Post on 13-Apr-2015
description
Univerzitet u Novom Sadu
Filozofski fakultet
Odsek za filozofiju
Seminarski rad iz Helenske filozofije
Tema:
Pojam dijalektike kod Platona
Student:
Kosta Kurćubić
Mentor:
Nikola Tatalović
Novi Sad
2012
Apstrakt:
Autor u radu nastoji da prikaže osnovne karakteristike Platonovog pojma dijalektike
Ključne reči:
Sokrat, sofisti, Platon, duša, um, znanje, ideja, opšte, pojedinačno, dijalektika
2
Sadržaj:
1. Sokratov uticaj ......................................................4
2. Teorija saznanja ....................................................5
3. Teorija ideja ..........................................................7
4. Pojam dijalektike ..................................................8
5. Literatura .............................................................14
3
1. Sokratov uticaj
Po Platonu saznanje je moguće zato što postoje ideje (eidos). Ideje su istinski „svet“,
ili samo suštinsko, samo postojeće, supstancijalno. Naše istinsko saznanje je saznanje toga
„sveta ideja“. Svet ideja jeste istinski svet i tek zato je moguće istinsko saznanje. Sam taj svet
ideja, odnosno sama ta takva istina, jeste oslonac za naše mišljenje i vodi samo naše
mišljenje. Ono se kreće samo u sebi zbog samog tog istinskog sveta, da bi ga saznalo. Samo
to kretanje mišljenja jeste takvo upravo zbog tog sveta, koji mišljenje tako spoznaje.
Za Sokrata vrlina je znanje. Vrlina postoji u znanju vrline i bez znanja nema dobrog
delanja. On prvo govori o vrlini i moralu, pa na osnovu toga zaključuje da postoji istinsko
znanje; zato što postoji vrlina postoji i pravo znanje (vrlina po sebi kao ono opšte jeste uzrok
istinitog znanja vrline). Sokrat povezuje moralnu i saznajnu sferu. Sjedinivši ih, svodi ih na
umnost. Samu umnost i znanje možemo da otkrivamo, da dolazimo do nje i posedujemo je, i
u tom smislu smo različiti po mudrosti, po znanju, pa i po sopstvenim moralnim normama.
Kod Sokrata znanje ima istu vrednost za moralno delanje, kao što kod Platona same
ideje imaju za znanje. Kao što je moguće znanje zato što postoji „svet ideja“, tako je i
moralno naše delanje i praktično postupanje moguće samo zato što postoji pravo znanje, koje
moramo otkrivati u sebi samima. Zato što postoji istinsko, opšte znanje (znanje dano u pojmu)
i zato što smo nosioci tog takvog znanja u sebi i što smo sama ta umnost, mi smo zbog toga i
moralna bića i postupamo u skladu sa znanjem. Sokrat postavlja samu tu umnost i samo
znanje kao nešto što možemo da otkrivamo, ali tako da ga nikad ne možemo do kraja da
osvojimo i posedujemo kao konačno i završeno, već smo stalno iznova u saznavanju i u
stalnoj težnji. Ali već to znanje koje smo stekli, koje imamo i koje nam služi, upućuje na
prirodu naše umnosti. Sokrat je, kao i sofisti, bio zainteresovan za praktične oblike ponašanja,
ali nije mogao da se pomiri sa sofističkim shvatanjem da je istina relativna, da nema nikakve
postojane norme, nikakvog trajnog predmeta znanja. Bio je ubeđen da etičko ponašanje mora
da bude utemeljeno na znanju, a da znanje mora da bude o večitim vrednostima koje nisu
predmet promenljivih i varljivih čulnih utisaka niti ličnih mnenja pojedinaca, već su iste za
sve ljude i sva vremena. U takvom Sokratovom shvatanju znanja i umnosti (koja je opšta i
data svakom kao neka „unutrašnjost“) pripremljeno je i Platonovo učenje o idejama i pri tome
to idealno (koje je kod Sokrata – unutrašnje, koje se kod njega može shvatiti kao svest i
umnost uopšte, koja sadrži znanje) kod Platona je postavljeno kao svet ideja.
4
2. Teorija saznanja
Prema Koplstonu, kod Platona možemo razlikovati: 1. Kritiku sofističke teorije
saznanja (u Teetetu) i 2. Učenje o istinskom znanju (u Državi), koje uvek ima dva svojstva, da
je nepogrešivo (pouzdano) i da je znanje stvarnosti (onoga što jeste).1 Platon nije bio
prvenstveno zainteresovan za pitanje o mogućnosti saznanja, već za pitanje šta je pravi
predmet saznanja. On je polazio od pretpostavke da je moguće saznanje. Njegove
epistemološke i ontološke postavke su izmešane međusobno i ujedno obrađene. Platon je
protiv relativizma u saznanju, protiv shvatanja da su opažaji pravo saznanje i da ono što se
nekom čini istinitim jeste istinito za tog pojedinca. Za Protagoru, čovek je merilo svih stvari.
Opažanje je relativno. To je Protagorin stav koji Platon prihvata, ali ako samo saznanje nije
čulno opažanje. Platon polazi od Heraklitovog stava da su predmeti čulnog opažanja stalno u
menjanju, da stalno nestaju i nastaju novi. Prema Platonu oni ne mogu biti predmet istinitog
saznanja. „Predmet istinitog saznanja mora da bude postojan i trajan, utvrđen, podesan da
bude obuhvaćen jasnom definicijom, koja, a to je video još Sokrat, obuhvata ono opšte.“2 U
stavu: „Atinski ustav je dobar“ pojam dobrote je suštinski pojam i prema njemu se određuje
svaki drugi ustav. Sam pojam dobra upućuje na pojedinačne ustave, ali i na jednu „višu
stvarnost“. Opšti pojmovi se odnose na stvarnost višeg reda od stvarnosti čulnoga opažanja.
Platon u Državi3 razlikuje četiri vrste načina saznanja koji odgovaraju predmetima
saznanja kojih ima isto toliko. Načini saznanja su slutnja (eikasia), verovanje (pizis), razumski
(dianoia) i umski način saznanja (noezis). Prva dva načina čine mnenje (doxa), druga dva
čine više saznajno stanje i jesu istinsko znanje (episteme). Načinima saznanja odgovaraju
saznajni predmeti: senke, slike i odblesci predmeta (čulne iluzije), zatim, predmeti čije su te
senke, slike i odblesci, i te dve vrste čine spoljašnji svet čulno opažljivih stvari i o tome svetu
ne možemo imati pravo znanje, već samo mnenje. Treću višu vrstu čine geometrijske figure
(matematički predmeti) i četvrtu vrstu predmeta saznanja čine najviša umna načela ili ideje po
sebi. Jedino ideje i to područje imaju ontološki karakter i ideje su odlučujuće za postojanje
svega drugog. Pravo znanje je o misaonom svetu, a o predmetnom tek mnenje. Razum je
između pravog znanja i mnenja, jer se pomoću hipoteza i slika okreće prema idealnim
geometrijskim figurama, a saznanje ideja je samo čisto mišljenje. Na osnovu razumskog
rezonovanja se može tvrditi da „dva i dva jesu četiri“, ali to reći nije isto što i opisati šta bi
1 Koplston, F., Istorija filozofije, sa engleskog preveo Slobodan Žunjić, BIGZ, Beograd, 1991, str. 1792 Isto, str. 1873 Platon, Država, sa starogrčkog preveo Albin Vilhar, Kultura, Beograd, 1969, str. 193-227
5
sledilo ako samo dvojstvo po sebi (kao opšte) bude pridodato samom sebi (što je besmislen
izraz). Prema Platonu „mora postojati prva dvojka i trojka, a brojevi ne bi smeli da budu
međusobno sabirljivi“4. Ceo broj dva jeste prosto dvojstvo po sebi, koje se ne sastoji od dve
jednosti. Celi brojevi su za Platona ne promenljive proste ideje celih brojeva. I pored toga što
se za broj dva ne može reći da ih ima mnogo takvih jednakih (kao što ne možemo govoriti o
mnogo kružnosti), jasno je da se matematičar koji se ne uzdiže do krajnjih i opštih formalnih
načela, u stvari, bavi mnoštvom dvojki i mnoštvom krugova. Kada matematičar govori o
krugovima koji se presecaju, on ne govori o čulnim stvarima, već o misaonim, idealnim
objektima. Pa ipak, tih takvih objekata ima mnogo sličnih i jednakih, pa oni i ne predstavljaju
prave opštosti, već sačinjavaju skup idealnih pojedinačnosti koje su „iznad“ čulnih
pojedinačnosti, ali „ispod“ istinskih za sebe postojećih opštosti. Iz toga je opravdano
zaključiti da su Platonove „matematičke stvari“ skup idealnih pojedinačnosti, koje zauzimaju
mesto na sredini između brojeva-ideja i čulnih stvari. Mnenje je između znanja i ne znanja
(„stvari“ koje mogu biti i ne biti). Onaj ko saznaje, može biti u bilo kom saznajnom stanju i
može prelaziti iz jednog u drugo. Na primer, spavač može da misli da su slike što ih u snu vidi
stvarni svet, on je u stanju slutnje, mnenja i lišen je pravog znanja. Kada umetnik naslika
čoveka, onda je naslikani čovek odraz pojedinačnog čoveka, koji je nesavršen odraz ideje
čoveka.
Platon je svoju „epistemologiju“ slikovito objasnio i mitom o pećini u sedmoj glavi
Države, gde put do izlaska iz pećine predstavlja uzdizanje do ideje dobra, kao i Platonovo
uverenje da se do znanja može doći i da pri tome veliki značaj ima obrazovanje. Napuštanje
pećine predstavlja napuštanje prirode, zemlje, izlaženje na sunce predstavlja umski uvid, a
sunce predstavlja ideju dobra, najvišu ideju koja je uzrok svemu što je ispravno i lepo, koja
svim gospodari i koja sama daje istinu i um.5 Za Platona istina se izjednačuje sa samim bićem,
odnosno idejom. U Gozbi lepota je postavljena kao vrhovna ideja u „carstvu ideja“ i sve
druge ideje su obuhvaćene njome. A ako je lepota kao takva poslednje i objedinjujuće načelo,
onda nju treba nužno izjednačiti sa čistim dobrom iz Države. Istina, dobro i lepota su jedno.
Istinito saznanje je upravljenost prema onome što se smatra istinitim: prema ideji. Time
Platon nastoji da izbegne relativizam u saznanju. Dobro, kao vrhovna najopštija ideja, nije
samo saznajno načelo nego takođe i ontološko načelo, načelo bivstvovanja. Ono je stvarno po
sebi i za sebe postojeće.
4 Aristotel, Metafizika, sa starogrčkog preveo B. Gabričević, Liber, Zagreb, 1985, str. 334 5 Platon, Država, sa starogrčkog preveo Albin Vilhar, Kultura, Beograd, 1969, str. 517
6
3. Teorija ideja
Ideje ili forme imaju ontološki karakter, one postoje, one su večite, nepromenjene. Mi
ih spoznajemo kao takve i naše saznanje je umno i mi smo umni (ili postajemo umni) sa tim
takvim našim saznavanjem. Ideje su svet koji saznajemo, ideje su postavljene tako po svojoj
suštini, kao ono što je dalje od nas, sam idejni svet mora biti odvojen od nas i opet jedan
jedinstven i objektivan. Platon je sam pojam ideje razvio u ono što on sam u sebi ima i
njegova filozofija može možda da se odredi kao izgrađivanje pojma ideje i sveta ideja. Svaki
skup stvari koji se naziva istim imenom ima svoju ideju ili formu. Na primer, postoji mnogo
lepih pojedinačnih stvari, ali mi imamo i opšti pojam same lepote. Lepota postoji kao ideja po
kojoj su pojedinačne stvari lepe. Ako lepota ne bi postojala, onda ne bi mogli imati ni pojam
lepote. Mi o lepoti razmišljamo i govorimo i ona u tome smislu postoji; ali lepota postoji i
objektivno, nezavisno od nas i mi je otkrivamo. Um prolazi „kroz“ ideje koje su po sebi već u
vezi i u relaciji sa idejom dobra koja je krajnja svrha. Pravo znanje (noezis) je znanje o
idejama i to je za Platona filozofija; kao znanje o nadčulnom i čovekovo prekoračenje svog
prirodnog stanja, ona je i metafizika, a kao mišljenje čistih pojmova, odnosno kretanje uma
kroz ideje, ona je dijalektika, koju Platon naziva znanošću nad znanostima. Platon je na taj
način utemeljio filozofiju kao metafiziku dijalektikom samom. Dijalektika nije metoda, već
način na koji ideje jesu, njihova pokretljivost je njihova suština. Ideje um misli u njihovim
suprotstavljenostima, odnosno ideje jesu ideje u odnosu na druge ideje. One su po sebi na
osnovu svoje dobrosti, na osnovu ideje dobra, kao najopštije spekulativne ideje saznanja i
bivstvovanja. Platon se približava shvatanju o potpuno savršenom i primerenom uzoru svih
stvari, krajnjem ontološkom načelu, koje se jezikom modernije filozofije naziva apsolutom.
Taj apsolut je imanentan, jer ga fenomeni otelovljuju, „preslikavaju“; on je takođe i
transcedentan, jer nadilazi čak i samo bivstvovanje. U tom smislu dobro je jedno (kao nad-
biće kod Plotina), ali se kod Platona to jedno saznaje dijalektički (a ne ekstatički kao kod
Plotina). Najplodniji Platonov učenik, Aristotel, u Metafizici prigovara platonovom učenju o
idejama: „1. Platon udvostručava stvarni svet; 2. Postavlja mnoštvo suština bez
zadovoljavajućeg metafizičkog utemeljenja ili osnove; 3. Ne uspeva da objasni odnos između
čulnih stvari i ideja (osim preko metaforičnih izraza kao „podražavanje“ i „sudelovanje“);
4. Ne uspeva da objasni odnos ideja jednih prema drugima, na primer, vrste prema rodu, niti
uspeva da iznađe neko stvarno načelo jedinstva.“ Prema tome, iako je pokušao da reši
problem odnosa Jednoga i Mnoštva, uspeo je samo da svet obogati jednom od najuticajnijih
teorija. Vrhunac njegove filozofije jeste vrhunac njegove dijalektike.
7
4. Pojam dijalektike
Videli smo da Platon mogućnost saznanja temelji na teoriji ideja. Teorija saznanja i
teorija ideja ne mogu se posmatrati odvojeno kao nezavisne jedna od druge. Vrhovna ideja
dobra u temelju je i saznanja i samog bivstvovanja, a um se do nje uzdiže dijalektikom, kao
načinom bitka samih ideja, koje um misli u njihovim suprotstavljenostima. Za Platona
filozofija jeste dijalektika, znanje nad znanjima. Epohalna promena je u tome što istina
postaje usmerenost uma prema ideji, nasuprot čulnom i neposredno datom biću, koje kao
neprikrivenost (aleteia) nije ništa istinito.
„Pojam prave dijalektike sastoji se u tome što ona pokazuje nužno kretanje čistih
pojmova, i to ne kao da bi ih ona time uništila, već tako što se rezultat toga pokazivanja
sastoji upravo u tome da su čisti pojmovi to kretanje i da se ono što je opšte sastoji upravo u
jedinstvu takvih suprotnih pojmova. Doduše, mi kod Platona ne nalazimo potpunu svest o
ovoj prirodi dijalektike, ali nalazimo nju samu: naime apsolutno suštastvo saznato na taj način
u čistim pojmovima, i prikazivanje kretanja tih pojmova.“6
Idealno jeste ono što je najrealnije, što je jedino realno. Platon je uvideo: Opšte jeste
ono što je idealno, istinito jeste ono što je opšte, određena misao nasuprot onome što je čulno.
U pojedinačnome mora se posmatrati samo ono što je opšte. Ono što je opšte jeste najpre
neodređeno (a često ostane takvo i do kraja nekih Platonovih dijaloga), ali u suštini stalo je do
dalje odredbe opštega. To opšte Platon je nazvao idejom (eidos), što se može prevesti kao rod.
Platon je nastojao da tome opštem da izvesnu odredbu. Najpreče jeste saznanje da ono što je
čulno, neposredno dato biće, to jest da stvari koje nam se pokazuju ne predstavljaju ništa
istinito, i to zato što se menjaju, što u svojim odredbama zavise od nečeg drugog, a ne od
samih sebe. Ono što je čulno, što je ograničeno, konačno, jeste nešto što postoji samo u
odnosu prema nečem drugom, što je samo relativno; ono u objektivnom smislu nije ništa
istinito, čak ni onda kada o njemu imamo sasvim istinite predstave. Ono samo po sebi nije
istinito; ono je: kako samo ono, tako i nešto drugo koje takođe važi za biće; na taj način ono je
protivrečnost, i to nerešena protivrečnost; ono postoji i u njemu vlada drugo. Platonova
dijalektika je protiv te forme konačnosti i usmerena je na to da u konačne predstave ljudi
unese nered i da ih razloži, kako bi u njihovoj svesti izazvala potrebu za znanjem tom
usmerenošću na ono što jeste. Mnogi Platonovi dijalozi imaju tu svrhu i završavaju bez
afirmativne sadržine. On o vrlini dokazuje da postoji samo jedna vrlina i o znanju da postoji
6 Hegel, G.W.F., Istorija filozofije II, sa nemačkog preveo Nikola M. Popvić, Kultura, Beograd, 1964, str. 181
8
samo jedno istinito. Time čini da iz posebnih vrlina proizađe opšte dobro. Posebno u stvari
nije ono što jeste, već prelazi u svoju suprotnost, ima jednu granicu, jednu negaciju sebe koja
je za nju suštinska. Ako se ta negacija pokaže, zadrži: onda se ono gubi, jeste nešto drugo,
različito od onoga za šta se smatra. Ova dijalektika jeste kretanje misli. Ona je suštinska na
spoljašnji način, nužna za reflektirajuću svest, kako bi se učinilo da proizađe ono opšte koje je
besmrtno, ono što postoji po sebi i za sebe, ono što je ne promenljivo. Dijalektika koja je
usmerena na to da ukine ono što je posebno i da na taj način proizvede ono što je opšte, još
nije prava dijalektika, još nije u svojoj pravoj usmerenosti. Takva dijalektika je zajednička
Platonu i sofistima koji su vrlo dobro umeli da raščlanjavaju ono što je posebno.
Dalja dijalektika treba da ono opšte (koje proizlazi na osnovu unošenja nereda u ono
što je posebno) odredi u njemu samom i da u njemu razreši suprotnosti; tako da ovo
razrešenje protivrečnosti predstavlja ono što je afirmativno. Time je opšte definisiano kao ono
što u sebi rešava protivrečnosti (suprotnosti), kao ono što ih je u sebi rešilo, te dakle kao ono
što je u sebi konkretno. Dijalektika u toj višoj nameni jeste prava platonovska dijalektika.
Tako se dijalektika kao spekulativna ne završava nekim negativnim rezultatom, već pokazuje
ujedinjenje suprotnosti koje su se uzajamno poništile.
Za samog Platona dijalektika nije metoda za sebe, njegova je dijalektika često samo
razumska, polazi od pojedinih stanovišta; često je bez rezultata. Ali on je usmeren protiv te
isključivo razumske dijalektike. Što se tiče njegove spekulativne dijalektike, ona je ono što
kod njega počinje, ali je nešto najteže u njegovim delima. Platon razlikuje čiste misli od
rezonovanja (dianoia). O mnogo čemu mogu se imati misli, ako se inače imaju misli. Tako ne
misli Platon. Prava Platonova spekulativna veličina, ono čime on otvara novu epohu u istoriji
filozofije, jeste bliža odredba ideje.
Ona može da se shvati ovako: a) Platon je shvatio ono što je apsolutno kao
Parmenidovo biće (suprotnost nebića), ali kao ono opšte koje je identično sa ničim, jer biće,
kao što tvrdi Heraklit, isto tako ne postoji kao i ništa. Dakle bivanje u jednome; b)
pitagorejsko trojstvo (u brojnim odredbama) izrazio je u mislima. Uopšte je shvatio ono što je
apsolutno kao jedinstvo bića i nebića u bivanju, jedinstvo jednoga i mnogoga. Platon
ujedinjuje principe postavljene ranije: a) biće, ali kao ono što je opšte, dobro, istinito, lepo,
određeno kao rod, svrha, to jest kao ono što vlada nad posebnim i raznovrsnim, što ih prožima
i proizvodi (ta samoproizvodeća delatnost još nije razvijena, Platon često misli na spoljašnju
svrhovitost); b) određenost, razliku, pitagorejske brojeve; c) Heraklitovu promenu i statičnu
9
eleatsku dijalektiku: ova poslednja, kao subjektivno delanje radi isticanja protivrečnosti, sada
je objektivna dijalektika (Heraklit), promena, prelaženje stvari samih po sebi, to jest ideja,
njihovih kategorija, ne spoljašnja promenljivost, već unutrašnje prelaženje samih po sebi i
samih sobom; d) Sokratovo mišljenje koje je Sokrat postavio samo radi subjektove moralne
refleksije u njemu, shvatio je kao objektivno, ideja je ono opšte, misao koja postoji. Filozofije
koje su mu prethodile iščezavaju, ali ne zato što su opovrgnute, već iščezavaju u njemu.
Platonovo raspravljanje odnosi se na čistu misao, a posmatranje čistih misli po sebi i
za sebe jeste dijalektika. Takve čiste misli jesu: biće i nebiće, jedno i mnogo, beskonačno i
ograničeno. To su predmeti koje on posmatra posebno, dakle čisto logično, najapstraktnije
posmatranje koje je za njega ono što je u filozofiji najuzvišenije. To je ono o čemu Platon
govori kao o pravom filozofiranju i pravom saznanju istine; to po njemu sačinjava razliku
između filozofa i sofiste. Sofisti, naprotiv, posmatraju ono što se pojavljuje (pridržavaju se
mnenja); oni posmatraju takođe misli, ali ne čiste misli, ne ono što je po sebi i za sebe.
Dijalektičko kretanje misli ima odnos prema onome što je opšte. To je odredba ideje.
Ona je ono što je opšte, ali kao opšte koje samo sebe određuje, koje je konkretno u sebi. To
opšte kao takvo postaje samo kretanjem u takvim mislima koje u sebi sadrže suprotnost,
razliku. Ideja je prema tome jedinstvo tih razlika; i tako je ona određena ideja. Sokrat je
zastao kod dobroga, opštega, kod misli koje su po sebi konkretne; on ih nije razvio, nije ih
putem razvića pokazao. Putem dijalektičkog kretanja i svođenja na rezultat dobila bi se
određena ideja. Kod Platona postoji taj nedostatak što su to dvoje odvojeni. On govori o
pravdi, o dobrome, istinitome, a pri tom nije pokazan njihov postanak. Oni se ne pojavljuju
kao rezultat već kao neposredno usvojena pretpostavka. U predstave i mnenja unosi se zbrka
kako bi se kod građana probudila potreba za znanjem. Pometnja je krajnji rezultat u takvim
Platonovim dijalozima. Oni sadrže umetničku vrednost, obrazovnu svrhu i negativnu
dijalektiku. Obrađuju se konkretne predstave, a ne čiste misli.
Drugi dijalozi izlažu dijalektiku čistih misli. Takvi dijalozi su Sofist, Fileb i Parmenid.
U Sofistu Platon ispituje ideje o kretanju i mirovanju, o jednakosti sa samim sobom i
raznolikosti, o biću i nebiću. Tu on protiv Parmenida dokazuje da nebiće postoji, isto tako da
u raznolikosti učestvuje ono što je prosto, jednako sa samim sobom, da jedinstvo učestvuje u
mnoštvu. O sofistima kaže da su ostali u nebiću. Platon je definisao opšte tako da istinito
jeste, na primer, jedinstvo jednoga i mnogoga, bića i nebića. Pošto su stvari različite, jedna je
drugo druge, to se u njima nalazi takođe odredba negativnosti. Tako po njemu: ono što jeste
10
učestvuje u biću, ali isto tako i u nebiću; na taj način ono što učestvuje sadrži oboje u
jednome, ovo pak jedno jeste u tom slučaju isto tako i različito od bića i nebića.
U Sofistu Platon izražava pre svega bližu svest o idejama kao apstraktnim opštostima:
da su one samo to, na tome se ne može ostati, to protivreči jedinstvu ideje sa samom njom.
Platon pobija a) ono što je čulno, b) ideje. U Sofistu razmatra ove dve predstave: 1) „da
supstancijalno jeste samo ono što je materijalno i da ništa nema realiteta osim onoga što se
može rukama opipati, kamenje i hrastovi.“ 2) „Pređimo na one druge, na prijatelje ideja. Po
njihovom shvatanju supstancijalno je nešto nematerijalno, intelektualno je; i oblast
promenljivosti oni odvajaju od njega: u promenljivost, u bivanje pada ono što je čulno, a ono
što je opšte postoji za sebe. Ovi filozofi zamišljaju ideje kao nepokretljive i vide odredbe
aktivnosti i pasivnosti.“ Platon tome nasuprot odgovara: „Onome što zaista postoji ne mogu
se osporiti kretanje, život, duša i mišljenje, nigde i ni u čemu ne može postojati ako je ono
nepokretno.“7 Platon je svestan da je otišao dalje od Parmenida: „Nikada ne možeš silom
naterati da bude nebiće; već ti odvraćaj misao od takva načina istraživanja.“ U nastavku
dijaloga Sofist, Platon govori kroz lik stranca: „A mi smo dokazali ne samo da bića jesu, nego
smo pokazali upravo i kakav je pojam nebića. Dokazavši naime da jest priroda različnoga i da
je podeljena na sva bića u njihovim međusobnim odnosima, usudili smo se reći za svaki
njezin dio suprotstavljen biću da je samo to uistinu nebiće.“8
Ova dijalektika bori se protiv dve stvari. Na prvom mestu protiv opšte dijalektike,
protiv dijalektike u običnom smislu. Sofisti (Protagora) i drugi govorili su ovako: Po sebi i za
sebe ne postoji ništa; gorko nije ništa objektivno, što je za jedne gorko, za druge je slatko; isto
tako su relativni i veliko, malo itd., ono što je malo opet može biti veliko; isto je tako i sa
onim što je više ili sa onim što je manje. Na taj način nijedna odredba nije stalna. Platon se
izjašnjava protiv ovog tvrđenja. Postavlja razliku između ovog čisto dijalektičkog saznanja i
običnog predstavljanja suprotnosti. Ispred svake duše lebdi jedinstvo protivrečnosti; ali ona
duša u kojoj ono što je umno ne postaje svesno, drži protivrečnosti uvek jednu izvan druge.
Na primer, jedna stvar postoji, ali mi na njoj pokazujemo takođe i mnoštvo, mnoge delove i
mnoge osobine. Pri tom se kaže da je ona jedno u sasvim različitom smislu od smisla u kojem
je ona mnoštvo. Ove misli ne dovodimo u vezu i na taj način predstavljanje i govor idu tamo-
amo, od jedne stvari do druge. Ovo proizvoljno idenje tamo i amo, ako se izvodi svesno,
predstavlja tada praznu dijalektiku koja ne ujedinjuje suprotnosti i koja ne dospeva do
7 Platon, Sofist, sa starogrčkog preveo Milivoj Sironić, Plato, Beograd, 2000, str. 251-2558 Isto, str. 269
11
jedinstva. Ona dijalektika koja ukida jednu odredbu time što konstatuje drugu, netačna je. Iz
Platonovog Sofiste sledi: ono što je drugo jeste isto, a ono što je isto jeste drugo, i to u jednom
i istom smislu; u istom smislu u kom se njima desilo jedno (tj. istome da bude drugo i
drugome da bude isto) na njima se takođe pokazuje druga odredba. „Rastavljati svaki pojedini
pojam od svega znači najpotpunije iščezavanje svih razgovora, jer nam kroz međusobno
prepletanje pojmova nastaje govor.“9
Druga stvar protiv koje se Platon okreće jeste dijalektika eleaćana i njihov stav: biće
jeste, a nebiće (apsolutno) nije. Pošto ono što je negativno apsolutno ne postoji, već samo
postoji biće, to nema ničega lažnog; sve postoji; ono što ne postoji mi to ne znamo, ne
osećamo ga, sve što postoji istinito je. Platon prebacuje zbog poništavanja razlike između
istinitosti i lažnosti kada se tvrdi da ne postoji ništa lažno; na taj način za sofiste i eleaćane
sve je istinito. Platona interesuje da nebiće pokaže kao suštinsku odredbu bića. Prema stavu
sofista svaki interes, ako je moj, jeste afirmativan, te dakle istinit i ispravan. Prema tome
naizgled bezazlenom stavu ne postoji nikakav porok, zločin itd. Od ove dijalektike suštinski
se razlikuje Platonova dijalektika: dobro, istinito treba shvatiti za sebe, bez individualiteta i
empiričkih konkretnosti i jedino to postoji. Opšte za sebe je ono što se Platonovom
dijalektikom bliže određuje. Najviša forma kod Platona jeste identitet bića i nebića: istinito je
biće, ali to biće nije bez negacije. Na taj način Platon pokazuje da nebiće postoji i da ono što
je prosto, što je jednako sa sobom učestvuje u raznolikome, da jedinstvo učestvuje u mnoštvu.
Potom Platon dolazi do rezultata da nebiće, bliže određeno, jeste priroda drugoga (identičnost
sa sobom i razlika), da zapravo ideje kao opštosti jesu pomešane, sintezirane (jedinstvo bića i
nebića, i u isto vreme nejedinstvo) i da biće i nebiće prožimaju sve, pa i jedno drugo
uzajamno; da ono što je drugo od bića učestvuje u biću, da se nalazi u njemu i da tim
nalaženjem u nečem ono nije identično sa onim u čemu se nalazi, već predstavlja nešto
različito od njega, i kao drugo bića ono je nužnim načinom nebiće. Pošto se nebiće nalazi u
drugome, to ono nije identično sa drugim rodovima, niti predstavlja svaki od njih posebno;
tako da ono u beskonačno mnogima ne postoji i samo kao beskonačno mnogo (podeljeno).
Ono što je drugo jeste negativno uopšte. Ovo negativno jeste jedno isto, ono što je identično
sa sobom; drugo jeste neidentično, i ovo jedno isto jeste isto tako drugo, i to u jednom i istom
smislu. To nisu ratličite strane, ne strane koje ostaju u protivrečnosti, već one jesu ovo
jedinstvo u jednom i istom smislu, i u onom smislu u kojem je jedno od njih postavljeno, oni
su u tome smislu identični. To je glavna odredba Platonove prave dijalektike. Ono opšte koje
9 Isto, str. 270
12
je delatno, konkretno jeste ono što u sebi stvara razlike, ali što u njima ostaje slobodno. Jedno
je identično sa sobom samo u drugome, u mnogima, u raznolikostima.
Da ideja božanskoga, večnoga i lepoga predstavlja ono što je po sebi i za sebe, jeste
početak uzdizanja svesti u oblast duhovnosti i do svesti o tome da istinito jeste ono što je
opšte. Za predstavljanje može biti dovoljno da se čovek oduševljava, zadovoljava predstavom
lepoga i dobroga; ali mišljenje, misaono saznanje teži za odredbom onoga što je večno. 10
10 Hegel, G.W.F., Istorija filozofije II, sa nemačkog preveo Nikola M. Popvić, Kultura, Beograd, 1964, str. 193
13
Literatura:
Koplston, F., Istorija filozofije, sa engleskog preveo Slobodan Žunjić, BIGZ, Beograd, 1991
Platon, Država, sa starogrčkog preveo Albin Vilhar, Kultura, Beograd, 1969
Aristotel, Metafizika, sa starogrčkog preveo B. Gabričević, Liber, Zagreb, 1985
Platon, Sofist, sa starogrčkog preveo Milivoj Sironić, Plato, Beograd, 2000
Hegel, G.W.F., Istorija filozofije II, sa nemačkog preveo Nikola M. Popvić, Kultura, Beograd, 1964
14