pedofila u crkvenim redovima. Postoje tri razine tog zločina. Prva je razina da su se takvi zločini uopće dogodili i mislim da nikako ne bismo smjeli biti ravnodušni prema tome. Radi se o silovanju djece! Naše djece, moje i vaše. Naših unuka i nećaka. Ne želeći relativizirati bol ijednog takvog slučaja jer vrlo dobro znam kakve


posljedice mogu izazvati, valja naglasiti da je to samo jedna razina zločina.

Druga je razina skrivanje i neprocesuiranje otkrivenih pedofila kako bi se zaštitio interes Crkve. To je još gnjusnije jer je odgovorno nošenje s tim problemom moglo spriječiti nova silovanja. Dakle, praksa Crkve bila je da se pedofile premjesti u drugu župu i tako smiri bunt lokalnih vjernika od kojih je ionako samo dio vjerovao u optužbe, čak i kada su bile jasno dokazane! Nekoliko takvih dokumenata u kojima jasno stoji „da moramo misliti na dobar glas Crkve i ne ići u javnost" potpisao je i današnji Papa, što je i sam priznao, iako tek kad je stjeran u kut suočen s dokazima. Takva je praksa sramotna jer su sa samo malo više časti i hrabrosti mogli spasiti tisuće i tisuće djece koje su mirne duše servirali dokazanim pedofilima.

To je ujedno i razlog zašto njihovi jalovi pokušaji opravdanja doista nemaju smisla: „Pa zašto napadate nas, pedofila ima i drugdje!" Pedofila doista ima u svim porama društva, ali ih nitko ne skriva poput vas, nedragi moji visoki crkveni dužnosnici. Ako pedofila otkriju bilo gdje drugdje, završit će u zatvoru, daleko od djece, a vi onima iz svojih redova servirate nove žrtve. To je velika razlika, sramite se!

Postoji i treća razina zločina, a ona se tiče mlitavog i licemjernog „prihvaćanja" odgovornosti, i to tek nakon što ih je javnost, zahvaljujući medijima, natjerala na priznanje. Ispričali su se samo za silovanja (doduše, nekoliko desetljeća prekasno), ali ne i za višedesetljetno skrivanje pedofila.

Nisam sklon hvalospjevima modernim medijima koji vrlo često serviraju najbanalnije i najmanje bitne sadržaje, ali ovdje su učinili sjajnu stvar. Bez njihovog kontinuiranog pritiska i prenošenja potvrđenih informacija široj javnosti, vrh Crkve bi se i dalje bavio sustavnim zataškavanjem pedofila u svojim


redovima. Doduše, žalosna je činjenica da taj dio svoje prakse mijenjaju samo zbog pritiska medija, odnosno da zaštita zdravlja i dostojanstva naše djece nije bio dovoljan motiv, ali da ne širim temu - na ovom su primjeru mediji pokazali svoje najbolje lice i opravdali svoje postojanje koje bi trebalo služiti širenju provjerenih informacija.

Mogao bih nabrajati još puno razloga potpuno opravdanog nezadovoljstva ponašanjem Crkve, ali mislim da nije potrebno. Mislim da je moj stav itekako u skladu sa svime što govorim i pišem o ljubavi. Takav stav govori o ljubavi prema istinskoj vjeri, zdravom razumu, dosljednosti i časti. A sve to kronično nedostaje današnjoj Crkvi!

Meni se čini da je oštrina u ovakvim situacijama potpuno u skladu sa življenjem ljubavi. Ne želim biti mlitavi duhovnjak koji će se svemu smješkati jer eto, sve treba prihvatiti takvo kakvo je jer tako dokazujemo svoju duhovnu zrelost ili mudrost. To su gluposti. Ima bezbroj situacija u kojima ne bismo trebali prihvaćati ono što nam se servira i kada bismo trebali dići svoj glas! Mislim da je ljubavi drago kad zagovaramo zdrav razum i kad se borimo protiv ovakvih bolesnih radnji koje su suprotnost ljubavi i časti. Mislim da joj je drago kad stvari nazovemo pravim imenom! Mislim da nam je svima zadaća dići svoj glas kad se ovako jasno uoči bezumnost ili nekorektnost neke institucije.

Naravno, Andrija, vi i dalje možete imati dojam da imam nešto protiv vjernika i Boga, ali vjerujte mi, nemam. Imam nešto protiv institucije koja je mogla spriječiti silovanja naše djece, a nije jer se previše brinula za svoj javni imidž, a nedovoljno za fizičko i psihičko zdravlje naše djece. Imam nešto protiv institucije koja prečesto radi suprotno od onoga što govori. Imam nešto protiv institucije koja se više brine za svoje materijalno


blagostanje, nego za naše duhovno, institucije koja odobrava diskriminaciju, institucije koja živi u dalekoj prošlosti pa nema pozitivan utjecaj na našu sadašnjost!

Ali protiv vjere i Boga nemam baš ništa.

Nemam baš ništa protiv vjernika koji vjeruju svojim srcem, glavu koriste za razmišljanje, a život za činjenje dobrih djela. Objavljujem ovaj tekst upravo zato što žarko želim da je

što više takvih vjernika!

Postoje ii anđeli?

Dragi Bruno,

čitam tvoje knjige i kolumne i nadam se da mi možeš pomoći. Zanima me tvoje mišljenje o anđelima jer ja sam zbunjena. Ima toliko knjiga, radionica, religijskih tekstova, ma svega i svačega na tu temu, da mi se vrti u glavi. Htjela bih da postoje, ali iskreno nikad nisam doživjela nešto što bih vezivala za anđele, a tolikim se ljudima raspekmezi srce kad ih spomenu. Kako da se snađem u toj šumi stavova o anđelima?

Skeptična Tamara

Draga Tamara,

imaš apsolutno pravo biti skeptična prema svemu, pogotovo prema nekim fenomenima duhovnog svijeta o kojima je definitivno napisana hrpa gluposti. U tu kategoriju svakako spadaju i anđeli i zato potpuno razumijem tvoju zbunjenost jer doista ima toliko izvora koji njihovu prirodu doživljavaju

2 2 8 u r u k a v i c a m a m i j e i o n a k o p r e v r u ć e

bitno različitom pa čak i dijametralno suprotnom, da se nije jednostavno snaći u tom neredu.

Imaš pravo kada kažeš da postoji mnoštvo radionica i knjiga o tome pa molim tebe i sve ostale da budete jako skeptični jer se magla najlakše prodaje upravo u tom anđeoskom pakiranju. S obzirom na to da se mnogima doista „raspekmeze srca", a to je često povezano i s nekorištenjem intelekta, doista se ljude može uvjeriti u sve i svašta. Ne mogu nabrojiti koliko sam puta čuo da je netko „upoznao" svog anđela na nekoj radionici i kako im je on rekao da ga čuva i da će sve biti u redu ili nešto slično uopćeno. To im je rekao sam anđeo u nekoj meditaciji na tečaju gdje si najčešće zapravo mi sami govorimo ono što želimo čuti ili mu je prenio voditelj tečaja koji, naravno, ima izravnu vezu s anđeoskim svijetom i sve to za samo 799 kn, divota! Tko bi rekao da je izravna veza s tim svijetom toliko skupa.

Vjerojatno se od mene koji vjerujem u postojanje duhovnog svijeta i mogućnost kontakta s njime očekuje da ću pohvaliti sve što se tiče duhovne prakse, ali to bi bilo besmisleno jer tu doista ima svega i svačega. Jednako je besmisleno da autsajderi koji taj svijet ne razumiju donose konačne zaključkeo nečemu što ne razumiju, kao što je besmisleno i da ja koji sam insajder plješćem baš svemu što dolazi iz tog svijeta jer brojne ideje su jednostavno besmislene ili su dobro osmišljena prodavanja magle.

Najbolje se osloniti na svoje iskustvo, a iskreno mislim da se u ozbiljno istraživanje duhovnog svijeta trebamo upustiti samo ako smo psihički stabilni i ako smo zadovoljni svojim životom. Inače ćemo prečesto „čuti i doživljavati" ono što želimo, a ne ono što uistinu postoji. Od tih ćemo duhovnih bića „čuti" ono u što želimo vjerovati, najčešće ono što već potvrđuje naša trenutačna uvjerenja, a tako sigurno ne možemo napredovati.


ja vjerujem u anđele jer sam doživio neka iskustva koja mi potvrđuju njihovu prisutnost, ali tebi i svima ostalima savjetujem da budete skeptični dok ne dobijete dovoljno razloga za vjerovanje. Svatko te dokaze treba tražiti na svom jeziku razumijevanja stvarnosti. Smatram da ne treba bezuvjetno vjerovati bilo kojim religijskim spisima ili piscima duhovne literature, nego potvrdu onoga što u njima piše tražiti kroz vlastito životno iskustvo. To se odnosi na anđele, ali i na sve ostalo. Isto tako ne treba vjerovati ni raznim duhovnim učiteljima i voditeljima radionica jer mnogi nisu dovoljno stručni ili su prevaranti.

Skeptičnost je zato iznimno dobar suputnik i u istraživanju duhovnog svijeta i u životu uopće. Pritom ne mislim na tupavu skeptičnost koja unaprijed odbacuje sve što ne možemo iskusiti vanjskim osjetilima, nego mislim na pametnu skeptičnost koja nas tjera na provjeru vlastitih uvjerenja! jednako je važno da u sve sumnjamo kao i da se upustimo u slobodno istraživanje svih bitnih životnih fenomena bez želje da dokažemo određenu tezu, jer jedino tako možemo otkriti ono što doista jest istina, a ne ono što mi želimo da bude istina. Dakle, smatram da nije inteligentno odbaciti sve što se ne može percipirati kroz pet osjetila jer srce i um mogu doživjeti ono što je očima i ušima nedostupno. Uostalom, čime doživljavamo ljubav?

A tebi, Tamara, želim sreću u pronalaženju dokaza koji će imati smisla. Dok ih ne skupiš dovoljno, mislim da je razumno biti skeptičan i to se tiče apsolutno svih životnih područja. Sretno!


O homoseksualnosti

Zašto je to važna društvena tema?

Smatram se čovjekom koji oprezno bira svoje bitke. Čini mi se da je to nužno za sve nas jer se inače raspršimo zato što se kontinuirano borimo protiv nečega i olako zaboravimo za što se zapravo zalažemo, lako prepoznajem plemenitost borbe za pravu stvar, činjenica je da se nitko od nas ne stigne angažirati oko svih vrijednih društvenih pitanja jer inače ne bi imali dovoljno vremena i prostora za uživanje u svom životu, sa svojom obitelji, prijateljima...

Da bih se uključio u neku raspravu ili angažirao oko kakve ideje, moraju biti zadovoljena dva kriterija. Prvi je da samu temu odnosno borbu smatram smislenom, a drugi da mogu učiniti nešto korisno na tom području, napraviti kakvu razliku.

Svatko od nas procjenjuje koje su to teme oko kojih se želi angažirati. Ja ću se angažirati kad je potrebno istaknuti besmislenost diskriminiranja u odnosu na spol, rasu, seksualnu orijentaciju, religijsku ili nacionalnu pripadnost... Angažirat ću se


oko tema koje se tiču duhovnosti i Boga jer smatram da određuju ono što jesmo. I na kraju, trudit ću se braniti stranu zdravog razuma. Volim biti aktivist zdravog razuma - argumentirano raspravljati, donositi zaključke za koje imam činjenice, a dok ne skupim činjenice, imati samo blagi dojam o nečemu. Volim ne pojednostavljivati stvarnost, ne dopuštati osjećaju povrijeđenosti da utječe na moj proces donošenja zaključaka... Uglavnom, volim biti na strani zdravog razuma jer mislim da je zdravo racionalno promišljanje apsolutno nužno za stvaranje zdravog unutarnjeg svijeta koji će znati stvoriti ravnotežu između uma i srca, kao i između duhovnog i materijalnog aspekta života. Otkrivanje našega duhovnog tkanja nikako nije iracionalna aktivnost, nego eventualno nadracionalna jer se u jednom trenutku moramo otisnuti u teritorij koji je iznad zdravog razuma. A to možemo učiniti tek ako imamo stabilne temelje od kojih ćemo se otisnuti, što nije moguće bez aktivnog i nemilosrdnog korištenja zdravog razuma!

Drugi kriterij koji određuje hoću li se aktivirati jest da mogu učiniti nešto značajno na tom području. Stvar je zapravo u procjeni da će se mojim angažmanom situacija promijeniti, da ću uzrokovati pomak ili u nečijoj pojedinačnoj svijesti ili u društvenoj klimi.

Tako najčešće neću sudjelovati u posve opravdanom buntu protiv slizanosti nekog poduzetnika i lokalne vlasti jer je moja procjena da je to trenutačna nužnost i da ne postoji baš nikakva šansa da iskorijenimo tu nepravdu ili učinimo značajne pomake na tom području. Svjestan sam da će se takav stav nekome učiniti bešćutnim, pasivnim ili čak kretenskim, ali meni se čini da je umjesto borbe protiv duboko ukopanih vjetrenjača koje trenutačno ne možemo baš nimalo pomaknuti razumnije boriti se za pravdu u onim područjima u kojima ona danas može zaživjeti! Želim sudjelovati u stvaranju što boljeg


društva za generaciju moje kćerke, ali ako procijenim da je neki problem trenutačno preduboko ukorijenjen u našem društvu da bi se išta korisno napravilo po tom pitanju, onda ću poslijepodne radije provesti u igri s kćerkicom i tako stvarati ljepši svijet ili truditi se uvesti neku drugu promjenu koja je zrela zaživjeti nego boriti se protiv nečega što ne mogu promijeniti.

Smatram važnim procijeniti trebam li se angažirati oko nekih društvenih pitanja jer želim maksimalno dobro iskoristiti svoje vrijeme i energiju. Cilj mi je prihvatiti današnje stanje stvari i procijeniti treba li se i može li se ono mijenjati, jer nema smisla angažirati se oko nečega što je nemoguće početi mijenjati. Također, ako prihvatim ono što ne trebam i ne mogu promijeniti, znači da ću imati više vremena i energije za promjenu svega što mogu i trebam mijenjati.

Svrha ovog uvoda je objasniti zašto pitanje homoseksualnosti smatram jednom od važnih tema oko koje se rado i spremno angažiram. Mislim da je to dovoljno važna tema i da mogu potaknuti neku promjenu pa sam se zato odlučio angažirati, iako su mi brojni dobronamjerni ljudi savjetovali da ne izražavam svoje stavove u vezi s tim jer ću tako izgubiti neke čitatelje. Ali draže mi je izgubiti čitatelje koji nisu spremni preispitati svoje predrasude nego izgubiti sebe. Jednostavno ne pristajem na samocenzuru, bez obzira na to što bi mi donijela korist u smislu više čitatelja. Moj cilj nije skupiti više čitatelja, nego jasno izraziti svoje stavove u želji da ih zajednički izvažemo. Želim da moje knjige potaknu na razmišljanje i da zajedno odvagnemo argumente za i protiv te eventualno donesemo zaključak ako otkrijemo dovoljno činjenica za to. Ljudi koji su uvjereni da znaju apsolutnu istinu pa nisu ni spremni preispitati svoja uvjerenja ionako ne znaju izvući korist iz mojih knjiga


pa neću smatrati pretjeranim gubitkom ako me odbace zbog slobodnog iznošenja stavova.

Smatram to bitnim pitanjem jer se u nerazumijevanju i neprihvaćanju različitih seksualnih orijentacija očituje sklonost diskriminaciji onoga što ne razumijemo, nekritičkom prihvaćanju vjerskih dogmi ili pak naša nemogućnost da prihvaćamo ljude kakvi jesu.

Vas bih u ovom trenutku zamolio da stavite sa strane svoja dosadašnja uvjerenja (koliko god ste uvjereni da su ispravna i istinita) i budete spremni preispitati ih. Neovisno o tome smatrate li da su homoseksualci bolesni i da ih treba liječiti ili sve seksualne orijentacije smatrate jednako normalnima i zdravima ili ste negdje u sredini, molim vas da svoja dosadašnja uvjerenja pokušate ostaviti po strani. Svjestan sam da će to za mnoge biti nemoguća misija jer, ako ste uvjereni da znate istinu, niste spremni preispitati svoja uvjerenja, ali ću vas svejedno zamoliti da zajedno pokušavamo odvagnuti argumente za i protiv nekih uobičajenih stavova i uvjerenja o homoseksualnosti.

E pa, krenimo...

Je li homoseksualnost zdrava i prirodna?

Pitanje homoseksualnosti jedno je od onih oko kojeg je društvo oštro podijeljeno. Većina ljudi ima iznimno čvrste stavove oko toga, iako nisam siguran koliko su svjesni kako su formirali svoje stavove, bez obzira kojeg predznaka bili. Kako se volim angažirati oko tog pitanja, sudjelovao sam u brojnim raspravama i vjerujem da poznajem većinu argumenata za i protiv pa ćemo ih sada pokušati zajedno odvagnuti. Naravno, svjestan sam da će većina ipak zadržati svoje početne pozicije i da neće


ni pokušati preispitati svoja uvjerenja, ali ipak, zbog onih koji su otvoreniji i spremniji na rast ili promjenu kad se ukaže potreba za njom, zbog njih se isplati ovaj eksperiment.

Pretpostavljam da vam je već jasno kako sve seksualne orijentacije smatram jednako prirodnim, normalnim i zdravim, ali nećete vjerovati, ustanoviti moj stav najmanje je bitno. Puno je važnije objasniti zašto je to moj stav, odnosno, puno je važnije navesti i pokušati pobiti protuargumente.

1. Krenimo od početka. Mnogi misle da ljudi biraju svoju seksualnu orijentaciju, ali stvarnost ne podržava to mišljenje.

Razgovarao sam s mnogo gej osoba i nijedna mi nije rekla da su u bilo kojem trenutku mogli slobodno odabrati tko će im se svidjeti. Uostalom, razgovarao sam s puno više hetero osoba i ni tu nisam našao ni jedan jedini slučaj da je netko u jednom trenutku odlučio simpatizirati suprotni spol. Jednostavno se u nekom trenutku dogodi da uočimo privlačnost prema jednom spolu. Moguće je i da uočimo privlačnost prema oba spola, ali radije ne bih širio temu i zadržao bih se samo na ovoj, iako se sve što tvrdim o homoseksualnosti odnosi i na biseksualnost.

Pokušajte se sjetiti sebe iz prošlosti - jeste li doista odabrali tko će vam se svidjeti ili se to nekako dogodilo samo od sebe?

Ako ćete biti iskreni prema sebi, odgovor je da se to dogodilo samo od sebe, odnosno da vaša pa samim time ni tuđa seksualna orijentacija nisu stvar izbora! Dakle, nitko od nas nije odabrao biti homoseksualne ili heteroseksualne orijentacije, kao što nitko od nas nije odabrao biti ljevak ili dešnjak ili plavook, odnosno smeđook. Ono što možemo odabrati jest hoćemo li prihvatiti svoju ili tuđu seksualnu


orijentaciju ili ćemo pokušati ignorirati istinu, lako razumijem da svima barem povremeno godi ignoriranje istine, dugoročno to doista nema smisla. Znam previše gej ljudi koji su pokušali biti hetero, oženili se, formirali obitelji, trudili se na sve moguće načine zanijekati ono što doista jesu i one koji ih doista privlače i razumijem ih. Sigurno je teže živjeti kao gej nego kao hetero osoba, ali neusporedivo je teže glumiti da si hetero ako si gej. Negirati sebe, odnosno ono što jesmo, uvijek je najgori mogući izbor, koji će stvoriti mnogo više problema i za nas i za sve oko nas.

Dakle, nitko od nas ne bira svoju seksualnu orijentaciju. Možemo odabrati samo hoćemo li prihvatiti sebe i živjeti u skladu s onim što istinski jesmo ili ćemo lagati sebe i druge.

2. Mnogi misle i da homoseksualnost nije prirodna i za to se navode brojni argumenti.

Najočiglednije promašen dokaz jest da takvog ponašanja nema u prirodi, što je, naravno, pogrešno jer se homoseksualni odnosi mogu zapaziti kod mnogih životinjskih vrsta. Ali to i nije toliko važno.

Puno češće se misli na kolokvijalno shvaćanje riječi „prirodno" u smislu da to nije normalno, s obzirom na to da je većina hetero orijentacije. Naravno da je točno da je većina hetero, ali jednako tako možemo tvrditi i da Ijevorukost nije normalna, a da ne govorim o onima zelenih očiju ili o dalekovidnim ljudima. Nisam siguran da ima smisla najčešće stanje izjednačiti s jedinim normalnima i jedinim prirodnima jer bismo inače morali i sve ljevake smatrati nenormalnim i neprirodnim ili bi svi neplodni parovi bili nenormalni i neprirodni, a ja nisam spreman donositi takve nepromišljene stavove!


Dakle, homoseksualnost je prirodna jer je prirodno da raznolikost postoji u svim životnim aspektima. Nerazumno je dominantno stanje smatrati jedinim prirodnim pa bi zato trebalo vrijediti kao norma za sve ljude. Ako učinimo tu pogrešku, onda ćemo sve drugačije ljude proglasiti neprirodnima, a to doista nema smisla.

3. Kad smo već spomenuli i nemogućnost imanja djece, mnogi to koriste kao argument protiv homoseksualaca, ali onda bismo taj isti argument trebali iskoristiti i protiv svih hetero parova koji ne mogu imati djecu.

Razumijem da je prije 25 000 godina bilo presudno da svi sudjelujemo u produljenju vrste jer je o tome ovisio naš opstanak, ali danas više nije takva situacija i ne mislim da je poanta svakoga para prokreacija, nego da je bit partnerstva ljubav i dijeljenje života, a ne puki nastavak loze. Uostalom, s ovakvim rastom čovječanstva, moramo li se doista bojati da ćemo izumrijeti?

Taj se pomalo čudni argument često susreće u diskusijama: „Ako prihvatimo homoseksualce, mogli bismo i izumrijeti." Pretpostavljam da je većini jasno da je potpuno besmislen, ali je poprilično prisutan pa ću se osvrnuti na njega. Naime, taj čudni argument pretpostavlja da će se nešto radikalno promijeniti s našim natalitetom ovisno o tome hoćemo li mi nekoga prihvatiti kao homoseksualca. Kao da će taj netko postati homoseksualac samo ako mi kažemo da on to jest, što je, naravno, besmisleno.

Druga stvar u pozadini tog suludog razmišljanja uvjerenje je da je homoseksualnost zapravo zarazna i da bismo se od nje trebali štititi kao da se radi o kugi, jer ako to olako prihvatimo, tko zna, možda će i druga djeca odlučiti biti

B O C , C R K V A , D R U Š T V O 2 3 7

gej i kako će onda naše društvo preživjeti? Taj stav je sulud i zbog onoga što smo napomenuli na početku - nitko ne može odlučiti biti gej, nego samo može odlučiti hoće li prihvatiti svoju seksualnu orijentaciju ili će lagati i sebi i drugima, čime će sigurno stvoriti kaos u svom, a često i u tuđim životima.

Ako stvorimo društvo u kojem je normalno biti gej osoba, to za posljedicu neće imati eroziju pravih vrijednosti, neće ugroziti instituciju obitelji niti će stvoriti pomamu za homoseksualnošću pa će odjednom mnoga djeca poželjeti postati gej. To su budalaštine. Ako stvorimo društvo u kojem su sve seksualne orijentacije jednako normalne i poželjne, to će biti društvo s manje predrasuda i diskriminacija, u kojem će se više gledati sadržaj, a ne forma, u kojem neće biti važno tko koga ljubi, nego kakav je kao osoba! To je društvo u kojem želim živjeti i u čijem stvaranju želim sudjelovati!

4. I taj argument o ugrožavanju institucije obitelji također se često čuje.

Često se misli da će priznavanje i prihvaćanje gej orijentacije ugroziti našu tradicionalnu obitelj, a ne vidim kako, jer ponavljam - homoseksualnost nije zarazna niti je stvar izbora. Tradicionalnu obitelj ugrožavaju ljudi koji se odluče formirati obitelj s osobama koje dovoljno ne poznaju, ne cijene ili ne vole, neovisno o tome kojeg su spola. Uvjerenje da se za kvalitetne odnose ne treba truditi nakon braka ugrožava obitelj jer se tako stvaraju nesretne obitelji. Obitelj ugrožavaju ljudi koji će potrebe drugih kontinuirano stavljati ispred svojih jer će tako dugoročno stvoriti disfunk- cionalnu obitelj.


Meni je svejedno kako neka obitelj izgleda izvana. Ima li oba roditelja ili samo jednog. Ima li roditelje istog ili suprotnog spola. Ima li oba biološka roditelja ili se netko pre- udao i odgaja djecu sa svojim novim partnerom.

Svjestan sam da će djeca koje odgajaju gej roditelji imati jedan izazov više, ali to mi se ne čini toliko velikim izazovom poput onih s kojima se susreću djeca koja odrastaju u hetero obiteljima u kojima roditelji ne mare za njih, u kojima se ne trude upoznati svoju djecu, u kojima ih ne znaju prihvatiti ili u kojima ih ne znaju voljeti. To su iznimni izazovi s kojima će se svako dijete teško nositi, a činjenicu da ima dvije majke ili dva oca, puno je lakše prihvatiti i nositi se s njom. Uostalom, iskustvo pokazuje da najveće probleme takvoj djeci ne stvaraju druga djeca jer se ona naviknu da je ta neobična situacija normalna za njihova prijatelja. Probleme stvaraju samo oni roditelji koji su uvjereni da to nije prirodno i zdravo pa svoje stavove nameću svojoj djeci, koja onda često i počnu mrziti donedavne prijatelje.

Znam da u nekim svetim spisima piše kako obitelj treba izgledati, ali iskreno, je li vam važnije da obitelj „pravilno" izgleda izvana ili da se članovi te obitelji odnose jedni prema drugima s uvažavanjem i ljubavlju?

Ponavljam, meni je potpuno svejedno kako obitelj izgleda izvana i čini mi se da pravu obitelj ne definiraju otac, majka i djeca, nego osobe koje se međusobno vole i uvažavaju. Takva je obitelj važna stanica ovog društva, ona može sudjelovati u stvaranju sretnog i harmoničnog društva i nije mi važno ako izgleda drugačije od onog na što smo navikli.

Žalosno je da ćemo braniti obitelji koje slabo funkcioniraju samo zato što izvana izgledaju onako kako smo mi to


zamislili, a istodobno smo spremni napadati drugu obitelj za koju ni ne znamo kako funkcionira samo zato što vanjska slika ne odgovara našoj ideji obitelji.

Dakle, meni je važno da roditelji znaju prihvaćati i voljeti svoju djecu, a to kojeg će spola biti držim manje bitnim.

Gej obitelji ni na koji način ne ugrožavaju uobičajeni izgled i funkciju obitelji, nikako joj ne prijete niti će je uništiti. I dalje će većinu obitelji formirati hetero roditelji jer nas jednostavno ima osjetno više i ta se ravnoteža neće promijeniti. Samo će biti više gej roditelja koji će se truditi odgajati svoju djecu najbolje što mogu, jednako kao i mi.

Dakle, obitelj ugrožavaju oni koji se prema članovima svoje obitelji ne odnose s poštovanjem i ljubavlju, a ne svi oni alternativni oblici obitelji na koje ćemo se jednostavno morati naviknuti jer su sve češći. Neovisno o tome radi li se o obiteljima sa samo jednim roditeljem ili bioloških roditelja uopće nema u slici, ili se radi o roditeljima koji su istoga spola, važnije je otkriti funkcionira li ta obitelj i ima li u njoj dovoljno ljubavi i međusobnog uvažavanja, a ne kako ta obitelj izgleda. Sadržaj je uvijek važniji od forme!

5. Neki smatraju i da je homoseksualnost bolest.

lako je skinuta s popisa bolesti i psihičkih poremećaja prije nekoliko desetljeća, i dalje možete naići na popriličan broj psihijatara koji će pokušati izliječiti svoje klijente od homoseksualnosti, što je, naravno, degutantno prakticiranje medicine i ismijavanje njezine primarne svrhe - a to je liječenje osoba čiji je duh ili tijelo doista bolesno.


Naravno, ima i dosta svećenika koji su se odlučili liječiti homoseksualnost jer se prema tumačenjima većine religija ona smatra bolešću! Kako su shvatili da ne mogu iskorijeniti te „nečiste, bolesne tendencije prema vlastitom spolu", onda su odlučili da se njihovi „zabludjeli vjernici" moraju boriti protiv takvih grešnih radnji jer ako se ne ponašaju kao homoseksualci, onda to, prema njihovom nevjerojatnom shvaćanju, ni nisu. Naravno da je to besmisleno i da možemo samo privremeno kontrolirati svoje ponašanje, ali to i dalje neće promijeniti našu prirodu jer će nas i dalje privlačiti isti spol. Meni se bolesnijim čini pokušaj da zdrave ljude proglasimo bolesnima i onda pokušamo liječiti tu nepostojeću bolest!

Mnogi svoje argumente o homoseksualnosti kao bolesti potkrepljuju tvrdnjom da su gej ljudi promiskuitetniji. To uvjerenje djelomično je točno. Jednim dijelom radi se samoo dvostrukim standardima jer se hetero muškarac koji švrlja percipira kao frajer, dok se gej muškarac koji švrlja često percipira kao „bolesna pederčina" pa stječemo nerealan dojam i naglašeno uočavamo samo one primjere koji potvrđuju naše uvjerenje, a potpuno ignoriramo one koji ga demantiraju. Slična je situacija s dvostrukim standardom kad gledamo ženske i muške preljube. Muškarci se često doživljavaju kao frajeri, a žene kao kurve, što je potpuno neopravdano.

Rekao sam da je to uvjerenje djelomično točno zato što neka istraživanja, a i samo iskustvo proučavanja gej kulture potvrđuju da gej osobe u prosjeku imaju više partnera i da imaju veći postotak slobodnih veza. Ali kad zagrebemo ispod površine, otkrivamo da je tome tako zato što se gej parovi, uz sve ostale pritiske s kojima se suočavamo mi u hetero vezama, suočavaju i s velikim društvenim pritiskom


jer ne mogu normalno funkcionirati i moraju skrivati svoju ljubav prema nekome.

Mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo mogućnost da se prošećemo sa svojim partnerom ili odemo na večeru, a dao brakovima i zasnivanju obitelji ni ne govorim. Logično je da postoji dodatni pritisak kad svoju vezu slobodno možete živjeti samo unutar određena četiri zida. Samo se pokušajte zamisliti u takvoj situaciji. Kad se tome pridoda i činjenica da često svoje veze skrivaju i od većine članova obitelji, logično je da su gej veze pod većim pritiskom i da češće pucaju, ali ne zato što su homoseksualci po prirodi nevjer- niji ili pokvareniji ili promiskuitetniji, nego zato što se zbog neprihvaćanje jednog dijela društva suočavaju s puno više pritiska nego hetero parovi.

Zbog svih navedenih razloga, gej osobe doživljavam jednako normalnima, zdravima i prirodnima kao i hetero osobe. Ima ih puno sjajnih i puno ne baš sjajnih. Jednako vole kao i mi, jednako mrze, ima ih jednak broj razumnih i nerazumnih, onih koji znaju i onih koji ne znaju opraštati. Baš je sve jednako kao i kod hetero osoba. I zato bi nam trebalo biti potpuno nebitno koga netko privlači i trebali bismo gledati kakav je netko kao osoba jer je to ono što ga određuje!

Imaju li smisla gej povorke?

Posebnu pozornost treba pokloniti i gej povorci koja se u Hrvatskoj održava već jedanaest godina. I u vezi toga možemo čuti različite, podijeljene stavove. Na jednoj strani mogu se naći stavovi poput: „Zašto bi oni trebali paradirati, onda bih i ja na sva zvona trebao razglasiti da sam heteroseksualac. Neka


budu pederi, ali neka to rade u svoja četiri zida, ne želim da moja djeca to gledaju. Ovo je teror manjine nad većinom pa zašto bi oni nama nametali svoje vrijednosti. Ovo je katolička zemlja i dobro znamo da su oni bolesni i da je Bog protiv toga. To je sve uvezeno sa Zapada, nekakve neoliberalne ideje koje žele uništiti naše tradicionalne vrijednosti. Svima jedan metak u glavu pa da vidimo tko će paradirati sljedeće godine i kvariti našu mladež. Koliko to košta, mogli smo novac korisnije iskoristiti..." Mogao bih navesti još štošta, ali želio sam istaknuti samo neke od učestalijih.

Naravno, na drugoj strani su oni s afirmativnim stavovima: „Neka paradiraju, nikome ne smetaju. Važno je da je što više ljudi na ulicama jer se bore protiv diskriminacije. Ovo nije borba samo za LGTB osobe, nego za temeljna ljudska prava..."

Pa krenimo redom...

Prvi me argumenti neodoljivo podsjećaju na riječi brojnih zadrtih muškaraca koji su slično popratili borbu za ženska prava prije 100 godina. Tada se nije radilo o diskriminaciji na temelju seksualne orijentacije, nego na temelju spola, ali su argumenti bili zadivljujuće slični. „Pa što one trebaju paradirati, ni mi nemamo svoje parade. Bolje da taj novac iskoristimo za popravljanje mlina, a ne za osiguranje tih žena koje traže ne znam što. Uostalom, po čemu su one to diskriminirane, imaju svoje mjesto u kući i sve je u redu. Svi znamo da su muškarci pametniji i pošteniji. Uostalom, pa i Bog je protiv toga da žene imaju ista prava, inače bi Isus odabrao i žene za apostole, a žene bi se mogle zarediti pa čak i postati Papa, a znamo da je Bog odredio da ne mogu..."

Zadivljujuće je kako se radi o istim argumentima, a tome je tako zato što se radi o istom mentalnom sklopu, lako je to


mnogima teško zamisliti, još prije 100 godina u većini društava nije bilo normalno da žene imaju ista prava kao muškarci. Smatralo ih se manje vrijednima, glupljima, negdje čak i nedostojnima da imaju privatno vlasništvo (jer se i same žene smatralo vlasništvom muškaraca), smatrane su nedovoljno pametnima da glasuju... Njihova je bila kuhinja, polje i, naravno, spavaća soba kada muškarac to zatraži. Odbiti muškarca je u većini društvenih sredina bilo neprihvatljivo.

Zahvaljujući mnogim hrabrim ženama koje su zahtijevale svoja temeljna ljudska prava i nekolicini hrabrih muškaraca koji su ih podržali, danas žene imaju jednaka prava kao i muškarci, lako i dalje postoje neki oblici rodne diskriminacije, učinili smo jako puno da je minimaliziramo. Skandalozno je da još prije samo 1 00 godina u većini društava žene nisu smjele glasovati.

lako se mnogima neće svidjeti što sam povukao ovu paralelu i neće se složiti s usporedbom prava žena i prava gej osoba, meni se čini da se radi o istoj razini diskriminacije kad se nekome ne priznaju njegova temeljna ljudska prava. Zapamtite, koriste se apsolutni isti argumenti kojima se želi opravdati diskriminaciju.

Naravno, i dalje možete misliti da gej osobe ne zaslužuju ista prava kao i hetero osobe. Jedino što se trebate zapitati nije li zabrinjavajuće da ste u istoj skupini kao i oni zatucani muškarci koji su ženama negirali njihova prava i nije li zabrinjavajuće da koristite apsolutno iste argumente kojima pokušavate opravdati diskriminaciju? I oni su se pozivali na Boga, poštivanje tradicije, htjeli su ignorirati temu jer ima i važnijih stvari, negirali su da uopće postoji ikakva diskriminacija - frapantno je da se ponavljaju argumenti identična sadržaja.


Svaka je diskriminacija jednako neopravdana, neovisno o tome diskriminiramo li nekoga s obzirom na njegov spol, nacionalnost, seksualnu orijentaciju, rasu... I jednako kao što bih se prije 100 godina borio za ženska prava, prije 50 godina bih se borio za crnačka prava, a danas ću se boriti protiv diskriminacije osoba samo zato što nisu hetero. Svjestan sam da će mnogi misliti kako je opravdano diskriminirati gej osobe jer je Bog na njihovoj strani, ali to su isto tvrdili i oni koji su negirali prava ženama, crncima... A meni se nekako čini da Bog ne zna diskriminirati.

Pomalo mi je nevjerojatno koliko smo spremni ismijati zdrav razum u želji da obranimo diskriminaciju.

Osim već spomenutih argumenata, često se u raspravama pokuša nametnuti druga tema, npr. - a što je s pravima radnika, ne bismo li trebali organizirati parade za njih?

Naravno da ima i drugih relevantnih tema, ali jasno je da svaki pokušaj promjene teme pokazuje slabost izvornih argumenata. Ljudi se pozivaju na neprirodnost, iako homoseksualnost i raznolikost postoje u prirodi. Tvrdit će da postoje znanstvena istraživanja, iako je jasno da se sporadična kvaziistraživanja najčešće religioznih znanstvenika, koja sugeriraju da nešto nije u redu s homoseksualnošću, mogu nazvati znanstvenim istraživanjima samo ako nemate pojma što je to znanost. Sugerirat će da je to neoliberalna ideja, iako je osjetno starija. Pozivat će se na to da manjina nasilno nameće svoje stavove, iako nitko nikome ne nameće svoje stavove, nego se ljudi bore za svoja temeljna ljudska prava.

Upravo tako - borba za prava osoba drugačijih seksualnih orijentacija zapravo je borba za temeljna ljudska prava. To je


borba protiv diskriminacije, predrasuda i neznanja i ibog toga rado sudjelujem u njoj.

Živimo u vremenu u kojem svatko smije diskriminirati na bilo kojoj osnovi jer je svatko slobodan misliti što god želi. Možda mislite da to Bog želi od vas, možda mislite da time poštujete odgoj ili tradiciju, sve je to O.K. i svi imamo pravo na svoje stavove pa i one koji diskriminiraju. Jedino je besmisleno kad ih pokušavamo opravdati na ovako maštovite načine jer postoji samo jedno legitimno objašnjenje za bilo koju vrstu diskriminacije, a to je neznanje!

U ovom slučaju radi se o neznanju da je homoseksualnost nešto prirodno i nešto na što sama osoba nema nikakav utjecaj. To se nikako ne protivi Bogu i ne ugrožava tradicionalne vrijednosti jer ne negira pravo svakoga da živi kako želi.

Meni se čini da će ta povorka biti potrebna sve dok ne postane potpuno nevažno je li netko gej ili hetero. Sve dokne shvatimo da je to samo jedna stvar koja je važna u vezi s nekim i da nije bitno koga netko voli, nego kakav je kao osoba. Kad nekoga želim upoznati, najmanje mi je važno prema kome osjeća privlačnost jer ga to ne definira kao osobu. Puno mi je važnije je li korektna osoba, zna li osjećati zahvalnost, zna li priznati pogrešku, zna li oprostiti, zna li uživati u svojim vrlinama i potruditi se nadrasti svoje mane... To su stvari koje me zanimaju jer one govore o nečijoj kvaliteti!

A dokle god bude ovoliko ljudi koji su diskriminirani samo zato što nemaju istu seksualnu orijentaciju kao i većina, pokušat ću biti na strani zdravog razuma i dići ću svoj glas protiv toga! Dok god bude postojalo mnogo psihijatara i svećenika koji će zdrave ljude pokušati uvjeriti da su bolesni i da ih molitvom ili lijekovima mogu izliječiti, dići ću svoj glas protiv toga. Dok


god moji gej prijatelji ne budu mogli normalno zagrljeni prošetati ulicom, a da se pritom ne brinu hoće li ih netko prebiti, dići ću svoj glas protiv takve diskriminacije. Dok god budu gubili poslove zato što su gej, dok god ih budu izbacivali iz kuće zato što njihovi uskogrudni roditelji ne shvaćaju kako se stvara seksualna orijentacija ili dok god ne budu imali sva prava kao i ja, trudit ću se biti angažiran oko toga. Zapravo, sve dok ne postane apsolutno svejedno koje je netko seksualne orijentacije, čini mi se da se trebamo boriti za to da svi budemo jednako prihvaćeni, jer je doista važnije kakvi smo kao osoba nego tko nas privlači!


Konkretni odgovori NA KONKRETNA PITANJA

Moj sin je gej. Što da radim?

Samohrana sam majka studenta s kojim imam vrlo iskren odnos. Barem sam tako mislila donedavno, kad sam otkrila da moj sin voli muškarce. Ostala sam potpuno šokirana. Živimo u maloj sredini u kojoj sam ionako cijeli život označena kao samohrani roditelj, a sad još i ovo. Nakon što sam potpuno poludjela, prestala je naša komunikacija. Uopće ne znam kako da se postavim. Srce me boli što sam ga povrijedila, a opet postoje neke stvari preko kojih ne mogu...

Samohrana majka

Nedavno mi je jedna gospođa na promociji moje knjige postavila pitanje: „Što biste vi učinili kada biste doznali da vam je kći lezbijka?"

Odgovorio sam da bih svojoj kćeri objasnio da će biti ljudi kojima će to biti čudno, da će čak biti i žalosnih ljudi koji će to

2 4 8 u R U K A V I C A M A M l | E I O N A K O P R E V R U Ć E

smatrati bolesnim, ali da se ona ne treba uzrujavati oko toga jer žalosni ljudi najviše žalosti stvaraju sebi. Rekao bih joj da kad se zaljubi, svoju curu dovede doma jer je njezinoj mami i meni to jednako normalno i, naravno, jednako zdravo kao i da je dovela dečka.

Ne brinite, draga zabrinuta majko, nimalo ne podcjenjujem težinu vaše dvojbe i svjestan sam sredine u kojoj živimo. Drago mi je da ste pisali jer to znači da želite preispitati svoja dosadašnja uvjerenja. Možda se nećete složiti sa mnom, ali nadam se da će vam moji argumenti olakšati razumijevanje i poštivanje vašega sina!

Iz moje perspektive homoseksualna orijentacija jednako je normalna i zdrava kao i heteroseksualna ili biseksualna, ali to je moj stav i svjestan sam koliko ljudi ima drugačije mišljenje. Dakle, svjestan sam s kojim će se problemima suočavati vaš sin, ali vjerujte mi, suočit će se s mnogo većim problemima ako i sebi i drugim važnim ljudima ne prizna tko je uistinu i tko ga privlači. Ako sebi i drugim bliskim ljudima glumi da je nešto što nije, imat će puno veće i emocionalne i psihičke, a na kraju i zdravstvene probleme nego da otvoreno živi sebe. Ne priznati ono što jesmo (u bilo kojem pogledu) najtoksičnija je moguća stvar koju možemo učiniti. I zato vašem sinu treba čestitati jer je priznao sebi tko je. Treba mu čestitati zato što je priznao i vama jer je znao da će vas to šokirati.

Isto kao što ne možemo birati jesmo li ljevaci ili dešnjaci, ne možemo birati ni svoju seksualnu orijentaciju. Ono što možemo odabrati jest hoćemo li si to priznati i pokušati živjeti autentično ili ćemo se skrivati u ormaru. Ponavljam, vašeg sina treba pohvaliti što je odlučio biti iskren prema sebi, a onda i prema vama. A vama želim da nadvladate malograđanski mentalitet svog kraja i dokažete da je majčinska ljubav snažnija od


žalosnih ljudi koji žalosno žive svoje malene živote. Bilo bi uistinu tragično svoj život usmjeravati prema njihovim zahtjevima. Ako će mu već oni stvarati neke probleme, bilo bi lijepo da ima podršku svoje majke jer je majčinska ljubav doista snažnija od bilo kakvih malograđanskih, uskogrudnih uvjerenja! Sretno!

Zašto bi moje dijete trebalo gledati dvojicu muškaraca kako se ljube?

Dragi Bruno,

vidjela sam da si sudjelovao u zagrebačkoj gay paradi. Inače poštujem tvoje stavove, ali ovo ne kužim. Nije da sam protiv homoseksualaca, ali zašto to ne mogu biti unutar svoja 4 zida, a ne da svi mi to moramo gledati. Zašto bi moje dijete moralo gledati dvojicu muškarca kako se ljube?

Marina

Draga Marina,

ponosno sam sudjelovao u zagrebačkoj povorci i držim to pitanjem časti i zdravog razuma. Ja sam hetero muškarac koji vjeruje da su sve seksualne orijentacije jednako normalne, zdrave i prirodne, bez obzira na to što kaže neki zastarjeli religijski tekst ili dogma. Poštujem brojne životno afirmativne religijske vrijednosti, ali kod pitanja homoseksualnosti vidi se ono najgore u vezi s dogmatskim razmišljanjem. Moram to navesti jer većina ljudi koji misle da je ispravno ljude koje ne razumiju gađati kamenjem, izvlače to uvjerenje upravo iz


crkvene dogme koja nema veze ni s Bogom ni sa zdravim razumom.

Nema baš nikakve razlike između ljubavi u homoseksualnim i heteroseksualnim vezama. Jednako smo sposobni voljeti, mrziti, biti vjerni ili varati, poštivati jedno drugog ili biti ljubomorni- nema ama baš nikakve razlike. I jednako kao što ja u nekom trenutku nisam odabrao da mi se sviđaju djevojke, oni nisu odabrali da im se sviđa vlastiti spol. Naravno, to je moj stav, a ti slobodno zadrži svoj.

Mislim da je povorka važna upravo zato što mnogi ljudi ne shvaćaju da su sve seksualne orijentacije jednako zdrave i dok nije normalno i sigurno da se moji gej prijatelji drže za ruku ili poljube na ulici, mislim da je bitno sudjelovati u ovakvim manifestacijama. Ne smije se stati samo na tome i naravno da ću se uvijek angažirati da se ljudi ne diskriminiraju ni na koji način, bez obzira na svoju nacionalnost, rasu, rod, seksualnu orijentaciju... Ne znam koliko si toga svjesna, ali da prije 100 godina žene i razumni muškarci koji su ih podržavali nisu izašli na ulice i zahtijevali pravo glasa, postoji velika mogućnost da bi se žene i dalje smatrale preglupima da sudjeluju u biranju vlasti. Do tada su ih primitivni muškarci koji su imali gotovo apsolutnu društvenu moć smatrali intelektualno inferiornimai zapravo dostojnima samo kuhinje. Čini mi se da je Švicarska tek prije 40 godina dala pravo glasa ženama.

Sudjelovanje u toj povorci ujedno je i glas za civiliziranu Hrvatsku u kojoj se o razlikama raspravlja umjesto da se nerazumijevanje i neslaganje iskazuje krezubim kamenovanjem poput onoga u Splitu 2011.

Dakle, sve dok zdravi i dobronamjerni ljudi imaju velikih problema s priznavanjem samima sebi da su gej ili biseksualci zato


što ih konzervativni dio društva uvjerava da to nije normalno, držim da je moja dužnost podržati ovakve manifestacije. Sve dok se moje dvije prijateljice ne mogu zagrliti u javnosti bez bojazni da ih neće opsovati neki nadahnuti vjernik i branitelj „pravih tradicionalnih vrijednosti", ja ću i dalje biti na strani zdravog razuma. Sve dok ne postane jednako normalno da gej par posvoji dijete ako može pružiti jednako ljubavi kaoi hetero par i dok više ne bude toliko zabludjelih svećenika i psihijatara koji će pokušati „izliječiti" homoseksualce, ja ću i dalje javno zagovarati stranu zdravog razuma. Sve dok neki svećenici homoseksualnost stavljaju u isti koš s pedofilijom, dići ću svoj glas protiv takvog nakaradnog i bolesnog mentalnog sklopa.

Dakle, da odgovorim na tvoje pitanje - tvoje dijete bi trebalo gledati dvojicu muškarca kako se ljube jer je to jednako normalno i zdravo kao i da vidi muškarca i ženu. Nitko se ne bi trebao skrivati u svoja četiri zida. Ljubav je ljubav. Na moju veliku radost, većina ljudi u zagrebačkoj povorci bila je na pravoj strani - strani zdravog razuma!

Moja kći je lezbijka. Cdje sam pogriješila?

Bruno,

čitala sam tvoj zadnji tekst u vezi s homoseksualnosti i malo mi je pomogao. Moja kći (ubila bi me da zna da ti pišem) ima takve sklonosti i dugo sam se borila sa samom sobom u vezi s tim. U sredini u kojoj sam odrasla to nije bilo normalno. Sada sam to


donekle prihvatila, ali i dalje se ne mogu oteti dojmu da sam negdje zabrljala. Možda sam trebala biti bolja majka? Možda sam joj trebala davati više pažnje ili možda manje? Ne znam gdje sam pogriješila.

Zbunjena mama

Draga moja,

puno sam puta čuo roditelje kako su uvjereni da su oni negdje pogriješili zato što njihova djeca vole osobe svog spola. Mogu reći da ti nisi apsolutno ništa „zabrljala" i to iz dva razloga^ Prvi je da seksualna orijentacija tvoje kćeri nema veze s tobom, nego s njom. Ona je jednostavno takva kakva jest i tvoje ponašanje to nije ni izazvalo, ni moglo spriječiti niti je trebalo spriječiti.

Drugi je razlog da je potpuno promašeno misliti da si nešto zabrljala jer to podrazumijeva da se dogodilo nešto loše, a činjenica da tvoja kći voli djevojke nije baš ništa loše.

Njezina seksualna orijentacija nema baš nikakve veze s tvojom ulogom majke, pažnjom koju si joj davala ili pak činjenicom da je otac bio grub prema njoj ili tebi (čuo sam i takve pokušaje objašnjenja) ili nečim sličnim... Molim te da se sjetiš vremena kad su se tebi počeli sviđati dečki. Vjerojatno si imala 9 ili 12 godina i u jednom su ti se trenutku jednostavno počeli sviđati dečki jer si takva da ti se sviđa suprotan spol. Isto tako su se tvojoj kćeri počele sviđati djevojke. I jedno i drugo je jednako normalno i zdravo. Ti nisi odabrala da ti svide dječaci, kao što tvoja kći nije odabrala da joj se svide djevojke.

Dakle, seksualna orijentacija nije stvar slobodnog izbora, nema veze s načinom i kvalitetom odgoja ili pak s holivudizacijom društva, s erozijom tradicionalnih vrijednosti ili bilo čime što


navode ljudi koji ne razumiju kako se razvija naša seksualna orijentacija.

Ja sam, recimo, u svojoj tinejdžerskoj dobi htio biti biseksua- lan jer sam mislio da je to najpragmatičnije. Bio sam svjestan koliko sam zahtjevan i da ima malo osoba s kojima bih mogao ostvariti vezu koju znam da zaslužujem pa sam mislio da bi bilo praktično da me privlače i muškarci jer inače odmah moram eliminirati pola ljudi pa su mi šanse za sretnu vezu osjetno manje. Uglavnom, na moju tadašnju žalost, muškarci me nisu privukli jer jednostavno nisam takav. Priznajem, imao sam mnogo biserastih ideja u to vrijeme, a ovo je definitivno bila jedna od većih.

Dakle, vaša kći ne može odlučiti tko će je privlačiti. Ona jednostavno jest to što jest i jedino što može odlučiti jest želi li si to priznati i živjeti u skladu s onim što jest ili će si uništiti život neprihvaćanjem onoga što jest i pokušajem glumljenja da je netko drugi, kako bi zadovoljila ono što konzervativni dio društva očekuje od nje.

Svjestan sam da će joj sklonost prema djevojkama stvoriti probleme i zatvoriti neka vrata, ali, draga moja zbunjena majko, neusporedivo veće probleme stvorit će joj negiranje sebe i pretvaranje da je nešto što nije. Pa zamislite kako biste se vi osjećali da vam jedan dio društva nalaže da trebate biti u vezi sa ženom. To jednostavno ne biste bili vi.

I zato vas molim da njezinu seksualnu orijentaciju ne gledate kao svoju pogrešku ili kao nešto loše jer jedino loše u cijeloj toj priči bilo bi da si ona ne prizna tko je i da se trudi biti netko drugi. Dokažite i njoj i sebi da je- majčinska ljubav snažnija od ograničenih konzervativnih uvjerenja, dokažite da znate prihvatiti svoje dijete takvim kakvo jest, sa svim vrlinama i manama, s onim karakteristikama koje će joj olakšati život i onima


koje će joj ga otežati. Uostalom, ako će joj nešto otežati, ne biste li kao majka koja želi najbolje svome djetetu trebali olakšati dio tereta. Držim vam fige!


Društvo, znanost,■ « e o o ® « v *mediji i rijeci

Žutilo u medijima odraz je žutila u nama

Skloni smo odgovornost za svoj život prebaciti na druge ljude ili čak institucije. Skloni smo okrivljavati svoje roditelje jer nam nisu dali dovoljno pažnje, podrške ili razumijevanja. Političare ćemo okrivljavati za stanje u državi i našim tvrtkama, partnere za činjenicu da se ne osjećamo voljeno, Boga što je dopustio nešto što smatramo nepravednim... Nije važno o kome se radi, obično je lakše samo prstom pokazati na nekoga drugogi zaboraviti da smo mi primarno odgovorni za izgled vlastitoga života.

Naravno, ne kažem da sve ove stvari uopće ne utječu na oblikovanje našeg života, ali nikako ne smijemo zaboraviti da mi imamo presudan utjecaj na vlastiti život. O nama ovisi hoćemo li više prostora u svojim životima (umovima i srcima) dati političarima ili ćemo se baviti onime na sto imamo utjecaj? Hoćemo li se vječno izvlačiti na roditelje ili ćemo se sami odgojiti? Hoćemo li i dalje kriviti partnere ili se pitati čime smo


privukli takve partnere? Naš utjecaj na vlastiti život uvijek je presudan!

To se očituje i u našem odnosu prema medijima.

Obično smo iznimno brzi na okidaču kada treba okriviti medije za tu prljavštinu koju nam prezentiraju, za jeftino servirane pikanterije iz nečijeg privatnog života, za razvode, skandale, afere, prevare... „Žutilo, žutilo, samo žutilo... Više ne možeš pronaći normalne članke", koliko ste se puta ulovili u takvim mislima koje ste podijelili s prijateljicom na kavi? I dok se s tim pravedničkim bijesom okomljujemo na novca gladne medije koji žele zadovoljiti svoje i naše najniže interese, zaboravljamo ključnu stvar - mediji su u našim rukama, a ne mi u njihovim! O nama i samo o nama ovisi o čemu će oni pisati.

Naime, da na nekim portalima ne klikamo na članak koji govori o nečijoj novoj frizuri ili već desetke puta viđenom dekolteu kakve starlete, o razvodu ljudi koje zapravo ne poznajemo ilio velebnim izborima deset najboljih pari nogu u Hollywoodu ili u Donjoj Raštiki, oni ne bi o tome pisali. Ne zato što su medijski moguli plemenita i nesebična bića kojima su u cilju viši životni interesi, nego zato što ako ne zadovolje naš interes, neće zadovoljiti ni svoj, odnosno interes svojega novčanika.

Ima i lijepih iznimaka od ovog pravila, ali generalno, vlasnike bilo koje tvrtke primarno zanima veća zarada. I tu ulazimo u priču mi kao čitatelji jer upravo mi odlučujemo o čemu će oni pisati. Mediji nemaju izbora jer ako žele preživjeti, moraju zadovoljiti interes čitatelja.

Znam da je mnogima čudno zazvučala ideja da vladaju svojim životima, a sad još tvrdim da vladamo i medijima. Mora da sam skrenuo... Ali razmislite o toj logici. Mediji žele više čitatelja ili gledatelja kako bi prodali više novina ili povećali


gledanost i posjećenost, time privukli više oglašivača i tako stekli više novca. Ako mi ne prihvatimo žutilo, ne komentiramo ga na svojim kavama, portalima, ne klikamo na člankeo razvodu ili vjenčanju ljudi koje uopće ne poznajemo, oni o tim i sličnim stvarima neće pisati, bar ne u tolikoj količini!

|edna od najdivnijih priča koje sam posljednjih godina susreo u nekom mediju bila je priča o iskrenim suzama jedne zaljubljenice u glazbu. Vjerujem da neki znaju o kojem se događaju radi - violinski virtuoz julian Rachlin, usred Zagreba, nenajavljeni koncert na ulici i predivni spoj njegove violine koju nosi u srcu i suza učiteljice u glazbenoj školi čije su srce dirnuli ti tonovi. A onda je taj autentični, divni, topli, ljudski trenutak dirnuo Hrvatsku! S oduševljenjem sam pratio iznimne reakcije na članak, u sebi prekrasno proslavio meni poznatu činjenicu da je ta čitateljska publika ipak u većini i da se konačno čula ta često pretiha većina. Pojavila se ta prečesto šutljiva većina Hrvatske i pustila svoj glas. I hvala svima nama da je tako!

Isto se nedavno dogodilo i s fotografijom muškarca u nekom jezeru koji u rukama drži svog psa. Pas ima 1 9 godina, a jedino se može opustiti i zaspati u tom jezeru. Fotografija je posebna jer se u očima vlasnika vidi čista ljubav prema njegovu prijatelju. Zahvaljujući portalima i društvenim mrežama, brzinom munje je preplavila čitav svijet i razgalila milijune ljudi. Opet se pokazalo da ćemo intenzivnije reagirati na ljubav nego na nekakav jeftini sadržaj. Autentični trenuci u nama uvijek pobude autentično lijepe reakcije.

Reakcijom na takve članke mi osiguravamo novi takav članak. Oduševljenim pismima, mailovima i komentarima na portalu koji su konačno snažnije odzvonili od vječnih besmislenih prepucavanja kršćana i nekršćana u jednom ringu te desne i lijeve opcije u drugom ringu, osiguravamo si nove tekstove o nekom lijepom, ljudskom trenutku.

2 5 8 * J R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

I zato nam dajte priču o tome koliko nekom malom Marku iz Osijeka znači što je prestao-mucati, dajte nam priču o punašnoj Sabini koja je ponosna na sebe jer više ne shvaća osobno zadirkivanja mršavica iz razreda ili ureda, dajte nam priču o pronalasku ljubavi sa sobom i drugima, dajte nam priču o nekom paru koji se iskreno voli iako nemaju podršku okoline i mi ćemo ih podržati... Naša je odgovornost prihvatiti i pohvaliti takav sadržaj i tu ćemo ulogu sigurno odigrati.

U tome će nam pomoći i ako otjeramo žutilo iz vlastitih života. Naime, nas zanimaju površne žute priče iz života bogatih i slavnih i sve te prevare, laži, celulit i slične stvari zato što u svojim životima često prepoznajemo samo to. Jeste li na toj kavi s prijateljicom razgovarali o svojoj ljepoti, ljepoti vaših prijatelja,0 nekim autentičnim ljudskim trenucima ili bar o tome kako stvoriti takve trenutke, ili ste se prepustili lakoći kritiziranja sebe1 drugih, površnog suđenja sebi i drugima i površnosti uopće?

Shvaćate?

Jeste li se zadržali na površini i površnosti ili ste tražili dubinu u sebi i drugima?

Jer upravo o tome ovisi kakav ćete sadržaj privlačiti u svoj životi konzumirati u medijima.

Žutilo u medijima samo odražava žutilo u našim vlastitim životima i zato, umjesto da okrivljujemo medije, možda bi bilo mudrije ne konzumirati žuti sadržaj u svojim životima jer tako nećemo imati ni potrebu prebirati po životima drugih, nama nepoznatih ljudi.

Pokušajte napraviti eksperiment sa sobom i potrudite se ovaj tjedan ne razmišljati o svemu što ne štima u vama, o svemu


što ne štima s drugima i svijetom uopće, pokušajte ne biti površni i ne baviti se žutilom u svom životu, nego stvarati sjajne bijele trenutke. Predajte se svemu izvršnome što ste dosad stvorili u sebi i oko sebe, napunite se tim osjećajem i jamčim vam, kad prestanete stvarati žutilo u svom životu, prestat ćete ga konzumirati u medijima.

Ono, naravno, ne može nestati iz medija jer će uvijek biti dovoljno ljudi koje površno zanima vlastiti pa onda i tuđi život, ali ga barem možemo smanjiti i naručiti više toplih ljudskih priča. A naručujemo ih tako da ih stvorimo u svojim životima!I zato krenimo stvarati tople, autentične, ljudske trenutke!

Istina se otkriva upravo na rubovima znanosti2

Već sam napomenuo da biram svoje bitke. Brojne građanske inicijative obično neću aktivno poduprijeti, dok ću se svim silama boriti protiv diskriminacije ili pak za našu duhovnu slobodu. Vjerujem da to proizlazi iz ideje da sam puno više duhovno biće nego što sam puki građanin. Osim što sam pisac, muškarac, otac, suprug, prijatelj, ljubitelj istine u svim njezinim oblicima, ja sam prije svega duhovno biće koje je stvoreno da bi uživalo u svojoj Ijubavnosti kroz prepoznavanje zakona po kojima svemir funkcionira i onda življenje u skladu s tim zakonima!

Zato i podupirem sve koji aktivno i otvoreno istražuju kako svemir funkcionira, a Krešimir Mišak sigurno se ubraja u tu skupinu. To nikako ne znači da se slažem sa svime što prezen

2 Ova je kolumna nastala 2010., nakon što su brojni hrvatski znanstvenici potpisali peticiju za ukidanje televizijske emisije Na rubu znanosti.


tira u svojoj emisiji, kao što uostalom ne znači ni da se on slaže sa svim mojim idejama koje iznesem kad gostujem kod njega. To samo znači da sve te teme smatram vrijednim proučavanjai da ne mislim kako se sve teme na ovome svijetu trebaju proučavati samo kroz prizmu mainstream znanosti.

Nekoliko sam puta gostovao u emisiji Na rubu znanosti i svaki sam put uživao u otvorenom, argumentiranom i ambicioznom dijalogu, bilo da smo govorili o susretu znanosti i duhovnosti ili o rubnim područjima medicine i psihologije. Bilo je sjajno u toj javnoj areni govoriti o hrabrim znanstvenicima čija nova istraživanja potvrđuju neka stara duhovna znanja. Bilo je sjajno raspravljati o tome kako naš odnos prema sebi i prema životu utječe na tijelo i kako možemo spriječiti neke unutarnje procese da ne bismo morali liječiti njihove posljedice. Bilo je sjajno istaknuti kako je psihološki aspekt nas kao bića itekako relevantan, ali ako sebe ne promatramo u kontekstu nas kao duhovnih bića, nećemo uspjeti razumjeti život! Razum nas može voditi do određenog dijela životnog putovanja, a tada ga moramo nadrasti ako želimo živjeti istinom. Uglavnom, smatram da su znanstvena i duhovna potraga za istinom komplementarne ako i samo ako za obje koristimo otvoren duh, zdrav razum i hrabrost.

Ni znanstvena ni duhovna potraga za istinom nisu prije svega ni dobre ni loše. Možda se od mene kao duhovnjaka očekuje da ću nekritički odobravati sve što se može smjestiti pod kapu duhovnosti i kritizirati sve što kritički promišlja duhovnost, ali to ne bi bilo pametno. I u duhovnosti postoji bezbroj besmislica i promašenih uvjerenja, kao i u znanosti. Samo površna osoba može cijeloj duhovnosti ili cijeloj znanosti dati pozitivan ili negativan predznak. I doista, obje navedene discipline potrage za istinom imaju svoje svijetle i tamne


primjere, pojedince koji lijepo predstavljaju njihovu esenciju i pojedince koji svojim primjerom negiraju njihovu bit.

Iz moje perspektive, znanstvenici koji su sudjelovali u peticiji protiv emisije Na rubu znanosti negiraju duh mudrog i ambicioznog promišljanja stvarnosti. Neću ulaziti u to u kojem bi dijelu programa ta emisija trebala biti smještena. Ako ste mislili da ta sitnica muči taj dražesni dio naše znanstvene zajednice, griješite. Bit njihove peticije je napad na sve oblike istraživanja prirode svijeta osim, naravno, znanstvenog pristupa. U maniri osrednjeg osnovnoškolca uspjeli su baš sve oblike neznanstvenog pristupa strpati u isti koš. Simpatično je da upravo za površnost optužuju Mišaka i njegove goste, a onda tako površno analiziraju ono što napadaju. Kao insajder mogu ustvrditi da iznimno malo razumiju duhovne fenomene i pokazuju neznanje njihovih osnova kada ih kritiziraju jer ih jednostavno ne shvaćaju. Uostalom, cilj znanosti nije ni razumjeti duhovni aspekt stvarnosti pa zato i nema alate kojima može uopće proučavati taj vid stvarnosti. Iz toga slijedi da bi bilo logično ne donositi ikakve zaključke o bilo kojem duhovnom fenomenu, ali ta sićušna činjenica ne brine previše taj dio znanstvene zajednice.

Pretpostavljam da isto tako njima izgledaju neki duhovnjaci koji smatraju da razumiju znanost ili neki znanstveni princip samo zato što su pročitali tri i pol knjige koje imaju nekakve veze sa znanošću. E, upravo tako izgledaju i mnogi znanstvenici kada pokušavaju kritizirati neku duhovnu ideju ili kada govore o literaturi samopomoći. Primijetio sam to i kod hrvatskih i kod svjetskih znanstvenika. Temi o kojoj govore prilaze jednako površno kao i brojni duhovnjaci kada govore o znanosti koju ograničeno razumiju. Jedina razlika u tome jest što su znanstvenici 100 posto uvjereni da to ne rade jer se ipak doživljavaju intelektualno superiornijima pa valjda misle da mogu imati


apsolutni uvid u nešto paušalnim listanjem kakve knjižice. Žalosno je vidjeti takvu površnost u istraživanju stvarnosti i to da su spremni donositi tako kategorične tvrdnje o nečemu što očigledno ne razumiju dovoljno.

Moram ponoviti, ne slažem se sa svim idejama prezentiranim u emisiji Na rubu znanosti. Neke teze čak i meni, koji sam sposoban vjerovati u ono što je oku nevidljivo i koji sam svjestan da duhovna stvarnost postoji jednako izvjesno kao i materijalna, izgledaju prenategnuto ili jednostavno pogrešno. Ali, sada slijedi jedan veliki ali. To što se s nečim ne slažem ne znači da takva potraga za istinom nije validna i svakako ne znači da bi trebalo unaprijed odbaciti sve ideje koje ne priznaje današnja znanost.

Naime, današnja znanost ima dva ogromna problema koja itekako dovode u pitanje njezin autoritet. Prvi se tiče nepobitne činjenice da će većina teza današnje znanstvene zajednice biti pobijena i to od jednog od njezinih neočekivanih neprijatelja - sutrašnje znanstvene zajednice. Povijest nas ne uči da bismo trebali bezuvjetno vjerovati znanstvenim spoznajama, nego upravo suprotno - da je za većinu njih samo pitanje vremena kada će biti pobijene. I dok su prije nekoliko stoljeća bile potrebne generacije da se pobije neka znanstveno dokazana istina, u današnje vrijeme, zato što se znanost toliko brzo razvija, čest je slučaj da svog profesora pobije njegov student! Upravo sam zato skeptičan kad čujem da je nešto znanstveno dokazano jer to uglavnom znači da s ograničenim arsenalom današnje znanosti to nismo u stanju pobiti. To i ništa više!

Tu dolazimo do drugoga velikog problema znanosti - orijentacije samo na ograničeni dio materijalne stvarnosti koju može ispitati jedino trenutačno dostupnim alatima. Naime,


ako priznajete samo ono što današnja znanost može potvrditi, možete sa sigurnošću reći dvije stvari. Prvo, da patite od amnezije jer nekritički vjerovati nečemu što se u prošlosti toliko puta pokazalo neopravdanim može samo osoba koja je izgubila sva sjećanja. I drugo, iz svog poimanja svijeta morate izbaciti i Boga jer ga znanost nije potvrdila. Iz svog poimanja svijeta morate izbaciti i ljubav jer je znanost nije uspjela dokazati svojim mjernim instrumentima. Izbacite i bezbroj drugih fenomena koje znanost nije u stanju dokazati, a mi ih svejedno doživljavamo te ostanite živjeti u svom skučenom i nerealnom svijetu.

Dragi moji znanstvenici, negiranjem svega onoga što današnja znanost nije u stanju potvrditi ne dokazujete da tim fenomenima ne bismo trebali vjerovati, nego pokazujete ograničenje vlastite metode! I zato samo nastavite paljbu. Ionako su ćorci!

Ja ću i dalje sudjelovati i uživati u emisiji koja ambiciozno testira postojeća uvjerenja! I dalje ću kritički promatrati sve što vidim, a ne nekritički odbacivati realne fenomene samo zato što negiraju moja trenutačna životna uvjerenja. I dalje ću misliti da je moj unutarnji kompas u brojnim situacijama precizniji od znanstvenog. I dalje ću svoj život posvetiti prepoznavanju zakona funkcioniranja svemira, u čemu mi vaše poimanje znanosti malo može pomoći (sva sreća da ima i hrabrijih znanstvenika). I dalje ću rasti, emocionalno, intelektualno i duhovno, a siguran sam da će mi Krešina emisija u tome pomagati! A vi slobodno promijenite program.


Riječima možete izraziti apsolutno sve

Svijetom vladaju svakojake čudne zablude - prava ljubav ne postoji, sreća nije moguća, ljubav Božju morate zaslužiti i još brojne, brojne druge nesmislice. Danas ćemo se baviti jednom koja je općeprihvaćena, a nema baš previše veze s realnošću.

Naime, često se misli da se nešto ne može izraziti riječima. Bilo da to uvjerenje dolazi od lijenih postmodernističkih teoretičara, životno izgubljenih intelektualaca, dežurnog kvazidu- hovnog kvaziučitelja ili od nekog prosječnog čovjeka s ulice, držim da to uvjerenje nije dokaz mudrog korištenja zdravog razuma.

Nije važno radi li se o izražavanju osjećaja, nekih uvjerenja ili veličanstvenih doživljaja spojenosti s vlastitim Izvorom - smatram da svu širinu i dubinu bilo kojeg našeg doživljaja možemo izraziti riječima. Naravno, ne tvrdim da je potrebno riječima izraziti sve što doživimo, nego samo da je moguće. Ne tvrdim ni da svi ljudi mogu ili trebaju riječima izraziti sve što žele. Dapače, izvrsne životne vrhunce može prenijeti mali broj ljudi, ali to nije argument protiv moći izražavanja, nego samo konstatacija da je za jasno izražavanje nužno zadovoljiti dva velika uvjeta - intelektualnu jasnoću i duboku proživljenost, a to zadovoljavaju rijetki.

To konkretno znači da ne mogu uspješno izraziti neko svoje uvjerenje ako ga nisam shvatio, ako ne razumijem kako sam ga razvio i ako nisam proživio njegovo značenje. Isto tako, to znači da mogu uspješno izraziti bit ljubavi ako shvaćam koja je njezina uloga u našim životima i ako je živim! Shvaćate?

Svaki put kad ste rekli da nemate riječi kojima biste nešto opisali, vi ste zapravo griješili. Nije ključno što niste imali riječi, nego što niste imali iskustva koja će vam omogućiti intelektualnu


jasnoću i dubinu proživljenosti bilo čega što ste htjeli izraziti. Kada steknete ta iskustva, riječi vam dolaze same od sebe. Kao da vam ideje same otkrivaju kako žele biti opisane ili opjevane. Moram priznati da još nisam upoznao uzbudljiviju senzaciju od tog alkemičarskog zavodljivog plesa koji se odigrava između nas i neke ideje. Kao da ti istina strastveno britko opisuje kako želi biti zavedena.

Dakle, nije poanta da niste imali riječi kojima biste nešto opisali, nego da niste imali iskustva iz kojih bi spontano tekle te često neuhvatljive riječi. Duboko proživljena iskustva su ono što nam otkriva istinu nekog fenomena i omogućuje da izrazimo sve što želimo. Tako možemo mirne duše opisati svoje najskrivenije emocije, ali i najfascinantnije doživljaje. I opet naglašavam, ta dva uvjeta su ključna ako opisujemo i nešto iz svakodnevnog života, ali i veličanstvene duhovne spoznaje.

Jeste li ikad čuli nešto u stilu: „Znaš da te volim, ali to ne znam izraziti! Nisam ja čovjek od riječi." lako te osobe i mogu vjerovati u to što su rekle, sigurno nisu u pravu jer oni ljubav ne poznaju u potpunosti. Nije točno da nisu ljudi od riječi, nego nisu ljudi od ljubavi! Ako istinski doživimo ljubav, ona će se sama spontano izražavati kroz nas - preko naših djela, pogleda, osmijeha na srcu, ali i riječi!

Dakle, ako želite precizno izraziti svoje osjećaje prema nekome, trebate se prepustiti tim osjećajima, ali i osjećanju uopće te kristalno jasno razumjeti što vam (ti) osjećaji govore o tom odnosu, o vama, o svijetu, koja je njihova uloga u vašem životu... Ukoliko su zadovoljena ta dva uvjeta, uspjet ćete sve svoje osjećaje pretočiti u riječi.

Isto se odnosi i na izražavanje vlastitih uvjerenja. I za njih je bitno da ih razumijete i da ste proživjeli njihovo značenje. Da

2 6 6 L I R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E

nisu puke misli u vašoj glavi, nego da se značenje tih misli iskristaliziralo kroz neka djela.

To uvjerenje o ograničenoj moći izražavanja imaju i mnoga djela duhovne literature, prikrivajući tako neautentičnost autora određene knjige ili neiskustvo čitatelja. Ako ste ikada u kakvim new age svaštarijama naišli na ideju da se o iskonskom susretu sa sobom, s Bogom ili s našim višim Ja uopće ne može govoriti, da se to može jedino doživjeti i da se ne može prenijeti to iskustvo, znači da su to pisali ljudi koji to ni sami nisu doživjeli. Jer da jesu, onda bi im riječi spontano klizile iz usta, umova i srca, i to istodobno.

Dakle, ako nešto istinski doživimo, sigurno ćemo to znati i izraziti i riječima koje prestaju biti samo riječi. Kao da naša dubina osjećaja i jasnoća doživljaja daju novu dimenziju tim riječima. To znači da izvrsni duhovni pisci nisu dobri s riječima, nego s doživljajima. Oni imaju izvrsna i autentična iskustva, a činjenica da to znaju prenijeti riječima samo je posljedica tih izvrsnih iskustava. Ti se pisci drže onoga što pišu. Svjestan sam da su takvi autentični autori i dalje u manjini, ali sam isto tako svjestan da ih ima sve više i da kvaliteta duhovne literature raste.

Zato nije važno samo što piše u nekoj knjizi, nego i tko stoji iza toga. Znam da zvuči čudno, ali apsolutno identična rečenica napisana od dvoje ljudi od kojih jedna osoba svojim životom stoji iza toga, a druga ne, doista zvuči drugačije. Apsolutno iste riječi stvarno mogu zvučati drugačije jer drugačije rezoniraju u nama. Ne može osoba koja ne prihvaća sebe uspješno govoriti o prihvaćanju, ne može osoba koja ne voli sebe i druge uspješno govoriti o ljubavi... zato što ne govori samo kroz svoje riječi, nego te riječi govore kroz iskustva te osobe!


Zato mi je čudno kad netko kaže da znam s riječima ili da znam dobro opisati neki životni fenomen jer se doista ne radio tome da sam vješt s riječima, nego sa življenjem nekih ideja. Držim se apsolutno svega što govorim, misli su mi u skladu s osjećajima i djelima, živim ljubav u bezbroj različitih oblika i zato riječi dolaze same po sebi. One su samo posljedica jasnoće doživljaja! Zato mogu pisati o nalaženju mira s prošlošću jer ga imam, zato mogu pisati o zahvalnosti jer je osjećam u svakoj stanici svog bića, zato mogu pisati o prisutnosti u sadašnjem trenutku jer jesam prisutan.

Naravno da se netko može ne složiti s bilo kojim mojim stavom, ali nitko razuman ne može zamjeriti da djelima ne stojim iza svake svoje riječi i siguran sam da upravo to daje dodatnu snagu mojim riječima. Pridržavam se apsolutno svega što govorim i zato vjerujem da se neka moja ideja ili savjet mogu lakše ukorijeniti u nekome. Naravno, i dalje je ta osoba ključan faktor za to. Ja ili bilo tko drugi smo u najboljem slučaju tek solidni sporedni glumci koji mogu olakšati ili otežati neki životni korak, a svaka osoba sama odabire koje će korake poduzeti!

Dakle, savjetujem vam da dobro proučite autora bilo čega što čitate jer vam nesretna osoba ne može zdravo govoriti o sreći, nemudra osoba vam ne može otvoriti vrata ljubavi prema sebi, ljuta osoba vas ne može naučiti prihvaćanju... Zapamtite, ako duhovni učitelj ne nosi osmijeh u srcu, ne može vas naučiti najvrednijim duhovnim istinama!

Poanta ovog teksta nije da sve morate izraziti riječima, nego da sve možete izraziti riječima jer kada nešto istinski doživite, riječi koje koristite prestaju biti puke riječi. Vi ćete komuniciratii riječima, ali one više neće biti samo obična nakupina slova, nego će snažnije nositi značenje onoga o čemu govorite i


pišete. Da, to se može osjetiti čak i kod pisane riječi. Kad autor nekih riječi poznaje i živi ono što govori, doista će te riječi prenositi više informacija nego što bi prenosile da ih koristi netko drugi tko ne razumije ono što govori.

Dakle, ne morate sve izraziti riječima jer ima bezbroj situacija kad to jednostavno nije potrebno, ali dobro je znati da možete jer kad nešto istinski doživite, ono će naći način da se izrazi kroz vas! Riječi će doći spontano!

Sretno upoznavanje života i slobodnog izražavanja njegove ljepote!

Imaju li psovke mjesta u izražavanju?

Kao što ste već sigurno primijetili, nisam ljubitelj političke korektnosti. Ne da mi se svaku rečenicu pisati za oba roda jer mislim da ću svoje stavove lakše i manje nasilno izraziti kroz svoje ideje i djela, a ne politički korektne rečenice. Iznimno rijetko ću paziti kako ću izraziti svoje stavove. Samo želim biti autentičan i izraziti ono što doista osjećam ili mislim o nečemu. Svjestan sam da će to za neke biti previše i da ima puno situacija kada bi bilo uputnije malo prilagoditi svoje izražavanje, ali to nisam ja.

Kao što sam već istaknuo, nisam ljubitelj ni duhovne korektnosti. Naime, mnogi duhovno korektni ljudi inzistiraju da ne smiješ donositi nikakve zaključke o ljudima jer je to osuđivanje, a meni se čini da je donošenje zaključka na temelju činjenica samo obično prosuđivanje. Nemam dojam da osuđujem pasivnu osobu ako je nazovem pasivnom. Ako ona sama tvrdi da je pasivna, ako njezina djela pokazuju da je pasivna, ako najbliži ljudi oko nje vide da je pasivna, onda je mi ne osuđujemo ukoliko vidimo


i konstatiramo istinu. Konstatiranje neke negativne stvari nije nužno osuđivanje, nego može biti i zdravo, opravdano prosuđivanje koje nema tu negativnu energiju osuđivanja. Naravno, u stvarnosti najčešće neću smatrati potrebnim pasivnu osobu nazvati pasivnom jer to ionako nema smisla. Samo želim reći da postoji razlika između osuđivanja i prosuđivanja koju duhovno korektni ljudi jednostavno ne razumiju!

S njima se neću složiti oko još nečega, a to je korištenje psovki u svakodnevnom jeziku. Oni inzistiraju da psovke nemaju mjesta u izražavanju, a meni se čini da ponekad nema boljeg načina da izrazimo točno ono što mislimo ili osjećamo. Ima životnih situacija u kojima je baš potrebna ta rezolutnost koju psovke sadrže u sebi. Naravno, to ne znači da bismo ih trebali koristiti u svakoj rečenici jer tako pokazujemo vulgarnost i siromaštvo u izražavanju, ali ima određenih trenutaka kada je u redu koristiti psovke.

Ima situacija kad je najbolje i najpreciznije što možete nekome reći: „Odjebi iz mog života! Više ti neću dati da me zlostavljaš." Ta psovka ima svoju ulogu. Njezina rezolutnost i oštrina govore o našoj odlučnosti i nema boljeg načina da prenesemo tu poruku u trenutku kad je vrijeme za takvu snažnu izjavu. Npr., kad kažemo da se više ne želimo zajebavati sa sobom i svojim životom jer želimo uništiti sve oblike kompromitiranja - držim da time pokazujemo da nam je voda doista došla do grla i da više nikako ne želimo pristajati na nešto što znamo da ne zaslužujemo. I u tom ću slučaju prostu riječ smatrati opravdanom!

Mnogi ljudi libe se koristiti psovke jer misle da time pokazuju nekulturu ili da nisu dovoljno duhovno razvijeni, ali meni se čini da ima situacija kada je to najbolji način izražavanja. Ako već imamo neke intenzivne osjećaje, mislim da ih je ponekad u redu izraziti intenzivnim rječnikom, a ne pokušati negirati ih slabijim izrazom koji neće prenijeti ono što uistinu osjećamo.

2 7 0 u r u k a v i c a m a m i j e i o n a k o P R E V R U Ć E

Smatram da je nepristojnije ne izraziti svoje emocije nego ponekad izreći kakvu prostu riječ.

Naravno, brojni ljudi koji na klasičan način shvaćaju pristojnost neće se složiti sa mnom, ali meni se čini da je pristojno prema sebi ne otežavati si život. Čini mi se da je pristojnije slobodno izražavati svoje misli i emocije umjesto glumiti da si nešto što nisi ili da ne osjećaš ono što uistinu osjećaš samo zato što znaš da neki ljudi to neće dočekati blagonaklono, lako ćemo na taj način u očima drugih sigurno biti pristojniji i uglađeniji, sebi tako sigurno ne činimo uslugu!

Uživajte u korištenju psovki, onda kada je vrijeme za njih!

Društvo i duhovnost

Mnogi će tvrditi da današnje društvo proždire zdrave, životno afirmativne vrijednosti. Mnogi će tvrditi da konzumerizam zajedno sa sveprisutnim osjećajem neizvjesnosti i nepostojanošću naših identiteta te sve većim pritiskom da stalno napredujemo, razvijamo se, uz obavezni osmijeh na licu, stvara nemoguće uvjete za uživanje u životu. Mnogi će tvrditi da je ideja sreće samo opsjena jer sve čemu se možemo nadati samo su povremeni osjećaji kratkotrajnog zadovoljstva. Mnogi će tvrditi i da ljubav zapravo ne postoji. Mislit će da je ta ideja izmišljena samo zato da naivcima pruži draž iščekivanja, odnosno nadu da ipak postoji svjetlo na kraju tunela. Naravno, ja neću biti jedan od tih, iako neću biti ni jedan od onih slađahno razdraganih duhovnjaka koji podcjenjujući kompleksnost života nude tri jednostavna koraka za sreću.

Činjenica jest da neka smjeranja modernog društva otežavaju potragu za srećom. Činjenica jest da sveprisutni konzumerizam koji je stigao čak i do naše male, ali nama vrlo važne Hrvatske


nameće ili umjetno stvara potrebu za stalno novim stvarima. Kao da ćemo konačno osjetiti ispunjenost ako raznim stvarima prenatrpamo svoj stan. Kao da ćemo se konačno osjećati poželjno ako svoje tijelo nakrcamo poželjnim novotarijama. Radi se o pritisku kojemu nije lako odoljeti jer nam se čini da je jednostavnije staviti nešto na sebe i projicirati sliku uspješnog života nego se doista potruditi stvoriti od sebe osobu na koju možemo biti ponosni. Osobu koja će djelima potvrđivati svoju vrijednost. Slažem se da je jednostavnije na umjetan način stvoriti osjećaj da nešto vrijedimo, ali taj će osjećaj vrijediti točno onoliko dugo dok ponovno ne dopustimo da nam nametnu neku novu potrebu ili dok netko iz naše okoline ne nabavi još poželjniju stvar. Možda bismo ipak trebali razmislitio nešto mudrijem i dugoročnijem stvaranju osjećaja vlastite vrijednosti. Ali da nam samo konzumerizam stvara probleme, još bismo lako izašli na kraj s tim.

Svakako treba naglasiti brojne rizike s kojima se suočava moderno društvo. Prijetnja terorizma nikad nije bila naglašenija, svake se godine stvore nova oružja koja nas mogu još efikasnije istrijebiti, moramo se ozbiljno zabrinuti za vlastiti planet prema kojem se baš i ne odnosimo s poštovanjem, pojavljuju se novi virusi za koje nemamo rješenja, a mnoge bolesti za koje smo mislili da ćemo dosad naći rješenja i dalje uzimaju naše najmilije. Velike probleme imaju tradicionalni izvori sigurnosti jer se pokazalo da institucionalizirana religija više pridonosi neredu nego miru. Osim što mnoge institucije organizirane religije imaju problema s ponašanjem u skladu s onim vrijednostima koje propovijedaju, međusobno se ne podnose jer svaka za sebe tvrdi da je ispravnija, istinitija, bliža Bogu. I mnogi se ratovi vode u Božje ime.

Ni znanost se nije pokazala najboljim rješenjem, iako su brojni izumi sigurno poboljšali kvalitetu naših života, iako smo našli


brojne odgovore i uspjeli bolje razumjeti stvarnost (barem njezin materijalni dio), znanost i dalje pruža puno više pitanja nego odgovora. Barem na ona najvažnija životna pitanja o prirodi života, ljubavi, smrti, smislenosti...

Kad se tome doda i kriza identiteta, postaje još jasnije da se nalazimo u vrlo izazovnom vremenu. Uloge koje su ranije bile vrlo jasno definirane, danas više nisu i logično je da nas to ispunjava nesigurnošću. Ranije smo lakše naslućivali što nam je raditi, što se očekuje od nas i u tome smo nalazili izvjesnu sigurnost. Danas je nejasno što zapravo znači biti muškarac i što bi muškarac trebao raditi.

S obzirom na vrijeme u kojem se nalazimo, nužno je spomenuti i utjecaje ove krize jer je posve razumljivo da ne razmišljamo o nekakvoj sreći ili duhovnosti kada nismo sigurni kako ćemo osigurati hranu za sebe i svoju obitelj. Osim što doista postaje teže zadržati posao ili napredovati, panika koju stvaraju mediji, jer tako lakše prodaju svoja izdanja, krizu čini još ozbiljnijom.

Kad sam već na tome, iako sumnjam da će imati ikakva učinka, molim sve ekonomske analitičare i ine stručnjake koji stalno daju izjave za medije o tome kako je velika i duboka kriza (kao da to već nije svima jasno), da se suzdrže od naglašavanja očitih problema ako u istom dahu ne spomenu i potencijalna rješenja. Minimum društvene odgovornosti nalaže da nema smisla naglašavati probleme, ako uopće ne spominjete rješenja. Nema sumnje da je kriza zato što nam to dokazuju neki objektivni faktori, ali jedan potpuno drugi dio krize pojavljuje se na psihološkoj razini. Kad svi samo govore o krizi, a ne o načinima izlaska iz krize, kad se toliko naglašavaju problemi, a ne i rješenja, to negativno utječe na društvenu klimu, što onda otežava svima nama da damo maksimum kako bismo što prije izašli iz krize. Dakle, ne govorim da se treba lagati jer je situacija


ozbiljna, ali itekako je nužno više govoriti o rješenjima jer ćemo tako brže izaći iz ove teške situacije.

Uz sve to, nekako se zagubila r istina. Nikada u prošlosti nije bilo toliko različitih i proturječnih izvora koji su tvrdili da baš oni znaju istinu, da bismo baš njih trebali slijediti, da baš oni imaju odgovore na naša pitanja. Religijski, društveni, znanstveni, institucionalni i pojedinačni izvori... od tolike je buke doista teško čuti vlastiti glas!

I literatura samopomoći je u 80-ima i 90-ima imala negativan utjecaj na društvo jer je poplava loših, površnih knjiga koje nude jednostavna rješenja stvorila mentalitet lakomislenih osoba koje su uvjerene da je život jednostavniji nego što zapravo jest i da im je uspjeh moguć ako ga samo iskreno zažele te ako se pretvaraju da je sve dobro. Naravno, jednako kao što je utjecaj takve literature bio štetan prije 20 godina, tako je danas štetan utjecaj kvaziintelektualaca koji ne shvaćaju da se literatura samopomoći stubokom promijenila i da više ne pati od tih dječjih bolesti. I dalje ima knjiga koje pojednostavljuju stvarnost te nude brda i doline, ali takvih je knjiga sve manjei manje, a oni bi i dalje cijelu tu literaturu strpali u isti bezvrijedni koš. Bilo da se radi o životno lijenim intelektualcima ili o profesionalnim cinicima koji svoje nepoznavanje tematike i infantilno generaliziranje pokušavaju prikriti složenijim rečenicama i odobravanjem svoje okoline koja također donosi kategorične zaključke o nečemu o čemu nema pojma, svakako se radi o osobama koje ne daju zdrav doprinos društvu. Svaka osoba koja gaji predrasude i donosi kategorične zaključke („jer su sve te knjige iste") o nečemu o čemu nema pojma sigurno ne pridonosi stvaranju zdravog, promišljenog, životno aktivnog društva.

Sve su to stvari koje nam sigurno ne idu u prilog i otežavaju pronalaženje svog mjesta pod suncem. Ali unesimo malo dru


gačiju perspektivu u sve to jer mi se čini prilično nevjerojatnim da je ovo najgore vrijeme čovječanstva.

Naime, iako ne podcjenjujem težinu svih ovih izazova, teško mi je vjerovati da su prošla vremena bila bolja. Jedna od potvrđenih ljudskih karakteristika je i to idealiziranje prošlih vremena. Imamo dojam da su djeca bila pristojnija, ljudi pošteniji, a život sigurniji i lakši. Ali ako samo malo zagrebemo ispod površine, nećemo naći toliko razloga za te stavove. Npr., djeca možda i jesu bila pristojnija, ali sjetite se scena još prije samo 20 godina. U parkiću ispred mog stana, roditeljski šamari letjeli su svakih 5 minuta. Djeca možda i jesu bila pristojnija, ali ne zato što su više poštivala odrasle, nego zato što su ih se više bojali jer je tada bilo društveno prihvatljivo u javnosti fizički disciplinirati svoju djecu. Ne bih želio dublje ulaziti u ovu temu jer sam samo želio istaknuti da stvari baš i nisu onakve kakvima nam se čine te da nostalgija za boljim vremenima zapravo najviše ima zahvaliti zaboravu. Uostalom, ako se vratimo još više u prošlost, nisam siguran da bih baš uživao u vremenu u kojem bi moje dijete moralo raditi 1 2 sati ili je moglo umrijeti od obične gripe, u vremenu u kojem se smatralo da su žene inferiorne i „vlasništvo" muškaraca.

Naravno da su i onda i danas postojali razni pritisci, ali više od razglabanja o svim mogućim pritiscima mene zanima potraga za mogućim rješenjima.

Zanima me naglasak na mogućnost izbora. Sloboda koju danas imamo ujedno je i blagoslov i prokletstvo. Prokletstvo je zato što nam je sve teže odrediti norme prema kojima bismo trebali živjeti, sve je teže znati što će nas približiti sreći, sve je teže čuti svoj glas uz toliko raznolikih izvora koji tvrde da bismo baš njih trebali slušati. Ali, meni se ipak čini da je to zapravo veći blagoslov nego što je prokletstvo, lako nam je od


šume informacija sve teže uživati u drveću, i dalje mislim da je sloboda da odredimo tko smo, dostupnost svih informacija i lakoća kretanja informacija neusporedivo veći blagoslov nego prokletstvo. Smatram da svatko od nas ima povlasticu da za njega postoji mjesto pod suncem. Naravno, nije ga nimalo lako pronaći, ali danas smo svi slobodni tražiti.

Slobodni smo otisnuti se u proces samospoznaje i oblikovati ga kako god želimo!

Vidim blagoslov i u tome što odrastamo u svijetu koji sve manje diskriminira!

Vidim blagoslov i u tome što možemo osmisliti svoj život kako god želimo!

Situacija je daleko od idealne, ali dobro je da živimo u vremenu u kojem možemo kreirati svij život kako god želimo!

Sretno vam bilo traženje ostalih blagoslova!

U sebi i oko sebe!!!


B I L J E Š K A O A U T O R U

Ako ste čitali moje prethodne dvije knjige, onda znate da ne volim klasičnu bilješku o piscu. Volim se predstaviti na način koji odražava moj karakter, a one uobičajene informacije danas su ionako svima dostupne. Za ovu sam knjigu zamislio formu u kojoj ćemo razbiti brojne pozitivne i negativne predrasude o meni. Oni koji me znaju svjesni su da volim razbijati predrasude.

Oni koji me ne poznaju misle da je svaki moj trenutak ispunjen uživanjem u oazama ljubavi i prosvijetljenosti.

Oni koji me znaju svjesni su da intenzivno uživam u ljubavi koju već osjećam, ali da se i dalje trudim biti još dosljedniji, još autentičniji, još mudriji...

Oni koji me ne poznaju misle da sam pretjerano samouvjeren.

Oni koji me znaju svjesni su da sam samouvjeren samo u onim područjima u kojima mi je život pokazao da imam temelja za to.

Oni koji me ne poznaju misle da u mom braku u svakom trenutku cvatu sve ruže ovoga blagoslovljenog svemira.

Oni koji me znaju svjesni su da bajke nisu stvarne i da u mom braku ima puno trenutaka autentične ljubavi, ali da ima i trenutaka koji baš i nisu tako idilični.

Oni koji me ne poznaju misle da imam lažan osmijeh jer nitko ne može biti toliko zadovoljan svojim životom.

U R U K A V I C A M A M l J E I O N A K O P R E V R U Ć E 2 7 7

Prevruce

Documents

Transcript of Prevruce