Shilpi Somaya Gowda • ZLATNI SIN

SHILPI SOMAYA GOWDA

ZLATNI SINPreveo s engleskoga Miloš Đurđević

Zagreb, 2017.

Naslov izvornikaShilpi Somaya Gowda

The Golden SonCopyright © 2015 by Shilpi Somaya Gowda

Copyright © za hrvatski prijevod Miloš Đurđević i Znanje d. o. o., 2017.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo

kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Kada nekoga savjetuješ, trebaš stvoriti dojam kako ga podsjećaš na ono što je zaboravio, a ne na svjetlost koju on ne može vidjeti.

Baltasar Gracián

1

Anil Patel imao je deset godina kad je prvi put gledao Papu kako vodi suđenje.

Djeca u pravilu nisu smjela dolaziti na te skupove, ali Anil je bio iznimka zato što će jednoga dana preuzeti očevu dužnost. Kao jedino nazočno dijete potrudio se biti nevidljiv te se skutrio u uglu prostorije za okupljanje. Skupovi su se oduvijek odvijali ovdje, u najvećoj prostoriji najveće kuće, u malom selu smještenom na golemoj ravnici u zapadnoj Indiji. Ova prostorija je živo srce Velike kuće: u njoj obitelj objeduje, Papa čita novine, Ma šije i krpi, a Anil i druga djeca žurno pišu domaće zadaće da bi zatim odjurili van i igrali se. U središtu zajedničke prostorije je masivan drveni stol s četiri prsta debelom pločom i širokim izrezbarenim nogarima koje ni odrasli muškarac ne može obuhvatiti šakama, glomazan komad namještaja koji četvorica muškaraca s naporom mogu podići prem-da već nekoliko naraštaja nije ni za metar pomaknut.

Toga dana Papa je sjedio na čelu veličanstvenog stola, a uz njega su sjedili Anilova tetka i tetak. Rođaci, prijatelji i susjedi stajali su na propisanoj udaljenosti. Prostorija je bila prepuna, ali među okupljenima nije bila Anilova rođakinja Maya — zbog koje je suđenje zakazano. Maya, rođena sa zečjom usnom, kći je Papine

M aya zečja usna

Shilpi Somaya Gowda

2

sestre, a njezin muž vjeruje kako je obitelj u koju se priženio ure-knuta. Značajno je, iako je bilo očekivano, da je Anilov tetak htio obiteljsku razmiricu prepustiti sucu iz klana svoje žene, a ne svog klana. Papa je bio nadaleko glasovit po čestitosti i mudrosti.

Anilov tetak rekao je da bi brak trebalo razvrgnuti kako bi bio slobodan da potraži drugu ženu, onu koja će mu rađati normalnu, zdravu djecu. Rekao je kako je Mayina deformacija dokaz da je rodnica njegove žene onečišćena, da će mu donijeti nesreću i rađati žensku djecu koja se neće moći udati te će ih on morati uzdržavati. Papina sestra sjedila je i plakala pokrivši lice skutom sarija.

Papa je smireno slušao. Zatim se posavjetovao s astrologom, kojeg je pozvao, i zamolio ga da pročita Mayinu natalnu kartu. Astrolog nije zamijetio loše predznake: Maya je rođena pod sret-nom zvijezdom, u trudnoći nije bilo pomrčine nebeskih tijela. Papa se naposljetku obratio mlađoj sestri: Voliš li Mayu? upitao je. Jesi li odana svom mužu? Hoćeš li učiniti sve što je potrebno kako bi oni bili zdravi i sretni? Na sva pitanja ona je plačući potvrdno odgovorila. Njezin muž šutke je zurio u stol, pa je Anil pomislio da je možda zamijetio inicijale na rubu stola koje je nedavno urezao sa svojom braćom.

»Slučaj je vrlo ozbiljan«, rekao je Papa kad su ostali izrekli svoja mišljenja. »Jasno je da nitko ne bi htio doživjeti ono što se dogodilo Mayi. Ali, kao što ste čuli od astrologa, problem nije nastao u trudnoći ni tijekom porođaja. U ovom slučaju za Mayino stanje možemo podjednako okriviti i njezinu majku i njezina oca.«

Okupljeni su bili preneraženi. Anil je ostao bez daha. Već u desetoj godini shvatio je da je vrlo opasno ugroziti muškarčev ponos. Njegova je rodbina ljutito protestirala i zbog mnogo manjih povoda. Svi su gledali Anilova tetka koji je bio užasnut riječima kako bi on mogao biti kriv za Mayinu nedaću. Mrgodno je skupio obrve.

»Dakle,« rekao je Papa, »moramo se posvetiti djetetu. Što znamo o Mayi?«

Anil nije shvatio. Što bi trebalo znati o djevojčici koja čak nije ni prisutna? Pogledao je naokolo i zamijetio da su i drugi potpuno zbunjeni.

3

ZLATNI SIN

»Maya«, rekao je Papa. »Njezino ime znači iluzija. Što je ilu-zija? Ono što nas zavarava? Ono što nije kakvim se čini? Bhai**«, rekao je šurjaku i stavio ruku na njegovu podlakticu. »Ti si pame-tan i ne podliježeš varkama, zar ne? Ti znaš da tvoja kći, tvoja prava kći, nije ona koja ima zečju usnu. Ti znaš da je tvoja kći, tvoja prava kći, lijepa i odana, da će se godinama brinuti za tebe i usrećiti te, zar ne?«

Anilov tetak gledao je Papu u oči. Mrgodnost je polako nesta-la s njegova lica te je kimnuo glavom. Kretnja je bila jedva zamjet-na, pa su svi čekali da još jednom kimne glavom, a zatim su žagorili s odobravanjem. Anilova tetka nekoliko puta je bučno šmrcnula, ali nije plakala. Papa se nasmiješio i zavalio na stolcu. »Dakle, sada moramo otkriti tvoju pravu kćer. Za to je potreban snažan i bistar muškarac. Jesi li dorastao tom zadatku, bhai? Jesi? Odlično.«

Nakon tri tjedna Anilov otac i tetak otputovali su s Mayom u obližnji grad gdje je u karitativnoj bolnici podvrgnuta jednosat-noj besplatnoj plastičnoj operaciji zečje usne. Nitko nije znao da je Papa bio među rijetkim seljanima koji su čitali gradske novine. Nakon nekoliko mjeseci Maya se potpuno oporavila od operacije. Kad su skinuli zavoje, zečja usna je nestala. Umjesto nje pojavio se predivan i savršen osmijeh koji je krasio lica i troje djece rođene nakon Maye. Nakon toga, svake godine na Mayin rođendan, nje-zini roditelji Papi su donosili posvećeno voće i cvijeće.

One večeri kad se Papa vratio iz bolnice, kad su Ma i četvero djece mlađe od Anila pošli na spavanje, Anil je sjedio s ocem u velikoj prostoriji, za velikim stolom, a između njih bila je šahovska ploča.

»Nikad ih nisam vidio u tom stanju«, rekao je Anil. Njegovi tetka i tetak u suzama su s Mayom napustili Veliku kuću.

Papa se umorno osmjehnuo. »Tvoj tetak u srcu je dobar čovjek. Ali potreban mu je savjet kako bi krenuo pravim putem.«

* Bhai — brat na hindiju. Prev.

Shilpi Somaya Gowda

4

»Pomogao si mu?« upitao je Anil iako nije namjeravao. Papa je odmahnuo glavom te palcem i kažiprstom pokazao

jedan centimetar. »Ustvari, liječnik je zaslužan.«Oči su mu se sklapale, ali Anil je morao razgovarati s njim.

»R-reci mi što se dogodilo«, mucao je. »Molim te!« Papa je prstima vrtio pješaka razmišljajući o narednom pote-

zu. Stavio je figuru na ploču te se zavalio na stolcu i sklopio šake na trbuhu. »Kod tržnice su podigli veliki šator nasuprot štandu s kokosima. Ispred njega u redu je čekalo pedeset ljudi, a unutra su nanizani bolnički kreveti. Došao je doktor i objasnio kako će popraviti Mayinu usnu. Pokazao nam je slike djece koju je liječio — prije i poslije operacije.« Papa je odmahnuo glavom. »Čarobno. Pravo čudo.« Papa je povukao potez topom i pogledao suznih oči-ju. »Trebaš postati liječnik«, rekao je Anilu. »Tvoja će postignuća biti golema.«

I. dio

7

Anil je grozničavo razmišljao, ali nije mogao pronaći prave riječi. »Ma, molim te, ne moraš to raditi«, rekao je i smjesta poža-lio. Ne zbog podrugljivih pogleda ni zbog toga što je molba bila uzaludna, već zbog toga što se zbog molbe doimao kao dijete, a ne kao muškarac star dvadeset tri godine, koji je krenuo na najvažnije putovanje u svom životu.

Majka ga je sućutno pogledala i zatim se opet posvetila dvo-jici mlađih rođaka objašnjavajući im kako se vješaju vijenci nevena iznad ulaznih vrata. Anil je znao da je nemoguće zaustaviti radove koji su se zahuktali. Jutros ga je probudio miris gozbe koja se pri-premala, a sinoć je kasno zaspao slušajući sluge kako bučno podižu njegova dva golema kovčega na krov Maruti monovolumena.

Ljudi su počeli dolaziti rano poslijepodne, nakon što su pomuzli krave, nahranili kokoši i obišli polja. Svakodnevne aktiv-nosti u Panchanagaru započinju u svitanje, a sve ostalo dolazi na red tek nakon obavljanja jutarnjih obveza. A sada, kad je na vrelom suncu ishlapjela i posljednja kap jutarnje rose, prašnjavo dvorište ispred Velike kuće bilo je prepuno članova obitelji i susjeda. Ulazili su u kuću da popiju vrući čaj i posluže se hranom ponuđenom na raskošnom stolu, a svi su osobno htjeli Anilu zaželjeti sreću. Neke

1.

Shilpi Somaya Gowda

8

je poznavao, a mnogih se — zbog pogurenih ramena i kose koja se prorijedila tijekom njegova šestogodišnjeg odsustva — Anil jedva prisjetio. U selu je proveo samo tjedan dana, a već ga je obuzela čežnja za odlaskom.

Anil je s trijema promatrao okupljene te je pored njih zami-jetio mlađu sestru Piyu kako razgovara s nekom djevojkom guste kose koja joj je padala po leđima. Kada im je Anil prišao, Piya ga je mršavom rukom obgrlila oko pasa. »Baš sam rekla da je ova proslava veća nego što će biti moje vjenčanje.« Nasmiješila mu se i nestašno nakrivila glavu, a zatim se obratila prijateljici: »Naravno, ti ćeš se zacijelo udati prije mene.«

Sugovornica je nakrivila glavu, a kad se osmjehnula i pokaza-la uski razmak između prednjih zuba, Anil je s veseljem prepoznao djevojku. »Leena.« Godinama je nije susreo, a prvi put je vidi bez dugih pletenica koje je nosila kao djevojčica. Sada je odrasla žena, pravilnog nosa i visokih jagodica, dok joj svinute obrve ističu poznate, tople smeđe oči. Nakašljao se: »Odavno se nismo vidjeli... Kako si?«

»I ona će me napustiti«, rekla je Piya, »zbog udaje.«Anil se nasmiješio Leeni. »Zaista?«Leena je slegnula ramenima i odmahnula glavom. »Čestitam,

Anile. Tvoji su roditelji sigurno vrlo ponosni.«»Da, svi se silno ponosimo, veliki brate.« Piya se priljubila

uz njega. »Ovo se odavno priprema. Sjećaš li se one ptičice? One na kokosovoj palmi?«

»Da!« rekla je Leena. »Utrkivali smo se tko će se prvi popeti na vrh.«

»Ti si pobijedila.« Anil je pokazao Leenu. »A onda si nas gađala kokosima.«

»Nisam vas gađala, već sam vam dobacivala. Nikad nisam vidjela lošije hvatače. Užasne! Ustrašili ste se kao miševi.« Leena se nasmijala i dlanom pokrila usta. »A, ona sirota pričica. O, grozno sam se osjećala.« Odmahnula je glavom. »Hvala Bogu da si joj previo nogu te je ozdravila i opet poletjela. Imala bih vrlo lošu karmu da je nisi spasio.«

9

ZLATNI SIN

»Tjednima si u svojoj sobi držao tu pticu, zar ne?« rekla je Piya.

Anil je kimnuo glavom. Druga djeca bila su tužna kad je tre-bao osloboditi pticu, ali on je ponosno promatrao maleno stvorenje kako uzlijeće s prozorske daske i leti u nebo. »Hranio sam je iz ruke, kašicom od jogurta i riže.« Nasmiješio se i odmahnuo gla-vom. »Ma nije bila presretna kad je u mojoj sobi pronašla skrivene zalihe hrane.«

»U redu, od ovog razgovora užasno sam ogladnjela.« Piya je uhvatila Anila ispod ruke. »Dođi, idemo ručati.«

Leena se ispričala i rekla da se mora vratiti kući. Zagrlila se s Piyom i dogovorila da se sutra vide. Anil je zamijetio da je njegovo dobro raspoloženje minulo u trenutku kad je Leena otišla.

Kad je Anil pojeo skroman obrok koji je sam uzeo i obilniji koji je dobio od majke, Ma se sagnula kako bi uzela njegov tanjur te je rekla: »Sada je budan, možeš k njemu.«

Anil je ušao u očevu spavaću sobu. Papa je sjedio na krevetu i gledao kroz prozor. Njegova nekoć gusta, crna kosa na tjemenu se prorijedila. Sijeda brada na njegovom licu, bijela kao brašno, nije prikrila upale obraze.

Papa se osvrnuo začuvši škripu na vratima. Ozario se kad je ugledao Anila, a njegovo lice opet je bilo kao nekad. Nakašljao se i lupnuo po krevetu. »Dođi.«

Anil je sjeo, uzeo Papu za ruku i mirno opipao njegovo bilo. »Kako si, Papa?« Ocijenio je da srce normalno kuca, kao i pro-teklih dana.

»Nikad bolje«, nasmiješio se Papa. »Gnjavi me obična gripa. Još dan ili dva i ustat ću iz kreveta.« Potapšao je Anila po nadla-nici. »Ali tvoj let ne može čekati.«

»Mogao bih promijeniti...«Otac je mahnuo rukom ispred lica kao da tjera nevidljivu

muhu. »Gluposti«, rekao je. »Ovo je najsretniji dan u mom životu, sine. Ne bih htio dulje čekati.«

Shilpi Somaya Gowda

10

Anil je htio odgovoriti, ali riječi su zapele u grlu, stoga je nijemo stisnuo Papinu šaku. Od oca ipak nije naslijedio rječitost.

»Prije nego što odeš, sine, molim te, pošalji mi Chandua.«»O čemu je riječ, Papa?« Anilov najmlađi brat Chandu bio

je dijete kad je Anil napustio roditeljski dom, ali i tada se vidjelo da je svojeglav. Često su ga korili zbog toga što je brbljao na nastavi, a nekoliko puta poslan je kući zbog tučnjave u školskom dvorištu. Anil je sedam godina stariji, između njih je dvoje braće i sestra tako da je imao dojam da je Chanduov ujak, a ne brat.

Papa je odmahnuo glavom. »Upao je u loše društvo koje mu nameće pogrešne ideje. Chandu je bistar, ali tvrdoglav. Želi krenuti svojim putem. On smatra da za njega ovdje nema mjesta. Želim mu pronaći posao u poljodjelstvu. Siguran sam da će i tvoj brat biti uspješan.« Anil nije znao je li to točno ili otac jednostavno ne može objektivno govoriti o svom sinu. Ustao je. Sagnuo se da zagrli Papu i zatim je dotaknuo njegovo stopalo.

»Sine«, rekao je Papa kad je Anil bio na vratima. »Budi pažljiv prema majci. Ona ovo teško podnosi.«

Nakon oproštaja s ocem Anil je jedva čekao da ode. Zamijetio je Ma odjevenu u kričavozeleni i narančasti sari od skupe svile koji je čuvala za posebne prilike. S pladnjem slatkiša u ruci probijala se kroz gomilu. Njegova majka prolazi kroz život kao da nikad nije u žurbi, neopterećena obvezama kao što su raspored vožnje vlakova i sastanci, a ta je osobina Anila izluđivala.

»Ma.« Uhvatio je majku za lakat. »Ubrzo moramo poći. Kasno je.«

Ona je inzistirala da se prvo propisno izvede Ganeš puja, obredno posvećenje Anila na njegovom putu. Svi su s trijema gle-dali kad je posljednji put prešao prag Velike kuće sagnuvši se ispod obješenih vijenaca mirisnih nevena. Svećenik je recitirao molitve za uklanjanje prepreka koje se eventualno nađu na njegovom putu, a Anil je bosonog koračao između crteža u crvenoj i bijeloj kredi koji su uresili njegovu stazu po trijemu i stubama.

11

ZLATNI SIN

Gledao je kako Ma organizira raspored i ukrcaj gostiju u vozi-la, a uz njega su stajala njegova braća Nikhil i Kiran. Nikhil je samo dvije godine mlađi od Anila, a zbog vitka stasa uvijek se doimao mnogo mlađim. »Gdje je Chandu?« upitao je Nikhil. Gledao je naokolo tražeći najmlađeg brata.

»Papa ga je zamolio da ostane«, rekao je Anil.»Pa, u jednom danu ne može napraviti veliku štetu«, rekao je

Nikhil. Kad je Anil otišao u Panchanagar, Nikhil je postao Papin šegrt, a njemu je ta uloga savršeno odgovarala: ozbiljan i odgovo-ran, po naravi trezven, gotovo pa dosadan.

»Papa trati vrijeme.« Kiran je odmahnuo glavom. »Nema smisla ispravljati krivu granu.« Kiran je nedavno maturirao, a oduvijek je znao da će raditi na obiteljskom imanju. Njemu neće teško pasti naporan rad na polju: snažan je i brz, od četvero braće neosporno najbolji igrač kriketa.

Anil ga je pogledao. »Ma daj, nisi valjda to ozbiljno rekao?«Kiran je izvio obrvu. »Prošle godine bježao je s nastave, a

vrijeme je provodio sa starijim zgubidanima, jurili su na skuteru i opijali se palminim vinom.«

»Nije dobro«, rekao je Nikhil. »Ne bih rekao da Papa shvaća da je vrlo loše. Jedan od Chanduovih prijatelja uzgaja bhang na djedovom zemljištu. Nemam ništa protiv bhang lassija za Festival boja Holi, ali taj tip ga s nečim miješa, pa je učinak jači, i proda-je ga u gradu turistima reklamirajući ga kao nekakvu biljnu stazu prema prosvjetljenju.«

Nikhil se sagnuo i iščupao bodljikavi korov koji se probio kroz daske trijema. »Prije ili kasnije jedan od tih turista probudit će se opljačkan pa će poslati policiju na te huligane. Ne znam je li Chandu u to umiješan, ali ne bih se iznenadio da je to istina.«

»Bože.« Anil je skinuo naočale i obrisao stakla. Znao je da braća zamjeraju Chanduu zbog zabušavanja, ali ovo je mnogo ozbiljnije, premda bi Papa mogao razriješiti i taj problem.

Ma je naposljetku uspjela smjestiti ni više ni manje nego tri-deset šest osoba u četiri vozila te su krenuli. Desetci gostiju ostali

Shilpi Somaya Gowda

12

su za njima, ne zbog toga što nisu htjeli ići, već nije bilo mjesta. Mnoge obitelji poslale su zastupnike kako bi Anil osjetio kolektiv-nu težinu njihovih dobrih želja kad napusti dom.

Kad su se svi smjestili i zaključali vrata automobila, iz gustog žbunja dotrčao je jedan zaboravljeni petogodišnji rođak te je iza-zvao kaos dok nisu pronašli mjesto za dijete u nečijem krilu. Ma je zatvorila prtljažnik, u kojem je bilo dovoljno svježe pripremlje-ne hrane da se čitava obitelj triput nahrani, a zatim je s mukom smjestila svoje krupno tijelo na stražnje sjedište. Nikhil je okrenuo ključ u bravi i krenuo podigavši oblak prašine u kojoj će karavana ceremonijalno napustiti seoce Panchanagar i voziti se dva sata po makadamskoj cesti do zračne luke Sardar Vallabhai u Ahmeda-badu, najvećem gradu u indijskoj saveznoj državi Gujarat. Anil je opipao ručni sat koji mu je Papa dao na rastanku. Čelični remen je blistao, u srebrnom kućištu utisnute su tamnoplave brojke. A kazaljke svijetle u mraku. Ima dva brojčanika: jedan pokazuje vrije-me u Panchanagaru, a drugi vrijeme u Dallasu, u Teksasu. Više od deset sati razdvaja njegov bivši i sadašnji dom, a kako bi prešao tu udaljenost, mora više od jednog dana provesti u zraku. A ipak, oba pokazatelja njegova putovanja doimala su se nebitna u usporedbi s cijelim životom koji je proveo pripremajući se za njega.

Davno prije ovog dana, prije nego što je bio prva osoba koja je napustila selo, prije nego što je kao prvi u obitelji upisao fakultet umjesto da obrađuje rižina polja na njihovom imanju, Anil je svo-jim roditeljima bio prvorođenac.

Jayant i Mina Patel imaju još četvero djece: Nikhila, Kirana, Piyu i Chandua. U njihovoj zajednici živi se u velikim obiteljima. Prošireni klan, poznat po nadimku Anilova pradjeda »Motija« (veliki brat) Patela, posjeduje najveći dio zemljišta u krugu od desetak kilometara oko Velike kuće. Anil je zadnji u rodoslovlju najstarijih sinova na kojem su prije njega Papa i njegov djed, stoga je oduvijek bilo jasno što se očekuje od njega. Jednog dana preuzet će očevo mjesto vođe klana, bit će odgovoran za poljodjelske rado-ve, financije i presuđivat će obiteljske sporove. Kao dječak Anil je

13

ZLATNI SIN

svaki dan slijedio Papu po poljima, učio kako se uzgaja riža, kako se najučinkovitije žanje, suši na suncu, tovari u jutene vreće i odvozi na tržnicu.

Anil je brzo učio, kao što su govorili njegovi učitelji dok je pohađao lokalnu školu. Prvi je u razredu naučio čitati, prvi je upamtio tablicu množenja. Svaki dan iz škole je donosio pregršt knjiga svezanih užetom kojima je mahao u ruci tako da su mu na dlanu ostali duboki crveni urezi koje je s ponosom promatrao nakon dugog pješačenja kući. Nakon rada na polju s Papom, do kasno navečer čitao je udžbenike posudivši petrolejku koja je stajala na trijemu za noćne odlaske u poljski zahod. Jednom, kad je prije odlaska na spavanje zaboravio vratiti svjetiljku, Nikhil je pao na stubištu trijema i uganuo gležanj, ali kasnije su svi rekli da to nije bilo zaludu jer je Anil dobio najbolje ocjene iz matematike. Anil je briljirao u školi, Papa ga je poštedio obveza na farmi, a sada su njegova braća stasala te su mogla raditi umjesto njega.

Od onog dana kad se Papa s Mayom vratio iz bolnice, s Ani-lom je imao prešutni dogovor da će krenuti drugim putem. Posta-li su urotnici zamišljajući kako će Anil jednog dana otići daleko od Panchanagara i ove skučene sredine. Anil je gutao znanstvene knjige, izučavao anatomske prikaze ljudskog tijela i naposljetku je naučio nazive svih organa, mišića i kostiju. Kad je školska knjižnica za njega postala premala, pretplatio se na znanstvene časopise, a od Braće Jaype u Dalhiju naručio je Anatomski atlas. Kad bi Koo-charoo, obiteljski pas koji je spavao vani i tumarao naokolo, donio mrtvog miša ili zeca, Anil bi sjeo na trijem i oprezno ga rasporio najmanjim nožem koji je mogao ukrasti iz kuhinje dok je kuhar spavao. U dvanaestoj godini odustao je od bezbrojnih utakmica kri-keta nakon škole i ljetnog ljenčarenja. Ondje, u selu Panchanagar, nakon mnogih naraštaja seljaka, okružen ničim drugim osim obra-divim poljima, Anil se pripremao da jednog dana postane liječnik.

Tek kad je došao na Medicinski fakultet u Ahmedabadu, Anil je shvatio razmjere svog pothvata. Druge studente, one iz bogatih gradskih obitelji godinama su poučavali visokoobrazovani nastav-nici — njihove škole imale su laboratorije za biologiju, secirali su

Shilpi Somaya Gowda

14

životinje i s liječnicima, prijateljima svojih roditelja, odlazili u bol-nicu. U Anilu su vidjeli samo seoskog dječaka te su mu jasno davali do znanja da je u svemu zaostao, od računala do pop-glazbe. Anil se držao po strani i cijelo vrijeme učio, željan da dokaže kako je ravnopravan svojim kolegama.

Šestogodišnji studij medicine nije ga samo fizički odvojio od doma, iskusio je jedan drugačiji svijet. Medicinska knjižnica bila je prepuna knjiga o temama kojima je u Anilovim oskudnim udžbe-nicima posvećeno samo jedno poglavlje. Grad Ahmedabad imao je deset tisuća puta više stanovnika od njegova sela. Taj okus svijeta ostao je u Anilovim ustima poput slatkoće paana te ga poticao da se kandidira za prestižnu američku stipendiju. Profesori su ga upozorili kako je praktički nemoguće da stranog studenta prime na stažiranje u velikom gradskom bolničkom centru, ali Anil je ipak podnio molbu. Naposljetku su samo trojici studenta iz nje-gove generacije odobrene stipendije izvan Indije: dvojica će otići u Englesku i Singapur, a Anil je primljen u bolnicu Parkview u Dallasu, jednu od najprometnijih bolnica u SAD-u.

»Ne znam kako će ti ondje biti samom.« Maine riječi vratile su Anila u sadašnjost. »Nitko ti neće kuhati, nitko se neće brinuti za tebe. Kažu da je hrana grozna, bljutava i dosadna, a mesa ima u izobilju«, rekla je s gađanjem, kao da je ispljunula meso iz usta. »Kad se vratiš, bit ćeš mršav kao prut, a kako ćeš onda pronaći dobru ženu?«

Piya je pucnula jezikom. »Ma, prestani ga daviti s brakom, molim te!«

Anil se nasmiješio, zahvalan mlađoj sestri što se vozi s njima iako joj na duljim vožnjama uvijek pozli. Ma je začuđeno gledala Piyu kao da ne prepoznaje svoju kći. »Bedastoće.« Odmahnula je glavom. »Sine, u smeđi kovčeg stavila sam lišće tulsija za čaj i mlje-venu kurkumu. Kurkuma je dobra za zdravlje ako je uzimaš svaki dan. Kašalj, prehladu, trbobolju, glavobolje, kostobolju, kurkuma sve liječi. Kako to da mene ne muči artritis, a moja sirota majka jedva je mogla raditi rukama?«

»Ma, premlada si da imaš artritis«, rekao je Anil. Ona je

15

ZLATNI SIN

osam godina mlađa od Pape, a jedini znak starenja je nekoliko sje-dina na njezinim sljepoočicama.

Ma je gledala kroz prozor razmišljajući o svojoj preminuloj majci, a ne o djeci koja sjede uz nju. Nakon nekoliko minuta obratila se Anilu: »Sine, molim te.« Sklopila je ruke i ozbiljno ga pogledala. »Ne zaboravi se pomoliti svako jutro. Jedino te Bog može ondje zaštititi.«

»Da, Ma.« Ne zaboravi pisati svaki tjedan, nazovi kad stigneš, ne vjeruj nikom, pazi se, ne uzimaj meso ni alkohol i vrati se čim budeš mogao. Anil je šutke slušao mantre koje mu je Ma mjesecima usađivala, a zatim se sjetio da će uskoro biti daleko i da neće slušati njezin glas.

»Ti možeš sve što poželiš, Anile, sve«, žalila se Ma kad je rekao kako je odlučio stažirati u Dallasu. »Ti si vrlo pametan, vrlo talentiran. Svaka bolnica u Gujaratu bila bi presretna da te uzme. Radi čega moraš otići tako daleko?«

Ma je vjerovala da je svaki Anilov odlazak iz Panchanagara privremen, za nju je veza s domom, koju on više nije osjećao, bila čvrsta. Ali sjetva je problematična, a seljački sin je to dobro znao jer ne možeš uvijek biti siguran gdje će i kako će sjeme proklija-ti. Katkad mutira ili se vrste pomiješaju, nošene vjetrom s jednog polja na drugo. Nakon godinu dana i uspješnog stažiranja Anil će ostati u Americi kako bi dovršio dvogodišnje stažiranje na internoj medicini, a u tom razdoblju izabrat će specijalizaciju kojoj će se posvetiti. Dotad će se naviknuti na Anilovo odsustvo i prihvatit će mogućnost da je zauvijek otišao.

Parkview je idiličan naziv koji asocira na zelene brežuljke, najmoderniju bolnicu smještenu na livadama prepunima stabala i cvijeća. Ondje neće biti bitno kako se Anil preziva, kojoj kasti pripada, dolazi li iz seljačke obitelji i koliko je službenika podmitio. U Americi on može birati svoj put, stvoriti svoju reputaciju. Više neće biti najstariji sin Jayanta i Mine ni seoski dječak. Za kolege će biti samo Anil Patel, jedini odgovoran za uspjeh ili neuspjeh.

Kad se obiteljska karavana dovezla u zračnu luku, Anil je poti-snuo ustrašene primisli kako napušta sve što je imao. Jedino želi

Shilpi Somaya Gowda

16

gledati u budućnost — nakon velikog ceremonijalnog obroka koji će podijeliti na aerodromu, nakon mnogih grupnih fotografija na kojima mora pozirati, nakon beskrajnog noćnog neba po kojem će letjeti prema novom životu u Americi.

Nakon nekoliko sati, kad je prvi put u životu sjedio u avionu, a njegov zavičaj nestajao je u daljini ispod njega, Anil se prisjećao događaja u tom danu, slučajnog susreta s Leenom. Ona je bila njegova vjerna prijateljica u godinama prije studiranja dok još nije provodio vrijeme u zatvorenom prostoru. Igrali su se skrivača na poljima visoke šećerne trske pazeći da ne šuškaju stabljikama i otkriju svoj položaj. Leena je bila hrabra, jedino ona nije poskočila od straha kad su, glu-matajući da love tigrove u grmlju nabasali na leglo zmija. Ona je prva izazvala Anila da se natječu u penjanju na kokosovu palmu, hitro se uspinjala po uskom deblu opirući se žuljevitim stopalima. Kad je Anil prvi put to pokušao, pao je na rame pa se tjednima mučio s pisanim zadaćama. Kasnije je shvatio da je zacijelo potrgao ligamente, ali tada nije mario zato što se sramio poraza od jedne djevojčice.

Jednog dana, kad su se njih dvoje igrali vani, Anil je posegnuo u džep. »Pogledaj«, rekao je, raširio šaku i pokazao dvije tanke cigarete na dlanu. Bile su iskrivljene i tamne, doimale su se kao grančice, ali Leena ih je odmah prepoznala.

Pobliže ih je pogledala. »Gdje si ih nabavio?« šapnula je premda su bili sami i nitko ih nije mogao čuti. Bilo je kasno poslijepodne, doba dana kad muškarci dovršavaju poslove na polju. Žene su zauzete pripremanjem večere i ne žele da ih djeca ometaju. Nastava je završila i nitko ih neće tražiti bar još jedan sat, dok se ne smrači. U zagušljivom, sladunjavom, vlažnom zraku između njih ispriječila se zabranjenost njihova čina.

»U kući svog ujaka. Otac me poslao da odnesem pismo, ali u kući nije bilo nikoga. Pored njegove stolice zamijetio sam otvorenu kutiju. Bila je puna, on neće ni primijetiti.« Anil je bio uplašen da će ga zateći na djelu, pa je strpao ručno smotane cigarete duboko u džep i tek ih je sada izvadio. Cijeli dan sjedio je u školi u iščeki-vanju trenutka kad će joj ih pokazati. »Hoćeš li... Jesi li...?«

17

ZLATNI SIN

»Ne! Nikad.« Leena je uzmaknula. A zatim je šapnula: »A ti?«

Anil je bio zatečen. Zar nije shvatila? »Nisam, ali čuo sam da ti omogućavaju da vidiš likove u oblacima i čuješ Krišnu kako svira frulu.« Ponovio je riječi koje je čuo od jednog dječaka u školi.

Leena je razrogačila oči. Oprezno se nasmiješila i pokazala razmak između zuba. Klinci je katkad zadirkuju zbog te mane, ali Anilu se to oduvijek sviđalo. Znao je da je od nje izmamio iskren osmijeh kad bi zamijetio taj razmak, kad se ne bi smješkala zatvo-renih usta.

Anil je shvatio o čemu je razmišljala. »Želiš li kušati?«Sjeli su sučelice prekriženih nogu u jarak, koji je otprilike

označavao granicu imanja između velikog posjeda obitelji Patel i male parcele Leenine obitelji, jedne od mnogih koja je živcirala Patelove. Anil je zapalio cigarete i jednu dao njoj, a Leena je opre-zno povukla dim i odmah se zakašljala. I Anil je kašljao kad je povukao dim. Oboje su se smijali i kašljali, brisali suze iz očiju i ljuljali se držeći malene cigarete.

Leena je povukla još jedan dim i ispuhnula, ali nije kašljala. Oči su joj blistale. I Anil je povukao dim, polako je udahnuo i mirno izdahnuo te je i on uspio pušiti bez kašljanja. Crveni žar na vrhu cigareta plesao je i poskakivao pred Anilovim očima. Slike na rubu vidnog polja, stabla banana i njihanje visoke trave zamagliše se, pa je osjetio vrtoglavicu. Je li i Leena to osjetila? Tlo ga je dozi-valo i Anil je legao na leđa. Leena je legla uz njega te su nekoliko časaka promatrali nebo i oblake kako plove iznad njih.

»Otac će me ubiti ako sazna da sam ovo pušila«, tiho je mrmljala Leena.

»Majka će me ubiti«, rekao je Anil, a nije govorio samo o cigareti, već o druženju s Leenom. »To nije dobro«, rekla je Ma nekoliko tjedana ranije. »Više nisi mali dječak, Anile, ne možeš trčati naokolo i igrati se s djevojčicama koje su tvoje vršnjakinje.« Nedavno je navršio četrnaest godina. Leena će ubrzo imati dvanaest godina. Nije imala grudi kao neke njezine vršnjakinje u školi. Prije

Shilpi Somaya Gowda

18

nekoliko godina u školi su dječake i djevojčice razdvojili u zasebne razrede kako bi im omogućili da se usredotoče na učenje, ali učinak je bio suprotan. Dječaci iz Anilova razreda jedino su razmišljali o djevojčicama, razmjenjivali poruke i golišave slike u razredu kad bi učitelj okrenuo leđa, razgovarali u skupinama u dvorištu. Anilu je majka uvijek govorila da Patelovi imaju važnu ulogu u zajednici i da se ne smije družiti sa siromašnom obitelji kao što je Leenina.

Anilu je zujalo u glavi, a od ugodnog brujanja imao je dojam kao da mu netko tiho pjeva na uho. Njegova cigareta je dogorjela. Povukao je zadnji dim i zgnječio opušak u travi. I Leena je popušila cigaretu. Podigla je ruku i raširila dlan prstima ocrtavajući oblak. Kradom je pogledao njezin profil, blagu krivulju nosa i oštri kut čeljusti, odsjaj žutog zlata na njezinoj tamnoj ušnoj resici. Njezi-na ljepota nije konvencionalna, poput one bolivudskih zvijezda punašnih bokova i velikih usana s fotografija koje su dječaci u školi skrivali u udžbenicima. Kad bi morao, Anil ne bi mogao objasniti zbog čega ga Leena toliko privlači. Ali rado ju je promatrao, a kad nisu bili zajedno, zamišljao je njezin lik i uvijek bi započinjao od njezinih usana.

Glazba je zujala u njegovim ušima, nebom su plovili bijeli oblačci, a Anil se ohrabrio i dodirnuo Leenin otvoreni dlan. Nisu se gledali kad su im se dlanovi dotaknuli, prepleli i spuznuli na tlo između njihovih tijela, a Anilov dlan bio je na Leeninu. Anil je zamijetio da broji otkucaje u glavi, nastoji kontrolirati ubrzano disanje. Očajnički je poželio pridići se i poljubiti je. A ipak je bro-jao, svjestan njezina dlana ispod svog.

Izbrojio je trideset osam kad je začuo buku. Isprva se doimala kao šuštanje stabljika na polju, ali buka je bila sve glasnija i bliža. Prepoznao je ljudske glasove. Anil je prestao brojiti. Leena je napela svoje tijelo uz njega. Možda je traže njezini roditelji? Možda su njegovi?

Jarak je dubok i kad stojiš na rubu, s udaljenosti ne možeš vidjeti što je u njemu. Trebaš prići do ruba da provjeriš skriva li se netko u njemu. Zbog toga je ovo Anilovo omiljeno mjesto u igri skrivača, ali funkcionira samo ako ima čeličnu volju i potpuno je

19

ZLATNI SIN

nepomičan na dnu jarka, čak i kad se u daljini čuju glasovi nad širokim poljima. Približavao se razgovijetan muški glas, previše dubok i ljutit da bi bio njegov ili njezin otac. Leena je htjela sjesti, ali Anil ju je snažno držao za šaku i povukao na tlo. Okrenuli su se jedno prema drugom i gledali dok se buka pojačavala. Stenjanje. Duboko disanje. Nerazumljiv, prigušen ženski glas. Glasniji muški glas. Šuškanje. Opet stenjanje.

Kad je shvatio da ih oni ne traže, da ustvari uopće nisu svjesni njihove prisutnosti, Anil je kimnuo glavom Leeni. Polako su sjeli i provirili preko ruba jarka, a onda su se ukočili od užasa. Na desetak metara ispred sebe ugledali su golu mušku stražnjicu koja se silovito micala gore-dolje na nekoj ženi.

Anil je ubrzo prepoznao muškarca — jednog od malih zemljo-posjednika, koji nije bio pripadnik klana Patelovih. Ne zna njegovo ime, ali Anil je vidio njegovu suprugu, a to nije ova žena. Po jefti-nom pamučnom sariju prebačenom preko njezine glave, po rame-nima i tamnim golim nogama shvatio je da je sluškinja. Muškarčeva pregača bila je nabrzinu odbačena te je ležala na tlu između njih.

Anil i Leena sjedili su ukipljeni i nijemi, a kad je sluškinja nakri-vila glavu, ugledala ih je. Njezin pogled bio je tup i preplašen. Leena je uhvatila Anilovu mišicu, a on je smjesta shvatio poruku: Bježi.

Ustali su istodobno, a Anila je presjekla snažna bol u desnom stopalu koja je strujala po potkoljenici i bedru. Povikao je i pao na tlo, a roj pčela zujao je oko njegove noge.

Muškarac je pogledao i zamijetio Leenu kako stoji. »Što radi-te? Kopilad! Ubit ću vas!«

Anil je bespomoćno gledao pridržavajući bolno stopalo. Tra-žio je naočale koje su pale na tlo. Muškarac je ustao, gol ispod pojasa i potrčao prema njima. Leena je jurnula i pokupila pregaču. Podigla je tkaninu u zrak i prkosno isturila bradu izazivajući ga da priđe. Muškarac se zaustavio. Iza njega sluškinja je ustala, pokrila se sarijem i otrčala u suprotnom smjeru preko polja.

Anil je zamijetio najmanje tri žalca na svom stopalu. Prisilio se umiriti disanje te ih je oprezno iščupao slušajući zadihanu Leenu

Shilpi Somaya Gowda

20

i povike muškarca. Kad je iščupao posljednji žalac, ustao je i šepao na jednoj nozi. Uhvatio je Leenu za lakat. Ona je bacila pregaču u zrak pa su odjurili, a muškarac je vikao za njima.

Premda je trpio bol, Anil se ne sjeća da je ikad brže trčao u životu, no Leena je cijelim putem do rijeke bila ispred njega. Ujutro je na obalama rijeke mnoštvo žena koje uzimaju vodu, a kasno poslijepodne muškarci se peru nakon rada na polju. Ali sada, u sumrak, nije bilo nikoga. Leena je odjevena ušla u vodu i uronila ispod površine, a Anil je sjeo na obalu, zagrabio pregršt blata s dna rijeke i obložio stopalo. Nakon toga sjedili su na ravnom kamenu na riječnoj obali. Leena se polako sušila na toplom zraku, a iz Ani-lovih ozljeda curilo je hladno blato.

Nisu govorili o tome što su vidjeli ni o bezglavom bijegu. Zaboravili su što se ranije dogodilo: cigarete, svoju opijenost, pre-pletene dlanove i da su se gotovo poljubili. Sve to nježno, zabra-njeno, nevino i okrutno zamrsilo se i stoga je neizrecivo.

Te večeri Anil je zastao da spere vonj duhana sa šaka na dvo-rišnoj crpki i zatim je ušao u Veliku kuću. Kad ga je majka ugledala kako šepajući ide na kat leći, Anil je rekao da je ugazio na košnicu te je dopustio da mu premaže stopalo ljekovitom mašću.

Ubrzo nakon tog dana, kad je Anil ušao u pubertet, njegov se život stubokom promijenio. Marljivije je učio i nije gubio vrijeme u igri. Vikendom bi najčešće sjedio na očevim suđenjima i izbje-gavao utakmice kriketa s prijateljima. Udaljenost između dječaka i djevojčica, koja je stvorena u razredu, s vremenom je bila sve veća, proširila se na društveni život. Anil bi katkad ugledao Leenu kad je s Piyom odlazila u školu, ali Ma nije odobravala njihovo druženje, a zbog svog razočaranja i straha, uz nju nije bio opušten.

Kad je Anil u osamnaestoj godini otišao studirati medicinu, izgubio je iz vida Leenu, kao i mnoge druge prijatelje iz djetinjstva. Proteklih šest godina u Ahmedabadu trudio se prevladati slabosti kojima ga je opteretilo seoce Panchanagar. Iako godinama nije vidio Leenu, vrijeme koje su proveli zajedno u djetinjstvu, uspomene i osjećaji prema njoj bili su uspavani, no nije ih zaboravio.