Posljednja vojvotkinja

Daisy Goodwin

Posljednja vojvotkinja

Posljednja vojvotkinja KB.indd 1 20.8.2012. 9:55:09

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga 14

Naslov izvornika My Last Duchess

Copyright © 2010 Daisy Goodwin ProductionsCopyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., 2012.

Nakladnik Mozaik knjiga

UrednikZoran Maljković

Za nakladnika Bojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

KorektorDinko Petriševac

Grafička urednicaMarija Morić

Oblikovanje naslovnice Marija Morić

Ilustracija na naslovnici© Jill Battaglia/Arcangel images

TisakDenona, Zagreb, rujan 2012.

ISBN 978-953-14-1211-7 (tvrdi uvez)CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 811938.

ISBN 978-953-14-1208-7 (meki uvez)CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 811939.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim foto-kopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.


Daisy Goodwin


S engleskoga prevela Ivana Šojat-Kuči


Posvećeno mome ocu, Richardu Goodwinu – mome idealnom čitatelju


To je moja posljednja, na zidu naslikana Vojvotkinja“Moja posljednja Vojvotkinja”, Robert Browning

Prednost američke djevojke nad njezinim engleskim pandanomjest u tome da posjeduje sve što onoj drugoj nedostaje.

“Titled Americans”, 1890.


Prvi dio

LADY FERMOR-HESKETH.

GOSPOĐICA FLORENCE EMILY SHARON, kćerka pokojnoga senatora Nevade, Williama Sharona.

Rođena 186-.1880. udala se za SIR THOMASA GEORGEA FERMORA FERMOR-HESKETHA,

sedmoga baruneta; rođenog 9. svibnja 1849., bojnika Četvr-tog bataljuna Kraljevske regimente koji je obnašao dužnost šerifa Northamptonshirea, te supredsjedao Odborom za mir i pravdu grofovije.

Djeca rođena iz njihova braka:Thomas, rođen 17. studenog 1881.Frederick, rođen 1883.Prebivališta:Rufford Hall, Omskirk, i Easton Neston, Towcester.Titula dodijeljena 1761.

Obitelj u Lancashireu boravi već sedamsto godina.

Titled Americans, Popis američkih dama koje su se udale za strance s titulom, 1890.


PRVO POGLAVLJE

Uzgajivač ptica

Newport, Rhode Island, kolovoz 1893.

Vrijeme posjeta bilo je već gotovo prošlo, tako da je uzgajivač ptica susretao samo rijetke kočije dok je uskim trakom ceste

koja se proteže između vlastelinskih kuća u Newportu i Atlant-skoga oceana gurao svoja teretna kola. Newportske su dame još rano tog poslijepodneva ostavile svoje posjetnice, jedne kako bi spremne dočekale posljednji i najvažniji bal u godini, druge ka-ko bi drugi mislili da se za njega pripremaju. Uobičajena vreva i gužva na aveniji Bellevue polako su se stišale dok je Four Hun-dred nestrpljivo iščekivao predstojeću večer, tako da se čulo samo postojano zapljuskivanje valova preko stijena u podnožju. Svjetla su počinjala blijedjeti, no vrelina dana još se ljeskala na kamenim pročeljima velikih kuća koje su se uz rub stijene gusto nanizale poput svadbenih torti koje se međusobno nadmeću koja je ljepša. No uzgajivač ptica, odjeven u prašnjavi frak, sa zelenim, ofucanim polucilindrom na glavi, što je trebalo izgledati poput večernje to-alete, nije zastao kako bi se divio verandama kuće Breakersovih, tornjićima Beaulieua ili fontanama kod Rhinelanderovih koje je mogao naslutiti kroza živice od tise i pozlaćena vrata. Nastavio je dalje cestom, zviždukajući i klikćući teretu što ga je nosio u kavezima prekrivenim crnim platnom, kako bi ptice na posljed-njem putovanju čule njima poznate zvukove. Cilj njegova puta bio je francuski chateau smješten na samome vrhu, najveća i naj-dotjeranija zgrada u ulici bogataša, Sans Souci, ladanjska kuća


12 Daisy Goodwin

obitelji Cash. Britanska zastava vijorila se na jednome tornju, dok je drugi krasio grb obitelji Cash.

Zastao je uz vratarnicu, a nosač mu je prstom pokazao kolni ulaz smješten pola kilometra dalje. Dok je hodao prema drugo-me kraju imanja, narančasta svjetla počela su se točkasto nazirati u sutonu; sluge su hodali kroz kuću i palili kineske lanterne sa svilenim zaslonima boje jantara. Kada je skrenuo i prošao ispred terase, zaslijepile su ga niske zrake sunca koje je tonulo, svjetlost koja se odbijala o visoke prozore dvorane za balove.

U Dvorani zrcala, čije su ime svi koji su ikada posjetili Ver-sailles izgovarali spektakularnije od izvornika, gospođa Cash, koja je odaslala stotinjak pozivnica za večerašnji bal, zurila je u vlastiti odraz koji se zrcalio u nedogled. Lupkala je nogom ne-strpljivo iščekujući da sunce potpuno iščezne kako bi dojam što će ga ostaviti njezina odora bio potpun. Gospodin Rhinehart stajao je pokraj nje dok mu se preko čela cijedio znoj koji nije bio potaknut isključivo vrućinom.

– Trebam, dakle, samo pritisnuti gumeni prekidač i sve će zablistati?

– Da, upravo tako, gospođo Cash, samo čvrsto uhvatite pre-kidač i sva će svjetla zasjati poput nebesa. Mogu li vas samo podsjetiti da sve može tek kratko trajati. Baterije su glomazne i nisam ih smio staviti previše kako ne bi narušile f luidan izgled večernje haljine.

– Koliko vremena imam, gospodine Rhinehart?– Uistinu je teško reći, ali vjerojatno ne više od pet minuta.

Potraje li duže, ne mogu vam jamčiti sigurnost. No gospođa Cash nije ga slušala. Nju krajnje granice nisu za-

nimale. Ružičasta večernja svjetlost blijedjela je u tamu. Kucnuo je čas. Lijevom je rukom pritisnula gumeni prekidač i začula sla-bašno pucketanje koje je pratilo put svjetlosti kroz sto dvadeset


Posljednja vojvotkinja • 13

žaruljica na njezinoj haljini i pedeset na dijademi. Kao da je netko uključio vatromet u plesnoj dvorani prekrivenoj zrcalima.

Dok se polagano okretala, prisjetila se jahti koje su u newport-skoj luci bile osvijetljene povodom nedavne posjete njemačkoga cara. Pogled straga bio je jednako veličanstven kao i onaj sprije-da; povlaka koja joj je padala preko ramena nalikovala je na skut noćnoga neba. Kimnula je u znak zadovoljstva i ispustila preki-dač. Prostorija je utonula u mrak koji je potrajao sve dok sluga nije uključio veliki luster.

– Baš je onako kako sam se i nadala da će biti. Možete po-slati račun.

Električar je otro čelo ne odveć čistim rupcem, te glavom za-tresao izvodeći nešto približno nalik naklonu i bio spreman otići.

– Gospodine Rhinehart! – Čovjek se zaledio na blistavo ula-štenom parketu. – Predmnijevam da ste bili diskretni kako sam vam i naložila. – Nije to bilo pitanje.

– Oh, da, gospođo Cash. Sve sam osobno izradio, zato vam robu nisam ni mogao ranije isporučiti. Svake sam večeri u radi-onici radio nakon što bi šegrti otišli svojim kućama.

– Dobro. – Otpustila ga je zatim. Gospođa Cash okrenula se i otišla na suprotni kraj dvorane ogledala gdje su joj dvojica slugu otvorili vrata. Gospodin Rhinehart spustio se mramornim stubi-štem. Njegova ruka ostavljala je vlažan trag na hladnoj balustradi.

•

U Modroj sobi, Cora Cash upinjala se usredotočiti na knjigu. Co-ri je bilo teško uživjeti se u glavninu knjiga – sve te priproste gu-vernante – no ova se po mnogo čemu razlikovala od njih. Glavna junakinja bila je “zgodna, pametna i bogata”, jednako kao i Cora. Cora je znala da je lijepa – nisu li o njoj u novinama zborili kao


14 Daisy Goodwin

o “božanstvenoj gospođici Cash”? A pametna je svakako bila – govorila je tri jezika i bila vješta u računu. A kada je o bogatstvu bila riječ, tu nije bilo baš nikakve sumnje. Emma Woodhouse nije bila bogata poput nje, Core Cash. Emma Woodhouse nije ležala na lit à la polonaise koji je nekoć bio u posjedu Madame du Barry, u sobi koja je, izuzmemo li uporan miris boje, bila toč-na replika spavaće odaje Marije Antoinette u le petit Trianonu. Emma Woodhouse odlazila je na balove u Vijećnicama, ne na spektakularne balove u za njih posebno podignutim dvoranama. No, Emma Woodhouse bila je bez majke, a to je, smatrala je Cora, značilo da je bila zgodna, pametna, bogata i slobodna. To se nije moglo reći i za Coru koja je knjigu držala ukočeno ispred sebe zato što joj je za leđa bila prikopčana čelična šipka. Coru su boljele ruke i čeznula je za tim da legne na krevet Madame du Barry, no njezina je majka smatrala da će čelična šipka, bude li za nju privezana dva sata dnevno, Cori podati stav i držanje kraljevne, američke kraljevne, tako da nije imala izbora, nego je knjigu morala čitati u krajnje neudobnom položaju.

Cora je znala da njezina majka upravo sada provjerava kako se odvijaju pripreme za večeru koju je organizirala prije samoga ba-la, kako bi njezinih četrdesetak neobičnih gostiju znalo koliko su blistavi poput zvijezda na društvenome nebu gospođe Cash. Biti pozvan na svečani bal gospođe Cash bila je čast, biti pozvan na večeru koja mu prethodi bilo je više od časti, no sjediti za stolom u blizini gospođe Cash bilo je znak istinske odličnost koju nitko nije uzimao zdravo za gotovo. Gospođa Cash za večerom je vo-ljela sjediti nasuprot svome suprugu, po širini stola, ne po dužini, sve otkako je doznala da upravo tako sjede princ i princeza od Walesa. Cora je znala da će kao u sendviču sjediti između dvoji-ce najpoželjnijih neženja s kojima će morati koketirati dovoljno da potvrdi svoj status ljepotice, ali ne pretjerano, jer nije trebala



ugroziti majčinu taktiku koja se odnosila na njezinu budućnost. Gospođa Cash ovaj je bal organizirala kako bi Coru predstavila kao skupocjen dragulj kojem se svi odreda trebaju diviti, ali ne i dirati ga. Taj dragulj bio je predviđen u najmanju ruku za dija-dem, ništa manje od toga.

Odmah nakon bala, obitelj Cash trebala je na jahti SS Aspen otploviti za Europu. Gospođa Cash nije bila toliko vulgarna da ikome natukne da tamo idu kako bi Cori priskrbili plemićku titulu; ona, za razliku od nekih gospođa iz Newporta, nije bila pretplaćena na časopis Titled Americans koji je svaka četiri mje-seca iznosio detalje o Europljanima plave krvi koji su ostali bez prebijene pare, te su upravo zato tragali za bogatim američkim mladenkama, no Cora je svejedno znala da su ambicije njezine mame neograničene.

Cora je odložila knjigu i neudobno se pomaknula u oklopu za kralježnicu. Sigurno je već bilo vrijeme da Bertha dođe, ot-kopča kopče i oslobodi ju. Remen koji joj je prelazio preko čela urezivao se u kožu; izgledat će smiješno večeras bude li se na balu pojavila s crvenom prugom preko čela. Nije imala ništa protiv toga da poremeti majčine planove, no imala je večeras neke svoje razloge da bude lijepa. Večeras joj se pružala posljed-nja prilika da s Teddyjem učini nešto prije odlaska u Europu. Jučer su se na pikniku našli tako blizu da je bila sigurna da je Teddyju malo nedostajalo da ju poljubi, no njezina ih je majka pronašla prije nego što se išta dogodilo. Cora se blago nasmi-ješila pri pomisli na svoju majku koja se znoji okrećući pedale bicikla kako bi ih sustigla. Gospođa Cash bicikala se odrekla kao nečeg što ne priliči ženskome rodu, no onda je shvatila da se njezina kćerka biciklom služi kako bi joj pobjegla, pa je u jednom poslijepodnevu i sama naučila upravljati biciklom. Možda je i bila najbogatija djevojka u Americi, no sigurno je


16 Daisy Goodwin

bila izložena najkritičnijim pogledima. Večeras je bila zabava posvećena njezinu izlasku u svijet, a ona je bila privezana za ovu spravu za mučenje. Bilo je vrijeme da ju oslobode. Ukočenom je kretnjom ustala i povukla zvonce.

•

Bertha je bila u kuhinji s uzgajivačem ptica. Podrijetlom je bio iz istoga dijela Južne Karoline kao i ona, pa je, kad god bi kuće-vlasnice u Newportu dolazio opskrbljivati njihovim omiljenim trikom za zabave, i Berthi donosio novosti od onoga što je od njezine obitelji preostalo. Nikoga od njih nije vidjela već deset godina, od dana kada ju je velečasni pokupio i odveo na Sjever. Ponekad, međutim, kada bi kroz kuhinje prolazila na dan pečenja kruha, kada bi ju zapuhnuo usijani, slatki miris, imala bi dojam da joj je pred očima šmugnuo obris majčine prugaste, modro-bi-jele suknje. U posljednje vrijeme jedva se mogla sjetiti majčina lica, no taj ju je miris u kolibu iz djetinjstva vraćao tako brzo, da bi joj suze navirale na oči. U početku je zajedno s darovima i novcem slala i pisma, uvjerena da će majka već pronaći nekog tko će joj ih pročitati, no sada je prestala, nije htjela da neki neznanac naglas čita tajne njezina srca.

– Tvoja majka veli da je preminuo ujak Ezra – rekao je uzgaji-vač ptica skidajući s glave svoj polucilindar, možda kako bi iska-zao poštovanje, ali i Berthi pokazao svoju plemićki ćelavu glavu. Bertha je kimnula glavom. Kao kroz maglu, sjećala se da ju je ujak Ezra na ramenima nosio u crkvu i dlaka koje su mu rasle iz ušiju.

– Bio je to lijep pogreb, čak mu je i gospođa Calhoun došla odati počast.

– A majka, kako je ona? Nosi li vuneni šal koji sam joj poslala? Recite joj da je šal gazdarica donijela iz Europe.



– Sigurno ću joj dati do znanja… – uzgajivač je ptica zastao i pogledao dolje, u tkaninom prekriveni kavez u kojemu su spavale ptice. Bertha je znala da nešto nije u redu, da čovjek želi reći ne-što za što ne pronalazi riječi. Htjela mu je pomoći, postaviti mu pitanje koje će mu pomoći da iz sebe izbaci ono što ga muči, no čudni ju je zazor u tome sprječavao. Htjela je i dalje svoju majku zamišljati u prugastoj, modro-bijeloj haljini, živu, zdravu i čitavu.

Začuo se štropot u stražnjoj kuhinji koji je uznemirio ptice ko-je su počele lepršati krilima i stvarati zvukove nalik uzdisajima.

– U kojim su bojama sada? – upitala je Bertha, sretna što joj se ukazala prilika da promijeni temu razgovora.

– Rekli su mi da sve trebaju biti zlatne. Nije bilo lako. Kolibrići ne vole kada ih bojim. Neki od njih samo prestanu letjeti, samo se spuste na dno kaveza i više ne ustaju.

Bertha je kleknula na pod i podignula tkaninu. Vidjela je lje-skanje svjetla u tami. Kada svi uzvanici u ponoć budu sjeli za stol kako bi večerali, ptice će u zimski vrt pustiti kao zlatnu kišu. Bit će tema razgovora možda i čitavih deset minuta; mladići će ih pokušati uhvatiti kako bi ih darovali djevojkama s kojima su flertovali. Uzvanice će smrknuto razmišljati kako Nancy Cash ne preže ni pred čime kako bi ostavila dojam, a ujutro će sluškinje malena zlatna tijela metlama skupljati na gomilu.

– Samuele, je li vam majka predala ikakvu poruku za mene? Ima li ikakvih problema? – tiho je upitala Bertha.

Prodavač ptica razgovarao je sa svojim pticama, ustima pro-izvodio cvrkutave zvukove, a tada je ušutio i žalosno pogledao Berthu.

– Rekla mi je da ti kažem da je u redu, ali nije u redu, Bertha. Toliko je mršava da se čini kako će ju vjetar otpuhnuti kada na-stupi sezona uragana. Topi se i nestaje, mislim da neće doživjeti sljedeću zimu. Želiš li ju još jednom vidjeti, morat ćeš se požuriti.


18 Daisy Goodwin

Bertha je zurila dolje, u ptice koje su u svome kavezu prštale poput prskalica. Položila je ruke na svoju kosu koja je bila glatka. Mamina kosa bila je kovrčava – neprestano ju je morala obuzda-vati maramama. Znala je da prodavač ptica od nje očekuje emo-cije, barem suze. Ali Bertha već godinama nije plakala, zapravo već deset godina, otkako je otišla na Sjever. A zašto bi i plakala? Ionako se tu nije moglo baš ništa učiniti. Bertha je bila savršeno svjesna činjenice kolika je sretnica, nije poznavala nijednu drugu crnkinju koja je bila gospodaričina sluškinja. Otkako je postala sluškinja gospođice Core, upinjala se govoriti, ponašati i odije-vati poput nje, barem onoliko koliko je to bilo moguće. Sjetila se majčinih žuljevitih ruku i shvatila da ne može ni pogledati trgovca pticama.

Zvono iz Modre sobe ponovo je zazvonilo. Jedna od sluškinja došla je iz stražnje kuhinje i povikala:

– Zvono gospođice Core već drugi puta zvoni, bolje da pođeš gore, Bertha.

Bertha je skočila.– Moram sada ići. Poslije ću doći i potražiti vas, čim započne

bal. Ne idite dok vas ne vidim. – Energičnim glasom trudila se prikriti osjećaj olakšanja koji ju je preplavio.

– Čekat ću te, Bertha – rekao je trgovac pticama.Zvonce je ponovno zazvonilo. Bertha je pohitala što se brže

usudila uza stube za poslugu. Trčanje je bilo zabranjeno. Jedna sluškinja otpuštena je zato što se niz mramorne stube u žurbi spuštala tako da je grabila po dvije stube. Gospodin Simmons, batler, to je nazvao drskošću.

Pokucala je na vrata Modre sobe i ušla.Cora je bila toliko frustrirana da je gotovo plakala. – Pa gdje

si do sada, Bertha? Zvonila sam barem triput. Izvuci me iz ove paklene naprave.



Potezala je kožno remenje koje joj je sapinjalo tijelo. Naprava za ravnanje kralježnice, izrađena prema nacrtu gospođe Cash, sastojala se od remenja s kopčama koje su sve odreda bile straga, tako da nije bilo moguće otkopčati ih bez ičije pomoći.

Bertha ju je pokušala umiriti.– Oprostite, gospođice Cora, ali trgovac kolibrićima donio mi

je vijesti od kuće, pa pretpostavljam da nisam čula zvonce.Cora je nervozno uzdahnula. – Teško da ti to može poslužiti kao isprika, to da si tračeve

slušala dok sam ja ovdje čekala svezana kao pile za pečenje.Bertha nije rekla ni riječ, samo je žurno otkopčavala kopče.

Osjećala je kako se njezina gazdarica trza od nestrpljenja. Čim se oslobodila remenja, Cora se protresla kao pas koji se želi osu-šiti, a zatim se okrenula oko sebe i dohvatila Berthu za ramena. Bertha se pripremila za suočavanje s otkazom, no na njezino joj se čuđenje Cora samo nasmiješila.

– Moraš mi reći kako poljubiti muškarca. Znam da znaš kako, vidjela sam te s konjušarom Vandemeyersovih nakon njihova ba-la. – Corine oči blistale su od uzbuđenja. Bertha se odmaknula od svoje gospodarice.

– Mislim da je poljubac nešto što se ne može dočarati riječima – rekla je polagano kako bi dobila na vremenu. Je li gospođica Cora kanila gospođi Cash reći za nju i Amosa?

– Onda mi pokaži. Moram to ispravno izvesti – izjavila je gor-ljivo Cora i polagano se nagnula prema Berthi. Dok je to činila, kosa zraka sunca u zalasku dodirnula je njezinu riđu kosu koja je izgledala kao oganj.

Bertha se upinjala ne izmaknuti se. – Doista želite da vas poljubim onako kako bih poljubila muš-

karca? – Gospođica Cora sigurno nije mislila ozbiljno.


20 Daisy Goodwin

– Da, da, da – Cora je kimala glavom. Na čelu joj je još bio vidljiv crveni trag od remena.

– Ali, gospođice Cora, nije prirodno da se dvije žene ljube. Vidi li nas itko, izgubit ću posao.

– Oh, ne budi tako gadljiva, Bertha. A što ako ti dadem pe-deset dolara? – Cora se blistavo nasmiješila, kao da djetetu nudi slatkiš.

Bertha je promislila o ponudi. Pedeset dolara jest njezina dvo-mjesečna plaća. No, poljubiti drugu ženu i dalje nije zvučalo ispravno.

– Mislim da ne biste trebali to od mene iskati, gospođice Cora, nije prikladno – Bertha se trudila zvučati poput Gospođe, znala je da je gospođa Cash jedina osoba na svijetu koje se Cora boji. Coru svejedno nije smjela odbiti.

– Zar stvarno misliš da želim baš tebe poljubiti? Moram vjež-bati. Večeras se moram poljubiti i moram to učiniti baš kako treba – Cora je odlučno tresla glavom.

– Eh, pa… – Bertha je i dalje oklijevala. – Sedamdeset pet dolara – umiljavala joj se Cora, a Bertha je

dobro znala da joj naposljetku uvijek popusti, kad god njezina gospodarica tako žarko za nečim žudi. Cora je uvijek bila uporna u svojim naumima. Jedina je gospođa Cash bila u stanju svojoj kćerki reći ne. Bertha je odlučila iskoristiti situaciju.

– Dobro, gospođice Cora, pokazat ću vam kako treba poljubiti muškarca, no molila bih vas da mi odmah date tih sedamdeset pet dolara.

Bertha je dobro znala da gospođa Cash Cori ne daje nikakav džeparac, a to je bio dobar razlog da odmah zatraži novce. Gos-pođica Cora bila je majstor u davanju obećanja koja nije bila u stanju poštovati. No, na Berthino zaprepaštenje, Cora je ispod svoga jastuka izvukla torbicu, a iz nje i novac, te ga počela brojati.



– Možeš li nakratko zaboraviti predrasude? – pitala je pruža-jući novčanice.

Sluškinja je kratko oklijevala, a zatim je uzela novac i utaknu-la ga u svoj steznik. Zahvaljujući tim novcima, trgovac pticama trebao bi ju prestati onako gledati. Duboko udahnuvši, pažljivo je zatim u ruke primila Corine rumene obraze i nagnula se pre-ma gospodarici. Nježno je zatim usne pritisnula uz njezine, te se povukla čim je uzmogla.

Cora je nestrpljivo povikala:– Ne, želim da to učiniš kako treba. Vidjela sam te s onim

muškarcem. Izgledali ste kao, pa – zastala je tražeći prikladne riječi – pa kao da jedete jedno drugog.

Sada je ona položila ruke na sluškinjina ramena, privukla Ber-thino lice prema sebi i usne položila na Berthine što je žešće mogla.

S gađenjem, Bertha je jezikom razmaknula gospodaričine usne i njime ovlaš prošla kroz usta druge žene. Osjećala je kako se od šoka kratko ukočila, no Cora joj je ubrzo počela uzvraćati, palu-cati jezikom između zuba.

Bertha se odmaknula prva. Nije bilo neugodno ljubiti Coru, jer sigurno je to bio najslađi poljubac što ga je iskusila. Slađi od poljupca onog Amosa koji je zaudarao na duhan za žvakanje.

– Imaš prilično… ljutkast okus – izjavila je Cora brišući usta čipkastim ruočićem. – Je li to sve što treba učiniti? Nisi ništa izostavila? Moram to ispravno učiniti. – Nedužno je pogledala Berthu.

Po tko zna koji put, Bertha se pitala kako netko tako obrazo-van kao Cora može biti tolika neznalica. Sve je to, dakako, išlo na dušu gospođe Cash. Ona je Coru odgojila kao prelijepu lut-ku. Ne bi imala ništa protiv toga da ima njezino lice i novac, no nipošto ne bi voljela imati majku gospođice Core.


22 Daisy Goodwin

– Ako ste na umu imali isključivo ljubljenje, gospođice Cora, onda vas uvjeravam da je to sve što će vam biti potrebno – od-lučno je uzvratila Bertha.

– Nećeš li me pitati o kome je riječ? – upitala je Cora.– Oprostite mi, gospođice Cora, ali ne želim ni znati. Otkrije

li Gospođa što kanite učiniti… – Neće ona ništa otkriti, ili bolje rečeno: kada otkrije, bit će

već prekasno. Nakon ovoga što će se noćas dogoditi, sve će biti drukčije. – Iskosa je pogledala Berthu, kao da ju izaziva da tra-ži još podataka. No Betha se nije dala nasanjkati. Dokle god ne bude postavljala pitanja, nitko joj ih neće ni postavljati. Lice joj je ostalo bezizražajno.

Coru, međutim, više nije ni zanimala. Zurila je u svoj odraz u ovalnom, kitnjastom ogledalu. Nakon što se poljube, bila je uvjerena kako će sve ići glatko. Objavit će zaruke, pa će ona do Božića biti udana žena.

– Bolje pripremi moju haljinu za bal, Bertha. Majka samo što nije došla provjeriti jesam li se à la lettre pridržavala njezinih na-putaka. Ne mogu vjerovati da ću morati nositi nešto tako savr-šeno užasno. Pa ipak, Martha Van Der Leyden rekla mi je kako će nju njezina majka odjenuti kao puritansku gospođu, tako da pretpostavljam da je moglo biti i gore od ovoga.

Corina haljina bila je kopija haljine s Velázquezova portreta španjolske kraljevne što ga je gospođa Cash kupila zato što je čula da mu se gospođa Astor divi.

Dok je iz ormara vadila kompliciranu haljinu s ušivenim me-talnim obručima, Bertha nije mogla ne zapitati se je li gospođa haljinu za svoju kćerku birala prema umjetničkome dojmu ili svjesna činjenice koliko će njome ograničiti djevojčine kretnje. Nijedan gospodin Cori neće moći prići na manje od jednoga me-tra. Lekcija iz ljubljenja nije imala nikakva smisla.



Pomogla je Cori da sa sebe svuče kućni haljetak i uđe u me-talni okvir haljine. Cora je doslovno morala ući unutra, a Ber-tha konstrukciju zatvoriti kao da zatvara dvorišna vrata. Svileni brokat suknje i steznika bio je posebno naručen i tkan u Lyonu, a tkanina je bila teška i gusta. Cora se blago zanjihala pod te-žinom okvira. Bit će dovoljan sasvim malen pritisak da sasvim izgubi ravnotežu. Suknja je bila široka gotovo metar, tako da će Cora kroza sva vrata morati prolaziti postrance. Plesati u takvoj haljini bit će nemoguće.

Bertha je kleknula kako bi Cori pomogla obuti cipele s petama u stilu francuskoga dvora i zašiljenim vrhovima. Cora se počela njihati i teturati.

– Ne mogu nositi ovo, Bertha, past ću. Dodaj mi bakrene pa-puče umjesto ovih cipela.

– Ako ste baš sigurni da može, gospođice Cora… – izjavila je oprezno Bertha.

– Moja majka večeras očekuje osamsto gostiju – rekla je Cora. – Čisto sumnjam da će imati vremena provjeravati što imam na nogama. Donesi papuče.

Corine su riječi zvučale hrabrije no što je očekivala, jer obje su djevojke dobro znale da Gospođi nikada ništa ne promakne.

•

Gospođa Cash posljednji je puta provjeravala svoj kostim. Vrat i ušne resice još su joj bili bez ikakva uresa, ali ne zato što joj je nakit bio odbojan, nego zato što je znala da će se njezin suprug svakoga trena na vratima pojaviti s “nekakvom sitnicom” koju će staviti na sebe, kojoj će se svi diviti. Winthrop je u posljednje vrijeme dosta boravio u gradu, tako da je ta “sitnica” bila neizo-stavna. Neke od njezinih suvremenica nevjere su svojih muževa


k r a l j i c e l j u b av n i h r o m a n a

Cora Cash odrasla je u svijetu gdje novac otvara sva vrata. Bal na kojem je trebala prvi puta službeno stupiti u društvo dao je

naslutiti kako će biti jedan od najraskošnijih tih zlatnih 1890-tih a ujedno i prikladan početak za njujoršku princezu. Pa ipak,

njezino joj bogatstvo ne može kupiti ono za čime čezne – slobodu da bira vlastitu sudbinu. Corina majka žudi za plemićkom

titulom za svoju kćer, a u Engleskoj – kamo su se zaputile kako bi Cori pronašle supruga – osiromašeni predstavnici plave krvi u redu čekaju kako bi upoznali američke bogate nasljednice. No, plemstvo je varavo okruženje. Cora srce dariva čovjeku kojeg jedva poznaje, te ubrzo otkriva kako je igra u koju se uključila

nije potpuno jasna i kako buduća sreća ima svoju cijenu...

Prvi roman Daisy Goodwin Posljednja vojvotkinja živopisna je romansa koja se odvija između Engleske i Amerike. Roman je odmah oduševio čitateljice s obje strane Atlantika koje sada s

nestrpljenjem očekuju nove naslove ove, nove, autorice. Roman Posljednja vojvotkinja s engleskoga je prevela Ivana Šojat Kuči.


daisy goodwin

ISBN 978-953-14-1211-7

w w w.mozaik-knjiga.hr

199,00 kn

dai

sy g

oo

dw

inPo

sljed

nja vo

jvotki

nja

daisy goodwin


Posljednja vojvotkinja PRESVLAKA.indd 1 8/22/12 10:30 AM

Posljednja vojvotkinja

Documents

Transcript of Posljednja vojvotkinja