Razotkrivene laži i misterije

Aleksandar Pavić

Prošlog mjeseca je njemačka ARD televizijska mreža emitirala izvestaj pod nazivom "Sve je počelo sa jednom laži". Glavna teza ovog programa, koji je prvi put emitiran 8. Februara, a onda ponovo 19. februara, bila je da su visoki zvaničnici njemačke vladajuće koalicije SPD-Zeleni koristili izmišljotine i manipuliranje činjenicama da bi suzbili sve veće protivljenje javnosti za NATO bombardiranje Jugoslavije 1999.godine.

Ovaj izvještaj je bio dovoljno osuđujući da bude predmet debate u njemačkom Bundestagu 16. februara, a tadašnji ministar obrane Rudolf Scharping i ministar vanjskih poslova Joška Fischer su bili naročito prekoreni što su naveli njemačku javnost da vjeruje da su jugoslovenske snage sprovodile "genocid" nad kosovskim Albancima i da je jedini razlog što NATO intervenira bio iz "humanitarnih" razloga.

Možda je još fascinantnije od razotkrivenih neistina spomenutih ministara bila izjava jednog njemačkog političara dana tokom žive debate nakon drugog emitiranja ovog izvještaja.

Willy Wimmer, zvaničnik obrambene politike opozicione kršćansko demokratske unije podsjetio se konferencije o obrambenoj politici kojoj je prisustvovao u Bratislavi nakon bombardiranja i zapanjujuće direktnog objašnjenja za NATO intervenciju kojeg je dao američki vojni portparol na toj konferenciji. Taj portparol je rekao: "Mi smo vodili taj rat jer smo morali da ispravimo stratešku grešku koju je Ajzenhauer napravio 1943-44".

1

Koja je to greška bila? Tokom ovog kritičnog perioda Saveznici su donijeli po Balkan fatalnu odluku da povuku svoju pomoć jedinom istinski zapadno-orijentiranom vojnom pokretu otpora na teritoriji Jugoslavije koju je okupirala Njemačka, pretežno srpskoj Jugoslavenskoj otadžbinskoj vojsci, na čijem je čelu bio general Draža Mihailović, koji je izašao na naslovnoj stranici časopisa Time 1941. godine kao "Prva evropska gerila". Umjesto toga Saveznici su podržali (i dali pomoć u oružju i propagandi) komunistički partizanski pokret, na čelu sa kasnijim jugoslavenskim diktatorom, Josipom Brozom, poznatijim kao Tito.

Godinama kasnije ispostavilo se da su Saveznici bili zavedeni sovjetskim obavještajnim krticama unutar sopstvenih redova (određenije, unutar britanske obavještajne službe), uključujući tu i ozloglašenog Kima Filbija, da misle da su partizani ti koji se bore protiv Njemaca, dok su Mihajlovićeve snage s njima "sarađivale". U stvari, bilo je obrnuto, ali je ova dezinformacija postigla svoj zadatak. Dobro naoružane komunističke snage su se udružile sa dolazećom Crvenom armijom i Jugoslavija je bila izgubljena za Zapad. Mihajlovića su Titove snage uhvatile i, nakon predstave-suđenja na kome se dokazala njegova "izdaja", on je pogubljen u julu 1946., usprkos oštrim prigovorima mnogih zapadnih vlada. Činjenica da ga je predsjednik Truman nagradio posthumnom medaljom bila je mala utjeha i za Mihajlovića i za srpsku naciju što su, usprkos tome što su prvi ustali u ime slobode, pali pod komunističko ropstvo.

Sve ovo je veoma važno za razumijevanje dinamike američkih akcija na Balkanu 90-ih godina i implikacija ovih akcija danas.

Tokom perioda poslije drugog svjetskog rata, dok je Jugoslavija bila izgubljena za Zapad kao demokratska zemlja, ona je poslužila u korisne svrhe kao tampon između Željezne zavjese i Zapadne Evrope,

2

zahvaljujući Titovom kasnijem prekidu odnosa sa Staljinom. Ovo je sve bilo veoma korisno sve do dolaska Gorbačova i rušenja Berlinskog zida koje je uskoro uslijedilo. Jugoslavija je izgubila svoju svrhu i moglo se bez nje, barem kao komunističkog entiteta. Tako je tadašnji američki ambasador u Jugoslaviji, Voren Cimerman, mogao otvoreno da izjavi u januaru 1992. u intervjuu datom hrvatskim novinama Danas: "Nama je cilj raspad Jugoslavije na nezavisne države mirnim putem".

Devet godina krvavog rata kasnije, vidjeli smo koliko je "miran" bio ovaj raspad. I, naravno, treba se pitati kako je zapravo ta izjava izbjegla pažnji svih modernih `eksperata` globalističkog međunarodnog prava koji sada urliču za hapšenje osumnjičenih za "ratne zločine" i njihovu ekstradiciju Haškom tribunalu. Jer je ova izjava ambasadora bila poziv na direktno kršenje Helsinškog sporazuma iz 1975. godine, koji je garantirao integritet međunarodnih granica. Ali to je drugo pitanje.

Sada, fer je reći da SAD nisu vodile proces raspada Jugoslavije. Glavni činilac u ovom procesu je bila novoujedinjena Njemačka - koja je praktično ucjenjivala ostatak Zapadne Evrope da prizna otcjepljene republike Sloveniju i Hrvatsku - da bi zauzvrat prihvatila sporazum iz Mastrihta što je dovelo do toga da Evropska Zajednica postane čvršće povezana Evropska unija.

Ipak, Njemačka se nadala da proširi svoj uticaj formiranjem novih država klijenata. Međutim, EU nije mogla da ugasi požar koji su Njemci započeli i ratovi sukcesije su se razvukli i oduzimali sve više života. SAD je potpuno nastupila na scenu, bombardirala bosanske Srbe 1994. i 1995. da bi postigla neku vrstu ravnoteže u Bosni i skovala Dejtonski sporazum u decembru 1995., koji je trebalo da završi jugoslavenski sukob. SAD su od tada na vozačevom sjedištu na

3

Balkanu, ali mir nije došao. Pet i pol godina poslije Dejtonskog "mira", pred nosom više od 40.000 NATO vojnika na Kosovu, novi rat prijeti da izbije. Što se tiče Bosne, to je klinički mrtva država koju zajedno drže samo skoro diktatorske vlasti njenog Visokog komesara i NATO snage na terenu.

Poanta je u tome da, pokušavajući da ispravi jednu "stratešku grešku", SAD možda upadaju u drugu. A ovo je savršeni primjer kako kratkotrajne, naizgled realpolitik politike, mogu imati dugoročne, ili čak srednjoročne efekte.

1943. godine Zapad je napustio svog jedinog prirodnog kulturološkog i ideološkog saveznika u ovoj oblasti, Srbe, da bi obezbedio kratkoročni cilj isterivanja Njemaca. Štaviše, Zapad je direktno pomogao komunističkim snagama koje su antiteza samim vrijednostima za koje su se one borile u to vrijeme.

1990-ih godina Zapad je ponovo djelovao protiv principa koje je sam pomogao da se stvore u Helsinkiju 1975. i metodično je rasparčao suverenu državu Jugoslaviju. Ovog puta, historija se mnogo brže osvetila. Balkan možda nikad nije bio nestabilniji. A bit će sve nestabilniji dok god postoji tendencija da se podijeli njena kičma, Srbi.

Ruski lider Vladimir Putin je bio direktan prošle nedelje, dok se rasplamsavaju nove borbe na jugu Srbije i u Makedoniji, rekavši da je razlog u tome što je NATO isterao srpske snage sa Kosova nakon bombardiranja 1999. godine.

Srbija je konačno smakla komunistički jaram koji su joj nametnuli i Istok i Zapad 1944. godine, i povratila je svoju staru demokraciju. Ipak Zapad, pod maskom NATO-a, i dalje vezuje ruke Srbiji. A glavni zapadni mediji su još uvijek uhvaćeni u kampanji okrivljavanja Srbije

4

za raspad Jugoslavije. Predviđanje je ovde da, dok god se to nastavlja, Balkan će biti nestabilan i krvav. NATO trupe će sigurno biti zahvaćene ovim, bez obzira koliko se trude da izbjegnu svoje žrtve. A kad se jednom tabu ubijanja zapadnih vojnika definitivno prekine, ciklus nasilja će eskalirati sve brže - nakon čega će sigurno uslijediti plaćanje političke cijene kod kuće.

Kada veliki liberalno internacionalistički balon konačno pukne, shvatit će se ponovo da su države i same živi organizmi, u koje se ne treba olako miješati, koje ne treba secirati in vivo i preuređivati prema obmanama ludih naučnika. Međutim, kako liberalna laboratorija sada obuhvaća veći dio svijeta, rezultirajuća eksplozija neće nikog ostaviti neozlijeđenim

5