EMPATIJA - ŠTO TO BJEŠE?Dječji Svijet

15

Dječji Svijet

Iz prakse školskog psihologa

16

EMPATIJA - ŠTO TO BJEŠE?Dječji Svijet

17

EMPATIJA – što to bješe?

Slomila sam ruku. Bila sam nestašna, penjala se kud ne treba i kad ne treba, nisam dobro procijenila i nisam se osvrtala na moguće po-sljedice svojih postupaka koje su mi „bole oči“ i – bum! – tres! – ode lijeva ruka. A što boli! Klinci svako malo lome ruke, noge i koješta (uh, na glavu neću ni pomišljati – iako osobno još iz davnina imam ožiljak na vrhu desne strane čela, ali se ne sjećam je li boljelo) i pona-šaju se kao da to nije ništa, pa sam baš bila zbunjena što mi se povraća od boli. Zar je potrebno da se polomimo kako bismo shvatili da su ti naši klinci koje učimo, poučavamo i proučavamo te pokušavamo od-gojiti, doista face. Ili se oni možda prepadnu jezikove i još kojekakve juhe (kao ja kad sam razbila glavu) koja će ih dočekati pri susretu s roditeljima, pa zaborave na bol? Kako bilo, ja ne čuh ni jednu dječju tužaljku da boli kad, odrastajući, lome svoje kosti. Ni moja rođena kći, koja se lomila dva-triput (jednom čak vrlo ozbiljno) nikad nije pustila ni glasa.

I, naravno, završila sam na hitnoj traumatologiji. Boli! Ne smijem se pomaknuti. Kad tamo, u ambulanti jedna mlada žena – medicinska sestra. Poznato lijepo lice. Aha, mamica iz škole! Mijina mama. Prima me nenametljivo ljubazno. Zove liječnike da pogledaju snimku, šalje me iskusnom tehničaru da mi stavi gips. Svi su sa mnom ljubazni baš kako i koliko treba. Osjećam se sjajno, a bol, polako, ali sigurno prola-zi. Dobila sam i nekoliko komplimenata u toj ambulanti strave i užasa, po kojoj su se motali i policajci (bila je neka prometna nesreća – brrrr!). Iz ambulante sam, kad je sve bilo gotovo, izašla cvrkućući. Da ne po-vjerujete!

Htjela sam odmah otići raditi. Čekala me posljednja skupina budu-ćih prvašića. Nerazumno, ali – to sam ja. Na sreću, moja mlada kolegica i vrlo poslovna tajnica sve su već bile odgodile, pa ja, čim dotakoh kre-vet, utonuh u san iz kojeg se probudih s mnogo više bolnih mjesta nego

Iz prakse školskog psihologa

18

kad sam zaspala. Baš sam se stukla. Svejedno mi vrag nije dao mira. Htjela sam van, pa van. Opet, na sreću, počela sam pisati priču, zanijela se i ostala kod kuće. Nije slučajno na nalazu liječnika pisala preporuka - mirovanja. Sutradan sam bila „kao nova“. Vani upeklo sunce, ja se uredila i ravno u gradsku knjižnicu vratiti knjige. Moj novi, snježno-bi-jeli gips razmetljivo bliješti na suncu, uspješno kontrirajući crnoj odjeći koju sam imala na sebi. I, na prvom semaforu je počelo.

U sjeni semafora stoji gospođa bar desetak godina starija od mene. Ugledavši me, dobro me zagleda i, kao začarana, izađe iz sjene, prepu-štajući je meni. Onda me sućutno pogleda i poče me tješiti umilnim gla-som, ponašajući se kao da se znamo tisuću godina, a ja sam jako povri-jeđeno mnogovrijedno nježno biće koje treba čuvati kao malo vode na dlanu. Dok smo prelazile pješački prijelaz pratila me zaštitnički u stopu osvrćući se, spremna da svojom snagom zaustavi napasnike automobile koji bi eventualno jurnuli na mene. Usput mi je ispripovijedala čitavu štoriju o lomljenjima u njezinoj obitelji. Jedva se rastala od mene kad smo se dočepale druge strane ulice, sve me nježno dodirujući, mazeći i šapćući:

- Čuvajte mi se! – i – Sretno!Bila sam ugodno iznenađena i zbunjena, naravno.U autobusu, na putu do škole, svi su gledali u mene. Ne umišljam,

časna riječ. Jedna poznata gospođa zaustila je:- A što je bilo? – ali je sve ostalo na tome jer sam brzo nakon toga

izašla iz autobusa.Trebali ste vidjeti što se događalo u školi!Kad sam se pojavila u atriju, prema meni su krenule bujice odraslih

i, naročito, djece. Ta me scena podsjetila na davnu, čini mi se 1978. godinu kad se u Splitu održavao MIS (Mediteranske sportske igre), pa su, na dan svečanog otvaranja, rijeke ljudi tekle prema, tada novom, Hajdukovu stadionu. Impresivno.

EMPATIJA - ŠTO TO BJEŠE?Dječji Svijet

19

Svi su htjeli znati što mi se dogodilo, kad mi se dogodilo, kako mi se dogodilo, gdje mi se dogodilo...Samo sam čekala kad će mi pitati autogram.

A kad sam ušla u svoju radnu sobu, počela je promenada. Prvi je ušao mali Boni, prvašić visok ni metar, a o žiletu nema ni govora. Gle-dao me je suosjećajno, utješno, ohrabrujuće, s ljubavlju i još kojekako, držeći desnu ručicu iza leđa i u hodu govoreći:

- Čuo sam da vam se dogodila nesreća s rukom. Je l’ vas boli? (Ipak klinci znaju da boli, ali se ne hvale, hoću reći – boje se, tj. hrabri su pa ne govore ništa.)... Evo, donio sam vam bombon – i stavi mi na stol voćnu karamelu umotanu u papir koji se skuhao u njegovoj oznojenoj ručici.

Strpljivo sam mu ispričala sve što ga je zanimalo, a onda mu zahva-lila i, ne mogavši odoljeti, izljubila ga. E, taj isti majušni, tako dražesni, suosjećajni, topli Boni, pomlatio nam je pola razredne nastave u proš-lom polugodištu. Pa vi sad sudite u jednom smjeru!?!

A onda sam kopirala nešto. Ugledao me Doris. On ne ide na vjero-nauk, pa je krenuo put knjižnice. Vidjevši me krajičkom oka, naglo se okrenuo i, naslanjajući se o štok vrata, počeo:

- Što vam se dogodilo? ... Je l’ vas puno boli? – I tome slično, i tome slično... Unio je puno emocija u svoja pitanja i pozorno je slušao moje odgovore s bolnom zabrinutošću i suosjećanjem u očima. Kao da će zasuziti? Podsjetio me na moju prekrasnu ljubimicu koja sad počiva u sjeni lipe. Tako bi me nekako ona gledala kad bi slutila da mi se nešto ružno zbiva. S manje nijansi nego u Dorisa, naravno, ali sigurno s puno ljubavi. Pa, nije čudo da se djeca i psi dobro razumiju. Onda se, od prije mi znan kao takav, dragi Doris, sjeti da je nekamo krenuo poslom.

- Brzo ozdravite! – reče kao veliki i otrča svojim putem.Dolazila je i Sandra, pa Andrea, Tino, Daniela i Miranda... Marino

me kontaktirao preko face-a. Ino je zvao telefonom, neke mame ta-kođer. Rekle su da im se slobodno javim ako što trebam. Dolazile su

Iz prakse školskog psihologa

20

učiteljice, pa drage gospođe koje brinu o čistoći naše škole (nije da ih hvalim, ali školica nam blista)... I, polako, ali sigurno počela sam se pi-tati jesam li ja stvarno neka faca ili sam samo slomila ruku? Jest da boli, ali to i nije tako loše. Pogotovu kad shvatiš da si dobro prošao: pukao je samo lakat, a mogla se izgubiti glava. Još, k tome, odjednom dođeš u središte pozornosti. I moj se ravnatelj složio da i nije tako loše slomiti ruku, kad sam mu ispričala što mi se događa otkad sam ugipsana.

Sutradan se nastavila ista priča. Idem ja prema školi, a iz vrta, zelene oazice, stisnute u trokut između tri opasne prometnice i jednoga nadvo-žnjaka, izlazi stariji gospodin. Vidim nešto mi govori.

- Ne čujem vas, oprostite – rekoh zaglušena prometom koji je tut-njao iza mojih leđa.

- Kažem: boli li, gospođo?- Sad već puno manje, hvala – rekoh kad sam se pribrala od iznena-

đenja.- Neka, neka... daće Bog, pa će brzo proći – reče on osmjehujući se.

Vidim ja da bi on pričao sa mnom, hrabrio me i tješio, ali sam morala požuriti u školu. Usput su mi se još smješkali iz automobila, jedan mi je mahnuo, a drugi uporno gledao za mnom. – Sudarit će se! – uplaših se.

- Što je tu tako zanimljivo? – pitala sam se, a pitam se i sad. Meni baš i nije bilo napeto gledati ljude koji su nosili gips. Moram priznati i da ih nisam ni javno tješila.

I predivna mnogogodišnja, ali bistroumna i topla bakica moje snahe jako se zabrinula kad je čula što mi se dogodilo.

- Jesi li išla pomoći svekrvi, pomesti joj kuću? – pitala je zabrinuto unuku, navijajući za mene - Ha, ha! – nasmijale smo se moja snaha i ja kad mi je to ispričala, a baki Nataliji u mislima sam poslala pusu. Bako, bako – nisu snahe što su nekad bile, prošaptah u sebi nadajući se da je moja snaha pomislila kako ni svekrve nisu kao nekad. Mislim, sad su bolje. Kao ja, na primjer.

EMPATIJA - ŠTO TO BJEŠE?Dječji Svijet

21

Bilo je još puno toga i od mladih i od starih. Jedan mi je mladi čo-vjek, dok mi je pomagao spremiti u vrećicu ono što sam kupila u trgo-vini, ispričao cijelu povijest lomljenja ruku u njegovoj obitelji, mnogo detaljnije i sistematičnije nego gospođa sa semafora, dajući mi usput instrukciju kako treba padati da se ne razbijete. Zlu ne trebalo, neka i vi to znate.

- Ispružite ruke – reče mladi čovjek, mrtav ozbiljan – i dobro zate-gnite mišiće... Stisnete se... Tako vam sigurno ništa neće biti.

Došlo mi je nasmijati se, jer je on to govorio s mnogo ozbiljno-sti. Ali, bolje da nisam. Idući put kuće, analizirala svoj rukolomni pad. Shvatih da sam desnu ruku sačuvala jer je bila ispružena, zategnuta i odignuta. Čuvala sam plafonjeru da se ne razbije. I sačuvala sam je (za krepat od smija, rekli bi ovdašnji), ali zato sam opuštenu ljevicu, na koju sam posve zaboravila, uništila. Joj, što boli!!! I sva je modra sirotica. Tko zna kad će doći na svoje.

I, tako sam ja, slomljena i zagipsana, uživala u općem izljevu suosje-ćanja mojih sugrađana, a napose mojih bombončića, slatkica i termin...atora. Čudom sam se čudila, ali godilo je. Na žalost, kratko, vrlo kratko. Jer, već na prvoj kontroli, nakon tjedan dana, koncentrirano ljubazni (u samo pet minuta, koliko mi je posvetio nakon dva i pol sata čekanja i dizanja želuca zbog masovnih organiziranih i divljih ulazaka preko reda, a mene u školi čekaju Bistrići, te nastojanja da se smirim unutar-njim govorom...), čak vrlo, vrlo ljubazni liječnik, naredio je da mi skinu gips. A-uh!

- Zašto već? – zavapih ja, a on, opet neuobičajeno, iako brzinski, ljubazno protumači kako je to bolje za moj lakat. Neće ostati ukočen. I još mi reče da, kad idem u spizu, kupim što više toga i sve nosim upravo u lijevoj ruci. Još nisam došla k sebi od takvog savjeta. Iako ga u ovom nisam poslušala, svejedno nerazumno mnogo koristim moju modro-po-žutjelu ljevicu, neprestano tugujući za gipsom.

Iz prakse školskog psihologa

22

Sad me više nitko ne primjećuje. Umjesto magnetno-bijelog gipsa imam držač za ruku – mitelu – komad krpice koji košta 5 puta više nego vrijedi. Navikla na slavu (brzo li se čovjek nauči na dobro!), očekiva-la sam da će mi je mitelica očuvati, ali – avaj! Od slave, suosjećanja, pažnje i lijepih riječi nije bilo ni traga ni glasa. Naprotiv! U autobusu me je jedan stari odgurnuo kad sam upravo sjedala, pa umalo nisam odletjela niz prometalo koje je kretalo i dokrajčila se. Bilo je i posve neobičnih reakcija. Jedna mi je ugledna gospođa, na primjer, za mitelu rekla da je mislila kako se radi o modnom detalju. Ha, ha!

Pogodite tko me nije iznevjerio. Moja djeca, moji bombončići, slat-kice i termin...atori. Oni su me redovito, u našim svakodnevnim su-sretima, gdjegod se dogodili, milo gledali, zaustavljali me i pitali je li mi bolje, boli li me još, savjetovali neka se čuvam i slično. I kolegice su bile drage i brižne. Mame i tate također. Najslađe mi je bilo kad bi maleni, vidjevši me u daljini, idući prema meni, ispričali mamama ili tatama moju rukolomnu štoriju, natjeravši ih da zastanu i popričaju sa mnom. Pa kako da ih ne volim!?!

Tako ja sad nosim mitelu, tugujem za gipsom, tj. izgubljenom pro-življenom općom naklonošću izazvanom s ono malo duboko zapretane empatije što je u ovom okrutnom svijetu još ostala u ljudima. I, nepre-stano mi na um dolazi ono što sam našla u literaturi, a i sama sam u jednom ispitivanju (s elementima istraživanja) došla do istih zaključaka – maleni, što su mlađi, to su empatičniji.

Sjetim se i Golemana. On lijepo kaže da je empatija kočnica za ljud-sku okrutnost, što će reći – što je manje empatije u svijetu u kojem živimo, to je taj svijet okrutniji. Podsjeća li vas to na nešto? Meni tre-nutačno pada napamet onaj stari iz autobusa koji je htio da se komple-tiram u lomljenju. Na višu razinu ne želim ići, ne bih li sačuvala svoju životnu radost.

I još vam moram priznati da sve češće sebi odajem priznanje što sam, kad sam već mogla birati (ja sam i klinički psiholog) odabrala rad

EMPATIJA - ŠTO TO BJEŠE?Dječji Svijet

23

s djecom u školi (kao educirani školski psiholog). Nije prvi put da su mi maleni iz škole pomogli da što prije prebrodim grubu i bolnu (stvarno je užasno boljelo) životnu zbilju. Mili moji!

Ah, da, uz ovu priču ide i zaključak da liječnica nikad ne bih bila. Ja vam nisam od onih što ljube visiti po ambulantama (a stvarno ima takvih) i ići na bolovanje. Idem samo kad stvarno, ali stvarno moram. Ovo što sam sad vidjela izazvalo je u meni empatiju spram liječnika. Oni, bar kod nas u Splitu, u bolnici, napose na traumatologiji, rade u neljudskim uvjetima. Ne bih se mijenjala s njima ni za što. Naravno, to o empatiji ne odnosi se na onog divljaka koji se izderavao na mene prije dvije, ili čak možda tri godine.

- Boli me, doktore – kažem ja.- Ne boli! – odbrusi on.- Boli – uporna ja.- Ne boli! – diže on glas.- Ali, doktore, doista me boli – pokušavam se zauzeti za sebe.- Ko je tu doktor? – zasikta on. - Nećeš ti mene učiti! To ne boli! –

vikao je na mene i gotovo me izbacio iz ordinacije. Ove godine, na sistematskom pregledu, rekoše mi da sam imala teži

upalni proces koji je ostavio vrlo vidljive (ostatak nisam željela čuti) posljedice. To je to!

Sad znam zašto ispred vrata tog internista nije bilo nikoga, a vi, na-ravno, zaključujete da on nije bio ni bombončić, ni slatkica, a, tako mi svega, ni termin...ator. On je neka posebna kategorija.

Empatija, ah empatija!?!Empatija – što to bješe?