PROSVJEĆENOST je opći duhovni pokret u evropskim zemljama XVIII stoljeća protiv

dogmatskog autoriteta, za pobjedu kritičkog uma u književnosti, umjetnosti, filozofiji,

politici i javnom životu

Samosvijest ljudskog uma probudila je renesansa. Ipak trebalo je da prođe određeno

vrijeme da sazriju klice novog, i da njegovi plodovi postanu pristupačni čovjeku novoga vijeka.

Ideologija građanskog društva, ispočetka više fragmentarna i pretežno polemična, postaje u

XVII stoljeću sve potpunija i obuhvatnija, i svjetovnu afirmaciju svojih principa shvaća kao

širenje svjetlosti u mraku, kao prosvjetljivanje ili prosvjećivanje svijeta. To je temeljno

uvjerenje ovoga pokreta, koji potpuno ovladava evropskim duhom u stoljeću između dviju

najvećih građanskih revolucija: engleske slavne 1688. i francuske 1789. Osamnaesto stoljeće

se zbog toga s pravom naziva Âge des lumières, pri čemu ne treba smetnuti s uma činjenicu

da neki njegovi utjecajni predstavnici djeluju već krajem XVII stoljeća (Locke i Leibniz), te da

s druge strane duhovi kao Rousseau i Kant, koji u svom razvitku prelaze granice

prosvjetiteljstva, polažu temelje novom pokretu (romantizam, idealizam).

Kao kulturno-politički pokret prosvjećenost se temeljila na filozofiji zdravog razuma, a

odatle je postepeno prelazila na ostala područja duhovnoga stvaralaštva. Nije samo slučaj

što gotovo svi prosvjetiteljski filozofski spisi, od Lockeova Ogleda o ljudskom razumu (1690)

pa sve do Kantove Kritike čistoga uma (1781), već u samom naslovu govore o umu odnosno

razumu. Čisti uvid, razumna spoznaja, usmjeravaju svoju kritiku protiv postojećih, samo

objavljenih istina: sve što se ne može legitimisati pred zdravim razumom proglašava se

zabludom, predrasudom i praznovjerjem, pa mora biti odbačeno. Prelazeći postepeno iz

filozofije u javno mišljenje, prosvjećenost prodire u politički život, naglo se širi i postaje

općim naprednim pokretom u velikim zemljama zapadne Evrope.

Književna i propagandna djelatnost prosvjetitelja počinje u Engleskoj; odande prelazi u

Francusku, a završava u Njemačkoj. Postepeno djeluje i na sve ostale evropske narode.

Vodeća uloga pripada filozofiji, ali ne neposredno, kao rezultatu sistematske filozofske

proizvodnje, već mnogo više književnosti koja je prožeta filozofijom (filoz. romani, satire,

aforizmi i dopisivanja).

Na prijestolju su tada sjedili prosvjetiteljski vladari kao Friedrich II, Katarina II ili Josip

II. Premoć filozofije u općoj književnosti toga vremena tako je potpuna da se one nikakvim

naporom ne mogu jasno razgraničiti (npr. Pope u Engleskoj, Voltaire u Francuskoj, Lessing u

Njemačkoj). Udio evropskog naroda u prosvjetiteljskom pokretu nije bio jednak.

Budući da je građansko društva najbrže i najdjelotvornije kročilo naprijed u Engleskoj,

tamo je i poniknuo sam pokret prosvjetiteljstva (Locke, Shaftesbury, Pope, Hume). Ako je

prosvjećenost u cjelini, kao pokret i kulturna epoha, danas u Evropi i svijetu poznata i

cijenjena, onda to zahvaljuje u prvome redu svome francuskom obliku. Francuski jezik i

duh, ukus i običaji pretvorili su rimsko-latinsku Evropu u francusku Evropu, a francuskim su

geniju osigurali svjetsku slavu. Djela pisaca kao što su Montesquieu, Rousseau i Diderot

našla su svoj zajednički izraz u Enciklopediji (1751-72). »Prosvijećeno« ili »filozofsko«

stoljeće postalo je francusko par excellence, a ako je po čemu i danas živo i savremeno,

živo je i savremeno po svom voltaireovskom duhu.

U tom razdoblju učinjeni su i prvi važni koraci empirijskih prirodnih znanosti, u prvom

redu mehanike, fizike i njihovih primijenjenih disciplina. U isti mah javljaju se međutim, i

prve društvene nauke, kao što su politička ekonomija i moderna politička historiografija.

Ističući moć uma i prirodnu dobrotu čovjekovu, prosvjećenost je prvo postavila demokratske

principe građanske političke jednakosti. Ona podjednako vjeruje u neograničeni politički

društveni, naučni, moralni i tehnološki napredak čovječanstva.

Od Johna Locka potiče prosvjetiteljska koncepcija društva. Nakon dominacije

teoloških doktrina u srednjem vijeku, novi pristup filozofiji prava započinje suprostavljanjem

koncepcije prirodnog prava čovjeka koncepciji božanske nepromjenjivosti pravnog poretka.

U svoje dvije rasprave o upravljanju državom Lock tvrdi kako je narod povjerio vlast

upravljanja vladaru, čime je suverenost naroda uzdigao na nivo temeljnog načela države .

Lock traži da se vladari sprječavaju u zloupotrebi vlasti i da se osigura privatnopravna sfera,

da se zakonodavstvo i sudstvo odvoje od izvršne vlasti. Kritikovao je postojeće

apsolutističke teorije države, smatrajući, nasuprot Hobsu, da prirodno stanje nije stanje

rata svih protiv svih, nego stanje opće slobode i jednakosti. Smatra da je zadatak države da

to prirodno stanje samo garantuje. Izvršio je veliki utjecaj na razvoj filozofske i društveno

političke misli. Proklamirajući princip da na razumu treba da počiva sva individualna i

društvena aktivnost čovjeka, Lock je postao začetnik prosvjetiteljstva, koje će dominirati

duhovnim životom Evrope. Njegove liberalističke političke doktrine ušle su u američki ustav a

na njima se u osnovi temelji britanska ustavna tradicija. I francuski i britanski prosvjetitelji

razvijali su Lockove ideje u različitim smjerovima. Ideje prosvjećenosti odvijaju se između

dvije revolucije Slavne u Engleskoj 1688 i Francuske r. 1789. U tom periodu djeluju 3

generacije filozofa. U prvoj su najistaknutiji Monteskje, Volter i Đambatista Viko.

Monresque, predstavnik činovničkog plemstva završio je pravne nauke i bio

predsjednik Vrhovnog suda u Bordou. Godine 1721. piše Persijska pisma u kojima je na

duhovit način izvrgao ruglu intelektualnu i moralnu dekadenciju vladajuće francuske klase

za vrijeme Filipa Orleanskog. Od 1728. do 1733 putuje po Evropi (Austrija, Ugarska,

Nizozemska, Italija, Švajcarska, V. Britanija) i 1734. objavljuje knjigu “Razmatranja o uzrocima

veličine i propasti Rimljana u kojoj daje logičku interpretaciju historije, pri čemu je na

primjeru Rima dokazivao da svijetom ne vlada slučaj, nego da postoje opći uzroci, fizički i

moralni, koji djeluju u svakoj državi bilo da je uzdižu, održavaju ili ruše i da su “svi slučajevi

ovisni o tim uzrocima.”

U svom kapitalnom djelu O duhu zakona, (Ženeva 1748.) razradio je teoriju državnog prava,

po kojoj se svrstao među snage za predstojeći otvoreni sukob sa pristalicama apsolutističke

monarhije. Prihvativši antičku teoriju o trima osnovnim formama državne vlasti (tiranija,

monarhija, republika) Monteskje zaključuje da je republika idealan ali teško održiv oblik

vladavine. Stoga se zalaže za konstitutivnu monarhiju britanskog tipa, kao kompromisno

rješenje, kojim se po njegovom mišljenju lakše postiže najviši politički cilj – blagostanje

naroda uz potpunu slobodu unutar granica utvrđenih zakonom. Zakonitost treba da bude

vrhovni princip u državi, a to znači da zakon treba da stoji iznad vlast i. Da se spriječi

zloupotreba vlasti i kršenje zakonitosti do čega nužno dolazi kad se vlast nalazi u rukama

jednog čovjeka, Montesque u Duhu zakona predlaže politički sistem u kojem je državna vlast

odvojena na zakonodavnu, izvršnu i sudsku i podijeljena između tri samostalna državna

organa (zakonodavna tijela, šefa izvršne vlasti i sudskih organa) od kojih svaki vrši jednu od

triju funkcija vlasti. Time je on dao teoriju o podjeli vlasti koja je temelj građanske

demokratije. Monresque se zalagao za podjelu predstavničkog tijela na dva doma, po

ugledu na V. Britaniju. Duh zakona je poslužio građanstvu kao ideološko oruđe u borbi

protiv feudalnog apsolutizma. Načelo podjele vlasti provedeno je najprije u Ustravu SAD,

od 1787 u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina od 1781 a u XIX stoljeću u ustavima

svih građanskim demokracija.

Đambatista Viko (1668-1744) nastoji da uoči načela evolucije civilizacije. Njegovo

djelo Nova nauka (1725) predstavlja pokušaj analize ljudskog saznanja, pri čemu polaznu

tačku prestavljaju antički Rim i rimsko pravo. On dijeli napredak civilizacije u tri etape:

božansku ili teokratsku, herojsku, doba velike epske poezije i doba u kome se uobličava

književni jezik.

Sredinom XVIII stoljeća djeluje nova generacija mislilaca: Benjamin Franklin, državnik,

naučnik i filozof, Dejvid Hjum, historičar i filozof, Žan Žak Ruso, Deni Didro, Etjen Kondijak,

Klod Helvecijus, Žan Dalamber...

Hjum objavljuje svoju raspravu o ljudskoj prirodi u kojoj razvija ideju modernog skepticizma.

On tvrdi da ljudske akcije i uvjerenja potiču iz navike. Piše o demografiji, političkoj

ekonomiji, historiji, sociologiji vjere. Njegova rasprava o načelima morala iz 1751.

piotvrđuje njegovu reputaciju, iako mnogi ne prihvataju njegov skepticizam.

Žan Žak Ruso (Ženeva 1712 - Pariz 1778).

Njegov uspon u karijeri počeo je 1750. kada je na nagradno pitanje akademije u Dižonu

“Da li napredak nauke i umjetnosti doprinosi poboljšanju morala odgovorio negativno

svojim radom Rasprava o nauci i umjetnostima. U njoj razvijenoj intelektualnoj kulturi

suprostavlja izvorne vrline neciviliziranih ljudi. Njegova rasprava O porijeklu nejednakosti

među ljudima (1755.) osuđuje imovinu kao izvor društvene nejednakosti. U sentimentalnom

romanu Žili ili nova Heloiza pisanom u obliku pisama razmatra filozofska, moralna i

društvena pitanja. Zbog romana Emil mora napustiti Pariz i Ženevu. To je filozofska rasprava

o djetinjstvu i obrazovanju. U romanu provodi usamljeno dijete kroz negativni prirodno

obrazovanje kojim izbjegava izvještaćenost i njeguje prvo osjećanja a potom razum .

Vaspitać treba da podstiće učenika da traži sreću i vrlinu. Emil treba da proživi oštrinu života,

da prođe kažnjavanje koje mu nameće priroda. Za Rusoa razum se razvija posljednji i sa

najvećim teškoćama. Pošto dijete provodi kroz određene etape njegovog razvoja, Ruso

zaključuje da se obrazovanje završava u trenutku kad se ono ženi.

Politička rasprava Društveni ugovor iz 1762. predstavlja ključno djelo njegove političke

filozofije. Knjiga počinje sa pozivom na emancipaciju Čovjek se rađa slobodan a svugdje je u

lancima. Ruso propovijeda približavanje prirodnom stanju međuljudskih odnosa, iz čega

proističe njegova koncepcija slobodne države koja bi počivala na općoj volji naroda i u kojoj bi

građanske slobode zamijenile slobodu pojedinca. Takvoj bi zajednici najbolje odgovarao

demokratski poredak. Samome pojedincu treba omogućiti prirodan odgoj u kojem se

oslanjamo na instinkte pa djecu ne treba podvrgavati prisili, nego treba slobodno razvijati

njihova duhovna i tjelesna svojstva.

Istaknuti član grupe filozofa je Deni Didro, autor mnogih spisa i Enciklopedije. U svom

romanu Žak fatalista uočava protivrječnosti između učenja o ljudskoj slobodi i ateizma. On

vjeruje u razum i njegovu snagu. Kao naučnik on se odriče mehaničke i statičke filozofije i

prihvata evoluciju.

Uvažavanje filozofa za nauku svoj izraz nalazi u Enciklopediji ili promišljenom riječniku

nauka, umjetnosti i zanata u 17 velikih tomova objavljenih između 1751-1772. Njeni

urednici su Didro i D Alamber, koji pišu mnogobrojne članke za enciklopediju, a njen cilj je da

se pokaže red i povezanost ljudskog znanja. Gotovo svi filozofi pišu za Enciklopediju: Volter o

duhu i književnosti, Bifon o prirodnim naukama, D Alamber o matematici, Ruso o muzici, ....

Enciklopedija ističe svjetovnu moralnost a ljudska sreća je cilj ovozemaljskog života.

Naglašava se uvjerenje da se ljudski napredak postiže svjetovnim znanjem a ne teološkim

doktrinama. Time filozofi uklanjaju postepeno osnove starog režima. Sam Didro najavljuje da

dobra enciklopedija treba da promijeni opći način mišljenja.

Zabrana enciklopedije 1766. predstavlja znak promjene. Ona se ilegalno stampa u

Francuskoj iako nosi oznaku da je štampana u Neuchatelu. U to vrijeme na scenu stupa nova

generacija filozofa, Najistaknutije ime među njima je Imanuel Kant, filozof iz Koenigsberga,

koji u svojim studijama Kritika zdravog razuma i Kritika mišljenja mijenja ustaljeno gledište

da je struktura ljudskog mišljenja odraz strukture spoljnog svijeta. Ona odgovara ljudskom

umu i čovjek mora da zna zato što je takav.

Među njemačkim filozofima se ističu Mozes Mendelson, Gotold Lesing i Kristof Viland.

Lesing piše poeme, o estetici, vjeri, pozorištu. Vilard razmatra ideje o slobodi mišljenja,

zalažući se za razum, toleranciju, odgovornost i civilizaciju.

Najistaknutiji predstavnik historiografije prosvjećenosti je Edward Gibon. Njegova Historija

propadanja i pada Rimskog carstva (1776-88) opisuje postepeno opadanje Carstva sa vrhunca

snage i sjaja do početka modernih vremena. Poglavlje o usponu kršćanstva izaziva oštre

kritike vjernika. Za propast Rima ne optužuje kršćanstvo i upade barbara nego dugotrajni mir,

veličinu carstva i ekonomske prilike.

Prosvjetiteljsko doba.

Nove tendencije, koje izbijaju već potkraj vladavine Luja XIV, sve više jačaju i daju XVIII

st. racionalistički pečat. Filozofi, naučnici i književnici ne pišu samo za otmjeno društvo kao

dotada, nego šire prosvjetu i u građanski stalež. Racionalistička književnost suprotstavlja se

religiji, uskom patriotizmu, ona u prvi plan stavlja socijalne, ekonomske i polit. probleme;

ona je kozmopolitska. Sedamnaesto je stoljeće stvorilo francusku klasičnu dramu i podiglo je

do najveće estetske visine. Voltaire nastoji da je na toj visini održi, ali bez uspjeha: tragedija

nije odgovarala duhu XVIII st. Ni adaptacije Shakespearea nemaju uspjeha. Dominantna

knjiž. vrsta ovoga doba nije drama. Od pozorišnih komada duhu vremena najviše odgovara

komedija, a posebno su popularna djela Beaumarchaisa (»Figarov pir«, »Seviljski brijač«).

Diderot je stvorio građansku dramu (»Nezakoniti sin«, »Glava obitelji«)... Posebnog su ka-

raktera komedije koje piše Marivaux (»Lažne ispovijedi«; »Igra ljubavi i slučaja«; »Otok

robova«), u kojima nalazimo najfinije nijanse franc. jezika XVIII st. i suptilnu analizu rađanja

ljubavi

U XVIII st. roman se nalazi u neprekidnom razvoju. Marivaux piše socijalne romane

»Marijin život« i »Seljak skorojević«. Abbé Prévost postaje slavan romanom »Pripovijest o

vitezu Des Grieuxu i o Manon Lescaut«. Druga grupa romana najavljuje romantizam: »Nova

Heloiza« J. J. Rousseaua i »Pavao i Virginija« Bernardina de Saint-Pierrea. Međutim, najviše

uspjeha postižu filozofski roman i filozofska pripovijetka. Oni su najsigurnije i najpogodnije

sredstvo za propagiranje novih ideja. Svi veliki pisci služili su se njima: Voltaire (»Candide«,

»Prostodušnik«, itd.), Diderot (»Rameauov nećak«; »Jakov fatalist«), Montesquieu (»Perzijska

pisma«) i donekle J. J. Rousseau u spomenutom romanu.

Epistolarna literatura veoma je razvijena; svaki pisac ostavio je po nekoliko svezaka

pisama. Sam Voltaire ih je napisao više od 12 000. Na brojne memoare (najpoznatiji Saint-

Simonov o životu na dvoru Luja XIV) nadovezuje se literatura s historijskim sadržajem, pa

Voltaire prvi primjenjuje modernu metodu proučavanja ekon. i kult. prilika (»Stoljeće Luja

XIV«, »Povijest Karla XII«). Saloni ostaju i u XVIII st. stjecište intelektualne elite. Najuglednije

salone imaju: gospode de Lambert, de Tencin, du Deffand i Geoffrin. Filozofija i raspravljanje

o moralu na dnevnom su redu u salonima i u štampi.

Fizika, matematika, astronomija (d'Alernbert), prirodopis (Buffon) razvijaju se i njeguju u

svim obrazovanim krugovima. Diderot i d'Alembert uređuju veliku enciklopediju

(»Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné des Sciences, des Arts et des Métiers«). Taj njihov

monumentalni pothvat nije bio samo sinteza znanja epohe nego i akcioni plan za obaranje

jednog preživjelog sistema, odraz ujedinjene fronte građanstva protiv tiranije.

Materijalističko shvaćanje svijeta i društva uzima sve više maha, soc. promjene postaju

neminovne.

Muzika

Napredak primjetan u muzici u XVII st. nastavlja se u XVIII. Tome su najviše doprinijeli filozofi.

Ruso piše spis o francuskoj muzici, o njenoj popularnosti svjedoći činjenica da u toku XVIII

stoljeća u Veneciji nastaje oko 120 opera. Najpoznatiji kompozitori Skarlati, Vivaldi, Koreli

komponuju koncerte i simfonije, sonate, ...

Muzikom dominira nekoliko stvaralaca. Johan Sebastijan Bach piše svjetovne i vjerske kantate,

koncerte, muziku za čelo, orgulje. Njegova djela Pasija po Mateju i Misa minor u B molu

otkrivaju njegovu želju da muzika služi bogu.

Georg Fridrich Hendl pokazuje više svjetovne sklonosti. Najpoznatije njegovo djelo je oratorijum

Mesija.

Gluk napušta žanr klasičnih opera . Njegova opera Orfej i Euridika ima za uzor klasične teme,

Franz Joseph Heidn piše brojne simfonije. vrhunac muzike ovog doba predstavlja W. Amadeus

Mozart, koji svoju prvu operu piše u 12. godini. Od njegovih brojnih djela posebno su

značajna Figarova ženidba, Don Đovani, Čarobna frula, brojni koncerti, simfonije, rekvijemi...

Muzika ovog doba ima svoju društvenu funkciju.

Na razmeđi između kasnog baroka i ranoklasičnog stila nalazi se J. Ph. Rameau (1683-1764),

najmarkantnija ličnost francuske muzike XVII st., obnovitelj francuske opere, majstor muzike

za čembalo i za komorne sastave i teoretičar koji utemeljuje modernu nauku o harmoniji

(»Priručnik harmonije, svedene na njezina prirodna načela«, 1722). - Poslije Rameaua

francuskom muzikom druge polovine XVIII stoljeća dominiraju udomaćeni stranci: Talijani i

Nijemci