Vrijeme postsocijalizma Ozren Pupovac 10.06.2010. Kako moemo okarakterizirati nae vrijeme vrijeme nas, stanovnika epicentara kapitalistike restauracije koja se odvija nakon 1989? Prije svega, vrijeme koje nastanjujemo neobino je vrijeme. Godina 1989, teko je to sakriti, otvara neobino poglavlje u povijesti: poglavlje povijesnih neobinosti. to je tono to to poinje s 1989? Ako pristupimo pitanju paljivije, ne moemo a da nas ne zapanji paradoksalna igra vremena s kojom nas povijest ovdje suoava. Svaki poetak je teak, kao to je jedan filozof onomad primijetio, ali poetak takozvane "postsocijalistike" situacije ini se posebno neuralginim. Jer ono to ovdje nalazimo doista je neobian poetak: poetak koji se ve ini jedan korak iza sebe, poetak koji je ve jedan korak u prolosti. Kako poinje postsocijalizam? Tekoe sa postsocijalistikim poetkom poinju ve na razini imenovanja. Kako i njeno vlastito ime ve pokazuje, postsocijalistika situacija nosi bremenit ig povijesti. ig kraja. Poetak postsocijalizma, njegovo historijsko zapoinjanje, u isti mah predstavlja se kao kraj, kao poetak u kraju, i kroz kraj: kraj socijalizma, kraj komunizma. Rije je o kraju koji bi trebao donijeti oduevljenje: kao kraj navodne katastrofe, kao osloboenje od patnje i uasa jedne "ubojite iluzije" kojoj je hladnoratovska ideologija pridjenula kriminalizirajue ime "totalitarizma". No da li je ova projekcija kraja, ova negativnost, sve to tu nalazimo? Da li je postsocijalizam jednostavno obznanjenje neega to je zavrilo, neega to je prolo? Jer moemo se takoer pitati: to je to to poinje u striktnom smislu nakon kraja? Ima li neto im se postsocijalizam moe diiti kao vlastitim, izvan jednostavne injenice negacije onoga to mu prethodi? Ali, zapravo, ima li ovdje i pravog poetka? Jer, ako pogledamo jo podrobnije, zapazit emo da nije samo prolost ta koja opsjeda poetak postsocijalizma. To je takoer i budunost. U postsocijalizmu kao da nema kraja poetku. Jer ako je ve izmjeten u prolost, ako je ve iza sebe, postsocijalizam je u isti mah ve i ispred sebe, u nekom nerjeivom stanju anticipacije, suspenzije. Prije nego to ga moemo primjetiti uoblienog, prije nego to moemo zapaziti njegov vlastiti oblik, historijska bit postsocijalizma ve izmie naem pogledu. itava njegova postojanost, naime projicirana je u neko budue vrijeme, u neko obeanje budunosti. Drutveni znanstvenici vino su demonstrirali ovu injenicu ne bez odreene neugodnosti kad su pedantno mjerili vektor post-socijalistike tranzicije, postavljajui pritom znanstvene osnove ideolokim konstrukcijama neoliberalnog kapitalizma.[1] Ne vie, ne jo: postsocijalizam nam se predstavlja kao vremenska karikatura. Kao lebdee povijesno stanje, zaglavljeno izmeu negacije i anticipacije, izmeu prolosti i budunosti. Svi znamo slogane koji ureduju. S jedne strane: "bijeg od komunizma", uruavanje autoritarnih aparata, kraj stagnirajuih ekonomija. S druge strane, ta neodoljiva elja za "liberalizacijom", za "privatizacijom", za "demokracijom", teleologija ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti pod okriljem laissez faire trinog modela, ali takoer, obeanja "Europe", kao i ukljuenja u globalne tokove kapitalistike ekonomije. Ali to moemo rei o postsocijalistikoj sadanjosti? Kako moemo govoriti o aktualnosti ove historijske situacije? Problem je u tome to postsocijalizam, sam po sebi, u smislu svoje "samosvijesti", nije u stanju ponuditi pozitivne odgovore na ovo pitanje. im je se upita o njezinoj sadanjosti, o aktualnosti njezinih uvjeta, postsocijalistika svijest poinje igrati beskonanu igru izmjetanja, neprestano premjetajui pitanje naprijed i nazad, neprestano upozoravajui ili na ono to vie nije, na njezin pretpostavljeni raskid s prolou, ili na ono to e tek biti, na ono to ona jo nije. Ovo vremensko izmicanje otkriva nam vaan element historijske situacije s kojom se suoavamo: njezinu nesvjesnost. Izmeu ideolokih obeanja budunosti i traumatinih susreta s prolou, nita manje ideolokih, postsocijalizam je stanje obiljeeno potpunom nespoznatljivou svoje sadanjosti. Meutim, upravo je ta sadanjost ono to nam se obraa i ini to na uznemiruju nain. Jer to je

sadanjost razaranja, propasti i ponienja, sadanjost dramatinih izoblienja proturjeja. Jedna od centralnih teza Komunistikog manifesta da je drava tek nositelj politike moi kapitala zadobiva posebnu ivost u situaciji gdje procesi "tranzicije" naoigled prikazuju dravu kao osnovni instrument primitivne akumulacije kapitala, gdje se razliite postsocijalistike vlade razmeu koja e bre-bolje, pod imenima "denacionalizacije" ili "privatizacije", rasprodati itav proizvodni kapacitet svojih drutava, kao da je utrka za profitom jedini sastojak drutvene veze, kao da bogaenje male manjine predstavlja jedinu mislivu koncepciju Dobra. Postsocijalizam raste na onome to je Badiou nazvao trenutkom "priznanja": "Organska veza izmeu privatnog vlasnitva sredstava za proizvodnju, dakle, strukturalne i radikalne nejednakosti i "demokracije" najednom nije vie tema polemike o drutvu, ve vladavina konsenzusa".[2] U opoj nesigurnosti u koju je kapitalistika restauracija bacila postsocijalistika drutva, postoji barem jedna stabilna toka, ubrzano rasipanje svih drutvenih i politikih manifestacija jednakosti. Kako je nedavno primjetio jedan komentator, ako ostanemo pri puko statistikim brojevima, empirijski podaci sakupljeni uzdu postsocijalistikog prostora, pokazuju dva stabilna parametra: poveanje siromatva i porast nejednakosti.[3] Usred kaosa restauracije, jedina je tako opipljiva toka ona razornog osiromaenja, koja gura veinu populacija na margine drutvene egzistencije, istovremeno zacrtavajui nepremostiv jaz izmeu bogatstva i siromatva. Drama ovog procesa pogorana je hitrim postupkom, rastakanjem ukupnosti onoga to su borbe za jednakost, koje su u prolom stoljeu vodile radne mase, znale upisati u institucije, kao i sa opom vazalizacijom ovih zemalja naspram globalnih centara ekonomske i politike moi. Takve su neposredne "cijene" nametanja kapitalistikih proizvodnih odnosa, modela slobodnog trita i njegove "ok terapije", u situacije koje su nekad bile odreene, vie od pola stoljea, duhom egalitaristike politike strasti. Kako bi obojala tmurnu sliku ovih procesa, postsocijalistika ideologija mora posuivati od religije. Ideologija ovdje uistinu djeluje kao siromahova eshatologija: uhvaena izmeu projiciranih uasa prolosti i sjajnih obeanja budunosti, sadanjost, ili realna egzistencija, po sebi je nitavna. Njezina vrijednost mjeri se samo u odnosu na iekivanje obeanog cilja, neizbjenog doaa "slobode", svojstvenog liberalnoj demokraciji, i "napretka" koji omoguava razvoj kapitalistikog trita. Zato nam je i izdrati muke ovog svijeta, prihvatiti sadanjost takvu kakva jest, ak i ako ona predstavlja patnju, ak i ako ukljuuje golu redukciju ljudskog subjekta na animalnost kapitalistikog izrabljivanja, jer takva patnja nije nita u usporedbi s iskupljenjem oekivane budunosti. Pod obeanjem liberalnokapitalistike utopije, postojee stanje stvari dobiva sjajan blagoslov, dok svi mehanizmi iskljuenja, dominacije i eksploatacije koji odreuju ovo postojanje bivaju zamraeni. Zaustavimo se na trenutak na ovim mranjakim procedurama. Jer ovaj nam se opskurantizam postsocijalistike situacije zapravo prikazuje u dvostrukoj strukturi. Ako dimenzija "nesvjesnog" raskidanje veze izmeu miljenja i sadanjosti, u smislu prevencije bilo kakvog kritikog zahvaanja aktualnosti situacije predstavlja ono to moemo nazvati objektivnim opskurantizmom postsocijalistikog stanja,[4] postoji takoer i subjektivna dimenzija ovog zamagljenja, specifini subjektivni opskurantizam upisan u postsocijalistiku situaciju. Pored toga to je sadanjost odnosno njezina aktualnost ideoloki zamraena, pored zamraivanja toaka iskljuivanja i mehanizama proturjenosti, ukratko, sistemskog nasilja, postoji i dodatni subjektivni viak ovoj operaciji. Ovaj viak tie se nae vlastite subjektivne dispozicije spram povijesti, naeg odnosa kroz nae misli, htijenja, odluke i djela prema stvaranju povijesti. Svijest povijesti koju njeguje postsocijalizam savreno pada pod Mallarmovu presudu: "Un prsent fait dfaut". To da nam "nedostaje sadanjosti" znai, upravo u smislu u kome Badiou tumai ovu frazu, da smo izgubili nae subjektivne dispozicije za gospodarenje povijeu a izgubili smo ih upravo gubei koncepciju sadanjosti kao praktikabilnosti projekta radikalne promjene u ovdje i sada.[5] Trenutak bez sadanjosti trenutak je u kome se nae vlastito zahvaanje povijesti, na odnos prema historijskom vremenu i historijskoj promjeni, ini potpuno odvojenim od kreativne i prelomljujue

strasti za sadanjou, odvojenim od subjektivne sposobnosti nepristajanja s uredovnim tokom stvari, stvaranja mogunosti koje se, strogo govorei, ine nemoguima unutar same logike situacije. Bezsadanja vremena ona su vremena koja su ispranjena od svake ideje radikalne promjene, vremena u kojima se kvalitativna transformacija naih drutvenih uvjeta doima ne samo nevjerojatnom ve i nemoguom: kao luda utopija. Postsocijalizam je pritom uistinu privilegirano povijesno mjesto: mjesto gdje intimna subjektivna veza sa sadanjou, upisana u revolucionarnu i emancipatornu politiku, koja je orijentirala komunistike i socijalistike projekte, biva zamijenjena, prvenstveno, silnim afinitetom za prolou. Posvjedoimo ekscesivnoj fascinaciji postsocijalistike svijesti sa devetnaestostoljetnim nacionalizmima i sa svim identitarnim ideologijama koje su pratile ovu historijsku doktrinu politike. [6] Kao da je postsocijalizam, evocirajui "izvjesnost" i jednostavnost nacionalistikih imaginarija, konano uspio skinuti kletvu Alexisa de Tocquevillea, koji je, pratei nezaustavljiv razvoj "demokracije u Americi", lamentirao o injenici da je "prolost prestala bacati svoju svjetlost na budunost, dok ovjekov um luta u mraku".[7] No, Tocqueville grijei: ono to je opskurno mrano upravo je to veleprodajno upijanje sadanjosti u prolosti, ova specifina temporalnost prezent perfekta, anakronistike sadanjosti koju postsocijalizam ustanovljuje. Umjesto ivueg odnosa sa sadanjou, jedina orijentacija koju nam postsocijalizam ovdje nudi umrtvljujue je ponavljanje tradicije, neprestano prizivanje mrtve prolosti koja funkcionira samo kao ouvanje: koja nam uzastopno potvruje i uvjerava nas u u na pretpostavljeni kolektivni identitet s nama samima. Nee nas tako ni iznenaditi da je vrhunac subjektivnog odnosa sa povijeu koji ovdje otkrivamo zapravo vrsta komemoracije: velianje povijesnih figura iskopanih s mranih stranica nacionalne povijesti, oivljavanje srednjovjekovnih mitologija, paradiranje kostiju muenika i despota. Komemoracija obdaruje zajednicu izvjesnou njezine posebnosti, ali ona takoer slui i kao zatakiva nerazumnog nasilja i destrukcije izvan njenih granica. Tradicija uvijek djeluje dvojno, kao stup identiteta i kao nametanje nepremostive mu granice: zbog toga ona moe s lakoom legitimirati nasilno iskljuenje onih koji ne uivaju jednak odnos s povijeu, onih ije simboliko strukturiranje kolektivnog uitka proizlazi iz drugih odlika posebnosti. Ali ako primjeujemo da opskurnost postsocijalistike povijesne svijesti iznie iz uranjanja sadanjosti u prolost, njezina druga strana implicira specifino sparivanje sadanjosti s budunou. Drugi modalitet prezent perfekta koji postsocijalizam ustanovljuje implicira opskurantistiku sliku same povijesne promjene. Ovdje se vie ne radi o mirenju s mrtvima u vjenom otkrivanju tradicije, ve o oslikavanju strukutra ivueg, parametara postojee situacije, kao jedinog mogueg i poeljnog svijeta. S obzirom na neminovnost nae situacije, budui da smo ve postigli "kraj povijesti", vrijeme je da pristupimo naem historijskom postajanju, transformaciji naih svjetovnih stvari, pod beskonanim zadatkom perfekcije. Drugim rijeima, jedina stvar koju treba initi, jeste teiti k savrenstvu postojeeg; jedino pitanje je kako baratati svijetom danih mogunosti: mogunosti koje su unaprijed strukturirane od postojeeg spoja liberalne demokracije i kapitalizma. Promjena je tako stvar postupnih modifikacija koje su normirane i upravljane formom koja je ve otkrivena, historijskim ciljem koji smo ve postigli takva je mudrost itanja Hegela od strane ogranienih umova. No meutim, ono to je ovdje najvanije upravo je specifino pozicioniranje subjekta u odnosu na povijest. Jer, uhvaena u modalnost perfekcije, promjena se ini u potpunosti odvojenom od kolektivnih odluka, od naih subjektivnih invencija i eksperimentiranja, i reduciranom na vladavinu onog to se predstavlja pod objektivnim zakonima. Zasigurno, sve se mijenja, svijet je zujajua sadanjost stvari u pokretu, rob koje mame na uitak na nove naine, tehnolokih invencija koje transformiraju same parametre naeg biolokog bitka no ovakva promjena uvijek ostaje pitanje apstraktnih procesa: na kraju krajeva, radi se o implementaciji ritmova kapitalistikog trita i razvijanju institucija koje reguliraju natjecanje ljudskih grupa. Nalazei se pod ovim distanciranim determinacijama, promjena je stvar tehnokratskog uplitanja, a ne naih kolektivnih subjektivnih inova. Drugim rijeima, postsocijalistika svijest odvaja na osjeaj bivanja u povijesti od subjektivnog intenziteta

sadanjosti, kako bi ga predala radikalnoj desubjektivizaciji: administrativnom rukovoenju nastranih uinaka trita, parlamentarnom ublaavanju razornih ciklusa kapitalistike proizvodnje i prometa. Radi se o onome to Ranciere naziva logikom konsenzusa: "Konsenzus zna jedino: stvarne dijelove zajednice, probleme oko redistribucije moi i bogatstva izmeu ovih dijelova, kalkulacije strunjaka oko moguih formi redistribucije, i pregovore izmeu predstavnika ovih raznih dijelova". [8] Ono to je izgubljeno u konsenzualnom vladanju sadanjou upravo je konfliktna priroda naeg kolektivnog ivota, tenzija u sadanjosti izmeu njezinog bivanja i njenog nepredvidivog nastajanja. Zbog toga se kao jedini subjektivni stav spram historijske promjene namee stav konformizma: kako se to bolje uskladiti s ritmom kapitalistike proizvodnje, kako se prilagoditi neizvjesnostima spekulativne igre trita, kako bolje organizirati nae elje za kratkotrajnim robnim objektima pod zatitom vlasnikih zakona. No, to je s politikom i njezinim odnosom s povijeu? Druga stranaperfekcije, treba primijetiti, implicira nametanje osebujne temporalnosti politici samoj, temporalnosti konanosti i dovrenosti. Politika je razdvojena od eksperimentalnog registra kako bi u cijelosti bila svedena na pitanje res finita, na ostvarenu injenicu iji je smisao uvijek uvanje res privatae. U registru prezent perfekta, ciljevi politike uvijek su bezuvjetno u slubi utemeljenja cjeline koja je zatvorena nad sobom, i ouvanja njenih regulativnih varijacija. Postsocijalizam uklanja politiku iz sadanjosti i njezine beskonanosti, odavaja je od sposobnosti egalitarnih impulsa da probiju rupu u egzistenciji, i to sve da bi je postavio pod ideal konane i zavrene cjeline jer politika dosee svoju pravu normativnu dimenziju jedino kao zatvoreni totalitet, njezina univerzalnost moe biti samo ona formalnog poretka. U paradigmatskom priruniku postsocijalistike politike filozofije Raymond Aron prikazuje sutinu politike i demokracije kao "organizaciju miroljubive konkurencije u pogledu izvravanja moi".[9] Politika je tako pobrkana s dravom i njezinom formalnom jezgrom: pravnom regulacijom. Na kraju, jedina norma kojom postsocijalistika ideologija eli mjeriti politiku norma je funkcionalnosti: norma mehanikog funkcioniranja, koja politiki ivot kroji kao mainu administracije dijelova zajednice i cirkulacije dobara. Takva maina, poput svih maina, trebala funkcionirati savreno poput asovnika. Njezino je vrijeme vrijeme univerzalne mjere, gdje svi dijelovi mogu biti poredani na unaprijed odreenoj skali, gdje kalkulacija i efikasnost caruju, gdje je budunost stvar oigledne predvidivosti, i gdje se vrijeme uvijek odvija pravocrtno, kao propisana sukcesija trenutaka. Unutar postsocijalistikog konteksta, nitko nije pruio bolju formulaciju ove specifine koncepcije politike i ove specifine koncepcije vremena od Zorana inia, koji se prije svoje tragine karijere dravnika isticao kao jedna od glavnih filozofskih truba liberalne-demokracije. Sintagma kojom je ini formulirao svoju konanu presudu o Jugoslaviji "Jugoslavija kao nedovrena drava" otkriva upravo to: opsesiju sa konanou i res finitae.[10] inii ima samo averziju spram sparivanja politike i beskonanosti. Kad je komunizam, sa svojom idejom "odumiranja drave", pokuao sruiti dravni red kroz dijalektiko uvoenje beskonanosti, bio je sposoban da proizvede samo funkcionalnu katastrofu: "Jer, jedna od osnovnih konsekvenci odvajanja [suverenosti od drave] i jeste to da je suverenost postala naelno beskonana. Ali, u dijalektiko svojstvo te naelno beskonane suverenosti, nastale razreavanjem od dravnog statusa, spada i permanentna mogunost njene potpune nemoi".[11] inieva pravnika raunica suvereno tvrdi da se tragedija jugoslavenskih konflikata 1980-ih i 1990-ih dogodila iskljuivo zbog koncepcije beskonanosti politike inherentne ideji komunizma. Razdvojivi suverenost od drave, i na taj nain uruivi mogunost njezinog samoidentiteta, komunizam je mogao voditi jedino politikoj propasti: proliferaciji partikularistikih zahtjeva i, na kraju, dezintegraciji poretka u cjelini. Tako e recept koji je ini namijenio Jugoslaviji, na samom sutonu njenog postojanja, biti nita manja nego ponovno uvoenje principa pravnike jasnoe: jasnoe ustavnog statusa, jasnou artikulacije suverenosti na politiku zajednicu, jasnou koju je ini zamiljao kao kombinaciju kelsenijanskog pozitivizma i hobbesijanske metafizike.[12] Drugim rijeima, jedino rjeenje bilo je to da se "dovri Jugoslavenska drava". Tako e se, na kraju, katastrofa komunizma iniu initi

puno gorom od pogubnosti nacionalizma. Nacionalizam je barem, upravo onaj koji je kumovao razornim politikim odlukama koje su se nizale pred inievim oima, proizaao iz naela identitarne jasnoe, iz ideje zatvorene i dovrene cjeline.[13] Postsocijalistika ideologija politici ovako namee transcendentnu formu koja ograniava njezino vrijeme i njezin doseg. Feti Prava osigurava da krajnji cilj politikih odluka i gesti moe biti jedino uspostavljanje vladavine prava. Logika je, naravno, tautoloka, jer su ove geste i odluke jedino mogue unutar prethodnog konteksta racionalnosti i normativnosti omoguenih pravnim okvirom. No tautologija ima precizne vremenske uinke: ona ponitava sve izvanredne momente; ona eli iskorjeniti sve instance sadanjosti, sve singularne politike invencije, sve deklaracije nesvrstavanja s tokom svijeta. Iz unutranjosti logike cjeline, strogo govorei, nema niega to bi se moglo dogoditi i to se dogaa izvan: nita do beznaajne singularnosti mjesta ili pogubne kontingencije nereda. * "Sada" postsocijalizma izopaeno je vrijeme, vrijeme okrenuto naglavake. Njegovo postavljanje na noge predstavlja osnovni zadatak miljenja danas. Temeljni problem s kojim smo suoeni upravo je problem sadanjosti kao vremena konstitucije subjekta. Politika zapoinje samo onda kada uguramo kolac u mehanizam prezent perfekta, ona poinje prihvaanjem da situacije koje politika odreuje ne mogu biti predstavljene kao zatvoreni totaliteti, da su takve situacije nuno obiljeene nezavrenou i otvorenou. Svaka je situacija nezavrena zbog toga to moe biti prekinuta pojavom sadanjosti kao kairosa: beskonanim vremenskim otvaranjem koje raskida s cirkularnim kretanjem vremena. Nasuprot inievoj logici zaborava, sama ideja komunistike politike, upisana u jugoslavenski projekt moe nam posluiti kao vodilja. Jer ako se neto dogodilo 1943. godine, kada se projekt Jugoslavije raa iz partizanske borbe, bila je to upravo radikalna manifestacija sadanjosti: iznicanje prakse jednakosti (klasa, naroda, rodova) koja je bila sposobna presegnuti koordinate mogunosti postojee situacije i zapoeti otvoreni proces politike invencije. Kao egalitaristiki projekt, kao projekt emancipacije, Jugoslavija je predstavljala, od samog svoga poetka, nedovrivu dravu. Zbog toga nam se i primjer 1943. danas obraa kao paradigma specifine subjektivne konstrukcije vremena: kao paradigma njegove nune beskonanosti. Jer komunizam nije nita drugo do ovo: stav spram povijesti koji neprestano tei da odvoji sadanjost od nje same, kako bi afirmirao novine koje se ine nemoguima unutar nje. Eurozine, 12.05.2010. Original in English Translation by Tihana Pupovac First published in Sarajevo Notebook 27-28 (2010) Contributed by Sarajevo Notebook Ozren Pupovac / Sarajevo Notebook Eurozine _______________________________________________________________ [1] Vukui svoje porijeklo iz metea Latinske Amerike u 1970-ima, "tranzitologija" se uspostavlja kao posebno znanstveno podruje nakon 1989. "Tranzitologija" postavlja drutvene znanosti u direktnu slubu neoliberalnog kapitalizma mjerei "adekvatnost" puta k trinoj ekonomiji, kao i adekvatnost uvoenja formi parlamentarne demokracije koja ovu prethodnu podupire. Nicolas Guilhot u svojoj knjizi iz 2005. "Tvorci Demokracije: Ljudska prava i politika globalnog poretka" (The Democracy Makers: Human Rights and the Politics of the Global Order, New York: Columbia University Press) prua temeljitu studiju konjunkcije znanstvene i ideoloke ekspanzije

"tranzitologije" nakon 1989. [2] Vidi: Alain Badiou "Mrani raspad: o kraju dravne istine", Maastricht/Zagreb, 2009, str. 33 [3] Vidi: Rastko Monik "Tranzicija i socijalnih promjena na Balkanu", u: Teorija politika, Ljubljana: Izdava *usp, 2003, posebice str. 70-73. [4] Daleko je od preuveliavanja tvrditi da ovaj objektivni opskurantizam poiva na svojevrsnom Denkverbotu nametnutom marksizmu nakon 1989. Rezultat diskreditiranja ne samo marksistike politike, ve i same marksistike teorije koja je, tvrdi se, zakasnila s obzirom na "nove" drutvene i historijske razvoje bio je upravo snano osiromaenje nae mogunosti da se kritiki odnosi spram stvarnosti. Fredric Jameson je lucidno rastavio argumente ove diskreditacije: "Marksizam je znanost kapitalizma, ili bolje, kako bismo istovremeno dali na dubini oboma konceptima, on je znanost o inherentnim proturjejima kapitalizma. To znai [...] da je nekoherentno slaviti "smrt Marksizma" u istom dahu s kojim objavljujemo definitivni trijumf kapitalizma i trita. Potonje se prije ini da prorie sigurnu budunost za prethodnog, stavljajui na stranu pitanje koliko [definitivan] bi mogao biti njegov trijumf" (Fredric Jameson "Five theses on actually existing Marxism", u: Monthly Review, April 1996, 47 (11): str. 1). [5] Badiou analizira Mallarmovu frazu na predavanju u Palais des Beaux-Arts in Bruxelles, naslovljenom 'Prsence et Prsent', odranom 28. marta 2007. [6] Balibar i Wallerstein proizveli su moda najlucidnije kritiko istraivanje o ponovnom oivljavanju nacionalistikih ideologija u desetljeima koja su oznaila roenje postsocijalizma. Treba itati njihovu knjigu iz 1988. Race, nation, classe: Les identits ambigus, Paris: La Dcouverte. [7] Alexis De Tocqueville Democracy in America, New York: Knopf, sv. 2, knj. 4, 1945, str. 331. [8] Ranciere, Jacques (2004) 'Introducing Disagreement', u: Angelaki, sv. 9, br. 3, str. 7. [9] Raymond Aron, Introduction a la philosophie politique. Dmocratie et Rvolution, Paris, Livre de Poche, 1997, str. 36. [10] Zoran ini Jugoslavija kao nedovrena drava, Novi Sad: Knjievna Zajednica Novog Sada. 1988. [11] Ibid, str. 12. [12] Pogledajmo, recimo, slijedee: "to je to to omoguava donoenje vanih odluka putem ustavnih procedura? Nedvosmislen odgovor je: jedinstvo politike zajednice, koje prethodi ustavnoj proceduri i omoguava njeno funkcionisanje. To je jedinstvo okvir, zajednika definicija zajednike situacije, horizont zajednikih vrijednosti". (ibid, str. 105). [13] Na drugom mjestu detaljnije sam analizirao iniev odnos do Jugoslavije: "Niesar ni bilo razen kraja, kjer je bilo: ini in Jugoslavija", Borec, br. 648-651, Ljubljana: ZAK, 2008.