OSHO O HAIKU POEZIJI

"Ovi ljudi su prirodni pjesnici. Oni su odbacili svaku ideologiju. Oni su počeli da ostvaruju odnose sa borovima, oblacima i sa munjama; sa brdima, sa rijekama, sa okeanima. Oni su iskočili iz svijeta ljudi koji je sasvim lažan, i ponovo pronašli korijene sa prirodom . "

"Ovi haiku se ne mogu razumjeti na način kako mi shavatamo poeziju."

 

"Skoro je nevjerovatno kako zen pjesnici iskazuju svoje misli. Nijedan drugi jezik nije u mogućnosti da se izdigne do tih visina."

 

OSHO TUMAČI HAIKU POEZIJU

 

*

Rippo zapisa na samrti:

MJESEC I CVAT JE VIĐEN,

SADA IDEM DA VIDIM NAJVOLJENIJE-

SNIJEG.

Kao što sam vam često govorio, zen pjesme su slikanje riječima – veoma koloristične, veoma žive.

MJESEC I CVAT JE VIĐEN – vidio sam mjesec, vidio sam divno cvijeće, SADA IDEM DA VIDIM NAJVOLJENIJE - SNIJEG – čistotu bjeline snijega. A kada se to nikada ne otapa…

Postoje vrhovi u Japanu gdje se snijeg nikada ne rastapa, uvijek postoji jedna bijela linija na planinskim vrhovima. Na Himalajima je to još više izraženo, postoji vječni snijeg koji se nikada ne otopi i koji niko nikada nije dotakao. Postoje hiljade mjesta na Himalajima gdje čovjek nikada nije stigao. Čistota tih prostora, tišina tih prostora…

Ima jedna dolina u Himalajima koju možete vidjeti samo odozgo, hiljadama metara duboka. Nema načina da se siđe u tu dolinu, toliko je strma. U toj dolini možda cvjeta najraznobojniji cvijet nepoznat čovjeku, ali on se može upoznati samo iz velike daljine. Ta dolina se zove “Dolina Bogova” – divno ime. To cvijeće nikada niko nije dotakao; nikada niko nije dospio do tih dubina okruženih vječitim snijegom.

Rippo kaže: “Ja sam vidio mjesec i njegovu ljepotu; vidio sam cvat i njegove boja i mirise. Sada idem da vidim najdraže – snijeg.”

Čista bjelina simbolizuje vječnu čistotu vašeg bića.

 

*

Shusai zapisa:

KAO PRELIJEPI OBLAK

NA DIVNOJ SLICI -

PRVI NOVOGODIŠNJI IZLAZAK SUNCA.

To su divni ljudi! Mala struja, veoma mala, ali sadrži najznačajnije pojedince.

Kada Shusai kaže: „KAO PRELIJEPI OBLAK NA DIVNOJ SLICI, PRVI NOVOGODIŠNJI IZLAZAK SUNCA!” Kakva zadivljenost sa: “Ja sam još živ!” Kakvo oduševljenje sa: “ Ja ne zaslužujem tako divan izlazak sunca.”

A egzistencija nas ipak i dalje obasipa iz svih pravaca, na hiljade načina. Ali vi ste nijemi, vi ste gluvi, vi ste slijepi. Vi ne vidite izlazak sunca, vi ne vidite zalazak sunca. Ja sam gledao ljude koji hodaju ulicama. Tada je sunce zalazilo – tako očaravajuće boje svuda po horizontu – a niko ih nije gledao. Neko je pričao sa sobom, možete vidjeti kako im se usne pomiču; neko je nešto računao, neko je gledao u zemlju. Oni su sasvim bili nesvjesni tog velikog zalaska sunca koji se nikada više neće ponoviti…

Ali čovjek estetskog senzibiliteta i religiozne svijesti će sakupiti sve te ljepote, postaće sjedinjen sa zalaskom sunca, postaće sjedinjen sa izlaskom sunca, postaće sjedinjen sa zvijezdama na nebu, postaće sjedinjen sa ružama ili sa lotosima. On će uživati u ovoj neizmjernoj tajnovitosti oko nas što nam se razotkriva svakog trenutka. Sve je poezija, sve je muzika, i sve je veliki ples.

 

*

Basho zapisa:

JUTARNJA ZORA

UBRZO SLIJEDI KASNU NOĆ.

ŽIVOT PROLAZI KAO ROSA.

IPAK CVIJET DAN-NOĆ

NASTAVLJA

DA CVJETA, CVJETA

SVOJ KRATKI ISPUNJENI ŽIVOT.

 

Neka ovaj stih utone u vas: SVOJ KRATKI ISPUNJENI ŽIVOT. Kratak ali ispunjen.

Cvijet dan-noć je veoma voljen od strane zen ljudi, a razlog je taj što se on ujutro otvara a do noći iščezne. Ujutro je bio tu, tako divan, tako izuzetan, tako stvaran, a do noći cvijet uvene, padne na zemlju, spreman da iščezne.

Cvijet dan-noć je pravi simbol života. Kada taj cvijet procvjeta, u tom malom životu, u tom kratkom dahu, on je ispunjen, on je potpun. Njemu ništa ne nedostaje. Tih nekoliko trenutaka je dovoljno. Vječnost je dotaknuta.

 

*

Shiro zapisa:

U SNIJEŽNO-BIJELOJ IZMAGLICI

GDJE SU MORE I NEBO SJEDINJENI,

JEDAN CRVENI KRUG – IZLAZEĆE SUNCE.

Haiku su slikoviti, zaimislite ih. To nije poezija u uobičajenom smislu. Samo ih zamislite... Možda je Shiro meditirao pored mora, i kada je otvorio oči: U sniježno-bijeloj izmaglici gdje se more i nebo sjedinjuju, na horizontu, iznenada, jedan crveni krug – izlazeće sunce. I velika tišina sa njegove strane. On više nije bio tu. On je bio sasvim upijen u okean, u izmaglicu, u izlazeće sunce.

Kada je meditant u dubokoj meditaciji, on više ne postoji. A ujutro, u rano jutro, kada je još mračno i kada je sunce još ispod horizonta, je najbolje vrijeme, najopuštenije. I ako ste pored mora... svježi, oštri, slani lahor i tišina vas okružuje, a neprestani zvuk talasa stvara određenu vibraciju muzike... To djeluje skoro kao uspavanka.

Ovi haiku su slikanje riječima. Nužnost meditativnog uma u pozadini je neophodno. Niko osim meditanta ne može pisati haiku. Sada mnogi zapadnjaci pišu haiku. Oni ne shvataju da se bez meditacije ne može pisati haiku. Vi možete složiti pjesmu, znate koliko stihova je u haiku. Vi možete to složiti, ali taj skop je iz uma, a haiku je iz ne-uma, iz potpune tišine kada nijeste ništa drugo do ogledalo – ne iz misli već oslobođeni misli.

 

*

Takuan zapisa:

 

MJESEC NEMA CILJ

DA BACA SVOJ SJAJ BILO GDJE,

NITI JE RIBNJAK NAMIJENJEN DA PRIMA MJESEC:

KAKO JE MIRNA VODA HIROSAVE!

 

Hirosava je jezero pored kojeg je Takuan živio. To što on kaže je da egzistencija ima kvalitet nežudnje. I dalje se sve događa ali nije ničim motivisano.

MJESEC NEMA CILJ DA BACA SVOJ SJAJ BILO GDJE, iako će sjaj obasjavati hiljade mjesta: rijeke, ribnjake, jezera, okean. Ali to događanje nije namjerno, nije želja. U drugu ruku, NITI JE RIBNJAK NAMIJENJEN DA PRIMA MJESEC. Mirni ribnjak nema želju da odražava ni mjesec. KAKO JE MIRNA VODA HIROSAVE!

Postoji život kojeg smo mi svjesni, život žudnje, težnje, pohlepe, požude, moći. Ukratko, taj život je motivisan: život ciljeva, postignuća. Postoji i drugi život gdje vam zen otvara vrata, život bez motivacije. Sve se događa – zašto brinuti? Čak i želja za prosvjetljenjem može to omesti.

To će se dogoditi. Samo budite kao mirno jezero Hirosava. Kada nema motivacije vaša svijest je nezamračena. Pitanje se ne ukazuje, nikakav odgovor nije potreban. Vi jednostavno bitišete, čisto postojanje.

 

*

Basho zapisa:

 

ZAČETAK SVAKE UMJETNOSTI:

PJESMA DOK SE SADI NA POLJU RIŽE

U NAJUDALJENIJEM DIJELU ZEMLJE.

 

Nije važno što radite. To što je važno je: da li je vaš unutarnji prostor u tišini? Tada čak i sađenje sjemena na polju za vas postaje pjesma, za vas postaje ples.

Basho je, takođe, zapisao i ovo: “… svi oni koji su postigli istinsko savršenstvo u nekoj umjetnosti, posjeduju jednu zajedničku stvar, a to je: um koji se pokorava prirodi, koji se sjedinjuje sa prirodom u sva četiri godišnja doba. Sve što takav um vidi je cvijet, i sve što takav um sanja je mjesec. Samo divljački um može da vidi nešto drugo osim cvijeta, samo životinjski um sanja nešto drugo a ne mjesec.”

Naš takozvani um je star skoro četiri miliona godina. On je prolazio kroz veoma mračne noći kada još nije bilo vatre, nije bilo odjeće, nije bilo kuća; on je milionima godina živio u neprestanoj opasnosti. To ga je učinilo agresivnim, uplašenim, odbrambenim, uvijek u strahu od mračnih noći, od divljih životinja.

Um nosi u sebi tih četiti miliona godina mraka, straha od smrti. Stoga je uplašen, ali se situacija promijenila. Sada više nema divljih životinja osim vas. Ali um ne zna ništa o sadašnjosti, on nosi samo prošlost. Ako želite da upoznate univerzum i njegove tajne, vi morate da iskočite iz takvog uma.

 

 

*

Issa zapisa:

 

BUDIN ZAKON

BLISTA

U ROSI NA LISTU.

 

Ako posjedujete bistrinu, tada ćete i na ranom jutarnjem suncu, kada na lotosovom listu kap rose blista nalik biseru, vidjeti čitavo učenje Bude. Ali vaše oči trebaju da budu nezamagljene. Misli su vaše magle.

Meditacija nije ništa drugo do brisanje vaših misli, održavanje vaše svijesti čistom i sjajnom.

 

 

*

Buson zapisa:

 

TAKAV MJESEC:

I KRADLJIVAC ZASTADE

I ZAPJEVA.

 

Kradljivac je uvijek u strahu. On se kreće veoma obazrivo. Ali, TAKAV MJESEC! I KRADLJIVAC ZASTADE I ZAPJEVA. Kradljivac je zaboravio da je kradljivac, i postao je pjevač.

Svaki trenutak je spreman da vam otvori svoja vrata. Ako ste voljni da se opustite u ne-djelovanju, ako ste voljni da se opustite u ne-trudu, ako ste spremni da stavite um po strani i da samo budete, vi ćete, takođe, pući od pjesme.

 

*

Nan-O-Myo zapisa:

 

NE ZASTAJU, NE OSVRĆU SE -

PAR MANDARINOVIH PATAKA

SLIJEĆU, KLATE SE, BILO GDJE.

 

Zen je u svojoj suštini velika poezija, velika estetska senzibilnost. On vam daje još više životnosti, daje vašim čulima maksimum. Čovjek zena živi najbolje – niko ne može toliko dobro da živi kao on. Svaki dah je potpun, svaki trenutak je prepun blaženstva, ekstaze, ogromne ljubavi koju ne upućuju nikome posebno već je jednostavno šire nalik mirisu cvijeća. Ko god je spreman da je primi može je imati. Ali ko god da poželi da je zgrabi, on će je izgubiti.

 

*

Bunam zapisa na dan svog prosvjetljenja:

 

MJESEC JE ISTI STARI MJESEC,

CVIJEĆE, ISTO KAKVO JE BILO,

ALI SAM I JA POSTAO NALIK

SVIM STVARIMA KOJE VIDIM!

 

Kada prosvijetljeni čovjek posmatra ružin cvijet ne postoji dioba između posmatrača i posmatranog; on postaje sama suština ruže. Kada gleda u izlazak sunca, on postaje sami izlazak sunca; kada gleda bijeli oblak, on postaje bijeli oblak. On ne treba nikakav trud za to. On je postao baš ogledalo, veoma čisto, tako da sve što dođe pred njim se odražava. On postaje to.

Poistovjetiti se sa svime što vas okružuje je najveće iskustvo koje je čovjek ikada susreo. Tada pjevanje kukavice nije nešto izvan vas, to je onda osjećanje kao da ta pjesma dolazi iz vas. Cvijeće cvjeta u vama. Ideja o sebi postaje toliko široka da pokriva čitavu egzistenciju.

Mjesec je isti, ali on više nije spolja. Cvijeće je isto, ali ono cvjeta unutar vas. To je isto značenje riječi “transformacija” – preobražaj: vi postajete upravo ono što vidite.

 

*

TU, MEĐU ŠLJIVINIM GRANJEM,

SUVIM, A IPAK CVJETAJUĆIM –

TIHA PJESMA ZLATNE VUGE!

 

Haiku se ne može prevesti, zaista. To su samo približne riječi. U kineskom i japanskom nema abecede. To su neabecedni jezici. Oni imaju sasvim drugačiji svijet. Na primjer: Tu, među šljivinim granjem. Vi treba da koristite abecedu da bi to iskazali, a, b, c, d, ali u kineskom, japanskom ili koreanskom se ne koriste slova. Vi ćete vidjeti slike šljivinih grana, vi ćete vidjeti sliku za „ tu“. Sve je slika. Zato kada čitate zen poeziju, sjetite se da je to slikovito: Tu, među šljivinim granjem, suvim, a ipak cvjetajućim, tiha pjesma zlatne vuge!

Ovdje, u ovoj tišini je to moguće shvatiti. Ova tišina nije riječ. Vi ste uvučeni u nju. Ona pljušti po vama kao pljusak kiše. A u toj tišini, iznenada, kukavica počne da pjeva ili cvrčak počne svoju pjesmu. Tako nastaje haiku.

Poezija po prvi put počinje da živi u haiku. U drugim jezicima, ona je pisana ali nije živjela, a razlog za to je iskustvo Gautama Bude – otvaranje nove dimenzije, egzistencijalne.

 

*

STARI RIBNJAK.

ŽABA USKOČI –

PLOP.

Ovaj Bashov mali haiku imam ispisan blizu ribnjaka pored moje kuće. Ja ga veoma volim. Želio sam da on tu bude. Tako da svaki put kada dolazim i odlazim... Basho je jedna od osoba koje ja volim. Ništa posebno u tome: Stari ribnjak... To nije obična poezija. Ona je veoma slikovita. Samo zamislite: Stari ribnjak. Žaba uskoči... Vi skoro možete vidjeti stari ribnjak! Skoro čujete žabu, zvuk njenog skoka: Plop. I

sve se stiša.Stari ribnjak je tu, žaba uskoči u njega, zvuk tog skoka je stvorio više tišine nego što je bilo prije.

Čitanje toga nije kao čitanje neke druge poezije – jedna pjesma, druga pjesma... Ne, vi to pročitate i sjednete u tišini. Zamilite to. Zatvorite oči. Vidite stari ribnjak. Vidite i žabu. Vidite kako uskače. Vidite talasanje na vodi. Čujete zvuk. I potom čujete tišinu koja slijedi. To je objektivna umjetnost.

Mora da je Basho ovo napisao u veoma meditativnom raspoloženju dok je sjedio pored starog ribnjaka i gledao žabu. I žaba uskoči. Iznenada je Basho postao svjestan čarolije kako zvuk produbljuje tišinu. Nastalo je više tišine nego što je bilo prije. To je objektivna umjetnost.

 

 

*

Basho zapisa:

 

PROLAZEĆI DANI I MJESECI

SU VJEČNI PUTNICI

U VREMENU.

 

“Prolazeći dani i mjeseci su vječni putnici u vremenu.” Zašto je on napisao ovaj haiku? Neko ko ne zna ništa o zenu neče biti sposoban da nađe nikakav smisao u ovome, ali onaj koji shvata sadržaj, zna da je taj sadržaj svjedočenje.

Ovaj haiku ne govori baš ništa o svjedoku, ali, zapravo, on govori baš sve o tom svjedoku. To je nalik ogledalu. Mjeseci, dani i godine su vječni putnici. Oni prolaze pored nas, a mi uvijek ostajemo ovdje i sada. Mi ne putujemo. Naše čitavo bitisanje je ovdje i sada, zauvijek. Nije bitno gdje vam je tijelo.

Haiku ima značenje samo za meditante. Sve prolazi. To je karavan zvijezda, dana, mjeseci, godina, vremenskih doba, ali vi, vi jednostavno ostajete ovdje, u tišini promatrate čitavu povorku. Ovo središte koje se nikuda ne kreće je centar, ne samo vas, već čitave egzistencije. Čitava egzistencija se kreće oko ovog središta. Spoznavši to, vi se sređujete. Vi tako pronalazite svoju cjelinu, opuštate se. Sve želje nestaju, sve ambicije nestaju. Nema kuda da se ide i nema ništa da se postiže. Sve je tako kako treba da bude.

U ovom trenutku kada ovo doživljavate – da je sve onako kako treba da bude – vi postajete Buda. To mi nazivamo prosvjetljenje.

*

 

Basho zapisa:

 

ROĐENJE UMJETNOSTI –

PJESMA SIJAČA RIŽE,

HOR ODNIKUDA.

 

Ako ste sasvim smireni, sve što se tada dogodi u toj tišini dobije novu boju. To postaje rođenje prave umjetnosti. „Pjesma sijača riže“ – to i nije neka muzika. Siromašni sijači riže, samo da bi se zaokupili nečim, pjevaju u horu. Ali čovjek tišine odmah stvara ili daje sjaj običnom kamenu.

„Pjesma sijača riže, hor odnikuda“. Kada je on u pitanju, Basho je potpuno smiren, zato se pita odakle dolazi taj hor. Čitava egzistencija je postala hor, divna sinfonija. Naši životi se mogu živjeti kao muzika, ako poezija, kao umjetnost... kao mistika. To su pravi načini da živimo naše živote. Stoga, pošto treba živjeti na takav način, prvo treba da pronađete svoje porijeklo.

 

 

*

Basho zapisa:

 

LATICE ŽUTE RUŽE,

GRMLJAVINA –

VODOPAD.

 

Uvijek pamtite da je haiku slikanje riječima. Mora da je Basho u tišini meditirao, i kada je otvorio oči vidio je „latice žute ruže, grmljavinu – vodopad“.

Samo je minimum riječi koristio. Haiku su telegramski – nijedna nepotrebna riječ. Vi ne možete dodati ni jednu riječ u ovaj mali haiku, a ne možete ni oduzeti ni jednu riječ. To je isto kao kada sasvim smiren um otvori oči i pogleda vani: latice ruže, velika grmljavina i vodopad.

Pokušajte da shvatite haiku kao slikanje riječima od strane velikih majstora meditacije. To je jedini način da se shvate. Inače, to su samo prazne riječi bez ikakve gramatike koje nije briga za jezik. One ništa ne govore. One samo nešto pokazuju: ako meditirate, i iz meditacije otvorite oči, sve što tada budete vidjeli postaje predivno, tako poetično, tako muzikalno; zato zen majstori uvijek sa sobom nose bilježnicu. Oni jednostavno samo zabilježe nekoliko riječi. Te riječi, zapravo, predstavljaju to što su oni vidjeli. Oni to ne razlažu, oni od toga ne prave velike poeme.

To su samo bilješke meditanta o ljepoti egzistencije o kojoj su ne-meditanti sasvim nesvjesni.

 

 

*

 

Basho zapisa:

 

JESENJE VEČE –

MOLIM TE, OKRENI SE K MENI.

JA SAM, TAKOĐE, STRANAC.

 

Bashovi haiku nemaju poređenje. Svi zen majstori su pisali haiku ali Basho se stapao i rastapa sa prirodom dublje od bilo kog drugog.

„Jesenje veče – molim te, okreni se k meni. Ja sam, takođe, stranac.“ On kaže: „Ovdje, na ovom svijetu, svi smo mi stranci.“ A mi obično zaboravljamo tu stvar; mi počinjemo da svakoga uzimamo kao garanciju. Da li ste ikada pomislili o tome? Ovi deset hiljada Buda ( prisutni na predavanju u Buda holu) su svi stranci. Mi činimo napor da zaboravimo da smo svi stranci – stvaramo brakove, prijateljstva, pokušavamo da upoznamo jedni druge – samo da bi zaboravili osjećanje da su svi stranci. To nas čini veoma uplašenim da smo okruženi strancima. Sve naše porodice, svi naši klubovi, sve naše religije, sve naše nacije su samo prilike da sakrijemo činjenicu da smo stranci.

Zen je trud da vas učini sasvim svjesnim da ste stranci. To će vam dati oslobođenje od mase. To će vam dati smisao da budete svoji, daće vam duboku snagu svjesnosti da ste okruženi čudnim svijetom u kome su svi stranci. To ima mnogo dubljih posljedica. Ako možete shvatiti činjenicu da su svi stranci, sva vaša očekivanja će otpasti. Ko ste vi da nešto očekujete? Muž očekuje neke stvari od supruge. On zaboravlja činjenicu da je supruga stranac. Mi se samo srećemo na putu, malo razgovaramo, hodamo zajedno na putu, i zaboravljamo na činjenicu da smo i dalje stranci.

Mi ne poznajemo sebe, kako onda možemo poznavati druge? Ali na površini mi pokušavamo da stvorimo prisnost, mi pokušavamo da zaboravimo zastrašujuću ideju da smo sami. Supruga, djeca, Rotati klub... mi želimo da negdje budemo udruženi. Mi ne želimo da ostanemo sami pod nebom u dubokoj slobodi; i da plešemo pod suncem i po kiši. Ne, mi jednostavno želimo ugodnost sa svijetom; to nam daje osjećaj topline.

Nije Isus bez nekog razloga nazvao ljude ovcama a sebe pastirom – i niko mu nije prigovorio. To je čudno: Isus je razapet, ali niko nikada nije prigovorio na neko od njegovih učenja, i niko nikada nije raspravljao protiv njega. Izgleda da su u stvarnosti ljudi duboko u sebi prihvatili da nijesu ništa drugo do ovce, oni su trebali stado da ih okružuje, oni se nijesu smjeli uputiti sami u neku nepoznatu teritoriju. Niko nije ustao ispred Isusa i rekao mu: „Ti vrijeđaš čovječanstvo. Ti si nas ponizio time što si pastir a nas učinio ovcama.“

To što mu niko nije prigovorio čini jasnim da ljudi osjećaju da je on bio u pravu jer misle: „Mi trebamo masu.“

Basho kaže: „Jesenje veče – molim te, okreni se k meni“ – ti nijesi jedni stranac ovdje – „Ja sam, takođe, stranac.“

 

 

 

*

 

Basho zapisa:

 

SAMO JE LJUŠTURA

OD CVRČKA OSTALA –

DA LI ON PJEVA IZ EGZISTENCIJE?

Basho je ukazao da svaki učenik u traganju za vječnim izvorom života treba da pleše do smrti. Samo tako to možete naći.

Ples preobražava smrt u vječni život. Plesanje je veoma preobražavajuća snaga. Ono sadrži vašu radost, vaše blaženstvo, vaš mir, vašu zahvalnost prema egzistenciji što vam je dala priliku da procvjetate. Ona vam je dala velike izdanke, velike cvjetove, a sada želi da se vratite izvoru, i ne treba da budete tužni. To bi bila nezahvalnost.

Vi treba da budete u slavljeničkom raspoloženju, u raspoloženju zahvalnosti za sve ono što je egzistencija uradila za vas. Plešite, a u tom plesu će smrt postati izmišljotina. Taj ples mijenja čak i smrt u novi život ili u vječni život.

*

 

Basho haiku:

 

LUD OD POEZIJE,

JA KORAČAM KAO CHIKUSAI

NA VJETRU.

“Lud od poezije…” Ako nijeste zaluđeni, vaša poezija će biti veoma siromašna. Poezija koja je razborita će biti obična, prozaična, samo kompozicija riječi bez bitnog smisla koji ih prožima. Biti pjesnik, na neki način, znači biti lud.

LUD OD POEZIJE,

JA KORAČAM KAO CHIKUSAI

NA VJETRU.

Oni nijesu prepoznati od strane religija svijeta. Ja želim da to odvojim od prošlosti jer ja stare svece ne smatram autentično religioznim. Oni mogu biti podijeljeni u dvije kategorije – ili su mazohisti koji uživaju da muče sebe, ili su sadisti koji uče ljude da muče sebe, koji tako uživaju da muče druge. A moguće je da jedna osoba može biti oboje – on može da uživa da muči sebe i može da uživa da muči druge.

Većina svetaca pripada psihološki oboljelim ljudima, a istinski religiozni ljudi se ne ubrajaju u te. Oni su pjesnici, plesači, slikari, muzičari, vajari. Svi kreativni ljudi su istinski religiozni ljudi, ali ih religija ne prihvata kao religiozne jer ti ljudi djeluju u skladu sa svojom prirodom, ne u duhu svetih spisa.

Ti ljudi su skoro dio univerzuma.

 

*

 

Basho zapisa:

 

PLJESNUO SAM RUKAMA

I SA EHOM JE POČELA ZORA –

LJETNJI MJESEC.

 

Basho je jedan od najvećih pjesnika na svijetu ali on je pisao samo haiku – veoma simbolične ali veoma čudotvorne, veoma obične ali i veoma tajnovite. Svi oni se mogu shvatiti samo vizualizacijom jer zen ne vjeruje riječima. Gledajte, i možda ćete steće neko shvatanje.

“Pljesnuo sam rukama i sa ehom” – u planinama – “je počela zora – ljetnji Mjesec.” Ljetnji Mjesec se još drži, a sunce počinje da izlazi. I ja sam udario dlanovima, i eho još odzvanja u planini. To je kao slikanje riječima. Haiku treba shvatiti – kao slikanje riječima, ne samo kao poeziju u riječima – i to treba vizualizirati.

Samo zamislite sebe okruženog planinama. I vi… (tada je Osho pjesnuo dlanovima).. pljesnete svojim dlanovima. Planine odražavaju eho, a ljetnji Mjesec je još tu dok zora polako dolazi. Sunce će uskoro izaći.

Zašto je on zapisao ovaj mali haiku? On je živio pored jezera okružen planinama, i meditirao je u velikoj tišini. Ponekada bi otvorio oči, i sve što bi vidio bi zapisao. Ovi haiku nijesu iz uma. Ti haiku su odraz u ogledalu, u ne-umu. U smirenom srcu je ljetnji Mjesec, zora je veoma blizu, i on pljesne rukama, i sve planine odzvanjaju ehom.

Meditant, po Bashu, će tragati duboko u sebi, ali to ne znači da treba da izgubi kontakt sa spoljašnjim svijetom. S vremena na vrijeme, on će otovriti oči. Čitavom svojom prazninom će se ogledati u spoljašnji svijet. Ti odsjaji su sakupljeni u ovim haiku. Oni ništa ne znače, oni samo crtaju sliku.

 

 

 

*

Basho zapisa:

 

CVRČAK – RADI TO,

ON CVRČI ZATO

ŠTO NE ZNA NIŠTA DRUGO.

 

Rekao sam vam, zen majstori samo zapišu svoje impresije o svijetu. A njihove impresije su zaista zlatne. One imaju jasnoću i finoću.

Basho je zapisao:

 

CVRČAK – RADI TO,

ON CVRČI ZATO

ŠTO NE ZNA NIŠTA DRUGO.

 

Samo cvrči, baš cvrči – cvrčak to radi jer ne zna ništa drugo, sasvim blažen, u skladu sa egzistencijom, bez problema, bez briga – cvrčak to radi.

Čitava egzistencija to radi izuzev čovjek. Čovjek je stekao zabunu u svom umu. Umjesto da uviđa, on počne da razmišlja. A naše čitavo obrazovanje, naše čitavo društvo želi da mislimo ali da ne vidimo - jer smo sakrili samo ružne stvari oko nas. Oni kažu: “Nemojte to gledati!” – Isto kao do to nije prisitno.

Život treba potpunu otvorenost. Što ste više otvoreniji dobijate više egzistencije.

 

 

 

*

 

Basho zapisa:

 

KAPI ROSE –

KAKO BOLJE OPRATI

PRAŠINU SVIJETA?

 

Iskustvo istine je upravo spiranje prašine koja se sakuplja na vašoj svijesti nalik ogledalu.

Basho kaže:

KAPI ROSE –

KAKO BOLJE OPRATI

PRAŠINU SVIJETA?

Kapi rose mogu biti sićušne ali one mogu oprati vaše oči, vaše ogledalo koje je sakupilo veoma mnogo prašine. Ta prašina treba da bude očišćena. Tek tada možete dublje sagledati stvari, životne stvari; vidjeti svijet prepun ljubavi, svijet prepun blaženstva, svijet koji može biti plesno mjesto ali koji je od strane političara pretvoren u ratište.

 

 

*

 

Basho zapisa:

 

PROLJEĆE, TAKOĐE, VEOMA USKORO!

ONI PRIPREMAJU SCENU ZA TO –

ŠLJIVINO DRVO I MJESEC.

 

Pripremati teren, pripremati prostor za skori dolazak proljeća… On ne govori o spoljašnjem proljeću; on govori o unutrašnjem proljeću. I ono će biti uskoro, takođe, ali vi treba da se za to spremate kao što se šljivino drvo i mjesec spremaju za proljeće.

Osim vas, niko drugi ne može pripremiti unutrašnje proljeće.

 

*

Basho zapisa:

 

OBLAK,

POKUŠAVAJUĆI DA UMOTA MJESEČEV SJAJ,

MONSUNSKI PLJUSAK.

 

Uživajte u svemu – mjesec, oblak, monsunski pljusak – jer za meditanta sve postaje veoma božansko - kao da je sve samo ispoljavanje i izraz jednog istog prvobitnog porijekla.

*

Basho zapisa:

SA TUGOM PUŠTAM DA PROLJEĆE ODE:

PTICE PLAČU, A ČAK SU I OČI RIBA

MOKRE OD SUZA.

Što Basho govori? Baš kao što je proljeće mnogo voljeno od drveća, ptica i riba… Vi ne poznajete vaše unitrašnje duhovno proljeće. Ono još nije došlo, vi ga još nijeste pozvali. Proljeće u prirodi dolazi i odlazi, dolazi i odlazi, dolazi i odlazi, ali vaše unutrašnje proljeće samo dođe i nikada više ne ode. To je vječno proljeće. Njegovo cvijeće je cvijeće vječnosti.

Kada se jednom prosvijetlite, vi ste prosvijetljeni zauvijek. Nema načina da se vratite natrag. Koliko još mnogo sjaja i koliko mnogo čuda će biti u unutrašnjem proljeću! Čak je i spoljašnje veoma veliko; unutrašnje ne samo da je kvantitativno veliko, ono je i kvalitativno veliko, takođe.

Traganje za istinom je traganje za unitrašnjim proljećem.

*

Ikkyu zapisa:

SKORO SAM UZGUBIO PAMET

IZMEĐU UČENJA I MNOŠTVA VJEŽBI,

ALI NAJVRIJEDNIJE ŽIVOTNE STVARI SU ZAISTA

RIBARSKE PJESME.

DUŽ RIJEKE HSIAO,

NA SUNCU I KIŠI,

OBLAKU I MJESCU,

SAVRŠENSTVO VAN RIJEČI,

PJEVANJE IZ NOĆI U NOĆ.

Ikkyu je jedan od najviše voljenih haiku pjesnika, a vi možete osjetiti zašto je toliko voljen. On nije sanjar, on je veoma svetovan čovjek. SKORO SAM UZGUBIO PAMET IZMEĐU UČENJA I MNOŠTVA VJEŽBI, ALI NAJVRIJEDNIJE ŽIVOTNE STVARI SU ZAISTA RIBARSKE PJESME.

Kada je čuo pjesme ribara pored rijeke Hsiao… On je rekao da su ribarske pjesme duž rijeke Hsiao nešto najvrijednije – vrijednije su i od svetih knjiga jer su ribarske pjesme veoma spontane i autentične.

NA SUNCU I KIŠI, OBLAKU I MJESCU, SAVRŠENSTVO VAN RIJEČI, PJEVANJE IZ

NOĆI U NOĆ.

Haiku se trebaju zamisliti. Samo zamislite veliku rijeku Hsiao, mirnu noć i pjevanje ribara iz noći u noć… i nakon svake pjesme se tišina produbljuje.

Ta poezija nije poezija u uobičajenom smislu, ona je slikovita, opisna. Ona ima boju, ima oblik, ona je skoro opipljiva. Vi možete čuti pjesmu ribara, možete čuti talase rijeke Hsiao. Iz noći u noć… i mjesec, i oblaci, i kiša, izlazak i zalazak sunca… sve je to više slikarstvo nego poezija.

U tome je razlika između obične poezije i haiku. Uobičajena poezija je kompozicija riječi. Haiku je veoma čudan fenomen: to je slikanje riječima – ne bojama već riječima. To je veoma živa stvar.

*

Kyorai zapisa:

NEPOMIČNA IZMAGLICA.

MJESEC, PROLJEĆE,

SAN.

On je rekao što je život: „Nepomična izmaglica. Mjesec, proljeće, san“ – jednostavno, bez komplikacija.

Sanijasin živi život takve jednostavnosti: mjesec, proljeće, san – i on je sasvim ispunjen. Mala nepomična izmaglica, a onda izađe mjesec, potom dođe proljeće – kada ima cvijeća – a zatim spavanje.

Ako možete zamisliti život u jednom tako običnom smislu – malo plesa, malo ljubavi, malo smijeha, malo muzike, a potom dođe vječan san, život postane tek samo jedna mala drama. Uskoro će ta predstava biti okončana. Prihvatanje da će drama biti okončana, da smo mi samo igrači u igri koja koja neće trajati vječno – mi ćemo osloboditi mjesto za druge igrače – tada život postaje veoma jednostavan, bez ikakve složenosti i bez ikakve utrke.

Čovjek živi u tišini, mirno, i sprema sebe za vječnu tišinu, vječni san.

*

Basho zapisa:

ŠLJIVINO DRVO NA MJESEČINI,

SAČEKAJTE

PROLJEĆE ĆE DOĆI.

Na veoma posredan način, na veoma fin način, Basho kaže: “Šljivino drvo na mjesečini…” Nemojte biti u žurbi. “Sačekajte, proljeće će doći.”

To je metaforično. To je riječ o vama, ne o šljivinom drvetu.

Samo sačekajte, svako ima svoje proljeće. Ako pravilno čekate proljeće može doći upravo sada. To zavisi o dubini vašeg čekanja.

*

Zen pjesnik zapisa:

VIDJETI NJEGOVO LICE

MAKAR JEDNOM,

PAMTITI NJEGOVO IME

HILJADAMA GODINA.

On govori o njegovom majstoru. Kada jednom vidite lice majstora, vi to ne možete zaboraviti hiljadama godina jer ste u tom trenu vidjeli sebe.

Majstor je, najčešće, ogledalo. Ako mu se približite, on vam može pokazati vaše lice. A čitavo učeništvo nije ništa drugo do približavanje, prbližavanje i približavanje, tako da možete u očima svog majstora, u njegovim pokretima vidjeti svoje budastvo.

*

Zen pjesnika zapisa:

JEDAN POZIV DOZIVA

STOTINU DRUGOVA;

JEDAN OSMIJEH PRIZIVA

DESET HILJADA OBOŽAVATELJA.

Vi ste to upravo vidjeli. Hoćete li da to ponovo vidite?

*

Issa zapisa:

ŠLJIVA PROCVJETA:

MOJE PROLJEĆE JE

U EKSTAZI.

Samo zamislite.

ŠLJIVA PROCVJETA:

MOJE PROLJEĆE JE

U EKSTAZI.

Ako počnete da u tišini gledate na stvari, ruže će postati vaša ekstaza, planine će postati

vaša ekstaza, golo drveće bez ijednog lista će postati vaša ekstaza.

Ekstaza je najviša tišina, posmatranje, svjedočenje neizmjerne ljepote koja vas okružuje. Ta ljepota je opijajuća.

Iskusivši tu ljepotu oko sebe, vi zaboravljate na male stvari u životu. Vaš život postaje zlatni život.

*

Basho zapisa:

KADA PAŽLJIVO ZAGLEDAM,

VIDIM DA NAZUNIA CVJETA

UZ OGRADU – AH!

Izgleda kao da nema baš neke velike poezije u tome. Ali uđimo u to sa nešto više pažnje jer je Basho preveden na engleski; a u njegovom jeziku to ima sasvim drugačiji smisao i miris.

Nazunia je sasvim običan cvijet – raste sam od sebe pored puta, uz ogradu, u travi. On je toliko običan da ga niko i ne pogleda. On nije cijenjen; on nije rijedak lotos. Lako je primijetiti ljepotu rijetkog lotosa koji pluta na jezeru, plavi lotos – kako možete to da ne vidite? U trenutku ćete biti opčinjeni njegovom ljepotom. Ili predivnu ružu koja pleše na vjetru, na suncu… na tren vas obuzme. Ona je očaravajuća.

Ali nazunia je veoma običan, prost cvijet; on ne treba uzgajanje, ne treba baštovana, on cvjeta sam do sebe bilo gdje. Da bi se pažljivo primijetila nazunia potreban je meditant, potrebna je veoma prefinjena svijest, inače ćete je mimoići. Ona nema uočljivu ljepotu, njena ljepota je duboka. Njena ljepota je veoma obična ali ta običnost u sebi krije i neobičnost jer je sve ispunjeno Bogom… čak i cvijet nazunia. Ako joj ne priđete sa naklonjenim srcem vi ćete je izgubiti.

Kada prvi put čitate Basho-a počinjete da mislite: “Što je toliko važno reći da nazunia

cvjeta kroz ogradu?”

U Bashovoj pjesmi zadnja strofa završava sa kana, na japanskom – i samo se može prevesti nekim usklikom jer nema drugog načina da se to prevede. Ali riječ kana znači “Ja sam iznenađen!” Stoga, odakle dolazi ta ljepota? Da li dolazi od nazunie? Jer hiljade ljudi mogu proći pored te ograde i niko neće ni pogledati taj mali cvijet. A Basho je bio opčinjen tom ljepotom, bio je prenijet u neki drugi svijet. Što se dogodilo? To zaista nije bilo zbog nazunie, inača bi to uhvatilo svačije oko. To je usljed Bashovog uvida, njegovog otvorenog srca, njegovog naklonjenog viđenja, njegove meditativnosti. Meditacija je alhemija: ona može običan metal pretvoriti u zlato; ona može cvijet nazunia pretvoriti u lotos.

Kada pažljivo zagledam… A riječ pažljivo znači obazrivo, sa svjesnošću, brižljivo, meditativno, sa ljubavlju, brižno. Čovjek može da posmatra bez ikakve pažljivosti, on će tako propustiti čitavu stvar. Tu riječ pažljivo treba zapamtiti u svom njenom značenju ali korijen riječi znači mediativnost. A što znači kada nešto pogledate meditativno? To znači bez uma, gledanje bez uma, bez oblaka misli na nebu vaše svijesti, bez sjećanja da tu prolaze, bez želja… baš ništa, potpuna prznina.

Kada sa takvim ne-umom pogledate, čak i cvijet nazunia će vas prenijeti u drugi svijet. To će postati lotos raja, to više nije dio ovog svijeta; neobično se našlo u nečemu sasvim običnom. A to je put Bude: pronaći neobično u običnom, pronaći sve u ovom trenutku, pronaći cjelinu u ovome – a to Buda naziva tathata.

Bashov haiku je haiku tathata: tu nazuniu pogledajte sa ljubavlju, sa brižnim srcem, sa nezamračenom sviješću, u stanju ne-uma... i čovjek biva iznenađen, čovjek biva ispunjen poštovanjem. Veliko čudo se ukazuje. Kako je to moguće? Ta nazunia – ako je to moguće sa nazuniom, to je onda moguće sa svime. Ako nazunia može biti tako lijepa, Basho može biti probuđen. Ako nazunia može sadržati takvu poetiku, tada svaki kamen može postati propovijed.

Kada pažljivo zagledam, vidim da nazunia cvjeta uz ogradu! Ah! .... ja sam iznenađen. Ja sam zanijemio. Ne mogu ništa reći o toj ljepoti – mogu samo naslutiti.

Haiku je jednostavno samo aluzija. Poezija opisuje, haiku samo ukazuje, i to na veoma posredan način.

*

Uko zapisa:

SMIRIVANJE TREPERENJA

ZVIJEZDA –

NOĆNA KIŠA.

(Uko) Mora da je sjedio u svojoj maloj kolibi i gledao treperenje zvijezda, i onda iznenada … noćna kiša je smirila sva treperenja zvijezda. Zašto je to zapisao?

U tome se sadrži sav manifest zena. Zvijezde su tu, one sijaju; kiša dolazi, oblaci dolaze i zvijezde nestaju, ali i dalje postoje. Oblaci ili kiša ih ne mogu odnijeti.

Vaša budnost je upravo vaše unutrašnje treperenje, vaš unutrašnji sjaj. Kiša i oblaci nadolaze, ali sve to prolazi: vaša nutrina ostaje netaknuta. Vaš sjaj nije sjaj zvijezda koji se može ugasiti ili odnijeti čak ni na trenutak. Vaš sjaj i vaša smirenost su veoma duboko ukorijenjeni u vama tako da se ne mogu izbjeći.

Vi izbjegavate svoje budastvo, svi su pokušavali da to izbjegnu, ali nećete uspjeti u tome – obećavam vam. Prije ili kasnije ćete se umoriti od skrivanja, od bježanja od sebe. Prije ili kasnije ćete sjesti u

 

*

 

PLANINE ZELENILA,

PLANINE PLAVETNILA SE IZDIŽU:

MOJA ZAHVALNOST SE IZLIVA

I PUNI MOJE OČI.

*

Ikkyu zapisa:

 

BILO DA UZDIGNEM OVU PORUKU

ILI DA JE UNIZIM,

SVE POD NEBESIMA

JE CARSKO DJELO.

JA POZDRAVLJAM I KAŽEM:

“NEKA TAKO BUDE… NEKA TAKO BUDE.”

 

Ovo je još jedan opis potpunog prepuštanja egzistenciji, još jedan opis opuštanja, još jedan opis ovoga, sadašnjosti, trenutačnosti.

On kaže: “Bilo da uzdignem ovu poruku ili da je unizim, sve pod nebesima je carsko djelo. Ja pozdravljam i kažem: “ “Neka tako bude… neka tako bude.” “

Bilo što da se dogodi, moja konačna odluka, moja potpuna saglasnost je da je to dobro. Zato neka tako bude.

Možda će vam nekada izgledati da je nešto krenulo naopako – ali ipak je Ikkyu u pravu. Mnogo puta blaženstvo biva skriveno, a oni koji su spremni da čak i nesreću prihvate radosno, oni će tugu preobraziti u radost. Samo prihvatajući to, bez ikakvog odupiranja, je način da se to pretvori u divno osjećanje. Zato neka tako bude.

Bilo što da se dogodi nemojte gunđati, nemojte optuživati egzistenciju za to. To je najčistija poruka zena.

*

Zen pjesnik:

VJETAR SE SMIRUJE,

CVJETOVI I DALJE OPADAJU;

PTICE PJEVAJU,

TIŠINA PLANINE SE POJAČAVA.

Ovo su stvarna iskustva meditacije koja su se sažela u haiku. To mora da je bio veoma meditativan čovjek… sjedeći u tišini podno planine i gledajući što se događa. Meditacija, u suštini, znači postati posmatrač sa brda.

 

 

 

*

Basho zapisa:

ŠEVA PJEVA

TOKOM CIJELOG DANA,

I DAN JOJ NIJE DOVOLJAN.

On kaže da vi radite čitavog dana, tokom čitavog vašeg života, a da usljed toga rada nikada ne spoznate sjaj svog bića – zbog svih tih vaših takozvanih svjetovnih aktivnosti – koje vam uzimaju svo vaše vrijeme.

Život je tako kratak, sedamdeset godina prođe tako brzo,… Vi čak ni ne znate kada je vaše djetinjstvo postalo mladost, ne znate kada je vaša mladost nestala i kada ste postali stari, vi ne znate da se neprestano krećete ka grobu. Štogod da radite smrt je sve bliža.

 

*

Ikkyu zapisa:

MENE VEĆ ODAVNO,

U PRIRODI NE POSTOJI:

NEMA ODREDIŠTA, NEMA VRIJEDNOSTI.

On vam je dao pravi manifest zena. MENE VEĆ ODAVNO, U PRIRODI… Ja sam nestao u prirodi, ja ne znam kada, ja ne vodim dnevnik i ne sjećam se da sam bilo kada bio neko.

MENE VEĆ ODAVNO, U PRIRODI NE POSTOJI: Ja ne nalazim sebe, ja nalazim samo prirodu. Nema odredišta jer konačno odredište bi značilo smrt.

Život se nastavlja iznova i iznova. Ne postoji konačnog odredišta da se ide ka njemu. Samo postoji hodočašće, samo putovanje je život, ne dolazeći do neke tačke, do nekog cilja – samo plesanje i bitisanje na hodočašću, radosno kretanje bez brige o nekom odredištu.

 

*

ZAHVATITE VODU,

I MJESEC JE U VAŠIM RUKAMA;

DODIRNITE CVIJEĆE,

I VAŠA ODORA ĆE MIRISATI NJIME.

Ovo je nešto predivno. Zen govori jezikom poezije. To što je pjesnik pokušao da kaže je da ako se približite nekom probuđenom biću – znali to ili ne – miris probuđene osobe i njeno prisustvo će uhvati vaše biće.

To je bila uobičajena praksa u zenu da su tragaoci neprestano išli od jednog do drugog majstora sve do trenutka dok ne bi pronašli čovjeka čije samo prisustvo bi ih ispunjavalo; u čijem prisustvu bi pale sve njihove maske i odbrane; u čijem prisustvu bi postali sasvim nagi, nanovo rođeni, čedni.

To bi bio znak da su pronašli svog Majstora.

 

 

*

 

Shiki zapisa:

 

PREDVEČERNJI MJESEC:

CVIJET ŠLJIVE POČINJE DA PADA

PREKO LAUTE.

 

Slike ovog haiku je vidjela duboka meditativna svijest. Ove slike ne znače ništa posebno, one ne predstavljaju neki smisao, one su samo likovni doživljaj.

 

 

*

JEDAN PUN MJESEC,

BEZBROJNE ZVIJEZDE –

NEBO JE TAMNO ZELENO.

 

Ovo nije obična poezija, ovo je ispoljavanje duboke meditacije. Noć, a posebno mjesečina, je smatrana veoma pogodnom za meditaciju. Sada čak i naučnici tvrde da mjesec ima određeni uticaj na um; zato što je većina ljudi koji su poludjeli, poludjeli su za vrjeme noći punog mjeseca – odatle je nastala riječ lunatik, ludak. To dolazi od riječi luna, mjesec. A druga riječ je mjesečar,…

Mnogo ljudi je počinilio samoubistvo za punog mjeseca, a mnogi ljudi su se i prosvijetlili za punog mjeseca. Nauka za to ima svoja objašnjenja…

Mjesec je zapravo dio planete zemlje. Prije oko četiri milijarde godina veliki komad se odvojio od zemlje. Svi naši veliki okeni su nastali usljed tog odvojenog dijela; duboke doline su ostale da se pune kišom, i tako su nastali okeani.

 

*

 

Hokushi zapisa:

 

MJESEC NAD BOROM;

JA GA OKAČIM – SKINEM GA

I SVAKI PUT GA ZAGLEDAM.

 

Rekao sam vam da je mjesec jedan od najvećih simbola u zen školi tajni… vi ćete se mnogo puta susresti sa mjesecom iz različitih aspekata.

 

MJESEC NAD BOROM;

JA GA OKAČIM…

 

Pokušajte da shvatite tu poetiku.

 

JA GA OKAČIM – SKINEM GA

I SVAKI PUT GA ZAGLEDAM.

 

Svakako, vi ne možete mjesec okačiti i skinuti ga; ali to što možete uraditi, vi možete otvoriti i sklopiti oči. Kada zatvorite oči, vi tada odnosite mjesec. Kada otvorite oči, ponovo ga vraćate.

I svaki put kada ga zagledate – nikada do kraja ne ispunite žudnju, želju za ljepotom.

 

*

 

Basho zapisa:

 

STARI RIBNJAK.

ŽABA SKOČI -

DIVNA TIŠINA.

 

Basho je upravo sjedio tamo, i tako zapisao ovu malu pjesmu - sjedeći u tišini i ništa ne radeći.

Žaba skoči u stari ribnjak.

Kratak zvuk, a onda divna tišina.

Mi smo kratki zvuci u velikoj i divnoj tišini. Između nas i univerzuma ne postoji veća razlika nego što je između zvuka i tišine.

U svakom hramu na Istoku se koriste različita zvona. Čak i danas se koriste bez nekog razumijevanja. Svrha zvona je da vam predaju poruku – vi zazvonite zvonom, i zvuk se odnikuda javi. On odjekne u praznom hramu, stvori se eho, i svaki naredni eho biva sve tiši i tiši, i na kraju iščezne.

Naše bitisanje nije ništa drugo do zvuk u jednom ogromnom okeanu tišine.

*

 

Ikkyu zapisa:

 

KADA POSJEČETE DRVO TREŠNJE

I POGLEDATE,

TU NEMA NIKAKVIH CVJETOVA;

CVJETOVE DONOSI PROLJEĆNI VJETAR.

 

ČAK I AKO BEZGRANIČNO LEBDITE,

ČAK I IZA OBLAKA,

SAMO SE NE OSLANJAJTE

NA UČENJA GAUTAME.

 

Ikkyu kaže dvije stvari: jedna, vi ne možete donijeti cvjetove, oni će doći u svoje vrijeme. Vi treba da čekate, treba da budete strpljivi. Vi ne možete pitati: „Zašto trešnjini cvjetovi ne dolaze?“

Drvo je tu, vi ga zalivate... Vi čak možete, kaže Ikkyu, posjeći trešnjino drvo i pogledati unutra gdje su sakriveni cvjetovi. Tu nema nikakvih cvjetova. Cvjetove donosi proljećni vjetar. Neka dođe proljeće, neka pravi trenutak, i klima, i pravi vjetar dođe do trešnjinog drveta. Ono će iznenada procvjetati, buknuće u beskrajnoj ljepoti.

Trešnjino drvo čeka; ono se ne žuri, ono ne juri negdje da uhvati proljeće. Ono samo čeka u tišini, radosno. Proljeće će doći; možda dan ili dva kasnije, što je to važno? Ono je uvijek dolazilo.

Druga stvar o kojoj Ikkyu govori: ČAK I AKO BEZGRANIČNO LEBDITE, ČAK I IZA OBLAKA, SAMO SE NE OSLANJAJTE NA UČENJA GAUTAME. To može reći samo zen majstor o svom začetniku: „Nemojte se oslanjati na učenja Gautama Bude“ – jer su ta njegova učenja bila u drugačijem okruženju. On je govorio drugačijim ljudima. Vi možda uopšte nijeste takvi ljudi, a i vrijeme se promijenilo; ta učenja možda više nijesu prikladana. Samo se oslanjajte na vlastitu svijest. Čak ni Gautamina svijest više nije pouzdana.

On ne kaže da je Gautama pogrešan; on samo kaže da je Gautama djelovao u prilikama prije hiljadu i pet stotina godina.

 

*

Ho-o zapisa:

SUNCE SE RASIPA

OGLEDANO U KUGLI KIŠE,

UKAZANO NA JEDAN TREN -

NIKADA PONOVO TAKVO.

Sunce se rasipa ogledano u kugli kiše, ukazano na jedan tren – i nikada ponovo takvo. On govori o dugi a da joj ne pominje ime.

Da li ste ikada vidjeli istu dugu? Takav je i naš takozvani svjetovni život: samo duge; od iste građe su napravljeni i snovi. Nema potrebe odbacivati duge – uživajte u njima. Ali savršeno dobro znajte da je to trenutačni fenomen.

 

*

Bašo zapisa:

ZIMSKA SJETA.

U SVIJETU JEDNE BOJE –

ZVUK VJETRA.

Zimska sjeta. U svijetu jedne boje – zvuk vjetra. Ali ipak je nešto veoma živo – zvuk vjetra.

Čak i u jesen, kada šuma postane puna suvog lišća, i kada drveće stoji golo naspram neba, sve izgleda nalik groblju, ali ipak postoji nešto živo. Kada dune vjetar čak i mrtvo lišće stvara muziku... čak i mrtvo lišće počne da pleše.

Oni koji to mogu shvatiti, oni koji to mogu osjetiti će biti neizmjerno zadivljeni ljepotom suvog lišća. Oni će takođe biti u mogućnosti da vide ljepotu golog drveća bez ijednog lista naspram neba. To golo drveće ima ljepotu, takođe; samo vi treba da imate oči da to vidite. Tada ćete u svemu naći život, ljubav i smijeh.

*

SASVIM ODMORAN,

JA OTVORIH OČI –

PROLJEĆE:

Ovaj predivan haiku mnogo govori a da ništa ne kaže.

SASVIM ODMORAN – krajnje opušten,

JA OTVORIH OČI – i, Bože moj! Proljeće je svuda došlo.

Proljeće dolazi sa vašim opuštanjem – a on govori o unitrašnjem proljeću. Hiljade cvjetova iznenda počinju da cvjetaju. Vi ste ispunjeni mirisom onostranog. Ali budite opušteni. A kada ste krajnje

opušteni, u toj smirenosti postajete svjedok, a proljeće je uvijek prisutno, spremno da vas okruži sa svih strana.

 

*Buson zapisa:

PROCVJETALA KRUŠKA –

A ŽENA NA MJESEČINI

ČITA PISMO NEKO.

Ti mali haiku nijesu obična poezija. Oni jednostavno slikaju neku malu scenu koja je unijela iskustvo ljepote, istine i ljubavi u srce pjesnika.

PROCVJETALA KRUŠKA –

A ŽENA NA MJESEČINI

ČITA PISMO NEKO.

…. i obilje tišine.

*Haiku:

NE MOGU URADITI NIŠTA;

MOJ ŽIVOT PROTIVRJEČNOSTI,

ODUVAN JE VJETROM.

Zapravo, svako ko je spoznao svoju najdublju tišinu će se složiti sa ovim pjesnikom koji kaže: “Ja ne mogu uraditi ništa; što se dogodi, dogodilo se. Ja sam samo posmatrač.”

… MOJ ŽIVOT PROTIVRJEČNOSTI,

ODUVAN JE VJETROM.

“ Ja ne mogu ništa da učinim. Nekada sam oduvan ka sjeveru, nekada ka jugu. Sve je protivrječno; ja sam samo posmatrač svega toga.”

Biti samo posmatrač a ne činilac, to je stvarna suština meditacije.

 

*Moritaka zapisa:

 

JUTARNJA SLAVA!

TAKO BI DANAS MOGLA

DA IZGLEDA MOJA ŽIVOTNA PRIČA.

 

Jutarnja slava je jedan od najljepših cvjetova – posebno na Dalekom Istoku. A Moritake, prosvijetljeni majstor, kaže:

“Jutarnja slava… se otvara kada sunce izađe, kada ptice počnu da pjevaju, kada je čitava atmosfera osvježena jutarnjim lahorom. A Jutarnja slava ima predivan miris.”

 

TAKO BI DANAS MOGLA

DA IZGLEDA MOJA ŽIVOTNA PRIČA.

 

Moritaka kaže: “Mračna noć moje duše je okončana. Zora za kojom sam tragao milionima života je konačno stigla. Sunce sija i Jutarnja slava se iznenda otvara i šalje svoj miris lahoru da ga odnese što je dalje moguće.

“Izgleda mi”, kaže Moritaka, “da je to čitava moja životna priča. Moje biće je takođe dospjelo do cvjetanja, a u mom najdubljem središtu je sunce izašlo. Noć je prošla a dan buđenja je započeo. Ovaj dan buđenja i svjesnosti ne poznaje kraj.”

Zabilježeno je da je Gautama Buda rekao: “Noć nema početka, ona je vječna, a jutro nema kraja – i ono je vječno. Noć je prošlost koja je otišla, a jutro je nešto što polako dolazi, useljava se, smješta se zauvijek.”

 

* 

Bašo napisa:

 

UMIRUĆI CVRČAK –

KAKO JE PUNA ŽIVOTA

NJEGOVA PJESMA.

 

On umire… Umirući cvrčak – kako je puna života njegova pjesma.

Način kako probuđeno biće treba da živi: bujnim životom, isijavanjem bogatstva energije; a to je način kao probuđena osoba treba i da umre: i dalje isijavanjem i bujanjem svoje radosti, svog blaženstva, svoje ekstaze.

 

*Šoša napisa:

 

PROBUDITI SE, BITI ŽIV, U OVOM SVIJETU.

KAKVA SREĆA!

ZIMSKA KIŠA.

 

Baš iznenada u zimi, kada se ne očekuje, naiđe kišni oblak, i pljusak stvori mnoštvo duga.

Šoša kaže: „Probuditi se, biti živ, u ovom svijetu u kojem je sve smrtno – kakva sreća! Zimska kiša.!

Svakog jutra kada se probudite sjetite se toga.

 

* 

Ikju napisa:

 

U SLAMNATIM SANDALAMA,

ISCRPLJENIM NOGAMA I BEZ PRIJATELJA,

SAMO ŠTAP IDE SA MNOM

PRATEĆI MOJU PJESMU.

PTICA KUKAVICA KUKA

NA NJEN NAČIN:

TO JE PROLJEĆE U MOM SRCU.

 

On kaže: „Ja sam siromašan prosjak – u slamnatim sandalama. Imam samo sandale od slame – iscrpljenih nogu i bez prijatelja, samo štap ide sa mnom.“

Kakav je to štap? U zenu oni nazivaju svoju svijest pravim štapom. Samo štap ide sa mnom prateći moju pjesmu. Ptica kukavica kuka na njen način; to je proljeće u mom srcu.

Nije bitno da li posjedujete novac ili vlast, nije bitno da li ste neki kralj, to što je bitno je da li posjedujete štap svijesti – da vaše čitavo biće isijava iznutra, bez mraka. U tom trenutku to je proljeće za vas. Hiljade cvjetova će početi da cvjeta oko vas.

To je jedan od najvećih doprinosa zena: kada se neka osoba prosvijetli tada čitava egzistencija uživa u tome jer smo svi mi povezani, toliko povezani da kada se čak i samo jedna osoba prosvijetli, njeno prosvjetljenje je trenutak radosti za čitavu egzistenciju. I ne samo čovjek već se i drveće raduje, ptice pjevaju, čitavo nebo će biti ispunjeno ljubavlju prema njemu.

To počinje da obasipa i vas. Sasvim je jasno da kada vam se dogodi prosvjetljenje, vi postajete dobrodošli gost čitave tajnovite egzistencije. Vaše proljeće je stiglo.

 

*Rjota napisa:

 

ONI NE RAZGOVARAJU.

POSJETILAC, DOMAĆIN,

I BIJELA HRIZANTEMA.

 

„Oni ne razgovaraju...“ Postoji mogućnost da ako se sretnu dvije osobe koje su veliki majstori – ne novi mladi cvjetovi, već zreli – da ne razgovaraju, nema riječi. Posjetilac je tu, domaćin je tu, ali nema gosta. Domaćin je posjetio drugog domaćina.

 

*Isa napisa:

 

POD TREŠNJINIM DRVETOM

NEMA

STRANACA.

 

Postoji vrhovno izražavanje. Kada se dva majstora sretnu ispod trešnjinog drveta, oni mogu da ne znaju ništa jedan o drugome, ali samo jedan zvuk „klika“ i oni više nijesu stranci. Oni znaju da su obojica povezani sa istim izvorištem.

 

*Zen pjesnik Ikju napisa:

 

KIŠA JE PADALA DO SUMRAKA,

JAUKALA JE NAD RIJEKOM KSIJANG.

IPAK JE PUTNIK BESKUĆNIK

PJEVAO IZ DUBINE SVOJE DUŠE.

OVO PLAVO MORE I PLAVO NEBO

SADRŽE SUŠTINU OTKUCAJA MOG SRCA.

 

Zen je religija ljepote. Vi znate opis Upanišada o najvišoj istini: satyam, shivam, sundram. Čovjek će naći vrhovno nalazeći istinu o svom biću, ili će to naći nalazeći božanstvenost svog bića, božanstvo, ili će doseći do vrhovnog nalazeći vječnu ljepotu svog bića.

Zen je religija ljepote. Čudna činjenica je da ako možete postići jedno, ona dva druga automatski slijede. Ako dosegnete do istine, do satyam, tada će shivam i sundram automatski slijediti. Oni su samo jedna stvar gledana sa tri stanovišta.

Pošto je ljepota srce zena, on je bio znatno kreativniji. On je stvorio veliku poeziju, veliko slikarstvo. On je preobrazio u meditaciju obične stvari kao što je gađanje strijelom ili mačevanje. To nije nekreativna religija; ona je stvorena i dodata ljepoti egzistencije.

 

*Zen majstor Dogen napisa:

 

STRAŠILO NA BRIJEGU.

PIRINČANO POLJE –

KAKO JE BEZBRIŽAN! KAKO JE KORISTAN!

 

Strašilo je lažni čovjek kojeg farmeri naprave tako da na bambusu stave glineni lonac kao da je to glava monaha savršeno obrijana. Potom ukrste još jedan bambusov štap i odjenju ga nekom odjećom. To im služi da plaše divje životinje.

 

*UOČITI SUNCE USRED KIŠE,

ZAHVATATI ČISTU VODU

IZ DUBINE VATRE.

 

Mi smo okruženi mnogim oblacima punim kiše. Prisjećati se sebe… ne gubiti se. “Zahvatati čistu vodu iz dubine vatre.” Nemoguće je ni pomisli da se može zahvatiti čista voda iz vatre. Ali iako je nemoguće, to može biti, to se događa. To je tajna egzistencije.

Ovdje se vatra pretvara u vodu. Ovdje ples kiše najavljuje sunce.U egzistenciji ne postoji suprotnosti, nema protivrječnosti. Sve se međusobno podržava.

 

* 

Jakuan napisa:

 

SAVRŠENA MELODIJA –

NALIK VJETRU MEĐU BOROVIMA UDALJENIH PADINA.

UM JE ISPRANO ČISTO NEBO: OSLUŠNITE TO IZVAN SEBE.

 

Majstor u jednom jednostavnom iskazu izgovara čitavu knjigu: “Savršena melodija – nalik vjetru među borovima udaljenih padina. Um je isprano čisto nebo: oslušnite to izvan sebe.”

 

*Jedno zen izražavanje:

 

BOLJE JE DA VIDITE LICE

NEGO DA ČUJETE IME.

 

Vi ste mnogo slušali o probuđenom, sada je vrijeme da mu vidite lice.

 

* 

KADA KAMENI ČOVJEK

KLIMNE GLAVOM –

DRVENI STUB ZAPLJEŠĆE RUKAMA.

 

Majstor koji je napisao ovaj haiku – njegovo ime nije poznato – ostao je sasvim nepoznat. On kaže: to što se događa u ovom svijetu je “kameni čovjek klima glavom” a “drveni stub zapješće rukama”. Niko nije svjestan. Sve se događa nesvjesno, skoro kao da smo somnabulisti, mjesečari. Ta situacija uspavanosti se može promijeniti samo ako unesemo malo svijesti, malo budnosti. Ja kažem “malo svijesti” samo da vas ne uplašim jer, zapravo, to malo svijesti nije baš malo.

Ako unesete i malo svjesnosti, malo obazrivosti, malo posmatranja, čitav okean će se sliti u vas. Samo dajte malo prolaza, i vi ćete nestati, a to što će ostati je istina, vječna istina.

 

* 

Ikju napisa:

 

ČOVJEKOV UM JE BEZ ZVUKA, BEZ MIRISA.

ONAJ KOJI ODGOVORI NA POZIV –

NIJE NIKO DRUGI DO LOPOV.

 

On kaže da kada ste veoma smireni ne postoji zvuk, nema mirisa, i ako vas neko upita: „Ko ste vi?“ – tada će samo tišina biti odgovor. Ako bilo što odgovorite: „Ja sam Bog, ja sam jedini Božji sin, ja sam mesija, ja sam Buda“ – vi tada nijeste ništa drugo do kradljivac. Vi ste te riječi posudili od drugih, iz knjiga, ali vi nijeste spoznali svog prvobitnog čovjeka.

 

* 

Jedan pjesnik napisa:

 

U PROLJEĆNJEM PEJZAŽU NEMA NI VEĆEG NI MANJEG;

PROCVJETALE GRANE PRIRODNO RASTU,

NEKE DUŽE, NEKE KRAĆE.

 

Pjesnik kaže da u prirodi nema raspoređivanja: nema podređenih, nema nadređenih. Oni koji su kraći ne osjećaju podređenost, oni koji su više izrasli ne osjećaju nadmoćnost.

Sve je prihvaćeno u svojoj osobenosti. Prvobitan čovjek, kada ga jednom pronađete u sebi, ne razmišlja u terminima gradacije; vi nećete razmišljati o tome ko je veći a ko je manji.

 

* 

Jedan zen pjesnik napisa:

 

GDJE JE ODREĐENO

UZEJAMNO DJELOVANJE “JESTE” I “NIJE”,

TO ČAK NI MUDRACI NE MOGU ZNATI.

 

Vi postojite – ne u izrazu “jesam” i “nijesam”, već u ne-dvojnosti. Sve dvojnosti se mogu uočiti. A to što se može uočiti, to nijeste vi. Vi ste uvijek posmatrač. I zapamtite, vi ne možete posmatrati posmatrača. To je apsolutno nemoguće.

Ako vi posmatrate posmatrača, tada je jedan od vas upavo um – kojeg vi zovete posmatrač – a drugi je pravi posmatrač. Ali pravi posmatrač je vaše najviše biće. Vi ne možete otići dalje od toga, to je granica egzistencije.

 

GDJE JE ODREĐENO

UZEJAMNO DJELOVANJE “JESTE” I “NIJE”,

TO ČAK NI MUDRACI NE MOGU ZNATI.

 

Sada više nema ništa što treba znati. Posmatrajući u tišini, sve nestaje. Neizmjerna tišina otvara vrata. Nema ništa što treba znati. Znanje postaje apsolutno bezvrijedno. Vi, po prvi put, nalazite svoj dom. To je konačan odmor.

 

*Još jedan haiku:

 

USTA POŽELJEŠE DA GOVORE, ALI RIJEČI IŠČEZNUŠE;

SRCE POŽELJE DA SE UDRUŽI SA SOBOM,

ALI MISLI NESTADOŠE.

 

On je tačno opisao stanje meditacije. Ja ću to ponoviti kako biste zapamtili što je meditacija:

 

USTA POŽELJEŠE DA GOVORE, ALI RIJEČI IŠČEZNUŠE;

SRCE POŽELJE DA SE UDRUŽI SA SOBOM,

ALI MISLI NESTADOŠE

 

A kada ne ostane ništa, tu ste vi. U toj istinskoj ništavnosti se nalazi vaše biće.

 

* 

Šinšo haiku:

 

DA LI ČOVJEK TREBA DA BRINE O PROSVJETLJENJU?

NIJE BITNO KOJIM PUTEM PUTUJEM,

JA IDEM KUĆI.

 

To su lavovi koji ne brinu čak ni o prosvjetljenju? On kaže: “Da li čovjek zaista treba da brine o prosvjetljenju – da govori o tome, raspravlja o tome, čita o tome, sluša o tome…?

“Nije bitno kojim putem putujem…” To može biti dug put ili kratak put, za to može biti potrebno milioni života ili samo jedan jedini trenutak – jedno je sigurno: “Ja idem kući”.

Čovjek sa takvom određenošću će upravo ovog trena stići svom domu. On će postati prosvijetljen ali neće govoriti o tome. Ta vrsta prosvijetljene osobe se zove arhata. On je spoznao, ali je ostao miran; on je veoma tajanstveno ćutljiv.

 

 

* 

Bašo zapisa:

 

ZIMSKI VIHOR

NESTAO MEĐU BAMBUSE

I LEGAO DA SE SMIRI.

 

Što je ovaj naš takozvani život? “U zimskom vjetru nestaje među bambusove i leži da bi se smirio”.

Upravo jedna mala drama, tek samo mala igra, i vi odlazite. Naš takozvani život je tako trenutačan da čovjek ne treba da se veže za njega. Samo određeno djelovanje – samo pravilno djelovanje – može pronaći besmrtnost. Vječnost se nalazi skrivena iza svakog trenutka. Ali vi se možete površno kretati i nikada ne ući dublje u svoju svijest. Vi se milionima života možete kretati po površini nalik talasima.

To je samo jedno obično gubljenje ogromne svijesti koja može otvoriti sva vrata vaše originalnosti, vaše kreativnosti, vaše ljepote, vaše radosti. Svaki trenutak tako može postati trenutak plesa.

 

* 

Dogen napisa:

 

SVIJET?

KAPI MJESEČINE

STRESENE SA ŽDRALOVOG KLJUNA.

 

Samo posmatrač, sjedi u tišini, posmatra svijet... „Kapi mjesečine stresene sa ždralovog kljuna“ – ne raditi ništa, nigdje ne ići, samo u tišini... posmatrati čitavu dramu.

 

* 

Buson napisa:

 

JA ODLAZIM,

TI OSTAJEŠ –

DVIJE JESENI.

 

Što on želi reći ovim haiku? Jesen u Japanu je predivna; stoga ona uvijek ulazi u haiku. To je jedno od najljepših perioda u godini. Buson je zen majstor, probuđen, prosvijetljen. I kada on kaže: „Ja odlazim. Ja idem – ti ostaješ“, on to govori jeseni. Jesen prolazi, to skoro boli kada jesen prolazi. Zato on govori jeseni: „Ti ostaješ. Ja ću otići. I ja sam neka druga jesen; isto kao što si ti tako predivna, uzvišena, i ja sam takav. Umjesto tebe, ja ću otići, ti ostani.“

To pokazuje neizmjernu milostivost: „Zašto ti odlaziš kada sam ja spreman da odem umjesto tebe? Ljudi te vole, oni uživaju u tebi. Oni plešu kada jesen dođe. Nemoj remetiti njihovu radost. Ako je u pitanju odlazak, ja sam spreman da odem.“

JA ODLAZIM,

TI OSTAJEŠ –

DVIJE JESENI.

„Ti si jesen. I ja sam, takođe, jesen. Ti si procvjetala, ja sam, takođe, procvjetao. Zato nema problema, ja te mogu zamijeniti. Ti budi ovdje.“

To je isto kao kada govorite ruži koja treba da odbaci svoje lišće i da nestane. A vi osjetite ogromnu milostivost prema ruži, i kažete: „Ne odlazi. Ja mogu otići; ti ostani. Ljudi te veoma vole. Oni se raduju kada ti plešeš na vjetru, na kiši i na suncu. Svi te vole. A moje vrijeme je prošlo. Ja sam procvjetao, ja sam došao do mog najvišeg vrha. Nema više gdje da se ide. Ja sam došao do kraja puta. Ja mogu otići, ti ostani.“

Samo zen majstor može ostvariti ovakav dijalog jer on osjeća sklad sa egzistencijom. Nije bitno da li je to proljeće, jesen, ljeto ili zima. On sebe osjeća usklađenim sa univerzumom. I on želi da ostane ljudima sve što je lijepo da bi uživali u tome. On je spreman da ode, da nestane u ovaj ogroman okean egzistencije. Ovo je veoma očaravajući haiku.

JA ODLAZI, TI OSTAJEŠ – DVIJE JESENI.

Upravo kao što ti imaš predivnu atmosferu, i ja sam isto takav unutar sebe. Moja jesen je došla. Zato ja mogu otići. Nema potrebe da ti odeš. Ljudi te veoma mnogo vole.

 

* 

Činejo napisa:

 

IZNENADA SVJETLOST,

IZNENADA MRAK –

JA SAM SVITAC, TAKOĐE.

 

Vi ste vidjeli svica. On se kreće… kada otvori krila, vi vidite svjetlost, a kada sklopi krila, vi vidite mrak.

IZNENADA SVJETLOST,

IZNENADA MRAK –

JA SAM SVITAC, TAKOĐE.

Mora da je Činejo meditirao duboko u noć. Tišina noći i mnogi svici naokolo, nekada mrak, nekada svjetlost, nekada mrak, nekada svjetlost, i on iznenda postaje usklađen sa svicima, pa kaže: “JA SAM SVITAC, TAKOĐE. Nekada sam nesvjestan, nekada sam budan. Nekada je sve mrak, a nekada sve postaje svjetlost.”

 

*Bašo napisa:

 

KAKVA SREĆA,

PRELAZITI OVU LJETNJU RIJEKU,

SANDALAMA U RUCI!

 

Čovjeku koji je prosvijetljen, sve za njega postaje misterija. Neka tako mala stvar! Vi biste rekli: „Što tu ima?“

KAKVA SREĆA,

PRELAZITI OVU LJETNJU RIJEKU,

SANDALAMA U RUCI!

Vi ćete reći: „U tome nema ničega. Sandale u ruci? Mora da je ljetnja rijeka postala veoma plitka. Zbog čega tu treba biti sretan?

Ali to je pravi smisao zena da nemate nikakav razlog da budete sretni; čak ni to, prelazeći ljetnju rijeku sa sandalama u ruci, kakva sreća!

 

*Buson napisa:

 

JA STARIM –

DRAGA PTICO, TI NESTAJEŠ

U JESENJI SUMRAK.

 

On govori: “Ja starim, i baš kao što draga ptica iščezava daleko u jesenji sumrak, vi je vidite neko vrijeme a onda nestaje u plavo nebo…” On kaže: “I ja starim, draga ptico, moj jesenji sumrak uskoro dolazi. I ja ću, takođe, iščeznuti u plavetnilu egzistencije.”

To su riječi nekoga ko zna.

 

 

*Isa napisa:

 

PERLE OD ROSE!

U SVAKOJ OD NJIH,

JA VIDIM MOJ DOM.

 

Ovi zen pjesnici su prevazišli svu poeziju svijeta jer je sva poezija proizvod uma; samo haiku dolazi iz ne-uma.

PERLE OD ROSE!

U SVAKOJ OD NJIH, JA VIDIM MOJ DOM.

A kada u svakoj kapi rose možete vidjeti svoj dom, kako možete biti neki stranac ili domaći? Vi jednostavno bivate sjedinjeni sa egzistencijom. Ova čitava egzistencija je duboko sjedinjena u središtu. Samo smo na periferiji različiti.

Vi nacrtate veliki krug. Na obodu kruga možete staviti tačke koje su udaljene. A onda iz svake tačke povucite liniju ka centru. Kako se te linije budu približavale središtu, vi ćete otkriti da se one približavaju jedna drugoj, takođe. A u središtu se sve linije susreću.

Zato kada kažem da idete prema vašem centru, ja vas ne šaljem samo ka vašem središtu, to je i središte čitave egzistencije. Tu se svi mi susrećemo, tu je samo jedna okeanska svijest.

 

 

*Ikju napisa:

 

TRAŽIŠ LI PUT BUDE CIJELE NOĆI,

TRAGAJUĆI, TI ĆEŠ UĆI

SAMO U SVOJ UM.

 

Vi možete tragati ne samo tokom jedne noći već tokom čitavog života, u nesvjesnosti i mraku, tražeći Budu. Vi ćete uvijek prekoračiti svoj um. Vi nećete pronaći Budu jer se Buda ne nalazi traganjem. Budu treba jednostavno prepoznati. Bez da ulažete ikakav napor u traganju i traženju, samo pogledajte unutar vas. Vi ste Buda. I nenadano, sve vaše akcije, vaši načini života, svo vaše djelovanje, sve će se promijeniti – iznenada. Sve će to nositi miris probuđenog, Bude.

 

*Drugi haiku:

 

KOLIKO GOD DA USIPAMO,

NIKADA GA PREPUNITI;

DA GA PRAZNIMO, NIKADA GA ISPRAZNITI;

ŠTAVIŠE, NE ZNAMO NI RAZLOG ZA TO –

TO SE NAZIVA SKRIVENA SVJETLOST.

 

Svjetlost unutar vas je savršena. Vi ne možete ništa iz nje uzeti, niti joj možete nešto dodati. To je savršen krug, to je savršeno otvoren lotos. Vi ne možete ništa uraditi sa njim; samo se možete radovati. Vi možete plesati, možete pjevati pjesmu slaveći lotos koji se rascvjetao u vama.

Posebno, ja želim da moji ljudi znaju da meditacija nije samo da budete smireni – to je samo jedan njen dio. Konačno, to treba da bude kreativno. I kada poezija proistekne iz vaše tišine ili kada proiziđe vašee slikarstvo, to ima miris koji nije od ovog svijeta.

 

*Etsujin napisa:

 

PADAJU

ALI MIRNOG SRCA –

MAKOVI.

 

Cvjetovi opadaju mirnog srca. Oni se čak i ne osvrću da pogledaju drvo na kojem su cvjetali, drvo koje je dugo bilo njihov dom, drvo koje ih je dugo hranilo. Sada se vraćaju zemlji odakle su došli.

Padaju ali sa mirnim srcem... Nema žalosti. Oni su uživali na suncu, oni su uživali na mjesecu, oni su uživali pod zvijezdama. Oni su plesali na vjetrovima, oni su plesali na rijeci, oni su plesali, slavili.

Što još čovjek treba? Došlo je vrijeme da se ide na vječni odmor. Zbog toga su njihova srca mirna, nema napetosti, nema patnje. Oni su živjeli potpuno, oni sada umiru sa plesom. Oni se veoma spokojno vraćaju zemlji u koju će ponovo nestati. Oni su došli iz zemlje, krug se zatvara, oni se vraćaju zemlji.

Upravo kao što cvjetovi rastu iz zemlje i vraćaju se zemlji na vječni počinak, vi dolazite iz egzistencije i vraćate se egzistenciji ukoliko imate smireno srce. Tako se više nećete ponovo vratiti u zatočeništvo vašeg tijela. Vi ćete se jednostavno vratiti nazad ka izvoru iz kog ste potekli, ka vječnom počinku.

 

 

 

* 

Zen pjesnik napisa:

 

U ŠUPLJOJ KOŠARI OD BAMBUSA

STAVIO SAM BIJELI MJESEC;

U ZDJELI OD BEZBRIŽNOSTI

SPREMIO SAM ČISTI LAHOR.

 

To su istinska čuda. Ona se dogode sama od sebe u tišini vašeg srca.

 

* 

Seigensai napisa:

 

OVA GRABEŽ, SVE JE PRAŠINA –

PROPOVJED ZA DANAS.

KOPNA, MORA.

PROBUĐENI, TI SAM HODAŠ ZEMLJOM.

 

Kada jednom shvatite sebe, sve je prašina. Onog trenutka kada shvatite sebe vi otkrijete da je vaša osama predivna, tako dragocjena da se ne gubite u svjetini i njenoj glupoj ideologiji. Po prvi put postajete individua sama po sebi; vi više nijeste hindus, muhamedanac ili hrišćanin. Vi jednostavno pripadate univerzumu. Vi ste univerzalni ljudi. To je najveće čudo.

 

* 

Još jedna zen poema od Nenšo:

 

SAMO PRAVO BUĐENJE DOVODI DO TOGA.

SAMO BUDALE TRAŽE SVETOST ZA NAGRADU.

DIŽUĆI RUKU,

KAMENI SVETIONIK NAJAVLJUJE SVITANJE.

OSMJEHUJUĆI SE, PRAZNINA KLIMA SVOJOM OGROMNOM GLAVOM.

 

To što je Nenšo kazao je: Zašto pokušavate da budete svetac? Zato što će svetac biti nagrađen u raju. Sve vaše vrline su samo nastojanje da stignete do raja gdje će vam biti obezbijeđena sva zadovoljstva. Zbog čega vaši sveci sebe muče? Nadaju se što budu više sebe mučili, to će biti bliže raju. A što raj omogućuje? Mlade gole žene, rijeke vina, nema rada; svakome se daje harfa… piju vino, imaju djevojke, sviraju na harfi, Aleluja! To se sve događa u raju.

Ja vam kažem da će vaši sveci izgledati veoma veselo. Ovdje oni samo muče sebe, postali su ružni, prljavi. A te djevojke u raju su od plastike jer one tamo vječno služe. Ja nijesam čuo da je neka od njih otišla u penziju. One su uvijek od šesnaest godina. Vrijeme prolazi ali one ne stare – samo plastika to može. Plastika nikada ne stari, nikada ne propada.

 

* 

Zen pjesnik napisa:

 

IMATI SUNCE I MJESEC U RUKAVU;

DRŽATI VASIONU

NA DLANU JEDNE RUKE.

 

I njegov haiku je zavšen. Samo se sjetite jedne ruke, samo zapamtite svoj rukav.

IMATI SUNCE I MJESEC U RUKAVU;

DRŽATI VASIONU

NA DLANU JEDNE RUKE.

Kada otvorite šaku da li imate čitavu vasionu na svom dlanu? Samo je ne zatvarajte. Zatvorena šaka je najsiromašnija; u njoj nema ništa.

Čudna je stvar da se svako dijete rađa sa zatvorenom šakom, a da svi umiru sa otvorenom šakom. Nijeste nikada čuli da je neko umro sa zatvorenim šakama jer trebate energiju da biste zatvorili šaku. Otvorena šaka ne treba energiju, ne treba napetost. Zatvorena šaka će se umoriti. Umirući čovjek nema snage da zatvori šaku.

 

 

 

* 

Haiku od Ikjua:

 

KADA DOĐEMO I VIDIMO,

I OVDJE JE KUĆA U PLAMENU –

ZAŠTO ONDA LJUDI KAŽU:

“DOBRO JE ŽIVJETI U NJOJ”?

 

 

On kaže: “Na pogrebu tijelo gori, a ljudi stoje oko pogrebne lomače, ali niko nije svjestan da ne gori samo to tijelo. To nije izuzetak, to je pravilo. I vaše tijelo će gorjeti na pogrebnoj lomači.”

Ova kuća nije vječna. Ova kuća koja je sačinjena od materije može propasti svakog trenutka. Zašto ljudi onda govore: “Dobro je živjeti u njoj… dobro je živjeti u ovom tijelu?” Zašto to ljudi govore kada tijelo nije ništa drugo do prevozno sredstvo koje vas nosi od kolijevke do groba?

Nije dobro živjeti u tijelu. Budite u tijelu ali budite svjedok kako biste znali: “To nijesam ja” – to je samo jedno veliko iskustvo. Vi odbacujete tijelo čak i dok ste živi; vi odbacujete um čak i dok ste živi. Zato kada smrt dođe, ona ništa ne može uzeti od vas, vi ste odbacili sve što se može uzeti, i tako ste spasili vječnost koju smrt ne može dotaći.

To je sasvim neophodno za svaku inteligentnu osobu: prije no što smrt dođe, njoj će biti sasvim jasno da ona nije tijelo i da nije um; ona je samo čista svijest.

 

 

 

 

 

* 

Haiku od Hokušija:

 

MJESEC IZNAD BORA;

POSTAVIM GA DA VISI - SKINEM GA

I UVIJEK GA VIDIM.

 

Govorio sam vam da je mjesec jedan od najvećih simbola u školi tajni o zenu... vi ćete se mnogo puta susresti sa njim u različitim okolnostima.

 

MJESEC IZNAD BORA;

POSTAVIM GA DA VISI...

 

Pokušajte da shvatite tu poetiku.

 

POSTAVIM GA DA VISI - SKINEM GA

I UVIJEK GA VIDIM.

 

Sasvim je sigurno da ne možete postaviti mjesec da visi, a potom ga skinuti; ali što možete da uradite. Vi možete da otvorite oči, a potom ih sklopiti. Kada sklopite oči, vi ste skinuli mjesec. Kada otvorite oči, vi ponovo donosite mjesec. I uvijek ga vidite - nikada ne utolite žudnju, čežnju za ljepotom.

 

 

 

 

* 

Haiku od Rjokana:

 

LOPOV

JE OSTAVIO

MJESEC U PROZORU.

 

Ovo je Rjokan napisao upravo pošto je lopov otišao. Cijela priča je divna.

Jedne noći je lopov ušao u Rjokanovu malu kolibu. Rjokan je imao samo jedno ćebe koje je koristio i danju i noći da se pokrije. To je bila njegova jedina imovina.

On je ležao na podu ali nije spavao. Otvorio je oči I video da je lopov ušao u kolibu. On je osjetio veliku samilost prema njemu jer je znao da u kolibi nema ništa. ‘ “Da me je jadnik ranije obavijestio da će doći, ja bih isprosio nešto u komšiluku za njega I ostavio da ima što da ukrade. Ali što sada mogu da uradim?”

Vidjevši da tu nema ništa, da je ušao u monahovu kolibu, lopov je krenuo da izađe napolje. Rjokan nije mogao da se uzdrži. On je lopovu ponudio svoje ćebe. Lopov je rekao: “Što radiš? Ostaćeš nag. Noć je veoma hladna!”

On mu odgovori: „Ne brini za mene. Nemoj otići praznih ruku. Ja uživam u oveme, ti si mi omogućio da se osjetim bogatim čovjekom. Lopovi obično ulaze u palate kraljeva. Tvojim ulaskom ovdje, moja koliba je postala palata, i ja sam postao kralj. Ti si me obradovao tim darom.“

Čak se i lopov postiđeo i rekao: „Ne, ja ne mogu primiti taj poklon jer ti nemaš ništa. Kako ćeš provesti noć? Veoma je hladno, a biće još hladnije!“

Rjokan mu reče sa suzama u očima: „Ti si me ponovo podsjetio na moje siromaštvo. Kada bih bio u mogućnosti, ja bih skinuo pun mjesec i da ti ga.“

 

 

 

 

* 

Haiku od Hoitsu:

 

BUDA:

TREŠNJINI CVJETOVI

NA MJESEČINI.

 

Tako jednostavno. Baš predivno.

BUDA:

TREŠNJINI CVJETOVI

NA MJESEČINI.

 

 

 

* 

Haiku od Rjota:

 

TAKO SJAJNA MJESEČINA:

AKO SE IKADA PONOVO RODIM –

BOR NA VRHU BRDA!

 

Ukoliko se ponovo bude rodio, on priželjkuje, on bi želio da bude bor na vrhu brda. Tako predivan mjesec koji visi iznad bora na vrhu brda…

Ti ljudi nijesu obični pjesnici. Oni izražavaju jednu autentičnu težnju da budu prirodni, smireni, tihi… BOR NA VRHU BRDA! Jer izgleda da su ljudi sasvim poluđeli.

 

 

 

* 

Još jedan haiku:

 

TRAGAJUĆI ZA NJIM,

ODUZELO MI JE SNAGU.

JEDNE NOĆI SAM UPRO

MOJ KAŽIPRST –

NIKADA TAKAV MJESEC!

 

Ti ljudi su prirodni pjesnici. Oni su odbacili svaku ideologiju. Oni su počeli da ostvaruju odnose sa borovima, oblacima i sa munjama; sa brdima, sa rijekama, sa okeanima. Oni su iskočili iz svijeta ljudi koji je sasvim lažan, i ponovo pronašli korijene sa prirodom.

To je, po mom viđenju, jedina religija na svijetu koja zaslužuje da se nazove religijom. Sve druge religije su samo iskorišćavanje čovjeka i njegovog traganja za sobom. One su odstupanje, odvraćanje. One vas udaljavaju od sebe, one vas ne vode ka vašem domu.

 

 

 

* 

PRATILAC POMAHNITALOG VJETRA:

NA NEBU,

USAMLJEN MJESEC.

 

Ovo je slikoviti haiku. Sjedeći u tišini, meditant otvori oči i ugleda na nebu pratioca pomahnitalog vjetra: usamljeni mjesec. Ali mjesec se ne pomiče, ne trepće usljed pomahnitalog vjetra.

Ukoliko možete pronaći središte ciklona u sebi, pronašli ste i mjesec – nema vjetra, nema misli, nema emocija, ništa to ne uznemirava. To je neuznemireno.

 

 

 

* 

Haiku od Isa:

 

IZGUBLJEN U BAMBUSIMA,

ALI KADA MJESEC SIJA –

MOJA KUĆA.

 

Upravo fragmenti iskustva. Niko to neće nazvati velikom poezijom; one nijesu od iste kategorije. One imaju vlastitu kategoriju. To što on govori je: “U smirenoj meditaciji, ja vidim… IZGUBLJEN U BAMBUSIMA, ALI KADA MJESEC SIJA – MOJA KUĆA.”

Samo slika… i čovjek postaje ogledalo. Ovaj haiku je upravo ogledalo kuće, sakrivene u gustoj šumi bambusa; a mjesec dođe, i iznenada se osvijetli kuća koja je bila skrivena u mraku.

 

 

 

* 

Haiku od Bašoa:

 

OBLAK,

POKUŠAVA DA UVIJE MJESEČEVE ZRAKE,

MONSUNSKI PLJUSAK.

 

Uživajte u svemu – mjesec, oblak, monsunski pljusak – jer meditantu sve postaje tako božanstveno kao da je to ispoljavanje i ukazivanje samog prvobitnog ishodišta.

 

 

* 

Haiku od Čošua:

 

MJESEC NA VODI;

LOMLJEN I LOMLJEN IZNOVA,

IPAK JE I DALJE TU.

 

Skoro je nevjerovatno kako zen pjesnici iskazuju svoje misli. Nijedan drugi jezik nije u mogućnosti da se izdigne do tih visina.

Čošua kaže: MJESEC NA VODI; LOMLJEN I LOMLJEN IZNOVA,… jer uvijek kada dune vjetar, on podigne talase, i mjesec se razlomi na hiljade komada. Ali kada se ponovo jezero smiri, svi razbijeni komadi se ponovo sjedine. To je samo naizgled da je mjesec slomljen, mjesec se nikada ne može slomiti. Pošto mjesec nikada ne može biti slomljen, nije bitno što izgleda kao da se razbio u hiljadu komada.

Sva naša tijela, sve naše misli, svi naši životi nijesu ništa drugo do odsjaj pravog mjeseca … lomljenog hiljadu puta. Ipak je u najdubljoj suštini vašeg bića mjesec i dalje onako pun i savršen kao uvijek.

 

 

* 

Haiku od Isa:

 

 

NAJMLAĐI SLAVUJ

DA BI SE MOGAO RADOVATI

ZOVE SVOJE RODITELJE PLAŠLJIVIM GLASOM.

 

Dakle, ne treba da brinete o tome što je rečeno; te riječi su veoma opisne. Mora da je Isa bio u dubokoj meditaciji kada je čuo radosnog slavuja koji zove svoje roditelje plašljivim glasom.

On nije ništa rekao o slavuju, on je nešto rekao o svojoj tišini.

Kada ste u tišini, i kada kukavica sa bambusa počne da pjeva, to produbljuje vašu tišinu.

 

 

 

* 

Jedan drugi pjesnik:

 

BILO ŠTO DA OBUČEMO,

IZGLEDAMO PREDIVNO,

NA MJESEČINI.

 

 

Mjesec sve čini predivnim. U noći punog mjeseca, vi vidite ljepotu svuda oko vas, čak i na običnom drveću. Obično cvijeće sija svom ljepotom. Male barice odražavaju puni mjesec sa toliko dubine koliko i najveći okean.

Zato nije bitno kakvo tijelo imate; muško ili žensko, ptice ili životinje; da li ste siromah ili bogataš. U nekom tihom trenutku, samo pogledajte mjesec i bićete ispunjeni neizmjernom ljepotom. Ta ljepota se rađa u vašem najdubljem svijetu. Mjesec jednostavno to samo pojačava.

 

 

 

* 

Haiku od Sodoa:

 

POSLIJE GLEDANJA MJESECA

MOJA SJENKA IDE KUĆI

PORED MENE.

 

 

POSLIJE GLEDANJA MJESECA... Pun mjesec – to je postala tradicija u zenu. U noći punog mjeseca ljudi zena ne spavaju, oni odlaze u planine gdje mjesec stvara naizgled vodopade, kao da srebro teče; gdje mjesec stvara jedan čitav ambijent kao iz snova.

Sodo kaže: POSLIJE GLEDANJA MJESECA... To se zove gledanje mjeseca; a to je jedno ogromno estetsko iskustvo.

 

MOJA SJENKA IDE KUĆI

PORED MENE

Kakva tišina. Nikoga nema sa mnom, samo moja sjenka ide pored mene. Nakon gledanja tog divnog svijeta, kada uđete u svoj dom, niko neće biti uz vas, čak ni vaša sjenka. Vaša osama će biti potpuna.

Svaka meditacija je priprema za uživanje u osami koja je u našoj prirodi.

 

 

*

 

Isa piše:

 

JOŠ NIJE POSTAO BUDA,

OVAJ STARI BOR,

DOKONO SANJARI.

 

Po onima koji su probuđeni, sve je ispunjeno budastvom. Budastvo je suština prirode egzistencije.

Isa u haiku kaže:

 

JOŠ NIJE POSTAO BUDA,

OVAJ STARI BOR,...

Iako je star, on još nije postao probuđen.

DOKONO SANJARI.

On još sanjari. Jednog dana se može probuditi. To se može reći o svakome. Mi smo svi nesvjesni naše najviše stvarnosti, i mi sanjamo, mi samo spavamo, samo za nečim žudimo, mi težimo za ovim ili onim, ne znajući da je najveća riznica u našem buđenju.

Nema ničega višeg do postati Buda. Vi tako dosežete od najvišeg vrha svijesti.

Svijest je jedino blago.

 

 

* 

Zen pjesnik piše:

 

SA PROBUŠENOM MREŽOM – mreža sa rupama.

SA PROBUŠENOM MREŽOM

JA SAM UHVATIO

SVE LEPTIRE UNIVERZUMA.

 

On nije govorio o leptirima; niti je govorio o probušenoj mreži. On je govorio o vašem umu koji je zaista probušen – veoma mnogo rupa, veoma mnogo otvora, veoma mnogo zakrpa, veoma mnogo pukotina. Ali pjesnik kaže da ne budete zabrinuti:

SA PROBUŠENOM MREŽOM

JA SAM UHVATIO

SVE LEPTIRE UNIVERZUMA.

Samo upoznajte tajnu. A tajna je da odete iza probušene mreže. Budite gospodar svog uma. Tada ćete čak i sa probušenom mrežom moći da uhvatite sve leptire ovog svijeta. Sada vaš um ne hvata ništa. Kroz sve te rupe i otvore sve curi napolje. Da li ste primijetili da neprestano curite? Ja ne znam… ali sada ćete vidjeti.

Bašo kaže da sjedite u tišini… To je u redu, ali on ne zna da dok sjedite u tišini, ne znači da nužno i trava raste sama od sebe. Izgleda vjerovatnije da um curi sam od sebe. Bašovo iskustvo je veliko iskustvo, ali vi možete uraditi jedan jednostavan eksperiment. Samo sjedite u svojoj sobi i zatvorite oči, posmatrajte: misli naviru na sve moguće načine, sve curi.

Kada kažem da odete iza uma, ja mislim da odete iza svog tog curenja, propuštanja, i da pronađete nešto čvršće na što možete stati. Prije no što preduzmete skok, vi treba makar da nađete mjesto na koje ćete stati, sa kojeg možete skočiti u mrak, u nepoznatu teritoriju vlastitog bića.

Zabilježeno je da je Buda rekao da je sve što je veliko na početku gorko a na kraju veoma slatko – i obratno. To što je veoma slatko na početku, na primjer, medeni mjesec, je veoma gorko na kraju. Meditacija možda ulazi u mrak, nepoznatu teritoriju, ali ona završava u samo-osvjetljenju, u ogromnoj eksploziji svjetlosti. Kada se jednom ta eksplozija dogodi, vi zauvijek ostajete probuđeni; ne možete se vratiti. Um je iščezao, nestao je baš kao sjenka. Vi sada djelute iz ne-uma, a svako djelovanje iz ne-uma je dobro, je blaženstvo u svijetu.

 

 

* 

Token piše:

 

SEDAMDESET ŠEST GODINA,

NEROĐENI, NEUMRLI:

OBLACI SU SE RASPRŠILI,

MJESEC JE ZAPLOVIO.

 

Zen ima predivan način da iskaže stvari.

 

SEDAMDESET ŠEST GODINA,

NEROĐENI, NEUMRLI:

OBLACI SU SE RASPRŠILI,

MJESEC JE ZAPLOVIO.

 

On vam ukazuje na način vašeg kretanja. Oblaci su prisutni ali se mjesec ipak kreće. Kada jednom uhvatite mjesec, više nije bitno da li su oblaci prisutni ili nijesu – oni ne ostavljaju trag na mjesecu.

 

 

* 

Isa je napisao na dan smrti svog djeteta:

 

OVAJ SVIJET OD KAPI ROSE –

MOŽE BITI KAP ROSE,

A IPAK… A IPAK…

 

On je veoma volio svoje dijete – majka mu je umrla. On je volio svoje malo dijete, a i to dijete je umrlo, takođe. Na dan njegove smrti, on je napiao ovaj mali haiku… iako ne tako velik, ipak govori mnogo.

 

OVAJ SVIJET KAPI ROSE – MOŽE BITI KAP ROSE,..

 

Saglasni, ovo je kap rose – a posebno to malo dijete.

 

A IPAK… A IPAK…

 

Ipak se ljubav ukaže. Ipak se osjećaj rodi.

Zen nije protiv svijeta. Naprotiv, on čini da se vaša ljubav nalik kapi rose stopi sa okeanskom ljubavlju. On je u potpunosti za stvarnost – to nije bjekstvo. To je ogromno povlađivanje samim korijenima vašeg bića. Samo čovjek koji poznaje svoje korijene, samo on živi. Drugi se samo pretvaraju da žive; drugi su samo glumci koji igraju nečiju tuđu ulogu.

Čovjek koji je izvoran ne igra ničiju ulogu, on je svoj. Njegov autoritet ne dolazi od nikoga, on dolazi od samog univerzuma.

 

 

* 

Haiku od Isa:

 

OSLUŠNITE,

SVE SAME PRIZEMNE STVARI -

ZVONA PROLAZNOSTI.

 

Ništa ne treba raditi, samo osluškivati… sve se mijenja. U čemu je stvar? Stvar je u tome da se onaj koji osluškuje nikada ne mijenja; posmatrač je uvijek prisutan. To je jedina stalna stvar u egzistenciji.

 

OSLUŠNITE – ili osmotrite -

SVE SAME PRIZEMNE STVARI -

ZVONA PROLAZNOSTI.

 

Dakle, bilo koji student to moće navesti, u tome nema problema – riječi su veoma jednostavne. Ali Isa ZNA to.

 

 

* 

Sengai kaže:

 

ŠTO VI ISTIČETE?

PROŠLOST, SADAŠNJOST ILI BUDUĆNOST?

SVIJEĆA SE UGASILA,

DIJAMANT SE PRETVORIO U PEPEO.

 

On govori istu stvar: ŠTO VI ISTIČETE? Prošlost više ne postoji, budućnosti još nema, a ako nema prošlosti ni budućnosti, kako može biti ikakve sadašnjosti? Koje vrijeme… ŠTO VI ISTIČETE? Ne postoji ni um ni vrijeme. Kada iščeznu um i vrijeme, SVIJEĆA SE UGASILA. To je sasvim isto značenje riječi nirvana: SVIJEĆA SE UGASILA. Možete li tada naći plamičak svijeće? Čak ako je potražite u čitavom univerzumu nećete je naći. Ona se sjedinila sa univerzumom. Onog trenutka ka se svijeća uma, što je isto što i svijeća vremena, ugasi – potpuna tišina… Ništa se ne može naći osim ogromnog mira, osjećaj povratka domu…

 

 

* 

Šiki piše:

 

PONOĆNI ZVUK –

ODSKOČIO:

UVENULI CVIJET MJESECA.

 

Mora biti da je on tada meditirao. Ovaj haiku izražava određenu tišinu, zvuk proizišao iz tišine.

 

PONOĆNI ZVUK – ODSKOČIO: UVENULI CVIJET MJESECA.

 

Ovi haiku se ne mogu razumjeti na način kako mi shavatamo poeziju.

 

 

* 

Kikaku je napisao:

 

JESENJI PUNI MJESEC –

NA SLAMENOJ ASURI,

SJENKA BORA.

 

U određenoj tišini vi možete osjetiti sebe kao da ste dio svijeta… jesenji mjesec, slamena asura, sjenka bora. Uopšte nije bitno što je to, to je postal dio vas, vi ste postal dio toga.

 

 

*

 

Haiku od Bašo:

 

MJESEC NAD LJETINOM:

OKO RIBNJAKA LUTAM

I PROĐE NOĆ.

 

Da li ste ikada vidjeli kako noć prolazi? Samo neki ljudi bivaju svjesni stvari koje se događaju svakog dana. Da li ste ikada vidjeli kako veče dolazi? Ponoć i ta pjesma? Izlazak sunca i ta ljepota?

Mi se ponašamo skoro nalik slijepim ljudima. U ovako predivnom svijetu, mi živimo u malim baricama naše patnje. To je navika, i ako neko pokuša da vas izvuče odatle, vi se opirete. Vi ne želite da budete izvučeni iz vaše tuge, vaše patnje. Inače, svuda oko nas ima toliko mnogo radosti, vi samo treba da budete svjesni toga i da budete učesnici a ne gledaoci.

Filozofija je razmišljanje, zen je učestvovanje. Učestvovati u odlasku noći, učestvovati u dolasku večeri, učestvovanje u zvijezdama i sudjelovanje sa oblacima; učinite da vaš životni stil bude učestvovanje, i tada će cijela egzistencija postati radost, velika ekstaza. Vi ne možete ni usniti bolju egzistenciju.

 

 

* 

Haiku od Bašo:

 

UZ PLANINSKU STAZU

NEKAKO ME DIRNULA U SRCE:

DIVLJA LJUBIČICA.

 

Dakle, on je rekao više nego što bi mogao reći bilo koji učeni čovjek.

 

DIVLJA LJUBIČICA

NEKAKO ME DIRNULA U SRCE:

UZ PLANINSKU STAZU.

 

Čovjek tišine i razumijevanja, svjestan čovjek, razumije ljepotu bitisanja, čak i divlje ljubičice.

 

 

* 

Haiku od Kikaku:

 

MOŽE LI ON KOJI DONOSI CVJEĆE

VEČERAS

VIDJETI MJESEČINU.

 

To je zbog toga što jedno isto cvijeće na mjesečini ima drugačiji sjaj. U tišini noći punog mjeseca, ako neko donese čak i neko divlje cvijeće, ono će imati neizmjernu ljepotu. Ali ta ljepota i ta tišina nijesu za um da to shvati, one su za biće da to iskusi.

 

 

* 

Rjota piše:

 

KAO DA JE SAMO JEDAN

NEVJEROVATAN JE VEČERAS,

OVAJ MJESEC NAD LJETINOM.

 

On govori da postoji samo jedan buddha – tako tradicija kaže – ko može spasiti svijet.

 

KAO DA JE SAMO JEDAN

NEVJEROVATAN JE VEČERAS,

OVAJ MJESEC NAD LJETINOM.

 

U ljepoti tog mjeseca nad ljetinom, u tom mirnom nebu punom zvijezda, nevjerovatno je da je u čitavoj istoriji čovječanstva samo jedan čovjek postao buddha.

 

 

* 

Zen haiku:

 

SVAKI ČOVJEK POD SVOJIM NOGAMA

IMA DOVOLJNO ZEMLJE DA RADI ZAZEN.

 

Vi nigdje ne treba da idete. Gdje god da se nalazite, vi imate dovoljno zemlje pod vašim nogama, i možete postati prosvijetljeni.

Vi možete meditirati, to ne mora biti u nekom određenom svetom mjestu.

 

 

* 

Jedan drugi haiku:

 

SJENKA BAMBUSA JE PREKRILA STEPENIŠTE

ALI NIJE PODIGLA PRAŠINU:

MJESEČINA DUBOKO PRODIRE

DO DNA JEZERA

ALI NE OSTAVLJA TRAG NA VODI.

 

Govoreći o stvarima koje se ne mogu iskazati, zen ima tako jedinstven način da estetski ukaže na stvari da to izgleda nevjerovato. Majstor kaže: “SJENKA BAMBUSA… ne sami bambus jer je bambus nezgrapan i on će proizvesti mnogo buke.

 

SJENKA BAMBUSA JE PREKRILA STEPENIŠTE ALI NIJE PODIGLA PRAŠINU. To je naša stvarna situacija. U našoj najdubljoj svijesti nije podignuta prašina. Sve naše misli nijesu ništa drugo do sjenka bambusa.

MJESEČINA DUBOKO PRODIRE DO DNA JEZERA ALI NE OSTAVLJA TRAG NA VODI. Kada postanete svjesni, vi bivate iznenađeni… sva vaša djelovanja u prošlosti, vaše misli u prošlosti – ništa nije ostavilo trag. Probuđeni, vi postajete sasvim smireni kao da uopše nije bilo prošlosti. Upravo ujutro, kada se probudite, na dva ili tri minuta, vi se sjetite zadnjeg dijela vašeg sna. Vi ste sanjali tokom cijele noći, šest sati. Ako spavate osam sati, šest sati ćete sanjati. Ali kada se ujutro probudite, vi se sjećate samo zadnjeg sna, a i to samo kada ste u polusnu, i kada to možete osjetiti. Kada se uistinu probudite ne ostaje ni trag od vaših snova.

 

 

* 

Jedan drugi zen majstor:

 

AKO ŽELITE DA NAĐETE PUT

DO VRHA PLANINE, MORATE PITATI ČOVJEKA

KOJI JE IŠAO NAPRIJED I NAZAD PO NJEMU.

 

Čovjek koji se prosvijetlio je dospio do najvišeg vrha planine, a onda se vratio i postao običan čovjek. On zna da vrh postoji, a to je njegovo vlastito biće. Ako želite nekoga da pitate, pitajte čovjeka koji je bio na planini i koji se vratio. Ako je još na planini, vaše pitanje neće biti odgovoreno. Ako je i dalje na putu prema planini, sve što vam može reći će biti samo prazne riječi.

Vi treba da pronađete čovjeka koji je stigao do najvišeg vrha a potom se vratio da bude sa vama. Tada je on opušten, on nema napetosti, on je u domu. Pitajte takvu osobu, možda vam ona može pokazati put.

 

 

* 

Ni-butsu napisa:

 

ONAJ KOJI RASTE

RASTE SAM OD SEBE,

ONAJ KOJI PADA

PADA SAM OD SEBE.

JESENJA ROSA, PROLJEĆNI LAHOR –

NIŠTA NIJE MOGUĆE SPRIJEČITI.

 

ONAJ KOJI RASTE, RASTE SAM OD SEBE. To je spontano. ONAJ KOJI PADA, PADA SAM OD SEBE – i to je spontano. JESENJA ROSA, PROLJEĆNI LAHOR, NIŠTA NIJE MOGUĆE SPRIJEČITI. Vaša sloboda je potpuna. Vi samo treba da upoznate vaš najdublji centar, i iz njega tada postaje sve sponatano. Vaša ljubav, vaša radost, vaš ples, vaša pjesma – sve se rađa samo od sebe, i to tada ima svoju ljepotu. Sasvim dugačije... kada se poezija rodi iz tog prostora, to više nije vaša kompozicija.

 

 

* 

Bunan napisa:

 

OSTANITE PO STRANI,

SVIJET JE VAŠ –

BUDINO TIJELO.

 

Samo se sjetite da je buddha u vašem tijelu, i svijet će biti vaš. Vi ne treba da ga osvajate, on je već vaš. Ali otkrijte da je buddha u vašem tijelu. Tek samo nekoliko riječi, i čitava filozofija… OSTANITE PO STRANI… To je ono što mislim kada vam govorima da budete svjedoci.

Ostanite po strani, samo posmatrači sa brijega. OSTANITE PO STRANI, SVIJET JE VAŠ – BUDINO TIJELO.

To držanje po strani donosi dvije stvari. Jedna, buddha se iznutra budi,; a druga, novo gospodarenje cijelom egzistencijom. To nije političko, to je životno. Ono ne treba da ima bilo kakvu mapu, to nema granica.

Pronaći buddhu u sebi, pronašli ste gospodara.

 

 

* 

Haiku od Ekona:

 

RADOST UJUTRO,

SPAVANJE UVEČE,

ŠTO DRUGO ?

 

Ako možete osjetiti radost ujutro, ako možete osjetiti radost da ste živi, svaki dah postaje blaženstvo, jeste blaženstvo. Ako možete shvatiti spavanje kao veliki odmor i opuštanje uveče, što drugo biste željeli?

U vašem sagledavanju života, sve postaje radost, i sve ukazuje na isti mjesec, jednu istinu.

 

Copyright © Osho International Foundation.

Created by Rankolio.