UNIVERZITET U BANJALUCI PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET

STUDIJSKI PROGRAM EKOLOGIJA I ZAŠTITA ŽIVOTNE SREDINE

Seminarski rad iz predmeta Terestrična ekologija II

LEDENI SVIJET

Mentor: Student: Ass. Maja Manojlović Milenko Lazić

Banja Luka 2011.godine

2

Uvod

Za područja koja su tokom cijele godine pokrivena snijegom, ili imaju veoma kratka ljeta i niske srednje godišnje temperature predstavljaju posebne ekosisteme. Iako se prije mislilo da su ova područja oskudna ţ ivim svijetom, danas se zna da su se mnoge biljne i ţ ivotinjske vrste prilagodile ovakvim uslovima, te u njima opstaju. Ovakva područja se razlikuju od svih drugih na planeti Zemlji, jer njih prvenstveno odlikuju klimatski uslovi koji se od drugih uveliko razlikuju. Sjeverni i Juţ ni pol i njihova bliţ a okolina imaju posebne karakteristike i ova područja se smatraju pod ‘’ledenim svijetom’’. . U ovom radu su opisane karakteristike ovih hladnih područje, te njihov ţ ivi svijet i njihove prilagoĎenosti na ovakve uslove. Pored najpoznatijih ţ ivotinja koje nastanjuju ova područja spomenuti su i neki organizmi za koje se mislilo da ne bi mogli opstati, kao što su razne vrste riba, sisara, ptica, pa čak i neke vrste insekata, rakova te biljaka, uglavnom mahovina i lišajeva.

3

Polarna klima Polarna klima vlada u polarnim područjima, područjima izmeĎu polarnih krugova i polova. Karakteriše je odsutnost toplih ljeta (ni jedan mjesec nema prosječnu temperaturu iznad 10°C ili višu). Ljeti Sunce sija 24 sata dnevno (polarni dan), a zimi se gotovo uopšte ne pojavljuje (polarna noć).

Prema Kepenovoj klasifikaciji, polarna klima ima dva tipa:

EF - klima vječnog mraza; srednja temperatura najtoplijeg mjeseca jednaka ili niţ a od 0°C, sve srednje mjesečne temperature su ispod 0°C

ET - klima tundre; srednja temperatura najtoplijeg mjeseca izmeĎu 0°C i 10°C

Polarnu klimu odlikuje odsutnost drveća, a tlo moţ e biti pokriveno ledenjacima ili biti trajno smrznuto. Više od 20 % površine pokriveno je tundrama.

Na Zemlji je Antarktika jedini kontinent s predominantnom klimom vječnog mraza (EF - "vječni" ledeni pokrov). Osim nekih izolovanih dijelova obale, i Grenland ima klimu tipa EF. Neka obalna područja Antarktika i Grenlanda koja nisu prekrivena "vječnim ledom", imaju samo malo manje ekstremnu (ET) klimu tundre.

Veći dio kopnene mase Evroazije, od krajnjih sjeveroistočnih obala Skandinavije pa prema istoku sve do Beringovog prolaza, veliki dijelovi Sibira i sjeverni dio Islanda takoĎe imaju klimu tundre. Veliki dijelovi sjevera Kanade i Aljaske imaju klimu tundre, koja na krajnjem sjeveru Kanade prelazi u EF, klimu "vječnog leda".

Krajnji jugoistok Juţ ne Amerike (Ognjena zemlja) uz Drejkov prolaz i subantarktička ostrva kao Juţ na Šetlandska i Falklandska ostrva imaju ET ili tundra klimu s malim razlikama u temperaturi gdje ni jedan mjesec nije topliji od 10°C.

Slika br. 1 Ledenjak Huron na Antarktiku, zona polarne klime

4

Arktik Arktik je područje oko Sjevernog pola Zemlje. Jedan od uţ ih kriterijuma je taj koji u Arktik svrstava ono ozemlje i pomorje koje se nalazi unutar julske izoterme od 10°C. Arktik uključuje dijelove drţ ava Rusije i Kanade, zatim područja Aljaske, Grenlanda, Islanda, Laponije, Svalbarda te Arktički okean. . Arktik nije kontinent gledano po kriterijumu jedinstvenosti kopnene mase. Uprkos tome, nije rijetkost da ga se naziva "kontinentom". Tada se u njega ne svrstavaju područja sjevernoameričke, evropske i azijske glavne kontinentalne mase. Već su antički pomorci, Feničani koji su išli na daleka putovanja, znali da se visoko na sjeveru s one strane skandinavskih zemalja more pretvara u nešto neugodno: u vodenu površinu punu bijelih plovećih brda koja polako prelazi u čvrstu ledenu površinu. Taj su kraj svijeta smatrali rubom Zemlje. Na plovidbama prema sjeveru raniji pomorci drţ ali su se Sjevernjače - svijetle zvjezde u sazvjeţ Ďu Malog medvjeda. Grci su to sazvjeţ Ďe zvali Arktos, a zemlja Velikog medvjeda od tada se naziva Arktik. Arktik je golemi ravni ledeni brijeg koji se nalazi na Sjevernom ledenom moru. Konačni dokaz za to dala je američka atomska podmornica Nautilus 1958 god. koja je prvi put zaronila ispod Sjevernog pola. Pri tome je prevalila udaljenost od gotovo 3 hiljade kilometara. Arktički ledeni oklop iznad mora obuhvata oko 22 miliona kvadratnih kilometara. Arktičko područje čini ledom pokriveni morski bazen, koji je omeĎen rubom Sjeverne Amerike i Evroazije, te zaleĎenim ostrvima Kanadskog arhipelaga, Grenlanda, Svalbarda, Laponije i dijelom Island.

Slika br. 2 Arktik - crvena linija pokazuje julsku izotermu od 10°C

5

Sjeverni pol Pod Sjevernim polom se u svakodnevnom jeziku podrazumijeva najsjevernija tačka Zemlje, tj. sjeverni geografski pol. Osim toga, postoje i drugi polovi - magnetni sjeverni pol , geomagnetni sjeverni pol kao i sjeverni pol nepristupačnosti. . Trenutno, četiri različita sjeverna pola onako kako su definisani, nalaze se u Arktičkom okeanu (naziva se i Sjeverno polarno more) odnosno na njegovim ostrvima. S promjenom Zemljinog magnetnog polja mijenja se i poloţ aj magnetnog odnosno geomagnetnog sjevernog pola, što se tokom istorije Zemlje već više puta dogaĎalo. Sjeverni geografski pol je najsjevernija tačka Zemlje i kao pol se utvrĎuje rotiranjem Planete. On leţ i na zemljinoj osi i nalazi se na 90° sjeverne geografske širine . Na tom mjestu nema kopna, nego samo led i voda, a ispod njega je Sjeverno polarno more, odnosno Arktik dubok oko 4.087 m.

Grenland Grenland (grenlandski: Kalaallit Nunaat, danski: Grønland) je autonomna teritorija Danske. Arktičko ostrvo se nalazi u Sjevernoj Americi, i geografski i etnički; ali politički i istorijski Grenland je bliţ i Evropi. Atlanski okean se nalazi juţ no od Grenlanda, Arktički okean na sjeveru, Bafinov zaliv i Kanada na zapadu. Grenland je najveće ostrvo i najveća teritorija koja nije nezavisna. TakoĎe, na ostrvu se nalazi najveći nacionalni park na svijetu. Oko 81% površine je prekrivena ledom. Skoro svi stanovnici ţ ive u fjordovima na jugozapadu ostrva, koje ima blaţ u klimu.

Island

Island se nalazi u sjevernom Atlantskom okeanu, malo juţ nije od artičkog kruga, koji prolazi kroz malo ostrvo Grimsej uz sjevernu obalu Islanda, ali ne kroz sam Island.

Slika br.3 1: Geografski Sjeverni pol; 2: Magnetni Sjeverni pol; 3: Geomagnetski Sjeverni pol; 4: Sjeverni pol nepristupačnosti

Slika br.4 Položaj Grenlanda (zeleno)

6

Ostrvo je geološki vrlo aktivno. Ima više aktivnih vulkana, od kojih je najznačajniji Hekla. Oko 10% ostrva je pod ledom. Island je bogat gejzirima (gejzir je islandska riječ). Samo ostrvo ima mnogo fjordova duţ obale, gdje se nalazi i većina gradova, jer je unutrašnjost Islanda, hladna i negostoljubiva pustinja. Najznačajniji gradovi su Rejkjavík, gdje se nalazi nacionalni aerodrom, i Akurejri. Na ostrvu je Grímsej, unutar Arktičkog kruga se nalazi najsjevernije naseljeno mjesto Islanda. Za razliku od susjednog Grenlanda, Island se smatra dijelom Evrope, a ne Amerike. Island je 18. ostrvo po veličini na svijetu.

Laponija Laponija se nalazi u sjevernoj Evropi i uključuje sjeverne krajeve Skandinavije i poluostrvo Kola, u Rusiji. Arktička kultivirana područja Laponije uvrštena su u popis mjesta svjetske baštine u Evropi.

Površina Laponije se nalazi iznad artičkog kruga. Zapadni dijelovi obuhvataju fjordove, ledenjake i planine, najveći vrh je planina Kebnekaise (2.111 m) u Švedskoj. Prema istoku se pruţ aju ravnice, pašnjaci i jezera, na krajnjem istoku počinje teritorija tundre.

Svalbard Svalbard je ostrvska skupina u Arktičkom okeanu sjeverno od kopnene Evrope i na otprilike pola puta od Norveške do Sjevernog pola. Skupina ostrva je smještena od 74° do 81° sjeverno i 10° do 34° istočno, a ujedno je i najsjeverniji dio Kraljevstva Norveške. Svalbardski ugovor iz 1920. je potvrdio norvešku vlast nad ovim arhipelagom, a Svalbardskom uredbom iz 1925. Norveška je odlučila učiniti Svalbard dijelom kraljevstva, a ne zavisnom teritorijom. Vikinzi i Rusi mogli su otkriti Svalbard već u 12. vijeku, budući da u tradicionalnim norveškim zapisima postoji zemlja znana kao Svalbarði, što doslovno znači hladan rub. Ali prvo neosporivo otkriće je ono holanĎanina Viljema Barentsa koji je na ostrva stigao 1596. Od 1612. do 1720. blizina zapadne obale Spitsbergena bila je područje za lov na kitove u kojem su sudjelovali danski, engleski, francuski, holandski i norveški brodovi. Procjenjuje se da su samo holanĎani odnijeli 60.000 kitova iz svoje baze Smirenburg. Tamo je bilo i središte brojnih ekspedicija koje su istraţ ivale Arktik. Opseţ no geološko mapiranje arhipelagaa provele su ekipe iz Kembridţ a i ostalih univerziteta izmeĎu četrdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka, a uglavnom ih je vodio britanski geolog Brajan Harland.

Najveće ostrvo Svalbarda je Spitsbergen, čije ime na holandskom znači oštri vrhovi, a nekad se cijeli arhipelag nazivao tim nazivom dok se samo ostrvo nazivalo Vestspitsbergen. Ostrva koja

Slika br.5 Island

Slika br.6 Oblast Laponija

Slika br.7 Položaj arhipelaga Svalbard

7

čine Svalbard smještena su od 74° do 81° sjeverno i od 10° do 34° istočno. Skup ostrva ima površinu od 62.049 km², a dominiraju tri velika ostrva - Spitsbergen (39.000 km²), Nordaustlandet (14.600 km²) i Edgeøya (5.000 km²). Skoro 60% Svalbarda pokriveno je glečerima i snijegom, ali Sjevernoatlantska struja ublaţ uje arktičku klimu i odrţ ava okolne vode plovnima veći dio godine. Budući da je ostrvlje smješteno sjeverno od Arktičkog kruga u najvećem naselju Longjirbjenu od 20. aprila do 23. avgusta traje polarni dan dok je od 26. oktobra do 15. februara u toku polarna noć.

Na Svalbardu ţ ivi velik broj morskih ptica poput morskog papagaja, malog alka i troprstog galeba te ostalih morskih ptica kao što su arktička čigra i četiri vrste velikog grabljivog galeba. Svalbardski ptarmigan je jedina kopnena ptica koja je prisutna na ostrvlju tokom cijele godine, a samo dvije ptice pjevačice migriraju na ostrvlje tokom raznoţ avanja - snjeţ na strnadica i sjeverna bjelka. Na otočju ţ ive četiri vrste sisara - svalbardski poljski miš, arktička lisica, svalbardski sob i polarni medvjed. Budući da su polarni medvjedi veoma česti na ostrvu, svi ljudi moraju poduzeti mjere opreza kad se nalaze izvan naselja, što uključuje i nošenje puške. Ipak, zakon štiti polarne medvjede, braneći bilo kome da ih povrijedi ili smeta. Na Svalbardu se moţ e pronaći i velik broj raznolikih biljaka cvjetnica. Iako su vrlo male, te biljke koriste kratki period cijelodnevnog danjskog svjetla za cvjetanje.

Arktički okean Arktički okean, dubine do 5.449 m naziva se još i Sjeverno polarno more, Arktik ali i Arktičko sredozemno more. To je sa 12,26 miliona km² najmanji okean na Zemlji, a velikim dijelom je pokriven ledom. Arktički okean se nalazi na krajnjem sjeveru sjeverne polulopte i unutar njega se nalaze sva 4 pola sjeverne polulopte. Okruţ en je, uvijek prema jugu, s Azijom, Europom i Sjevernom Amerikom. Okruţ en je s više kontinenata i iako je, naučno gledano, jedan od 5 okeana na Zemlji, smatra ga se i interkontinentalnim sredozemnim morem. U Arktičkom okeanu odnosno na njegovom dnu nalaze se grebenovi, duboki bazeni i jedna morsko udubljenje . U grebenove spadaju Flečerov greben, Gakelski greben, Lomonosovljev-(Harisov)-prag, Istočnosibirski prag i Čukčenski prag. U Arktiku postoje tri duboka bazena: Evroazijski (u kojem je i udubina s najvećom dubinom Antarktika od 5.449 m) bazen, Kanadski bazen (s dubinom do 4.994 m) i Centralnoarktički bazen (s dubinom do 3.290 m).

Sibir Sibir je naziv za područje koje pokriva veći dio sjeverne Azije odnosno azijski dio Rusije. Čini oko polovinu ruske teritorije s povšinom od 9,6 miliona km², što ga čini većim od cijelih SAD. Prostire se oko 7.000 kilometara u smjeru istok-zapad od Urala sve do planina koje čine pacifičku vododjelnicu. Od sjevera prema jugu ima oko 3.500 kilometara od Arktičkog okeana (Sjeverno polarno more) pa do kazahstanskih planina i granica s Mongolijom i Narodnom Republikom Kinom. Najveće rijeke su Ob, koji odvodnjava ogromnu ravnicu istočno od Urala, Jenisej, Lena i Amur. Pored Irkutska nalazi se Bajkalsko jezero koje je najdublje slatkovodno jezero na Zemlji. U većem dijelu Sibira vlada izraţ ena kontinentalna klima: vruća ljeta (do +40°C) smjenjuju krajnje hladne zime (do -67°C). Zemlja često ostaje pod snijegom do 9 mjeseci. Krajolikom uglavnom dominiraju listopadne šume (tajge), dok u arktičkim područjima prevladava tundra, krajolik bez drveća. IzmeĎu toga se nalazi mješovito, prelazno područje. Na jugu tajga prelazi u stepu. U velikim dijelovima Sibira kao oblik tla prevladava permafrost

(trajno zaleĎeno tlo) .

8

Živi svijet Arktika Organizmi koji obitavaju u Arktiku su veoma prilagoĎeni uslovima koji vladaju tim područjem. Najviše vrsta organizama se u Arktiku nalaze uglavnom za vrijeme ljeta, dok su neki stanovnici stalni. Organizmi koji ţ ive na području Arktika, počevši od fito- i zooplanktona, raznih beskičmenjaka, riba, ptica pa sve do sisara kao što su kitovi, perajari, medvjedi, lisice i sitniji glodari su usko povezani lancima ishrane. Nedostatkom samo jedne karike u lancu. Čitav bi se system narušio. Većina organizama migrira u ove krajeve sezonski, uglavnom u vrijeme ljeta kada je biološka produkcija najveća. Već u proljeće fitoplankton, usljed povećane temperature i količine svjetlosti počinje sa intenzivnim razmnoţ avanjem. Za njim iz dubina na površinu izlazi i zooplankton koji se njime hrani. Zooplankton uglavnom čine sitni račići (kril), meduze, Polichaeta-e (crvi mnogočekinjaši) te larve bodljokoţ aca i riba. Krupniji organizmi kao što su ribe, ptice, neki kitovi hrane se zooplanktonom, nasuprot njih kao što su perajari i kitovi zubani hrane se krupnijom ribom, dok se kitovi zubani uglavnom hrane lignjama, meduzama te perajarima i pticama. Bentosni organizmi kao što su sunĎeri, korali, bodljokošci mekušci od ojih su najviše zastupljene školjke, koje predstavljaju hranu za pojedine perajare i kitove kao što je narval dok se sami organizmi sa dna hrane ostacima koji dospijevaju sa površine mora. Krajem ljeta fito- i zooplankton se povlači u dublje vode, a usljed toga se krupniji organizmi sele u toplija mora, sve do sledećeg proljeća, kada će čitav ciklus početi iznova. Od biljnih vrsta, osim algi koje se nalaze u moru, postoji i odreĎen broj kopnenih biljaka kao što su lišajevi, mahovine pa čak i neke cvjetnice. Biljne zajednice su veoma siromašne, tako da samo pojedine vrste sačinjavaju tundra. Od viših biljaka se uglavnom nalaze niske busenaste trave, dok drveća skoro da nema, a to su najčešče patuljaste vrbe koje mogu podnijeti veoma hladne zime.

Kril

Kril je norveška riječ koja bikvalno prevedena znači "hrana kitova". U uţ em smislu kril označava male rakolike ţ ivotinjice, plankton odnosno pobliţ e zooplankton iz reda Euphausiacea. Najpoznatija je vrsta antarktički kril (Euphausia superba). Pojavljuje se u divovskim jatima. Njegova se biomasa procjenjuje na 100-800 miliona tona, pa je prema tome vjerovatno najuspješnija ţ ivotinjska vrsta na Zemlji (za usporedbu, ukupna količina izlova ribe na svijetu iznosi oko 100 miliona tona). On predstavlja osnovu cijelog ekosistema antarktika i glavni izvor hrane kitova, tuljana, pingvina, lignji, albatrosa i drugih ptica. Kril naraste do 6 cm, teţ i 2 grama i vjerovatno moţ e doţ ivjeti oko 6 godina. Koţ a im je prozirna pa se nazire zeleni "ţ eludac", znak kako se hrani preteţ no fitoplanktonom i to dominantno algama kremenjašicama koje filtrira iz vode fascinirajućim korpicama za lov. Kril pretvara direktno primarni proizvod u relativno veliku ţ ivotinjicu. Kril takoĎer moţ e ţ eti fitoplankton direktno s donje strane ledenih santi. Na očima ima organe koji svjetlucaju ţ utozeleno svjetlo (bioluminiscencija) pa ih zato zovu još i svjetlucavi račići.

Slika br.8 Antarktički kril (Euphausia superba)

9

Ribe (haringe i bakalar)

Haringe (Clupeidae) su grupa mekoperki iz klase koštunjavih riba koje ţ ive uglavnom u morima i malog su ili srednjeg rasta. Tijelo im je pokriveno okruglastim krljuštima koje lako spadaju. Trbušna strana tijela je srebrnaste boje i duţ nje se pruţ a niz krljušti koje imaju oštar greben. Na toj strani tijela se dodiruju lijevi i desni škrţ ni poklopac. Imaju samo jedno leĎno peraje koje stoji nasuprot trbušnom, a repna peraja je duboko usječena. Ţive u jatima koja mogu imati velike razmjere na otvorenom moru i hrane se crvima, mekušcima i ikrom. Najpoznatija vrsta koja ţ ivi u sjevernim hladnim morima je Clupea harengus, koja moţ e dostići duţ inu do 30 cm.

Bakalar (Gadus morhua) je riba iz porodice Gadidae, jedna od najviše ekonomski ekploatisanih ribljih vrsta. SivosmeĎi je s tamnim pjegama i bijelim tstomakom, naraste do 150 cm. Obično ţ ivi u jatima. Ţivi u hladnim morima, naročito u sjevernom Atlantiku jer se hrani planktonom kril koji ţ ivi u hladnoj vodi. Postoje tri podvrste ove vrste: G. m. maris-albi, G. m. morhua i G. m. kildinensis. Bakalar je vrlo cijenjena riba koja se koristi u prehrani, pa njen izlov prekomjeran. Ulov bakalara svake godine raste te se njegova količina u moru smanjuje. Zbog toga su sve glasniji zahtjevi za ograničenjem njegova ulova.

Pored ovih postoji još mnogo vrsta od kojih su najpoznatije Antarctic notothenoides, Osmerus mordax, Blepsias cirrhosus (riba škorpija) i Pseudopleuronectes americanus. Ove ribe Posjeduju protein koji se nazivaju antifrizing protein, koji imaju ulogu da spriječe zaleĎivanje organizama, jer vode u kojima ţ ive mogu imati temperaturne vrijednosti ispod tačke smrzavanja. Ovi protein se nalaze u koţ i i stomaku riba oni ihibiraju stvaranje kristala leda u ćelijama koji moţ e dovesti do trajnih oštećenja i do ugibanja organizma.

Perajari

Perajari, ili kako ih zajedničkim imenom često nazivaju tuljani, (Pinnipedia) su skupina zvijeri (Carnivora) koja je prešla na ţ ivot u vodi. Naučno ime je izvedeno iz latinskog od pinna - "peraja" i pes - "noga". Pojedini naučnici tuljane svrstavaju u poseban red Pinnipedia, a ne kao grupu u okviru reda Carnivora. Tuljani su srednje do vrlo veliki sisari, dugi od 1,20 m pa čak do 6 m. Teţ ina im jako varira, ovisno o vrsti. Ţenke arktičkog morskog medvjeda su teške oko 25 kg, dok, na primjer, muţ jaci juţ nog morskog slona mogu biti i teţ i od 4 tone. Vrlo često se uočava upadljivi polni dimorfizam: muţ jaci morskih slonova mogu biti i do četiri puta teţ i od ţ enki. Tijela tuljana imaju oblik torpeda: glava je spljoštena i vrlo nejasno vratom odvojena od ostatka tijela, a rep postoji još samo u rudimentarnom obliku. Udovi su im do laktova odnosno do koljena uvučeni u tijelo, a slobodno pokretni i izvan tijela su samo podlaktice i potkoljenice. Te osobine smanjuju otpor vode i sluţ e kao prilagodba ţ ivotu u vodi. Jedini slatkovodni tuljan ţ ivi u Bajkalskom jezeru.

U odnosu na ţ ivotinje iz grupe zvijeri imaju drugačiju graĎu zubi. Nemaju zube derače, gotovo da nemaju očnjake i prilagoĎeni su načinu prehrane. Neki imaju sjekutiće i kutnjake prilagoĎene

Slika br.9 Haringa (Clupea harengus)

Slika br.10 Bakalar (Gadus moruha)

10

prehrani ribama, kod drugih su se preoblikovali u neku vrstu sita koji zadrţ avaju uz zatvorene vilice kril u usnoj šupljini dok istiskuju vodu, a kod morţ eva su se očnjaci oblikovali kao kljove. Ovisno o pripadnosti odreĎenoj porodici tuljana, imaju različito razvijene dijelove kičme. Ušati tuljani, kod kojih prednji udovi imaju središnju ulogu u kretanju, snaţ nije je razvijen vratni i prsni dio kičme. Za razliku od njih, pravi tuljani koji za kretanje koriste zadnje udove, imaju razvijeniji donji dio kičme. Sve četiri noge su im se tokom evolucije preoblikovale u peraje pri čemu su se zadnje noge povukle prema završetku tijela, a po pet izduţ enih i spljoštenih prstiju spojeni su plivaćim koţ icama. Još izraţ enija specijalizacija njihovih peraja nije se dogodila vjerojatno zbog potrebe povremenog kretanja kopnom.

Suprotno kitovima i sirenama ( morske krave) koji su potpuno prilagoĎeni ţ ivotu u vodi, perajari odnosno tuljani vode ţ ivot sličan vodozemcima. Parenje i podizanje mladunaca se odvija na kopnu. Iako tuljani mogu spavati i na površini vode, često se odmaraju na kopnu. Svi tuljani su mesoţ deri. Pri tome, velika većina vrsta se hrani ribama. No, neke vrste su razvile i drugačije prehrambene navike. Tako se tuljan rakojed hrani preteţ no krilom, morţ evi na morskom dnu traţ e puţ eve i školjke, morski slonovi love glavonošce, dok se morski leopardi preteţ no hrane pingvinima i manjim vrstama tuljana. Manju lovinu progutaju cijelu još pod vodom, dok veći plijen iznesu na površinu gdje onda odgrizaju pojedine dijelove. Mlade ţ ivotinje trebaju naročito hranjivu hranu, jer zbog još malog tijela imaju nepovoljan odnos izmeĎu zapremine i površine tijela, pa stoga imaju i veći gubitak temperature koji moraju nadoknaditi energijom iz hrane. Zdrave odrasle ţ ivotinje mogu, zbog sloja masnoće ispod koţ e, podnijeti i duţ a razdoblja bez hrane. Većina tuljana je vrlo društvena. Samotnjačke vrste, kao Rosov tuljan su izuzeci. Tuljani se okupljaju u kolonije, prije svega u razdoblju koćenja i podizanja mladih. Te kolonije mogu brojati od nekoliko (sivi tuljan) pa do više miliona jedinki (tuljani krznaši). Kao posljedica masovnog ubijanja tuljana tokom prošlih vijekova, izrazito velike kolonije su postale rijetke.Neprijatelji tuljana su prije svega morski psi i kitovi ubice. Populacija kitova ubica uz obale Patagonije specijalizovala se za lov na tuljane do te mjere, da u lovu na njih djelomično izlaze na obalu, kako bi ih ulovili. Na Arktiku je vaţ an neprijatelj tuljana bijeli medvjed, a na Antarktici je to morski leopard koji se, iako i sam iz skupine tuljana, specijalizirao za lov na manje vrste iste natporodice.

Tuljan mjehuraš

Tuljan mjehuraš (lat. Cystophora cristata) je arktički perajar koji ţ ivi samo u srednjem i zapadnom dijelu sjevernog Atlantskog oceana, s rasponom od Svalbarda na istoku do Zaliva sv. Lovrenca na zapadu. Naziv roda Crystophora na grčkom jeziku znači 'onaj koji ima mjehur', zbog čudnog napuhanog privjeska na nosu odraslih muţ jak. Zbog toga se i na srpskom jeziku naziva tuljan mjehuraš. Prehrana im se uglavnom svodi na dubokovodne ribe kao što su haringe, , bakalar, , iverak, a tu su još i lignje, hobotnica, škamp i dagnja. Kad traţ i hranu, roni do dubine od 100-600 metara, a u vodi moţ e ostati i do 15 minuta, ali naĎeni su i neki primjerci koji mogu roniti do 1000 metara čak i do sat vremea. Prirodni neprijatelji ovom tuljanu su polarni medvjed i orka.

Slika br.11 Tuljan mjehuras Slika br.12 Rasprostranjenost C.cristata

11

Morž

Morţ (lat. Odobenus rosmarus) je jedina danas ţ ivuća vrsta iz porodice Morţ eva (Odobenidae), Postoje dvije podvrste, i obje ţ ive isključivo na sjevernoj polulopti u hladnim arktičkim vodama. Podvrsta O. r. rosmarus ţ ivi uz arktičke obale Atlantika, i nešto krupnija O. r. divergens, pacifička podvrsta koja ţ ivi uz arktičke obale Tihog okeana. Morţ evi ţ ive uglavnom na santama leda koje plutaju Arktikom. Zimi se povlače juţ nije kako bi izbjegli potpuno zaleĎene površine, ali niti tada ne idu juţ nije od polarnih širina. Morţ evi se hrane pod vodom gdje mogu ostati i do 30 minuta. Ponekad love ribe, no ţ ive preteţ no od školjki, puţ eva, rakova, glavonoţ aca, plaštša i crva. Kad traţ e hranu koja ţ ivi skrivena u talogu na morskom dnu (bentosni organizmi), moraju uzvitlati talog. Za to najčešće koriste desnu peraju (66%), a rjeĎe lijevu (4%). Često se koriste i njuškom (29%) a u nekim vrlo rijetkim slučajevima (1%) to rade mlazom vode usmjerenim prema dnu. Kod potrage za hranom ne koriste kljove. Oklope puţ eva i školjki drobe pritiskom prednjih "peraja", a ponekad ih lome i stiskanjem usana. Morţ evi jedva da imaju neprijatelja. Bijeli medvjedi ponekad pokušaju natjerati krdo morţ eva u bijeg, kako bi u guţ vi ulovili zaostalu jedinku ili mladunca, ali neće niti pokušati napasti odraslu ţ ivotinju koja se svojim kljovama moţ e jako dobro braniti. Povremeno se opaţ aju napadi kitova ubica na morţ eve. Koţ a morţ eva je pogodan okolinu za različite vrste insekata koji se hrane krvlju (Anoplura), dok su Acanthocephala i oblići najčešći endoparaziti.

Slika br 13. Rasprostranjenost morževa

Slika br.14 Morž (Odobenus rosmarus) Slika br.15 Kolonija morževa

12

Morski lav

Morski lav (Eumatopias jubatus) je ţ ivotinja izduţ enog vretenastog tijela koja na glavi ima uočljive mesnate, poput prsta kratke uške. Izduţ ena njuška nosi duge dlake kao brkove. Prednji su mu udovi pretvoreni u peraje, pet je prstiju spojeno plivaćom opnom i nosi kraće pandţ e. Zadnje noge imaju duţ i prvi i peti prst, a treći prst ima jaku kandţ u. Straţ nje peraje moţ e saviti prema naprijed pa se pomoću njih kreće po suvom. Tijelo mu je pokriveno tamnom, kratkom, masnom i vrlo gustom dlakom. Veći muţ jak naraste do tri metra u duţ inu i teţ i oko 250 kilograma. Ţivi na morskim obalama u većim čoporima, vrlo okretno pliva i roni. Veoma su plastičnog ponašanja, mogu se lako pripitomiti i naučiti različitim vještinama. Ţivi uz juţ ne obale Sjeverne Amerike. Ţenka koti do dva mladunca. Nije ugroţ ena ţ ivotinja.

Još jedna poznata vrsta iz reda perajara je Erignathus barbatus.

Kitovi

Kitovi (Cetacea) su sisari koji su se potpuno prilagodili ţ ivotu u vodi, tako da nikad ne izlaze na kopno, pa čak ni zbog razmnoţ avanja. Njihova veličina varira od 2 do 25 metara duţ ine, te mogu teţ iti i oko 80 tona. Većina njih nastanjuje topla mora, dok jedan broj nastanjuje i hladne vode. Poneki kitovi kao narval stalno ţ ivi u hladnim vodama, dok drugi samo sezonski za vrijeme ljeta migriraju u hladne vode zbog ishrane. Kitove odlikuje za više sisare neobična dugovječnost. Neke vrste, kao npr. grenlandski kit, mogu doţ ivjeti i više od 200 godina. Do sada najstariji poznati primjerak, muţ jak, je uginuo u dobi od 211 godina. Ovaj red sisara broji oko 80 vrsta, od kojih samo nekoliko naseljava rijeke, dok su svi ostali nastanjeni u morima.

Narval

Narval (lat. Monodon monoceros), zbog svog najupadljivijeg obiljeţ ja, velike kljove, često nazvan i jednorog ili jednorogi kit, vrsta je kita iz podreda kitova zubana. Zajedno s belugom čini porodicu bijelih kitova. Postoji mogućnost bliske srodnosti i s iravadskim delfinom. To je ţ ivotinja izrazito vezana za Arktik, rijetko je se moţ e sresti juţ nije od 70° sjeverno. Bez kljove, narval je dug četiri do pet metara. Muţ jaci teţ e 1,5 tona, a ţ enke nešto manje od tone. Najupadljivije obiljeţ je muţ jaka je njihova kljova. Oblikuje ju lijevi sjekutić gornje čeljusti, koji se, kao šaraf s navojem u smjeru kazaljke na satu probije kroz gornju usnu i moţ e narasti do tri metra duţ ine i teţ iti 8 do 10 kilograma. Jedini drugi zub je isto u gornjoj čeljusti, i obično ne izbija van kao kljova. Druge zube muţ jaci imaju u embrionalnom razvoju, no obično se ne razviju dalje. Ako se to ipak dogodi, mogu se razviti dvije kljove. Kod ţ enki zubi uglavnom uopšte nisu razvijeni, ali ponekad se i kod njih razvije kljova ili čak dvije, što značajno oteţ ava razlikovanje polova. Kljova se nerijetko slomi. Ne raste ponovo, ali se mjesto loma prekrije novim dentinom. Značenje kljove je dugo vremena bilo razlog za dijelom vrlo neobičnih pretpostavki. Vrlo ţ ustro se razmatralo da li sluţ i za rabijanje morskog ledenog pokrova, za

Slika br.16 Eumatopias jubatus

Slika br.17 Erignathus barbatus

13

nabadanje riba, za pretraţ ivanje dna ili je instrument koji pomaţ e u eholokaciji. U zadnje vrijeme dominira razmatranje dvaju mogućih funkcija: da je sredstvo utvrĎivanja dominacije jedinke, ili čulni organ. Najnovija istraţ ivanja su pokazala, da kljova sadrţ i oko 10 milijuna nervnih završetaka uz čiju pomoć ţ ivotinje vjerojatno, pored temperature vode i pritiska, mogu odrediti koncentraciju soli i količinu lovine ovisno o dubini. Tokom duge razvojne istorije kitovi su zadrţ ali svojstvo svih sisara, ali ne samo njih, toplokrvnost. Za obranu od hladnoće imaju do 10 centimetara debeli sloj sala ispod koţ e. Narvali ţ ive u čitavom Arktičkom okeanu zadrţ avajući se uvijek u blizini plovećeg leda. Najčešći su oko Grenlanda, u Bafinovom i Hadsonovom zalivu, kao i duţ obala Sibira. ReĎe ih se sreće oko Aljaske i u Čukotskom i Istočnosibirskom moru. Danas se pretpostavlja da su narvali istočno od Grenlanda i zapadno od njega dvije snaţ no odvojene populacije. Ljeti narvali odlaze dalje na sjever od bilo kojeg drugog sisara. Tada se zadrţ avaju u fjordovima Grenlanda, kanadskom arktiku i oko Svalbarda. Čak i zimi narvali ostaju sjeverno od sjevernog polarnog kruga.

Narvali se hrane nekim vrstama riba, glavonoţ aca i rakova koje doslovno usisavaju snaţ nim podpritiskom koji izazivaju usnama i jezikom. Istovremeno pojavljivanje narvala i beluga u istim lovištima je vrlo rijetko i obično se ne dogaĎa. Ako se ipak dogodi, moţ e se vidjeti da izbjegavaju konkurenciju tako, da love u različitim dubinama. Pri tome, narvali daju prednost dubljim vodama.

Pored čovjeka, vjerojatno najveći neprijatelji narvala su orke (Orcinus orca). U lovu na narvale, orke ih tjeraju prema obali kako bi ih lakše uhvatili. Kad se pribliţ avaju orke, ili brodovi ili na zvuk lomljenja leda, narvali padaju u stanje nepokretnosti i bezglasno puštaju da potonu. Narvali se cijelu godinu zadrţ avaju uz plivajući led, ili uz otvorenu vodu unutar zatvorenih ledenih površina, ili uz otvore za disanje. Ove rupe u ledu otvaraju ili odrţ avaju otvorenim snaţ nim udarcima čela u ledenu površinu deblju više od 15 cm. U vrijeme godišnjih seoba okupljaju se u skupine od nekoliko hiljada ţ ivotinja, ali u meĎuvremenu ţ ive u manjim porodičnim grupama od 5 pa do dvadesetak jedinki. Ove grupe sastoje se u pravilu od jednog odraslog muţ jaka, nekoliko ţ enki i njihovih mladunaca. Ponekad bijeli medvjed ulovi narvala, obično kad izroni u rupu u ledu po vazduh. Smatra se, da grenlandski morski psi (Somniosus microcephalus) ne napadaju narvale, jedu samo njihove lešine nakon ugibanja u ribarskim mreţ ama. Ali, dokumentisani su smrtonosni napadi morţ eva. Ţivotni vijek narvala je oko 40 godina.

Slika br.18 Narval Slika br. 19 Rasprosranjenost narvala

14

Orka

Kit ubica ili orka (Orcinus orca) najveći je član porodice delfina. Izrazito su društveni kitovi. Muţ jaci su dugi više od 9 m; donji dio tijela je bijel, gornji crn s prugama iznad očiju. Kit ubica lovi u malim grupama, izvrstan je plivač, napada delfine, pingvine, tuljane, pa čak i druge kitove. Moţ e plivati brzinom čak od 30 km/h. Kit ubica najveća je morska pliskavica; čim se rodi, dugačak je dva metra. Muţ jaci obično narastu od 6,5 do 8 metara i teţ e do 6 tona. Ţenke su manje, dugačke su od 5,7 do 7 metara i teške oko 5 tona. Ima zaobljene peraje. Kitovi ubice strašni su lovci. Svojim velikim zubima otkidaju komade mesa ţ rtve i proţ diru ih bez ţ vakanja. Kitovi ubice loveći dolaze sve do obale gdje često napadaju tuljane. TakoĎe, love nekoliko vrsta ptica, na primjer pingvine, morţ eve, morske vidre i bijele medvjede rijetko love. Ţenke su polno zrele s oko 15 godina. Trudnoća traje od 15 do 18 meseci. RaĎaju otprilike na svakih pet godina, u bilo koje doba godine. Majke mlade doje sve dok ne napune dvije godine, ali s godinu dana mladi se počinju hraniti čvrstom hranom. Ţenke se pare sve dok ne napune oko 40 godina. Obično ţ enke doţ ive 50 godina, dok u nekim slučajevima mogu doţ ivjeti starost od 80 pa čak i do 90 godina. Muţ jaci ţ ive kraće, oko 45 godina.

Ulješura

Ulješura ili, kako je ranije nazivan spermokit (lat. Physeter catodon), je sisar iz reda kitova. MeĎu kitovima zubanima on je jedini doista veliki kit. Najbliţ i srodnici su mu patuljasta ulješura i mala ulješura. Ulješura je s duţ inom do 18 metara i teţ inom koja moţ e doseći i do 50 tona najveći kit zuban ali i najveća ţ ivotinja sa zubima na Zemlji. Pri tome su muţ jaci znatno veći i teţ i nego ţ enke. Obiljeţ je vrste je ogromna gotovo kvadratna glava a donja vilica je u poreĎenju s veličinom lobanje vrlo uska, a u njoj ima zube duge do 20 cm. Još jedna posebnost ulješure je da zube ima samo u donjoj čeljusti koji samo ulaze u odgovarajuća udubljenja u gornjoj čeljusti u kojoj nema zube. To otvara pitanje o tome kako lovi i jede, a na to pitanje još uvijek nema definitivnog i nedvosmislenog odgovora. Duţ ina crijeva mu je do 250 metara. Masivne je graĎe, a glava mu čini oko 1/3 ukupne duţ ine. LeĎna grba, odnosno peraja, je niska i vrlo različito razvijena kod pojedinih primjeraka. Od leĎne peraje do repa ima niz manje - više izraţ enih izraslina poput zubaca na testeri, naravno ne tako oštrih. Ima kratke, patrljcima slične prsne peraje koje podsjećaju na dva pravougla trokuta sloţ ena duţ im stranicama jedan do drugoga s malo zaobljenim vrhom. Ima samo jednu mlaznicu za disanje koja se nalazi na vrhu glave, s lijeve strane. Mozak mu je teţ ak oko devet i pol kilograma, što je najveći mozak jedne ţ ivotinje. Kako bi zaštitili sebe ili mladunce od eventualnih neprijatelja, plivajući razviju formaciju koju se naziva "ivančica" (kao latice cvijeta). Ogromna ulješurina glava ispunjena je organom koji nazivaju spermacet organ . Čitav taj organ ispunjen je materijom koja svojom konzistencijom podsjeca na spermu , pa su je rani kitolovci tako i nazvali. Englesko ime za ulješuru je i danas "Sperm Whale". Iako je taj organ već dugo poznat, njegova uloga u ţ ivotu ovog kita je i danas

Slika br. 20 Orcinus orca Slika br. 21 Rasprostranjenost orke

15

nejasna. Postoje razne teorije, od toga da materija daje glavi ulješure stabilnost i snagu da upotrijebi glavu kao malj u borbi, pa do toga da organ sluţ i za proizvodnju zvuka za eholokaciju. Poznati su, a i djelomično dokumentisani, slučajvi da su ulješure ciljano i višekratno udarale glavom kao maljem u brod. Najmanje jedan jedrenjak- kitolovac od 300 tona je potopljen na taj način.

Ulješure ţ ive u svim okeanima . Najčešći su u tropskim i subtropskim područjima, ali su viĎani i u polarnim. U avgustu 2004 je po prvi put viĎen u Baltičkom moru , ali za preţ ivljavanje ulješure bi to more, smatra se, bilo preplitko. Rone u pravilu dublje od 350 metara, pri tome muţ jaci rone dublje od ţ enki. Jedan uron moţ e trajati od 20 do 80 minuta. Neki muţ jaci rone do ekstremnih dubina od 1.000 metara, a jedan, praćen sonarom ronio je na dubini od 2.500 metara. MeĎutim, ima naznaka da ponekad dosegnu i dubinu veću od 3.000 metara. Plijen koji lovi ulješura sastoji se uglavnom od još uvijek tajanstvenih divovskih lignji koje se redovno naĎu u ţ elucu ulješura. Osim toga, na koţ i ulješura redovno se nalaze oţ iljci od prijanjalki divovskih lignji. Iz toga se povremeno izvlače zaključci da se u dubinama odvijaju prave borbe izmeĎu ulješura i lignji, ali je vjerojatnije da ulješura, uprkos odreĎenom otporu lignje, lako savladava svoj plijen. Uz lignje, u nekom malom postotku ulješure se hrane i ribom. Zbog kitolova u prošlosti, njihovo brojno stanje je još uvijek malo, pa su ulješure i danas jako ugroţ ene. MeĎutim, procjenje njihovog broja se bitno razlikuju. Osim trana iz sala i spermacet organa iz glave, posebno je bila cijenjena i ambra, sastojak iz crijeva ovih kitova. Tokom 1960-tih i 1970-tih ubijalo se godišnje više od 20.000 ulješura. Zabrana lova na kitove iz 1985. godine došla je prekasno da bi spasila stanje populacije. Procjenjuje se, da ih je danas na cijelom svijetu oko 10.000 jedinki.

Plavi kit

Plavi kit (lat. Balaenoptera musculus) spada u porodicu brazdastih kitova koji su dio podreda kitova usana. On je sisar potpuno prilagoĎen stalnom ţ ivotu u vodi, i najveća danas na Zemlji ţ ivuća ţ ivotinja. Plavi kitovi su prosječno dugački oko 26 m, a populacija koja ţ ivi na juţ noj polulopti je u pravilu krupnija od one koja ţ ivi na sjevernoj. Pojedine ţ ivotinje su često dugačke oko 30 m, a najveći naučnom metodom izmjereni plavi kit bio je dugačak 33,58 m). Plavi kitovi mogu teţ iti do 200 tona. Oni su najveći ikad ţ ivući organizmi na kugli zemaljskoj prema sadašnjim saznanjima. Plavi, ili kako ga još zovu, plavetni kit, pojavljuje se u svim svjetskim morima, krećući se od visokih do niskih geografskih širina i natrag. Zimu provode u umjerenim i subtropskim morima, a ljeto u polarnim. Nekada je oko 90% svih plavih kitova ţ ivjelo na juţ noj polulopti. Smatra se dokazanim, da plavi kitovi nikada ne prelaze ekvator, i da oni sa sjeverne ostaju uvijek na sjevernoj, i obratno, jednako tako, populacija s juţ ne ne dolazi na sjevernu poluloptu. Kao svi kitovi usani i plavi se kit hrani planktonom koji filtrira iz morske vode. Pri tome, prednost daje sićušnim račićima. Lovi preteţ no na dubini od stotinjak metara. Procjenjuje se, da tokom ljetnih mjeseci, kada se jedino hrani, jedan plavi kit dnevno pojede oko 40 miliona

Slika br.23 Tragovi od pipaka lignji

Slika br.22 Ulješura (P.catodon)

16

račića u ukupnoj teţ ini od oko tri i po tone. Tokom zimskih mjeseci uopšte ne jede i ţ ivi od svojih masnih rezervi. Plivanjem postiţ e brzinu do 30 km/sat. Ţenka plavog kita skotna je 11 mjeseci, a mladunče se raĎa dugačko oko 7 m i bude teško oko 2,5 tone. Radi poroda, ţ enka odlazi u područja umjerene ili subtropske klime. Ovo zato, jer tek roĎeni mladunac još nema naslagu masnoće neophodne za zaštitu od hladnoće polarnih mora. Dojenje mladunca traje 6-7 mjeseci, i za to vrijeme naraste do oko 13 m i dobije odgovarajući sloj masnog tkiva pa moţ e slijediti majku u sjevernija, hranidbena područja. Nevjerojatno je da majka svo to vrijeme ne jede, a doji dnevno i do 100 litara (neki stručnjaci vjeruju da količina mlijeka koje mladunče siše iznosi do 150 litara) vrlo masnog mlijeka koristeći pri tome isključivo vlastite zalihe masnog tkiva.

Grbavi kit

Grbavi kit (lat. Megaptera novaeangliae) je vrsta kita koja spada u porodicu brazdenih kitova. Poznati su po svojim pjesmama i po neobično dugim prsnim perajama. Rašireni su u gotovo svim morima svijeta. Odrasle jedinke dugačke su 12-16 metara i teţ e oko 36 tona. Ljeti se hrane u polarnim morima i skupljaju zalihe masti za zimu, tokom koje migriraju u tropske vode kako bi se razmnoţ avali. Polnu zrelost ţ enke doseţ u s 5, a muţ jaci sa 7 godina. Vjeruje se da im je ţ ivotni vijek od 40 do 80 godina. Izgled grbavih kitova je prepoznatljiv. Tamne su boje, a na leĎima imaju grbu i malenu leĎnu peraju. Bijele šare na repu jedinstvene su za svaku jedinku, što znanstvenicima pomaţ e u identifikaciji. Imaju najduţ a prsna peraja u porodici kitova.

Hrane se krilom i manjim ribama. Love tako da jato ošamute udarcima repom o površinu vode, ili radeći zid od mjehurića oko jata kako ono ne bi moglo pobjeći. Kao i svi kitovi usani, potom ustima zagrabe veliku količinu vode i ribe i filtriraju je usima.U prošlosti su bili ţ estoko izlovljavani, ali 1966. godine su zaštićeni. Te godine postojalo je oko 5.000 jedinki, dok ih danas ima oko 80.000. Danas su popularna turistička atrakcija zbog svoje znatiţ elje zbog koje se pribliţ avaju brodovima i spektakularnih skokova iz vode. Grbavi kitovi poznati su po svojim pjesmama koje pjevaju muţ jaci. Tokom nekoliko sati izmjenjuju pjesme koje pojedinačno traju oko 20 minuta. Iz godine u godinu nastaju nove melodije. Razlog zbog kojeg pjevaju nije poznat.

Slika br.24 Rasprostranjenost plavog kita Slika br. 25 Plavi kit(Balaenoptera musculus)

Slika br.26 Grbavi kit (Megaptera novaenglinae)

17

Kit perajar

Kit perajar (lat. Balaenoptera physalus) je jedna vrsta brazdastih kitova . On je najbliţ i srodnik plavog kita i poslije njega je sljedeća najveća zivotinja na Zemlji. Kit perajar je u prosjeku dugačak oko 20 metara, ali je već izmjeren i jedan perajar koji je bio dug 27 metara. Teţ ina jednog takvog diva se procjenjuje na oko 70 tona. To znači, da je puno vitkiji i lakši od jednako velikog plavog kita, a lakši je i od nekih manjih vrsta kitova kao što je grenlandski kit ili ulješura . Kitovi perajari ţ ive u svim svjetskim okeanima .Ljeta provode u polarnim ili umjereno hladnim vodama, a zimi dolaze u umjereno tosla i tropska mora. Kako su godišnja doba upravo obrnuta na sjevernoj od onog na juţ noj hemisferi oni se na ekvatoru nikada ne sreću. Neki zoolozi smatraju da su to dvije odvojene podvrste: sjeverni perajar (B.p.physalus) i juţ ni perajar (B.p. quoyi). Kitovi perajari ţ ive u grupama od 5 do, eventualno, 10 ţ ivotinja. U vremenu prije velikog kitolova postojale su "škole" perajara i do 300 ţ ivotinja. Perajari brţ e plivaju i dublje rone od većine drugih velikih kitova. Pliva brzinom od oko 37 km/h a redovno roni do dubine od 200 metara. Pri tome se zadrţ ava pod vodom petnaestak minuta. Hrani se gotovo isključivo sa krilom , koji filtriraju uz pomoć usi . Hrane se, slično kao i plavi kit isključivo u svojim ljetnim boravištima, a za vrijeme zime troše svoje zalihe masnoće.

Polarni medvjed

Sjeverni, bijeli ili polarni medvjed (Ursus maritimus) je ţ ivotinja koja svojom veličinom izaziva strahopoštovanje, treća je najveća kopnena zvijer na svijetu. Ţućkastobijelom bojom krzna odlično je prilagoĎen svojoj okolini. Krzno im je obično bijele boje, no ljeti često dobije ţ ućkast do blijedo smeĎi ton. Dlake nemaju pigment kako bi sunčeve zrake mogle prodrijeti do koţ e koja je crna. Kao adaptaciju na svoju okolinu, za dodatnu zaštitu od hladnoće imaju sloj sala debeo i do 10 cm. Najčešći način prehrane sjevernog medvjeda je lov, a njihov glavni plijen su tuljani. Kako se tuljani neprestano sele, da bi došao do hrane mora ih traţ iti. Čeka ih kod otvora za zrak ili im se oprezno prikrada dok leţ e na snijegu i griju se na suncu. Daleko najčešći plijen su tuljanovi mladunci jer ih medvjed lako pronalazi čak i pod snijegom u koji su ih zakopale njihove majke. Medvjed ubija tuljana snaţ nim udarcem po glavi, a od plijena iskoristiti samo iznutrice, koţ u i masnoću. U kasno ljeto i početkom jeseni sjeverni medvjedi se zadrţ avaju na obalama gdje traţ e uginule kitove i morţ eve. Za ljetnih mjeseci hrane se bobicama i pokojim glodarom. Sjeverni medvjed ţ ivi na područjima oko sjevernog pola pokrivenim vječnim snijegom i ledom. Najviše vole područja s većim otvorenim vodenim površinama i širim obalnim područjima. To su ţ ivotinje koje preteţ no ţ ive samotnjački i aktivne su tokom čitave godine. Neobično su uporne, a u potrazi za hranom mogu provesti veći dio dana. Vrlo su spretne, pa se mogu uspeti na okomite ledene stijene i preskočiti do četiri metra široke rasjede u ledu. Sjeverni su medvjedi odlični plivači koji se bacaju u vodu naglavačke poput pasa. Mogu plivati brzinom od više desetaka kilometara na sat. Otvorenim očima i zatvorenim nosnicama rone ispod površine vode gdje izdrţ e i više od dvije minute. U novembru i decembru medvjedice će u snijegu ili u zemlji iskopati neku vrstu jazbine. Većinom biraju mjesta na juţ nim padinama na koje sjeverni vjetar nanosi više snijega. U tim jazbinama skotne ţ enke provode najviše vremena.

Slika br.27 Kit perajar (B. physalis)

18

(To se kod ove vrste medvjeda naziva zimsko mirovanje, jer nema obiljeţ ja tipična za zimski san.) Pod uticajem toplog ţ enkinog daha zamrznut će se snijeţ ne stijenke jazbine i posluţ iti kao toplotna izolacija.

Polarni vuk

Polarni vuk (Canis lupus arctos), ponekad i bijeli vuk sisar je iz porodice pasa, a pobliţ e on je podvrsta sivog vuka. Nastanjuje Sjevernu Kanadu, Aljasku, kanadska arktička ostrva od Melvilla pa do Ellesmera i sjevernu i istočnu obalu Grenlanda, sjeverno od 68° sjeverne širine. Ţivi u jednom od rijetkih područja na Zemlji u kojima je siguran od čovjeka, jer čak ni eskimi više ne ţ ive tako daleko na sjeveru. To je jedno od najnegostoljubljivih područja na svijetu. Zbog vrlo niskih temperatura vazduha koje i ljeti rijetko prelaze 0 °C a zimi padaju i do -50 ° (ponegdje i značajno niţ e), ova podvrsta razvila je neke posebnosti koje ih razlikuju od svih drugih podvrsta vukova (izuzetak je bijeli vuk (Canis lupus albus) koji nastanjuje odgovarajuća područja na evroazijskom arktiku). Tako im je vrlo meko, gusto i dugodlako krzno gotovo bijelo (na leĎima nešto tamnije), s pojedinim sivim i crnim dlakama. Uši su im manje i okruglaste, njuške nešto kraće a noge upadljivo kratke. To im čini tijelo zbijenijim. Povezanost unutar čopora kod ove podvrste još je nešto izraţ enija nego kod drugih podvrsta vukova. Usamljena jedinka u surovim uslovima koji vladaju u tim područjima ne bi mogla preţ ivjeti duţ e vrijeme. Tlo je, osim nekoliko centimetara ispod površine, stalno zamrznuto (permafrost) tako da moţ e opstati samo rastinje s plitkim korijenjem. U takvim uslovima mogu preţ ivjeti samo rijetki sisari, najčešće manji glodari. To znači, da veliki čopor nije svrsishoda, pa ga čini najčešće sedam do deset jedinki. Zbog velike povezanosti meĎu njima, ponekad ih moţ e biti i do trideset. Ali čoporu vukova za preţ ivljavanje je katkad potreban i veći plijen, pa love i mošusna goveda i sobove. Polarni vukovi su jedina podvrsta vukova koja nije ugroţ ena. Područja koja nastanjuju su zbog surovosti klime relativno zaštićena od ljudskih aktivnosti, bilo od lova, bilo od kultiviranja. Samo ih Eskimi još love zbog krzna, no to je zanemarivo, i ne ugroţ ava ih.

Slika br.28 Polarni medvjed Slika br. 29 Rasprostranjenost polarnog medvjeda

Slika br.30 Polarni vuk Slika br.31 Rasprostranjenost polarnog vuka

19

Arktička lisica

Arktička ili često polarna lisica (Alopex lagopus) zoološki je svrstana u porodicu pasa. Srodnik joj je polarni vuk, jedna od najslabije poznatih podvrsta vukova. Arktička lisica je jedina vrsta pasa čija boja krzna se mijenja u skladu s godišnjim dobom. Ljeti su im glava, leĎa rep i noge smeĎi, dok su im bokovi i trbuh svijetli. To je naročito izraţ eno tijekom jula i avgusta, a krzno im je u odnosu na zimsko kraće i bojom izvrsno sluţ i kao zaštita u tundri. Dok je ljetno krzno svih polarnih lisica vrlo slično, u zimskom razdoblju se pojavljuju dvije različite verzije, bijela i plava. Prema tome se i nazivaju bijela lisica i plava lisica. Zimi bijela lisica ima potpuno bijelo krzno. Zimi, boje plavih lisica variraju od svijetlo sive do tamno plave pa čak i crne. Razlike se javljaju od legla do legla. Eksperimentom je utvrĎeno, da polarna lisica moţ e podnijeti temperaturu do -80°C. Arktičke lisice ţ ive svuda oko sjevernog pola, sjeverno od granice šuma u sjevernoj Europi (Skandinavija, Svalbard, Island), Rusiji, (Sibir), sjeveru Kanade, Aljasci i Grenlandu. Stanište im je prije svega tundra, no ţ ive čak i na santama Arktičkog okeana. U potrazi za hranom povremeno zalaze na jug u područja tajgi. Polarne lisice ţ ive prije svega od lova na leminge i druge glodare. Rast i opadanje populacije ovih lisica čvrsto je povezan s rastom i padom populacije leminga. Ovisno o habitatu arktičke lisice, glavni plijen su joj brdski leming (Lemmus lemmus), ogrličasti leming (Dicrostonyx torquastus), sibirski leming (Lemmus sibiricus), močvarni miš (Microtus oeconomus) i Myodes rufocanus. Gnijezda glodara kao i tunelaste prilaze do njih lisica moţ e nanjušiti čak i kroz debeli snjeţ ni pokrov i strelovitim iskapanjem osigurava sebi tako i u najdubljoj zimi dovoljno hrane. Ljeti lovi leminge na otvorenom. Značajan dio hrane ovih lisica su i ptice koje se gnijezde na Arktiku i njihova jaja i pilići. Lisice koje nastanjuju obale, obilaze i njih u potrazi za naplavljenim lešinama, ostacima riba i ljuskaša. Kad slijedi polarne medvjede, radi to da bi pojela ostatke njihovog ulova. U dobu obilja, zakopavaju i skrivaju zalihe za doba gladovanja. Kao pravi umjetnik preţ ivljavanja, arktička lisica je i lešinar, a u nuţ di pojest će bilo kakav dio ţ ivotinjskog ili biljnog porijekla. Tada jede i insekte i različite bobice, pa čak i izmet drugih ţ ivotinja. Prirodnih neprijatelja gotovo da nemaju. Osim ljudi, opasan im moţ e biti polarni vuk, a ponekad i polarni medvjed od kojeg se lisice drţ e na odstojanju.

Hermelin

Hermelin ili zerdav (lat. Mustela erminea) je mali sisar iz roda kuna. Hermelini se mogu naći na skoro svakom dijelu sjevernog umjerenog, podarktičkog i arktičkog pojasa Europe, Azije, Kanade i Sjedinjenih Američkih Drţ ava. Većinu prostora gdje ţ ive, hermelini dijele sa malim lasicama. Tamo gdje nema malih lasica, hermelini su manjih dimenzija (oko 70 grama teţ ine). Hermelini su dugi oko 30 cm, pri čemu su muţ jaci obično dosta veći od ţ enki. Hermelini su

Slika br.32 Polarna lisica Slika br.33 Rasprostranjenost polarne lisice

20

dugački i vitki, što je neobično s obzirom da ţ ive u sjevernim područjima Zemlje. Svoj vitki oblik hermelini nadoknaĎuju kratkim nogama, malim ušima, brzim metabolizmom i, zimi, debelim krznom. Krzno hermelina je smeĎe boje, sa izuzetkom trbuha koji je bijele boje i vrha repa koji je uvijek crn. U zimu, krzno je gušće i duţ e, a u područjima gdje snijeg dugo traje i bude dubine više od 3 cm, krzno hermelina postepeno dobija snjeţ nobijel boju. Ovakav snjeţ nobijeli hermelin je u umjetnosti često predstavljao čistost i nevinost. U isto vrijeme, to krzno je kroz istoriju bilo jako cijenjeno. Hermelini su uglavnom noćne ţ ivotinje, ali ponekad izlaze u lov i danju. Hermelini su mesoţ deri. Jedu insekte, zečeve, glodare kao što su miševi, pacovi, i druge, zatim druge male sisare, ptice, ptičja jaja i mladunce, ponekad ribu, guštere, vodozemce i beskičmenjake. Vrlo spretno se penje po stablima, i moţ e sići sa stabla okrenut glavom nadolje, kao vjeverica. Hermelini, meĎutim, predstavljaju izvor hrane za vukove, lisice, mačke i jazavce.

Homeotermni organizmi su oni organizmi koji tjelesnu temperaturu odrţ avaju stalnom. U ove organizme spadaju sisari i ptice. Za homeotermne organizme koji nastanjuju hladnija područja vrijede i odreĎena pravila : -Bergmanovo pravilo: Predstavnici iste vrste homeoterama koji ţ ive u hladnijim krajevima su u pravilu krupniji tj. površina tijela im je relativno manja u odnosu na masu. -Alenovo pravilo : Sisari koji ţ ive u hladnijim krajevima pokazuju tendenciju smanjivanja tjelesnih nastavaka, posebno ušiju i repa ali isto tako vrata i udova.

Slika br.34 Hermelin Slika br.35 Hermelin u bijeloj varijanti

21

Njorke

Njorke (lat. Alcidae), porodica ptica iz reda Charadriiformes, obuhvata oko 25 vrsta. Alcidae su rasprostranjene na području Grenlanda i sjeverne Kanade, na zalivu St. Lorenca i Nove Škotske, Islandu, sjevernoj Skandinaviji, sjevernoj Rusiji, Irskoj i sjeverozapadnoj obali Francuske. Tupik ili Fratercula arctica je vrsta koja ţ ivi na Sjevernom ledenom moru. Još jedna poznata vrsta je Aethia psittacula. Gnijezde se u golemim jatima a ribe i rakovi glavna su im hrana.

Polarna čigra

Polarna čigra (lat. Sterna paradisaea, stariji naziv: Sterna macrura) za razliku od ostalih vrsta čigri više voli obitavati uz jezera i rjeke pa ni u unutrašnjoj Evropi nije rijetka. U Evropi se pojavljuje potkraj aprila ili početkom maja a već u julu ili početkom avgusta ponovo kreće na put. Hrani se malim ribicama, ţ abama i punoglavcima, a jede i crve, grčice i odrasle insekte. Vodene ţ ivotinje hvata tako da se strmoglavljuje u vodu. Gnjezdilište polarne čigre su niska ostrva i sprudovi čije je dno šljunkovito a ne pjeskovito. Čigra ovdje utisne malu udubinu u tlo ili koristi već gotovu udubinu da u nju smjesti gnijezdo. Na vodama u unutrašnjosti polarna čigra rijetko stvara velika naselja, a na morskoj obali se često stotine ptica udruţ uju za zajedničko gnijeţ Ďenje. Polarna čigra dugačka je 38 cm i poznata po tome što u seobi prelazi daleko veće udaljenosti od bilo koje druge selice. Ova ptica se dva puta godišnje seli iz subarktičkih voda u subantarktičke i nazad te je zbog toga zovu i "ptica s dva ljeta". Smatra se da zbog svojih selidbi uţ iva više sunčeve svjetlosti od ma kojeg ţ ivog stvora na Zemlji.

Slika br.36 Tupik Slika br.37 Aethia psittacula

Slika br.38 Sterna paradisea Slika br.39 Rasprostranjenost Sterna paradisea-e

22

Poznate su još dvije vrste ptica grabljivica, Falco rusticolus i Nyctea scandiaca.

Arktička tundra

U skorijoj geološkoj prošlosti (ledena doba kvartara) velike ledene mase pokrivale su dio Sjeverne Amerike i Europe. U periodu poslije posljednje glacijacije led se povukao prema sjeveru ili se zadrţ ao na planinama (ledenjaci). Područja koja su posljednja osloboĎena leda, a susjedna su ledenim pokrivačima pripadaju biomu tundri. Oko 75% ţ ivog svijeta tundre zajednički je arktičkim tundrama u Europi i Aziji. Biljke su malih dimenzija. Od drvenastih biljaka ima jako malo vrsta. To su obično breze i patuljaste vrbe. Od zeljastog bilja brojne su mahovine i lišajevi. Od ţ ivotinjskih vrsta ističu se mošusno govedo i irvasi, koje u Americi nazivaju karibu. Vukovi i polarne lisice predatori su koji su prilagoĎeni ţ ivotu u tundri tako što imaju gusto krzno i sloj potkoţ ne masti. TakoĎe su uši, rep i njuška jako skraćeni kako ne bi došlo do smrzavanja. U tundri je veoma mali broj ptica koje su stanarice, dok ptice selice dolaze ljeti u milijunima primjeraka. Neke od njih su plovke i guske. Veliki broj ptica se tada hrani insektima i to najčešće dvokrilcima koji inače zimuju u stadijumu larvi pod ledom koji se stvara na površini bara. Klima je hladna i oštra, ima jako malo padavina, tlo je veći dio godine zaleĎeno.

Vrba

Vrbe (lat. Salix) su rod bjelogoričnog drveća i grmlja iz porodice Salicaceae. Širom svijeta postoji oko 350 vrsta vrba, a prvenstveno ţ ive na vlaţ nim tlima u hladnijim područjima sjeverne hemisfere. Pojavljuju se u tundrama ali su vrlo rijetke. Najpoznatije vrste su Salix acutifolia i Salix alaxensis

Slika br.40 Nyctea scandiaca Slika br.41 F.rusticolus

Slika br.42 Arktička tundra

23

Antarktik Antarktika (od grčkog Ανταρκτικως, suprotno od arktik) je kontinent koji okruţ uje juţ ni pol Zemlje. Antarktik (od anti-arktik) je kontinent na Zemljinom Juţ nom polu. Jedini je ljudima nenaseljeni kontinent na Zemlji.

Antarktika je kontinent klimatskih ekstrema. Od svih dijelova zemlje on je najhladniji. Prosječna godišnja temperatura u unutrašnjosti kopna je -55 °C. Prosječna mjesečna temperatura kreće se ovisno o duţ ini dana. U vrijeme polarne noći arktičke zime, sunce se uopšte ne pojavljuje, dok za vrijeme arktičkog ljeta sija 24 sata dnevno. Tako je u unutrašnjosti prosječna juna (zima na juţ noj hemisferi) izmeĎu -40 i -68 Celzijevih stepeni, a uz obalu oko -18 °C. (jula 1983. u ruskoj stanici Vastok izmjereno je -89,2 °C, što je najniţ a temperatura ikada izmjerena u slobodnoj prirodi na Zemlji). Tokom ljeta, u najtoplijem mjesecu januaru, temperatura uz obalu penje se na koji stepen iznad nule. Zbog ovakvih temperatura postoji samo par antarktičkih jezera i samo jedna, a i to povremena, rijeka Oniks.

Antarktik je kontinent sa najmanje padavina. Ovdje su u pravilu padavine u obliku snijega. U središnjim dijelovima prosječna godišnja količina je nešto iznad 40 l/m². Ako se primijeni kao kriterijum godišnja količina padavina, tada se Antarktika treba smatrati pustinjom (i to najvećom na Zemlji). Na obalama je količina padavina veća, i iznosi prosječno 500-600 l/m². Padavine su i ovdje najčešće snijeg, no ponekad padne i kiša.

Ovaj kontinent je i najvjetrovitiji. Nad kontinentom je visok atmosferski pritisak (semipermanentna anticiklona), pa prema obalama neprekidno duvaju snaţ ni vjetrovi. Tako je u junu 1972. kod stanice Dumont-d'Urville izmjerena brzina vjetra od 327 km/h (91 m/s). Ti vjetrovi imaju velik utjecaj na okolna mora. Oko 98% površine je pokriveno ledenim pokrovom prosječne debljine oko 2.000 m (najveća debljina je 4.770 m). Količina leda se procjenjuje na oko 30 miliona km³, što je oko 90% ukupne količine leda na Zemlji. Led s kontinenta spušta se prema moru kao ledenjak, gradeći ledene police (barijere, šelfove) od kojih se odlamaju ledeni bregovi koji zatim plutaju okolnim morima. Antarktik je zalivima Rosovog i Vedelovog mora a izmeĎu njih Transatlantičkim naborom podijeljena na puno veći istočni (oko 3/4 površine) i zapadni dio (oko 1/4). Ako se zanemare brojna manja ostrva, najbliţ e točke susjednih kontinenata su Ognjena zemlja na jugu Juţ ne Amerike, rt Agulhas na Tasmaniji i Novi Zeland. U odnosu na mora koja ga okruţ uju, postoje razna mišljenja. Neki geografi zastupaju stajalište da su vode koje okruţ uju Antarktiku zaseban Antarktički okean nazivan još i Juţ nim okeanom ili Juţ nim polarnim morem, dok drugi smatraju da to nije zaseban okean, nego da uz obale Antarktika završavaju najjuţ niji dijelovi Pacifika, Indijskog i Atlantskog okeana. Okruţ uju ga (u smjeru kazaljke na satu) Rosovo, Amundsenovo, Bellingshauzenovo i Vedelovo more. Pored navedenih, neki geografi smatraju i Dejvisov zaliv zasebnim morem.

Živi svijet Antarktika Antarktika je okruţ ena ogromnim područjima po kojima pliva morski led, led od smrznute morske vode (zbog slanosti, more se smrzava na -1,8 °C) i gdje se razvio jedan od najbogatijih ekoloških sistema na svijetu. Mora vrve divovskim jatima krila i drugih malenih rakova. To je

Slika br.43 Antarktik

24

temelj prehrambenog lanca za mnoge ţ ivotinje: ribe, kitove, perajare, pingvine i brojne vrste morskih ptica.

Ovdje ţ ivi i veliki broj raznih vrsta tuljana, meĎu najbrojnije spadaju Vedelovi tuljani, tuljani rakojedi i morski leopardi. Njima se tokom ljeta pridruţ uje još oko 100 miliona ptica selica koje se gnijezde na okolnim ostrvima ili na dijelovima kontinenta koji nisu pokriveni ledom. Procijenjeno je, da samo kitovi Juţ nog mora pojedu oko 55 miliona tona glavonoţ aca što od prilike odgovara količini od tri četvrtine ukupnog ulova riba svih ribarskih flota na Svijetu.

Suprotno ovom vrlo bogatom i raznovrsnom ţ ivotu u okeanu i uz rubove ledenih polica, ţ ivot na kopnu, s izuzetkom tzv. antarktičkih oaza, gotovo da ne postoji. Na ostrvima preteţ u močvare i tresetišta (cret) s jastučastim biljkama, lišajevima mahovinama i papratima, kojih zajedno ima oko 500 vrsta. Na kopnu kontinenta, uz navedeno, raste samo jedna cvjetnica, trava Aira antarctica, a i ona samo do 62° juţ ne geografske širine. U meĎuvremenu je utvrĎeno postojanje više vrsta lišajeva i mahovina, neke mikroskopske gljive i razne vrste bakterija. Od viših biljaka najpoznatije su Deschampia antarctica i Colobanthus quitensis.

Pingvini Pingvini (lat. Spheniscidae) su grupa ptica koje ne mogu letjeti, a ţ ive na juţ noj hemisferi. To je jedina porodica unutar reda Sphenisciformes, podrazreda ptica Neognathae. Pingvine obuhvata šest rodova sa 17 ili 20 vrsta, što zavisi od autora. Smatra se vjerovatnim da su im, razvojno gledano, sestrinske grupe blune (Gaviiformes) i bubnjavke (Procellariiformes). Vrlo ih je lako razlikovati od svih ostalih ptica. Izvrsno su se prilagodile ţ ivotu u moru, a djelomično i ekstremno hladnim područjima zemlje. Oni ne mogu letjeti, ali odlično plivaju velikom brzinom.

Pingvini su vrlo dobro prilagoĎeni ţ ivotu u vodi. Njihova krila su se preoblikovala u "peraje" za ronjenje i plivanje, i ne koriste ih za letenje. U vodi su stoga izuzetno okretni. U njihovom glatkom perju se nalazi sloj zraka koji ih štiti od hladnoće, ali i pomaţ e pri ronjenju. Većina vrsta je samo neznatno teţ a od teţ ine vode koju istiskuju svojim tijelom, pa im je zbog toga relativno lako roniti. Pod vodom mogu dostići brzinu od 5 do 10 kilometara na sat, ali neke vrste mogu plivati brţ e, do 36 kilometara na sat. Uron im moţ e trajati i do 20 minuta. Prilikom brzog plivanja veslaju krilima. Zapravo, noge koriste kao vesla jer su im prsti spojeni koţ om, a potisak postiţ u krilima. Kada plivaju lagano, koriste samo noge.

Pingvini provedu pola svog ţ ivota u vodi, a pola na kopnu, dok po nekim izvorima provedu čak 75% ţ ivota u vodi. Neke vrste napuštaju vodu samo radi parenja i u vrijeme mitarenja.

Slika br.44 Deschampia antarctica Slika br.45 Colobanthus quitensis

25

U svom ţ ivotnom prostoru su pingvini izloţ eni dijelom ekstremnim klimatskim uslovima. Tome su se prilagodili raznim anatomskim osobinama.

Za toplotnu izolaciju imaju prvo i do tri centimetra debeli sloj masnoće iznad koje su sloţ ena tri reda vodonepropusnog, gusto meĎusobno prepletenog i po cijelom tijelu ravnomjerno rasporeĎenog perja.

Najveći prirodni neprijatelji pingvina su neke morske ţ ivotinje, poput morskih leoparda, morskih pasa i orki.

Hrane se uglavnom ribom, lignjama, rakovima, ali i drugim sitnim morskim ţ ivotinjama, krilom i sl. Obično se pingvini koji ţ ive bliţ e Juţ nom polu hrane krilom, dok se sjevernije nastanjeni hrane više ribom. Plijen hvataju kljunom i gutaju ga cijelog, čim ga uhvate u vodi.

Carski pingvin

Carski pingvin (lat. Aptenodytes forsteri) je najveća i najteţ a od svih ţ ivućih vrsta pingvina, endemska vrsta koja ţ ivi na Antarktici. Carskog pingvina ne bi trebalo miješati s njihovom bliskom vrstom, kraljevskim pingvinom. Prema procjenama, populacija carskih pingvina iznosi izmeĎu 150.000 i 200.000 parova, i stabilna je vrsta. Muţ jak i ţ enka jednake su visine i teţ ine. Visoki su 122 centimetra, a teţ i izmeĎu 27 i 37 kilograma. Krila i glava crne, trbuh bijele, leĎa plavkasto-siva, a područje grla ţ utonarančaste boje. Kao i svi pingvini, neletač je, krupnog tijela i malih krila. Hrani se ribama i račićima, ali i krilom i hobotnicama. U lovu, ispod vode moţ e se sadrţ ati više od 18 minuta i spustiti se na dubinu od 535 metara. Ţenka polaţ e jedino jaje, koje grije muţ jak dok ţ enka ide premo moru i lovi ribe; oba roditelja brinu se oko mladunca u svojoj koloniji. Roditelji mlado hrane na svaka tri ili četiri dana. Carski pingvin obično ţ ivi 20 godina u divljini, ali neke jedinke doţ ive i do 50 godina.Da se ne bi smrzli u ledenoj vodi, carski pingvini imaju nekoliko slojeva gustog perja i debeo sloj potkoţ nog sala. Kada stoje na ledu, poseban krvotok odrţ ava unutrašnju toplinu krvnih ţ ila i na taj način sprječava gubitak topline preko koţ e. Mladunci carskog pingvina su prekriveni debelim slojem paperja svjetlosive boje. Njihovo paperje odrţ ava toplinu tijela, jer mladunci nisu sposobni sami odrţ avati temperaturu svog tijela. Carski pingvini su veoma društvene ţ ivotinje. Jedan od načina na koji ovi pingvini odrţ avaju toplinu kada temperatura padne je da se zbiju u veliku grupu. Temperatura unutar te grupe moţ e dostići 25°С. Ovi pingvini su aktivni i danju i noću. Odrasle jedinke prave gnijezda i potrazi su za hranom tijekom cijele godine. Od siječnja do oţ ujka se razilaze odlazeći i putujući u oceane u grupama. Odlični su lovci i primjenjuju razne taktike kako bi došli do plijena. Na kopnu se kreću naizmjenično nesigurnim koracima i klizanjem po ledu na njihovim trbusima kretajući se odgurivanjem nogama i krilima nalik na peraja. Jedina je vrsta koja tijekom zime u Anktartici preko leda prohoda 50 do 120 kilometara u kolonijama koje mogu uključivati i do 1 000 jedinki.

Slika br.46 Carski pingvin

26

Žutouhi pingvin

Ţutouhi pingvin (lat. Eudyptes chrysocome) je vrsta pingvina čija je najbliţ a srodnica vrsta zlatouhi pingvin (lat. Eudyptes chrysolophus). U rodu Eudyptes, to je jedan od manjih crnobijelih pingvina s ţ utim obrvama. Ima jarko ţ ute obrve koje se nastavljaju do iza crvenih očiju. Ţivi u kolonijama, na morskim obalama i padinama. Hrani se krilom, lignjama, ribom, mekušcima, planktonom, sipama i rakovima. Dug je 45-48 cm, a teţ ak 2-3,4 kg, dok rekord iznosi 5 kg. Postoji oko milion parova ţ utouhih pingvina, a moguće i više. Rasprostranjeni su u podantarktičkim vodama zapadnog Pacifičkog i Indijskog okeana i u juţ nom dijelu Juţ ne Amerike. Ova vrsta se smatra ranjivom, zbog velikog pada od 24% populacije u posljednjih trideset godina. Glavnim razlogom takvom padu populacije smatra se pretjerani izlov vrsta ţ ivotinja koji su hrana ovih pingvina. Najstariji ţ utouhi pingvin uginuo je u oktobru 2003. u dobi od 29 godina i 4 mjeseca.

Kraljevski pingvin

Kraljevski pingvin (lat. Aptenodytes patagonicus) predstavlja drugu najveću vrstu pingvina poslije carskih pingvina. Ova vrsta sadrţ i dvije podvrste: Aptenodytes patagonicus patagonicus i Aptenodytes patagonicus halli. Kraljevski pingvini narastu do visine od oko 90 cm i teţ ine od 11 do 16 kg. Izgledom nalikuju carskim pingvinima, ali se lako raspoznaju po jasno izraţ enoj narandţ astoj šari u gornjem dijelu grudi. TakoĎe, imaju duţ i kljun i vitkiji stas od carskih pingvina. Kraljevski pingvini se hrane sitnom ribom i lignjama, ponajmanje krilom i rakovima. U lovu, ovi pingvini rone u dubine od preko 100 metara, često i preko 200 metara. Kraljevski pingvini hrane svoje mladunce tako što pojedu ribu, djelomično je probave, a zatim je povrate. Kao i većina pingvina, kraljevski pingvini imaju takozvanu sone ţ lijezde, preko koje izbacuju višak soli iz organizma. Ta ţ lijezda nalazi im se iznad očiju. U vodi, prirodni neprijatelji kraljevskih pingvina su kitovi ubice (orke). Na kopnu, najveća opasnost dolazi od ptica grabljivica, čiji glavni plijen predstavljaju jaja i mladunci ovih pingvina. Mladunci moraju biti stari 14-16 mjeseci prije nego što se nauče plivanju. Kraljevski pingvini paţ ljivo odabiraju vrijeme parenja, u novembru ili decembru, tako da se mladunci razviju tokom najvećeg nedostatka hrane. Na taj način, u vrijeme kad su već spremni da samostalno krenu u lov, biće ljeto i more će obilovati hranom, a temperatura će biti mnogo blaţ a. Nakon parenja, pingvini griju jaja ponekad i preko 35 dana. Do aprila, mladunci su već skoro potpuno odrasli, ali tokom ovog perioda izgube teţ inu zbog nedostatka hrane. Povećaju teţ inu tokom proljeća, a zatim se potpuno osamostaljuju na granici izmeĎu proljeća i ljeta. Kad napune 4 godine ili više, kraljevski pingvini spremni su na parenje.

Slika br.47 Žutouhi pingvin

Slika br.48 Kraljevski pingvin

27

Adelijski pingvin

Adelijski pingvin (lat. Pygoscelis Adeliae) je vrsta pingvina koja je nastanjena duţ obale Antarktika i obliţ njih ostrva. Adelini pingvini narastu do oko 70 cm visine i oko 5,4 kg (muţ jaci) odnosno 4,7 kg (ţ enke) teţ ine, odnosno 3 do 6,5 kg. Imaju karakteristične bijele „prstenove“ od perja oko očiju, po kojima ih je lako prepoznati. Rep Adelijskog pingvina je nešto duţ i od repa većine drugih vrsta pingvina. Adelijski pingvini se hrane uglavnom krilom dok se brinu o mladuncima, katkad i lignjama i ribom. Gledano po fosilnoj graĎi iz posljednjih 38 hiljada godina, ovi pingvini su naglo prešli s ribe na kril prije oko 200 godina. Ovome je, vjerojatno, uzrok smanjenje broja antarktičkih krznatih tuljana od kasnih 1700-ih i kitova u 20. vijeku. Smanjenje broja ovih ţ ivotinja je uzrokovalo povećan broj krila, što Adelijski pingvini sada koriste jer ih je lakše uloviti nego ribe.

Albatrosi

Albatrosi su najpopularnije ptice subpolarnih voda Antarktika, iako ih moţ emo sresti u umjerenim, pa i u tropskim morima. Najveći meĎu njima je albatros lutalica, koji moţ e imati raspon krila i do 3,60 m. Manje vrste mogu imati raspon krila do 2,50 m. Svi albatrosi grade gnijezda u obliku humaka od zemlje i trave, i to uglavnom na vjetrovitim padinama, jer su graĎeni poput savršenih jedrilica, pa pri polijetanju trebaju dovoljno vjetra u lice i/ili strmi zalet. Na otvorenome moru je albatrose lako prepoznati po letu: brzo slijetaju niz vjetar meĎu valove, naglo se okreću i strmo uzlijeću uz vjetar te kruţ e oko brodova, a da ni jednom ne zamahnu krilima. Naročito je neobično udvaračko kočoperenje albatrosa lutalice, koje je popraćeno nevjerojatno raznolikim kričavim i blobotavim glasanjem te raznovrsnim pozama, a jedna od njih je i potpuno širenje krila. Pare se svake druge godine jer cijeli ciklus, počevši od dolaska roditelja na gnjezdilište pa do odlaska ptića, moţ e potrajati 380 dana. Neke se manje vrste ipak pare svake godine. Hiljade albatrosa svake se godine vraća, radi parenja, na sjeverni dio ostrva Juţ na ĐorĎija. Na jajetu leţ e oba roditelja, a mladi ptić se izlijeţe nakon otprilike 70 dana. Kako se hrani polusvarenom ribom iz roditeljskoga kljuna, ptić brzo raste. Nakon tri mjeseca roditelji ga više ne čuvaju i hrane ga samo povremeno. Zapadnji vjetrovi u albatroskim krajevima juţ ne hemisfere glavni su uzrok lutanju tih ptica. Neki albatrosi provode zimu čak više od 12000 km udaljeni od svojih gnjezdišta. Najpoznatije vrste albatrosa su Mrki albatros (Phoebetria fusca), Sivi albatros (Phoebetria palpebrata), albatros lutalica (Diomedea exulans) Ţutonosi albatros (Diomedea chlororhynchos), te Thalassarche melanophis i Catharacta skua.

Slika br.49 Adelijski pingvin

28

Slika br.50 Thalassarche melanophis Slika br.51 Phoebetria palpebrata

Slika br.52 Diomeda chlororhynchos Slika br.53 Phoebetria fusca

Slika br.54 Diomeda exulans Slika br.55 Catharacta scua

29

Perajari

Karakteristični perajari koji ţ ive samo na juţ noj hemisferi tačnije na Antarktiku i okolnim ostrvima su morski leopard (Hydrurga leptonix), morski slon (Mirounga leonina), tuljan krznaš (Arctocephalus australis), obična foka (Phoca vitulina) te Rosov (Ommatophoca rossi) i Vedelov tuljan (Leptonychotes weddelli). Najčešće se hrane ribom, dok se za razliku od perajara sa sjeverne hemisfere hrane i pingvinima kojih nema na sjevernoj hemisferi.

Antarktička tundra Antarktička tundra pojavljuje se na Antarktiku i na nekoliko subantarktičkih ostrva. Antarktika je uglavnom previše hladna i suva za uspijevanje vegetacije. Većina kontinenta pokrivena je ledom. MeĎutim, neki dijelovi kontinenta, posebno antarktičko poluostrvo, imaju područja krša na kojem je moguć razvoj biljnog svijeta. To su najčešče mahovine, lišajevi i kopnene alge. Za razliku od arktičke tundre, na Antarktici nema velikih kopnenih sisara, uglavnom zbog fizičke izolacije od drugih kontinenata. Ima morskih sisara i morskih ptica, uključujući pingvine. Nastanjuju područja u blizini obale, a neki mali sisari, kao što su zečevi i mačke došli su putem čovjeka. Flora i fauna Antarktika i antarktičkih ostrva (juţ no od 60 ° juţ ne geografske širine) zaštićene su .

Slika br.56 Hydrurga leptonix Slika br.57 Mirounga leonina

Slika br.58 Atctocephalus australis Slika br.59 Phoca vitulina

Slika br.60 Antarktička tundra

30

Zaključak Iako na prvi pogled hladne (polarne) oblasti izgledaju kao područja na kojima je ţ ivot nemoguć, ipak postoji odreĎen broj organizama koji uspijevaju opstati pri tako teškim uslovima. Počevši od sitnih jednoćelijskih organizama kao što su alge (fitoplankton) i zooplankton, insekti, neke biljke cvjetnice, te najrazvijeniji oblici ţ ivota kao što su ptice i sisari. Plankton buja samo za vrijeme kratkih ljeta, tako da se on privikao na tako kratak vegetacijski period. Krupniji organizmi kao što su ptice i sisari su obezbijeĎeni debelim slojem sala. Ptice posjeduju specifičnu strukturu perja, dok sisari imaju veoma gustu dlaku (krzno). Veliki broj organizama koji naseljavaju ove hladne prostore su veoma ugroţ ene, najviše zbog dejstva ljudi. Najkrupniji ţ ivući organizmi, kitovi su skoro na rubu izumiranja zbog izlova. Ni bijeli medvjedi nisu puno bolje prosli, njihov broj se veoma smanjio kako zbog ubijanja, tako i zbog nedostatka staništa koje je posledica globalnog zatopljenja, na koje je čovjek najviše uticao. Perajari su uglavnom izlovljavani zbog krzna, a takoĎe njihov se smanjio uporedo sa nedostatkom hrane, ponajviše ribe koju je čovjek previše izlovljavao. Sada su sve vrste ovih krajeva zaštićene, pa se njihove populacije postepeno oporavljaju. Većina vrsta koje naseljavaju polarne krajeve su endemi i ne mogu se naći na drugim prostorima, te je uveliko vaţ no njihovo očuvanje. Pošto su svi organizmi polarnih oblasti usko povezani lancima ishrane, izbacivanjem samo jedne karike bi dovelo do narušavanja čitavog ekosistema, što bi osim polova imalo I globalni karakter.

31

Literatura

- Šorić, V., Radević, M. (2009): Ekologija i raznovrsnost hordata. Prirodno-matematički

fakultet, Banja Luka. - Kindersley, D. (2005): Životinje . Mozaik knjiga, Zagreb.

- Mikavica, D., Radević, M. (2009): Diverzitet antropogeno opasnih životinja. Banja Luka.

- Brem, A. ( 1953 ): Ţivot ţ ivotinja. Naučna knjiga, Beograd.

- Radovanović, Milutin ( 1965 ): Zoologija II dio. Naučna knjiga, Beograd.

- Internet izvori: - http://hr.wikipedia.org/wiki/Arkti%C4%8Dki_ocean

http://hr.wikipedia.org/wiki/Bakalar

http://hr.wikipedia.org/wiki/Kitovi

http://www.deepseawaters.com/hooded-seal.htm

http/BirdLife International, 2008, id 151158, Eudyptes chrysocome http://hr.wikipedia.org/wiki/Kril http://hr.wikipedia.org/wiki/Polarni_medvjed

http://hr.wikipedia.org/wiki/Tundra

http://hr.wikipedia.org/wiki/Polarna klima http://hr.wikipedia.org/wiki/Slavbard http://hr.wikipedia.org/wiki/Grenland http://hr.wikipedia.org/wiki/iceland and Laponia http://hr.wikipedia.org/wiki/Haringe http://www.google/image finder.

32

Sadržaj Uvod..........................................................................................................................2 Polarna klima.............................................................................................................3 Arktik.........................................................................................................................4 Ţivi svijet Arktika......................................................................................................8 Arktička tundra........................................................................................................22 Antarktik..................................................................................................................23 Ţivi svijet Antarktika...............................................................................................23 Antarktička tundra...................................................................................................29 Zaključak.................................................................................................................30 Literatura.................................................................................................................31