5.Sekularizacija je odvajanje profanih i sakralnih vrijednosti, odvajanje svijeta i vjere. Pojava masovnog ateizma označava se sekularizacijom, odnosno proces koji je doveo do shvaćanja svijeta i način na koji je ophodi s njime, a zapostavljeno je trancedentno te se promatra imanentno. Novovjekovna sekularizacija je posljedica kršćanstva, štoviše, u nekom smislu njegovo je svjetsko ostvarenje jer je biblijsko razlikovanje između Boga i svijeta otvorilo put a svjetovnjačkom shvaćanju svijeta 6.Radi se o gradnji mosta kršćanstva i modernog svijeta kakav jest. Erich Troeltsch je izrekao da bi današnji kršćani trebali prihvatiti da je moderni sekularizacijski svijet nastao upravo na kršćanskim temeljima. S druge strane moderni ateisti bi trebali prihvatiti to da se kršćanstvo nikad neće moći isključiti iz nepostojećeg jedinstva svijeta.7.Prije svega pojava novog humanizma jedan je od razloga pojave sekularizacije. Također, vjerski ratovi nastali nakon pojave reformacije (Tridesetogodišnji rat - 1618.-1648.) dovodi do odvajanja vjerskog i svjetovnog. Pojava modernog građanstva je jedna od pojava koja utječe na sekularizaciju. Sekularizaciji doprinosi i nastanak modernih znanosti.8. Emancipacija je proces oslobađanja od položaja zavisnosti i sticanje sloboda. Kršćanstvo je dovelo do emancipacije malog, običnog čovjeka (oslobađanje od božanstava, dostojanstvo djeteta Božjega, žene, u konačnici, čovjeka kao takvog). Sekularizacija bi bila emancipacija društva od crkve ili proces u kome se društvo i kultura oslobađaju od vjerskog utjecaja i vjerskih simbola.10.Karl Rahner govori o dvije vrste ateizma, snuždeni i indiferentni. Snuždeni ateizam je osjećaj nadmoći profano postalog svijeta, osjećaj da se do božanskoga ne može doći, iskustvo Božje šutnje uz strah da svijet postaje duhovno prazan i besmislen. Nastaje nakon I. svjetskog rata. Indiferntni ateizam je potpuna ravnodušnost prema religioznim pitanjima, potiskuje velika pitanja religija, čak ih i ne postavlja ili ih čak omalovažava.11.Panteizam je ideja identifikacije Boga s sveukupnošću svijeta. Radi se o tzv. religiji prirodoznanstvenika. Najvažniji predstavnik ove misli Baruch Spinoza, izjednačuje Boga s bezgraničnom supstancijom, no Bog i svijet nisu identični. On također izjednačuje Božju bit i bitak.12.Deizam je osnovna filozofija religije u prosvjetiteljstvu. On se naziva religijom humanističkih mislilaca. Korijene vuče još od Ockhama, o ideji apsolutne božanske transcedencije nad svijetom. Deizam ne poznaje Božju imanenciju u svijetu. Bog je stvoritelj koji je prepustio svijet čovjeku. Postao je službena religija Novoga vijeka jer je autoritet nadnaravne religije bio relativiziran otkrićem drugih religija i velikim prirodno-znanstvenim spoznajama. Prirodna religija deizma je postala svima moderno religiozno shvaćanje.13.Feuerbach smatra da je religija antropologija, a tumači ju svojom teorijom projekcije. Ono što čovjek nije stvarno, a to želi biti, to on čini svojim Bogom, no čovjek ne može pronaći smisao u samom sebi, te je stvorio Boga s onim osobinama koje on ne može dostići. Zastupa antropocentrizam, vjeru da je čovjek Bog .14.Usvojio je Feuerbachovu kritiku religije, čiji je humanistički temelj postao osnovica. Čovjek pravi religiju, religija ne pravi čovjeka i za Marxa je i projekcija, a ateizam je negacija negacija. Po Marxu čovjek pripada društvu i državi, a društvo producira religiju. Religija je opijum za narod, pervertirani oblik ljudske svijesti usljed nepravedne rasporedbe. S mehanicističkog prelazi na povijesni materijalizam.15. Njegov argument protiv kršćanstva nije toliko razum, koliko život. Božja smrt postala je centralnim sadržajem njegova mišljenja, što je ujedno bilo i najviši izraz smrti metafizire. Kritizira cjelokupni zapadni način mišljenja. Religija je nešto što opterećuje i sputava čovjeka, a sama vjera je uzrok nihilizma.16.Tradicionalna apologetika je prije svega svoju obranu bazirala na Svetom pismu, Ocima i na skolastici Srednjeg vijeka. Pokušalo se negativno odbaciti argumente protivnika kao netočne. To potječe od Pisma: Samo luđaci vele Boga nema. Ateizam u smislu SZ i NZ je čašćenje lažnih bogova, na pravog Boga. Oci smatraju da je ateizam posljedica i izraz moralnog zakazivanja, to je protubožanska pojava. Oslanjajući se na sv. Augustina, Anzelmo Canterburyjski izlaže teoriju da Boga nikako ne možemo zamisliti nepostojećim, a Toma Akvinski nastavlja da u svakom vidu spoznaje spoznajemo Boga i da ateizam nije moguć, dok I. Vatikanski sabor smatra da se ateizam protivi razumu.

1

17. II. Vatikanski sabor ubraja ateizam među najozbiljnije pojave novijeg vremena i smatra da se moraju provjeriti njegovi uzroci. On se upušta u razmatranje povijesti ateizma i promiče dijaloški stav. U GS, br. 19.-22. Sabor opisuje oblike ateizma. U br. 19. tako iznosi njegove oblike, a neki njegovi uzroci su i loše svjedočanstvo vjere, te nepoučenost samih vjernika. U br. 21. opisano je kako Crkva ne smije prestati odbacivati ateizam, lijek protiv ateizma možemo očekivati od adekvatnog izlaganja nauke, ali jednako tako i autentičnog života Crkve i njezinih članova.18.Heidegger prigovor tradicionalnoj metafizici i novovjekovnoj filozofiji subjektiviteta je zaborav bitka. On se distancira od subjektivizma i od klasične kršćanske metafizike. Po njemu sve treba staviti u sumnju. Intelekutalni pristup bitku je nedostatan. Treba pristupiti bitku koji je životan.19.Balthasar polazi pod pračuda bitka (Ur-Drama, Ur-Kenoza; čin rađanja Sina). U Ocu postoji tendencija da ne bude Bog za sebe. On sebe izlijeva u Sina. Rađajući Sina rađa ljubav. Radi samog Boga sve religije nisu iste. Naš Bog nije samac koji od drugih traži ono što sam ne živi. Naš Bog je sam po sebi ljubav, savršeno zajedništvo Trojice u Jednom.21.Barth analogiju entis i na tome zasnovanu naravnu teologiju vidi u istoj liniji kao i modernističku teologiju prosvjetiteljstva i liberalizma, protiv kojih je upravljena njegova borba. Analogija entis je glavno iznašašće antikrista i jedini ozbiljni razlog da se ne postane katolik. Božja poruka spasenja nije religiozna poruka nego poruka o Bogu o kojem čovjek nikad neće nešto saznati, a od kojeg mu dolazi spasenje. Kasnije je tu svoju oštru osudu naravne teologije dobrano korigirao i pozitivnije se izražavao o religiji.23.Kršćanstvo po sebi nije samo negacija ateizma, nego je negacija i teizma. Štoviše, proturječi svim vjerskim, ali i ateističkim koncepcijama. Moltman polazi od križa kao temelja i kritike kršanske teologije. Teizam i ateizma su dokinuti na križu. Ateizam je dokinut s Božjom smrti na križu, dok je teizam dokinut Kristovom patnjom.24.Po Kasperu uvijek ćemo se suočiti s prigovorima. On sve pokušaje svodi na aporiju (područje gdje nema odgovora, teško misaono mjesto, nerješiva teškoća). Nedostaje nam govor i razrađene kategorije da bi jednoznačno govorili o Bogu. Toma ne dovodi u pitanje Božju opstojnost, no postavlja se temeljno teodicejsko pitanje, koje je zaglavni kamen ateizma: odakle zlo, ako Bog postoji, zatim idemo iz krajnosti u krajnost, od isticanja Božje imanentnosti do te mjere da ga poistovjetimo s prirodom (panteizam), sve do isticanja njegove transcedentosti, kao u Occamovom slučaju, što dovodi u pitanje i njegovu opstojnost. No iščitavajući ova teološko-filozofska promišljanja 'cum grano salis', posvijestit ćemo si i dati vlastiti odgovor na moderni ateizam.

2