Tri Filosofska Lenjina - Gajo Petrovic

8/19/2019 Tri Filosofska Lenjina - Gajo Petrovic

1/52

G a jo

Petrović

MITINOV LENJIN

Svi dobro znamo tko je Lenjin. Pa ipak ostaje još mnogo da se kaže o tome. Razni protivnici na razne su načine osporavali Lenjina.

Razni pojedinci i društveni pokreti na razne su se načine progla-šavali Lenjinovim učenicima i sljedbenicima. Mnogi Lenjini što danas cirkuliraju svijetom kao vrelo revolucionarne inspira-cije no ponekad čak i kao sredstvo prijetnje i zastrašivanja nemaju ništa zajedničko s pravim Lenjinom. Napose to vrijedi i za neke „filosofske Lenjine“, za neke veoma rasprostranjene i agresivne interpretacije Lenjina kao filosofa.

Kao prilog razbistravanju tih nejasnoća i sagledavanju Le-njinova pravog filosofskog lika razmotrit ćemo tri razna filosofska

Lenjina: Mitinovog Lenjina, Altiserovog Lenjina i — najzad — Lenjinovog vlastitog Lenjina.

Umjesto tri filosofska Lenjina mogli bismo svakako razmo-triti i četiri ili pet; no nije baš sasvim slučajno što smo se opredi-

je lili baš za tri nabrojena. Vjerovatno se najlakše domisliti zašto

7*

tri

filosofskalenjina


2/52

treći program zima 1973.

razmatranje mora završiti baš s Lenjinovim Lenjinom. Bez Le-njinova Lenjina ne bismo imali kriterij procjenjivanja pa čak ni motiv razmatranja za one preostale. No zašto smo među mnogim neadekvatnim interpretacijama Lenjinove filosofske misli izabrali baš Mitinovu i Altiserovu? Zar nema nekih, drugih koje bi bile značajnije, odnosno mjerodavnije?

Mitinova interpretacija Lenjina kao filosofa, bazirana na Sta-ljinovoj općoj interpretaciji marksizma i lenjinizma, izložena prvi put pred više od četrdeset godina, ostala je do danas mjerodavna

za staljinistički dio marksističke filosofije (tačnije: filosofije koja

za sebe tvrdi da je marksistička), te je nekritički prihvaćaju čak i mnogi koji se sami ni u najmanjoj mjeri ne smatraju staljinistima.

Altiserova interpretacija Lenjina kao filosofa, iako bitno su-glasna s Mitinovom, nije identična s ovom, već sadrži i neke nove momente. Kao najmodernija i na izgled najprivlačnija varijanta staljinističke interpretacije, zaslužuje da se i posebno razmotri.

Raspravljanje s ovim bitnim predstavnicima staljinističke in-terpretacije odnosno deformacije Lenjinove i Marksove misli oslo-

bađa nas od obaveze i potrebe da se posebno bavimo njihovim epi-gonima s kojima se još uvijek susrećemo i u našem podneblju.Do 1929. godine sovjetska se filosofija razvijiala kroz relativno

slobodnu diskusiju i borbu mišljenja među filosofima marksistima. I u tom je razdoblju bilo nezgrapnih zahvata u filosofiju iz poli-tičke sfere (najeklatantniji primjer predstavlja osuda Đerđa Lu-kača) no neke mogućnosti slobodne filosofske diskusije nezavisno od trenutne političke situacije i od uskopraktičnih interesa ipak su postojale.

Krajem dvadesetih godina, nadvladavši svoje glavne političke protivnike Staljin je odlučio da pod čvrstu kontrolu stavi i sav teorijski rad, uključujući i rad na području filosofije. U svom go-voru na konferenciji agrarnikamarksista, krajem 1929. godine, on je pored ostalog rekao da „teorijska misao“ u SSSRu zaostaje za „praktičnim uspjesima“1). Ova teza o zaostajanju teorije predstav-ljala je poziv teoretičarima koji su bili spremni da podrede svu teorijsku djelatnost „praktičnim uspjesima“ kako ih je shvaćao Staljin, da povedu borbu za raskrinkavanje onih koji nisu bili

spremni da se stave u službu oficijelne tekuće politike.Na Staljinov poziv odazvali su se, među ostalim, tada mladi

sovjetski filosofa, Mitin, Raljcevič i Judin svojim člankom u „Pravdi“

¹) J. Staljin,. Pitanja lenjinizm a, Kultura, 1948, lat., str. 267.


3/52

OSVETLJENJA

od 7. juna 1930. „O novim zadacima marksističkolenjinističke fi-

losofije“. Vođa triumvirata, Mark Mitin odlučno se prihvatio sre-đivanja situacije. U svom govoru na sjednici prezidijuma Komu-nističke akademije od 20. oktobra 1930, na kojoj se raspravljalo o razilaženjima na filosofskom frontu, Mitin se prije svega okomio na koreferat A. Deborina, dotad najuglednijeg sovjetskog filosofa. Optužujući Deborina za „nepogrešivi, papinski ton i direktno oma-lovažavanje partijske štampe“, Mitin je odmah dodao: „U stvari, pretpostavimo da su članci koji su bili u partijskoj štampi — na stranicama „Pravde“, na stranicama „Boljševika“, na stranicama

„Komsomolske Pravde“ itd. — patili od velikih propusta, nedo-stataka itd. Pretpostavimo da je teorijski nivo tih članaka (o kojem je govorio drug Deborin) znatno niži u poređenju s napisima niza drugih drugova. Pretpostavimo da u našim člancima ima niz po-grešaka. Ali ta činjenica da se upravo ti članci objavljuju na stra-nicama partijske štampe svjedoči o tome da na filosofskom teorij-skom frontu očito nešto nije u redu. To svjedoči o tome da treba oslušnuti signal koji daje partijska štampa, da treba pažljivo pre-gledati i provjeriti svoje oružje itd. To je ono prvo što bi trebalo učiniti, ako se hoće zaista boljševički prići člancima koji su bili u partijskoj štampi. Međutim u referatu druga Deborina mi to nismo vidjeli. Naprotiv, njegov nastup — to je potpuno ignoriranje i omalovažavanje one štampe o kojoj sam ja govorio, potpuno odsu-stvo želje da vodimo računa o njoj, želja da se stane i stoji više, iznad nje. I to nije slučajno. To je dubokim korijenima povezano s onim principijelnim pitanjima, principijelnim razilaženjima o kojima ću govoriti kasnije“2).

U čemu su ta principijelna neslaganja o kojima je Mitin od-lučio da progovori? Neslaganja su bila mnogobrojna, a kao jedno od glavnih sam Mitin navodi ono o pitanju šta treba shvaćati pod filosofskom komunističkom mišlju. Po Mitinovom mišljenju debo-rinovci su identificirali „razvitak filosofske komunističke misli uopće i radove određene grupe drugova“. No to su dvije razne stvari. „Govoreći o razvoju filosofske komunističke misli — kaže Mitin — mi imamo u vidu u prvom redu radove Marksa, Engelsa, Lenjina i Staljina“3). Međutim na te se radove, po Mitinu, ipak

ne svodi sva marksistička filosofska misao. „U razvoj filosofske

2) M. Mitin, Boevye voprosy materialističesko j dialekt iki, Partizdat CK VKP(b), 1936, str. 17—18.

3) Op. cit., str. 25.


4/52


komunističke misli kao najvažniji sastavni element ulazi i ona maj-

storska primjena dijalektike što je provodi naša partija. To i jest onaj doista stvaralački marksizam, čije je primjere u toku te cijele etape davala naša partija u radovima svojih vođa, one primjere rješavanja najkardinalnijih pitanja stvarnosti, a ujedno i teorijskih pitanja, što ih je davao drug Staljin“4).

Iz ovih se općih formulacija o razvoju marksističke odnosno komunističke misli već vidi kuda je smjerao Mitin. No Mitin nije ostao samo pri općenitim formulacijama. Među ostalim, on je sa-svim jasno rekao u čemu vidi glavnu pogrešku deborinovaca: „Os-novna i glavna pogreška, o kojoj ću sada govoriti, to je nedovoljno shvaćanje Lenjina i lenjinskog teorijskog naslijeđa, nedovoljno pot-puno shvaćanje i potcjenjivanje uloge i značenja Lenjina i lenjini-zma u razvitku dijalektičkog materijalizma“5). Nasuprot Deborinu i deborincima, štoviše nasuprot svim dotadanjim sovjetskim filosofima Mitin je postavio tezu o „lenjinskoj etapi kao novom stupnju u raz-vitku dijalektičke filosofije“. Po toj tezi koju je Mitin razradio u svom referatu „O rezultatima filosofske diskusije“ Lenjin je u filoso-

fiji bio ne samo vjeran učenik Marksa i Engelsa, nego je i dalje raz-vio Marksovu misao, podigao je na novi, viši stupanj. U skladu s tim lenjinizam nije samo novi oblik marksizma kao revolucionar-ne prakse i društvene teorije, nego i „nova i viša etapa razvitka filosofije marksizma“6).

Kao glavni argument za tezu da je Lenjin ostvario novu, višu etapu u filosofiji marksizma Mitin u više mahova navodi Staljinov citat iz 1924. godine, iz poznatih „Osnova lenjinizma“: „Međutim bilo bi pogrešno misliti da je Lenjinova metoda jednostavna obno-va onog što je dao Marks. U stvari, Lenjinova metoda nije samo obnova, nego i konkretizacija i dalje razvijanje kritičke i revolu-cionarne metode Marksa, njegove materijalističke dijalektike“7).

Ipak, za tezu o novoj etapi u razvoju marksističke filosofije nije bilo dovoljno navesti jedan citat iz Staljina, trebalo je reći ne-što konkretnije i o tome „koje su osnovne crte što karakteriziraju tu novu i najvišu etapu razvitka filosofije marksizma“8). Mitin se

4) Op. cit., str. 25.5) Op. cit., str. 26.

6) Op. cit., str. 44.

7) Op. cit., str. 47; Up. J. Staljin, Pitanja lenjinizma, Kultura, str. 22.

8) Op. cit., str. 44.


5/52

OSVETLJENJA

prvi energično prihvatio tog posla, otkrivajući da je Lenjin u naj-manje pet pravaca dao značajne doprinose marksizmu, po kojima se može govoriti o novoj etapi u filosofiji.

Na prvo mjesto među Lenjinovim filosofskim doprinosima Mi-tin postavlja Lenjinovu analizu dostignuća i krize prirodnih nau-ka, a napose fizike, kako je dana u „Materijalizmu i empiriokriti-cizmu“. „Lenjinovi radovi na području dijalektičkog materijalizma, uglavnom njegov „Materijalizam i empiriokriticizam“, predstav-ljaju novu pojavu u tom smislu što su oni uopćavanje rezultata

razvitka prirodnih nauka poslije Marksa i Engelsa, analiza stanja prirodnih nauka, napose fizike, otkrivanje biti i smisla duboke krize što je proživljava suvrem ena nauka i objašnjenje tih procesa s gledišta materijalističke dijalektike“9).

Određujući na ovaj način Lenjinov najveći doprinos filosofiji Mitin se opet povodi za Staljinom. To svoje povođenje on nimalo ne prikriva nego ga štoviše i ističe, navodeći jedan drugi Staljinov citat kao glavni argument za ovu tezu. Riječ je opet o poznatim Stailjinovim riječima iz „Pitanja lenjinizma“:

„Možda bi kao najsjajniji izraz velikog značaja što ga je Le-njin pridavao teoriji trebalo smatrati činjenicu da se nije nitko drugi nego baš Lenjin prihvatio izvršenja veoma ozbiljnog zadatka

— da u materijalističkoj filosofiji uopći najvažnije od onoga što je nauka dala u vrijeme od Engelsa do Lenjina i da podvrgne svestra-noj kritici antimaterijalističke struje među marksistima. Engels je govorio da ,materijalizam mora dobijati nov oblik sa svakim novim velikim otkrićem’. Poznato je da za svoje vrijeme taj zadatak nije izvršio nitko drugi nego baš Lenjin u svom sjajnom djelu ,Materi-

jalizam i empiriokriticizam’ “10).Lenjinov doprinos filosofiji, kako ga je u ovom citatu vidio

Staljin, očito se ne svodi na ono što je kao prvi veliki Lenjinov doprinos izdvojio Mitin. Uz uopćavanje rezultata prirodnih nauka Staljin spominje i kritiku antimaterijalističkih strujanja u filoso-fiji. Mitin međutim nije definitivno previdio ovaj dio Staljinova citata, već ga je izdvojio u drugi zaseban moment:

„Slijedeći moment koji treba zabilježiti kad govorimo o le-njinskoj etapi u razvitku dijalektičkog materijalizma, — to je da je od svih marksista suvremene epohe upravo Lenjin dao najpot-puniju, najrazvijeniju kritiku modernih antimaterijalističkih stru-

9) Op. cit., str. 49.

10) Mitin, op. cit., str. 49; Staljin, op. cit., str. 23.


6/52


ja, s kojima se moramo boriti i do današnjeg dana. Najnovije forme

kantovstva, neokantovstva, mahizma, subjektivnog idealizma, bog-danovština, najzad, fizički idealizam — sve je to Lenjin podvrgao nemilosrdnoj kritici i raskrinkavanju“11).

S navedena dva momenta, oba gotovo doslovno preuzeta od Staljina, ne iscrpljuje se, po Mitinu, Lenjinov filosofski novum. „Slijedeće pitanje u kojem možemo i moramo zabilježiti ono novo i svojevrsno povezano s Lenjinovim imenom, — to je pitanje o od-nosu marksizma prema Hegelu“12). Ova tvrdnja može se u prvi mah učiniti malo neobična. Kakav bi to principijelno novi odnos prema Hegelu mogao biti koji bi cijeli marksizam podigao na novi viši stupanj? Mitin, naravno, ima odgovor i na to pitanje: „Konkreti-zacija i daljnji razvitak marksizma u tom pitanju kod Lenjina sa-stoji se u tome što on (na primjer u svojim ,Filosofskim sveska-ma’) daje blistave uzorke materijalističke prerade Hegelove dija-lektike u svim najvažnijim osnovnim kategorijama. Lenjinovi ra-dovi daju takav bogat teorijski materijal koji produbljuje shva-ćanje osnovnih pitanja marksističke spoznajne teorije, materijalisti-

čke dijalektike, svih osnovnih njenih kategorija i predstavljaju naj-bolji protuotrov protiv svih oblika revizije marksističke filosofije i napose njenog idealističkohegelovskog izopačivanja. Lenjinova razrada materijalističke dijalektike kao „filosofske nauke“ neosporno predstavlja novu epohu u razvitku dijalektičkog materijalizma“13).

Kako vidimo iz ovog objašnjenja treći veliki Lenjinov filosof-ski doprinos nije u nekom novom stavu prema Hegelu nego u dalj-njoj razradi materijalističke dijalektike putem prerade Hegelove dijalektike. No ni s ovim trećim doprinosom ne završava se, po Mitinu, spisak Lenjinovih filosofskim otkrića. Na četvrto mjesto on stavlja razradu jednog posebnog principa, principa partijnosti:

„Dalje, govoreći o novom stupnju u razvitku dijalektičkoga materijalizma, treba s posebnom snagom potcrtati lenjinski prin-cip partijnosti filosofije, prirodnih nauka i nauke uopće. Taj prin-cip predstavlja daljnji razvitak marksističkih postavki o klasnom karakteru nauke, filosofije. Taj je princip konkretizacija marksi-stičkih postavki o djelatnom karakteru naše filosofije, jer u epohi

imperijalizma i proleterskih revolucija najviši oblik ,revolucionar-

11) Mitin, op. cit., str. 50.

12) Op. cit., str. 51.

13) Op. cit., str. 52.


7/52

OSVETLJENJA

ne, praktičnokritičke djelatnosti’ — to je djelatnost proleterskih komunističkih partija“14).

Nakon što je naveo ovaj četvrti veliki Lenjinov doprinos mark-sističkoj filosofiji, Mitin upozorava: „Jos nismo iscrpli ni deseti dio onih pitanja koja je razradio Lenjin na području dijalektičkog materijalizma i koja sad treba postaviti u prvi plan svega našeg teorijskog rada“15).

Međutim, Lenjin, po Mitinu, nije dalje razvio samo dijalektički materijalizam, nego i historijski materijalizam. Stoga on ostavlja

po strani Lenjinove manje doprinose dijalektičkom materijalizmu

pa prelazi na historijski: „Ono što je dao Lenjin u pitanjima histo-rijskog materijalizma, nesumnjivo predstavlja novi stupanj u raz-vitku historijskog materijalizma“16). Ne ulazeći u bližu razradu ove teze Mitin navodi samo „jedan primjer“, Lenjinove bilješke „O našoj revoluciji“ u povodu „Zapisa“ Suhanova. Tvrdeći da se ove Lenjinove zabilješke po svojoj dubini, genijalnosti i tako dalje mo-gu staviti u isti red s Marksovim predgovorom „Kritici političke ekonomije“, Mitin tu tvrdnju bliže ne obrazlaže.

Na Staljinovu inicijativu, 25. januara 1931, CK SKP(b) donio je odluku (postanovljenije) o časopisu „Pod zastavom marksizma“. Tom odlukom definitivno su osuđene dvije dotad dominatne stru-

je u sovjetskoj filosofiji, takozvani „mehanisti“ i „menjševistvu- jušči idealisti“ (deborinovci), a Mitin je definitivno instaliran kao vođa „filosofskog fronta“. Mitinove teze o lenjinskoj etapi u filo-sofiji, koje je on izložio u referatu „O rezultatima filosofske disku-sije (K itogam filosofskoj diskussii) u Komunističkoj akademiji 1. januara 1931. godine, a koje smo mi ovdje ukratko rezimirali, po-

stale su direktiva i zakon za sve sovjetske filosofe. U toku tride-setih godina marljivo su ih razrađivali svi sovjetski filosofi i sam Mitin, no osim u pojedinostima nije se stiglo mnogo dalje od onoga što je kao novogodišnji dar za 1931. poklonio sovjetskim filosofima sam Mitin. U bitno neizmijenjenom obliku te su teze došle i do naših dana.

No ako je Mitin, makar i po Staljinovoj direktivi, dao filosof-sku interpretaciju Lenjina koja se održala do danas, ne bismo, li trebali da mu odamo priznanje. Ne bi li i sam Lenjin trebao da mu bude zahvalan što ga je unaprijedio u rang filosofskog klasika i

14) Op. cit., str. 52

15) Op. cit., str. 53.

16) Op. cit., str. 53.

105


8/52


9/52

OSVETLJENJA

s iscrpnom jasnoćom. Direktive druga Staljina moraju se postaviti 107 u osnovu sveg daljnjeg teorijskog rada na filosofskom frontu“16a).

Do 1930. godine Staljin se u sovjetskoj filosofiji nije citirao kao filosofski autoritet. No sa tezom o lenjinskoj etapi u filosofiji odjednom se pojavio i Staljin kao vrhovni filosofski autoritet. U za-vršnom dijelu već spomenutog referata Mitin piše: „Naša borba protiv hegelovstva deborinovske grupe jest borba za materijalisti-čku dijalektiku MarksaEngelsaLenjinaStaljina“17).

Tako se klasicima marksističke dijalektike u koje je tako buč-no uvršćen Lenjin tiho i bez naročitog obrazloženja priključio i Staljin. Nakon što je Staljin gotovo neopazice priključen klasicima marksističke filosofije i nakon što su se ljudi pomalo privikli da ga susreću u tom društvu, prišlo se otvorenoj „razradi“ te nove teze. Tako u Mitinovom članku „Hegel i teorija materijalističke dijalektike (Uz stogodišnjicu Hegelove smrti)“ nalazimo već i odelj-ke pod naslovima: „Materijalistička dijalektika Marksa, Engelsa,Lenjina i Staljina“ i „Proučavati Hegela slijedeći direktive Mark-sa, Engelsa, Lenjina i Staljina“. U ovom posljednjem čitamo među

ostalim: „Vođa svjetskog komunizma drug Staljin, najbolji Lenji-nov učenik, najveći je materijalistdijalektičar naše epohe koji raz-rađuje i primjenjuje lenjinsku dijalektiku na složenu situaciju ra-zvijene ofanzive socijalizma na cijelom frontu“18). Nakon što je naveo nekoliko primjera Staljinove stvaralačke primjene dijalek-tike Mitin posebno upozorava: „Duboko bi se prevario onaj tko bi pomislio da ovdje imamo samo primjenu dijalektike, a ne njen raz-vitak, ne razradu teorije materijalističke dijalektike. Treba shvatiti da je istinski stvaralačka primjena metode materijalističke dijalek-

tike istovremeno i njen istinski teorijski razvitak“19).Tezu o Staljinu kao onom tko je dalje razvio marksizam raz-

radio je Mitin u članku „Staljin i materijalistička dijalektika“ objavljenom 193320). Ovdje, među ostalim, čitamo: „Nema nijednog pitanja marksističke metode koje ne bi bilo dalje razvijeno kod druga Staljina“21).

Time je započela apologetika Staljina, a teza o lenjinskoj etapi u filosofiji reducirana je na element jedne šire koncepcije razvoja

16a) Op. cit., str. 76.17) Op. cit., str. 166.18) Op. cit., str. 166.19) Op. cit., str. 170.20) Pod znamenom marksizma, No 6/1933.21) Mitin, op. cit., str. 170.


10/52


marksističke filosofije, one koncepcije po kojoj se marksistička fi-

losofija, polazeći od Marksa i Engelsa, uzdiže preko Lenjina do svog vrhunca — Staljina.

Ako se ova koncepcija kao cjelina i ne može održati, to, na-ravno, ne znači da u njenim dijelovima ne može biti neke istine. Možda odbacivanje Mitinove teze o Staljinu kao vrhuncu marksi-stičke filosofije ne implicira odbacivanje njegove interpretacije Lenjina kao filosofa? Na ovo se pitanje ne može odgovoriti spolj a i unaprijed, prije nego što priđemo neposredno razmatranju Lenji-nova filosofskog rada. Odgovor na to pitanje može nam dati samo

neposredno razmatranje Lenjinovog Lenjina. No na putu do Le-njinovog Lenjina stoji još jedna zapreka: Luj Altiser.

ALTISEROV LENJIN

Mitinov Lenjin — nekritički materijalist tradicionalnog tipa kod kojeg se dijalektika pojavljuje tek kao formalna fraza postao je službeni filosofski Lenjin staljinističkog marksizma u cijelom svi-

jetu. Altiserov Lenjin na izgled se jako razlikuje od Mitinova kao što je i Altiser na izgled vrlo različit od Mitina; ipak prije nego što se odlučimo na čvršći sud o njihovim sličnostima i razlikama, treba da bliže razmotrimo filosofskog Lenjina što nam ga nudi Altiser.

Kako je poznato Luj Altiser pobudio je pažnju među marksi-stima i marksolozima radovima koji su se jednima učinili kao os-vježen je marksizma, a drugima samo kao nova varijanta staljinizma.O ovom općem pitanju izjasnio sam se u predavanju o „Razvojui biti Marksove misli“ pročitanom na jednom međunarodnom sim-poziju u proljeće 196822), pa ga sad mogu ostaviti po strani. Ovdje želim razmotriti samo Altiserovu interpretaciju Lenjina kao filo-sofa. Budući da u ovako sažetom prikazu ne mogu analizirati sve njegove (često kontradiktorne) napise i sudove o Lenjinu kao filo-sofu razmotrit ću samo njegov rad „Lenjin pred Hegelom“ (,,Le-nine devant Hegel“), referat na VII međunarodnom Hegelovom kongresu 1969 (objavljen u Hegelovom godišnjaku za 1968—1969).

U spomenutom referatu Altiser je rezimirao glavne zaključke

svoje ranije knjižice „Lenjin i filosofija“ i ujedno pokušao rasvi- jetliti jedno pitanje koje je u toj knjižici ostalo nedovoljno razjaš-njeno, pitanje o Lenjinovom odnosu prema Hegelu. Tačni je rečeno

22) Vidi G. Petrović, Mogućnost čov jeka, Zagreb 1969, str. 127—149.


11/52

OSVETLJENJA

glavnim zadatkom svog referata Altiser je smatrao razrješenje jednog prividnog paradoksa koji pri adekvatnoj analizi nestaje.

Prije nego pristupimo razmatranju tog paradoksa, koji je i po našem mišljenju prividan, ali se razrješava malo drukčije nego što to čini Altiser, potrebno je da pogledamo kako sam Altiser re-zimira svoj raniji rad o Lenjinu.

„U jednom predavanju od pred godinu dana uključenom u knji-žicu što ju je izdao Maspero „Lenjin i filosofija“ („Lenine et la Philosophie“) pokušao sam pokazati da bi trebalo smatrati da je Lenjin dao kapitalan doprinos dijalektičkom materijalizmu, da je on učinio istinsko otkriće, u odnosu na Marksa i Engelsa, i da bi se to otkriće moglo rezimirati slijedećom tezom: Marksova naučna teorija ne donosi novu filosofiju (nazvanu dijalektički materijali-zam) nego jednu novu filosofsku praksu, tačnije rečeno jednu filo-sofsku praksu koja počiva na poziciji proleterske klase u filoso-fiji“23).

Nije teško vidjeti da ovakva Altiserova interpretacija Lenjina

nije daleko od Mitinove. Za Altisera kao i za Mitina Marks je tvo-rac „naučne teorije“, za Altisera kao i za Mitina Lenjin je dao „ka-pitalan doprinos dijalektičkom materijalizmu“ izvršivši „istinsko otkriće“ u odnosu na Marksa i Engelsa; poput Mitina ni Altiser ne ignorira potpuno Marksove teze o prevladavanju filosofije i o bitnoj vezi filosofije i proletarijata; poput Mitina i Altiser te Marksove teze na svoj način iskrivljuje; njegova je specifičnost djelomično u tome što on Marksove teze o prevladavanju filosofije pripisuje Le-njinu, a djelomično u tome što ih transformira u mutni pojam „filo-

sofske prakse koja počiva na poziciji proleterske klase u filosofiji“.Marks i Engels prakticirali su filosofiju kao misao revolucije

što misli mogućnost revolucionarnog mijenjanja postojećeg nehu-manog svijeta i radničku klasu kao subjekt tog mogućeg preobra-žaja, kao misao revolucije koja je upravo kao takva nužna pretpo-stavka i sastavni dio revolucionarnog djela, a time ujedno radikalna negacija sve dotadašnje filosofije i njeno ostvarenje. Altiser, među-tim, pribjegava „filosofskoj praksi“ koju fundira na „poziciji pro-leterske klase u filosofiji“ čime sugerira da radnička klasa kao takva već sama po sebi ima neku poziciju u filosofiji, a to je ne samo — teorijski — mistifikacija, nego i — praktički — veoma opa-

23) HegelJahrbuch 1968 — 1969. Herausgegeben von Wilhelm R. Beyer im Aufträge der HegelGesellschaft e.V. Verlag Anton Hain. Meisenheim am Glan 1970. S. 45.


12/52


sno, jer faktičke „pozicije proleterske klase u filosofiji“, ukoliko uopće postoje, mogu biti i suprotne životnim interesima te iste klase. Tek ako se klasni interes radničke klase i njena moguća his-torijska uloga mišljenjem revolucije osvijeste, može se radnička klasa angažirati ne u nekakvoj posebnoj „filosofskoj praksi“ nego u praksi revolucionarnog mijenjanja svijeta. Na izgled samo drugim riječima ponavljajući Marksa, Altiser stvarno negira revolucionar-nu bit njegove misli i takvu negaciju Marksa proglasu je Lenjino-vim doprinosom i „istinskim otkrićem“.

Da tu nije riječ samo o terminologiji ni samo o nespretnom načinu izražavanja vidi se po tome kako Altiser, u sedam tačaka, specificira „otkriće“. Razmotrimo najprije prvih pet tačaka koje su tijesno povezane, gotovo neodvojive jedna od druge.

„Ovo otkriće, po mom mišljenju bitno, može se izraziti slije-dećim tezama:

1 — filosofija nije nauka i nema predmeta u onom smislu u kojem neka nauka ima predmet.

2 — filosofija je praksa političke intervencije koja se vrši u

teorijskom obliku.

3 — ona intervenira bitno u dva privilegirana područja, u teorijskom području efekata klasne borbe i u teorijskom području efekata naučne prakse.

4 — ona sama, u svojoj biti, nastaje u teorijskom području povezivanjem efekata klasne borbe i efekata naučne prakse.

5 — ona dakle intervenira politički, u teorijskom obliku, u

oba područja, u onom političke prakse i onom naučne prakse: bu-dući da su ta dva područja intervencije njena, u onoj mjeri u kojoj ona sama nastaje kombinacijom efekata tih dviju praksi“24).

S prvom od ovih pet teza, ako bismo je uzeli odvojeno od onih što slijede za njom te je specificiraju mogli bismo se svakako slo-žiti. Filosofija, kako je shvaća Marks nije samo jedna među nau-kama i nema predmet u onom smislu u kojem ga imaju empirijske nauke. Kao „misao revolucije“ ona misli „predmet“ koji nije nigdje dan, te se tek uz njeno sudjelovanje može dovesti u život. Kad po-vremeno govore o „naučnom socijalizmu“ Marks i Engels ne misle na „naučnost“ empirijske nauke, nego na „naučnost“ filosofije kao one koja je po Hegelu jedina istinski naučna. No, ako filosofija nije

24) Op. cit., p. 45.


13/52

OSVETLJENJA

nauka u običnom smislu te u tom smislu nema ni predmeta, time još nije riješeno šta ona jest.

Po Altiseru filosofija je „praksa političke intervencije koja se vrši u teorijskom obliku“, a već ova druga teza nije nikakvo Le-njihovo otkriće već Altdserovo udaljavanje ne samo od Marksa nego i od Lenjina. Politiku je Marks smatrao jednom od posebnih formi čovjekova otuđenja, a filosofiju mišlju kojom čovjek misli ne samo samootuđeni fakticitet nego i mogućnost njegova revolu-cionarnog prevladavanja. Vezujući filosofiju jednostrano uz politi-

ku, reducirajući je na teorijski oblik prakse političkog djelovanja Altiser deformira Marksovo i Lenjinovo shvaćanje filosofije, no on pri tom nije mnogo originalan već se kreće utabanim stazama stalji-nizma. U staljinizmu je filosofija smatrana služavkom politike, a to je po svemu sudeći i pravac u kojem se kreće Altiserova misao.

Treća tačka precizira područja na kojima djeluje filosofija kao praksa političke intervencije: „Ona intervenira bitno u dva privi-legirana područja, u teorijskom području efekata klasne borbe i u teorijskom području efekata naučne prakse.“ Područje klasne bor-

be i područje naučne prakse ovdje su stavljeni naporedo kao dva različita područja, kao da na području naučne prakse nema klasne borbe (čak ni u društvenim naukama!) i kao da na području klasne borbe nema nauke. S druge strane, nije objašnjeno zašto su izabra-na baš ova dva područja (ni uopće kako su ta dva područja shva-ćena). Bez obzira na to kako konkretno Altiser shvaća ta područja čini se neprihvatljivo da se sva raznolikost čovjekova individualnog i društvenog djelovanja svede na dva spomenuta područja. S tim bi se vjerovatno složio i Altiser, jer on dva spomenuta područja naziva „privilegiranim“. No kad bismo se čak i složili da su spo-menuta dva područja privilegirana (što je vrlo sporno), ostalo bi pi-tanje, može li se filosofija ograničiti samo na neka posebna, makar i „privilegirana“ područja

Reduciravši filosofiju (u tačkama 2 i 3) na teorijskopolitičku intervenciju na dva privilegirana područja, Altiser (u četvrtoj tač-ci) ističe da je filosofija i svojim porijeklom vezana uz ta dva po-dručja na kojima nastupa aktivno kao svojevrsna teorijskopoliti-

čka intervencija: „4 — ona sama, u svojoj biti, nastaje u teorijskom

području povezivanjem efekata klasne borbe i efekata naučne prak-se.“ Tako možemo Altiseru odati priznanje da je konsekventan: njegov odgovor na pitanje o izvoru i porijeklu filosofije jednako je uzak i ograničen kao i odgovor na pitanje o njenoj biti i podru-čju djelovanja.


14/52


Peta Altiserova tačka ne donosi ništa novo, nego predstavlja

rezime one usko političke koncepcije filosofije koja je izražena u prethodnim tačkama:

„5 — ona dakle intervenira politički, u teorijskom obliku, u oba područja, u onom političke prakse i onom naučne prakse: bu-dući da su ta dva područja intervencije njena, u onoj mjeri u kojoj ona sama nastaje kombinacijom efekata tih dviju praksi.“

Usko politička koncepcija filosofije po kojoj je filosofija vrsta teorijske političke djelatnosti na dva područja, onom političke pra-

kse (koje je sad stavljeno na mjesto područja klasne borbe, kao da se klasna borba svodi na „političku praksu“!) i onom naučne prakse

— ovdje je jasno izražena. Da ovakvo trostruko političko shvaćanje filosofije (po kojem je ono političko jedan od dva izvora, jedina bit i jedno od dva područja primjene filosofilje) nije isto što i re-volucionarnost, gotovo da i ne bi trebalo posebno obrazlagati.

Ako je u prvih pet Altiserovih tačaka težište na određenju po-rijekla i područja primjene filosofije, dok je njena bit tek ovlaš nabačena, posljednje dvije tačke predstavljaju pokušaj da se sa-držajno bliže odredi najprije filosofija uopšte a zatim i „marksisti-čkolenjinistička revolucija u filosofiji“. Ove dvije tačke glase:

„6 — svaka filosofija izražava jednu klasnu poziciju, „opre-djeljenje“ u velikoj debati koja dominira cijelom historijom filo-sofije, u debati između materijalizma i idealizma.

7 — marksističkolenjinistička revolucija u filosofiji sastoji se u odbacivanju idealističke koncepcije filosofije (filosofije kao „in-terpretacije svijeta“) koja, premda to sama uvijek čini, poriče da

filosofija izražava klasni stav, i u prihvaćanju u filosofiji stava pro-leterske klase, koji je materijalistički, dakle u uvođenju filosofske prakse, materijalističke i revolucionarne, koja izaziva posljedice klasne podjele u teoriji“.

Među brojnim simplifikacijama što su direktno izražene ili prešutno pretpostavljene u ove dvije tačke zabilježit ćemo samo neke. Sama po sebi, teza da „svaka filosofija izražava jednu klasnu poziciju“ potječe od Marksa i mislim da nije bitno pogrešna. No Altiser je čini neodrživom identificirajući klasnu poziciju u filoso-

fiji s opredjeljivanjem u sporu (koji tobože dominira cijelom histo-rijom filosofije) između materijalizma i idealizma. Kako je pozna-to, začetke ovih simplifikacija marksizma nalazimo već kod Engel-sa i Lenjina, no u ovako grubom obliku one nisu izražene čak ni u ranom staljinizmu, nego tek u krajnjoj, ždanovskoj fazi staljinizma.


15/52

OSVETLJENJA

Još je neadekvatni je kad se marksisličkolenjinistička revolu-cija u filosofiji vidi u prihvaćanju materijalističke filosofije, koja se pri tom čak ni formalno ne razgraničuje od raznih predmarksi-stičkih formi materijalizma. Na taj način Altiser pravi korak na-trag čak i u odnosu na Mitina. Smatrajući da je Lenjin materijalist i da je njegova filosofska pozicija dostigla svoj vrhunac u „Materi-

jalizmu i empiriokraticizmu“ Mitin je naglašavao da je tu riječ o dijalektičkom materijalizmu U skladu s tim on je bar djelomično priznavao značenje Hegela za marksizam i oštro kritizirao one koji

su htjeli da mu ospore svaku vrijednost. Za razliku od Mitina Alti-ser u cijelom citiranom rezimeu ne spominje ni dijalektiku ni Hegela.

Da to prešućivanje Hegela i dijalektike nije slučajno vidi se iz preostalog dijela njegovog članka kojim se trenutno bavimo, gdje on eksplicite odbacuje mišljenje da bi marksisti mogli nešto naučiti od Hegela. Altilserov obračun s Hegelom poprima formu na izgled elegantnog rješenja jednog prividnog paradoksa.

Paradoksalnost Lenjinovog stava prema Hegelu zapaža se, po Altiseru, ako uporedimo dvije činjenice.

Prva činjenica:

„1894. godine u dijelu „Šta su prijatelji naroda“ Lenjin koji očito nije čitao Hegela nego samo ono što su o njemu rekli Marks u Pogovoru drugom njemačkom izdanju „Kapitala“ i Engels u „AnitiDühringu“ i u „Ludwigu Feuerbachu“ posvećuje dvanaestak strana razlici između Marksove materijalističke dijalektike i Hege-love dijalektike! Ovih su dvanaest strana kategorička deklaracija

antihegelovstva. Zaključak je ovih dvanaest strana (u fusnoti), ci-tiram, da su „apsurdna optuživanja marksizma zbog Hegelove dijalektike“25).

Druga činjenica:„1915. godine u svojim zabilješkama o Velikoj Logici Lenjin

piše ovu rečenicu koju svi znaju napamet, citiram: „ Aforizam: Ne može se potpuno shvatiti Marksov „ Kapital “ ni napose njegova I glava, ako se ne prostudira i ne shvati cijela Hegelova Logika. Pre-

ma tome nitko od marksista nije shvatio Marksa ½ vijeka kasnije!!" (Dva uskličnika potječu od Lenjina)“26)

25) Op. cit., str. 46. Za Lenjinov citat up. V. I. Lenjin, Izabrana djela udva toma. Tom I. Knjiga 1. Kultura, 1948, str. 110.

26) Op. cit., str. 47. Up. V. I. Lenjin, Filozofskie tetradi, Ogiz 1947, str. 154.

8


16/52


U kakvom su međusobnom odnosu dvije citirane Lenjinove izjave? Za „sve površne čitaoce“, kako tvrdi Altiser, ona protivuri- ječe jedna drugoj, jer je prva, kako se čini, radikalno antihegelov-ska, a druga, radikalno prohegelovska. „Površni čitalac“ prirodno će se, dakle, upitati, za koju će se od dvije Lenjinove teze opredije-liti Altiser? Onaj tko postavi takvo pitanje brzo će se razočarati, jer Altiser odmah izjavljuje:

„Međutim, ja ću reći da što se mene tiče potpisujem od riječi do riječi ovu drugu Lenjinovu izjavu jednako kao i prvu“27).

Znači li to da Altiser iz nekog mističkog poriva želi istrajati

u kontradikciji? O tome, naravno, nema ni riječi. On potpisuje obje izjave zato što smatra da one iskazuju bitno isti stav. Kako je to moguće?

Po Altiseru Marks je doista bio pod Hegelovim utjecajem te je u svom „Kapitalu“, a napose u prvoj glavi prve knjige koketirao s Hegelovim načinom izražavanja. No taj način izražavanja nije adekvatan njegovoj misli. Ako želimo adekvatno shvatiti Marksa, moramo ga očistiti od hegelovstva uopće i od Hegelova načina iz-

ražavanja napose. No da bismo mogli očistiti Marksa od hegelov-stva, moramo najprije proučiti Hegela. Proučavanje Hegela potre-bno je za razumijevanje Marksa samo zato da bismo naučili šta sve treba iščistiti iz marksizma. To je bit Altiserova odgovora kojim se razrješuje „paradoks“. Da ne bi izgledalo da smo proizvoljno re-zimirali Altisera, možemo i direktno citirati bar jedan odlomak.

„Doista, ne može se shvatiti ništa u I odjeljku I knjige, ako mu se ne skine njegov 100% hegelovski „poklopac“, ako se spomenuti I odjeljak I knjige ne čita materijalistički, kao što Lenjin čita He-

gela, ako se, oprostite mi na toj pretenziji, taj odjeljak ne napiše iznova“28).

Nakon što je ovako sjajno rasvijetlio odnos između Marksa i Hegela, Altiser bez teškoća razjašnjava i Lenjinov odnos prema Hegelu.

„To će nas odmah dovesti do moje centralne teze o Lenjino-vom čitanju Hegela: naime da Lenjin u svojim zabilješkama o He- gelu zastupa onu poziciju koju je već bio prihvatio u radu „Šta su prijate lj i naroda“ i u „Materijalizmu i em piriokriticizm u“, dakle u trenutku kad još nije bio čitao Hegela, što nas vodi tom „skanda-loznom“ ali tačnom zaključku: u osnovi Lenjin nije imao potrebe

27) Op. cit., str. 48.

28) Op. cit., str. 48.


17/52

OSVETE JENJA

da čita Hegela da bi ga shvatio, jer ga je već bio shvatio brižljivo

pročitavši i shvativši Marksa“29).Iako Lenjin, po Altiseru, nije imao potrebe da čita Hegela,

jer ga je, i ne čitajući ga, već odavno bio shvatio, on se ipak 1914. i 1915. prihvatio detaljnog proučavanja Hegela. Sta mu je palo na pamet da brižljivo studira ono što uopće nije trebalo da čita? Iako nije imao potrebe da čita Hegela Lenjin to očito nije znao (ni u toku čitanja otkrio), jer je to otkriće tek pola stoljeća kasnije napravio Altiser. Neshvaćanje vlastitih potreba navelo je Lenjina na nepo-

treban trud. No ako je sad već prekasno da odvraćamo Lenjina od uzaludnog traćenja vremena, trebalo bi požuriti da Altiserovim ot-krićima pomognemo onima koji i danas dolaze u iskušenje da po-nove sličnu pogrešku. Jer ako je Lenjin čitajući Marksa — ne čita-

jući Hegela mogao shvatiti i Marksa i Hegela, zašto to ne bi mogli i drugi? Ako je Lenjinu bilo nepotrebno čitanje Hegela da bi ga shvatio, zašto bi to bilo potrebno nama danas? Pri tome je zagonet-no samo jedno: Ako je čitanje Hegela, po Altiseru, nepotrebno za razumevanje Marksa pa i samog Hegela, kako taj isti Altiser može

od riječi do riječi potpisati Lenjinovu „izjavu“ da se ne može shva-titi Marksov „Kapital“ ako se ne prouči cijela Hegelova „Logika“?

Prepuštajući Altiseru da sam riješi ovaj novi „paradoks“, vra-timo se Lenjinu koji se ne znajući za buduća Altiserova otkrića odao nepotrebnom proučavanju Hegela. Na koji je način on čitao Hegela? I na ovo pitanje Altiser ima gotov odgovor. Lenjin je čitao Hegela „materijalistički“, a materijalističko je čitanje „po metodi trijebljenja“, naravno, ne bilo kakvog nego radikalnog („l’eplucha-ge radical“). Pri ovakvom čitanju — trijebljenju traga se za tako-zvanim racionalnim zrnom, što ne znači da se ono mora u svakom slučaju i pronaći. „Ponekad, ljuska je debela, ona prožima samo jezgro, treba iskopati jezgro. . . Ponekad nema ničeg do ljuske: uopće ničeg što bi trebalo zadržati, treba sve odbaciti , nema ra-cionalnog jezgra“.

U skladu s tim materijalističko čitanje Hegela sastoji se u sli- jedećoj dvodjelnoj operaciji:

„1. Odbaciti masu stavova i teza s kojima se ne može ništa

napraviti, iz kojih se ne može ništa izvući, ljuske bez jezgra.2. Zadržati neke plodove dobro probrane i oljuštiti ih oprezno

ili izvući njihovo jezgro iz debele ljuske koja ga prožima.“

29) Op. cit., str. 48.

115

8*


18/52


Kako vidimo, u Atliserovoj dvodjelnoj podjeli na prvo je mje-sto stavljeno odbacivanje, a tek se na drugom mjestu dopušta i traženje racionalnog jezgra kao veoma komplicirana operacija koja obećava skromne, plodove. No ako je Hegelu primjerena „metoda“ doista takva, da li je on uopće vrijedan predmet proučavanja? Spo-menuta metoda očito nije samo metoda nego i određena koncepcija o smislu i vrijednosti Hegelove filosofije. Može li se ta koncepcija pripisati Lenjinu ili je ona samo rezultat proizvoljne interpretacije nekoliko proizvoljno odabranih fragmenata iz Lenjinovih „Filosof-

skih sveski“?Za odgovor na to pitanje moramo se bez daljnjeg odgađanja obratiti samom Lenjinu30).

LENJINOV LENJIN

Altiserova interpretacija svakako nije identična s Mitinovom. Pa ipak, nije teško uočiti neke sličnosti među njima. Obojica smatraju

da je Lenjin unaprijedio marksističku filosofiju izvršivši značajna

otkrića u odnosu na Marksa i Engelsa. Obojica drže da razvitak marksističke filosofije nije svršio s Lenjinom, a njene daljnje una-preditelje traže među političkim vođama dvadesetog vijeka. Na iz-gled je velika razlika među njima u tome što je Mitin tvrdio da je marksističku filosofiju nakon Lenjina razvio Staljin, dok po Alti-seru ta zasluga pripada Mao Ce Tungu. No ako se sjetimo da citi-rani Mitinovi radovi potječu iz tridesetih godina ovog stoljeća, a Altiserova teza o Mao Ce Tungu iz šezdesetih godina, vidjet, ćemo

da razlika među njima i nije tako velika. Mitin je hvalio Staljinovu filosofsku genijalnost za njegova života, kad je bio na vlasti; i ne-posredno nakon njegove smrti — dok nije bio detroniziran. Zatim se sa svojom apologetikom preorijentirao na novo državnopartij-sko rukovodstvo. S druge strane, do XX kongresa KPSS i Altiser

je bio Staljinov poklonik, ali se kasnije preorijentirao na rukovod-

30) To znači da ćemo ostaviti po strani preostali dio Altiserovog članka u kojem se on muči da odgovori na pitanje: Šta je to ipak zanimalo Lenjina kod Hegela? Po Altiseru najvažnije Lenjinove primjedbe pri čitanju Hegela mogu se sažeti u dvije glavne grupe: „prva se tiče kritike Kanta od strane Hegela, druga se tiče poglavlja o apsolutnoj ideji.“ (HegelJahrbuch, str. 51). Ono što Altiser ima da kaže u vezi s Hegelovom kritikom Kanta i s Lenjinovim od-nosom prema toj kritici suviše je beznačajno da bi zasluživalo poseban ko-mentar. Altiserova razmišljanja u povodu poglavlja o apsolutnoj ideji — ko-mentirat ćemo kratko uzgred u poglavlju o Lenjinovom Lenjinu.


19/52

OSVETLJENJA

stvo kineske komunističke partije, jer mu se činilo da će tako lakše očuvati kontinuitet svog stava i „teorijskog“ djelovanja. Na izgled velika praktičnopolitička razlika između Mitina i Altisera gubi se tako pred identičnošću općeg stava da je filosofija politička apolo-getika i da među trenutnim političkim vođama treba izabrati pred-met svog filosofskog obožavanja.

Mitin i Altiser slažu se i u shvaćanju da Lenjinovi filosofski pogledi nisu u toku njegova javnog djelovanja bitno evoluirali, da se mogu promatrati kao jedinstvena cjelina. U svojim člancima iz

tridesetih godina Mitin tu tezu uglavnom prešutno pretpostavlja,

no kasnije je i direktno zastupa. Da je Mitin već u tridesetim go-dinama smatrao kako u razvoju Lenjinovih filosofskih pogleda nije bilo velikih promjena ni bitno različitih faza može se zaključiti među ostalim i po tome što on naporedo citira Lenjinove radove iz raznih perioda i govori o lenjinskoj etapi u filosofiji kao o nečem što karakterizira cijelog Lenjina. Za razliku od mladog Mitina Al-tiser i direktno raspravlja o pitanju može li se govoriti o Lenjino-voj filosofskoj evoluciji te odlučno zastupa tezu (koju ni sam Mitin

ne bi tako radikalno formulirao) da je Lenjin već 1894. godine pot-puno shvatio Marksa i definitivno apsolvirao Hegela.Smatrajući da je Lenjin kao filosof jedan, da kod njega nema

bitno različitih filosofskih faza, Mitin i Altiser slažu se da je taj jedinstveni filosofski Lenjin u prvom redu borbeni materijalist iz „Materijalizma i empiriokriticizma“. No dok Mitin izbjegava zao-štravanje pitanja o odnosu „Materijalizma i empiriokriticizma“ i „Filosofskih sveski“ tek indirektno sugerirajući da su „Filosofske sveske“ samo dugačka fusnota uz „Materijalizam i empiriokritici-

zam“, dotle Altiser i eksplicite brani tezu da „Filosofske sveske“ ne donose ništa bitno novo u odnosu na „Materijalizam i empirio-kriticizam“ pa čak ni u odnosu na rad „Šta su prijatelji naroda“. U skladu s tim, za razliku od Mitina koji je nastojao zabašuriti pi-tanje o Lenjinovu odnosu prema Hegelu i insistirao na dijalektič-nosti Lenjinova materijalizma, Altiser agresivno odbacuje Hegela, smatrajući da dijalektika nije potrebno Lenjinovu materijalizmu.

Nasuprot Mitinovim i Altiserovim shvaćanjima mi ćemo, bez pretenzije da pružimo potpunu sliku o Lenjinu kao filosofu, na-stojati da pokažemo:

1. da su Lenjinovi filosofski pogledi evoluirali od prvotnog pretfilosofskog stava, preko materijalizma tipa francuskih mate-rijalista i Fojerbaha do filosofskog stava koji se približava razu-mijevanju biti Marksove misli;


20/52


2. da najviši domet Lenjinova filosofskog djelovanja nije

„Materijalizam i empiriokriticizam “ nego „Filosofske sveske“, što nipošto ne znači da su one i vrhunac razvoja marksističke filosof-ske misli uopće, i

3. da su Lenjinovi filosofski radovi, iako ne predstavljaju neku višu filosofsku etapu u odnosu na Marksa i Engelsa, odigrali značajnu ulogu, jer su, obnavljajući filosofsku dimenziju mark-sizma, makar i na neadekvatan način, kao jedan od „tri sastavna dela marksizma“, pripremali put ka razumijevanju biti Marksove misli kao misli revolucije.

Argumentacija za ove tri teze neće biti striktno razdvojena, jer odsudni argument za sve tri predstavlja Lenjiiov filosofski razvoj, — od prvih koraka njegove teorijske djelatnosti do smrti.

Kako je poznato, Lenjin je na univerzitetu studirao i diplo-mirao pravo. No već u studentskim danima on je počeo intenzivno proučavati ekonomiju, napose marksističku literaturu ekonomskog karaktera (ili bar onu koja mu se činila ekonomskom). Lenjinov najstariji pisani rad, iz 1893. godine, pokazuje ga kao izgrađenog

marksista i protivnika marodnjaštva. No njegovi prvi radovi, iz raz-doblja 1893—1895, pokazuju također da Lenjin u to vrijeme još nije posebno proučavao filosofiju niti je to smatrao potrebnim.

S pravom polemizirajući protiv mišljenja da je Marksova misao samo neka „ekonomska teorija“ Lenjin u svom radu „Što su prijatelji naroda“ (1894) nije otišao dalje od shvaćanja po kojem je marksizam naučna sociologija. Kao što je Darvin „prvi postavio biologiju na potpuno naučno tlo“ tako je i Marks, po mladom Le-njinu, „prvi postavio sociologiju na naučno tlo“.31).

Ideju da bi marksizam mogao biti i neka filosofska koncepcija Lenjin u to vrijeme i eksplicitno odbacuje. U radu „Ekonomski sadržaj narodnjaštva i njegova, kritika u knjizi G. Struvea“ (pisa-nom krajem 1894—početkom 1895, a objavljenom 1895), Lenjin, polemizirajući sa Struveovom tvrdnjom da „čisto filosofsko obraz-loženje“ marksizma još nije dano, piše: „Nije sasvim jasno šta misli autor pod „čisto filosofskim obrazloženjem“? S gledišta Marksa i Engelsa filosofija nema nikakvog prava na zasebno samostalno

postojanje i njen se materijal raspada među razne grane pozitivne nauke“32).

31) V. I. Lenjin, Izabrana djela, Tom I, Knjiga prva, Kultura 1948, str. 83.

32) V. I. Lenjin, Sočinenija, 4ve izdanie, Tom 1, str. 398.


21/52

OSVETLJENJA

U ovim svojim shvaćanjima o filosofiji Lenjin nije bio naro-čito originalan. Pozitivističko shvaćanje po kojem se filosofija ras-pala u pozitivne nauke i po kojem marksizam čine naučna socio-logija i ekonomija (boje su sa svoje strane osnova „naučne politike“) bilo je općeprihvaćeno unutar Druge intemacionale. Ruski mark-sist Georgij Plehanov prvi je u Drugoj internacionali ustvrdio da je marksizam također filosofska koncepcija. Međutim, ovu je tezu šire razvio i obrazložio tek u drugoj polovini devedesetih godina i u prvoj deceniji dvadesetog vijeka. U Plehanovljevim radovima

osamdesetih i s početka devedesetih godina težište je na političkim, ekonomskim i sociološkim problemima kojima tek sredinom deve-desetih godina pridolaze problemi filosofije historije, a zatim i drugi filosofski problemi. Stoga nije čudno da ni Lenjin do sredine de-vedesetih godina ne obraća mnogo pažnje na filosofiju.

Počeci shvaćanja da je marksizam bitno filosofska koncepcija koja se ne može razumjeti bez proučavanja filosofije javljaju se kod Lenjina za vrijeme njegova boravka u sibirskom progonstvu

između 1897. i 1900. godine. Lenjinov interes za filosofiju u tom su razdoblju razbudili filosofski radovi Plehanova (napose filo-sofske polemike Plehanova s E. Ber štajnom i K. Šmitom) i odu-ševljavanje ruskih „legalnih marksista“ neokantovstvom. Osjeća- jući se još nedovoljno spreman da se aktivnije umiješa u diskusije socijaldemokrata o filosofiji, Lenjin je prionuo za proučavanje djela velikih filosofa prošlosti, napose francuskih materijalista (Hol-baha i Helvedusa) Kanta i Hegela. O filosofskim pitanjima on se,

među ostalim, dopisivao s F. Lengnikom, no od tih pisama nije sa-čuvano nijedno. Ali sačuvana su neka druga Lenjinova pisma iz tog perioda koja svjedoče o buđenju njegova interesa za filosofiju i pokazuju nivo njegova tadašnjeg filosofskog znanja i obrazovanja (u tom su pogledu napose zanimljiva pisma A. N. Potresovu iz 1898—1899).

U pismima Lenjin u više mahova otvoreno priznaje i nagla-šava svoju filosofsku „nekompetentnost“ odnosno „neobrazovanost“.

Tako u pismu Potresovu od 2. IX 1898. pita prijatelja da li je čitao članke N. G. (tim se inicijalima potpisivao H. Zitlovski, jedan od budućih osnivača partije esera) u dva broja časopisa „Russkoe Bo-gatstvo“ protiv „materijalizma i dijalektičke logike“, te primje-ćuje: „Zaista su izvanredno zanimljivi — s negativne strane. Mo-


22/52


ram priznati da nisam kompetentan u pitanjima koja je pokrenuo autor“33).

Svoju filosofsku nekompetentnost Lenjin ponovo ističe nakon deset mjeseci, u pismu Potresovu od 27. VI 1899. Iako je u među-vremenu čitao dosta filosofije te se već i sam počeo pomalo upli-tati u filosofske polemike, Lenjin je bio svjestan toga da se još uvijek mora smatrati filosofski neobrazovanim. Obavještavajući Potresova kako „nije izdržao“ pa je u neke svoje članke protiv Struvea i Bulgakova umetnuo primjedbe protiv neokantovstva, Le-njin dodaje: „Kažem: „nisam izdržao“, jer vrlo dobro uviđam svoju filosofsku neobrazovanost i nemam namjeru da pišem o tim te-mama, dok malo ne naučim“34).

Osjećajući svoju filosofsku neobrazovanost kao ozbiljan hen-dikep u vrijeme kad su među marksistima počele žive diskusije o filosofiji, Lenjin se prihvatio intenzivnog filosofskog samoobrazo-vanja. U pismu Potresovu, u kojem priznaje svoju filosofsku neo-brazovanost i izjavljuje da neće pisati o filosofskim temama dok malo ne nauči, Lenjin dodaje: „Sad se baš tim i bavim; počeo sam

od Holbaha i Helveciusa i spremam se da prijeđem na Kanta. Na-bavio sam najvažnija djela najvažnijih filosofskih klasika, ali ne-mam neokantovskih knjiga (naručio sam samo Langea). Molim vas, javite, nemate li ih vi ili vaši drugovi i ne biste li mogli da mi pošaljete koju“35).

Lenjin, kako vidimo, izvještava Potresova da se nalazi u pro-cesu filosofskog samoobrazovanja, a ujedno opisuje i put kojim je krenuo: od Holbaha i Helveciusa, preko Kanta k neokantovcima. Zašto baš tim putem, koji svakako nije jedini moguć?

Ovu zagonetku nije teško riješiti: Lenjinov glavni filosofski autoritet bio je u to vrijeme Plehanov, pa je u svom filosofskom samoobrazovanju krenuo njegovim stopama. Kako je poznato, Ple-hanovljeva knjiga „Prilozi historiji materijalizma“ (objavljena 1896) bavi se u svoja tri poglavlja Holbahom, Helvecausom i Mark-som, a Plehanovljeva filosofska polemika s Bernštajnom i drugim revizionistima (započeta 1898) bavi se u prvom redu pitanjem od-nosa prema Kantu i neokantovcima.

Povodeći se za Plehanovom u izboru filosofske lektire, Lenjin

se orijentirao prema njemu i u filosofskom stavu. Nakon što se

33) V. I. Lenjin, Izabrana pisma, izabrao i preveo G. Petrović, Kultura, Zagreb 1956, str. 47.

34) Op. cit., str. 69.35) Op. cit, str. 69.


23/52

OSVETLJENJA

upoznao s Plehanovljevim člancima protiv Bernštajna i drugih re-vizionista Lenjin se odmah u potpunosti solidarizirao s njim. U pis-mu Potresovu od 27. IV 1899, spomenuvši da je naručio novu Bern-štajnovu knjigu Lenjin dodaje: „Iz članka o njoj u „Frankfurter Zeitung“ i u „Žiznji“ (prilično dobar časopis! Belestristika je stvarno dobra i čak najbolja!) sasvim sam se uvjerio u to da sam krivo shvaćao fragmentarne članke Bernštajnove, i da je on stvarno otišao u laganju do krajnjih granica, dotle da ga treba upravo be-

graben, kako se izrazio autor „Beitrage zur Geschichte des Mate-

rialismus“ u otvorenome pismu Kauckome“36).U pismu bratu DimitrijuMitji od 2. VII (20. VI) 1899. Lenjin

također piše: „Uopće ja sve odlučnije postajem protivnik moderne „kritičke struje“ u marksizmu i neokantovstva (koje je, pored os-talog, proizvelo ideju odvajanja socioloških zakona od ekonomskih). Sasvim je u pravu autor knjige „Beiträge zur Geschichte des Mate-rialismus“ kad proglašuje neokantovstvo za reakcionarnu teoriju reakcionarne buržoazije i kad ustaje protiv Bernštajna“37).

Do Bernštajnove knjige „Pretpostavke socijalizma“ Lenjin je došao tek nakon što je na osnovu radova Plehanova i drugih indi-rektnih vrela informacija već formirao čvrst kritički stav prema Bernštajnu. U pdismu majci od 1. IX 1899. on potvrđuje da je pri-mio Bernštajnovu knjigu (koju mu je nabavila i poslala sestra), te kaže: „Nađa i ja smjesta smo se prihvatili čitanja Bernštajnove knjige i pročitali smo je više od polovine. Njen nas sadržaj sve više zapanjuje. Teorijski — nevjerovatno slabo ponavljanje tuđih misli. Fraze o kritici, a nema čak ni pokušaja ozbiljne i samostalne kri-

tike. Praktično — oportunizam, tačnije fabijanstvo“38).Ne bih htio tvrditi da bi Lenjinov stav prema Bernštajnu bio bitno drukčiji da nije prije pročitao Plehanovljevu kritiku. No to ne mijenja ništa na činjenici da je Lenjin najprije čitao Plehanova i da se, naknadno pročitavši Bernštajnovu knjigu, priključio Ple-hanovljevom sudu o njoj.

38) Op. cit., str. 59.

37) Op. cit., str. 65. — U pismu Potresovu od 27. VI 1899. ponovo izražava isti stav: „Uzgred o neokantovstvu. Na čijoj ste vi strani? Ja sam pročitao i ponovo sam čitao s velikim zadovoljstvom „Beiträge zur Geschichte des Ma-terialismus“, pročitao sam članke istog autora u „Neue Zeit“ protiv Bernštajna i Konrada Smita (u „Neue Zeit“ br. 5, 98—99. god., dalje brojeve nisam vidio), pročitao sam Štamlera („Wirtschaft und Recht“), kojega hvale naši kantovci(P. Struve i Bulgakov) i odlučno sam stao na stranu monista“. (Op. cit., str. 68).

38) Op. cit., str. 75.


24/52


Oduševljavajući se Plehanovom i orijentirajući se u filosofiji

prema njemu, Lenjin, naravno, nije ni tada imao potpuno nekri-tički, ropski stav prema Plehanovu. No često je karakter, stepen i domašaj te njegove kritičnosti bio preuveličavan. Tako se kao do-kaz da je Lenjin već u to vrijeme bio kritičan prema Plehanovu kao filosofu navodio slijedeći odlomak iz Lenjinova pisma Potre-sovu (iz onog istog pisma u kojem on priznaje svoju filosofsku ne-kompetentnost): „ ... krajnje me čudi zašto se to autor knjige ,Bei-trage zur Geschichte des Matarialismus’ nije izjašnjavao u ruskoj literaturi i ne izjašnjava se odlučno protiv neokantovstva, prepuš-

tajući Struveu i Bulgakovu da polemiziraju o posebnim pitanjima te filosofije, kao da je ona već postala sastavni dio pogleda ruskih učenika. Ta za filosofske članke sigurno bi se našlo mjesta u mno-gim našim časopisima, a i knjiga bi mogla slobodno proći“39).

Ove riječi svakako sadrže predbacivanje Plehanovu, ali se nji-ma Učitelj ne dovodi u pitanje kao filosofski učitelj, već mu se samo predbacuje što je zanemario svoje ruske učenike, što pišući u za-padnoevropskim publikacijama prepušta miševima (revizionistima)

da kolo vode u Rusiji.Stupanj i granice Lenjinovih tadašnjih snalaženja u filosofiji i u marksizmu dosta poučno ilustrira njegov promašaj u dešifri-ranju pseudonima A. A. Bogdanova (čije je pravo ime bilo A. A. Malinovski) i u ocjeni nekih publikacija ovog autora (protiv kojeg

je kasnije, u „Materijalizmu i empiriokriticizmu“ žestoko polemi-zirao). Lenjinu se bila jako svidjela prva knjiga Bogdanova „Kratki kurs ekonomske nauke“ (objavljena 1897. godine), pa kako je i Ple-hanov objavljivao ponekad pod pseudonimom posumnjao je da bi

„Bogdanov“ mogao biti jedan od pseudonima Plehanova. Saznavši da je 1899. izišla druga knjiga Bogdanova i pročitavši veoma nega-tivnu recenziju te knjige u ruskom časopisu „Načalo“ Lenjin se odmah, ne sačekavši da bar vidi spornu knjigu, stavio na stranu tobožnjeg Plehanova.

U pismu bratu DimitrijuMitji on piše: „Neobično me je zain-teresirala nova knjiga Bogdanova („Osnovni elementi historijskog pogleda na prirodu“, Petrograd, 1899. godine) — naručio sam je —

o kojoj u majskom broju „Načala“ ima recenzija napisana krajnje glupo s razmetljivim frazama i s prešućivanjem suštine stvari. Jako mi je žao što sam nekako propustio oglas o toj knjizi, kada je izišla.

39) Op. cit., str. 47.


25/52

OSVETLJENJA

Mislim da to mora biti ozbiljna stvar i da takvu recenziju nećemo smjeti da ostavimo bez odgovora“40).

Još oduševljenije ustaje Lenjin u obranu pretpostavljenog Ple-hanovaBogdanova u pismu Potresovu od 27. VI 1899: „Ja sam već na osnovu prve knjige Bogdanova posumnjao u monista (Pleha-nova — G. P.), a naslov i sadržaj druge knjige pojačavaju moje sumnje. I kako je samo nedoličnobesadržajna i nedoličnonadu-vena ta recenzija! Ni riječi o suštini i . . . osuda zbog ignoriranja kantovstva, premda se iz riječi samog recenzenta vidi, da Bogdanov

ne ignorira kantovstvo, nego ga odbacuje, jer stoji na drugom sta-novištu u filosofiji . . . Mislim (ako se nisam prevario u pogledu Bogdanova), da se ta recenzija neće moći ostaviti bez odgovora“41).

Iako se u vrijeme svog sibirskog progonstva, a naročito krajem 1898. i u toku 1899. intenzivno bavio filosofijom i dosta pro-čitao, Lenjin u tako kratkom razdoblju nije mogao stići suviše da-leko. Njegova filosofska lektira uglavnom se svela na francuske materijaliste, Kanta, neokantovce, Plehanova i — Bogdanova. Ovim čitanjem stečeno filosofsko obrazovanje bilo je ne samo osjetno si-

romašnije od onog kojim je raspolagao Plehanov (da i ne govorimoo Marksu), nego i nedovoljno za adekvatno shvaćanje Marksove misli koja se razvila u kritičkom dijalogu sa svom dotadašnjom filosofijom, a u prvom redu s Hegelom. No ovaj Lenjinov prvi in-tenzivniji kontakt s filosofijom, makar i vrlo jednostran, bio je vrlo značajan za njegova buduća filosofska razmišljanja. Filosofsku jednostranost u koju je pod utjecajem Plehanova u tom prvom kontaktu zapao, Lenjin nije nikad u potpunosti prevladao. No čak i jednostrano filosofsko obrazovanje predstavljalo je korak naprijed u odnosu na raniji pretfilosofski stav.

Sa završetkom sibirskog progonstva završio je i prvi period Lenjinova intenzivnijeg bavljenja filosofijom. Našavši se na slo-bodi Lenjin se odmah prihvatio onog što je smatrao osnovnim ne-posrednim zadatkom ruskih marksista — organiziranja političke partije radničke klase.

Došlo je vrijeme novina „Iskra“ i časopisa „Zarja“, vrijeme priprema za II kongres RSDRP i diskusija o partijskom programu

i statutu. Gotovo u istom mahu Partija se konstituirala i ujedno rascijepila na zavađene frakcije, počele su bjesomučne borbe iz-među boljševika i menjševika. Sav obuzet tim borbama Lenjin nije

123

40) Op. cit., str. 66.

41) Op. cit., str. 69.


26/52


stizao da misli na filosofiju. Ruska revolucija 1905. godine privukla je Lenjina u Rusiju i ubacila ga u vrtlog političkih zbivanja. Tek u vrijeme reakcije nakon poraza prve ruske revolucije, ponovo u emigraciji, Lenjin se vratio filosofiji, ponovo s polemičkim ciljem: da pobije razne varijante empiriokritioizmu srodne filosofije (em-piriomonizam, empiriosimbolizam i tako dalje) koje su u to vrijeme cvjetale među ruskim socijalistima. Kako je poznato, rezultat tog njegovog rada predstavlja „Materijalizam i empirikriticizam“.

Staljinistička verzija o postanku i značenju ovog djela kako je dana u poznatoj „Historiji SKP(b)“ i kako se još i do danas odr-žala i kod mnogih koji se ne smatraju staljinistima svodi se ukratko na slijedeće:

Ofanziva reakcije nakon poraza prve ruske revolucije vršila se na cijelom ideološkom frontu uključujući filosofiju. „Kritika“ marksizma postala je moda. Demoralizacija i nevjerica zarazile su i jedan dio partijskih intelektualaca.

„Pred marksistima je stajao naodložan zadatak — dati tim odrodima u oblasti teorije marksizma zaslužen odgovor, strgnuti

s njih masku, razgolititi ih do kraja i tako odbraniti teorijske os-nove marksističke partije.Moglo se očekivati da će se Plehanov i njegovi menjševički pri-

jatelji, koji su sebe smatrali „poznatim teoretičarima marksizma“ latiti izvršenja tog zadatka. Ali oni su više voljeli da uzvrate s ne-koliko beznačajnih članaka feljtonskokritičkog karaktera i da se zatim povuku u rupu.

Taj zadatak je izvršio Lenjin u svojoj čuvenoj knjizi ,Materi- jalizam i empiriokriticizam’, koja je izišla 1909. godin e. . .

Međutim, Lenjinova knjiga faktički je daleko prešla okvir ovog skromnog zadatka... Lenjinova knjiga ujedno je i odbrana teorijskih osnova marksizma — dijalektičkog i historijskog mate-rijalizma — i materijalističko uopćavanje svega značajnog i bit-nog što je postigla nauka, i prije svega prirodne nauke, u toku či-tavog jednog historijskog perioda, perioda od Engelsove smrti do pojave Lenjinove knjige ,Materijalizam i empiriokriticizam’“42).

U ovoj verziji neadekvatno je prikazan nastanak „Materija-lizma i empiriokriticizma“, još neadekvatnije njegovo filosofsko značenje. Spomenut ćemo samo neke aspekte tih neadekvatnosti, ne radi puke kritike, već radi boljeg razumijevanja Lenjinove fi-losofske evolucije.

42) Historija SKP(b), Kultura, 1948, str. 123.


27/52

OSVETLJENJA

Po staljinističkoj verziji, zadatak kritike empiriomonizma i empiriokriticizma, staljinističkim rječnikom „zadatak — dati tim odrodima u oblasti teorije marksizma zasluženi odgovor“, pojavio se pred marksistima u vrijeme nakon poraza prve ruske revolucije. Našavši se pred tim zadatkom, Plehamov je pao na ispitu dok ga je Lenjin više nego uspješno položio, daleko prešavši „okvire ovog skromnog zadatka“.

Međutim budući da se „odrodi“ sa svojim mahističkim inter-pretacijama marksizma nisu javili tek poslije već i prije prve ruske

revolucije, prirodno nastaje pitanje zašto se zadatak „strzanja maske“ i „razgolićavanja“ nije pojavio već u to vrijeme? Zar je „obrana teorijskih osnova marksističke partije“ potrebna samo u vrijeme reakcije? Zar ona ne bi mogla biti podjednako značajna, pa čak i značajnija u vremenu predrevolucionamog vrenja i revo-lucije? Nije li zadatak filozofskog razračunavanja s empiriomoniz-mom smješten u 1908. godinu da bi se Lenjinu moglo odati pri-znanje za njegovo brzo izvršenje? Nije li pitanje o Lenjinovom ra-nijem odnosu prema empiriomonizmu prešućeno da bi se izbjeglo i pitanje kako su se u tom razdoblju razvijali filosofski pogledi Ple-hanova i Lenjina, njihova politička neslaganja i njihov stav prema Bogdanovu?

Odgovor što ga na ta pitanja daju kako objavljeni radovi Ple-hanova i Lenjina, tako i njihova prepiska iz tog vremena vrlo je uvjerljiv. Lenjin koji se nakon svog sibirskog progonstva i nakon II kongresa RSDRF politički osamostalio u odnosu na Plehanova dolazeći ponekad i u veoma oštre sukobe s njim, ostao je u filoso-

fiji učenik Plehanova gotovo potpuno zavisan od učitelja. Plehanov je taj koji je prije Lenjina zauzeo kritički stav prema empiriomo-nizmu i koji mu je već 1903—1905. protumačio pogrešnost filosof-skih stavova Bogdanova.

Lenjin koji je neko vrijeme smatrao da su Bogdanov i Pleha-nov isto lice otkrio je kasnije da su to dvije razne osobe. Upoznavši se i lično s Bogdanovom 1904. godine poslao mu je na dar svoju knjigu „Korak naprijed, dva koraka nazad“ a Bogdanov mu je uz-

vratio I svezak „Empiriomonizma“. „Ja sam mu — piše Lenjin —

odmah (u proljeće ili početkom ljeta 1904. godine) pisao iz Ženeve u Pariz da me on svojim spisima silno razuvjerava u tačnost svojih pogleda, a silno uvjerava u tačnost pogleda Plehanova“.43)

43 V. I. Lenjin, Izabrana pisma, Zagreb 1956, str. 174.

125


28/52


Po ovome Lenjin je već 1904. zauzeo kritički stav prema filo-sofskim pogledima Bogdanova, no, kako to sam kaže, taj kritički stav imao je karakter opredjeljenja između dva već postojeća stava, karakter odlučivanja za Plehanova protiv Bogdanova. Pri tome, kako se vidi iz objašnjenja što ga odmah dodaje, to opredjeljivanje nije bilo samo posljedica čitanja radova Plehanova i Bogdanova, već i posljedica prethodnih usmenih diskusija s Plehanovom44).

Ne slažući se s filosofskim pogledima Bogdanova, smatrajući da je u filosofiji Plehanov u pravu, Lenjin je u razdoblju 1904—

—1908. politički tijesno surađivao s Bogdanovom. No ta mu su-radnja nije smetala da u privatnoj prepisci saopći Bogdanovu svoj negativan sud o njegovim filosofskim pogledima45). Za političku suradnju u Bogdanovom Lenjin je 1905. pokušao pridobiti i Ple-hanova, koji je u to vrijeme pokazao neke znakove približavanja boljševicima. Pripremajući osnivanje legalnih socijaldemokratskih novina „Novaja žiznj“, koje bi izlazile u Petrogradu s redakcijom od sedam članova (uz Lenjina to su trebali biti Bogdanov, Rum-

44) „S Plehanovom sam, dok smo radili zajedno, v iše puta razgovarao o

Bogdanovu. Plehanov mi je tumačio pogrešnost pogleda Bogdanova, ali to skretanje nipošto nije smatrao strašno velikim. Odlično se sjećam da smo u ljeto 1903. godine ja i Plehanov u ime redakcije „Zarja“ razgovarali u Zenevi s delegatom redakcije „Ogleda realističkog pogleda na svijet“, i da smo pri-stali da surađujemo, ja — o agrarnom pitanju, Plehanov o filosofiji pro tiv

Maha. Svoje istupanje protiv Maha Plehanov je postavljao kao uvjet surad-nje, — i taj je uvjet delegat redakcije „Ogleda“ posve prihvaćao. Plehanov je tada gledao na Bogdanova kao na saveznika u borbi protiv revizionizma, ali saveznika koji griješi utoliko ukoliko ide za Ostvaldom i dalje za Mahom.“ (Op. cit., str. 174—175).

45) „U ljeto i u jesen 1904. godine Bogdanov i ja smo se konačno složili kao boljševici i sklopili onaj prešutni blok koji je prešutno ostavljao po strani filosofiju kao neutralno područje, blok koji je postojao za čitavo vri-

jeme revolucije i dao nam mogućnost da u revoluciji zajedno provedemo onu taktiku revolucionarne socijaldemokracije (boljševizma) koja je, po mom najdubljem uvjerenju, bila jedina dobra.

U groznici revolucije mogli smo se malo baviti filosofijom. U zatvoru početkom 1906. godine Bogdanov je napisao još jednu stvar, — čini mi se, treći dio „Empiriomonizma“. U ljeto 1906. godine on mi ju je poklonio, i ja sam pažljivo sjeo za nju. Pročitavši je, neobično sam se razljutio i razbjes-

nio: postalo mi je još jasnije da ide krajnje pogrešnim putem koji nije marksistički. Napisao sam mu tada „ljubavnu izjavu", pisamce o filosofiji veličine triju bilježnica. Tamo sam mu tumačio da sam ja, naravno, običan marksist u filosofiji, ali da me upravo njegovi jasni, popularni, odlično na-pisani radovi konačno uvjeravaju da on u suštini nije u pravu, nego da je u pravu Plehanov“. (Op. cit., str. 176.)


29/52

OSVETLJENJA

jancev, Bazarov, Lunačarski, Orlovski i Oljšanski) Lenjin se obratio Plehanovu s pismom u kojem ga nagovara i moli da i on uđe u redakcijski kolegij: „Da mi, boljševici, strasno želimo raditi za-

jedno s vama, to sigurno nije potrebno da vam ponavljam .. . Ja odlično znam da su svi boljševici uvijek gledali na razilaženje s vama kao na nešto privremeno, izazvano izuzetnim okolnostima. Nema sumnje, borba nas je često navodila na takve korake, izjave, istupe, koji nisu mogli da ne otežavaju buduće ujedinjenje, ali spremnost da se ujedinimo, svijest da je krajnje nenormalno što

najbolja sila ruskih socijaldemokrata stoji po strani od rada, svijest da je za čitav pokret krajnje nužno da vi uzmete rukovodeće, blisko, neposredno učešće, — sve je to bilo kod nas uvijek. I mi svi čvrsto vjerujemo da će, bez obzira na sve teškoće i prepreke doći do na-šeg ujedinjenja s vama, ako ne danas, a ono sutra, ako ne sutra, a ono prekosutra.

Ali bolje da to bude danas nego sutra“46).Pozivajući Plehanova na suradnju Lenjin je kao jednu od „pri-

vidnih teškoća“ za tu suradnju spomenuo njegova neslaganja

,,s mnogim članovima nove redakcije“. Uvjeravajući Plehanova da se ta teškoća „može posve ukloniti“, Lenjin je pisao: „Naša suglas-nost s vama tiče se otprilike 9/10 pitanja teorije i taktike, a ne isplati se da se razilazimo zbog 1/10. Vi ste htjeli i hoćete da is-pravljate neke, po vašem mišljenju, pogrešne tvrdnje u mojim djelima. Ali ja nigdje i nikada nisam pokušavao da bilo koga od socijaldemokrata vežem specijalno za svoje poglede, i nitko, bezuv-

jetno nitko od nove redakcije nije se angažirao ni u kakve ,lenji-niste’... Vi smatrate da su pogrešni filosofski pogledi trojice od navedenih sedam lica. Ali i ta trojica nisu pokušavali i ne poku-šavaju da povežu te svoje poglede s bilo kakvim službenim par-tijskim radom. I njih trojica, — ne govorim naprazno, nego na os-novu činjenica koje su mi tačno poznate, — neobično bi se vese-lili zajedničkom radu s vama“47).

Ovdje je zanimljivo poštovanje s kojim se Lenjin obraća Ple-hanovu, zanimljivo je i Lenjinovo negiranje „lenjinista“, no još su zanimljiviji argumenti s kojima on nastoji da pridobije Ple-

hanova za suradnju s boljševicima mahistima (Bogdanovom, Baza-rovom i Lunačarskim). Izbjegavajući da se na bilo koji način, po-zitivno ili negativno, izjasni o filosofskim pogledima mahista i o

127

46) Op. cit., str. 164.

47) Op. cit., str. 165.


30/52


filosofskom sporu između njih i Plehanova, Lenjin samo insistira na tome da ova trojica nisu pokušavali niti pokušavaju " da povežu te svoje poglede s bilo kakvim službenim partijskim radom", te da bi se i oni neobično veselili zajedničkom radu s Plehanovom.

Ako ostavimo po strani direktno i indirektno laskanje Pleha-novu („najbolja sila ruskih socijaldemokrata“, „strasno želimo“, „neobično bi se veselili“ etc), Lenjinova argumentacija za suradnju s Bogdanovom svodi se na to da je moguće i, bar u nekim sluča-

jevima, potrebno strogo odvojiti filosofsko od političkog, te da mnogo značajniju političku suradnju ne treba kvariti zbog ne tako značajnih filosofskih razilaženja.

Ovu ideju Lenjin nije napustio ni nekoliko godina kasnije kad se definitivno filosofski razišao s Bogdanovom i drugim ruskim empiriofilosofima i odlučio se na javnu filosofsku polemiku protiv njih. O tome vrlo uvjerljivo svjedoči njegova prepiska s Gorkim iz 1908. godine.

U nizu pisama Gorkom on se suprotstavlja ideji da se u par-tijskim novinama i časopisima, kako je to predlagao Gorki, povede

diskusija o spornim filosofskim pitanjima. Lenjin smatra da je

diskusija o tim pitanjima potrebna među boljševicima, ali izvan partijskih publikacija. U početku on se nadao da filosofski sporovi izvan partijskih publikacija neće pokvariti zajednički rad u poli-tici, nego će štoviše i sami biti izglađeni48).

Dosta brzo on je izgubio nadu da će se boljševici nakon malo prepirke sporazumjeti oko filosofije. Međutim, došavši do uvje-renja da je svađa zbog filosofije među boljševicima neizbježna, on nije prestao vjerovati da to ne mora voditi političkim sporovima.

„Držim da je izvjesna svađa o filosofiji sada posve neizbježna među boljševicima. Ali cijepati se zbog toga bilo bi po mom mišljenju glupo. Mi smo sklopili blok radi provođenja određene taktike u radničkoj partiji. Tu smo taktiku vodili i vodimo je još uvijek bez nesuglasica . . .

Ometati provođenje revolucionarne socijaldemokracije u rad-ničkoj klasi zbog sporova, materijalizam ili mahizam, bilo bi, po mom mišljenju, neoprostiva glupost. Mi se moramo počupati zbog

4S) Tako u pismu A. M. Gorkom od 7. II on piše: „Da li se može, da l i se treba povezivati filosofijom sa smjerom partijskog rada s boljševizmom? Mislim da se to sada ne smije raditi. Neka naši partijski filosofi još neko vrijeme rade na teoriji, neka se još prepiru i . . . sporazumjet će se. Ja bih zasad bio za to da se takvi filosofski sporovi, kao što su ovi između materi-

jalista i ,empirio’, odvoje od čitavog partijskog rada“. (Op. cit., str. 171.)


31/52

OSVETLJENJA

filosofije tako da „Proletarij“ i boljševici kao frakcija partije ne budu uvučeni u to. A to je sasvim mogućno“49).

Lenjinova vjera u mogućnost filosofske svađe u koju boljše-vici kao frakcija neće biti uvučeni, bila je u to vrijeme napose po-

jačana epizodom vezanom uz objavljivanje jednog članka Bogda-nova u časopisu „Neue Zeit“ broj 20 za 1907—1908. U spomenutom broju izišao je naime članak Rogdanova „Ernst Mah i revolucija“ a nepoznati prevodilac popratio ga je primjedbom da nesuglasice između Plehanova i Bogdanova imaju tendenciju da se razviju u

frakcijsko neslaganje između boljševika i menjševika. Ova prim- jedba podjednako je oneraspoložila i Lenjina i Bogdanova. U već citiranom pismu Gorkom Lenjin o tome kaže: „Ovim riječima uje-dinio nas je glupak ili glupača — pisac ovog predgovora. Odmah smo se složili da je izjava o našoj neutralnosti sada bezuvjetno po-trebna već u prvom idućem broju „Proletarija“. To je da ne može biti više odgovaralo mom raspoloženju poslije izlaska „Ogleda“. Izjavu smo sastavili i jednoglasno je potvrdili“50). Zanesen idejom filosofske svađe koja neće utjecati na zajednički politički rad, Le-njin je odbijao sve prigovore. Na upozorenje Gorkog da će od filo-sofske svađe među boljševicima dobiti menjševici, on je odgovorio da je situacija upravo suprotna. „Varate se, duboko se varate, A. M.! Oni će dobiti, ako se boljševička frakcija ne ogradi od filoso-fije trojice boljševika. Tada će oni dobiti definitivno. A ako se fi-losofska svađa bude vodila izvan frakcije, menjševici će biti ko-načno svedeni na politiku, a to je za njih smrt“51).

Lenjinova nada da filosofski sporovi neće utjecati na zajed-

nički politički rad nije se ispunila. U pismu V. V. Vorovskom od1. VII 1908. on se žali da Bogdanov uvrijeđen zbog oštre kritike njegovih filosofskih pogleda „nastoji da pronađe svakojake nesu-glasice“ i priprema politički rascjep. „Stvar će brzo izbiti na vid-

jelo. Na prvoj idućoj konferenciji svađa je neizbježna. Rascjep je vrlo vjerovatan“52).

Lenjinovo predviđanje ostvarilo se s malim zakašnjenjem. Do definitivnog rascjepa nije došlo na prvoj idućoj konferenciji (u Parizu decembra 1908 — januara 1909) nego poslije pola godine,

na savjetovanju proširene redakcije „Froletarija“ sredinom 1909.

49) Op. cit., str. 178. (Pismo od 25. II 1908.)50) Op. cit., str. 177—178.51) Op. cit., str. 181.52) Op. cit., str. 185.

129

9


32/52


„Materijalizam i empiriokriticizam“ objavljen je prije ovog

definitivnog političkog rascjepa (u proljeće 1909) a zamišljen i na-pisan uglavnom prije nego što su izbili oštriji politički sporovi. Raz-vojem političkih sporova može se objasniti što je Lenjin u toku štampanja najprije prihvatio a zatim odbacio sestrin savjet da ublaži neka mjesta protiv Rogdanova i Bazarova, no njim se ne može objasniti i sam nastanak knjige.

U našem nastojanju da razjasnimo nastanak i značenje „Mate-rijalizma i empiriokriticizma“ tako još uvijek nismo stigli suviše

daleko. Naša dosadašnja razmatranja više razjašnjavaju zašto se

Lenjin prije 1908. godine nije prihvatio polemike protiv Bogda-nova, nego zašto se on baš 1908. te polemike prihvatio. Iako mu je Plehanov još 1903. razjasnio pogrešnost filosofskih pogleda Bog-đanova, Lenjin je najprije iz taktičkopolitičkih razloga izbjegavao filosofske sporove s ovim. Činilo mu se da različiti filosofski po-gledi ne moraju biti zapreka za tijesnu političku suradnju te da će ta suradnja biti najuspješnija ako se filosofske nesuglasice os-tave po strani. Međutim, kako su se na javnom filosofskom po-

prištu zapažala gotovo isključivo boljševici — empiriomonisti, po-čeo se stvarati utisak da je empiriomonizam službena filosofija bolj-ševičke frakcije. Širenje te fame činilo se Lenjinu politički štetno, pa je 1908. godine zaključio da rad njenog razbijanja treba orga-nizirati javnu filosofsku „svađu“ među boljševicima koja (da se s famom ne bi raspala i boljševička frakcija) treba da se vodi izvan službenih partijskih izdanja.

Time još uvijek nije dovoljno razjašnjeno zašto je Lenjin sma-trao da baš on lično treba da uđe u filosofski spor s empiriomoni-

stima i to, ni više ni manje, nego s cijelom knjigom. Nije li Lenjin pomislio da je u međuvremenu postao filosofski dovoljno kompe-tentan da može davati samostalne priloge filosofiji? Po svemu su-deći nema razloga za takav zaključak. Lenjinova pisma iz 1908. godine pokazuju da se on još uvijek smatra filosofski nedovoljno obrazovanim, nedovoljno pripremljenim za javna istupanja, insi-stirajući samo na svojoj filosofskoj informiranosti i sposobnosti da stvori sud o partijskim diskusijama u filosofiji.

U pismu Gorkom od 7. II 1908. Lenjin tako piše: „Ja vrlo dobro uviđam svoju nepripremljenost za to područje, koja mi smeta da

javno istupam. Ali, kao običan marksist, pažljivo čitam naše par-tijske filosofe, pažljivo čitam empiriomonista Bogdanova i empi-riokritičare Bazarova, Lunačarskog i druge — i sve moje simpa-tije oni guraju k Plehanovu. Treba doista imati fizičku snagu da se


33/52

OSVETLJENJA

čovjek odupre struji kao što to čini Plehanov! Njegova je taktika — vrhunac trivijalnosti i niskosti. U filosofiji on brani ispravnu stvar. Ja sam za materijalizam protiv ,empirio’ — i tako dalje“53).

Odavde se vidi da se Lenjin još uvijek smatra „običnim mark-sistom“ koji ne pripada čak ni u „partijske filosofe“, već više sa strane motri njihove sporove simpatizirajući Plehanovom.

U pismu Gorkom od 25. II 1908. Lenjin ponovo priznaje svoju nedovoljnu filosofsku kompetentnost, no ujedno ističe svoju infor-miranost o partijskim filosofskim diskusijama, te podsjeća i na

svoje ranije djelomično sudjelovanje u njima: „Ne smatram da sam dovoljno kompetentan u tim pitanjima da bih se žurio s istupanjem u štampi. Ali uvijek sam pažljivo pratio naše partijsk e diskusije o filosofiji — najprije borbu Plehanova protiv Mihajlovskog i komp. od kraja 80tih do 1895. godine, zatim ponovo njegovu borbu pro-tiv kantovaca 1898. i slijedećih godina (tu više nisam samo pratio, nego sam djelomično i sudjelovao, kao član redakcije časopisa „Zarja“ od 1900. godine), najzad, njegovu borbu protiv empirio-kritičara i komp.54).

Kako vidimo, filosofska informiranost koju ističe Lenjin svodi se uglavnom na praćenje polemika Plehanova. Plehanov je za Le-njina 1908. godine još uvijek glavna orijentaciona tačka u filo-sofiji.

Međutim ako se Lenjin u polemici oko empiriokriticizma orijentirao prema Plehanovu, ako nije imao da kaže nešto novo i ori-ginalno, Šta ga je navelo da se prihvati pisanja cijele knjige protiv Bogdanova i njegovih istomišljenika? Na to pitanje odgovara dje-

lomično radni naslov pod kojim je on počeo da piše svoju knjigu

(„Bilješke običnog marksista o filosofiji“), a djelomično i objaš-njenje što ga daje u svom pismu Gorkom od 24. III 1908:

„Vi morate shvatiti i shvatit ćete, naravno, da partijski čovjek, ako se uvjerio da je propovijedanje nečega neobično pogrešno i štetno, mora da ustane protiv toga. Ja ne bih podigao buku da se nisam bezuvjetno uvjerio (i to se iz dana u dan, što se više upozna-

jem s izvorima mudrosti Bazarova, Bogdanova i komp., uvjeravam sve više) da je njihova knjiga — besmislena, štetna, filistarska, po-

povska sva, od početka do kraja, od grana do korijena, do Maha i Avenariusa. Plehanov je u suštini potpuno u pravu protiv njih, samo

53) Op. cit. str. 171.

54) Op. cit., str. 174.

9*


34/52


ne umije ili neće ili je lijen da to kaže konkretno, svestrano, jed-

nostavno, bez suvišnog zastrašivanja publike filosofskim finesama. A ja ću to poštopoto reći na svoj način“ 55 ).

Tu je jasno iskazano zašto i s kakvim ambicijama Lenjin piše svoju knjigu. Kao „partijski čovjek“ on želi da ustane protiv nečeg što smatra neobično pogrešnim i štetnim. To je već prije njega učinio Plehanov, ali Lenjin želi da to učini na drukčiji način, onako kako to ovaj nije umio ili htio: „konkretno, svestrano, jednostavno, bez suvišnog zastrašivanja publike filosofskim finesama“.

U ovakvoj formulaciji nema ni traga od ambicije da se ide

dalje od Marksa i Engelsa, nema čak ni ambicije da se kaže nešto bitno novo u odnosu na ono što je već rekao Plehanov. Lenjinova

je ambicija da na drukčiji, po njegovom mišljenju bolji način po-novi ono što je već rekao Plehanov.

To, naravno, ne znači da Lenjinove filosofske ambicije nisu mogle porasti u toku pisanja knjige ili da djelo po svom objektiv-nom sadržaju i vrijednosti nije moglo nadrasti subjektivne ambi-cije s kojima je pisano.

Kako se vidi iz Lenjinova predgovora pisanog u septembru

1908. njegove filosofske ambicije nisu se u toku pisanja mnogo povećale. O zadatku svoje knjige on naime piše:

„U ovim bilješkama ja sam sebi postavio zadatak da istražim u čemu su zastranili ljudi koji pod vidom marksizma serviraju nešto nevjerovatno nesuvislo, zbrkano i reakcionarno“56).

Nešto ambiciozniji no još uvijek daleko od pretenzije da dalje razvija marksizam, Lenjin je tek u predgovoru II izdanju 1920. go-dine gdje izražava nadu da ovo izdanje „neće biti beskorisno, neza-visno od polemike s ruskim „mahistima“, kao priručnik za upozna-vanje s filosofijom marksizma a isto tako i s filosofskim zaključcima iz najnovijih otkrića prirodnih nauka“57).

Lenjinove skromne samoocjene, naravno, ne moraju biti mje-rodavne za ocjenu njegova djela. Uprkos skromnim izjavama u predgovoru moguće je da je on stvaralački razvio Marksovu misao u svojoj knjizi. No ne treba apriori isključiti ni suprotnu moguć-nost: da u knjizi nije uspješno riješen ni onaj skromni zadatak koji je proklamiran u predgovoru. U svakom slučaju, ako želimo odgo-

voriti na pitanje da li je Lenjiin u „Materijalizmu i empiriokriti

55) Op. cit., str. 180.

56) V. I. Lenjin, Materializm i em pirokritid zm, OGIZ 1945, str. 6.

57) Op. cit., str. 7.


35/52

OSVETLJENJA

cizmu“ domašio i eventualno čak premašio postavljeni cilj, moramo se obratiti cijelom tekstu njegove knjige.

Slično kao i u predgovoru Lenjin u glavnom tekstu svoje knjige tvrdi da je „zadatak ovih letimičnih bilješki pokazati reakcionar-nost mahizma i pravilnost materijalizma Marksa i Engelsa“58).

Nastojeći da pokaže reakcionamost mahizma, Lenjin je u „Ma-terijalizmu i empirokriticizmu, detaljno citirao i analizirao mnoga shvaćanja Maha, Avenariusa i njihovih ruskih sljedbenika. Njegova kritika ovih shvaćanja ponekad je gruba i pojednostavljena, no s

njegovim odbacivanjem subjektivnog idealizma i pozitivizma u

svim njihovim oblicima možemo se složiti!Međutim, kako stoji s drugim dijelom njegova zadatka: s do-

kazivanjem „pravilnosti materijalizma Marksa i Engelsa“. Ovaj zadatak „pokazivanja pravilnosti“ može se smatrati smisaonim uz pretpostavku da postoji „materijalizam Marksa i Engelsa“,

Tri Filosofska Lenjina - Gajo Petrovic

Documents

Transcript of Tri Filosofska Lenjina - Gajo Petrovic