Rimsko Pravo, Skripta - Po Horvatu, Pitanja i Odgovori

7/27/2019 Rimsko Pravo, Skripta - Po Horvatu, Pitanja i Odgovori

1/128

P a g e | 1

Opis: Skripta je raena po Horvatu, izvaeno je sve bitno, znai sve to treba znati za neku normalnu

ocjenu. Dobar dio se bazira na pitanjima sa pravokutnika, ima nekih 130 stranica i eto...to je to.

Autor: Dea

Skripta objavljena: lipanj, 2008

1. POJAM I DANANJA VANOST RIMSKOG PRAVAPod rimskim pravom razumijevamo pravo koje je vailo kao pravni poredak u rimskojdravi od osnutka Rima 754.g.pr.n.e do cara Justinijana (527-565.n.e). Zakljunu fazutoga razvoja ini kodifikacija cara Justinijana- Corpus Iuris Civilis.Recipirano rimsko pravo je negdje prije, a negdje kasnije prestalo vrijediti kao pozitivnopravo, te je zamijenjeno graanskim kodifikacijama, tako u Francuskoj sa Code Civil(Napoleon) iz 1804.g., a najzad i u Njemakoj jedinstvenim njemakim graanskimzakonikom 1900.g.Rimski klasini pravnici postavili su prve temelje pravne znanosti. Njihovo djelo sunastavili i dovrili glosatori i postglosatori u Italiji, zatim francuski pravnici srednjegvijeka te njemaki i nizozemski pravnici poevi od 16.st. dalje. Tako su na temelju

rimskog prava izgraeni pravni pojmovi, klasifikacije i kategorizacije osnovnih pravnihustanova, koje je prihvatila pravna znanost svih civiliziranih naroda.Rimsko pravo nije skup apstraktnih pravnih pravila kao moderni zakoni. Rimski pravnicirjeavaju sluajeve iz praktinog ivota i na taj nain stvaraju pravo.

1. PODJELA RIMSKOG PRAVAa) ius civile, ius gentium, ius naturale- kod klasinih pravnika nalazimo samo podjeluna ius civile i ius gentium koje se esto oznauje i kao ius naturale. Gaius u svojimInstitucijama kae da su ius civile one norme koje je pojedini narod samo za sebe stvorio,dok su ius gentium one norme koje se podjednako mogu nai kod svih naroda a oslanjajuse na prirodan razum (naturalis ratio).

Razvojem iuris gentium, u rimskoj dravi omoguen je pravni saobraaj sa strancima(peregrinima). Staro ius civile vrijedilo je samo za rimske graane te je po svojemstrogom formalizmu bilo peregrinima neupotrebljivo i nerazumljivo.Kada je polovicom 3 st.pr.n.e. za pravosue s peregrinima uveden posebni jurisdikcionimagistrat (praetor peregrinus) on je za takve sporove uveo novi, neformalni postupak(tzv. Formularni postupak), a ujedno je uvodio i niz novih pravnih ustanova prometnogprava koje nije bilo sputavano formalizmom staroga civilnoga prava. Te nove ustanoveoznaene su kao ius gentium.Ius gentium je onaj dio rimskoga prava koji ne vrijedi samo meu rimskim graanima,nego se primjenjuje i u saobraaju graana sa strancima. Kod poslova iuris gentiumprevladava sadraj i svrha te naela potenja i povjerenja u prometu.

Ius naturale smatra se za posebnu, viu kategoriju prava u odnosu na ius civile te se zanjega kae da je to ono pravo koje je uvijek pravedno i dobro. To je pravo zajednikosvim ivim biima.

b) ius scriptum, ius non scriptum- razlikuju se po nainu postanka, po izvorima prava.Ius scriptum je ono pravo koje proizlazi od organa javne vlasti, kojima pripadazakonodavna funkcija, te je u pravilu redigirano napismeno. Tu spadaju pisani zakoni,magistratski edikti, senatski zakljuci, odgovori i miljenja pravnika i carske konstitucije.

eISPIT.com - Online ispiti i skripte


2/128

P a g e | 2

Pod ius non scriptum smatra se obiajno pravo tj ono pravo koje se neprimjetno stvaratrajnim i opetovanim vrenjem.

c) ius publicum, ius privatum-prema Ulpijanovoj definiciji javno pravo ima u viduinterese rimske drave, a privatno pravo ima u vidu interese pojedinca. U javno pravo

ubrajaju se danas ustavno, upravno i kazneno pravo te kazneni i graanski sudskipostupak. Glavni dio privatnog prava ini imovinsko pravo zajedno s nasljednim,osobnim i obiteljskim pravom.

d) ius cogens, ius dispositivum- ius cogens su oni pravni propisi koji se ne mogupromijeniti ili iskljuiti stranakim ugovorom. Oni propisi od kojih stranke moguodstupiti ili ih mogu svojim ugovorom drukije regulirati zovu se ius dispositivum.

e) ius commune, ius singulare-prema Paulovoj definiciji ukazuje se ius singulare kaoiznimka od opih naela pravnog sistema neke drave, donesena iz razlogasvrsishodnosti, dakle kao posebno pravo za odreene skupine osoba, stvari ili pravnih

odnosa, za razliku od opeg prava.2. PREGLED RIMSKE PRAVNE POVIJESTI1. razdoblje- 754 g.pr.n.e- 201 g.pr.n.e- od osnutka Rima do kraja II. Punskog rata- raspad gentilnog ureenja- postanak drave- mali zemljoposjed sa zatvorenim naturalnim gospodarstvom- ropstvo patrijarhalnog karaktera- doba civilnog pravaa) doba kraljevstvab) doba republike

2. razdoblje- 201 g.pr.n.e- 27 g.pr.n.e- od kraja II. Punskog rata do osnivanja carstva poAugustu (principat)- robovlasniki nain proizvodnje- robna proizvodnja- klasne borbe, ustanci robova, graanski ratovi- kriza republikanskog ustrojstva- stvara se ius honorarium, uvode se slobodnija naela iuris gentium

3. razdoblje- 27 g.pr.n.e- 235 g.n.e- od Augusta do smrti cara Aleksandra Severa- monarhija s republikanskim ustavom- principat- stabilizacija robovlasnikog gospodarstva- opadanje broja robova- opadanje produktivnosti robovskog rada- doba klasinog prava

4. razdoblje- 235 g.- 565 g.- od smrti cara Severa do smrti cara Justinijana- apsolutna monarhija orijentalnog karaktera- doba ekonomskog, politikog i vojnikog propadanja rimske drave



3/128

P a g e | 3

1. RAZVOJ PRAVA I PRAVNA VRELA U PRVOM RAZDOBLJUObiajno pravoU gentilnom ureenju prije postanka drave drutveni se ivot regulirao obiajima tjpravilima ponaanja. Takvi obiaji nemaju jo karakter prava. S pojavom drave neki odtih obiaja dobivaju sankciju drave i pretvaraju se time u norme prava tj u pravne

obiaje koji sainjavaju obiajno pravo.Zbog uske povezanosti tih pravnih obiaja s vjerom, pokazuju oni stanovitu analogiju svjerskim obredima, a vjerski poglavari bili su ujedno i uvari odnosno tumai pravnihpravila.Zakoni su, za razliku od obiajnog prava, opa pravna pravila, koja je propisao nadlenizakonodavni organ u dravi. Najstariji takav zakon je Zakonik XII Ploa iz polovice5st.pr.n.e.

Zakonik XII ploa- uzakonjeno dotadanje obiajno pravo- jedina kodifikacija nastala u Rimu

- Zakonik XII ploa nastao je u toku staleke borbe plebejaca i patricija polovinom5. st.pr.n.e.- duodecim tabulae ili lex duodecim tabularum, jer je bio urezan na 12 mjedenih

ploa i javno izloen na Forumu sve dok Gali nisu zapalili Rim- prema Ciceru, zakonik se uio napamet- jezik zakonika bio je zbijen i unato kasnijem moderniziranju jo uvijek vrlo

arhaiansadraj zakonika-

- I-III ploa- civilni postupak (pozivanje pred sud, rasprava pred sudom, ovrha)- IV ploa- obiteljsko pravo- V ploa- tutorstvo i nasljedno pravo- VI ploa- vlasnitvo i pravni poslovi- VII ploa- susjedovni i meani poslovi- VIII ploa- delikti, uglavnom privatni- IX ploa- javni delikti i kazneni postupak- X ploa- ius sacrum i redarstveni propisi- XI- XII ploa- nadopune

Stari pisci smatrali su zakonik openitom i potpunom kodifikacijom. Po svom opemznaaju zakonik nosi s jedne strane jo dosta primitivna i barbarska obiljeja, a s drugestrane ve vidimo mnoge novije i naprednije misli. Zakonikom je zapravo samo uinjenkraj tumaenju prava iskljuivo u korist patricija. Zakonik inae slui i kao dokaztemeljite transformacije rimskog drutva jer se njime definitivno zamjenjuje staragentilna organizacija dravnom organizacijom, a svjetovno dravno pravo zamjenjujestare obiaje religijskog karaktera. Na zakonik je utjecalo etruansko pravo i grkopravo.

Pontificies i poeci pravne znanosti- interpretatioU staro doba tumaenjem prava bavili su se sveenici. Oni su vodili kalendar i timeodreivali dane za vrenje pravosua. Kao uvari formulara za pravne poslove i za sudski



4/128

P a g e | 4

postupak sveenici bi ih priopavali onima koji su ih trebali i koji su se zbog toga moralina njih obraati za savjet (respondere). Sveenici su i dalje razvijali postojee pravo.

2. RAZVOJ PRAVA U DRUGOM RAZDOBLJU- UVOENJE PRINCIPATAPada djelatnost pretorskog prava, staro civilno pravo usvaja slobodnija naela iurisgentium, stari formalizam slabi, te se kod pravnih poslova umjesto stroge forme uvaavasve vie volja stranaka. Na taj se nain stvara prometno, trgovako pravo.Zakonodavstvo narodnih skuptina se razmjerno malo posveivalo privatnom pravu, abilo je i presporo da slijedi korak ekonomsko-socijalnoga razvoja. Zato je prilagoavanjeprava novim prilikama preputeno sudskoj praksi tj djelatnosti pravosudnih magistrata(pretora). Tako se uz ius civile stvara i ius honorarium.Rimski civilni proces dijelio se na 2 dijela:Uvodni postupak pred pravosudnim magistratom i postupak pred sucem.U prvom dijelu postupka pred magistratom stranke su iznosile svoje oprene tvrdnje i

utvrivale pretpostavke spora. Ako je njihov zahtjev bio na zakonu osnovan, pretor bipripustio tubu i odobrio izbor porotnika suca, koji e onda u drugom dijelu postupkaprovesti dokaze o stranakim tvrdnjama i izrei osudu prema pravnoj uputi i nalogumagistratovu.Ako bi pretor uskratio tuitelju tubu, ostao bi tuitelj bez pravne zatite, makar bi muzakon i davao mogunost tube. Mogao je pretor (u formularnom postupku) u nekomsluaju dozvoliti tubu, makar ius civile nije za taj sluaj predviao tube. Sredstvimasvoga imperija mogao je magistrat tuenoga prisiliti da odgovara i na tubu koja nijeimala oslona u civilnom pravu, ali je odgovarala novim potrebama i shvaanjimaprometa, te se moda ak i kosila civilnim pravom.Da bi graani znali kako e pravosudni magistrat postupati izdavali su se pretorski edikti,koji su se ispoetka priopavali usmeno narodu, a kasnije su se objavljivali pismeno.Isprva su pretori izdavali edikte vie za pojedinane sluajeve (edicta repentina), akasnije bi izdavali prigodom nastupa slube openiti edikt kao program svojejurisdikcione djelatnosti za itavo vrijeme svoje slube (edictum perpetuum).Pretor nije bio zakonodavac.Nasljednik u slubi nije bio vezan na edikt svoga prethodnika, ali bi znao iz njegovaedikta preuzimati one ustanove koje su se pokazale korisnima i svrsishodnima te je takonastajao jedan stalni dio- edictum tralatitium.- razvoj ius gentium

Predklasina jurisprudencijaNajvanija djelatnost, koja se kao glavni dio pravnikog rada i kao sredstvo pravnograzvoja uzdrala i u klasino doba, bijae respondere tj davanje pravnih miljenja iodgovora na postavljena pitanja u povodu pravnih sporova.Pravnici su davali miljenja i pravne savjete besplatno. Miljenja i odgovori takvihpravnika nisu bili za suca obvezatni. esto su o istom predmetu predleala oprenamiljenja nekolicine pravnika. Ali ako su sva miljenja pravnika bila suglasna, nije ihsudac mogao mimoii, te su se tako obiajnopravnim putem poela suglasna miljenjapravnika smatrati za ius civile.



5/128

P a g e | 5

U ovo doba javljaju se i poeci literarne djelatnosti u obliku zbirka legisakcija tjprocesualnih obrazaca, zbirka poslovnih obrazaca i zbirka pravnih odgovora i miljenja(responsa).Tada je nastalo i najstarije djelo o privatnom pravu- Tripertita (Sextus Aelius PaetusCatus). Sastojalo se od 3 dijela: tekst Zakonika XII ploa, interpretatio pojedinih

odredaba i odgovarajue legisakcije.Pod utjecajem grke retorike i filozofije poelo se pravo shvaati i pojmovno. Na temeljukonkretnih sluajeva stvarala su se kratka i zbijena pravna pravila- regulae iuris.

Licinianus- regula Catoniana- "Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporisconvalescere."-to je od poetka nevaljano, ne moe tokom vremena postati valjano

- Brutus, Manilius, Scaevola- osnivai civilnoga prava- Gallus, Rufus (osniva pravne dijalektike)

3. RAZVOJ PRAVA U VRIJEME PRINCIPATA (TREE RAZDOBLJE)Zakonodavna vlast koncentrira se u rukama princepsa, ime starija pravna djela gube naznaaju a javlja se novo zakonodavstvo princepsa izdavanjem carskih konstitucija.Stvara se pravo koje odgovara interesima vladajue stranke.Prvi se definiranjem obiajnog prava bavi Salvius Iulianus. On izjednauje njegovuobveznu snagu sa zakonom, a njegovo vaenje opravdava voljom naroda i dugotrajnimvrenjem ime se izraava tacitus consensus omnium (volja naroda).Stvaranje zakona po narodnim skuptinama ubrzo iezava.Pretori unose u svoje edikte sve manje novota te se iz godine u godinu preuzimaju josamo edicta tralatitia.

Carske konstitucije javljaju se u 4 oblika- Edicta- naredbe za graane i magistrate- Decreta- usmene sudske rjeidbe koje car donosi u sporovima to se rjeavaju

pred carskim sudom- Rescripta (i epistulae)- pismene sudske rjeidbe i odgovori na postavljena pitanja i

ili molbe. Epistulae su posebna pisma odgovori na pitanja i izvjetaje inovnika,opina ili udruenja

- Mandata- upute razliitim carskim inovnicima i namjesnicima provincija upogledu vrenja njihove slube

Klasina jurisprudencijaGlavna je panja pravnika usmjerena na izgradnju privatnog (imovinskog) prava, u centrus ustanovom privatnog vlasnitva.Car August je pojedinim uglednim pravnicima senatorskog stalea i pravnicima vitekogstalea poeo podjeljivati ius respondendi (privilegij da njihova responsa na pitanjastranaka, sudaca ili jurisdikcionih magistrata imaju ugled i autoritet samoga cara). Poredtakvih pravnika mogli su i drugi pravnici davati svoje response, ali ova nisu uivala tajugled. Ako se responsa nisu slagala, imao je sudac slobodne ruke da prihvati responsum



6/128

P a g e | 6

koji hoe. Responsa privilegiranih pravnika nisu bila za suca obvezatna, ali odHadrijanovog doba ona veu suca ako su bila suglasna.- rimski pravnici- praktiariU poetku principata dijelili su se rimski pravnici na dvije pravne kole- Prokulovce iSabinovce. Osnivaem prve kole navodi se M. Antistius Labeo, no ime je kola dobila

po njegovu sljedbeniku Prokulu, a osnivaem druge smatra se C. Ateius Capito, dok jeime i ova kola dobila tek po njegovu sljedbeniku Masuriju Sabinu.- najvaniji Prokulovci: Proculus, Pegasus, Neratius, Nerva pater i filius, Celsus pater ifilius- Sabinovci: Sabinus, Cassius Longinus i Salvius Iulianus, koji se smatra jednim odnajveih klasinih pravnika

GaiusNajvanije su Institucije u 4 knjige koje su ujedno jedino klasino djelo koje nam je ucjelosti izravno sauvano u gotovo nepromjenjenom obliku i slui kao gotovo jedini izvorza poznavanje rimskog procesa.

- sve pravo podijeljeno na osobno, imovinsko i procesualno pravo- pisane oko 161. g. a imale su sluiti poetnoj pravnoj obuci

- pravnici- Papinijan, Ulpijan, Paulus, Modestinus

4. PRAVO U RAZDOBLJU DOMINATA (ETVRTO RAZDOBLJE)- car postaje jedinim zakonodavcem- nestalo je mandata- edicta su sada pravi zakoni koji se upuuju narodu, senatu ili magistratima- ostalo je na snazi i starije pravo sadrano u spisima klasinih pravnika- ne postoji ius respondendi jer je nestalo i formularnog postupka a uveden je kognicioniproces gdje sude stalni suci kao carski slubenici- u tom razdoblju poznata su po imenu samo 2 pravnika ija se djela nalaze u Digestima:Aurelius Arcadius Charisius i HermogenianusVelikih problema zadavao je praksi ogroman obujam nepregledne klasine pravneknjievnosti- najvanija reforma uinjena je 426. g. zakonom o citiranju (lex citationis)careva Teodozija II i Valentijana III, po kojem su se pred sudom smjela citirati samodjela petorice klasinih pravnika: Papinijana, Paula, Ulpijana, Gaja i Modestina.- za suca je bilo obvezatno miljenje veine, a ako su miljenja bila podijeljena,prevladavalo je miljenje koje je zastupao Papijan; ako Papijanovo miljenje nije otakvom sluaju postojalo, imao je sudac slobodne ruke

Pravne zbirke i kodifikacije prije JustinijanaZa potrebe postklasine prakse nastajale su razliite pravne zbirke i slubene kodifikacije,bilo samo carskih konstitucija (leges), bilo konstitucija i ostalih klasinih pravnih djela- tako su ve prije Justinijana nastale 3 zbirke carskih konstitucija:a) dvije privatne: Codex Gregorianus i Codex Hermogenianus- prvi je sastavljen 291. i

sadrava konstitucije od Hadrijana do Dioklecijana, a drugi je dodatak prvome,sastavljen oko 295.



7/128

P a g e | 7

b) jedna slubena: Codex Theodosianus - prva slubena zbirka carskih konstitucija, kojuje 438. dao sastaviti Teodozije II, a sadrava konstitucije od Konstantina nadalje.Podijeljen je na 16 knjiga, a knjige na titule prema sistemu digesta; unutar titulasvrstane su konstitucije, koje se odnose na dotinu materiju, kronolokim redom

- poznato je i nekoliko zbirki koje sadravaju i ius i leges (privatne zbirke)

a) Fragmenta Vaticana rukopis koji sadrava izvatke iz Papinijanovih, Ulpijanovih iPaulovih djela te konstitucije iz Gregorijanova i Hermogenijeva kodeksa, i toveinom u nepromijenjenom obliku

b) Collatio legum Mosaicarum et Romanarum u kojoj se usporeuje Mojsijevozakonodavstvo s rimskim pravom

c) Sirsko-rimska pravna knjiga, koja se upotrebljavala u 4. i 5. st. u Siriji

U barbarskim dravama koje su nastale potkraj 5. st. na podruju propalogzapadnorimskog carstva ivjeli su stanovnici i dalje po rimskom pravu- zato su barbarskivladari izdavali za rimske podanike zakonike koji su bili slubene kompilacije rimskogprava (ius i leges)- poznata su 3 takva zakonika:

a) Lex Romana Visigothorum- kompilacija izraena i objavljena 506. g. po naloguzapadnogotskog vladara Alarika II.b) Lex Romana Burgundionum- zakonik za Rimljane u burgundskoj dravic) Edictum Theoderici- zakonik istonogotskog kralja Teoderika sastavljen poetkom 6.

st.- za razliku od prethodnih je vrijedio jednako za Rimljane i za Gote

Justinijanovo zakonodavstvoCar Justinijan (527.565.) je uspio u jednom zakoniku obuhvatiti svekoliko vaeerimsko pravo- cilj mu je bio da u jedinstveni zbornik sakupi sve pravo: carskekonstitucije i pravniko pravo, prilagodivi sve to suvremenim potrebama.Izraene su 4 zbirke: 2 Kodeksa, Institucije i Digesta, koje su zajedno s Novelama kojesu izdavane po zavretku navedenih zbirki obuhvaeni pod zajednikim nazivom Corpusiuris civilis.

Codex Iustinianus- svoj kodifikatorni rad zapoeo je Justinijan zbirkom carskihkonstitucija- u tu svrhu je u jedinstvenu zbirku sakupljeno iz svih dotadanjih kodeksa inovela ono to je vrijedilo. Tako sastavljen Codex Iustinianus bio je objavljen i stupio jena snagu ve 529. g.

Digesta (Pandectae)- kodifikacija cijelog pravnikog prava- posao je dovren u roku odtri godine, a dovreni rad je objavljen konstitucijom Tanta 16.12.533., te je kao zakonstupio na snagu 30.12.533. Digesta se dijele na 50 knjiga, a sve knjige, osim 30, 31 i 32dijele se na titule s odgovarajuim naslovima, a tituli se sastoje iz odlomaka (fragmenta)koji su izvaeni iz djela pojedinih pravnika- upotrijebljena su djela 39 pravnika, a najvieje uzeto iz Ulpijanovih i Paulinovih djela.Fragmenti su poredani odreenim redoslijedom po tzv. masama- na prvom mjestu stojisabinska masa, tj. fragmenti djela o civilnom pravu, zatim ediktna masa, tj. fragmenti ohonorarnom pravu, i papinijanska masa, tj. fragmenti iz praktine knjievnosti- najbolji sauvani rukopis Digesta je tzv. Florentina pronaena 1135., koja se uva uFirenzi.



8/128

P a g e | 8

Institutiones bijahu prirunik rimskog prava za poetnike, no premda su one prvenstvenoimale biti udbenik za kolu, imale su snagu zakona poput Digesta i Kodeksa. Djelo jeraeno paralelno s Digestima i proglaeno neto prije Digesta, a stupilo je na snaguzajedno s Digestima.

- kao temelj i uzor Institucijama sluile su Gajeve Institucije- od njih je preuzet itrodjelni sistem (personae, res i actiones), a i slina podjela materije na 4 knjige

Codex repetitae praeclectionis- nakon objave Digesta ukazala se potreba reformiranjaprvog Kodeksa, te je 534. g. objavljen novi kodeks- samo taj nam je ostao i sauvan.Dijeli se na 12 knjiga, knjige na titule, a tituli na konstitucije, poredane unutar titulakronolokim redom- glosatori su vee konstitucije podijelili na principium i paragrafe.Prva knjiga sadrava crkveno pravo, u daljnjim knjigama se radi o graanskom pravu, aposljednje 4 govore o kaznenom, financijalnom i upravnom pravu.

Novellae- to su Justinijanove konstitucije izdavane veinom na grkom jeziku po

zavretku drugog kodeksa. Nekima od njih izvrene su vane reforme na podrujunasljednog i obiteljskog prava. One nisu bile skupljene u slubenu zbirku nego susauvane samo u privatnim zbirkama, od kojih je najpotpunija grka zbirka od 168novela u kojoj ima ve i nekoliko novela Justinijanovih nasljednika.

Bizantske kodifikacije rimskog prava poslije JustinijanaIstono rimsko carstvo uzdralo se jo stoljeima nakon Justinijana, sve do padaCarigrada pod tursku vlast 1453., te je Justinijanova kodifikacija ostala osnovicombizantskog pravnog sustava. Ubrzo su nastali razliiti komentari, grke parafraze ikomentirajue biljeke uz pojedine dijelove Justinijanove kompilacije, no doskora niti ovigrki prirunici nisu mogli zadovoljiti potrebama feudaliziranog carstva, te su bizantski

carevi 8. i 9. st. poeli izdavati grke zakonike u kojima je Justinijanova kompilacija bilave u razliitoj mjeri preraena, skraivana i preudeavana u skladu s tadanjimfeudalnim odnosima.Ovamo spada Ekloga cara Leona III. Izaurijskog iz 740., te tri specijalna zakona iz togdoba: jedan za pomorsko pravo pod nazivom lex Rhodia, jedan za vojniko pravo i jedanpoljodjelski zakon.

Car Bazelije I. Makedonski objavio je 879. svoj Proheiron- kratki prirunik izJustinijanove kompilacije, a neto kasnije proireno izdanje Proheirona- Epanagogu.On je zapoeo, a njegov sin Leon IV. Mudri dovrio Bazilike- to je jedinstveni grkizbornik u kojem je zajedno po materijama spojena graa iz Digesta, Kodeksa, Institucija iNovela.

Kao posljednji vani prirunik javlja se Heksabiblos- zbirka tada vaeeg rimskog pravau 6 knjiga, koju je oko 1345. dao sastaviti solunski sudac Konstantin Harmenopulos.

Djelovanje Justinijanove kodifikacije na Zapadu- daljnja obrada i recepcija rimskogprava



9/128

P a g e | 9

Nakon to je Justinijan 554. oteo Gotima Rim, protegnuo je svoju kodifikaciju i na Italiju,no dolaskom Langobarda 568. bilo je Justinijanovo pravo istisnuto langobardskim. Prvisu dublje poeli prouavati Justinijanovo pravo opet glosatori u Bologni (potkraj 11. do13. st.), iji je osniva Irnerius.Oni su prouavali Justinijanovu kodifikaciju egzegetskom metodom, tumaei pojedina

mjesta glosama (biljekama uz tekst), koje su pisali ili izmeu redaka (glossainterlinearis) ili uz rubove teksta (glossa marginalis). Sredinom 12. st. djelovahu nabolonjskoj koli Irnerijevi uenici zvani "quattuor doctores": Martinus, Bulgarus, Jacobusi Hugo, a najznaajniji je bio posljednji glosator Accursius koji je sakupio glose svojihprethodnika (tzv. glossa ordinaria ili magistralis).

Glosatorsku kolu je od sredine 13. do 16. st. naslijedila kola postglosatora ilikomentatora iz Bologne, koji su najee komentirali glose svojih prethodnika. Kod togasu se sluili skolastikom metodom te zato njihova djela vrve od deduktivnihralanjivanja pojmova.Glavni predstavnici postglosatorske kole bijahu Cinus de Pistoia, Bartolus de

Sassoferrato, Baldus de Ubaldis.Justinijanovo rimsko pravo je u tom novom obliku u 15. i 16. st. postalo opet pozitivnimpravom u mnogim dravama srednje i zapadne Europe- recepcija rimskog prava, a takorecipirano pravo zove se ope ili pandektno pravo, jer je za razliku od domaihpartikularnih prava vrijedilo na podruju itavih drava koje su ga recipirale.Do recepcije rimskog prava nije dolo zakonom, ve faktinim, obiajnim putem, i tonajee preko pravnika koji su se kolovali u Bologni i drugim sjevernoitalskimsveuilitima, te su po povratku kuama poeli primjenjivati rimsko pravo.Do recepcije rimskog prava dolo je, osim u Italiji, ve rano i u Francuskoj, a od kraja 15.i tijekom 16. st. u Njemakoj te Nizozemskoj i kotskoj.Recipirano rimsko pravo je na svom novom tlu primjene potpalo pod daljnje utjecajedomaeg obiajnog prava i zakonodavstva.Pod utjecajem humanizma javlja se u 16. st. tzv. francuska historika kola (elegantnajurisprudencija) koja naputa skolastike metode i poinje se baviti historiko-kritikimstudijem rimskih pravnih izvora, gledajui u rimskom pravu rezultat mnogostoljetnograzvitka. Meu pripadnicima te kole istiu se Cuiacius, Donellus (prvi sistematik) iDionysius Gothofredus koji je prvi cjelokupnu Justinijanovu kodifikaciju izdao podnazivom Corpus iuris civilis.

U 17. st. bio je smjer elegantne jurisprudencije prenesen u Nizozemsku, te djelomino uNjemaku.U 18. st. vladala je kola prirodnog prava koju je osnovao Nizozemac Hugo Grotius. Onaizuava rimsko pravo samo utoliko to u njemu trai elemente prirodnog, nepromjenjivogprava. Prema nauci te kole postoji "prirodno pravo" koje bi imalo kao nepromjenjivouvijek i svagdje vrijediti, samo ga treba racionalnim putem iznai.U 19. st. javlja se njemaka historijska kola iji je osniva Karl Friedrich Savigny sasvojim sljedbenikom Puchtom.Prema nauci te kole, pravo je produkt nacionalne povijesti i narodnog duha u kojem seono neprimjetno razvija na "unutranjim silama narodnog bia". Pravo svakog naroda je



10/128

P a g e | 10

rezultat historijskog procesa i manifestacija narodnog duha te se stvara i razvija tiho ispontano.Zato se ta kola protivila donoenju zakona putem zakonodavne intervencije, kako je totraila prirodnopravna kola, jer bi se to protivilo narodnom duhu koji sam stvara odluke.Budui da je rimsko pravo bilo u to doba jo uvijek pozitivno pravo u velikom dijelu

Njemake, prevladavao je u kasnijem pravcu te kole sve vie sistematsko-dogmatskipravac izuavanja rimskog prava i opet samo na temelju Justinijanove kodifikacije koja jesluila kao baza recipiranom rimskom pravu. Zato se ovo doba smatra i "zlatnimstoljeem pandektistike".Tek je moderna romanistika kola, koja je u potpunosti istisnula pandektistiku, mogla upotpunosti primijeniti metode historijske kole.

1.FIZIKE OSOBEPostanak i prestanak fizike osobe- stupnjevi pravne sposobnosti (statusi)Za postanak fizike osobe potrebno je:

a) da se novo bie potpuno odvoji od materine utrobeb) da se rodi ivoc) porod je morao bit perfektan, inae se smatrao pobaajemd) da novoroene ima ljudski oblik

Zametak jo nije ovjek, nego se smatrao dijelom majke. No u pogledu zametka kaobudueg ovjeka razvilo se pravilo: nasciturus pro iam nato habetur, quotiens decommodis eius agitur (zametak se smatra ve roenim ukoliko se radi o njegovimprobicima). Ovo pravilo bilo je naroito vano u nasljednom pravu.Osim toga, status roenog djeteta se u stanovitim sluajevima odreivao po statusu oca ilimajke u asu zaea, a ne po asu roenja.U Rimu nije postojala javna ustanova registracije poroda ili smrti.

Po rimskom pravu niti su svi ljudi bili pravni subjekti, a niti je mjera pravne sposobnostisviju bila jednaka. Tako su robovi bili objekti prava, a i stranci su smatrani bespravnimosobama. No s vremenom se strancima priznavala sloboda te se status libertatis sadarazlikovao od statusa civitatis. ak je i rimski graanin imao razliitu mjeru pravnesposobnosti ve prema tome kakav je poloaj imao u obiteljskoj zajednici.Punu pravnu sposobnost imao je samo ovjek sa sva 3 statusa- status libertatis, statuscivitatis i status familiae, a to je u staro doba bio samo pater familias.Pravna sposobnost nije morala postojati u jednakoj mjeri od roenja do smrti- capitisdeminutio.

a) capitis deminutio maxima- gubitak slobodeb) capitis deminutio media- gubitak rimskog graanstvac) capitis deminutio minima- gubitak/promjena poloaja u obitelji

Status libertatis- ropstvoPravnici carskog doba smatrali su slobodu prirodnim stanjem, a ropstvo ustanovomkojom se netko podvrgava vlasnitvu drugoga.



11/128

P a g e | 11

U staro doba imalo je ropstvo u Rimu patrijarhalni karakter. Robova je bilo malo aobino su to bili zarobljenici susjednih naroda. Takav je rob zajedno s robovlasnikom ilanovima njegove obitelji radio isti zemljoradniki posao i ivio pod jednakim uvjetima.Od 3st.pr.n.e poslije pobjedonosnih ratova pritjecale su u Rim ogromne mase robova izsvih krajeva svijeta. Robovi su postali predmet trgovine i eksploatacije- pobune robova,

bijeg...Carsko zakonodavstvo je donijelo niz propisa kojima se robovi tite protiv zlouporaba izlostavljanja.Lex Petronia- zabranjuje davanje robova za borbu sa zvijerima, osim po odlucimagistrata.Po ediktu cara Klaudija rob postaje slobodan ako ga gospodar napusti zbog bolesti istarosti.Gospodar ima na robu pravo vlasnitva, pa zato moe s njime slobodno raspolagati kao sasvakom drugom stvari- mogao ga je npr. prodati, dati drugome na uivanje, u zalog ili uzapis, a mogao ga je i ubiti (ius vitae ac necis).Rob nema obitelji, a njegova spolna veza s ropkinjom nije brak (matrimonium), nego je

samo faktino zajedniko ivljenje (contubernium) bez pravnih posljedica. Prieksploataciji robova iskoritena je injenica da je rob razumno bie koje moe sluitigospodaru ne samo fizikim radom nego i izjavama svoje volje. Rob je poput ostalihpodvlaenih lanova obitelji mogao sklapati pravne poslove za svoga gospodara, a svekoristi i prava iz takvih poslova pripadala su gospodaru.Rob je mogao svom gospodaru samo stjecati, ali ga nije mogao obvezivati - no i od togpravila je dolo do stanovitih iznimaka. prva iznimka sadrana je u starom propisu civilnog prava da gospodar odgovara za

obveze iz robovih delikata- gospodar je morao platiti oteenome kaznu ukoliko ne biumjesto toga prepustio roba oteenome (noxae deditio)

daljnje iznimke za obveze iz robovih ugovora uvedene su pretorskim ediktom za one

sluajeve koji su postali esti u novom trgovakom prometu i koje je trebalo zatititi uinteresu gospodara i treih suugovaraa- u tu svrhu je pretor uveo tube kojima jegospodar mogao biti tuen za obveze iz robovih pravnih poslova ako je roba postavioposlovoom neke radnje (actio institoria) ili kapetanom broda (actio exercitoria) iliako bi naloio robu ili ga ovlastio da sklapa pravne poslove s treima (actio quodiussu).

U ovim sluajevima odgovarao je gospodar za takve obveze neogranieno, no gospodarje mogao usvojiti i jedan drugi nain, gdje je njegova odgovornost bila samo ograniena-gospodar bi naime prepustio robu na slobodno upravljanje i faktino koritenje peculium,tj. stanovitu imovinsku masu (npr. zemlje, zgrade) - pravno je gospodar ostao vlasnikompekulija te ga je mogao robu svakodobno uzeti, no faktiki je rob slobodno gospodario

pekulijem.Da bi rob pri tom stekao kredit treih, uveo je pretor gospodarevu odgovornost prematreima za obveze roba u vezi s pravom pekulija, ali samo do visine vrijednosti pekulija(actio de peculio).Preko i izvan pekulija odgovarao je gospodar samo onda ako se okoristio iz posla to gaje rob sklopio, a to opet samo do visine svog obogaenja (actio de in rem verso).



12/128

P a g e | 12

Opisanim nainima se stvarno priznavalo robovima u neku ruku i svojstvo pravnogsubjekta.

Naini postanka ropstva

1) zarobljavanje neprijatelja u ratu2) ropstvo je nasljedno stanje3) slobodan ovjek mogao je postati rob:

- po Zakoniku XII ploa mogao je dunik u ovrnom postupku biti prodan u ropstvotrans Tiberim, tj. u inozemstvo, a magistrati su u ropstvo prodavali i one koji se neodazovu procjeni ili novaenju- ako bi se slobodan ovjek dao prodati kao rob da bi zatim, kad dokae da jeslobodan, podijelio kupovninu s prijateljem koji ga je prodao, pretor bi mu uskratioparnicu o slobodi (vindicatio in libertatem)- po senatus consultum Claudianum (52. g.) postala bi ropkinjom Rimljanka koja biivjela u spolnoj zajednici (contubernium) s tuim robom unato gospodarevoj

zabrani- dravnim robovima radi kazne (servi poenae) postajali bi u carsko doba osuenicina najtee kazne, kao to su rad u rudnicima, borba sa zvijerima ili smaknue, anjihova bi imovina pripala dravi.

Prestanak ropstvaRob je slobodu mogao stei aktom manumisije, tj. time to bi ga gospodar pustio naslobodu iz svoje vlasti.- postaju sve ee od 3. st.pr.n.e. kada se Rim razvija u jaku robovlasniku dravu iji se

privredni sistem temelji na masovnoj eksploataciji robova, no industrija i trgovina kojise razvijaju trae i slobodnu radnu snagu- za takve poslove bili su pogodniji vjeti

osloboenici, koji su se mogli i sami zainteresirati na poslu, negoli nezainteresiranirobovi.

Staro civilno pravo poznavalo je 3 oblika manumisija:a) manumissio vindicta- oslobaanje roba u obliku fiktivne parnice o slobodi (vindicatio

in libertatem)- pred magistratom bi neki graanin, dodirnuvi roba tapiem,propisanim rijeima ustvrdio da je dotini rob slobodan ovjek- gospodar bi utio i nebi se opirao toj tvrdnji, a magistrat bi potvrdio robovu slobodu.

b) manumissio censu- vri se upisivanjem roba, uz gospodarev pristanak, prigodomcenza meu slobodne graane

c) manumissio testamento- oslobaanje roba putem oporuke- gospodar mora u svojojoporuci zapovijednim rijeima odrediti da rob bude slobodan- asom pripadanasljedstva rob postaje slobodan i nema patrona jer se smatra osloboenikom patrona

U carsko doba razvila se jo i manumissio testamento fideicommissaria kod koje seoslobaanje po testamentu postizavalo indirektnim putem- oporuitelj bi onoga kome jenamijenio roba neformalno molio da roba oslobodi. Tek kad bi ovaj izvrio aktmanumisije, rob je postao slobodan, a manummissor mu je bio patron.



13/128

P a g e | 13

Potkraj republike poela su se vriti sve ea oslobaanja u manje sveanim oblicima,npr. izjavom pred prijateljima (manumissio inter amicos) ili pismom (manumissioperepistulam) . One su bile po civilnom pravu bez uinka, ali pretor bi titio takvogosloboenika u faktinom uivanju slobode.Poloaj osloboenika koji su bili osloboeni takvim pretorskim manumisijama ureen je

s lex Iunia Norbana, tako da su postali slobodni, ali ne i rimski graani, nego samo Latiniiuniani.Justinijan je ukinuo ovu kategoriju osloboenika te je svim takvim manumisijamapriznao punopravni uinak.U carsko doba se broj manumisija jo vie poveao i pojednostavio. Oslobaanje se vrilopozivanjem roba za gospodarev stol (manumissio per mensam), to je imalo jednakuvrijednost kao pretorske manumisije.Po kranskim carevima uvedena je manumissio in ecclesia, tj. crkveni oblik manumisijepred sakupljenom crkvenom opinom i sveenicima.

Zbog brojnih manumisija dolo je u poetku carstva do zakonskog ograniavanja

manumisija- car August je preko narodnih skuptina dao izglasati 2 zakona:a) Lex Fufia Caninia ograniila je oporune manumisije- tko je imao 3 roba mogaoje osloboditi samo 2, tko je imao od 4 do 10 robova mogao je osloboditi najviepolovicu...

b) Lex Aelia Sentia odreuje da za punovanu manumisiju gospodar mora imatinajmanje 20, a rob 30 godina starosti.

Pravni poloaj osloboenika- patronatPo rimskom graaninu na civilnopravni nain osloboeni rob (libertinus, u odnosu nabiveg gospodara libertus) postao je rimskim graaninom, ali se znatno razlikovao odpunopravnog graanina koji se ve rodio kao slobodan (ingenuus).Libertini su bili zapostavljeni u javnom pravu, a na podruju privatnog prava imali suitav niz obveza ekonomskog znaaja prema bivem gospodaru koji sada postajeosloboenikov patronus.- libertinova zavisnost od patrona regulirana je patronatskim pravom; libertus je obvezan patronu na poslunost i potovanjeb libertus nije smio tuiti patrona krivino, a druge neinfamirajue tube smio je podii

samo dozvolom magistrata meu osloboenikom i patronom postojala je uzajamna dunost uzdravanja patronu je pripadalo tutorstvo nad osloboenikom, a i zakonsko nasljedno pravo na

osloboenikovu imovinu ako ovaj nije imao potomaka patron nije imao prema osloboeniku pravnih obveza- samo je obiaj traio da patron

svojim osloboenicima prua zatitu, naroito pred sudom, i da im prui mogunostuzdravanja patronatsko pravo prelazilo je i na patronovu djecu, no osloboenikova djeca smatrala

su se kao u slobodi roena

Ropstvu slini odnosi1) osobe in mancipio ili in causa mancipii- osobe koje je njihov pater familias otuio

drugom starjeini obitelji u obliku mancipacije (ili u svrhu prave prodaje kako bi otac



14/128

P a g e | 14

doao do novca, ili u svrhu iznajmljivanja radne snage izvan domusa, ili zbog kojedruge ekonomske operacije, te u svrhu noxae dedicije kojom pater familias predajelana obitelji onome koga je taj lan deliktom otetio ukoliko pater familias nee sampreuzeti odgovornost za delikt). Mancipirana osoba zadrava rimsko graanstvo islobodu. Mancipium je samo privremeno stanje.

2) addictus je dunik starog prava kojega je u osobnom ovrnom postupku magistratdosudio vjerovniku- ovaj ga je, prije nego ga ubije ili proda u ropstvo trans Tiberim,morao drati 60 dana da bi dunik kroz to vrijeme platio dug ili naao jamca.Zadrava status libertatis, graansko pravo i pravnu osobnost, kao i svoju imovinu.

3) nexus je obvezanik koji je pod vlau vjerovnika temeljem pravnog posla zvanognexum- dok ne plati dug, nexus se nalazi u slinom poloaju kao i addictus- pravno jeslobodan, a faktino je u vjerovnikovoj vlasti.

4) redempti ab hostibus- osobe koje su otkupljene iz ratnog zarobljenitva. Otkupitelj ihmoe zadrati za sebe dok mu ne bude isplaena otkupnina ili naknaena radomotkupljenoga. Otkupljeni je pravno slobodan, ali je faktiki slian robu, jer se nemoe sluiti svojom ekonomskom aktivnou.

5) auctoratus- osoba koja se iznajmila poduzetniku gladijatorskih igara i obvezala se nasav rizik gladijatorskih borbi. Takvo se zanimanje smatralo neasnim, a premapoduzetniku su takve osobe bile u poluropskom odnosu.

U carsko doba je dolo do ustanove kolonata- nasljedne zavisnosti zemljoradnika vezanihza tuu zemlju, uz dunost podavanja u novcu ili u naturi. Umjesto eksploatacijerobovskog rada dolazi do progresivnijeg oblika eksploatacije tueg rada gdje se radipoveanja produkcije nastoji da uz zemlju vezani i zavisni producent bude zainteresiranna radu.Colonus je u prvim stoljeima carstva bio jo slobodni zakupnik pojedinih parcelaveleposjednike zemlje- dospjevi u faktinu ekonomsku zavisnost od zakupodavca,dolazi on od 3. st. postepeno i u pravnu zavisnost od zakupodavca koji se pretvara unjegova patrona i na kraju u njegova gospodara.Razvoju kolonata mnogo su pridonijele i porezne reforme kasnijeg carskog doba, jer jevisina poreza zavisila od vrijednosti i prihoda zemlje, a taj se prihod raunao i po brojuna zemlji naseljenih kolona.Kad je u carskom zakonodavstvu dolo prvi put do pravne regulacije i unifikacijekolonata, odredila je ponajprije konstitucija cara Konstantina iz 322. g. da kolon ne smijenapustiti zemlju, a odbjegli kolon e se vezati u okove i vratiti na zemlju, dok e se svakionaj koji mu prui sklonite kazniti otrim globama. Time je pravno utvrena vezanostkolona za zemlju (globae ad scripti) koja ih u mnogome pribliava socijalnom i pravnompoloaju robova.Kolon je dodue imao status libertis. On je za razliku od roba mogao slobodno sklapatibrak, mogao je postati vjerovnik i dunik, praviti oporuku i nasljeivati, imati vlastituimovinu i zemlju van posjeda uz koji je bio vezan, no otuivati je mogao svoju imovinusamo s pristankom gospodara.Kolon nije mogao biti prodan bez zemljita kojem je pripadao, niti je zemlja mogla bitiprodana bez njega. Odbjeglog kolona mogao je gospodar vindicirati kao i odbjeglog roba,a kolon nije smio tuiti gospodara (osim nekih iznimaka).



15/128

P a g e | 15

Kolonat je bio trajno stanje, te gospodar nije mogao kolone oslobaati, osim u sluajuako bi kolonu ustupio u vlasnitvo zemlju koju obrauje, a osim toga bi kolonat prestaoako bi kolon postao biskup ili gradski decurio te vrio tu dunost kroz 30 godina.Glavni izvor kolonata je roenje od roditelja od kojih je barem jedan kolon, jer je kolonatnasljedno stanje; ostali izvori su dobrovoljno stupanje slobodna ovjeka u kolonatski

odnos, 30-godinje faktino ivljenje u poloaju kolona, a za rad sposobni prosjaci postalibi za kaznu koloni kod onog posjednika koji ih prijavi.

Status familiae- pravni poloaj pojedinca s obzirom na obiteljZa punu pravnu sposobnost trai se odreen porodini poloaj, tj. samostalnost uporodinim odnosima.Osobe podvrgnute vlasti starjeine, dakle filii familias bili su ne samo njegovidescendenti, nego i ena in manu, snahe in manu, adoptirana djeca i osobe in mancipio.Na tom temelju razlikuju se osobe sui iuris koje su slobodne od oinske vlasti, te su isame u poloaju patris familias, i osobe alieni iuris (filii familias) koje su podvrgnutevlasti patris familias.

Capitis deminutio- gubitak ili promjena statusaCapitis deminutio maxima nastupa gubitkom statusa libertatis- ona povlai i gubitakciviteta i obiteljske pripadnosti, dakle potpuni prestanak pravne osobnosti, jer dotinipostaje rob.Capitis deminutio media nastupala je gubitkom statusa civitatis, tj. rimski graanin gubicivitet i obiteljsku pripadnost, ali ne i slobodu. On postaje Latin ili peregrin.Capitis deminutio minima povlai samo gubitak obiteljskopravnog poloaja rimskoggraanina, bilo otputanjem iz obitelji, bilo prijelazom u drugu obitelj- u svim timsluajevima prekida se dosadanja agnatska veza.

Ogranienja pravne sposobnosti fizikih osoba1) klasna i socijalna pripadnost - politika, ekonomska i socijalna zapostavljenost

plebejaca odraavala se i na ogranienjima njihove pravne sposobnosti. Ta suogranienja bila najvea na polju javnog prava, ali su postojala i u privatnim pravima.

2) vjera - kranstvo je, kad je postalo rimskom dravnom vjerom, bilo netolerantno. Doprogona krana je dolo zbog opasnosti po rimsko socijalno, politiko i dravnoureenje koju je predstavljalo kransko monoteistiko uenje o jednakosti svih ljudi,o odbijanju kulta careva, to je bio zloin itd. Justinijanovo zakonodavstvo uvodipravnu obvezu ispovijedanja kranske religije te propisuje itav niz kazna iogranienja pravne sposobnosti za heretike, apostate, idove i pogane.

3) enski spol - ena je potpuno iskljuena od svih javnih prava, a njena privatnopravnasposobnost podvrgnuta je raznim ogranienjima. Ona ne moe vriti oinsku vlast naddjecom, pa makar vie i nema oca, ne moe vriti adopciju ni funkciju tutora, ne moebiti postavljena nasljednicom bogatih posjednika, niti preuzimati obveze u koristdrugih osoba.



16/128

P a g e | 16

4) ast - prvenstveno pojam drutvenog morala, a ne pravni pojam. To je dostojanstvo toga drutvo pojedincu priznaje. No, gubitak ili umanjenje asti moe imati i pravnihposljedica, jer utjee na pravnu i poslovnu sposobnost graana. Potpuni gubitak astiuzrokuje capitis deminutio maxima i media, a vaniji sluajevi ogranienja pravneodnosno poslovne sposobnosti zbog umanjenja asti su:

a) intestabilitas- intestabilis je onaj koji je sudjelovao kod nekog pravnog posla kaosvjedok ili libripens pa bi uskratio o njem svjedoiti. On ne moe biti svjedok nitimoe pozivati svjedoke, to je vano ogranienje, jer je to gotovo znailo da takvaosoba gubi ius comercii, jer su mnogi formalistiki poslovi starog prava bili vezani nasudjelovanje svjedoka.

b) nota censoria- umanjenje asti koje vre cenzori. Oni su prigodom popisa graanazbog prijekornog vladanja mogli nekoga brisati iz listine senatora ili vitezova, ili gapremjestiti u slabiji tribus.

c) infamija- infamis ne moe drugoga zastupati, niti se moe dati zastupati u procesu,niti moe za drugoga stavljati prijedloge pred sudom, a osim toga gubi ius suffragii iius honorium, tj. da moe sklapati brak sa odreenim osobama, da bude svjedok kod

pravnih poslova i porotnik u civilnom procesu.- infamia immediata nastupa neposredno kao posljedica neasnog ponaanja te nijevezana uz nikakvu prethodnu sudsku odluku (npr. kod bigamije, dvostrukih zaruka,steaja)

- infamia mediata nastupa kao posljedica sudske presude za stanovite infamirajuedelikte (furtum, rapina, dolus, iniura), ili kao posljedica presude zbog krenjastanovitih obveznih odnosa baziranih na povjerenju i dobroj vjeri (npr. mandata).

5) turpitudo se temeljila samo na loem glasu u drutvu, na javnom mnijenju

Ogranienja djelatne sposobnosti1) dob- tek roeni ovjek nema jo te sposobnosti. On je stjee tek na odreenom

stupnju fizikog i drutvenog razvitka koji se, prema rimskom shvaanju, poklapa saspolnom zrelou (pubertas). Budui da spolna zrelost ne nastupa kod svih ljudi i usvim krajevima istodobno, trebalo je izvorno kod djeaka utvrivati pubertet odsluaja do sluaja, a manifestirao se taj akt sveanim oblaenjem muke toge-izmeu 14 i 16 godina, a kod ena se bez tog utvrivanja uzimala navrena 12.godina.Meu nedoraslima do navedene granice (impuberes) su djeca do 7. godine ivota,koja jo ne mogu govoriti, tj. izgovarati sveane rijei formule (infantes), te djeca od7. godine do doraslosti (impuberes infantia maiores)- nisu mogli sklapati brak ilipraviti oporuku, a mogli su poduzimati samo poslove koji im donose korist, a ne iposlove koji sadre za njih neko imovinsko umanjenje ili obvezivanje.Lex Plaetoria uvodi novu dobnu granicu- navrenu 25. godinu ivota. Taj zakonpredvia kaznenu popularnu tubu protiv onoga tko bi ve doraslog mladia, daklekoji je navrio 14, ali jo nema 25 (minor), zaveo na sklapanje nekog za njega tetnogposla. Takav posao nije bio zakonom poniten, ali je tuenog stizavala kazna.

2) spol- ene su i nakon doraslosti, ako su bile sui iuris, stajale doivotno pod posebnimtutorstvom (tutela mulierum) te nisu mogle bez tutora poduzimati vanije poslove, no



17/128

P a g e | 17

ogranienja djelatne sposobnosti ena s vremenom sve vie slabe te su u kasnijemrimskom pravu postojala jo samo formalno, a praktiki su ukinuta.

3) zdravstveno stanje- tjelesna bolest nije bila u naelu razlogom ogranienja djelatnesposobnosti, no osobe s odreenim tjelesnim manama nisu mogle poduzimati

stanovite poslove za koje se traila odreena fizika sposobnost. Tako gluhonijeminisu mogli praviti usmenu oporuku ni druge poslove koji se sklapaju verbis.Duevno bolesni bili su za vrijeme pomuenja uma potpuno djelatno nesposobni.Vlastitim djelovanjem nisu mogli stjecati, a niti su odgovorni za delikte- oni su stajalipod skrbnitvom (cura furiosi).

4) rasipnitvo- rasipniku (prodigus) je ograniena djelatna sposobnost time da mu jedozvoljeno sklapati samo poslove koji mu donose obogaenje, a zabranjeno mu jesklapati poslove kojima umanjuje svoju imovinu ili preuzima obveze.

2. PRAVNE OSOBE U RIMSKOJ DRAVI

Pravne osobe su socijalne tvorevine kojima pravni poredak priznaje pravnu sposobnost,dakle svojstvo pravnog subjekta, iako nisu fizike osobe.Postoje stanoviti kolektivi s odreenim ciljem, svrhom i odreenom imovinom koja sevezanjem uz taj kolektiv vee za odreene svrhe koje u krajnjoj liniji slue opetinteresima ljudi, ali s obzirom na svoju trajnost i nemogunost ostvarivanja po samompojedincu ostvaruju se posebnim socijalnim organizmima koji se nazivaju pravnimosobama- tako nastaju politike tvorevine (drava, gradovi), drutvene organizacije,privredna udruenja, zavodi i zaklade.Pravne osobe dijelile su se na:a) universitas personarum (korporacije)- udruivanje fizikih osoba radi odreene svrhetime da tako organizirana ukupnost tih osoba postaje samostalni pravni subjekt razliit odsvojih lanova i nezavisan od promjene svojih lanovab) universitas rerum (zavodi i zaklade)- supstrat pravne osobe je imovina, a ne udruenje

fizikih osobaO naravi juristike osobe bile su u pandektnoj nauci postavljene razliite teorije: teorija fikcije ili personifikacije (Savigny) smatra da pravnim subjektom po svojoj

prirodnoj naravi moe biti samo ovjek.Kod pravnih osoba takvog subjekta nema, te je imetak pravnih osoba stvarno bezsubjekta, no budui da neki subjekt i ovdje mora postojati, to pravni poredak za takvuimovinu ili skupinu osoba fingira postojanje subjekta prenosei pravnu sposobnost od

prirodnih osoba na fingirane osobe. Budui da se radi samo o fingiranom subjektu,koji realno ne postoji, ne moe pravna osoba imati volju niti moe sama djelovati- zanju djeluju njeni zastupnici.

teorija realne egzistencije (Gierke) smatra pravnu osobu za realnu osobu kojusainjava kod korporacija ukupnost pojedinaca. Ta ukupnost nije dodue tjelesnaosoba, ali ona realno postoji te ima svoju vlastitu volju koja nastaje kod korporacijaskupom realnih volja lanova, a kod zaklada voljom zakladatelja.



18/128

P a g e | 18

Za pravnu osobu ne djeluju zastupnici, nego njeni organi koji manifestiraju voljupravne osobe.

teorija destinatara (Ihering)- pravnim subjektima kod juristikih osoba se imajusmatrati oni korisnici kojima je odnosna imovina namijenjena.

Brinz- pravne osobe uope nisu pravni subjekti, nego se tu radi o imovinskim

masama bez subjekta, a te su mase vezane o svrhu kojoj imaju sluiti.

Pravne osobe u rimskoj draviKorporacija- organizirani kolektiv prirodnih osoba koji je samostalni pravni subjektrazliit od pojedinih lanova. Kao korporacije s posebnom pravnom sposobnou javljajuse u Rimu drava, opine i drutva;a) Rimska drava (populus Romanus)- ne potpada pod privatno pravo, nego nastupa kao

javna vlast nad graanima. Dravna imovina (res publicae) bila su dobra rimskognaroda kao cjeline, pa se zato sa stanovita privatnog prava ukazuju kao niije stvari,tj. kao stvari koje ne pripadaju nijednom graaninu- ta imovina pripada dravnojblagajni.

b) Gradske opine u Italiji i provincijama- nakon pripajanja u rimsku dravu takve suopine veinom zadrale svoju samoupravu, dakle javnopravnu osobnost, no u dobaprincipata sve su opine u pogledu svojih imovinskih odnosa postale i subjektimaprivatnog prava te su potpadale u tim odnosima pod privatno pravo. Budui da jeopina posebni pravni subjekt s posebnom imovinom, razliit od pojedinih svojihlanova i njihove imovine, nisu mogli poslove opine voditi lanovi kao takvi, negoposebni zastupnici. Tu je ve jasno naglaeno da imovina opine nije imovina svihpojedinih opinara, nego se radi o samostalnom pravnom subjektu, tj. korporaciji usmislu teorije pandektnog prava.

c) Drutva su postojala u Rimu ve od starih vremena, tako razliita obrtnikaudruenja, pa udruenja trgovaca i razliita nabona drutva.

Zaklada kao pravna osoba (samostalna zaklada) je imovina namijenjena za odreenusvrhu kojoj pravni poredak priznaje samostalnu pravnu osobnost.

1.OBITELJSKO PRAVOHistorijski razvoj rimske obiteljiRimska obitelj historijskog doba je bila monogamna, individualna obitelj s jakoizraenom vlasti mukog obiteljskog starjeine (pater familias). Ona je agnatska obitelj tese po tome bitno razlikuje od kognatske obitelji Justinijanovog i modernog prava- naimenije skup osoba povezanih jedino krvnim srodstvom (cognatio), nego je skup osoba koje

su povezane time to sve potpadaju pod patriam potestam istoga starjeine.Ova individualna agnatska porodica vue svoje porijeklo iz starijih, jo irih zajednica.To su rimski patrijarhalni gens i consortium- stanovita ira agnatska porodina zajednicakoja nastaje raspadanjem gensa i koja ini prelaznu fazu od gensa prema individualnojagnatskoj obitelji.Taj razvojni proces od gensa prema sve uim obiteljskim zajednicama usko je povezan srazvojem proizvodnih snaga, jer napredak orua proizvodnje i sve vea produktivnostrada omoguuju samostalnu egzistenciju i manjim kolektivima nego to je gens, dok



19/128

P a g e | 19

konano ne dolazi do inokosne obitelji koja obuhvaa samo roditelje i njihove potomke snjihovim enama.Raspadanjem consortiuma na sve manje zajednice javlja se konano inokosna obitelj kojaobuhvaa samo roditelje i njihove potomke s njihovim enama. Po smrti oca sinovi neostaju sada vie u zajednici, nego se redovito dijele i osnivaju samostalne obitelji, svaki

opet sa svojim potomcima.Pater familias takve obitelji postaje sada samovlasnik svoje zemlje i imovine, a topojaava njegovu vlast prema ostalim lanovima koji se raaju ili izvana dolaze unjegovu kuu na njegov posjed.

Opa obiljeja rimske obitelji- Agnatio i cognatio- Stupnjevi srodstvaZa individualnu agnatsku obitelj upotrebljavali su Rimljani naziv familia.Sastoji se od roene djece i daljnjih potomaka patris familias, ene patris familias i enanjegovih potomaka (ako su ule u strogi manus-brak), te usvojene i pozakonjene djece-sve ove osobe su agnati, jer ih vee ista patria potestas.Ta je familia razmjerno kratkog trajanja, jer smru patris familias sve one osobe koje su

bile pod njegovom neposrednom vlasti postaju osobe sui iuris, a ako su mukarci, postajusada i patres familias svojih novih obitelji. Agnatska veza koja je sve ove osobe vezivalaza ivota biveg patris familias vee ih i dalje- oni ostaju i dalje agnati, te sainjavajufamiliam communi iure.

Agnati su sve osobe koje potpadaju pod istu patria potestas, kao i one osobe koje suranije potpadale pod istu patria potestas ili bi bile potpadale pod nju da njihov zajednikipredak nije umro jo prije njihova roenja.Agnacija je srodstvo samo po oevoj strani, s majkom dolaze u agnatsko srodstvo samoako je i ona pod muevom vlau, a to e biti ako je sklopila manus-brak gdje je premamuu bila u slinom poloaju kao i mueva enska djeca. Radi li se o slobodnom brakugdje ena ne dolazi pod vlast svoga mua, djeca nisu nikad s majkom u agnatskomsrodstvu, jer majka potpada u tom sluaju pod patriam potestam svog oca.Cognatio je krvno srodstvo koje se zasniva isto tako po mukoj kao i po enskoj liniji.Bit agnacije je pripadnost kunom obiteljskom kolektivu, a bit kognacije je u pripadnostikrvno-srodnikoj grupi.Blizina ili stupanj srodstva (koljeno, gradus) dviju osoba rauna se po broju poroda kojipostoje izmeu tih osoba do njihova zajednikog pretka prema pravilu tot gradus quodgenerationes. Tako je otac sa sinom u prvom, djed s unukom u drugom koljenu, a upobonoj lozi su braa u drugom, stric i neak u treem koljenu.Veza jednog branog druga s roacima drugog branog druga nije srodstvo, nego tazbina(adfinitas)- ona moe biti enidbenom zaprekom.

2.BRANO PRAVOOpa obiljeja rimskog brakaBrak u najirem smislu je trajna zajednica ivota meu muem i enom. Rimljani subrakom smatrali samo takvu zajednicu koju pravni poredak priznaje brakom. U tu svrhuse traila faktina zajednica ivota mukarca i ene, te trajna namjera da budu mu iena- affectio maritalis.



20/128

P a g e | 20

Zato se rimski brak razvrgavao prestankom affectio maritalis, tj. prestankom zajednikogivljenja, jer su oba ta elementa braka morala postojati trajno.U postklasino doba se mijenja ranije shvaanje braka po kojem je affectio maritalis iivotna zajednica bila bitni element braka kroz itavo vrijeme njegova trajanja- prodireshvaanje da je za brak potreban samo poetni sporazum supruga u asu sklapanja braka,

a time ve nastaje trajna zajednica. To novo shvaanje se ima pripisati utjecajimakranstva koje brak smatra nerazrjeivim ili barem uvelike oteava ponitenje braka.

Osim braka postojale su u Rimu i druge trajne zajednice mukarca i ene:a) contubernium- trajna spolna veza meu robovima ili meu slobodnom osobom i

robomb) konkubinat- trajna veza meu slobodnim osobama, ali bez affectio maritalis. U

konkubinatu su ivjele osobe koje nisu mogle sklopiti brak zbog nekih branihzabrana iz socijalnih i politikih razloga

Samo brak meu osobama koje imaju connubium naziva se matrimonium iustum.

Samo takav brak se ravna po ius civile i samo djeca iz takvog braka su iusti patris filii,ona su ingenui, te poprimaju status oca i potpadaju pod njegovu oinsku vlast. To e bitiprije svega brak rimskog graanina s Rimljankom ili peregrinkom (Latinkom) koja imaius connubii (ili Rimljanke s peregrinom koji je imao ius connubii).

Rimski brak javlja se u dva vida:a) brak cum manu- ena ulazi u agnatsku obitelj svog mua i potpada pod njegovu vlast,

tj. pod vlast mueva patris familias ako je mu bio alieni iuris. Time je raskidalaagnatsku vezu sa svojom dosadanjom obitelji.

b) brak sine manu- ena ostaje zapravo tua muevoj agnatskoj obitelji, ne potpada podvlast mua, te zadrava svoju raniju agnatsku pripadnost u staroj obitelji. Ona jepotpadala i dalje pod vlast svog dosadanjeg patris familias.

Pretpostavke za brak i brane zaprekeZa valjani rimski brak (matrimonium legitimum) trai se:1) connubium- imali su ga u pravilu rimski graani meu sobom i Latini prisci, a

plebejci su se mogli eniti s patricijima tek od lex Canuleia (445. pr.n.e.)2) prirodna i djelatna sposobnost3) kod osoba alieni iuris se trai pristanak patris familias, a eventualno i drugih osoba

Brane zapreke mogu biti:a) apsolutne- onemoguuju svaki brak s bilo kojom osobom (ve postojei brak,

ropstvo, u kransko doba zavjet istoe i vii redovi, u doba principata postojala jezabrana braka za vojnike u vrijeme vojne slube)

b) relativne- onemoguuju brak s odreenim osobama zbog... krvno srodstvo - ini branu zapreku u uspravnoj lozi neogranieno, a u kolateralnoj

liniji je bilo u staro doba zaprekom do ukljuivo 6. stupnja, a u klasino doba doukljuivo 3. stupnja

tazbina - u klasino doba je bila zaprekom samo u uspravnoj lozi, a u kransko dobaje protegnuta i na urjaka i urjakinju



21/128

P a g e | 21

vrijeme alosti koje je udova morala odrati prije ponovne udaje- isprva je bio 10mjeseci, u carsko doba 1 godina, a u kransko doba je taj rok protegnut i na sluajrazvoda braka

u carsko doba zabranjen je brak tutora s njegovom tienicom, a uvedene su i razliitezabrane iz klasnih, stalekih, rasnih i vjerskih razloga

Brano zakonodavstvo cara AugustaSloboda razvoda braka i ekonomsko-socijalne prilike potkraj republike negativno su seodraavale na ivot rimske obitelji.Car August je donio niz zakonskih propisa i znaajnih promjena u obiteljskom, tj.branom pravu.Neke od tih reforma su lex Iulia de maritandis ordinibus (18. g.n.e.) o suzbijanjuneenstva, te lex Papia Poppaea (9. g.n.e.) o zapostavljanju brakova bez djece. Ti sezakoni zajedniki zovu lex Iulia et Papia Poppaea (ili i kadukni zakoni).Njima je odreeno: da mukarci izmeu 25-60 godina ivota, a ene izmeu 20- 50 moraju ivjeti u braku

da brani drugovi moraju imati odreen broj djece- mu barem 1, ena ingenua barem3, a osloboenica 4 djece razliite brane zabrane kako bi se sprijeilo mijeanje rimskih graana i vladajue

klase sa stranim rasama i niim klasama. Tu spada zabrana braka u slobodi roenih(ingenui) sa zloglasnim enama (mulieres famosae- glumice, bludnice itd.), tesenatora i njihovih potomaka s osloboenicima i glumicama

Onoga tko ne bi udovoljio zakonskim propisima te je ostao neenja ili bez djece stizavalabi razna zapostavljanja i druge tetne posljedice.

Zaruke (sponsalia)- uzajamna obeanja da e se sklopiti brak.

U staro doba sklapali su zaruke zaruniin otac i zarunik ili i sami patris familias obijustranaka. Kod toga se upotrebljavao oblik sponzije (formalistikog pitanja i odgovora),po emu se zaruke zovu sponsalia, zarunik sponsus, a zarunica sponsa.U pretklasinom i klasinom pravu zaruke su se u Rimu sklapale neformalno, a iz zarukane izvire nikakva pravno utuiva obveza na sklapanje braka ni na naknadu tete.U postklasino doba se poinje opet javljati tendencija o obvezatnosti zaruka- pod timutjecajem javlja se u 4. st.n.e. tzv. arrha sponsalicia- uzajamno davanje neke vrste kaparekoju bi stranka koja odustane od zaruka gubila ako ju je dala, a morala ju je vratiti uetverostrukom, tj. po Justinijanu dvostrukom iznosu ako ju je primila.Od arrhae treba razlikovati zarunike darove koji su bili obiajni ve u starije doba. Onisu se mogli ranije opozvati ako su bili darovani pod uvjetom da do braka doe, a u

postklasino doba je odreeno da stranka koja bezrazlono odstupi od zaruka gubi tedarove. Ako su zaruke bile sklopljene uz sveanosti zarunikog poljupca, a zarunikumre, mogla je zarunica zadrati polovinu primljenih darova.

Sklapanje brakaBrak cum manu se zasnivao na tri razliita naina:1) confarreatio- sklapanje braka uz stanovite sakralne obrede u prisutnosti desetorice

svjedoka i pontifexa maximusa i flamena Dialis (najviih sveenika u Rimu)



22/128

P a g e | 22

2) coemptio- sastojala se u mancipaciji, tj. prividnoj prodaji ene u prisutnosti petoricesvjedoka, vage i libripensa

3) usus- stjecanje manusa time to je ena ivjela s muem u faktinom brakuneprekidno kroz godinu dana.

ena je mogla prema Zakoniku XII ploa osujetiti stjecanje mueva manusa time to bi

svake godine po 3 noi uzastopce prebivala van mueve kue i time prekidala tokdosjelosti.Brak sine manu sklapao se bez naroitih pravnih formalnosti, no bio je popraenodreenim obiajima i obredima meu kojima je in domum deductio- sveano uvoenjeene u muevu kuu uz stanovite obrede.

Uinak braka na osobne i imovinske odnose branih drugovaU braku cum manu izlazi ena iz svoje dosadanje agnatske obitelji i patriae potestatis, tj.ako je bila sui iuris, prestaje nad njom tutorstvo. Ona ulazi u agnatsku obitelj mua gdjeje podlona vlasti mua ili njegova oca obitelji ako je mu alieni iuris.Vlast nad enom se u naelu ne razlikuje od vlasti nad djecom, iako ena kao mater

familias dobiva ugledan socijalni poloaj, pravno ona ima poloaj keri, tj. sestre premasvojoj djeci, te dobiva nasljedno pravo jednako sa svojom djecom, ali zbog izlaska izsvoje dosadanje obitelji gubi ondje pravo nasljeivanja.U imovinskom pogledu ena nije imala imovinskopravne sposobnosti. Sve to bi steklapripadalo je muu, a sva imovina koju je imala prije braka pripala bi u cjelini muu, tj.njegovu pater familias-u ako je mu bio alieni iuris.U braku sine manu nije se mijenjao raniji pravni poloaj ene. Ostaje u vlasti svog oca, tj.dotadanjeg imaoca vlasti, a ako je bila sui iuris, ostaje i nadalje pod dotadanjomtutelom. Zadrava nasljedno pravo u svojoj dosadanjoj obitelji, a ne stjee ga u muevojobitelji.

ena je bila duna slijediti mua jer on odreuje mjesto njihova stanovanja mu odluuje o odgoju djece brani drugovi bili su obvezani na vjernost mu je bio duan tititi enu, koja je dobivala socijalni poloaj mua, ali je muu

morala iskazivati duno potovanjeNa imovinske odnose branih drugova brak sine manu nije naelno utjecao. Ovdje vrijedinaelo razluenih dobara- ako je ena bila alieni iuris, pripadalo bi sve to je steklanjenom pater familiasu, a ako je bila sui iuris, tada je sve to je imala prije braka i to jestekla tokom braka pripadalo samo njoj.ena je sama upravljala svojom imovinom.

Miraz (dos)Miraz je imovinski doprinos to ga sama ena ili njezin pater familias ili tko trei dajemuu za trokove kuanstva.Miraz to ga je davao otac bijae dos profecticia, a miraz iz drugih izvora dos adventicia.Dunost davanja miraza bila je ispoetka samo stvar obiaja, ali je kasnije pretvorena upravnu dunost za enina oca i njegove ascendente, odnosno za majku.U starije doba miraz je u svakom sluaju pripadao muu u trajno vlasnitvo, s kojim je onmogao potpuno slobodno raspolagati, no potkraj republike popustio je moral obiteljskog



23/128

P a g e | 23

ivota. Zbog slobode razvoda braka uestale su pekulacije s mirazom, pa se kaoprotumjera javljaju tenje da se mu prisili na povratak miraza nakon prestanka brakatako da mu se ogranii raspolaganje miraznim stvarima.U daljnjem razvoju je dolo do toga da se miraz morao vraati mada i nije izriito biougovoren povratak, i to ne samo u sluaju razvoda nego i u sluaju prestanka braka smru

ene ili mua. U takvom sluaju davala se za povratak akcija rei Luxoriae, kod koje jesudac mogao omoguiti tuenome da neke mirazne stvari vraa u odreenim rokovima, ane odmah.U Justinijanovu pravu je potpuno prevladalo naelo da se miraz ima uvijek vratiti, ajedini sluaj gdje je miraz ostajao muu je bila enina krivnja za razvod.U Justinijanovom pravu dobila je ena za osiguranje povratka miraza zakonsko zalonopravo na itavu muevu imovinu s prvenstvom pred svim muevim osobnimvjerovnicima i ranijim zalonim pravima.

Donatio ante nuptiasDarovanja meu branim drugovima bila su po rimskom pravu zabranjena. Dozvoljena

su bila samo darovanja meu zarunicima, te je postojao obiaj da mu prije braka dajeeni darove (donatio ante nuptias).U kasnije carsko doba se donatio ante nuptias nazivalo ono darovanje koje bi zarunik ilinjegov otac obitelji davao zarunici u vidu sklapanja braka da se stvori imovina zatrokove budueg braka i da se opskrbi ena za sluaj razrjeenja braka.Ta se imovina nije odmah prenosila na enu, nego tek ako bi dolo do razvoda braka bezenine krivnje ili muevom smru, ali u posljednjem sluaju donacija pripada djeci, aena ima na njoj samo pravo uivanja.

Razvod braka (divortium)U Rimu je od starine vrijedilo naelo slobodnog razvoda braka- nije bila potrebna sudskapresuda, nego je to bio akt samih stranaka.U starije doba se brak sklopljen confarreatione razvodi analognim, suprotnim aktom kojise zvao diffarreatio, a kod drugih vrsta manus-braka spominje se raskidanje manusaremancipatio.U klasino doba je bila dovoljna izjava o razvodu - repudium i faktino prekidanje branezajednice.U starije doba je kod manus-braka na razvod bio ovlaten samo mu ili njegov paterfamilias, a kod braka sine manu pripadalo je to pravo obim strankama uz njihove imaocevlasti.Tek kranski carevi u 4. i 5. st. poevi od Konstantina do Justinijana donose propise osuzbijanju razvoda. Zadrano je sada shvaanje da svaki suprunik moe razvesti brak,ali su uvedeni opravdani razlozi za razvod braka, kao npr. stanovita zloinstva mua, a zaenu preljub ili svodstvo.No i razvod bez opravdanog razloga je bio pravnovaljan, samo su u tom sluaju strankukoja je bez razloga razvela brak stizavale stanovite imovinsko-pravne tetne posljedice(npr. zabrana ponovnog braka), pa i kaznenopravne sankcije (npr. deportacija). Jednakesankcije stizavale su branog druga koji je skrivio razvod.



24/128

P a g e | 24

3.PATRIA POTESTASSadraj patriae potestatis u osobnom pogleduPatria potestas je bila doivotna i jaka vlast kunog starjeine (pater familias) nad djecomi daljnjim potomcima.

Patria potestas je ispoetka bila gotovo neograniena i apsolutna, no postepeno sve vieslabi i mijenja svoj karakter. Glavni razlog tome lei u raspadanju stare patrijarhalneseljake obitelji zbog razvoja ropstva, diobe rada, razvitka obrta i procvata trgovine inovarstva.S obzirom na osobu djece patria potestas je sadravala:a) ius vitae ac necis- odluivanje o ivotu i smrti putem kanjavanja djece ili izlaganja

novoroeneta.Ve u starije doba zahtjevali su obiaji da pater familias pri izricanju teih kaznisaslua obiteljsko vijee. Zakonodavstvo potkraj republike i u carsko doba donosi nizogranienja vlasti patris familias s obzirom na ius vitae ac necis- svako usmrenjedjece je proglaeno umorstvom, izlaganje novoroene djece bilo je zabranjeno, a

kanjavanje djece zbog teih prestupa predano je dravnom sudu.b) ius vendendi- pravo prodaje djece- prodaja djece je u starije doba bila dosta esta, a uklasino doba se odrala samo jo u svrhu noxae dacije, tj. prividne prodaje u svrhuadopcije i emancipacije

c) ius vindicandi- oevo pravo da trai izruenje svoje djece od treih koji bi dijetezadravali

d) za sklapanje braka djece traio se naelno pristanak patris familias

Sadraj patriae potestatis u imovinskom pogleduFilii familias bili su imovinskopravno nesposobni. Pravo raspolaganja obiteljske imovineimao je jedino pater familias, a djeje pravo na imovinu ostvarivalo bi se po oevoj smrti.Po civilnom pravu djeca nisu mogla oca obitelji obvezivati, izuzev noksalno za obveze izdelikta, no i u tim imovinskopravnim odnosima je raspadanjem stare obitelji dolo dopromjena. Tako je pretor davao u stanovitim sluajevima treim ugovaraima za obvezeiz poslova kune djece tube i protiv pater familiasa- tzv. actiones adiecticiae qualitatis.Inae je filius familias mogao obvezivati sebe, ali se vjerovnik ni putem suda ne bimogao naplatiti dok sin ne postane sui iuris, jer filius familias nije imao svoje imovine.

Postanak patriae potestatisRoenjem dolazi po patriam potestatem dijete zaeto i roeno u zakonitom rimskombraku. Kao zakonita i po ocu zaeta (filii iusti, legitimi) smatrala su se djeca koja suroena za trajanja takvog braka.Po ocu zaetim smatralo se dijete koje se rodilo najranije 182. dan po sklapanju braka ilinajkasnije 300. dan po prestanku braka.Novoroeno dijete moglo je samo pristankom patris familias ui u njegovu obitelj.Djeca roena u braku bez connubiuma (gdje je brak priznat samo iure gentium, a ne i iurecivili) bili su filii iniusti, te su prema ocu bila samo u kognatskom odnosu.

Arogacija i adopcija obuhvaaju ustanovu posinjenja (usvojenja) osoba koje nisu djecapatris familias, nego pravnim poslom dobivaju poloaj djece i dolaze pod patriam



25/128

P a g e | 25

potestatem. U oba sluaja stizava posinjenog capitis deminutio minima jer on mijenjasvoju agnatsku obitelj.Arogacija je posinjenje osoba sui iuris. Dakle pater familias zajedno sa svim podlonimmu osobama i s itavim imetkom prelazi u obitelj pod patriam potestam aroganta.Arogirati se mogla samo dorasla muka osoba, a ene i djeca su bili od toga iskljueni

sve do carskog doba. Arogacija se vrila u kurijatskim skuptinama koje je u tu svrhusazivao pontifex maximus.U doba republike se arogacija vrila pred pontifeksom i 30 liktora koji su zastupali starekurije, a u doba dominata vrila se per rescriptum principis (dozvola cara)- u timformama mogle su se sada arogirati i ene, te uz stanovite uvjete i nedorasli.Posinjenje gubi svrhu pribavljanja radne snage i produenja obitelji i kulta, te postajezamjena za pomanjkanje vlastite djece ili utjeha za izgubljenu djecu- zato Dioklecijandoputa posinjenje po eni koja ne stjee patriam potestam, nego se radi o uzajamnomzakonskom nasljednom pravu ene i adoptiranog djeteta.Razvile su se neke materijalne pretpostavke za arogaciju- arogacija, i to samo jednogdjeteta, dozvoljava se samo osobama iznad 60 godina koje nemaju vlastite djece.

Adoptio je posinjenje osobe alieni iuris koja iz dosadanje obitelji i patriae potestatisprelazi u novu obitelj pod vlast novog patris familias.Adopcija mukog djeteta vrila se u kompliciranom obliku koji ukazuje da je ta formaplod pravnike djelatnosti.Za raskidanje dosadanje vlasti upotrebljavala se trokratna prividna prodaja sina nekomtreem u mancipium. Nakon prve i druge prodaje taj bi trei sina oslobodio izmancipiuma i sin bi se vraao pod oinsku vlast.Sada je slijedilo osnivanje nove patriam potestatis za adoptanta, i to u obliku in iurecessio. Adoptant bi pred magistratom prividno tuio onoga koji je sina nakon treekupnje imao in mancipio, i vindicirao bi za sebe patriam potestatem. Prividni protivnik biutnjom potvrdio zahtjev prividnog tuitelja, a magistrat bi dosudio sina adoptantu.Ako se radilo o keri ili unucima, bilo je za razrjeenje dosadanje patriae potestatisdovoljna ve jednokratna prodaja na koju se odmah nadovezivala in iure cessio.Kasnije su i za adopciju propisane sline materijalne pretpostavke, a adoptirati je moglapo Dioklecijanovom pravu i ena. Po Justinijanu mora i adoptirani biti barem 18 godinamlai od adoptanta, a kastrat uope ne moe adoptirati.

U Justinijanovom pravu je uvedena razlika izmeu adoptio plena (ascendent adoptiranogje s oeve ili majine strane, samo takva adopcija imala je puni uinak prijelaza u novuobitelj) i adoptio minus plena (adopcija ne raskida raniju patriam potestatem, ni nasljednopravo u ranijoj obitelji, a adoptirani je stekao pravo zakonskog nasljeivanja pooima).

Legitimatio- pozakonjenje vanbrane djece iz konkubinata- postojala su 3 oblika legitimacije:a) legitimatio per subsequens matrimonium- pozakonjenje djece naknadnom enidbom

roditelja. Justinijanovo pravo trai da je brak izmeu roditelja bio mogu u asuzaea, da dijete pristane na legitimaciju, te da se brak utvrdi branim ugovorom.

b) legitimatio per oblationem curiae- vrila se upuivanjem sina za dekuriona,namjenjujui mu ujedno potrebnu imovinu kojom su dekurioni jamili za ubiranje



26/128

P a g e | 26

poreza svog grada. Ako se radilo o keri, trebalo ju je udati za dekuriona i dati jojodgovarajui miraz.

c) legitimatio per rescriptum principis- upotrebljavala se u sluajevima gdje nije viebila mogua enidba roditelja zbog odsutnosti, smrti itd. majke-konkubine, a zahtjevza takvu legitimaciju mogao je izraziti otac i u svojoj oporuci.

Prestanak patriae potestatis- EmancipatioPatria potestas je doivotna vlast. Smru patris familias njegovi sinovi postaju sui iuris ipatres familias svoje djece, unuka i snaha u manus-braku, te se obitelj cijepa na tolikonovih obitelji koliko je bilo sinova. ena in manu postaje takoer sui iuris, ali pada podtutorstvo.Osim smru prestajala je patria potestas capitis deminutione oca ili sina obitelji.Po capitis deminutio maxima gube svaku pravnu sposobnost, po media gube sposobnostza ius civile, a po minima se raskida meu njima agnatska veza.Po starijem pravu izlazio bi sin ispod patriae potestatis ako bi postao flamen Dialis, a kiako bi postala vestalinka. Po Justinijanovu pravu vrijedilo je to za sina koji bi postao

patricij, konzul, praefectus praetorio ili urbi, magister militum ili biskup.Otac je mogao i sam otpustiti sina iz patriae potestatis pravnim poslom koji se zoveemancipatio.Pater familias bi sina mancipacijom 3 puta prodao nekom treem, svom prijatelju, koji bisina svaki put oslobodio iz mancipiuma. Nakon tree prodaje utrnjuje patriam potestas, asin bi postao osoba sui iuris. U svrhu da bi tu treu manumisiju izvrio otac i time stekaoquasi-patronska prava nad sinom, prividni bi kupac prije 3. manumisije sina remacipiraoocu da ga ovaj manumitira.Za keri i unuke bila je za emancipaciju dovoljna ve jednokratna prodaja.Emancipacijom se raskidala agnatska veza i na njoj osnovano civilno nasljedno pravo, adalje postoji samo kognatsko srodstvo i pretorsko nasljedno pravo koje se poelo uvoditina temelju kognacije.

4.TUTORSTVO I SKRBNITVOPojam i povijesni razvoj tutorstvaNedorasli i ene ako su bili sui iuris te se nisu nalazili ni pod patria potestas ni u manusunalazili su se pod tutorstvom.- na tom temelju se razlikuju tutela impuberum i tutela mulierumTutorstvo nedoraslih je po Justinijanovu pravu bila ustanova za zatitu osoba koje zbogsvoje dobi nemaju pune djelatne sposobnosti, iako imaju pravnu sposobnost- tutorstvonadopunjuje taj nedostatak djelatne sposobnosti.Tutorstvo starog rimskog prava nije jo imalo taj znaaj, niti je bilo ustanovljenoprvenstveno u interesu zatite pupila. Svrha mu je bila tititi interese familijarnezajednice, a u prvom redu interese samih tutora koji su se u najstarije doba postavljaliizmeu pupilovih najbliih zakonskih nasljednika. Tutori su u sluaju ako bi pupil umroprije doraslosti bili nasljednici njegove imovine.Tutorom je postajao najblii agnat, a u pomanjkanju agnata gentil.Tutorova vlast nad pupilovom osobom ili imovinom imala je slinosti s patria potestas,ali su tutorova ovlatenja bila slabija. Ve po Zakoniku XII ploa postoji deliktnaodgovornost tutorova, u emu se vidi ipak i u to staro doba stanovita zatita pupilovih



27/128

P a g e | 27

interesa. Tutorova vlast je ve u doba Zakonika XII ploa postala samo neka vrstafiducijarne vlasti nad osobom i imetkom pupila, dok je kod ena taj razvoj bio moda ibri.Postepeno se tutorstvo pretvara potpuno u dunost i obvezu koja se vri samo u ciljuzatite pupilove osobe i imovine, dakle u interesu samog pupila, te tutorstvo postaje od

nekadanje privatne stvari obitelji u kasnijem razvoju javna dunost. Naime, dravapreuzima sve vie u svoje ruke staranje o nedoraslima i brigu oko postavljanja tutoraosobama koje ga nisu imale, kao i nadzor nad tutorskom djelatnou. Time se dolazi doustanove tzv. nadtutorstvene oblasti i nadzora.Sad se javljalju i isprini razlozi zbog kojih se netko moe i osloboditi ove javnedunosti.

Tutorstvo nad nedoraslima postavljanje tutoraNajstariji oblik rimskog tutorstva je bila tutela legitima koja je pripadala najbliemmukom agnatu, a u pomanjkanju agnata gentilima.

Uz tutelu legitimu spominje se u Zakoniku XII ploa i tutela testamentaria, tj.odreivanjetutora po oporuci. Takav tutor je imao prednost pred agnatskim tutorom.Obje ove vrste tutorstva nisu bile prisilne. Tutor legitimus mogao je tutorstvo prenijeti nadrugoga, a tutor testamentarius mogao ga se odrei (u tom sluaju bi nastupala tutelalegitima).U vezi s novim shvaanjem da je tutorstvo ustanova za zatitu interesa nedoraslog javljase oblasno tutorstvo, ili tutela dativa gdje tutora postavlja oblast ukoliko ne postoji nitutor testamentarius ni legitimus.Oblasnog tutorstva nije se mogao tutor odrei, nego se ovdje razvio sistem isprinihrazloga ili je takav tutor mogao oblasti predloiti podesniju osobu. Sistem isprinihrazloga protegnut je postepeno i na zakonsko i na oporuno tutorstvo.Isprini razlozi su bili: siromatvo, starost, bolest, javne slube, vlastita djeca (3-5) i vepostojea 3 tutorstva.Po Justinijanovom pravu su od tutorstva bili iskljueni slaboumni, gluhi, nijemi, slijepi,odsutni, aktivni vojnici, minores, biskupi i redovnici, pupilovi dunici i vjerovnici.

tutorove funkcijeGlavni sadraj tutorstva bila je uprava pupilove imovine.U klasinom pravu imao se tutor brinuti i za uzdravanje pupilove osobe, no odgoj je upravilu bio povjeren majci.Uprava imovinom imala je u staro doba karakter vlasti koju tutor vri u vlastito ime, nokako se tutorstvo sve vie pretvaralo u zatitu pupilovih interesa, tako su se tutorovuraspolaganju s pupilovom imovinom stavljala sve vea ogranienja, a tutorovi pravniposlovi bi djelovali neposredno za pupila.Osim takvog upravljanja u ime pupila mogao je tutor vriti svoju funkciju i time dapupilovim djelanjima dade svoj pristanak, svoju tutorsku auctoritas auctoritatisinterpositio - ako je pupil bio impubes infantia maior, mogao je sam sklapati one poslovekojima samo stjee, a poslove kojima preuzima obveze ili kakav teret mogao je sklapatisamo uz sudjelovanje tutora.



28/128

P a g e | 28

Svoju auctoritas imao je tutor dati odmah pri sklapanju posla kojem je moraoprisustvovati.

tutorova odgovornostNajstarija odgovornost temeljila se na deliktnoj bazi. Tako je ve Zakonik XII ploa

predvidio protiv nepotenog tutora deliktnu accusatio suspecti tutoris koju je mogaopodii svatko (osim pupila) s ciljem da se ukloni tutor koji je poinio prijevare ipronevjerenja.Protiv nepotenog tutora legitimusa daje isti zakonik deliktnu tubu- actio rationibusdistrahendis kojom je pupil mogao traiti dvostruku vrijednost utajene imovine, a posvrenom tutorstvu i polaganje rauna.Do Justinijanovog doba te su tube protegnute na sve tutore, a actio rationibus distrahendiizgubila je penalni karakter.U kasnije republikansko doba uvedena je protiv tutora actio tutelae po kojoj tutor neodgovara vie deliktno samo za prijevaru, nego odgovara za uredno voenje tutorstva ponaelima vjere i potenja.

No i tutor je mogao tuiti pupila s actio tutelae contraria na naknadu trokova i tete toih je imao oko voenja tutorstva.

prestanak tutorstvaTutorstvo je prestajalo kada pupil postane dorastao, a prije toga ako bi tutor umro, ili biga stigla capitis deminutio maxima ili media, a minima je prekidala samu tutelu legitimujer se time raskidalo agnatsko srodstvo na kojem je ova vrsta tutele bila zasnovana.

Tutorstvo nad enamaene su i nakon doraslosti, ukoliko nisu bile in patria potestate ili u manus-braku,stajaledoivotno pod tutorstvom.Tutela mulierum se bitno razlikovala od tutele impuberum. Najvanija razlika je bila utome to tutor mulieris nije imao pravo upravljanja eninom imovinom, nego je imaosamo pravo davati ili uskratiti eninim poslovima svoje odobrenje- zato tutor nije snosioni odgovornost za upravu te se actio tutelae nije primjenjivala za ovo tutorstvo.Vlast nad eninom osobom nije tutoru uope pripadala, a i oni poslovi koje ena nijesmjela poduzimati bez tutorove auctoritas bili su ogranieni na voenje civilnog procesa isklapanje obveza, te uope svih negotia iuris civilis.Tutorova auctoritas pretvorila se u klasinom pravu u puku formalnost jer je ena moglaputem magistrata prisiliti tutora na pristanak ako bi ga ovaj uskraivao.Pored tutelae legitimae postojala je i ovdje tutela testamentaria, a kasnije i tutela dativaukoliko bi ena traila tutora.enina sve vea samostalnost oituje se i u tome to je pater familias mogao glede svojeene in manu u oporuci odrediti da si ona sama izabere tutora- tutela optiva.U doba republike je pronaen jedan zaobilazni put da ena sebi promijeni tutora ako nijebila s njim zadovoljna. ena bi s nekim treim sklopila privatni brak (coemptiofiduciaria) i dola pod njegov manus, a taj mu bi je mancipirao onome koji je trebaopostati njezin tutor- kad bi je ovaj iz mancipiuma oslobodio, postao bi kao manumissornjezin kvazipatron i zbog toga njezin tutor legitimus (tutor fiduciarius).



29/128

P a g e | 29

Skrbnitvo (cura)Ve je Zakonik XII ploa poznavao ustanovu skrbnitva nad ludim (cura furiosi), a premaovom osnovnom tipu dolo je do primjene skrbnitva u razliitim drugim sluajevimagdje je bilo potrebno pruiti pomo nekoj dorasloj osobi koja zbog ograniene djelatnesposobnosti ili zbog tjelesnih mana (nijemi, gluhi, bolesni- cura debilium personarum)

nije bila sposobna ili je bila sprijeena upravljati svojom imovinom ili se sama zastupati.Tako se mogao davati skrbnik za itavu imovinu ili samo za neki pojedinani posao ili zaodreenu stvar.

Najvaniji sluajevi skrbnitva nad osobama sui iuris su:a) skrbnitvo nad ludim (cura furiosi)- pripadala je po Zakoniku XII ploa najbliem

agnatu, odnosno gentilima, ukoliko furiosus nije bio in patria potestate ili podtutorstvom za vrijeme nedoraslosti.U to doba istie se jo kuratorova vlast nad osobom i imovinom, koja je ubrzo bilasvedena na upravu imovinom i ograniena u tom pogledu jednako kao tutela.Ako nije bilo osobe koja bi dola u obzir kao curator legitimus, imenovao je kuratora

magistrat- cura testamentaria nije uope bila mogua, ali bi oblast obino postavljalaza skrbnika osobu koju je pater familias imenovao u oporuci.b) skrbnitvo nad rasipnikom (cura prodigi)- proglaeni rasipnik je isprva dolazio pod

zakonsko skrbnitvo agnata i gentila, a kasnije je skrbnika postavljao magistrat,uvaujui eventualnu oporunu volju patris familias.U klasino doba je skrbnik sam upravljao skrbljenikovom imovinom, a u postklasinodoba je poslovima rasipnika davao samo svoj consensus, ako se nije radilo oposlovima koje je rasipnik mogao samostalno poduzimati.

c) skrbnitvo nad doraslim maloljetnikom (cura minorum)- kurator je upravljaominorovom imovinom, a minor se mogao obvezivati ili otuivati samo odobrenjemkuratora, koje se nije moralo davati osobno prigodom sklapanja posla, nego se moglodati i usmeno, kao i unaprijed i naknadno.Skrbnika je imenovala oblast na zahtjev doraslog maloljetnika.

1.STVARNA PRAVAStvarna prava (zajedno sa obveznim i nasljednim pravom) sainjavaju skupinuimovinskih prava.Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se ureuju pravni odnosi meu ljudima sobzirom na stvari, a po kojima se ovlateniku stvarnog prava priznaje potpuna ilidjelomina neposredna vlast na stvari, a svima drugima se zabranjuje diranje u tu stvar.

Razlike izmeu stvarnih i obveznih pravaa) stvarnopravni odnos je odnos izmeu ovlatenika stvarnog prava i svih drugih osoba

koje bi dole u dodir sa stvari koja je predmet tog stvarnopravnog odnosa, a obveznopravo je samo pravni odnos izmeu odreenog vjerovnika i dunika. Zato kaemo dasu stvarna prava apsolutna (djeluju prema svakome), a obvezna prava relativna(djeluju samo prema osobi obveznog dunika).

b) objekt stvarnog prava je stvar, a objekt obveznog prava je inidba obveznika (pamakar se ta inidba sastoji u davanju stvari).



30/128

P a g e | 30

c) stvarno pravo prua ovlateniku neposrednu vlast nad stvari, dok obvezni ovlatenikmoe doi do stvari samo posredstvom dunika.

d) stvarna prava nareuju svima treima prema ovlateniku stanovito negativno dranje,ona sadre negativni zahtjev da trei ne smetaju ovlatenika u vrenju njegova prava,a obvezna prava nareuju obvezniku da u korist ovlatenika vri odreenu inidbu.

Zato je stvarno pravo negativno, a obvezno pravo pozitivnoe) stvarna prava su zamiljena kao trajna, a obvezna prava kao prolazna, jer ispunjenjemdune inidbe obveza utrnjuje

f) rimski pravnici su razliku stvarnih i obveznih prava izrazili razlikom akcija (tubikoje slue za zatitu jednih i drugih)- actio in rem slui im za zatitu stvarnih, a actioin personam za zatitu obveznih prava

Vrste stvarnih prava1) vlasnitvo- samo kod vlasnitva stvar potpuno i iskljuivo pripada ovlateniku

vlasnikog prava, te se on moe njome neogranieno po volji sluiti i njomeraspolagati

2) stvarno pravo na tuoj stvari (iura in re aliena)- ovlatenik se smije koristiti tuomstvari samo na tono odreeni i ogranieni nain, a sve ostale vrste njenaiskoriivanja pripadaju vlasniku

a) servitutes- servitutes personam (osobne slunosti) i servitutes praediorum (zemljineslunosti)

b) emphiteusis trajni, otuivi i nasljedivi zakup poljoprivrednog zemljitac) superficies pravo koritenja zgrade podignute na tuem zemljitud) zalono pravo- pignus i hypotheca

StvariPodjela stvari:1) res in commercio (stvari u pravnom prometu) i res extra commercium (izvan pravnog

prometa)- res extra commercium:a) humani iuris (stvari izvan pravnog prometa po ljudskom pravu) res communes omnium- za fiziki ivot potrebne stvari koje nisu namjenjene

privatnom vlasnitvu, nego zajednikoj upotrebi svih ljudi: zrak, tekua voda rijeka,more i morski al.

res publicae- javne stvari, stvari u vlasnitvu drave, tj. naroda: ceste, trgovi,kazalita, kupalita itd.

b) divini iuris (stvari izvan pravnog prometa po boanskom pravu) res sacrae- stvari posveene bogovima: hramovi, rtvenici, kipovi bogova res religiose- stvari posveene kultu pokojnika: grobovi

res sanctae- stvari pod posebnom zatitom bogova: gradski zidovi i vrata

2) res mancipi- stvari koje se prenose na drugoga sveanim i formalistikim aktommancipacije ili in iure cesije: italska zemljita i zgrade, robovi, domaa radna stoka ietiri stare poljske slunosti puta i vodovoda (iter, actus, via i aquaeductus) i res necmancipi- stvari nad kojima je vlasnitvo prenoeno neformalno predajom- tradicijom:sve ostalo.



31/128

P a g e | 31

3) res mobiles (pokretnine)- stvari

Rimsko Pravo, Skripta - Po Horvatu, Pitanja i Odgovori

Documents

Transcript of Rimsko Pravo, Skripta - Po Horvatu, Pitanja i Odgovori