vojnovic_prolognenapisanedrame

Ivo Vojnović

Prolog nenapisane drame

2

Ivo Vojnović: Prolog nenapisane drame

Sadržaj

POJAVA PRVA ___________________________________ 4

POJAVA DRUGA ________________________________ 11

POJAVA TREĆA _________________________________ 19

POJAVA ČETVRTA ______________________________ 32

PETA POJAVA __________________________________ 35

RJEČNIK ________________________________________ 40

3


Lica:

JA, Auktor, Pjesnik TI

NEZNANKA RADNIK

ŽENA MALA

KATE LUDA REŽISER SLIKAR

FOTOGRAF DUMNA

Radnici i statisti.

4


POJAVA PRVA Zavjesa se polako diže otkrivajući skromnu ali ukusnu sobu pisca zvanog JA. - Vrata nadnu i lije-vo. Prozor nadesno. Suton se pomalo uvlači u Pjesnikovu zavjetrinu. - Sunce već tone. - PISAC sjedi do svog stola za pisanje. Kad se zavjesa posve odgrnula, ON polaže pero, jer je, očevidno, pretamno za daljnji trud, pa obrne glavu prama crljenkastome svjetlu, što sve slabije s otvorenog prozora žmiri. PISAC nije ni mlad ni star. Kose guste, produge i prosijede. - ON se zaustavio a ipak bi rada produžio da piše, premda mu se još ne da upaliti lampu na stolu za pisanje. Zato us-taje, pak ide do prozora otkle se zagledao u sutonsko umiranje. U tome se trenutku pojavio do njega, a da su vrata ostala zatvorena, TI - ovaj naliči onome kao lice čovjeka u ogledalu. - I TI gleda u daljinu, ali nama je njegovo lice u sumračju. - Kad govori, po glasu bi mislio da je to Ja, premda mu je glas kriještaviji i tvrđi. Ovaj u tišini kaže: Vidjećeš da će sutra zadažđeti! JA ne obazire se ni na što, a ni na koga već razmišlja sam sobom jednostavno i mirno: Ne bih se začudio! Jesen je već odmakla a oblaci su večeras tako purpurni! - Pauza. - Koja divota! gdje su riječi da to prenesu na hartiju? Ništa nije nevjerovatno na nebu, kao ni na zemlji. - Eno onamo na krajnjem orizontu one iste zelenozlatne šare, koju ne vidjeh nigdje, do na slici “Sv. Ivan Krstitelj” od Cime da Conegliano, u Madonna del Orto. - Venezia!... i to je već prošlost - izgubljeni raj! - Sjećam se, jest! da mi je onda kanula suza s oka, kao s pre-puna kandila, - ni da je ono nebo bilo nebo daleke zemlje obećanja, uvijek naslućene ni-gda ugledane! - Samo Laguna može i na nebu da dočara onaku šaru morskog zelenila, protkanu zlatom plitkog, pješčanog dna. - A gledaj sunce!... žeženi muhur iščupana kr-vava oka... TI: Edipovog! JA: Istina! - I ovo gleda jad svijeta a ne vidi ga! - Pauza. - TI: Nema sumnje, sutra je dažd. JA kao gore: Tako govore obično mornari u vidiku ovakova zalaza sunca. A ipak i oni se kadgod prevare, kao svi proroci... Pauza. - Nečija je nevidljiva, tanka ruka izvezla, eno tamo gore po nebu, ono strijelovito jato roda-oblaka iz japanskih paravana... A dole, do-le, vidiš li? vuče se po zemlji ljubičasti pram dima, zadnji večernji uzdah gole šume! - Doista samo priroda stvara ovakove čarolije od najsuprotivnijih elemenata u jedinstve-nom skladu materije i duha. TI: Čovjek ne bi vjerovao da sve što sada gledam, ipak ne postoji. Optična varka i - ništa drugo. JA: Ja vidim, dakle postoji. TI: Ne! - to si ti sam stvorio, pa si našao eto i riječi s kojima ćeš prenijeti na hartiju ono što si sumnjao da se ne može. JA: Čemu to vječno tkanje i razmetanje Penelopinih vezova?... TI: I eto opet poezije gdje joj nije mjesta! - Uzveličaj radije volju, koja i bez grča zategnu-tih nerava stvara snagu, ljepotu - pa i Boga samoga! - ako ga ustrebaš. JA zagrezavši pogledom i mišlju u daljinu: Zašto me ta podlačka sumnja najviše mori, kada najviše uživam?

5


TI: Zar je i taj mračni suton uživanje? JA: A što bi drugo bila ta večernja milošta prirode? - Meni je tako sada, kao da me drage ruke miluju po licu. Slazi put stola za pisanje. TI: Ko je ono rekao: “Les imbéciles seuls font des comparaisons?!” Samo glupani vole upoređenja! “Kao! - kao! - kao!” - ne čini li ti se da čuješ groktanje gavrana na lješu crk-nute retorike?! - To je uvijek znak da se ne vide i ne osjećaju stvari onakove kako uprav jesu. JA: A i znak, da za neke neizrazive senzacije nema drugog izražaja do muzike. - Samo ona može kazati i ono što se ne da kazati. TI: Pa i onda! - Muziku razumije svak drugačije. Tvoja simfonija “Sunčani zalaz” mogla bi se nazvati i “Svitanje zore” kad bi ti ranije ustajao. JA sjeo je naglo na stolicu pred stolom za pisanje. Obim se rukama na nj podbočio, stisnuvši dla-nima glavu: Koji li je to vrag opet što me živog para, kada toliko trebam pouzdanja i vjere u se? TI: Ti sâm! JA: Zašto mi otrov sumnje uprav sada po žilama gmiže? - Zgazio sam petama srce; - jak sam; - sve što hoću, mogu - pa... TI: Zašto si se onda zaustavio usred puta? - Otkada se vrtiš oko te tvoje zamisli, pa, do-kle si dopro? - Jedva si dovršio - a i ne sasvim - prvi čin tragedije carske pustolovke Jeli-zavete Tarakanove i ti - već ne možeš dalje. JA: Jer još ne vidim na skrovitoj pozornici moje duše, živo, ljudsko lice samozvane žrtve ruskog carskog užasa - a ti znaš da su sva lica mojih drama živila i umirala u mome na-ručaju, prije negoli bih im otvorio raj ili pakao - kako hoćeš! - pozorišnog nadživota. TI: Nije ti loša ni ta fraza, Maitre! - Ali ako se ne varam, ispod nje viri iglica za uštrcava-nje kamfora proti klenuti srca i volje. Razumijem te! - ideali su se raspali ili su bačeni u đubre. Doživio si njihov i svoj krah u definitivnome spoznanju praiskonskog živinstva ljudi. - Priznaj - i spašen si! JA ustaje naglo pa korača uzbuđeno po sobi, skoro vičući: Prestani! - ćuti! - Ti izazivlješ očaj da slomiješ prkos, to jedino i zadnje moje oružje proti sveopćoj podlosti svijeta! Dugo si me mučio u sreći i u nesreći, ne bi li me tvoje sumnjičenje pretvorilo u puzavca, u smrdelja, u ono beskičmeno, prostačko a okrutno što sad svijetom vlada. - Ali sve bi zaludu! - Moja bolest, kako ti zoveš moj nepopravljivi idealizam, - jest oklop i koplje mo-je prkosne, posljednje odbrane. Ne! ne ćeš ti mene skršiti, jer u meni žive premnoge duše. Ti si sam reko da imam legiju đavola u sebi. - Eto me tu! - Izgoni ih dakle, da izađu pa da ostanemo mi dva sami. - Tad ću se uhvatiti s tobom u zadnji životni megdan: ko će koga plećima prikovati o tle! Izne-mogao, svali se u fotelj, do stola za pisanje, pa u velikom nemiru, očajno: Ah! gdje mi je prijegor i vjera da nanižem sva zrna “prosutog đerdana”?!... TI tiho, do njega: - - - - njenog đerdana, je li?... JA: Ne budi mrtve, okrutniče! - Svake noći, čim legnem, udunem hitro svijeću i zakuku-ljim se u krevetu - da me ni tmina ne ugleda! - s jedinom molitvom na usnama: “Daj mi, Bože, da Nju barem u snu vidim!” Pa kad jutro svane, sa mnom se i beznadni refrain probudi: “Sve je san! - sve je san!”

6


TI: I to si ti “arhiidealista”, što sebi, u lice, tako protusloviš!? - Zar dakle nije ništa drugo nego san?... JA: Ne pomaže ti više, ne, da kamaleontski žonglišeš izmjenjivajući - kao što to često či-niš! - naše dvije uloge: tvoju razornu s mojim samrtno ranjenim romanticizmom. - Ja i ti smo na njihalici istog problema, zgusnutog u šest riječi... TI: U našem su prevodu četiri: “Biti ili ne biti.” JA: Ali smisao je identičan. - Zato ja doprijeh sada dole do predzadnje tačke ispod ništa-vila, dokle me ne probudi... TI pokazujući na prozor, otkle dopire daleki glas zvona: ...“ura noći”! JA ustaje i sluša: Jest! Došao je do prozora. Pauza - pak muklo: Molitva je to za one koji su prebrodili oluju, pa sad počivaju u luci Sveistine. - Trenutak tjeskobne tišine, dokle ON drži prignutu glavu. Kada zvono prestane da kleca, ON se trgne pak gorkim naglaskom šapće: Sve zlatne paučine mladosti i sve blistavilo slave, i sva toplota zagrljaja i sva raskoš osjećaja - pa, nuti! - tri klecanja u tmini - i “consummatum est”. - I sve utone - kao ono krvavo oko... TI: Edipovo, je li? JA: Jest, Edipovo! - bez ženice i bez tajne! Svalio se opet u fotelj, pa mrko: Istina, gola istina, plače u noći! TI sjeo je na stol za pisanje, pa recituje, nekako emfatički i ironički, ono što reg bi da čita na pisa-nim stranicama položenim ispod ugasnute lampe: “Što je ovo more, ovo nebo, ova priroda puna čara i bola? Što su ove hladne, nesmiljene stijene, oživljele tek od ludila mojih snova? Što je sve ovo što okolo mene dozivlje i dršće?...” JA gorkom sprdnjom: ... “negoli ona najljuća rana: beznadno spominjanje.” TI naslonio se iza fotelja, pa mu šapće, riječ po riječ, okrutno, zavodljivo: Tek onda ćemo ostati sami - posve sami - u neobećanoj zemlji a u vječnoj mijeni svijesti i nesvijesti, jer smo mi dvojica - Ja i Ti - odsada pa dovijeke nerazdijeljivi. JA gorkom ironijom: Najžešća ljubav i najbjesnija mržnja okovane u jedan jedini j a ! TI: To jest: J a sam onaj koji ruši što ti zidaš. Tik do uha mu: Nijesi li ti sâm rekao: “Ne budi mrtve!” JA ustaje naglo i zaviče: Umukni, prokletniče! I TI nestane. U taj isti tren svijeća se sama upali-la ispod zelenog “abat-joura” na stolu za pisanje. - JA ostade nepomičan, sakrivši rukama lice. Sekunda pauze pa se osvijesti. Tada razgledava sve naokolo i zagleda se u upaljenu svijeću pa šap-ne: Sama se upalila! - I tad dođe do prozora i promrmlja: Prokleta tmuša! I zatvori ga. - Tad NEKO zakuca na donja vrata. - Pauza. - JA se odazivlje: Slobodno! Vrata se otvaraju. - Ulazi NEZNANKA - žena blijeda lica a još mlada, visoka stasa, crnog skoro manastirskog odijela. ONA ostaje do vrata mučaljiva i nekako umorna. U ruci drži listić hartije. JA zlovoljan što ga smetaju, dođe automatski do nje, pogleda je začuđeno u oči, pa, učtivo, ali hla-dno, zapita je: Gospođo!... smijem li znati? NEZNANKA ne reče ni slova, već gleda Pisca i pruža mu listić. JA baca rastreseni pogled na listić i pročita glasno: “Madame d’Azoff.” Pak bezizražajno kaže joj: Ne razumijem! - Želite li možda kakvih podataka o njoj? NEZNANKA: Da.

7


JA: Zar Vam je ko pričao da pišem njenu tragediju? NEZNANKA: Da. JA nestrpeljiv a pritajeno jedovit: Oprostite, ali jedva sam je započeo. - Shvatićete da je te-ško stvoriti vjerovatan tip tako enigmatičkog lica, kao što bješe ona, koja se jednoć i tako nazivala, zato... NEZNANKA: ... pa zato uprav dođoh amo da Vam ga objasnim ja... JA: Ali oprostite, gospođo, to je, skoro, malo indiskretno... NEZNANKA: Moglo bi da bude i to, kad ja ne bih imala pravo da Vam otkrijem tajnu One, koju Vi samovlasno iskopaste iz nečasnog joj groba... JA skoro gnjevno: Izvinite, ali Vi se sa mnom rugate!... NEZNANKA gledajući ga prodirno: Pa, zar ne biste vjerovali ni njoj samoj kad bi Vam se ona prikazala? - Tik do njega, sugestivno: Nijeste li Vi opisali one njene malo “stranglede” oči? - ni onaj “madeš” na lijevom obrazu? - ni ove crte na dlanu “u prilici krsta”?... JA u čudu a napola u smijehu, vrisnuvši: Jelizaveta Tarakanova! NEZNANKA zagledavši se pravo pred sobom; glasom hipnoze: ... kći Njenog Veličanstva Jeli-zavete Petrovne, carice svih Rusa - to sam ja! JA jedva se usteže a da joj se ne nasmije u lice: Ona ista koja je umrla prije, skoro, 150 godi-na?!... NEZNANKA kao gore: - dne 4-og decembra 1776-e u kazamati Petropavlovske tvrđave u Petrogradu. - Jest! - upravo ona. JA prasne u grohotan smijeh - ali se u isti mah i savlada, pa boreći se sa svojom časovitom uzbu-đenosti, promrmlja: Ne! ne! ne! Zatim se ponovno približi nepomičnoj, nijemoj Neznanci. ON joj govori na način da ne znaš, je li to šala ili zbilja; gledajući je uporno u oči: Oprostite, gospođo! - ali čovjek nije uvijek gospodar svojih nerava a niti je pripravan na slična iznenađenja. - Izvolite sjesti... Mora da ste umorni - poslije tako duga putovanja... NEZNANKA sjedne. Kretnje su joj odmjerene a rijetke; samo prsti, dugi i bijeli, izrazuju nijemo sve ono što se od nje ne čuje. Govori nekako zategnuto i daleko: Put nije dalek, ali težak. Razgle-dava se sve naokolo, pa kao za sebe: Odavle mi ne stiže prvi doziv. - Ne! JA sjedi prama njoj, pa je gleda, gleda: Čiji? NEZNANKA: Novog života. I zagledavši se u hartiju osvijetljenu ispod abat-joura, govori kao da čita iz onih stranica: Pogodili ste! - tako je bilo kako tu kazujete po pričama vaših starih i iz pisama jadnog Vašeg poslanika u Petrogradu, gospara Frana Ranjine. Jest! - zadnju sam noć u Dubrovniku provela na onoj taraci. - Sva moja poljačka pratnja Radziwila, Sanguszke, Sapjehe i sva dubrovačka vlastela, osim Vašega “prisvijetlog” Se-nata, koji me ne htjede nigda javno priznati, odletiše nakon gozbe u treski i šali. Ruske saonice, da - prave ruske saonice - treperile su srebrnim zvončićima, dok su moji hatovi vitlali oblake snijega. - Nevjerovatno, je li? - ja bijah posula sve staze od moje po-lače do Vrata od Pila, pa do Danača, gromadama bijele soli. U mjesečevom srebru junske razbludne noći, sva se zemlja zabliještila dijamantima su-hog snijega - dočim su grozdovi rascvjetanih leandara, slatkim otrovom svog balzama, kadili carsku gordost čempresa i poma.

8


Htjela sam, prije mog odlaska put prokletog doma prokletih mi otaca, da doživim ono što je i u ruskom svemahnitanju najnedostiživija raskoš - žarki ljetni smijeh na ledenim usnama zime. Zato, kada zadnji hihot zvončića i maškara nestade prašinom okamenjena snijega, ja se naslonih na onaj prvi stup - znate li? - na taraci - a ne proplakah, ne! - već ga od milinja i od čežnje gorućim usnama tako strastveno poljubih, da mi se usne slediše, kao da cjeli-vah lice mrtvaca. Dva dana kasnije nestade me iz onog raja. JA nehotice, vàs opčaran njenom riječi: A zašto? zašto?... NEZNANKA ustajući mrka nepristupačna: One sam se noći zagledala bila u jednu zvijez-du, koja je iznenada krvavo zaplamsala povrh Srđa, i zamislih: Možda je i ona već odav-na ugasnula, kao ja. - Pauza - pa kruto: Borba je božanstvo Carevića - a robova Mir. JA prošao je hitro preko sobe pa govori kao za sebe, sve to uzbuđenije i reskije: Ne! ne! ne! pro-budi se. Ta ne vidiš li to su tvoji neispavani snovi!... ili tu počinje ludilo!... Zaustavljajući se naglo ispred nje, pa snažno skoro brutalno: Dosta je, gospođo, dosta je te bezbožne “danse macabre”! - Ja ne ću da znam, čujete li? ne ću da znam, kako ste uhodarili za mnom, pa otkrili moje osnove i moje misli - ni što se krije ispod te drske krinke, koju sebi na lice nametnuste - ali to ipak znam da mi ne treba ničije, - razumijete li? - ničije pomoći, a najmanje Vaše, da dokraja izvedem ono što hoću i što mogu... NEZNANKA: Čemu ste me onda dozvali ovamo? JA: Ja ne dozvah nikoga osim svojih snova. - Nepozvani Vi dođoste ovamo, dokle mene valjda nije tu bilo, pa ste pročitali i zapamtili moje riječi! - Zato Vi sada i govorite pozo-rišnim ritmom, a neljudskim glasom igrate ulogu... NEZNANKA: Čiju? JA: Svakako ne Vašu! NEZNANKA: Ako ovdje ne vjerujete objavljenoj istini, dođite tada sa mnom do one druge obale života, otkle me vijor neljudske čežnje odnio i bacio u grobnicu Petropavlov-ske tamnice... JA zabliješten njenim pogledom, kao u snu: Do tarace Skočibuhova dvorca u Dubrovniku, je li?... NEZNANKA gledajući ga neprestano i avetno: ... otkle mi stiže Vaš prvi doziv! Zgrabivši ga za ruku: Dođite! JA protrne zagledavši se licem u lice u njeno oko: Oko bez zenice!... NEZNANKA: Oko ugasnule zvijezde. JA uzmičući, za sebe: Strahota! NEZNANKA ostala je nepomična zagledavši se u ponor svog bića: Same su se istočile ove oči od gledanja divljačtva varvarskog mi roda, sve do onog sudnjeg časa, kad se milosrdna samrtna ploča zaklopila nad mojim lješom, a ja se našla sama, golišavija od istine, na pragu Svemira... Skrila je rukama lice pa ga opet pomalo otkriva osvijetljena blijedim užasom, dokle joj se glas, avetan, kao i ona, uzdiže sve to jasniji, transcendentalniji, udaljeniji: Tada tek poče svitati oslobođenje! - - Kako da ti sad, pjesniče, objasnim ono čudo čudesa što obuze moj drhtavi dah - kog Ti d u š o m nazivlješ, kad ispod grobne ploče uronih... u što?... Tajna!... tajna!... tajna!...

9


Bjehu li ono arhanđelova razapeta krila ili...? Vaseljenja ili Orkanska Simfonija svijetova, što me uzdignu - prenese - iskrca... gdje?!... gdje?!... Oh! riječi, vi, riječi!... gdje ste vi milijarde, od iskona vijekova u svim olujama čežnje, lju-bavi i kletve izuštenih - po beskonačnosti vremena prosutih riječi, - gdje ste, da se dočepam one jedine božanske koja bi ti jednim bljeskom istine odgrnula ponor Svetajne, koji mi se tek iza samrtne zavjese razgalio?! Nema je, ne! - ali tvoja duša je naslućuje, jer ti ona već rudi na čelu odsjevom vječnosti... Tad će i tebe odnijeti, kao što je i mene odnio okean zraka u stvarajući vijor atoma, iz kog se rađaju drugi svjetovi u drugim beskonačnostima. Ah! kada ćeš izdahnuti, da budeš i ti ono veliko, božansko Ništa i Sve?!... Onda ćeš tek u treperivom a bezglasnom Sveritmu Stvaranja otkriti izvor Sveljubavi, e da u harmoniji nebesa razabereš i najsitnije drhtanje srdaca, koja tu dole za tebe mole i za tobom vape! I ONA ostaje uspravna, velika, nedostiživa. JA omamljen, zaprepašten od onog nadzemaljskog naviještenja, uzdignu se sa stolice, pa s užasom u licu a rukama u kosama, prati svaku njenu riječ - a, kad je došao do spoznanja, zavikne, zaleti se do stola za pisanje i baci se bijesno na pisane stranice: Ludilo je!... Ludilo!... I hoće da razdere listove. NEZNANKA strašnim vriskom doleti do njega i stane da se hrva s njime e da mu istrgne već zgužvanu hartiju: Ah! prestani! - ne cijepaj mi rukama srce!... Ne vidiš li da iz svake te stranice teče živa ljudska krv... moja krv!? JA boreći se s njome: Pustite me! - Ja sam gospodar svog djela - ja i niko drugi!... Natrag!... NEZNANKA kao gore: Ne! - to nijesi, dakle sumnjaš da ti djelo laže! - To što sada činiš kukavičluk je tvog straha!... JA zaustavivši se, gordo: Straha!... ja!... od čega i od koga. NEZNANKA: Od rulje šakala u potjeri za ranjenom zvijeri. JA usred sobe, neustrašivo i izazovno: Kad me njihovo lajanje odviše smeta, bacim im šaku izglodanih kosti da se kolju! NEŠTO cikne u sobi. - Potpuna tmina. - Svijeća se na stolu za pisanje udunula. JA dohrli do lampe i kuša da je ražeže: Pukla je žica!... Čekajte da je opet upalim... NEZNANKA je tu, ali tmina je potpuno krije. ONA polaže ruku na njegovo rame, a ta je ruka tako bijela da se pričinja kao da je iznutra ožarena. - Glas joj je sada mekan i začudo topao: Ne-mojte!... Ne! - i u tmini se raspoznaje istina. - Čekam Vas onamo... dođite! I nestane. U isti se mah užegla svijeća. JA ostao je sam, ukočen, bez glasa i bez razumijevanja, što se to s njime zbiva? - Htio bi se zatrčati - ali uzbuđenost ga svali u fotelj. Uto zakuca NEKO tri puta na donja vrata, a vrata se sama otva-raju. - Niko ne ulazi. - PJESNIK skoči i dotrči do dna. Razgledava se i napolje ali nikoga nema. Samo kroz prozor ušao je trak mjeseca. - ON se tad vraća, zatvori vrata i ostade naslonjen o njih, blijed i nepomičan u buri slutnja što mu dušom drma, samo on šapne: Ne straši se!... prošlo je!... znam... ti si tu!... Pauza. - Velika tišina. - Ura u sobi odbija tanko i polako 12 sati. - ON prebroji udarce, prođe rukom preko čela, pa začuđeno kaže: Ponoć!... Zaleti se do stola za pisanje, pa, ug-ledavši zgužvane stranice hartije, dahne: - - i sanjao! TI iznenada je tu, naslonjen odotraga o sjedalo Pjesnika pa mu ironički šapće: - bez onog Ham-letovog: “možda”!

10


JA sjeo je do stola za pisanje pa uređuje napisane stranice, uzme pero i hoće da piše, ali se opet zamisli i govori za sebe: Čudni li su sni! - reklo bi se katkada da su realniji od jave! TI: Isto kao maloprije ona purpurna feerija na zalazu sunca. JA: A ko bi im ikada odgonetnuo smisao?! TI: Ti sam. - Pauza. - JA: Čudnovito! hrvao sam se s njome kao... TI: Sada ti je taj “kao” na pravome mjestu, jer nema tu upoređenja, do jednog: “kao Jakob s anđelom”. - A to ti se pak često događa i sve će ti se češće događati. JA zamišljen: Pobjeda je ostala ipak njezina! TI: Uvijek je tako kad se život bori sa smrću. JA zaćutao i dalje piše. TI: Uostalom, bez prigovora! - odlična je to glumica! JA: Da li je ona uistinu to? TI sve to upornije: A što bi drugo bila? Nijesi li primijetio kako je vješto improvizovala či-tavu dramsku scenu vežući svoje ditirambsko ludovanje uz tvoje prozaične rečenice - a sve to pak potpuno u stilu tvojih djela?!... JA: Isuviše! - Pauza. - Doista, pusta “commedia dell’arte”! TI: To jest, ono što bi drama uopće morala uvijek da bude: stvaralački megdan glumač-kog i auktorovog intelekta - a ne lekcija pamćenja auktorovih papiga. - Pauza. - JA on se opet zaustavio u pisanju pa razmišlja: Čudnovita li je tajna stvaranja! Eto, iz niče-ga... TI: Ne! iz ničega se ništa ne stvara. - Reci, ako hoćeš: “iz jednog atoma” - i došao si do praga istine. JA: Onda je atom - Bog! TI: Možda!... I nestane, - a čuje mu se u daljini smijeh - dokle se i ovaj udune. JA ostade sâm, duboko zamišljen, pa se strese i pogledavši zatvorena donja vrata pak mjesečev trak, mahne rukom kao da nekome odgovara kog on samo vidi i šapne: Poći ću tamo, jest, poći ću! Pa se okrene i nastavi da piše, dahnuvši još: ... da ne zaboravim! Velika tišina. - PJESNIK piše dalje.

Zavjesa se polako spušta.

Kraj prve pojave.

11


POJAVA DRUGA U sjetnoj oktobarskoj vedrini, porušena polača Nikole Skočibuha iza Tri crkve u Dubrovniku, - zgrađena u raskošnome činquečentu, valjda od istog majstora Ville Falconieri u Rimu - uzdiže još uvijek svoje izranjeno lice s onim istim pogledom kojim slijepci upiru mrtve oči u Sunce. Jele, čempresi, masline i bori opkoljuju a brštan, divlja loza, gličine i agave kriju i otkrivaju, grle i rese, smiješe se i tuže nad okosnicom ugasnule Ljepote. - U tome živome cvjetanju prirode oko po-rušenog doma, lebdi nešto kao samilovanje - kako da bi nam ruševina sama šaptala: “Ne dirajte u mene - ljepša sam ovakova.” A mi, utoliko, gledamo, čudimo se i cjelivamo očima tajanstvene čare prebijena kamena, dok je naokolo sve tiho i tiše u časovitim dozivima prvih ptica selica, u lijenom a nijemom letu bijelih oblaka i u još tišem treperenju vječno zelenih grana. Dokle tu priroda sama priča ruševini prvu kiticu jesenske svoje elegije, JEDNA ŽENA očito pros-ta radnica, pojavila se tamo gore na taraci. - Prignuvši se preko balaustrate, brštanom prepletene - ona zovne tri puta, sve to glasnije i jeditije: Kate!... Kate!... Kate!... - a da joj se niko ne odazivlje. - Nakon trenutne pauze pak, ona zareži: Gdje ju je vrag odnio? Tad se odnekuda iza kuće oglasi MUŠKI GLAS: Biće pošla u grad! ŽENA: Ne vratila se hudoba!... Ma, zaludu! Valja mi svakako znat’, gdje se zavukla. JEDNO ŽENSKO DIJETE od 5-6 godišta, zatrči se tamo gore majci ususret: Mame! - Mame! - Kate Luda je doli, zatvorena ispod tarace... u magazinu!... ŽENA: Jesi li je vidjela? MALA: Jesam kroz ključanicu. ŽENA: A što je činila? MALA: Šikala je crnu kokoš! JEDAN RADNIK ulazi na taracu, lopatom na ramenu. DIJETE mu pada u naručaj, jer se ON prignuo i raskrilio ruke: Viđi ti nje!... Kako mi sve zna ta moja mala kundurica! MALA: Jes’! jes’! pape, - doli je! RADNIK: Tad pođi opet u nje i reci joj, da će domalo doć’ ovamo oni gospar od “kina” - ali ne od “Kine”, znaš! MALA veseleći se: Biće oni sa “šimijom” - i s “papagalom” - kako onomadne. RADNIK: A Bog ti ga zno što će ovi da donesu sobom! - Kako mu drago, valja da mu pustimo kuću i baštinu do sutra ujutro - jesi li me razumjela? ŽENA: Bi li mu vrag sve to do. MALA: A hoćeš li dat’ onemu gosparu i cvijeće, pape? RADNIK: Naturalo! i cvijeće. MALA: A zašto? RADNIK: Eh, pa zato! - on ima dinara, a mi ne. - A sad hodi! - Trči doli u Kate, pa se vra-ti - i tad ćemo se prošetat do grada. MALA kličući nestane s lijeve strane.

12


ŽENA sve je to slušala, mumljajući i vrteći se po taraci. Napokon stavi se ispred njega, podboče-nih ruka, i jedito mu govori: Ma đa!... valja bit’ čovjek kakav si ti da činiš ovakijeh ludosti! - Ja ti intanto idem odika u dumana, da im pomognem liksiju - a ti se divertiškaj kako ho-ćeš. - Ako te pokradu, kriv si ti a ne ja! RADNIK: Pođi, pođi!... a intanto operi tì tvoj jezik u “liksiji”. - Ja znam što činim. Ode iza kuće lijevo a ŽENA desno. MALA sašla je niza stepenice u baštu, pa dotrčala do tamnoga svoda ispod tarace. Tu stane, da tuče na vrata i da zove: Kate!... Kate!... GLAS ispod tarace, dubok, hrapav, tvrd: Ko je? MALA: Pape ti je poručio da mi idemo u grad - i da je prodo kuću i cvijeće - i sve, sve - jesi li čula? GLAS: A zašto? MALA: Pape je reko: zato! - i da valja da izideš kako i mi. - Pauza. - A gdje ti je koke, Ka-te? GLAS: Boli je grlo - kašlje! - ko! ko! ko!... MALA smijući se bježi na taracu, gore, i viče: Mame!... Mame!... Katina koke kašlje: ko!... ko!... ko!... Glasić i smijeh gubi se iza kuće. PJESNIK JA pojavio se odnekuda dole u bašti; valjda se bješe sklonuo iza kakvog busa ili iza jed-nog od kamenitih stubova ostavljenih još na straži razgrnutog mauzoleja. ON se vuče tromo - a prisluškuje, srče slike, utiske, osjećaje, svu tu atmosferu prekinuta a puna života. I ON upire često pogled u sljepačku masku ruševine, - a vidi mu se da ga nešto muči; valjada šutnja prirode, koja ne odgovara tolikim njegovim tajnim pitanjima i željama. - Trenutno se zaustavio pred jednim osamljenim stupom, pa se zagledao u nj i, nakraju, šakom ga lupnuo - ali od kamena nema jeke. - I ON šapne: Ništa!... Ništa!... RADNIK se pojavio do njega, pa kao da mu odgovara, prosto kazuje: Evo me, gosparu! - Mi odlazimo, a vratićemo se sutra ujutro kad zazvoni “Zdrava Marija”. - Ne biste vjerovali, da mi je trudno ostavit’ ovu moju “tugu” ma samo i za čas. JA: Vjerujem Vam. - A molim Vas, recite mi ko je uprav gospodar te Vaše “tuge”? RADNIK: Da Vam uprav rečem, ne znam ni ja! Neki od banke, dohodi svako tri mjeseca da primi “afikat”. - Niko ne će da kupi ni da načini ove kržine, koje će se, Bože ne daj! - domalo sroncat i još ubit koga od nas. - Moglo se nešto učinit’ prije nekoliko godišta, kad nije bilo tamo, iza onog “mira”, ono novo, veliko grobište - pa zato mogu rijet’, da sam tu gospodar ja, jer prodavam cvijeće što sadim, a i to najviše za sva ova grobišta koja nas okružuju. Eh! što ćete! - jedan živi od drugoga! JA vadi iz novčarke nekoliko banaka, pa mu ih daje: Eto Vam tu nešto malo dinara za te Vaše kržine i za cvijeće što se ubere. RADNIK: Eh! valja da ste, gosparu, i Vi kakav “pitur” oli “artista” - jerbo samo oni pla-ćaju ovako dobro i dohodu gledat’ ovo “strašilo”. JA: Nažalost, ja sam ono što Vi slutite - a i nešto drugo! - Po tome sudim da ste i prije vidjeli ovdje kakve “kino-družine”. - Ovo je mjesto kao stvoreno za njih. RADNIK: Eh! dosta su me dosad smetali! - Ma, Vi ih znate! - Svi su malo “tuknuti” pa skaču, viču, bacaju se nizdoli, grlu se, pucaju, ubijaju se a ne znaš nigda zašto. - Jedanput su donijeli i cijelu “menažeriju” - kako su zvali sve one “šimije” - “međede” - “đirafe” - paune - ... Ha! da ste vidjeli moju malu! - Kako se smijala, a i strašila!...

13


JA: Zasada, ja nemam nikoga sobom. Čekam samo jednu gospođu da provam s njome neku moju dramu; - ako pak ona koga ne dovede ili ne dođe, biću ovdje sam s ovom Va-šom “tugom” ... a i s mojom. Ulazi ŽENA vodeći MALU za ruku. PJESNIK je pita: Je li do-hodila ovih dana kakva gospođa ovamo? ŽENA: Ja nijesam, gosparu, vidjela nikoga, ali ova moja mala rekla mi je, da je jučer pod-večer neko zakuco na velika vrata. Kad ih je otvorila, vidjela je jednu gospođu svu u bije-lo - MALA se srami - a kad ju je ova pomilovala, da se pripala i zatvorila joj vrata u “fa-cu”. - A znate li zašto? - jerbo da je imala ruke studene kako da su od kamena! MALA se skrila iza majčinog skuta. RADNIK: Eh! ma je zato dobila što je ide! MALA tiho zaplače. ŽENA: Ala da!... pušti malu s mirom! - Nije čudo da je divlja u ovoj kući-nekući, bez “kupijerte” i - Bože prosti! - brez blagoslova! Đa u njoj ne može stat’ niko drugi nego mi i Kate Luda. JA: Ma, je li to Kate Luda, ona od moga djetinstva?! - To ne može bit! - Sad bi joj bilo više od 100 godišta! ŽENA: A ko bi to zno, gosparu moj! - Mi smo je našli doli u magazinu kržinu od kržina. - Ona dohodi - pa nestane - a sveđ nosi ispod pazuha jednu crnu kokoš! Smiju se: A kad pođe u grad, na kakvu feštu, obuče se kako da ide na bal - u krinolini, tarlatanam, cvije-ćem na glavi i “ombrelinom” u ruci. - Ha! ha!... Velika je to mizerija - ma i “sekàtura”. - Eh! a što ćete, gosparu! Možebit’ da je ona Vaša stara Kate - a možebit i da nije. - Ludosti i starosti ima sveđ na svijetu! RADNIK: Tako je, - jer živimo u ovoj Mori od kamena, a okolo nas sve sami grobovi, pa stare dumne od Tri crkve - pa do onomadne i neki stari, famozi i ludi pjesnik - dum An-tun Kazali... JA: I vi ste ga poznavali? ŽENA: Boba ti! a kako ne bih! - Prisluživala sam ga često. Zadnjijeh dana, pred smrt, sve je viko: “Gdje mi je Ćoso?” - “Vratite mi Ćosa!”... Ha! ha!... iza njegove smrti govorilo se da su mu neki popovi odnijeli kartušina u kojima im se izrugo - pa da je zato bio polu-dio... RADNIK: Pa da nijesam reko pravo, da si i ti luda?!... ŽENA: Eh! Čombo moj! - i ti znaš da brez ovega našega “vragulina” pobjegli bismo on-čas!... Vjerujte mi, gosparu, urok je u ovemu kamenju - Bože prosti! - jes’ urok!... GLAS ispod tarace: Ko! ko! ko! ŽENA: Čujete li, gosparu! - Kate Luda kukurječe!... Ovako Vam je sveđ kad je “mijena”. RADNIK: Pođi, pa je umiri! ŽENA zatrčala se do ispod svoda, pa lupa na vrata i viče: Što je, Kate? GLAS: Kuca!... Kuca!... ŽENA: Pusti, neka kuca! Nakucaće se! - Zovu u grad dumne od Sigùrate, da im pomog-neš oprat’ nešto raše. - Pođi - i ostani spat u njih. Vraća se s MALOM koja opet cmizdri. Je-ste li je čuli?... Pa da mi je to život! - Svaki joj čas kucaju po mirima nekakvi “tintilini” - a to je samo u njezinoj ludoj glavi. - Sad je pak čula od male da je dohodila nekakva gos-pođa - i, eto, nema više mira!... JA: A što misli, ko tu kuca?

14


RADNIK: Čula je, gosparu, od starijeh, da je u ovemu “palacu” stala, prije nego je razva-ljen, neka prinčìpesa, koju su pirati ugrabili i utopili. - A to joj se, eto, sveđ vrti po glavi. - Kržine - puste kržine!... ŽENA: Ako je ti ne išćeraš jedanput odovde - tad ću joj ja rijet gdje joj je kuća! RADNIK: Homo, homo! domalo će podne. JA Maloj: Ako dođe “šimija” - hoćeš li da te zazovem, dijete? MALA štucajući rukama: Hoću! hoću!... i paun i đirafa. - Ha! ha! RADNIK: Ako zaište kogod cvijeća, recite im, molim Vas, gosparu, neka se vratu sutra. A Vi berite što god hoćete. MALA: Ma ne ću moje lale. JA: Bože sačuvaj! RADNIK: I adio, gosparu! a, prostite, što smo Vam izgovorili svakakvijeh ludosti! JA: Hvala vama, što sam počinuo slušajući vas! - Vi govorite o vašemu trudu - a ja?!... Sve mi se čini da je i mene ureko ovi kamen - kako i Katu Ludu!... SVI se smiju. RADNIK, ŽENA i MALA penju se gori do tarace, pa nestanu iza kuće. - A tad sve umukne. - Svaka stvar ćuti, gleda i razmišlja sama za sebe: “zašto sam tu?” i - “dokle će to trajati!” - Kao i PJESNIK koji ostade sâm prisluškivajući udesno mahanje krila Vremena. - Pa, kao da se nečega spomenuo, trgne se, zavuče se hitro ispod svoda, na dnu, ispod tarace, i zakuca na vrata, zovnuvši: Kate! GLAS: Što je? JA: Izidi! - sad će ti ona doć! GLAS: Neka čeka! JA: A zašto? GLAS: Valja mi se obuć’ “od gospođe”. JA: Jesi li je kadgod vidjela? GLAS: Jesam! JA: Obdan ili obnoć? GLAS: Ne znam. JA: Je li ti štogod rekla? GLAS: Zavikala je: “Katarino!” - i ćela me tuć’ - Eh! da!... ma će me čut’!... JA: To je bilo sve u snu, je li? GLAS: A što je san? Pauza, pa drugim tonom: Ne kašlji, koke!... poćemo u liječnika. - Ko! ko! ko!... Pauza. JA odalečio se šapćući, zamišljeno: A što je san? U isti čas odazivlje mu podalje, pa sve bliže, tan-ka ženska pjesmica, pa malo zatim, pojavi se odnekuda, u bašti, BIJELA ŽENSKA POJAVA, koja trči u ritmu igre za sakrivenim drugom berući i prosipljući cvijeće. Bijeli velovi lepršaju krilato okolo nje. PJESNIK uzmiče u čudu i nehotice, nazove: Jelizaveto! NEZNANKA kao gore, dozivljući golubinjim gukanjem: Radziwile! - gdje si?... gdje?... evo me - na - sad ću te uloviti!... Ugledala ga je, pa veselo kličući trči mu ususret: Otkada te tra-žim! ... Tu ćemo se rastati, Radziwile... Ali se ona naglo zaustavi a cvijeće joj pade iz ruke uo-čivši čovjeka do kog je došla i u čijim očima viri sjen avetne noći. - Čudno šapće: Prepoznala sam ti glas - vjeran i dalek - ali ti nijesi više ti!...

15


JA približio se probadajući je pogledima ljudske radoznalosti, pa joj pokazuje porušeni dom: A je li to ono isto lice gnijezda ljubavi Lava Radziwila i Jelizavete Tarakanove?! NEZNANKA mahom se okrenula i ugledala ruševine. - Gluha pauza, iz koje prodire najprije mukli vapaj: Aoh!... Zatim u krajnjem čudu i strahu dotrča do njega, obuhvati ga grčevito ruka-ma, pa kazujući mu strašilo, u njenom glasu zaječi sva skala ljudske nevolje, od šaputanja do je-canja: Gledaj!... gledaj!... bez krune - bez oči - izranjena, iznakažena lica - krezubih usta!... Istočena, mrtvačka lubanja - kao njena prije Vaskresenja!... Aoh!... Groza, strah, gad, svu je prodrhtne i ONA sakri svoje lice na njegovo rame. JA tiho, uporno: Nijesi li ovih dana ovdje bila? - pa nijesi li sve to već ugledala?... NEZNANKA podiže glavu zagledavši se obmamljena u njegove oči: Ne! - ne! - ja živim samo tvojim dahom!... Ti si me oživio snagom tvoje volje - i ja ne znam ništa nego ono što ti hoćeš da ti kažem i ne vidim nego ono što ti hoćeš da vidiš! - Aoh! - čemu sada te nove strahote - to novo umiranje?!... Pauza - i tad se ONA udaljuje od njega i pruženih ruku šunja se put uklete pojave govoreći samo njoj, čija je šutnja sada gromornija od svih ljudskih jada: Ah!... eno onog stuba - vidiš li ga?... na kome moj žarki, noćni cjelov osjeti prvu jezu smrti - pa eno prozora tamo gore nadesno, otkle sam svake noći gatala nijemi let zvjezdanog jata u slatkoj pratnji gospinog šturka... A gledaj taracu naših farandola, ljubavnih pjesama, me-nueta... Pa sad trči po bašti, od stuba do stuba, milujući svakoga glasom i rukom: A ovi stubovi - vjerni stražari mojih vladalačkih snova - gledaj!... još su tu - ali goli, neokrunjeni više vijencima slatke malvasije - ne! - Udunuti su - okamenjeni duplijeri okolo odra prošlos-ti!... Ah!... prepoznajete li ove ruke, koje su vas toliko puta grlile. - A ti zemljo dubrovač-kog plandovanja!... zemljo mirisave šutnje - ja te ljubim - ljubim - kao onda!... ONA se prignu i poljubi zemlju, a u isti čas kao da je srknula opojno piće, ONA ustaje i približuje se Pjes-niku sva osvetljena tako intenzivnim, ljudskim životom, da i ON, zagledan u nju preobrazuje se malo-pomalo u obličje prošlosti: Sve je mrtvo bilo! - Vidiš li? - i kuća, i ja, - i ti, dokle nas pje-snička zràka, i ovaj cjelov zemlje vječnih čežnja, ne oživi pravim bìlom života i krvi... Kao da nešto sluša izdaleka: Zvončići ruskih saonica... čuješ li ih?... pošli su, odletili su svi u mađiju dubrovačke noći... Ne vidiš li kako im se mjesec ruga?! Sve to intimnije i zamamlji-vije: Ostavili su nas... u zadnjem zagrljaju! I ONA ponovi istu davnu gestu ruku koje se pre-davaju ljuvenome času: Sami smo, Radziwile! --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Uprkos odbrani razuma, stvaralačka se moć u mašti Pjesnika probudila, pa sada, kao uvijek kad se dao demonu pisanja, - ON se preobrazuje u biće jednog lica svoje drame, sada kneza Lava Radziwila kojeg, sâm, eto proživljuje. JA zagrlio je ženu koja mu se predaje, kao onda, pa govori istim ritmom davne im ljubavi: - i on, eto, kao svake večeri, u tmini začarane bašte, grli te, pa te još jedanput prije rastanka pita: “Zašto me ostavljaš, Jelizaveto?”... NEZNANKA kao gore: A zašto ti mene? JA uporno, dubeći je pogledima: Jer obojica moramo raskinuti zlatne lance. - Ne vidiš li da nam se ceste u magli snježanih pustara, razdvajaju? - Mene zove jauk umirućeg Wawela: “Spasi mi krunu Jagelona od bratskog inada!” NEZNANKA: ... a meni zvona sa Kremlina grme: “Skini krunu Vladimira Prvokrštenoga s glave neruske matuške Katarine, mužaubojice.” JA: Zato daj mi, ženo, prije rastanka amanet kletve tvoje! - Kao pred smrt zakuni se Jeli-zaveto Tarakanova, da si ti ono što jesi - a ne samozvana pustolovka...

16


NEZNANKA planuvši: Zar još uvijek iste, podlačke sumnje pred čovjekom spravnim da svojim životom posvjedoči istinu? - Nije vam bilo dosta ni da Carica Majka prepozna i prizna Dimitrija sina svoga, a da ga vi razapnete, nevjernici, na krst lupeža do Krista lu-peški razapetog? - Odonda eto mene prve što zamislih oslobođenje ruske duše od tuđin-skoga bluda - a vi tražite opet dokaza, zakletava - što jošte?... da čujem! JA: Ja tražim ono što si obećala da ću ovdje doznati: tajnu tvoju! NEZNANKA kao gore: Ne dadoh li zar tebi i čitavoj tvojoj poljačkoj družini sve dokaze duše i tijela svoga? - Ne rasporih li, tu, pred vama sav svoj život, kao zaklano uskrsno janje, da u njem gatate igru žila, krvi i mišića, sve do onih najsitnijih i najskrovitijih koji vežu nagon sa mozgom i srcem?! - Ah! neljudi! - Vama se hoće f a n t o m a da vjerujete, - vi koji ne vjerujete ni u Boga ni u Đavola! - Pa kad se ja, po stoti put, zakunem, - pa i ako umrem za istinu kletve svoje, hoće li i tada nestati prasumnje vaše, kao što je nestalo mog dvora u ovoj sljepačkoj ruševini nemilosrdnog Vremena? JA iz sumnje čovjeka prošao je u sve to uzbuđenije ushićenje auktora: Jest! jest! - takav je nebo-žji svijet!... ali ti, ženo prkosa i borbe, zamisli da sam ja glasnik roda, zato ja, koji ti povje-rovah od prvog časa, kad te bijednu i očajnu izvukoh iz pasjih carigradskih mehana, ogrnuvši te plastom misterije i zlata, trebam živu, usudnu riječ, da je još življu predam zavjerenicima poljačke odbrane da im ohrabrim vjernost u čekanju strahota koje nam prijete, pa da im rečem: “Iz dubina svoje savjesti i svijesti, poručuje vam unuka i nasljed-nica “Petrova genija”, kao sveštenik s otara, ove riječi: ...” NEZNANKA nadovezuje krsteći se svečano: “Vo imja Oca i Sina i Svetoga Duha - ja, Jeliza-veta Vladimirovna, knjaginja Tarakanova i gospođa od Azowa, kći Jelizavete Petrovne, Carice Autokratorke Svih Rusa, vjerujem u vjeru svoju i Vašu. - Amin!” Prekrsti se još je-danput, pak poljubi Radziwila u čelo, dok je ON sagnuo koljeno ispred nje. JA ustajući, a pijući je očima: Da li i do groba? NEZNANKA nepomična; skoro posprdno okom u oko: - i preko - ako ti još i to fali!... Pak na-glo, tik do uha mu, a glas joj je podmukao i sve to strastveniji: Zar ti misliš da bih se ja, Ne-znanka - Samozvanka - jedna sama, smrznuta ptica selica, borila sa cijelim Carstvom Or-lova, samo zato, da zasjednem na usijano prestolje Ivana Groznoga i sinoubojice Petra Aleksejeviča, a da ne bi i u meni tekla njihova ognjena krv? - Ne vidiš li da i ja nosim na licu i u puti svojoj svetogrđe Antikrstova biljega? Ali - ne boj se malodušniče! - ni to pa-kleno zlamenje ne će prevladati sveruskom dušom - jer i ako nam se tijelo valja u bjesni-lu đavolskih Valpurgisinih noći, u srcu nam ipak neumrlo tinja Sveto Kandilo Hrista Bo-ga Živoga! Triumfalno: Vjeruješ li sada Jelizaveti Tarakanovoj, slatki poljački sine?! JA rastrijeznio se, pa gledajući je nekako samilosno, govori naumice: Bila koja god bila - osve-ćena si, Jelizaveto! NEZNANKA prodrktne, pa gledajući ga u neizmjernome čudu: Što je to? Otkle me ošinu ta božanska riječ? JA kao gore: Ne dolaziš li iz haosa svih mogućnosti i svih strahota? NEZNANKA uzmičući u strahu a glasom i pogledom hipnoze: Ne! - ne! - ne gledaj me tim strašnim očima ljudske samrtne samilosti! Kad me svemir odrazi u zrcalo tvoje pjesničke vizije - ja ne vidjeh ništa od svijeta u koji me neizmjernost baci - ni zemlje koje preletih na poziv tajanstvene sile, jer me zraka roditeljica položi ko nahodče pred tvoja vrata - i kad uđoh u tvoju sobu, tek onda u tvojim očima prepoznah izvor novog života “ugasnule zvijezde”, a ti u mome crnome jadu - jedno zrno prosutog “majčinog đerdana”.

17


JA dokle je ona govorila, dohvatio se jednog stuba, pa se, kao utopljenik, drži njega od straha, da ga drugi val ludila ne odnese. - Glasom čuda, ON je nagovara: Ko govori kao ti - taj je pjesnik nad pjesnicima. NEZNANKA zagonetnim, izmorenim posmijehom: - - - ili luđak nad luđacima!... JA: A to je sve isto! Izdaleka bane iznenada buka muzike i pjesama. NEZNANKA zanesenim izražajem: Ah! - eto ih!... vraćaju se! JA: Ko?... NEZNANKA: Suludno jato zadnjih ljetnih mušica, koje zora porodi a zalaz sunca udune. - Onda bješe to vesela tvoja poljačka pratnja, Radziwile - a danas su maškare posljednjeg pokladnog ophoda moga. JA mrk, propet, pun sumnja: Ti dakle putuješ s njima?!... NEZNANKA: A ko bi me drugi bio pratio, poslije rastanka našeg u Dubrovniku, po svim stanicama italskog karnevala, od Barlette do Rima, pa do toskanskoga gnijezda, otkle je crni dlakavi pauk - kroza sve njezine igranke, prkose, siromaštva i nade - mamio, čekao i dočekao Nju - nazovi je kako hoćeš: mušicu, igračicu, glumicu... JA naglo i muklo: Čemu ta vječna igranka pred zrcalom? NEZNANKA izazovno: Nijesi li ti htio da promjeriš sav bezdan ljudskoga zvjerstva? Iznenada, šareno, od veselja i sunca pijano KLUPKO MUŠKARACA I ŽENA u fantastičnim kostimimi à la Louis XV., bane predvođeno od jazz-banda, romoreći po taraci i okolišujući faran-dolski svu ruševinu. JA dotrčao je do Neznanke pa joj uzbuđeno govori: Hoćeš li da poigraš ovdje, sada, “la com-media dell’arte” s admiralskog broda Sjeverni orao u luci Livorno. NEZNANKA izazovno: A zašto ne, kad si t i ovdje? JA skoro brutalno: A ko će da glumi ulogu Alekseja Aleksejeviča, ako ja ne ushtjedem? NEZNANKA krajnim prkosom: Najgori od one legije đavola što se u tebi krije: Ti! SVA RULJA vraća se vičući: Pobjedniku česmenskom, admiralu grafu Alekseju Alekseje-viču Orlovu. - Hurrah! Hurrah! JA boreći se tiho a strastveno na strani, sa Neznankom: Ne idi!... Ta ne znaš li što te čeka? NEZNANKA kao gore: Zato baš idem, jer znam! - Kad si zaželio da vidiš s v e , a ti sada s v e gledaj!... Pusti me!... pusti!... OBOJE nestanu na lijevu stranu. ČETIRI RUSKA ATLETA nose na ramenima, dosred tarace, Alekseja Orlova. SVI: Hurrah! TI u Orlovljevoj admiralskoj uniformi, zapovjednim glasom: Spustite čamac u more i dovedite s kraja ovamo na brod, s carskim počastima, knjaginju carevnu Jelizavetu Tarakanovu. SVA DRUŽINA na taraci vičući, plješćući i svirajući zaleti se nalijevo, prema strani otkle se čuje da dolazi NEZNANKA kličući: Evo me! Evo! TI-ORLOV prošeta se po taraci, pa iz čopora ostalih izabere četvoricu i postavi ih preda se u pa-trolski red. Zapovijedajućim glasom govori im: Obucite se u mornarsko odijelo i ostanite do-le, pa, kad vas zazovem, kliknite najprije, kao iz dubine broda a drugi put gore na palu-bi: “Hurrah Njenome Veličanstvu carici Katarini!” SVA ČETVORICA zaviču u jedan mah: Hurrah carici Katarini!

18


TI-ORLOV bijesno: Ćutite, živine! - To je prerano! - Ja ću vam dati znak. ONA ČETVORI-CA nestanu smijući se. RULJA ulazi s lijeve strane noseći triumfalno Neznanku a vičući: Carevni Jelizaveti! Hurrah! TI-ORLOV zatrčao joj se ususret raširenih ruka, pa skidajući šešir a sa komedijaškom grandez-zom, pozdravlja Neznanku: Zdravstvujte, Jelizaveto Vladimirovna! NEZNANKA sašla je sa pleća nosača, pa posuta cvijećem, u kinematografskoj apoteozi, pruža na cjelov ruku Orlovu nazdravljajući ga s carskom ljubazljivošću: Zdravstvujte Alekseju Alekse-jeviču! TI-ORLOV prigne koljeno i poljubi joj galantno ruku - pak, u klicanju SVE DRUŽINE, zaigra, s njome na čelu, pompoznu polonezu, koju jazz-band prati. - CIJELA POVORKA prolazi niz tara-cu pak izlazi kroz velika vrata napolje. - Kad su SVI odmakli, - a muzika se dugo čuje u daljini, - iz dubine ruševine probije opet usklik onih koji se vježbaju s naručenim usklikom: Hurrah! Carici Katarini! Tad nastane šutnja. - Ispod svoda, dole, otvaraju se polako mala drvena vrata, otkle proviruje u podnevno sunce, čudo najgrotesknijeg jada: KATE LUDA u krinolini pokrivenoj tarlatanima i krpama najšarenijih velova a kosturnom gla-vom, nakićenom cvijećem od hartije i perušinama, dočim u jednoj ruci nosi mali, razdrti, zeleni “ombrelin” a ispod pazuha druge - jednu živu, crnu kokoš. - KATE LUDA zaustavila se na pragu svoda, nepomična, jadno smiješna, crn kip od starog drveta - strašilo ljudi i ptica. - Kad ONA začu usklik “carici Katarini” - makne se automatski pravo put bašte; tek se časovito zaustavi a drvenim lalokama zakreketa: Ko me zove?... Tišina. I ONA se uputi dalje prama nama zabezeknu-tim od tolike žalobne smiješnosti, a kad je došla sprijeda, do zida koji joj krije svijet, zavjesa bljes-kovito pane.

Kraj drugog čina.

19


POJAVA TREĆA Na taraci razvaline.

REŽISER, SLIKAR, FOTOGRAF, MONTER i OSTALI RADNICI kino-družine vuku iz bašte, po stepenicama prelomljenim i zaraštenim busovima travurine, razne pozorišne rekvizite, okolo kojih se vrpolje, debatuju, viču, dočim NEKOJI sjede na balaustrati razgovarajući se s drugima dole u bašti. OSTALI se pak penju po skalinati, na koju se kadikada svale od smijeha ili od umora, ili pak razgledavaju razvaline, spolja i unutra, a sve to nekako prividno važno, ali bez interesa. Na taraci je nagomilano koješta, što može da služi za namještavanje scenerija kakvog “kino-pozorišta” ili “teatra u prirodi” ili “cirkusa-amatera” - jer je tu i platnenih zavjesa i drvenih “praktikabela” i “paravana” i bačava i reflektora, riječu: gotov teatarski bric-à-brac putujućih družina. - A sve se to pak zapliće i raspliće iz dubine bašte do tarace, isprepleteno svakojakim razgovorima. - REŽISER: Hoćete li prestati? SVI: Čujmo! čujmo! SLIKAR: Pa ne vidiš li da nije mogućno da se tvoj plan izvede? REŽISER: To veliš t i , jer je t v o j neizvediv. SLIKAR: Neizvediv?!... Je li ova taraca lađa ili nije? - Čitaj auktorov “sketch”. REŽISER: Ta! ta! ta!... pustite auktora u miru. Njemu nema tu mjesta. - Uprava svjetskog filma “Adran et Che” pošla mu je toliko ususret da je naredila našoj družini, da na pro-lasku kroz Dubrovnik, proba novi egzperimenat tog, dajbudi, “slavnog” dubrovačkog pisca: “drama u kinu” - ili “kino u drami” kako ga on, čini mi se, nazivlje. - On je nacrtao to čudovište i predao ga je režiseru, t. j. m e n i - jedinome garantu da će mu se ta fan-tastična “commedia dell’arte” tačno izvesti po njegovim upustvima. - I to je sve! - Auktor nema više ništa da tu govori - auktor može da ode! FOTOGRAF: Ali ne ja - najvažniji od sviju - ja fotograf! SLIKAR: A najmanje pak ja - slikar! - jer bez nas ne može da bude filma, ali bez njega, svakako! - Kad je već namislio takav “nonsens” da u jednome kraju gdje ima i mora i la-đa, on hoće da usadi na taracu od kamena, jedan admiralski brod!... SVI u smijehu: Ha! ha! ha! REŽISER: To nije tako bezumno kako izgleda! Fantazija pjesnika nema spone ni zakona. - Pjesnik, ma kakavgod bio, kad hoće da ovo bude lađa - ovo će biti lađa! SVI: Ho! ho! REŽISER: Dabome! - ali njegovo je bezumlje u tome što on hoće da to postigne “sugesti-jom” - t. j. njegovom starom teorijom o “idealnoj istini” - ili kako se, tobože, jasnije izra-žava: “teatrom bez teatra” a ne pobjedonosnom formulom “hypercirkus u teatru”, koju dovedoh tek ja, kako vi to dobro znate, do svjetske znamenitosti! SVI: Slava! - Hm! - Kolosal! - Piramidal! - itd. itd. REŽISER: Zar vi još ne osjetiste svemir senzacija što prodire iz magične riječi: “cirkus”? SVI: Ella hop! hop!

20


REŽISER: Ričite, bivoli, kakovi jeste! - ali čujte me! - Ne vrti li se zvjezdani životinjski krug - zodijak! - vrtoglavnom, koncentričkom igrom Škorpiona, Medveda, Riba, Ovna, Lava itd. u cirkuskoj utrci planeta oko Sunca, - nebuloza oko crnog zjala beskonačnoga svjetla bez svjetla? A ne tjera li Auktor Svemira sav taj vrtlog strahote bičem vječnih za-kona anonimne, vrhovne režije? SVI Ha! ha! - jasno kao noć! Smijeh. REŽISER prečuo je, pa govori dalje a sve to hitrije i zanesenije: A nije li život sâm onaj krug zmije koja grize sebi rep u zlamenju vječnosti? - Šutnja. - Eto! takove vas hoću! - zinite i mučite pred tajnom hipercirkuskoga kruga, iz koga se svako djelo, u dinamici nadreali-zma, pretvara sintezom svih “osjećaja-kugla” i svih “gesta-trapeza”. SVI u smijehu: Kugle amo! - Svi na trapez! - na trapez! SLIKAR: Poklonite se ljudi objavljenju novog tabora, - ali recite mu: “Ako ti veliki režise-ru Svemira hoćeš da tjeraš cirkusijadu svjetova, trebaćeš Nijagarski vodopad dolara. Di-van si ali preskup za mizerabilnost današnjih vremena i još više, današnjih drama!” REŽISER: Ko je mislio na novac kad su se gradile piramide i Babilonska kula?! Pa dra-me!... Oh! la, la!... Čim su mizernije tim je režija nužnija i slobodnija. - Dapače ja tvrdim, da mi, vođe teatarske revolucije, ne trebamo t. zv. “dobrih komada”. Takove mogu reži-rati i garderobijeri! Ali dajte vi meni djelo bez glave ni repa, ili sa 2 glave i 6 repova. Ah! - onda je režija na svome mjestu, jer ona sama tad popravlja, ispravlja, kljaštri, stvara pra-vu dramu uzdižući stepenice, rušeći zidove, šišajući oblake, paleći vatromete da preobu-če nebo i zemlju u jedinstveni simbol “onog što nije u ono što jest” - ili obratno! - a sve to u slavu boga: Kozmosa! SVI: Hozana Kozmosu! FOTOGRAF: Divne li snimke! - 10 milijarda metara! GARDEROBIJER: Tražimo povišicu nadnica za kostime Kozmosa. SVI u smijehu: I mi! I mi! SLIKAR: Eto ti tvog Kozmosa! - I to će ići tako dalje, “ad infinitum”, dokle se ne dođe do moje najjeftinije, najidealnije, najsimboličnije i najepohalnije sinteze idealizma i realizma svih starih i novih vremena, do: “bačve”! SVI: Ah! SLIKAR: Eureka! - To je onaj transcendentalni izum, što ću danas prvi put uporabiti u ovoj fantazmagoriji “slavnog” hm! hm! pisca. - Jest! danas će se rodit ona “hiperpozorni-ca” koju će budućnost, za sve vjekove, obilježit imenom: “diogenizam”! SVI: Oh! SLIKAR: Tako je! - Ako ste uopće sposobni da razmišljate - smijeh - razmislite ovo: Nije li se u Diogenesovoj bačvi odigrala filozofska superdrama čovječanstva? - Eh?! - Pazite samo: Diogenes leži u bačvi. Bačva je njegov svijet. U tome svijetu on ima samo jedno oružje, kojim će se braniti - jezik svoj! - i jedno sunce da mu svijetli i da ga grije: lampu! - I eto dakle u jednome buretu: nebo i zemlja. - Bačva, čovjek i lampa! - Simbol svih čovječ-jih mogućnosti i svih psihičkih spoznanja. - Ergo će danas bačva biti: lađa! SVI prasnuvši u smijeh: A vino! - gdje je vino?! - Amo vino! Dole bačve bez vina! - itd. - itd. - SLIKAR: Ne ćete vi mene nadvikati, atinska paščadi, ne! - od malog Diogenesovog bure-ta, stvorio sam bačvu veliku kao pozornicu. Prepolovio sam joj nutrašnjost jednim daš-

21


čanim duvarom, koji će služiti, prama raznim dramskim promjenam ili kao strop, ili kao kaldrma, ili kao paluba, ili kao dno od broda, kakogod će se izvrnuti - i, eto, mi smo s najprimitivnijim sredstvima stvorili svjetsku pozornicu, na kojoj će se moći odigrati sva drama čovječanstva - od Adama do Sudnjeg dana - s jednim te istim grandiozno simbo-ličkim proletarskim gestom, naime, gestom konobarskoga “guranja bačve”. SVI se smiju. REŽISER: Ženijalna ideja! - Klanjam ti se brate u Diogenesu! - Tu je danas zametak našeg epohalnog nerazdruživog rada: zajedno zamišljati, zajedno režirati... SVI: ... i zajedno gurati! Veliki smijeh. REŽISER: A nije li pak i bačva - krug? - Nije li ona “embrio” cirkusa? - Jest! - i time smo jednom zavazda, riješili auktorsko pitanje. - Auktor bješe - auktora nema više. Jer budi-mo iskreni: što znači danas pisati? SVI: Ništa! SLIKAR: A gurati? SVI u smijehu: Sve! REŽISER: Dakle, auktor nas je stavio pred dilemu: ili stvoriti na ovoj taraci, po starim receptima, jednu mizerabilnu realnu pozornicu, ili uzeti lađu kao simbol, pak prevrnuti cirkusovsku bačvu da duvar bude horizontalan kao paluba, ili... AUKTOR PJESNIK “JA” koji je negdje sakriven sve čuo, ulazi naglo, pa nastavlja sve to izrazi-tije i uzbuđenije: ... ili kazati glumcima ovo: Ti si jedna ljudska zvijer, porod ukrštavanja vuka i hijene - “alias” admiral graf Aleksej Grigorijevič Orlov - a ti, ženo, Jelizaveta Ta-rakanova, jedan ludi, proljetni leptir, pijano zaljubljen u večernji plamen. Vi svi, pak, os-tali: statisterija u službi jednog motiva zguštenog u naslovu-pitanju: “A zašto ne?” - da-kle poslušni kao robovi a slobodni kao sokolovi. - Jer, znabudite! Auktor je porodio vas, a vi ćete odsada živiti po vašem sopstvenom udesu, pa ćete zato prikazati ovu podlačku ljubavnu tragediju, ne iz mrtvog slova mojih snova, već iz živog kucanja vašeg srca, iz vaših nerava a na zaraštenim pločama, gdje trava pokriva još trag njezinih stopa - pa sve to tako intenzivno, tako iskreno i tako poletno, da će sugestionisani gledaoci v i d j e t i lađu, na kojoj se sve to događa i da smo u livorneškoj luci god. 1775-e itd. itd. - a da sve-ga toga uistinu n e m a , jer ste auktor i vi sami, sa vašom dušom i vašim tijelom stvori-li milieu, dekoracije, svjetlosti, šare i tmine, dočim su svi vaši rekviziti, sistemi, teorije, prosti “erzaci” za ono jedino bez čega nema drame, ni pisca, biva: i s k r e n o s t i - jer najljući su nam neprijatelji da zapamtite: komedijaštvo i literatura! REŽISER: A sve sa sve su to pak na kraju pusti p a r a d o k s i . AUKTOR: Pa zašto ne? - ta paradoksi su mitraljeze istine. SVI: Br-r-r-r-r-r-rum! AUKTOR: Ako budete igrali tako vješto kao što pucate - evala vam! - Jest! - Dajte mi četi-ri rasklimane stolice, a vi ćete klicati, plakati i smijati se svakiput kad se čovjek na toj primitivnijoj pozornici nasmije od svoje radosti i zaplače od svojih suza. Tišina. - Nijesam se uspeo do ovih razvalina a da bih trebao štake vaših “rekvizita” da mi se djelo ne sruši. - Šija mi se, Bogu hvala, nije još sagnula; - nema tabesa u mojoj hrptenjači! - ne bolujem od hroničke “idijosinkrazije” Božje ljepote - da bi mi “liječnička pomoć” režisera - makar i tako odličnog, kao što ste Vi, prijatelju! - mogla spasti djelo, kad to ne bi, uistinu, valja-lo. - Svi ti vaši sistemi “drama na stepenicama” - “drama pod reflektorima” - “drama po trapezima” nijesu drugo, no zgodne “proteze” za drame paralizovanih udova. - Zaludu!

22


- Ko nema sopstvenog, intimnog ubjeđenja da mu djelo vrijedi ili ne, taj nije pisac. - Zato, čim osjetim prve simptome paralize, pokloniću vam se učtivo i vratiću se u nedovid - otkle sam i došao! - sâm sa svojim i perom i olovkom u ruci. Veliko ćutanje. - A hvala vam, na ovom ćutanju! - To je jedina nagrada koju sam tražio i zaslužio. Radnicima: Mo-lim vas, odnesite sve to u magazin, pa se namjestite dole u baštu da mi budete publika. - Poslije predstave, kazaćete mi, da li je bila realnija od mog previđenja. REŽISER uzeo je Pjesnika ispod ruke, pa se polako šeta s njime po taraci: Praštam vam antipati-ju za naše “rekvizite” jer ste iskreni. - Uostalom, ne volim ih ni ja, ali dokle nevidljiva svjetla, pa telegrafija bez žica, pa svi metapsihički egzperimenti ne budu uporabljeni drugačije negoli dosad, mi za teatar nemamo drugih režijskih problema, ni sredstava, do li naša dva “ili-ili”. Htjeli ili ne htjeli dakle, Vaša nova “fantazmagorija” nije opet ništa drugo negoli jedan egzcentrični pokušaj “režije bez režije”. Pa zato ostajem sada tu da vidim... AUKTOR: ... kako će se srušiti, je li? REŽISER: Ne! - već što ste učinili da se ne sruši! Smiju se, pa se dalje razgovaraju. RADNICI odlaze noseći sobom sve što je ležalo na taraci. SLIKAR sa FOTOGRAFOM i sa SVOJOM UŽOM DRUŽINOM roče se kraj stepenica, pa ras-pravljaju, potiše: Kao svi auktori i ovaj je bezobrazno sujetan. Ali platiće nam on sve to! FOTOGRAF: Mobilizovaćemo listove “Vitriol” i “Karmanjola” da ga pošteno operušaju. - Ne će ostati na njemu ni dlake više! MONTER: Kako se usuđuje takav “starkelja” da još piše?! FOTOGRAF: ... pa da traži, kobajagi, “nove puteve”!- škandal! - Svak mora ostati u svom “fahu”. SLIKAR: Literarno-obrtni sindikati će o tome da odluče. MONTER: Idemo dole za čas da mu se narugamo. - Noć, pa bez reflektora!... Režiser će u toj stvari da stavi red... SLIKAR: Ne će on više doći u naš repertoar! Ah! Ne - ne!... Slaze u baštu i nestanu. REŽISER Pjesniku, a naslonjeni OBOJICA na balaustratu: Jedno mi barem kažite, da li ste zamislili tu Vašu pseudo-dramu za marionete ili za žive glumce? AUKTOR: Tad bih ja pitao Vas: da li su oni koji sada u ovoj razvalini manevrišu “pravi ljudi” ili fantomi mog ludila? REŽISER: Što velite?!... Tren pauze. AUKTOR intimnije a tjeskobnije: Jeste li bili, maloprije, ovdje? REŽISER: Prispio sam kad je već kostimovana povorka izlazila iz velikih vrata. AUKTOR zgrabivši ga za ruku i gledajući duboko u njegove oči; naglo: Dakle, Vi ste ih vidjeli, je li? REŽISER malo začuđeno: Kao što sada gledam Vas. AUKTOR: A nju? nju?... REŽISER: Koga? AUKTOR: Glumicu glavne uloge. - Nevjestu!... Ah! recite... REŽISER: Pa kako ne bih? - Vodio ju je za ruku nekakav komedijaš, uspjela maska oper-noga gusara. Začudih se samo da ona nije u tonu s tim cijelim raspojasanim šarenilom. -

23


Doista ljepotica a u starodrevnom vjenčanom kostimu ruske carevne, izgledala je otme-no, ali i nekako manekenski ukočena, - a oči joj prazne, ko da nijesu žive... AUKTOR: Ah! šutite... REŽISER: A zašto? Imade i takovih oči. - Kad su odviše crne, izgledaju onako - šuplje. AUKTOR: A ona je hodala, igrala, govorila - je li?... REŽISER: Nijesam je pobliže motrio, jer me više zanimao ensemble te bučne “poloneze”. Razumjeh samo da se tu radi o provama kinematografske predstave... AUKTOR osvijestio se je, ali pogled mu je daleko: Tako je! - zamislio sam nešto na ivici iz-među sna i jave. - Mučni polusnovi čovjeka koji se budi a nije još sasvim prestao da sni-jeva. - Borba i uvijek borba života sa onim što leži u nama dublje od osjećanja. - Eto! - to vam je sketch drame o kojoj još ne znam da li ću je napisati ili tek duševno proživjeti... REŽISER: Pa ste zato taj torso nazvali: “Prolog” ... AUKTOR: ... “nenapisane drame”. - Jest! - neko mi je došapnuo taj naslov u snu - pa i vodi mi ruku kada pišem a da ja ne mislim ni na što. Da! Tako je sada sa mnom... Ali sa-da dosta suvišnih razgovora. Molim Vas samo da sađete u baštu, pa da odozdo gledate kako izgleda ta drama u meni što se i protiv mene bori - a međutim ću ja sam objasniti publici “dramatis argumentum”... REŽISER: Zar ste se strašili da Vam zapne pamćenje kad se nađete jednom sami pred publikom? AUKTOR: Kako bih se bojao, kad je sva publika već tu?!... REŽISER: U vašoj glavi možda, jer inače... AUKTOR smiješeći se: Ta ne vidite li da je priroda ustegla svoj dah da me sluša? REŽISER začepio je rukama uši, pa klimajući glavom i smijući se trči put skalinate: Oh! ti pjes-nici! - ti pjesnici!... Slazi u baštu. AUKTOR za njime, smijući se: Oh! ti luđaci! - ti luđaci! GLAS REŽISERA iz bašte: Hoćete li da Vam dadem znak kad će se dignuti zavjesa? AUKTOR: Ne čujete li, tamo preko onog zida, zvonce arhirežisera? Tren pauze, kroz koju se čuje daleko zvonce. Ukopavaju nekoga u novo grobište! - Predstava je ondje dovršena - a ovdje tek počinje! OBOJICA se smiju - pak šutnja. Zvonce je umuklo. - Tišina. AUKTOR sam, baca nijemi, široki pogled okolo sebe, pa se trenutno zagledao u daljinu gdje sunce polako tone. Rukama se podupro u balaustratu, pa, udubivši se pogledom dole u baštu, eto ga da riječima svoje fantazije stvara duševnu pozornicu svojih snova:

U ime drske i neograničene Slobode pjesničkog stvaranja, ja te eto sada, bezglasna, tupa dubino krstim imenom svih čara, svih varka i strahota svijeh: - More - zovi se i budi! - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Lijenom bibavicom ončas te gledam kako ližeš crna rebra

24


admiralskog broda Tri jerarha gdje uročih sve oblake i sve slutnje što mi muče sne a zastiru sunce. Dok na horizontu sijevaju zadnje ljetne, nečujne, daleke munje, - zar slutnje? - sve je sad radosno, znate, na brodu, jer se netom u nj vratila svetogrdna sprdnja varljive kneževske svadbe s kojom je Katarinin dželat admiral graf Aleksej Grigorijevič Orlov zapalio krila šarenom ludilu Jelizavete Tarakanove ljepirice noćne. I zato, ja ti sada, pučino mutna, slušam tugaljivi pljusak o usidrenoj drvenoj lađi, što u sebi, - poput klasične trojanske zamke, toliko sreće krije u nesreći tolikoj i pitam te: - Što to šapćeš? - što hoćeš da pričaš uspavana nevjero budućih oluja? Da slavni pobjednik turskog česmenjskog vraga nije no obični razbojnik noćni, sin zločinačkog orlovskog roda što cara Petra III. Katarininog jalovog muža, udavi a harni ga, zato, caričin blud vitezom stvori?! Ili tužiš za njome za jadnom, glupavom lutkicom koja povjerova vječnoj ljubavnoj laski kao što se vjeruje i lažljivom posmijehu tvome? Pa zato, zar i ti sad lađo, od nestrpeljive, mahnite hitnje, da se već zločinstvo izvrši jednom pa da neoskvrnuta bjeloća galepskih jedara ne krije više kriomčarsku laž careve ponosne krme preobražene u plutajuću, razbojničku šajku, gdje četa gusara

25


oružjem, zastavom i mnogim ratnim alatom okove spletaše lasti, kad ona umorna z daleka puta pade na podlački lijepak utočišta, što se svim utopljenicima svetinja-paluba zove... ... Ćuti! ćuti crni hate i pričekaj udes!... Ne vidiš li ga?... već dolazi, - dolazi!...

Pauza. - Uspravio se pa drugim intimnijim tonom priča: Ah! nuti!... već sa suncem slazi sa Srđa i prvi blagi večernji lahor! a s njime i mirisav dah uspomena mladosti moje... Zamisli se - pa u još tamnijem tonu:

- Da znate! kad mjesec grane noćas, odletiće brod nakrcan živim mrtvacem što u utrobi krije. Ti me razumiješ, more, je li? Vidim... jest! - ti ne pljuskaš više. Tek ispod noga osjećam, lađo, težak ritam disanja ti bludnog... ... Jelizaveta sad, u kajiti, leži u naručju Orlova, pa on nju cjelovim opaja ko da bi je crnačkim, nabreklim usnama svojim daviti htio.

Tren pauze. - Sunce zalazi, pa krvavo osvjetljuje Pjesnika i razvalinu. Pružajući ruke ON po-zdravlja zapad:

Iz iščupanog ti oka, sunčani Edipe! teče mlaz krvi sve do broda crnih previđenja mojih... Sad će se u tvom zadnjem žeženom traku objaviti posljednji čin pjesnikovog samovanja...

Velikim glasom: A vi tamo dole, mrtvi! razgrnite crni bedem čempresa grobnih pa pogledajte čudo što žive vam oči ne vidješe nigda: kako jednog toplog ljetnog dana godine Gospodinove 1775-e

26


u livorneškoj luci tirjanski slugan Orlov popljuva Svete Ruske Majke neoskvrnutu čast.

Pauza. - PJESNIK se osvijestio pa se, intimnom gestom, naslonio laktima na balaustratu, otkle naravno, ali ponešto ironički, nagovara one koji su tamo dole u bašti: A vi, tamo dole, živi, recite mi treba li scenerija i rekvizita da publika vidi lađu i da shvati što se tu gore zbiva? SVI dole, u jedan glas: Ne! AUKTOR uspravio se, pa se nijemo naklonio odgovoru nevidljive publike, zatim još intimnije, poručuje onima dole: Čekajte, eto i mene dole! Ide hitro do “loggie” pa zapovijeda nekome u dubini: Kad lupnem tri puta o Diogenesovu bačvu, sunce je ončas utonulo, a admiralska će lađa onda iskazati, ko navijek, počast noćnome božanstvu. I nestane hitro niz desnu ska-linatu. Svjetlo se dana sve to žurnije dune. - Iz bašte čuju se tri tupa, drvena udarca, a čim treći zatuče, pristupi na taracu-palubu JEDAN MORNARSKI PODOFICIR, koji izvukavši sablju iz korica, glasno zapovijedi: Flag i đujs spustjite! I u isti čas dotrči SVA MOMČAD BRODA, pa VOJNI ŠTAB, OFICIRI, PODOFICIRI i SVI se stave u dva borbena reda, dočim pogledi sviju upereni su gore na katarke. - U nastaloj tišini ŠEST PODOFICIRA začnu, u jedan glas, da žviždukaju sa žviždaljkama, koje sobom u službi nose, - a taj je glas tako rastegnut, dug, drhtav i pridušen, e bi zamislio da su se svi šturci okolo Gospe od Milosrđa uročili, da mole zajedno njihova noćna rozarija. Kada taj tugaljivi treptaj ishlapi jednim šapatom, tada vojna brodska muzika zasvira, razvučeno i tiho, horal “Kol slaven Gospod vo Sio-ne” dokle s visina slaze polako dvije zastave, biva: bijelomodri “andrejevski flag” i crljenomodrobi-jeli “đujs”, a SVA PALUBA ih svečano pozdravlja skidanjem kape s glave. Ta grandiozna šutnja u ukočenoj pozi počasnog posluha, potraja dokle zastave sađu dole a DVA MORNARA ih prime, zamotaju i u dubinu lađe odnesu. A kad su zastave nestale, ČITAVA POSADA zapjeva, istim tihim i dugim tonom, molitvu nad molitvama: “Oče naš” koja se, miloštom slatke ruske riječi, razliježe po noćnoj tišini u vasionoj onijemljeloj čežnji prirode i duša. - Kad je zadnji uzdah “amin” otprhnuo, suton se je već udunuo a jato je zvijezda stalo prosipati nizove biser-suza okolo usidrene admiralske lađe Tri jerarha. U isti mah probi polutminu gorostasni sjen. ADMIRAL ORLOV “TI” u velikoj admiralskoj uniformi XVIII. vijeka. Njegova pojava pa i na-čin prikazivanja odgovara, samo u glavnim konturama, realnosti, inače sve je teatarsko u njemu i na njemu. Osim Tarakanove, SVI sada glume na imaginarnome brodu a šeću između drame i ki-nematografa. - ADMIRAL se zaustavio usred palube i glasno nazivlje momčadi: “Zdarovo, bratci!” SVI u jedan glas: “Zdravija želajem, Vaše Prevoshoditeljstvo!” MORNARI pale fenjere po katarkam i okolo lađe jer je veseo dan na brodu. SVI OFICIRI okružu-ju Admirala. ADMIRAL tiho ali markantno: Večeras trebam kao nikada dosad, vašu slijepu vjeru, jer Veličanstvo naše premilostive vladarice... SVI: Hurrah! ADMIRAL uzvišenim patosom: Tako valja! - za vladara, kao za Boga, svaki dah ruske duše i tijela! - Da!... rekoh: - - - jer Veličanstvo traži danas od nas još težu pobjedu, negoli bješe ona na Česmi. - Žamor. SVI su sada vezani u jedno klupko, hipnotisani od njegove riječi koja teče hitra i blještavi a da ne znaš je li to sve zbilja ili mistifikacija. Ja sam, do danas, pred svije-

27


tom i pred vama h e r o j - eto! - je li? - pa da mi Veličanstvo zapovjedi da za nj počinim djelo sramno, pa da pogazim i lovor moje prošlosti - - što biste vi učinili?... SVI: Za cara i za Vas u život i u smrt. - Hurrah naš admiral! Iz dubine broda proteže vesela svirka jazz-banda. ADMIRAL: Pssst! - laskavci! - Što je crno je crno, a što je grijeh je grijeh... ali ako ga učini-te u potpunoj svijesti i volji - jer ga hoćete učiniti protiv Boga i protiv Svijeta - pitam vas - ima li mu oproštenja? Tišina. - Jest! jest! - gledajte me dobro. Ugodan je ovakav razgovor bez etikete - ko brat s bratom, je li? Prima prostodušnu kamarnderiju: Uostalom, sve su to akademski razgovori! Pa ako me ovakog vidite i čujete, zamislite da su okovi bureta bez dna... nemilosrdne, grabežljive duše kao i ptičji imenjaci njihovi. Ha! ha! ha! - - Zato ko nije spravan da bude ono nečovječno, što ću ja možda domalo biti, - taj neka se iskrca na drugu lađu - ili u slučaju otpora mojoj volji, neka znade da ga mogu dati ustrijeliti ko psa. - A sada pođite! - pa pijmo i zabavljajmo se sa gospođam - da zadušimo i ono malo savjesti ljudske, što nas kadikada još grize - dokle vam ne dojavim svoju vrhovnu zapo-vijest. Neslomivo, mrko: Ko me razumije, spašen je. - A pamtite! niko od vas neka ne ide na kraj. - Trebam vas. - SVI pozdrave Admirala nijemo i tvrdo pa se okrenu i nestanu u dubinu. ADMIRAL ostao je prekrštenih ruka na strani pa prije nego svi oficiri nestanu, on se zagleda u jednoga od njih i njega mirno pozove: Branicki! JEDAN OFICIR zaustavi se i pozdravlja ga gledajući ga u oči. - Na palubi nema više nikoga, sa-mo na dnu MORNARI prolaze i nestaju. ADMIRAL kao gore, posve mirno: Približite se! OFICIR se približio, opet “salutira” i ostaje nijem pred njime. ADMIRAL se malko smijucka: Nijeste li i Vi bili danas tamo prisutni onom našem kako da kažem?! - vjenčanju? JEDAN OFICIR: Jesam. ADMIRAL: A nijeste li Vi, na izlazu iz kapelice, doviknuli u sav glas: “La commedia è finita!”?1 JEDAN OFICIR: Jesam. ADMIRAL smiješeći se, potapša ga prijazno po ramenu: I pravo ste imali! - Svako je vjenčanje pusta komedija - s tom jedinom razlikom da li su glumci dobri ili loši. Smiješi se, pak po-vjerljivije: A mi smo dvoje bili danas, uistinu, ispod svake kritike, je li? Promijenio je ton pred tvrdim ćutanjem Oficira, strožije ga gleda i pita: Sada nijesmo više u službi; - zašto me onda ne pitate čemu moje riječi? JEDAN OFICIR ne skidajući pogleda s očiju Admirala: Ne pitam jer znam. ADMIRAL: A vi znate? JEDAN OFICIR: Da je sve to jedna bezdušna šala. ADMIRAL naglo: Vi volite kneginju? JEDAN OFICIR: Kao svako živo što se u klaonicu vodi. ADMIRAL nekako šaljivo, smiješeći se: Vi ste Poljak, je li?!... JEDAN OFICIR: Da! - Čovjek.

1 La commedia è finita (tal.) - Komedija je svršena

28


ADMIRAL prošetao se naglo preko palube i pogledavši ga šapne, kao za sebe: Grehota! Pružajući mu ruku: Razumijem Vas i praštam Vam. Sad pođite dole i pitajte onu ludu mladost za-što ne dođe gore da igra. Dosta je pijančevanja! Veselja! veselja! - pir još traje! ha! ha!... OFICIR pozdravi i ode. ADMIRAL zove nekoga zdesna: Čerenjev! DRUGI OFICIR izlazi iz tmine: Zapovijedajte Vaše Prevashovoditeljstvo! ADMIRAL: Recite dole gospodinu komandantu, neka provede goste na osvijetljenoj pe-niši zajedno sa muzikom po moru do serenate, pa će zaploviti oko lađe - a kada svi odu, zamolite gospođu kneginju da dođe gore u mene. OFICIR hoće da ode - ali ON ga zaustavi, pa tiše: Stanite! - zazovite mi mog ađutanta. I DRUGI OFICIR nestane - a TREĆI već je tu. TREĆI OFICIR stane, pozdravi i veli: Zapovijedajte, Vaše Prevashoditeljstvo! ADMIRAL: Uzmite dva momka dole, i uapsite potporučnika Branickog pa ga zatvorite u tamnoj izbi do baterije da ne vidi i da ne čuje niko. ON dade Oficiru znak da ode - i OFICIR ode. - U isti čas, nedaleko admiralske lađe, prolazi nevidljiva SERENATA LIVORNEŠKIH MU-ZIČARA, koji sviraju i pjevaju jedan slatki toskanski “stornello”. - ADMIRAL, na balaustrati, posluša, pa zaplešće živo rukama, zavikavši u tmini: Bravi! bravissimi! GLASOVI SERENATE: Evviva Sua Eccellenza il Signor Admiraglio!2 - Evviva la Russia!3 GLASOVI GOSTIJU u čamcima, ispod lađe: Vive la Princesse!... Vive les nouveaux Mariés! - Venez vite! - Venez! - Nous Vous attendons!4 ADMIRAL kao gore: Merci! - faites un tour dans le port - et, nous voilà, bien vite, - nous aussi!5 NEZNANKA izlazi iz tmine, sva u bjelini, posuta briljantima, pa se zatrči do Admirala te zagr-livši ga strastveno, prigne se s njime nad balaustratu i pozdravlja rupcem u ruci, nevidljive svira-če i goste koji je pozdravljaju klicanjem i kratkom svirkom, pa opet pljeskanjem ruka. ONA ih po-zdravlja i zahvaljuje im: Grazie! Grazie! - Viva la dolce Toscana! - Evviva!6 SVI GLASOVI SERENATE: Evviva gli sposi!7 - evviva!... ADMIRAL i NEZNANKA zagrljeni, u jedan glas: Addio!... Addio!... I ostaju zagrljeni dugo slušajući svirku i pjevanje koje polako nestaje u noći. Pauza. - NEZNANKA intimno sa pridušenom strasti: Zašto nijesmo sašli s njima, kako si bio jutros odlučio? - Iskrcali bi se u našem Viareggiu i ova bi noć bila naša prava, naša prva vjen-čana noć a najljepša od svih onih uživanih do sada u našem gnijezdu! Tamo bismo bili dočekali glasove koje čekam...

2 Evviva Sua Eccellenza il Signor Admiraglio! (tal.) - Živjela njegova ekselencija gospodin admi-ral! 3 Evviva la Russia! (tal.) - Živjela Rusija! 4 Vive la Princesse!... Vive les nouveaux Mariés! - Venez vite! - Venez! - Nous Vous attendons! (franc.) - Živjela princeza!... Živjeli novi mladenci! - Dođite brzo! - Dođite! - Mi vas čekamo! 5 Merci! - faites un tour dans le port - et, nous voilà, bien vite, - nous aussi! (fanc.) - Hvala! - na-pravite krug po luci - i evo nas, vrlo brzo - nas također! 6 Grazie! Grazie! - Viva la dolce Toscana! - Evviva! (tal.) - Hvala! Hvala! Živjela lijepa Toskana! - Živjela! 7 Evviva gli sposi! (tal.) - Živjeli mladenci!

29


ADMIRAL smiono a oprezno sa zamkom igrača da dobije ili da izgubi na jednoj kocki: Dočeka-ćeš ih i tu - ali sada htjedoh da uprav na ovom plutajućem ostrvu budemo časovito sami i svoji! Pojmiš li, dušo, čar tih riječi: “sami na pučini”, poslije toliko žurbe, ludovanja i straha. - Da! - i straha! - ha! ha! - Uspio sam da postignem sve što sam htio - čak i ono što tajanstvene snage ne dadoše mi da dostignem: tebe! - da!... Tebe ja domamih, a da nijesi ni slutila, carice moja, iz onog tvog dalekog, poturčenog, perfidnog Dubrovnika pa iz puljiške Barlette, pa preko “svetog” uškopljenog Rima, do ove ville u Toskani, gdje si napokon carski nagradila moje bijesno mamljenje - jer si tu tek bila ono što u svim bolo-vima čekanja htjedoh da budeš: Moja!... - sva moja!... NEZNANKA pala mu je u naručaj: Jest! - Tvoja - tvoja i samo tvoja!... ADMIRAL: Skrivali smo se - sjećaš li se - zametnuli smo naš trag vrebanju petrogradskih uhoda. Ah! - Najdivnije smo dane ispili do ove krajnje, današnje, paklene kaplje, kad ti stiže u carstvo moje, na ovu lađu, gdje postade carica - žena moja! NEZNANKA: Ah! govori... govori!... Tvoj me glas opaja! Kad tebe slušam ja nestajem... slaba sam - sužnja ja sam tvoja - tvoja!... ADMIRAL: Moja si bila i jesi!... Tvoja duša sada dašće kao ulovljena ptica u mojoj šaci!... a tvoje je tijelo procvalo u mome naručju cvijećem - i - carskim plodom... ONA je skrila lice do njegovih grudi - a ON tiše, smiješeći se: Biće carević... Orlović... je li?... NEZNANKA zagledala se u njegove oči: Biće Petar IV. ... a imaće tvoje bezdušne oči i moje srce od plamena... U raspojasanosti nadčovječje želje, istrgne mu se iz ruku pa kao na krilima zaletila se po lađi, dok vjetar tiho tuži kroz katarke. Ah! pjevaj vjetre! - nabrekni jedra vijorom čežnja mojih, prekini verige da me odneseš do neve Petra Velikoga, cara i djeda moga - obljubljenu protivnicu nepobijeđenih!... Oh! kucni čase carstva Božjeg i moga! ADMIRAL dohvatio ju je zanesen: Ptico oluja! - galebe moj! Hoćeš li?... hoćeš li - odma?... NEZNANKA stisla se sva uz njega, ali pogled joj je dalek. - Mjesec je odskočio nad razvalinu. NEZNANKA je sva bijela u tmini: Ah! ne sada - već kad stignu vijesti iz Poljske - i kada Donski Kozaci dočuju da sam ja tvoja žena - i da me tvoja flota proglasila caricom!... Od-mičući od njega a iznenada zamišljena: Katarina je zaplela svuda svoje trakove - pa sjegurno i ovdje, na ovoj lađi... zato moram se još dogovoriti s glasnikom na slobodnom toskan-skom tlu a ne ovdje gdje je ona još samovladarka!... ADMIRAL intimnije a upornije: A ko će ti donijeti poruke zavjerenika? NEZNANKA: Jedan prijatelj z broda. - - - ADMIRAL: Branicki, je li? NEZNANKA: Otkuda to znaš?... ADMIRAL: Nije li tvoja tajna - i moja? NEZNANKA privinuvši se uz njega, pa sve to hitrije i povjerljivije: Sutra ću doznati od njega da li je sve spravno na uzbunu, kako mi javiše iz Moskve. - A onda ćemo zamahnuti kri-lima ljubavi i pobjede tamo - tamo - do Kremlina! Dubokom strasti: Pojmiš li tu neizrecivu, nadčovječnu, divlju slast, okruniti sama s ovim rukama čelo svoje tijarom careva i zagrli-ti tvoj vrat s grčem zvjerske moje žudnje?!... Tik lica njegovog u paroksizmu bludila: Jest! jest! - jer ti si ona grozna, uvijek željkovana i uvijek proklinjana zvijer, koju najviše voliš kad te kolje... ADMIRAL zagrlivši je mahnito: Bahantkinjo! - Eumenido moja! rasporiću te živu da ti se opijem tvojom krvlju - isišem život iz plamena tvojih nakaznih, bogovskih očiju... Eto! -

30


odma! - sada!... Kad se ovakove carske zvijeri bore za svoj plijen - tu nema čekanja. Ko će koga da satre - pa da caruje! Umirem od žeđe za tobom... Hoće da je odvuče. NEZNANKA već je klonula od razbludnosti u njegovom zagrljaju: Alekseju!... ti!... ti!... ljuba-vi - i strahoto moja!... Negdje daleko u Livornu tuče 11 sati noći. Muzika je prestala da svira. Časovita velika tišina. ADMIRAL zaustavio se trenutno, pa njoj posve tiho: Ćuti!... kucnuo je čas kad se na brodu javlja noći da je sve uredu. Na krmi zvono odbija tri udarca. Svaki je tučen u dva maha - zatim GLAS MORNARA sa krme dozivlje dugo, regbi, tugaljivo s jednom riječi: Slušaj! - kome odgovara DRUGI GLAS s pramca istom riječi i u istome tonu: Slušaj! - pak šutnja. Dole je u brodu nešto zaječalo. NEZNANKA se razvezala iz njegova naručja, pa sluša treperivo i pažljivo sve te noćne znakove kao da ih broji, a lice joj se malo-pomalo naoblačilo i ukočilo. Vidi se da mukom tjera sa lica nešto, da muhu ili uspomenu nečeg što je u onim zvucima. Glas joj je potamnio: Jedanaest sati!... “Slu-šaj!” - “Slušaj!” - Što?... “da je sve u redu!” Razgledajući sve naokolo u nekakvoj ježnji: A bilo je isto!... “bilo je?!” - ne!... “jest!”... jest?!... Zašto me sad ona ura, pa onaj jauk - reci! – za-što me straši?!... Što se tu krije?... Na koga od nas dvoje sada noć vreba? ADMIRAL hoće da je opet obujmi i da je sobom odvede: Negdje je noćna sovulja zakukala!... Hodi!... i ona nam sada sreću dozivlje... NEZNANKA istrgnuta mu se opet iz ruku, pa luta po lađi tražeći nešto dole po moru i u daljini, dočim glas joj postaje naravniji ali oštriji, jer od ludila slazi u užas realnosti: A čamac?... gdje je? dovedite mi ga da se vratim - da ne gazim više po ovom ožarenom morskom tlu!... Ah!... Sve to očajnija u traženju izgubljenih uspomena: Čemu pak to?... čemu?... Koje ta ne-man što hoće da proživim opet sve ono... ono... Ko je? Ko?... Zašto se pogled tvoj utopio u bezdan - a tvoj glas... onaj, onaj... koji me svlači golu pred tobom - gdje je... gdje? AUKTOR tik do Orlova okom u oko zatrčao se iz bašte pa se uspeo do balaustrate a otale uzbuđen i ljutit hoće da ispravi pogriješnu igru: Što buncate... Nije tako! zaboravili ste ulogu!... A “Ti”?! - sad je Admiral morao da šapne Jelizaveti, od riječi do riječi: “Sve će biti sutra kako ti želiš...” ADMIRAL nadovezuje igru ali običnim glasom, bez patosa, u tonu pozorišne probe: Ali sada pođimo dole u kajitu... Sve će biti sutra kako ti želiš - NEZNANKA izgubljena u svojoj hipnozi: Ne! ne!... nije tako! ah! eto! vjetar rastvara maglu, zavjesa se diše... Oh! užasno!... ne!... ne ću tamo! Učinite od mene sve što hoćete, - dajte mi drugu smrt... ali ne ću tamo - ne... U krajnjem očaju: Oh! Smilujte se... pustite me iz ove strahovite lađe... osudite me odma - odma... Vi prestanite me mučiti, ako ste ljudi... AUKTOR uzdigao se na taracu pa na strani promatra sve to tamnim pogledom i problijeđelim licem - dočim REŽISER, SLIKAR i OSTALI došunjali su se za Auktorom presenećeni a u velikoj radoznalosti. AUKTOR se obraća naglo i grubo prama Admiralu: Što si se pak zaustavio ti? - Ne pazi na druge, već samo na sebe. Uloga je sada tvoj Bog!... zapovijedaj da se lađa od-riješi i makne: “Vsje na vjerh!” ADMIRAL izvukao je sablju iz korica, pa snašavši se u situaciji, glumi dalje svoju ulogu, ali tea-tralnije, i velikim glasom zapovijeda: Vsje na vjerh s jakorja i snimatsja! U isti mah ČETIRI PODOFICIRA stupe na dno i zažvižde žvizdalkama kao maloprije, ali, ovaj put, kratko i oštro. Kad su presječeno prekinuli unisoni zvižduk, ADMIRAL korača nadesno pa kormilaru, kog se ne vidi, zaviče: Pravac: Gibraltar, - pak na Sjever!

31


NEZNANKA koja je sve to, užasnuta, slušala i motrila, čim začuje zadnju zapovijest kormilaru, zaurla nadčovječnim glasom: Ah!... to je!... to... ulovljena - izigrana... popljuvana!... Oh! ga-de! gade!... Mahnitim gestom istrgne prsten s ruke pa ga baca u lice Admiralu na koga navaljuje kao ris, da je jedva mogu suzdržati DVA MORNARA koji su se zatrčali da odbrane Admirala. I ONA u isteričnom napadaju, viče: Na ti!... na ti!... lupežu... plaćeni bludniče!... ubojice!... Danas mene, sutra Rusiju cijelu pribićeš na krst... Mrcinama se hranite - vi Orlovi - lješi-nari. Ah! gnjusni, gnjusni!... I sruši se urličući na tle gdje se ončas ukoči onesviještena a još du-go ječi kao blago zaklano a nedotučeno. ADMIRAL se osovio grozniji negoli u naravi, pa neslomivo okrutan zadrži SVU RULJU, koja je dotrčala da vidi što se tu događa. I SVI GLEDAOCI iz bašte uspeli su se u dvije grupe, s lijeve i s desne pa slijede najvećim zanimanjem sav čin na taraci ne razumijevajući da li je to igra ili istina. Glas Admirala tuče kao malj nakovala: Odnesite ovu žensku dole u tamnicu. Pred vratima neka je dvojica stražare. - A ne čudite se ničemu. Bila je prosta varalica. Samo s himbom fakirske frule mogoh uloviti ovu morsku zmiju. - U Petropavlovskoj tvrđavi u Petrogra-du, predaću je Njezinome Veličanstvu našoj premilostivoj carici Jekaterini, da sudi izda-jici carstva i neprijatelju svome. SVI: Hurrah!... AUKTOR kao pomaman skočio je na taracu pa probijajući sebi put kroz gledaoce zatrčao se do Neznanke, vičući: Jelizaveto!... Jelizaveto!... Sagnuo se nad njome, pa nakon trenutne pauze, govori sav uzbuđen svima: Pozlilo joj je! - odviše se uživila u svoju ulogu. Odlazite!... Pusti-te me sama s njome... Ja ću bditi dok se ne osvijesti. - I ostane do ONE koja tu leži kao mrtva na tlima. SVI su se odalečili i pošli prama Admiralu. TI skida naglo šešir, vlasulju, jabot, raskopčava sablju, svlači admiralsku uniformu i sve to baca žurno onima koji ga opkoliše, smijući se grohotno a brišući znoj sa lica kao glumac, poslije pred-stave, u garderobi: Ha! ha! ha! Pak potiše - a pun grubog sarkazma onima koji ga opkoljuju, po-kazujući na Pjesnika i Neznanku koji leže na strani: Jeste li vidjeli ono dvoje! - Pusta “šmira”! Pokvarili su mi na kraju cijeli efekat. - Ništa nego isterizam glumice i pjesnika - svi su isti - isti! Uf!... Ala sam se izmučio i - oznojio! I smijući se odlaze SVI u tminu. REŽISER, SLIKAR, FOTOGRAF, MONTER i SVI RADNICI uspeli su se iz bašte pa rasprav-ljaju bučno sve u jedan mah, vireći kadikada zlobno na AUKTORA koji je podigao Neznanku pa je onesviješćenu odvukao nalijevo u tminu, šapćući posprdno između sebe u smijehu: To je vrhu-nac bluffa. - Jeste li vidjeli?! - Kakva režija! - kakva dinamika! - kakva plastika! - kakva egzpresija! itd. - itd... Gledajte ih! - Poludili su oboje!... Ha! ha! ha!... RADNICI: Koja velika glumica! - Ja sam drhtao! - Ja bih ga bio ubio! - i taki su svi Orlovi. Ala ga je pošteno izgrdila! Nadvikali su sve ostale,pa odlaze galameći: Dolje Orlovi!... dolje tirjani! - dolje! - dolje! - Ha! ha! ha!... Svađa - smijeh - vika - a sve to u jednom drečećem klupku koje preleti preko tarace kao bomba.

Zavjesa hitro pada.

Kraj treće slike.

32


POJAVA ČETVRTA Velika pauza noćne tišine.

Na mahove harmonija orkestrića šturaka u busovima i vjetrića u granama preleti preko crnoka-difskih noćnih pauza mrtvog ćutanja razvalina i grobišta. - Tamni dugi akordi - uzdasi!? - usnule zemlje zapliću se sa drhtavim noćnim životom mirijada živinica u travi i zvijezda u beskonačno-sti. Zavjesa se polako diže. Potpunu tminu, kadikad, probija živi trak mjeseca. Na istoj taraci, a pred zapadnim zidom zatvorene kapelice razvaljenog dvorca koja se diže između dva ogromna orizon-talna čempresa, što do zemlje smuču svoje grane, nalik onim libanskih klasičnih bora, - PJESNIK “JA” upija časovito i najsitnije vibracije te simfonije svemira, zaokruživši svijet jednim pogledom što se tek smiri na bijeloj ženskoj pojavi prelomljenoj a naslonjenoj u jedan svaljeni stub i zagrnu-toj bijelim velovima mjesečeve samilosti. - I dođe čas kad ON nju tiho zapita: Čuješ li? NEZNANKA dahnuvši: Što? PJESNIK: Pjesmu noći. NEZNANKA: Ja čujem skvičanje pacova! - ah! proćeraj ih - proćeraj. PJESNIK prignuo se do njenih usana: Dokle ti je spomen sada zagrezla? NEZNANKA: Do predzadnje stepenice ka smrti. PJESNIK: Do kazamate u Petropavlovskoj tamnici, je li? NEZNANKA: Da! Vjetar cvili - šturci trepere - tamni pedali čempresa bono zaječe. PJESNIK uzdigao je polako Neznanku pa je položio njezinu glavu do svog sagnutog koljena: Ču-ješ li sada žalovanje šturka u busovima? NEZNANKA tvrdo, a zatvorenih veđa: Čujem zvonjavu ključeva noćnih tamničara. Otvara polako oči pa gleda u visine. PJESNIK: Otvorila si oči pa još sanjaš! NEZNANKA uzdiže se polako pa razgledava se naokolo i šapne: Ah! - Kako mirno diše ta ok-rutna noć!... Htjela bi se sama podići, ali nema snage, a usto odbija pomoć Pjesnika: Ne ću više, ne!... ne!... pokajala sam se - pričestila!... Sve je dobro - sve je uredu. Umirala sam, a sveti otac iguman molio je za mene nada mnom... Neopazice kleknula pa sklopljenih ruka, ponavlja molitvu daleke uspomene: Hvala ti, Hriste Bože moj, na svim jadima, na svim poniženjima, na svim nepravdama, - i na kruni koju izgubih, i na djetetu koje mi ga... Vrisne pa se ma-hom osovi: Ne - ne - ne mogu da to izrečem. - Htjedoh mu zaurlati da ne praštam - da ne zahvaljujem okrutnome božanstvu na tome pošljednjem užasu... ali zadnji dah života je iz mene izletio sa zadnjim mojim proklinjanjem... PJESNIK zagrlio ju je pa joj govori dobrostivo ali uporno e da bi ponovila molitvu: ... “zahvalju-jem ti, Bože, i na djetetu što mi ga oteše kad ga u tamnici porodih, jer sam tako sve pre-trpjela, sve žrtvovala, sve okajala, da mi bude i sve oprošteno!” NEZNANKA sakrila je lice na njegove grudi pa gorko zaplače: Moje dijete!... moje dijete!...

33


PJESNIK kao gore: Plači, plači, ženo, - i tvoje suze nabujaše val osvete nad rodom i poro-dom!... Zora će tek da zarudi - a mjesec počne da blijedi. NEZNANKA kruto i očajno: Čija je to moć, reci, što ubija a da je ne vidiš - što sudi a krije se?! Zašto ne dolazi licem u lice, okom u oko, kao smrt - da bi je prepoznala pa da je za-pitam: “Zašto?” Zgraža se ali misao ponavlja tadašnji jad. Uhvatila se Pjesnika pa ga neumolji-vo zaklinje: Stvoritelj si i ti, pjesniče, kao Bog - i sudija, kao on. Koga ti posvetiš, taj je vje-čno na otarima - koga ti osudiš, tome nema dosta pakla na ovome ni na onome svijetu... PJESNIK: Ćuti. - Ne huli Boga, bezbožnice! - i ja sam grješnik kao ti. NEZNANKA sve to strastvenije ali u samrtnoj borbi: Nijesi li me ti, reci, probudio iz groba? - nijesi li ti progledao sve moje slaboće i proživio svu moju strahotu? - A ne gataš li i sada hladnim okom živodera zadnje grčeve mog umiranja? - Zašto dakle da ne ispuniš zadnju želju one koju ne ćeš više nikad susresti na zemlji? ON bi htio nešto da kaže, ali ona mu zap-riječi, neumoljiva: Ne - ne! - ti mi ne ćeš pobjeći. Ja te sada držim u svojoj vlasti i ja ti su-dim: Eto, ludilo će se moje i na tebi osvetit, ako me ne suočiš - licem u lice! - kao pred Bo-žjim sudom - s Njome, sa grješnicom većom negoli bijah ja - sa ubojicom, kakva ne bjeh ja!... U krajnom bjesnilu, viče: Katarino Petrovna, carice - velika u dobru i u zlu! - dođi! - Ja te zovem na sud savjesti tvoje i moje... PJESNIK: Čemu ta kukavička osveta mrtvaca na mrtvacu? NEZNANKA: Nije kukavička, dok je ona još u slavi a ja u sramoti. PJESNIK: A da ti se ona prikaže bjednija negoli si ti? NEZNANKA iznemogla ali tvrda, naslonila se na kapelicu, pa, regbi suludno a neslomivo, bijes-no niječe glavom zatvorenih oči: Ne! - ne! - ne! - bila kakvagod bila, nema više samilosti s njome! - Ja nju dozivljem i ja nju čekam... GLAS iz podzemlja: Ko! - ko! - ko! - ko! - ko!... PJESNIK sav zadrhta jer blještavih mahnite ideje preleti mu preko glave. ON se zaleti nadesno kao da će niz skalinatu, pa tu se zaustavi nagnuvši se prama nekome koji se penje uzgori, i zavapi: Katarino! GLAS KATE LUDE odozdo: Ko me zove? PJESNIK k. g.: Dođi! I zatrči se do Neznanke, pa obujmivši je, kao da će je odbraniti od pogibiji, nekako suludno, usplahireno pokazuje joj nadesno i šapće joj: Htjela si da je vidiš - a sad, eto ti je - gledaj! KATE LUDA isto strašilo kao prije, prolazi taracom, opsjenuta svojim mutnim snom a mrmlja-jući nešto između krezubih usta. ONA ne nosi više ispod pazuha crnu kokoš, već pritisnula je ru-kama na prsima jednu siromašku lutku od krpa, kakove samo dumne mogu još sašiti. I ONA sve klopoće: Gdje si mala!... gdje si? - gdje si... NEZNANKA očima strahovito izbečenim, odriješila se od Pjesnika i, kao ris, navalila na Katu da je zadavi, pa urliče: Ah! došla si napokon... ti!... ti!... Da te vidim “moro” života i smrti mo-je!... Ali u jedan mah zaustavila se raspoznavši neznano groteskno strašilo pred sobom i zavrišti: Ah! što je to? - Ko si? ko?... Ne... ne... to ne može da bude!... I tad se zatrese neobuzdanim, isteričkim, smijehom: Ha! ha! ha!... i smrt je ljepša od tebe, carice Katarino, nakazo prirode i svijeta!... Ha! ha!... KATE LUDA gleda nepomično Neznanku, pa, trgnuvši ravnodušno ramenima, prolazi mimo nje put desne strane, ne izustivši ni riječi.

34


PJESNIK zgrabio je Neznanku za ramena, pa slijedeći pogledima svaki mig Kate Lude, neumolji-vo, okrutno, kao maljem tuče riječima u uho Neznanke: Hoćeš li se osvetiti ovome jadu bez imena, bez krune, bez carstva, bez poroda, bez ognjišta, bez otadžbine... NEZNANKA u krajnjem čudu a plamtećim očima uperenim sad u Katu a sad pak u Pjesnika, pred neizrečenom strahovitom sumnjom: U tvojim je očima opet onaj crni bljesak kojim mi navijesti ispunjenu osvetu!... Govori!... reci i izreci tu strahovitu osudu... Što je propalo tamo gore u njenom i mome carstvu?... PJESNIK: Osim naroda - sve! NEZNANKA vrisne i pokrije rukama lice. KATE LUDA zaustavila se i napola se obrnula prama Neznanki, mrmljajući: Što ti je?... Ja joj nijesam kriva! - Razbolila se u grlu!... NEZNANKA otkrila je lice, pa u neizrecivome čudu približuje se Kati i zapita je nehotice: O kome to govoriš? KATE LUDA kao gore: Moja koke. Ako umre, ukopaće je dumne u njihovom đardinu, ispod međe... Zagledala se u lutku, pa glasom u kome su sve nesvijesti: Žo mi je nje!... znam da! - rugali su mi se, da mi je dijete... - Pa zašto ne bi?! - živo ko živo! - A kljucala mi je već iz ruke!... Eh!... Duboko uzdahne ostavši crna i nepomična. NEZNANKA došuljala se do nje, pa ne skidajući s nje strahovitu ukočenost svog pogleda, polako klekne ispred Kate i poljubivši joj rub haljine, šapne: Sestro! KATE LUDA potiho Pjesniku, koji je sada kraj nje, nekako lukavo i povjerljivo: Jadnica!... po-luđela je! Pružajući Neznanki lutku: Uzmi je, da ne budeš sama... I odalečuje se, ali na po pu-ta obrne se i govori Neznanki s nečim na usnama što bi mogao biti posmijeh lubanje a i suza kad bi imala žive oči: Dumne su mi je dale mjesto koke... ma, drži je sad ti... Tebi je više od po-trebe!... Eh!... Vidim, vidim - plakala si!... A ja ne mogu više ni to... I polako nestane mrmlja-jući: Ni to! - ni to! - Jedno zvono zazvoni podaleko. PJESNIK prene se i posluša: Jutarnja “Zdrava Marija”! - Hajdmo!... brzo!... da nas svakida-šnji život ovdje ne zateče! Drugo se zvonce čuje desno, odma iza razvaline. NEZNANKA zadrhtala, pa stisnuvši lutku obim rukama na grudi, bježi nalijevo, šapćući: Moje dijete!... moje dijete!... I nestane. GLAS MALE spolja, lupajući o drvena vrata: Otvori! došli smo!... i ćaće i mame i svi! PJESNIK klikne, kao da ga je mora minula: Ah! - život se budi!... Evo me, mala, evo!... I ode trčući da im otvori vrata. - Čuje se klicanje Male i žamor ljudi.

Zavjesa hitro pada.

35


PETA POJAVA Mi smo opet u onoj Piščevoj sobi, gdje smo, o sutonu jednog oktobarskog dana, uočili prvi put sjen Auktorovih previđenja. - Svanulo je, ali svjetlo je u sobi slabo, te se u prvi mah ne raspoznaje jasno da li je sada noć ili dan, tim više što lampa na stolu za pisanje još gori. PJESNIK JA sjedi sam pred stolom za pisanje i dalje piše ispod zelenog “abat-joura” - ali očito je umoran i nervozan. Njegovo lice to pokazuje i kose, koje on često gladi i raščešljava. Na fotelju i po tlima leže pobacane mnoge napisane stranice. - Kad se zavjesa podigla, PJESNIK još mučaljivo piše, dokle ura na dnu ne zazvoni 6 puta. Tad ON prekine i nehotice klikne: Šest sati!... Pak po-gledavši sumračni prozor, šapne za sebe: Kakva tmica - a svanulo je! TI stvorio se iz te sive jesenske atmosfere, pa stoji opet do prozora i odgovara Pjesniku jekom istog mu glasa: Nije čudo kada daždi! - kako je navijestio sinoćnji zalaz sunca. JA udune lampu i ustane, zatim sabire stranice koje je ON noćas napisao a u hitnji prostro i poba-cao po tlima i na fotelju. Umornost je nadošla, ali s njome i nervoznost. Vidi se da u njemu tinja još noćašnji plamen. Dokle tu radi i uređuje, ON govori: I ja sam noćas jurio po nebu i po zemlji s onim purpurnim oktobarskim oblacima i mučio se, i borio se... TI: Zar i s njima? JA ustresao se i sklopio časovito rukama oči, zavapivši: Oh! taj plamen!... Pak ON opet otvara oči, a ove su užasnute: Od ponoći pa dosada preletio sam vjekove... TI: Pak onda? JA zanesen uspomenom svoga previđenja: Kako se zove ta vrtoglavica visina, ta borba fanta-zije sa krutom vizijom realnosti? - Jer ja sve vidjeh... da, vidjeh... i osjetih - i proživjeh... Zagledao se u stranice na stolu: Eto nabrškao sam stotinu stranica - sve su crne, crne od mastila što isteče iz mozga - a bješe prava, crvena krv... TI: Pa, čemu sve to? JA: I doista! - čemu sve to?!... A ipak tako mi je noćas u oluji stvaranja bilo, kao da je sva-ka stranica vapila: gdje ste duše da s vama slavim moje i vaše oslobođenje? - Dan sviće sve to jasniji a i jadniji. A sada?... TI: Ko da ne znaš da nema duša u pluralu ko ni u singularu! JA ustaje a trud i nervoznost ga muče: I opet podlačko nagrizavanje neispavanih nerava. Lupnuvši šakom po napisanim stranicama na stolu za pisanje, dalekim glasom davne uspomene: “Pa ipak što sam mogo, reko sam - što sam znao pripovidio sam...” TI sarkastički: Zašto je dakle bilo sve zaludu? - Kako reče već onda tvoj antiki Gospodar Lukša “na taraci”?8 JA došao je mrk do prozora, tad ga otvori i odatle viri u svijet: Daždi! Tužnog li svanuća posli-je onake noći!... Odaleči se sa prozora pak prođe hitro po sobi progonjen uspomenama, a kad se zaustavi, pogled i glas su mu uzneseni u visinama: A ipak koji požar!

8 Gospar Lukša, grof Menze (Menčetić) je lik iz Vojnovićeve drame Na taraci, drugog dijela Du-brovačke trilogije (1903)

36


TI: Koje ludilo! JA: Koje uznesenje! TI: Koja drskost!

I sve to hitrije

JA: Slomio sam obruč obzira, sistema, metoda... TI: A jesi li razdro ljusku u kojoj se krije ono što ti nazivlješ “duša”? JA: Ah! Kakvi li su se čudni, kadifni, noćni leptiri iščahurili iz razvalina! TI: A je li i koji iz bube “čovjek”? JA: Kukavne li osvete moga goreg “ja”! - ali ono što jest - jest! - U jednoj noći proživjeh vjekove. - Vidio sam, čuo sam, plakao sam, ljubio sam, urlikao sam s avetima svih mojih lica, - pa da me još sumnja mori da li je to sve bila istina ili san?!... Uprepaštenim pogledom i s izazovnim prkosom: Ne! - to ne bješe san! - Ja nijesam sklopio ni oka - srce mi je tuklo bìlom zdrava života - kuda je dakle duh tumarao da su vjekovi bili časovi u buri fantazije koja ih je krdom oblaka tjerala? TI: A da nijesi preletio i zjalo svemira “do one krvave zvijezde nad Srđom”, otkle si se zagledao u ono što je nama dole prošlost, a onima gore još sadašnjost? JA: Kako se zovu sve te ekstaze, te reinkarnacije, te telepatije do netom proživjelog nad-života?... TI: Po zastarjeloj liječničkoj metodi sve bi to bila “isterija” - kad je učenjaci ne bi bili izbri-sali iz knjige znanosti - a po modernoj terminologiji, to ti je prosti slučaj “nevrastenije” ukrštene tobože sa “frojdovskim” subkonscijentnim strujama... JA zgrabivši grčevito i naglo par stranica sa stola za pisanje, pa strastveno kao da njima govori: Govori radije ti, lišće moje, noćnim orkanom rastrgano, - ne vidje li ti lice noćne nemani, ni bljesak okrvavljenih očiju bez ženica, ni đavolske sarabande vještica i vampira, zar ne ču li ni urlika zaklane zvijeri? - Bacivši stranice na sto: Reci ti, jedini svjedoče mojih borba, bješe li to tek stvaralačka groznica raspaljenog mozga - ili istina - istina - istina?... TI: Ko da ne znaš da je opsjena i istina jedno te isto! - I jedna i druga u vremenu bjehu i nema ih više. JA preporođena mu volja prevlađuje mu već očaj. Glas mu tuče kao malj: Zato ću da još oživim i zadnje sjenke noćnog ludovanja pa i u tuzi ovog kišljivog dana. - Kada već podigoh dva porušena stuba razvaljenog dvora, zašto da ne zategnem nad njime i luk na koji će da zasjedne “krov” života moga? TI neviđeno i nečujno približio se stolu za pisanje a kriješti Pjesniku do uha: A tada ćeš, beskuć-niče, zapretati ognjište Ekvinocijom razneseno, je li?9 JA protrne, ali ostaje uspravan. Pogled i glas su daleko, daleko: Ognjište - pa bez Nje?! - Pauza. - Čemu?! - Približio se prozoru. Prestao je dažd. - Da napišem i zadnje stranice - pa da leg-nem i počinem? - Još me ognjene pahuljice noćašnjeg požara oblijetavaju... - Oh! samo da me mine ta mora pisanja - da se ne borim više s anđelom, ni Sotonom... da se više ne mu-čim... TI sjeo je do stola za pisanje, pa zagroktao: Pa za koga?!... - Zato - mjesto da lutaš po daždu sa romantičkom fantazmagorijom noćašnje ultravioletne vizije u očima - dovrši djelo svoje pa prikaži ono što ti je u dnu mastila ostalo: avantirijersku erotomaniju i laž pusto-lovne Samozvanke!... 9 Ekvinocijo (1895) je glasovita Vojnovićeva drama

37


JA kao da nešto sluša: Osjećam - da onaj moj đavo, najgori od svijeh, još za mnom u potaji vreba - e da me zadnjim zamahom zloće i sprdnje zatuče - pa da pobjeda bude njegova... Snažno: Ah! Ne! Došao je do stola za pisanje pa čvrstom šakom prinesao uz sto onog TI koji se bio namjestio da piše. JA sada govori sebi t. j. njemu, tvrdo - a u zadnjem drhtanju savladanih nerava: Ono što ja hoću, ti ne možeš, đavole. Zato, ruko, piši sada kraj m o j i h previđe-nja i tvoga sumnjičenja. NEKO zakuca plašljivo na donja vrata. JA ode sam da ih otvori. Na pragu se pojavi MALICA, kćerka radnika u razvalinama Skočibuha. Zagrnuta je od glave do pete starim, crvenkastim šalom a u ruci drži veliku, starinsku ombrelu. Drugom rukom pritiskuje na grudima nešto, što je sakri-veno ispod šala. Za njome, u tmini predsoblja, vidi se da stoji JEDNA ŽENA. JA radosno iznenađen usklikne: Oh! malica moja!... Ti! - ovdje!... MALA prosto dijete u svemu: Pošlo me pape i mame i - i - i... JA uzeo je Malu za ruku pa je vodi u sobu a da nije ni primijetio ko je tamo u predsoblju: Pa tako izdaleka!... Ded’ svuci šal i položi ombrelu - ah! viša je od tebe!... - DIJETE se smije - pa sjedi da te gledam - ti sunašce u daždu!... MALA smije se ali ne pušta da joj skine šal: Ne... ne!... pape je reko da se odma vratim, - va-lja da mu zalijevam cvijeće... Eh! ma ste mi ga iščupali!... JA sagnuo se do koljena, pa je rukama drži a gleda je duboko i šapće: Oh! nevinosti - raju! Glas-no: A reci mi zašto su te pape i mame poslali samu ovako - po daždu?... MALA naslonila je ombrelu do fotelja, pa smijući se: Eh! pa da vam zafalim... JA: Na čemu? MALA rastvorila je šal i vadi iznutra lutku Kate Lude: Na ovoj lijepoj lutkici... JA ustaje naglo, presenećen i mrk: Ko ti ju je dao? MALA: Donijela mi je ona moja dumnica iz Tri crkve - pa mi je rekla: ovo ti je poslo oni gospar od kina, što je kupio kuću i cvijeće od pape - za jedan dan - da ti zafali, što si mu pustila đardin - i da ti nije mogo dati “šimiju” - jer se izgubila po putu, i - i - i - i eto ti tu! Dubokim uzdahom oslobođenja. JA zagledo se u lutku, pak za sebe: - “i oslobodi nas od napasti”!... Još tiše: Da li je to moguć-no, ovdje?... MALA snuždila se od njegovog mrkog lica, pa se strašivo obazire okolo sebe - a kad ugleda u tmi-ni predsoblja zaboravljeni crni sjen, ONA klikne i zatrči se put onamo: Ah!... eno je - eno! ona će ti sve kazati - ona me dovela u tebe!... JA u čudu: Ko? MALA: Jes’! jes’! - i ona mi je donijela tvoju lutkicu... Zatrčala se u predsoblje pa odonle vuče u sobu, za ruku, jednu skromnu našu dumnu iz Tri crkve - kličući: Ah! - a, što sam ti rekla! - Sad ćeš vidjet!... i - i - eto ti je tu! JA ostao je časovito nepomičan, probadajući crnim pogledom čudesa koja se tu zbivaju. Nešto ga je steglo u grkljanu - pa uzmiče do stola za pisanje i ne progovori ni riječi. TI hihoće posprdno - ne prekidajući pisanja: Hi! hi! hi!... posrni još jedanput u romantičnu zasjedu i ti si ončas “knock-out” arhanđele moj! JA prikovao gvozdenom rukom avetnog pisara uz svoj posao šapnuvši mu kruto, zapovjedno: Ne laj više, ljudska sprdnjo - kad nam se eto osuda kroji! MALA šapće nešto Dumni u uho, pa se plaho približava Pjesniku i tad, s dječinskom povjerljivo-šću, tiho mu zbori: Muči!... slijepa je - ma, dobra, dobra...

38


JA zadrhtao je zagledavši se u onu nijemu sagnutu dumanjsku glavu - i veli joj: Sestro! DUMNA polagano diže glavu na doziv dubina. Njezine oči gledaju prazno, uprav pred sobom. Glas dubok i dug: Mir s vama! JA zaprepašten, uzmičući, šapne: Ah!... oči bez zjenica!... Glasnije: Kako ste, sestro, izgubili očji vid? DUMNA s božanskim mirom: Bog mi ga oduže da mi u tmini bude svjetlije Njegovo lice. JA: A vi se zovete? DUMNA: Kad uđoh u Tri crkve - nazvaše me Marija-Paola. JA jedva dahne: Marija-Paola!... DUMNA: Rekoše mi onda sestre, da se tako zvala jedna dumna koja je davno živjela i umrla u Tri crkve kao svetica. Tren pauze: Volila je i ona više smrt u Gospodu, negoli ži-vot bez krune života. MALA štucajući ručicama i skačući veselo okolo njih: Jesi li vidio kako je dobra i draga moja dumnica!... I nasloni glavicu na njezinu ruku, koju poljubi. DUMNA: Ovo me dijete vodi jer sam slijepa, a ja nju jer je malena. Milujući Malu po glavi: Htjela je svakako da Vam zahvali na daru... JA hipnotizovan u gledanju dumnu: A ko joj je dao ovu lutku? DUMNA: Ja. JA naglo: Vi!... dakle?!... DUMNA mirno, daleko: Nepoznata me žena susrela ispod trijema i reče mi: “Odnesite ovo maloj u razvalinama pa kažite da joj to šalje gospar od kina.” Tren pauze, pa okrenuvši malko glavu prama djetetu, govori mu: A sad lijepo zafali gosparu - pa homo! - Daleko nam je do kuće!... JA u velikoj uzbuđenosti: Ne, ne!... Ostanite još!... recite mi, sestro!... DUMNA glasnije Maloj: Reci, dijete, gosparu: hvala. MALA hitro a milo: Hvala... i dođite nam opet - brzo - brzo... JA sagnuo se na koljenima pred Malu, pa joj vraća lutku: Hvala tebi, zlato, na svetinji ovog časa!... jes’! - doći ću ti opet ali budući put sa “šimijom” i “đirafom”. MALA se raduje a PJESNIK ustaje približujući se sljepici - utopljen u gledanju mrtvih joj očiju. Zatim poljubi krst koji joj visi na kraliješu, prikopčenom o pasu, i govori: Ljubim krst Vaših muka, sestro! DUMNA: Molim se dan i noć Njemu za sve one koji ga ne mole. Pauza. Primite ga u spomen Marije-Paole. ONA vadi s pasa kraliješ s krstom i predaje mu ga. - U isti čas TI zareži muklo previjajući se na sjedalici ali piše dalje, grčevito, da se čuje škripanje pera na hartiji, dokle ONA kaže Pjesniku: Poznate li biser ovoga kraliješa? JA naglo uzeo krst i kraliješ, pogledao ga, pa bono, dugo, zaječo: Oh!... Majčin đerdan!... U isti tren TI zakriješti jedovito i nestaje a pero mu zaštropota i pade na tle. - PJESNIK bez daha, sa su-zama u grkljanu, dašćući i tepajući od tuge u radosti, stade govoriti: - - bio je još odonda prosut - falio mu jedan biser - jedna sama “grmjelica” - kako je ona nazivaše!... a sad je nanizan i čitav!... Oh! oh!... I uroni licem u ruke svoje koje drže kraliješ. DUMNA svetački mirna: Mir svoj nađoh i Vama ga, u har Vaše samilosti, sada dajem!... JA plane uznesen, preobražen: Ah! - Sestro!... još jednu riječ - jednu poruku odonamo!... DUMNA: Praštajte, sve, sve - uvijek - kao Bog! DUMNA i MALA nestanu.

39


JA onijemio je i ukočio se u gledanju, pa kad ostade sam, razgledava se naokolo, rekao bih nekako suludno, i tada doteturavši do stola za pisanje, svali se na sjedalicu, gdje sagne lice u laktove, pre-bačene očajno i umorno na netom pisane stranice. - Veliko čutanje. - Odnikuda ni glasa, ni jeke. Čovjek bi mislio da je zaspao - ali, ne - PJESNIK se trgne naglo i zagleda se u stranicu koju bješe prekrio rukama. Na toj stranici leži kraliješ-đerdan, u koji ON čudno gleda. - Lice mu je sada smi-reno, vedrije - a usta govore, kao u čovjeka koji se budi iza duga, mučna sna. I ON kazuje samome sebi: Pa da nijesam lud!... Probudio se - a još sanjam... Prokleto pisanje! - Ne znaš nigda jesi li to ti koji govoriš ili kakav demon koji se uvuko u tebe da piše tvojom rukom... Gle-dajući đerdan: Pa i ovaj đerdan!... Koliko sam ga tražio! - Mislio sam već da je izgubljen... a sada - eto ga tu! Kao što se to uvijek događa!... To je pak posljednje trzanje mog ludila! Ali ne smijem nikome da kažem da sam vidio Mariju-Paolu - prijegor mladosti moje! - kako mi ga pruža s onim istim edipovskim očima i glasom tajne razvalina! - Rekli bi mi da sam doista poludio! - Tako je bilo i biće! Ja živim duplim životom - a svi su mi snovi realniji negoli realnost sama. Čuje se u sobi tanki cvrkut kao “cvrčka na ognjištu”. PJESNIK ustao pak sluša - zatim vedriji: Ha! ha!... poznam te krještava živinice! - zoveš se “kriješ” ljetnog plamena a zimi “cvrčak na ognjištu”. - Rugaš mi se, je li, što buncam a ne sređu-jem fragmente noćašnjeg mi rada? - Čekaj! - čekaj!... Zaustavio se pak ponavlja nečiji glas: “Mir moj Vam dajem!” Pak odlučno, izazovno: Gdje si sada ti druže-nedruže!... zašto ne čujem ti sprdnje kada stigoh do praga č i n a ?... Polažući ruku na đerdan: Je li zato, što je đerdan zakopčan?... Odlučnom gestom otme se čaru i sabire hitro sa stola i iz skrabice, sve napi-sane stranice, pak ih stisne u šaku: Da raspletem i dokončam tragediju Katarinine žrtve?... A jesam li dosad zavirio do dna duše njene? - Pa smijem li ja to?... “Ne budi mrtve iz gro-bova!” To ja rekoh!... Jer tad bi ona možda stala pred svijetom raskrinkana - gola - “bez tajne”, - a ne kao žrtva svoje vladalačke strasti i krvničke carske nepravde - kako je pri-kazah u afresknoj romantici njenih tragičkih dneva! - Pa zar da budem ja onaj koji striže kose na zatioku e da joj guillotina hitrije zasiječe vrat? Osovivši se: Ne! - Dosta se već mržnje i blata valja po svijetu! - - Pjesnik sam ja, a ne dželat! - Sjećajući se: “Mir s vama!” - I tako budi!... Velika tišina. S prozora sunce sine i uđe u sobu. PJESNIK ga ugleda i radosno za-viče: Ah! - eto mi odgovora! - Sunce je sinulo iza dažda suza. - Na tlima leži sada zloća, sumnja, očaj. - “Ti”! - najgori od one legije đavola koja se u meni krila! - Obećah ti da ću te skršiti, i - eto - skrših te - jer uprkos tebi, ja znam što hoću i što mogu! U spominjanju: “Praštaj sve - uvijek!” - Da! prošteno ti noćni duše, tebi i svima nama. - A “Ti” sada gle-daj pobjedu moju!... Snažnim gestom i licem osvetljenim od sunca, PJESNIK grabi stranice na-pisane sa stola, pa jednu po jednu, sve to hrlije stane da ih razdire i baca na tle. - Jedan daleki krik zavapi u času kad je PJESNIK razdro prvu stranicu. ON za čas posluša - ali odma zatim nastavlja da uništava svaki trag svojih snova smijući se usto iz puna grla i kličući glasom oslobođenja: Ha! ha! ha! i još ovu - i ovu - i ovu...

I zavjesa hitro pada.

Kraj.

Prolog nenapisane drame, 1925.

40


Rječnik abat-jour (franc.) - sjenilo za svjetiljku ad infinitum (lat.) - u beskonačnost afikat (prema lat.) - najamnina afreskan (tal.) - oslikan bojom za svježu žbuku (poput freske) apoteoza (grč.) - veličanje, uzdizanje

Barletta - grad i luka na istočnoj obali Italije, u pokrajini Apuliji bluff (engl.) - blef, obmana bric-à-brac (franc.) - starudija; tričarija

consummatum est (lat.) - svršeno je (prema Bibliji)

Česma, Česmenski - v. Orlov

Danče - plaža u Dubrovniku, nedaleko starog grada danse macabre (franc.) - mrtvački ples divertiškati se (tal.) - opustiti se, zabavi-ti se dramatis argumentum (lat.) - dramski argument dumna - redovnica duplijer (tal.) - velika voštana svijeća duvar (tur.) - zid

đa (tal. gia) - uzvik bez određenog zna-čenja: evo, gle, naravno, da đerdan (tur.) - ogrlica, lanac

ergo (lat.) - dakle erzac (njem. Ersatz) - nadomjestak, za-mjena, surogat Eumenide - tri sestre, starogrčke božice osvete (Tisifona, Alekta i Megera)

famozi (tal.) - slavni farandola - stari francuski ples

feerija (franc.) - bajoslovan vilinski svi-jet; kazališni komad s takvim sadržajem

gličina - glicinija, vrsta ukrasne biljke povijuše, lijepih rozih ili bijelih cvjetova grandezza (tal.) - uzvišenost

har - korist hartija - papir horal (lat.) - koral, jednoglasna liturgij-ska pjesma

idijosinkrazija (lat.) - idiosinkrazija, preosjetljivost na lijekove inad - inat, prkos intanto (tal.) - međutim

jabot (franc.) - žabo, čipkasti nabori na prsima košulje Jageloni - litavsko-poljska dinastija, po-tomci Jag(i)ela, litavskoga velikoga kne-za koji je postao poljskim kraljem; vlada-li ujedinjenom Poljskom i Litvom 1386-1668; neki pripadnici te dinastije vladali su i Ugarskom i Hrvatskom: Vladislav II. (1490-1516), Ljudevit II. (1516-1526) Jelizaveta Petrovna - Elizabeta Petrov-na, ruska carica (1741-1762), kći Petra Velikog; na vlast došla državnim uda-rom u vrijeme rata za austrijsko nasljed-stvo Jelizaveta Tarakanovna (1745-1775) - jedna od dvije (navodne) kćeri ruske ca-rice Elizabete Petrovne i njezinog tajnog muža Alekseja Grigorijevića Razumov-skog; pobjegla iz Rusije i živjela u Euro-pi; zbog njezinih pretenzija na prijestolje admiral A. G. Orlov uhitio ju je u Livor-nu na prevaru, na zahtjev carice Katari-ne II. (Katarine Velike) i sproveo u Rusi-ju 1775. godine, gdje je zatočena i ubrzo umrla u Petropavlovskoj tvrđavi

41


kajita (njem.) - kabina na brodu Katarina II. Velika - ruska carica (vlada-la 1762-1796); "neruska matuška" zato što je porijeklom Njemica (kći pruskog generala), a "mužaubojica" jer je dala u uroti ubiti vlastitoga muža, cara Petra III, nakon čega se proglasila caricom; uvećala moć Rusije podjelom Poljske i uspješnim ratovima protiv Turaka; poti-cala je napredne prosvjetiteljske ideje i bila popularan i napredan vladar, a zbog navodnog raskalašenog ponašanja bila i ozloglašena Kazali, Antun Pasko (1815-1894) - du-brovački pjesnik i prevoditelj, djelovao u vrijeme narodnog preporoda kobajagi - tobože kraliješ - krunica, brojanica Kremlin - Kremlj; carski dvorac i utvrda u Moskvi (riječ kremlj u ruskome znači utvrdu ili dvorac općenito) kundurica - brbljavica, žena koja ogova-ra, zabada nos u tuđe poslove kupijerta (tal.) - krov

liksija (lat.) - lug, voda kuhana s pepe-lom

ljepirica - leptirica lješ - lijes

maitre (franc.) - gospodar, gazda; maj-stor muhur (tur.) - žig, pečat

ombrela, ombrelin (tal.) - suncobran Orlov, Aleksej Grigorijevič (1737-1808) - ruski plemić neobične sudbine, zapovje-dnik ruske crnomorske flote, pobijedio osmansku flotu u Bitci kod Çeşme (1770) zbog čega je dobio počasni naslov Čes-menski; kasnije je sudjelovao i u Napo-leonskim ratovima otar - oltar

paroksizam (grč.) - vrhunac strasti peniša (franc. peniche) - pomoćni brod, čamac Petar Aleksejevič - ruski car Petar Veliki (vladao 1682-1725); "sinoubojicom" ga pisac naziva zato što je odgovoran za smrt vlastitog sina Alekseja, koji je na-vodno kovao zavjeru protiv njega; premda je Petar bio neodlučan, Aleksej je umro u tamnici zbog posljedica tortu-re poma - palma prevoshoditeljstvo (rus.) - uzvišenost, ekselencija prinčipesa (tal.) - kneginja, princeza

rijet - reći rozarijo (tal.) - večernja molitva uz kru-nicu (kraliješ)

sarabanda (tal.) - talijanski ples u tro-četvrtinskom ritmu sekatura (tal.) - dosađivanje, gnjavaža, smetnja Sigurata - pučki naziv za crkvu i samo-stan Preobraženja Kristova na Prijekomu u Dubrovniku sroncat - srušiti subkonscijentan (lat.) - podsvjestan

šimija (tal.) - majmun

tabes (lat.) - sušenje hrptene moždine praćeno poremećajima ravnoteže i si-gurnosti hoda, posljedica sifilisa tarlatan (franc.) - fini i laki pamučni muslin za ženske haljine tintilin - dijete koje umre prije nego što se krsti; dokonjak, badavadžija; dolazi od imena priglupe osobe: Tinto je bio komična figura u Dubrovniku Tri crkve - prostor "Između tri crkve" čine crkve sv. Hara, sv. Đurđa, sv. Kle-menta, Samostan sestara milosrdnica, te prostor groblja, između starog grada i Gruža

42


Vladimir Prvokršteni (958-1015) - staro-ruski (Kijevski) knez, prvi ruski vladar koji je prihvatio kršćanstvo

Wawel (Vavel) - brdo i poljski kraljevski dvorac u Krakowu, mjesto krunjenja poljskih vladara, od velike važnosti za poljski narod

žo - žao

vojnovic_prolognenapisanedrame

Documents

Transcript of vojnovic_prolognenapisanedrame