Povijest ekonomije rada i pogleda ekonomske teorije na ...
Transcript of Povijest ekonomije rada i pogleda ekonomske teorije na ...
POVIJEST EKONOMIJE RADA I POGLEDA
EKONOMSKE TEORIJE NA NEZAPOSLENOST
prof.dr. Željko MrnjavacEkonomski fakultet Split
Sažetak:
Nezaposlenost je jedan od najvažnijih gospodarskih i društvenih problema današnjice,
i to ne samo u Hrvatskoj. Budući da se svakodnevno susreće, njezina pojava i značenje
izgledaju jasni sami po sebi i svaki političar ili ekonomist ima svoje mišljenje kako joj
pristupiti. To je međutim u prvom redu domena znanstvene discipline ekonomije rada (ili
ekonomije tržišta rada).
Ekonomija rada je posljednjih desetljeća postala područje intenzivnog interesa i
velikog napretka unutar ekonomskih znanosti, kako u teoretskom, tako i u praktičnom
pogledu. Iako se suvremena ekonomija rada bazira na ortodoksnom mikroekonomskom
pristupu koji je potpuno prevladao, taj suvremeni razvitak je u stvari samo rezultat
razmišljanja i pojava uočenih kroz povijest ekonomske misli.
U radu je prikazan osnovni pregled povijesnog razvitka ekonomske discipline
ekonomije rada, odnosno njezina izvorišta kroz odnos istraživanja rada i ekonomske teorije. U
drugom dijelu rada taj je razvitak ilustriran analizom pogleda ekonomske teorije na
nezaposlenost, pri čemu je povijesnim redom prikazano naslijeđe predkeynesijanske
ekonomske misli, keynesijansko tumačenje masovne nezaposlenosti i glavne suvremene
teorije nezaposlenosti.
Analiza ukazuje na to da probelmatika koja stoji u središtu pažnje, kao i metodologija
pri istraživanju rada, te teoretski pogledi na nezaposlenost značajno varira tijekom vremena u
skladu s društvenim i ekonomskim okruženjem, te kretanjima glavnog tijeka ekonomske
znanosti. Niti jedna se teorija, niti teorijska škola ne može pohvaliti konačnim i trajnim
rješenjima složene problematike tržišta rada, te je nužna otvorenost ka multiteorijskom i
multidisciplinarnom pristupu unutar izdvojene samostalne znanstvene discipline ekonomije
rada.
1
1. UVOD
Ekonomija rada proučava složeno pitanje upotrebe ljudske radne snage u ekonomsko
proizvodne svrhe. Takva zbirna definicija obuhvaća razne metode određivanja količine rada
koja se upotrebljava u gospodarstvu, utvrđivanje njegove cijene, mehanizme alokacije faktora
i distribuciju dohotka, funkcionalne odnose između upotrebe rada, akumulacije kapitala,
gospodarskog rasta i uvođenja novih tehnologija, kao i razvitak rada, kako kroz životni ciklus
pojedinaca, tako i života društva.
Suvremena ekonomija rada je relativno mlada disciplina, no zbog toga nije ništa
manje dijelom osnova velikog zdanja ekonomske teorije.
Postoji zanimljiva definicija da je ekonomija ono čime se bave ekonomisti, pa bi
prema tome i ekonomiju rada mogli definirati kao ono čime se bave ekonomisti rada. Premda
na prvi pogled besmislena, ona u stvari priznaje da ekonomija nije definirana jednom
zauvijek, već da se ono čime se ekonomisti bave, kako u pogledu problema koje istražuju,
tako i u pogledu analitičkih tehnika pomoću kojih se s tim problemima sučeljavaju, mijenja i
razvija tijekom vremena. Prema tome ekonomija kao i druge znanosti ima evolucijski
razvitak, pa svaki pokušaj sumiranja ili sinteze sadašnjeg stanja znanstvenog područja mora
biti učinjen uz priznanje da predstavlja samo mali dio dugoročnog razvitka društvenih
znanosti. (prema McNulty 1980, 200)
Kao i samo društvo koje je predmet njihova istraživanja, tako su i društvene znanosti u
kontinuiranoj mijeni, evoluciji i razvitku. Suvremeni problemi, metode i rezultati ekonomske
znanosti ne mogu se u potpunosti razumijevati bez ikakva predznanja o tome kako su
ekonomisti stigli do takva načina razmišljanja. Proučavanje rada je osobito pogodno za
sagledavanje promjena u sadržaju i metodama ekonomske znanosti jer problemi osoba na
radu predstavljaju stožerne probleme industrijskog gospodarstva. Zasigurno niti jedan drugi
utjecaj nema šire posljedice na životu ljudi u suvremenom društvu nego što je njihovo
zaposlenje. Ono uveliko određuje gdje i kako žive, kakvo obrazovanje njihova djeca primaju,
te većinu osobnih odnosa koje uspostavljaju s okruženjem i širom društvenom zajednicom. I
za ekonomsku znanost rad zauzima položaj od osobita značaja. Od kada se ekonomija
izdvojila kao zasebno područje istraživanja odvojeno od šireg područja moralne i socijalne
filozofije, niti jedan drugi pojedinačni faktor nije zauzimao takvo stožerno mjesto. Adam
Smith je ustvrdio: "Rad je bio prva cijena, izvorni novac za kupovinu kojim su se plaćale sve
stvari. Niti zlatom, niti srebrom, već radom su se izvorno kupovala sva blaga svijeta." (Smith
1904, I.5.2.)
2
2. KORJENI I RAZVITAK EKONOMIJE RADA
Iako je rad vrlo dugo zauzimao važno mjesto u ekonomskoj analizi, način na koji su
mu ekonomisti prilazili odražavao je velike promjene tijekom vremena, zbog čega su
podijeljena mišljenja o postanku znanstvene discipline ekonomije rada. Tako se ne mogu
osporiti tvrdnje da je proučavanje problema rada jednako star kao izučavanje bilo kojeg
drugog aspekta političke ekonomije, te da se već samim otvaranjem svog djela Bogatstvo
naroda naslovivši prvu knjigu "Of the Causes of Improvement in the Productive Powers of
Labour and of the Order According to Which Its Produce is Naturally Distributed Among the
Different Ranks of People" Adam Smith otkrio i utvrdio osobiti značaj znanstvenog područja
ekonomije rada. Nasuprot tome stoje tvrdnje koje pomiču postanak zasebnog područja
ekonomije rada stotinu godina unaprijed vezujući ga uz izdavanje knjige Richarda T. Elya:
"The labour Movement in America" godine 1886., ali isto tako postoje stavovi koji pomiču taj
datum u dvadesete godine prošlog stoljeća kada je ekonomija rada pod tim imenom u
znanstvenim krugovima široko prihvaćena i kada nastaje sve veći broj radova i istraživanja u
tome području.
Takva podvojenost stavova posljedica je prirodne činjenice da je istraživanje rada ili
ekonomija rada nešto vrlo različito 1776 u Engleskoj od onoga što je značilo 1886 u Americi,
kao što je značilo nešto treće u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, te sasvim četvrto u
suvremenoj ekonomiji rada koja se stabilizirala u drugoj polovici prošlog stoljeća. Temeljna
razlika tih razdoblja je u mjeri u kojoj je istraživanje problema i institucija rada bilo
integrirano s osnovnom strujom ekonomske teorije.
2.1. Istraživanje rada koje je prethodilo formiranju
samostalne discipline ekonomske znanosti
Problemi rada u suvremenom smislu pojavili su se kao predmet ozbiljnog društvenog
interesa tijekom šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, kada su kombinirane sile
poljoprivredne reorganizacije, nestajanja srednjovjekovnih institucija i pojava elemenata
industrijalizacije, dovele do stvaranja siromašne radničke klase lišene sredstava za
proizvodnju. Primat rada među faktorima proizvodnje u merkantilističkoj intelektualnoj
shemi, zajedno s narastajućim problemom pauperizma u čitavoj Europi, uvjetovali su
nastajanje značajne količine literature usmjerene na ekonomsku politiku. Ona se zbog svoje
dvojne usmjerenosti upravo na probleme siromaštva i nezaposlenosti može smatrati začetkom
ekonomije rada. Rad Adama Smitha odraz je dugoročnog zanimanja društvenih teoretičara za
probleme rada, i njegova je analiza tih problema uvelike u skladu s cjelinom njegove
3
ekonomske teorije. Nasuprot tome, bitni razlaz praktičnih problema rada i glavna struja
ekonomske teorije nastaje početkom devetnaestog stoljeća kada, i pod značajnim utjecajem
Davida Ricarda, određivanje dugoročnih cijena pod pretpostavkom potpune konkurencije
postaje prevladavajući predmet ekonomskih istraživanja. Iako su neki ekonomisti
devetnaestog stoljeća posvetili pažnju problemima rada, njihov rad uglavnom nije bio
integriran s njihovom ekonomskom teorijom, a najkvalitetniju analizu uvjeta rada i institucija
rada u tome vremenu pružali su povjesničari.
Među mnogim razlikama koje se očituju u pristupu ekonomista istraživanju rada
tijekom godina, najbitniji je razmjer u kojem se analiza temelji na čistim ekonomskim ili
tržišnim silama u odnosu na razmjer u kojem se ona širi na djelovanje izvantržišnih
institucija.
Srednjovjekovni i merkantilistički ekonomski pisci su bili preokupirani s pitanjima
distribucije dohotka, ali bez naglašavanja utjecaja konkurencijskih tržišnih sila. Iako je njihov
pristup problemima rada bio različit, sličnost se očitovala u tome što nisu stvarali teoriju
utvrđivanja plaća, već obilnu literaturu o administriranju plaća. Oni se nisu brinuli o tome
kakve bi plaće bile pod pretpostavljenim uvjetima, već kakve bi plaće trebale biti da bi se
ostvarili određeni društveno poželjni ciljevi kao što su socijalna pravda ili nacionalni
probitak.
Značaj rada kao proizvodnog čimbenika bila je naglašena tema u merkantilističkoj
literaturi, ali primat u stvaranju bogatstva uvijek je imala trgovina. Francuski su fiziokrati
nasuprot tome bili uvjerenja da je zemlja jedini izvor bogatstva. Zbog toga je snažni naglasak
Adama Smitha na rad kao konačni izvor ekonomskog bogatstva i osnova ekonomske
aktivnosti predstavljala važnu inovaciju u povijesti ekonomske misli. Adam Smith započeo je
svoju raspravu o raspodjeli osvrtom na stanje prirode u kojem je rad bio jedini izvor
bogatstva, no takvo stanje po njegovu mišljenju nije moglo opstati nakon prvog prisvajanja
zemlje jer tada vlasnik ima pravo zahtijevati dio proizvoda koji se na njoj ostvari. Iako je,
dakle, Adam Smith smatrao da radna teorija vrijednosti vrijedi samo za primitivna
gospodarstva i eksplicitno priznavao nužnost interakcije zemlje, rada i kapitala u razvijenom
gospodarstvu, njegovo promatranje rente, kamata i profita kao odbitaka od outputa rada
predstavljalo je izvrsnu podlogu radne teorije vrijednosti, ali i teorije kapitalističke
eksploatacije koju je kasnije artikulirao Karl Marx.
U pogledu istraživanja rada, ekonomija Davida Ricarda predstavlja osnovu klasičnog
sustava. Opći pristup temi, kao i metodologija bitno se razlikuju od onih Adama Smitha, a
upravo je Ricardianski sustav u najvećoj mjeri odredio tijek ekonomske znanosti devetnaestog
4
i ranog dvadesetog stoljeća. Ricardov utjecaj na istraživanje rada bio je četverojak. Dok je za
Adama Smitha prvenstvena briga bilo određivanje sila koje utječu na veličinu nacionalnog
dohotka, Ricardo je analizu njegove distribucije učinio centralnim pitanjem ekonomske
znanosti. On je također značajno utjecao na ekonomsku metodologiju, te rad klasičnih
ekonomista postaje apstraktan i rigorozno logičan. On je učvrstio poistovjećivanje rada kao
čimbenika proizvodnje s radništvom kao društvenom klasom. Ideja o društvenim klasama
nalazi se i u analizi Adama Smitha, no Ricardo eksplicitno pitanje raspodjele vezuje uz tri
društvene klase - vlasnike zemlje, vlasnike kapitala i radništvo. Četvrti Ricardov bitan utjecaj
na istraživanje rada bilo je njegovo stavljanje naglaska na tendencije u ekonomskim
procesima, odnosno davanje prvenstva isključivo učincima na dugi rok. Preferencija
dugoročnih učinaka znači da se mogu zanemariti pojave na aktualnim tržištima i oslanjati se
samo na tendencije. Tako na primjer kod određivanja plaća, Ricardo poistovjećuje rad s
drugim robama te smatra da i on ima cijenu po kojoj se proizvodi i cijenu po kojoj se prodaje,
odnosno prirodnu i tržišnu cijenu. Kako tržišna cijena nužno tendira prirodnoj, ona potpuno
gubi značaj i sva se pažnja može posvetiti ovoj drugoj. Na taj način za više generacija
ekonomista tržište rada prestalo je biti zanimljivo. Problemi rada i radništva, ako i svi drugi
problemi stvarnog svijeta nisu promatrani u okviru ekonomije rada koja bi se mogla smatrati
dijelom jedinstvenog korpusa ekonomske teorije, već je ekonomija postala usko teorijski
sustav zasnovan na hipotetskim premisama kako bi očuvala egzaktnost prirodnih znanosti.
Problemi siromaštva i nezaposlenosti, ekonomskog rasta i industrijalizacije, uvjeti rada i
tehnološki progres bili su izvan teorijskog sustava tadašnjih ekonomista.
Klasični ekonomisti prilazili su istraživanju rada uglavnom u terminima njegova
proporcionalnog udjela u raspodjeli nacionalnog dohotka. Za njih je pitanje što određuje opću
razinu nadnica predstavljalo osnovni problem vezan uz rad. Prihvatili su doktrinu nadničnog
fonda, prema kojoj je potražnja za radom određena veličinom kapitala, dok je ponuda rada na
dugi rok beskonačno elastična na razini održanja egzistencije. To je bio napredak u odnosu na
prirodnu nadnicu jer je takvo definiranje potražnje za radom otvorilo mogućnost postojanja
nadnice koja je viša od egzistencijalne.
Rikardo je razvio radnu teoriju vrijednost i dalje od izvorne Smithove zamisli o
primitivnom gospodarstvu insistirajući na njenoj općoj primjenjivosti u razvijenom
kapitalističkom društvu. Karl Marx prihvatio je radnu teoriju vrijednosti i razvio je u teoriju
eksploatacije. Njegovo polazište bili su zaključci klasične političke ekonomije da je rad
osnova i mjera vrijednosti, a da se njegova cijena temelji na troškovima njegove proizvodnje,
odnosno održanja. Marx je pretpostavio da je društveno potrebno radno vrijeme potrebno da
5
se proizvede količina proizvoda ekvivalentna troškovima proizvodnje tog rada manja od
duljine radnog dana. Upravo taj preostali dio radnog dana omogućuje kapitalisti da prisvoji
stvoreni višak vrijednosti i time eksploatira radnika koji ga je stvorio.
Temeljna slabost Marxove teorije, kao ekonomske teorije, bila je u tome što se
zasnivala na načelima koja su u to vrijeme već bila naveliko izložena kritici. Klasična teorija
nadnica bila je uvelike diskreditirana od 1860-ih, a pripremao se novi pristup koji će potpuno
odbaciti klasičnu radnu teoriju vrijednosti od koje Marx nije mogao odustati jer bi mu se
inače cjelokupni teoretski sustav raspao.
Debata oko ispravnosti doktrine nadničnog fonda tijekom 1870ih rezultirala je
ključnim konceptima teorije marginalne proizvodnosti, koja je do kraja stoljeća postala
općeprihvaćen pristup pitanju distribucije primjenjiv za sve čimbenike proizvodnje. Ako se
nadnice ne isplaćuju iz kapitala već prihoda tekuće proizvodnje, a on nema konstantan odnos
s veličinom postojećeg kapitala, teorija nadničnog fonda gubi smisao. Temeljni nedostatak
klasičnog sustava je da je zanemario međusobnu zamjenjivost kapitala i rada.
Umjesto uzroka povećanja nacionalnog bogatstva ili makrodistribucije tog bogatstva
među vlasnicima zemlje, radnicima i kapitalistima, za marginalistički ili neoklasični pristup
primarni ekonomski problem određivanje cijena i alokacija date količine resursa potpuno
zanemarujući promjene kvantitete ili kvalitete proizvodnih resursa tijekom vremena.
Najbitnije poboljšanje koje je donijelo gledište marginalne korisnosti je u području
distribucije, primjenom osnovnih načela na određivanje cijena svih proizvodnih čimbenika.
Ukoliko prirodni zakoni nisu poremećeni, udio prihoda koji će pripasti sakom čimbeniku
mjeriti će se upravo stvarnim učinkom tog čimbenika.
Teorija graničnog proizvoda jednako je primjenjiva na sve čimbenike i efikasno spaja
procese proizvodnje i raspodjele koji su bili odvojeni u klasičnom sustavu. Time je i rad
potpuno integrirana u shemu konkurencijskog tržišta koje osigurava da se nadnica izjednačuje
s graničnim proizvodom rada. Granična proizvodnost time postaje ključ prirodnog zakona
nadnica.
Alfred Marshal je isticao da je marginalna proizvodnost rada vezana samo uz
potražnju poduzeća za radom i ne kazuje ništa o ponudi rada, a doista znanstveni pristup
određivanju cijene rada mora uzeti u obzir obje sile. Na taj način on ukazuje na jednostranost
oba pristupa, klasičnog i marginalističkog. Promjene u potražnji zbivaju se brže od promjena
u ponudi, pa u pravilu što je kraći rok koji se promatra veća mora biti pažnja posvećena
utjecaju potražnje na cijenu, odnosno što je dulji taj rok veći je značaj troškova proizvodnje
na cijenu.
6
Marshall je pristupio izučavanju ekonomije sa snažnim osjećajem za socijalne reforme
jer je smatrao da je glavni cilj ekonomske znanosti da pridonese rješenju društvenih problema.
U svom pristupu problemima rada i tržištu rada često je dolazio u situaciju da kritizira
ekonomsku teoriju argumentima koje su kasnije razvili institucionalni ekonomisti. On je
priznavao da je tržište rada visoko apstraktan koncept koji se bitno razlikuje od stvarne
situacije u kojoj stotine različitih grupa radnika imaju vlastite odvojene probleme formiranja
nadnica u skladu s čitavim nizom specifičnih prirodnih i umjetnih čimbenika koji kontroliraju
ponašanje ponude i potražnje. Marshall je priznavao promjenjivost ekonomskog života i
institucija te tvrdio da načela koja je artikulirao nisu važeća za sva vremena i sve prostore.
Usprkos čestom pozivanju na važnost institucija i složenost stvarnosti, ipak je u
Marshallijanskom sustavu gledanje na problematiku rada svedeno u pojmove kompetitivnog
tržišta. Marshall je uspio sačuvati bit klasične teorije troškova proizvodnje ukazujući na
njezinu relevantnost u konceptu ponude rada i pomiriti je i sintetizirati s novijim pogledima
na prirodu potražnje za radom koju je ponudila teorija marginalne proizvodnosti. Tako je
drugima preostalo da razviju institucionalističku analizu problema rada.
2.2. Samostalna znanstvena disciplina "ekonomija rada"
Pojam ekonomija rada proširio se i postao općeprihvaćen tek nakon što je Solomon
Blum 1925. godine objavio knjigu pod tim naslovom. Pojava novog pojma pokazuje napor
istraživača rada da se potpunije integriraju s općom ekonomijom i da naglase ekonomistički
pristup. Do tada se uvijek uopćeno govorilo o istraživanju problema rada bez ikakvih
ekonomskih analiza i teoretskih konstrukcija. Ipak i u tom prethodnom razdoblju posljednja
dva desetljeća devetnaestog i prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća istraživanju problema
rada pridavalo se sve veće značenje i javlja se specijalizacija u tome području na ekonomskim
odjelima sveučilišta (dok su prije toga pripadali isključivo odjelima povijesti, etike ili
filozofije). Osnovno svojstvo istraživanja u tome razdoblju su njihova povijesna,
komparativna i empirijska usmjerenost, što je bilo u opreci s apstraktnim pristupom i
usmjerenošću na dugi rok ekonomista devetnaestog stoljeća. Začetak tog trenda bilo je
objavljivanje knjige The Labour Movement in America autora Richarda T. Elya 1886. godine.
Rani ekonomisti rada bili su preokupirani socijalnim pitanjima i potrebom društvene reforme,
pa odatle njihova osobita zainteresiranost za društveno zakonodavstvo i sindikalnu
organizaciju rada. Zbog tog njihova interesa i otklona od glavnog tijeka ekonomske znanosti
problematika rada unutar ekonomskih sveučilišnih odjela izučavala se kao dio sociologije.
Tek se početkom dvadesetog stoljeća pretvaraju u primjenjene ekonomske predmete, a Knjiga
7
Thomas S. Adamsa i Helen L. Sumner Labor Problems iz 1905. godine odredila je razvoj
područja u naredna dva desetljeća. Knjiga je bila manje usmjerena na analizu problema rada
na gospodarstvo, a više na opis njihova utjecaja na pojedince. Pristup je bio uglavnom
deskriptivan s mnoštvom činjenica i često povijesnim naglascima, a s vrlo malo oslanjanja na
aktualnu ekonomsku teoriju.
Nova specijalnost ekonomija rada 1920ih spojila je dva osnovna pristupa istraživanju
rada: istraživanje teorije nadnica koje je karakteriziralo apstraktnu ekonomsku znanost i
empirijsku analizu nadničnih problema i institucija. Napušta se odvojeno istraživanje
problema rada i oni se podređuju istraživanju osnovnih ekonomskih procesa čiji su sastavni
dio. Ekonomija rada se prvenstveno bavi načelima, a manje sakupljanjem činjenica. Činjenice
se mijenjaju velikom brzinom, pa iako svaka generacija ima nove probleme rada, oni ostaju
trajnim svojstvom industrijskih procesa. Zbog toga su ekonomski procesi u kojima se
generiraju problemi rada prepoznati kao važniji predmet analize od samih problema. Značajno
područje istraživanja u kojem su problemi rada integrirani s ekonomskim procesima je rastući
naglasak na istraživanje kolektivnog pregovaranja koje je u razdoblju poslije prvog svjetskog
rata postalo sve značajnije. Istraživanje problema rada integrirano je s istraživanjem
ekonomskih procesa, ali nedovoljno s ekonomskom teorijom, pa u razdoblju između dva
svjetska rata usprkos iznimkama ostaje značajan jaz između ekonomije rada i ekonomske
teorije.
Između trendova u ekonomskoj teoriji prema institucionalizmu tijekom 1920ih i
nastajuće ekonomije rada postoji očita veza. Radovi ranih ekonomista rada uključuju i
značajnu količinu povijesti, prava, etike, psihologije i sociologije. Institucionalni ekonomisti,
uključivši i ekonomiste rada, u svojim studijama ukazuju na ozbiljna ograničenja analitičkog
okvira u kojem samo tržište predstavlja regulacijski mehanizam. Oni nisu nastojali zamijeniti
tržišnu analizu, već je nadopuniti uključivanjem u ekonomsku teoriju i drugih institucijskih
čimbenika.
Tek je nakon drugog svjetskog rata dovršena integracija ekonomije rada s glavnim
tijekom ekonomske teorije. Najizraženije je to u kod teorije ljudskog kapitala koja je
formulirana koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Sam
koncept nije bio potpuno nov u ekonomiji jer je npr. priznavanje ljudskih resursa kao glavnog
bogatstva nacije bila uobičajena u merkantilističkoj literaturi, a Adam Smith i čitav niz drugih
autora naglašavali su značaj kvalitete ljudskih resursa. Međutim, kroz uvid u ekonomske
procese, kroz generiranje provjerljivih hipoteza i replikabilnih ekonometrijskih analiza, te
kroz potpuno oslanjanje na temeljna načela neoklasične ekonomske teorije ekonomija rada je
8
iz korijena izmijenjena. Značajno za integraciju ekonomije rada s glavnim tijekom ekonomske
teorije bilo je i formiranje samostalnih znanstvenih disciplina u području koje je prije bilo
obuhvaćeno ekonomijom rada - to su industrijski odnosi i upravljanje ljudskim resursima.
Neoklasični pristup od tada dominira ekonomijom rada, a da bi se ukazalo na odmak od
tradicionalnog pristupa sama se disciplina često naziva suvremena ekonomija rada.
Naravno da trend integriranja ekonomije rada s glavnim tijekom matične ekonomske
znanosti nije ostao bez kritika o nedovoljnosti ortodoksnog pristupa za analizu realnih
zbivanja na tržištima rada, te brojnih prijedloga i priloga za njegovo unapređivanje. Kao i u
matičnoj znanosti, glavni tijek zasnovan na neokalsičnoj teoriji, bez napuštanja osnovnog
smjera, obogaćuje se i unapređuje elementima institucionalne ekonomije, ekonomske
sociologije, ekonomske psihologije, eksperimentalne ekonomije i sl. kako bi se približio
tumačenju stvarnosti i omogućio formuliranje što kvalitetnijih zahvata u nju jer su empirijski
aspekti i ekonomska politika, odnosno politika tržišta rada, ostali jedan od važnih svojstava
samostalne discipline ekonomije rada.
3. NEZAPOSLENOST U EKONOMSKOJ TEORIJI
3.1. Nasljeđe predkeynesijanske ekonomske misli
Nezaposlenost nije postojala jedino u prvobitnoj zajednici, no s pojavom privatnog
vlasništva, podjele rada i trgovine, s najamnim radom zasigurno se javlja i nezaposlenost.
Međutim, do devetnaestog stoljeća, ako se i pridavala kakva pažnja tome problemu,
promatralo ga se isključivo kroz njegovu posljedicu, siromaštvo i bijedu, pa i Adam Smith i
Malthus krajem osamnaestog stoljeća ne promatraju nezaposlenost kao ekonomski problem
uvjereni u apsolutnu moć "nevidljive ruke" koja uspostavlja ravnotežu.
Tek 1820. godine Malthus u Principles of Political Economy priznaje da će u
uvjetima pada nacionalnog proizvoda tisuće radnika biti izbačene iz zaposlenosti, no
nezaposlenost vidi samo kao neizbježan uvod u smanjenje nadnica koje će osigurati
zaposlenje istog broja radnika. U takvim tranzitornim razdobljima država bi mogla pomoći
nezaposlenima gradnjom cesta i drugim javnim radovima koji neće konkurirati s robom na
tržištu. Uočio je i mogućnost zamjene radnika strojevima, no budući da efikasnost strojeva
smanjuje troškove i povećava količinu roba na tržištu, smatrao je da će porasti i potražnja pa
će usprkos štednje rada biti zaposleno više radnika. Istovremeno je nagovjestio da bi povećani
profiti mogli biti ušteđeni umjesto investirani i tako izazvati nezaposlenost. Međutim, izrazio
9
je i uvjerenje da je takva mogućnost u postojećim uvjetima nevjerojatna jer je, kao i Smith,
bio uvjeren da ekspandirajuća privreda automatski održava punu zaposlenost.
U to vrijeme i Ricardo u Principles of Political Economy and Taxation (1817) uvodi
pojam tržišta rada, ali ni on ne ostavlja prostora za postojanje prave nezaposlenosti. I on
priznaje da doduše privremeni padovi ili zastoji u proizvodnji uzrokuju transfer kapitala iz
jedne djelatnosti u drugu, i za to vrijeme dio radnika trpi nezaposlenost, ali je to normalna
cijena razvoja. U posljednjem izdanju svog djela navodi još jedan mogući razlog
nezaposlenosti - zamjenu rada strojevima. Dokazao je da postoji mogućnost da poduzetnik
ostvari isti profit uz manju proizvodnju ako obrtni kapital namijenjen plaćama usmjeri u
kupnju strojeva. Međutim, odmah i zagovara malu vjerojatnost takve nezaposlenosti budući
da poduzetnici investiraju iz profita, a ne postojećeg fonda kapitala, a dugoročno
mehanizacija povećava opću dobrobit i zaposlenost.
S Ricardom takozvana "klasična ekonomija" doživljava zrelost. Nezaposlenost je
dakle promatrana kao osobni, a ne društveni problem, a budući da će glad natjerati tržište rada
u ravnotežu, nedobrovoljna nezaposlenost predstavlja samo kratkotrajnu iznimku.
I John Stuart Mill u Principles of Political Economy (1848) podržava klasični pogled
na nezaposlenost. Kad je tržište rada prezasićeno, nadnice padaju, što uzrokuje pad cijena
zbog smanjenih troškova, i što, nadalje, izaziva rast potražnje. Prema tome nakon takvih
kratkotrajnih fluktuacija svi ponovno nalaze zaposlenje.
U drugoj polovici devetnaestog stoljeća javlja se nova generacija ekonomista, no
njihova takozvana marginal-revolution usmjerena je na mikroekonomsku analizu upotrebe
resursa koja nije bila usmjerena na objašnjenje i rješenje problema nezaposlenosti.
S druge strane Karl Marx, koji se svakako bavio pitanjem nezaposlenosti, u Das
Kapital (1867) iznosio je takvo viđenje problema koje je još više obeshrabrivalo moguće
napore na iznalaženju rješenja. Marx objašnjava da svako povećanje potražnje na tržištu roba
povećava potražnju za radom, što uzrokuje rast nadnica. Međutim, poduzetnici tada
preraspodjeljuju kapital u strojeve i otpuštaju radnike koji postaju "rezervna armija rada" koja
je nužna za rast kapitalističke ekonomije i zaposlena je samo u vrhuncima prosperiteta. Dakle
tehnološka nezaposlenost garantira mogućnost eksploatacije i onemogućava rast plaća.
Međutim, teoriju o rezervnoj armiji nije razvio Marx, već je 1807. godine John Weyland (u
djelu A short inquiry into policy, humanity and past effects of the poor lows, prema Garraty
1978, str. 105) braneći zakon o pomoći siromašnima od Malthusove kritike ustvrdio da je
potrebno uzdržavati višak radne snage jer je on nužnost za rast privrede. Vrlo važno i istinito
gledište je u tumačenju i postavljeno naglavce, jer ono je u stvari sadržano u modernoj tezi da
10
je privredni rast preduvjet pune zaposlenosti. Međutim, Marx je rješenje vidio jedino u
ukidanju kapitalizma, pa je u tome previdio drugačiju mogućnost rješenja problema i time
samo podržao stajalište o neizbježnosti toleriranja nezaposlenosti.
Alfred Marshall je 1890. godine u Principles of Economics još uvijek upotrebljavao
izraz "inconstancy of employment" (nestalnost ili nekontinuiranost zaposlenja) budući da je
podrazumijevao normalnim stanje pune zaposlenosti. Kao sinteza marginalističkog pogleda
smatrao je da klasična hipoteza koja nezaposlenost stavlja u ovisnost o kvoti novca
raspoloživoj za nadnice previše važnosti daje potražnji, dok se zanemaruje ponašanje ponude
rada. Rast nadnica ne izaziva samo pad potražnje za radom, već i rast ponude rada. Prema
tome u uvjetima konkurencije radi se samo o trenutnom neskladu. Marshall je vjerovao da
problem nezaposlenosti samo izgleda teži jer su tvornice postale veće pa otpuštanja privlače
više pažnje. No, depresija devedesetih godina bila je najjača do tada doživljena u svijetu i
učinila je kraj takvom načinu razmišljanja.
Nezaposlenost je postala žarišni problem i odjednom se o različitim aspektima te
zanemarivane teme počelo pisati u knjigama i člancima. Najoriginalniji od novih istraživača
nezaposlenosti bio je engleski ekonomist John A. Hobson. Priznao je klasičnim ekonomistima
znanstvena dostignuća, ali im je zamjerio izostanak bilo kakve brige za praktične socijalne
probleme. Bila mu je naravno poznata i teorija o nužnosti rezervne armije rada koje je
vrijednost također prihvatio, no smatrao je da upravo činjenica da u postojećim uvjetima
nezaposlenost izgleda neizbježna mora biti motiv da se ti uvjeti izmijene. Činjenicu da su u
vrijeme vrhunca ekspanzije 1890. gotovo svi nezaposleni apsorbirani u proizvodne aktivnosti
smatrao je dovoljnim dokazom da se ne može tvrditi da se nezaposlenost u vrijeme depresije
sastoji od osoba koje ne žele raditi. Osnovni uzrok nezaposlenosti je nedovoljna potrošnja,
nedostatak efektivne potražnje o kojem je već govorio Malthus. Razlog te nedovoljne
potrošnje je da bogati često nedovoljno troše, odnosno previše štede. Takva tvrdnja u to
vrijeme predstavljala je pravu herezu. On se suprotstavio klasičnoj teoriji da ponuda stvara
vlastitu potražnju tvrdnjom da možda doista postoji i moć i želja da se potroši sve što se
proizvede, no ne nužno kod iste osobe. Prečesto oni koji imaju moć radije štede nego troše.
Malthus, koji je sedamdeset godina ranije primijetio da prevelika štednja može
izazvati premalu potražnju i nedovoljnu potražnju za radom rastućeg stanovništva, predložio
je rješenje da bogati moraju povećati neproduktivnu potrošnju. Hobson je predložio znatno
modernije rješenje, da višak štednje bogatih mora biti progresivnim porezima preusmjeren za
društvene potrebe. Utjecaj i autoritet klasičnih ekonomista bio je previše jak i Hobsonova
tumačenja i ideje nisu našle odjeka.
11
William H. Beveridge je 1909. godine u Unemployment: Problem of Industry
analizirao teorije nezaposlenosti i poslovnih ciklusa izdvajajući prednosti i slabosti svake od
njih. I Hobsonovoj teoriji pridaje odgovarajuće značenje, ali mu i zamjera da tvrdnja da
štednja izaziva nezaposlenost zavarava, jer nudi kao uzrok nezaposlenosti ono što je u stvari
uzrok industrijskom rastu kojega je nezaposlenost posljedica. Beveridge zaključuje da je
nezaposlenost uzrokovana promjenama u neravnomjernom rastu koje su neizbježna posljedica
konkurencije proizvođača. Na taj način se i on pridružuje tvrdnjama o nepostojanju lijeka za
nezaposlenost. Osnovni doprinos njegovog rada je u gledištu koje proizlazi i iz samog naslova
da nezaposlenost nije problem pojedinca i da istraživanja treba usmjeriti na nezaposlenost kao
pojavu, a ne na nezaposlene osobe.
Uskoro su uslijedile preciznije analize problema. Pigou 1914. godine izdaje
Unemployment, gdje tvrdi da je osnovni uzrok nezaposlenosti neuspjeh usklađivanja nadnica s
razinom cijena. Ako nadnice u jednom području porastu, npr. zbog pritiska sindikata, više će
se ljudi vezati na tu privrednu granu i neki će ostati nezaposleni. Prema Pigou nezaposlenost
bi mogla biti eliminirana sniženjem nadnica, jer bi time snizili troškove poslodavcima, koji bi
snizili cijene prouzrokujući na taj način veću potražnju i zaposlenost. Pigouov rad nosi
nasljeđe klasičnih ekonomista, no on ga pokušava uskladiti s modernim uvjetima i priznaje da
takva idealna promjenjivost nadnica koja bi održavala punu zaposlenost i u uvjetima
fluktuacije potražnje nije moguća. Zato on dozvoljava potrebu da država primjenjuje mjere za
smanjenje nezaposlenosti i olakša teret nezaposlenima (uredi za zapošljavanje, programi
obrazovanja, ali i javni radovi ili skraćivanje radnog tjedna umjesto otpuštanja djela radnika).
Pigou je ipak bio svjestan da bi najbolji način rješavanja problema nezaposlenosti bio
smanjivanje frekvencije i intenziteta konjunkturnih ciklusa. Smatrao je da bi manipulacija s
vrijednošću novca radi održavanja stabilnosti cijena mogla najbolje ublažiti ciklička gibanja.
Klasični pogled na nezaposlenost i dalje je prevladavao i nakon Prvog svjetskog rata
usprkos postojanja drugačijih gledanja. J. A. Hobson je ustrajao na svojoj tvrdnji da rješenje
nezaposlenosti treba tražiti u stimuliranju potrošnje kako bi se potražnja uskladila s ponudom,
pri čemu bi se profitabilnost proizvodnje uspostavila zbog mogućnosti povećanja cijena, a ne
snižavanja troškova. U The Economics of Unemployment (1922) ukazuje na to da je rat
dokazao da visoka potrošnja sprečava nezaposlenost i da je način da se nezaposlenost
izbjegne povećanje potrošne moći društva pomoću progresivnih poreza i javne potrošnje. Na
žalost Hobson nije dalje razvio ideju iz 1890. godine. Međutim, to su tijekom dvadesetih
godina učinili Amerikanci William Trufant Foster i Waddill Catchings. Pošli su od ideje da je
odgovarajuća potrošnja ključ pune zaposlenosti, no glavni problem pri tome je u stvari
12
neusklađenost između štednje i investicija budući da oni koji štede i oni koji investiraju često
nisu iste osobe. Potrebnu ravnotežu može osigurati država fiskalnom politikom. U The Road
to Plenty (1928) opisali su kako vlada može u skladu s kretanjem gospodarstva regulirati
državnu potrošnju, osobito javnim radovima. Ideja o javnim radovima kao kontracikličkoj
mjeri nije originalna, no ovaj put je ponuđena u pravom trenutku s napredovanjem ekonomske
teorije i velikom krizom koja je uskoro izbila.
Keynes je 1929. razvio teoriju multiplikatora kojom je napokon uspio pobiti tvrdnje
ekonomista klasične škole da javni radovi i državna potrošnja ne mogu riješiti probleme, već
samo izazivaju inflaciju. R. F. Kahn je razradio model multiplikatora i pokazao kako državna
potrošnja, osim primarne, izaziva i sekundarnu zaposlenost. Iako je pod utjecajem klasičnih
ekonomista i sjećanja na veliku inflaciju s početka dvadesetih godina još uvijek prevladavao
otpor prema takvom razmišljanju, velika kriza koja je donijela nezapamćenu nezaposlenost
prisilila je vlasti da nešto poduzmu.
Slijedi takozvana keynesijanska revolucija i narednih četvrt stoljeća ekonomska su
znanost, pa tako i pogled na nezaposlenost determinirani uspjehom Keynesova djela i
ekonomske politike vođene u skladu s njegovom teorijom.
Izloženi kronološki slijed razvoja pogleda ekonomske znanosti na nezaposlenost,
dakako, samo je ilustracija i ne može obuhvatiti sve doprinose i sve osobe koje su doprinijele
pogledu na nezaposlenost predkeynesijanskog doba. Često se uspjeh Keynesove teorije
tumači kao veliki preokret i negacija dotadašnjih ekonomskih dostignuća, no ona je izrasla iz
dotadašnjeg razvoja ekonomske znanosti, a klasični ekonomisti koji su bili Keynesovi
suvremenici (najznačajniji su: A. C. Pigou, Henry Clay i Edwin Cannan) također su imali
zaokruženu teoriju i mnoge ideje i pojmovi koji su postali poznati kao dio Keynesove Opće
teorije bili su već sadržani u njihovim radovima.
3.2. Keynesijansko tumačenje masovne nezaposlenosti
John Maynard Keynes je u The General Theory of Employment Interest and Money
(1936) pokušao dokazati da ekonomski sistem koji je prevladavao tridesetih godina ovog
stoljeća nije u mogućnosti garantirati punu zaposlenost raspoloživog rada po nadnicama
prevladavajućim na tržištu. Drugim riječima ravnoteža ekonomskog sistema kompatibilna je s
trajnim postojanjem nezaposlenosti.
Keynes ne pridaje posebnu važnost analizi ponude rada, već je njegova pažnja
usmjerena na tumačenje zašto uz datu ponudu rada po prevladavajućim nadnicama postoji
dugotrajni višak ponude nad potražnjom. Tumačenje zasniva na hipotezi da agregatna
13
potražnja za robom i uslugama određuje potražnju za radom, odnosno zaposlenost. Prema
tome nesklad je posljedica nemogućnosti potražnje za radom da dostigne datu ponudu rada,
odnosno posljedica preniske potražnje za robom i uslugama. Prema tome u njegovom je radu
ideja nedovoljne potražnje koja se javljala i ranije (npr. kod Malthusa i Hobsa) napokon
formulirana u obliku cjelovitog sistema. Pošavši od činjenice da su nadnice nefleksibilne
nadolje ustvrdio je da se višak ponude nad potražnjom za radom ne može apsorbirati
jednostavnom autoregulacijom razine nadnica, jer smanjenje nadnica ne prouzrokuje
automatsko povećanje potražnje za radom. Smanjenje nadnica doista djeluje i na smanjenje
cijena, no suprotno klasičnom tumačenju to neće dovoljno povećati potražnju za radom, već
će pad agregatne razine cijena dovesti do pada agregatnog dohotka i time agregatne potražnje
(što je kasnije nazvano "keynesov efekt"). Takvu nezaposlenost, koja je posljedica nedovoljne
agregatne potražnje na tržištu roba, Keynes naziva nedobrovoljnom. Iako je upotrijebio izraz
koji je ranije koristio Pigou, radi se o bitno drugačijem tumačenju nedobrovoljnosti. Dok se
kod Keynesa radi o vrsti nezaposlenosti, koja je posljedica nedovoljne agregatne potražnje na
tržištu roba i može se izbjeći poticanjem blage inflacije, Pigouovo se definiranje više
približava uobičajenom pojmu nedobrovoljnosti, dakle nezaposlenost za koju se može
razumno ocijeniti da individualni radnik nije odgovoran. Pigouovo gledanje dakle obuhvaća i
frikcionu i strukturnu nezaposlenost koje same po sebi nisu posljedica nedovoljne potražnje
na tržištu roba, već neusklađenosti na tržištu rada. Upravo to što je Keynes bit problema
nezaposlenosti postavio van tržišta rada omogućilo je nagovještaj njegova rješenja. Nakon
Keynesove Opće teorije puna zaposlenost napokon je izgledala dostižan cilj ekonomske
politike.
I doista, u sljedećim je godinama Keynesijanska politika osigurala izvanrednu
gospodarsku ekspanziju i nezaposlenost je već potkraj tridesetih godina prestala biti problem.
2.3. Suvremene teorije tržišta rada i nezaposlenosti
Novo povjerenje u sposobnost suzbijanja nezaposlenosti nije potaklo ekonomiste da
zaborave na nezaposlenost. Zbog velike važnosti ekonomske politike u upravljanju
gospodarstvom bilo je nužno praćenje ekonomskih pokazatelja, od kojih je jedan od
značajnijih kretanje nezaposlenosti. Temeljito praćenje i proučavanje omogućilo je i stvaranje
novih pristupa u objašnjavanju kretanja nezaposlenosti.
Budući da osoba treba aktivno tražiti posao da bi bila nezaposlena, pedesetih se godina
razvila diskusija na osnovi pretpostavke da upravo gospodarski rast utječe i na porast broja
nezaposlenih budući da se i domaćice, umirovljenici i mladi uključuju u traženje radnih
14
mjesta potaknuti većom potražnjom na tržištu rada. Nasuprot tomu javilo se i pitanje, je li u
lošim vremenima veći utjecaj imalo povećanje radne snage (efekt dodatnog radnika) kada se
zbog gubitka prihoda hranioca obitelji i ostali članovi uključuju u traženje zaposlenja, ili
smanjenje kada dugotrajno nezaposleni prestaju tražiti posao (efekt obeshrabrenog radnika).
Sve detaljnije upoznavanje problema nezaposlenosti ukazalo je i na neka socijalna i
ekonomska pitanja. Bez obzira koliko niska bila ukupna nezaposlenost, stope su uvijek veće
među mladima, lošije obrazovanima ili drugim ugroženim skupinama. Djelomično to može
biti poljedica diskriminacije, odnosno predrasuda prema tim skupinama, no isto tako otvoreno
je pitanje efikasnosti keynesijanskog pristupa za objašnjenje i suzbijanje svih oblika ili tipova
nezaposlenosti.
Keynesijanska teorija u stvari uopće nije teorija tržišta rada, već makroekonomska
teorija pune zaposlenosti ukupnog gospodarstva. Nasuprot tome stvaraju se nove međusobno
konkurirajuće ili nadopunjujuće teorije tržišta rada, u prvom redu tzv. neoklasičnih
ekonomista koji mikroekonomskim pristupom analiziraju uvjete na samom tržištu rada i
objašnjavaju ponašanje aktera tržišta rada i makroekonomske posljedice na način koji
opravdava ispravnost klasičnog pogleda na automatsko uspostavljanje makroekonomske
ravnoteže.
3.3.1. Teorija traženja
Neoklasična pretpostavka o istovremenoj ravnoteži svih tržišta u uvjetima potpune
konkurencije i slobodnog djelovanja mehanizma cijena ima kao uvjet idealno stanje tržišta:
potpuna transparentnost i potpuna sposobnost prilagođavanja omogućuje sudionicima trenutni
prijelaz na ravnotežnu cijenu, čime nestaje mogućnost prevelike potražnje ili ponude.
Međutim, tržište rada odlikuje se nedostatnom regionalnom transparentnošću, otežanim
protokom informacija, izuzetnom heterogenošću te povezanosti predmeta razmjene s
osobama, čime je ograničena i mobilnost. Zbog toga procesi prilagođavanja ("raščiščavanja")
tržišta rada zahtijevaju dulje vrijeme, pa veće ili manje odstupanje od ravnotežnog stanja
nikako nije iznimka. Postojanje frikcionalno uvjetovanih slobodnih radnih mjesta i
nezaposlenih osoba mogu se dakle prihvatiti i s neoklasičnog gledišta bez potrebe mjenjanja
osnove modela - postojanja i konačne djelotvornosti ravnotežne nadnice. Teorija traženja ima
cilj objasniti uzroke i odrednice takve nezaposlenosti u okviru tradicionalnog modela.
Osobe koje traže zaposlenje neće prihvatiti prvi posao koji im se ponudi, već će tražiti
postoji li bolje slobodno radno mjesto. Uz pretpostavku da takvo traženje zahtijeva potpunu
zauzetost osobe koja traži posao, ti procesi uzrokuju razdoblja nezaposlenosti koja služe
15
prikupljanju informacija o tržištu rada. Takva nezaposlenost se potpuno uklapa u neoklasične
poglede, ona je istovremeno racionalna i dobrovoljna.
3.3.2. Utjecaj nepromjenjivih nadnica
Tradicionalna neoklasična teorija gotovo da ne ostavlja mogućnost postojanja
nedobrovoljne nezaposlenosti. Osobe koje ne mogu pronaći zaposlenje u stvari imaju
nerealno visoka očekivanja glede nadnice, te je sniženje nadnica univerzalna terapija protiv
nezaposlenosti. Međutim, nepromjenjivost nadnica koja se u stvarnom životu javlja
predstavlja problem za neoklasičnu ekonomsku teoriju. Ukoliko doista postoje nezaposleni
spremni raditi za nižu nadnicu i poslodavci koji bi uz nižu nadnicu mogli zaposliti dodatne
radnike, zašto onda interesi sudionika na tržištu ne dovedu do sniženja nadnica i rasta
zaposlenosti? Što je uzrok nedovoljne fleksibilnosti nadnica?
Postoje razni pokušaji odgovora na ta pitanja u okviru neoklasične teorije, pri čemu
postoje dva osnovna smjera:
a) rigiditet je egzogeno određen, odnosno postoje vanjski pritisci koji ometaju slobodno
funkcioniranje tržišta (utjecaj države i sindikata) i
b) endogeni utjecaji, gdje je rigiditet posljedica optimizacije u ponašanju sudionika na tržištu
(implicitni ugovori i nadnica efikasnosti).
a1.) Uloga sindikata
Najjednostavnije je nepromjenjivost nadnica objasniti time da su izvana fiksirane te da
pojedinačni tražilac zaposlenja ne može ponuditi rad po nižoj cijeni iako je nezaposlen.
Minimalnu nadnicu (dakle nepromjenjivost na dolje) može odrediti država ili, češće, sindikati
u kolektivnim ugovorima. Zbog toga neoklasičari smatraju sindikate glavnim uzročnikom
nezaposlenosti te se postavlja logično pitanje zbog čega oni određuju takve nadnice koje će
dovesti do nezaposlenosti.
Ciljna funkcija sindikata sadržat će dva međusobno konkurirajuća cilja, što više
nadnice i što veću zaposlenost, pa je ekonomski racionalna odluka pronaći optimalnu
kombinaciju ta dva cilja. Prema tome sindikat je birajući optimalno rješenje morao žrtvovati
određenu zaposlenost te je krivnja za nezaposlene na njemu, ili ukoliko je imao podršku svih
posloprimaca njihova je nezaposlenost dobrovoljna. Druga je mogućnost da sindikat pri
donošenju odluke ne nastupa kao zastupnik posloprimaca, već kao organizacija zainteresirana
u prvom redu za osiguranje svojeg postojanja i moći. Ovisno o načinu izbora rukovodstvo
16
sindikata zainteresirano je prvenstveno za interese one grupe radnika koji će osigurati ponovni
izbor istog rukovodstva.
a2.) Uloga državne regulacije
Donese li vlada uredbu ili zakon o visini minimalne nadnice u gospodarstvu, time
utječe na slobodno funkcioniranje tržišta i može izazvati nezaposlenost. Analogno postupku
sindikata može se pretpostaviti da vlada, kao dobro informirani društveni planer, svjesna
troškova i koristi odabire razinu plaće i nezaposlenosti koji će maksimizirati ukupno
blagostanje u društvu. Međutim, isto je tako moguće da političke partije obećavaju na
izborima definiranje visoke minimalne nadnice računajući da je veći broj birača koji će
koristiti dobrobit odluke od broja nezaposlenih zbog te mjere
a3.) Društvene norme
Postoji i hipoteza o neformalnoj društvenoj normi koja čini pokušaj preuzimanja tuđeg
radnog mjesta nuđenjem rada za nižu nadnicu društveno neprihvatljivim.
b1.) Implicitni ugovori
Ukoliko nadnica nije nefleksibilna uslijed vanjskog pritiska, a da bi se mogla objasniti
u sklopu neoklasične teorije, ta nefleksibilnost mora biti posljedica racionalnih interesa nekih
sudionika na tržištu rada. Jedno od mogućih objašnjenja je postojanje implicitnih ugovora.
Budući da je tržište rada vrlo heterogeno i teško pregledno, posloprimci i poslodavci su
zainteresirani za stabilnost dogovorene nadnice jer je stalno traženje odgovarajućih radnih
mjesta ili novih radnika u uvjetima stalne promjenjivosti nadnica riskantno i skupo. Zbog toga
i bez eksplicitnih ugovora sa sindikatima pridržavanje implicitno ugovorenih stabilnih
nadnica predstavlja racionalno ponašanje.
b2.) Teorija ljudskog kapitala
Začetak teorije ljudskog kapitala nalazimo već kod Adama Smitha koji je uočio
analogiju između ljudskih sposobnosti, odnosno kvalifikacije i kapitala. Moderna teorija
ljudskog kapitala zasnovana je početkom šezdesetih godina u djelima Beckera, Mincera, Oia i
Schultza. Prvobitna je svrha teorije bila pojasniti različitu efikasnost kapitala u industrijskim i
zemljama u razvoju, no kasnije se pokazala vrlo korisnom u objašnjenju čitavog niza
ekonomskih pojava koje nije mogla objasniti tradicionalna neoklasična teorija. Ukoliko je
17
ulaganje u ljudski kapital specifično vezano za rad u firmi, poslodavac će biti i zainteresiran
za iskorištenje svoje investicije, a da bi je zaštitio, isplati mu se plaćati iznadtržišnu nadnicu.
b3.) Nadnica efikasnosti
Daljnje moguće objašnjenje endogeno određene nefleksibilnosti nadnica predstavlja
teorija nadnice efikasnosti koja predpostavlja neposrednu pozitivnu međuovisnost između
nadnice i efikasnosti rada. Određivanjem povišene nadnice firma povisuje svoje troškove, ali
zbog povećane efikasnosti rada inducira povećani output i ostvaruje veći profit. Dokle god
dodatni profit prelazi dodatne troškove, firma će povećavati nadnicu. Ta profitno
maksimirajuća "nadnica efikasnosti" može znatno nadmašiti ravnotežnu nadnicu i izazvati
nezaposlenost koja se ne može spriječiti spremnošću nezaposlenih na prihvaćanje niže
nadnice.
b4.) "Insider-outsider" teorija
Insider-outsider teorija uzrok nalazi u suprotnosti interesa zaposlenih i nezaposlenih
posloprimaca. Zaposleni radnici (insiders) imaju znatno veću moć utjecaja na poslodavca od
nezaposlenih, odnosno zaposlenih u drugim poduzećima (outsiders) zbog različitosti troškova
koje mu mogu prouzročiti ili su mu prouzročili. Spremnost outsidera na niže nadnice ne može
im osigurati zaposlenost jer zajednička strategija insidersa u odnosu prema poslodavcu i
prema outsiderima može izazvati prevelike troškove za poslodavca koji bi želio zaposliti
outsidere.
3.3.3. Nezaposlenost stvara nezaposlenost
Sadašnja je razina nezaposlenosti direktna posljedica nezaposlenosti u proteklom
razdoblju. Empirički je dokazana činjenica da s duljinom trajanja nezaposlenosti pada
vjerojatnost izlaska iz stanja nezaposlenosti, pa i ukoliko je nezaposlenost nastala zbog
egzogenog šoka privremenog utjecaja, radna snaga koja bi nakon njega mogla biti ponovno
apsorbirana postupno postaje neupotrebljiva. Što je broj nezaposlenih veći, traženje posla
postaje teže i skuplje, što nadalje smanjuje poticaj nezaposlenima da traže posao. Na taj način
nezaposlenost postaje stupica.
4. ZAKLJUČAK
Ekonomska teorija nema stabilan, već skokovit razvitak s značajnim krivudanjima i
cijepanjima glavnog tijeka. Protokom vremena i razvitkom gospodarskih i društvenih procesa
18
teorijski pristupi koji su se donedavna smatrali velikim analitičkim napretkom odbacuju se i
zaboravljaju, a dojučerašnje hereze i odbačene ideje slave se kao novo i konačno rješenje.
Ekonomija rada odgovara takvom opisu možda i više od ostalih disciplina ekonomske
znanosti zbog nematerijalne i nemjerljive prirode mnogih svojstava, problema i utjecaja koji
obilježavaju djelovanje tržišta rada i sam rad kao ekonomski čimbenik.
Rad je u centru pažnje čitavog niza teorijskih sustava ekonomije, od Adama Smitha,
do Ricarda ili do Marxa, ali kontinuirano postojanje značajnog obima istraživanja
problematike rada koja se više ili manje približava glavnom tijeku ekonomske misli ili na
njega oslanja, potvrđuje nužno postojanje samostalne znanstvene discipline koju obilježava
vlastiti problemski i metodološki razvitak. Njezino integriranje s glavnim tijekom neoklasične
mikroekonomske teorije ne umanjuje potrebu njezina izdvojenog promatranja, jer rad će se
uvijek izdvajati od ostalih proizvodnih čimbenika po svojim osobitostima, institucijama,
socijalnoj ukorijenjenosti i značaju, te naročito svojom neodvojivošću od radnika koji taj rad
prodaje.
Poznajemo li povijesni tijek pogleda na pojedine ekonomske probleme, možemo
izbjeći mnoge nesporazume i zamke u promatranju i rješavanju današnjih problema. Bez
obzira koji je teorijski smjer prevladavajući, niti jedan ne može obuhvatiti svu kompleksnost
društvenoekonomskog sustava i ponuditi trajna rješenja za sve probleme. Proizlazi da je
teorijski pluralizam i multidisciplinarnost jedino moguće rješenje za kvalitetan razvitak u
budućnosti.
Literatura:
Ashenfelter, Orley; Layard, Richard: Handbook of labor economics, North Holland,
Amsterdam, 1986.
Brunetta, Renato: Economia del Lavoro, Marsilio Editori, Venezia, 1981.
Brunetta, Renato: Labour Economics: History and Theory, Labour, Vol. 5, br. 1, 1991, str.
75. - 100.
Creedy, John edited by: Fondations of economic thought, Basil Blackwell, Oxford, 1990.
Fiorito, Riccardo: Disoccupazione: paradigmi teoretici a confronto, Rassegna di statistiche
del lavoro, Vol. 39, br. 1, 1988, str. 28. - 34.
Fisher, Cornelia; Heier, Dieter: Entwicklungen der Arbeitsmarkttheorie, Campus Verlag,
Frankfurt, NY, 1983.
Franz, Wolfgang: Arbeitsmarktoekonomik, Springer Verlag, Berlin, 1991.
Garraty, John A.: Unemployment in history: economic thought and public policy, Harper &
Row Publ., New York, 1978.
19
King, J. E.: Labour Economics, Macmillan, London, 1990.
Mc Connell, Campbell R.; Brue, Stanley L.: Suvremena ekonomija rada, MATE, Zagreb, 1994.
McNulty, Paul J.: The Origins and Development of Labor Economics, The MIT Press, Cambridge,
1980.
Marshall, Alfred: Principles of Economics, Macmillan and Co., Ltd. 1920. Library of Economics and
Liberty. 4 September 2001. <http://www.econlib.org/library/Marshall/marP1.html>
Mrnjavac, Željko: Mjerenje nezaposlenosti, Ekonomski fakultet Split, Split, 1996.
Ricardo, David: On the Principles of Political Economy and Taxation, John Murray, 1821, Library
of Economics and Liberty. 4 September 2001.
<http://www.econlib.org/library/Ricardo/ricP1.html>.
Rothschild, Dr. Kurt: Theorien der Arbeitslosigkeit, R. Oldenburg Verlag, Munchen, 1988.
Sapsford, David; Tzannatos, Zafiris: The Economics of the Labour Market, The Macmillan
Press ltd, London, 1993.
Sesselmeier, Werner; Blauermel, Gregor: Arbeitsmarkttheorien, Physica Verlag, Heidelberg,
1990.
Smith, Adam: An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, Methuen & Co.,
Ltd. 1904. Ed. Edwin Cannan. Library of Economics and Liberty. 4 September 2001.
<http://www.econlib.org/library/Smith/smWN1.html>
20