Osvrti, prikazi i recenzije

7/25/2019 Osvrti, prikazi i recenzije

http://slidepdf.com/reader/full/osvrti-prikazi-i-recenzije 1/24

Politička misao, Vol. XLII, (2005.), br. 1, str. 133–156

133

Osvrti, prikazi, recenzije

Osvrt

Leo Strauss

Grad i č ovjek

Antibarbarus, Zagreb, 2004., 215 str.

Leo Strauss jedan je od najutjecajnijih, ali i najkontroverznijih političkih filozofa

20. stoljeća. Njegovo se ime, među ostalim, veže uz konzervativnu obnovu pedesetihgodina prošlog stoljeća u SAD-u, sumnju u uspjeh projekta moderniteta, kritiku su-vremene liberalne demokracije i političke znanosti, što objašnjava njegovu nepopu-larnost u politološkoj zajednici. Svaki, pak, pokušaj obrane Straussa unaprijed je ote-žan dvama obeshrabrujućim preprekama. Strauss, naime, nikada nije podrobno i su-stavno izložio svoju teorijsku poziciju, nego se o njoj može zaključivati iz njegovaspecifičnog hermeneutičkog pristupa velikim tekstovima iz povijesti političke filozo-fije, u kojemu sama metoda interpretacije nije manje važna od zaključaka kojeStrauss iznosi. Ukratko, taj pristup uzima u obzir da svako društvo počiva na određe-nim pretpostavkama koje njegovi članovi prihvaćaju i smatraju ispravnima, dok jefilozofija potraga za istinom, odnosno postavljanje fundamentalnih pitanja, koja

mogu ugroziti te pretpostavke. Da bi zaštitili sebe od progona društva, ali i samo dru-štvo od pogubnih posljedica potrage za istinom, veliki su mislioci svoj nauk izložiliizmeđu redaka, skrivajući ga od filozofiji nesklone većine naoko potvr đujući prevla-davajuća mišljenja te ostavljajući tragove u tekstu koji samo pažljivim i inteligentnimčitateljima omogućuju da otkriju njegov pravi smisao. Osim toga, ako se uzme uobzir da Strauss kaže kako “Čitanje prethodi pisanju (...) Čitanjem učimo pisati (...)Možemo, dakle, steći neko predznanje o spisateljskim navikama autora proučava-njem njegovih čitateljskih navika.”1 te ako “javno priopćavanje filozofijske ili znan-stvene istine nije moguće ili (...) nije poželjno”, ne samo u vremenima zabrane ili po-tiskivanja slobode govora i istraživanja, nego “u svim vremenima”2, nije pretjerano

pretpostaviti da je i on pisao onako kako je čitao velike tekstove. Drugim riječima, to

bi značilo da je u svojim radovima dijelom potvr đivao prevladavajuća mišljenjasvoga vremena, dok je svoj pravi nauk (ako se o tome uopće može govoriti) izložioizmeđ u redaka (poprilično smion, iako interpretativno koristan pokušaj otkrivanjaStraussova pravog nauka jest studija Shadija B. Druryja The Political Ideas of LeoStrauss, New York, 1988.). U tom bi nas slučaju sama činjenica da Strauss to čini,neovisno o sadržaju njegova eventualnog skrivenog nauka, navela da si postavimo

pitanje koje u druk čijem kontekstu postavlja i sam Strauss: od “kakve bi mogla bitikoristi” takva literatura “u istinski liberalnom društvu”3? Ili, preciznije, koje su to plemenite laži na kojima počiva društvo koje sebe proklamira kao liberalno i otvo-reno, u kojemu je sloboda izražavanja i istraživanja zajamčena kao temeljno pravo tekoja to istina može ugroziti takvo društvo? Tako dolazimo i do razloga koji odvraća

1 Strauss, L., 2003.: 1332 Ibid .: 333 Ibid .: 35



134


od nekritičkog apologiziranja Straussa. On nas, naime, svojim primjerom upozoravada ni jedno učenje ne uzimamo kao dogmatsku istinu, nego kao poziv na otvoreno

promišljanje fundamentalnih pitanja i problema vlastitog vremena.

Našoj znanstvenoj i široj javnosti Strauss je dosad bio poznat zahvaljujući prije-vodima triju njegovih djela: Prirodno pravo i istorija (1971., Sarajevo, Veselin Ma-

sleša), O tiraniji (1980., Zagreb, GZH) i Progoni i umijeće pisanja (2003., Zagreb,Disput). Od ukupno petnaest knjiga i osamdesetak članaka koji su objavljenji za vri-

jeme i nakon njegova života, vrijedi još izdvojiti: Spinozina kritika religije (1935.), Hobbesova politič ka filozofija (1936.), Misli o Machiavelliju (1958.), Što je politič ka filozofija? (1958.) i Povijest politič ke filozofije (zajedno s J. Cropseyjem, 1963.).Studija Grad i č ovjek proširena je verzija predavanja, što ih je autor održao 1962. naSveučilištu države Virginia, a kao knjiga prvi je put objavljena na engleskom 1964.godine. Hrvatski prijevod, za koji su zaslužni Nikica Petrak i Marko Gregorić, izišao

je 2004., u okviru biblioteke Antibarbarus.

Na samom početku knjige Strauss ističe da je tema političke filozofije grad i čo-vjek. Odmah potom dodaje da su grad i čovjek “izričita tema klasič ne političkefilozofije” te da “gradeći na klasičnoj političkoj filozofiji, moderna je politička filo-zofija preobražava i tako se više tom temom ne bavi u njenim izvornim pojmovima”4.Prema mišljenju klasika, najbolje je ono uređenje koje je u skladu s prirodom. S obzi-rom na to da čovjek po prirodi teži uzvišenosti ili savršenstvu, najbolje uređenje bitće usmjereno ostvarenju tog cilja. Preobrazba o kojoj Strauss govori započinje“premještanjem akcenta sa prirodnih dužnosti ili obaveza na prirodna prava”, čime je“pojedinac, ego, postao (...) centar, ili suština moralnog sveta, pošto je čovek – kaoono što se razlikuje od čovekovog cilja, postao taj centar ili suština”5. Temelj je

političkog poretka u vrijeme moderne u čovjekovoj primarnoj želji – želji za samo-

održanjem ili strahu od nasilne smrti. Moglo bi se, dakle, reći da tako shvaćen poli-tički poredak na određeni način jest utemeljen u ljudskoj prirodi, odnosno u čovje-kovu najprirodnijem strahu – strahu od smrti, ili njegovoj najprirodnijoj želji – željiza samoodržanjem. No, priroda pritom ima samo negativnu ulogu, ona čovjeka pri-morava na zasnivanje političkog društva. “Taj cilj nije nešto čemu čovjek po priroditeži, nego nešto na što je po prirodi prisiljen.”6 Čovjek nije po prirodi društven, on se

primorava postati društvenim. Zadaća je političkog poretka uspostavljanje pravilakoja svakome osiguravaju samoodržanje. Sve što prelazi taj minimalni zahtjev zajed-ničkog života prepušteno je privatnom odabiru svakoga pojedinog člana društva ishvaća se kao potraga za vlastitom srećom. Sukladno tomu, politički poredak višenema za cilj ostvarenje ljudske uzvišenosti, budući da uzvišenost ili savršenstvo po-

prima privatni karakter. “Cilj kome želja teži, sekundaran je. Primarna činjenica ježelja. Ali, ta želja, taj nedostatak nečega, ne shvaća se više kao nešto što označava

potpunu, savršenu celinu. Neophodnost života se više ne shvata kao potreba za kom- pletnim ili dobrim životom, već kao nešto što je neizbežno. Zato zadovoljenje željaviše ne ograničavaju zahtevi za dobrim životom, već ono postaje besciljno.”7

Svođenje zahtjeva zajedničkog života na minimalne uvjete potrage za vlastitomsrećom svakoga pojedinog člana društva potaknuto je nadom u njihovo “puno pomi-renje”8, koja je u osnovi projekta moderniteta. Smatralo se da čovjek, kao racionalno

biće, može prihvatiti da je u njegovu samointeresu da žrtvuje dio svoje prirodne neo- 4

Strauss, L., 2004.: 55 Strauss, L., 1971.: 2146 Strauss, L.: 2004.: 417 Strauss, L., 1971.: 2158 Pippin, R. B., 1995.: 143




135

visnosti u korist zajednice, koja mu sa svoje strane osigurava da autonomno određujesadržaj svoga dobra kao i način njegova ostvarenja. Kako bi se taj cilj ostvario, samo

je potrebno čovjeku osvijestiti njegov racionalni karakter. Drugim riječima, potrebno je opće prosvjećenje, odbacivanje svih predrasuda, velikih istina, religijskih dogmi,

praznovjerja i općenito, svih koncepata zajedničkog života koje čovjek kao racio-nalno, u sebi utemeljeno biće i po svom općenitom karakteru jednak drugim ljudima,ne može prihvatiti. Ili, Straussovim riječima, potrebno je “kraljevstvo opće tame (...)zamijeniti republikom općeg svjetla.”9 Posljedica privatizacije čovjekove uzvišenostii općeg prosvjećenja vrijednosno je neutralni i ne-filozofijski karakter Znanosti, kojatreba intelektualno zagospodariti prirodom i tako dovesti do univerzalnog blagosta-nja, odnosno olakšanja čovjekova položaja izumima i otkrićima sve većeg brojasredstava za ostvarenje njegovih potreba, odnosno uvećanje njegove sreće. “Napre-dovanje prema sve većem blagostanju postat će time, ili će omogućiti, napredovanje

prema sve većoj slobodi ili pravdi. Taj će napredak nužno biti i put prema društvukoje obuhvaća jednako sva ljudska bića: univerzalni savez slobodnih i ravnopravnih

nacija, od kojih se svaka sastoji od slobodnih i ravnopravnih muškaraca i žena”.10

Međutim, vrijednosno neutralna Znanost ne može ništa reći o mudroj primjeni svojihrezultata, a 20. je stoljeće izazvalo sumnju u to da je “obilje dovoljan, pa i nužanuvjet sreće i pravde”, tj. pokazalo je da “bogatstvo ne liječi ona najdublja zla”11. Omudroj primjeni znanstvenih rezultata ne može ništa reći ni politička filozofija, jer seona, kao nalič je vrijednosno neutralne znanosti, pretvorila u ideologiju. To se najbo-lje očituje u činjenici što se politička filozofija, prihvaćajući pretpostavku da neogra-ničen progres dovodi do univerzalnog blagostanja, više ne bavi promišljanjem najbo-ljega političkog poretka koji može dovesti do ostvarenja ljudske uzvišenosti, nego se

pretvorila u povijest političke filozofije, logiku ili, jednostavno, empirijsku političkuznanost koja daje “striktno činjeničnu deskripciju očiglednih postupaka, kakvi se

mogu zapaziti u koncentracionim logorima, i možda isto tako činjeničnu analizu mo-tivacija onih koji čine takve postupke.”12

Zbog svega toga Strauss se okreće onoj tradiciji koja je za svoju izričitu temuimala odnos grada i čovjeka, ili modernim rječnikom rečeno, pojedinca i društva,koja nije vjerovala u temeljno suglasje filozofije ili znanosti i naroda i koja nije sma-trala da fundamentalni filozofsko-politički problem može biti riješen prosvjetitelj-skom ulogom filozofije. Strauss se ponajprije okreće predznanstvenom ili zdravora-zumskom shvaćanju političkih stvari koje je prisutno u Aristotelovoj Politici.

Strauss ističe da je, prema tradicijskom shvaćanju, Sokrat, a ne Aristotel, začetnik političke filozofije ili političke znanosti, jer je filozofiju spustio s neba u gradove i

obvezao je da se bavi ljudskim stvarima. On ju je spustio u gradove, a ne na zemlju, jer je zemlja majka svih stvari i, prema tome, nadljudska. To znači da Sokrat još nijefilozofiju obvezao na propitivanje prirode i da ljudske stvari nisu isto što i ljudska

priroda. Međutim, i prije Sokrata postojali su filozofi koji su proučavali ljudskestvari. No, oni su smatrali da stvari koje su po prirodi stoje na suprotnom polu odstvari koje su po nomosu (ili konvenciji), tj. koje ovise o ljudskom mišljenju, i da sute posljednje neusporedivo niže od prvih. S obzirom na to da politička znanost pri-

pada stvarima koje su po nomosu, to i nije ozbiljna disciplina. Za razliku od togshvaćanja, Sokrat smatra, zadržavajući distinkciju između prirode i konvencije, da i uljudskim stvarima postoje stvari koje su po prirodi te je zbog toga politička znanost

9 Strauss, L., 2003.: 3210 Strauss, L., 2004.: 711 Ibid .: 912 Strauss, L., 1971.: 52



136


najozbiljniji posao. Te se stvari otkrivaju u konvencijama ili zakonima. Konvencije,

pak, potječu od ljudskih mišljenja i čina, koji su određeni prethodnim mišljenjima ičinima te su zbog toga nužna, odnosno prirodna. No, koliko god da su određena mi-šljenja autoritativna i prirodna u navedenom smislu, ona proturječe drugim mišlje-

njima. Stoga je i Sokrat bio primoran transcendirati mišljenja u smjeru znanja, odno-sno “prijeći put od zakona do prirode, uspeti se od zakona do prirode”13.

Bez obzira na to što je Sokrat taj put prešao s posebnom budnošću i oprezom tešto je i dalje “pretežno, ako ne i isključivo, ostao zaokupljen ljudskim stvarima”14,Strauss smatra da je utemeljitelj političke znanosti Aristotel. Njegovo je shvaćanje

politike zdravorazumsko, što znači da je upućeno samo moralno kreposnim ljudima,dobro odgojenoj gospodi, tj., njegova je politička znanost “opis nepisanog zakonaljudskog djelovanja koji prepoznaju dobro odgojeni ljudi ...”15. Dakako, čovjek bi semogao zapitati zašto treba biti pristojan, ali “čineći to čovjek bi već time prestao bitigospodinom, jer pristojnost je već po sebi vrijedna izbora.”16 No, to ne znači da neće

biti ljudi, npr. onih nedostatnog odgoja, koji neće postaviti to pitanje. Zato je potrebno dokazati da je moralna krepost čovjekov prirodni cilj, a taj se cilj spoznaje “teo-

rijskom znanošću, kroz znanost o prirodama”17. No, Strauss ističe da Aristotel ni ne pokušava dati takvo utemeljenje, odnosno da prakticiranje moralne kreposti ne poku-šava izvesti iz nekoga višeg načela.

Ipak, na drugom mjestu Strauss kaže kako je za Aristotela politička filozofija po-traga “za onim političkim poretkom koji je posvuda u najboljem skladu s priro-dom”18, jer on, smatra Strauss, “mora dokazati da je grad kao grad po prirodi”19. Toznači da čovjeka priroda sklanja na stvaranje gradova ili da je stvaranje gradovačovjekov prirodan cilj. Drugim riječima, “čovjekov najviši cilj, sreća, isti” je “za po-

jedinca kao i za grad.”20 No, ljudi su po prirodi nejednaki pa grad, prema tome, mora

imati neegalitaran karakter, on mora poštovati prirodni red potreba ili ciljeva, a “naj-viši prirodni čovjekov cilj je teorijsko razumijevanje ili filozofija.”21 Postizanje togcilja ne zahtijeva moralnu krepost, tj. “pravedna i plemenita djela kao vrijedna posebi”, nego samo kao sredstvo kojim će filozof “osigurati uvjete svog filozofira-nja.”22 Stoga za čovjekov najviši cilj, kontemplaciju, nisu nužni drugi ljudi, on ihsamo koristi kad je to nužno, kako Strauss kaže, da osigura uvjete svog filozofiranja.Čovjekov je najviši cilj, dakle i njegov najprivatniji, ili najsebičniji cilj. On transcen-dira grad, tj. on je transpolitički, ili granica političkoga. Na temelju toga moglo bi setvrditi, zaključuje Strauss, da je Aristotel suglasan s modernim liberalizmom. Ipak,on se od tog liberalizma razlikuje jer ograničava transcendenciju samo na ono najbo-lje u čovjeku. “Čovjek transcendira grad samo potragom za istinskom srećom, a ne

tražeći sreću kako god se ona shvaćala.”23 Prema Straussovu mišljenju, Aristotel je osnivač političke filozofije ili političke

znanosti, a ne Sokrat, koji je svoj život proveo u usponu prema ideji dobra i nije se

13 Strauss, L., 2004.: 2114 Ibid .: 2115 Mewes, H., 1995.: 11016 Strauss, L., 2004.: 2617 Ibid .: 2618 Ibid .: 18-1919

Ibid .: 4320 Ibid .: 4621 Ibid .: 2722 Ibid .: 2723 Ibid .: 46




137

imao kad baviti političkim stvarima. No, još je važnije što je Aristotel otkrio moralnukrepost i postavio je kao najviši građaninov cilj, a političkoj znanosti namijenio da“čuva perspektivu građanina ili državnika, ili da je potpuno svjestan oblik ‘zdravora-zumskog’ shvaćanja političkih stvari.”24

U drugom eseju Strauss interpretira propitivanje pravednosti, što su ga se prihva-tili Sokrat i njegovi sugovornici u Platonovoj Državi. Za razliku od Aristotelove Po-litike, koja je traktat i u kojoj čujemo samog Aristotela, Država je pisana u oblikudijaloga i to dijaloga specifične vrste, u kojemu Platon progovara kroz svoje glasno-govornike. Pritom, kako nas Strauss upozorava, ne možemo unaprijed pretpostavitida Platon ima samo jednog glasnogovornika, niti možemo ijedan iskaz nekog od nje-govih likova, bez velikog opreza izričito pripisati Platonu. Također, moramo voditiračuna ne samo o tome što je izrečeno, nego i tome što nije, kao i o okolnostima sa-mog razgovora, karakteristikama sugovornika, njihovu načinu života itd. Taj tzv.

platonovski dijalog zasniva se, uopćeno rečeno, na dvama načelima: najprije, govor-

nik koji priopćuje neki svoj nauk razgovara s jednim ili nekolicinom ljudi koje dobro poznaje i stoga može prilagoditi ono što govori sposobnostima, karakteru i raspolo-

ženju svojih sugovornika te, potom, takav se dijalog nikada ne vodi između ljudi kojisu međusobno jednaki ili bi se o njima moglo misliti kao o takvima.

Razumijevanje Platonova nauka (ili filozofskog pitanja) ne može se razdvojiti,ističe Strauss, od razumijevanja oblika u kojemu je prikazan (ili književnog pitanja).Štoviše, “... za početak moramo čak veću pažnju posvetiti ‘obliku’ nego ‘tvari’, bu-dući da smisao ‘tvari’ ovisi o ‘obliku’ ... pravo shvaćeno, književno pitanje je pitanjeo odnosu društva i filozofije.”25

Temeljni problem kad je posrijedi pravednost jest to što se ona “pokazuje kao

umijeće koje, s jedne strane, doznačuje svakome građaninu ono što je dobro za nje-govu dušu i koje, s druge strane, određuje zajedničko dobro grada.”26 Poteškoća ne bi bilo kad bi postojala stroga usporednost između čovjeka i grada. Tada bi dobar gradtvorila tri staleža: vojnika, stjecatelja novca i vladara, koji odgovaraju trima dijelo-vima duše: hrabrosti, žudnji i razumu, a pravednost bi bila u tome da svaki dio gradaobavlja posao za koji je predodređen po prirodi. Tako bi, kao što u pojedinca razum ihrabrost trebaju vladati mnoštvom žudnji, i u gradu, primjerice, ratnici trebali zauzi-mati viši red od stjecatelja novca. Međutim, Strauss upozorava da je usporednostduše i grada varljiva. Jer, jedan oblik žudnje je erotička čežnja za “besmrtnošću krozsudjelovanje znanjem u stvarima koje su u svakom pogledu nepromjenjive.”27 Uskladu s tim, “usporednost grada i duše zasniva se na namjernom apstrahiranju od

erosa.”28

Postoji supstancijalna napetost između grada i erosa, pa time i izmeđuerosa i pravednosti; “u dobrome gradu, eros je jednostavno podvrgnut zahtjevimagrada ... Ne postoji neki erotički stalež grada ... Domoljublje, posvećenost zajed-ničkom dobru mora zauzeti mjesto erosa koliko je samo moguće, a domoljublje jesrodnije smjelosti, volji za borbu, zlobnoj zadrtosti i srdžbi nego erosu.”29

Svrha je platonovskog dijaloga priopćiti različitim ljudima različite stvari, uovom slučaju glede pravednosti. On se zasniva na temeljnoj neistinitosti ili uljepša-vajućoj neistinitosti, tj. plemenitoj laži. Dobar grad je nemoguć bez plemenite laži,

24 Ibid .: 2525

Ibid .: 4926 Ibid .: 7427 Ibid .: 9828 Ibid .: 9829 Ibid .: 98-99; “zlobna zadrtost”, u originalu WASPISHNESS.



138


“on ne može živjeti u elementu istine, prirode.”30 Savršeno pravedan grad je, dakle,nemoguć, jer je protiv prirode, “protiv prirode je da bi ikada došlo do ‘prestankazla’.”31 Paralela između duše i grada, na kojoj se Država temelji upitna je, pa i neodr-živa, ističe Strauss, jer apstrahira od erosa, tj. od ljudske prirode. No, ona je nužna

ako se želi postići bezuvjetnu predanost zajedničkom dobru i ako se želi hvaliti pra-vednost radi nje same, “a zašto je ta pohvala nužna, ne bi trebalo ni raspravljati.”32

Treći esej, koji se bavi Tukididovim opisom Peloponeskog rata, pruža nam uvidu najekstremniji oblik očitovanja ljudske prirode. Strauss nas odmah upozorava da seviše ne nalazimo na polju političke filozofije, u smislu potrage za najboljim politi-čkim uređenjem, nego smo uronjeni “u najintenzivniji politički život”, u polje “borbena život i smrt.”33 Ipak, na neki način, nalazimo se na područ ju fundamentalnih i ne-

promjenljivih pitanja, jer Peloponeski rat nije bio običan rat, niti je Tukidid običan povjesničar, koji nam daje samo kronološki ili historiografski opis ratnih zbivanja.Peloponeski je rat “prvi rat koji prema svojemu porijeklu i toku pokazuje crte politi-čkog rata”

34

. On predstavlja najveće kretanje nakon naduljeg razdoblja mirovanja iTukidid ga smatra najvećim ratom dotad, ratom svih ratova. Zbog toga se u njemu

očituje priroda rata, a time i priroda mira, s obzirom na to da se “sav ljudski životkreće ... između polova rata i mira.”35 Usto, on se dogodio na vrhuncu Grštine, koja

je vrhunac dotad poznate civilizacije te je “odveo u propast svijet gr čkog polisa.”36 Prikazujući ga, Tukidid nam prikazuje prirodu ili granicu svega ljudskog.

Peloponeski rat (431.-404. pr. Kr.) vodile su pomorska sila Atena i kopnena silaSparta, svaka uz pomoć svojih saveznika. Najpriznatiji i najčešće spominjani uzrokrata je Spartina provala u Atiku, čime je prekršen tridesetogodišnji ugovor izmeđuatičkog i peloponeskog saveza. No najistinitijim, ali i najmanje spominjanim uzro-kom rata Tukidid drži sve veću moć Atenjana koja je u Spartanaca izazvala strah od

političke beznačajnosti i natjerala ih u rat. Taj uzrok izostaje iz govora, kako aten-skog izaslanstva u Sparti, koje želi izbjeći rat i zbog toga opravdava atensko carstvostrahom (od Perzijanaca), čašću i interesom, ali ne spominje njegovu moć te uma-njuje razliku između Atene i Sparte i uvjerava Spartance da ona nije opasna po njih,tako i spartanskog izaslanstva u Ateni, koje skriva svoj strah od sebe i od Atenjana,

jer bi njegovo očitovanje već značilo mirenje s političkom beznačajnošću i priznava-nje atenske premoći. S druge strane, Atena je bila prisiljena povesti taj rat, odnosno

bila je “prisiljena prisiliti Spartu da s njom zarati”37 jer je jedini način da sačuvasvoje carstvo da ga širi, a svoju premoć da je neprestano potvr đuje. Tako se pokazujeda se najistinitiji uzrok rata nalazi u samoj logici moći koja neprestano ostaje skri-vena samim akterima. No, je li to sve?

Tukidid neprestano ističe razliku između atenskog i spartanskog “načina”. Spar-tansku je vladavinu obilježavala republikanska jednostavnost, red, sloboda, umjere-nost, poštovanje božanskog zakona, stabilan i dugovječan poredak, dok su Atenjani

bili drski, inovativni, verzatilni i odgajali najbolje pojedince (Tukidid ne skriva svojusklonost spartanskom nač inu). “Sparta je možda bila bolji grad od Atene; Atena ju je

30 Ibid .: 9131 Ibid .: 11132 Ibid .: 12133

Ibid .: 12334 Volkmann-Schluck, K. H., 1977.: 1535 Strauss, L., 2004.: 13936 Volkmann-Schluck, K. H., 1977.: 1537 Strauss, L., 2004.: 162




139

pak daleko nadmašivala po prirodnim darovima, te po svojim pojedincima.”38 Atena je bila “zajednica ljubavnika”, njezini su građani bili “ljubavnici (erastai) svogagrada”39, njihov ih je eros tjerao da svoju dragu okite uvijek novim biserom, bez ob-zira na njegovu cijenu i prepreke koje im stoje na putu (poput nepotrebnog i politički

nesvrhovitog pohoda na Siciliju, nakon kojeg je započeo pad Atene). Ako, dakle,grad dostiže svoj vrhunac u erosu, grad je nužno tragedija par excellence, a atenski poraz u ratu njezina je najveća pobjeda40.

Tragedija Atene i njezina pobjeda u porazu očituju se u još jednom pogledu. Nje-zina sklonost novini, lijepome, plemenitom, njezina želja za vječnom slavom i ero-tičnost njezinih građana, koja je jedan od uzroka njezine propasti, omogućila je pro-cvat ljudskog mišljenja i “istinski univerzalizam spoznaje.”41 Tukidid, prvi filozofi-čni povjesničar, koji je, prikazujući jedan poseban događaj, omogućio uvid u opće inepromjenljive stvari, ipak je bio Atenjanin. Tako spoj univerzalizma grada i univer-zalizma spoznaje dobiva tragično obilježje. “Ta je ‘sinteza’ dvaju univerzalizama u

biti nemoguća. Najvažnije je shvatiti tu nemogu

ćnost. Samo ako je shvatimo, mo

ćićemo shvatiti veličinu pokušaja da se ona nadiđe, te ćemo mu se moći razumno di-

viti.”42

Literatura

Mewes, Horst, 1995.: Leo Strauss and Martin Heidegger, u: Kielmansegg, Mewes,Glaser-Schmidt (ur.), Hannah Arendt and Leo Strauss, Cambridge UniversityPress, New York

Pippin, R .B., 1995.: The Modern World of Leo Strauss, u: Kielmansegg, Mewes,Glaser-Schmidt (ur.), Hannah Arendt and Leo Strauss, Cambridge UniversityPress, New York

Strauss, L., 1971.: Prirodno pravo i istorija, Veselin Masleša, Sarajevo

Strauss, L., 2003.: Progoni i umijeće pisanja, Disput, Zagreb

Strauss, L., 2004.: Grad i č ovjek , Antibarbarus, Zagreb

Volkmann-Schluck, K. H., 1977.: Politič ka filozofija, Naprijed, Zagreb

Domagoj Vujeva

38

Ibid .: 18939 Ibid .: 20140 Ibid .: 20141 Ibid .: 20342 Ibid .: 204



140


Prikaz

David Hoffmann Oligarsi: bogatstvo i moć u novoj Rusiji

Metropress, Zagreb, 2005., 557str.Preveo Ratko Bošković

David Hoffman proveo je šest godi-na, od 1995. do 2001, u Rusiji kao šefmoskovskog dopisništva Washington Po- sta. Ta činjenica iz njegove profesionalne biografije bila je presudna za nastanakove knjige. Moskovske godine Hoffmannije, naime, iskoristio samo da bi izvrša-vao rutinske dopisničke poslove, nego jetijekom njih obavio najveći dio istraži-vačkog posla za svoju svjetsku uspješni-cu The Oligarchs, koja je izvorno objav-ljena 2002. u SAD-u, a u lipnju ove go-dine pojavilo se i hrvatsko izdanje. Doj-

mljivi su broj i vrsta izvora kojima seautor služio u pisanju ove knjige. Međunjima, posebno mjesto zauzimaju nepo-sredni razgovori sa svim vodećim ruskimoligarsima o kojima je pisao, a na kojimase umnogome temelje prikazi njihovihživota. Hoffman je razgovarao i s broj-nim ruskim znanstvenicima, novinarima,

političarima, privrednicima i dr. – člano-vima stare komunističke nomenklature,ali i pripadnicima postkomunističkih

“novih klasa”. Koristio je i dokumente,transkripte, novinske članske, memoare iznanstvene studije.

Hoffmanova se knjiga strukturno sa-stoji od dva dijela. Prvi dio čine “kon-tekstualne biografije” šest vodećih ruskiholigarha – prikazi fascinantnih životnih

putova kakvi su mogući samo u krajnjeneobičnim vremenima.

Prvi oligarh, Aleksander Smolenski, bio je siromašni, neobrazovani, ali spo-sobni Židov, koji je u sovjetsko doba ra-dio kao tiskarski radnik i priučeni pekar.Tijekom perestrojske osnovao je privatnu

zadrugu koja se bavila izgradnjom garažai seoskih dač a za komunističku nomen-klaturu, a uoči sloma režima 1989. isvoju banku. Banka gomila kapital na

špekulaciji devizama te se, nakon netran-sparentnog i kriminalnog razdoblja “pr-vobitne akumulacije kapitala”, pretvara uuglednu banku. Smolenski je bio predmetkriminalističke istrage, ali je 1999. onaokončana odbacivanjem optužnice. Hoff-man to objašnjava time što su najuspje-šniji tajkuni nerijetko uživali visoku po-litičku zaštitu, o kojoj se uglavnom nikadništa nije saznalo.

Drugi oligarh, Jurij Lužkov, bio jestrojarski inženjer, aparat č ik zadužen zanadzor “baza povr ća” u Moskvi, činov-nik moskovske gradske uprave, da bi

potom, kao Jeljcinov politički pristaša, postao moćni gradonačelnik glavnoga ru-skog grada. Kao gradonačelnik Moskvestvorio je vlastiti imperij sagrađen na ši-rokoj klijentelističkoj i korupcijskoj mre-ži u kojoj su nerazmrsivo bili isprepleteni

privatni i javni interesi, novac i vlast.Opstao je na mjestu gradonačelnika, pasu ga gledatelji diljem svijeta nedavnomogli vidjeti u televizijskim kampanjamakojima je Moskva nastojala dobiti Olim-

pijske igre koje su, na posljetku, pripaleLondonu.

Treći oligarh, Anatolij Čubajs, profe-sor na Institutu za primijenjenu ekono-miju u Lenjingradu, kao daroviti mladiekonomist postao je jedan od glavnihtvoraca Jeljcinovih ekonomskih reformi,

autor plana kojim su krediti privatnih ba-naka državi mijenjani za državne dionicenaftnim tvrtkama, odnosno kojim je stvo-ren plan “tajkuni za Jeljcina”.

Četvrti oligarh, Mihail Hodorkovski,karijeru je počeo kao zamjenik predsjed-nika Komsomola u Institutu za kemijskutehnologiju, zadužen za prikupljanje čla-narina. Napušta političku karijeru, pro-cijenivši da kao Židov nikad neće do-

spjeti na najviše položaje, te se počinje baviti “trikovima sa samofinanciranjem”.

U omladinskim znanstvenim centrima bavi se pretvaranjem negotovinskog nov-ca u gotovinu, knjigovodstvenih rublji u




141

opipljive američke dolare: “... Uzimalismo”, objašnjava Hodorkovski način po-slovanja, “kredite od države, davali ihdržavnim poduzećima, naplaćivali od

njih novac i vraćali ga državi” (118).Kako mu je to polazilo za rukom? Takošto je “ulagao u državne činovnike”. Ho-dorkovski ubrzo postaje vlasnik moćne

banke, a potom i najveće naftne tvrtke.Kako ga “Putin nije volio”, 2005. godineosuđen je na devet godina zatvora zbogutaje poreza i drugih prijestupa.

Peti oligarh, Boris Berezovski, pere- strojsku je dočekao kao zaposlenik In-

stituta za znanost upravljanja u Moskvi.Znanost ga zapravo nije istinski zani-mala, a nije vjerovao ni u to da kao Ži-dov može izgraditi zavidnu političku ka-rijeru: “Za mene nije bilo budućnosti u

politici. Ja sam Židov. Ograničenja su bila krupna. To sam savršeno razumio”(124). Stoga se najprije upustio u trgova-nje softverima gdje je zaradio “prvi no-vac”, potom je osnovao posredničkutvrtku za poslovanje glavnoga sovjetskog

proizvođača automobila Avtovaza

s tali- janskim Fiatom, a nedugo potom preuzeo je cijeli Avtovaz i izgradio vlastito auto-mobilsko carstvo. Berezovski je, također,dospio pod udar Putina i, premda mu je

pomogao da bude izabran za ruskog predsjednika, bio je prisiljen prodatisvoje medijsko carstvo te napustiti ze-mlju.

Šesti oligarh, Vladimir Gusinski, Ži-dov, okušao se kao kazališni redatelj i

ilegalni taksist, da bi prvo bogatstvo zgr-nuo kao “kralj bakrenih narukvica” iobnovitelj moskovskih stanova. Kasnije

je osnovao vlastito medijsko carstvo. Pu-tin ga je uhitio, prisilio da proda medijekako bi zauzvrat bio obustavljen kazneni

progon protiv njega te je i on napustiozemlju.

Ruski oligarsi bili su više od tajkunau ostalim europskim postkomunističkim

zemljama: nisu bili samo bogatiji od njih,nego su – stvarajući privatne korporacij-ske vojske i obavještajne službe, svojemedije, interne sporazume o nenapadanjui paktove s vlašću – postali kingmakeri

koji su određivali tko će vladati Rusijomu njihovu interesu, te su tako postalistvarna vlada u sjeni. Hoffman definiraoligarhe kao ljude koji su “bili bogati i

postavljali su vladare” (344). U tomsklopu, osobito su dragocjeni podrobniopisi medijskih, financijskih i političkihoperacija kojima su oligarsi utjecali nareizbor Jeljcina 1996., unatoč njegovojgolemoj početnoj nepopularnosti među

biračima i očitoj bolesti.

Drugi dio knjige čine studije o prvih petnaestak godina ruske tranzicije iz ko-munizma u kapitalizam, napose o razdo-

blju vladavine Borisa Jeljcina tijekomkoje su i nastali oligarsi. U središtu suautorove pozornosti Jeljcinove ekonom-ske reforme, za koje je dobio plebisci-tarnu potporu većine na referendumu1993., a koje su omogućile najnevjeroja-tniju preobrazbu državnog vlasništva u

privatno u povijesti. Hoffman iscrpno islikovito opisuje stvarne procese privati-zacije golemoga državnog vlasništva, fe-nomen “aukcijske privatizacije” gdje sedržavna imovina prodavala javno za sitannovac kao što se slike i starine prodaju na

javnim dražbama, rusku vaučerizaciju, piramidalne prijevare, nastanak “lakognovca”, projekte “korupcija za demokra-ciju” itd. U tome “pomahnitalom kapita-lizmu”, praćenom “orgijom pljački”, na-stajalo je tržište bez ikakvih tržišnih in-stitucija i normi, rađala se ekonomskasloboda bez ikakvih pravila. Država nije

bila samo nemoćna, nego često uopćenije shvaćala što se zbiva. Ipak, u svomtom metežu djelovala je neka “magičnaruka” vlasti, koja je odigrala ulogu neko-vrsne smithovske “nevidljive ruke” što jeupravljala procesima tako što je birala

pobjednike i gubitnike toga tranzicijskogčuda, dajući prvima državni novac i

povlaštene informacije, a drugima uskra-ćujući oboje.

U ovoj se knjizi najvrednijom činiHoffmanova istraživačka metoda. Pose-

gnuo je za razmjerno jednostavnim, aliistraživački vrlo zahtjevnim postupkomkojim je, slikovito rečeno, pokazao kakodruštveni kontekst stvara pojedinačne bi-



142


ografije, a kako potom te biografije poči-nju oblikovati cijeli društveni kontekst.Polazeći od naoko nevažnih pojedinostiiz osobnih biografija ljudi koji će postati

oligarsi, on je istodobno “pričao priču” ocijelome društvenom kontekstu u kojemusu one stvarane. Kako je društveni kon-tekst i omogućio nastanak oligarha, onisu povratno nastojali utjecati na njega,stvarajući ponajprije političke okolnostikoje će im ići na ruku. Kad je njihovutjecaj na politiku i vodeće političare bioograničen i suzbijen, završile su i njihove

poslovne karijere. Hoffmanova knjigaima sve uvjete da postane kultno djelo o

rađanju “drugoga” ruskog kapitalizma naruševinama komunizma, koje se moglonapisati samo onda kad je i napisano ilinikad više.

Mirjana Kasapović

Prikaz

Jeffrey S. Morton, R. Craig Nation, Paul C. Forage, StefanoBianchini (ur.)

Reflections on the Balkan Wars:Ten Years After the Break Up ofYugoslavia

Palgrave Macmillan, Basingstoke / New York, 2004., 260 str.

“ ... ostaje pitanje zašto je Miloševićui njegovim saveznicima međunarodnazajednica dopustila da toliko dugo terori-zira toliko mnogo nevinih ljudi. Odgovor

je deprimirajuće jednostavan: od početkadevedesetih glavne svjetske sile više nisusmatrale Jugoslaviju značajnom u kon-tekstu svojih osnovnih nacionalnih inte-

resa.” To je jedna u nizu, ali zasigurno jedna od najvažnijih teza iznesenih uknjizi Reflections on the Balkan Wars:Ten Years After the Break Up of Yugo-

slavia objavljenoj 2004. godine. Riječ jeo izdanju nastalom temeljem Međunaro-dne konferencije o Balkanu održane uveljači 2002. pri mirovnim studijima na

sveučilištu Florida Atlantic University uBoca Ratonu. Konferenciju tematskiusredotočenu na desetogodišnjicu raspa-da bivše Jugoslavije i ratove proizašle iztog raspada, uz bocaratonsko su sveučili-šte zajednički organizirale još dvije viso-koškolske ustanove: Sveučilište u Bolo-gni i United States Army War College.Sudionici su se okupili na dvodnevnomskupu koji je podijeljen na osam panela

problemski fokusiranih od međunaro-

dnopravnih implikacija ratova na podru-č ju bivše Jugoslavije do značajki vojnihintervencija tijekom njihova desetogodi-šnjeg trajanja od 1991. do 2001. godine.Konferencija je okupila, s jedne strane,znanstvenike čiji su interes upravo poli-tički, pravni i vojni aspekti predmetnogsukoba, a s druge, profesionalno diplo-matsko i vojno osoblje koje je tijekomrata neposredno sudjelovalo u njegovomzaustavljanju i kasnijoj uspostavi mira.

Knjigu su uredila četvorica autora.To su R. Craig Nation, sveučilišni profe-sor vojne strategije i ruskih i euroazijskihstudija s U.S. Army War Collegea, nje-gov kolega s Florida Atlantic University-

ja profesor povijesti Paul C. Forage, po-tom profesor istočnoeuropske politike naSveučilištu u Bologni Stefano Bianchini,te profesor međunarodnog prava i poli-tike Jeffrey S. Morton s bocaratonskogsveučilišta koje je i ugostilo sudionikeKonferencije. Upravo Morton u svom

predgovoru navodi njezinu osobitost –sjedinjavanje teorijsko-političke i prakti-čno-političke dimenzije konflik(a)ta u

bivšoj SFRJ – pri čemu je sama knjigazbornik odabranih eseja izloženih naKonferenciji. Knjiga sadržava ukupnodvanaest eseja, a prema predmetu ra-zvrstani su u tri cjeline: Ratovi na Bal-kanu, Međunarodno pravo i organizacija,te Razmatranja o ratovima na Balkanu.Autori eseja većinom su Amerikanci, pa

je cijela knjiga uglavnom američko viđe-nje uzroka, tijeka i posljedica disolucije

jugoslavenske federacije od godina in-




143

tenzivnog sukoba na područ ju Hrvatske(1991.-1995.) i Bosne i Hercegovine(1992.-1995.) do kasnijih događaja veza-nih uz NATO-ovu intervenciju u Srbiji i

na Kosovu 1999. i kronološki posljednjiunutarmakedonski sukob 2001. godine.

Već je iz naslova knjige jasno da or-ganizatori i sudionici Konferencije rat(ove)na područ ju bivše Jugoslavije smatraju

balkanskim ratovima. Iz te su perspektivesvi navedeni sukobi dio jednog te istogkontinuuma, ne samo političkog i voj-nog, nego i teritorijalnog i povijesnog.Pritom neki od autora prave uzroke rata

protežu do neprijateljstava koja su erupti-rala tijekom Drugoga svjetskog rata, a usocijalističkoj Jugoslaviji samo su pri-vremeno zamrznuta zahvaljujući repre-sivnu komunističkom režimu i vodstvuJosipa Broza Tita. Intenzitet sukoba koji

je u manifestnu oružanom smislu izbio jedanaest godina poslije Titove smrti1980., a prethodno generiran dugogodi-šnjom ekonomskom i političkom krizom,u središtu je gotovo svih eseja u knjizi.Brutalnost sukoba, stotine tisuća mrtvih iviše od milijun prognanika i izbjeglica,neposredni su povodi autorima da raščla-ne zašto su postjugoslavenski ratovi obi-lježeni takvom količinom i silinom nasi-lja. Istodobno, većina autora analizira nizfatalnih propusta međunarodne zajedniceu sprječavanju širenja toga višeetapnogsukoba koji je na različite načine i u raz-ličitim trenucima zahvatio doslovce ci-

jelu bivšu Jugoslaviju. U tom je smisluizjednačavanje Balkana s područ jem

bivše SFRJ metodološki netočno. No,unatoč tom kontekstu, za domaću jeznanstvenu i širu javnost knjiga itekakozanimljiva, osobito u pojedinim elemen-tima, pri čemu je njezina teritorijalno-

politička nedosljednost sekundarna.

Tako već uvodni esej u prvoj cjelininaslovljenoj Ratovi na Balkanu zvuči, unajmanju ruku, polemično. Autorica Pa-tricia Kollander s Florida Atlantic Uni-

versityja, doduše, ne govori o Balkanunego o bivšoj Jugoslaviji, ali cijelom su-kobu pridaje definiciju građanskog rata.Polazeći od neodrživosti političkog po-

retka prve Jugoslavije (1918.-1941.), čijisu antagonizmi inicirali građanski rat usinergiji s Drugim svjetskim ratom, tekasnije Titove autokratske vladavine koja

je imala represivni antinacionalistički program, autorica ističe da je uzrok ra-spada druge Jugoslavije (1945.-1990.)nepomirljivost ciljeva nacionalističkihelita u Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj na

prelasku iz osamdesetih u devedesete.Pritom poprilično proizvoljno povezujeretoriku tijekom prvih višestranačkih iz-

bora u pojedinim republikama 1990., položaj srpske nacionalne manjine u Hr-vatskoj i djelovanje JNA pod kontrolom

srbijanskog režima. Iako Patricia Kollan-der ne dvoji oko ključne uloge SlobodanaMiloševića i srpskog nacionalizma defi-niranog u Memorandumu SANU-a u za-

počinjanju rata, njezin esej pokušava pronaći generatore nasilja u ponašanjusvih strana u sukobu zaključujući da jestalnost etničkih sukoba u bivšoj Jugo-slaviji jednostavno zadanost.

Sljedeća dva eseja analiziraju ratovekroz prizmu genocida i pasivnosti među-narodne zajednice, konkretno EuropskeUnije (prethodno Europske zajednice).Henry R. Huttenbach, profesor europske

povijesti na The City College of NewYork, naglašava da će sukob ostatiupamćen po etničkom čišćenju iako onokao termin nema nikakvo pravno uporište(uostalom, pojam je novinarskog podri-

jetla). Stoga sve što taj pojam obuhvaćatreba druk čije definirati, i to slijedom po-sljedica koje je ta politika izazvala. Pravi

je naziv, prema autoru, genocid. Među-tim, i Huttenbach u svom, najvećim di-

jelom dobro argumentiranom, eseju ko-risti neprovjerene informacije poput na-voda da je službeni Beograd 1990. pri-marno tražio zaštitu srpske manjine uHrvatskoj zabrinut zločinima nekada-šnjega ustaškog režima, te da je pobunadijela Srba u Hrvatskoj (autor koristitermin ‘Krajina’ izjednačujući ga s, pri-mjerice, Slavonijom) uslijedila tek nakonšto novoizabrana hrvatska vlast nije od-govorila na takva traženja. Autor je zna-tno informiraniji kad je u pitanju sukob uBosni i Hercegovini gdje su, prema nje-



144


govu mišljenju, uz genocid, izvedeni ikulturocid (u istom kontekstu spominje irazaranje Dubrovnika), kao i pogrommotiviran spolom žrtava (Huttenbachov

je termin gendercide). Taj se tip pogro-ma, primjerice, dogodio u Srebrenici ukojoj je vojska bosanskih Srba ubila, na-vodi autor, između osam i devet tisućamuškaraca bošnjačke nacionalnosti udobi između 8 i 60 godina. Autor takođerosuđuje nereagiranje ili tek zakašnjelureakciju međunarodne zajednice na poči-njeni genocid čime prethodi tezamaFrancesca Privitere u sljedećem esejukoji piše o istodobnosti dezintegracije

Jugoslavije i integracije Europe. Autoro-va je poenta da se EZ (kasnije EU) una-toč potrebi djelovanja kao jedinstvenogavanjskopolitičkog aktera u jugoslaven-skoj krizi, potom i u ratu, suočila s parti-kularnim interesima pojedinih članica

propustivši priliku da se u vremenu neposredno nakon završetka Hladnog ratanametne kao ključni subjekt međunarod-nih odnosa. Razlog? Nedostatak snažno-ga političkog okvira koji bi anulirao no-

tornu politiku ravnoteže sile, a afirmiraonovu, principijelnu politiku.

Lawrence E. Cline u svom se esejuusredotočuje na položaj albanskog sta-novništva na Kosovu i jugu Srbije, te uMakedoniji ističući da povlačenje JNA sKosova nakon NATO-ove vojne inter-vencije 1999. ni u kom slučaju nije ozna-čio političko rješavanje statusa Kosova.Događaji koji su uslijedili – eskalacijanasilja 2000./2001. u srbijanskim opći-nama Preševo, Bujanovac i Medveđa ukojima živi znatan broj Albanaca i oru-žani sukobi između albanske i makedon-ske strane u prvoj polovini 2001. na za-

padu Makedonije – dokaz su da je ustra- javanje međunarodne zajednice na svoje-vrsnomu status quo u tom područ ju neo-drživo. S druge strane, umirovljeni bri-tanski časnik Peter W. Reynolds u svomtekstu analizira utjecaj medija tijekom

predmetnog razdoblja navodeći kolikosu, primjerice, televizijske reportaže ostanju na Kosovu s početka 1999. utje-cale na mobilizaciju zapadnoga javnogmnijenja protiv Miloševićeva režima. S

druge strane spektra, nastavlja autor, Ra-dio-televizija Srbije (i većina ostalih dr-žavnih i kvazidržavnih medija) odigrala

je ključnu ulogu u promicanju političkih

ciljeva Slobodana Miloševića sve do nje-gova pada 5. listopada 2000. godine.

Druga cjelina naslovljena Međunaro-dno pravo i organizacija sadržava četirieseja čiji se autori bave odgovorom UN-ana izbijanje i tijek ratova u bivšoj Jugo-slaviji, zatim (ne)poštovanjem međuna-rodnopravnih normi glede teritorijalnogintegriteta zaraćenih strana, kontinuira-nim kršenjem ženevskih konvencija, te

pravnim položajem NATO-ove operacijeu Srbiji i na Kosovu 1999. kao anticipi-rajuće humanitarne intervencije. FrancesPilch i Joseph Derdzinski uvodno pišu oUN-u koji se tijekom intenzivnoga ratnogsukoba između 1991. i 1995. suočio stragičnom političkom nedjelotvornošću s

jedne, i neprijepornim humanitarnim na- porima s druge strane. Autori pritom na-vode faktografski iscrpnu kronologijuUN-ova djelovanja na područ ju bivše Ju-goslavije, ali i oni koriste nekoliko dezin-formacija poput zabrane ćiriličnog pismau Hrvatskoj nakon prvih višestranačkihizbora 1990. godine. Međutim, veći jedio njihova prikaza rada UN-a detaljnaanaliza nerazmjera između glomaznostiUN-ova aparata na terenu (npr. UNPRO-FOR je u ožujku 1995. imao 38.599 pri-

padnika) i njegove prevladavajuće ne-djelotvornosti koja je kulminirala masa-krom u Srebrenici u srpnju 1995. godine.Kanađanin Mikulas Fabry u svom, pak,eseju raščlanjuje primjenu pravnih normiu priznavanju međunarodnog subjektivi-teta sljednica bivše SFRJ zaključujući da

je pogrešno tvrditi da je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine (prije to-ga Hrvatske i Slovenije) uzrokovalo rat,ali da je, s obzirom na okolnosti, to ipakdovelo do rasplamsavanja sukoba, oso-

bito u BiH. Kad je posrijedi prihvaćanjerepubličkih granica kao državnih granica,autor taj postupak opravdava dobro po-znatim pravilom uti possidetis juris koje

je zaživjelo čak i u slučaju Kosova 1999.godine. Na taj je način međunarodna za-




145

jednica prihvatila pravne, a ne etničkeargumente.

Nadalje, R. Craig Nation piše o broj-

nim kršenjima humanitarnog prava tije-kom predmetnih sukoba propitujući pra-vnu utemeljenost međunarodne humani-tarne intervencije koja se u pojedinim di-onicama rata izjednačila s vojnim djelo-vanjem. Autor je skeptičan u odnosu na

bilo kakav tip intervencije, osim u slu-čaju očite eskalacije nasilja, koji nijeusuglašen s postojećim normama među-narodnog prava poentirajući da su pritomfundamentalni problemi nedovoljna eki-

piranost intervencijskih snaga i teškoće uvezi s nepristranošću akcije. Stručnjak za

međunarodno pravo Christopher C. Joy-ner sa sveučilišta Georgetown Universityi njegov kolega Anthony Clark Arendnastavljaju temu nužnosti međunarodnevojne intervencije kao prevencije huma-nitarne katastrofe referirajući se na Po-velju Ujedinjenih naroda čije odredbe oteritorijalnoj cjelovitosti država nisuomogućivale pravno uporište NATO-vojintervenciji na Kosovu 1999., ali je stvar-na situacija nalagala hitno djelovanjemeđunarodne zajednice. Autori zato na-vode sedam preduvjeta u kojima bi pre-ventivno vojno djelovanje u humanitarneciljeve imalo opravdanja: (1) iscrpljenostmirotvornih akcija, (2) nemogućnost dje-lovanja Vijeća sigurnosti UN-a, (3) pri-mjeren karakter intervencije, (4) isključi-vo humanitarni motivi, (5) manifestnougrožavanje prava čovjeka, (6) poželj-nost multilateralne akcije i (7) neprotiv-ljenje u najvećem dijelu ostatka međuna-rodne zajednice.

Treća i ujedno posljednja cjelina podnaslovom Razmatranja o ratovima naBalkanu pokušava iznaći najbolji načinmeđunarodno potaknutog rješavanja me-đuetničkog nepovjerenja (i prijašnjeg su-koba) u Bosni i Hercegovini, analiziraučinkovitost zrakoplovnih napada u ogra-ničenom ratovanju od Koreje 1950.-

1953. do Kosova 1999., te predviđa dalj-nju ulogu zapadnih saveznika na Balka-nu. Patrice McMahon u svom tekstu oBosni i Hercegovini i ulozi međunarodne

zajednice ističe da je uloga potonje bila presudna u rješavanju etnički determini-ranog sukoba, ali da su trenutačni rezul-tati polovični. Razlog je tomu čest ne-

sklad između međunarodno instaliranihobrazaca i specifičnosti same zemlje.Ključno je, smatra autorica, da instituci-onalni i svi ostali prijedlozi relevantni za

budućnost zemlje dođu od strane bosan-sko-hercegovačkih aktera, a da međuna-rodna zajednica samo katalizira njihovdogovor, koliko god takvo rješenje djelo-valo (pre)optimistično. Conrad C. Crane,ravnatelj US Army Military History In-stitute, sažima nekoliko desetljeća vojnih

intervencija nakon Drugoga svjetskograta čija je vodeća značajka bila masovnokorištenje vojnog zrakoplovstva fokusi-rajući se na NATO-ove zračne udare pociljevima u Srbiji 1999. koji su odluču-

juće pridonijeli slamanju Miloševićevanapada na kosovske Albance. Napokon,Stefano Bianchini i Paul Forage iznoseteze glede budućnosti angažmana zapad-nih saveznika na Balkanu koja se nepre-stance suočava s nedostatcima vizije i

nepostojanja prave i usuglašene strate-gije. Pritom je ključna, američka strana,težište svojih nacionalnih interesa nakonterorističkih napada 11. rujna 2001. pre-

bacila na bliskoistočna područ ja, pa per-manentno konfliktni Balkan sve višeovisi o vanjskopolitičkom (ne)jedinstvuEuropske Unije.

Knjiga Reflections on the BalkanWars: Ten Years After the Break Up ofYugoslavia, na temelju iznesenog, pristu-

pom je heterogena publikacija čiji je cilj i bio sumiranje različitih pogleda na ra-spad bivše Jugoslavije i konsekutivneratove, posebice iz političkoga, vojnog i

pravnog aspekta. Premda dio autora zbogočite namjere da sukobljene strane tretiranepristrano, prilagođuje uzročno-poslje-dične veze svojim tezama i izjednačujenapadače i napadnute ne koristeći provje-rene podatke, ovaj zbornik dvanaest esejadovoljno je relevantan u svom pristupu ianalizama da zavrijedi ocjenu kao jedanod sustavnijih radova na temu disolucijeSFRJ i ratnim sukobima od 1991. do2001. Autori su najviše prostora posvetili



146


Bosni i Hercegovini (trajanje i intenzitetsukoba) i Kosovu (uloga NATO-a), pa jeknjiga upravo u tim dijelovima znan-stveno-publicističko štivo zahvalno za

preporuku i, ponajviše, raspravu.

Boško Picula

Recenzija

Emmanuel Todd

Kraj imperija

Masmedia, Zagreb, 2004., 227 str.

U svim analizama međunarodnih po-litičkih odnosa rijetko ili gotovo uopćenije razmatran proces obrazovne tranzi-cije, odnosno opismenjivanja i demograf-ske revolucije. Upravo su ta dva mo-menta temelj originalne i iznimno za-nimljive knjige Kraj imperija koju potpi-suje Emmanuel Todd. Autor je istraživač u Nacionalnom institutu za demografskaistraživanja u Parizu. Todd je studirao

političke znanosti na Institut d’Etudes Politiques u Parizu, a doktorirao na Cam-bridgeu. Njegova zapaženija djela su: Lachute finale (1976.), L’invention de la France (1981.), L’enfance du monde (1984.), La nouvelle France (1988.), L’invention de l’Europe (1990.), L’illu- sion économique (1998.), Après L’Em- pire (2002.). Kraj imperija je doprinoskompeticiji između trenutačno domi-nantnih ideja vodećih ekstrapolatora i te-oretičara međunarodnih odnosa, kao štosu Samuel Huntington, Zbigniew Brze-zinski i dakako, nezaobilazni FrancisFukuyama na svojem putu ka kraju po-vijesti.

Todd se u analizi međunarodnih poli-

tičkih odnosa koristi antropološkom ana-lizom da bi ocijenio procese i razvoj bu-dućih aktera novoga svjetskog poretka.Demografsku revoluciju, odnosno kon-

trolu fertiliteta i obrazovnu tranziciju,odnosno opismenjivanje, u punom je op-segu prošao mali broj visoko razvijenihdržava koje sada ulaze u fazu postkapita-

lizma; veliki broj država koje su pri krajutog prelaska, te države u kojima se upra-vo događaju ti razvojni procesi i koje ćeu budućnosti igrati veliku ulogu u preu-stroju međunarodnih odnosa.

Na početku, autor nas uvodi u svojkoncept analize postojećeg stanja i nje-gova kretanja u razvojnom procesu. Po-kazuje da su razvijene zemlje koje sudavno prošle svoje razvojne procese, po-

put Francuske i Engleske, takođ

er imaleslične poteškoće kao i zemlje koje susada u tom procesu. Tu se ponajprije mi-sli da su religijski i građanski ratovi proi-zašli iz političkog aktiviranja i prekida sdotadašnjom tradicijom, te rušenje po-stojećih režima, odnosno u njihovo vri-

jeme apsolutnih monarhija. Statističkim podatcima pokazuje da zemlje koje imajuusvojenu obrazovnu strukturu brže pri-hvaćaju procese modernosti, te da sumnoge muslimanske zemlje u fazi zavr-šetka tranzicije i kroče velikim koracima

prema kraju razvojnog procesa. Stopu pi-smenosti, koja sve više raste, autor do-vodi u vezu sa smanjenjem fertiliteta, teove zajedno čine “nužnu komponentunapretka”. Pritom ističe dvije zemlje –Pakistan i Saudijsku Arabiju – kao ekla-tantne primjere koji su u fazi “opismenji-vanja i mentalne modernosti”. U slučaju

jednog pripadnika “osovine zla” – Irana – pokazuje da je na razini SAD-a u od-nosu fertiliteta u svojem razvoju, te ten-denciju njegova razvoja u smjeru demo-kratske stabilnosti. Pritom nije na odmetspomenuti nemogućnost maksimalne re-alizacije istih vrijednosnih varijabli – na-

pose anglosaksonskog individualizma – usredinama koje zbog svoje specifičnosti urazvoju, religiji, kulturi i strukturi obiteljiusvajaju poseban oblik demokratskog iliberalnog individualizma koji nije iden-tičan američkom, ali koji ima iste ciljevei vrijednosti kao američki – profit.

Autor pokazuje razvoj SjedinjenihAmeričkih Država, koje od najsnažnijeg




147

gospodarstva i supersile s uzornom de-mokracijom, postupno, “kao vojna sila,

postaju svijetu nepotrebne i da se moraju pomiriti da su one samo jedna demokra-

cija kao i druge” (19). SAD od najjačeggospodarstva u vrijeme prije početka, te poslije Drugoga svjetskog rata, sada, na početku 21. stoljeća postaju samo jednaod velikih ekonomskih sila, uz EU i Ja-

pan, te u budućnosti uz Kinu i Rusiju.Američki se trgovinski deficit u zadnjemdesetljeću 20. stoljeća povećao nekoliko

puta, pa je 2000. godine dosegnuo brojkuod 450 milijardi dolara. Amerika trošimnogo više nego što proizvodi, što je uz-

rokovalo njezinu pojačanu aktivnost usvijetu, a sve zbog pronalaženja i osvaja-nja novih tržišta.

Todd se u antropološkoj analizi me-đunarodnih političkih odnosa oslanja naklasifikaciju struktura obitelji. Pritom ra-zlikuje tri elementa: odnos roditelja idjece, odnos braće, te vrlo bitno, praviloženidbe, gdje razlikuje endogamno iegzogamno. Prema njegovu mišljenju,upravo ta zadnja stavka umnogome utje-če na razvoj procesa islamskog funda-mentalizma. Naime, u islamskim ze-mljama u određenoj mjeri postoji endo-gamna ženidba, odnosno ženidba krvnihsrodnika, posebice bratića i sestrični. Tovodi u jedan oblik egalitarnosti koji je ukorelaciji s nepriznavanjem autoriteta dr-žave. Stupanj endogamije varira od poje-dine zemlje, tako u Turskoj iznosi 15%, uIranu 25%, Saudijskoj Arabiji 36%, tePakistanu 50%. Autor osobito ističe Pa-kistan koji je na krajnjoj granici stupnjaendogamije, što u budućnosti može pred-stavljati realan problem u širenju i ra-zvoju islamskog fundamentalizma.

U ostala dva aspekta razlikuje neko-liko tipova obitelji koje izravno povezujes ustrojstvom nacija-država, te njihovarazvoja i odnosa prema drugim nacijamadržavama. U svojoj klasifikaciji strukturaobitelji razlikuje: nuklearnu neegalitarnu,

egalitarnu nuklearnu, neegalitarnu auto-ritarnu i autoritarnu egalitarnu. Naime,autor na temelju strukture obitelji uspo-stavlja poveznicu s tipom političkog po-retka.

Nuklearna neegalitarna struktura obi-telji karakteristična je za anglosaksonskisvijet; djeca se rano emancipiraju, a od-nos roditelja i djece te njihov međusobni

odnos nije jednak jer ne dobivaju identi-čan udio imovine. Ta je struktura obitelj-skih odnosa temelj ideologije liberalizmai individualizma. Nalazi se u zemljamakao što je Engleska i u sjevernom dijelu

Nizozemske, te u bivšim engleskim kolo-nijama, SAD-u, Australiji, Novom Ze-landu.

Egalitarna nuklearna struktura obite-lji ima istu karakteristiku rane neovi-

snosti djece, odnosno individualizma, norazlikuje se po tome što prevladava jed-nakost među djecom i podjela imovine je

jednaka. Proizlazi iz Francuske revolu-cije koja liberalni individualizam trans-formira u univerzalnu ideju jednakosti.

Neegalitarna autoritarna strukturaobitelji specifična je za srednju Europu,

ponajprije Njemačku. U toj strukturi naj-stariji sin nastavlja živjeti s roditeljima,ima veća prava od svoje braće i naslje-

đuje imovinu, ali ostaje pod očevim auto-ritetom. Karakteristika tih vrijednosti jestnejednakost, posebice među braćom, te

podložnost autoritetu. Pritom ostala braćažive zasebno i postoji njihova tendencijaka jednakosti naspram najstarijeg koji jenejednak u odnosu na njih.

Autoritarnu egalitarnu strukturu obi-telji karakterizira zadržavanje autoritetaoca nad sinovima i nakon njihove že-

nidbe; time dolazi do jačanja autoritar-nosti ali i jednakosti, jer sinovi jednakosudjeluju u diobi imovine. Taj je tip po-najprije karakterističan za Rusiju i Kinu,ali i za područ je bivše Jugoslavije. Ti sustrukturalni odnosi u obitelji temelj stva-ranja autoritarnih i egalitarnih poredaka.

Sukladno tome autor povezuje uni-verzalizam i diferencijalizam, odnosno

prihvaćanje drugih kao jednakih sebi iodbijanje drugih kao sebi različitih. Takoantropološkom analizom od struktureobitelji dolazimo do prihvaćanja određe-nih društvenih vrijednosti, odnosno, ide-



148


ologija i njihove primjene na pripadnikedrugih naroda.

Značajka Engleza jest uspješna kom-

binacija univerzalizma i diferencijalizma, jer u svojem kolonijalnom imperiju nisuantropološki prihvaćali, ali ni odbijali,druge narode. U anglosaksonskom vri-

jednosnom sustavu postoje oni koji surazličiti, ali mogu postati njima slični iobratno. Superiornost Anglosaksonaca

jest u njihovoj neodređenosti izmeđuuniverzalizma i diferencijalizma.

Slučaj kombinacije egalitarizma iuniverzalizma kod Francuza pokazao se

neuspješnim. Naime, Francuzi sa svojomuniverzalističkom koncepcijom jedno-stavno nisu mogli prihvatiti različitostdrugih te su svojim imperijalnim otpo-rom doživjeli svojevrsne “vojne i poli-tičke poraze”.

Kod naroda kod kojih postoji neega-litarno shvaćanje drugih, kao što je Nje-mačka, te kombinacija diferencijalizma ineegalitarnosti, Todd izvodi pojavu naci-

zma, kao nemogućnost prihvaćanja dru-gih kao sebi jednakih.

Kod naroda čija obiteljska strukturasadržava vrijednost jednakosti, primje-rice kod Rusa i Francuza, dolazi do apri-ornog prihvaćanja drugih, odnosno uni-verzalizacije. No, ako se univerzalizamkombinira s autoritarnošću, kao kod Ru-sa, dolazi do autoritarnih i egalitarnih po-redaka – komunizma. Pritom izvorna te-žnja jest egalitarnost svih, no zbog auto-ritarnosti koja prevladava kod Rusa doizražaja dolazi autoritarnost.

Na temelju tih varijabli, autor izvodianalizu trenutačnog stanja i odnosa. Po-kazuje kako je anglosaksonski svijet natemelju individualne i neegalitarne obi-telji, kao i uspješnim previranjem izmeđuuniverzalizma i diferencijalizma dospioispred onih naroda koji se po svojoj an-tropološkoj genezi nisu mogli, niti znali,

prilagoditi novonastalim situacijama.U nastavku ocjenjuje status Amerike,

te tvrdi: “(...) Amerika je postala za svjet-sko gospodarstvo (...) jedna vrsta crne

rupe, koja guta robu i kapital, ali kojanije sposobna u zamjenu isporučiti dobra

jednake vrijednosti (...). Njihovo novoodređenje kao hegemonističke sile može

biti samo političko i vojno: one se mo-raju nametnuti kao država cijele planete,steći svjetski monopol legitimne uporabesile” (127). Ruski pad sredinom devede-setih godina otvorio je put SAD-u da po-stane jedinom supersilom koja može dje-lovati bez neke adekvatne zadrške. Pre-ma Toddovu mišljenju, Amerika trenuta-čno ne može ući u otvoreni sukob s jed-nom jakom silom, nego svoju moć isnagu pokazuje nad drugorazrednim i

trećerazrednim silama. Nadolazeća i sveizraženija pojava islamskog terorizmaAmerici daje slobodne ruke za nesmeta-no djelovanje, osobito nakon 11. rujna.Do izražaja osobito dolazi nespojivostameričkog individualizma i arapskog pa-trilinearizma, koji s islamskim fundamen-talizmom i američkim imperijalizmom do-vodi do iskazivanja trenutačne američkesuperiornosti. Ideja imperijalizma SAD-a

jest potpuna izolacija Rusije, držanje po

strani EU-a i Japana, nedopuštanje njiho-va zbližavanja, te njihovo prihvaćanjeAmerike kao vodeće i dominantne sile.Koristeći se terminima Brzezinskog, au-tor tvrdi da Amerika igra stratešku igrukojom nastoji izolirati Rusiju, istodobnoimajući kontrolu nad energentima vršećitako pritisak na Europu i Japan. Zato joj

je bitna kontrola nad resursima u Perzij-skom zaljevu te utjecaj na zemlje koje suu Kaspijskom bazenu, razdvajajući pri-

tom i odvajajući Rusiju i Iran, da ne bimogli ucjenjivati Ameriku, odnosno da bi ona mogla ucjenjivati svoje strateške partnere – Europu i Japan. Dakako, njoj je u interesu da arapske zemlje prihvatevrijednosti američke kulture kako bi onai američke transnacionalne kompanijelakše i bezbolnije penetrirale na nova tr-žišta. Autor ističe da Euroazija u svojemurazvojnom procesu ulazi u fazu kad joj zastabilnost neće biti potrebna američka

prisutnost, te dolazi do zbližavanja ujedi-njene Europe s Rusijom i Japanom.

Autor predviđa veliki povratak Ru-sije. Nakon tranzicijskih poteškoća i ko-




149

lapsa gospodarstva Rusija će izaći izkrize. S velikim energetskim potencija-lom, osobito naftom i prirodnim plinom,te svojim neposrednim utjecajem na dr-

žave Euroazije, Rusija jest relevantangeostrateški čimbenik u svjetskim odno-sima. Ona je trenutačno u stanju, zbogsvojega golemog trgovinskog suficita,vratiti sve svoje dugove i tako u financij-skom pogledu postati neovisnom o osta-lim velikim igračima. Nakon velikogagospodarskog oporavka Rusije, autor

predviđa jačanje utjecaja na bivše so-vjetske republike i aktivno stupanje nasvjetsku scenu. Naime, Rusija je zbog

svojega geografskog položaja, veličine i prirodnih resursa predodređena da budeneovisna o ostatku svijeta.

Na kraju knjige, autor možda najja-snije pokazuje svoju želju – ujedinjenu iemancipiranu Europu. Ujedinjena Europakoja je ekonomski neovisna, Europa koja

je prevladala svoju imperijalnu fazu i Eu-ropa kojoj Amerika više nije potrebna –to je krajnja autorova poruka. Zapravo,Todd u svom zadnjem poglavlju ističeeurocentričnost i Kraj imperija je jednoosvješćivanje Europe, njezine moći, sna-ge i njezina vodstva u pacificiranom svi-

jetu. Europu vidi kao pacifističku, demo-kratsku, moćnu, kojoj Amerika više štetinego koristi. Ujedinjena bi Europa, sfrancusko-njemačkim vodstvom i engle-skim izborom Europe te prijateljskomRusijom, zadala konačan udarac ameri-čkoj hegemoniji. Autor predviđa svijet

bez imperija, svijet metanacija, i Europu – skupinu nacija predvođenih njemačko-francuskim vodstvom uz sudjelovanjeEngleske.

Kraj imperija kod svakog će čitatelja pobuditi zanimanje za stanje i razvoj sa-dašnjih i budućih relevantnih međunaro-dnih subjekata. Korisna je svima, napose

politolozima i onima koji se bave srod-nim disciplinama. To je kritika američkeimperijalne politike koja je eskalirala na-

kon 11. rujna. Pisana je vrlo čitko i pre-gledno, a autor bez sustezanja izlažesvoje naume. Todda svakako treba pre-

poručiti zbog njegovih prijašnjih procje-

na koje su se pokazale točnima, kao izbog uvođenja antropološke metode uocjenjivanje svjetskih događaja.

Blagoja Mir č evski

Prikaz

Josef Isensee

Država, ustav, demokracija

Politička kultura, Zagreb, 2004.,320 str.

Pojmovi države, ustava i demokracijeu hrvatskoj su se politici devedesetih go-dina prošlog stoljeća koristili često i narazličite načine. Izrazi kao što su:“imamo svoju državu”, “božićni ustav” i“gradimo demokraciju”, postali su dio

političkog rje

čnika nekih politi

čkih stra-naka i političara, ali i prijeporne teme

oko kojih su se vodile rasprave u javno-sti. Ta su se tri pojma najčešće koristila (ikoriste se) bez pravog razumijevanja nji-hova značenja, zbog čega katkad i izbi-

jaju nesuglasice. Nakon promjene vlasti2000. godine dolazi do slabljenja inten-ziteta njihova korištenja, ali u društvenimznanostima, napose u pravnim i politi-čkim, oni se nalaze u središtu zanimanja.Mnoštvo definicija svjedoči o tome da

postoje različita shvaćanja i uloge tih pojmova, ne samo u znanosti, nego i usvakodnevnoj politici. Josef Isensee,njemački pravnik i filozof države, usvojoj knjizi obrađuje ta tri pojma, ali nestrogo odvojeno, nego pokazuje njihovu

povezanost i međusobnu uvjetovanost usuvremenom svijetu. On približava zna-čenje tih pojmova čitateljima, ali mora se

primijetiti da je za kvalitetno razumije-vanje njezina sadržaja čitatelju ipak po-trebno određeno predznanje iz područ jadruštvenih znanosti. Njezin nedostatak jei autorovo ograničavanje na komentarnjemačkoga Osnovnog (temeljnog) za-



150


kona, dok se ostali ustavi rijetko spomi-nju. Zato se ne vidi prolaze li državna iustavna teorija, koje on iznosi, u nekimsvojim dijelovima test političkog realiteta

u pojedinim zemljama. Autor, primjerice, pokazuje razliku između formalnog imaterijalnog ustava, ali ne poseže za

primjerima konkretnih ustava pojedinihzemalja, čime bi jasnijom postala pravarazlika između tih oblika ustava. Komen-tiranje i analiza njemačkoga ustavnogzakona, a izostavljanje ostalih ustavnihzakona dovodi do pitanja koji je dometnjegove teorije: ograničava li se onasamo na Njemačku ili može vrijediti za

cijeli krug europskih i zapadnih zemalja,te u kojoj mjeri? Ova knjiga može poslu-žiti samo kao jedno od djela iz cijelogniza pravne, politološke i filozofske lite-rature koju bi čitatelj trebao obraditi kako

bi stekao znanje o državi, ustavu i demo-kraciji. Ona svakako može pomoći onimakoji su zainteresirani za ustavno pravo i

političke institucije te može poslužiti kaododatna literatura na predmetima koji po-krivaju ta područ ja na studijima politolo-

gije i prava.U prvom poglavlju “Staro pitanje o

opravdanju države” Isensee daje kratak pregled filozofskog shvaćanja države i potrebe za njezinim postojanjem. Pregled počinje s Platonom i njegovim shvaća-njem države iznesenim u djelima Politeia i u Zakon. Prvi spis daje idealističan po-gled na državu i on nikada u povijestinije ostvaren. Drugi spis daje realističniji

pogled i predstavlja državu pravnika. Uovakvoj državi ne vladaju filozofi negozakoni. Iako bi se moglo reći da bi se ta-kvom mogla okarakterizirati i modernazapadna država, pitanje je da li pored za-kona i ostalih izvora prava u njoj ne po-stoje i još neki akteri koji na osnovi svojevolje pokušavaju biti poseban izvor pravai, prema tome, kakva bi zaista u praksi

bila vladavina prava. Autor o tome ništane govori, ali spominje problem legiti-macije države u kojem država moraopravdati samu sebe. U Aristotelovu mo-delu opravdanja države, država služiostvarenju čovjekove usmjerenosti nazajednicu. Ona predstavlja societatem

perfectam et completam i njezina svrha jedobar život. Isensee prikazuje trostupanj-sku teleologiju ustavne države prikazu-

jući ukratko ideje Hobbesa za prvi stu-

panj, a Lockea za drugi. Hobbes polaziod toga da je cilj države osigurati fizičkusigurnost svojih građana, Locke smatrada osim sigurnosti država mora osiguratii slobodu, dok se u trećem stupnju državaiz građanske mijenja u socijalnu pravnu.“…pravna država razvija se u horizontumoderne države; socijalna država gradise u horizontu pravne države.”(26.) Pro-

blem kako opravdati državnu vlast razli-kuje se i prema tome jesu li crkva i dr-

žava povezani ili je država sekularna. U Novom vijeku s Hobbesom dolazi do ra-zvijanja teorije društvenog ugovora. Dr-žava i društvo su razdvojeni i građanin je

prema državi dužan samo ono na što jojse obvezao, a ne više od toga. U današnjevrijeme ideja demokracije državi osigu-rava legitimnost, a ta se legitimacija vršis pomoću pozitivnog ustavnog prava. Udemokraciji se provode većinske odluke,a opravdanje za to daje Locke: pojedinac

se podvrgnuo volji saveza, pa njegovaindividualna sloboda nije narušena ako seon ne slaže s voljom većine koja se pro-vodi.

U drugom poglavlju Isensee piše oodnosu države i ustava. Autor smatra dasu njemačka država i ustav u takvomuzajamnom odnosu po kojemu jedno bezdrugoga ne može. Pri tome se ističe u

preambuli Osnovnog zakona da je dr-žava, vremenski gledano, prije ustava.Umjesto nacionalnog identiteta državeuvodi se ustavnopravni, a donošenje pra-vog ustava se odgađa do vremena stvara-nja jedinstvene njemačke države. Dru-štvo i država su međusobno suprotstav-ljeni i predstavljaju dva odvojena siste-ma. Država je potrebna društvu kako bise održalo jer mu njezina jedinstvenostomogućuje opstanak unatoč njegovoj

podijeljenosti. U svom razlikovanju for-malnog i materijalnog ustava, Isensee

prvi svrstava u područ je ustavnog prava ito je temeljni zakon neke države. Mate-rijalni spada u državno pravo i predstav-lja osnovni pravni poredak države. For-




151

malni potpada pod materijalni, ali neobuhvaća svu ustavnu materiju. Autorspominje određenje države u međunaro-dnom pravu preko tri elementa, što jest

točno, ali možda bi veće inzistiranje načetvrtom elementu koji spominje Monte-videjska konvencija iz 1933. (i on sam junavodi, ali bez ikakvog posebnog osvrta-nja na nj) omogućilo dublju raspravu otome što predstavlja državu u međunaro-dnom pravu danas i jesu li, prema tome,

prva tri elementa zaista dovoljna za od-ređenje države.

U trećem, i najvećem, poglavlju Isen-

see piše o narodu kao temelju ustava i, zarazliku od prethodnog poglavlja, ovdje semanje opredjeljuje za komentar Osnov-nog zakona, a više piše o narodu i ustavuopćenito. Za razliku od prijašnjeg pozi-vanja na Boga kao izvor državne vlasti iustava, od kraja 18. stoljeća ustavi se po-činju pozivati na narod. On je onaj kojise određuje kao izvor vlasti i donositeljustava i time ustavi dobivaju demokratskielement. Taj element postaje privlačan ivojnim i totalitarnim režimima jer, iakonedemokratski, oni se pozivaju na narodkao najviši izvor vlasti. Ali pitanje je što

je narod. Kao što država prethodi ustavutako mu i narod prethodi, a da bi mogaodonijeti ustav narod mora biti organizirani imati svoje predstavništvo. To često nijeslučaj pa samoovlaštena elita donosi naj-viši pravni akt. Velike promjene i revolu-cije koje se događaju u nekim zemljamane znače rušenje države, nego promjenuustava, a država ostaje ista, kao što ostajui njezine izvanjske obveze. Isensee želireći da se promjene događaju na unutar-njem planu, ali one imaju malo učinka nameđunarodnopravni položaj neke države.On nadalje piše da u novije doba ustavneke zemlje postaje podložan izvanjskimutjecajima jer poštivanje ljudskih prava idemokracije nije više samo unutarnje pi-tanje nego nešto čime se bavi i međuna-rodna zajednica. Dopušta se čak i stranomiješanje u unutarnje poslove neke zem-lje u slučaju rušenja njezine demokratskiizabrane vlasti. Kod demokratskih

promjena najviši pravni akt se ponekaddonosi na temelju procedure određene

prethodnim nedemokratskim poretkom.U slučaju poslijeratne Njemačke, Osnov-ni zakon je donesen pod nadzorom i di-rektivama okupacijskih sila pa postoji

prigovor da volja naroda time nije izra-žena. Ujedinjenje Istočne Njemačke saZapadnom 1990. g. istočnonjemački par-lament je izvršio prihvaćanjem Osnov-nog zakona pa opet postoji prigovor danije izražena volja naroda. Ideja o narodukao ustavotvorcu pokazuje se kao mitkoji može biti koristan jer ustavu dajestabilnost, ali može imati i suprotne učin-ke, primjerice biti opravdanje za revolu-ciju. Siéyès smatra da nacija ima toliku

slobodu da ni ona sama nije i ne smije biti obvezana ustavom. Ona je subjektustavotvorne vlasti, ali je sama iznadustava. Isensee pokazuje da je donošenjeustava određeno političkim uvjetima,

potrebom u određenim teškim vremeni-ma, ali i fortunom. “Očekivanje neogra-ničene slobode odlučivanja ustavotvorcai neograničene provedivosti ustava uto-

pijsko je.” (127.) Njegovo stvaranje jeuvijek i pod utjecajem stvaranja drugih

ustava, primjerice američkog i francu-skog iz 18. stoljeća On se ne uspostavljaodjednom, nego je to proces koji trajestalnim testiranjem u državi i društvu.Jednoglasnost pri donošenju ustava je le-gitimacijski ideal koji se praktički nemože ostvariti. Za njegovo donošenje jeonda potrebna većina koja se opravdavatime da je na samome početku demokra-cije postojao konsenzus između pojedi-naca o tome da će većina odlučivati. Ti-

me većinski princip biva legitimiran pret- postavkom da jednoglasnost postoji na početku (iako je taj početak fiktivan), adalje se traži većina.

Prva tri poglavlja obuhvaćaju prvu polovicu knjige, dok je druga polovica podijeljena na osam kraćih poglavlja.Kroz njih autor, među ostalim, piše o di-lemi slobode, o savjesti u pravu, službi,solidarnosti i konkurenciji, te o Europi.“Demokratska ustavna država pretpo-stavlja narod, ali ona sebi i stvara svojnarod. On je subjekt državne vlasti i nje-zin objekt.” (165.) Narod se definira kaoskup državljana. Država određuje tko su



152


njezini članovi, ali u liberalnoj demokra-ciji narod treba sam ostvariti svoje jedin-stvo kako bi zajednica uspjela opstati.

Narod tako biva određen s dvije razine: s

državne i od strane svojih članova. Osno-vna prava su manifestacija čovjekoveslobode i ona, po Isenseeu, konstituirajudruštvo. Njemački zakonodavac je ovla-šten od strane Osnovnog zakona na pre-raspodjelu sadržaja ovih prava kako bi

postigao socijalnu pravednost, ali državamora paziti kad zahvaća u područ ja sa-moodređivanja koja pojedincima omogu-ćuju osnovna prava. Ta prava pozivaju

pojedinca na političko djelovanje i su-

djelovanje u postizanju općeg dobra.“Osnovna se prava ne pokazuju kao sloboda od države, nego i kao sloboda zazajedničko dobro.” (197.) U ustavu sutako nabrojane i osnovne dužnosti kojenisu suprotne osnovnim pravima, negoim je cilj zaštita općeg dobra. Kako bi sesloboda uspjela u ustavnoj državi saču-vati, pored pravnih instrumenata državase oslanja i na vrline i interese. Na vrlinuse pozivaju Montesquieu, Robespierre,

Francuska revolucija, država realnog so-cijalizma. Marx kritizira Francusku re-voluciju jer je čovjeka shvaćala kaobourgeois, a ne citoyen. Model interesatakođer shvaća čovjeka kao bourgeois.Od građanina se ne traži moralni trud,nego se priznaju njegovi interesi kako bisi time državni poredak pribavio prihva-ćanje. Isensee vidi Osnovni zakon kaokombinaciju ova dva modela. U njemunapisana osnovna prava štite privatni in-

teres jer slobode u njemu navedene po-staju privlačne za one ambicije i aktiv-nosti koje se ne bi oslobodile pozivanjemna moralnu nesebičnost. Interes ipak tre-

ba i općeprihvaćena etička pravila kako bi se država i društvo sačuvali. Modelvrline je prisutan u organizaciji državnihslužbi gdje činovnik služi i ne smije gle-dati na pojedinačne interese. Nositelj slu-žbe u svom se djelovanju ne može pozi-vati na osnovne slobode, ali izvan službe,

on ih posjeduje kao i svaki drugi građa-nin. Državna služba ima, prema Isenseeu,svoj arhetip u crkvenoj službi u kojoj junjezini nositelji obavljaju s ciljem posti-zanja duhovne svrhe. Služba znači služe-

nje i ona se u državi podjeljuje s ciljemsluženja zajednici. Cilj njezinih nositeljatreba biti opći interes koji ima prednost

pred privatnim interesima. “Služba po-

sreduje između apstraktne veličine drža-ve i konkretnog čovjeka.” (239.) Ona nesmije biti podložna konkurenciji niti jusama vršiti jer tada ne bi bila potpuno

predana služenju.

Odnos između objektivnog zakona isubjektivne savjesti može doći u nekimslučajevima u koliziju. Osnovni zakondopušta prigovor savjesti kod služenjavojnog roka i njegovo zamjenjivanje ci-

vilnom službom. Na taj se način dolazido izuzeća od opće dužnosti i davanje

prednosti savjesti pojedinca. Autor po-stavlja pitanje kako se savjest može defi-nirati. Savjest je, kao pravna kategorija,

podložna različitom tumačenju i ovdje se javlja mogućnost njezine zloupotrebe.(Upravo na hrvatskom primjeru prigovo-ra savjesti kod služenja vojnog roka mo-glo bi se doći u sumnju treba li dati pred-nost objektivnom zakonu ili savjesti

pojedinca.) Teškoća u njezinu definiranju prisiljava njemački Savezni ustavni sudda posegne za religijskim načinom tuma-čenja savjesti zbog nemogućnosti da nadrugi način izvede tu definiciju.

U poglavlju “Solidarnost i konkuren-cija kao kategorije ustavne države”, autor

problem solidarnosti promatra kroz shva-ćanje države od strane Aristotela, Hobbe-sa, Marxa i kroz rimokatolički nauk o dr-žavi. Taj je nauk bio protiv pluralnosti u

društvu, a za jedinstvo i odlučivanje natemelju a priori dane istine. U katoli-čkom socijalnom nauku solidarnost ima

prednost pred konkurencijom jer on za-stupa moralni altruizam i ljubav prema

bližnjemu. Hobbes smatra da se stvara-njem države ukida stanje bellum omniumcontra omnes unutar nje, ali između dr-žava i dalje postoji status naturalis. Dr-žava se više ne shvaća, kao kod Aristo-tela, kao savršeno i potpuno društvo, ne-

go se ona smatra proizvodom kojim senadvladavaju borbe i neprijateljstva iz preddržavnog razdoblja i zamjenjuju sesuparništvom u obliku konkurencije. So-




153

lidarnost nije potrebna u stanju u kojemu postoji natjecanje i suparništvo među pojedinim članovima društva umjesto ra-nijeg neprijateljstva. Dok kod Hobbesa

država osigurava mir i nastaje status ci-vilis, po Marxu država ne osigurava mir,nego sudjeluje u borbi kao instrument je-dne klase protiv druge, a solidarnost onvidi u zajedničkom djelovanju radnika

protiv izrabljivačke klase.

Doprinos ove knjige pravnoj i politi-čkoj teoriji sastoji se u razotkrivanju ne-kih mitova i objašnjavanju nekih poj-mova koji su uzimani “zdravo za goto-

vo”. Josef Isensee prikazuje, primjerice,stvaranje ustava od strane naroda kao mitkoji omogućuje njegovo prihvaćanje injegovu stabilnost, ali može kriti i revo-lucionarnu opasnost. Njegovo prikaziva-nje uporabe pojmova savjesti i službedaje mogućnost uvidjeti sadržaj tih poj-mova i njihovo značenje u različitimokolnostima. Hrvatski čitatelj će tako,unatoč nedostatku knjige (autorovu ogra-ničavanju na njemački Osnovni zakon, auz rijetka spominjanja ostalih ustava),ipak steći mogućnost proširiti svoje zna-nje o ustavnoj teoriji i teoriji državnog

prava.

Davor Boban

Recenzija

Stjepan Malović Medijski prijepori

Izvori, Zagreb i Friedrich EbertStiftung Zagreb, Sveučilište uDubrovniku, Dubrovnik, iMeđunarodni centar za obrazovanjenovinara (ICEJ), Opatija, Zagreb2004., 144 str.

Knjiga Medijski prijepori StjepanaMalovića prvi je udžbenik Sveučilišta uDubrovniku. Na najmlađem hrvatskomsveučilištu izraslom ponajprije iz 45-ogodišnje tradicije visokog školstva zazvanja u pomorstvu, nisu slučajno za prviudžbenik odabrani Medijski prijepori, zastudente novoosnovanog studija “Medijii kultura društva”. Taj izbor simbolično

upućuje na

činjenicu da se dubrova

čkovisoko školstvo, od tradicionalnih pro-

metnih i tehničkih, okreće ka društvenimznanostima i obrazovanju za zanimanjadvadeset i prvog stoljeća, među kojimaće osobito istaknuto mjesto zauzeti stru-čnjaci za stare i nove medije i odnose s

javnošću.

Udžbenik za kolegij “Teorija masov-nog komuniciranja” Medijski prijepori nastao je na netipičan način. Predstavlja

zbirku od dvanaest znanstvenih, pregled-nih i stručnih radova od kojih je dioobjavljen u hrvatskim znanstvenim časo-

pisima ( Politič ka misao i Međ unarodne studije), strukovnom mjesečniku Novinari drugima – navodi u predgovoru uredni-ca Gordana Vilović.

Pojedine radove koji logički poredaničine poglavlja udžbenika, povezuje zaje-dnička sastavnica – tumačenje stanja i

kretanja hrvatskih medija u usporedbi steorijama masovnog komuniciranja i ulo-zi masovnih medija u današnjemu, glo-

baliziranom svijetu, u kojemu je sve po-stalo blizu, prostorno i vremenski. U 21.



154


stoljeću uistinu oživljenim predviđanjimaslavljenoga, pa neko vrijeme potisnutog idanas u stvarnosti oživotvorenog poima-nja Marshalla McLuhana koji je još šez-

desetih godina predvidio svjetsku mrežumedija i njezin utjecaj na društvo i poje-dince.

Uloga masovnih medija u svim as- pektima, komunikacijski oblici, svjetskimedijski modeli, konzumacija masovnihmedija i dominacija medija životimaljudi predstavljaju programske temeljcekolegija “Teorija masovnog komunicira-nja” studija “Mediji i kultura društva”

Sveučilišta u Dubrovniku i, istodobno,sadržaj knjige Medijski prijepori. Ta po-

dudarnost sadržaja mogla je rezultiratisamo odlukom Senata dubrovačkog Sve-učilišta da to djelo Stjepana Malovića

postane udžbenikom najmlađega hrvat-skog studija medija, novinarstva i odnosas javnošću.

Stjepan Malović je doktor informa-tičkih znanosti, smjer komunikologije,izvanredni profesor na predmetu “Tisak”

Studija novinarstva Fakulteta političkihznanosti Sveučilišta u Zagrebu. Direktor

je Međunarodnog centra za obrazovanjenovinara (ICEJ, Opatija), autor dvajusveučilišnih udžbenika ( Medijski prijepori i Osnove novinarstva), te autor, sua-utor i urednik više od deset knjiga natemu medija. Objavio je i dvadesetakznanstvenih i stručnih radova o mediji-ma, a aktivno je sudjelovao na više odtrideset domaćih i pedesetak međunarod-

nih znanstvenih skupova. Malović je go-stujući profesor Univerziteta u Beču,Sveučilišta u Dubrovniku, Univerziteta uPodgorici te predavač na Višoj školi no-vinarstva Media Plan u Sarajevu. Član jeCoordination Committee mreže medij-skih centara regije (SEENPM). Koordi-nator je tempus projekta JETIC. Osnivač

je SEEMO (South East European Me-dian Organisation) te član Vijeća za me-dije Hrvatskoga helsinškog odbora. Sve

ga to kvalificira za autora udžbenika, alikad je o Medijskim prijeporima riječ, i bez poznavanja biografskih i biliograf-skih podataka o autoru, sadržaj knjige i

lako razumljiv način obrade tematski slo-ženih cjelina, pokazuje da autor vladainterdisciplinarnim i multidisciplinarnimznanjima bez kojih nije moguće protu-

mačiti ulogu i djelovanje medija u suv-remenom društvu.

Težak put od socijalizma do Europ-ske Unije u hrvatskom novinarstvu pro-tumačen je u prvom poglavlju udžbenika.Autor osobito naglašava kako je javnostinepoznato vlasništvo rak-rana u hrvat-skim medijima te da su dostupni podatcisamo fasada iza koje se kriju stvarni vla-snici, oni koji određuju uređivačku poli-

tiku.Osvrt na stanje medija u Hrvatskoj

2001. godine, nazvan “Dug put do slobo-de”, jednako je aktualan i danas zahva-ljući zaključnom dijelu o trendovima irazvitku koji se nisu promijenili, štosamo potvr đuje utemeljenost autorovih

postavki. “Urednici privlače kupce sen-zacijama i skandalima. S naslovnica vri-šte senzacionalistički naslovi, krv se pre-lijeva stranicama, ubijeni mafijaši zauzi-

maju cijele stranice, a sve državne ilivojne tajne trenutačno nalaze svoje mje-sto u novinama. Recept je jednostavan:što više senzacija, to izvjesnije preživlja-vanje”, napisao je Malović 2001. godine,a naslovnice i novine 2005. godine pre-dočuju da su iste tvrdnje još utemeljenije.

Globalizacija medija tematizirana jeu poglavlju “Unificiranje slike svijeta”,ne kao pomodarstvo jer o globalizaciji

zadnjih godina raspravljaju mnogi, odzaštitara prirode, nevladinih udruga, do političara i znanstvenika, nego kao nuž-nost sagledavanja stvarnog stanja i stva-ranja slike svijeta ponajprije kroz mno-štvo vijesti koje odašilju četiri najjačeagencije, ovom prigodom nabrojane abe-cednim redom: AFP , AP , Reuters i UPI .Stavove oblikuju najznačajniji mediji kaošto su The New York Times, BBC , CNN , Frankfurter Allgemeine Zeitung , The

Guardian, Le Monde ... Glasovi manjihnovinskih agencija, mali, neovisni medijii brojni slobodni novinari, nemaju velikutjecaj, zaključuje Malović, ali se ne pre-

pušta pesimizmu. Naprotiv, upućuje na




155

činjenicu svakodnevnog osnaživanja in-formacijskih kanala koji samim svojim

postojanjem umanjuju mogućnost unifi-ciranja slike svijeta prema nekoj ideolo-

giji ili željama pojedinih centara moći.Poglavlje koje objašnjava put iz auto-

kracije u demokraciju naslovljeno “Me-dio-kracija u sprezi s media-kracijom”,riješit će glavobolje studente koji su istutematiku prije izlaska Medijskih prije- pora proučavali na vrijednom, ali teškimstilom pisanom djelu Thomasa Meyera,

prevedenom i objavljenom i u nas(Meyer, Thomas: Mediokracija: Medij-

ska kolonizacija politike, Politička misao,Fakultet političkih znanosti, Zagreb,

2003.). Malovićeva lakoća obrade slože-nih pojava i jednostavnost načina izlaga-nja napose dolazi do izražaja u ovom po-glavlju u kojemu opisuje kako mediokri-teti i u post-socijalizmu plivaju kao ribe uvodi priključujući se novoj vlasti kao na-vodne žrtve komunizma. Stoga tranzicij-ska društva koja se zaogr ću plaštom de-mokracije, u stvarnosti predstavljaju plod

probitačnih mediokriteta, čudan hibridkomunizma, tranzicije i rudimentarnedemokracije. Glavna politička snaga umedio-kraciji je media-kracija. Stvorenau interesnoj sprezi političara i novinara,ta (ne)principijelna koalicija utječe nastvaranje javnog mijenja pomažući“svoje” političare, a sotonizirajući onedruge. Primjere iz tranzicijskih zemaljaMalović uspoređuje s američkim isku-stvima i uz pregled suvremenih teorijadolazi do zaključka da bez demokratiza-cije medija nema ni demokratizacije dru-štva i da je uvjet bez kojeg se ne možedobro znani Bennetov postulat o istini-tom, točnom, poštenom, uravnoteženom inepristranom izvještavanju.

Razmatrajući postoji li recept za slobodu medija, uz navođenje podataka i primjera, Malović zaključuje da crnusliku nastalu od poginulih, zatočenih i

progonjenih novinara može osvijetliti

samo stalna i svakodnevna borba zastvarno, a ne deklarativno, pravo na slobodu govora i tiska. Kao što su oprost i pomirenje bolni i spori, takva je i uloga

medija u njima. Sporo, bolno, ali se kreće – kaže Malović, dajući pregled stanja umedijima u ratu, kad su mnogi od njih

promicali govor mržnje, do ohrabrujućih

pomaka danas. Postojeći prijepor o nači-nima izvješćivanja o terorizmu kako me-diji ne bi služili zločinu davanjem preve-likog publiciteta teroristima, Malović iz-nosi kroz stavove vrhunskih novinara i

praksu vodećih glasila, predlažući, zbogvažnosti problema u svjetskim razmje-rima, pokretanje široke rasprave međunovinarima, medijskim stručnjacima i

javnim djelatnicima o ulozi medija usprječavanju terorizma.

Vlasništvo medija detaljno je razmo-treno u poglavlju “Razorni utjecaj ili

jamstvo slobode”. Uz pregled zakonskihrješenja u 57 zemalja, iznesena su isku-stva u tranzicijskim zemljama, s pose-

bnim osvrtom na razvitak vlasništva me-dija u Hrvatskoj, s tumačenjem uloga dr-žave, medijskih mogula i utjecaja vlasni-štva na medijsku politiku. Kao svojevr-stan nastavak tog poglavlja slijedi prikaz

trendova u hrvatskom novinarstvu na-slovljen “Zašto nema više ozbiljnih no-vina?”. Navodeći primjer slovenskog Dela, koje je zadržalo kvalitetu, a nijegospodarski propalo, Malović upućuje načinjenicu da je poguban utjecaj politikena medije u postsocijalističkom razdobljuu Hrvatskoj doveo do drastičnog sniženja

profesionalnih načela.

Poglavlje “Zbrka, farsa ili...? prouča-va zakonska rješenja o Hrvatskoj radio-

televiziji, kao najznačajnijem mediju kojidjeluje u hrvatskome medijskom prostorui još uvijek slabašnoj javnosti. Nužnostobrazovanja novinara pokazana je u po-glavlju “Stručnost kao uvjet profesional-nosti”, a izvoran je autorov doprinos pri-

jedlog o uvođenju stručnog ispita za no-vinare. Sam naslov “Manipulacije jačeod regulative” istodobno je srž poglavljao medijima i izborima na koje se nasta-vlja zaključni tekst o hrvatskoj medijskoj

sceni u 2004. godini koji sadržava uspo-redbe s pojedinim primjerima iz svijeta:“Ima li sloboda granica?”. U njemu Ma-lović još jednom ističe misao vodilju



156


koja se provlači sadržajem udžbenika: Zauzimanje strane je nedopustivo u in- formiranju, to je moguće samo u komen-tarima.

Sveukupno gledajući, Malovićevi Medijski prijepori iznesene dvojbe neostavljaju otvorenima, nego ih neprije-

porno i jasno zatvaraju više puta s dobrim razlogom istaknutim Bennetovim pravilom o istinitom, točnom, poštenom,nepristranom i uravnoteženom izvješći-vanju. Studentima koji će učiti po Malo-

vićevu udžbeniku još samo preostaje ne- prijeporno jasno iznesena načela provo-diti u praksi. Tada će se stručno osposob-ljeni novinari lakše odupirati vlasničkim,

političkim, gospodarskim i inim centrimamoći, javnost će vratiti povjerenje u me-dije i u toj uzročno-posljedičnoj vezi oja-čat će snaga javnog mnijenja, kotač-za-mašnjak demokracije.

Đor đ e Obradović

Osvrti, prikazi i recenzije

Documents

Transcript of Osvrti, prikazi i recenzije