Pojam I vrste naslijeđivanjaSmrću čovjeka prestaje njegova pravna sposobnost ali njegova imovinska prava I obveze načelno ne utrnjuju smrću nego prelaze na novi subjekt.Nasljedno pravo je skup pravnih pravila koja uređuju prijelaz ostaviteljevih pravnih odnosa na druge osobe.Nasljednim pravom se uređuju pravni odnosi po smrti nekog čovjeka.Pravna pravila kojim se uređuju imovinskopravni odnosi poslije smrti sačinjavaju nasljedno pravo,a pravo nasljednika da stupi u imovinskopravne odnose umrloga je nasljedno pravo ili pravo naslijeđivanja.S obzirom na umrlog(ostavitelja)njegova se imovina zove OSTAVINA,a s obzirom na nasljednika-NASLJEDSTVO.Ostavinu I nasljedstvo označuju Rimljani izrazom HEREDITAS,nasljednika HERES,a ostavitelja DEFUNCTUS. Razlikuje se, u početku, intestatno (zakonsko) i testamentarno (oporučno) nasljeđivanje. Oporučno nasljeđivanje ima prednost pred zakonskim. Ako nema oporuke ili ne dođe do nasljeđivanja po oporuci (si intestato moritur) dolazi do intestatnog nasljeđivanja. Ako je oporukom imenovan nasljednik, ali samo npr. na dio (polovinu) ostavine, on će dobiti i ostalo dio ostavine, a ostali zakonski nasljednici neće dobiti ništa.

Historijski pregled rimskog nasljednog pravaHereditas i bonorum possessioRazlikuju se 4 faze u razvitku nasljednog prava: 1.nasljedno pravo starog civilnog prava, 2.nasljedni red po pretorskom ediktu, 3.nasljeđivanje po carskom, predjustinijanskom pravu i 4.reforme Justinijanovog prava, sadržane u novelama.

Nasljeđivanje po civilnom pravu je regulirano već u Zakoniku XII ploča. Tu se već govori o nasljeđivanju po zakonu i testamentu. Nasljeđivanje po zakonu (hereditas legitima) se temelji na pripadnosti obiteljskoj zajednici, a osnova nasljeđivanja je agnatska veza koja se temelji na vlasti patria potestas i pripadanja porodičnom kolektivu (domus). Nasljednici su u prvom redu sui heredes, tj. članovi kućne radne zajednice, a tek onda dolaze ostali najbliži agnati, odnosno gentili. Krvno srodstvo samo po sebi nije osnova nasljeđivanja. Ako postoje sui heredes ne može se treća osoba imenovati nasljednikom.Važne reforme dolaze sa pretorskim pravom iz doba republike do principata. Razlikuje se civilno nasljedno pravo (hereditas) i nasljeđivanje po pretorskom pravu (bonorum possessio). Stvara se duplicitet nasljednog reda. Pretor uvodi reforme u stari civilni nasljedni red Zakonika XII ploča koje se temeljio na agnatskim vezama. Pretor poziva na nasljedstvo i pruža zaštitu osobama koje po civilnom pravu ne bi imale pravo nasljeđivanja jer nisu agnatski nego samo krvni srodnici (kognati).Bonorum possessio secundum tabulas – bonorum possessio se daje onome tko je imenovan nasljednikom u takvoj oporuci koja udovoljava zahtjevima pretorskog edikta mada ona ne bi bila valjana po civilnom pravu.Bonorum possessio contra tabulas (pretorsko nužno nasljedno pravo) – daje se osobama kojima pretor na zahtjev na nužni dio nasljedstva temeljem njihove bliske krvne veze iako im civilno pravo možda takav zahtjev ne priznaje jer nisu više bili u agnatskoj vezi.

Intestatno nasljeđivanje po civilnom pravuPo Zakoniku XII ploča do zakonskog nasljeđivanja dolazi samo ako nema oporuke. Propis Zakonika XII ploča predviđa tri razreda civilnih zakonskih nasljednika:1.Sui heredes – pozvani su na nasljedstvo u prvom redu,2.Proximus agnatus – daljnji najbliži agnati izvan kruga «sui heredes» bi se pozivali na nasljedstvo ako nisu postojali sui heredes.Ako nije bilo ni agnata, nasljedstvo su dobivali gentili, tj. pripadnici istog roda, ali se ne zna kako su gentili nasljeđivali jer to gentilsko pravo brzo izlazi iz primjene.

Intestatno nasljeđivanje po pretorskom pravuPretor razvrstava pretorske nasljednike u četiri nasljedna reda tako da poziva i kognatske srodnike pored agnatskih, ili/i ispred njih. U prvom redu (unde liberi) se pozivaju ostaviteljeva djeca, pa tako i emancipirani sin može primiti nasljedstvo, ali je morao prigodom diobe (ako je imao braće koji su ostali pod vlašću oca) unijeti u ostavinu sve ono što je stekao poslije emancipacije (collatio bonorum).U drugom redu (unde legitimi) se pozivaju legitimi, tj. osobe koje su imale pravo nasljedstva po Zakoniku XII ploča (sui heredes, proximus agnatus i gentiles). Ali, budući da su sui heredes pozvani već u prvom redu kao liberi, ovdje se radilo samo o agnatima koji nisu pripadali među sui heredes (braća, sestre itd.) Treći red (unde cognati) obuhvaća sve krvne srodnike do isključivo šestog stepena, a od sedmog stepena djecu bratučeda. Bliži kognati su isključivali udaljenije. Više jednakih dijelilo nasljedstvo po glavama. U četvrtom redu (unde vir et uxor) davala se bonorum possessio preživjelom bračnom drugu. Pretor je uveo i da ako osobe iz prethodnog razreda ne bi zatražile bonorum posesiju, pozivali su se pripadnici slijedećeg razreda (uvodi se successio ordinum i graduum). Posebna pravila vrijede za bonorum posesiju s obzirom na ostavinu oslobođenika. Ovdje su prije bračnog druga iz četvrtog razreda dolazila još dva razreda koja obuhvaćaju patrona, njegove srodnike i patronovog patrona.

Reforma carskog doba i Justinijanov sistemSenatus consultum Tertullianum iz Hadrijanova doba kojim se majka ako ima ius liberorum poziva na nasljedstvo svoje djece (zakonite i vanbračne) i to ispred agnata.Senatus consultum Orphitianum – priznaje nasljedno pravo djece prema majci pred agnatima.Mnoge reforme je proveo Justinijan te konačno je sistemski uredio ovo pitanje dvjema Novelama. Intestatno nasljeđivanje se sada isključivo temelji na kognatskom srodstvu i postoje 4 razreda. Prvi razred čine descendenti (po muškoj i ženskoj liniji) svih stepena. Descendenti istog stepena nasljeđuju per capita, a descendenti različitih stepena po lozama po načelu reprezentacije. U drugom razredu se pozivaju ascendenti s očeve i majčine strane (bliži isključuju udaljenije), a uz njih punorodna braća i sestre te djeca ranije umrle braće i sestara. Ascendenti i braća dijele nasljedstvo na jednake dijelove (pro capite), a djeca umrle braće dobivaju dio loze svog oca po načelu reprezentacije. Ako nasljeđuju sami ascendenti, nasljedstvo se dijeli in lineas, tj. poloa pripada ascendentima s očeve, a pola ascendentima s majčine strane. Trećem razredu pripadaju polurodna braća i sestre (consanguinei i uterini) koji nasljeđuju per capita, a njihova djeca in stirpes. Četvrti razred čine svi ostali pobočni rođaci. Bliži isključuju udaljenije koji nasljeđuju per capita, a njihova djeca in stirpes. U svim razredima postoji successio ordinum. Na snazi i dalje ostaje pretorsko pravilo da u pomanjkanju svih ostalih rođaka nasljeđuje preživjeli bračni dug. Justinijan se posebno pobrinuo za siromašnu udovicu. Udovica koja nije imala ni dos ni parapherna je dobivala uz druge nasljednike četvrtinu muževe imovine, a ako je nasljeđivala sa svojom djecom, dobivala je određeni dio na uživanje (ususfructus).

Oporučno nasljeđivanjeOporuka je jednostrani formalistički pravni posao za slučaj smrti koji sadržava oporučiteljevu razredbu posljednje volje kojom se postavlja nasljednik. Za oporuku je bitno da sadržava imenovanje nasljednika (heredis institutio), tj. univerzalnog sukcesora, jednog ili više njih, na koje prelazi kao skupnost ostaviteljeva imovina, tj. njegova prava i obveze.Oporuka je stvorena kako kaže Engels da vlasnik može čak I poslije svoje smrti raspolagati svojim vlasništvom.

Najstariji testament pred komicijamaTestamentum comitiis calatis je bila javna oporuka pred kurijatskom skupštinom koja se u tu svrhu sastajala dva puta godišnje (24. ožujka i svibnja), a predsjedao joj je pontifex maximus.Testamentum in procinctu je najstarija oporuka vojnika. Vojnici koji se nalaze pred neprijateljem u bojnom redu su mogli oporučivati neformalnom izjavom pred vojničkim drugovima (ali zapravo opet pred narodom u njegovoj ratnoj funkciji). Sigurno se može reći samo da testamentum calatis comitiis nije još bila oporuka s potpunom slobodom izbora kao u kasnijem pravu.

Mancipacioni testament prvog oblika(mancipatio familiae) Komicijalna oporuka se mogla praviti samo dva dana u godini. Praksa je međutim već u doba Zakonika XII ploča našla zaobilazni način kako da se postignu učinci testamenta pa je u tu svrhu upotrijebljena mancipacija, tj. gestum per aes et libram. Testator je pred libripensom i petoricom svjedoka prenio vlasništvo ostavine (mancipatio familiae) na osobu svoga povjerenja koja se zvala familiae emptor, a on se fiducijarno obvezao da će nakon mancipantove smrti ostavinu prenijeti na osobe koje mu je mancipant označio. Familiae emptor prema tome nije bio nasljednik nego stjecatelj imovine među živima koji je po fiducijarnom odnosu vjere i poštenja bio dužan ispuniti oporučiteljevu volju i tu imovinu razdijeliti osobama koje je označio ostavitelj.

Testamentum per aes et libram novijeg oblikaMancipatio familiae se sve više upotrebljavala, a komicijalni testament je sve više nestajao, a mancipatio familiae se pretvorila u pravu, formalnu oporuku s imenovanjem nasljednika. i dalje je zadržana mancipacija na familiae emptor-a pred libripensom i petoricom svjedoka, ali familiae emptor i libripens gube sve više na važnosti i pretvaraju se na kraju u čistu formalnost i obične svjedoke koji sada zajedno sa petoricom ranijih čine sedmoricu oporučnih svjedoka koliko je bilo potrebno. Sva važnost sada ide na nunkupaciju, tj. ostaviteljevu usmenu odredbu o tome kako se treba raspolagati ostavinom poslije smrti. Mancipacija je postala imaginarna, a nunkupacija sada sadržava imenovanje ostaviteljevih nasljednika s izravnim učinkom. Radi čuvanja tajnosti imenovanja nasljednika, pokraj usmene se javlja i novi oblik gdje bi oporučitelj svoju odredbu posljednje volje napisao (tabulae testamenti). Na mancipaciju bi se nadovezivala usmena nunkupacija u kojoj bi oporučitelj izjavio da isprava koju drži u ruci sadržava njegovu posljednju volju, a sedam svjedoka bi stavilo svoje pečate uz koje su se stavila imena oporučitelja i svjedoka. Oporuka postaje i opoziva jer se pisana oporuka mogla jednostavno uništiti.

Oporuka po pretorskom pravu

Pismena mancipaciona oporuka počela je u doba republike sve više istiskivati usmenu. Sam akt mancipacije je bio sve više puka formalnost, a težište je bilo na pismenoj ispravi. Zato je pretor u ediktu odredio da će dati bonorum posesiju onome tko se iskaže pismenom oporukom koja je osigurana sa zakonskim brojem od sedam pečata svjedoka bez obzira na to da li je prije toga bila izvršena mancipacija i usmena nunkupacija. To je pretorska bonorum possessio secundum tabulas. Pretorska pismena oporuka je postala samostalna i ravnopravna s oporukom per aes et libram, a oporučivanje je tako postalo jednostranim pravnim poslom.

Oporuka u doba dominata i Justinijana U Justinijanovom pravu se razlikuju privatne i javne oporuke. Privatna oporuka može biti usmena i pismena. Usmena poruka se izjavljuje ispred sedam svjedoka. Pismena oporuka može biti holografska, tj. vlastoručno napisana i potpisana po samom testatoru ili alografska, tj. diktirana po testatoru i po njemu samo vlastoručno potpisana. U oba slučaja su potrebni pečati sedmorice svjedoka. Svjedocima oporuke nisu mogli biti robovi, peregrini, žene, nedorasli, ludi, rasipnici, slijepi, gluhi, intestabilies, infamni, osobe pod vlašću oporučitelja, a niti oni koji su oporukom postavljeni za nasljednika ni osobe vezane s njima po očinskoj vlasti.Javne oporuke se sastavljaju u obliku svečanog očitovanja na zapisnik kod suda ili kurije ili predajom pismene oporuke na čuvanje carskoj kancelariji. Pored ovih redovnih, postoje i različite specijalne forme oporuka, nekad s više ili manje formalnosti. Za oporuke slijepih i nepismenih se tražio i osmi svjedok. Za oporuke na ladanju je bilo dovoljno pet svjedoka. U slučaju epidemije, svjedoci nisu morali biti istodobno prisutni. Vojničke oporuke su bile oslobođene svih formalnosti koje su vrijedile za redovnu oporuku (oporučuju kako god hoće, kako god mogu). Samo je morala izvan sumnje biti ozbiljna volja oporučitelja.

Testamenti factio activa i passiva – Capacitas – IndignitasTestamenti factio activa je sposobnost praviti oporuku. Tu sposobnost nemaju peregrini i Latini Iuniani. Testamenti factio nije pripadala ni rimskom građaninu ako je bio intestabilis ili ako je postojao neki od razloga ograničenja djelatne sposobnosti (nedorastao, duševno bolestan, rasipnik i gluhonijem). U Justinijanovom pravu k tome se još dodaju i neki vjerski razlozi (heretici, apostate). Testamenti factio je morala postojati i u trenutku pravljenja oporuke, ali i sve dalje do smrti. Testamenti factio passiva je sposobnost oporukom biti imenovan za nasljednika. Ona mora postojati na nasljednikovoj strani u trenutku pravljenja oporuke i u trenutku delacije pa do prihvata nasljedstva (akvizicije). Ni ona se nije podudarala s pravnom sposobnosti. Pripadala je prije svega rimskim građanima, a nisu je imali peregrini sve do constitutio Antoniniana.Pasivne testamentifakcije nisu u Rimu imali personae incertae, tj. osobe o čijem identitetu ostavitelj nije mogao imati određenu predstavu (npr. tko prvi dođe na moj pogreb). Kao personae incertae su smatrani:postum,kolektivi i zajednice

personae incertae su smatrani: postumi.kolektivi i zajednice Neke kategorije osoba su imale pasivnu testamentifakciju, ali nisu mogle stjecati takve oporučne namjene zbog zabrane po nekim posebnim

zakonima. Takvi incapaces su: neženje i oženjeni bez djece koji nisu udovoljili propisima Augustovih ženidbenih zakona. Neoženjeni (caelebes) nisu mogli stjecati ništa, a oženjeni bez djece (orbi) samo pola. Njihovi upražnjeni dijelovi se zovu caduca (ošasni). Oni su pripadali ili drugim sunasljednicima koji su imali djece ili fisku. Treći oblik nesposobnosti za oporučno stjecanje je indignitas (nedostojnost). Indignus ima pasivnu testamentifakciju i capacitas, ali ne može prihvaćenu namjenu zadržati već mu se ona oduzima po fisku. Nedostojan je bio onaj npr. koji je ostavitelja ubio ili je spriječio mučenje robova koje je određeno da se otkrije ubojica gospodara.

Sadržaj oporuke i imenovanje nasljednika…Imenovanje nasljednika je nužni, ali i dostatni sadržaj svake oporuke. Valjanost i učinci svakih daljnjih razradbi zavisi o valjanosti heredis institucije. Imenovanje nasljednika se moralo nalaziti na početku oporuke i moralo se odrediti u svečanoj propisanoj formi, imperativnim latinskim riječima. Sve odredbe koje su se nalazile prije imenovanja nasljednika (imenovanje tutora, određivanje legata su se smatrale nevaljanima). Ipak ta stroga načela postepeno popuštaju. Oporučitelj je mogao imenovati i više nasljednika. Kvotu koji neki sunasljednik ne bi stekao razmjerno je prirastala ostalim sunasljednicima. Ako bi oporučitelj kod određivanja alikvotnih dijelova prekoračio čitavu ostavinu, dijelovi su se razmjerno smanjivali. Ako bi svim sunasljednicima odredio dijelove, ali ti dijelovi nisu iscrpili ostavinu, ostali dijelovi nisu pripadali intestatnim nasljednicima nego su prirastali nasljednicima u razmjeru njihovih dijelova.

Supstitucije (zamjene) Rimsko pravo poznaje tri vrste oporučnih supstitucija: vulgarnu supstituciju pupilarna supstitucija ,kvazipupilarna supstitucija.VULGARNA-imenovanje nasljednika

Ništavost i opoziv oporukeOporuka je bila od početka ništava ako oporučitelj nije od početka imao aktivne testamentifakcije ili ako nije održana propisana forma ili ako su povrijeđene bitne norme s obzirom na sadržaj oporuke (npr. mimoiđen je sin kao nužni nasljednik). Valjana oporuka može postati i naknadno ništava ako: oporučitelj naknadno izgubi aktivnu testamentifakciju, ako se naknadno rodi ili posvoji ili manus brakom nastane suus heres, makar i postumus koji u oporuci nije bio uzet u obzir. Civilno pravo je dopuštalo naknadno pobijanje oporuke različitim civilnim, ali još više pretorskim sredstvima (dolus, meus, bludnja). Valjana oporuka nije imala praktičkog učinka ako nijedan od imenovanih nasljednika ne prihvati nasljedstvo. Ako oporuka nema učinka, dolazi do intestatnog nasljeđivanje. Rimska oporuka je i opoziva i to se može učiniti svakodnevno do časa smrti. Kasnije oporuka uvijek i u cijelosti dokida raniju.

KODICILI

Oblik razradba posljednje volje koji uz oporuku postoji u carsko doba. Obično bi se uz oporuku sastavila posebna isprava u kojoj bi se navele takve odredbe koje nisu ulazile u oporuku, a u kojima bi se obično naređivali fideikomisi. Kodicil je zapravo bio obično pismo upućeno nasljedniku s molbom da izvrši neke namjene u korist trećih. U početku je ispunjenje takvih odredbu zavisilo samo od nasljednikova poštenja, a pravna zaštita je dana od doba Augusta. Zajedno sa fideikomisima, zaštita je i kodicilima dana u vidu ekstraordinarne kognicije. Kasnije su priznati svi kodicili makar i nisu bili potvrđeni u oporuci pa čak iako nije postojala oporuka nego je kodicil bio upućen intestatnom nasljedniku. Tako se u klasičnom pravu razlikuju codicili testamentarii od onih ab intestato (djelomično ograničavaju intestatno nasljeđivanje). Moglo je postojati i više kodicila paralelno, a raniji se ukidao samo ako je s kasnijim bio u protuslovlju.Sadržaj kodicila ne mora imenovati nasljednika i u tome je prva bitna razlika između kodicila i oporuke. Kodicili su obično sadržavali fideikomise, a kasnije su mogli sadržavati i različite druge odredbe (imenovanje tutora i manumisije, tj. sve osim imenovanja nasljednika i razbaštinjenja). Za važnost kodicila se traži testamenti factio activa, ali se ne traži neka propisana forma u klasično doba te je to druga razlika prema oporuci. U postklasično doba se kodicili i oporuke znatno približavaju. Treća razlika prema oporuci je ta što su za kodicil potrebna 5 svjedoka i što kodicil koji je zbog pomanjkanja aktivne testamentifakcije ništav konvalidira njenim naknadnim stjecanjem. Oporuci se mogla dodavati tzv. kodicilarna klauzula kojom se očituje da oporuka treba vrijediti kao kodicil ako se ne bi mogla održati na snazi kao oporuka (npr. zbog pomanjkanja forme).

Nužno nasljeđivanjeNužno nasljedno pravo se razvilo u Rimu tek onda kad je došlo do potpune slobode oporučivanja. Pojam nužnog nasljednog prava se sastoji u tome da je oporučitelj dužan nekim najbližim rođacima osigurati određeni zakonski nužni dio (legitima portio) nasljedstva. U protivnom, oporučne odredbe gube utoliko učinak ukoliko je to potrebno za ostvarenje tog nužnog dijela.U staro doba dok je obiteljska imovina pripadala svim članovima obitelji koji su se smatrali za šefa obitelji,starješina nije mogao testamentom prenositi obiteljsku imovinu samo nan eke članove obitelji

Formalno nužno nasljedno pravoCivilno pravo je prvo izgradilo samo ustanovu formalnog nužnog nasljednog prava. Ograničenje oporučne slobode sastojalo se po ius civile samo u tome što su sui heredes i postumi morali biti u oporuci biti imenovani nasljednicima ili su morali biti iznaslijeđeni (exhereditatio). Oporučitelj ih nije mogao naprosto mimoići i prešutjeti. Ako se oporučitelj nije držao tih propisa, oporuka je bila ništava u cijelosti ili djelomično. Ovo civilno nužno nasljeđivanje se temeljilo na načelu agnacije, isto kao i civilnio zakonsko nasljeđivanje. Pretorskim pravom je prošireno civilno formalno nužno nasljedno pravo na sve «liberi» u smislu prvog razreda pretorskih intestatnih nasljednika. Obuhvaćalo je i descendente koji nisu više bili sui heredes (emancipirani sin i u adopciju predano dijete). Pretor je proširio i formalnosti iznasljeđivanja jer su sada svi muški liberi morali biti eksheredirani nominatim, a samo za ženske osobe je bila dosta exhereditaio inter ceteros (skupno). Pretor nije proglasio oporuku ništavom, nego je mimoiđenim «liberi» davao bonorum posesiju conatra tabulas (dobivali su intestatni nasljedni dio po pretorskom pravu). Ostale odredbe ako nisu bile u opreci sa bonorum posesijom su ostale načelno na snazi.

Materijalno nužno nasljedno pravo

Izgrađuje se zato što formalno nužno nasljedno pravo nije nužnim zakonskim nasljednicima sigurnost da će stvarno dobiti i neki dio nasljedstva jer je oporučitelj mogao svakoga od njih u oporuci razbaštiniti i to bez navođenja ikakvog razloga, samo je to morao učiniti u propisanoj formi. Zato se izgrađuje u praksi centumvirskog sudišta materijalno nužno nasljedno pravo koje postavlja princip da je oporučitelj dužan svoje najbliže rođake imenovati u oporuci nasljednicima na određeni dio ukoliko nije imao opravdanih razloga za razbaštinjenje. Centumvirsko sudište je imalo nadležnost u nasljednim parnicama i usvojilo je shvaćanje da je oporuka u kojoj je neki najbliži rođak bez opravdanog razloga mimoiđen ili iznaslijeđen protivna prirodnom osjećaju dužnosti i prema najbližim rođacima (testamentum inofficiosum), a takvo stajalište su usvojili i pretori i carsko zakonodavstvo. Takvi rođaci su mogli tražiti poništenje oporuke, a zato im je dana i posebna tužba querella inofficiosi testamenti. Nužnim nasljednicima su se smatrali descendenti i ascendenti, braća i sestre te polubraća i polusestre po ocu (consanguinei). Pomoću querellae inofficiosi testamenti je mogao pobijati oporuku nužni nasljednik koji je ujedno i najbliži intestatni nasljednik ukoliko je bio bez razloga isključen. Konačno, pomoću querellae inofficiosi testamenti je mogao pobijati oporuku samo onaj nužni nasljednik kojemu nije ostavljena četvrtina onoga što bi naslijedio zakonski. To je zakonski dužni dio i morala mu je biti ostavljena bez tereta. Querella inofficiosi testamenti je išla protiv oporučnih nasljednika, a dovodila je do poništenja oporuke iure civili. Tužitelj sada može tražiti ne samo četvrtinu, nego i sve što bi mu pripadalo kao intestatnom nasljedniku. Oporuka je ostala na snazi u onom dijelu kojim se nije diralo u pravo nužnog nasljednika. Tako je samo u slučaju djelomičnog poništenja oporuke postojalo protivno principu paralelno zakonsko i oporučno nasljeđivanje. Uvedena je i querella inofficiosae donationis i querella inofficiosae dotis. Justinijan provodi daljnje reforme nasljednog prava. Određuje da se querrella inofficiosi testamenti može upotrijebiti samo ako je nužni nasljednik bio potpuno isključen od nasljedstva. Ako mu je bilo nešto ostavljeno, ali opet manje od nužnog dijela mogao je tražiti od oporučnog nasljednika nadopunu do visine nužnog dijela, a ne poništenje oporuke (tužba actio ad supplendam legitimam). Justinijan je povisio nužni dio sa četvrtine na polovicu intestatnog dijela ako bi on bio manji od četvrtine cijele ostavine, a ako bi bio veći od četvrtine cijele ostavine onda iznosi trećinu. Justinijan spaja načela formalnog i materijalnog nužnog nasljednog prava (nužni nasljednici moraju biti u oporuci imenovani i mora im biti ostavljen određeni dio nasljedstva).

Stjecanje nasljedstvaPripad (delatio) i prihvat nasljedstva (acquisitio)Da bi došlo do nasljeđivanja potrebno je: 1.smrt de cuius-a, 2.sposobnost de cuius-a da ima nasljednika,3.postojanje nasljednika i njegova sposobnost da bude nasljednikom.Pored ovoga se još traži i delatio i acquisitio. Delatio se pozivanje određenog subjekta na nasljedstvo (pripad nasljedstva). Delacija do učinka časom ostaviteljeve smrti i zato pozvani nasljednik mora doživjeti tak čas. Pozvani nasljednik mora i prihvatiti nasljedstvo (acquisitio).

Prihvat nasljedstva

razlikuje se: heredes neccessarii (osobe pod neposrednom vlašću nakon smrti pater familiasas postaju sui iuris i stječu nasljedstvo ipso iure već časom ostaviteljeve smrti i nisu mogli odbiti nasljedstvo) i heredes voluntarii ili extranei (stječu nasljedstvo tek ako očituju volju o prihvati – aditio ili acquisitio hereditas). Klasično pravo poznaje tri civilna načina prihvata: 1.cretio 2.pro herede gestio 3.aditio nuda voluntate Civilno pravo nije propisivalo rok potreban za prihvat nasljedstva, ali pretor je mogao na zahtjev npr. ostavinskih vjerovnika odrediti pozvanom nasljedniku spatium deliberandi (rok za razmišljanje). Ako po isteku roka ne bi odgovorio, smatralo se da ga odbija, ali kod Justinijana se smatralo da ga prihvaća. Odbijanje nasljedstva se moglo učiniti u bilo kojem obliku (izričitim ili mučkim očitovanjem volje), a odbijanje se ne može opozvati. Samo minores XXV annorum su mogli dobiti restituciju in integrum. Odbiti nasljedstvo može samo onaj koji je ovlašten i na prihvat.

Ležeća ostavina (hereditas iacens)Ako nisu nasljeđivali sui heres i robovi, moglo je između delacije i akvizicije proći neko vrijeme. Kroz to vrijeme ostavina leži te se zove ležeća ostavina (hereditas iacens). Kroz to vrijeme, imovina se smatra kao bez gospodara, ali se radi zaštite budućeg nasljednika nalazila ipak u posebnom položaju (ne primjenjuju se načela o okupaciji res nullius, ali je bila moguća usucapio pro herede). Ostavina se mogla u tom vremenu povećavati i smanjivati prirodnim i pravnim putem, ali je sve trebalo biti sačuvano za budućeg nasljednika. Poteškoće su bile kod određivanje pravnog subjekta takvih prava i obveza ležeće ostavine. Rimski pravnici su prema prilikama gledali na budućeg nasljednika ili ostavitelja. Neki (Julijan) su smatrali da ostavina u neku ruku predstavlja ostavitelja, a ne nasljednika. U postklasično doba se javlja misao o ostavini kao o posebnom subjektu (kao vrsti pravne osobe), ali to ne stoji jer bi se protivilo pojmu univerzalne sukcesije (između ostavitelja i nasljednika se umeće novi subjekt).

Usucapio pro heredeUzukapija se mogla primijeniti i na nasljedstvo. Svaka osoba makar i nije pozvana na nasljedstvo je mogla uzeti u posjed predmete koji pripadaju ležećoj ostavini, a posjedovanjem stvari kroz godinu dana posjednik je stjecao čitavu ostavinu i položaj nasljednika dosjelošću (usucapio pro herede). Nije se tražila ni iusta causa i bona fides. Bio je dovoljan posjed ostavine i od godine dana makar su se tu nalazila i zemljišta jer je hereditas pripadala u ceterae res za koji je Zakonik XII ploča propisivao jednogodišnji uzukapioni rok. Gaj ovu ustanovu tumači time što se htjelo da što prije netko postane nasljednik kako bi se mogla vršiti obiteljska sacra i kako bi se mogli naplatiti ostavinski vjerovnici. Kasnije se to mijenja. Posjedovanjem ostavinskih predmeta uzukapijent nije više dosjeo nasljedstvo i položaj nasljednika nego samo one predmete koje je posjedovao. Od Hadrijana je pravi nasljednik mogao nasljednom tužbom tražiti i one ostavinske stvari glede kojih je treći završio već uzukapiju. Marko Aurelije je svako nepošteno zaposjedanje tuđe ostavine proglasio zločinom pa se ta ustanova podvrgava pravilima redovne dosjelosti, a kod Justinijana više ne postoje nikakve razlike prema redovnoj dosjelosti.

Transmisija i akrescencija

Delacijom nastaje pravo pozvanog da prihvati nasljedstvo (ako se ne radi o nasljednicima koji stječu nasljedstvo samom delacijom). To pravo je strogo osobno i zato se ne može ustupiti trećemu, a po starom pravu se ne može ni prenijeti na nasljednika pozvanog. Ako bi civilni zakonski nasljednik propustio do svoje smrti izvršiti prihvat, nasljedstvo je postalo vakantno.Po pretorskom pravu se onda bonorum possessio davala udaljenijim nasljednicima. Ako oporučni nasljednik ne bi prihvati nasljedstvo do svoje smrti, a nije imao ni supstituta, njegov dio je prirastao ostalim oporučnim nasljednicima, a ako je bio jedini oporučni nasljednik, pozivali su se zakonski nasljednici. Pravila se kasnije mijenjaju. Pretor dozvoljava da u slučaju ako je nasljednik umro, a bez svoje krivnje nije prihvatio nasljedstvo, njegovim nasljednicima sredstvom in integrum restitucije dopustiti prihvat. Teodozije II je odredio da oporukom pozvani na nasljedstvo koji umre prije izjave o prihvatu, prenosi pravo stjecanja i prihvata na svoje descendente (transmissio Theodosiana). Justinijan je konačno dozvolio općenitu transmisiju svake delacije nasljedstva koje još nije prihvaćeno, ali samo ako je prvo pozvani umro u roku od jedne godine od delacije, odnosno unutar isprošenog spatiuma deliberandi (transmissio Iustiniana). Nasljednici su mogli izvršiti prihvat unutar preostalog roka. Ius accrescendi – ako bi jedan od više sunasljednika otpao zato što do smrti nije prihvatio nasljedstvo, a pri tom nije došlo do transmisije (jer npr. nije imao nasljednika) ili je otpao jer je odbio primiti nasljedstvo, dio otpalog sunasljednika je prirastao dijelovima ostalih sunasljednika.

Univerzalna sukcesijaStjecanjem nasljedstva dolazi do univerzalne sukcesije, što znači da nasljednik produžuje osobnost ostavitelja i stupa u njegov pravni položaj u svim pravima i obvezama, osim nekih strogo osobnih prava i obveza koja smrću utrnjuju. Ostavinska masa se spaja s nasljednikovom imovinom u jednu cjelinu (confusio bonorum) i zbog toga utrnjuju uzajamna prava i obveze između ostavitelja i nasljednika (npr. tražbine, stvarna prava na tuđoj stvari). Zbog takvog spajanja nasljednik odgovara neograničeno za ostaviteljeve dugove koji su sada njegovi dugovi (potencijalno štetno za nasljednika).

Separatio bonorumSpajanje je moglo biti štetno za ostaviteljeve vjerovnike jer su morali sada trpjeti da se i nasljednikovi vjerovnici namiruju s njima iz mase. Zato je pretor dao ostaviteljevim vjerovnicima tzv. beneficium separationis. Oni su u mogli u roku od 5 godina tražiti razlučenje ostavinske mase od nasljednikove imovine i iz tako razlučene ostavinske imovine bi se namirili prvenstveno ostaviteljevi vjerovnici, a tek nakon toga ako bi što preostalo bi došlo do spajanja i namirivanja nasljednikovih vjerovnika.

Beneficium inventariiSpajanje imovine je moglo biti štetno za nasljednika prezadužene ostavine jer je on neograničeno odgovarao i svojom imovinom za ostaviteljeve dugove.Heredes voluntarii su mogli uvijek odbiti prezaduženo nasljedstvo, ali je u Justinijanovom pravu u korist svih nasljednika uveden beneficium inventarii. Nasljednik je mogao ograničiti svoju odgovornost za ostaviteljeve dugove samo do granica naslijeđene ostavine ako bi u određenom roku napravio popis ostavinskih stvari (inventarium). Takav popis je morao započeti u roku od 30 dana pošto je saznao za delaciju, a dovršiti ga je morao za 60 dana.

Odnosi među sunasljednicima i dužnost kolacije

Ako je više nasljednika naslijedilo isto nasljedstvo, nastajalo je među njima po klasičnom pravu suvlasništvo na ostavinskim stvarima (communio pro indiviso) razmjerno njihovim nasljednim dijelovima. Sa actio familiae eriscundae svaki je mogao tražiti razvrgnuće ove zajednice i izlučenje svog dijela u samovlasništvo. Tražbine i obveze su se dijelile među sunasljednike. Ako su sunasljednici bili ostaviteljevi descendenti razvila se dužnost kolacije (collatio bonorum), tj. dužnost da se prije diobe unesu u nasljednu masu ono što je koji od njih primio od ostavitelja još za života (darove, miraz). Kolacija služi ispravljanju nejednakosti. Pretor je najprije u ediktu obvezivao na kolaciju emancipirane sinove koji nasljeđuju zajedno s ostalim sui heredes (braćom). Bez kolacije bi emancipirani sin bio u boljem položaju jer je on nakon emancipacije stjecao za sebe, a njegova braća su stjecala za svog oca, tj. za ostavinu. Pretor je uveo i dužnost kolacije miraza što ga je primila kćerka (collatio dotis).

Tužbe za zaštitu nasljednikovih pravaBudući da je nasljednik univerzalni sukcesor ostavitelja on je legitimiran i na podizanje svih pojedinačnih tužbi koje su pripadale ostavitelju za zaštitu njegovih pojedinih prava. To su tzv. singularne ili specijalne nasljednikove tužbe (može tužiti rei vindikacijom svakoga tko neovlašteno drži ostaviteljevu stvar). Pored takvih singularnih tužbi, nasljednik je imao i jednu posebnu tužbu koja se temelji na njegovu svojstvu nasljednika, a to je hereditas petitio. Tužbu je mogao podići samo civilni nasljednik koji (analogno reivindikaciji) nije bio u posjedu ostavinskih stvari, a tužba je išla protiv trećega koji drži ostavinu ili pojedine predmete ostavine koje ne želi vratiti ili ne želi ispuniti neku obvezu jer osporava tužitelju svojstvo nasljednika. U Justinijanovom pravu se u dva slučaja kao i kod reivindikacija tužba mogla podići i protiv fiktivnog posjednika. Tužitelj je morao dokazati samo svoje nasljedno pravo. Ako se tuženi nije htio upustiti u parnicu, pretor bi davao tužitelju interdictum quam hereditatem kojim se tuženiku nalaže da ostavinu odmah izruči tužitelju. Bonorum possessor se nije mogao služiti hereditas peticijom, a njemu je pretor davao interdictum quorum bonorum u svrhu stjecanja posjeda na stvarima koje pripadaju ostavini. Kad su se počele gubiti razlike civilnog i pretorskog nasljeđivanja, bonorum possessor-u se davala hereditatis petitio kao actio utilis.

Legati (legatum)Zapisi se bitno razlikuju od imenovanja nasljednika. Zapisi su posljednjom voljom određene namjene pojedinih imovinskih koristi (predmeta, stvari, tražbina) u korist trećih osoba, a na teret nasljednika. Zapisima dolazi do singularne sukcesije. Zapisovnik dobiva samo pojedina nasljednikova prava, ali na njega ne prelaze obveze. Zato zapisi dolaze do ispunjenja tek nakon podmirenja ostavinskih dugova. Najstariji oblik zapisa je bio legat, a u carsko doba se razvio slobodniji oblik zapisa fideicommissum. Legat (legatum) je zapis civilnog prava koji se naređivao nasljedniku svečanim i određenim zapovjednim riječima.Legatum per vindicationem – morao se odrediti običajnom formom. Učinak mu je da vlasništvo legirane stvari ili drugo stvarno pravo neposredno prelazi na legatara. Zato on može nasljednika odmah tužiti stvarnopravnim tužbama.Legatum per damnationem – ovdje nastaje obvezni odnos (kvazikontrakt) između nasljednika i legatara. Nasljednik je dužnik, a legatar je vjerovnik. Legatar može od nasljednika zahtijevati ispunjenje legata osobnom tužbom actio ex testamento. Legatum sinendi modo – ovdje isto nastaje samo obvezni odnos, s tim da je nasljednik dužan trpjeti i dopustiti da si legatar uzme legirani objekt koji je mogao pripadati ostavitelju ili nasljedniku.Legatum per praeceptionem – naređivao se u obliku praecipito. Popušta i strogi formalizam za pojedine vrste legata. Senatus consultum Neronianum je odredio da se legat koji nije odgovarao pretpostavkama za određenu formu, ali je sadržajno odgovarao nekoj drugi vrsti legata, ima smatrati kao da je sačinjen u toj drugoj formu.

Justinijan je stvorio jedan tip legata koji je proizvodio realne i obligatorne učinke, a legatar je mogao izabrati prema tome akciju in rem ili in personam.

Stjecanje i ograničenje lagataZa stjecanje legata su odlučna dva momenta: 1dies cedens (pada načelno u čas ostaviteljeve smrti, odnosno kasnije u doba otvaranja oporuke. Tim časom legatar stječe pravo na stjecanje legata, a to pravo prelazi i na njegove nasljednike) i 2.dies veniens (pada u čas prihvata nasljedstva odnosno nastupa početnog roka. Zakonima se uvode ograničenja s obzirom na legate: Lex Furia testamentaria – određuje da nitko ne smije u ime legata primiti više od 1000 asa (osim cognata do šestog stepena)Lex Voconia – određuje da nijedan legatar ne smije primiti više nego što bi dobio nasljednik. Ove mjere nisu uspjele ispuniti svrhu jer je oporučitelj mogao brojnim manjim legatima opet iscrpiti čitavu ostavinu. Zato je donesena Lex Falcidia koja je odredila da nasljedniku u svakom slučaju mora ostati najmanje četvrtina ostavine (odnosno njegova dijela, ako je bilo više nasljednika) koja se ne smije opteretiti zapisima (quarta falcidia). Ako bi legati premašili tri četvrtine ostavine, oni bi se razmjerno smanjivali do potrebne zakonske mjere.

Fideikomisi (fideicommissum)Fideikomis je neformalni zapis koji se pored legata razvio u carsko doba. On se sastoji u neformalnoj molbi, odnosno preporuci koju ostavitelj upućuje nasljedniku ili legataru (fiduciarus) da izvrši neku imovinsku namjenu u korist trećega (fideicommissarius). U početku ta ustanova nije imala nikakvog pravnog učinka, a služila je naročito ako je ostavitelj htio ostaviti nešto osobama koje nisu bile sposobne za stjecanje nasljedstva ili legata (npr. peregrini). Samo ispunjenje takve usmene ili pismene molbe je zavisilo od nasljednikova poštenja (fides). Prvu pravnu zaštitu je fideikomis dobio tek za cara Augusta. Fideikomisi su se upotrebljavali češće nego legati jer fideikomisi nisu bili vezani strogim formalnim propisima koji su vrijedili za legate. Oni se od legata razlikuju po klasičnom pravu i po formi i po učinku i po ostalim pretpostavkama za njihovu valjanost. On je bio naložen neformalnim riječima u obliku molbe, a mogao je biti naložen i u kodicilu (najčešće). Fideikomisom može biti i opterećen i svaki koji je u bilo kojem obliku primio štogod iz ostavine, a ne samo oporučni nasljednik (legatar i sam fideikomisar). Dok u početku nije postojalo nikakvih ograničenja za fideikomise, senatus consultum Pegasianum je uveo i za fideikomise quartam faldiciam. Justinijan je formalno ukinuo sve razlike između legata i fideikomisa. Iz svakog zapisa protiv nasljednika nastaje obvezni zahtjev, ali ako je zapisom ostavljena stvar koja je u času delacije bila u ostaviteljevom vlasništvu nastaje za zapisovnika stvarnopravni zahtjev (in rem).

Univerzalni fideikomisUniverzalni fideikomis (fideicommissum hereditas) je takav oblik fideikomisa gdje ostavitelj nalaže nasljedniku da čitavo nasljedstvo ili njegov dio izruči trećoj osobi. Na taj način se neizravnim putem fideikomisar postavlja za nasljednika koji možda zbog nekih pravnih zapreka ne može biti imenovan nasljednikom. Po civilnom pravu je fiducijar iz početka ostao nasljednik, ali je pojedine ostavinske predmete i prava ukoliko je to bilo moguće morao prenijeti na fideikomisara, tj. dolazilo je do singularne sukcesije na fideikomisara. Za ostavinske dugove je vjerovnicima odgovarao i dalje fiducijar kao civilni nasljednik. Zbog toga fiducijar nije imao interesa da prihvati takvo nasljedstvo pa se zato donosi niz mjera kojim se uloga nasljednika i odgovornost za ostavinske dugove sve više prenose na fideikomisara, a sa senatus consultum Pegasianum je fiducijaru priznato pravo da zadrži čistu četvrtinu ostavine (quarta pegasiana). Na taj način univerzalni fideikomisar postaje i univerzalnim sukcesorom na koga zato prelaze i ostavinski dugovi.

Fideikomisarne supstitucije i obiteljski fideikomisKod fideikomisa je bila dopuštena ne samo vulgarna supstitucija nego se mogao i imenovati daljnji fideikomisar prvom fideikomisaru koji je stekao fideikomis. U tom slučaju bi pripao fideikomis od fiducijara najprije prvom fideikomisaru koji ga je nakon određenog vremena ili ispunjenja nekog uvjeta po pravilu nakon smrti trebao dati dalje drugom fideikomisaru, a on eventualno dalje trećem itd. To se zove fideikomisarna supstitucija (supstitutio fideicommissaria). Pomoću takve fideikomisarne supstitucije se mogao osnivati obiteljski fideikomis. Ostavitelj bi odredio da nasljednik mora za slučaj smrti ostavinu ili njen dio ostaviti određenom članu obitelji kao fideikomisaru, a on opet daljem članu obitelji itd. Ni prvi nasljednik (fiducijar) ni kasniji stečnici obiteljskog fideikomisa nisu smjeli ni raspolaganjima za života ni mortis causa otuđiti takvu imovinu i time osujetiti pravo obiteljskih fideikomisara. Tako se čuvala obiteljska imovina i sprečavalo osiromašenje obitelji. Ustanova obiteljskih fideikomisa se mnogo upotrebljavala u feudalnom poretku.

Darovanje za slučaj smrtiDarovanje za slučaj smrti je takvo darovanje gdje učinak darovanja može nastupiti samo ako obdareni preživi darovatelja. Najčešći slučaj u praksi je bio da bi darovatelj činio takvo darovanje s obzirom na neku smrtnu opasnost (rat, prekomorsko putovanje…) pa je želio da ne nastupi učinak darovanja ako bi on iz te opasnosti izašao živ. Za darovanje za slučaj smrti su postojala dva tehnička sredstva: ili je darovanje imalo odmah puni učinak pa je darovatelj odmah prenosio da obdarenoga vlasništvo stvari ili neko drugo pravo, a ako bi otpala smrtna opasnost mogao je vlasništvo tražiti natrag (kod Justinijana condictio causa dana causa non secuta) obveznom tužbom. Ili se smatralo da je darovanje učinjeno pod suspenzivnim uvjetom (ako obdareni preživi darovatelja). U tom slučaju učinak darovanja nastupa tek nakon darovateljeve smrti. Vlasništvo nije prelazilo odmah na daroprimca pa se zato povratak mogao tražiti reivindikacijom. Budući da je darovanje za slučaj smrti postalo opozivom namjenom mortis causa, počela se izjednačavati sa legatom. Do potpunog izjednačavanja dolazi kod Justinijana. Ograničenja koja su vrijedila za legate su protegnuta i na donaciju mortis causa (quarta falcidia), a još prije toga su na nju protegnuti razlozi incapacitas-a iz Augustovih ženidbenih zakona. Donacija je kod Justinijana kao i legati slobodno opoziva (a ne samo ako darovatelj izbjegne smrtnoj opasnosti). Pored kondikcije se povratak stvari može tražiti i reivindikacijom. Za donaciju mortis causa se traži oblik kodicila koji se po Justinijanovom pravu mora napraviti pred pet svjedoka.

RIMSKI GRAĐANSKI POSTUPAKNajprimitivniji oblik ostvarivanja privatnih prava je bila samopomoć, tj. ostvarivanje prava vlastitim snagama, ali država već rano preuzima pravosudnu funkciju i propisuje parnični postupak (proces) kojim se građanima pruža pravna zaštita i kojeg se mora pridržavati onaj koji je u svom pravu povrijeđen i traži sankciju. Ipak, još uvijek postoji samoobrana (nužna obrana protiv protupravnog sadašnjeg napadaja) koja je uvijek dozvoljena. Rimski klasični formularni proces, a isto tako i stariji legisakcioni je bio iudicium privatum sa dvodiobom procesa. Samo prvi dio procesa se odvija pred pravosudnim državnim magistratom (in iure) i tu se uz sudjelovanje magistrata utvrđuje činjenično stanje spora (što je među njima sporno) i bira se sudac koji će u drugom dijelu postupka presuditi u tako formuliranim spornim točkama. Ta stranačka djelatnost kulminira pred magistratom u aktu litiskontestacije. Drugi dio procesa je in iudicio i započinje poslije litiskontestacije, ali se odvija na drugom mjestu i pred drugom osobom (izabranim sucem građaninom) koji će sada u drugom dijeli postupka ispitati istinitost stranačkih tvrdnji iznesenih u litiskontestaciji, provesti o njima dokaze i izreći presudu. Odlučna je uloga magistrata jer on odlučuje dali će dopustiti tužbu ili ne i dozvoliti izbor suca, a sucu preostaje samo ispitivanje činjeničnog

stanja kako je ono formulirano u aktu litiskontestacije pred magistratom (cijeli postupak je autoriziran od države). Kasnije u carsko doba dolazi do takve organizacije gdje onaj carski službenik koji je primio tužbu provodi sam parnicu do kraja i sam izriče presudu koju i sam ovršuje. Taj novi postupak se zove iudicium privatum u doba principata i to prvo kao iznimka za neke vrste sporova, a se zato zove ekstraordinarna kognicija (cognicio extra ordinem, extraordinaria cognitio). Postojala su i dva stalna sudišta, decemvirsko i centumvirsko, dok je centumvirsko sudište moglo u parnicama stvarnopravne, obiteljskopravne i nasljednopravne prirode u sporazumu stranaka suditi umjesto suca pojedinca. Postupak in iure se mogao provoditi samo na dies fasti, a osim toga i u dane određene za održavanje narodnih skupština ukoliko se tog dana skupštine nije održavala. Postupak je morao završiti zalaskom sunca.

Legisakcioni postupakOpisan je u 4. knjizi Gajevih institucija, a tamošnje praznine su nadopunjene antinopulskim fragmentima. Legisakcije su svečane i do svake pojedine riječi točno predviđene formule što su ih stranke u postupku in iure morale naizust izgovoriti i popratiti eventualnim gestama da bi osnovale proces, tj. izvršile litiskontestaciju. Zakonski temelj postupka i njegov strogi formalizam su bile temeljne značajke legisakcionog postupka. Gaj kaže da je bilo pet vrsti legisakcionog postupka. Prve tri su bile deklaratorne naravi (išle su za tim da se neki spor o pravu riješi presudom), a posljednje dvije su bile egzekutorne naravi (služe ovrsi). Zato kod prvih tri nalazimo dvodiobu postupka, litiskontestaciju i izbor suca koji će izreći presudu.Pozivanje tuženoga pred sud je bilo prepušteno tužitelju, a mogao je i silom privesti uz prizivanje svjedoka. Ako bi tuženi pred magistratom odmah priznao zahtjev ili se ne bi propisno branio, magistrat bi odmah dosudio tužitelju ono što traži. Ako je došlo do litiskontestacije, stranke su se trećeg dana morale sastati pred sucem. Ako stranka ne bi došla do podneva, sudilo se u korist došle stranke. Sudac nije vezan legalnim dokaznim pravilima već dokaze ocjenjuje potpuno slobodno (vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza). Na kraju bi sudac izrekao presudu koju je tužitelj zatim mogao prinudno ovršiti legisakcijom per manus iniectionem.

Pojedine legisakcijeLegis actio sacramento je bila jedna od najstarijih legisakcija. Prema predmetu spora se razlikovala legis actio in rem koja je služila za zaštitu vlasništva i drugih apsolutnih prava i legis actio in personam koja je služila za ostvarivanje obligatornih zahtjeva. Kod legisakcije sacramento in rem stranke bi morale pred magistrata in iure donijeti sporni predmet (ili neki simbolički dio ako nije bilo moguće – crijep s kuće, ovcu iz stada itd.) Legis actio sacramento in personam – nije sačuvana u rukopisu Gajevih institucija, ali postupak je morao biti sličan prethodnoj legisakciji, samo su tvrdnje i dijalozi stranaka bili jednostavniji.Legis actio per iudicis arbitrive postulationem – upotrebljavala se za tužbe iz stipulacije i za tužbe o diobi nasljedstva (actio familiae erciscundae) i diobi zajedničke stvari (actio communi dividundo).Legis actio per condictionem – uvedena za dugove određene svote novaca, a nešto kasnije i za dugovanja drugih određenih stvari. Legis actio per manus iniectionem – služila je osobnoj ovrsi protiv dužnikove osobe. Ako bi neka novčana tražbina bila utvrđena osudom ili sudbenim priznanjem, a dužnik ne bi u roku 30 dana platio, vjerovnik bi ga doveo pred magistrata i uhvativši dužnika rukom ustvrdio u određenoj formi opstojnost svoje ovršive tražbine. Legis actio per pignoris capionem – služila je imovinskoj ovrsi. Postupak per sponsionem – nadomješta s vremenom komplicirane dijaloge i opasnost gubitka velikog sacramentum-a kod legisakcije sacramento in rem.

FORMULARNI POSTUPAKFormalizam legisakcionog postupka nisu s vremenom više zadovoljavali potrebe razvijenijih gospodarskih prilika pa se zbog toga on mijenja sa formularnim postupkom gdje stranke in iure pred magistratom u nevezanom obliku iznose svoje tvrdnje i protutvrdnje te izabiru suca, a bitne točke njihova spora pismeno se fiksiraju u ispravi koja se zove formula. U drugom dijelu će izabrani sudac na temelju formule koje su stranke prihvatile, a magistrat odobrio, provesti dokaze i izreći presudu prema uputi koja je sadržana u formuli. I ovdje postoji dvodioba postupka. Postupak in iure je i ovdje kulminirao u aktu litiskontestacije, koja je sada bila procesualni ugovor među strankama, a koji nastaje time što se stranke sporazumijevaju o pismenoj formuli i izboru suca, a magistrat odobrava formulu i izbor suca. Formularni postupak ima svoje porijeklo, vjerojatno u parnicama s peregrinima. Lex Aebutia je priznala formularni postupak za zakoniti postupak koji postoji uz legisakcioni i za rimske građane.Lex Iulia iudiciorum privatorum ukida legisakcioni postupak, a formularni postaje obveznim redovnim postupkom (August). Stranke bi uz pomoć pravnika gradile formulu u svakom konkretnom sporu uz odobrenje magistrata.Intentio – temeljni dio formule koji sadržava tužiteljev zahtjev.Demonstratio – kod obveznih tužbi s intentio incerta sucu pobliže označava pravni odnos (causa) iz kojeg je nastao tužiteljev zahtjev (kupoprodajni ugovor, depozitni ugovor). Adiudicatio – dolazi samo kod diobenih akcija i ovlašćuje suca da dijelove zajedničke stvari dosudi u samovlasnišvo među suvlasnike ili sunasljednike prema njihovim idealnim dijelovima time da jedni druge odštete za eventualne razlike.

Condemnatiosadržava nalog sucu da tuženoga osudi ako se dokaže istinitost intencije, a u protivnom slučaju da ga oslobodi i uvijek ide na novčanu svotu. Ako je intentio bila incerta ili je išla na predaju neke stvari, condemnatio je bila incerta pa je sudac morao još u novcu procijeniti vrijednost stvari. Kod te ocjene sucu može biti i postavljena najviša granica. Kod nekih akcija je tuženome pripadao beneficium competentiae po kojem može biti osuđen samo na toliko koliko može ispuniti bez štete za svoje uzdržavanje i opstanak. Među izvanrednim sastavnim dijelovima formule je najvažnija exceptio. Ona se uvrštava u formulu na zahtjev tuženoga i služi njegovoj obrani. Postoji više vrsta ekscepcija, ali najvažnija je podjela na exceptiones peremptoriae koji tuženoga trajno štite i na exceptiones dilatoriae koje ga štite samo na neko vrijeme protiv osude. Tuženikovoj ekscepciji je tužitelj mogao opet suprotstaviti svoj protuprigovor koji se uvrštavao u formulu kao replicatio. Postojale su i formule pretorskih akcija kojima se pruža zaštita takvim odnosima koji nisu uživali zaštite po civilnom pravu. Postoje tri skupine: Tužbe s fikcijama – pretor gradi posve po uzoru na civilne formule, no ako neka bitna pretpostavka za civilnu tužbu nedostaje, pretor uvrštava u formulu fikciju prema kojoj sudac sudi kao da dotična civilna pretpostavka postoji (actio Publiciana). Formule s premještajem subjekta, Actiones in factum – posve se odmiču od civilnih uzora. Kod njih se ne radi o pozivanju ili upućivanju na neko pravo kao kod civilnih formula koje su zato «in ius conceptae», nego se u formuli opisivalo samo činjenično stanje kako ga je navodio tužitelj.

Podjela formula i akcija1.Actiones in rem i actiones in personam2.Actiones stricti iuris i actiones bonae fidei3.Actiones rei persecutoriae, poenales i mixtae4.Actiones directae i actiones utiles 5.Actiones privatae i populares 6.Actiones perpetuae i temporales

Tok postupka in iure i apud iudicemPostoji privatno pozivanje na sud, ali gubi grubu in ius vokaciju Zakonika XII ploča i mijenja se vadimonuim-om, tj. svečanim obećanjem tuženoga da će određenog dana doći in ius pred magistrata, a to obećanje je bilo potkrijepljeno jamcima (vades, sponsores). Ako tuženi ne bi tužiteljev zahtjev odmah priznao, stranke bi se sporazumjele o sadržaju formule i izvršile akt litiskontestacije. Pretor bi odobrio sadržaj formule i predao ispravu tužitelju koji je u prisutnosti magistrata predaje tuženome, a tuženi je prima. U toj predaji i primanju formule je sadržan akt litiskontestacije, koji time dobiva značaj formalnog procesualnog ugovora. Na temelju formule magistrat izabranom sucu izdaje iussum iudicandi, tj. nalog da donese presudu držeći se uputa u formuli. Litiskontestacija dovodi do procesualne konsumpcije (ne može se opet tužiti za istu stvar pa makar i nije došlo do izricanja presude – ne bis in idem). Kod obveznih tužbi, litiskontestacija se smatrala prisilnom novacijom. Zbog konsumptivne snage litiskontestacije, tužitelj ne smije tražiti više nego što mu pripada (plus petitio). U drugom dijelu postupka stranke bi pred izabranim sucem dokazivale istinitost svojih tvrdnji, a iudex je morao ocijeniti njihove dokaze i izreći presudu, držeći se strogo upute koju je od pretora dobio u formuli. U postupku pred sucem je vrijedilo načelo usmenosti, neposrednosti i javnosti i načelo slobodne ocjene dokaza (sudac slobodno određuje kada će neku činjenicu smatrat dokazanom). Teret dokaza leži na onome koji nešto tvrdi, a ne na onome koji poriče. Protiv presude nije bilo pravnog lijeka na nekog višeg suca. Presuda je bila odmah pravomoćna i vrijedila je kao jedina istina o presuđenom pravnom odnosu. Osobna ovrha je bila ublažena. Dužnik koji ne ispuni osudu bio bi ponovo tužen akcijom iudicati. Pored osobne ovrhe je uvedena i imovinska ovrha (venditio bonorum). Kasnije je uvedeni blaži ovršni postupak (distractio bonorum) gdje se ne bi na dražbi prodavala cjelokupna imovina kao prije, nego samo pojedini predmeti dok se ne naplate dugovi. U formalnom postupku je bilo dopušteno zastupanje stranaka. Zastupnik je mogao biti cognitor koji se postavljao svečanim riječima u prisutnosti protustranke ili procurator koji se postavljao neformalnim načinom na temelju mandatnog odnosa.

Posebna sredstva magistratske zaštite izvan redovne parnice Među posebna pretorska sredstva gdje je pretor temeljem svog imperija kao jurisdikcioni magistrat sam istraživao stvari i donosio odluke su pripadale različite pretorske stipulacije (stipulationes praetoriae)Interdikti su bili nalozi magistrata s kojima se nešto zapovijeda ili zabranjuje.Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) – sredstvo kojim je pretor oduzimao učinak nekom pravnom aktu do kojeg je došlo u skladu s pravnim poretkom.

Extraordinaria cognitioVeć se u pretorskim sredstvima zaštite javlja nastojanje da se mimoiđe redovni privatni proces sa izabranim sucem i dvodiobom postupka. Od Augustova doba se neki novi predmeti koji su stekli utuživost ne rješavaju više u ordo iudiciorum privatorum, nego u novom postupku koji se kao neki izvanredni postupak zvao cognitio extra ordinem. Takvi sporovi (npr. o fideikomisima) su se rješavali pred posebnim pretorima, konzulima ili carskim činovnicima kojima je u takvim određenim predmetima bila povjerena sudbenost. Jačanje carske diktature dovodi da ono što je bilo iznimkom sada postaje pravilom pa se postupak počinje zvati kognicionim procesom. Car nije više imao povjerenja u slobodni izbor sudaca pod nekontroliranim rukovodstvom pretora pa provodi centralizaciju koja u konačnici rezultira stvaranjem kognicionog procesa. Ovdje, suci koji su državni i carski službenici sami kognosciraju i vode postupak od početka do izricanja presude. Nestaje formule, izbornog suca i dvodiobe postupka. Pozivanje pred sud više nije bila privatna stvar tužitelja, već se dostava poziva pred sud vrši po službenim organima (litis denuntiatio).

Uveden je i oglušni postupak protiv stranke koja se ne bi odazvala pozivu. Litiskontestacija gubi svoje klasično značenje procesualnog ugovora samih stranaka te svoj konsumptivni i novacijski učinak. Formule i ekscepcije prestaju biti okosnicom procesa. Nazivi pojedinih akcija su zadržani, ali se one ne razlikuju više po strukturi formule nego prema onom materijalno-pravnom zahtjevu koji se tužbom ostvaruje. U dokaznom postupku nestaje slobodna sudačka ocjena dokaza i mijenja se dokaznim pravilima (sucu se propisuje kada neki dokaz mora smatrati uspjelim odnosno neuspjelim – npr. od doba Konstantina iskaz samo jednog svjedoka nema vrijednosti). Osuda više ne mora glasiti na novac, nego može glasiti na sam utuženi predmet odnosno činidbu. Uvodi se institut prizivanja (appelatio) protiv presude nižeg suca na višeg suca, odnosno na cara.