RAZVOJ I POLITIKA OKOLIŠA - EFSTmoj.efst.hr/~mrnjavac/razokol.doc · Web viewEU, CEFTA),...
Transcript of RAZVOJ I POLITIKA OKOLIŠA - EFSTmoj.efst.hr/~mrnjavac/razokol.doc · Web viewEU, CEFTA),...
Prof. dr. sc. Želimir Pašalić - Prof. dr. sc. Željko Mrnjavac
[email protected] - [email protected]
Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu
RAZVOJ I POLITIKA OKOLIŠA
Spoznaje - obećanja - prisila
S a ž e t a k
Razvojna i ekonomska politika u traganju za dinamičkom ravnotežom ekonomskih
aktivnosti susreću se s neravnotežom okoliša. Spoznajemo da okoliš postaje luksuzno dobro.
Obećanja u promicanje održivog razvitka provode se anemično i sa zadrškom. Tržište, u
pravilu, dobrovoljno ne priznaje naše spoznaje. Politika okoliša, u biti upravljanje kolikoćom i
kakvoćom razvoja, moralnim pritiscima pridružuje izravne i posredne oblike prisile. Očito,
uzrok neravnotežama okoliša jest ekonomska aktivnost. Troškovi okoliša integrirani su u
troškove razvoja pa ih moramo adresirati proizvođačima i potrošačima dobara i usluga. Ako
je tako onda moramo posegnuti za ekonomskim instrumentima iz "arsenala" razvojne i
ekonomske politike.
1. UVOD
S ekonomskog aspekta održivi razvitak (sustainable development) pretpostavlja takvo
ponašanja u upotrebi resursa (ljudskih, prirodnih i proizvedenih) koje će održavati dinamičku
ravnotežu odnosa: priroda-čovjek-društvo-tehnologija-ekonomija.
Ekonomska su ograničenja razvitka i profitni interesi, u pravilu, zanemarivali sve veću
ugroženost sva tri živa svijeta od destruktivnih ekoloških učinaka, koji nastaju proizvodnim i
drugim aktivnostima ljudi. Možemo kazati: sadašnji problemi okoliša i održivosti posljedica
su razvoja u prošlosti - znanstvenih otkrića, tehnoloških i poljoprivrednih revolucija, strategijâ
1
i politika razvoja, te rasta globalne trgovine bez podnošenja i plaćanja računa za troškove
okoliša. Računi s visokim kamatama stižu na naplatu. Zato je upravljanje održivim razvitkom
postalo izazov znanstvenicima, gospodarstvenicima, političarima i običnim građanima.
Rastuće disekonomije, koje se osobito javljaju tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća,
nametnule su traženje odgovora na tekuće i perspektivne probleme razvojne održivosti od
lokalne do globalne razine. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća, posebno u njegovom
zadnjem desetljeću, definitivno je učvršćena i globalno plebiscitarno prihvaćena spoznaja:
okoliš je ograničeno dobro s kojim moramo krajnje racionalno upravljati. Ekonomska
stvarnost dvadesetprvog stoljeća prerasta u ekonomiju okoliša.
2. TEORIJSKA PERCEPCIJA - SADRŽAJ, OČEKIVANJA, IZAZOVI
Ekonomija okoliša podrazumijeva sadržaje koji se odnose na: (1) utjecaje
gospodarstvenih aktivnosti na okoliš, (2) značenje okoliša za ekonomiju, te (3) na
odgovarajuće načine regulacije ekonomskih aktivnosti u cilju postizanja ravnoteže između
okoliša, gospodarstva i drugih društvenih ciljeva. Bez gospodarstvenih aktivnosti većina
ekoloških problema bila bi jednostavno istraživačka pitanja kemičara, biologa, fizičara i
drugih struka, ali bez političkog značenja. Na primjer, ono što dijeli moralno neutralnu
kemikaliju kao što je sumporni dioksid, ili pak azbest, živu, olovo, kadmij, uran ... od
istoimenih zagađivača jeste ekonomija, uz "katalitičku pomoć" tehnologije. Oni se javljaju
kao zagađivači u svojstvu nusproizvoda pri proizvodnji dobara za koja javnost izražava
potrebe - od onih egzistencijalnih (primarnih) do onih najvišega ranga. To znači da su
ponašanja proizvođača i potrebe (želje) potrošača esencijalni izvori narušavanja ekološke
ravnoteže.
Moderna se ekonomija oslanja na odnose između troškova proizvođača i preferencija
potrošača. Ekonomska učinkovitost i profitabilnost proizvođača pri proizvodnji i ponudi
dobara, te cijena i korisnost ti istih dobara u zadovoljavanju potreba potrošača donosi i
odgovarajuću neravnotežu okoliša (zagađivanje i druge vidove ekoloških problema). Drugim
riječima, traganja za ekonomskom ravnotežom stvarala su i stvaraju ekološku neravnotežu.
Kako tržište ne funkcionira na način da regulira društveno poželjnu razinu ekološke ravnoteže
nameću se problemi oblikovanja regulacijskih mehanizama koji mogu dovesti do
uravnoteženja razvojnih troškova i koristi uz prihvatljivu razinu zagađivanja okoliša. Ovi se
problemi kreću od jednostavnih do krajnje složenih.
2
Očito možemo kazati: prošla su vremena prihvatljive - niske razine zagađivanja
planete zemlje, tj. ekosustava i njegova samopročišćavanja. Na okoliš sve više danas gledamo
kao na luksuzno dobro. Rastom nacionalnih i globalnog bogatstva - razine ekonomske
razvijenosti, raste pozornost na kakvoću životnog okoliša. Reklo bi se kolikoća i struktura
materijalnih bogatstava promovira kakvoću ekološkog sustava. Briga za okoliš sve će više
rasti. Odatle se može utvrditi načelo da razina bogatstva, tj. dohotka ukupno ili po stanovniku
ima dvostruko značenje, koje glasi: (1) bogati ljudi, lokalne i nacionalne zajednice, te bogati i
bogatiji dio čovječanstva više troše izazivajući više zagađivanja, ali zbog toga sve više na
okoliš gledaju kao na luksuzno dobro, koje ima svoju ekonomsku cijenu, koju moraju snositi
u interesu održanja sva tri živa svijeta i okoliša u totalitetu; (2) siromašni pojedinci, lokalne i
nacionalne zajednice, te siromašni dio čovječanstva, koji se bore za preživljavanje često
problem okoliša uzimaju kao nevažan u odnosu na potrebe preživljavanja. To će reći, da
rastom dohotka i bogatstva raste i pozornost usmjerena na kakvoću okoliša, koja je u
konačnici usmjerena na planet Zemlju (djeluj lokalno misli globalno). Moglo bi se kazati: ako
se trendovi rasta bogatstva čovječanstva nastave možemo očekivati porast zabrinutosti za
okoliš. No, u sadašnjosti doživljavamo paradoks prethodnih tvrdnji: prvo, suočeni smo da
bogati (zbog profitnog interesa) često transferiraju prljave tehnologije siromašnima koje ovi
(zbog preživljavanja, rasta i razvoja) prihvaćaju, pa tako bogati i siromašni (nerijetko u
suradnji) narušavaju ravnotežu ekosustava; drugo, poznate svjetske skupove i protokole o
zaštiti okoliša iz Rio de Janeiro-a (1992.) i Kyota (1999.) prihavaćaju načelno i bogati i
siromašni, ali ih često krše - s poznatim otporima i izdvojenom ponašanju SAD prema
usvojenim odlukama očuvanja ekosustava, tj. planete zemlje, iz Kyota. Dodajmo tome
zagovaranja i otpore prema genetskom inženjeringu te posljedicama u prehrambenom lancu.
Sve nas to dovodi do pitanja o stvarnim razmjerima zagađenosti okoliša i načinima s kojima
možemo prisiliti zagađivače da kontroliraju razine svojih emisija.
Određivanje troškova kontrole zagađivanja kao i razlikovanje troškova za različite
razine zagađivanja iziskuje razumijevanje strukture proizvodnje dobara čiji nusproizvod jest
zagađivanje. To svakako nije nimalo lako, ali ekonomska metoda nastoji kondenzirati
raznolike učinke ekoloških šteta u jedinstveno izraženu mjeru te usmjeriti politiku okoliša na
poticanje spremnosti i uvođenje instrumenata za smanjenje zagađivanja, tj. za snošenje
troškova održivosti ekosustava. Mjerenje veličine troškova koju bi trebalo snositi (najčešće
po metodi "zagađivač plaća" i "korisnik plaća") predmet je mnogih istraživanja u ekonomiji
okoliša. No, na razini politike ovaj pristup može uključiti mnoge teško rješive probleme u
3
domeni ekonomije i politike okoliša. Naime, vladi je teško odrediti način intervencije u
ekonomiji koji bi dao zadovoljavajuću razinu zagađivanja a da to ne dovede do prekomjernih
administrativnih troškova (troškova kontrole). Drugim riječima, golemo je umijeće politike da
primjeni instrumente regulacije i razinu troškova kontrole koji će potaknuti istraživanja od
strane aktera tržišne ekonomije u cilju smanjenja ekoloških distorzija (zagađivanja) a time i
smanjenja troškova kontrole u budućnosti. To nas dovodi do temeljenog problema ravnoteže
između tržišno orijentiranih snaga razvoja i cijene (troškova) održivosti ( zaštite) okoliša.
Dakle, činjenica jest da zaštita okoliša obično uključuje intervenciju vlade u gospodarstvene
aktivnosti s poznatim problemom izbora prikladne razine i prirode intervencije.
Sve nas navedeno upućuje na slijedeće činjenice: (1) tržišno izražavanje ponude i
potražnje ekonomskih dobara proizvođači i potrošači usklađuju (uravnotežuju) naglašeno
putem tržišnog mehanizma (tzv. "nevidljive ruke") uz primjerene regulacijske mehanizme
države (putem tzv. "vidljive ruke vlade"), što za posljedicu ima zagađivanje, tj. narušavanje
ravnoteže okoliša ; (2) tržište zakazuje u automatskoj regulaciji ravnoteže ekosustava, pa se u
okvirima ekonomije okoliša služimo metodama netržišnog procjenjivanja, tj metodama za
mjerenje krivulja potražnje za okolišem kao luksuznim dobrom; (3) regulacijski mehanizmi
(instrumenti) politike okoliša temelje se na prilagodbi razvijenih sredstava regulacije koji su
već poznati i isprobani u drugim područjima ekonomije odnosno ekonomske politike, što
očito potvrđuje da je ekonomija i politika okoliša jedno od primijenjenih područja ekonomije,
koje je usmjereno na odnose između ekološkog i ekonomskog sustava u najširem smislu i s
naglaskom na dugoročnu ravnotežu ekosustava u totalitetu. No, za ekonomiju je uvijek
problematično vrijednosno diskontiranje troškova i koristi u dugoročnom razdoblju temeljem
kojeg se donose današnje odluke. Npr., uskladištenje nuklearnog otpada danas uključuje
potencijalne rizike koji se protežu na razdoblje od budućih četvrt milijuna godina - koristi od
uskladištenja imaju sadašnji potrošači nuklearne energije a troškovi (u najširem smislu) ostaju
budućim generacijama koje moraju živjeti s nuklearnim odlagalištima. To će reći da ono što
će se dešavati za sto ili nekoliko stotina godina od danas ima vrlo male ili zanemarive učinke
na današnje odluke u domeni konvencionalne odnosno realne ekonomije. To nas dovodi do
zabrinjavajućih tjeskoba od odgovornosti i primjerenosti intersekularnih odluka s motrišta
održivosti. Ili, upitajmo se: smijemo li poduzimati bilo koju aktivnost koja nije dugoročno
održiva? možemo li proizvoditi i trošiti (nuklearnu i drugu vrstu) energije ili pak primjenjivati
genetski inženjering u najširem smislu poimanja i biti zadovoljni sa svijetom koji će iz toga
proizaći?. Ako je odgovor na ova pitanja "ne", tada je današnje rizično postupanje neodrživo.
4
Ovo može biti filozofijski apel odnosa sadašnjosti i budućnosti, ali nikako bez realnih uporišta
u aktualnoj zbilji.
Javne rasprave, istraživanja, apeli i političke odluke neminovno nas dovode do
regulacije ekoloških dobara. Ta, prvenstveno ekonomska, stimulacija u cilju regulacija okoliša
sve više nadilazi moralne pritiske kojima se ne osporava zamjetna moć djelovanja ekološke
svijesti, mada su moć sustavnih informacija od strane zagađivača i vladinih institucija te uloga
tehnologijskih promjena u sadašnjoj i budućoj kontroli zagađivanja nezamjenjivi. Međutim, s
motrišta funkcioniranja lokalne, nacionalne i globalne ekonomije naglašava se nužnost
rafiniranja regulacijskih mehanizam, kako bi bili pouzdani oslonac održivom razvitku sa što
manje ograničenja slobodnoj trgovini (minimalizacija trgovinskih restrikcija) ili pak
izazivanja drugih pogubnih posljedica (kao što je nestašica dobara u zadovoljavanju ljudskih
potreba). Očito je golemi izazov u traženju optimuma između dviju krajnosti: između
pretjeranog zagađivanja okoliša zbog nerazvijenih institucija ekološke regulacije u
proizvodnji ekonomskih dobara (s jedne strane) i korištenja ekološke regulacije kao barijera u
slobodnoj trgovini (s druge strane). Primjeri jedne i druge opcije u današnjem su svijetu na
djelu.
3. PONUDA INSTRUMENATA REGULACIJE
Pokriće troškova u održavanju zdravog okoliša u cijenama tržišnih dobara i usluga je
vrlo složen (težak) politički problem. Nasuprot sve šireg uočavanja problema okoliša i
načelnog podržavanja politike održivog razvitka u javnosti se još uvijek preferiraju očekivanja
da je to obveza države. Tu nisku spremnost za izravno snošenje troškova održivosti razvitka,
vlada može postupno usmjeravati na proizvođače i potrošače (zagađivače) prikladnim
politikama informacija i cijena, te nezaobilaznim procesom decentralizacije upravljanja i
odgovornosti za okoliš.
Funkcionalno je uređenje države, koja bi morala izražavati interese i potrebe
stanovništva, permanentan problem svih društava u povijesti. U današnjim je modernim
društvima, uz obrazovanje i informacije, naglašeno rasprostranjen pluralizam i trendovi ka
pojačanoj ulozi lokalnih aktera u upravljanju vlastitom sudbinom. Regionalne specifičnosti u
raspoloživosti gospodarskih resursa, gospodarstvenom i društvenom razvitku lokalnih
zajednica, otvaraju značajna pitanja i mogućnosti. Instrumenti i tehnike ublažavanja pritisaka
uključuju disperziju državne moći, tj. prijenos ovlasti sa središnjih na regionalne i lokalne
5
jedinice vlasti, podupirući izborne aranžmane suradnje među etničkim i svim drugim
interesnim skupinama. Decentralizacija je rasprostranjeni zajednički naziv svih tih procesa
disperzije državne moći, kojoj put utiru: tehnološki napredak; lakše utvrđivanje prioriteta na
lokalnoj i regionalnoj razini; primjereniji izbor i kontrola tehnologija, kolikoće i kakvoće
proizvodnji, cijena, te potrošnje dobara i usluga; rastuća odgovornost donositelja odluka;
kontrola donositelja i provoditelja svih, pa i odluka o upravljanju okolišem po načelu misli
globalno djeluj lokalno. Dodajmo tome javnu decentraliziranu odgovornost putem: institucije
izbora i reizbora, financijske kontrole, uravnoteženog proračuna s tvrdim ograničenjima,
financijskog izvješćivanja, kontrole oporezivanja i ubiranja naknada od korisnika
ugovaranjem, sporazumnih rješavanja sporova i drugih oblika kontrole. Jednako je tako bitna
javnost i transparentnost transfera od strane središnje vlasti lokalnoj vlasti radi izjednačavanja
ili smanjivanja međuregionalnih nejednakosti. Transferi koji nisu javno objavljeni mogu
podrivati i ugroziti pozitivne inicijative i očekivane koristi od decentralizacije. Slijedi: u
kreiranju i ostvarenju razvojne politike u civilnom društvu s naglašenom odgovornosti za
okoliš svoju riječ moraju imati građani, organizacije privatnog sektora, nevladine organizacije
i druge lokalne skupine. To sve građanima daje vjerodostojnost u: volji za participacijom u
upravljanju državom; javnom izražavanju mišljenja i potreba u okviru zakona; kompenzaciji
odsustva tržišta i posljedica za okoliš za najveći dio javnih i privatnih dobara i usluga
(smanjujući probleme informiranja i snizujući transakcijske troškove); te kompenzaciji dijela
manjkavosti državnog činovništva u služenju građanima i u interesu njihove kakvoće
življenja. Naravno, to se sve ne ostvaruje nimalo lako.
Na drugoj su pak strani moguće i zamke decentralizacije. Naime, kolikogod pažljivim
upravljanjem decentralizacija može osigurati povećanje djelotvornosti države prema lokalnim
preferencijama, poticaje lokalnom razvitku i višu lokalnu odgovornost, ona može dovesti i do:
gubitka makroekonomske kontrole od strane kreatora i nositelja središnje državne politike,
gubitka makroekonomske stabilnosti, preuzimanje zakonskih ovlasti od strane lokalnih stranki
i skupina, dalekosežnih regionalnih razvojnih razlika, do povećanja ekonomskih i socijalnih
tenzija, te do ozbiljnog narušavanja okoliša. Navedene su zamke obično posljedica:
potpadanja lokalne države pod utjecaj partikularnih interesa, zloporabe državne moći,
smanjene odgovornosti, te neprimjerene sposobnosti ili nesposobnosti obnašatelja lokalne
vlasti. To sve ukazuje kako je decentralizacija integralni dio šire strategije povećanja
djelotvornosti države i društva u totalitetu, te dio šireg procesa privatizacije, pluralizacije,
liberalizacije i drugih tržišnih reformi koje se provode u brojnim zemljama u svijetu.
6
Zakonodavstvo okoliša u Europskoj uniji dominantno propisuje naredbodavne i
nadzorne mjere, ali se sve više zahtjeva nužnost primjene ekonomskih instrumenata. U tom se
pravcu razvija ekonomija i politika okoliša zemalja OECD-a, čijim se mjerama oblikovanja i
primjene instrumenata nastoji prilagoditi i Hrvatska. No, mora se kazati da se uz pristup u
kojem ekološka vlast nalaže građanima da se ponašaju ekološki odgovorno, koristeći i
ekološko oporezivanje, a čime se želi nadomjestiti nesavršenost sustava cijena odnosno
ispravljanje nedostataka tržišta, sve više zagovara i primjenjuje dugoročni proces javnog
obrazovanja o održivom razvitku. Permanentnim obrazovanjem mijenja se javno mišljenje i
stvara samoregulirajuća snaga promjena u ponašanju ljudi radi poboljšanja okoliša. Ekološko
osposobljavanje pojedinaca, kako bi mijenjanjem svojih izbora u ekonomskim i ostalim
aktivnostima promicali održivi razvitak, i jest krajnja motivacija i cilj politike okoliša, tj
upravljanja održivim razvitkom.
Uglavnom su oblikovane tri skupine instrumenata politike okoliša (Klarer, Mcnicholas,
Knaus, 2000): :
(1) naredbodavno-nadzorni instrumenti, koji izravno reguliraju zabrane i dozvole u
proizvodnji i potrošnji dobara i usluga, te lokaciji ljudskih aktivnosti u totalitetu;
(2) ekonomski instrumenti izravne i neizravne regulacije (porezi, kazne, naknade,
subvencije i drugi oblici ekonomskih poticaja i opterećenja) upravljanja okolišem;
(3) dobrovoljni instrumenti proizašli iz spoznaje i htijenja proizvođača, potrošača i države u
promicanju ekološke ravnoteže, kao što su: integralno planiranje s naglaskom na održivi
razvitak, ekološka odgovornost proizvođača za vrijeme životnog vijeka proizvoda (može
se kombinirati s oporezivanjem životnog ciklusa proizvoda ili tehnologije proizvodnje),
sporazumi i mjere kontrole te ocjenjivanje stanja okoliša (razine zagađivanja), sustavi
informiranja javnosti o stanju i problemima okoliša (kombinirani s javnim moralnim
pritiscima).
4. EKONOMSKI INSTRUMENTI POLITIKE OKOLIŠA
U današnjem svijetu, kada je individualna sloboda jedna od najvećih društvenih
vrijednosti, nitko se ne bi podvrgao bilo kakvoj instituciji prisile, kad za to ne bi postojala
značajna potreba. Otuda nužnost ekonomske politike i politike okoliša u korpusu praktične
odnosno politike društva (slika 1).
7
Slika 1: Shema sustavnih veza ekonomske politike i politike okoliša
Politika Strukturna Politika poretka politika procesa
Prethodno je već pokazana nerazdvojna veza između gospodarstva i okoliša kao
njegove prirodne materijalne osnove. To je razlog da i između ekonomske politike i
politike okoliša neizbježno postoji dvosmjerna interakcija. Instrumenti koji se
upotrebljavaju za ostvarenje ciljeva ekonomske politike ostvaruju učinke na okoliš i
moraju biti usklađeni s politikom okoliša, i obrnuto istovrsni instrumenti se upotrebljavaju
usmjereni na ostvarenje ciljeva politike okoliša pri čemu nužno utječu na gospodarske
procese. Optimalni izbor instrumenata ostvariti će se kada se odabranim instrumentima u
određenoj situaciji najbolje ostvaruje glavni cilj, uz minimiziranje negativnih učinaka i
maksimiziranje pozitivnih sporednih učinaka. U prakticiranoj ekonomskoj politici nosioci
često izbjegavaju opisanu metodu izbora optimalnog instrumenta jer unaprijed preferiraju
(ponekad zbog vlastitih interesa ili udobnosti) točno određeni instrument. Obično se u
argumentiranju programa ekonomske politike i prijedloga zakona predviđeni instrument
prikazuje kao jedini mogući i izbjegava rasprava o alternativnim mogućnostima, pa se
često ekološka opravdanja i parole upotrebljavaju radi uvjerljivije argumentacije za
instrumente kojima se pravi ciljevi žele prikriti.
8
Ekonomika poduzeća
Ekonomika narodne privrede
Politika društva
Politika okoliša
Politika obrane i
javne sigurnosti
Ekonomske znanosti
Praktična politika
Ekonomska teorija
Ekonomska politika
Socijalnapolitika
Politika obrazovanja
U demokratskoj pravnoj državi djelovanje ekonomske politike i politike okoliša
(kao i svako drugo djelovanje države) u prvom redu mora poštivati ograničenja koja
propisuje ustav i važeći zakoni. Osim toga, u datom gospodarskom uređenju, zahvati
ekonomske i politike okoliša moraju poštivati pravila ponašanja i granice unutar kojih
neće biti poremećena osnovna načela i sposobnost funkcioniranja tržišnog mehanizma na
kojem se gospodarski sustav zasniva. Ograničenja autonomije nacionalnih vlasti proizlaze
i iz pripadnosti država supranacionalnim gospodarskim i političkim udrugama (npr. EU,
CEFTA), članstvima u međunarodnim institucijama i sporazumima (npr. MMF, UN,
WTO).
Instrumenti koji nositeljima ekonomske politike, a time i politike okoliša, stoje na
raspolaganju u slijedećem su prikazu razvrstani prema intenzitetu i neposrednosti
zadiranja u slobodu odlučivanja gospodarskih subjekata (Slika 2).
Slika 2. Klasifikacija instrumentarija ekonomske politike
Ekonomski se instrumenti upravljanja okolišem obično primjenjuju u područjima:
zaštite zraka, vode, odlaganja otpada, prometa, zaštite prirode i biološke raznolikosti,
prirodnih resursa (tla, šuma, poljoprivrednog zemljišta, rudnih bogatstava), proizvodnje i
uvoza tehnologije okoliša, općih poreza na okoliš, fondova okoliša (lokalnih, regionalnih,
nacionalnih, međunarodnih/nadnacionalnih).
Ekološko oporezivanje
Ekološkim porezima žele se korigirati, ublažiti ili ukloniti disekonomije, te druge
propuste i neuspjehe nereguliranog tržišta. Motivacija za njihovo uvođenje je u stvari
9
Instrumentarij ekonomske politike
institucionalni okvirni uvjeti
dogovori kodificiranje
moralni pritisak
neposredne gospodarske aktivnosti države
makroekonomsko upravljanje (npr. mjerama fiskalne politike kao što su porezi i subvencije)
neposredno reguliranje pojedinačnog gospodarskog ponašanja
potpune zabrane ili naredbe
količinsko stupnjevanje
prikladno ekološko upravljanje resursima. Pretpostavlja se, da će ekološki porezi u visini šteta
koje izazivaju određene ekonomske aktivnosti potaknuti zagađivače da ove štete uračunaju u
svoje proizvođačke i potrošačke odluke. Dakle, eksternalije (disekonomije) bi bile
internalizirane, rezultirajući s prikladnom kontrolom zagađivanja i ekoloških šteta. Krajnje
pojednostavljen teorijski pristup ekološkom oporezivanju prikazan je grafikonom 1. (Arnold,
1994: 221-223)
Grafikon 1
Korektivno ekološko oporezivanje
Rastućom funkcijom marginalnih društvenih troškova (MSD), mjere se troškovi
okoliša nastali zagađujućim emisijama od različitih uzročnika narušavanja ekološke
ravnoteže. Rastom emisija rastu marginalne društvene štete, uz pretpostavku da štete rastu
porastom razine emisija. Padajućom funkcijom marginalnih društvenih koristi (MB), mjeri se
"vrijednost" ekološke koristi bez poduzimanja skupih kontrola ili drugih aktivnosti za
smanjenje ekoloških šteta. Ukupne su emisije, u uvjetima odsutnosti regulacije, označene
točkom E0. Možemo uočiti, da su troškovi nadzora vrlo visoki kada su dopuštene emisije
jednake nuli (0), dok s rastom razine emisija marginalni troškovi nadzora padaju. Optimalna
je razina emisije označena točkom E*, u kojoj su marginalne društvene koristi (MB) jednake
marginalnim društvenim troškovima (MSD), što se postiže korektivnim oporezivanjem, tj.
primjenom poreza t*. Iz grafikona je također očito da visina marginalnih društvenih troškova
(MSD) bez nadzora (prikazana isprekidanom crtom, E0 - MSD), znatno nadmašuje visinu
troškova nadzora, 0 - t*, s kojima se postiže optimalna razina emisija ( prikazana
isprekidanom crtom, E* - sjecište funkcija MB, MSD). Dakle, razina emisija viša od E*,
10
uzrokovali bi više štete nego što su uštede na troškovima nadzora, dok bi se razinom emisije
nižom od E* izbjegle štete čija bi vrijednost bila manja od marginalnih izdataka (troškova) za
nadzor.
Ovaj tradicionalni pristup upravljanja održivim razvitkom iziskuje državnu regulaciju
optimalne razine emisija, budući da ne postoji uobičajena tržišna interakcija ponude i
potražnje između onih koji osiguravaju (nude) smanjenje emisija (u cilju njezine optimalne
razine) i onih koji zahtijevaju (potražuju) čist okoliš. Ako dakle država može posredovati
(intervenirati) i odrediti "korektivnu cijenu" za emisiju, tržišne bi interakcije trebale rezultirati
optimalnom razinom emisija. Ovo je, naravno, krajnje pojednostavljeno objašnjenje, koje je u
praktičnoj primjeni vrlo kompleksno. U svemu se ovome mora primjenjivati načelo zagađivač
plaća, pri čemu su ekološki porezi ispostava računa za ekološke štete.
Usprkos višedesetljetne potpore ekološkim porezima među ekonomistima, njihova je
privlačna snaga za kreatore ekonomske politike zamjetna tek u novije vrijeme. Međutim,
suvremeni su kreatori ekonomske politike naglašeno skloni tumačenju ekoloških poreza kao
izvora tako potrebnih državnih prihoda, više nego što su eksplicitni u prihvaćanju
kompleksnije motivacije ekonomske teorije. Čak su skloni i objašnjenjima kako bi se
ekološkim porezima smanjili drugi mučniji porezi. Tako se mogućnost namicanja poreznih
prihoda u procesima zaštite okoliša kreatorima ekonomske politike (prvenstveno u razvijenim
zemljama) čini neodoljivo izazovnom. Pa ipak se ovi pristupi u praksi još uvijek nedovoljno
primjenjuju. Jedan od razloga njihovog zaobilaženja u primjeni pripisuje se neznanju o
njihovu djelovanju i prednostima, ali i nekompetenciji (neodređenosti i kolebljivosti) legalne
vlasti u primjeni poticajnih sustava u području okoliša i poznatog načela zagađivač plaća.
Drugi se set uzroka pripisuje: sumnjama da se ekološkim porezima mogu zadovoljiti potrebe
praktične politike održivog razvitka; pristranim usporedbama o prednostima primjene drugih
regulacijski mjera; konfliktima u primjeni načela nepristranog ubiranja poreskih prihoda i
kompleksnih ciljeva politike održivog razvitka; konfliktima između praktične politike okoliša
i ciljeva korektivnog oporezivanja; te golemim praktičnim teškoćama u primjeni načela
pravičnosti uvođenjem korektivnih poreza. Očito je da uvođenje ekoloških poreza u
budućnosti može računati na širu i učinkovitiju primjenu ako se za regulatore i zagađivače
osiguraju veća realna očekivanja u poboljšanju okoliša od njihovog uvođenja u odnosu na
ostale oblike regulacije.
11
Ekološko ocjenjivanje životnog ciklus ekonomskih dobara (Environmental Life-Cyle
Assessment - LCA)
Jedna od zagovaranih ali i osporavnih metoda je ekološko ocjenjivanje životnog ciklus
ekonomskih dobara (Environmental Life-Cyle Assessment - LCA) (Arnold, 1994: 198-218) i
njihovo oporezivanje na temelju ekoloških utjecaja tijekom njihova vijeka uporabe i/ili nakon
odlaganja kao otpada. Ovom se metodom želi nadopuniti nesavršenost sustava cijena. To
proizlazi iz njezina cilja: utvrđivanja i kvantificiranja svih ekoloških šteta koje su povezane s
alternativnim proizvodima, uslugama i/ili proizvodnim procesima, koji se osiguravaju s
ekološkim karticama (markicama) upozoravajući tako potrošače i proizvođače da misle
globalno a djeluju lokalno. Time se utječe na mijenjanje njihovih kupovnih navika i
ponašanja k onima koji uzrokuju relativno manju ekološku štetu. To je, dakle, sustav
informiranja potrošača i proizvođača o potpunim ekološkim posljedicama izbora određenih
alternativa (proizvoda i djelatnosti), prepuštajući im da sami izaberu ekološki zdrave
(neopasne) alternative. Metoda je u praksi izuzetno složena, skupa (vremenski i financijski),
izuzetno zahtjevna u ustrojavanju i vođenju statističko-dokumentacijskih i informacijskih
sustava. Ako se želi utrošiti manje vremena i novca u njenoj primjeni raste njezina
nepotpunost i nepouzdanost. Uz golemi utrošak vremena i novca nikada ne daje apsolutno
potpune niti apsolutno pouzdane rezultate. Zato su neki skloni da je ocjenjuju beznadno
složenom, pogrešnom u praksi, s krajnjim ishodom rasipanja dragocjenih istraživačkih
resursa, čije su koristi neznačajne u odnosu na troškove. Sve je, dakle, moguće u teoriji, ali
njezina primjena u praksi stvara nevjerojatno velike probleme u prikupljanju podataka i još
veće teškoće u mjerenju ekoloških utjecaja, posebno neizravnih izvora zagađivanja. Gotovo je
najveći napor u primjeni LCA označavanje brojnih veza od sektora do sektora, te od
aktivnosti do aktivnosti određujući izravne i neizravne izvore ekoloških problema. Zbog
svega toga se, kao uzroci zaobilaženja ove metode u primjeni ekološkog oporezivanja
životnog ciklusa proizvoda i proizvodnih procesa, obično navode slijedeća ograničenja:
nemogućnost da ponudi samo jedan "pravi" odgovor, jer postoje brojne alternative u izboru
između dva proizvoda ili proizvodna (industrijska) procesa; ne postoji jedinstveni
kvantitativni niti kvalitativni pokazatelj u iskazivanju sadašnjih ekoloških šteta; s porastom
preciznosti metode raste njezina složenost i troškovi primjene, što je čini prohibitivno
skupom; više identificira ekološke probleme koji su "povezani sa" nego "uzrokovani sa"
određenim proizvodima i proizvodnim procesima što iziskuje pretjerano detaljne informacije;
potreba da se u analizi ispita porijeklo proizvoda i/ili proizvodnih procesa kroz mnogobrojne
12
povezane aktivnosti, utvrđujući koje su štete uzrokovane po svakoj točki (stavci), čini je
krajnje zamršenom i teškom.
LCA, dakle, zasada u praktičnoj primjeni ne osigurava uvjerljive rezultate na temelju
kojih bi se potrošači i proizvođači pouzdano mogli opredijeliti u bilo kojem izboru ekološki
povoljnijih alternativa. Ona za sada nipošto nije uvjerljivija od jednostavnijeg, jeftinijeg i
produktivnijeg tradicionalnog pristupa.
U tradicionalnom pristupu ekološka vlast (za razliku od LCA pristupa) nalaže
građanima da se ponašaju ekološki odgovorno. Ta obveza u biti više teži ispravljanju
nedostataka tržišta s ciljem odgovarajuće zaštite okoliša, nego korigiranju cijena prirodnih
izvora s ciljem izražavanja njihove pune vrijednosti. Ako je ekološka vlast uspješna u
izvršavanju svoje upravljačke funkcije utjecaja na okoliš svojom vjerodostojnošću posredno
određuje i pojedinačne cijene u korištenju resursa. Tako se vraća povjerenje u sustav cijena
bez kojeg je teško ostvarivati racionalne ekonomske, ekološke i druge izbore. U tom se
smislu, u očekivanju poboljšanja vjerodostojnosti i preciznosti metode LCA, ekonomska
politika koristi tradicionalnim pristupom primjene instrumentarija za očuvanje i poboljšanje
okoliša, tj. u promicanju održivog razvitka. Uspjehu ove politike doprinose i dopune sustava
nacionalnih računa s informacijama o promjenama nacionalnog prirodnog bogatstva i drugim
resursim u okolišu, kao što doprinose i stvaranju pouzdanijih osnova za poboljšanje metode
LCA.
Naravno, izazivanje ekoloških šteta i neprimjerena upotreba resursa mora ponukati
ekološku vlast na korištenje raznovrsnih raspoloživih regulacijskih i neregulacijskih pristupa
(instrumenata) u rješavanju nastalih problema zagađivanja. Ali, važno je znati da izravne
regulacijske mjere zabrana (npr. sječe šuma, upotrebe pesticida, određenih tehnoloških
postupaka, i sl.) u interesu zaštite okoliša, dovode do smanjenja ponude i porasta cijena
dobara i usluga na koje se te zabrane odnose. Jednako tako, brojni regulacijski pristupi u
promicanju održivog razvitka nisu svemoćni u rješavanju brojnih nacionalnih ekoloških
problema. Očito, za uspješno rješavanje nastalih ekoloških problema te nadzor i upravljanje
okolišem, nužan je slijed jasne definicije problema, primjereni razvitak i primjena regulacije,
sve do primjene neregulacijskih mehanizama. Kolikogod se znanost i politika često, s
razlogom ili bez njega, ne slažu u primjeni instrumentarija ekonomske i politike okoliša,
odgovorni su za "plovidbu zajedničkog broda" na kojem se nalazimo. Suradnja može biti
neugodna i teška, ali je neizbježna.
13
5. EKONOMSKI INSTRUMENTI POLITIKE OKOLIŠA U REPUBLICI
HRVATSKOJ
Hrvatska čini napore i ostvaruje rezultate u promicanju održivog razvitka sukladno
usvojenim svjetskim standardima, kako u institucionalnoj izgradnji tako i u praktičnoj
primjeni zaštite okoliša, ma kolikogod još pred nama stoje visokozahtjevni, od Republike
Hrvatske prihvaćeni a još neispunjeni, ekološki standardi međunarodnih svjetskih i
regionalnih integracija i institucija. Hrvatska jednako tako ima suradnju i aktivnosti s
institucijama međunarodnog okruženja. Naime, kao i sve europske zemlje u tranziciji, ona
mora u procesima približavanja i učlanjenja u EU izvršiti pravnu i političku prilagodbu svih
područja prema zahtjevima "acquis communautaire" i duhu EU Agende 2000, što se
naglašeno odnosi i na probleme okoliša.
Očuvanje prirode i ljudskog okoliša su među temeljnim vrijednostima koje je Sabor
ugradio u Ustav i Deklaraciju o zaštiti okoliša. Zaštita okoliša uređuje se prije svega zakonima
iz područja zaštite okoliša i propisima koji su temeljem njih doneseni te posebnim propisima
iz pravnog sustava čije pojedine odredbe uređuju određena pitanja zaštite okoliša iz svoje
nadležnosti. Ekonomski su instrumenti u odnosu na naredbodavne i nadzorne instrumente
slabije zastupljeni. Među oblicima ekonomskih instrumenata najzastupljenija je naknada.
Propisane su i primjenjuju se: korisničke naknade (za korištenje prirodnih resursa,
komunalnih usluga i sl.) i naknade za emisiju/ispuštanje onečišćujućih tvari kao što je
naknada za zaštitu voda. Propisani su i posebni porezi na određene proizvode čija je uporaba
štetna za okoliš kao što su naftni derivati ili duhanski proizvodi. Uvođenje poreza na dodanu
vrijednost po jedinstvenoj stopi dokinulo je prethodno diferenciranje koje je uvedeno 1994.
kada su od poreza na promet bili izuzeta ekološki "podobna" oprema i pakiranja. Time je
učinjen korak natrag u trendu kojim se krenulo, a posebni porezi (trošarine) kojima se
oporezuju proizvodi koji narušavaju okoliš uvedeni su s prvenstvenom namjenom što
izdašnijeg punjenja budžeta. Zadržana su jedino izuzeća od carine na neke vrste uvozne
opreme potrebne u zaštiti okoliša koje se ne proizvode u Hrvatskoj. Drugi poticajni
ekonomski instrumenti nisu nikad niti uvođeni, iako Zakon o zaštiti okoliša iz 1994 godine
predviđa uvođenje poticaja, izuzeća od poreza, carina i drugih državnih potraživanja na
osnovu posebnih zakona ili vladinih odluka, za upotrebu tehnologija i proizvodnju proizvoda
koji bi bili ekološki prihvatljiviji od dosadašnjih ili npr. za korištenje obnovljivih izvora
energije.
14
Novčane kazne također djeluju svojim ekonomskim aspektom na odvraćanje od
kršenja propisa, no tu se ipak radi o zakonima i propisima kojima se neposredno regulira i
ograničava ponašanje pojedinaca i gospodarskih subjekata, jer su po prvi puta osim kazni koje
propisuju posebni zakoni kao Zakon o vodama ili Zakon o šumama i sl., čak i krivičnim
zakonikom predviđene i zatvorske kazne za djela protiv okoliša.
Pored navedenih ekonomskih instrumenata čije uvođenje predviđa naš zakon, osobito
važnu ulogu u politici okoliša trebao bi imati Fond zaštite okoliša, čije osnivanje je u tijeku.
Ne ulazeći u širu analizu primjene pojedinačnih instrumenata, mora se istaknuti da je
dosada primjena ekonomskih instrumenata, ne samo u Hrvatskoj i ostalim tranzicijskim
zemljama već u i u razvijenima, još uvijek više dopunski nego temeljni oblik upravljanja
okolišem. Moglo bi se kazati da je dosada više učinjeno na teorijskom pristupu u traženju
sofisticiranih metoda upravljanja održivim razvitkom nego na njihovoj primjeni. Što više,
klatno se regulacije više njiše prema klasičnim metodama naredbi i nadzora nego prema
sofisticiranim metodama ekonomskih znanstvenika. To samo ukazuje na goleme napore koji
stoje pred odgovornim nositeljima upravljanja održivim razvitkom u cilju traženja i sve šire
primjene troškovno-osjetljivih tržišnih pristupa umjesto dosadašnje dominantne primjene
naredbodavnih i nadzornih instrumenata.
6. SUMARNE PORUKE
Proizvodnja dobara i usluga u traganju za ekonomskom ravnotežom izazivaju vrlo
ozbiljne debalanse u okolišu. Zbog toga su troškovi održivog razvitka nezaobilazne
strukturne varijable na koje se utječe metodama regulacije upravljanja okolišem. Uz dosada
tradicionalne naredbodavne i nadzorne metode regulacije, sve više se prakticiraju ekonomski
instrumenti u promicanju održivog razvitka. Oni se temelje na već poznatim i isprobanim
regulacijskim instrumentima iz područja ekonomije, uz regulacijsko rafiniranje primjereno
agensima u proizvodnji i potrošnji dobara i usluga. Ipak, poboljšanja su, tamo gdje su
ostvarena, uslijedila pojačanom regulacijom i nadzorom, ali i spremnošću privatnog i javnog
sektora na povećano uvažavanje ekoloških posljedica od njihove ekonomske aktivnosti. To
ukazuje na mogućnosti pozitivnog djelovanja i povećava očekivanja za stalno poboljšanje
kakvoće okoliša. Razumljivo, i dalje ostaje naglašeno čvrsta obveza domaćinstava
(pojedinaca), privatnog i javnog proizvodnog sektora i države da primjere svoje ekonomske
aktivnosti suvremenim sve zahtjevnijim standardima u poboljšanju okoliša. To istovremeno
15
pred tvorce javne politike postavlja permanentne izazove u istraživanju i primjeni
sofisticiranih metoda regulacije, tražeći više rješenja u troškovno-osjetljivim tržišnim
pristupima nego u konvencionalno naredbodavnim i nadzornim intervencijama. Međutim,
naglašena je javna zaštita okoliša dovodila dosada više do rastuće tendencije oblikovanja
politike i primjene metoda procjena utemeljenih na prikazivanju želja, nego do cjelovitih i
temeljitih (posebno kvantitativnih) analiza. Čini se da je u traženju rješenja ovih problemima
više učinjeno na teorijskom pristupu sofisticiranim metodama upravljanja održivim razvitkom
nego na njihovoj stvarnoj primjeni. Možemo kazati da se još uvijek klatno regulacije više
njiše prema klasičnim (tradicionalnim) metodama nego prema sofisticiranim prijedlozima
ekonomskih znanstvenika.
Zasada su ekonomski instrumenti više dopuna tradicionalno naredbodavnim i
nadzornim instrumentima, više su teorijski osmišljavani nego u praksi primjenjivani. Uz to se
više tretiraju kao izvor prihoda proračuna samo dijelom s namjenom za zaštitu okoliša, nego
što su postali snažne samopodrazumjevajuće varijable unutrašnje ekonomske i tržišne
strukture bez vanjskog nametanja. To je paradoks narasle svijesti i definitivno plebiscitarnog
prihvaćanja smisla i nužnosti opstanka u terminima održivog razvitka (s jedne strane) i još
uvijek pomalo zakržljale pojedinačne, kolektivne i globalne svijesti da je dežurni
naredbodavac i nadzornik u provođenju opredjeljenja lokalna, nacionalna i nadnacionalna
vlast (s druge strane). To ujedno ukazuje kako je tržišna internalizacija koristi, kao posve
normalno ekonomsko ponašanje, suprotstavljena internalizaciji troškova okoliša u proizvodnji
dobara i usluga, pa se zato (ova potonja) mora provoditi (internalizirati) više netržišnim nego
tržišnim metodama. To nas upozorava koliko još moramo uporno raditi na teorijskom
osmišljavanju i praktičnoj primjeni sofisticiranih ekonomskih instrumenata internalizacije
troškova očuvanja dinamičke ekološke ravnoteže po načelu "zagađivač plaća" i "korisnik
plaća". Isto tako prihvati li se pojačana odgovornost lokalnih aktera u upravljanju vlastitom
sudbinom po načelu misli globalno djeluj lokalno, oni moraju biti i spremni za novu ulogu u
kreiranju i ostvarenju razvojne politike i politike okoliša. Agenda 21, ključni dokument
Summita u Riu 1992. godine naglašava značaj upravo učenja i znanja za stvaranje sposobnosti
pojedinaca i institucija za održivi razvitak. Najbolji način za stvaranje potrebnih sposobnosti
je da se ostvari okruženje u kojem se lokalnom znanju omogućava da se razvija i doprinosi
globalnom znanju istovremeno apsorbirajući i dograđujući globalno znanje. Sposobnost
društva da iznutra rješava probleme i inovira se predstavlja ključ održivog razvitka. Takav
ambiciozni pristup može se predstaviti postojanjem četiri vrste kapitala koje je potrebno
16
akumulirati, reproducirati i kombinirati da bi se osigurala održivost (prema Johnson - Lundvall,
2000: 5).
Resursi za razvitak Resursi koji se lakše
stvaraju i prenoseResursi koje je teže stvarati
i prenositi
Opipljivi resursi Proizvodni kapital Prirodni kapital
Neopipljivi resursi Intelektualni kapital Društveni kapital
Dijagram pokazuje da je ekonomski rast suočen s dvostrukim izazovom u pogledu
održivosti jer je preduvjet očuvanja opipljivih resursa vezan uz očuvanje i unapređivanje
neopipljivih. Razvojna strategija koja je usmjerena samo na proizvodni i intelektualni kapital
nije održiva, no isto tako pokušaji da se prirodni kapital kao osnova proizvodnog kapitala
zaštiti izvana bez da to predstavlja trajni dio društvenog kapitala osuđeni su na neuspjeh.
Društveni kapital su neformalna pravila, zajedničke vrijednosti i veze među ljudima koji im
omogućuju zajedničko djelovanje. To je ljepilo koje zajednicu održava na okupu i razlikuje je
od skupa sebičnih pojedinaca koji gledaju samo vlastitu korist u kratkom roku makar i na
štetu drugih članova danas ili u budućnosti. Kumulativno učenje društva reflektirano u kulturi
i shvaćanjima kako svijet funkcionira upravlja ljudskim interpretacijama ekonomskih i
političkih problema i šansi. Društveni se kapital ne može izgraditi preko noći, ali napori
promicanja ekoloških vrijednosti i znanja na dugi rok mogu odlučiti o učincima regulacijskih i
ekonomskih mjera te o održivosti gospodarstva i ljudske zajednice u cjelini.
Konačno: Gospodarstvene aktivnosti duboko su ukorijenjene u problemu okoliša.
Upravljanje je usmjereno na ostvarenje ravnoteže između okoliša, ekonomije i drugih
društvenih ciljeva. Suštinsko pitanje problema okoliša jeste poželjno ponašanje proizvođača i
potrošača u proizvodnji i potrošnji dobara. Zato na relaciji gospodarstvo - okoliš i jesu trajni
izazovi i pitanja koja traže odgovore, kao što su: pobude zagađivanju okoliša, troškovi
otklanjanja zagađenosti, društveni dobici od kontrole zagađivanja, ravnoteža između troškova
i dobitaka od kontrole, te oblikovanje primjerenih regulacijskih mehanizama za
uravnoteženje troškova i dobitaka.
17
LITERATURA
1. Arnold, Frank S.: Economic Analysis of Environmental Policy and Regulation, John, Wiley & Sons,
New York, 1994.
2. Europe’s Environment, European Environment Agency, Copenhagen, 1995.
3. Johnson, Bjorn; Lundvall, Bengt-Ake (2000): Promoting innovation systems as a response to the
globalising learning economy, Local Productive Clusters and Innovations Systems in Brazil: New
industrial and technological policies, Rio de Janeiro http://www.ie.ufrj.br/gei/DocsBl1/Johnson%20e
%20Lundvall.doc (27.12.2001.)
4. Klarer J, Mcnicholas J, Knaus E-M: Sourcebook on Economic Instruments for Environmental Policy
Central and Eastern Europe, The Regional Environmental Center for Central and Eastern Europe,
Szentendre, Hungary, 2000.
5. Kolstad, Charles D.: Environmental Economics, New York, Oxford University Press, 2000.
6. Mrnjavac, Željko: Osvrt na sadržaj, oblike i ulogu ekonomske politike, GospodarstvoIstre, Vol. 10, br. 2,
1997.
7. Papafava M.: Osnivanje Fonda zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj, Privredna i kretanja i ekonomska
politika, br. 85/2000.
8. Papafava M.: Primjena ekonomskih instrumenata u zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj, Gospodarski
marketing i Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Zagreb, 2000.
9. Pašalić Ž.: Osnove hrvatske gospodarstvene infrastrukture, Ekonomski fakultet Split, 1999.
10. Pašalić Ž: Ekonomski aspekti upravljanja održivim razvitkom, u Zbornik radova, I dio, Osmo
međunarodno znanstvenosturčno savjetovanje HZDP "Promet i održivi razvitak", Opatija, 2000, str. 15-19.
11. Power Thomas M.: Environmental Protection and Economic Well-Being: The Economic Pursuit of
Quality, M. E. Sharpe, Armonk - New York, 1996.
12. Vogel D.: Trading Up: Consumer and Environmental Regulation in a Global Economy, Harvard
University Press, Cambridge (Massachusetts) - London (England), 1995.
18
DEVELOPMENT AND ENVIRONMENTAL POLICY
(Perceptions - Promises - Enforcement)
SUMMARY
In search for dynamic balance of economic activities developmental and economic
policies are faced with environmental disruptions. We are becoming increasingly aware that
environment is a luxury. Promises of sustainable developmnent are kept anaemically and with
delays. Market does not willingly recognise our perceptions. Environmental policy, which is
essentially management of development quantity and quality, is adding direct and indirect
forms of enforcement to the existing ethical pressures. It is obvious that environmental
disruptions are caused by economic activities. Environmental costs are integrated into
development costs and should be addressed to producers and consumers of goods and
services. If that is so, then we have to reach for economic instruments from the "arsenal" of
development and economic policies.
19