Ponašanje (funkcije) društvenog sistema

Polazeći od cjeline, funkcija je sa jedne strane karakterisana određenom izgrađenošću, a sa druge strane globalnim ponašanjima. Ponašanje, kao pojam koji odražava sve sto se dešava, što se može ili ne može desiti, što se dešavalo i što će se desiti, kao obuhvatni pojam je veoma značajan, jer pruža mogućnosti da se za jednu kompleksnu pojavu koristi jedna riječ, ali za neposrednu primjenu, baš zbog te obuhvatnosti se zahtjeva da se ovaj pojam detaljnije i preciznije odredi. Uvođenjem pojma funkcije u opisivanje ponašanja, ovaj pojam smo učinili jasnijim i određenijim. Mada je funkcija kao pojam jasna, ona još uvijek odražava kompleksnost, visoki stepen uopštenosti i apstrakcije.Kada iz prostora procesa izdvojimo jedan, bilo koji proces i taj proces postaje naš predmet izučavanja, posmatranja, vidjećemo da su za njegovo upoznavanje i nadalje potrebna pitanja: "Od čega se sastoji proces?", "Kako je komponovan?", "Čime se i na koji način ostvaruje?". Kada pokušamo da odgovorima na ova pitanja, dolazimo do prostora aktivnosti koji je definisan: skupom aktivnosti i skupom relacija među aktivnostima. U ovom prostoru predmet posmatranja je određen i toliko je složen da ga možemo raspoloživim instrumentima i znanjem ispitivati i upoznati do onog nivoa koji nam je potreban. Na osnovu svega do sad a sto je rečeno o ponašanju, vidimo da je ponašanje kompleksna pojava, ali posredstvom nekoliko stepena razlaganja i uproštavanja, ta pojava se može svesti na nivo sa kojim uspješno baratamo. U ovom postupku opisivanja i određivanja ponašanja identifikovali smo nekoliko prostora: prostor funkcija, prostor procesa, prostor aktivnosti i prostor operatora. Ovi prostori su u određenim međusobnim odnosima, ali su i u vezi sa određenim nivoima (prostorima izgrađenosti objekta izučavanja.

Predstavljanje ponašanja društvenog sistema transformacijom

Definicija transformacije; ona ništa ne kazuje o onome šta je to u stvarnosti, niti se spominje uzrok promjene, samo se zadaje niz operanada i kažemo u šta se oni pretvaraju. Transformacija označava one ŠTA se dešava, a ne one zašto se dešava.Za uvođenje novih pojmova poslužićemo se jednim primjerom: Sunce sa svojim zracima djeluje na zeleno voće i to voće se pretvara (mijenja) u zrelo voće. Jedan činilac (Sunce) djeluje na nešto (zeleno voće) sto se pretvara u nešto drugo (zrelo voće). Ono na šta činilac djeluje zvaćemo operand-om, sam činilac ćemo zvati operatorom, a ono u šta se operand pretvara, zvaćemo transform-om.U literaturi se operand naziva još i kao original ili praslika i predstavlja objekat pretvaranja. Operator je sila, pravilo ili zakon pretvaranja, dok se transform u literaturi naziva još i kao lik, i predstavlja ishod, rezultat pretvaranja. Transformacijom prikazujemo ponašanje, bilo koje pojave na bilo kom nivou kompleksnosti. Jednu transformaciju čini skup svih prelaza pod dejstvom istog operatora. Transformacija, kao i ponašanje koje se prikazuje transformacijom, ima određene osobine. Jedna od veoma važnih osobina je zatvorenost transformacije.Ka upoznavanju transformacija mogli smo da uočimo: ponašanje sistema na svim nivoima se odražava u razlikama, a te razlike čine promjene, koje ako precizno opisujemo dolazimo do prelaza. Ovi prelazi su određeni operandima, likovima i operatorima. Kada jedan operator djeluje na određeni skup operanada imamo određeno ponašanje koje nazivamo transformacijom.

Transformacije imaju određene osobine od kojih smo upoznali zatvorenost, jednoznačnost i višeznačnost. Sa transformacijama možemo izvoditi određene operacije od kojih smo upoznali stepenovanje i množenje.Kada smo govorili o svojstvima sistema vidjeli smo da cijeli objekat posmatranja (sistem) možemo da odredimo skupom njegovih obilježja. Vrijednosti ovih obilježja u nekom trenutku "t" odreduju stanje tog objekta u tom vremenskom presjeku "I". Ako sva ova obilježja možemo da registrujemo u trenutku "t 1”, pa zatim u trenutku "t 2" itd.,U konkretnim ispitivanjima, istraživanjima, veoma često smo prinuđeni da umjesto globalnog ponašanja posmatramo samo neke njegove djelove i da se naši zaključci zasnivaju na tim parcijalnim ponašanjima.

Vrste i tipovi ponašanja društvenog sistemaTime što smo ponašanja sistema izrazili transformacijama, riješili smo samo jedan od problema preduslova za ispitivanje ponašanja objekta upoznavanja.Drugi skup problema je vezan za aspekte posmatranja ponašanja. Ovi aspekti mogu biti brojni, ali među njima neki mogu da imaju istaknuti značaj, kao sto su: konačnost, izvjesnost, stepen poznavanja itd.Sa aspekta stepena poznavanja sistemi se kreću od nivoa kada o njima ništa ne znamo do nivoa kada smo ih potpuno upoznali.Drugi bitan pogled na ponašanje sistema je iz ugla konačnosti. Po ovom pristupu ponašanje sistema možemo da podjelimo u dvije velike grupe, i to na sisteme sa konačnim i na sisteme sa beskonačnim ponašanjem.Treći bitan pristup ponašanju sistema može da bude sa gledišta izvjesnosti. Kada je ponašanje izvjesno, tj. ne postoje dileme u pogledu određenih promjena i prelaza, tada smo susreli determinističko ponašanje. Medutim, ako postoje određene dileme, neizvjestnosti, tada je riječ o stohastičkom ponašanju.

Determinističko beskonačno ponašanje sistemaU ovu kategoriju spadaju oni sistemi koji mogu beskrajno dugo da funkcionišu i u tom funkcionisanju nema neizvjesnosti. Ovakve sisteme, odnosno njihova ponašanja možemo predstaviti jednoznačnim zatvorenim transformacijama.

Determinističko konačno ponašanje sistemaOvu kategoriju čini onaj skup sistema kod kojih nema neizvjesnosti u ponašanju, ali to ponašanje u određenim okolnostima može da se završi, odnosno da se funkcionisanje prekine. Kada nastaje potreba da se ovakva ponašanja predstave transformacijama, tada se primjenjuju jednoznačne otvorene transformacije. Jedna transformacija je otvorena ako postoji barem jedan lik (transform) koji se ne nalazi u skupu operanada. Kada se taj transform generiše prilikom ponašanja sistema, dato ponašanje se više ne može ponoviti, odnosno sistem napušta taj prostor ponašanja i ne znamo dalje ništa o njegovoj sudbini.

Stohastičko ponašanje sistemaBilo kada da je riječ o stohastičkom ponašanju, u prvi plan dolazi njegova dominantna karakteristika neizvjesnost, nesigurnost i dileme, u pogledu ishoda, odnosno budućnosti. Vrlo često za izražavanje stohastičkog ponašanja primjenjujemo višeznačne transformacije.

Primjer 1: a) Ponašanje je prikazano sljedećim tekstom:Radi obima posla u matičnom uredu ima dva matičara. Za pokazivanje uspješnosti treba da se pokažu u dijelu rada sa strankama gdje elektronski obrađuju podatke i daju usluge građanima da dobiju svoje dokumente tj. podatke iz matičnih knjiga. Kada uspješno obavi posao dobiva mogućnost veće ocjene prilikom ocjenjivanja službenika.

b) Posao smatičara sastoji se iz dva dijela: posao za šalteru i izlazak matičara na teren. Kad je radnik tj. matičar uspješan u oba dijela, može mu se pružiti mogućnost unaprijeđenja i dodjeljivanja po povjerenju odgovorniji posao kada se ukaže, normalno u skladu sa mogućnostima.

c) Ako matičar djelomično zadovoljava, postoji mogućnost kroz razne edukacije i stimulacije da mu se poboljša rad i da bude zadovoljavajući ili uspješan.

c)Za matičare koji su uspješni u svakom domenu postoji mogućnost novčane nagrade uz platu.

d)Neuspešan ishod svakog pokušaja stimulacije za radnika koji stalno stagnira znači gotovo nikakva mogućnost uspješnosti ocijenjivanja niti novčane nagrade.

Pažljivim čitanjem teksta možemo da identifikujemo sljedeća stanja: a -stanje pre pocetka savladavanja radnog zadatka b –status kod odlično obavljenog posla c -stanje dobijene mogućnosti-sa izvanrednim uspehom d -stanje neuspješnog ishoda

Ponašanje dijelova i cjeline društvenog sistemaJedno od bitnih pitanja sa kojim se bavi ne samo nauka, već i čitavo ljudsko društvo, je relacija djelova i cjeline. Izučavanjem ove relacije otkrivamo šta je iza određenog kvaliteta i ponašanja cjeline, kao i to kako ponašanje i kvalitet dijelova djeluju na cjelinu.Relacije djela i cjeline se izučavaju iz mnogo uglova, ali dva pristupa dominiraju: analitički (kada se relacije izučavaju polazeći od cjeline ka djelovima) i sintetski (kada se u izučavanju polazi od djelova i nastavlja se prema cjelini). U svakom slučaju ponašanje dijelova u jednoj cijelini kao što smo prikazali u prethodnom primjeru može da dovede do pozitivne reakcije pojedinih elemenata koji dovode do poboljšanja cijelog sistema ili cjeline. U opštem slučaju, konačno i završno, jedna cjelina je sastavljena od određenog broja elemenata .

Društveni sistemi sa više ponašanja

Kada govorimo o funkcionisanju, kretanju, ponašanju nekog sistema, ne smijemo zaboraviti da se to samo od sebe ne može desiti. Uvijek su potrebne određene pokretačke sile, energija, sredstva, predmeti, izvori itd. Obuhvatni pojam za sve ove preduslove su RESURSI. U zavisnosti od konkretnih sistema ovi resursi mogu biti različite prirode, porijekla, kvaliteta i kvantiteta. Ukoliko želimo, a to se često i dešava, da uporedimo posmatrani sistem u različitim ponašanjima, odnosno da ga upoređujemo sa drugim sistemima, tada je neophodno da ove resurse izražavamo u generalizovanom obliku. Jedan vid takvog izražavanja je kada resurse predstavljamo sa vrijednosnim obilježjima.

StabilnostKada govorimo o ponašanju najrazličitijih sistema, stabilnost je pojam koji se veoma često koristi. Česta i različita upotreba riječi "stabilnost" uvodi određenu konfuziju, stoga ćemo u nastavku pojmove posredstvom kojih izražavamo stabilnost, odrediti precizno i držaćemo se tog određenja.Do sada smo već nekoliko puta sreli pojam stabilnosti. Prvi put je to bilo, kada smo sisteme razvrstavali sa aspekta stabilnosti funkcionisanja i nagovjestili pojmove: ravnotežno stanje, ravnotežni prostor, smetnja itd. Znanje o ovim pojmovima smo proširili gdje smo govorili o načinima prikazivanja transformacija i povezali pojmove: (identična transformacija i ravnotežno stanje) i (ciklus i ravnotežni prostor).

Ako želimo da upoznamo pojmove koji su posredno, iii neposredno vezani za pojam stabilnosti, tada ne smijemo da izostavimo pojam invarijantnosti. U slučaju velikog broja sistema koji se kreću, pokazuju određena ponašanja, postoje aspekti po kojima se taj sistem ne mijenja, tj. posjeduje svojstvo stabilnosti, invarijantnosti. U teoriji upravljanja, invarijantnost je pojam koji se pojavljuje u različitim vidovima i u različitim stepenima i može da se odnosi na ulaze, stanja, parametre itd., posmatranog sistema. Jedan od pojmova posredstvom kojeg ćemo definisati stabilnost je ravnotežno stanje. Drugi važan pojam u vezi određivanja stabilnosti je ravnotežni prostor koji se manifestuje u cikličnom kretanju. Ravnotežni prostor je skup stanja koji se sukcesivno ponavlja, tj. ima osobinu cikličnosti i vrlo često se naziva i CIKLUSOM.Treći pojam, koji treba da upoznamo, prije nego što ćemo određivati stabilnost, je pojam SMETNJE. Djelovanje smetnje ima veliki značaj, jer omogućuje da sagledamo dejstvo smetnje za svako ravnotežno stanje posebno, ali i globalno, kako djeluje na pojedine prostore ponašanja. Globalna sagledavanja pomažu nam da razvijemo sistemska razmišljanja i da se osposobljavamo za proces sinteze. Svi naši zaključci o ponašanjima, smetnjama, ravnotežnim stanjima, prostorima kao i o stabilnosti, su se odnosiIi na jednoznačne, zatvorene transformacije, jer samo u slučaju tih ponašanja možemo da stepenujemo transformacije bez ograničenja.Izloženi način prikaza i ispitivanja stabilnosti je veoma pogodan u slučaju kompleksnih, velikih sistema. Stabilnost je važna karakteristika neke pojave, ili sa aspekta da to zadržimo, ili sa aspekta da to promjenimo. Vrlo često je stabilnost poželjna osobina, jer omogućuje vezu između aktivnosti, elastičnosti i trajnosti. Kada su ravnotežna stanja i prostori povoljni, mi želimo da pojavu zadržimo u tim stanjima.

Ali stabilnost nije uvek poželjna, jer će možda sistem da se vrati u neka stanja koja nisu povoljna: ravnotežni prostor oko niske efikasnosti privrede, stanje apatije, stanje drogiranosti, itd. Takva nepovoljna ravnotežna stanja možemo da uočimo od tehničkih, pa do društvenih sistema. Prema tome,da li je stabilnost povoljna ili ne, zavisiće oko kog stanja ili prostora se ta stabilnost postiže.

6 DIO SEMINARSKOG

Ponašanje (upravljanje) društvenim sistemom

Povezivanje sistema sa više ponašanjaKada sistem komponujemo od elemenata koji mogu da ostvare više ponašanja, tada ovakve elemente možemo da povezujemo i putem njihovih ulaza i izlaza, ali i posredstvom njihovih parametara. Ovi parametri služe za izbor jednog od raspoloživih ponašanja elemenata sa više ponašanja. Elementi sa više ponašanja mogu da izvode toliki broj različitih transformacija. koliki je broj njihovih ponašanja. Kada biramo jedno od tih ponašanja mi zapravo delujemo na suštinu tog elementa -odredujemo kako će se ponašati, a to dejstvo je sasvim druge prirode od dejstva na ulaze ili stanja tog elementa.Pri kreiranju složenijih struktura, posebno je pitanje kompatibilnosti, tj. pronalaženja veznih elemenata koji su u stanju da transformišu stanja (izlaze) jednih elemenata u vrste ponašanja drugih elemenata. Postoji niz teoretskih i praktičnih problema kreiranja, dizajniranja kompleksnih sistema od elemenata koji mogu da ostvare više ponašanja.Kada imamo elemente i sisteme sa jednim ponašanjem, mi na njih u pogledu ponašanja ne možemo da ispoljimo dejstvo, uticaj. Ispoljavanje uticaja na ponašanje elemenata ili sistema je moguće, ako imaju više od jednog ponašanja. Samo ostvarivanje uticaja, manifestuje se izborom jednog od raspoloživih ponašanja, koje možemo da realizujemo bilo kada pri funkcionisanju sistema.lspoljavanje uticaja -promjena načina ponašanja, je prvi preduslov za upravljanje.

Stabilnost nestabilnih sistemaMogu li nestabilni sistemi postati stabilni? U opštem slučaju ne, ali postoje određene kategorije sistema koji se mogu učiniti stabilnim. U narednom izlaganju riječ je o takvim sistemima. A kako smo definisali stabilnost? Rekli smo da je sistem stabilan ako se za određeno ponašanje (predstavili smo ga u vidu transformacije) u određenom ravnotežnom stanju (ili prostoru) pri djelovanju određene smetnje, vraća u svoje originalno ravnotežno stanje.U slučaju sistema sa jednim ponašanjem, kada smo za određeno stanje pri djelovanju neke smetnje utvrdili stabilnost, odnosno nestabilnost, ovu činjenicu smo mogli da konstatujemo i da se sa njom pomirimo, jer jednostavno ništa nismo mogli da promjenimo.Uvođenjem sistema sa više ponašanja, naša uloga od pasivnog posmatrača može da se pretvori u aktivnu. Kada se za neko ponašanje utvrdi da je nestabilno u odnosu na neke smetnje, mi sa tim više ne moramo da se pomirimo, već možemo da tražimo mogućnosti da sistem, uprkos tome što je nestabilan, učinimo stabilnim. Na postavljeno pitanje ne možemo da damo odgovor, sve dok ne raspolažemo određenim saznanjima o tome, što je bitno za onog ko želi da postigne stabilnost posmatranog sistema.U slučaju da ne raspolažemo sa tim saznanjima, mi možemo da postavljamo određene pretpostavke.Znači, izbor stabilizovanja zavisi od onoga sto je bitno onome ko želi stabilno ponašanje sistema, odnosno koji su njegovi KRITERIJUMI.

Prva okolnost je da sistem ima više od jednog ponašanja, drugo da smetnja ne djeluje razarajuće na sistem, treće da postoji "neko" ko je sposoban da razvije algoritme kompenzovanja i da te algoritme sprovodi i četvrto da postoji barem jedan put iz svakog stanja u bilo koje drugo stanje sistema. U pogledu prve okolnosti dileme nema, jer samo na sisteme sa više ponašanja možemo da utičemo, da ispoljimo dejstva.Naredna okolnost je u vezi prirode smetnje. Ako je dejstvo smetnje razarajuće, tada nema govora o stabilizovanju, a vrlo često ni o daljoj egzistenciji sistema u originalnom obliku. Smetnje razarajućeg dejstva su one, koje transformišu sistem u prostor stanja u kome nijedno njegovo ponašanje ne može da se realizuje. Četvrta okolnost je vezana za samu prirodu ponašanja sistema. Ako pojedina ponašanja sistema možemo opisati zatvorenom transformacijom i ako možemo kreirati put promjenom ponašanja i nizom transformacija da sistem iz bilo kog njegovog stanja dovedemo u bilo koje njegovo stanje, tada postoji preduslov stabilizacije sistema.Ukoliko su ponašanja sistema opisana otvorenim transformacijama u kojima postoje i ravnotežna stanja ili ravnotežni prostori, u određenim slučajevima može se postići stabilnost, ali samo za određeni podskup stanja.Ako su ponasšnja opisana otvorenim transformacijama i sistem nema ravnotežnih stanja niti ravnotežnih prostora, tada kod ovakvih sistema ne možemo govoriti o stabilnosti, niti stabilnom ponašanju.Prema tome nestabilni sistemi se mogu učiniti stabilnim ako su redom ispunjeni uslovi:-sistem ima više ponašanja-smetnja nije razornog dejstva-postoji "neko" ko kreira i sprovodi algoritam stabilizovanja-pojedina ponašanja sistema sa mogu opisati zatvorenim transformacijamai mogu se kreirati trajektorije između bilo koja dva stanja sistema.Međutim, ako bilo koji od navedenih uslova nije ispunjen, nestabilni sistem ne može da se stabilizuje, tj. ne mozž da se učini stabilnim.

Model upravljanja za obezbjeđivanje stabilnostiZa uspješno ispunjavanje svoje uloge u stabilizovanju, sistem već odranije treba da raspolaže:-informacijama o željenim stanjima i ponašanjima sistema -modelima koji odražavaju ponašanje sistema -i jasno formulisanim sistemima vrijednosti

Fudamentalna obilježja upravljanjaNije slučajno da smo upravljanje počeli da izučavamo posredstvom elemenata sa više ponašanja i njihovim strukturama. Ovi elementi posjeduju jednu važnu osobinu: možemo da djelujemo na njih i pri tome da mjenjamo njihova ponašanja. Ova mogućnost je bila i preduslov da ove elemente učinimo stabilnim, kada su oni po prirodama njihovih ponašanja bili nestabilni.Izučavanjem procesa stabilizovanja otkrili smo jednu dimenziju upravljanja, kao i to da se upravljanje može ostvariti kada postoje dvije komponente (ili dva sistema) jedne cjeline. Prva komponenta, ispoljava dejstvo na drugu komponentu.Bez obzira na djelovanje poremećaja na sistemu, treba ga održati u prvobitnom ravnotežnom stanju. Pojam upravljanja:"Upravljanje je dejstvo upravljačkog sistema na objekat upravljanja, sistem! U namjeri da “prisili “ponašanje koje odgovara interesu sistema.

Iz ove definicije slijedi, da je upravljanje određeno sa dva fundamentalna obilježja: -Prisiljavanje i -Interes,Prisiljavanje, odnosno ispoljavanje dejstva cemo ispitati sa različitih aspekata, u cilju da ga upoznamo u pojedinostima, ali i da ga sagledamo u cjelini.prestanak upravljanja.U dinamici funkcionisanja mogu da se javljaju interesi opstanka cjeline, upravljača i upravljanog sistema. Ako ti interesi nisu usaglašeni, opstanak cjeline se dovodi u pitanje. Sada dolazimo do jednog veoma važnog saznanja, da ne samo da upravljač djeluje na objekat upravljanja, već i objekat upravljanja djeluje na upravljački sistem. Ako su okolnosti takve da se ugrožava opstanak objekta upravljanja, tada je i upravljački sistem prisiljen da pronađe upravljačke metode i instrumente kojima se to može spriječiti, jer ako to ne spriječi i njegov opstanak dolazi u pitanje.Kada je opstanak u nekom kraćem intervalu postignut, tada mogu da se pojave interesi višega reda, da opstanak bude duži i da se što lakše ostvaruje. Ovaj novi interes prvenstveno prisiljava upravljacki sistem da "smisli" kako se to može postići i tek tada može, da po tome djeluje na objekat upravljanja.Pojava interesa sto duzeg opstanka, zahteva od upravljackog sistema da za duzi vremenski interval upozna, predvidi ponasanja svog okruzenja: -da identifikuje nepovoljne cinioce, oni koji ugrozavaju njegov opstanak kao i -da prepozna povoljne prilike, uslove za poboljsavanje svog opstanka.Zatim, da sazna: -svoje potencijale, snage, prednosti, tj. svoje pozitivne osobine za preživljavanje kao i -svoje nedostatke, unutrašnja ograničenja, slabosti, tj. svoje negativne osobine za preživljavanje.Kada je opstanak u dužem intervalu postignut, javljaju se interesi razvoja u kojima možemo prepoznati nekoliko nivoa. Na početku interes je da se prilagodi uslovima okruženja, a kasnije da se okruženje mijenja.Nakon ostvarivanja razvoja kod upravljačkog sistema mogu da se pojave interesi, koji se ne mogu ubrojati u racionalne, pa ćemo ih stoga nazvati interesima posebnog zadovoljstva.Upravljanje ima dva fundamentalna obilježja: prisiljavanje i interes. Prisiljavanje se može realizovati u fazi nastajanja i u fazi funkcionisanja objekta upravljanja.U fazi nastajanja objekta upravljanja prisiljavanje se postiže: -biranjem elemenata određenih svojstava -projektovanjem sistema sa više ponašanja -projektovanjem algoritma odredenog ponašanja -projektovanjem sistema određene struktureU fazi funkcionisanja objekta upravljanja prisiljavanje se izvodi: -pokretanjem funkcionisanja objekta upravljanja -promjenama ulaza sistema -promjenama parametara ponašanja -promjenama algoritama ponašanja -promjenama strukture sistema -zaustavljanjem funkcionisanja objekta upravljanjaDrugo obilježje, interes, može da se javlja u više nivoa. U osnovnom nivou to je preživljavanje i opstanak, a na višim nivoima može biti racionalan i ostali, koji ne mogu da se ubroje u racionalne interese.Racionalni interesi višeg nivoa su vezani za:-opstanak, i da on bude-što duži i

-što lakši-razvoj, koji može da se pojavi u obliku prilagođavanja uslovima i u obliku promjene uslova okruženja.

Generalizovani model upravljanja kompleksnim sistemima

Cjelina se sastoji od upravljačkog sistema i objekta upravljanja. Upravljački sistem je komponovan od informacionog sistema, zatim od podsistema za:-postavaljanje cilja -obezbjeđenje sistema za ostvarivanje cilja -aktiviranje i vođenje sistema do ostvarivanja postavljenog cilja Posredstvom određenih relacija ovi podsistemi se povezuju u jednu cjelinu i tako omogućuju ostvarivanje funkcije upravljanja.U kratkim crtama je potrebno reći, da bez informacija nema upravljanja. Stoga je bazična komponenta svakog upravljačkog sistema njegov informacioni sistem. Osnovna uloga informacionog sistema je da obezbedi potrebne informacije svakoj komponenti upravljanja 0 stanjima i ponasanjima objekta upravljanja, upravljackog sistema i okruzenja.Prvi korak svakog upravljanja je određivanje cilja, tj. šta se želi, namjerava postići, ostvariti. Ovo mora biti u saglasnosti sa uslovima okruženja kao i sa granicama sposobnosti konkretnog sistema. Kako se u toku vremena sve mijenja (i okruženje i cijeli sistem), postavljanje cilja postaje složen i veoma neizvjestan proces. Greške učinjene u ovom podsistemu imaju dalekosežne posljedice na cijeli sistem.Kada su cilj ili ciljevi postavljeni, potrebno je obezbjediti uslove da se ti ciljevi i ostvare, odnosno potrebno je obezbjediti ono čime se cilj može postići. Ako problemu ostvarivanja cilja prilazimo kompleksno i obuhvatno, tada možemo uočiti, da zapravo treba da obezbjedimo sistem koji je sposoban da postavljeni cilj (ideju) transformiše (pretvori) u stvarnost (u realni ishod). Obezbeđenje sistema može da se ostvari:-izborom jednog sistema od više raspoloživih-komponovanjem od raspoloživih podsistema i-projektovanjem i stvaranjem prema postavljenom cilju.To znači da ovaj dio procesa upravljanja može da se kreće od veoma jednostvanog do kompleksnog.U trenutku kada imamo sistem koji je sposoban da ostvari cilj, mi još taj cilj nismo ostvarili. Sada je potrebno da se ovaj sistem pokrene i da se vodi ka postavljenom cilju, tj. treba da obezbjedimo njegovo stabilno ponašanje po trajektoriji koja nas vodi od početnog do ciljnog stanja. Informacioni sistem po svojoj osnovnoj ulozi obezbjeđuje informacije za upravljanje i funkcionisanje cijelog sistema, a to znači i za sopstveno funkcionisanje. Ovaj dio modela se prikazuje na nivou crne kutije, jer se na ovom generalizovanom nivou zadovoljavamo samo identifikovanjem osnovnih funkcija informacionog sistema. U ostvarivanju svoje uloge informacioni sistem prikuplja podatke o stanjima i ponašanjima:-okruženja cijelog sistema-objekta upravljanja i-upravljačkog sistema.

Podsistem za postavljanje cilja ima centralnu ulogu u upravljačkom sistemu i u procesu upravljanja. Polazna tačka upravljanja je poznavanje objekta upravljanja i njegovog okruženja i to prevashodno sa aspekta ponašanja, kako u kraćem, tako i dužem vremenskom intervalu. Kako ova ponašanja obuhvataju veliki broj promenljivih, koje se odjednom ne mogu sagledati, neophodni su određeni instrumenti kojima se izvodi sinteza, povezivanje ovih brojnih činjenica u jednu cijelinu. Ovu ulogu sinteze veoma uspešno ostvaruju sistemski modeli.Znači, na osnovu informacija i primjene sistemskih modela dolazimo do poznavanja ponašanja: sistema (cjeline), objekta upravljanja i njihovog okruženja. Kada su nam ova ponašanja poznata, bitno je da znamo kako ona utiču na interese cjeline, upravljanja i objekata upravljanja. Ova ponašanja mogu biti u saglasnosti sa tim interesima, ali česći je slučaj da su ti interesi ugroženi.U procesu određivanja ciljeva opisana tri koraka: definisanje problema, formulisanje kriterijuma i generisanje mogućih ciljeva može da se ponavlja po različitom redosljedu, više puta. Kada se ovaj proces završi ishodi su sledeći:-skup identifikovanih problema-kriterijumi (u vidu sistema iskaza iii u nekom drugom obliku)- skup mogućih ciljevaSada sledi ključni trenutak, izbor ciljeva, sto je zapravo primjena globalnih kriterijuma sistema, na skup mogućih ciljeva. Ovi globalni kriterijumi čine onaj podskup formulisanih kriterijuma koji pored interesa i sistema vrijednosti sadrže i unutrašnja ograničenja, odnosno sopstvene realizatorske sposobnosti. Na kraju dolazimo do produkta ovog podsistema, a to je: cilj ili ciljevi koje treba ostvariti.Podsistem za obezbjeđenje sistema za realizaciju cilja transformiše odabrani cilj ili ciljeve u sistem koji te ciljeve može da ostvari u okvirima određenih kriterijuma. Cijeli proces, koji izvodi ovaj podsistem, aktivira se odlukom o ostvarivanju cilja.U zavisnosti od okolnosti, postavljeni ciljevi mogu da se ostvare: a) izborom sistema b) komponovanjem sistema c) kreiranjem sistema (projektovanjem i stvaranjem po projektu).Konačno, kada se uloga ovog podistema ostvari, raspolažemo sa sistemom koji je sposoban da ostvari postavljene ciljeve.Podsistem za aktiviranje i vođenje sistema do cilja ima zadatak da nakon aktiviranja obezbjedi stabilno funkcionisanje sistema po trajektoriji koja vodi od početnog do ciljnog stanja. U osnovnim crtama možemo da uočimo tri komponente ovog podsistema:-obezbjedenje informacija -donosenje odluka pri vođenju sistema od početnog do ciljnog stanja-sprovođenje donešenih odluka.

Na kraju kao zaključak treba da kažemo, bez informacija nema upravljanja, a upravljanje počinje postavljanjem cilja. Kada znamo ciljeve, treba da znamo čime ćemo to ostvariti i kako da se to konkretno realizuje. Prikazani model je pouzdana idejna osnova svakog konkretnog upravljanja.