Poljoprivredni informator - polj. ... · PDF filekreće u periodu februar-mart mesec, za...
Transcript of Poljoprivredni informator - polj. ... · PDF filekreće u periodu februar-mart mesec, za...
PSS „SOMBOR“ SOMBOR
Poljoprivredni informator
Sombor, Novembar 2015.
2
Smiljka Mojsović, dipl.ing.
Značaj ispitivanja lakopristupačnog azota u
zemljištu primenom N-min metode
N-min metodom vrši se određivanje količine rezidualnog
mineralnog azota u zemljištu rano u proleće pre kretanja vegetacije.
Poznato je, da je azot hranljivi elemenat koji veoma često presudno
utiče na visinu prinosa te je veoma bitno da se pravilno odredi količina
azotnih đubriva koja će se primenuti. Da bi se odredila potrebna količina
azotnih đubriva, veoma važnu ulogu imaju rezultati analize zemljišta
izvršene po N-min metodi. Tek nakon izvršene analize i saznanja o
sadržaju lakopristupačnog azota u zemljištu, možemo odrediti količinu
koja biljkama nedostaje za njihov pravilan rast i razvoj. Uzorkovanje
zemljišta za N-min metodu vrši se svake godine i to na tri dubine, od 0-30
cm, 30-60 cm i 60-90 cm, u vremenu kada želimo da saznamo tačan
sadržaj lakopristupačnog azota u zemljištu što se u glavnom kod pšenice
kreće u periodu februar-mart mesec, za šećernu repu kraj februara i
početak marta dok za kukuruz najpovoljniji je mart mesec. Uzorci se
mogu uzimati automatskom opremom za uzorkovanje, sondom ili ašovom.
Prilikom uzorkovanja zemljišta, od pojedinačnih uzoraka (svaki sloj
zemljišta treba staviti u jednu posudu), pravi se prosečan uzorak koji se
obeležava etiketom i tako pripremljen uzorak stavlja u ručni frižider,
doprema u laboratoriju i čuva na hladnom mestu do momenta analize. Od
toga, kako je uzet uzorak zemljišta, u velikoj meri zavisi pouzdanost
rezultata analize. Pri određivanju doza azota u zemljištu, značajnu ulogu
imaju i vremenske prilike, temperatura i vlaga, jer njihov uticaj je velik na
dinamiku mineralnog azota u zemljištu i usvajanja azota od strane biljaka.
Zbog toga, količine azotnih đubriva koje se unose tokom godine, dele se
najčešće na dva ili tri dela, što se naročito značajno za predele gde ima
dosta padavina. U zemljištima u kojima se nalazi veći sadržaj azota po
pravilu imaju više humusa u sebi pa su ujedno i ta zemljišta plodnija.
3
N-min metoda nam omogućava racionalniju primenu azotnih
đubriva, čime izbegavamo nekontrolisanu upotrebu visokih doza azota, što
se može nepovoljno odraziti na kvalitet proizvoda, životnu sredinu i
ekonomski efekat proizvodnje.
4
Olivera Sekulić, dipl.ing.
Upravljanje sistemom „kap po kap“ pomoću
tenziometra
U našim krajevima najzastupljeniji su plastenici tunelskog tipa sa
ili bez grejanja u kojima se proizvodnja povrća odvija tokom cele godine.
Nakon završetka vegetacije toploljubivih kultura paradajza, paprike,
krastavaca sledi priprema plastenika za proizvodnju kultura sa manjim
zahtevima za toplotom kao što su spanać, salata, blitva, crni luk, mrkva.
Uspeh proizvodnje povrća zavisi od više činioca a neki od njih su:
pravilan izbor vrste i sorte povrća, odabir i priprema zemljišta, primena
plodoreda kao i pravilno navodnjavanje. Povrtarske kulture su poznate kao
veliki potrošači vode i da bi postigli kvlaitetnu proizvodnju i visoke
prinose potrebno im je osigurati dovoljnu količinu tokom rasta i razvoja
biljaka.
Vrlo važan momenat u proizvodnji povrća je određivanje zalivnih
normi i intervala između zalivanja. U plastenicima je najraširenije
zalivanje sistemom „kap po kap“, a jedan od najvažnijih preduslova za
uspešnu primenu ovog sistema je stručno upravljanje navodnjavanjem.
Kod ovog sistema to je posebno važno jer čestim, manjim
navodnjavanjem vlažnost zemljišta treba uvek da bude zadržana na
optimalnom nivou. Brojne su prednosti sistema zalivanja “kap po kap” a
neke od njih su sledeće:
- Ušteda vode do 50% u odnosu na druge načine zalivanja
- Zalivanje je moguće u svako doba dana
- Prostor između redova ostaje suv i moguć je lak pristup
površinama
- Đubriva koja su rastvorljiva u vodi mogu se pomoću kapaljki
dovesti direktno u zonu glavnog korenovog sistema
- Lisna masa prilikom zalivanja ostaje suva, tako da se gljivična
oboljenja ne pospešuju dodatnim zalivanjem te je upotreba zaštitnih
sredstava na ovaj način smanjena
5
- Uređaji za navodnjavanje sistemom “kap po kap” imaju nizak
pritisak na pumpi (oko 3-4 bara) – ušteda energije
Jednostavna i tačna metoda kojom se određuje norma i učestalost
zalivanja kod sistema “kap po kap”, je merenje vlažnosti zemljišta
tenziometrom.
Princip rada tenziometra
Tenziometar meri usisni napon vode u zemljištu, što znači da meri
snagu kojom je voda zadržana u zemlji, a time i snagu koju koren biljke
mora upotrebiti da bi uzeo vodu iz zemljišta. Tenziometar se sastoji od
cevi pleksiglasa, jednog šupljeg šiljka od porozne keramike i jednog
hermetički postavljenog manometra. Pre postavljanja u zemljište potrebno
je u cev od pleksiglasa sipati vodu do otprilike 1 cm ispod gornje ivice
cevi te je hermetički zatvoriti. Voda u tenziometru spaja se kapilarnim
putem sa vodom iz okolnog zemljišta preko pora keramičkog šiljka.
Ukoliko se zemljište suši vodu iz tenziometra”povlači” voda iz zemljišta i
u tenziometru nastaje pritisak koji se meri. Ovaj pritisak odgovara
usisnom naponu korena biljke. Ovaj proces se odvija i u obrnutom smeru.
To znači nakon zalivanja ili kiše pore u zemljištu se ponovo pune vodom i
usisni napon kojim se voda zadržava u zemljištu opada a nivo vode u cevi
od pleksiglasa raste. Kako bi se omogućilo uspostavljanje vodenog mosta
u porama keramičkog šiljka, tenziometar se pre ugradnje mora namočiti.
Postavljanje tenziometra
Pri postavljanju
tenziometra od odlučujuće
važnosti je da se obezbedi dobar
kontakt sa zemljištem između
keramičkog šiljka tenziometra i
zemlje. Pri tome zemljište ne treba
ni rastresati ni sabijati. Najbolje bi
bilo da se rupa za tenziometar
izbuši nekim alatom koji bi
trebalo da ima prečnik
6
tenziometra. Na kraju se tenziometar pažljivo utisne u rupu, sve dok
keramika ne postigne dobar kontakt sa zemljom. Tenziometar treba
postaviti u vlažno a ne u mokro (blatnjavo) zemljište. Kada su vrednosti
na tenzimetru 0,35 – 0,50 bara potrebno je početi sa navodnjavanje. Kada
skala na tenziometru dođe na 0,1 bar prekida se sa navodnjavanjem.
Optimalna vlažnost zemljišta za većinu povrtarskih kultura je
između 70 – 90 %. Kada je vlažnost zemljišta ispod 60% većina biljaka
pokazuje simptome nedostatka vode. Slabije se razvijaju vegetativni
delovi, dolazi do opadanja cvetova i plodova, dok kod direktne setve ( luk,
mrkva, peršun) može doći do propadanja semena i ne nicanja posejanih
kultura. Usled suviška vode zbog prekomernog zalivanja koren biljaka se
slabije razvija, počinje trunuti što može dovesti do ugibanja biljaka.
Suvišak vode uzrokuje i prebujan porast, biljke su nežnije građe – tanje i
izdužene, vegetacija se produžava i biljke postaju osetljivije na bolesti.
Za pravilno upravljanje sistemom za navodnjavanje, takođe je
važno uskladiti sistem za navodnjavanje sa propusnošću zemljišta i
potrebama kulture. Za laka i propusna zemljišta treba kapajuća traka jakog
kapaciteta (8-10 l/h) ili svaki red biljaka pokriti sa dve trake slabijeg
kapaciteta (2-4 l/h). Za zemljište srednje propusnosti treba kapajuća traka
srednjeg kapaciteta (4-5 l/h) a ako je zemljište težeg sastava, traka slabog
kapaciteta (2-3 l/ha). Da bi se proverio profil zalivanja, nakon određenog
vremena (npr. 1 h) napraviti vertikalni presek zemljišta na kraju reda.
7
Zoran Boca, dipl.ing.
Gajenje stočnog kelja – Brassica oleracea
ver.acephala
Stočni kelj vodi poreklo iz Engleske. Kod nas je zastupljen na
malim površinama sa tendencijom povećanja.
Biološki, stočni kelj je dvogodišnja biljka koja u prvoj godini
formira zadebljalo stablo sa lišćem, što i jeste upotrebno kao stočna hrana.
U drugoj godini formira generativne organe.
Razlikuju se dva tipa stočnog kelja i to:
1. stočni kelj stablaš (poznat i kao engleski kelj)
2. stočni kelj lišćar (razgranati kelj)
Kelj stablaš karakteriše zadebljalo stablo ispunjeno mekim
parenhimom. Ova forma stočnog kelja je veoma otporna na niske
temperature, podnosi i do - 20ºC. U okviru ovog tipa razlikujemo dva
podtipa i to zeleni i plavi. Sorte zelenog podtipa su lisnatije i daju veće
prinose, dok su sorte sa plavom bojom lišća otpornije prema niskim
temperaturama.
Kelj lišćar ima niže stablo, manjeg obima, tanko i razgranato, ali
vrlo dobro obraslo lišćem. Ova forma je još otpornija na niske temperature
od stablaša i u uslovima blaže zime raste i razvija se te se krajem februara
i u martu može koristiti u ishrani u stočarstvu.
Visina stabla kod kelja stablaša je 60 – 70 cm, a lišćar iako nižeg
stabla sa lišćem dostiže visinu i preko jednog metra. List je prost,
prekriven vostanom prevlakom, ima ureze i vrlo je sočan.
Što se tiče uslova uspevanja stočni kelj nije preterano zahtevna
biljka. Odgovaraju mu doboka, mogu i nešto teža zemljišta. Ima umerene
zahteve prema toploti, a vegetativne aktivnosti se odigravaju i na svega
par stepeni iznad nule. U zavisnosti od forme i sorte otpornost na mrazeve
se kreće od – 4ºC pa do - 20ºC.
8
Agrotehnika
Za stočni kelj najbolje je rano u jesen obraditi zemljište, na veću
dubinu, posebno je dobro
zaorati veću količinu
organskih đubriva (npr.
stajnjak oko 30 t/ha). Ako
će stočni kelj biti glavni
usev, seje se u martu ili
početkom aprila, preporuka
đubrenja je oko 200 kg N,
130 kg P2O5 i oko 180 kg
K2O. U kasnijim rokovima
setve kao i u postrnim
rokovima setve može se
upotrebiti za 25 – 30%
manje mineralnih đubriva.
Predsetvena priprema mora biti kvalitetna jer je stočni kelj
sitnosemena biljna vrsta. Setvu je najbolje obaviti sa raymakom redova 50
cm (može i do 65, ali zbog praktičnosti je lakše na 50 cm). U zavisnosti od
roka setve potrebna količina semena se kreće od 1,5kg do 4kg. Za prve
rokove setve je potrebno manje semena.
Nakon nicanja poželjno je uraditi međuredno kultiviranje. Stočni
kelj ima spor početni porast pa je slabo konkurentan sa korovima u ovoj
fazi i poželjno je hemijsko i mehaničko suzbijanje korova. Od štetočina,
najrašireniji je buvač, međutim pravovremenom upotrebom odgovarajućih
insekticida ovaj potencijalni problem se lako resava.
U praksi se kao način iskorišćenja koristi ispaša, čećše kao zelena
krma koja se kosi. Međutim zbog sadržaja sumpornih materija i niskog
sadržaja suve materije preporučuje se da se količina dnevnog unosa
ograniči. Pored ove mane, mora se istaći da je svarljivost vrlo visoka,
visok je i sadržaj sirovih proteina , kalcijuma, fosfora, vitamina.
Siliranje ide dosta teško zbog visokog sadržaja vode, međutim
može da se kombinuje sa silažnim kukuruzom.
9
Stočni kelj daje visoke prinose zelene mase. Ono što je važno
prinos suve materije je najčešće do 10 t/ha. Prinos zelene mase ide i do 70
t/ha, međutim procentualno sadržaj suve materije je od 9 – 15%.
Jelena Ivan, dipl.ing.
Kosidba lucerke
Kosidba lucerke može da bude različito podešena, kako bi se dobili
različiti prinosi, kvalitet i trajnost lucerišta. Košenjem lucerke u starijim
fazama razvića opada hranljiva vrednost krme, ali prinos suve materije i
sadržaj šećera u krmi i korenu rastu do faze punog cvetanja. Košenjem u
početku cvetanja (10% cvetalih biljaka) najbolje se kombinuju optimalni
prinos, hranljiva vrednost i dužina trajanja lucerišta. Za izbor sistema
kosidbe mogu da se koriste faze razvoja biljaka lucerke, fiksni intervali ili
pojava i razvoj pupoljaka. Sva tri metoda mogu da se koriste za
određivanje vremena košenja.
U godini zasnivanja lucerišta prvi otkos treba kositi u fazi punog
cvetanja, zato da se
mlade biljke što bolje
ukorene i sakupe
rezervne materije u
korenu i kruni.
Kosidbom u fazi
punog cvetanja na
krunama se pojavljuju
dva do tri pupoljka
dužine do 5cm. U
godini zasnivanja
lucerište treba kositi
tri puta. Prvi otkos
mlade lucerke treba
10
da je u fazi punog cvetanja, drugi u fazi početka cvetanja, dok treći treba
da je na kraju vegetacionog perioda, tj. krajem meseca oktobra. Ako se
kosidba koristi i za suzbijanje korova, onda prvi otkos treba kositi u fazi
početka cvetanja korova, drugi u fazi punog cvetanja lucerke, treći na
kraju vegetacionog perioda. Kosidba prvog otkosa mlade lucerke, bez
obzira da li se izvodi u vreme cvetanja ili ranije ne sme da bude niska,
nego mora da se kosi na visini 7-10cm, a visina drugih otkosa treba da je
između 5-7cm. Preniska kosidba ima štetne posledice na regeneraciju
lucerke jer dolazi do oštećenja tek formirane krune.
Određivanje vremena prve kosidbe u proleće veoma je značajno,
jer od toga zavisi ukupan broj košenja u godini i oporavak lucerišta
oštećenog tokom zime. Kosidba zdravog lucerišta u početku cvetanja daje
maksimalan prinos i kvalitet krme i obnavlja rezerve šećera u korenu. U
prolećnom košenju je neophodna fleksibilnost, jer je kosidba prvog otkosa
u početku cvetanja otežana zbog nepovoljnih vremenskih uslova,
nedostatak hrane u proleće nameće potrebu za kosidbom mlađe lucerke.
Proizvođači su spremni da izgube deo prinosa, da bi se dobila kvalitetnija
stočna hrana. Prvi otkos u proleće može da se koristi kao metod za
smanjenje napada štetnih insekata, kasni mrazevi mogu da unište vrhove
izdanaka, zaustave porast biljaka i odlože prvu košnju. Košenjem lucerke
u rano proleće za zelenu krmu smanjuje se prinos u toj i narednoj godini.
Ako se lucerka rano kosi preporučuje se visina kosidbe od 15cm, kako bi
bila sigurna regeneracija ostale lisne površine. Ovakva kosidba
obezbeđuje visok kvalitet krme u rano proleće, a naredni otkos se odlaže
do suvljeg perioda, pogodnijeg za spravljanje sena. Ako se, međutim,
lucerište oštećeno poznim mrazem ranije pokosi, sledeći otkos treba da je
u punom cvetanju, kako bi se obnovio sadržaj šećera.
Kosidba u jesen utiče na prinos lucerke u narednoj godini i trajnost
lucerišta. Kosidba krajem septembra ili početkom oktobra može da
izazove smanjenje prinosa lucerke i njeno trajanje. Preporuka je da se
lucerka kosi četiri do šest nedelja pre stalnih mrazeva. Sistem kosidbe
korišćenjem trećeg otkosa početkom septembra daje veće prinose od
sistema košenja kada je poslednja kosidba krajem septembra, jer kasno
košenje često dovodi do smanjenja prinosa lucerke i do proređivanja
lucerišta. Ako se kosi po sistemu četiri otkosa godišnje, ako je poslednji
otkos pokošen neposredno pre mrazeva, krajem oktobra obezbeđuje se
11
iskorišćavanje jesenjeg porasta i minimalizuje rizici smanjenja prinosa i
dužine života biljaka. Nepovoljan uticaj jesenje kosidbe može se umanjiti
gajenjem sorti otpornih prema niskim temperaturama, tolerantnih prema
bolestima i gajenjem na plodnim zemljištima. Visoka plodnost zemljišta
smanjuje stres izazvan jesenjom kosidbom. Osobine sorti u interakciji sa
starošću lucerke, klimatskim i zemljišnim uslovima modifikuju nepovoljne
efekte jesenje kosidbe. Otpornost prema niskim temperaturama i bolestima
značajne su osobine koje umanjuju negativne posledice jesenje kosidbe na
prinos lucerke. Takođe, štetan efekat jesenje kosidbe manji je ako nema
stresnih ekoloških uslova. Blaga zima i prisustvo funkcionalnih prizemnih
listova obezbeđuju veći sadržaj šećera u korenu.
Visina kosidbe lucerišta veoma je bitna, jer može da utiče na
prinos i proređivanje lucerišta naročito u intenzivnom sistemu
iskorišćavanja. Intenzivni sistemi kosidbe sa četiri do šest otkosa u godini
dana na visini oko 8 cm daju veći prinos krme lucerke, a manje intenzivni
sistemi s tri do četiri otkosa u godini daju manje prinose. Visoka košnja je
potrebna da se održi prinos krme samo u najintenzivnijim sistemima
kosidbe. Viša kosidba takođe povećava koncentraciju sirovih proteina kao
i svarljivost, no i prinos sirovih proteina bio je najveći košenjem na visinu
2.5-7.5cm. Košenjem lucerke u intervalu 3-4 nedelje povećava se razvoj
bočnih pupoljaka i održava se sadržaj šećera u korenu. Staro, bazalno,
nefunkcionalno lišće malo doprinosi regeneraciji, naročito ako su loši
uslovi za fotosintezu. Brzina formiranja novih listova nakon kosidbe
veoma je značajna. Stablo lucerke u osnovi je slabijeg kvaliteta i ima
manji udeo lišća, pa se višim košenjem dobija kvalitetnija krma. Visina
košenja naročito je značajna u jesen. Više biljke zadržavaju sneg,
obezbeđujući duže trajanje snežnog pokrivača, smanjuje se oscilacija
temperature zemljišta u jesen i rano proleće.
Broj biljaka i prinos lucerke opada sa starenjem lucerišta i
intenzitetom sistema košenja. Proređivanje lucerišta je posledica
konkurencije između biljaka, napada bolesti, stresnih ekoloških uslova i
intenzivnog sistema kosidbe. Smanjenje broja biljaka ne utiče direktno na
smanjenje prinosa lucerke, jer se to često kompenzuje povećanjem broja i
težine izdanaka na biljci. Za ekonomičnu proizvodnju sena minimalan broj
biljaka trebalo bi da bude 20-40 po m2. Broj biljaka i gustina nemaju uticaj
12
na sadržaj sirovih proteina, udeo lišća i svarljivost krme. Rana ili česta
kosidba može da dovede do proređivanja i pojave korova na lucerištu.
mr Gordana Forgić
Štetočine prenosioci virusa na strnim žitima
Sa nicanjem pšenice i ječma javljaju se štetočine vektori -
prenosioci virusa, koje prvo naseljavaju ranije rokove setve i ranije
niknute useve strnih žita (ječam). Među njima posebnu pažnju zavređuju
lisne vaši koje se javljaju kao prenosioci ŽUTE PATULJAVOSTI
JEČMA (BYDV-Barley Yellow Dworf). Simptomi se ogledaju u
zakržljalosti biljaka, žutilo, a nekih godina dovode do preoravnja useva.
Tokom 2008. godine usled prisustva ovog virusa preorane su velike
površine pod ječmom tokom ranog proleća na području opštine Sombor.
Često se na površinama pod strnim žitima primećuje žućenje u trakama
koje nije uzrokovano virusima nego se radi o drugim uzrocima.
Tokom 201.2 godine, krajem maja početkom juna na strnim žitima
pre svega pšenici imali smo značajnu pojavu patuljavosti pšenice naročito
na području Banata, Srema... Analizama u našoj Fitosanitarnoj laboratoriji
rađena su testiranja na prisustvo virusa i utvrđeno je da su ispitivani uzorci
pozitivni na prisustvo virusa Wheat dwarf - virus prouzrokovač
patuljavosti pšenice. Vektor - prenosioc ovog virusa je cikada
Psammotettix alienus koja je prisutna u Srbiji i javlja se tokom septembra i
oktobra meseca. Na osnovu literaturnih podataka prilikom istraživanja
diverziteta faune cikada u usevu kukuruza (Južni Banat) i vinogradima
(Vršac, Topola i Rajac) najbrojnija je bila navedena cikada (Istraživanja
Instituta za zaštitu bilja i životne sredine, Beograd).
Virus patuljavosti pšenice (WDV) kao i virus žute patuljavosti
ječme se ne prenose semenom, biljnim sokom i zemljištem (M.V.Wiese,
13
Compendium of Wheat diseases, second edition) već samo navedenim
štetočinama.
Loša higijena polja (zakorovljenost, nezaoravanje žetvenih
ostataka...) omogućavaju ishranu ovih štetočina tokom leta i povećavaju
brojnost koje u jesen sa korova, voćnih vrsta prelaze i ugrožavaju
novoniknute useve strnih žita.
Svi proizvođači NAKON NICANJA STRNIH ŽITA treba da prate
prisustvo i brojnost navedenih štetočina.
Prag štetnosti (kritičan broj) - DONOSIMO ODLUKU O
PREDUZIMANJU MERA SUZBIJANJA - za biljne vaši iznosi 20-25
jedinki po biljci prisutnih na značajnijem delu parcele. Sobzirom da se
suzbijanjem vaši uništavaju i korisni insekti - prirodni neprijatelji vaši,
odluku o suzbijanju doneti u konsultaciji sa najbližim stručnim
savetodavcima.
Za folijarna tretiranja preporučujemo insekticide iz grupe
piretroida i mnoge druge registrovane za suzbijanje vaši kao i insekticide
koje koristimo za suzbijanje žitnog bauljara.
Pridržavati se preporučenih doza insekticida od strane
proizvodjača i pri primeni pesticida OBAVEZNO KORISTITI zaštitno
odelo, rukavice i masku.
Simptomi na pšenici - virus patuljavosti pšenice Cikada prenosioc virusa
BDV
14
Parcela pšenice inficirana virusom patuljavosti pšenice, gubitak prinosa
minimum 50% (PSS Vršac)
Simptomi na ječmu – virus žute patuljavosti ječma
BYDV
15
Tatjana Veselinović, dipl.ing.
Zaštita voćaka u jesen
U jesen, po završetku berbe, u voćnjaku je potrebno uraditi neke
mere koje pripremaju voćke za narednu sezonu:
1. Mera koja spada u grupu fitosanitarnih mera je skupljanje
opalog lišća, mumificiranih plodova sa i ispod stabala i polomljenih i
starih grana. Prikupljeni materijal potrebno je izneti iz zasada i spaliti jer
se na taj način smanjuje infektivni materija za sledeću godinu.
Sl.1-ostaci mumuficiranih plodova na stablu
Pored ovoga, voćari mogu i metalnom četkom ili posebnim jakim
četkama, sa debla i ramenih grana da ostružu koru. Na taj način, zajedno
sa starom korom skidaju se mahovina, lišajevi kao i legla gusenica koje su
na stablu našle zimsko sklonište.
16
Sl.2 –lišajevi na kori stabla
2. Od hemijskih mera, u jesenjem peiodu, preporučuje se tzv. plavo
prskanje . Ova hemijska mera spada u grupu obaveznih jer se ovim
tretmanom suzbijaju prouzrokovači mnogih bolesti koji prezimljavaju
krošnji voćaka, skriveni u pukotinama kore, pupoljcima, rakranama, trulim
organima i drugim skrivenim mestima (rogač šljive, monilioze koštičavih
voćki-kajsije, breskve, šljive, trešnje i višnje, bakteriozne plamenjače
jabuke i kruške, šupljikavost lišća i krastavost plodova kajsije i drugih
koštičavih voćaka, kovrdžavost lista breskve, eskorioze vinove loze ...).
Ovim tretiranjem vršimo suzbijanje patogena na mestu njihovog
prezimljavanja pa je zbog toga neophodno "plavo prskanje" obaviti
blagovremeno kako bi se infekcioni potencijal u smanjio na najmanju
meru. Pored ovoga, ovim “plavim prskanjem” vrši se i sprečavanje
infekcije preko ranica od otpalog lišća, pukotina od mraza i ostalih
oštećenja nastalih na neki drugi način.
“Plavo prskanje “ je potrebno uraditi tokom jeseni kada je sa voćke
opalo najmanje 2/3 lisne mase i pri temperaturaama iznad 5 °C.Tretman
je potrebno uraditi pri tihom vremenu. Potrebno je upotrebiti veću količinu
vode te voćke dobro okupati .
Za ovo prskanje mogu se koristiti svi bakarni preparati: bordovska
čorba, bakaroksihlorid, bakarhidroksid, bakar oksid, bakar sulfat, bakar
hidroksid + kalcijum hlorid.
Prednost treba dati preparatima na bazi bakaroksihlorida i
bakarhidroksida a prilikom primene koristiti doze veće od preporučenih.
17
Sl.3-tretman voća
3. U zasadima voća (naročito koštičavog) može se primeniti još
jedna fitosantarna mera koja ima za cilj da ublaži temperaturne razlike
između dana i noći u stablu a to je krečenje stabla. Ova mera se izvodi u
jesen i za ovu svrhu se koristi krečna čorba.
Krečno čorba se priprema na sledeći način:
5 kg negašenog kreča,
0,5 kg kuhinjske soli i
0,25 kg sumpora
Sve pomešati i ugasiti vodom. Količina vode koju dodajemo je takva da
dobijena masa ima gustinu mleka. Napravljenu smesu ostaviti da odstoji 2
dana i tada je primeniti. Na ovaj način vrši se usporavanje kretanja
sokova u voćkama i odlaže se početak vegetacije, što može pomoći u
izbegavanju ranih prolećnih mrazeva.
Sl.4-okrečena stabla
18
Jelena Perenčević, dipl.ing.
Štetočina uskladištenih proizvoda
Žitni moljac – Sitotroga cerealella
Ovaj moljac je kosmopolitska vrsta, rasprostranjena u Evropi,
Aziji, severnoj Africi, severnoj Americi. U toplijim krajevima živi u polju,
a u hladnijim u skladištu.
Na uskladištenom merkantilnom kukuruzu u rinfuzi u
površinskom sloju do 30cm mogu se naći oštećena zrna kukuruza (rupice
na zrnima i oštećena klica) i bez paučine, za razliku od drugih moljaca.
Vrsta je opasna posebno kad napada semenski kukuruz, jer
oštećuje klicu i takvo seme nema vrednost. Pored kukuruza može da
napada i pasulj,naročito ako je duže vremena uskladišten i napadnut od
žiška.
Leptiri Sitotroga cerealella su žućkaste do slamno žute boje sa
dugim resama na zadnjim ivicama krila. Kada su krila položena uz telo
vrhovi im se ne dodiruju. Jaja su u početku bela, dok starija jaja dobijaju
narandžastu boju. Ispiljene gusenice su crvenkasto žute boje sa smeđom
glavom, dok su starije smeđe boje. Na leđnoj strani nalazi se duga tamno
smeđa pruga.
Brzina njihovog razvoja zavisi od temperature, u toplijim
prostorijama razviće traje čitave godine. Razvoj jedne generacije traje 40
19
dana, sa smanjenjem temperature i duže. Nakon dve nedelje od polaganja
jaja na plevicu pšenice ili klip kukuruza u polju, pile se gusenice. Celo
razviće odvija se u zrnu, koje gusenica potpuno pojede tako da ostane
samo košuljica. Nakon toga prelaze na nova zrna. Kod kukuruza gusenica
se uvek ubušuje na mestu gde se nalazi klica. Gusenice prave otvor na
zrnu, veličine do 2mm. Kroz otvor se pojavljuju imaga pošto, probiju
semenu opnu.
Na našem području, sa povećanjem temperature ženke nose jaja i u
polju u vreme mlečne zrelosti žita. Pored kukuruza (gde polaže jaja
između zrna i klipa), jaja polaže plevice pšenice. Jaja polažu na vlažnija
zrna žita. Leptiri žive 1 do 2 nedelje, a ukoliko su uslovi povoljni i duže.
Razviće jedne generacije traje od 29-40 dana, tako da godišnje ima veći
broj generacija.
Ispiljene gusenice odmah se ubušuju u zrno. Broj gusenica u zrnu
pšenice je 1dok u jednom zrnu kukuruza bude i 2-3 gusence. Prezimljava
u stadijumu gusenice ili lutke, a već u maju mesecu izleću leptiri, sreću se
na gomilama žita ili vrećama. Kada temperatura padne ispod 8-10°C
gusenice se ne hrane.
Štete čine gubici u težini semena: kod pšenice do 36% a kod
kukuruza pri jačem napadu i do 50%. Žitni moljac je posebno opasan za
semensku robu jer uništava klicu, izjedajući unutrašnjost zrna, počev od
polja pa u skladištu. Zaražena zrna imaju neprijatan miris i ukus i potpuno
su nepotrebljiva. Žitni moljac je jedina vrsta moljca koja može
oštećivati zdrava neoštećena zrna.
20
Mere zaštite koje doprinose smanjenju broja žitnog moljca su pre
svega:
- preventivne mere u skladištu (držanje objekta u čistom stanju) i
- hemijskih mera (tretiranje praznih skladišta insekticidima).
Za tretiranje uskladištenih proizvoda u skladištima koristiti
sradstva koja su registrovana za tu namenu.
21
Branislav Ogrizović, dipl.ing.
Postupci sa žitaricama
Transport, sušenje i skladištenje
I deo - transport
Žitarice su među glavnim robama koje se koriste u ljudskoj ishrani.
Čišćenje, sušenje, i skladištenje žitarica su posle ubiranja neophodne
operacije da bi se održao kvalitet istih. Transport u poljoprivredi
karakteriše velika neujednačenost obima transportnih radova u toku cele
godine, zbog sezonskog karaktera proizvodnje. Obuhvata prevoz
poljoprivrednih proizvoda, repromaterijala i drugih tereta. Transport
zrnastih proizvoda je zaokružen proces od momenta pretovara iz bunkera
kombajna, smeštaja u sladišni prostor i ponovnog odvoženja do krajnjeg
potrošača. Specifičnost ovog transporta je da pod uticajem transportnih i
skladišnih uslova, preko 80 % materijala, podleže promeni fizičkih
svojstava, kvaliteta prilikom transporta i skladištenja. Izborom optimalnih
uslova od proizvodnje do potrošnje i pravilnim skladištenjem, štete koje u
ovom procesu nastaju, mogle bi se smanjiti i do 70%. Efikasan transportni
sistem u poljoprivredi podrazumeva da se transportovani materijal kreće
nesmetano bez uticaja prethodnih i naknadnih radnih operacija i bez
gubljenja kvaliteta. Transport u celini značajno utiče na povećanje cena
žitarica.
Kvalitativne osobine žitarica čine: sadržaj vlage, zapreminska masa, strane
primese, oštećenje zrna, naprsline zrna, osetljivost na lom, klijavost. Vrlo
je važno da tokom transporta i skladištenja žitarice sačuvaju svoju
nutritivnu vrednost i ne sadrže štetne i toksične materije (mikotoksine i
rezidue pesticida), a da zadrže kvalitet za dalje procesuiranje. U prometu
žitarica postoje standardi za ocenu kvaliteta koji se na tržištu moraju
poštovati.
22
1. Transportna sredstva
Transportna sredstva biramo na osnovu fizičkih karakteristike materijala
koji će se transportovati. Relevantni podaci za poljoprivredne proizvode
su: sadržaj vlage, prosečna masa po jedinici zapremine, ugao kretanja
(ugao statičkog trenja), i veličina zrna. Nasipna masa za neke žitarice
(zrna) su prikazana u tab. 1.Podaci dati u tab. 1 u velikoj meri zavise od
sadržaja vlage u zrnu.
Biljka Nasipna masa, (t/m3)
Pšenica 0,65 – 0,81
Raž 0,66 – 0,69
Ječam 0,43 – 0,75
Ovas 0,39 – 0,50
Kukuruz 0,60 – 0,82
Suncokret 0,28 – 0,44
Soja 0,63 – 0,78
Tab.1 Nasipna težina žitarica
Transportna sredstva su vozila, uredaji, i mašine koja su namenjenu
izvršavanju transportnih zadataka (prikolice, kamioni, transporteri,
utovarno istovarna mesta, i dr). Primarni transport (s parcele do
skladišnog prostora) najčešće se obavlja traktorima s prikolicama ili
kamionski. Savremeni traktori i prikolice osposobljeni su za brzine
transporta do 50 km/h. Prikolice povećane zapremine, nosivosti i
dozvoljene brzine kretanja imaju mogućnost istovara unazad i bočno, što
još više povećava njihovu univerzalnost. Većina transporta zrnastih
proizvoda podrazumeva “unutrašnji transport” koji može biti
kontinualnog i prekidnog karaktera. Najvažnija karakteristika transportera,
kao bitnih elementa unutrašnjeg transporta je kapacitet. Za transport svih
vrsta žitarica u rasutom stanju koriste se uredaji s neprekidnim delovanjem
koji se nazivaju transporteri. Za transport poljoprivrednih proizvoda
koristi se niz različitih transportera koji nose naziv prema radnim
elementima: a) trakasti – radni element je traka, b) elevatori – radni
element je lanac s krilcima, c) pužni – radni element spirala – puž, d)
23
elevatori – radni element je traka,lanac, kofica i e) pneumatski – radni
element je vazduh.
Masovna primena trakastih transportera proističe iz njihove jednostavne
konstrukcije što im omogućava univerzalnost primene i pouzdanost rada.
Koriste se za brz i neprekidan transport tereta, najčešce onda kada je
potreban ravnomeran dotok materijala. Odlikuje ih jednostavna
konstrukcija, veliki učinak, neznatno oštećivanje materijala, mogućnost
transporta materijala vodoravno i pod uglom (20 – 45o). Ugao nagiba trake
treba biti za 10o manji od ugla kretanja materijala koji se transportuje.
Učinak se povećava s povećanjem širine i brzine trake, a s tim raste i
snaga za pokretanje. Za trakaste transportere koji transportuju žitarice
brzina se kreće od 2,5 do 4,25 m/s, za kukuruz se preporučuje 3,5 m/s, a za
lake strnine 2,5 m/s. Izradjuju se od gumenih traka (najčešće), a mogu biti
izradjeni i od drugih materijala, različitih dužina i vrsta pogona. Istovar
tereta može biti na krajevima ili na nekom drugom delu trake. Na sl 1
prikazan je: a) poprečni presek trakastog transportera i b) pužni
transporter. Trake mogu biti ravne, i sa različito oblikovanim žljebovima,
da bi se povećao ugao nagiba i učinak. Najmanje oštećuju zrno.
a b
Sl. 1 a) Poprečni presek trakastog transportera i b) pužni transporter za
rasute terete
Pužni transporteri pomeraju teret okretanjem pužnice. Pogonski uredjaj
je uglavnom elektromotor s zupčastim ili pužnim prenosnikom snage.
Pravac transporta oredjuje smer obrtanja pužnice. Koriste se za
24
horizontalni, kosi i vertikalni transport. Ulazni otvor za punjenje uvek je
na gornjoj, a izlaz materijala na donjoj strani. Mogu biti: a) kružnog, b)
polukružnog, c) pravouglog ili d) kvadratnog poprečnog preseka. Učinak
im zavisi od koraka, brzine kretanja, koeficijenta napunjenosti korita
pužnice i nasipne mase materijala. Najviše se primenjuju na kombajnima i
u skladišnim prostorima. Pužnica je najčešće puna, različitog koraka,
(kreće se od 80 – 800 mm) a može biti i drugog oblika. Prilikom rada
dolazi do povećanog trenja izmedju pužnice, korita i materijala, a to za
posledicu ima veću potrošnju energije i veće oštećenje (lom)
transportovanog materijala. Ukoliko se materijal transportuje pod uglom
većim od 15o koristiti isključivo porečni presek korita. Po mestu rada
mogu biti pokretni i nepokretni.
Elevatori se ubrajaju u najstarije transportne uredjaje i predstavljaju
uredjaje neprekidnog dejstva koji transportuju zrnaste materijale u
vertikalnom i kosom smeru. Postavljaju se na mestu prijema žitarica.
Transport materijala obavlja se samo u smeru podizanja. To su zapravo,
zatvoreni, modifikovani trakasti ili lančasti transporteri na koje su
pičvršćeni radni organi. Nagib kosih elevatora je 70-
elementi su: a) vučni elementi (traka, jedan ili dva lanca), b) lančanici ili
doboši za prenos pogona, c) noseći elementi (kofice, lopatice), d) zatezni
uredjaj, e) pogonski uredjaj i f) oklop. Za transport materijala u rasutom
stanju upotrebljavaju se elevatori kofičari čiji radni organi mogu biti
kofice ili lopatice. Mogu biti brzohodi (3,5 – 4 m/s). i sporohodi (2 – 3
m/s). Kapacitet im zavisi od brzine kretanja, širine trake, broja radnih
organa i nasipne mase materijala. Kofice su najčešće napravljene od
čeličnog lima ili tvrdih polimera, s ojačanim ivicama, a mogu biti
rasporedjene u jednom ili dva reda (razmaknute ili primaknute).Po obliku
mogu biti: duboke, plitke, trouglaste. Punjenje kofica može biti:
zahvatanjem ili nasipanjem mase. Lopatice se prave ili od tvrde gume ili
metala , izvedene po tipu rešetke. Dužina može biti do 50 m, za elevatore s
lancima, a sa trakama i do 100 m. Utovar materijala je uvek na dnu, a
istovar uobičajeno na vrhu elevatora uz korišćenje usmerivača mase, što je
pokazano na sl.2. Za transport žitarica uglavnom se koriste trakasti
elevatori s koficama. Imaju povećano oštećivanje zrna u odnosu na
25
trakaste transportere, a često dolazi do zagušenja, jer zahtevaju
kontinuirani dotok mase.
Lančasti transporteri (redler) su najčešce primenjivan transportni
element za horizontalni transport, a gotovo da ne postoji silos koji ih
nema. Sastoji se od: a)pogonske i zatezne glave, b) kućišta (korita), c)
vučni lanac (1 ili 2 lanca), d) ploče (krilca), odnosno radnih elemenata.
koji potiskuju materijal u koritu. Lanac se kreće klizeći po dnu korita, a
povlači ga pogonski lančanik postavljen iza prijema materijala. Trapezna
ili poluokrugla korita su najraširenija. Osnovna prednost ovih transportera
je: materijal se može transportovati na velike udaljenosti (i do 500 m),
mogu se postići veliki učinci (do 800 t/h), zauzima manje prostora u
odnosu na trakasti (do 1/4 manje),a nedostatci su: veliki utrošak energije. i
dosta oštećuje zrno.Kapacitet zavisi od širine korita transportera, najveće
visine sloja materijala tokom transporta, brzine kretanja transportera i
nasipne masa materijala koji se transportuje.
Sl. 2. Transporteri a) elevator, b) usisni pneumatski, c) potisni pneumatski
Pneumatski transporteri poljoprivrednih proizvoda, sl. 2, razlikuju se od
drugih jednostavnošću konstrukcije (bez vučnih elemenata) i sigurnošću u
26
eksploataciji. Glavne prednosti pneumatskog transporta u odnosu na druge
vrste su: mogućnost transporta materijala u horizontalnom, kosom i
vertikalnom smeru, potpuno zaštićen (od spoljnih uticaja) transportni
proces, bez gubitaka materijala i bez štetnog djelovanja na okolinu što je
posebno važno, mogućnost istovremenog postavljanja nekoliko utovarnih i
istovarnih mesta, hermetičnost cevovoda, neznatno stvaranje prašine, kao i
mali gubici materijala Upotrebom ovih transportera stvaramo mogucnost
ostvarivanja velikog stepena automatizacije procesa
transporta, kao i distribucije materijala po silosima. Kapacitet pojedinih
transportnih uredaja dostiže 300 t/h, a dužina transporta i do 2000 m.
Nedostaci pneumatskog transporta su: velika potrošnja električne energije
za transport materijala,( 1 - 4 kWh) po toni tereta, u nekim slučajevima i
do 10 puta veća od potrošnje električne energije pri nekom drugom
transportu i povećano trošenje pojedinačnih delova uredaja (kolena,
cevovoda, ciklona i dr.). Rade na principu potiska ili usisavanja, a mogu
raditi i kao kombinovani. U slučajevima kada je neophodno pomoću
pneumatskog uredaja uzimati materijal sa više mesta i transporovati ga na
duže relacije ili na veće visine gde nije dovoljan usisni sistem, primjenjuje
se kombinovani uredjaj. Ova potreba još više dolazi do izražaja ako
materijal treba i izbacivati na više mesta istovremeno. Usisni sistem
obično se koristi za transport lakih materijala na udaljenost od 350 do 400
m i visine 40 do 60 metara. Pogonjeni su elektromotorom. Ovim sistemom
moguće je vršiti usisavanje sa više različitih mesta i transportovati na
jedno mesto. Uobičajeni prečnici cevi su od 60 do 250 milimetara, a
kapacitet cevovoda je do 500 t/h. Brzina transporta krece se od 15 do 40
m/s sa količinom vazduha 0,16 do 1,6 m3/kg materijala. Prednost potisnog
sistema u odnosu na usisni je u tome što omogućuje rad s mnogo većim
radnim pritiscima na ulaznom i izlaznom kraju cevi, odnosno omogućuje
transportovanje materijala na mnogo veće udaljenosti nego usisnim
sistemom. Kod potisnog sistema vazduh se u cevovod sabija pomoću
kompresora na pritisak veći od atmosferskog.
S obzirom na visinu radnog pritiska razlikuju se sistemi niskog( _ 2 bara),
srednjeg, (2 do 5 bara) i visokog pritiska, (5 bara). Kapacitet pneumatskih
transportera zavisi od vrste žitarice, prečnika i dužine cevi, visine dizanja i
broja ciklusa. Zahtevi za snagom su 0,6 – 0,7 kWh/m3
materijala.
Oštećenja zrna su neznatna ukoliko struja vazduha ne prelazi 25 m/s.
27
Nečistoće u žitaricama (pogotovo u suncokretu), znaju da naprave
probleme u transportu.
Pri korišćenju svih transportera treba koristiti i poštovati preporuke
proizvodjača.
Zvonko Džeba, dipl.ing.
Acidoza buraga – metabolička bolest kod krava
Jedan od najvažnijih uslova za očuvanje zdravlja životinja i visoke
proizvodnje, pored rase i nege je pravilna ishrana krava. Nepravilna
ishrana izaziva mnoge poremećaje naročito u periodu oko telenja pa se
zbog toga posebno mora voditi računa o ishrani zasušenih krava, krava
pred telenje i u periodu posle telenja. Da ne bi došlo do problema potrebno
je obratiti pažnju na sledeće:
u periodu zasušenosti ograničiti količinu koncentrata kako ne bi
došlo do preteranog gojenja krava
pripremiti krave za sledeću laktaciju dobro izbalansiranim
obrocima kao pred zasušenje i u periodu zasušenja
krave treba da su u telesnoj kondiciji za ocenu 3-3,5 ni debele ni
suviše mršave
postepeno menjati obrok iz zasušenog obroka u dobro izbalansiran
obrok za proizvodnju mleka posle telenja
obratiti pažnju na potrebne količine minerala i vitamina u ishrani
zasušenim kravama smanjiti ili ukinuti lucerku i davati livadsko
seno zbog smanjenja nivoa kalcijuma u obroku
obezbediti kravama u periodu oko telenja dobre higijenske uslove
28
Acidoza buraga je najčešća metabolička bolest mlečnih krava u
periodu oko telenja. Obolenja dovodi do sniženja pH reakcije buraga na 5-
5,5 pa dolazi do poremećaja njegove funkcije. Krave gube apetit smanjuje
im se mlečnost, javlja se
preuranjeno telenje, pobačaj
i proliv u težim slučajevima.
Acidoza buraga uzrokuje
uništavanje veće količine
bakterija buraga, poremećaj
aktivnosti bakterija koje
mogu preći u krvotok i
dovesti do infekcije jetre,
bubrega ili čak srčanih
zalistaka. Najčešći uzrok
acidoze je preobilna ishrana
koja je bogata lako
svarljivim ugljenim
hidratima kao što su
prekrupa od žita, krompir,
šećerna repa i veće količine
kukuruza, u periodu
zasušenja i oko telenja.
Takođe i veća količina silaže
koja je jako kisela može
prouzrokovati acidozu. Kada
se uoče ovi simptomi
najbolje je odmah pozvati
veterinara i smanjiti količinu hraniva bogatih lako svarljivim ugljenim
hidratima. Preporučuje se aplikacija rastvora bikarbonata. Preventivne
mere za acidozu buraga su: obratiti pažnju na ishranu krava oko telenja,
kravama davati kvalitetna kabasta hraniva sa niskim sadržajem lako
svarljivih ugljenih hidrata, posle telenja oprezno povećavati koncentrat
pogotovo u prvoj nedelji posle telenja, koncentrat davati više puta dnevno
i to uvek nakon kabaste hrane, obezbediti kvalitetnu kabastu hranu koja
mora uvek biti kravama na raspolaganju, izbegavati ishranu krava sa
29
žitima koja su predugo stajala u skladištu i ne davati kabasta hraniva koja
imaju nizak sadržaj celuloze.
Acidoza buraga je metabolička bolest veoma česta u mlečnom
govedarstvu. Razlog je najčešće to da se ne obraća dovoljna pažnja
preventivi ove bolesti u periodu oko telenja. Najvažnije je kravama davati
dobro izbalansirane obroke zavisno od toga kojoj proizvodnoj grupi
pripadaju (nivo produkcije mleka ili zasušene), kao i obezbediti dobre
higijenske uslove u periodu oko telenja. Mnogo je isplativije preduzeti ove
mere nego plaćati veterinarske usluge i lekove kada dođe do obolenja ili u
najgorem slučaju kravu potpuno isključiti iz proizvodnje mleka ili
dozvoliti da ugine.
30
Zoran Stojšić, dipl.ing.
Oblici, prepoznavanje, preventiva i lečenje ketoze
u krava
U novije vreme ketoza je postala najpopularnija metabolička bolest
u mlečnih goveda, važnija i od acidoze i hipokalcemije. U stadu je vrlo
teško oceniti stepen ketoze koji najčešće vidi stočar. Proizvođači s malim
stadima skloni su da precenjuju značaja ketoze, dok oni s velikim stadima,
najčešće umanjuju uticaj i prisustvo ove bolesti. Upravo za veterinara
tehničara, iskustvo je neophodno da se utvrdi pojava ove bolesti unutar
stada, umesto da se oslanjamo na opažanja radnika ili vlasnika grla.
U stadima zahvaćenim ketozom učestala je pojava dislokacije
sirišta, uginuća, mlečne groznice (ležanja posle telenja) i hipokalcemije,
zaostajanja posteljice i smanjene plodnosti te naglog gubitka telesne mase
i smanjenog apetita po telenju.
Krava je u vreme telenja pod stresom, ima smanjen apetit, ne
uzima dovoljno hrane za proizvodnju mleka i podmirivanje osnovnih
životnih potreba, te počinje trošiti masne rezerve koje služe kao izvor
energije.
Telesna mast se pretvara u masne kiseline, a one putem krvi
dolaze u jetru .U jetri se masne kiseline pretvaraju u energiju. Za ovaj
proces je potrebna glukoza, koju organizam dobija iz hrane. Krava mora
uneti dovoljno hrane u nerazgrađenom skrobu, jer je jetri potrebna
glukoza koju dobija iz propionata, a on se sintetiše u buragu iz
nerazgrađenog skroba.
Ukoliko krava ne unosi dovoljno hrane (nedostatak glukoze), u
jetri će se slobodne masne kiseline pretvoriti u ketonska tela .
Kada se nivo propionata u jetri poveća, smanjuje se nedostatak
energije te dolazi do povećanja aktivnosti krave, poboljšanja apetita a time
i veće proizvodnje mleka.
Veliki problem je u brojnim stadijumima subkliničkih oblika
ketoze, pri čemu radnik ne primećuje promene zdravstvenog stanja
životinje. Subklinički oblik je znatno češći od kliničkog oblika i
31
dugotrajno uzrokuje velike ekonomske štete u vidu smanjene mlečnosti,
smanjene plodnosti te sklonosti drugim bolestima.
Dijagnoza raširenosti ketoze unutar stada, zahteva potpuno drugačiji
pristup od dijagnoze ketoze kod pojedinog grla.
Tri su osnovna tipa ketoze u krava, ali je često i vrlo teško utvrditi jasnu i
oštru granicu budući da se često međusobno preklapaju.
Tip I: Spontana ili gladna ketoza
Najčešće se javlja u razdoblju od 3 do 6 nedelja po telenju. Imajući
u vidu da je u to vreme i utrošak energije (i potrebe za energijom) najveći.
Kod ovakvih se grla simptomi ne primećuju ranije, jer se ove krave po
pravilu tele normalno, te normalno započinju s laktacijom. Prognoza za
ova grla je dobra, budući da im je potrebna “mala pomoć” u obliku
glukoze (glicerol, natrijum propionat) kako bi se brzo oporavila i nastavila
s normalnom proizvodnjom. Ključ za prevenciju ovog tipa ketoze je
povećanje energetskog dela u obroku tokom rane laktacije, npr. kukuruzna
prekrupa , uz dodatak glukoze ( reponog rezanca). Jedan od mogućih
uzroka za pojavu ovog tipa ketoze je i prenaseljenost prostora, imajući u
vidu da su sveže oteljene krave izuzetno osetljive na spoljašnje uticaje i
stres, a što prouzrokuje smanjenim konzumiranjem hrane. Ukoliko se u
ishrani krava koristi TMR, ovaj se tip ketoze nalazi ređe. Ukoliko se ipak
pojavi, znak je da su životinje hranjene duže vreme velikom količinom
hrane bogate proteinima, a siromašne energijom.
Tip II: Sindrom debele krave
Ovaj oblik ketoze nekada je nazivan “Sindromom debele krave”.
Danas je poznato kako zahvata sve krave koje moraju koristiti sopstvene
masne zalihe neposredno pre telenja (razvoj Negativnog Energetskog
Balansa – NEL). Prekomerno debele životinje sklonije su pojavi ovog
oblika ketoze, budući da su sklone slabijem uzimanju hrane neposredno
pre i posle telenja. Održavanje pozitivnog energetskog balansa u životinje
neposredno pre telenja može biti otežano, budući da je volja za uzimanjem
suve hrane u danima pre porođaja nešto smanjena. Pored navedenog,
32
faktori rizika za pojavu ovog tipa ketoze su : premeštanje krava
neposredno pre telenja, prenaseljenost porodilišta, često uvođenje novih
grla u porodilište, nedovoljno hranidbenog prostora, previsoke
temperature u toku letnjeg perioda, nedovoljna ventilacija prostora,
premještanje krava u novi prostor odmah po telenju, te prenaseljenost
prostora u kojima životinja boravi neposredno po telenju.
Osnovna pojava pri ovom tipu ketoze je razvoj “Sindroma masne
jetre”. Po pravilu je zamašćenje jetre razvijeno i pre porođaja, no
manifestuje se neposredno po porođaju, unutar dve do tri nedelje. Debele
krave brzo gube na telesnoj masi i unutar nekoliko dana postaju mršave uz
izrazito smanjeni apetit. Ovaj tip ketoze po pravilu prate i otežano teljenje,
zaostajanje posteljice i upala materice. Smrtnost je visoka, a prognoza ne
obećava srećan kraj. Lečenje mora biti započeto čim se primete prvi znaci
ove bolesti. Kako je pri ovom tipu ketoze zahvaćena, te umanjena funkcija
jetre, smanjuje se proizvodnja crvenih krvnih zrnaca (eritrocita), funkcija
jetre kao “filtera” (pročišćivača) organizma čime je omogućen razvoj
intoksikacije (organizam preplavljuju toksini koji se upijaju iz maternice i
probavnog trakta), septikemije (umanjena odbrambena sposobnost jetre, te
organizam preplavljuju razni mikroorganizmi), a čime se omogućuje
razvoj upale materice, vimena i pluća. Životinja, po pravilu, ugine zbog
posledica upale vimena ili pluća, odnosno zbog nastale septikemije
(trovanja krvi).
Preventiva ovog tipa ketoze svodi se na pravilnu ishranu –
izbegavanje prisutnosti prekomerno debelih životinja u toku zasušenja,
dovoljan unos kvalitetne i ukusne hrane pre telenja, osiguravanje
visokoenergetske hrane neposredno po telenju.
Dodatak livadskog sena ili seckane slame u obrok životinjama
tokom zasušenja, izvrstan je način da se poveća zapreminna buraga, kao
što i sastav hrane u pogledu količine belančevina i energije mora biti
zadovoljavajuć. Seno i slama moraju biti čisti (nikako ne sme biti
prašnjavo, blatnjavo ili plesnivo) te naseckana na dužinu od oko 2 do 3
cm, a daje se u količini od oko 0.5 kg po kravi na dan slame, odnosno sena
do 2,5 kg.
33
Tip III: Ketoza kisele silaže (Kisela ketoza, Acidozna ketoza)
U pojedinim se stadijumima javlja ovaj tip ketoze uzrokovan
prekomernim davanjem kisele silaže ili senaže. Senaža koja je pokošena
previše mokra, kao i ona koja je siromašna vodotopivim ugljenohidratima
pogoduje razvoju i umnažavanju bakterija roda Clostridium spp. Ove
bakterije fermentuju ugljenohidrate u buternu, umesto u mlečnu kiselinu.
S druge strane, kukuruzna silaža vrlo retko pogoduje rastu i
umnožavanju Clostridium spp. bakterija jer je najčešće bogata
vodotopivim ugljenohidratima. Vreme košenja takođe značajno utiče na
količinu vodotopivih ugljenohidrata u senaži, te je tako njihova
koncentracija najviša u satima tokom ranog posle podneva. Silaža
zahvaćena fermentacijom uz pomoć Clostridium spp. bakterija lako je
prepoznatljiva po karakteristično “užeglom” mirisu, mirisu na pokvaren
maslac, te degradaciji (truljenju) belančevina. Već 50 do 100 grama
dnevnog unosa buterne kiseline uzrokuje pojavu ketoze, a 200 grama
pojavu teškog oblika ketoze. U ovom slučaju, farmeru ostaju samo dva
izbora u pogledu silaže: razređenje ili uništavanje ukupne silaže. Prvi je
korak analiza silaže,nakon toga pristupiti provetravanju (aeraciji) silaže
čime se smanjuje postotak buterne kiseline u njoj, a potom dodavanje
sredstava za neutralizaciju kiselina (kreda, i sl.). Ukoliko je u silaži
prisutno više od 2% buterne kiseline, silažu je svakako najbolje uništiti i
neškodljivo ukloniti.
34
Dijagnoza ketoze u objektu
Za uspešnu preventivu i lečenje ketoze potreban je odgovarajući
manadžment farme, kvalitetna i pravilna hrana ( ako je moguće nabaviti i
davati repin rezanac), stalna nega i briga o visoko gravidnim (naročito
visoko proizvodnim) životinjama. Kada se znaci bolesti pojave potrebna je
pravovremena veterinarska pomoć i adekvatno lečenje započeto već i na
samu sumnju o prisutnosti ketoze.
Lečenje ketoze
Lečenju treba pristupiti što prije. Kravama se može oralno davati:
- propilen-glikol , 500 ml, 2 x dnevno u periodu od 4 dana
- propionat
- glicerol
- ako je potrebno intravenska aplikaciju glukoze i intravenska inekciju
glukokortikoida
35
Sadržaj
Smiljka Mojsović,dipl.ing.
Značaj ispitivanja lakopristupačnog azota u zemljištu
primenom N-min metode 2
Olivera Sekulić,dipl.ing.
Upravljanje sistemom „kap po kap“ pomoću tenziometra 4
Zoran Boca, dipl.ing.
Gajenje stočnog kelja – Brassica oleracea ver.acephala 7
Jelena Ivan, dipl.ing.
Kosidba lucerke 9
mr Gordana Forgić
Štetočine prenosioci virusa na strnim žitima 12
Tatjana Veselinović, dipl.ing.
Zaštita voćaka u jesen 15
Jelena Perenčević, dipl.ing.
Štetočina uskladištenih proizvoda
Žitni moljac – Sitotroga cerealella 18
Branislav Ogrizović, dipl.ing.
Postupci sa žitaricama – Transport, sušenje i skladištenje
I deo – transport 21
Zvonko Džeba, dipl.ing.
Acidoza buraga – metabolička bolest kod krava 27
Zoran Stojšić, dipl.ing.
Oblici, prepoznavanje, preventiva i lečenje ketode u krava 30
36