1

2

AUTOR: Igor ROGINA UGLAVNOM VEĆ VIðENO NAKLADNIK: TEXT-grupa, Zagreb ZA NAKLADNIKA: Tomislav Hrpka BIBLIOTEKA: Stinky & kratka proza knjiga br. 03 UREDILA: Biljana Jukić LEKTURA I KOREKTURA: Biljana Jukić i Vladimir Bjelobrk ELEKTRONSKO IZDANJE: www.textgrupa.bloger.hr www.facebook.com/TEXT-grupa www.facebook.com/mmcINterkultura RECENZENTI: Gordana Gadžić i Ivica Vidović OBRADA i PROMOCIJA: MMC INterkultura REDAKCIJA: Sanja Kapetanović i Ana Mari Kordek NAKLADA: 300 primjeraka CIP poznat u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, br.739515 TISAK: Tipo, Osijek /Igor i Boris Panjkov/

3

ISBN 978-953-55357-2-0

4

UGLAVNOM VEĆ VIðENO Igor Rogina

5

kolovoz 2010.

6

Sve te moje smrti

7

...O DVA MADEŽA NA VRATU...

8

DAN PRVI Na Božić sam napunila četrdeset i četiri godine, kaže. I, još pomisli: Prije me puno stvari uveseljavalo: kuća, djeca, posao, susjedi, prijatelji, šetnje, glazba, kupovanje bespotrebnih stvari… Sitnice. Prije sam bila romantična – izgovori pomalo ciničnim glasom. A danas, danas nemam nikoga kome bih se radovala. Danas nemam ničega čemu bi se radovala. U svojoj četrdeset i četvrtoj godini, ja sam postala trajno nesretna.

9

Nešto se prelomilo. Promijenilo. Izgubila sam se. U jednom sam se trenutku izgubila. Proživljavala sam to kao okretanje nekakvoga kotača. Kotača koji se okreće, kada ga jednom pokreneš. Sada kao da se kotač zaustavlja. Prije sam se ispuštala radeći, hodajući, trošeći… Ponekad je bilo krivo i znala sam da je krivo, ali funkcionirala sam. Sada više ni to ne mogu. Ne mogu funkcionirati. Ona leži na krevetu. Do njezinoga je krevet na kojem spava njezina četrnaestogodišnja kćerka. Sitna i pomalo plaha. Mirna. Nečujna. Dijete. Spava.

- imam dvoje djece, Bože… - pomisli. - imam paraliziranoga muža… - izgovori. - imam… - zaboravi.

10

Kada on zazove, Ona ustaje iz kreveta i odjene ogrtač. Onaj crveni, svileni, koji joj je on kupio, još dok je mene nosila u sebi i kojeg je kasnije godinama brižno čuvala, uživajući u toj glatkoći prekrivenoj mekim, skoro nevidljivim dlačicama sivila te izañe iz sobe. U kupaonici priredi lavor, spužvu, sapun i vodu, pa ode do njegove sobe. Tamo ga bez ijedne izgovorene riječi opere, promijeni mu plahte, namjesti ga, osvježivačem proñe kroz zrak i izañe, zatvarajući vrata njegove sobe. Sve joj se to gadilo. U ovo hladno zimsko jutro opterećivala ju je i sama pomisao, možda čak i više nego sam čin izvršavanja zadataka koji se od nje očekuju da izvrši. Sve ju je smetalo. Smetalo ju je kada ju je ignorirao, a ignorirao ju je uvijek kada je trebala učiniti nešto za njega. Kada je znao da se ne smije izvikati, onda ju je ignorirao. Gotovo nikada nisu razgovarali. Normalno razgovarali. Gotovo više nikada nisu razgovarali.

11

I, posljednji puta kada su pričali, pričali su na prijevaru. Često je to, posljednjih nekoliko mjeseci, kada bi je preplavila tuga, znala spominjati. Susjed je Pavo donio tanjur tijesta s krumpirom. Granatirmaša. Eto, tek toliko. Komšijski. Takvi su kod nas običaji. Njegov i naš su dom bili jedan dom. Nije pojela granatirmaš, nego ga je, kada je Pavo otišao, dala njemu. On ga je pojeo. Nije znao tko je skuhao jelo pa je bio ljubazan. Nije znao tko je skuhao jelo pa je bio ljubazan.

12

I još to. Time ju je najviše dovodio do ludila. On nije htio. On jednostavno nije htio ni pokušati. Ona je sve morala. Morala mu je dodati svaku čašu vode, morala mu je dodati svaki tanjur s objedom, posjesti ga, poleći ga, oprati ga, izmasirati ga, presvući ga, zaključavati ga, otključavati ga, brinuti ga... Živjeti ga. A, on je samo vikao. A, on je samo šutio.

13

U trenutku se uhvati kako već nekoliko minuta stoji na pola kupaonice. Bespotrebno. U rukama ne drži ništa, ne očekuje ništa i ne radi ništa. Samo stoji u središtu prostorije, čiji je sadržaj bijel i omeñen pravim kutovima koji su bili ugrañeni u što god bi pogledala: u uglove zidova, na svaku bijelu kvadratnu pločicu, na bijeli strop, na bijelu kockastu perilicu rublja, na bijela vrata, bijelu kadu i bijeli kuhinjski viseći ormarić, što se tu našao. Omeñen pravim kutovima i na malome bijelome prozorčiću s kojeg je visjela bijela zavjesa. Ona stoji u središtu bijeloga. Pogled joj je tup i prazan. Pomalo staklen. Ona stoji. Shvaća da stoji, ali i dalje nepomično samo stoji. Pomisli: dok je još hodao, nakon svaña, sutradan, kada mu je bilo žao, znao me, nakon što se vratim s posla, dočekati s ručkom: gulašom od svinjskih bubrega i pireom od krumpira. Sa zelenom salatom. U tim smo danima ručali zajedno. Samo smo u tim danima ručali zajedno.

14

A sada je bio mrzovoljan, zajedljiv i jezičav. Neprestano se svima obraćao u imperativu. Bio je nesnošljiv. S ljudima ga je spajala samo televizija koja je bila smještena u njegovu sobu. Uvijek, baš uvijek se moralo gledati samo ono što je on želio. Zbog njega sam prestala gledati televiziju. Zbog njega sam izgubila kontakt sa stvarnošću. Konačno uspije skupiti snage, svući se i ući u kadu. Istušira se i nakon jutarnje toalete, odjene trenirku u kojoj se tih dana najbolje osjećala pa mjesto radnje prebaci u kuhinju. Što god tiše može, jer spavam u dnevnom boravku koji je spojen sa nišom, skuha kavu. Na pladanj stavi četiri šalice i napuni ih crnom tekućinom. Krene prema izlazu. Na stolić do kreveta ostavi prvu šalicu i pogled joj zastane na mojoj raščupanoj kosi. Gotovo kao da sam ga osjetio. Trenutak promatra kontrast bijele i smeñe, a potom pomalo lijeno, ali brzo, posloži odjeću, što je bila razbacana uokolo. Jutro je bilo doba rutine i većinom obvezatnih poslova. Jutro je doživljavala kao realno i hladno doba dana u kojem je uvijek nešto morala. Iziñe van i prijeñe hodnik, te otvori njegovu sobu i kavu ostavi na termopeć do vrata. Pogledom potraži krevet, a on brzo zažmiri i pritaji se kao da spava. Ona zatvori vrata i izañe na dvorište s preostale dvije šalice na pladnju. Ode u susjedno dvorište. Kod Pave je uvijek bio nered. Njegov je ogromni, ovalni, crni stol zauzimao većinu prostora u tom dnevnom boravku. I, uvijek je bio

15

nečega prepun. U tim se zadnjim danima, nakon drugog srčanog udara, Pavo teže pokretao, pa mu je služio i kao radni stol na kojem je ostavljao sve što se na njega ostaviti moglo. Pavo je spavao, onako kako smo ga večer prije ostavili. Bio je užasno pijan. Toliko pijan da nije mogao hodati. Odjeven u poderani, vuneni bordo pulover i zeleni donji dio (nekada moje) trenirke. Prilično prljav, kod Pave se sve u tim posljednjim godinama, kada se već prepuštao, čekajući svoj trenutak (da mu ispadne i posljednji zub i da ostane potpuno sam, kako mu je to prije pedeset godina prorekla njegova baka) činilo prljavim. Nije ju čuo. Počela je sklanjati stvari sa stola. Kada je napravila mjesta, probudila je Pavu i on je odmah ustao. - tome čovjeku nikada ništa nije bilo teško – pomisli – što bih da nema njega?! Nikada nikoga nisam na taj način imala. Pavo je tu. On živi sa svojim bolestima tu do nas. On je tu da promijeni osigurač i da samelje kukuruz. On je tu da u prolazu porazgovara s bakom. Nostalgično. I, da djeci drži instrukcije. On je tu da R. viče na njega i da ga vrijeña. On je tu. Živi do nas i s nama. On je mi. Gleda ga. Brkovi mu sijede. Sve sporije i sporije hoda. Njegove su riječi odmjerene. On ne psuje. On ne viče. On je prijatelj. Njegovo je lice umorno, ali rumeno. Dobronamjerno. Moja je misija biti tu. – jednom je rekao.

16

Pavo nije imao drva, pa se kod nas dolazio grijati. Nekada bi pred večer podložio s nečim što je odlučio da mu više nije potrebno. U sobi je bilo hladno. - Bože, što se dogodilo ovome čovjeku – pomisli. – nakon studija i kada je počeo raditi, ovaj je čovjek bio netko u ovome gradu, a sada, sada nije imao drva. Nije imao što jesti. Nije imao... Kakvo li to sljepilo uplovi u nas i mi mu se prepustimo? Počeli su piti kavu i razgovarati. Sjedili su u hladnoj prostoriji i pili kavu, razgovarajući. Sjedili su u hladnoj prostoriji.

17

Nakon ručka Pavo R.-a odvozi u njegovu sobu. Tamo gledaju novogodišnji program. Nešto komentiraju. Glasni su. Pavo pije vino a R. pivo. Ona je u kuhinji, pere posuñe, a potom odlazi u svoju odaju od praznoga. Iz staklenoga dijela ormara izvadi tablete i popije jednu ‘malu žutu’, kako ih je uobičavala nazivati. Priredi knjige i legne pod jorgan, udobno se namjesti i otpočne čitati i sama pretvarajući se u nekog Stepskog vuka.

18

Sve je više osjećala to nestajanje. Nestajanje svega. Nije znala kako mu se oduprijeti. U trenucima svjesnoga samovanja u kojima bi se samosažaljevala, usporeñivala je tu tupost sa tinjanjem stiropora. Ta ju je lagana i nevidljiva, a opasna i proždrljiva halapljivost najviše izluñivala.

19

Odjednom se trgnula – čini se da sam malo zadrijemala – pomisli. Pogleda na električni sat sa zelenim brojkama, što je stajao kraj kreveta. Bilo je 18:oo sati, no Ona i dalje odluči još malo ležati. Oslušne, ali ne čuje glasove. Pavo je otišao, a R. zasigurno spava – pomisli, još. Promeškolji se ispod toplog jorgana. I, u njezinoj je sobi bilo hladno. Voljela je spavati u hladnim prostorijama. To je je podsjećalo na roditeljsku kuću u kojoj su svi spavali u prostorijama u kojima se nije ložilo.

20

Ne mrzim ga. Nikoga ne mrzim. Neee... Nego, to je kao kada... To je kao kad pijete, a znate da vam škodi. Znate da vam neće biti ugodno ni za vrijeme, ni nakon pijanstva, a i dalje pijete... To je nešto, što se odrañuje. Tu ne postoji mržnja. To bi sigurno sve nekako drukčije trebalo nazvati. Ne znam tu riječ kojom bih opisala naš odnos. Ne znam riječ kojom bih opisala svoj i mužev odnos.

21

U 19:oo sati ona ustaje i odlazi susjedi na kavu. Sjela je kod Mare za stol. Sjela i gledala pred sebe. Dodirivala je prazne prostore omeñene bijelim koncem na stolnjaku kojeg je kukičala Marina svekrva, takoñer Mara. Dodirivala ih je i šutjela. Došao je Pavo. Bio je uključen tv. Mara je skuhala kavu i iznijela je na pladnju s još tri šalice. Razgovarali su o nečem općenitom..Negodovali,.smijali se... Ali, Ona je šutjela. Uopće si nije sličila. U trenutku ustane i ode do prozora. Stajala je pred njim i kroz zavjesu gleda u Marino, uvijek blatno dvorište. U bijelu kućicu od blata, preko puta. U snijeg ispod kojeg je blato... Prstima polako odmakne zavjesu i pogleda kroz staklo. Kao da se još nečim htjela uvjeriti. Kao da je htjela još nešto spoznati... - Pavo, pazi na djecu, ako se meni nešto dogodi. – rekla je tiho, ali jetko. Iznenada. U jednom dahu. Odmjereno, doduše i odglumljeno hrabrim glasom koji je ispod tanke koprene, što je pucala, podrhtavao. - Božice, šta to pričaš? Šta ti je? Naravno da ću s brinuti, ali što ti se može dogoditi, ženska glavo?

22

- ‘Ajde, doñi ovamo popit’ tu kavu, ohladila se već! – iz-rekao je Pavo u više obroka, a Ona još trenutak stoji pred prozirnošću staklene površine, toliko da Pavo koji je poslije četvrtog srčanog udara često ostajao bez daha i govorio s naporom, završi, a potom spusti ruku niz tijelo i okrene se, dok zavjesa iza njezinih leña polako klizi rubu prozora. Krene prema stolu, pa započne nekakav neobvezatni, šaljiv razgovor da bi skrenula pozornost s neugodne situacije...

23

DAN DRUGI Bila je to 1992. godina, u mjesecu prosincu: trideseti dan. Ustala je ranije nego obično. Bili su blagdani, pa se nije radilo. U kuhinji je pokušala oprati posuñe – nije joj išlo... U kupaonici je pokušala oprati rublje, nije joj išlo... Iza sebe je pokušala ostaviti čisto... Iza sebe je htjela ostaviti uredno... No, sve joj se to, istovremeno, činilo i besmislenim. Jela je, još. Možda je još uživala u hrani, o tome, vidiš, nikada nisam razmišljao. Uvijek je voljela jesti. Svi su govorili o tome kako slatko jede... Ali se u tim posljednjim danima i nije moglo reći da je osobita kuharica. Nije to, doduše, bila ni inače, jer su njezinim jelima nedostajale one estetske dimenzije. Bila su jestiva, ali rijetko su kada sličila onome što je naslikano u kuharicama. Uvijek je bilo nečega previše, ili, nečega premalo. Sjećam se, obično su na kirvaj baki u selo žene iz obitelji donosile kolače. Uvijek se vrlo lako moglo prepoznati one koje je Ona ispekla. Bili su malo oveći. On je govorio da ga njezini salenjaci podsjećaju na klompe. Na takvim me je skupovima, pomalo bilo i stid tih njezinih kreacija. A, u ovim su danima recepti spravljanja njezinih jela postali još kraći. Više, sve to skupa, ni okusom nije zadovoljavalo standarde... – Nešto se omaklo: malo je preljuto, biber se omakao. Malo je preslano – sol se omakla... – govorila bi.

24

Doručkovala je kuhane šunke, preostale od ne tako davno prošloga Božića. I, sa sobom iz kuhinje iznijela nož. Izašla je na dvorište s punim lavorom mokroga rublja. Činilo se kako će ga objesiti da bi se sušilo. Stajala je kraj štrika i nešto vrpala. Gledao sam je kroz prozor. Gledao sam je kroz prozor, ne znajući što radi. Gledao sam je kroz prozor i puštao je da radi to što radi. Gledao sam je kroz prozor i mislio kako je pukao štrik i da ga Ona ponovo čini funkcionalnim. Gledao sam je kroz prozor.... Gledao sam je kroz prozor, a potom sam otišao u kupaonicu. Gledao sam je kroz prozor... S komadom je odrezanoga konopca ušla u novosagrañenu kuću. Njegovu. Gradila mu je kuću, kako bi on u njoj živio i kako bi u njoj sve bilo prilagoñeno kretanju u kolicima. Gradila ju je da bi život postao lakši svima. Gradila ju je svojim rukama, nogama, glavom, zubima, želucem, živcima... Gradila ju je, ali nije mogla dočekati njezin dovršetak. Ona je svoje vrijeme potrošila uvijek nešto gradeći. Ona je svoje vrijeme potrošila. Bilo je grozno hladno. Neopisivo hladno.

25

Ruke su joj bile promrzle i vlažne. Drhtave i crvene. Svezala je dvije špage. Od kraće i tanje je napravila omču, a onaj je deblji i duži dio konopca zakačila na nekakvu kuku koja se baš tu našla, a koja je inače trebala služiti kao dio njegovog pomagala za pridizanje iz kreveta. Stajala je na crvenoj, terasnoj, plastičnoj stolici. Prozori su bili smrznuti i staklo je prekrivala mutnost omeñena bjelinama inja. Nije se ni iz sobe vidjelo van, nije se izvana vidjelo u sobu. Stavila je posljednji krug oko vrata i izmaknula stolicu. Izmaknula stolicu i nestala, kao što je s njom nestala i sva njezina bol, sva izgubljenost, sva tišina... Pa, čak su nestala i sva nestajanja.

26

DESET GODINA KASNIJE Uopće ne pamtim boju njezinih očiju, premda sam uvjeren, kada bih vidio taj pogled, odmah bih ga prepoznao. Ne sjećam se više ni njezinog glasa, ali kada bih ga ponovo čuo, znao bih da je to njezin glas. Pamtim samo njezino ime. Ona je BOŽICA.

27

Imala je dva madeža na vratu. I ja imam dva madeža na vratu. Neki su ih imali, a neki ih još uvijek imaju. Ja sam bio dijete. Voljela je slušati Arsena i recitale Zlatka Viteza. Nisam razumio... Ili, nisam mislio da tada još trebam razumjeti (netko je drugi sve to trebao razumjeti). Ja sam bio dijete...

28

Bila je društvena. Bila je vesela. Bila je dobronamjerna. Bila je hrabra. Bila je sposobna. Bila je ponosna i uporna. Bila je borac... A, kasnije se, puno kasnije umorila od svakodnevnih i iscrpljujućih borbi. Kasnije je bila umorna i tiha. Kasnije je puno manje govorila. Kasnije je puno manje izlazila. Kasnije je često plakala i to uopće više nije skrivala. Kasnije je bila nepristupačna i potpuno blokirana... Razloge je svojega odlaska odnijela sobom. A mi, mi samo šutimo. Ni ne nagañamo više. Skoro je ni ne spominjemo. Mi šutimo. Šutimo.

29

Opaska Jednom, kada budem skupio dovoljno hrabrosti za upuštanje u sve to, ponovo ću pisati o dva madeža na vratu. Bit će to roman, zasigurno. Mislim da samo ta forma može podnijeti taj tijek. Da. Ovi će mu fragmenti biti armatura. Kada budem imao dovoljno zraka, zaronit ću duboko i sanjati njezine snove. Da, tada ću ponovo govoriti o tome.

30

TUGA DRUGA I NAJVIŠE MOJA

31

Nisam Šimin, nego Rudin sin, ali to za ovu priču nije tako ni važno. Jer i Šima i Ruda i ðuka i Pava i Joza i još mnogi drugi iz slavonskih su priča uvijek, u pravilu, tužni (a imena im uopće ne završavaju sa a). I, samo je to važno. U Slavoniji je samo ta tuga važna. Ruda je bio poslavončeni Zagorac. U Zagorju je, inače, ukupno u životu, bio samo par puta. Sve na nekim sprovodima roñaka koje nikada nije ni upoznao. Skoro je cijeli svoj vijek, naime, Ruda proveo u slavonskom blatu. Srce ga je ostavilo u snu, u šezdeset trećoj godini života i mislim kako se tek tada definitivno i pored drugih smrti, zauvijek okončalo to vrijeme kojeg se trudim izbjegavati, a prema kojem sam uvijek nostalgičan. Ruda je, kao i veliki dio Slavonaca koje sam upoznao, bio dobre duše i kao veliki dio Zagoraca koje sam upoznao, pogana jezika. Ženjen zvanično dva puta, a zadnja mu je žena bila ponosita Šokica, zvana Seká Boža. S njom je imao dvoje djece. U četrdesetčetvrtoj je godini stradao u prometnoj nesreći, a nakon toga, do smrti, oko dvadeset godina, gledao je iz invalidskih kolica kako to vrijeme, kao i sve drugo, uostalom, prolazi pokraj njega, a ne kroz njega. Gledao je kako se mrači i kako sviće. Gledao je promjene, rat i nemanje.

Virio je kroz prozor kuće u kojoj su živjeli, iza zavjese i tog zimskog ratnog jutra i plakao dok su mu odnosili njegovu Božu. Objesila se. Nije mogla podnijeti sve to. Ravnine su joj se na toj ravnici počele ukrštati jako i prelijevati se, gubiti omeñenosti i to više nije mogla pratiti ni živjeti. Svakodnevno, gutajući te knedle zgovnane od vremena...

32

Nikad' me nije bilo sram reći da je moj otac drž'o svinje. Imali smo krmače. Sve su se do jedne zvale Gara, premda većina njih i nije bila garava. I, imali smo neraste koji su se svi do jednog zvali Dečko, kako su se zvali i drugi krmci iz našeg kraja. Dakako, pored šest krmača i dva krmka, bilo je i praščića. Njima nismo nadijevali imena. Otkako ova kriza i recesija sve jače oko nas zveči, sjetio sam se da bi negdje na tavanu, po starom, dobrom običaju čuvanja, morali biti sačuvani i željezni obori kojima su u zadnjem dvorištu bili ograñeni naši svinjci. I, kad jako zamračim na sve oko sebe, na ovaj usrani kapi-talizam i neoliberalizam i sva ta sranja od eufemizama za lopovluk i sve te silne preodjevene ljude ''opasnih namjera''. (A, namjere i dalje realiziraju i dalje imaju neizbježnu potrebu ureñivati tuñe živote...). Pa, popijem čašicu dvije više, neke rakije, žute, žute i peckutave u grlu, a blage i mirisne na drvo, ja se sjetim tih željeza, obora, svinjaca i svinja... I, po glavi mi se počnu vrtjeti misli o odlasku i iz ovog grada, i vraćanju korjenima. Rudin je otac bio mesar i klao je 'po kućama'. A, za kuću su mu govorili da se u njoj nakon ručka /svinjetine/ za desert jede pohani pileći batak. Ni baba ni mater mi, nisu baš voljele kuhati i najlakše im je bilo u rernu nagurati hrpetinu mesine pa 'ko voli nek' izvoli, a 'ko ne voli, nek si ide u vrt nabrati trave... Nisu baš bile ni osobite spremačice. Iz kuće uvijek pamtim odjeću po foteljama i vlati srebrnkaste paučine u uglovima soba. Rudu to nije smetalo baš previše, a kad bi mu smetalo, nije mu bilo ni osobito strano da se sam lati metle i pomete ili skine paučinu. Najviše je, u biti, volio kuhati. Imao je svoje omiljene specijalitete, ponesene iz vremena dok je još hodao...

33

U toj je svoj nesreći bilo i nešto još nesretnije. Ruda je ubrzo nakon buñenja zagipsan u bolnici i suočen s kolicima, brzo izgubio volju za ozdravljenjem i prepustio se tijeku da ga sam nosi. Nije ga probudilo ni kada je Ona ostavila, ovaj put zauvijek. Sjedio u svojim kolicima i čekao svoj kraj. Premda, mogu reći: volio je život. Često je to naglašavao. Kakav god da mu je život bio, volio ga je... I, volio je nju. Svoju Božu. Ali, više nije znao kako joj to reći. Godinama već to nije znao. Zaboravio je riječi kojima bi joj to rekao. Ali, znam da ju je volio. Siguran sam u to. Jer, od dana kada je otišla pa sve do svoje smrti, gotovo šesnaest godina, on o njoj nije progovorio niti jedne riječi a da nije zaplakao i nikada je više nije spomenuo, a da nije rekao ''moja Boža''. Zato to znam... I, volio je nas. Sve... Ali, kao i svi drugi Šokci, a i Zagorci, volio je i čašicu. I, nije baš previše birao. Kad je pio, pio je sve: i rakiju, i vino, i pivo... Ali ne mogu reći da je skroz i uvijek bio pijan. Nije. Imao i ove i one dane u mjesecu... Kad bi se napio, dobio bi osobine koje trijezan nije imao. Jer, trijezan je bio vrlo povučen i nenametljiv. Bez velike potrebe da nešto dokazuje i obrazlaže. Bez velike potrebe za popravljanjem stvari oko sebe, mijenjanjem, planiranjem, gradnjom, pokretanjem, osmišljavanjem, komentiranjem... To je išlo do te mjere da, iako je bio ličilac po zanimanju, nikada nije obojio smočnicu u našoj kući, a fasadu nam je bojio neki kolega mu. Kad bi se napio, govorio je o svojim planovima, isticao svoje zasluge i, dakako, vrijeñao i potcijenjivao tuñe i sve drugo, uopće...

34

Najviše maminog brata i susjeda Pavu... Ja sam deklarirano bio njihov, pa ni mene nije baš štedio... Kad sam, npr. objavio prvu knjigu i donio mu je iz tiskare, još vruću, što bi se reklo i dao mu je u ruke, on ju je odmjerio i preokrenuo nekoliko puta, a potom otvorio korice, popipao papir i zatim rekao - Tvrd je malo papir za dupe obrisat'?! – a potom mi je vratio knjigu i odvezao se u svojim kolicima, bez ijedne riječi više o tome ikada izgovorene... Kada sam objavio drugu knjigu, više mu nisam ni govorio... Ništa mu nije bilo dobro. Na sve je bio ljut. Svi su ga izigrali, izdali i nitko nije valjao i ništa nije valjalo. Nije bio fizički agresivan. To ne mogu reći. Nikada nas nikoga nije tukao ili tako nešto. Ne... Samo je vrijeñao... Premda nas je sve, u biti, kako sam to već rekao, neizrecivo volio... Nakon pijanstva, sutradan ne bi baš bio preaktivan. Izbjegavao bi svaku moguću komunikaciju i najviše se zadržavao u zadnjem dvorištu kod svinja.

Svinje su bile nešto sveto u našoj kući. Oduvijek. Ne samo u našoj kući, nego i u cijelom kraju. Ne pamtim niti jednu obitelj, ni kuću u našoj ulici ili kuću bilo kojeg roñaka il' prijatelja, ne pamtim nikoga, tko nije imao svinje. Imati svinje, značilo je biti siguran. Valjda i je, zato u narodu, to vjerovanje kako svinje nose sreću. Kruha je bilo i bit će ga, to nikada nije bilo upitno. Za vrijeme rata, kada ga se nije imalo gdje kupiti, a i inače kad nije bilo novaca, brašna je uvijek bilo i peklo ga se... Moja ga je Mater pekla ranih devedesetih. Bio je rat, a ni novaca baš nije bilo... Nije ga dobro pravila, uvijek bi bio prepečene, tamnosmeñe kore, a po okusu gumen... Imati kruha i mesa pa još i drva u zimu... To je već značilo sigurnost. Oko svinja se vrtjelo sve: kada ići na vašar (odmah poslije klanja, dok je još zima il' u proljeće?!), čime dovesti

35

prasce? Osigurati slamu, krmno brašno, kukuruz, žito... Hraniti ih na suho ili im davati napoj... Zbog svinja su se u našoj obitelji odgañala putovanja, a kad bi se negdje i otišlo, kod roñaka nekih, npr. u Dalmaciju il' Istru, na drugi kraj zemlje – činilo se – ostajalo bi se uvijek kratko, kucalo se u drvo il' glavu za sreću i pričalo se o svinjama... Dok je djed još bio živ, držali smo samo svinje za tov. Nekoliko bravaca koji su u vrijeme klanja sezali preko sto kilograma svaki. A klanje, klanje se doživljavalo blagdanom i svetkovinom poput Božića ili Nove godine. Klalo se u studenom ili početkom prosinca i to su bili dani kada se okupljala cijela obitelj, uža i šira, i prijatelji. Danas kod mene, sutra kod tebe... Mjesec bi dana unaprijed bio napravljen raspored kod koga je kad. Da se ne poklopi... Zima bi im orumenila lica i ruke, ložilo bi se nekoliko kotluša, cijepala drva, rezali čvarci, kuhala oborina, žene bi prale crijeva pod bijelom šljivom. U velikim se, crvenim i plavim ranglama i loncima s bijelim točkama miješalo meso, pravile su se od krvi krvavice, bijele i crne, švargli, s rižom kašnjare, nadijevale se krumpirom momačke divenice... Potom kobasice i kuleni... A, nekoliko dana kasnije, u buradi se solilo meso... To smo zvali salamura... Nakon djedove smrti, nastavili smo sa svinjama za tov i jedne se večeri Ruda nalio sa komšijom Pavom i nije bio uobičajeno ljut i bezobrazan, nego je od Pave kupio dvije suprasne krmače - fanferice. Pavo je dobio priliku kupiti druge četiri, a da drži svih šest, ipak bi mu bilo previše. Za obje krmače Ruda mu je dao novaca koliko je imao plus frižider koji nam je bio viška i već nekoliko godina stajao u podrumu.

36

Dobio je prve dvije Gare koje su nam ušle u dvorište. Uhvatio se posla: srušio sve šupe i šupice, okrčio dvorište, kupio cement i ciglu pa dio prostora izbetonirao i sazidao svinjce s laganim padom i odvodom. Ogradio ih svježe obojanim mat sivim željeznim oborima, kupljenim od Teufelovih, i dovukao žarulje da mu se krmače ne prase u mraku. Za svoje nove dvije miljenice ništa mu nije bilo teško. Hranio ih je, čistio, obilazio, dovozio im slamu i svježu travu... Bdio nad njima, dok su se prasile, da nešto ne krene po zlu... I, oprasile su svaka po više od deset praščića... O svemu se tome Ruda starao, doslovce, više nego što se u životu ikada za ikoga i o čemu brinuo...

Tijekom slijedećih su godina došle i druge Gare koje su prasile svoje potomstvo. U jednom je trenutku, u našim svinjcima, osim četvoro svinja za tov i klanje, bilo nekoliko krmača i više desetina praščića. Vodilo se računa, zapisujući na unutrašnju stranu vrata kuhinjskih ormarića, datume začeća ili kako se to zvalo ''dečkovog skoka'', prašenja, štrojenja, cijepljenja, rezanja zuba i što ja znam još kojih bitnijih datuma u životu svinja, da sve bude programirano, kako bi pred Božić u zimu, ili na Vezove u ljetu, prasci bili spremni postati pečenke. Kada je nastradao i odležao liječenje te se vratio kući u invalidskim kolicima, Ruda se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da je potrebno srušiti svinjce, jer se na njihovom mjestu mora sazidati kuća u kojoj bi se život prilagodio njegovim potrebama i novom načinu kretanja. Imao sam tada šesnaest godina, rat je još uvijek bio tu negdje oko nas i više ili manje podsjećao nas na sebe, a ja sam bio presretan što se stari konačno vratio iz bolnice i što će Pavo do kraja izbetonirati to blato i što će iz dvorišta jednom već nestati smrad svinjskih govana i što neću više morati ići u polja poslije žetve i

37

skupljati slamu koju baleri nisu odvezli i u vrećama je biciklom dovoziti kući... Neću morati po bundeve, ni brati travu, ni šetati niz ulicu suprasne krmače da se ne uleže u svinjcu... Mama je umrla. Rat je konačno završio. Kuća je bila sazidana, a mi više nismo držali svinje. Dugo je godina još nakon toga Ruda patio za svinjama. Pokušavao improvizirati, pa kupovao očišćene polovice i onda u dvorištu sa tetkom Ivom i susjedom Pavom simulirao klanje, gledajući ih iz kolica i sobe kroz prozor kako rade... I, prisjećao se, zasigurno, vremena u kojima je ovaj dan započinjao u mrklome mraku paljenjem prve vatre u zahrñaloj i staroj kotluši. Ispijanjem kipuće rakije i kave. Prisjećao se vremena kada ih je na ovaj dan u ovom dvorištu bilo više od dvadesetero i klalo se... Klalo se... Do duboko u noć, klalo se... Jer, klanje nije bio samo čin životinjskog vriska i proljevanja krvi... Neee, klanje je bilo dan u kojem se osiguravao osjećaj sitosti i sigurnost u cijeloj sljedećoj godini... Sada meso na kilu kupujem u mesnici, a kobasicu u samoposluzi. Niti jedno, ni drugo ne podsjećaju na ono iz djetinjstva. A, dok ih pripremam, pripremaju one mene... U Slavoniju rijetko idem. Rastužuje me. Kuće su nam prazne i u njima ne živi nitko. Same se od sebe polako smanjuju i kad god ih se sjetim, sve su manje i manje. Pojam sigurnosti pamtim samo još iz djetinjstva i kako sam stariji, sve sam tiši i mirniji i sve mi se više otvaraju te ravnine od kojih je ispletena ta Ravnica.

38

I, onda zamračim. Uvijek i u pravilu nakon nekoliko rakija... Šljivinih, žutih, žutih, peckutavih i mirisnih na drvo. Tad doñe ðuka i ja se sjetim svega što nam, u ime Europe, rade ovi, već spomenuti ''opasnih namjera'' i oduzimaju pa potom vičem, jer mi je pun kurac sužanjstva i svega što nam u ime Zapada nameću i zabranjuju... I, vidim se u ljetno jutro kako, tamo negdje, gdje su ravnine ravnije od ravnina drugdje, s tavana skidam željezne obore, kupljene još osamdesetih, prošlog stoljeća od Teufelovih. Bojam ih sivom mat bojom. Sunce prži. Potom čistim i ograñujem dvorište, pripremam kukuruz, bundeve, žito, mekinje i slamu, zidam svinjce s laganim padom, odvodom i žaruljom da se ni moja Gara ne prasi u mraku.

39

U OVO I ONO VRIJEME ''Čovjek je prošlost i budućnost izmislio puno kasnije. Prvotno je

postojala samo sadašnjost.''

40

Uz uzglavlje su tada još stajale Plava i Roza, kao što su nakon njih još stajale Crvena i Zelena i, kao što danas možda negdje stoje Smeña i Žuta. Čemu su služile baš i nije bilo poznato, čak se nisu ni vidjele, ali bile su tu. To je sigurno. Baš kao i danas... Da... I Bijeli glasovir je bio tu. Negdje. Viñan u nekoj isto tako bijeloj sobi prepunoj tuñe i iz Baranje u Zagreb prenesene osobnosti. Davno. Još prije ovog novijeg rata... Nejasno kao u polusnu. U nekoj ponovo viñenoj i sada tuñoj vili koja je tonula u ljepljivu dunavsku glinu. Blizu groblja... Svirala ga je neka stara, sad već i pokojna liječnica, inače sestra moje isto pokojne bake. Imala je dugačke nokte, uvijek čiste i besprijekorno bezbojne, plavu togu, kupljenu u Grčkoj na jednom od zadnjih putovanja i niz leña raspuštenu dugačku, sijedu kosu. Kad god bi svirala, doktorica Fuks bi pušila neke dugačke cigarete, govoreći kako je i dim glazba, koja se, doduše, ne čuje, ali se zato vidi. A, dok bi otpuhivala dim, uvijek bi ga i gledala kako nestaje u prostoru koji je okružuje. I, šutjela bi. Ako ne za klavirom, onda bi šutjela zavaljena u duboku fotelju, pred sobom držeći samostojeći stalak za vezenje goblena. Voljela je začinjenu hranu i do zadnjeg je dana u tom malenom dugavskom stanu na trećem katu patila za onim močvarnim prostranstvima, Batinom i svojim Baranjcima. San je obrastao u visoku travu i šaš s Mrkonjićevih pejzaža u labirintima Tvrñinih zidova i u jako zapuštenoj sobici, čija se vrata nisu mogla ni otvoriti ni zatvoriti, nego su stajala fiksirana i nepomična pod kutom od 45°. Profesor me Mrkonjić jednom vodio

41

u tu sobicu. Bila je to čudna noć koja je svoje trajanje okončala u jutru KOD KERA. Fragmenti Zelenog sjećanja s neke, doduše, tuñe slike imali su svoju funcionalnost, no nedstajali su im akteri. Jezero se raspadalo, još... S napuklina u stropu atelijera su otpadali komadi žbuke na Ljubičasta i Narančasta platna neželjenog i odbačenog na pod. Dok je novi projekt odisao demijanskom Sivom... 0. Anonim iz 1443. bilježi da se prevoñenjem s perzijskog na bizantski kalendar dobiva jedan meñudan, zapravo jedan dan više. Tog je dana dobro krenuti prema novim mogućnostima vremena. Jednoj budućnosti, što, zapravo, započinje danom koji, u biti, uopće, ne postoji i nije naš dan. Taj dan nije kodiran. 31. lipnja: Kada je viñena, u onoj podstanarskoj sobi na jednom nis-kom krevetu, neobično izvinuta, točka je zadobila svoje nove dimenzije: Plesala je poslije snom, još, u Crvenom i imala slamnati šešir. Brzo je otišla i u svijest nije ostala dovoljno usječena...

42

NEKOLIKO DETALJA KOJIH SE SJEĆAM, JOŠ.

A, NE ZNAM NI ŠTO ZNAČE, NI ŠTO BIH S NJIMA?!

43

Kada bih neko mjesto, vezano uz svoju obitelj u ranome djetinjstvu, htio povezati s kazalištem, koje će me, možda, kasnije, bar u jednome dijelu života, odrediti i u percepciji svijeta oko sebe, prva asocijacija koja bi mi pala na pamet, pri tome, bila bi kuća bakine sestre u selu. Inače, kazališna se percepcija uvelike razlikuje od drugih percepcija, a desetak godina nakon smrti bakine sestre, njezina kuća uopće više neće asocirati na kazalište. Jer, kazalište je, izmeñu ostaloga, ono što se nosi u sebi i kroz sebe širi u prostor oko sebe. Kazalište se mora voljeti u sebi, a ne sebe u kazalištu - rekao bi stari Petrović, a na internetu, pročitao sam nedavno, i Veronika Durbešić... I bakinu kuću, kao i kazalište, naslijediti ću kasnije kroz vrijeme. Obje su mi te genetske, mentalne i materijalne imovine iskliznule iz ruku... Sada, kada je sve to već i prošlost, ne znam što konkretno reći o tome svemu?! Ne znam... Kuća bakine sestre, tko zna zbog čega, asocirala me je na kazalište na čijoj je sceni odigrano mnoštvo uloga s kojima sam bio povezan i prije svojega roñenja, a njegove su kulise svetišta pred kojima mogu još samo stajati, gledati ili šutjeti. Saznat ću nekoliko godina poslije, izmeñu ostaloga, jedne večeri od nekog seoskog pijanca-komšije-kuma koji je svratio zbog upaljenog svjetla, vraćajući se iz birtije '100 čuda' nakon fajrunta, u nadi da će prije spavanja kod nekog cugnuti bar još jednu i, brinući se, naravno, kakav je i red u našim selima, da nisu provalnici neki, možda (?!), kako je u zidni stup verande uzidana drvena skulptura Djevice Marije koju je isklesao moj pradjed, šumar... I, poslije sam još nekoliko dana zurio u to mjesto, što mi je pokazao i pitao se polupati li žbuku i pokloniti se toj obiteljskoj relikviji i čuvarici...

44

Mislim kako svaka obitelj na svijetu ima neku svoju Tetu Betu – tako smo, naime, zvali tu bakinu sestru. Premda joj taj nadimak nije imao apsolutno nikakve veze s imenom. Zvala se Marija i bila je jedna od onih žena koje su cijeli život bile čuvarice obiteljskog nasljeña. Pomalo čudne. Vole samoću. Nikada nisu imale djece. Nikada se nisu udavale, ili su udane bile tako kratko i tako davno, da se i same jedva prisjećaju tog vremena. Obično same o sebi ne misle da su jako nesretne, kao što i nisu. Jer, ipak su one sve oko sebe podredile sebi i sve što su radile, radile su zbog sebe. No, voljele su kada ih svijet doživljava nesretnima i žrtvama nekih nenadvladivih, davnih, životnih sila i tijekova. Nekakvim su si, pomalo sumnjivim, ali ipak 'poštenim' putem, osigurale materijalnu neovisnost od ostatka obitelji i žive malo izdvojeno od svijeta, ali dovoljno prisutno, kako ih se ne bi zaboravilo. Priča se da su malo lude, a u davnija vremena takve su žene progonili iz naselja u kojima su živjele, ili su ih spaljivali na lomačama. Bez obzira koliko to u nekom trenutku izgleda malo neumjesno, ali stvarno mislim da svaka obitelj ima neku svoju, bližu ili dalju tetu s opisanim osobinama, više ili manje izraženim. Ozbiljno, razmislite... Moja je Teta Beta bila oniža debeljuškasta žena, roñena u prvoj polovici prošlog stoljeća. Roñena je s vrlo upečatljivim židovsko-njemačkim prezimenom, zbog kojeg će već kao vrlo mlada, zajedno s čitavom svojom obitelji, završiti u logoru i oboljeti od tifusa pa cijeli život potom, nositi periku, kao i druge joj tri sestre, od kojih je jedna moja baka. Ni s jednom se od njih nikada nije posebno slagala. Imala je vrlo osebujan glas i pjevala u seoskom crkvenom zboru. Poslije logora, u valu osloboñenja i sveopćeg partizanskog napretka, završila je tečaj za medicinsku sestru. No, kako je bila vrlo religiozna, postala je časna sestra i kao vrlo uzorna brzo završila negdje u inozemstvu, iz kojeg se vratila nakon

45

nekoliko godina, razreñena, hm, ne znam baš je li ovo pravi izraz, ali razumijete što sam htio reći... O tome, zašto se vratila, nitko skoro nije znao ništa pouzdano. Ostala je i nakon toga odana crkvi, a mirovinu je stekla služeći dvoje staraca, ‘seoskih gazda’, govorila bi moja baka Anica, njezina sestra. I, na pola radnog vremena radeći u seoskoj ambulanti. Bila je prilično tajanstvena. Dugo je godina, (nakon što nam je svima dala do znanja i po nekoliko puta da ne želi posebno njegovati obiteljske odnose i da nije sretna kada doñemo), u dvorištu, još, nadograñivala i preureñivala staru obiteljsku kuću Fuksovih koju smo poslije naslijedili prvo moja baka, a poslije njezine smrti moji bratići, sestra i ja. Htjela je da iza nje ostane nešto po čemu će je pamtiti. Dok je bila mlaña, znala se je s vremena na vrijeme, počastiti ponekim putovanjem. Bila je u Egiptu, Indiji, Grčkoj, po čitavom SSSR-u, u Africi, na Tibetu i u Koreji... Pričalo se da je švercala zlato, tu i tamo. Nakon sjetve otkupljivala je dukate FranzJosefaiztisućuosamstozaboraviosamkoje, a nakon žetve ih prodavala Debelom Ciganinu u Vojvodinu – tako se to u našim selima Svete Ravnice radilo i prije, a i za vrijeme rata. Doduše, u tim bremenitim godinama radilo se malo tiše i rjeñe, a možda i s nečim drugim, ali radilo se... I, premda nemam pouzdanu informaciju je li Debeli Ciganin još živ, ako je, ima jedno bezbroj godina, a ako nije, nadam se da je iza sebe ostavio nasljednike i nadam se kako se to još uvijek radi. Jer, to je dio ovoga folklora, čije ostatke nikako ne smijemo dati ovim europskim ljudožderima i domaćim kameleonima da nam od njih naprave sapunicu. Kada je završila kuću, sazidala je i visoku ogradu oko nje. U dvorištu je neprestano nastojala uzgajati travu, no zbog kokoši, to

46

joj nije uspijevalo. Dok, ruže... Ruže su, začudo, dobro uspijevale i sve je bilo prepuno žarko crvenih i bijelih ruža. Bila je praznovjerna. Kuću je opremila stilskim namještajem i jednu sobu nazvala 'kristalna soba', jer je u njoj, osim staklenog stola, bio i regal pun kristalnog posuña, čaša, tanjurića i detalja. Drugu sobu nazvala je 'crvenom sobom', jer je na prozore okačila kazališne crvene zastore. Radila je goblene i čitavi ostaci zidova, neprekriveni namještajem, bili su prekriveni goblenima. Do zadnjeg centimetra. Bilo je uz njih, tu, još i drugih slika, tanjura, suvenira i koječega, ali prevladavali su gobleni. Bila je pomalo paranoična i neprestano je tvrdila kako je netko potkrada, pa su naše dječje igre bile vrlo često predmet, a sestra i ja krivci njezinih optužbi. Viñali smo je kad bi nas majka vodila u selo, ili kada bi Teta Beta sama, što je bilo vrlo, vrlo rijetko, nekim poslom došla u Grad. Moja je baka Anica zbog svega toga bila prilično nesretna. I, sjećam se, jednom smo na Mamino inzistiranje s Marsa pali: Mama, baka, sestra i ja u teta Betino dvorište, jer smo u blizini brali kukuruz s komada zemlje, što smo ga tada još imali u Dolu. Nije onda bila telefonija toliko rasprostranjena, bile su rane osamdesete i mi smo namjeravali prespavati kod tete Bete, jer nismo obrali kukuruz do kraja pa da se ne vraćamo u ðakovo i sve tako redom… No, čim smo zakoračili u bakinu i njezinu rodnu kuću i kao prisilno se i ovlaš poljubili prilikom pozdrava, Ona nas je jasno i glasno upitala kako namjeravamo kući, budući je zadnji autobus upravo otišao. I, još pripomenula kako kod nje ne možemo odsjesti, ne obrazlažući razloge.

47

Moja je Majka bila prilično ponosna ‘žena iz prošlog stoljeća’ (rekla bi za sebe gospoña Vlasta, glumica, za koju sam u idealnoj podjeli postavljanja ‘Madeža’ htio da mi glumi Majku) i iz samo sebi lakoobjašnjivih razloga tu je kuću smatrala i svojom djedovinom na koju ima nepisano pravo pa je nas djecu posjela oko stola, i prilično oštrim tonom, rekla teti Beti - Slušaj, Teta, sada ćeš nas nahraniti i ne zanimaju me tvoji odnosi s mamom, a potom ćemo prespavati tu do jutra i u Dolu obrati taj kukuruz! U prvome se trenu Beta povukla, poznajući narav moje pokojne Matere i znajući da bude li i riječ više izrekla, Boža može zamračiti i napraviti joj skandal da ga čuje cijelo selo, a to si, ipak, nije htjela dozvoliti... Ispekla je pile te smo večerali. No, tijekom večeri temperatura se zagrijavala i mi ipak, na kraju krajeva, nismo spavali kod tete Bete, nego smo otišli teti Lizi. Baku je bilo sram spavati po selu kod rodica, nedaleko od svoje rodne kuće u kojoj joj sestra živi... Spavala je pod šupom u obiteljskom dvorištu, jer je teta Beta nije pustila u kuću... Kako smo joj za prijašnjih posjeta, polupali tanjurić od ne-kog servisa i zagubili nekoliko tarot-karata, bila je jako lju-ta, posebno zbog ovog drugog. I, nismo je dugo vidjeli. Umrla je Mama i ona se pojavila u crnini. Iznad lijesa je tvrdila kako joj se toga jutra slomila šibica, dok je ložila vatru i to tri puta zaredom. Znala je kako je to neki znak, a i ne može se baš zakleti, no kao da je čula i huk sove nekoliko večeri prije, što ju je isto upozoravalo da se nešto dogaña. No, nikako nije mogla ni naslutiti da...

48

Jer, znakovi koji nas uokolo upozoravaju na nešto, ne gov-ore izravno. I, vrlo je često i nemoguće, tumačiti tajni jezik poruka koji se oko nas plete do najskrivenijih kutaka u koje dopire glas. Nekoliko je dana, te zime nakon toga, provela kod nas. Mojoj mlañoj sestri poklonila je zlatni prsten s velikim crvenim kamenom i potom se opet vratila u Selo. Već je tada imala više od sedamdeset godina. Znao sam se ljeti, ponekad, kasnije, zaletjeti do nje, u to Selo, premda mi nije nikada baš bilo usput. Na rakijicu i kavu. I, znao sam kako joj je vrlo drago, u biti, što sam došao. Premda, to nije željela pokazati, nego je distancirano, svojim odmjerenim glasom, izgovarala svoju rolu, zamjerajući svaku sitnicu svakome, ponajprije mojoj baki, svojoj sestri i komentirajući sve, u detalje opisujući, često i tolike pojedinosti, koje nisu osobito važne za samu priču. U uglu verande s puno svjetla, u kojoj je još bilo i drveno postolje za lavor, kao i on sam s bijelim, platnenim, šokačkim, čipkastim peškirom, držala je i veći, ovalni, starinski, masivni i niski stol od crnog drveta, okružen s nekoliko fotelja od šibe. Iznad njih je na zidu bilo veliko zrcalo sa starinskim okvirom i još jedna velika slika Djevice Marije koju ima svaka kuća u šoru, kao i nekoliko zidnih svijećnjaka. Na stoliću je bila košara puna suhog bilja i cvijeća. Rakija i čašice. I, lula kao i nekakav stari telefon. Crni, kockasti, veliki, sa onom ručicom sa strane. Željezničarski ili neki gestapovski... Nikad nam nije dozvoljavala igrati se njime. Nismo ga smjeli ni dirnuti. On je uvijek stajao tamo sa svojom velikom slušalicom na sebi. Aparat koji nije ni na kakvu mrežu bio priključen sigurno već trideset-četrdeset godina. Bez veze je tamo stajao. Oduvijek. Mislim da je samo ona znala kako je došla do

49

njega i što joj je značio tamo, kraj one košare prepune svog onog suhog cvijeća i bilja. Ali, uglavnom, kada je ona umrla od srca, rekli su, sjećam se, našao ju je nekakav stari, umirovljeni svećenik s kojim se skoro najviše družila (jer su pod zadnje dane oboje voljeli malo cugnuti), prijatelj joj, kojeg još kao dijete pamtim s ri-jetkih kirvajskih ručkova. Ujak nas je dovezao i kada smo ušli u verandu, prvo što sam uočio, bila je ona, teta Beta, kako sjedi u jednom šibom pletenom naslonjaču. Na stolu ispred nje je bila rakija, kava i rastvoren špil tarot-karata. Bilo je jutro, a u pepeljari je bila do pola popušena cigara... Ona je djelovala usnulom, zavaljena u fotelju. Donijela je vodu, jutros još, s bunara i skuhala kavu. Otpila je malo iz štample. Pogledala je što kažu šarene, ciganske karte. Pripremala se za nadolazeći dan, a u ruci, koju je opušteno držala u krilu, imala je slušalicu starog telefona i činilo se kao da je baš sad s nekim završila neki samo njoj, valjda, važan razgovor...

50

ISKUSTVA mojem susjedu, prijatelju i učitelju, pokojnome

Pavi Tomesiću

51

Samo toliko želim: volio bih ponovo s Tobom, malen, ići u kino, gledati western i popiškiti Ti se u krilo. Ili, volio bih ponovo s Tobom u zimskoj noći vježbati logičku matematiku, dok simultano izvršavaš četiri operacije: jedeš kuhano kestenje, slaninu i keks kao jedno jelo, piješ rakiju i kavu kao jedno piće, spavaš i sanjaš. A, sanjaš rezultat zadanog zadatka. I, u trenu se trgneš, izgovarajući ga. Ili, volio bih ponovo s Tobom sjediti u nekoj prelijepoj, drvetom obloženoj sobi sa stubištem u uglu. Ispijati kavu za okruglim stolom i gledati kamaru bespotrebnih stvari koje smo kupili na nekakvoj rasprodaji. Ili, volio bih ponovo s Tobom pripremati veliko slavonsko klanje u mojem dvorištu. Grijati se na pari, što ključa u kotlu i gledati Ti izmučene i od zime crvene ruke, kako oštre noževe. Ili, volio bih ponovo s Tobom sjediti u tvojem uskom ulazu i piti, piti, piti i piti, dok nam oči obojici ne prekrije mrena, slušajući Te kako govoriš.

52

...NEKO DRUKČIJE PODRAŽAVANJE...

53

Bilo je, bilo je i onih vremena u kojima se nije ni znalo da postoji vrijeme. Ja nisam živio u tim vremenima, jer su u njima živjela tijela od riječi. Danas se tijela od riječi više ne rañaju, a ona već roñena izumiru. Danas se riječi izbjegavaju. Sve je drukčije. Ni automobili ne idu kao nekada što su išli, ne prolaze ljudi, a uopće nije ni tako zima. Sve je pusto u ovoj našoj ulici. Postala je, nekako, tužna. Ne znam ja što je to?! Aaaa, ozdravit ću ja... Za dva-tri dana, pa ću opet šetat’. Da, za dva tri dana, jer sada još ne mogu... - izgovorila je jednom moja pokojna baka, a ja sam je iz trenutka u trenutak gledao kako sve sporije hoda i kako se sve tiše topi u gustim kapima maglovitih jutara, zora vlažnih i teških, naizgled hichckowskih, a po osjećaju fellinijevskih ili wendersovskih. Već i treće vrijeme započinje. U drugome je brojka četiri proživjela svoju simboliku koja se danas negdje tako odsječena uvijek zaboravlja. U tim jutrima trećega vremena, budim se sve okrutnijeg iz-gleda, a sve patetičnijeg osjećaja koji se sitnim slovima, poput epitafa uklesuje na moja prsa, pritisnut nekom nedokučivom snagom, što mi se oslanja na leña. Sve je drukčije, a drukčijost je teškoizreciva. Jutros sam pronašla smotuljak kose koji je ispao iz češlja. – ponovo se oglasila moja baka i još odsutnijim pogledom nastavila gledati kroz prozor.

54

To nešto znači. – nadomjestila je, još, glasom pomalo uzne-mirenim. – Sve nešto znači. Da. Što znači? – upitao sam. - Pa, pa nešto... Ne znam ja što. Nešto znači sigurno. Sve nešto znači. – rekla je onim svojim izmorenim glasom, te nabrojala imena nekoliko svojih pokojnih prijateljica, povezujući sve to u nekakvu konstelaciju, samo njoj, valjda jasnu, dok sam se ja ježio i od same pomisli da ću isto, možda jednom, ovako zboriti i da će ta zborba s mnoštvom propuštenih i nepotrebnih riječi biti samo prazno naklapanje... Kao bičem usječenu, uviñam urezotunu vremena i dogañanja, što mi se ucrtala u prostor izmeñu sljepoočnica. Bojim se teškobilježivosti viñenih slika i mišljanih misli. 0. Iznad mojeg kreveta vise dvije fotografije. izrañene u istoj fotografskoj radnji, s istim tehnikama i uokvirene u iste okvire... Prva je iz 1968. godine, ona je veća i na njoj je moja pokojna Majka, a druga je iz 1994. godine, ona je manja i na njoj sam ja. Oboje smo odjeveni u crno. Ivana je jednom prilikom, kada smo se slučajno sreli u vremenu u kojem mi je upućivala još poneku riječ, rekla da su sve moje priče stare i molila me da ne inzistiram na pojašnjenju izjave. Otada oboje šutimo. Kad se sretnemo, mi šutimo.

55

Šutnje

56

...DA JU JE I NEBO OSTAVILO...

57

Jutros je na krovu kuće vidio sovu. Zalutala je i svitanje ju je zateklo – pretpostavio je. Kažu da vidjeti sovu znači smrt u blizini. Poslije ručka je malo prilegao i za vrijeme toga ležanja sjetio se jednog dogañaja. Odnosno, ne znam može li se to nazvati dogañajem. Možda doživljaj? Da, sjetio se jednog doživljaja: Vraćao se tada kući iz nekog lokala. Bili su već sitniji sati. Razmišljao je o jednom zločinu za kojeg je čuo da se dogodio u našem gradu. U tom je zločinu brat jednog njegovog poznanika usmrtio njihovu majku. Neprestano mu je pred očima igrala ta slika u kojoj čovjek jednom rukom drži staricu za kosu, a drugom, onom u kojoj je nož, zamahuje i zabada to sječivo starici u leña. Zakoračio je u ulicu prepunu izloga i poveselio se njihovim sadržajima, u nadi da će mu to odagnati ružne misli. Ali, u tom je trenutku pred općinskom žutom zgradom ugledao ženu, potpuno sijede kose. Odjevenu u crno. Stajala je naslonjena na ugao te zgrade i gledala u nebo prepuno zvijezda. Nije bila tako jako stara, a lice joj je bilo starački tamno. Gledala je u to nebo onim osamljeničkim i lakozaplačljivim pogledom i uopće se nije pomicala. Bila je hipnotizirana tom veličinom. Padala je polagana magla i ovaj se prizor činio zastrašujuć. Brzo je prošao pored nje, a ona ga uopće, činilo se, nije zamijetila. Ona je nepomično stajala i gledala u crnu neopipljivost beskraja. Poslije, kada je analizirao sve to, činilo mu se kako je u tom njezinom pogledu bilo toliko tuge, očaja, praznine, tišine, starosti i tame, da još od još tamnijeg neba započela tražiti pomoć.

58

A nebo? Nebo je bilo daleko. Nebo je bilo samostalno. Nebo je uopće nije primjećivalo. Nebo je bilo veliko i neovisno o nama. Bilo je, možda, isto toliko osamljeno?! Bilo je nepojmljivo. Nebo je šutjelo i ova je Žena, zasigurno, pomislila da ju je i ono napustilo. Da ju je i nebo ostavilo...

59

NEMATI

60

Često nisam imao. Bilo je svakako. Ni sada nije baš puno bolje. Nemati znači povrće sjeckati na malene komadiće, jer tako se čini da ga ima više. Nemati znači uvijek kupovati mljeveno meso, jer ga obično miješamo s rižom ili kruhom. (Jednom ću napisati kuharski priručnik s opisanim pripravama jela koja sam kuhao, kada nisam imao.) Nemati znači živjeti u stanu bez kupaonice i pušiti jednu cigaretu u više obroka. Nemati znači uvijek nešto improvizirati i osmišljavati. Nemati jednom postane trenutak u kojemu se stanje pretvara u radnju. Nemati je vrijeme u kojem rečenicu uvijek započinješ riječima JA NEMAM...

61

DNEVNIK

62

Dvadeset i peti je svibnja 1991. godine: proljeće je, a mi sjedimo na pragu ñakovačke željezarnice i pričamo o svemu, dijeleći zadnju cigaretu – po partizanski. Dvadeset i peti je svibnja 1994. godine: kao da je ljeto, a mi se srećemo jednom ili dvaput mjesečno. U mojoj podstanarskoj sobi ispijamo kuhano vino i pričamo isključivo samo o književnosti. Dvadeset i peti je svibnja 1998. godine: kao da je jesen, a meni je svakoga dana sve teže i teže prizvati njegov lik iz sjećanja. Dvadeset i peti je svibnja 2001. godine: kao da je zima, a mi si uputimo ponekad pokoju rečenicu, ali, uglavnom, šutimo... ...e-mailom.

NADOPIS, KASNIJI (Dvadeset i peti je svibnja 2009. godine: nekada je to bio Dan mladosti, a mi smo danas dosta stariji i razmijenjujemo, u meñuvremenu objavljene, knjige.)

63

POSVEMA MIRAN ZAVRŠETAK VEČERI

64

...ma ispričat ću samo jedan detalj da vam samo pokažem kako je to sve izgledalo tamo. Tada... Jedan detalj da si uopće možete stvoriti tu sliku. Mislim da bez tog okvira ne možete skužit', što vam želim reći. To je magla. Zona sumraka, ono.... Sve je bilo izmaknuto. Sve na rubu. Za rubriku bizar, jebote, kad danas na to gledaš... – uvjeravala ih je Senka. - I, je taj bio malo lud neki tip – kažem vam - To nije bila nikakva tajna: neki pisac, kao. Živio je sa čupavim psom u podrumu, povlačio se sa sumnjivim polusvjetom po sumnjivim lokalima i sve drugo što ide uz to... I svašta se, još, pričalo, jebote. Al, nije bio neki skroz negativan. Nije. Jedan iz plejade onih osječkih likova s ruba, pomalo. Ne mogu reći ni da je bio svet, neki. Ne mogu. Bio je malo provokator, podvikač i onaj pustimenamiru tip, znaš, katego-rija skinimiseskurca. Ne znam kakav se njemu klik dogañao tad u glavi. Ne znam. Ali, pamtim ga u jednom periodu: četiri-pet godina je to trajalo, kao da ga je vrtio neki gadan vir. Imao je nekakvo kazalište ili tako neku ustanovu u kulturi: mladi-edukacija-ekologija-aktivizam-multikultura i štatigajaznam, ali uglavnom kazalište kao baza za sve ovo nabrojano. U Osijeku se to tada zvalo 'civilna scena'. I, prostor je imao. Svašta je, jadan, vrpao i sa studentima i sa profesionalcima i sa amaterima i nikako mu nije išla ta priča. Jebeš ga... Nešto sam radila s njima i znam da je bio više gladan nego sit, a i struja je u toj kulturnoj ustanovi bila više isključena, nego što su reflektori svjetlili. – rekla je, na trenutke sličivši studentici koja izlaže seminar o nekom liku iz knjige koju je obrañivala. Bila je pomalo nostalgična i čeznutljiva. Dok je govorila, s vremena bi na vrijeme, zabacila kosu i otpila malo vina iz čaše, diskretno.

65

- Ali, voljela sam tamo raditi. – nastavila je nakon kratke pauze kojom je dodavala na dojmu i napravila odmak da bi se vratila onome što želi ispričati. - Ludo je sve, nešto bilo u tom podrumu. Je mračnjak, i svi ti crni zidovi sa crvenim stropom i plakatima. Kao neki cabarett, a, u biti, malo klaustrofobija te opali kad se spustiš u to podzemlje. Baca na depru i to... Prišao je konobar i sa sredine stola uzeo veliki željezni supuntop (govorilo se u našoj kući)... U njemu je bilo još malo ljute crvene juhe u kojoj je plivala riblja glava. Slušatelji ove priče bili su neko društvo koje se srelo na izletu uz rijeku. Dva polupijana para, što su s vremena na vrijeme pokušavaju dočaravati si slike onoga što je Senka – jedna od njih - izgovarala. Uokolo je bila umirujuća voda, pomalo zelena na mjestima, gdje liježe obalom. Bila je kasna večer, rijeka osvjetljena i caffe-brod koji se ljuljuška. Sve se odavalo smiraju... Eeee – nastavljala je Senka - u jedno sunčano prijepodne, dakle, Europskom avenijom prema Centru, ide jedan drugi lik. Životinjar’, pripadnik Udruge za brigu o četveronošcima, uglavnom – i s njima sam nešto radila pa i tog tipa znam. U manjim mjestima svi se poznaju i svi su povezani na neki način, pogotovo ovi sa 'civilne scene'... Ako ničim drugim, onda proračunom Grada iz kojeg su izvlačili novčiće. Neki više, a neki manje. Alecovo je kazalište naginjalo ovoj drugoj kategoriji, dakako... Prilazi on Alecu, dok sa svojom kujicom Stinky, sjedi na klupi ispod lipe. Nakon pozdravljanja i izmjene nekoliko fraza o tome kako im je drago što se vide, kako je super što, ipak, kako-tako rade, u ovako teškim uvjetima, kako ovo i ono, pa ta situacija bez podrške lokalne zajednice i ta sveopća nezainteresiranost i sve...

66

I, pazi sad ovo, molim te! Ovo je ključni trenutak koji ocrtava taj karakter pustimenamiru! Nekako doñe 'životinjar' na svoje, pa pita Aleca bi li u njegovom kazalištu, na nekoliko dana, mogao smjestiti nekog veterinara? Da prespava. I tako će on cijele dane provoditi u Azilu i veterinarskoj stanici. A, neki službeni smještaj je skup, hoteli i to pa... Dolazi na volontiranje iz Njemačke. Kastrirat će pse. On bi to, naravno, platio Alecu, a situacija je loša i potrebna je svaka kuna... Možda bi tako pomogao kazalištu, kojem su, čuo je, isključili struju... Pa, evo, ako ta struja nije baš tako strašna, njegova bi to udruga mogla srediti za protuuslugu, već u ponedjeljak... Al’, nije to još sada, bla-bla, ima vremena, neka vidi on sa suradnicima... Bla-bla, čut će se... Bla-bla... Zadravo-zdravo. I, ono... Što da ti kažem?! I, ovaj ne zna reći ne može. Ne zna. Pustimenamiruskinimi-seskurca... Ovi i oni razlozi i kazalište samo što nije dobilo podstanara, kastratora! – Ma de, ne mogu vjerovati - rekao je jedan od muškaraca, odlažući ubrus na tanjurić od pojedenog deserta. – Pa, rat je tek prošao i tako se nekako živjelo bez reda. – A, strukture? – upitao je drugi muškarac. – Ma, kakve strukture?! – odgovorila je Senka - strukture su u Osijeku većinom bile zabavljene sobom i slabu su pozornost posvećivale bilo čemu. Ne vjerujem ni da su se danas promijenile. – Taj je stvarno bilo lud – uzdahnula je Ivana i rekla, više za sebe. Prolaze dani i jedno jutro, u uredu kazališta, zazvoni telefon. ‘Životinjar’ je s druge strane najavljivao pojedinosti oko strančeva dolaska: nedjelja, 08:00 sati, treba ga pričekati na kolodvoru... On će, sigurno, malo htjeti odspavati, pa onda... Bla-bla... Zdravo-zdravo.

67

Sjećam se, kao da sad slušam Aleca da mi ovo priča: A, Gospodin-Doktor-Veterinar-Njemac, iz Berlina, istočnog, kaže on. Izgubljen, s tri torbe na ramenima, umoran, stajao je tog, nedjeljnog jutra na stubištu ulaza u kazalište i samo gledao u kakvo je podzemlje upao. Nije mu se, uglavnom, svidio smještaj, jer to je bila ona zelena sjedeljka za razvlačenje koju volim spomenuti kad govorim o Alecu... Naravno da Alec, sad, nije imao, bogati, apartman za njega, mislim... Smjesto ga je u prilagoñeni prijamni ured, a on je, zamislite, takav smještaj odbio. Aaa, pa ipak je on Gospodin-Doktor-Veterinar-Njemac koji je ovdje došao kastrirati pse, a ne živjeti kao pas... Situacija se zakompliciravala i neko se sranje naziralo iz daleka... ‘Životinjar’ je nešto žustro mljeo na engleskom, što Alec nije ništa razumio, a Gospodin-Doktor-Veterinar-Njemac ga je, čudeći se, gledao onim svojim sitnim očicama i sve izgovoreno smještao u svoj racionalni ‘švapski’ mozak... Ponekad se pitam - Što su Rusi radili u toj Njemačkoj pola stoljeća, pa nisu uspjeli rasturiti taj uštovljeni kolotijek racionalnosti?! – mislio je Alec, gledajući ovu dvojicu. Uglavnom, Gospodin-Doktor-Veterinar-Njemac je u kazalištu tj. podrumu, spavao dvije noći, dok mu se nije našao pristojniji smještaj. Otkazivanjem cjelodnevnog aranžmana i odlaskom, početna se cifra za uslugu smanjila na obrok do dva dnevno za Gospodina-Doktora-Veterinara-Njemca, tj. na životnjarsko skidanje Švabe s kurca i, za sitne pare, uvaljivanje istog Alecu. Pod izgovorom: baš se sad ženi i seli u obližnje selo, gdje ureñuje imanje pa... A u kazalištu se i tako ne radi ništa pa bolje je da nešto, ipak, uhvati za struju koja će sutra kao biti priključena... I, potom je nestao... Nikako ga se danima nije dalo uhvatiti...

68

Švabo i Alec su se družili. Poslije kastracija i liječenja pasa u Azilu, dolazio bi Gospodin-Doktor-Veterinar-Njemac u kazalište na ručak, a potom odlazio u hostel na spavanje. 'Životinjar' bi iskrsavao tu i tamo (da se ne lažemo), svakih četiri-pet dana, telefonskim razgovorom, dakako i direktorski izdavao naredbe, te spuštao slušalicu, prije nego bi se Alec uspio pobuniti i odbiti nareñeno. Naravno, a i žao mu je bilo onog jadnog gospodina, doktora, veterinara i Njemca pa ga je šetao od stanice do stanice (tramvajske, busne, veterinarske, policijske...), od Azila do podruma i njegovog prenoćišta i svugdje, gdje je, još, trebalo...

I nije vam to kraj priče. Pazi sad: Bavio se Alec tog popodneva nekim svojim poslom, sigurno je spavao, ne sjećam se više... I, zazvonio mu je telefon. Javila se neka iz Veterinarske i zamolila ga, u Doktorovo ime, da u kazalištu prespava jedna kujica. Kao izgubila je puno krvi, operacija je bila teška, u Stanici je hladno, mogla bi uginuti, pa molim Vas i... Jebote, Alec ne vjeruje što čuje... Ne vjeruje, ali ipak sluša sve to i u njemu počinje kipjeti, ali kontrolira se, misleći: Radite šta hoćete... Iditeupizdumaterinu... Za petsto maraka, popnite mi se na glavu i poserite... - Može, nema frke...- odgovario im je na kraju, samo da prestane i spusti slušalicu, već... Je'l vi to možete vjerovati koja je atomosfera vladala u tom gradu i što je sve ljudima padalo na pamet. I, što su sve radili, jebote, da bi preživjeli. Ili je to bio tipični školski primjer teorije zavjere, jebote, oko tog lika?! Ne znam što bi mislila... Kujica se, u kotlovnici, brzo oporavila i povratila, pa je za dva dana vraćena u Sklonište. No, nije tu priči kraj. A, ne! Nakon nekoliko

69

dana stigla je još jedna kujica. I ona se oporavila i otišla, pa je još jedna s istom sudbinom došla, da mu cijeli mjesec ne bude dosadno, jel’?! Pobrinuo se naš Gospodin-Doktor-Veterinar-Njemac, smjestivši mu za gostoprimstvo... Sudbina posljednje kujice razlikovala se u tome, što je ona u kotlovnici kazališta provela šest dana. Gospodin-Doktor-Veterinar-Njemac je otputovao u bivši DDR ali je nju, prije toga, zaboravio transportirati na njezino odredište... A, ni šefa životinjarskog kluba se nije dalo uhvatiti. Nije znao što sa psom, jebote. Šest-sedam dana ne znam više, se on natezao s tom kujicom, dok je se nije riješio i dok je ovi iz tog Azila nisu preuzeli... Možeš si misliti to?! E, to ti je bila osječka alternativna kultura s kraja devedesetih, potpomognuta sa 10.000,oo kuna proračunskih novaca i stotinu još drugih problema. To. – Svi su šutjeli i slušali Senkinu priču koju je prekinuo konobar, prišavši im sa zamolbom da naplati i zamoli ih da polako završavaju, jer se caffe zatvara. Bruno je sve platio, inzistirajući na tome. Nitko poslije nije više ništa te večeri suvislo pričao. Sjedili su još neko vrijeme, popili gutljajdva još vina... Na terasi broda su se ugasila svjetla pa su krenuli prema mostiću koji ih je odveo do tla. Bio je to kraj izletu. Laganim su korakom odšetali do parkirališta. Razmijenili su još nekoliko riječi pozdrava i čuju se ovih dana. Svakako. O, daaa... Bok! Sjeli su u automobile i odvezli se. U suprotnim pravcima...

70

...i druga raslinja

71

ODA GOVORENJU Nepoznatoj Ženi

72

Govorio bih ti ono o čemu više ne govorim nikome. Ponovo. Govorio bih ti polako, kako sam samo tebi mogao govoriti. Govorio bih ti dugo, kako sam ti oduvijek volio govoriti. Dok te pratim kući, Ti me gledaš ravno u oči. I, kao da sve što kažem, prevodiš na neki svoj jezik. Drukčiji. Ženski. Pjesnički. Toliko ženski, da se ne sreće u drugih pjesnikinja. Zbog tog bih ti jezika govorio ono o čemu više ne govorim nikome. Sanjao sam kako govorimo... Govorom si nazdravljamo. Drukčiji. Stariji. Promijenjeniji. Govorimo. Često razmišljam o tome: I Ti govoriš. Dešifriraš. Analiziraš. Zapitkuješ... Pa, sve to opet drukčije izgovaraš. Ja govorim o nečemu o čemu više ne govorim nikome. Ponovo. Odjednom stojimo već na autobusnom kolodvoru. Oko nas su neki prljavi ljudi raskolačenih očiju. Gledaš me. Nasmiješena si. - Koža ti je na licu potamnjela. - kažem. - Od umora. – kažeš.

73

Lijepa si. Oduvijek si bila lijepa. – pomišljam, ali šutim. Ulaziš u bus i kažeš: Ne rastajemo se sada zauvijek, valjda?! A ja opet ne kažem ništa.

74

***

75

Ova ti noć isuviše sliči. Prošlost se oblikuje u vodi i poput nje je prozirna. Neomeñena je još i obrisi koje u njoj vidiš uopće više ne postoje, vjeruj mi... Završetak one knjige najvjernije joj ocrtava sadržaj i zato već po stoti put zaboravljamo detalje koje smo u njoj pročitali. A, istina, svakako, ima bijelu boju. I, tajne o njoj, što su iza, ljepe se jedna po drugoj, razgoličujući se. Najteže se čuvaju nezapisane priče, rekla si jednom, dok je kiša jako-jako padala. I, dugo. Činilo se da nikada više neće prestati...

76

SUTRA ĆETE PONOVO GLEDATI KROZ PROZOR... ili

Unutrašnji monolog

77

Ja, u biti, ni ne znam o čemu sam razmišljala taj dan. O svemu! I, ničemu. Tko bi sve to pamtio?! Ne znam ni je-sam li uopće negdje bila? Ali, pouzdano vrlo dobro znam da ja nisam zato luda. Znam! Nisam bila luda ni tada, kao što nisam luda ni danas. Ima dana, doduše. Aaa, ima, ne mogu reć'... Svakakvih. Kao i kod svakoga. 'Probam onako – probam ovako...' k'o u onoj pjesmi što je Šerbedžija pjeva. Više nisam sigurna je li je on baš i napisao, ali sigurna sam da je pjeva. Da. Razmišljala je Dragićka, sjedeći pod prozorom i gledajući u nebo koje se već polako smračivalo. I, znala sam ja sve! K'o što i danas znam! Od samoga početka pa do kraja. Naizust! Samo da čuješ, ahaaa! Stanovala sam tad u Osijeku, na Jugu. Živila sam s mačkom, blizu osnovne škole. A, ne kao sada što živim u ovom zatvoru. Meñu ovima, što više ništa ne znaju. Ima raznih trenutaka u životu... Rekla sam to već. Pa tako i onih u kojima živiš s mačkom blizu osnovne škole, što je opet svakako bolje od ovoga sada. Da... Tek je rat prošao. A, vidiš?! I vrijeme pamtim. Točno prije, ono, jedno, a što ja znam, oko 20 godina. Ja sam tada tek četrdesetu prešla. Prodavala sam na kiosku. Uuu, kakva sam trgovkinja bila! Prodala bih i crnog vraga da sam ga samo imala u budiki. Na četvrtom sam katu stanovala. U onim odvratnim sljepljenim zgradama, što ih je jedno bezbroj izgrañeno jedna uz drugu. Da ni malo mira nikad nemaš od cike i dreke, a kad Sunce upekne u taj beton, bolje da ti ne govorim...

78

Prvo obučem ogrtač. Cvijetni uzorak. Zelenkasti. I namjesti frizuru pa izañem na prozor. Popodne je. Ono, predvečer u ljetno doba... Tada ima najviše ljudi. I, prvo malo samo promatram. Ništa ne govorim, aaa, ne, ne... Šutim i gledam! Vidim onu Samacku, staru vješticu, što nema gdje ne zabada svoju surlu. Sjedi sama na klupi. Nije ni čudo da se tako zove, a ni što je sama, bome... Probala sam ja s njom. Znam ja... Sačuvaj bože! Eno i onog umjetnika s bradicom, što radi u Pošti, leži pod svojom limenkom i kao popravlja nešto. Popravlja on. Cijeli dan leži pod tom kantom od auta i popravlja. S njim nisam ni probavala... Odmah sam znala da tu nema kruha. Nema... I, onda izañu ona dva mlada pedera. Pa, ja sam znala... Vi-dim svojim očima. Moja soba nasuprot njihovog balkona. Uvijek su zajedno. Uvjerava me ova što stanuje u zgradi pored da im poznaje mater i da su to braća. Ma, kakva braća?! 'Ajde, molim te... Braća?! Da, da, ali topla braća! Što ima veze što im ona poznaje mater. Velika stvar! A, usput budi rečeno, ta mater koju ova kao poznaje, uopće ne živi sa svojim sinovima i ja je kao nikad ne bih vidjela?! Ma nemoj, molim te... Nemoj meni pričat'! Pa što je tu čudno? Oduvjek je bilo pedera... I, onda ona učiteljica, što joj je muž pobjegao majci otadžbini, čim je prva granata iz Tenje preletjela na ovu stranu. A, kad je sve prestalo, onda se vratio, dok je ona čuvala stan i u obližnjoj školi predavala prirodu i društvo... Da, da, prirodu i društvo, a on kao slikar. Doduše, ne akademski, ali slikar. Bila mu ja na izložbi, jednom... Ona živa priroda, a on mrtva, kao... Pejzaži... Jooj-joj! I, kad sam sve promotrila, onda krenem! I, ne prestajem dok ne završim!

79

...mamicu vam! Vi ćete meni!? Vidila sam ja, svi vi radite za svoju stvar i niko da pisne! Ni zuc! Ljigavci, mali, jedni! A, narod?! Narod ko jebe! Narod nek gladuje, dok ovi kradu. Kradu! Kradu! Besramno drpaju i samo kradu! Milijarde su hiljada dolara, dinara, maraka tih 'dvejsto bogatih', izmuzli i spremili u Linkeštajn! Sve ja znam. Sve! Od prvog dana! Kao što i svi zanju. Dok ste vi šutili i ponovo ih birali! Znam ja... Vi, mali ljudi jedni koji volite da vas se gazi. Volite da vas jašu, kradu, lažu... I, ja sam sad luda, što sam to rekla na prozoru nekoliko puta. Jasno i glasno... Da, ja sam luda, a oni su pametni! Odjednom se otvore vrata i u sobu uñe žena u medicinskoj odori. Doñe do prozora i kaže: Gospoño Dragić, dajte da Vas smjestim u krvet i izmjerim vam tlak. Već je kasno. Trebate popiti lijek i na počinak. Sutra ćete ponovo gledati kroz prozor...

80

KAO OD OTEKLINA NA NEPCU

81

Okupi me, unazad. Jednom. Neka bude jutro. U proljeće. Ja molim dragog Boga da se vrijeme, istrešeno po ravnini, sâmo ne počne smanjivati, tada. – kažeš. A imam i dovoljno, još. Premda, znam da odabrano nikada neće postati tvoja trajna navika.. U svakom trenutku koji nas je obišao, vidjela si nešto jasno i lakoutvrdivo poput vodene bolesti od koje si povremeno umišljala da boluješ. Kad ponovo doñe zima, ne naslanjaj glavu na staklo, ne zatvaraj se i kada nemaš što za reći, prestani više prstima crtati te nevidljive oblike po zraku! Najviše volim vodu. U njoj je sve tako nestvarnije...

SAMO ZBOG RAZOTKIVANJA

82

Dok izgovaraš: Propustila sam vrijeme – i praviš nakon toga dugu stanku u velikoj, muškoj i bijeloj majici, što ti seže sve do koljena,

83

s vrhom malog prsta izmeñu usana nakrivljene glave i raspuštene kose, izgledaš kao kakva pospana djevojčica koju su sada probudili. U toj rečenici, još, čujem jeku u kojoj gledaš, potom, kroz prozor i ne vidiš niti jednu pticu. Pregorio je osigurač, a ne čuješ onaj kratki ''tk'' - kažeš. Svaki put kada prestane padati snijeg, riječi postaju sve duže i mekše, uviñaš. To te čini još zamišljenijom. Nekada je sjećanje služilo samo za lijepe stvari i otkud sada to bezotporno pristajanje na izbor izmeñu ravnoga i praznina unutar zidova, iza kojih su zvukovi još nevidljiviji...

U INFINITIVU

84

Omotati sve, hermetički. U jedan neprekinuti platneni povoj. Nije bitna boja, samo mora biti jedinstven.

85

Jednom. I, porazmisliti, još... O svemu... Prije... I, pospremiti, svakako. Nikako ne ostaviti previše svega iza sebe... Staviti stvari na svoje mjesto... Misliti kako je najbolje znati da je red potreban i u ostavljenom prostoru. U prostoru u kojem je mrak. U zatvorenom prostoru... A, onda, treba, na kraju, još samo zaključati i izaći. Nikako ne zastajkivati, niti se osvrtati. I, požuriti... I, stići... ...stanica je iza ugla. Gordana bi citirala nekog poljskog pisca: Kad uñeš u vlak, odmah idi do prvog otvorenog prozora. U vlaku uvijek ima negdje neki prozor koje je otvoren... I to spašava. Otvoreni je prozor uvijek nekakav spas. Kroz njega se uvijek može pogledati, udahnuti, razbistriti, ući... ...ili iskočiti... IGOR ROGINA

86

- roñen 1974. g. u Osijeku - školuje se u ðakovu, Zagrebu i Osijeku (OŠ IGK, EUBOC i Pedagoški fakultet - Odsjek za hrvatski jezik i književnost) - više godina, potom, živi u Osijeku i radi u prosvjeti /u Republici Mañarskoj - Mohacsu i u mjestima Slavonije i Baranje - Šećerani, Osijeku, ðakovu, Levanjskoj Varoši i Trnavi/, te kao povremeni dopisnik za novinu Osječki dom i tjednik Bumerang - poeziju i prozu objavljuje u hrvatskoj časopisnoj periodici (Plima, Skult, Revija, Ogled, Aleph...), autorskim zbirkama, blogovima i piše za kazalište i televiziju - u više navrata, na raznim poslovima (propagandist, organizacijski i umjetnički ravnatelj, producent), kasnije, radi u kazalištima Vedra scena i theatarKRAJvrata u Osijeku, te (kao pomoćnik ravnatelja i voditelj propagande) u GD Hisrion u Zagrebu - od 2006. član je Hrvatskog društva pisaca - trenutno je voditelj ureda Teatra Rugantino i ravnatelj TEXT-grupe u Zagrebu, gdje i živi OBJAVIO JE: PRIREðIVAČKI RADOVI Zbornici radova: TRAGOVI, Muzej ðakovštine, ðakovo, 1995. ZBORNIK RADOVA STUDENATA KROATISTIKE, Pedagoški fakultet, Osijek, 1995. Antologija: SLAVONSKO RATNO PISMO, dr. Goran Rem, Matica hrvatska, Osijek & Vinkovci & Slavonski Brod 1998. Roman: KUĆA S KONJSKOM GLAVOM, Teolinda Gersão, Stajergraf, Zagreb, 2009.

87

AUTORSKI RADOVI Zbirke kratkih proza: SHALOM, Tipografija, ðakovo, 1996. ...O DVA MADEŽA NA VRATU, MH, Osijek, 2002. RADILO SE O PREŽIVLJAVANJU, TADA, TEXT-grupa, 'Zg,09. UGLAVNOM VEĆ VIðENO, TEXT-grupa, Zagreb, 2010. Izvedeni radovi: Kazališne predstave za djecu: PAHULJICA, Vs / tKv, Osijek, 2002. ČAROBNI NAPITAK, Vs / tKv, Osijek, 2003. PROŠLE ZIME, Vs / tKv, Osijek, 2006. Kazališne predstave za mlade: PRIMITIVNIJA, ALI BOLJA, Skuc, Osijek, 1997. ŠTO JEDEMO KAD NEMAMO?!, MUKA, Osijek, 2002. PITAJ PITIJU!, MUKA, Osijek, 2002. TU SMO I...(UZMI KIFLU), tKv / MUKA, Os, 2003. Kazališne predstave za odrasle: MADEŽI - Vs / tKv, Osijek, 2002. KRONOLOGIJA JEDNE SMRTI,Vs / tKv, Osijek, 2004. Dramska serija – dijalozi: ZABRANJENA LJUBAV, RTL tv & FreementleMedia Croatija, Zagreb, 2005. UREDNIČKI RADOVI Zbirka kratke proze: SJEĆANJA IZ KAZALIŠNOG, FILMSKOG I PRIVATNOG ŽIVOTA, Zdenka Heršak, TEXT-grupa, Zagreb, 2008.

88

Zbornici radova: TRAGANJA, Muka, Osijek, 2000. NEŠTO KAO... Muka & AGI, Osijek, 2001. KAK' JE TO NEKAD BILO, Zdenka Heršak, TEXT-grupa, Zg

89

-..je neovisna, autorska, neprofitna inicijativa za kazališnu i produkciju drugih umjetnosti, proizvodnju i skladištenje umjetničkog, poslovnog, znanstvenog i zabavnog teksta, namijenjenog objelodanjenju u različitim formama i medijima. Financira se projektima samoodržavanja i sredstvima iz domaćih, odnosno inozemnih natječaja koji podupiru ne-formalnu edukaciju i ovakav vid stvaralaštva. Odnosno, samofinancira se pružanjem intelektualnih usluga, izdavaštvom, promocijom, voñenjem odnosa s javnošću, organizacijom i posredništvom pri organizaciji društvenih i zabavnih sadržaja po čitavoj Republici Hrvatskoj.

90

STINKY & kratka proza

91

92

93

PRODUKCIJE KAZALIŠNIH PREDSTAVA

94

95

PRI REALIZACIJI POMOGLI:

mmc

INTERKULTURA ZAGREB

96