Biblija u Vrijeme Reformacije

7/23/2019 Biblija u Vrijeme Reformacije

1/28

93

S. Jambrek: Biblija u vrijeme reformacije

Biblija u vrijeme reformacije

Stanko JambrekBiblijski institut, [email protected]

UDK:22:27:283Izvorni znanstveni lanak

Primljeno: 2, 2010.Prihvaeno: 3, 2010.

Saetak

U prvome dijelu lanka razmatra se uporaba latinske Biblije i Biblija prevede-nih na narodne jezike u vrijeme reformacije. U drugome se dijelu razmatrajutemeljna pitanja proizala iz dosljedne primjene reformacijskog naela solaScriptura, meu kojima je pitanje kanona, autoriteta, dostatnosti, jasnoe irazumijevanja Biblije. U radu se iznose promiljanja vodeih teologa refor-macije po pojedinom pitanju i usvojena uenja pojedine tradicije reformacijei protureformacije kako su zapisana u njihovim temeljnim dokumentima.

U zakljuku se istie da je glavna poruka Svetoga pisma jasna ak i neobra-zovanom laiku, pa stoga svaki ovjek moe neposredno doi k Bibliji da bitraio i naao istinu. Reformacija je iznova potvrdila da je Sveto pismo jediniautoritet za propovijedanje, teologiju i svakodnevno ivljenje, te da sav naukmora potjecati iz Svetoga pisma, a da se nita ne dodaje ili oduzima.

Kljune rijei: autoritet, Biblija, kranski nauk, propovijedanje, reformaci-ja, sola Scriptura, Sveto pismo

Uvod

Kranski su humanisti tijekom petnaestog i poetkom esnaestoga stoljea svo-jim pozivom na povratak k izvorima (ad fontes) zaeli pokret prouavanja Biblijei usporeivanje tadanjih prijevoda Biblije s izvornim hebrejskim, grkim i latin-skim tekstovima. Kritikim izdanjima Biblije i crkvenih otaca dali su velik du-hovno-stvaralaki poticaj obnovi biblijske teologije i ivota Crkve. Reormacija jepostala pokret knjige, posebice Biblije.

Od kada je Johannes Gutenberg iz Mainza poeo upotrebljavati pokretni ti-

sak (1450), tiskarski stroj postaje najmonije sredstvo irenja i razmjene znanja i


2/28

94

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite IV. (2010), br. 1, str. 93-120

ideja, koje se poput poara proirilo Europom. Uporaba tiskarskog stroja skinulaje Bibliju s lanca,1uinivi je dostupnom ne samo za uenjake, sveenstvo i re-dovnike, ve i za zemljoradnike na polju i sluinad na vlastelinstvu.2

Prva Biblija tiskana je 1455. godine, a do kraja stoljea tiskano je vie od sto-

1 Vezanje Biblije lancem bila je praksa srednjovjekovne crkve kako bi ju zatitila od krae. OBibliji vezanoj lancem postoje dvije oprene pripovijesti. Prema jednoj Biblija je bila okovanalancem kako je vjernici ne bi mogli koristiti, ve samo sveenici. Na taj su nain sveenicimogli zadrati vjernike laike da ne itaju Bibliju te su nesmetano mogli izmiljati i u crkveniivot uvoditi razliite obiaje koji nisu u skladu s Biblijom. Druga istie da je Crkva lancemvezala Bibliju uz stol za itanje u elji da priblii Bibliju svima koji znaju itati i istovremeno julancem osigurala od krae, jer su knjige prije otkria tiska bile izuzetno skupe, a Biblija, runoprepisivana, posebice.

2 Kao prilog toj tvrdnji izvrsno slui izjava Campana, biskupa erama, za tiskara Ulricha Hana:

On tiska u jednome danu koliko je ranije bilo pisano u godini dana (Black, 1976, 408).

Gutenbergova Biblija, do-vrena 1455, latinska Biblijana 1282 olio stranice u 2stupca po 42 retka, tiskanu u100-200 (180?) primjeraka,dijelom na pergamentu, di-

jelom na papiru (Biblija od42 retka).


3/28

95


dvadeset izdanja cijele Biblije, koja je postala najtraenija knjiga. 3Uglavnom sutiskane Biblije na latinskome jeziku, ali i na grkome, hebrejskome, njemakome,rancuskom, talijanskom i drugim narodnim jezicima.

U doba reormacije Biblija se rijetko itala u Rimokatolikoj crkvi. Rijetki subili oni koji su poznavali to Sveto pismogovori i znai. Vjera se preteno odnosilana suglasje izjavama o Bogu, ovjeku, crkvi, svecima, itd. Izmeu vjernika i Biblijeobino je bilo crkveno uiteljstvo papa, biskupi i sveenici koje je sebi prisvo-jilo pravo izlaganja i tumaenja Boje rijei. Biblija je pisana latinskim jezikom,kojega su poznavali samo ueni ljudi. Za obian puk preostala su pak oskudnatumaenja Boje rijei, koja im je hijerarhija priredila. Reormatori, meu kojimasu mnogi bili lingvisti i znanstvenici, vjerovali su da Biblija govori jednako inte-lektualcima njihova vremena kao i obinim ljudima. Stoga su uz uporabu kriti-

kih izdanja Biblije na latinskom jeziku prionuli prevoenju i tiskanju Biblije nanarodnim jezicima, kako bi svi ljudi mogli itati i razumjeti Boju rije.

Uporaba Biblije na latinskom jeziku u vrijeme reformacije

John M. Lenhart (1946, 416) istie da je esnaesto stoljee bilo stoljee latinskeBiblije. Objavljuje podatke Waltera A. Copingera4prema kojima su od 1450. do1500. godine objavljena 94 potpuna latinska izdanja Biblije, a od 1501. do 1600.godine objavljeno je 438 izdanja. Od 1501. do poetka reormacije 1517. godine

tiskana su 43 izdanja Biblije na latinskom jeziku. Od poetka reormacije do Lut-herove smrti 1546. godine tiskana su 163 izdanja, a u razdoblju od 1546. do 1600.godine tiskana su 232 izdanja cijele Biblije na latinskom jeziku.

Zato je u jeku poticaja prevoenja Biblije na narodne jezike tiskano ak 438izdanja Biblije na latinskom jeziku? Zato su se Biblijom na latinskome najviekoristili reormatori? Odgovor na ova pitanja je vieslojan. Reormatori su kori-stili Bibliju na latinskome iz vie razloga. Prvo, pod utjecajem poziva humanistana povratak k izvorima (ad fontes) reormatori rjee usporeuju i ispravljaju tekstVulgate prema starijim verzijama latinskih manuskripta, a ee s izvornim he-

brejskim i grkim tekstom Biblije. Dok su rimokatoliki teolozi ulagali veliki na-por da njihova izdanja Vulgate budu vjerne kopije najstarijih i najboljih latinskihrukopisa, protestantski su teolozi nastojali obnoviti latinski tekst prema hebrej-skom i grkom izvorniku. Drugo, Biblijom na latinskom jeziku zahvaali su broj-

3 Iscrpan prikaz oko osam tisua izdanja Biblije tiskanih od 1450. do 1778. na raznim jezicimaobjavio je Andrew Gottlieb Masch u svom djelu Bibliotheca Sacra, tiskanom na latinskom uetiri sveska od 1778. do 1785. u Halleu u Njemakoj. Ovo djelo je jo uvijek neophodno zastudij ranih izdanja tiskanih Biblija (Lenhart, 1946, 416).

4 Walter Arthur Copinger. Incunabula Biblica.London: 1892. str. IV-V, 207-221.


4/28

96


ne europske humaniste, intelektualce i studente teologije koji su se izvrsno sluililatinskim jezikom.5ree, Biblija na latinskom bila je izvrsno sredstvo evange-lizacije rimokatolika te, kako to istie Lenhart (426), protestantske propagande

meu katolicima. Uz biblijski tekst protestantski su teolozi pisali svoje komentarei esto ih tiskali bez potpisa ili pod pseudonimom kako bi izdanja bila prihvatlji-va katolicima.6etvrto, reormatori nisu, barem u poetku, mijenjali obrazovnisustav srednjeg vijeka, ve su nastavili obrazovati djecu prema stoljeima starimcrkvenim metodoma. Stoga su nastavili odgajati djecu u latinskim kolama.

Dobar latinski jezik, smatrali su mnogi humanisti i reormatori, vrlo je vaanjer se njime ispravljaju este greke u Vulgati. Neki su uenjaci vjerovali da e pro-iavanje latinskoga stila dovesti do ienja i obnove u teologiji (Hall, 1976, 41).Snaan poticaj obnove latinskoga jezika doao je iz Italije objavljivanjem knjige

Elegantiae Latini Sermonis(prvo izdanje 1444) Lorenza Valle i latinske gramatikeInstitutiones Gramaticae(1501) tiskara Alda Manutija.7

Biblia Polyglotta ComplutensiaVeliki uspjeh predreormacijske uenosti bila je viejezina Biblija nazvana

Complutensian Polyglot.Nadbiskup oleda, kardinal Francisco Ximnez de Ci-sneros, utemeljitelj trojezinog sveuilita u gradu Alcal de Henares (lat. Com-plutum) zapoeo je 1502. rad na viejezinoj Bibliji, okupivi brojne strunja-ke pod vodstvom Diega Lpeza de Zuiga (umro 1531). Biblija je prireena natemelju manuskripta koje je kardinal Ximnez de Cisneros posudio u knjinicisv. Marka u Veneciji i Vatikanskoj knjinici u Rimu (bez Codexa Vaticanusa), iliih je kupio (Hall, 1976, 57). a viejezina Biblija poznata kao Biblia Polyglotta,

5 U predgovoru nepotpunog izdanja Biblije na latinskom jeziku (Postanak - 2 Kraljeva i Novizavjet) koje su objavili 1529. godine reormatori u Wittenbergu, Luther je zapisao: ekst Pe-toknjija je ispravljen na mnogim mjestima prema hebrejskom izvorniku. Podsjeam itateljeda smo poduzeli ovaj pothvat za dobrobit studenata Biblije, a ne za prihvaanje u crkvama. Naovaj nain na e posao biti od velike pomoi studentima pri studiju kod kue ili propovjed-nicima u pripremanju propovjedi na temelju Svetog pisma; za javnu je slubu bolje posvuda

zadrati staro izdanje (latinsku Vulgatu) ili slian tekst (Lenhart, 426).6 Lenhart (426-427) donosi niz primjera, od kojih izdvajam sljedee. Martin Butzer je 1529.

objavio u Strasbourgu Psaltir s tekstom i komentarima na latinskom jeziku pod pseudonimomAretius Felinus. Knjiga je vrlo uspjeno distribuirana Francuskom i Italijom sve dok se nijeotkrilo pravo ime autora. Zatim je knjiga prilagoena kalvinizmu i objavljena u deset izdanjado 1667. godine. iskar William Rovillus iz Lyona tiskao je nekoliko protestantskih Biblija nalatinskome, a kako bi izbjegao zabranu distribuiranja na naslovnice izdanja iz 1569. i 1573.otisnuo je lanu biljeku da su Biblije revidirane u Rimu. Robert Stephanus tiskao je u svomizdanju latinske Biblije u enevi 1557. Bezine biljeke na Novi zavjet pod imenom katolikogstudenta Biblije Vatablusa.

7 Philipp Melanchthon objavio je 1526. latinsku gramatiku i morologiju, to mu je uveliko po-

moglo u stjecanju poasnog naziva uitelj Njemake.


5/28

97


Biblia Polyglotta Complutensia, Complutensian Polyglotprireena je i tiskana od1514. do 1517. godine, a objavljena je u est svezaka 1521/22. godine. 8Stari za-vjet objavljen je u etiri sveska s latinskim tekstom u sredini stranice, izmeuteksta na hebrejskom s lijeve strane i teksta Septuaginte s desne. argum Onkelos(aramejski prijevod) tiskan je za Petoknjije zajedno s prijevodom na latinski.etvrti svezak sadri Novi zavjet na grkom, a esti ukljuuje razliite reerencijei pomagala za prouavanje.

Novum estamentumNajznaajnije i najutjecajnije izdanje Novoga zavjeta na latinskom jeziku po-

etkom esnaestoga stoljea, Novum estamentum,objavio je humanist ErazmoRoterdamski (1469-1536). On je preveo Novi zavjet s grkog izvornika na latinskijezik i objavio ga u oujku 1516. pod nazivom Novvm instrumentu[m] omnekao

8 Biblija je tiskana u panjolskoj, u gradu Alcal de Henares u tiskari Arnalda Guillna de Bro-cara. Naziv Complutensian Polyglotdobila je po latinskom imenu Complutum grada Alcal deHenares. Iako je Novi zavjet bio prireen i tiskan do 10. sijenja 1514, a cijela Biblija do 10.srpnja 1517, etiri mjeseca prije kardinalove smrti (8. 11. 1517), panjolski humanisti imali sutekoe u dobivanju papine dozvole za objavljivanje, stoga je Biblija objavljena tek 1521/22,

nakon doputenja pape Leona X,proprio motuod 22. oujka 1520. (Maas, 1909).

Biblia Polyglotta Complutensia


6/28

98


Novvm instrumentu[m] omne.Erazmov prijevod Novoga zavjeta objavljen 1516.s paralelnim tekstom na grkom i latinskom jeziku. Drugo izdanje 1519. mijenja

naziv u Novum estamentum.


7/28

99


paralelni tekst na grkom i latinskom. Bio je to prvi tiskani Novi zavjet na grkomjeziku.9Drugo izdanje 1519. mijenja naziv u Novum estamentum. Erazmo se zaprijevod koristio s nekoliko (est do sedam) grkih rukopisa. Njegov je prijevod

sluio kao temeljni tekst (extus receptus) za Lutherov prijevod Novog zavjetana njemaki, yndaleov na engleski, Bibliju kralja Jakova (King James VersionBible), i za prijevod na druge jezike.10

Naklade i izdanja latinske BiblijeNaklade Biblije i dijelova Biblije na latinskome bile su vee od naklada ob-

javljenih Biblija i dijelova Biblije na narodnom jeziku. Biblije na latinskom je-ziku prodavane su diljem cijele Europe,11a Biblije na narodnom jeziku samo napodruju pojedinog jezika.12Prosjena naklada je tisuu do dvije tisue primje-

raka. Uglavnom je biblijski tekst bio popraen iscrpnim komentarima, biljekama

9 Iako slovi kao prvi tiskani Novi zavjet na latinskome, Erazmov tekst nije i prvi prireeni itiskani tekst Novoga zavjeta na latinskome. Novi zavjet na latinskom u Biblia Polyglotta Com-plutensia bio je prireen i tiskan jo u sijenju 1514, a cijela Biblija 1517, ali je uvez i objavlji-vanje te Biblije u Rimu odgoeno do 1521/22, najvjerojatnije pod utjecajem Erazma, njegovahumanistikog kruga ili izdavaa Frobena (Hall, 1976, 59).

10 Izraz extus receptusili Prihvaeni tekstkoristi se danas za sva izdanja grkoga Novog zavjetakoja slijede rana tiskana izdanja Deziderija Erazma. Izraz se prvi put koristi u Elzevirovu iz-

danju grkog Novog zavjeta iz 1633. U predgovoru Daniela Heinsiusa koristi se latinski izraztextum receptum. Stoga je izdanje iz 1633. postalo poznato kao extus receptusili Prihva-eni tekst. Kasnije je taj izraz proiren na brojna izdanja grkog Novog zavjeta koja dolaze iziste bizantske tekstualne tradicije predstavljajui veinu grkih rukopisa prije 16. stoljea. Odesnaestog do dvadesetog stoljea objavljeno je oko trideset razliitih izdanja Prihvaenog tek-sta, a poznata su po imenu prireivaa i godini izdanja. Ona ukljuuju: Stuniino izdanje kakoje objavljeno u Biblia Polyglotta Complutensia (prireene 1514, objavljene 1521/22); Erazmo-va izdanja iz 1516, 1519, 1522, 1527 i 1535; Colinaeusovo izdanje iz 1534. prireeno premaErazmovim izdanjima i Biblia Polyglotta Complutensia; Stephensova izdanja (Robert Estienne,Stephanus) iz 1546, 1549, 1550 i 1551; devet izdanja Teodorea Beze objavljena izmeu 1565 i1604., a deseto je objavljeno posthumno 1611; Elzevirova izdanja iz 1624, 1633 i 1641.

11 Lenhart smatra da je tijekom pedeset godina (1521-1570), zahvaajui jedan i pol narataj uZapadnoj Europi (na podruju objavljivanja knjiga na latinskom jeziku koje je veinski bilokatoliko) ivjelo i umrlo oko sto pet milijuna ljudi (1946, 432).

12 Primjerice,yndale je tiskao svoj prijevod Novoga zavjeta na engleski jezik u 3000 primjeraka,a Martin Luther je svoj prijevod Novoga zavjeta na njemaki jezik tiskao u 4000 primjeraka,koji su rasprodani u tri mjeseca (Lenhart, 1946, 432). Usporedbe radi, prijevod Novog zavjetahrvatskih protestanata tiskan u Biblijskom zavodu u Urachu na glagoljici (1562/63) i irilici(1563) objavljen je u 2000 primjeraka svakog izdanja. Njemaki izdavai tiskali su Biblije umalim nakladama jer su revizije novih prijevoda bile este te ni jedan nakladnik nije elioimati zalihe Biblija u vrijeme najave i tiskanja revidiranoga izdanja. Iako su pojedini tiskariimali monopol na pojedina izdanja Biblije, natjecanje meu tiskarima bilo je vrlo esto, zbog

ega je cijena Biblije bivala sve nia, a Biblija sve dostupnija.


8/28

100


i saecima nauka te predgovorima, uvodima i pogovorima. esto su ti saeci ue-nja Staroga i Novoga zavjeta, predgovori i komentari tiskani u zasebnim broura-ma bez biblijskoga teksta.

Reormatori su u poetku shvatili da su tiskane Biblije i komentari Svetogapisma na latinskom jeziku izvrsno sredstvo zahvaanja evaneljem obrazovanihslojeva drutva katolike Europe, kojima narodni jezik ne znai mnogo. Dok sutiskane Biblije, knjige i broure na narodnim jezicima zahvaale mase, tiskovinena latinskom jeziku imale su veliki utjecaj na obrazovane Europljane. Intelektual-ci ondanjega vremena nisu bili pridobiveni za reormaciju itanjem i prouava-njem Biblije i tekstova na narodnim jezicima, ve itanjem i usvajanjem nauka izBiblije i vjerske literature objavljene na latinskom jeziku (Lenhart, 1964, 425).

Popis izdanja protestantskih Biblija i dijelova Biblije na latinskom jeziku

od 1521. do 1570. godine13

Broj izdanja

Cijele Biblije u izdanju katolikih gradova, koje se nalaze na Popisu zabranjenihknjiga

80

Cijele Biblije koje su objavili protestantski urednici i tiskari 58

Nepotpuna Biblija (10 ili 11 knjiga Staroga i Novoga zavjeta) 2Stari zavjet 3

Nepotpun Stari zavjet (samo prvokanonske knjige) 2

Novi zavjet 158

Zbirka izabranih knjiga Staroga i Novoga zavjeta 6

Erazmove pararaze Novoga zavjeta, osim Apokalipse, koje su objaviliprotestantski nakladnici

14

Evanelja neusklaena 19

Evanelja usklaena 16

Evanelja usklaena latinskim stihovima 8

Djela apostolska u prozi 18

Djela apostolska u stihu 2

Pavlove i kanonske poslanice 4

Otkrivenje 1

13 Ovaj Lenhartov (1946, 430-431) popis izdanja protestantskih Biblija na latinskom je nepotpun,

jer su nepotpuni bibliograski izvori.


9/28

101


Poslanice i Evanelja za itanje u nedjelju i blagdane 43

Zbirke knjiga Staroga zavjeta (2-12 knjiga) 57

Pojedinane knjige Staroga zavjeta osim Psalama 292

Izdanja Psalama u prozi (neka sadre dva, tri ili etiri razliita prijevoda nalatinski otisnuta jedan pored drugoga)

149

Psalmi (metriki) 60

Erazmove pararaze nekoliko knjiga Novoga zavjeta (1-21 pobrojane) koje suobjavili protestantski nakladnici

24

Zbirke od jednoga ili dva Evanelja i nekoliko drugih knjiga Novoga zavjeta 9

Sinoptika Evanelja 3

Pojedinano Evanelje u prozi 75

Pojedinano Evanelje metriko 12

etrnaest poslanica apostola Pavla 19

rinaest poslanica apostola Pavla 5

Deset poslanica apostola Pavla 14

etiri poslanice apostola Pavla 2

ri poslanice apostola Pavla 11

Dvije poslanice apostola Pavla 13

Sedam kanonskih poslanica 6

ri kanonske poslanice 5

Pojedinane poslanice (Pavlove i kanonske) 87

Dijelovi dviju i vie knjiga Staroga zavjeta, osim Psalama 7

Dijelovi jedne knjige Staroga zavjeta, osim Psalama 21

Pojedinani Psalmi 26

Dijelovi Evanelja i Djela apostolskih 3

Dijelovi sva etiriju Evanelja 3

Dijelovi pojedinanih Evanelja 16

Dijelovi Otkrivenja 3

Dijelovi cijele Biblije ureeni kao molitvenik 9Brevijar na latinskom u izdanju Henrika VIII. 1

Knjiga zajednike molitve na latinskom za protestante u Britaniji 13

Velika konkordancija organizirana po abecednom redu 9

Mala konkordancija izabranih odlomaka 22

Biblija u slici s odvojenim biblijskim citatima na latinskom 17


10/28

102


Prijevodi na narodne jezike

Sveto pismo i kod idova i u ranoj Crkvi bilo je napisano na jeziku kojim su

vjernici govorili. Bogosluja i okupljanja ranih krana, uz molitvu i slavljenje,veim su se dijelom sastojala od itanja i tumaenja Svetog pisma. Vjernici su biliposluni Kristovu nalogu, propovijedali su evanelje. Boju rije su navijetali itumaili gdje god su ivjeli ili prolazili. Stoga je prevoenje i irenje Biblije tije-kom povijesti ilo ukorak sa irenjem kranske vjere.

Isusov nalog da ponesu evanelje svim narodima14te silazak i primanje sileDuha Svetoga na dan Pedesetnice (Dj 1,5.8; 2,1-12)15uinili su prijevod Svetogpisma temeljnim za kranski identitet. Od tada je prevoenje Biblije, pisaneBoje rijei, bilo povezano s misionarskim radom i esto je intenzivirano u kr-

anskim pokretima buenja vjere i duhovne obnove. Fenn istie da je Biblijabila u sreditu tijekom dvaju tisuljea misionarskog djelovanja Crkve, i to iz trirazloga: prvo, Biblija je bila izvor nadahnua i duhovna hrana misionara; dru-go, Biblija je bila temelj bogotovlja Crkve u koju su misionari nastojali ucijepitipoganska ili nekranska plemena i pojedince; tree, Biblija je bila sama po sebisredstvo evangelizacije. Misionar je, stoga, bio vezan uz Bibliju trostrukom ve-zom: njegov duhovni ivot i autoritet kao navjestitelja evanelja ovisio je o nje-govu poznavanju Svetoga pisma; poruka koju je navijetao i Crkva u koju je do-vodio obraenike bile su usredotoene na Bibliju; Sveto pismo bilo je sredstvo pokojemu je evanelje moglo doprijeti do uma i srca ljudi, esto uinkovitije negoikoja misionarova rije (Fenn, 1976, 383).

Razlozi za prevoenje Biblije na narodne jezike viestruki su. Prvi i najzna-ajniji razlog je evangelizacija, navjetaj, irenje i utvrivanje vjere. Evangelizacijaje irenje, navijetanje i propovijedanje evanelja (radosne vijesti), poruke spase-nja po vjeri u zastupniku smrt i uskrsnue Isusa iz Nazareta (Rim 4,24-25; 10,9-10), Spasitelja ovjeanstva, koja od sluatelja treba biti prihvaena i popraenapokajanjem ili promjenom naina razmiljanja i djelovanja u skladu sa Svetimpismom, priznavanjem grijeha, obraenjem i predavanjem ivota Bogu (Jambrek,

14 Isus je rekao svojim uenicima: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Zato idite i poniteiniti mojim uenicima sve narode krstei ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, uei ih da dresve to sam vam zapovjedio. Evo, ja sam s vama u sve dane do svretka svijeta (Mt 28,18-20).

15 Po silasku Duha Svetoga uenici Galilejci na brojnim su jezicima govorili o velianstvenimdjelima Bojim. oga su dana u Jeruzalemu boravili idovi, ljudi poboni iz svakog narodapod nebom. Uenici su im navijetali evanelje jezikom u kojemu se svaki tamo nazoni o-vjek rodio. Ne samo da su uenici govorili, ve su ih sluatelji uli i razumjeli poruku. oga sedana crkvi pridruilo oko tri tisue osoba (Dj 2,41). Sluatelji su uli radosnu vijest, a zatim su

proslavljali Boga na svome jeziku.


11/28

103


2007, 62). Drugi razlog je duhovna obnova i liturgijska potreba crkve.16Reorma-cija je, kao pokret za duhovnu obnovu Crkve, snano poticala evangelizaciju.

Reormatori su naglasili da Bog po milosti dariva spasenje ovjeku koji gajedino u vjeri prihvaa, ime zapoinje osobni dinamini odnos izmeu Bogai ovjeka. Cilj kranskoga ivljenja jest osobni odnos vjernika s Bogom. aj seodnos izgrauje u meusobnoj komunikaciji Boga i ovjeka po rijei. Bog govorii objavljuje se ovjeku, a ovjek mu vjerom i svetim ivljenjem uzvraa. Buduida Bog progovara ovjeku i objavljuje se u Svetom pismu, reormatorima je bilovrlo vano da svaki ovjek moe Sveto pismo itati i razumjeti te u vjeri na Bojepoticaje odgovoriti. Zato se Sveto pismo prevodi na narodne jezike i tiska u ne-sluenim nakladama te raspaava ne samointelektualcima i kleru, ve i svakomovjeku bez obzira na obrazovanje, jer Duh Sveti koji je Sveto pismo nadahnuonastavlja ga i tumaiti.17

16 Meu ostalim razlozima mogu biti navjetaj i zatita denominacijskog uenja, financijski do-bitak te osobni intelektualni izazov prevoditelja (Jambrek, 2007, 62).

17 Matija Vlai izvrsno saima teoloke stavove reormatora: Od Boga treba traiti sva dobra,osobito ono najvee - shvaanje njegove rijei... Dar je Kristov i da nam otkriva Sveto pismoi da prosvijetli nae srce da razumijemo Sveto pismo (Lk 24,25). Iz Njegove punine svi mimoramo primiti. o se pak dogaa kad ga vjerom priznajemo i primamo. Duh je Sveti i autor

i tuma Svetoga pisma. Njegova je zadaa uvesti nas u svu istinu (Iv 16,13). Njegova je zadaa

Lutherova Biblijaiz 1545.


12/28

104


Svjesni da je Evanelje snaga Boja svakomu tko vjeruje (Rim 1,16) reor-matori su nastojali navijetati Evanelje govorenom i pisanom rijei svakom o-vjeku, kako bi on mogao povjerovati i imati ivi odnos s Bogom. Shvatili su da je

najuspjenije navijetanje Evanelja na jeziku koji svaka osoba najbolje razumije.Stoga se propovijedalo i pisalo i na latinskom i na narodnim jezicima.Do pojave tiska i prve tiskane knjige Biblija je bila prevedena na 33 svjetska

jezika. Novi vijek na kulturnom i vjerskom podruju oznaen je s jedne stranepojavom tiska, a s druge strane reormacijom u kranstvu. I jedno i drugo staviloje Bibliju u prvi plan te je ona postala sve traenija i dostupnija knjiga. Do kraja15. st. cijela Biblija bila je tiskana na jedanaest jezika, a na dvanaestom, staroara-mejskom, samo Novi zavjet. Za vrijeme reormacije u esnaestom stoljeu, koja jepotakla prevoenje Biblije na narodne jezike, tiskani su prijevodi na jo dvadeset

i est jezika, u sedamnaestom stoljeu na trinaest jezika, u osamnaestom stoljeuna esnaest jezika.

Lutherov prijevod Biblije na njemaki jezikNajstariju tradiciju prevoenja Biblije na narodni jezik imala je Njemaka

(Black, 1976, 423). Prije Lutherova prijevoda, na njemakom je jeziku objavljenosveukupno trinaest prijevoda Biblije. Biblija Johanesa Mentelina, tiskana 1466. uStrassburgu, jedna je od prvih knjiga tiskanih na njemakom jeziku i prva Biblijatiskana na njemakom jeziku.18Do izdanja Lutherove Biblije doivjela je u junojNjemakoj trinaest izdanja u razliitih izdavaa.19

Lutherove knjige vrlo su uspjeno distribuirane po cijeloj Europi. Kad je urujnu 1522. objavio svoj Novi zavjet na njemakom jeziku, Das Newe estamentDelitzsch,vie od dvjesto pedeset tisua primjeraka njegovih tiskovina bilo je ra-ireno u Europi. Novi zavjet, tiskan u nakladi od tri ili etiri tisue primjeraka, unekoliko je tjedana rasprodan, a u prosincu te godine objavljeno je drugo izdanje.Do 1533. tiskana su osamdeset i tri izdanja Lutherova prijevoda Novoga zavjetana njemakom jeziku (Greenslade, 1976, 477). Njegova Biblija iz 1534., Stari iNovi zavjet na njemakom jeziku, objavljena je u jedanaest izdanja, a do 1546,za njegova ivota, bilo je otisnuto oko 430 izdanja cijele Biblije ili pojedinanihknjiga Biblije. Za vrijeme Lutherova ivota izlazila su nova revidirana izdanja

upisati Pismo u nae srce (Jr 31,33). Prorotvo naime i cijelo Sveto pismo (kako svjedoi Petaru 2 Pt 1,20) nije stvar vlastita uma ili izlaganja nego ga, kao to je izloeno po prorocima odDuha Svetoga, treba tumaiti u njegovu svjetlu (Vlai, 1993, 67).

18 Prijevod je prireen 1350, a prvi put tiskan 1466. Prijevod je prireen prema Vulgati i, unatobrojnim revizijama, posebice 1475. i 1483, nije zadovoljavao Lutherove jezine standarde.

19 Pretpostavlja se da je sveukupno tiskana u osam do deset tisua primjeraka, to ukazuje na ve-liko zanimanje za Bibliju. im vie to je Biblija bila dosta skupa; procjenjuje se da je vrijedila

kao kua u gradu ili etrnaest ugojenih volova (Black, 1976, 423).


13/28

105


cijele Biblije 1534, 1535, 1536, 1539, 1541, 1545. i postumno 1546.20Samo je uWittenbergu izmeu 1546. i 1600. objavljeno vie od esdeset izdanja njemakeBiblije u prosjenoj nakladi od dvije tisue primjeraka.21

Biblijom je Luther utjecao na vie ljudi nego svim svojim spisima zajedno.Njegovo uvjerenje da Biblija treba biti prevedena s izvornih jezika oblikovalo jejavno mnijenje, a posjedovanje Biblije bilo je pokazatelj stupnja kulture pojedin-ca. Pod utjecajem humanizma razvio se snani biblijski pokret u Europi esnae-stoga stoljea koji je uz prouavanje Biblije na izvornim jezicima, hebrejskom igrkom te latinskom potaknuo prevoenje Biblije na mnoge narodne jezike. Uvrijeme reormacije objavljena su izdanja cijele Biblije na nizozemskom (1522),rancuskom (1530), njemakom (1534), engleskom (1535), vedskom (1541),danskom (1550), panjolskom (1553), poljskom (1561), staroslavenskom (1581),

slovenskom (1584), islandskom (1584), velkom (1588) i maarskom (1590).22

Prve Biblje na narodnim jezicima esto su bile bogato ilustrirane.

Prijevod Biblije na hrvatski jezikPrvi tiskani Novi zavjet na hrvatskom jeziku, u prijevodu Antuna Dalmatina,

Stipana Konzula i njihovih suradnika Jurja Cveia i Jurja Juriia, objavljen je1562/63. u Biblijskom zavodu u Urachu pokraj bingena, utemeljenom sa svr-hom da se prevode, tiskaju i distribuiraju Biblija i druga reormacijska djela nahrvatskom jeziku. Reormatori su nastojali proiriti utjecaj reormacije, navijeta-ti evanelje pisanom rijeju i mijenjati duhovno stanje u povijesnim hrvatskimzemljama i ire. U planu Biblijskoga zavoda bilo je izdanje cijele Biblije, crkvenihotaca i druge poune literature. Reormatori su vjerovali da e se Biblija i pouneknjige itati kako u Hrvatskoj i Dalmaciji, tako i u Bosni, Srbiji, Bugarskoj svedo Carigrada. Dio njihove vizije bila je evangelizacija jugoistone Europe. Nisuuspjeli tiskati cijelu Bibliju na hrvatskom jeziku, ve samo Novi zavjet i knjiguProroka iz Staroga zavjeta. Knjige Mojsijeve (Petoknjije) i knjiga Psalama bile suprevedene, a moda i ostale knjige Staroga zavjeta, ali nisu tiskane jer je Biblijski

20 Smatralo se da je postumno izdanje iz 1546. znatno promijenjeno, stoga je saski izbornik Au-gust I. okupio skupinu uenjaka i dao im zadatak da provjere tekst Biblije. Provjerom tekstaizdanja iz 1546. zakljueno je da se jedini i nepromijenjeni tekst Lutherova prijevoda Biblijenalazi u izdanju iz 1545. o je izdanje posluilo za pripremu wittenberkog izdanja Biblije iz1581. koje je potvrdio saski izbornik. Bibliji iz 1545. dana je neka vrsta kanonskog statusa, toje i danas vidljivo.

21 iskar Hans Luf je u razdoblju od 1534. do 1574. tiskao i prodao, pretpostavlja se, skoro stotisua primjeraka Biblije (Greenslade, 1976, 478).

22 U vrijeme prije reormacije tiskane su Biblije na nekoliko narodnih jezika, primjerice na e-kom, katalonskom, nizozemskom i rancuskom. Iscrpniji prikaz u: Greenslade, 1976, 478 i

Arapovi, 2002, 44-46.


14/28

106


Prvi i drugi del Novoga Testamenta, glagoljski, 1562-1563. Fotograija primjerka iz Na-cionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu (uvez iz 1572). Format 15.5 x 20.5 cm.

Prvi i drugi del Novoga Testamenta, iriliki, 1563. Fotograija primjerka iz Nacionalne

i sveuiline knjinice u Zagrebu. Format 14.5 x 19.5 cm


15/28

107


zavod, zbog prerane smrti utemeljitelja Ivana Ungnada (1493-1564), prestao sdjelovanjem.

Prvi del Novoga estamentakoji sadri Evanelja i Djela apostolska otisnut jeglagoljskim slovima 1562, a Drugi dl Novoga etamentas poslanicama i Otkri-venjem 1563. godine.23ekst Ivanova Otkrivenjapopraen je s 26 ilustracija. Prvidio tiskan je u dvije tisue, a drugi dio u tisuu primjeraka. Prijevod je posveencaru Maksimilijanu II. (1527-1576), a posveta je tiskana goticom na njemakomejeziku.

Isti prijevod Prvoga i drugog dijela Novoga zavjetana hrvatski jezik otisnut

23 Pretisak glagoljikoga Novoga estamenta objavio je 2007. eoloki akultet Matija Vlai Ili-

rik iz Zagreba. Pretisak je priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih.

Naslovna stranica Knjigeproroka Joelana hrvatskomjeziku. Preuzeto iz knjigeProroczi MDLXIIII: Prvoti-sak Proroka Staroga Zavjetana hrvatskom jeziku, studija

i preslik, Sveuilite u Mo-staru, 2002. Pretisak je pri-redio i predgovor napisaoBorislav Arapovi.


16/28

108


je irilikim slovima 1563. u Biblijskom zavodu u tisuu primjeraka.24ekst Iva-nova Otkrivenjapopraen je s 27 ilustracija. Izdanje je posveeno bavarskomuvojvodi Wolgangu.

Hrvatski su protestanti u Biblijskom zavodu ubrzano radili na prevoenjucijele Biblije. Od knjiga Staroga zavjeta bila je za tisak latinikim i glagoljskimslovima prireena knjiga Proroczi. Latinikim je slovima otisnuta 1564. u pedesetoglednih primjeraka.25O sudbini prireenog prijevoda glagoljskim slovima ne-mamo podataka.

Sveto pismo, pisana Boja rije

Dok je Katolika crkva u prevoenju, tiskanju i irenju Biblije vidjela samo velikuopasnost za Boju rije, a ridentski sabor zabranio tiskanje tekstova Biblije bezcrkvenog odobrenja i ograniio itanje Biblije na ivim jezicima (omi, 1986,267)26, reormatori su jasno isticali da je Sveto pismo Boja rije i da oivljava onekoji joj vjeruju. Duh Sveti je ini ivom.

Za razliku od rimokatolike teologije koja je ideju o pravoj vjeri i crkvi te-meljila na neprekinutom kontinuitetu crkvenoga uiteljstva i crkvenih strukturana elu s papom i biskupima, protestantska misao i praksa o pravoj vjeri i crkvitemeljila se na kontinuitetu Rijei Boje u crkvi. Prava vjera i prava crkva jesutamo gdje se Rije Boja navijeta, slua, prihvaa i uva.27

Reormacijsko naelo sola Scripturapotaklo je niz pitanja u vezi sa Svetimpismom koja su reormatori promiljali i na temelju Pisma o njima pisali i propo-

24 Pretisak irilikoga Novoga estamenta objavio je 2008. eoloki akultet Matija Vlai Ilirikiz Zagreba. Pretisak je priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih.

25 Knjigu Proroczi MDLXIIII: Prvotisak Proroka Staroga Zavjeta na hrvatskom jeziku, studija ipreslikobjavilo je Sveuilite u Mostaru 2002. godine. Borislav Arapovi priredio je preslik inapisao iscrpnu studiju o Biblijskom zavodu u Urachu te o prijevodu Biblije na hrvatski jezik.

26 U dokumentu Deset pravila u pogledu zabranjenih knjigakoje su priredili koncilski oci izabranina ridentskom koncilu (25 sjednica), a potvrdio ih je papa Pio IV, knjige reormatora bile su upotpunosti zabranjene, a itanje prijevoda knjiga Staroga zavjeta moglo je po prosudbi biskupabiti dozvoljeno jedino uenim i pobonim ljudima. akvi prijevodi mogli su se koristiti samokao pojanjenje Vulgate, za razumijevanje Svetoga pisma, a ne kao pravovjeran tekst. PrijevodiNovoga zavjeta, koje su uinili reormatori na narodnim jezicima, zabranjeni su jer od njiho-va pomnog itanja, smatrali su koncilski oci, obino proizlazi velika opasnost, a malo koristi(Jambrek, 2007, 67).

27 Sveto pismo treba itati u strahu Bojem, tako da pouzdano odluimo da ne skreemo nidesno ni lijevo, bilo u vjeri, bilo u moralu, bilo u kojim drugim inima (J 1,7-8, Pnz 5,32). Bogje naime najmudriji, tako da On jedini zna put i s pravom u ovoj Njegovoj kui treba sluati

Njega kao jedinog i vrhovnog domaina (Vlai, 1993, 71).


17/28

109


vijedali. Meu tim temeljnim pitanjima bilo je pitanje kanona, autoriteta, dostat-nosti, jasnoe i razumijevanja Biblije. U ovome emo radu slijediti promiljanjavodeih teologa reormacije o pojedinom pitanju i usvojena uenja pojedine tra-

dicije reormacije, protureormacije i katolike obnove kako su zapisana u njiho-vim temeljnim dokumentima. Za evangeliku tradiciju reormacije pratit emoAugsburku vjeroispovijest (1530), za reormiranu tradiciju reormacije Drugohelvetsko vjeroispovijedanje(1566), za anglikansku tradiciju reormacije rideset idevet lanaka vjere Anglikanske Crkve(1563) te Westminstersko vjeroispovijedanjeu kojem se odraavaju stavovi najblii umjerenom anabaptistikom krilu radikal-ne tradicije reormacije. Za protureormaciju i katoliku obnovu mjerodavni sudokumenti ridentskoga sabora.

Kanon Svetoga pismaAd fontes, poziv humanista na povratak izvorima, snano je odjeknuo meureormatorima i pokrenuo niz pitanja, meu njima i pitanje kanona Svetog pi-sma.28Povratak na izvore Svetoga pisma shvaen je razliito. Koji je izvorni tekstSvetog pisma? Erazmo Roterdamski objavio je kritiki tekst Novoga zavjeta:usporedno ispravljen tekst na latinskome s izvornikom na grkome. Neznatnozateeni pojavom pitanja kanona Svetoga pisma, reormatori najee naglaava-ju kranski kanon Svetog pisma, koji sadri ezdeset est knjiga: trideset devetknjiga Staroga zavjeta i dvadeset sedam knjiga Novog zavjeta. emelj kranskomkanonu za Stari zavjet jest kanon hebrejske Biblije ustanovljen najvjerojatnije uetvrtom stoljeu, a najkasnije u drugom stoljeu prije roenja Isusa Krista, kojisu potvrdili idovi u Palestini u prvom stoljeu.29om je kanonu Katolika crkvatijekom stoljea pridodala, a slubeno na ridentskom saboru (1546) i potvrdila,apokrine knjige30(poznate u Katolikoj crkvi kao drugokanonske ili deuteroka-

28 Rije kanon (gr. kann, pravilo, norma, mjera) u kranstvu odnosi se na standard kojim seprovjeravalo je li neto nadahnuto od Boga ili nije te na skupinu knjiga koje su prole tu pro-vjeru i koje je rana crkva prepoznala kao mjeru vjere.

29 Rabinski koncil u Jamniji blizu Haie 90. godine raspravljao je o pravu nekih knjiga da ostanuu kanonu hebrejske Biblije. Rasprave na koncilu nisu se toliko bavile prihvaanjem nekih spisau kanon, nego njihovim pravom da ondje ostanu. Kanon hebrejske Biblije ima tradicionalnodvadeset i etiri knjige podijeljene u tri skupine. o su: Zakon, Proroci i Spisi. Kranski kanonStaroga zavjeta istovjetan je kanonu hebrejske Biblije, no broj knjiga razlikuje se jer su u kr-anskom kanonu Samuelova knjiga, Knjiga Ljetopisai Ezra-Nehemijapodijeljene u dvije knji-ge, a odvojene su i pojedinane knjige Malih proroka koje se nalaze u kanonu hebrejske Biblijepod nazivom Dvanaestorica. U kranskom kanonu Staroga zavjeta promijenjen je redoslijedknjiga u odnosu na kanon hebrejske Biblije jer je prihvaeno predmetno grupiranje umjestoslubenog redoslijeda (McDowell, 26).

30 Apokrine knjige Staroga zavjeta su: Prva Ezrina, Druga Ezrina, obija, Judita, Dodaci Esteri-

noj knjizi, Mudrost Salomonova iliKnjiga Mudrosti, Crkvenica (knjiga je poznata i kaoMudrost


18/28

110


nonske knjige) te apokrine dijelove Knjige o Esterii Knjige proroka Daniela.31Re-ormatori u esnaestom stoljeu naglaavaju kanon hebrejske Biblije te odbacujuapokrine ili drugokanonske knjige, iako su se mnogi od njih godinama nakon

usvajanja kanona hebrejske Biblije sluili citatima iz apokrinih knjiga.32

Luther je izdvojio apokrine knjige iz kanona Staroga zavjeta i smjestio ihizmeu trideset i devet knjiga Staroga zavjeta i Novoga zavjeta, s napomenom daapokrine knjige nisu jednake Svetom pismu, iako su korisne i dobre za itanje.U Novom zavjetu Luther je brojevima od 1 do 23 oznaio novozavjetne knjigekoje je smatrao kanonskima, potom je bez brojane oznake poredao zadnje etiriknjige (Hebrejima, Jakovljevu poslanicu, Judinu poslanicu i Otkrivenje), a u ko-mentarima o tim knjigama dao im je niu ocjenu.

Na razvoj kranstva i usvajanje kanona Svetoga pisma tijekom i nakon re-

ormacije u poetku su velik utjecaj imali sami reormatori, no nakon nekog vre-mena, kad su se oblikovale i uvrstile pojedine tradicije reormacije, stavovi opitanju kanona Svetoga pisma jasno su deinirani u vjeroispovijednim dokumen-tima pojedinih tradicija. U ranim i speciinim vjeroispovjednim dokumentima,primjerice u anabaptistikoj Schleithemskoj vjeroispovijesti (1527) i luteranskoj

Augsburkojvjeroispovijesti(1530), ne spominje se kanon Svetoga pisma.Belgijsko vjeroispovijedanje (1561) u etvrtom lanku nabraja kanonske knji-

ge Staroga i Novog zavjeta i istie da oko kanona nema nikakve rasprave. Uestome lanku navodi se popis apokrinih knjiga te se istie: Crkva svakako

moe itati ove knjige i uiti iz njih o svemu onome o emu se slau s kanonskimknjigama, no apokrine knjige nemaju onu snagu i kvalitetu da bi ovjek iz njihovasvjedoanstva mogao razabrati bilo koji aspekt vjere ili kranske religije. One po-gotovo ne mogu umanjiti autoritet drugih svetih knjiga.

Isusa, Sirahova sina ili Knjiga Sirahova), Baruh, Jeremijino pismo, Azarjina molitva, Pjesmatriju mladia (DodaciDanielovoj knjizi), Suzana, Manaeova molitva, Prva knjiga o Makabej-cima i Druga knjiga o Makabejcima. idovi nisu prihvatili kanonski status tih knjiga i zato onenikad nisu uvrtene u kanon hebrejske Biblije. Meutim, rukopisi LXX (Septuaginta) ukljuuju

ih kao dodatak kanonskom Starom zavjetu. Prve latinske Biblije, prevedene u drugom stoljeuposlije roenja Isusa Krista na temelju LXX, ukljuivale su apokrie. Vulgata, latinski prijevodBiblije, radi razliku izmeu libri ecclesiasticii libri canonici i time apokrifima dodjeljuje dru-gotni status. Jeronim, prevoditelj Vulgate, odbacio je apokrine knjige kao dio kanona, no podpritiskom neke je od njih preveo (obijai Judita), a nakon njegove smrti apokrine su knjigeunesene u Vulgatu iz starih latinskih prijevoda (Vetus latina).

31 Dominikanac Siksto Sijenski (1520-1569) uveo je podjelu naprotokanonskeiliprvokanonskeknjige koje su uvijek i kod svih kranskih crkava smatrane od Boga nadahnutima i kanon-skim te na deuterokanonskeili drugokanonskeknjige, koje su neke crkve nadodale zbog raznihpovijesnih razloga i koje nisu uvijek i posvuda bile u kanonu (omi, 1986, 149).

32 Calvin je, primjerice, citirao Baruha, Knjigu Mudrostii Knjigu Sirahovu. Apokrine knjige citi-

rali su i Martin Luther, Philipp Melanchthon, Matija Vlai Ilirik i mnogi drugi reormatori.


19/28

111


Drugo helvetsko vjeroispovijedanje(1566) u prvome poglavlju naslovljenomO Svetom pismu kao istinitoj Rijei Bojoj govori o kanonskim knjigama uprvome lanku, a o apokriima u devetom: Vjerujemo i priznajemo da su ka-

nonske knjige svetih proroka i apostola, kako u Starom, tako i u Novom Zavjetu,istinita Rije Boja, koja sama po sebi ima vrhovni autoritet, koja ne potjee odljudi jer sam je Bog govorio oevima, prorocima, apostolima, a jo i danas namgovori kroz Sveto pismo.

Westminsterskovjeroispovijedanje (1647) u prvome poglavlju iznosi uenje oSvetome pismu te u drugom lanku navodi da se Sveto pismo, pisana Boja rije,sastoji poimence od 39 knjiga Staroga zavjeta i 27 knjiga Novoga zavjeta. Sve sute knjige Bogom dane i Bogom nadahnute kao jedino mjerilo vjere i ivota. Utreem je lanku kratko obrazloenje o apokriima: Knjige koje nazivamo apo-

krinim knjigama nisu Bogom nadahnute, stoga ne pripadaju u kanon Pisma inemaju nikakva autoriteta u Crkvi Bojoj; ne smije ih se odobravati niti se njimakoristiti drugaije nego bilo kojim ljudskim pisanim djelom.

Radikalni su reormatori u poetku reormacije krae vrijeme slijedili Lut-hera. Kad je Luther istaknuo naelo samo Pismonad tradicijom i papinskim au-toritetom te naelo samo vjeranad dobrim djelima, mnogi su ga radikalni reor-matori prihvatili svojim uiteljem i slijedili ga. No kad je Luther pojedine knjigekanona Svetog pisma ozbiljno kritizirao zbog nedovoljna naglaska vjere, veina jeradikalnih reormatora prihvatila predreormacijsko stanje te djelomice koristila

apokrine knjige (Williams, 1962, 819). Radikalna tradicija reormacije, u svimsvojim brojnim varijacijama, nakon razilaenja s Lutherom nije imala jasan i vrststav oko kanona Svetoga pisma. Propovjednici su nepokolebljivo prihvaali he-brejski kanon Staroga zavjeta, a poneki su meu njima u svojim propovijedima ipisanim djelima ponekad citirali i apokrine knjige.33U pitanju uporabe apokrianeki su radikalni reormatori bili blii katolikom nego protestantskom gleditu.

Veina vodeih protestantskih reormatora odbacila je apokrine knjige kaolane i krivovjerne, ili u najmanju ruku manje vrijednima. Anglikanska je crkvaprihvatila apokrine knjige kao pouno tivo koje se moe itati. esti lanak izrideset i devet lanaka vjere Anglikanske crkve(1563) razlae o dostatnosti Sve-tog pisma za spasenje: Pod time to nazivamo Svetim pismom podrazumije-vamo one kanonske knjige Starog i Novog zavjeta, u iji autoritet nitko nikadau Crkvi nije sumnjao. Zatim nabraja trideset i devet kanonskih knjiga Staroga

33 Pilgram Marpeck etiri je puta citirao Zavjet dvanaestorice patrijarha (Te estament of thewelve Patriarchs), a Michael Sattler esto je citirao etvrtu Ezrinu knjiguu svom pismu (1527)anabaptistima u Horbu (Williams, 1962, 819). Peter Riedemann je u svome vjeroispovijedanjucitirao vie od tisuu puta kanonske knjige Svetoga pisma te oko etrdeset puta apokrine knji-

ge, dvadeset iz Knjige mudrosti (Estep, 1977, 144).


20/28

112


zavjeta te nekanonske (apokrine) knjige. Nekanonske knjige Crkva ita (kakokae Jeronim) kao uzore ivota i pravila o udoreu, ali ih ne koristi kao dokazza nauk vjere.

Katolika crkva na ridentskom saboru (1546) prepoznala je, deinirala iproglasila apokrine knjige kanonskima. Poredak knjiga slijedi popis s koncila uFirenci (1442) prema planu iz Septuaginte. Na etvrtoj sjednici, 8. 4. 1546, ri-dentski sabor donio je Dekret o izdanju i uporabi Svetoga pisma, iz kojega preno-simo prvi odjeljak:

Sveti sabor, vidjevi da bi bilo veoma korisno Crkvi Bojoj, ako se izmeu

Novum Testamentum JesuChristi filii Dei ili Glossacompendiaria ispravljenoje i doraeno izdanje No-voga zavjeta Matije Vlai-a Ilirika. Djelo donosi u

jednom stupcu Vlaievuredakciju grkoga tekstaNovoga zavjeta, u drugo-me usporednom stupcuispravljeni i dopunjenilatinski prijevod ErazmaRoterdamskog te ispodobaju usporednih tekstovaiscrpni komentar u kojemsu obraene novozavjetne

rijei i slike. Glosa compen-diariasluila je kao priru-nik za prouavanje i tuma-enje Novoga zavjeta. Prvoizdanje tiskano je u Baselu1570, a drugo (na slici) uFrankurtu na Majni 1659.godine.


21/28

113


svih latinskih izdanja svetih knjiga, to se raznose unaokolo, oznai koje trebadrati autentinim, odreuje i izjavljuje neka bi se u javnim predavanjima, ra-spravljanju, propovijedanju i izlaganju smatralo autentinim ovo staro izdanjeVulgate, to je kroz tolike vjekove dugotrajnom upotrebom u Crkvi odobreno,i neka se nitko ni pod kakvom izlikom ne usudi i ne pomisli zabaciti ga (o-mi, 1986, 267).

Boja objava u Svetom pismuReormatori esnaestoga stoljea razlikovali su tri oblika Boje rijei. Prvi je

oblik iva Boja rije ili Isus Krist, drugi je pisana Boja rije ili Sveto pismo(Biblija), a trei govorena Boja rije ili propovijed. 34Bog se po Rijei objavio iobjavljuje ovjeku. Razumijevanje objavljenoga ne obuhvaa samo spoznaju Isti-ne, ve i uspostavljanje dinaminog odnosa s Bogom koji se objavljuje. Biblija kaoBoja rije, slau se reormatori, dovodi osobu u izravni odnos s Bogom. MatijaVlai je, piui o pomagalima za razumijevanje Svetoga pisma, zapisao:

Dakle, pomagalo koje trebamo traiti na prvom mjestu i najveim arom nekabude sam jedini onaj izvor svakoga dobra, nebeski Otac, koji nas vodi Sinu;Sin koji se otkriva iz Oeva krila, koji nam je pristup, istina i put Ocu; napo-kon sam Duh Sveti, ija je posebna zadaa da nas uputi u svu istinu i da nasuini ili od Boga pouenima i da nam prui prave i spasonosnemisli pri svakom nastojanju i pokuaju (Vlai, 1993, 61).

Reormatori su vjerovali da je Bog nastavio govoriti po rijeima danim proroci-ma i apostolima. U tom osobnom susretu Bog u ljubavi progovara ovjeanstvu iobnavlja srca ljudi koji mu u vjeri odgovaraju. Bog u svojoj Rijei Svetom pismu(Bibliji) i po njemu u sili Duha Svetoga objavljuje sebe i svoj plan za ovjeka teosvjedouje ljude o njihovu grijehu i istini. Za reormatore je Rije Boja znailaivu rije koja govori u svakodnevnim situacijama, jer se Bog objavljuje ljudimau konkretnoj situaciji. Boja objava je uvijek dogaaj, iskustveni dogaaj sa ivimBogom koji svim ljudima objavljuje poruku spasenja, istinu o ovjeku, njegovudostojanstvu, poslanju, smislu ivota, stanju u grijehu, spasenju i vjenom ivotu.

Objava je dijalog Boga i ovjeka u vidu zajednitva ivota, zajednitva s Ocem iSinom njegovim Isusom Kristom u Duhu Svetome (Jambrek, 1999, 54-62).

Sveto pismo je nadahnuto Duhom SvetimNakon to je djelovao u povijesti, Bog nije dozvolio da ljudsko razumijevanje

tih dogaaja, kao i svjedoanstvo o njima, ovisi samo o pukom sluaju, ve je na-

34 Drugo helvetsko vjeroispovijedanje, primjerice, zapoinje prvo poglavlje uenjem o Svetom pi-smu kao istinitoj Rijei Bojoj. Od etvrtog do sedmog odjeljka prvoga poglavlja daje nauk o

tome da propovijedanje Boje rijei jest Boja rije.


22/28

114


dahnuo pisce Biblije da sve te dogaaje zapiu. U svome istraivanju i pronicanjubiblijski pisci nisu bili preputeni sami sebi, ve Kristov Duh bijae u njima (1 Pt1,10-12). Reormatori su kao i apostol Pavao dosljedno drali da je svako Pismo od

Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pra-vednosti (2 im 3,16). Vjerovali su da je Bog prvobitan autor Svetoga pisma; On jenadahnuo umove i rijei izabranih i pripremljenih ljudi koji su u slobodi i vjernostiDuhom Svetim poneseni od Boga govorili (2 Pt 1,21). Stoga su vrsto drali daono to Biblija kae Bog kae. Sveto pismo je pisana Boja rije, a Isus Krist je ivaBoja rije, stoga su vjerovali da ono to Sveto pismo kae Krist kae.

Autoritet Svetoga pismaInteres za nauk o Crkvi, raspiren u etrnaestom stoljeu, podudarao se sa

sveobuhvatnim institucionalnim promjenama unutar crkve te socijalnom i po-litikom krizom europskog drutva poetkom esnaestoga stoljea. Reormnateoloka promiljanja istaknula su pitanja autoriteta u Crkvi i meuodnosa Bogai ovjeka kao najvanija pitanja, a odgovorima na ova pitanja i njihovom prakti-nom primjenom u vjernikovu ivljenju uvelike je bio odreen tijek reormacije(Jambrek, 1999).

U Crkvi je tijekom petnaest stoljea njezine povijesti razliito razumijevanautoritet. U prvome stoljeu, a sa sve slabijim intenzitetom i nekoliko sljedeihstoljea, kanonski je autoritet35bio vrst temelj za ivljenje i djelovanje crkve. RijeBoja se navijetala, pouavala i u ivljenju primjenjivala. Narednih stoljea jaaoje teoloki autoritet36, posebice u vrijeme sedam ekumenskih Sabora. U vrijemeneposredno prije reormacije bio je izrazito naglaavan eklezijalni autoritet 37. e-olozi reormacije istaknuli su naelo sola Scriptura(samo Pismo) kako bi naglasiliautoritet Svetoga pisma (kanonski autoritet) kao nepogreive Rijei Boje koja jeiznad ljudskog miljenja i zakljuaka (teoloki autoritet) i crkvene tradicije (ekle-zijalni autoritet). Autoritet primijenjen u crkvi treba proizlaziti iz Svetoga pisma,smatrali su brojni reormatori, jer je Sveto pismo pisana objava Boja.

Luther je naelom sola Scripturanaglasio da je Sveto pismo jedini izvor i mje-rilo kranskog nauka, vjere i ivljenja. Sveto pismo je vrelo iz kojega saznajemoi uimo o Bogu i njegovoj volji: Boja rije je jedino vrelo teologije. Primjenom

35 Kanonski autoritet dri da je Biblija ili Sveto pismo Boja autoritativna objava. Biblija je Bojarije, nadahnuta Svetim Duhom, nepogreiva i vrhovni autoritet u svim pitanjima vjere i iv-ljenja. Stoga svekoliko kransko vjerovanje i ivljenje mora biti u Bibliji utemeljeno, Bojomrijeju predvoeno i po njoj prosuivano.

36 eoloki autoritet temelji se na doktrinarnim vjerovanjima ili credima crkava kao vrelimavjere i ivljenja.

37 Eklezijalni autoritet podrazumijeva da je Crkva na elu s papom krajnji autoritet u svim pita-

njima vjere i ivljenja.


23/28

115


naela sola Scriptura reormatori su skinuli s prijestolja papu i ustoliili Bibliju(Bainton, 1976, 1).

U vrijeme reormacije (kao i prije i poslije) Rimokatolika crkva je prihvaala

autoritet Biblije, no u praksi su vrela i pravila vjere bila podjednako u Svetompismu i tradiciji Crkve. Naime, u 14. i 15. stoljeu uvaavala se uz Sveto pismo cr-kvena predaja i mistino iskustvo. Rimokatoliki teolozi govorili su o paralelnomizvoru istine, o usmenoj predaji koja se nastavlja u povijesti Crkve. Pismo i pre-daja smatrali su se jednakovrijednima. Rimokatolika crkva je tijekom povijestiutvrdila tradiciju i ope uvjerenje da crkvena predaja moe nadopunjavati Svetopismo. Reormatori su pak odluno drali da postoji samo jedan izvor objave Sveto pismo. Za reormatore je Crkva ispod Rijei Boje. Martin Luther je otropostavio reormacijsku tezu da je Sveto pismo sudac i tvorac Crkve; pri tome nije

elio obezvrijediti ulogu Crkve, ve istaknuti da Crkva mora biti sluga Svetogapisma, a ne njegov gospodar. Zwingli je istaknuo da prava Crkva poiva samo naBojoj rijei i Bojoj volji akva Crkva ne moe pogrijeiti o je prava Crkva,zarunica Isusa Krista bez mrlje koju vodi i osvjeava Boji Duh (Bloesch, 1989).Drugo helvetsko vjeroispovijedanjetvrdi:

Vjerujemo i priznajemo da su kanonske knjige svetih proroka i apostola, kakou Starom, tako i u Novom Zavjetu, istinita Rije Boja, koja sama po sebi imavrhovni autoritet, koja ne potie od ljudi jer sam je Bog govorio oevima, pro-rocima, apostolima, a jo i danas nam govori kroz Sveto pismo.

U ovom Svetom pismu sveopa Crkva nalazi najpotpuniju istinu svega ono-ga to se odnosi na spasonosnu vjeru, i navoenja Bogu ugodnoga ivota. Usvjetlu je toga Bog jasno zapovjedio da se Pismu nita ne moe dodati nitioduzeti.

Sveto pismo svoju pouzdanost ne dobiva ni od Crkve, ni od ljudskog razuma,nego od onoga koga svjedoi i koji je njegovo ivo sredite, od Isusa Krista. Osla-njajui se na izvjetaje Svetoga pisma (Lk 24,32; Rim 1,16; 2 im 3,15.16), reor-matori su ustvrdili da je Sveto pismo u sili Duha Svetoga kadro ostaviti dojam naitatelje i sluatelje, da mu je poruka pouzdana i da je poruku vano prihvatiti.Westminstersko vjeroispovijedanje istie:Autoritet Svetoga pisma, zbog kojega seu nj treba pouzdati i posluati ga, ne proizlazi iz svjedoanstva ljudi ili crkve, veproizlazi od samoga Boga (koji je sam po sebi istina), autora Svetoga pisma. ZatoPismo treba prihvaati, jer je ono Rije Boja (1,4).

Isticanjem autoriteta Biblije iznad Crkve (pape i crkvenih koncila) reormato-ri nisu odbacili svu tradiciju, ve samo onu tradiciju koja se suprotstavlja uenjuSvetoga pisma.38

38 Reormacija je, naglaavanjem autoriteta i dostatnosti Svetoga pisma u pitanjima vjere i sva-


24/28

116


Dostatnost Svetoga pisma, smatra Luther, unkcionirala je u kontekstu gdjese prema Bibliji odnosilo kao prema knjizi danoj Crkvi zajednici vjernika kojaje okupljena i voena Duhom Svetim (George, 81).

Do potpunog uvjerenja i sigurnosti u istinitost i autoritet Boje rijei moenas dovesti jedino Duh Sveti koji po toj Rijei i zajedno s njom svjedoi naimsrcima o njezinoj istinitosti (Westminstersko vjeroispovijedanje, 1, 5).

Jean Calvin je rekao da je Biblija nadahnuta Boja rije, objavljena ljudskim je-zikom i potvrena vjerniku unutarnjim svjedoenjem Duha Svetoga.39Isto kao iLuther, Calvin je tvrdio da je Sveto pismo utroba iz koje je Crkva roena, a neobrnuto. Pape, koncili, pa ak i rani crkveni oci koje je Calvin esto citirao, mogubiti, a esto i jesu bili u krivu. Po unutarnjem svjedoenju Duha Svetoga, Svetopismo dokazuje svoju autentinost i obznanjuje svoje pravo tumaenje marljivu

vjerniku.Sveto pismo sadri sve to je potrebno za spasenje, istaknuto je u estom

lanku dokumenta 39 lanaka vjere Anglikanske crkve, tako da ono to se u nje-mu ne moe proitati i to se iz njega ne moe dokazati nikome ne smije bitinametnuto kao lanak vjere ili neto to je potrebno za spasenje.

Jasnoa Svetog pismaReormatori su esto isticali da je glavna poruka Svetoga pisma jasna ak i

neobrazovanom laiku, pa stoga svaki ovjek moe neposredno doi k Bibliji da bi

traio i naao istinu.Sve stvari u Pismu nisu same po sebi odmah jasne, niti ih svi jednako razumi-jevaju. Meutim, one stvari koje je nuno znati za spasenje, vjeru i poslunostjasno su izloene u Pismu, a koritenjem uobiajenih sredstava postaju razu-mljive i uenima i neukima (Westminstersko vjeroispovijedanje, 1, 7).

Istaknuvi svetopisamski nauk o sveenstvu svih vjernika, reormatori su naglasiliindividualnu odgovornost svakog vjernika za odnos s Bogom. Drali su da je Bog

kodnevnoga ivljenja, uzdrmala teoloke temelje brojnih rimokatolikih uenja koja se nisumogla potvrditi nedvosmislenim uenjem Svetoga pisma. Reormatori su promiljali i u skla-du s Bojom rijeju usklaivali dotadanje uenje i tradiciju Rimokatolike crkve. Zadralisu uenja i tradiciju koja je bila u skladu sa Svetim pismom, sve ostalo su odbacili. ako su,primjerice, odbacili rimokatoliko uenje o svecima, jer Isus Krist je jedini posrednik izmeuBoga i ljudi, stoga se ne smije - a i bezrazlono je - zazivati svece i klanjati im se. Budui daprema Svetomu pismu ljudi spaeni vjerom u Krista idu u vjeno blaenstvo a oni koji unjega ne vjeruju u vjenu propast nema u kranskoj crkvi mjesta ni biblijskoga temelja zauenje o istilitu. istilite je izmiljotina Rimske crkve na temelju koje pape i biskupi za sebeprikupljaju materijalna sredstva od lakovjernih ljudi.

39 Iscrpnu Calvinovu teoloku misao o Svetome pismu nalazimo u njegovu djelu Institutes of

Christian Religion, posebice u Prvoj knjizi, od estog do desetog poglavlja.


25/28

117


pozvao ljude u razliita zvanja, u kojima trebaju sluiti Bogu, naravno, ako su ga

upoznali i vjerom prihvatili. Kao i svaki sveenik, vjernici imaju pravo i dunostitati i navijetati Rije Boju. Stoga Luther u Malom katekizmu, namijenjenomuporabi u obiteljima, potanko objanjava kako i na koji nain otac treba pouavati iodgajati svoju obitelj i sluinad u vjeri Bogu te poznavanju i vrenju Boje rijei.40

40 LutherovMali katekizampreveli su, priredili i tiskali hrvatski protestanti u Biblijskom zavoduu Urachu na glagoljici (1561), irilici (1561) i latinici (1564). Pretisak izdanja priredio je ipogovor napisao Alojz Jembrih, a objavilo ih je IKD Juraj Dobrila u Pazinu (latinica, 1991;glagoljica 1994). Lutherov Velikii Mali katekizamprevela je na hrvatski jezik Marina Miladi-

nov, a objavio ih je 2010. eoloki akultet Matija Vlai Ilirik iz Zagreba.

Clavis Scripturae Sacrae(Klju za Sveto pismo) Matije Vlaia Ilirika (Haniae, 1721). Uprvome dijelu knjiga sadri niz Vlaievih rasprava o svetopisamskome nainu izraava-nja te cjeloviti prikaz biblijskih imena, pojmova, rijei i izraza. U drugome dijelu nalazi sesedam rasprava, meu kojima se istiu one o tumaenju Svetoga pisma. Djelo je dugi nizgodina sluilo kao temeljni prirunik za poznavanje cjelokupne Biblije. iskano je u vieizdanja. Fotograija: Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb.


26/28

118


ijekom reormacije vodile su se une rasprave o vjeri i crkvi. Da bi se obra-nili od reormatora i sauvali svoj vjerniki puk da ne prijee na protestantizam,rimokatolici su esto isticali da je protestantska vjera nova vjera, to nije vjera

njihovih djedova i pradjedova, te je se treba uvati jer je kriva. Reormatori supak isticali da je vjera koju propovijedaju stara vjera, koja se temelji na Svetomepismu i uenju ranih crkvenih otaca. Pozivali su krane da na temelju naukaSvetoga pisma prosuuju svako vjerovanje, propovijedanje i ivljenje.

Zakljuak

Kranski humanisti petnaestoga i esnaestoga stoljea svojim su pozivom po-vratku na izvore (ad fontes) zaeli pokret prouavanja Biblije i usporeivanje ta-danjih prijevoda Biblije s izvornim hebrejskim, grkim i latinskim tekstovima.Pod njihovim su utjecajem tiskana brojna latinska izdanja Svetoga pisma Starogai Novoga zavjeta, revidirana prema izvornim starolatinskim, grkim i hebrejskimrukopisima. Iako je prijevoda na narodne jezike bilo i prije Lutherova izdanjaBiblije na njemakome, njegovo izdanje je snaan poticaj prevoenju, tiskanju idistribuiranju Biblije na brojnim narodnim jezicima, meu njima i hrvatskom.

Primjena reormacijskog naela sola Scripturapotakla je niz pitanja u vezi saSvetim pismom, koja su reormatori promiljali i na temelju Pisma o njima pisali ipropovijedali te u vjeroispovijestima utvrdili i usvojili. Potvrdili su kranski kanonSvetoga pisma, utemeljen na kanonu hebrejske Biblije, te odbacili apokrine knjige(deuterokanonske knjige) kao nekanonske. Naglasili su da Sveto pismo svoju po-uzdanost ne dobiva ni od Crkve, ni od ljudskog razuma, ve od Isusa Krista. Osla-njajui se na izvjetaje Svetoga pisma reormatori su ustvrdili da je Sveto pismo usili Duha Svetoga iva Boja rije koja mijenja ljude, oivljava one koji joj vjeruju.

eoloka misao reormatora i usvojenih vjeroispovijedanja istie da Biblija na-dahnuta Boja rije, objavljena ljudskim jezikom i potvrena vjerniku unutarnjimsvjedoenjem Duha Svetoga sadri sve to je potrebno za spasenje, da je glavnaporuka Svetoga pisma jasna ak i neobrazovanom laiku, pa stoga svaki ovjek moeneposredno doi k Bibliji da bi traio i naao istinu. Sveto pismo je vrhovni auto-ritet za propovijedanje, teologiju i svakodnevno ivljenje, a sve kransko uenjemora potjecati iz Svetoga pisma, tako da mu se nita ne dodaje ili oduzima.

Literatura

Arapovi, Borislav (2002). Proroczi.Mostar, Sveuilite u Mostaru.

Bainton, Roland H. (1976). he Bible in the Reormation. U: S. L. Greenslade

(ur.), he Cambridge History of the Bible 3: he West from the Reformation


27/28

119


to the Present Day. Cambridge, Cambridge University Press, str. 1-37.

Black, M. H. (1976). he Printed Bible. U: S. L. Greenslade (ur.), he CambridgeHistory of the Bible 3: he West from the Reformation to the Present Day.

Cambridge, Cambridge University Press, str. 408-475.Bloesch, Donald (1989). Osnove evaneoske teologije 1 i 2.Novi Sad: Dobra vest.

Campbell, ed A. (1996). Christian Confessions: A Historical Introduction. Loui-sville: Westminster John Knox Press.

Carson, Don A. (1999). Authority in Church. Evangelical Dictionary of heolo-gy. Grand Rapids: Baker Book House; Paternoster Press.

Fenn, Eric (1976). he Bible and the Missionary. U: S. L. Greenslade (ur.), heCambridge History of the Bible 3: he West from the Reformation to the Pre-

sent Day. Cambridge, Cambridge University Press, str. 383-407.George, imothy (1994). heology of the Reformers.Nashville: Broadman Press.

Greenslade, S. L. (1976). Epilogue. U: S. L. Greenslade (ur.), he CambridgeHistory of the Bible 3: he West from the Reformation to the Present Day.Cambridge, Cambridge University Press, str. 476-519.

Hall, Basil (1976). Biblical Scholarship: Editions and Commentaries. U: S. L.Greenslade (ur.), he Cambridge History of the Bible 3: he West from theReformation to the Present Day. Cambridge, Cambridge University Press,

str. 38-93.Heidelberki katekizam i Drugo helvetsko vjeroispovijedanje.Osijek: Reormiranakranska crkva, Reormirani teoloki institut, 2000.

Jambrek, Stanko (1999). Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII. stoljea.Za-prei: Matica hrvatska Zaprei.

Jambrek, Stanko (2001). Sola Scriptura, sola gratia i sola ide kao teoloka osno-va i poticaj pisanja na narodnim jezicima. 450 letnica slovenske knjige inslovenski protestantizem.Ljubljana: Slovensko protestantsko drutvo Pri-mo rubar i Znanstveni intitut Filozoske akultete.

Jambrek, Stanko (2004). Vlaieva borba za istinu. U: Stanko Jambrek (ur.),Matija Vlai Ilirik: Zbornik s meunarodnog znanstvenog skupa MatijaVlai Ilirik. Labin: Grad Labin.

Jambrek, Stanko (2007). Biblija u Hrvata. Kairos1/2007., str. 61-90.

Lenhart, John M. (1946). Protestant Latin Bibles o the Reormation rom 1520-1570: A Bibliographical Account. Catholic Biblical Quarterly8, 4, O, 416-432.

Maas, Anthony (1909). Editions o the Bible. U: he Catholic Encyclopedia.New York: Robert Appleton Company. http://www.newadvent.org/

cathen/05286a.htm, posjet 17. 2. 2010.


28/28

120


McDowell, Josh (2006). Presudan dokaz za kranstvo. I dio: Presuda u koristBiblije.Zagreb: Duhovna stvarnost.

Reid, George (1908). Canon o the Old estament. U: he Catholic Encyclo-

pedia. New York: Robert Appleton Company. New Advent: http://www.newadvent.org/cathen/03267a.htm, posjet 4. oujka 2009.

he Council of rent: he canons and decrees of the sacred and oecumenical Co-uncil of rent. Ur. i prev. J. Waterworth, London: Dolman, 1848.

omi, Celestin (1986). Pristup Bibliji. Zagreb: Provincijalat ranjevaca konven-tualaca.

39 lanaka vjere. Osijek, Protestantska reormirana kranska Crkva u RH, 2003.

Vlai Ilirik, Matija (1993). O nainu razumijevanja Svetoga pisma. Zagreb: Hr-

vatska sveuilina naklada.Walden, Wayne (2007). Luther: the One Who Shaped the Canon. Restoration

Quarterly49, 1, 1-10.

Westminstersko vjeroispovijedanje, Veliki katekizam, Mali katekizam. ordinci,Reormirani teoloki institut Mihael Starin, 2008.

Williams, George Huntston (1962). he Radical Reformation. Philadelphia: heWestminster Press.

Summary

Te Bible in the time of the Reformation

In the first part of the article, the use of the Latin Bible and the Bibles translated invernacular languages at the time of the Reformation is discussed. In the second part,questions regarding the literal application of the Reformations rule, sola Scriptura,are considered, among which are questions about the canon, authority, sufficiency,

perspicuity and the understanding of the Bible. In the paper, deliberations of the

leading theologians of the Reformation are considered, including each individualquestion and adopted teachings of particular traditions of the Reformation, as wellas the counter-Reformation as recorded in their foundational documents. In theconclusion, it is highlighted that the main message of the Bible is perspicuous even

for the illiterate layman; therefore, every person can come to the Bible directly tosearch for and find the truth. he Reformation has reaffirmed that the Bible is theonly authority for preaching, theology and daily living, to or from which peopleshould not add or subtract.

Key words: authority, Bible, Christian doctrine, preaching, Reformation, sola Scrip-

tura, Scripture

Biblija u Vrijeme Reformacije

Documents

Transcript of Biblija u Vrijeme Reformacije