Cifric, vrijeme

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 1Ivan Cifri: Ekologija vremena. Vrijeme kao integrativni i dezintegrativni imbenik

5

UDK 316.722:115 316.334.5:115 316.421:316:4.051 504.03

Izvorni znanstveni lanak. Primljeno: 15. 01. 2010.

Prihvaeno: 10. 03. 2010.

EKOLOGIJA VREMENAVrijeme kao integrativni i dezintegrativni imbenik

Ivan Cifri

Odsjek za sociologijuFilozofski fakultet Zagreb

I. Luia 3, Zagrebe-mail: [email protected]

SaetakU modernom drutvu nastaju nestaice nekih roba i proizvoda, prirodnih izvora (resursa), pa tako i vremena. Dojam o nedostatku vremena nastaje zbog ubrzanog ritma ovjekova (drutvenoga) djelovanja i naina ivljenja i brzih promjena izmeu razliitih drutvenih stanja. Rad ukazuje (a) na vanost nekih pojmova ekologije vremena u pristupu socijalnoekolokim istraivanjima (ireverzibilnost, ritam, tempo, brzina, suverenitet vremena, ekoloki otisak vremena, mjera vremena), (b) na vrijeme kao medij dezintegrativnih procesa i (c) na potrebu usporavanja tempa ivota i drutvenih promjena.Teza rada je da problemi (u okoliu i socijalni) nastaju zbog sudara dvaju poredaka vremena i njihovih ritmova ritma u prirodi (prirodnog) i ritma u drutvu (kulturnog). Sudar nastaje zbog intencionalnog djelovanja modernog drutva da odvoji socijalno (kulturno) vrijeme od prirodnog vremena, da socijalno vrijeme i ritam drutva odvoji od ovjeka i da prirodni ritam i prirodne forme vremena podini vremenu i ubrzanom ritmu modernog drutva.Putem univerzalnog vremena moderno drutvo integrira razliite kulture, a nastoji integrirati prirodu u drutvo putem dominacije socijalnog vremena. Pritom djeluje kulturno dezintegrirajue.Zakljuuje se da je za usporavanje tempa potrebna radikalna preorijentacija post/modernog drutva, a za nju je potrebno uvaavanje dinamike odnosa izmeu dvaju sustava: prirodnog i socijalnog, te uvaavanje njihovih razliitih vremenskih perspektiva na razini individualnog i drutvenog djelovanja. Ipak, deceleracija u praktinom pogledu nije ba izvjesna.

Kljune rijei: usporavanje, ekologija vremena, heteronomija vremena, kultura vremena, mjera vremena, otisak vremena, sociologija vremena.

1. UVODNO

U povijesnim razdobljima razlikuju se naini ovjekove prisutnosti u prostoru kao i u vremenu.1 Prostorna prisutnost vidljiva je u promjenama okolia, a vremenska u pro-

1 Rad je napisan u sklopu projekta Modernizacija i identitet hrvatskog drutva. Sociokulturne integracije i razvoj - 130-1301180-0915.


6

mjenama socijalnog vremena, a obje promjene utjecale su na promjene u organizaciji drutva. Razlikuje se, dakle, prirodno vrijeme i socijalno vrijeme. Prirodno se vrijeme ne mijenja, nego se mijenja percepcija kulturnog (socijalnog) vremena (Adam, 1990; 1995; Whipp/Adam/Sabelis (ed.), 2002), pa se stvara dojam da se ograniava mogu-nost ovjekova kretanja u fizikom prostoru i vremenu. Naime, brzina u drutvu po-stavlja sve vee norme uinkovitosti, pa ovjek ima dojam da je ogranien (spor) jer sve tee udovoljava tim normama, iako bismo oekivali obrnuto. Strojevi su sve uinkovitiji (bri), ali ljudi masovno ostaju bez zaposlenja. Glede toga, ako se nastavi ubrzanje ritma ivota, dovest e do jo veih globalnih socijalnih problema. Tijekom povijesti nastale su razlike u percepciji vremena i kulturnoj (socijalnoj) konstrukciji vremena: obje su se mijenjale ovisno o povijesnom tipu drutva, odnosno kulturi. Drutvo (kultura) kao po-vijesna kategorija ivi u svom socijalnom vremenu koje samo konstruira, ali i vremenu prirode: ne ivi samo u svojemu nego i jednom drugom vremenu. Vremenitost drutva odraava njegovu povijesnost.

Arhajska drutva. Neposredna ovisnost o prirodnom prostoru uvjetovala je ovjekov po-gled na vrijeme. Individualno vrijeme gotovo da i nije postojalo. ovjek nije znao koli-ko je star, a nije imao ni individualnu ili socijalnu potrebu za odreivanjem starosti. Do-miniralo je kolektivno znaenje vremena (po Durkheimu kolektivna reprezentacija), a ono je bilo povezano s aktivnostima i ritualizirano. ovjekova komunikacija s ogranie-nim prostorom na kojemu je ivio, omoguavala mu je razumijevanje prirodnog svijeta kao oivotvorenog prostora (animatizam) ili prostora duhova (animizam). Priroda i okolnosti zbivanja prirodnih procesa definirali su vrijeme i ritam kolektivnog ivota.To razdoblje, kao i razdoblja openito predmodernih drutava u psiholokom smislu, obiljeava strpljivost. Strpljivost nije nita drugo nego uvaavanje raznolikosti vreme-na u prirodi koja nam u tom okviru omoguava slobodan izbor djelovanja. Raznolikost je obiljeje kulture vremena (Zeitkultur) koja prihvaa postojanje razliitih formi vre-mena i na taj nain suverenitet vremena (Zeitsouvernitt) karakteristian za prirodu. Jedinke kao i svaka vrsta, ali uostalom i ovjek, imaju svoje vrijeme, vrijeme samo njima svojstveno biotemporalnost.2 U prirodi (krajobrazu) to najbolje primjeujemo. Razno-likost vrsta znai raznolikost vremena, a nestanak vrsta (primjerice, uvoenje monokul-ture) znai smanjivanje vremenske raznolikosti (suverenitet vremena) i alternativa za ivot.

Stare civilizacije. U kompleksnim drutvima, odnosno velikim civilizacijama nastaje dis-tanca od neposredne prirode, iako se jo uvijek prihvaa raznolikost vremenskih formi i uvaavaju ritmovi prirode. iri se ovjekov prostorni vidokrug, a time i mijenja nain

2 Gus Koehler navodi hijerarhijski poredak od pet temporalnih razina u prirodi Jamesa Frasera (1975): nootemporalnost vrijeme razuma, biotemporalnost vrijeme ivih bia, eootemporalnost najranije vrijeme, kontinuitet bez smjera, prototemporalnost ranije vrijeme, fragmentirano vrijeme bez smjera i atemporalnost ne-vrijeme (Koehler, 2008:377-392).


7

odnoenja prema fizikom prostoru u kojemu nalazi vie alternativa ivota. Prostor je trebalo mjeriti, pa se potreba mjerenja proirila i na mjerenje vremena, tj. kultur-no odreivanje vremenskih jedinica u kojima se obavljaju razliite svjetovne i sakral-ne aktivnosti, a naroito rtvovanja Bogovima. Mjerenje prostora i vremena nije bilo namijenjeno individualnom nego kolektivnom ivotu, kolektivna (drutvena) potreba. Naime, civilizacije su razvile razliite sustave mjera (teine, duine) i znakovlja za njih. Nastankom gradova nastale su nove djelatnosti (zanimanja) pa je pojaan interes za mjerenjem i preciznou jedinica vremena. Tako su nastali razliiti kalendari u starim velikim civilizacijama. Prirodna kretanja i ritmovi Sunca, Mjeseca, izmjene dana i noi, poplave, itd. prirodna povijesnost (ciklinost), bili su paradigma razumijevanja vre-mena i njegova ritma oko ovjeka, odnosno uzorak socijalne (kulturne) povijesnosti. Zapravo sve do Galileja (1564-1642) priroda i vrijeme bili su centrirani na ljudske grupe. Vrijeme je bilo prije svega sredstvo orijentiranja u socijalnom svijetu, regulira-nja u zajednikom ivotu ljudi (Elias, 1988:IX). Moderno drutvo oslobaa pojedinca takve obveze i omoguava mu da se usmjeri na kreiranje vlastitog stila ivljenja, a time i vlastitog vremena. Pitanje je, je li u toj preorijentaciji drutva (od kolektiva prema indi-vidui) pojedinac uistinu slobodan ili je ogranieno slobodan zbog dominacije socijalnog sustava usmjerenog na kontrolu, tehniku i vremensko ubrzanje.

Moderno drutvo. Tijekom povijesti ljudske kulture moderno drutvo je naslijedilo po-stojea razliita sekvencioniranja i mjerenja vremena (kalendar, sunani sat). Tehniki razvoj, potican ekonomskim interesima, uvjetovao je potrebu za preciznijim definira-njem vremena i standardiziranjem vremenskih jedinica. Standardiziranje oznaava isto-dobno redukciju suvereniteta vremenskih formi, a s njom i redukciju djelatnih alterna-tiva. U tom kontekstu zahtjev za odranje bioloke raznolikosti vrsta znai zahtjev za uvaavanjem njihova suvereniteta vremena. Suverenitet vremena (tj. postojanje razli-itih vremenskih formi) pridonosi stabilnosti nekog prirodnog sustava, jer tolerira razli-itost vrsta izraenu putem njihova vremenskog oblika. Monokultura u poljoprivrednoj proizvodnji ili stil ivljenja neke grupe u drutvu, itd., reduciraju njihov suverenitet vremena, ali i mogunost, odnosno izbor alternativa. To se odraava na ivotne anse i anse preivljavanja vrsta u prirodi, ali i na ovjeka kao vrstu. U reduciranju vremenskih formi koritena su ranija iskustva mjerenja vremena na koja se nadogradila tehnika mogunost standardiziranja vremena i njegova irenja svijetom univerzaliziranje socijalnog vremena. Moderni ovjek (drutvo) sve vie ivi odvojen od neposredne prirode i prirodnog vremena. Definira svoje socijalno vrijeme kroz rad u uredu ili tvornici, kroz godinji odmor, kolske praznike, raspored eljeznice ili aviona, a svako od njih ima svoju mjeru vremena (Zeitma). Na taj nain drutvo reducira svoje mogunosti ivljenja i ograniava pojedincu njegov suverenitet vremena (vremensku autonomiju) i izbor mjere vremena kao individualne orijentacije. Danas u svakodnevnim aktivnostima - radnom i slobodnom, javnom i privatnom vre-menu - vlada nervoza zbog ubrzanja ritma ivota koji je podloen samo jednoj vremen-skoj formi odreenoj satnim vremenom. Sve bismo htjeli to bre obaviti, a kada to


8

uinimo postavljamo si novi zadatak kojega takoer elimo to prije obaviti, ne marei za eventualno mogue negativne posljedice. I tako gotovo u nedogled, sve dok imamo snage i volje za neim novim ili smo socijalnim okolnostima prisiljeni tako postupati. Jednom kad je prihvaena takva koloteina, teko se iz nje izlazi. ini se da jedino birokracija u svim drutvima i vremenima ne uri i ima dovoljno vremena.

U post/modernom drutvu postoji razliito socijalno konstruirano vrijeme - razliite kulture vremena, ovisno o utjecaju predmodernog ili modernog ivljenja na ivot cijelog kolektiva. Ostaci predmodernosti, primjerice, ruralne kulture, jedan je od naina soci-jalne konstrukcije vremena koji uvaava raznolikost (prirodnog) suvereniteta vremena biljnih i ivotinjskih vrsta (prihvaajui njihovu raznolikost) i mnogo vie strpljivosti, usporeni ritam aktivnosti u koritenju vremena. Tome nasuprot stoji grevitost poslov-nog svijeta i negacija svake raznolikosti koja ga ometa u viziji razvoja.

2. RELEVANTNI POJMOVI U EKOLOGIJI VREMENA

U sklopu razmiljanja u ekologiji vremena potrebno je navesti nekoliko pojmova (kate-gorija) relevantnih za razumijevanje odnosa socijalnog (kulturnog) i prirodnog vreme-na, te suvremenog naina koritenja vremena.

2.1 Ireverzibilnost posljedica

Glede ekolokih posljedica, jedna od kljunih poticajnih inicijativa za razmiljanje o odnosu socijalnog (kulturnog) i prirodnog vremena, bila je spoznaja o ireverzibilnim (nepovratnim) uincima ovjekova kulturnog djelovanja u prostoru. Nepovratnost zna-i da se promjene, koje ovjek izaziva u ekosustavu, vie ne mogu vratiti na prijanje stanje ili okrenuti njihov smjer. Rije prijanje stanje ne oznaava neku apsolutnu toku s kojom se mogu promjene usporediti, nego odreenu (relativnu) polaznu toku stanja u vremenskom rasponu s nekom drugom tokom, u kojemu su nastale promjene (Kmmerer, 1993:90-91). Smisao linearnosti kulturne evolucije sueljen je sa smislom cirkulacije u prirodnoj evoluciji. Priroda se u svojim ciklusima vraa na vremenski poe-tak (naravno imajui na umu mogue otklone u dugim vremenskim razdobljima) i po-inje iznova svoj put. (Svake godine poinje novi rast biljke i naraste novi list na stablu.) Njezina je aktivnost openito retroaktivna s mogunou ispravljanja posljedica zahva-ljujui ekolokoj valenciji (sposobnost sueljavanja s kolebljivim ekolokim imbenici-ma) i ekolokoj potenciji (otpornost na raspon ekolokih varijacija).3 Naprotiv, moderna kultura djeluje uvijek tako da se kree naprijed, ne vraa se na poetak, negira prolo

3 Izgleda da moderno drutvo (vjerojatno) ima viu ekoloku valenciju - sueljavanje s velikim rasponom utjecaja ekolokih imbenika, a (vjerojatno) je manje osjetljivo na ekoloku potenciju sueljavanje s kole-bljivim ekolokim imbenicima, primjerice, klimatskim promjenama.


9

vrijeme, a uvaava sadanje i budue, ali bez razumijevanja prolosti teko moe shvatiti sadanjost i jo tee budunost. Prolost sa svojim idejama, ideologijama, mitovima i simbolima ponekad optereuje i konzervira sadanjost drutva i suava smjer njegove budunosti. Ponekad je dokaz kontinuiteta u oblikovanju progresivnog sociokulturnog identiteta i poticaj u konstrukciji bolje budunosti. Prolost nije samo ono to je bilo u prolom vremenu, nego se povremeno pojavljuje u aktualnom znaenju. Slino se moe rei i za prirodu. Da nema simbola i pojmova koji ukazuju na njezino trajno arkadijsko znaenje (nevinost, ljepota, sklad, izvor ivota, itd.), teko bismo se danas konfrontirali s njezinim zagaivanjem i ugroavanjem. Divljina ponekad slui kao otrica kritike ci-vilizacije i njezine budunosti. Naime, izjava koja se odnosi na budunost (istodobno je prognostikog i hipotetikog karaktera): svatko je pogoen, jer se odnosi na egzistenciju roda, a s druge strane jer se prosudba o budunosti tek u budunosti moe verificirati. Openito reeno, plauzibilna je hipoteza: Industrijalizirana drutva na Zemlji proi-zvode ekoloka proturjeja koja u doglednom vremenu moraju voditi njihovoj vlastitoj propasti (Enzensberger, 1973:2).Potroeno vrijeme u kulturnom djelovanju ne moe se vie nikada utedjeti, niti se ranije kulturno stanje moe vratiti. Openito, vrijeme se ne moe utedjeti, nego u sadanjosti moemo sebe troiti radi ubrzanja budunosti. Uteda na vremenu iluzija je realnosti dananjeg potroakog drutva, jer kao trina kategorija vodi u sve veu potronju, a time u sve veu vremensku stisku i nestaicu vremena kao resursa. Sve to vodi u poveanu brzinu koja vrijeme postavlja kao kriterij trine uspjenosti.Priroda ima dovoljno vremena da izabere najbolju alternativu. Ona je strpljiva, a od nje su to neposredno iskusila predmoderna drutva kojima nije nedostajalo vremena zahvaljujui sporijem ritmu ivota i veoj slinosti socijalnog metabolizma ekolokom metabolizmu, za razliku od post/modernog drutva (Cifri, 2003:II dio). Industrijska civilizacija je nestrpljiva, ostaje joj manje vremena za najbolje razvojne alternative, pa je sklonija progresu u zacrtanom smjeru i njegovoj dinamici.

2.2 Otisak vremena

ovjek je vrsta koja ima prostorni obzor landscape, ali i vremenski obzor timescape. Moderno drutvo favorizira prostor i vrijeme u ovjekovim aktivnostima, a zaboravlja na vrijeme aktivnosti prirode. Zato se nastoji promiljati utjecaj vremena na posljedice takvog modela napretka i naina miljenja. Povijest se (ponekad) izvlai iz zaborava, a mogue posljedice budunosti aktualiziraju se ve u sadanjosti.1. Prolost, sadanjost i budunost neizbjeni su aspekti vremena, odnosno modaliteti njegove egzistencije, a naroito je vaan modalitet budunosti. Prema Barbari Adam (2008) novi koncept razmiljanja o vremenu ukljuuje: vremenski prostor (timesca-pe), prostor budunosti (futurescape) i otisak vremena (timeprint). U strukturnom smislu razumijevanja, pojam vremenski prostor (timescape) obuhvaa nereducirajue elemente kao to su: vremenski okvir (time frame u koje vrijeme?), izbor povoljnog trenutka - pravovremenost (timing kada?), brzina izvoenja (tempo), vremenitost (tem-


10

porality kako?), trajanje (duration kako dugo?), sekvence (kojim redoslijedom?). Prolost, sadanjost i budunost kao modaliteti vremena, strukturni su elementi kon-cepta timescape (Adam, 2008).2. Prostor budunosti (futurescape) takoer predstavlja integrirani niz razliitih sfera koje su materijalne i nematerijalne, vidljive i nevidljive, konkretne ili apstraktne. Odnose se na sfere: (a) namjeravane aktivnosti, (b) ideja, vjerovanja i znanja, (c) uma, imaginacije, jezika, (d) socijalne prakse, (e) moralnosti, etike, vrednota, obveza ili na (f ) sferu mira, ansi, motivacije, intencije (Adam, 2008:6). Sve te sfere nazone su u sadanjosti, prili-no su nam poznate i utjeu na konstruiranje ovjekove integralne budunosti. Kakve e one biti u budunosti, kako e ovjek tada razmiljati i odluivati ako umjesto njega ne bude razmiljao stroj - to je jo uvijek velika nepoznanica. 3. Trei pojam koji strukturira novi koncept jest otisak vremena (timeprint). To je vremenski ekvivalent ideji ekolokog otiska stopala (ecological footprint; kologische Fuabdruck Simonis, 1998:6), koji kao koncept potjee od Mathiasa Wackernagela (1990), a sam termin od Williama Recsa (1996). Barbara Adam pokazuje da ekoloki otisak treba promatrati u vremenu: ne samo koliki/kakav je danas nego koliki/kakav e biti u budunosti. Na taj nain otisak vremena pokazuje kako dananji nain ivota utjee tijekom vremena na drutvo i okoli. Cilj primjene otiska vremena je ukazati na injenicu da dananje znanje i drutvena praksa vode pretjeranoj potronji sadanjih i buduih prirodnih potencijala (Adam, 2008), ali i na potrebu promjene drutvene prak-se modernog drutva i njegova shvaanja napretka i kanibalizirajueg rasta (Raderma-cher, 2002:34-38). Spoznaja otiska vremena trebala bi utjecati na odluku drutva da smanji koliinu, a naroito tempo iskoritavanja prirodnih resursa.

2.3 Ritam

Tijekom povijesti drutva su imala svoj ritam ivota kojega su ureivali i mijenjali su-kladno ritmu okruujue prirode (okolia) u kojoj su ivjeli. Stoljeima se odvijao kao ciklina prirodna pravilnost kolektivnog ivljenja. Socijalne promjene, iako spore, utje-cale su na promjenu ritma ivota drutva, mjerenje i konstruiranje vremena, te rauna-nje vremena. (Egipani su imali sunani sat 1.500 godina prije nove ere, dok je znatno kasnije objavljen prvi Gutenbergov tiskani Kalendar 1448. Razlika izmeu njih je oko tri tisue godina.) Ritam je sebi nepromjenjiv, ali omoguava promjenu (Nietzsche, Afor. 84), onu vezu (Bindung) koja zahtijeva stanku odmor, to u prirodnom vremenu

4 Jedan pokuaj socijalne konstrukcije vremena u obliku institucionaliziranja je Francuski republikanski kalendar 1792. Prva godina bila je 1792. (poetak 22. IX.) i podijeljena na 22 mjeseca. Svaki tjedan imao je 10 dana, a bili su odreeni blagdani i neradni dani (Gimmler, 1997:181). Kalendar je predstavljao diskontinuitet (prekid) izmeu prolosti i sadanjosti (Munn, 1992:110); vidi i: Zerubavel, E. (1977). The French Republican Calendar: A Case Study in the Sociology of Time. American Sociological Review, 42:868-877.


11

odreuje evolucijski tijek prirode, a u socijalnom vremenu je drutvena konstrukcija.4U Biblijskoj tradiciji poznat je Sabbat kao dan odmora (Lev 23, 3). Sabbat je zapravo ono to se moe nazvati ritual. On je pratio bioritam ljudskoga tijela nakon est dana rada, dan odmora; dodajmo jo tome Godina Sabbata svaka sedma godina (Lev 25, 1-7) ili sedam puta sedam godina. Dakle, nakon 49 godina, 50-a je bila sveta godina (Lev 25, 8-12) kao godina oprosta od dugova i ropstva - kojom bi zapoeo novi socijalni ciklus. Zemlja bi takoer postala ponovno nerazdijeljena kao prije 50 godina. Uvoe-nje ovakve cikline pravilnosti ritma u socijalnom vremenu, zapravo je znailo poetak uvoenja linearnosti u vremenu. To kasnije potvruje i kranstvo raunanjem vremena od poetne godine, tj. od Kristova roenja.I druga drutva (u ljudskoj povijesti) u svojoj tradiciji imala su dva vremena: profano vri-jeme (radni dan, aktivnosti bez religijskog sadraja, neposveeni prostor) i sveto vrijeme (vrijeme sveanosti, blagdani, religijske aktivnosti, posveeni prostor), koja su (svako na svoj nain) organizirala ivot kolektiva (drutva). Sveto vrijeme oznaavalo je nazonost mitskog pravremena. Prijelaz iz profanog u sveto vrijeme odvijalo se putem rituala (obre-da) koji su znaili povratak u mitsko vrijeme (Eliade, 2002). Socijalna vremena zbivaju se u konkretnom prostoru i ovisna su o pravilnom ritmu dogaanja koji oznaavaju cirkadijske ritmove (lat. circa oko, otprilike; dies dan), odnosno cirkadijsko vrijeme: izlazak i zalazak Sunca ili izmjena dana i noi kojima se ovjek prilagodio, jer su mu bili bioloki prihvatljivi i fiziki snoljivi. Veim utjecajem kulture (drutva) na priro-du, a naroito u modernom drutvu, drutvo se nastojalo osamostaliti, organizirati kao kolektiv(i) i uspostaviti svoj ritam ivota kao dominirajui. Held tako postavlja pitanje i implicitno odgovara na njega: Nije li povijest stvaranja kulturnog vremenskog poretka povijest oslobaanja od tih prirodnih prednosti (Held, 1993:15).Ritual je oznaavao ideju povezanosti, integracije kozmike, bioloke i socijalne sfere u ljudski poredak koji je sebe branio od razliitih nesigurnosti i straha tijekom vremena - od roenja do smrti. Nije bio samo mentalne naravi, nego je koristio potporu izvanjskog svijeta ljudskom tijelu ili grupi. Znaio je odanost vlastitom Bogu i pripadnost jednom narodu. Ritual je u vremenu ono, to je stanovanje u prostoru. Odravao se prema pri-rodnim znakovima primjerice, Mjeseevim ciklusima, itd. (Schmitz, 1993). Konstrukcija modernoga vremena univerzalnog vremena (chronos), naelno potvruje filozofiju ovjekove izuzetnosti u prirodi, a eskalacija ljudskih prednosti kao novi so-cijalni poredak, pozicioniranje je ovjekove izuzetosti iz prirode. (Ta razlika preslikana je na izdvajanje moderne (zapadne) kulture i njezinu dominaciju u odnosu na sve ostale kulture.) Priroda ima svoj ritam ivota koji se ne mijenja tijekom brojnih milenija. Slino je s ekosustavima iji ritam utjee na ritam ivota pojedinih vrsta u njemu. To ne znai da oni predstavljaju krunu cirkulaciju u doslovnom smislu, ve cirkulaciju koja zapra-vo ima spiralni tijek, a kojega mi sebi samo predstavljamo kao kruni tijek. Organizmi se prilagoavaju okolinim uvjetima. Ne postoje razlozi za ubrzavanje ili usporavanje ritma u prirodi, osim u akcidentalnim situacijama potaknutim izvan ekosustava (ra-niji dolazak proljea izaziva bre klijanje i rast bilja; u nekim geolokim razdobljima ubrzano izumiranje vrsta ili ubrzan nastanak novih vrsta, to se moe pretpostaviti i


12

rekonstruirati tijekom evolucije). Dnevni ritam cvijeta je svakoga dana jednak izlaskom Sunca se otvara, a njegovim zalaskom zatvara. Godinji ritam rasta neke biljke takoer. Pretjeranim iskoritavanjem prirodnih resursa ovjek prekorauje elasticitet ekosustava, pa neke vrste nestaju, a ekosustavi se ugroavaju i na putu su ka destrukciji.U drutvu postoji takoer dnevni i godinji ritam ivota, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini. Ali, u razliitim drutvima tijekom povijesti ritam nije isti (iden-tian). Pojedinac radi sukladno snazi organizma i vremenski pravilnom ritmu izmje-ne dana i noi. To je uobiajeno u predmodernim (agrarnim) drutvima u kojima se dnevno vrijeme organizira i naziva prema znaku zvona s crkvenog tornja ili porukom mujezina s minareta. U pravilu, dan je vrijeme za rad, a no za odmaranje ljudi i radnih ivotinja. Takav ritam se mijenja uvoenjem tehnikog (sat) mjerenja vremena, iako se nastavlja pravilan ritam izmjene dana i noi. Uvoenjem tehnikog vremena nisu nestali tradicijski znakovi podjele i koritenja vre-mena (primjerice, znak zvona) pa postoji izvjestan paralelizam oznaavanja socijalnog vremena, koji vai (u ovom sluaju) za vjernike kao poziv na vjersku obvezu. Glede pa-ralelizma vremenskih formi moe se rei da u odnosu na pojedinca u modernoj kulturi postoje tri naina raspodjele i koritenja vremena: prirodni (bioritam), tradicijski (vjersko i obiajno vrijeme) i socijalni (tehniko vrijeme - sat). Prvi nain je pod utjecajem endo-genog (biolokog) imbenika, a ostala dva su egzogeni imbenici kao proizvodi kulture.

2.4 Brzina

Brzina je prisutna na svim poljima ljudskog rada i ivota: u ekonomiji, politici, vojsci, obrazovanju, kao i svakodnevici. Brzo i brzina nije samo fiziki fenomen koji se moe tehniki izmjeriti i rei kolika je, kao kad vozau policajac mjeri brzinu, nego socijal-ni fenomen modernog doba koji odraava ovjekovu borbu za ivot u svakodnevici (Radkau, 1993). Brzina znai poveanje aktivnosti u jedinici vremena to u trinoj ekonomiji ima poveane financijske uinke, a u ekonomiji ivota izaziva poveano tro-enje ljudskog organizma.Pojam brzo jednostavnije je shvatiti u relaciji prema sporo. Sporo ne znai da je ne-to uistinu sporo, jer sporo ili sporije u nekim sluajevima moe znaiti uinkovitije od brzoga i brega. Neke izreke kau: Okolo je daleko, poprijeko jo dalje!; Jutro je pa-metnije od veeri ili Treba raditi hladne glave!, Svaka juha se treba ohladiti!, Ako je kratak dan, duga je godina. Stari Rimljani bi rekli Festina lente! (uri polako!). S pojmom brzo povezeni su termini: zaposleno, nadziranje, agresivnost, uurbanost, analitinost, stresno, povrno, nestrpljivo, aktivno, kvantitativno, a njihove suprotnosti s pojmom sporo: spokojno, mirno, paljivo, intuitivno, strpljivo, misaono, kvalita-tivno. To, dakle, nisu samo tehniki mjerljive veliine, nego krai izrazi za dva naina postojanja, dvije ivotne filozofije (Honor, 2005:21).Poveanjem brzine (akceleracija) smanjuje se i nestaje prostorna distanca. Paul Virilio (1995:35) pie: S akceleracijom nema vie ovdje i tamo, samo mentalna konfuzija blie i dalje, sada i u budue, realno i nerealno mjeavina povijesti, pria i halucinacijske


13

utopije komunikacijske tehnologije (Purser, 2002:155). Digitalne tehnologije (odnosno aplikacija real-time technology) smanjuju (ukidaju) vremensku distancu, pa se aktivnost, naroito modernih menadera, zbiva u realnom vremenu (real-time) - simultano kao aktivnost i odgovornost.5 One znae detemporaliziranje ne samo prostora, nego i vreme-na. Purser kae: Kreemo se od pasivne, malih razmjera (small-scale) optike geometrijske linearne perspektive prema aktivnoj skali velikih razmjera (large-scale) optike digitalnog posredovanja. Informacijska ekonomija (nova ekonomija) proizvodi novo, nevidljivo zagaenje: dromospheric contamination zagaenje brzinom (takmienje, ubrzanje), a menadment oblikuje krajobraze u virtualnom neprostoru (nonspace), istovremeno gu-bei pojam o realnom vremenu (distraction); (Purser, 2002:159).Postoje razliita shvaanja i tumaenja socijalne brzine, brzine drutvenih promjena koje stvaraju svijest o njezinoj potrebi iz prisile, apatije ili komfora - kojega nameu uglav-nom mediji putem reklame. Prema nekim autorima, u suvremenim drutvu nastupila je bolest dananjeg vremena bolest vremena (Honor, 2005:12).6 Brzina se razliito, esto kritiki, ocjenjuje i karakterizira. Navest emo neke ee pridavane karakteristike brzini:a. povijest vremena je povijest ubrzanja. To se ak moe primijetiti i tijekom jedne

(dananja) generacije;b. brzina je droga koja stvara ovisnost. Brza vonja (preko 100 km/h) postaje navika, pa

nastaje elja za jo veom brzinom; c. brzina uzrokuje pojednostavnjenja - od pripreme polu-gotovih jela i brze konzu-

macije (objed bez razgovora) pa sve do elje da se to prije poalje SMS ili e-mail poruka;

d. brzina stvara drutvo na tekuoj traci. U proizvodnji: to prije uzgojiti biljnu hranu (skraena vegetacija) ili utoviti perad, svinje, junad, itd.;

e. (brzina uzrokuje gubitak preciznosti. Svaki posao koji se dovoljno ne promisli i radi na brzinu, moe prouzroiti i velike gubitke;

f. brzina skrauje pozornost drugih (sluati desetak minuta). Javni govori, predavanja na fakultetu sluateljstvu postaju predugi. Sluatelji ele to prije saznati ono bitno u to kraem vremenu. Studenti ne ele itati debele knjige ili obimniju literaturu, a naalost takve su i bolonjske intencije;

g. brzina zahtijeva jo vie brzine oekujemo trenutno otvaranje Internet stranice, nestrpljenje ekanja na rezultat, jer nam se uri;

h. brzina uvjetuje bre zaboravljanje i to u dvojakom smislu: svakodnevne tegobe o-vjek nastoji u mislima odagnati, to prije potisnuti i ivjeti u novim situacijama; s druge strane brzina gomila sadraje, pa nastaje nedovoljno kritina selekcija sadra-ja i brzo se zaboravlja i ono to je bilo, a to moe biti vano danas ili u budunosti;

5 Realno vrijeme znai da su akcija i odgovor simultani. Menaderi djeluju u realnom vremenu, forsi-raju aktivnost u smislu misliti i odmah djelovati. H. Arendt ga naziva means-end paradigma (Purser, 2002:156). 6 Pojam bolest vremena potjee od Larry Dossey (1982), a oznaava svijest o stanju u kojemu nemamo dovoljno vremena; opsesivan osjeaj da nam vrijeme izmie, a posljedica je jo vee ubrzanje: treba jo bre da bi se odrao korak s vremenom (Honor, 2005:12).


14

i. brzina zahtijeva rast svakom mladom znanstveniku ili pjesniku elja je to prije objaviti lanak ili vlastitu knjigu, i ne samo jednu, nego to prije i sljedeu. S po-veanjem broja kompjutora raste i potronja papira, kao i nervoza za novim rezul-tatom ili predmetom; pomamnost za zaradom tjera ljude za brzim okretanjem novca. Zbog takve pohlepe poneki gube i ono to su prije imali;

j. brzina ukida tradicionalni ritam ivota s ustaljenim navikama i obiajima. Primjerice, popodnevni odmor. Seljaci su, uvaavajui osobne snage tijela, a kasnije je postao i ustaljeni obiaj, poslije podne odmarali da bi nakon toga nastavili zavravati dnevne poslove. Dananje forsiranje snage tijela i uma, rezultira poveanjem gutanja tableta.

2.5 Tempo

Rije tempo danas znai ne samo neku konstataciju o brzini, nego zahtjev za poveanjem brzine - razmak izmeu vremenskih jedinica u kojima se zbiva aktivnost, odnosno ima zbiti neka promjena. To je zahtjev za veom uinkovitosti djelovanja u jedinici vre-mena. Nastao je tijekom povijesti tehnike, naroito u industrijskom drutvu (Radkau, 1993:153) i razliito se manifestira u pojedinim branama i povijesnim fazama, a naro-ito u zranom prometu, vojnom podruju, trgovanju dionicama na burzama kao i u podruju elektronikih informacija.7 Ne radi se samo o zahvaenim nekim segmentima drutva pojedincima ili grupama, nego o tempu i njegovu poveanju u cijelom dru-tvu, o tempu drutva, jer se ideja brzine proiruje na svijest o brzini: kritici ili nunosti (socijalnog komoditeta) njezina prihvaanja. No, tempo nije nastao iskljuivo kao plod tehnikih mogunosti neovisno o drutvu, nego dobivanjem drutvene legitimacije kao drutvene vrijednosti. Post/moderno drutvo je prihvatilo tempo kao odraz zahtjeva da sve treba ii brzo i po mogunosti sve bre. Brzinu omoguavaju tehnologije koje tede vrijeme, skrauju vrijeme proizvodnje i poveavaju konkurentnost na tritu, ali stva-raju sve vei pritisak na ovjeka, a ovjek ini pritisak na prirodu. To istodobno ne znai da tehnologija (iako to moe) produava vrijeme ivota nekog proizvoda od nastanka, uporabe, do eventualne reciklae i ponovne uporabe kao sirovine za novi proizvod, ve naprotiv svjesno se proizvode proizvodi kraeg trajanja. U ovom kontekstu, recikliranje ima smisao ireverzibilno pretvoriti u reverzibilno. Vrijeme proizvoda njegovo trajanje, skrauje se upravo radi stvaranja dodatnog vremena (prostora za novo vrijeme) za novi ili estetski drugaije oblikovani proizvod, kojega e se moi bolje prodavati na tritu.8

7 Tempo (lat. tempus vjerojatno u smislu vremenski razmak). Diferenciranjem djelatnih polja religije i politike u 16. st. nastale su promjene u drutvenoj organizaciji vremena, pa se vrijeme shvaa kao dimen-zija propasti i silaza (Nasehi, 1993:310); 17 st. oznaava pogodno vrijeme, u smislu mjere pokreta; u 18. st. vie se odnosi na mjeru vremena u muzici ritam, takt; od 19. st. koristi se u smislu brzine, ubrzanja.8 Danas je (jo) nepoznanica kako e se tehnologije koristiti u budunosti, pa postoji opasnost od anarhine uporabe tehnologije, naroito u vojnom kompleksu, a njemu postaje sve sliniji farmaceutski kompleks medikamentalizacije (Gajski, 2009). Takva odluka ne postoji, kao to ne postoji odluka o odnosu prema prirodi, to je takoer nepoznanica. Teorijski i hipotetiki, ubrzanje zamjene tehnologija s novim tehnolo-gijama u nekoj skupini proizvoda radi konkurencije, moe voditi u besmislicu koja ne odgovara na pitanje


15

Analiziramo li ubrzanje tempa (ritma) pojedinca (ili grupe) u kontekstu radnog procesa, tada se oito moe braniti teza o poveanju eksploatacije ovjeka. Eksploatacija u sferi rada zbiva se na dva naina: ubrzanjem ritma rada (klasian primjer je ubrzanje lanane trake skraivanje vremena, pa pojedinac mora u jedinici vremena bre raditi, troiti osobnu snagu), odnosno s poveanjem proizvodne norme u jedinici vremena ili produ-avanjem radnog vremena, ali neplaenog (Marx, 1958). Slino je i s eksploatacijom prirode: to bre iskoritavati prirodna dobra (resurse) ili u to kraem roku to vie od nje uzeti i komercijalizirati. Za drutvo kao i pojedinca to znai da nestaice u ivotnom vijeku pokua nadoknaditi intenzitetom i brzinom zadovoljavanja i tako kompenzirati sline (egzistencijalne) strahove koji proizlaze zbog kratkoe vremena izmeu roenja i smrti (Borner, 2009).9Promjene tempa drutva i ubrzanje njegovih promjena povezane su s razumijevanjem razvoja i promjena modernog drutva. Razliiti autori, meu inim nazivima (Pongs, 1999; 2000), post/industrijsko drutvo nazivaju prema jednom, za njih vanom obilje-ju suvremenog razvijenog drutva informacijsko drutvo, koje pridonosi ovjekovu napretku, ali i potiskuje i ugroava pojmove kao to su prolost, cjelina, povezanost (Eriksen, 2003). No, potiskivanje prolosti nije zapoelo s informacijskim drutvom nego shvaanjem napretka da je za ovjeka bitno sadanje i budue dogaanje i obli-kovanje ivota, a ne ono to je bilo i to je prolo. Svjedoci smo pomalo paradoksalne situacije: dok tehniki progres prolost potiskuje, u drutvu se esto poziva na prolost i istie ba njezina vrijednost. To se vidi preteito kod konzervativnih politikih i vrijed-nosnih orijentacija. Signal o dominaciji tehnike i potiskivanju prolosti odaslan je prije jednog stoljea i u Marinettijevu Futuristikom manifestu.10

ovjekovih potreba, nego potreba njihovih vlasnika za profitom. Ne vodi ni u smislenost proizvodnje, jer usitnjavanje vremena i zamjene tehnologija vodi gomilanju starih proizvoda, to dovodi do krize samih proizvoaa. Rjeenje se trai u jo veem ubrzanju tehnolokih promjena, umjesto u duem ivotu pro-izvoda. To je primijetio i Paul Lafargue koji kae: Svi nai proizvodi su krivotvoreni, da bi imali laku prou i bili kratkotrajniji (spac. I. C.). Nae doba e se nazvati doba krivotvorenja kao to su prva razdo-blja ovjeanstva dobila imena kao kameno doba, bronano doba prema karakteru proizvodnje (Lafargue, 1957:378).9 Zato se moderni ovjek boji smrti? Zato jer ne zna to slijedi poslije ovoga ivota. Ateisti se ne bi trebali bojati jer je smrt prirodna, a ovjek je dio prirode u kojoj je ivot konaan. Vjernici takoer ne, jer se ivot u kontinuitetu nastavlja poslije ovozemaljskog ivota. Najvie bi se trebali bojati oni koji svoj ivot vode na raun kvalitete ivota drugih. ovjek sam treba odluiti o svom strahu i nai smisao osobnoga ovozemalj-skoga ivota, a zajedno s drugim ljudima traiti i smislenost konkretnoga drutva: zato drutvo postoji, kako postoji i emu slue njegove institucije.10 Fillipo Tomaso Marinetti, talijanski pjesnik, objavio je u parikom listu Figaro 20. sijenja 1909. godine Futuristiki manifest u 11 toaka, a u kojemu se kae i ovo: (3) Knjievnost je do danas uznosila zamiljenu nepominost, ekstazu i san. Mi elimo unositi agresivni pokret, grozniavu besanicu, trei korak, smrznuti ok, uku i aku; (4) Mi tvrdimo da se velianstvenost svijeta obogatila novom ljepotom: ljepotom brzi-ne; (5) elimo slaviti ovjeka koji dri upravlja ija zamiljena osovina probija Zemlju koja takoer juri po krugu svoje orbite; (8) Na krajnjem smo rtu stoljea!... Vrijeme i prostor juer su umrli. Mi ve ivimo u apsolutnom jer smo ve stvorili vjenu sveprisutnu brzinu.


16

2.6 Suverenitet vremena i heterokronija

Suverenitet vremena (Zeitsouvernitt) oznaava istodobno postojanje razliitih vre-menskih formi, koje se meusobno toleriraju i mogu koordinirati, te se izmeu njih moe (neku) slobodno izabirati (Geiler, 2003:207) onu sporijeg ritma ili breg ri-tma. Razliiti su suvereniteti vremena predmodernog i modernog drutva. Jednako tako prirodni svijet ima svoje, a socijalni svijet svoje ritmove rasta koji u drutvenoj praksi i javnoj politici meusobno kolidiraju tijekom povijesne vizure razvoja. Toj koliziji (shva-anoj kao suvremena ekoloka kriza) prethodila je najprije vremenska kolizija unutar industrijskog drutva, zapoeta satnim mjerenjem i novim ritmovima u proizvodnji, a onda u svakodnevici drutva, da bi se danas proirila kao socijalna kolizija razliitih dru-tava (kultura) poticana ekonomskom kompeticijom. Snaga modernog drutva, njegov suverenitet vremena, potiskuje i negira suverenitet vremena predmodernih drutava, to se percipira kao razvoj, napredak modernog drutva. S druge strane (dualistiki proma-trani kao dva sustava) drutveni sustav (njegov suverenitet vremena) nastoji kontrolirati prirodni sustav (i njegov suverenitet vremena), to se percipira kao kulturna evolucija.Suverenitet vremena podrazumijeva vremensku i prostornu dimenziju. U teoriji r i K (Gould, 1977:291) nastoji se objasniti koji bi ekoloki uvjeti pogodovali maksimiranju r (unutarnje stope prirodnog rasta neke organizacije), a koji bi vodili maksimiranju K (nosivog kapaciteta okolia). Istodobno ne mogu se oba maksimizirati (prema Ko-ehler, 2009:5). U okolinoj politici mogu je odabir primjerene politike, odnosno for-me vremena, koja e ljudskom djelovanju omoguiti odranje prihvatljivog kapaciteta okolia i zadovoljiti njegove potrebe. Suverenitet vremena moe se oznaiti terminom heterokronija (heterochrony), tj. kao istodobna razliitost vremenskih autonomija pri-rodnih i socijalnih entiteta. U vizuri ekologije vremena heterokronija slui za opis i vrednovanje promjena u smislu komparacije vremenskih obrazaca (pattern), ali ne i za tumaenje (objanjenje) promjena. Za objanjenje promjena potrebno je posegnu-ti za socijalnim i kulturnim imbenicima i okolnostima promjena razliitih drutava (kultura) tijekom povijesti i suvremenosti. Pri tome je vano analizirati odnos drutava (kultura) prema prirodi i razumjeti unutarnji smisao opstanka i rituala kao mehanizma strukturiranja. Heterokronija je primjenjiva u biologiji, a ukljuuje tri temeljna elemen-ta rasta: obujam/veliinu (size), razvoj (development) i vrijeme (time); (Koehler, 2009:4). Gus Koehler koristi pojam vremenski znak (temporal signature) kao most za prevlada-vanje jaza izmeu prirodnog i socijalnog vremena - biolokih procesa i javne politike u ekologiji vremena. To je teoretski konstrukt koji opisuje organiziranje nastale strukture kompleksne pravovremenosti (timing) individualnog unutarnjeg iskustva i oekivanja (Koehler-Jones, 1996, prema Koehler, 2009:6). Vremenski znak strukturiran je u dva meusobno povezana skupa: vremenska perspektiva (temporal perspective) i vremen-ska progresija (temporal progression); (Koehler, 2008:387). Vremenskoj perspektivi pripadaju komponente: dubina (depth), gustoa (density), stvarnost (reality) i sredite (focus), a vremenskoj progresiji: tempo, trajanje (duration), ritam (rhythm) i svijest (awareness). Heteronomija slui za opis i vrednovanje i regulacije razliitih vremenskih formi u ekologiji vremena, odnosno heterokroniji. Iako se ova svojstva odnose vie na


17

sociologiju vremena, ona su vana i za ekologiju vremena jer ovjek stjee ne samo soci-jalno iskustvo ve i ekoloko iskustvo. Suverenitet vremena odnosi se na razliite kolektive, odnosno kulture (drutva), u priro-di na vrste (a manje na pojedinca). Dananja drutva ovjeanstva (od najprimitivnijih do najrazvijenijih) imaju svoja vlastita vremena kao orijentacije po kojima ive. I unutar modernog drutva postoje vremenske oaze primjerene nekim kulturnim i tradicio-nalnim lokalitetima, povezanim s poljoprivrednim aktivnostima. Iako su neka drutva slina, a neka veoma razliita, svako vrijeme ima objektivni (mjerljivi: sat, kalendar) i subjektivni (osobno shvaanje trajanja) aspekt (Flaherty, 1991). U svakom tom vremenu moe se prepoznati vlastito vrijeme (Eigenzeit) kao specifinost za svaki organizam ili sustav, kairos kao pogodno vrijeme (trenutak) za djelovanje, te chronos kao trajanje i sekvencioniranje vremena, odnosno vrijeme povezano s nekim dogaajem (Koehler, 2009:9-10). Primjerice, u ruinjaku neke rue rano procvjetaju, a neke tek nakon svih ostalih. To se odnosi i na ivot nekog drutva i u tom sklopu na ritam ivota pojedin-ca: neki imaju bri, a neki sporiji. Za opstanak cjeline tih razliitih ritmova (vremena) potrebno je (meusobno) uvaavanje razlika izmeu drutava. Raznolikost vrsta (uspo-stavljena ravnotea izmeu suvereniteta vremena) u ekosustavu podupire stabilnost eko-sustava, a raznolikost kultura u svijetu stabilnost ovjeanstva kao cjelokupne ljudske kulture. Stabilnost broja vrsta u pravilu znai poveanje unutarnje stabilnosti nekoga ekosustava, a njihova stabilnost jami stabilnost globalnog Zemljinog ekosustava. Za kulturu to isto ne bismo s jednakom sigurnou mogli rei, osim ukoliko u drutvu ne bi dolo do poveane meusobne tolerancije i suivota, kao i tolerancije i suivota iz-meu razliitih religija i kultura. Takav pristup iznesen je u konceptu svjetskog ethosa (Kng, 1990) i Deklaraciji o svjetskom ethosu (Kng/Kuschel, 1993).Svaka biljna i ivotinjska vrsta ima svoje vrijeme, odnosno vlastito vrijeme (Eigenzeit), odnosno mjeru vremena. U prirodi istodobno postoje razliita vremena (ali ne kao ra-zliiti TV kanali koji se istodobno emitiraju i moemo ih paralelno gledati) koja su se uskladila tijekom evolucije respektirajui meusobno razliite vremenske forme. Johann Gottfried Herder kae da svaka promjenjiva stvar u sebi ima mjeru svojega vremena; ona postoji iako nijedna druga ne bi postojala; nema dvije stvari na svijetu koje imaju istu mjeru vremena tijek rijeke, rast nekoga stabla nije mjeritelj vremena za sve rijeke, stabla i biljke. Postoji, dakle u univerzumu u isto vrijeme nebrojeno mnogo vremena; ono to mi mislimo kao mjeru za sve, mjera je odnosa naih misli... (prema Geiler, 1993:208).Suvremeno drutvo ima svoje vremenske forme, tj. mjere vremena koje su se prethodno tijekom povijesti postupno diferencirale i oblikovale. U njemu postoje razliiti oblici: od ruralnih do urbanih u prijelaznim oblicima. Oni tendencijski prerastaju u samo je-dan tip drutva urbano (industrijsko) i jednu mjeru vremena, onu industrijskog dru-tva. Raznolikost drutava prezentira tijekom povijesti nastale brojne forme drutveno konstruiranog (kulturnog) vremena, koje omoguavaju alternative ivljenja. Te forme vremena tendencijski se reduciraju i uvodi dominirajua forma vremena modernoga drutva s ubrzanjem ritma ivljenja (rada i ivota).Koliko god brzina openito pozitivno pridonosi modernoj ekonomiji, inspiriranoj ve-om i brom zaradom, toliko ona negativno utjee: (a) na sklad ritma prirode i ritma


18

drutva, jer izaziva porast ekolokih konflikata i produbljuje socijalnoekoloke krize; (b) na stanje ovjekova zdravlja - individualnog biolokog organizma i mentalno stanje (nove bolesti, stres, nervoze, itd.); (c) na stanje individualne i drutvene svijesti koja nema vre-mena dovoljno snano reflektirati stanje i kritiki propitati ulogu brzine, nego prihvaa ubrzanje u jednosmjernoj ulici koju nazivamo napredak. Cilj ovjekova djelovanja nije vie konkretan, nego je ciljem postao sam ljudski napredak, koji nema vremenskog kraja. Vrijeme nije (rekao bi R. Koselleck jo 1977.) okvir u kojemu se zbiva povijest ili u njega smjetamo povijesna dogaanja, nego je kao takvo samo postalo snaga povijesti.

2.7 Mjera vremena

to znai imati (znati) mjeru vremena (Zeitma)? Ima li moderni ovjek punu mjeru vre-mena, ili samo propisano tehniko markiranje odvojeno od stvarnih dogaanja? Puna mjera vremena je znanje o poetku i kraju vremena. Ona karakterizira poredak vremena koji se orijentira na prirodni ritam na dogaaje izlaska i zalaska Sunca koji su oznaa-vali poetak i kraj, a izmeu kojih se dnevno ivjelo. Takvu orijentaciju u mjeri vremena zamijenilo je kronoloko raunanje vremena, sustav neovisan o konkretnim iskustvima i dnevnim dogaajima, prihvatljiv modernom drutvu. Istodobno je nestao znani poetak i kraj vremena, nestalo je socijalno iskustvo poetka i kraja (Geiler, 1993:180). Narav-no, u menadmentu vremena uvijek postoji poetna i zavrna vremenska toka.Postoji dvojako razumijevanje mjere vremena: (a) struno znanstveno i (b) normativno, a oba pristupa su komplementarni (Held, 1993:25). U prvom shvaanju mjere radi se o vremenu objektivnim brojevima kao izmjerenim veliinama koje se organiziraju u neke strukture poretka (npr. godine, mjeseevi mjeseci, dani, enina mjesenica, oekivano maksimalno trajanje ivota, prosjeno trajanje ivota vrsta, itd.). Mjera vremena ima znaenje mjere za brzinu i ubrzanje, trajanje vremena i periodinost ritmova. U drugom razumijevanju mjera vremena ima normativni karakter (etiki, estetski), a radi se o utvr-ivanju prave vremenske toke primjerenog ubrzanja, odnosno primjerene promjene aktivnosti (djelovanja) i mirovanja (stanja). Mjera vremena propisuje kakav odnos treba biti, a ne kakav jest. Ima li drutvo u tom pogledu mjeru vremena?Opa tendencija (zapoeta s modernim drutvom) standardiziranja, jednoobraznosti, uniformiranja, usitnjavanja podjele rada odrazila se i na potrebu za standardiziranjem vremena u planetarnim okvirima. Ranije su postojala poneto razliita raunanja vre-mena. Ne mislimo samo na zvono s tornja, nego i razliita lokalna raunanja vremena pod utjecajem poloaja Sunca, koja su utjecala na izolaciju naselja i autonomiju njihova ivota. Kvantifikacijom i kontrolom satnog vremena nastala je mjera za obraun rada i vremena kao ekvivalenta za novac (Borner, 2009).11 Od tada zapoinje borba s vreme-nom. Sat se inae koristio ve od 14. stoljea (Mali, 1998), ali ne masovno ni primarno

11 U SAD-u je 1860. godine bilo oko 300, a u Njemakoj 1893. godine oko 10 raunanja lokalnog vre-mena (Borner, 2009). U SAD-u je 1752. godine uveden Gregorijanski kalendar.


19

u ekonomske svrhe. U listopadu 1884. delegati iz 25 zemalja na International Meridian Conference u Washingtonu odluili su o nultom meridijanu i 24 vremenske zone (24 meridijana prvi je opservatorij u Greenwichu) na Zemlji po jedan sat vremenskog raz-maka, to se poelo primjenjivati od 15. veljae 1894. godine, ime je zapoeo globalni dan, univerzalni dan i univerzalno vrijeme.12 Univerzalno vrijeme oznailo je poetak procesa kolonizacije vremena (colonization with time) i globalizacije: na mjesto vre-mena poslunosti (time obedience) nastupilo je vrijeme discipline (time discipline); (Mali, 1998). Do tada je bila uobiajena ovjekova kolonizacija prostora (nastanak antropobiotike ekumene), a od tada poinje kolonizacija vremena i kao kolonizacija noi (colonization of time); (Adam/Whipp/Sabelis, 2002:20-22). Ona simbolizira ne samo program non-stop drutva (Adam/Geiler/Held /Hrsg./, 1998), nego je tenja da se prirodni ritmovi stave izvan snage (Borner, 2009).Tehniko (satno) vrijeme pokazuje vrijeme u svakoj zoni i zemlji za dnevne potrebe, a kalendar za due vremensko razdoblje. Primjerice, za godinji ciklus, stoljetni ili vieti-suljetni ciklus. Narod Maya imao je svoj kalendar koji see do 2012-e godine. Znae-nje kraja kalendara (2012. godine) izaziva prijepore, a dva su (ekstremna) tumaenja: 2012-a godina je poetak novog velikog ciklusa ili znak apokalipse.Tako je vrijeme u modernom drutvu postalo instrument mjerenja slijeda dogaanja i udaljenosti meu ljudima iji susret moe uslijediti nakon jednog sata i odreenog broja minuta i sekunda, odnosno manje ili vie. Time je postalo znaajan imbenik u integraciji ili dezintegraciji ljudi dalekih prostora. Danas je kalendar okvir preciziranja stanja u nekom vremenu, pa znamo da je 10 sati i 25 minuta, to u kontekstu kalendara znai: petak, 22. sijenja 2010. godine.

2.8 Kraa vremena

Osim izraza nedostatak vremena, esto se uje i ovo: dobiti na vremenu, posuditi/uzajmiti vrijeme, kapitalizirati vrijeme, iz/gubiti vrijeme, ukrasti vrijeme. Tko i kako (i komu) krade vrijeme? Moe li se vrijeme krasti? to se zapravo krade kraom vremena? Sustavno bavljenje ovim pitanjem preciznije bi pokazalo tko su kradljivci vremena (Zeitdiebe) i kako se krade vrijeme. Kraa vremena znai krau dijela ivo-ta, sadanjeg vremena sadanjost u sadanjosti i budunost u sadanjosti, jer se, naelno, vie ne moe ukrasti prolo vrijeme.13 Kraom sadanjosti krade se i neka mo-gunost u budunosti, tj. dio budunosti, jer vrijeme je nita drugo nego potencijalnost

12 Iz Eiffelova tornja je (1.VII.1913. u 10 sati) odaslan prvi vremenski signal diljem svijeta, pa se 1913. godina uzima kao poetak svjetskog vremena - world time (Luhmann, 1982:289-324; Kern, 1983), a 1984. (Greenwich postaje nulti meridijan) poetak globalnog dana - global day (Adam/Whipp/Sabelis, 2002:12-13).13 To ne vai u ekonomiji vremena kada se odnosi na materijaliziranu akumulaciju vremena i njegovu krau krau minuloga rada u obliku drutveno stvorene vrijednosti. Primjerice, u procesu pretvorbe i privatizacije ukradena je velika materijalizirana akumulacija dobara, odnosno prolog vremena.


20

prostora, tj. promjenjivosti koja se za nas (u sadanjosti) pojavljuje kao kategorijalna mogunost budunosti (Zimmerli, 1997:134).Postoje razliite situacije u kojima se moe govoriti o krai vremena i kradljivcima vremena. Primjerice:(a) situacije u svakodnevici: netko vam doe onako usput na kavu ili neko pie i, jer ima vremena na pretek, svojom priom odvraa vas od posla ili se, po vaem miljenju, predugo zadri14; profesor bez prethodne obavijesti ne doe u vrijeme konsultacija, a studenti ekaju ili profesor doe i eka, a studenti ne dou; spore reakcije nadlenih na prometne zastoje, itd.; (b) institucionalizirana kraa vremena: ekanje pred alterima; prikupljanje raznih nala-za za odlazak u bolnicu, ili papira za otvaranje firme, itd., to se moe izrei uobiaje-nom frazom doite sljedei tjedan, ili u boljem sluaju doite sutra; ovdje svakako pripada i pretjerano reklamiranje na TV kanalima, pa u tom smislu bezbrojno ponav-ljanje istih propagandnih poruka postaje dosadno i gotovo prijetnja, a neke i prisila na davanje novca putem telefoniranja; nije li ekanje nekih drava u repu za ulazak u EU takoer kraa njihova vremena i budunosti? U socijalnom smislu, ekanje je socijalni fenomen i indikator koji otkriva mo u inte-rakcijskim odnosima (Lewis i Weigert, 1981:447), a u kontinuitetu ivota moe ozna-avati razliito trajanje vremena ekanja izmeu razliitih dogaanja (oekivanja) od roenja, diplomiranja, zapoljavanja, sklapanja braka, do smrti, kao i razliito vrijeme ekanja uobiajeno u razliitim kulturama;(c) legalizirana kraa resursa je zapravo kraa vremena (prirodni izvori dobara, novac, ljudski kapital, financijski kapital, itd. sve su to resursi). Budui da vrijeme je novac, vrijeme je i resurs pa podlijee opoj matrici odnosa u drutvu prema resursima. Resursi se, osim nekontrolirane klasine krae, kontrolirano i legalizirano kradu. Ako je uobi-ajeno da privatni kamatari pljakaju visokim kamatama na pozajmljeni novac, da banke podiu visinu kamatnih stopa koje postaju zelenake kamate onda je sasvim logino da se time krade i vrijeme (tj. novac). Drutvo uspostavlja sustav krae vremena u razliitim oblicima i nainima, a drava zaduena za blagostanje graana ako ni-ta ne ini, tada i sama postaje najvei kradljivac vremena. Podizanje novanih kredita posudba je budueg (vlastitog ili tueg) vremena, jer se troi neto jo nepostojee.15 Koliko se budueg vremena moe troiti ureuju institucije koje drugima pozajmljuju vrijeme (novac).

14 Moe se nazvati ubijanje vremena, ispunjavanje vremena ili kraenje vremena kao to je neka aktiv-nost (itanje, rjeavanje krialjke, itd.) u duoj vonji vlakom, ekanje u redu pred lijenikom ordinacijom ili pred alterom banke.15 Vraanje ovisi o ivotnoj dobi. Ako se posueno vrijeme (dug) ne moe vratiti za ivota, vratit e ga nasljednici. Na taj nain se u sadanjosti prekomjerno zaduujemo u budunosti, a nasljednicima se otvara duniko ropstvo. To se isto moe primijeniti i na cijelo drutvo u odnosu na svjetske bankarske institucije ili razvijenija drutva, ali i na ovjeanstvo u odnosu na prirodu od koje posuujemo, a zapravo krademo na teret buduih generacija.


21

U klasifikaciji razliitih obiljeja socijalnog vremena razlikuje se privatno vrijeme (kojim pojedinac raspolae izvan radnog procesa, nazvano katkada i slobodno vrijeme) i jav-no vrijeme (u pravilu radno vrijeme). Prema Zerubavelu oni se odnose kao knjinica i plesni podij. U obje kategorije vremena moe se govoriti o nedostupnosti i distanci. Nedostupnost u privatnosti vremena naelno znai individualnu ogradu od kontakata s drugima, pa se oznaava kao sociofugalno vrijeme. Pojedinac izvan radnog vremena ne eli se optereivati problemima ili osobama s posla, pa poduzima razliite postupke (izbivanje iz kue, iskljuivanje telefona) kako bi se zatitio od vanjskog utjecaja, tj. distancirao se, a uinio sebe dostupnim obitelji i prijateljima. Javno vrijeme u naelu ima za cilj poticanje kontakata s osobama iz javne sfere, to iskljuuje ili minimalizira kontakte s prijateljima ili obitelji, tj. distancira se, pa se oznaava kao sociopetalno vri-jeme. Naravno, u oba sluaja postoje izuzeci. Zerubavel dri da ne bi trebalo strogo odvojiti privatno i javno vrijeme, nego tretirati svaki moment vremena pojedinca kao kombinaciju privatnih i javnih elemenata, kao da je smjeten negdje na tom kontinu-umu (Zerubavel, 1993:16).

3. VRIJEME KAO INTEGRATIVNI I DEZINTEGRATIVNI IMBENIK

Vrijeme ima dvojaku ulogu i smisao unutar sustava - integracije i dezintegracije pojedi-naca, grupa, kultura, ali i na razini sustava integracije i dezintegracije kulture i prirode.

3.1 Vrijeme kao posredovanje

Kada se govori o integrativnim i dezintegrativnim procesima u drutvu, tada se u soci-ologiji obino uzimaju u obzir pitanja kao to su: sustav vrednota, simboli, tehnologija, ekonomski procesi, politiki procesi, migracije, itd. Postoje razliiti oblici i naini de-zintegracije kultura i drutava koji se mogu analizirati tijekom povijesti i danas. Danas se ovi procesi odnose i na virtualni (digitalizirani) prostor u kojemu se zbivaju komuni-kacije koje tvore razliite mree aktera. To je novi prostor (privremenih i povremenih) socijalnih integracija i dezintegracija.Meutim, procesi drutvene dezintegracije zbivaju se ne samo u prostoru, nego i vre-menu. tovie, vrijeme je medij (imbenik, okvir) u kojem se moe utvrditi redoslijed promjena i neka kvantitativna ili kvalitativna obiljeja promjene. S jedne strane to se odnosi (a) na drutvo - na unutarnje procese u drutvu, a s druge strane (b) na procese i fenomene kojima se uspostavlja odnos izmeu drutva i prirode. U oba sluaja vrijeme je relevantna dimenzija istraivanja sociologije vremena i ekologije vremena.Razdvajanje prirodnog (ciklinog) od kulturnog (linearnog) vremena pojaalo je od-vajanje (ovjeka) drutva od prirode. Dominacija socijalnog vremena nad prirodnim u ivotu drutva s jedne strane poveava elju ovjeka za dominacijom nad prirodom i prirodnim poretkom vremena, a s druge strane smanjuje fiziki prostor komunikacije zbog brzine, poveava mogunost stvaranja virtualnog prostora komunikacije. Tako vir-


22

tualni svijet popunjava gubitak fizikog prostornog svijeta. Fiziki prostor postaje o-vjeku zanimljiv samo u nekim aspektima. Primjerice, turizam, migracije, prirodni izvori dobara, itd. On na neki nain simbolizira sporost, a virtualni ubrzanje u javnim, gospodarskim i osobnim komunikacijama.Socijalno vrijeme integrira kolektiv (drutvo) jer ureuje vremenski reim rada i ivota: u arhajskim drutvima ciklino, a u post/modernom linearno vrijeme. to je vea soci-jalna integracija (dakle, globalni suverenitet vremena modernog drutva s univerzalnim vremenom) to je vei utjecaj socijalnog vremena na dezintegriranje prirode (smanjiva-nje njezinih suvereniteta vremena kao ignoriranje vremenskih formi ivota). ovjekova povijesna ekspanzija u prostor, tj. koloniziranje prirode, nije nita drugo nego irenje suvereniteta socijalnog vremena na suverenitet vremena prirode. ovjekove individualne i kolektivne aktivnosti zbivaju se u nekom vremenu koje ozna-avamo kao radno vrijeme ili pak sveto vrijeme. Sveto vrijeme su strogo odvojeni rituali i aktivnosti povezani s razliitim vjerovanjima i religijskim obredima koji okupljaju i povezuju kolektiv na zajednike rituale posveene bogovima, od svakodnevnih radnji. Ogranieno je na trajanje i na poseban prostor. Vrijeme je utvreno u svezi s mitovima i religijskim ivotom neke zajednice (drutva). Sveto vrijeme odnosi se na razliita drutva (kulture), odnosno dijelove tih drutava od arhajskih do post/modernog drutva u kojima se uvaava u cjelini ili nekim njihovim segmentima. Sveto vrijeme u religijskom smislu postoji i danas u nekim drutvima kao sredinja simbolika drutvene integra-cije, a u nekim drutvima je na periferiji drutva, ovisno o znaenju simbola kao kolek-tivnog identiteta i kulturne reprezentacije. Meutim, u modernom drutvu je nastalo i sekularno sveto vrijeme koje se odnosi na razliite aktivnosti povezane sa znaajnim da-nima iz povijesti drutva ili ad hoc manifestacijama utvrenim u kalendaru. Primjerice, Dan pobjede, nacionalni izbori, masovne rasprodaje roba, itd. Primjer za to je koncept amerike civilne religije (Bellah, 1967) kao oblik politike kulture.Rituali su bili vremenski uvjetovani nekim prirodnim znakovima. Kolektiv se okupljao u vrijeme, primjerice, punog mjeseca ili poloaja Sunca na obzoru, da bi obavio uobia-jene rtve. Ponavljanja svetog vremena znaila su razgranienja izmeu kojih je teklo svjetovno vrijeme, svakodnevne aktivnosti. U konanici su predstavljali cjelovit ciklus s poetkom i zavretkom kojega je oznaavala simbolika svetog vremena.U starim civilizacijama rituali su fiziki i duhovno (a) povezivali lanove nekog ko-lektiva meusobno, uvrivali njihovo zajednitvo u kolektivu (drutvu) i reprezen-tirali njegov identitet. Sudjelovanjem u ritualima (kao i obredima svetog vremena) pojedinac se osjeao integriran u kolektiv i siguran od bilo koje opasnosti; (b) pove-zivali razliite poretke: bioloki poredak, socijalni poredak i kozmiki poredak u jed-nu cjelinu. Tako Raimon Panikkar (1993; 1996) govori o kozmoteandrinoj stvarnosti (kosmos+theos+anthropos) povezivanju kozmikog, boanskog i ljudskog, ukazujui na ekozofiju kao izraz stare mudrosti Zemlje.U modernom drutvu postoje razliite situacije koje oznaavaju vrijeme fizikog oku-pljanja i povezivanja po razliitim osnovama - religijskim i sekularnim, od religijskih obreda do obinih politikih skupova. Ljudi se okupljaju u vrijeme krtenja djeteta,


23

vjenanja, pogreba, itd. To su vremena koja ne odreuje chronos, nego kairos. Postoje i svjetovna okupljanja u zakazano vrijeme (vrijeme chronosa): dogovoreni individualni susreti, slubeni sastanci, politiki skupovi, itd. Vrijeme je mehanizam njihove integra-cije jer su neke druge aktivnosti podreene vremenu susreta.S obzirom na razliite okolnosti postoji vrijeme godinjih odmora, vrijeme kolskih praznika, vrijeme prometne guve (pice), vrijeme rasprodaje i akcije, takoer vre-menski terminirani za pojedinca ili obitelj. Koliko god su oni odreeni kalendarom ili satnim vremenom, ipak uvaavaju i neke kairoloke prednosti. Primjerice, rasprodaje (snienja cijena robe) su obino pred velike blagdane. Ili, ljetni praznici u nas su bili u vrijeme poljskih radova (primjerice, etve; u Njemakoj kolskoj tradiciji jo postoji Kartoffelferien - kolski praznici nekada u vrijeme vaenja krumpira); zimski praznici bili su u vrijeme Boinih blagdana ili kada je zima bila najjaa (od sredine sijenja).Danas vrijeme nekih aktivnosti i okupljanja gubi smisao ranijeg kairosa, ali nastaje novi kairoloki moment. Godinji odmor ili turistiko putovanje organizira se u bilo koje doba godine, ali ne uvijek zbog klimatskih pogodnosti, nego esto zbog cijene, pa je ona novi kairoloki moment.S druge strane u drutvu postoje razliita vremena onih drugih u kojima i s kojima ljudi ive. Uvijek ivimo u vremenu drugih, bez obzira kako se prema njemu odnosimo. To se tie pojedinca, grupe, institucije i djelatnosti, primjerice u ekonomiji. Poljoprivrednici su u njihovoj osnovnoj djelatnosti ovisni o prirodnom vremenu, a ne satnom vremenu. Ne siju, ne oru i ne anju po satnom vremenu (chronos) nego ovisno o godinjem dobu i kada su povoljne vremenske prilike (kairos). U tome im slui kalendar prirode. Vrijeme njihove proizvodnje je usporeno i tee u ciklusima. Ali, isti ti poljoprivrednici ive i po satnom vremenu, jer moraju u odreeni sat predati mlijeko u otkupnu stanicu, jer ekaju odreeni dan i sat da dobiju ili plate kredit, itd. U cjelini poljoprivreda ima svoj suvere-nitet vremena koji se sueljava sa suverenitetom vremena javnog ivota. Univerzalno vrijeme djeluje na poveanje ekonomske uinkovitosti u modernoj ekono-miji i uslugama jer omoguava bolju komunikaciju i koordinaciju aktera na dalekim prostorima, a omoguava bolju spoznaju o aktivnostima na prostornim udaljenostima. Organizirano je po obrascu industrijske kulture, pa podrava tendencije kulturnog ho-mogeniziranja, kulturne entropije i stvaranje novog imperija (Cifri, 2008). Univerzalno vrijeme koje je uspostavilo industrijsko drutvo djeluje na predindustrij-ska drutva kao i na drutvene oaze (tradicionalna sela) kao (a) imbenik remeenja i potiskivanja orijentacije prema ciklinom vremenu - stoljetnih tradicija ivota drutava odreenog cirkadijskim vremenom. irenje univerzalnog vremena dezintegrira jedin-stvo kulture i prirode u nekom konkretnom drutvenom prirodnom stanju. Ciklino vrijeme zamjenjuje se satnim vremenom i kalendarom kao posredujuim mehanizmom regulacije aktivnosti; kao (b) imbenik potiskivanja razliitih vremenskih formi, tj. ri-tma ivota predindustrijskih kultura. Kulture gube svoj suverenitet vremena i prihvaaju suverenitet moderne kulture i vremena, pa nestaje tradicionalno kolektivno predstavlja-nje, a pojedinac se orijentira prema satnom vremenu. Dezintegrira se agrarno drutvo. Industrijalizacija i modernizacija poljoprivrede nisu nita drugo nego uvoenje proi-


24

zvodnje (primjerice, tehnike i tehnologije) s drugim vremenom (suverenitetom vreme-na) u proizvodnju (uzgoj bilja ili stoke) koja ima svoj suverenitet vremena. Vee potiski-vanje (ruenje) suvereniteta vremena neke kulture tumai se kao stupanj modernizacije poljoprivrede, a zadravanje njezina suvereniteta vremena kao zaostajanje u drutvenom razvoju.

3.2 Usporavanje

Ako prihvatimo tezu da se socijalno vrijeme ubrzava, tj. da sve vie nastojimo ubrza-njem tempa djelovanja (promjena) u ivotu neto vie napraviti u istoj jedinici vremena (akceleracija) - a nema razloga ne prihvatiti jer za to postoji niz ivotnih dokaza, onda nam je jasno zato nemamo vremena i zato se posljedice ubrzanja djelovanja negativno odraavaju na ljudski ivot i ivot u prirodi. Jasno je i to da takvo ubrzanje ne moe ii u nedogled. Zato se postavljaju pitanja, primjerice, kako e to utjecati na budunost o-vjeanstva? Je li mogue usporiti osobnu i drutvenu aktivnost (ritam, brzinu) i kako bi to utjecalo na budunost zapadne civilizacije? Pitanje je, je li uope vie mogue uspora-vanje ivota deceleracija? To nije pitanje neke mode i konjunkture pitanja o vremenu, nego problem odnosa razliitih ritmova ivota u suverenitetu vremena ivota raznolikih kultura u kulturnoj ekumeni, kao i njezina odnosa prema prirodi.Naelo jednostavne polaganosti (sporosti) danas moe biti problematino (Borner, 2009): na razini pojedinca jer ne voli zastoje u prometu ili redove na alterima, a na razini drutva jer neka politika rjeenja taktikom oklijevanja i otezanja rjeenja ne postiu pravi cilj, itd.Da bi drutvo usporilo brzinu sustava, a time i ivota, najprije je potrebna svojevrsna konsenzusna odluka o tome. Moemo se samo nadati da e jednom i do toga doi. U protivnom, perspektive nisu optimistine. Nije rije samo o individualnom usporava-nju, nego usporavanju cijeloga drutva, jer su te dvije razine meuovisne. Tome bi tre-bala prethoditi mogunost izbora pojedincu ili drutvima jednog od oblika suvereniteta vremena. To ne znai da e svi pojedinci prihvatiti izbor usporavanja brzine ivota. Uvijek je u drutvima bilo onih koji su ivjeli (pre)sporo kao i onih koji su ivjeli (pre)brzo u odnosu na drutveni kontekst. Da bi se drutvo dragovoljno i svjesno (a ne pod pritiskom rastuih problema ekoloke krize) odluilo na usporavanje, potrebna mu je i vremenska empatija (Zeitempathie), tj. uvaavanje i cijenjenje vremena prirode.Prikladnost prirodnog vremena nainu ivota i ritmu ljudskog organizma stvarala je tijekom povijesti otpor poveanju brzine ivota drutva. tovie, proklinjana je tiranija mjerenja vremena, odnosno sat, jo od antikog doba.16 Carl Honor dri da se razvio

16 Primjerice, Dabogda skrili ga bozi, tko ure izmisli, / koji k tome prvi ovaj sat sunani postavi / koji meni ubogome raskomada dan! / Jo dok sam djeak bio drob mi bijae sat / Ponajbolji od ovih svih, i mnogo toniji, / Kad taj te opomene jede, ako ima to; / Dok sad ne jede se ako po suncu nije as. / I tako, mada varo vrvi urama; / Al ljudstvo ti od gladi ljute pogiba. Ili, velki puki pjesnik Daffyd


25

svjetski pokret za usporavanje i prkos brzini. Za taj pokret, koji je 2002. godine brojio oko 12 milijuna, sporo znai lijepo, ono je vrlina (Honor, 2005:38-48). Pod usporavanjem ne mislimo na povratak unazad, na zaustavljanje ovjekova napretka, nego na modificiranje postojeeg modela napretka koji sve bre guta resurse i sve vie odbacuje otpad u okoli, a ovjeka alje u antikvarijat. U strukturi otpada modernog drutva nisu samo materijali (predmeti), nego je sve vie ljudi koji ne mogu fiziki ili intelektualno pratiti i izdrati tempo rada i ivota. Zahtjev za inovacijama, posebice u vodeim tehnologijama, ugroava i mlae zaposlenike koji postaju potencijalni otpad na ljudskom smetlitu, smetlitu ljudskih resursa zvanom burza rada ili biro za zapoljavanje (ne raunajui i one to kopaju po kontejnerima da bi preivjeli). Op-enito mislimo na smanjivanje entropijskih procesa. Odluka o promjeni orijentacije i tempa ivota trebala bi vremena da se zapone provoditi, jednostavno zbog zakona inercije i potrebe prestrojavanja glavnih sektora post/modernog drutva. Za takvu odlu-ku potrebno je prethodno priznati postojanje unutar-civilizacijskog konflikta kao vre-menskog konflikta. Trite roba nije drugo nego trite vremena, kompeticija razliitih vremenskih formi. to se brzina poveava to se konflikt vremena uveava. Usporavanje (brzine ivota) mogue je na dva naina: produavanjem vremena u kojemu obavljamo neku aktivnost (treba li spremati brzinska jela u par minuta; treba li saiti ili skrojiti toliko haljina u jedinici vremena, itd.), odnosno smanjivanjem brzine aktivnosti unutar jedinice vremena (pitanje je treba li pojedinac raditi do granica osobne izdrlji-vosti, snaei se i razliitim medikamentima; ili, je li potrebno u drutvu proizvesti ba toliku koliinu proizvoda u danom vremenu s tendencijom poveanja proizvodnje?). U osnovi obje mogunosti ovise o tome eli li moderno drutvo i njegovi akteri preori-jentaciju i usporiti ritam ivota, ili ne? Za takvu odluku treba propitati uzroke pritiska ubrzanja i usitnjavanja vremena na ovjeka i drutvo u cjelini i pronai prihvatljivu mjeru vremena koja e smanjiti brzinu i ireverzibilne posljedice drutvene aktivnosti, tolerirajui suverenitet vremena, odnosno koordinirati istodobnost razliitih formi vremena.Usporavanje ritma mora nastupiti najprije u ekonomiji, tamo gdje je zapoelo i gdje se diktira tempo rada i ubrzanje ivota. A prije ekonomije, mora se dogoditi promjena shvaanja u ovjekovoj glavi ljudskoj svijesti da je za odrivi razvoj potrebna ekoloka ekonomija (Stagl/Common, 2005; Daly, 2007). U ekologiji vremena ekoloka ekono-mija znai takvo shvaanje ekonomije po kojemu je ekonomski sustav dio ekolokog sustava, te da ekonomija mora uskladiti ritam svojega vremena (proizvodnje i potronje) s vremenom ekonomije prirode. To je zahtjev koji nema nikakve, osim asocijativne, veze s primitivnim drutvima, nego je upuen industrijskom drutvu. Za poetak, eko-nomija treba smanjiti ritam i brzinu i tako utjecati na usporavanje brzine drutva. Teh-

Gwvilyn: Propast satu crna lica na obali rijeke to me probudio! Dabogda mu se glava, zapor, oba ueta i zupanici u prah pretvorili; dabogda ista sudbina snala njegove utege i one dosadne kugle, njegove otvore i bat, njegove patke koje pu kao da predosjeaju dan i njegov mehanizam to nikada ne miruje (prema: Honor, 2005:42).


26

noloke mogunosti ekonomiji su na raspolaganju, ali ne i drutveni mehanizmi koji e obuzdati stalno rastuu pohlepu. Zato je za usporavanje potreban i utjecaj razvijene ekoloke, to e rei i graanske, svijesti drutva.

3.3 Nova kultura vremena

S obzirom na socijalne i ekoloke posljedice, oito je potrebna drugaija vremenska kul-tura (kultura vremena) od ove dananje post/modernog drutva. Nova kultura vremena prihvatljiva je ako se socijalno vrijeme naelno uklopi u prirodno vrijeme, tj. s njim sinkronizira, a ne obrnuto kao u modernoj kulturi vremena. Pretpostavke tomu su: (a) preispitivanje posljedica disharmonije izmeu vremenskih perspektiva (ponajprije ritmova i brzine) dvaju sustava: prirode i drutva. Istraivanja i propitivanja ekologije vremena usmjerena su na to pitanje; i (b) usklaivanje vremenske perspektive (brzine i ritma) post/modernog drutva s globalnim ritmom prirode. To bi, dakle, znailo obliko-vanje koncepata za uspostavljanje dinamike ravnotee i ponovnog jedinstva prirode i kulture (Adam, 2008) u kojemu e biti otisak vremena u fokusu drutvenog interesa. Ali, to ne znai da se socijalno vrijeme mora, niti se ono moe, u svakom konkret-nom sluaju nekog povijesnog tipa drutva doslovno podrediti prirodnom vremenu na nain da se drutvo odrekne potrebe da definira svoje socijalno vrijeme. ovjek u sadanjosti ima slobodu izbora budunosti. Na njemu je da izgradi institucije (drutvo) koje e ovjekovu raniju slobodu od, te dananju slobodu u, usmjeriti na slobodu za bolju budunost kako drutva, tako i prirode - ukupnog ivota na Zemlji. Koncepti (u pluralu) odnose se na specifinosti pojedinih kultura (drutava) u svijetu, ali i na specifinosti pojedinih djelatnosti uvjetovanih prirodnim vremenom, kairosom.17 Samo se tako moe utjecati na proces odrivog razvoja. Po svojoj prirodi jedino ovjek definira vrijeme, samo je pitanje je li ono prikladno kao okvir djelovanja u smanjivanju ireverzi-bilnih posljedica u prirodi i okoliu. Na temelju znanstvenih spoznaja i novih tehnologija ovjek moe ubrzati prirodni ciklus u nekoj biljnoj proizvodnji, poticanjem breg rasta i skraivanjem njezina cjelokupnog ivotnog ciklusa, prilagoavajui ga svojem vremenu i svojim potrebama. No, upitno je apsolutiziranje tendencije prenoenja socijalnog vre-mena na prirodno vrijeme, tj. na ivot ostalih bia u prirodi. To je bila razvojna intencija homo sapiensa s konkretnom namjerom da prilagodi forme prirodnog vremena (sve ili mnoge vremenske forme) poretku socijalnog vremena i njegovu ubrzanju. Chronos ne moe zamijeniti kairos, osim ukoliko mu ne postane jedna od referentnih toaka. Da-kako, ne moemo se odrei chronosa i vratiti kairosu, ali ih moemo usklaivati. Jedna

17 Misli se na aktivnosti u poljoprivredi ili ribarstvu. Njihovim akterima je poznato koje je vrijeme najpo-godnije za rad (kairos), pa e s njim uskladiti svoje socijalno vrijeme (chronos).U kulturolokom smislu kulturu moemo shvatiti kao mit jer u njoj postoje razliite partikularne kulture sa svojom vremenskom perspektivom, kao to postoje razliiti parcijalni ekosustavi u globalnom Zemlji-nom ekosustavu, pa je govor o odnosu prirode (Zemlje) i kulture najprimjereniji kao interkulturalni, a u vremenskoj dimenziji kao uvaavanje njihova suvereniteta vremena.


27

od prvih pretpostavki novog drutvenog prirodnog odnosa (Grg, 1999), odnosno jedinstva prirode i kulture (Glaeser, 1992) je usporavanje (deceleracija) socijalnog ivota kao oprotaj od turbokapitalizma (Reheis, 2006), to bi ovjeku omoguilo ponov-no stjecanje individualnog i drutvenog ekolokog iskustva kao socijalnoekolokog iskustva. Menadment vremena u novoj kulturi vremena postaje menadment socijalnoekolokog vremena. On u sebi ukljuuje menadmente dvaju vremena: menadment socijalnog vre-mena i ogranieni menadment ekolokog vremena.

4. UMJESTO ZAKLJUKA: EMU NAS MOE POUITI EKOLOGIJA VREMENA?

Socijalno vrijeme modernog drutva i njegovo ubrzanje u koliziji su s vremenom u prirodi, tj. s vremenom razliitih ekosustava, a ekoloka kriza potvruje konflikt tog od-nosa u ireverzibilnosti tetnih utjecaja na prirodu i okoli, a time i posljedica za drutvo. Zbog toga, kao i gore navedenih razloga i okolnosti, nastala je ekologija vremena kao znanstvena disciplina s relativno irokim spektrom zadaa, koja se razlikuje od dosada-njih istraivanja vremena. Drutvene znanosti bavile su se pitanjem razliitih aspekata vremena unutar drutva, a prirodne entropijom, pitanjem unutarnjeg sata ivih bia.Pretpostavka razvoja ekologije vremena je akceptiranje (1) istodobnog postojanja pro-stora i vremena kao dva temeljna uvjeta svakoga ivoga bia i (2) usporedno istraivanje prirodnog poretka vremena i posljedica antropogenog ophoenja s vremenom na okoli.Ekologiju vremena moe se shvatiti kao (integrativnu) disciplinu koja ima dva aspekta: kao (ekoloku) disciplinu koja propituje primjerenost socijalnog vremena prirodnom vremenu i nastale posljedice ponajprije za prirodu (polazna osnova je prirodni poredak i prirodno vrijeme, pa ima ekoloku intonaciju), ali i kao disciplinu koja istrauje so-cijalne uzroke kolizije i konflikta izmeu ritma prirodnog vremena i socijalnog ritma vremena te nastale posljedice ponajprije za drutvo (polazna osnova je socijalni poredak i socijalno vrijeme, pa ima socioloku intonaciju). Prirodnjaci, posebice ekolozi, shvatit e ju kao ekoloku (pod)disciplinu, a drutvenjaci, posebice sociolozi, shvatit e ju kao socioloku (pod)disciplinu. Oba aspekta ekoloki i socijalni - tvore temelj interdisci-plinarnog pristupa ekologije vremena i ukljuivanja znanja iz drugih disciplina. Zadaa ekologije vremena je pronalaenje/utvrivanje odgovarajue mjere socijalnog vremena za ovjekov odnos s prirodnim susvijetom (Held, 1993:12). Potrebno je ne samo socijalne odnose staviti u kontekst prirodnog vremena, nego staviti u suodnos socijalne procese i procese u okoliu, jer vrijeme uvijek signalizira da se radi o ljudima i okoliu (Elias, 1988:XVI). Kao disciplina, ekologija vremena se konstituira sa irokim spektrom zadaa (Held, 1993:12-13). Nije rije o dodavanju vremenskog aspekta ekolokim pitanjima kao nji-hovo pojanjenje, niti okretanje devize bre je bolje u devizu sporije je bolje, nego interdisciplinarno prouavanje vremena, ukljuujui i menadment vremena. To znai da treba istraivati vremenske ljestvice (skale) razliitih ivih vrsta i ekosustava kao i socijalnih sustava (kultura), traiti i pronai primjereno ubrzanje i primjerene ritmove


28

promjena aktivnosti i mirovanja u svim podrujima ivota i oblicima privreivanja. Iz toga bi trebalo razvijati konkretne mjere vremena (Zeitma) u djelovanju prema pri-rodnom svijetu, a to, prema Heldu, pretpostavlja: duboko razumijevanje povezanosti fizikalno-geogenih ritmova i razvoja s temeljnim ritmovima ivota i njegova razvitka; obuhvaanje razliitih ljestvica vremena ekosustava i vrsta; odnos tih ljestvica vremena prema ovjekovoj aktivnosti i poretku kulturnog vremena (Held, 1993:13).U edukativnom pogledu ekologija vremena moe nas pouiti kako se odnose ivi (orga-nizmi i ekosustavi) i neivi sustavi (organizacije) u njihovu okoliu; da treba misliti i u velikim vremenskim prostorima (razdobljima); da je sadanjost samo kontinuum izme-u prolosti i budunosti; da veliko i dugorono dominiraju nad malim i kratkoronim; da razumijemo balans izmeu starog i novog u povijesti kao meusobni utjecaj ciklikih i linearnih procesa (Herrmann, 2009). Reheis kae ovako: Ekologija vremena moe nas uiti kako se ivi i neivi sustavi sa svojim okoliima odnose prema vremenu, tonije: kako svoje zalihe (Vorrte) i snage pametno vremenski rasporeuju i izgrauju priklad-ne cikluse i ubrzanja. Vremenski prikladno privreivanje, kao suprotnost turbokapita-lizmu, ima za cilj najviu zapovijed odranje ovih vlastitih vremena (Reheis, 2006:285). Ne bavi se mjerenjem vremena (chronometria), nego traganjem (propitivanjem mogu-nosti) za adekvatnom mjerom vremena s ciljem primjene u praksi i objanjavanjem njezina znaenja za drutvo u kojemu je oita tendencija ubrzanja ritma vremena dru-tva u odnosu na ritam prirode. Nastala je na tragu kritike posljedica razvoja modernog drutva, kao kritika koja see u samu bit modernog drutva.Za nju su vani neki pojmovi iju funkcionalnost treba propitivati u kontekstu preori-jentacije post/modernog drutva na usporavanje ritma ivota. Posebice su vani irever-zibilnost, brzina, ritam, itd.Kritika socijalnog vremena modernog drutva, kao novi aspekt kritike suvremenog ka-pitalizma, pokazuje da je potrebno usmjeriti kratkoronu korist drutva i prema drugim aspektima koristi, tj. prema dugoronoj perspektivi odnosa drutva i prirode. Klju-na pozicija je usporavanje brzine (deceleracija) promjena cjelokupnog ivota modernog drutva s vie uvaavanja kairosa, a ne samo chronosa. Glede toga, menadment vreme-na mora se usmjeriti na drugaije ciljeve upravljanja socijalnim vremenom, o kojima u biti ne odluuje menadment, nego drutvo u cjelini (najmoniji politiki, gospodarski i vojni akteri). Drutvo potrebuje poveanje vremenskih prostora djelovanja - vremen-sko blagostanje (Herrmann, 2009:328) . Nova kultura vremena pretpostavlja uvaavanje suvereniteta vremena, a poinje uspo-ravanjem tempa promjena i ukupnog ivota postmodernog drutva. Usporavanju nije protivna tendencija primjene suvremenih elektronikih mogunosti koje virtualno sa-imaju prostor i vrijeme. ovjek se ne moe odrei znanstvenih i tehnikih postignua, ali ih mora kontrolirati sukladno raspoloivosti kapaciteta prirode i tako redefinirati vremensku perspektivu napretka.


29

LITERATURA

Adam, B. (1990). Time and Social Theory. Philadelphia: Temple UP.Adam, B. (1995). Timewatch. The Social Analysis of Time. Cambridge: Polity Press.Adam, B./Geiler, K. A./Held, M. /Hrsg./ (2008). Die Nonstop-Gesellschaft und ihr

Preis. Vom Zeitmissbrauch zur Zeitkultur. Stuttgart: Hirzel Verlag.Adam, B. (2008). Of Timescapes, Futurescapes and Timescapes. Lneburg Universi-

ty, 17. June 2008. http://www.cf.ac.uk/socsi/resources/Lueneburg%20Talk%20web%20070708.pdf (8.I.2010.)

Bellah, R. N. (1967). Civil religion in America. Ddalus, 96(Winter):1-21.Biblija Stari zavjet. (2005). Zagreb: Kranska sadanjost.Borner, J. (2009). Zeitwohlstand braucht Energie. http://www.uinternacional.org/

upload/pdf/Zeitwohlstand.pdf (16.XII.2009.)Cifri, I. (2003). Ruralni razvoj i modernizacija. Zagreb: IDIZ.Cifri, I. (2008). Kulturhomogenisierung oder kulturelle Vielfalt. Synthesis Philosophica,

23:25-52.Daly, H. E. (2007). Ecological Economics and Sustainable Development. Northampton

(Mass): Edward Elgar Publishing Inc.Eliade, M. (2002). Sveto i profano. Zagreb: AGM.Elias, N. (1988). ber die Zeit. Arbeiten zur Wissenssoziologie II. Frankfurt: Suhrkamp.Enzensberger, H. M. (1973). Zur Kritik der politischen kologie. Kursbuch, 33:1-42.Eriksen, T. H. (2003). Tiranija trenutka. Beograd: Biblioteka XX vek. Flaherty, M. G. (1991). The Perception Time and Situated Engrossment. Social Psycholo-

gy Quarterly, 54:1(Mar.):76-85. http://www.jstor.org/stable/2786790 (7.XII.2009.)Gajski, L. (2009). Lijekovi ili pria o obmani? Zagreb: Pergamena.Geiler, K. A. (1993). Anfang und Ende. Zur Sozialkologie der Zeitordnung. U:

Held/Geoler /Hg./ S. 179-185.Geiler, K. A. (2001). Von der Zeit Gottes zur Zeit der Manager. Entwicklungsgesc-

hichte des Zeitmanagements. Referat na skupu Die Zeit im Griff Im Griff der Zeit. Zeitmanagement und die Suche nach einer neuen Zeitkultur. Tutzing: Zeita-kademie des Tutzinger Projekts kologie der Zeit, 7.-9.IX.2001. http://www.alexander-klier.net/werkstattbericht.PDF (8.II.2010.)

Geiler, K. A. (2003). Die Zeit im Griff Im Griff der Zeit. Jahrbuch kologie 2004. Mnchen: Beck.

Gimmler, A./Sandbothe, M./Zimmerli, W. Ch. /Hrsg./ (1997). Die Wiederentdeckung der Zeit. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft.

Glaeser, B. (1992). Natur in der Krise? Ein kulturelles Miverstndnis. U: Glaeser, B./Teherani-Krnner, P. /Hrsg./ Humankologie und Kulturkologie. Opladen: West-deutscher Verlag. S. 49-70.

Gould, S. (1977). Ontogeny and Phylogeny. Cambridge (Mass): Belknap Press of Har-vard University Press.


30

Held, M./Geiler, K. /Hg./ (1993). kologie der Zeit. Vom Finden der rechten Zeitmae.Stuttgart: Hirzel.

Held, M. (1993). Zeitmae fr die Umwelt. Auf dem Weg zu einer kologie der Zeit. U: Held, M./Geiler K. /Hg./ S. 11-31.

Herrmann, A. (2009). Geordnete Zeiten? Grundlagen einer integrativen Zeittheorie. Mn-ster: Westflisches Dampfboot.

Honor, C. (2005). Pohvala Sporosti. Kako jedan svjetski pokret prkosi kulturi brzine. Zagreb: Algoritam.

Jackson, J. B. (1995). A Sense of Place, a Sense of Time. Design Quarterly, 164:24-27. http://www.jstor.org/stable4091350 (7.XII.2009.)

Kern, S. (1983). The Culture of Time and Space 1880-1919. London: Weidenfeld & Nicolson.

Koehler, G. (2008). Computer Simulations as Hidden Time-Ecologies. U: Vrobel, S./Rssler, O./Marks-Tarlow, T. (ed.) Temporal Structures and Observer Perspectives Si-multaneity. Singapore: World Scientific Publishing Co. Pte. Ltd. S. 377-392.

Koehler, G. (2009). Understanding the Complex Timing Effects of Public Policy Inter-ventions in Industry Clusters. www.chronos.msu.ru/EREPORTS/koehler-under-standing.pdf (16.XII.2009.)

Kmmerer, K. (1993). Zeiten der Natur Zeiten des Menschen. U: Held/Geiler /Hg./ S. 85-104.

Kng, H. (1990). Projekt Weltethos. Mnchen: Piper.Kng, H./Kuschel, K.-J. /Hrsg./ (1993). Erklrung zum Weltethos. Mnchen; Zrich:

Piper.Lafargue, P. (1957/1883). Pravo na lijenost. U: Izbor iz djela. Zagreb: Kultura. S. 357-389.Lewis, J. D. i Weigert, A. J. (1981). The Structure and Meanings of Social Time. Social Forces, Vol. 60, No 2, Special Issue (Dec.). S. 432-462. http://www.jstor.org/sta-

ble/2578444 (7.XII.2009.)Luhman, N. (1982). The Differentiation of Society. New York: Columbia University

Press.Mali, J. (1998). Counterclockwise: Notes Toward an Ecology of Time. The European

Legacy, 3(3):1-17.Marx, K. (1958). Kapital, tom I. Beograd: Kultura. S. 389-394.Munn, N. D. (1992). The Cultural Anthropology of Time. A Critical Essay. Annual Revi-

ew of Anthropology, 21:93-123. http://www.jstor.org/stable/2155982 (7.XII.2009.)Nassehi, A. (1993). Die Zeit der Gesellschaft. Auf dem Weg zu einer soziologische Theorie

der Zeit. Opladen: Westdeutscher Verlag.Panikkar, R. (1993). Der Dreiklang der Wirklichkeit. Salzburg; Mnchen: Anton Pustet.Panikkar, R. (1996). kosophie, oder: der kosmotheandrische Umgang mit der Natur.

U: Kessler, H. /Hrsg./ kologisches Weltethos im Dialog der Kulturen und Religionen. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft.

Pongs, A. (1999; 2000). In welcher Gesellschaft leben wir eigentlich? (Bd. 1 i Bd. 2). Mnchen: Dilema Verlag.


31

Purser, R. E. (2002). Contested Presents: Critical Perspectives on Real-Time Manage-ment. U: Whipp/Adam/Sabelis (ed.) S. 155-167.

Radermacher, F. J. (2002). Balance oder Zerstrung. Wien: kosoziales Forum Europa.Radkau, J. (1993). Technik, Tempo und nationale Nervositt. U: Held/Geiler /Hg./

S.151-168.Rager, A. (2001). Werkstattbericht der Zeitakademie des Tutzinger Projekts kologie der

Zeit 7.-9.IX.2001. Tutzing: Evangelische Akademie. http://www.zeitoekologie.de/literatur.htm (13.VII.2009.)

Reheis, F. (2006). Entschleunigung. Abschied vom Turbokapitalismus. Mnchen: Golden.Schmitz, P. (1993). Schpfung Sabbat Zeit. U: Held/Geiler /Hg./ S. 143-149.Simonis, U. E. (1998). How to lead world society towards sustainable development? Berlin:

WZB, FS II 98-401. Stagl, S./Common, M. (2005). Ecological Economics. An Introduction. New York: Cam-

bridge University Press.Whipp, R./Adam, B./Sabelis, I. (ed.) (2002). Making Time. Time and Management in

Modern Organizations. New York: Oxford University Press.Zerubavel, E. (1993). Privatno i javno vrijeme. Trei program Hrvatskog radija. Zagreb:

Hrvatski radio, 42:14-33.Zimmerli, W. Ch. (1997). Zeit als Zukunft. U: Gimmler/Sandbothe/Zimmerli (ed.) S.

126-147.


32

ECOLOGY OF TIME. TIME AS INTEGRATIVE AND DISINTEGRATIVE FACTOR

Ivan Cifri

SummaryThe work places emphasis on (a) the importance of some terms in the ecology of time with regards to socio-ecological research (irreversibility, rhythm, tempo, speed, time sovereignty, ecological timeprint, measure of time), (b) time as the medium of dis/integrative processes and (c) the need to slow down the tempo of life and social changes. The main thesis is that the problems (in the environment and social) arise due to the clash between two dimensions of time and their rhythms the rhythm in nature (natural) and the rhythm in society (cultural). The clash arises because of the intentional tendency of modern society to separate social (cultural) time from natural time, to separate social time and social rhythm from the human being, and to subordinate natural rhythm and natural forms of time to time and accelerated rhythm of contemporary society. Through universal time contemporary society integrates different cultures and attempts to integrate nature into society through the domination of social time. At the same time its actions are culturally disintegrating. In order to decelerate the tempo a radical reorientation of post/modern society is needed, it is necessary for it to accept the dynamics of the relation between natural and social systems, and their different time perspec-tives on the level of individual and social actions.

Key words: deceleration, ecology of time, heteronomy of time, culture of time, measure of time, timeprint.

KOLOGIE DER ZEIT DIE ZEIT ALS INTEGRATIVER UND DESINTEGRATIVER FAKTOR

Ivan Cifri

ZusammenfassungIn der vorliegenden Arbeit wird a) auf die Wichtigkeit einiger Begriffe der Zeitkologie hingewiesen beim Ansatz zur soziokologischen Forschung (Irreversibilitt, Rhythmus, Tempo, Geschwindigkeit, Zeitsou-vernitt, ko-Abdruck der Zeit, Zeitma); b) auf die Zeit als Medium des/integrativer Prozesse; c) auf die Notwendigkeit, das Lebenstempo und soziale Vernderungen

Cifric, vrijeme

Documents

Transcript of Cifric, vrijeme