Poglavlje prvo Walt Whitman - · PDF file“Ja sam u sebi kuhao, kuhao i kuhao”,...

Walt Whitman 15

P o g l a v l j e p r v o

Walt WhitmanMaterijalnost osjećaja

Pjesnik piše povijest svog vlastitog tijela.Henry David Thoreau

Za Walta Whitmana Američki građanski rat bio je pitanje tijela. Whi-tman je vjerovao da je zločin Konfederacije bio taj što su tretirali crnce samo kao tijelo, prodajući ih i kupujući kao komade mesa. Whitmanova spoznaja, koje je postao svjestan prvi put u New Orleansu na aukciji robova, bila je to da su um i tijelo neodjeljivi. Kad bičujete čovjekovo tijelo, bičujete i njegovu dušu.

To je središnja ideja Whitmanove poezije. Mi nemamo tijelo, mi jesmo tijelo. Iako naši osjećaji nisu materijalni, oni zapravo nastaju u tijelu. Whitman započinje svoju jedinu zbirku poezije, Vlati trave, proževši svoju kožu svojim duhom, “miris ovih pazuha aroma je ugodnija od molitve”:

Je li netko tražio vidjeti dušu?Vidi, vlastiti svoj oblik i izgled….Vidi, tijelo uključuje i jest značenje, glavni sadržajUključuje dušu i jest duša.

Whitmanovo spajanje tijela i duše bilo je revolucionarna ideja, radikalna u svom konceptu kao i njegov slobodni stih. U to su vrijeme znanstvenici vjerovali da naši osjećaji dolaze iz mozga, a da je tijelo samo nakupina inertne materije. Ali Whitman je vjerovao da naš um ovisi o našemu tijelu. Odlučio je napisati pjesme o “cjelovitim formama”.

16 Proust je bio neuroznanstvenik

To je ono zbog čega je njegova poezija tako upečatljiva, zbog nje-gova pokušaja da iscijedi “ljepotu iz znoja”, metafizičku dušu iz sala i kože. Umjesto da dijeli svijet na dualizme, kao što su to filozofi činili stoljećima, Whitman je sve vidio u kontinuitetu sa svim ostalim. Za njega su tijelo i duša, svjetovno i duhovno, bila samo dva naziva za isti pojam. Kao što je bostonski transcendentalist Ralph Waldo Emerson jednom izjavio: “Whitman je nevjerojatni spoj Bhagavad Gite i New York Heralda.”

Whitman je došao do svoje teorije o tjelesnim osjećajima istražujući samoga sebe. Sve što je Whitman želio postići Vlatima trave bilo je opisati “osobu, ljudsko biće (sebe, u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, u Americi) slobodno, potpuno iskreno i otvoreno.” I tako se pjesnik pretvorio u empirista, u liričara svog osobnog iskustva. Kao što je Whitman napisao u predgovoru Vlatima trave, “stat ćete pokraj mene kako biste se zajedno sa mnom zagledali u ogledalo”.

Upravo je zbog te metode Whitman počeo shvaćati tijelo i dušu kao neodjeljivo “isprepletene”. On je bio prvi koji je počeo pisati pjesme u kojima tijelo nije bilo stranac. Umjesto toga, u Whitmanovim pjesmama bez metra, krajolici njegova tijela postali su inspiracijom za njegovo pjesništvo. Svaki redak koji je napisao glasno je govorio o nagonima njegove anatomije, o njezinim željama i neizrecivom suosjećanju. Budući da se ničega nije sramio, Whitman ništa nije ni izostavio. “Vaše vlastito tijelo”, obećao je svojim čitateljima, “bit će veličanstvena pjesma.”

Neuroznanost sada zna zbog čega su Whitmanove pjesme govorile istinu. Emocije nastaju u tijelu. Nestalni kakvima se čine, naši osjećaji zapravo nastaju u kretnjama naših mišića i pokretima naše utrobe. Štoviše, ti materijalni osjećaji nužan su element za proces razmišljanja. Kao što je neuroznanstvenik Antonio Damasio primijetio: “Um se nalazi u tijelu… ne samo u mozgu.”

Međutim, Whitmanove su zamisli u njegovo vrijeme smatrane erotičnima i drskima. Njegova je poezija proglašena “pornografskim izričajem”, a zabrinuti građani tražili su da je se cenzurira. Whitman je uživao u kontroverzi. Ništa mu nije bilo draže od razoružavanja uštogljenih viktorijanskih normi i prkošenja poznatim znanstvenim činjenicama.

Walt Whitman 17

m m m

Priča o odvajanju mozga od tijela počinje s Renéom Descartesom. Descartes, najutjecajniji filozof sedamnaestog stoljeća, podijelio je biće na dva različita entiteta: svetu dušu i smrtno tijelo. Duša je bila ishodište razuma, znanosti i svega lijepoga. Naše tijelo, s druge strane, bilo je “nalik satu”, samo stroj koji krvari. Tom je podjelom Descartes osudio tijelo na život u pokornosti, poput elektrane koja napaja žarulje u mozgu.

U Whitmanovo vrijeme kartezijanski nagon da se obožava mozak, a zanemaruje tijelo potaknuo je razvoj nove frenološke “znanosti”. Počevši s Franzom Josefom Gallom na početku devetnaestog stoljeća, frenolozi su vjerovali da oblik lubanje, njezine neobične izbočine i udubine, precizno odražavaju mozak koji je unutra. Mjereći kvrge na kosti, ti su pseudoznanstvenici željeli izmjeriti karakter osobe određujući koji su dijelovi mozga natečeni zbog aktivnosti, a koji su zakržljali zbog zapostavljanja. Naša lubanja odražavala je našu unutrašnjost, ostatak tijela bio je nevažan.

Do sredine devetnaestog stoljeća činilo se da su se obećanja fre-nologije ispunila. Napisani su nebrojeni medicinski radovi prepuni tehničkih ilustracija, koji su objašnjavali njezine teorije. Izmjereno je beskonačno mnogo lubanja. Otkriveno je dvadeset sedam različitih mentalnih talenata. Činilo se da će se prva znanstvena teorija o mozgu održati zauvijek.

Ali mjerenja nikad nisu savršena, a objašnjenja je lako izmisliti. Frenološki dokazi, iako prikupljeni u duhu ozbiljnosti i istine, zapravo su bili kolekcija slučajnih opažanja. (Mozak je tako složen organ da njegove fisure mogu opravdati gotovo svaku moguću hipotezu, barem dok se ne postavi bolja hipoteza.) Na primjer, Gall je locirao osobinu idealizma u “temporalnoj brazdi frontalnih kosti lubanje” jer su Homerove biste otkrivale da je na tom mjestu imao izbočinu i zato što su pjesnici dok su pisali često znali doticati taj dio glave. To su bili njegovi zaključci.

Dakako, frenologija se našem modernom senzibilitetu čini otužno neznanstvenom, poput astrologije mozga. Teško je zamisliti zašto je bila popularna ili shvatiti kako se održala tijekom većeg dijela devetnaestog


stoljeća.* Whitman je po tom pitanju znao citirati Olivera Wendella Holmesa: “Jednako biste tako mogli odrediti koliko je novca u sefu opipavši kvaku na vratima, koliko biste mogli odrediti koliko mozga čovjek ima opipavši izbočine na njegovoj glavi.” Ali znanje proizlazi iz mnoštva naših pogrešaka, i baš kao što je alkemija dovela do kemije, tako su i promašaji frenologije doveli znanost do proučavanja mozga, a ne samo njegova kalcificiranoga kućišta.

Whitman, predani učenik tadašnje znanosti,† imao je složen odnos prema frenologiji. Prvo frenološko predavanje koje je posjetio nazvao je “najvećim konglomeratom pretenzija i apsurda koji smo ikad imali prilike čuti… Ne želimo reći da nema nimalo istine u frenologiji, ali smatramo da su njezine tvrdnje o vjerodostojnosti, koje je naveo g. Fowler, besmislene do krajnjih granica.” Međutim, više od deset godina kasnije, isti taj g. Fowler iz izdavačke kuće Fowler and Wells na Manhattanu, postao je jedinim distributerom prvog izdanja Vlati trave. Whitman nije mogao naći nikoga drugoga tko bi izdao njegove pjesme. I dok je, čini se, Whitman ublažio svoj stav o tome koliko je frenologija blesava – čak je otišao tako daleko da je i sam bio na nekoliko frenoloških ispitivanja‡ – njegova je poezija tvrdoglavo pobijala osnovnu premisu frenologije. Poput Descartesa, frenolozi su tražili dušu isključivo u glavi, očajnički pokušavajući svesti um na uzroke vidljive na lubanji. Whitman je uvidio da se takva metoda temelji na velikoj pogrešci. Ignoriranjem osobitosti njegova tijela, ti znanstvenici nisu mogli objasniti osobitosti njegove duše. Poput Vlati tave koja se može shvatiti samo “u svojoj cjelovitosti – svojoj masivnosti”, Whitman je vjerovao da se njegovo postojanje “ne može shvatiti samo iz dijelova,

* Najveći promašaj frenologije bila je njezina nemogućnost da prihvati podatke koji se nisu poklapali s njezinim predviđanjima. Na primjer, kad su frenolozi izmjerili Descartesovu lubanju, otkrili su da ima izrazito nisko čelo, što je upućivalo na “ograničene logične i racionalne sposobnosti”. No umjesto da posumnjaju u svoje prvotne hipoteze, frenolozi su ismijali Descartesa izjavivši “da nije tako veliki mislilac kakvim ga se smatra”.

† Iako je Whitman volio učiti o znanosti, nikad nije nekritički prihvaćao njezina otkrića. U svojim bilješkama Whitman podsjeća samoga sebe da uvijek treba dovoditi u pitanje vjero-dostojnost njezinih eksperimenata: “Kod znanstvenih i sličnih aluzija sjeti se da se geološke, povijesne, jezične i druge teorije neprestano mijenjaju. Budi oprezan i umetni samo ono što će biti prikladno i tijekom budućih stoljeća.”

‡ Whitman nije bio sam u tome. Svi su, od Marka Twaina do Edgara Allana Poea, išli na frenološke preglede. George Eliot si je obrijala glavu kako bi joj frenolog mogao postaviti točniju dijagnozu izbočina na lubanji.

Walt Whitman 19

nego uvijek iz cjeline”. To je pouka Whitmanova pjesničkog izričaja: Ljudsko je biće nedjeljiva cjelina. Tijelo i duša uronjeni su jedno u drugo. “Biti u nekom obliku, što je to?” Whitman je jednom pitao. “Moj nipošto nije bešćutna ljuštura.”

EmersonNa Whitmanovu vjeru u transcendentalno tijelo snažno je utjecao transcendentalizam Ralpha Walda Emersona. Dok se Whitman još probijao kao novinar i živio u Brooklynu, Emerson je počeo pisati svoje eseje o prirodi. Emersona, posrnulog unitarističkog svećenika, više su zanimali misteriji njegova vlastita uma nego propovijedanje o nekakvom nedokučivom Bogu. Nije mu bila draga organizirana religija jer je duhovno smještala na nebo, umjesto da traži duh među “uobičajenim, zemaljskim i poznatim”.

Bez Emersonova misticizma teško je zamisliti Whitmanovu poeziju. “Ja sam u sebi kuhao, kuhao i kuhao”, rekao je jednom Whitman, “a zbog Emersona sam uzavrio.” Od Emersona je Whitman naučio da treba vjerovati vlastitom iskustvu, istraživati sebe kako bi pronašao nagovještaj duhovnog. Ali Emerson je bio veličanstven zbog svoje mističnosti, zbog svog zauzimanja za Prirodu s velikim P. Whitman je bio veličanstven zbog svoje neposrednosti. Sve su Whitmanove pjesme započinjale njim samim, s prirodom utjelovljenom u njegovu tijelu.

I dok su Whitman i Emerson dijelili istu filozofiju, kao osobe nisu mogli biti različitiji. Emerson je izgledao kao puritanski sveće-nik, s naglašenim jagodičnim kostima i dugačkim koščatim nosom. Kao čovjek koji je živio u samoći, bio je sklon naletima nesebičnog samopropitkivanja. “Volim onu tišinu u crkvi prije no što započne misa”, priznao je u eseju Self-Reliance (Oslanjanje na sebe). U svom je dnevniku napisao da voli čovjeka, ali da ne voli ljude. Kada je želio razmišljati, odlazio bi na duge šetnje šumom.

Whitman – “širokih ramena, grube građe, čela kao Bakus, bradat kao satir i pun energije” – svoju je religiju nalazio u Brooklynu, na njegovim prašnjavim ulicama i njegovim kolima, u njegovu moru i mornarima, u tim pripadnicima tjelesne demokracije. Kao što je njegov


nevjerojatno točan frenološki pregled pokazao:* “Glavne su osobine karaktera prijateljstvo, suosjećanje, plemenitost i samopouzdanje, a među njegovim kombinacijama ističe se opasna mana lijenosti, sklonosti putenim zadovoljstvima i izdašnosti te određena neoprezna sklonost animalnom nagonu, zbog čega se također vjerojatno ne osvrće na tuđa uvjerenja.”

Whitman je prvi put čuo Emersona 1842. godine. Emerson je zapo-činjao turneju predavanja kako bi promovirao svoje netom objavljene Eseje. Pišući za njujoršku Auroru, Whitman je nazvao Emersonov govor “jednim od najbogatijih i najljepših sastava” koje je ikad čuo. Whitmana je posebice zadivilo Emersonovo zazivanje novoga američkog pjesnika, poete doličnog demokraciji. “Pjesnik stoji između polovnih i cjelovitih ljudi”, rekao je Emerson. “On ponovno spaja dijelove u cjelinu.”

Ali Whitman još nije bio spreman postati pjesnikom. Sljedećih desetak godina u njemu je sve i dalje kuhalo dok je promatrao New York kao novinar i urednik časopisa Brooklyn Eaglea i Freemana. Pisao je članke o zločincima i abolicionistima, o opernim zvijezdama i o novoj četvrti Fulton Ferry. Kad je Freeman propao, otputovao je u New Orleans, gdje je vidio kako crnce prodaju na aukciji “tijela okovanih metalnim lancima”. Otplovio je niz Mississippi u parobrodu i tako stekao dojam o prostranstvu zapada, o tome kako su “Sjedinjene Države same u svojoj biti najveličanstvenija pjesma”.

Tijekom tih teških godina, dok je Whitman bio nezaposleni novinar, prvi put je počeo pisati fragmente pjesama, zapisujući katrene i rime u svoje jeftine bilježnice. Budući da si je jedina publika bio on sȃm, Whitman je mogao slobodno eksperimentirati. Dok je svaki drugi pjesnik još brojao slogove, Whitman je pisao stihove koji su bili nezgrapan spoj glagolskih priloga sadašnjih, dijelova tijela i erotskih metafora. Odbacio je strogi metar jer je želio da njegove pjesme odražavaju prirodu, da izražavaju misli “tako žive da imaju vlastitu arhitekturu”. Kao što je Emerson godinama ranije ustrajao: “Ne sumnjaj, pjesniče, već ustraj. Reci: ‘To je u meni, i ispoljit će se!’”

* Čini se da je jedan od razloga zbog kojih je Whitman ublažio svoja mišljenja o frenologiji bio taj što je imao vrlo pohvalnu lubanju. Dobio je gotovo savršenu ocjenu prema gotovo svim frenološkim obilježjima. No začudo, dvije od njegovih lošijih ocjena odnosile su se na područje glazbe i jezika.

Walt Whitman 21

I tako, dok se njegova zemlja polagano raspadala, Whitman je osmi-slio novu vrstu poezije, neobjašnjivu i neobičnu formu. Kao samosvjesni “jezikotvorac”, Whitman nije imao preteče. Nijedan drugi pjesnik u povijesti engleskog jezika nije pripremio čitatelje na Whitmanove ekscentrične kadence (“utaknuti zastrti oštrozubi dodiru!”), njegove izmišljene glagole (“raspustiti”, “preludirati”, “odvrtjeti”), njegovu ljubav prema anatomskim popisima* i njegovo iskreno odbijanje da bude bilo što drugo osim on sȃm, k vragu i slogovi. Čak je i njegova loša poezija loša na posve originalan način, jer Whitman je imitirao jedino samoga sebe.

Pa ipak, unatoč svoj njegovoj nedokučivoj originalnosti, Whitmanovi stihovi također nose na sebi ožiljke svog vremena. Njegova ljubav prema političkim unijama i fizičkom jedinstvu, prema združivanju antimona: to su teme koje su proizašle iz nesmiljenog zapadanja Amerike u građanski rat. “Moja knjiga i rat su jedno”, rekao je jednom Whitman. U njegovoj bilježnici prvi put se javljaju slobodni stihovi, kojima je pokušao ujediniti ono što je desetljećima bilo nepomirljivo, antagonizme Sjevera i Juga, roba i gospodara, tijela i duše. Samo je u svojoj poeziji Whitman mogao pronaći jedinstvo koje je tako očajnički tražio:

Ja sam pjesnik Tijelai ja sam pjesnik dušeJa kročim Zemljom zajedno s robovima kao i s gospodarimaI stat ću između gospodara i robovaI postat ću oni kako bi me i jedni i drugi jednako razumjeli.

Nakon godina “dokoličarskog pisanja stihova”, 1855. Whitman je konačno objavio svoju poeziju. Sakupio je svoje “listove” – što je u tiskarskom žargonu naziv za stranice – Vlati trave†, koje su izdavači nazvali pjesmama male vrijednosti – u tanak svezak uvezen u tkaninu, dug samo devedeset pet stranica. Whitman je poslao Emersonu prvo izdanje svoje knjige. Emerson je odgovorio pismom za koje neki kažu

* “Plućna krila, utroba, crijeva slatka i čista, Mozak sa svojim naborima unutar lubanje, Suosjećanje, srčani zalisci, nepce, spolnost, majčinstvo…” (129)

† Op. prev., na engleskom leaf je list, a leaves of grass su vlati trave.


da ga je Whitman ostatak ljeta nosio uokolo Brooklynom, u svom džepu. U to je vrijeme Whitman bio anonimni pjesnik, a Emerson poznati filozof. Njegovo pismo Whitmanu jedna je od najvelikoduš-nijih pohvala u povijesti američke književnosti. “Dragi gospodine”, započinje Emerson:

Nisam slijep prema vrijednosti prekrasnog dara Vlati trave. Smatram da je to najčudesniji primjer domišljatosti i mudrosti koji je Amerika dosad dala. Vrlo se radujem dok ga čitam. On je ispunio potrebu koju često naglašavam u vezi onoga što se čini tako sterilnim i škrtim, kao da je previše truda ili previše sluzi u temperamentu učinilo našu zapadnjačku misao debelom i zlom. Odajem vam počast zbog vaše slobodne i hrabre misli… Pozdravljam vas na početku vaše velike karijere.

Whitman, koji nikad nije skrivao dobru kritiku od “gospodara”, poslao je Emersonovo privatno pismo u Tribune, u kojem je i objavljeno, a kasnije je i uključeno u drugo izdanje Vlati trave. Ali do 1860. Emerson je vjerojatno požalio što je pohvalio Whitmanovu poeziju. Whitman je Vlatima trave dodao erotični odjeljak Enfans d’Adam (Djeca Adamova), zbirku poezije koja je uključivala pjesme Iz obuzdavanih bolnih rijeka, Ja sam onaj što od ljubavi boluje i O himene! O himene! Emerson je želio da Whitman makne erotične pjesme iz novog izdanja svoje zbirke poezije. (Čini se da su se neki dijelovi prirode još morali cenzurirati.) Emerson je to jasno izrekao dok su njih dvojica dugo šetali parkom Boston Common, izrazivši svoj strah da je Whitman “u opasnosti da ga se poveže sa zlosretnom herezom” slobodne ljubavi.

Whitman, iako je još bio nepoznat pjesnik, bio je nepopustljiv: Enfans d’Adam mora ostati u zbirci. Takvo bi izuzimanje, rekao je, bilo poput kastracije, a “Na što se čovjek svodi kad više nema muškosti?” Za Whitmana spolni je odnos predstavljao jedinstvo naših bića, nagone tijela koji postaju osjećaji duše. U posljednjem predgovoru Vlatima trave, “Pogled unatrag na prijeđene putove”, prisjetio se kako je taj razgovor s Emersonom iskristalizirao njegove pjesničke teme. Iako je priznao da je njegova poezija bila “otvoreno pjevanje o spolnosti, ljubavi i animalnosti”, vjerovao je da je njegova umjetnost “prikazivala (te tjelesne aluzije) u drukčijem svjetlu i raspoloženju”. Znanost i religija

Walt Whitman 23

mogu promatrati tijelo u vidu njegovih sramotnih dijelova, ali pjesnik, ljubitelj cjeline, zna da “ljudsko tijelo i duša moraju ostati jedna cjelina”. “To je”, ustrajao je Whitman, “ono što sam osjetio unutra u svom mozgu i srcu kad sam na Emersonove žestoke argumente odgovorio samo šutnjom pod starim brijestovima Boston Commona.”

Unatoč svojoj erotskoj spoznaji, Whitmana je ta šetnja s Emersonom uzrujala. Zar nitko nije razumio njegovu raniju poeziju? Zar nitko nije shvatio što je njezina filozofija? Tijelo jest duša. Koliko je puta to napisao? Na koliko različitih načina? A ako je tijelo duša, kako ga se tada može cenzurirati? Kao što je napisao u Ja pjevam tijelo električno, središnjoj pjesmi Enfans d’Adam:

O tijelo moje! Ne usuđujem se ostaviti tebi slična uDrugim muškarcima i ženama, ni dijelove slične tebi.Ja vjerujem da će tebi slična opstati il’ propasti s tebiSličnom dušom (i da ona jesu duša).Ja vjerujem da će tebi slična opstati il’ propasti s mojimPjesmama, i da jesu pjesme moje.

I tako, protivno Emersonovim željama, Whitman je objavio Enfans d’Adam. Kao što je Emerson predvidio, pjesme su dočekane s povicima gađenja. Jedan je kritičar rekao da su “citati iz Enfans d’Adam prevelika uvreda čednosti da bi je se toleriralo.” Ali Whitmana nije bilo briga. Kao i obično, on je napisao svoje vlastite anonimne kritike. Znao je da, želi li da njegova poezija potraje, ne smije ništa izostaviti. Ona mora biti otvorena i mora biti istinita.

Fantomski udZimi 1862., na vrhuncu krvavoga građanskog rata, Whitman je otputovao u Virginiju u potrazi za svojim bratom koji je bio ranjen u bitci kod Fredericksburga. To je bio prvi Whitmanov posjet bojišnici. Borbe su prestale tek nekoliko dana ranije i Whitman je vidio “kako se njihova neprocjenjiva krv crveni na travi, na tlu”. Jedak miris dima topova još je bio u zraku. Naposljetku, Whitman je pronašao bolnicu Unijine vojske, čije su šatore za zaklon okruživali svježe iskopani


grobovi, a imena poginulih bila su načrčkana na “dijelovima bačava ili slomljenih dasaka zabijenih u zemlju.” Pišući svojoj majci, Whitman je opisao “gomile stopala, ruku, nogu, itd. pod drvetom ispred bolnice”. Udovi koji su nedavno amputirani, počeli su trunuti.

Nakon što je vidio mrtve i umiruće u Fredericksburgu, Whitman se posvetio pomaganju vojnicima. Tijekom sljedeće tri godine dobro-voljno je radio kao previjač rana u Unijinim bolnicama te se brinuo o “nekih 80.000 do 100.000 ranjenih i bolesnih, kao njegovatelj duha i tijela u određenoj mjeri”. Brinuo se i o Unijinim i o Konfederacijskim vojnicima. “Ne mogu ih napustiti”, napisao je. “Tu i tamo me neki mladić grčevito uhvati i ja mu pomognem koliko mogu.” Whitman je držao vojnike za ruku, spravljao im limunadu, kupovao sladoled, rublje i cigarete. Katkad im je čak čitao poeziju. Dok su liječnici liječili njihove rane, on im je liječio dušu.

Cijeloga života Whitman će se sjećati tog vremena koje je proveo pomažući u bolnicama. “Te tri (ratne) godine”, kasnije se prisjećao u Specimen Days (Primjerku dana), svojoj usmenoj biografiji, “smatram najvrednijom lekcijom u životu.” Nikad se više Whitman neće osjećati tako korisnim, “tako trajno apsorbiranim, u potpunosti”. “Ljudi su mi znali reći: ‘Walt, činiš čuda za one momke u bolnici.’ Ali nije bilo tako. Činio sam čuda za sebe.”

Kao i uvijek, Whitman je pretočio to iskustvo u poeziju. Rekao je Emersonu da želi pisati o vremenu koje je proveo u bolnicama, jer ono mu je “pokazalo novi svijet, dalo bolji uvid, nove stvari, istraživanje većih dubina nego ikada do sada”. U Drum Taps (Zvucima bubnjeva), svojoj zbirci pjesama o ratu – jedinoj zbirci koju nikad nije revidirao – Whitman opisuje izmrcvarene dijelove tijela koje je svakoga dana viđao u bolnicama:

S batrljka ruke, amputirane šake,Skidam zgužvano laneno platno, uklanjam krastu, ispirem gnoj i krvNa jastuk je vojnik iskrenuo vrat i glavu objesio postrance,Oči su mu zatvorene, lice blijedo, ne usuđuje se gledatiKrvavi batrljak.

Whitman je gledao krvavi batrljak. Okrutnost rata ga je šokirala. Poma-žući dobrovoljno u bolničkim šatorima svjedočio je užasima kirurgije:

Walt Whitman 25

“Zvuk kirurgova noža, oštri zubi njegove pile, šikljanje, klokotanje, pljuštanje krvi koja teče.” U tom smradu među umirućim vojnicima i truplima po koja nitko nije došao, Whitman se tješio prisjećajući se da tijelo nije samo tijelo. Kao medicinski pomoćnik Whitman je pokušavao zaliječiti ono do čega kirurg nije mogao doprijeti. On je to nazvao našim “unutarnjim ostacima.”

Do druge godine rata, kada je Whitman učio kako zamotati ratne rane u mokri pamuk, liječnici koji su radili u vojnim bolnicama počeli su zamjećivati vrlo neobičan fenomen. Nakon što bi amputirali vojnikov ud, nije bilo neuobičajeno da on i dalje “osjeća” ruku ili nogu koja mu nedostaje. Pacijenti su rekli da je to kao da živite s duhovima. Njihovi su se vlastiti udovi vratili kako bi ih opsjedali.

Medicina je ignorirala taj fenomen. Naposljetku, ud i živci bili su amputirani. Nije više bilo ničega što bi se moglo odrezati. Ali jedan je liječnik vjerovao neobičnim pričama vojnika. Njegovo je ime bilo Silas Weir Mitchell i on je bio “liječnik za živce” u bolnici Turner’s Lane u Philadelphiji. Također je bio dobar Whitmanov prijatelj. Tijekom većine svojih života liječnik i pjesnik su si pisali pisma, dijeleći ljubav prema književnosti i medicinskim pričama. Ustvari, upravo je Weir Mitchell bio taj koji mu je 1878. naposljetku dijagnosticirao napuklu krvnu žilu u mozgu te mu za lijek prepisao “planinski zrak”. Kasnije je Weir Mitchell financijski uzdržavao pjesnika, dajući mu petnaest dolara mjesečno duže od dvije godine.

No, tijekom građanskog rata, dok je Whitman radio kao bolnički pomoćnik, Weir Mitchell pokušavao je shvatiti uzrok tih iluzornih udova. Bitka kod Gettysburga napunila mu je bolnicu pacijentima s amputiranim udovima, a u svojim medicinskim bilješkama Weir Mitchell počeo je opisivati raznovrsne “osjetilne duhove”. Nekim pacijentima udovi su se činili nestvarnima, dok su ih drugi osjećali kao prave, neki su boljeli, a neki nisu. Iako je nekoliko pacijenata naposljetku zaboravilo svoje amputirane udove, velika je većina i dalje tvrdila da “osjećaju prisutnost svoga amputiranog uda izrazitije, jasnije i intenzivnije nego što osjećaju svoj drugi, živi ud.” Iluzija o tijelu bila je za njih stvarnija od tijela.


Iako je Weir Mitchell vjerovao da je on prvi zabilježio taj fenomen, nije bilo tako. Herman Melville dvanaest godina ranije pripisao je Ahabu, zlovoljnom kapetanu iz Mobyja Dicka, fantomski ud. Ahab nije imao jednu nogu (Moby Dick ju je pojeo) i u 108. poglavlju on poziva tesara da mu izradi novu, umjetnu nogu od bjelokosti. Ahab kaže stolaru da još osjeća svoju amputiranu nogu “nevidljivu i neobjašnjivu”. Njegova je fantomska noga poput “glumca”. “Gledaj”, kaže Ahab, “stavi svoju živu nogu na mjesto na kojemu je moja bila. Eto, sada oko razaznaje samo jednu nogu, ali duša dvije. Ondje gdje ti osjećaš strujanje života; ondje, upravo ondje, ondje do posljednje dlake, i ja ga osjećam. Nije li to zagonetka?”

Weir Mitchell, nesvjestan onoga što je Mellvile još prije znao, nikad nije spomenuo Ahabovo medicinsko stanje. Objavio je svoja opažanja o tom misteriju u dva neurološka udžbenika. Čak je objavljivao posebno glasilo o tom fenomenu, koji je ured vrhovnoga kirurga distribuirao po ostalim vojnim bolnicama tijekom 1864. godine. Ali Weir Mitchell je bio ograničen suhoparnim, kliničkim jezikom svojih medicinskih izvještaja. Vjerovao je da iskustvo vojnika u njegovoj bolnici ima dublje filozofsko značenje. Naposljetku, njihovi osjetilni duhovi bili su živi dokaz Whitmanove poezije: naše je tijelo protkano našim duhom. Kad režete tijelo, režete i dušu.

Stoga je Weir Mitchell odlučio napisati kratku priču u prvom licu jednine.* U priči The Case of George Dedlow (Slučaj Georgea Dedlowa), objavljenoj 1866. godine u mjesečniku The Atlantic Monthly, Weir Mitchell zamišlja sebe kao vojnika ranjenog u bitci kod Chickamauga, ustrijeljenoga u obje ruke i obje noge. Dedlow se onesvijesti od boli.

Kada se probudi, Dedlow je u bolničkom šatoru. Nema nijednog uda. Svi su odsječeni. On opisuje samoga sebe kao “beskoristan torzo, više nalik nekakvoj gusjenici nego bilo kakvom ljudskom liku”. No iako više nema udove, on ih još sve osjeća. Njegovo je tijelo postalo duh pa ipak, stvarnije je nego ikada. Weir Mitchell objašnjava taj fenomen pozivajući se na mozak. Zbog toga što su mozak i tijelo u toj mjeri međusobno povezani, um i dalje “pamti (tjelesni) dio koji

* Kasnije u životu Mitchell je posve napustio medicinu i posvetio se pisanju romana i poezije. Njegov roman Hugh Wynne (1897.) – o iskustvima jednog kvekera tijekom Američke revo-lucije – bio je osobito popularan.

Walt Whitman 27

mu nedostaje pa, u najboljem slučaju nesavršeno, čuva čovjekovu svijest o tome da ima ono što više nema.” Weir Mitchell vjerovao je da se mozak oslanja na tijelo kad su u pitanju osjećaji i identitet. Kada Dedlow izgubi udove, shvaća “na svoju strahotu, da sam katkad bio manje svjestan sebe, svojeg postojanja, nego što je tome bilo tako… Zbog toga sam došao do zaključka da čovjek nije svoj mozak, niti neki dio njega, već cijela njegova bit, i da gubitak bilo kojeg dijela zacijelo oslabi poimanje o njegovoj vlastitoj egzistenciji.”

U svojoj kratkoj priči Weir Mitchell opisuje vitmanovsku fiziologiju. Budući da je duša tijelo i tijelo duša, izgubiti dio svojega tijela znači izgubiti dio svoje duše. Kao što je Whitman napisao u Pjesmi o sebi, “Nedostaje jedan, nedostaju oba.” Um se ne može odijeliti od svojega tijela, jer tijelo i um, ta dva naizgled suprotna pojma, neodjeljivo su povezana. Whitman jasno progovara o tom jedinstvu već na prvoj stranici Vlati trave, dok opisuje temu svoje poezije:

O fiziologiji od glave do pete ja pjevam,Fizionomija sama, ili mozak sam, dostatni nisu Muzi,Ja velim da je to mnogo više Oblik potpuni.

Poslije rata klinička opažanja Weira Mitchella pala su u zaborav. Budući da fantomski udovi nisu imali materijalnog objašnjenja, medicina je nastavila ignorirati taj fenomen. Samo je William James u svom članku Svijest o izgubljenim udovima iz 1887. i dalje slijedio Weir Mitchellovu nadnaravnu hipotezu.* Kao prvi profesor fiziologije na Harvardu, James je poslao kratki upitnik stotinama osakaćenih s različitim pitanjima o udovima koji im nedostaju. (Na primjer, “Koje dijelove uda osjećate?”, “Možete li, ako predano zamišljate da se pomaknuo, doista osjetiti kao da se ud pomaknuo u drugi položaj?”). Rezultati Jamesove ankete otkrili su mu samo jednu činjenicu o osjetilnim duhovima: nije bilo općeg uzorka u tim iskustvima gubitka uda. Svako je tijelo prožeto svojim vlastitim individualnim karakteristikama. “Ne možemo u tim različitim doživljajima tražiti podudarnosti”, napisao je James. “Uvijek

* Nažalost, proći će još trideset godina – i još jedan krvavi rat – prije no što su osjetilni du-hovi ponovno otkriveni. Godine 1917., suočen s osakaćenim vojnicima iz Prvog svjetskog rata, neurolog J. Babinski opisao je svoju verziju osjetilnih duhova. Ne spominje Hermana Melvillea, niti Weira Mitchella.


postoje iznimke svakom empirijskom zakonu našega mentalnog sustava te se one mogu tretirati samo kao individualna odstupanja.” Poput Henryja Jamesa, Williamov brat romanopisac jednom je napisao: “Po-stoji prisutnost u onome što nedostaje.” Ta je prisutnost naša vlastita.

Anatomija osjećajaWhitmanova vjera u tijelo, iako je bila razlog zbog kojega su ga cen-zurirali, imala je velik utjecaj na misao njegova vremena. Njegove ode u slobodnom stihu, koje su tako erotično spajale tijelo i dušu, zapravo su navijestile paralelno otkriće u fiziologiji. Gorljivi Whitmanov sljedbenik William James bio je prvi znanstvenik koji je shvatio da je Whitmanova poezija doslovno istina. Tijelo jest izvor osjećaja. Tijelo nije dio onoga što mi osjećamo, ono je to što osjećamo. Kao što je Whitman proročanski pjevao, “Vidi, tijelo uključuje i jest značenje, glavni sadržaj, uključuje dušu i jest duša.”

Cijeloga života James je volio čitati Whitmanovu poeziju naglas te proživljavati “strastvene i mistične ontologijske emocije koje su nadahnule njegovu poeziju”. U Whitmanu je James otkrio “suvremenog proroka” koji je u stanju “poništiti uobičajene ljudske podjele.” Prema Jamesu, Whitmanova pjesnička istraživanja tijela otkrila su “onu vrstu građe… tkiva istkanog od svih onih uzbuđenja, radosti i osjećaja koji su ikad postojali i koji će ikad postojati na ovome svijetu”. Whitman je shvatio kako se osjećamo.

To što su se uvjerenja Jamesa i Whitmana podudarala, ne bi nas trebalo čuditi. Naposljetku, imali su isti uzor: Emersona. Kad je Emerson došao u New York u sklopu svoje turneje predavanja 1842., njegov govor naslovljen The Poet (Pjesnik) u novinama je hvalio Walter Whitman, koji je doslovno shvatio njegov “argument u vezi metra”. Za to vrijeme Emerson se u gradu također susreo s Henryjem Jamesom Starijim, diletantskim mistikom i kritičarom, koji ga je pozvao u svoj dom u New Yorku. William James, Henryjev najstariji sin, upravo se rodio. Priča se da je Emerson blagoslovio Williama u njegovoj kolijevci i postao mu kumom.

Walt Whitman 29

Bila istinita ili lažna, ta priča dobro ilustrira intelektualnu povijest Amerike. William James naslijedio je Emersonovu filozofsku tradiciju. Pragmatizam, jedinstveno američka filozofija koju je stvorio James, bila je dijelom sistematizacija Emersonova skeptičnog misticizma. Poput Emersona i Whitmana, James je volio rušiti znanstvene pre-tenzije devetnaestog stoljeća. Mislio je da bi ljudi trebali prestati smatrati znanstvene teorije ogledalima prirode, ili onim što je on nazvao “kopijama istine”. Umjesto toga, trebali bi promatrati činjenice kao alate koji nam “pomažu da dođemo u zadovoljavajući odnos s iskustvom”. Istinitost neke ideje, napisao je James, jest njezina korist, njezina “novčana vrijednost”. Prema tome, sudeći po pragmatistima, praktični bi pjesnik mogao biti jednako vjeran istini koliko i precizni eksperiment. Jedino važno bila bi “konkretna promjena” koju bi ta ideja stvorila u našim životima.

No, prije nego što je postao filozofom, William James bio je psiholog. Godine 1875. na Harvardu je utemeljio jedan od prvih psiholoških laboratorija na svijetu. Iako je tada bio član medicinske škole, Jamesu nije padalo na pamet da prakticira “empirijsku psihologiju”, koju je smatrao pogrdnim nazivom za novi znanstveni pristup kojim se pokušavalo mjeriti um u vidu njegovih temeljnih osjetila. Ono što su fizičari radili sa svemirom, ti su psiholozi željeli učiniti sa svijesti. Čak je i njihov vokabular bio posuđen izravno iz fizike: misao je imala “brzinu”, živci su imali “inerciju”, a um nije bio ništa drugo doli “mehanička refleksna reakcija”. James je prezirao takav kruti oblik redukcionizma. Ustvari, on je smatrao da su te činjenice besmislene.

Također, Jamesu nije dobro ležao taj novi tip psihologije. “To je način rada koji je blizak strpljivom i egzaktnom umu”, napisao je u svom remek-djelu The Principles of Psychology (Načela psihologije). James je shvatio da njegov um nije strpljiv, ni osobito egzaktan. Više je volio pitanja nego odgovore, neizvjesnost vjere nego izvjesnost razuma. Želio je univerzum nazivati pluriverzumom. U njegovim psihološkim eksperimentima Jamesa su privlačili fenomeni koje je taj mentalni redukcionizam ignorirao. Koji dio uma se ne može izmjeriti?

Potraga za nemjerljivim odvela je Jamesa ravno do pitanja osjećaja. Naši su subjektivni osjećaji, tvrdio je, “neznanstvena polovica našeg


postojanja”.* Zbog toga što poznajemo osjećaje samo kao svjesnu cjelinu – a ne kao zbroj različitih podražaja – raščlaniti emociju (kao što je to znanost pokušavala) značilo bi pretvoriti je u nešto nerealno. “Potreba za dijeljenjem emocija na atome”, napisao je James, “puki je hir, nelegitimna metafora. Racionalno, možemo uočiti kakve nevolje ona sa sobom nosi, a empirijski, nikakve je činjenice ne podupiru, jer pravi sadržaj našega uma uvijek je odraz određene cjeline.”

Cjelina je ovdje ključna riječ. Kao što je Whitman napisao trideset godina ranije, “Neću spjevati pjesme u svezi s dijelovima, nego pjesme, pjevanja misli u svezi s cjelinom.” Kada se James upustio u introspekciju, shvatio je da je Whitmanova poezija otkrila esencijalnu istinu: naši osjećaji proizlaze iz interakcije mozga i tijela, a ne iz samo jednoga ili samo drugoga. Psihološka teorija, prvi put opisana 1884. godine u članku What is an Emotion? (Što je osjećaj),† jednostavno govori isto što i Whitman. Poput Whitmana, James je zaključio da, ako se svijest odvoji od tijela, “ne bi ostalo ništa, nikakva ‘materija uma’ od koje se emocije sastoje”. Kao i obično, Jamesovi eksperimentalni dokazi sastojali su se od običnih iskustava. On je gradio svoje argumente na jasnim primjerima iz svakodnevnoga života, kao što je susret s medvjedom u šumi. “Što bi od osjećaja straha ostalo”, pitao se, “kada (nakon što vidite medvjeda) ništa od osjećaja ubrzanog rada srca, plitkoga disanja, drhtanja usana, obamrlih udova, trnaca ni tjelesnih procesa ne bi bilo prisutno?” Jamesov je odgovor bio jednostavan: da nije tijela, ne bi bilo ni straha, jer emocija započinje s uočavanjem promjene na tijelu. Kada su posrijedi dramatični osjećaji, naše je tijelo pozornica.

Na prvi pogled, ova se teorija o emocijama doima kao materijalizam u punom jeku, kao svođenje osjećaja na fizičko stanje. Ali James zapravo

* Kao pragmatist, James je također vjerovao da su osjećaji – ne oni koji spadaju pod čisti kartezijanski razum – motivacija što stoji iza većine naših vjerovanja. U eseju The Will to Believe James je istaknuo da su “ti osjećaji koji se tiču istine ili pogreške u svakom slučaju samo izrazi naših strasti… Objektivni dokazi i izvjesnost nesumnjivo su lijepi ideali s kojima se možemo poigravati, ali gdje ih se na ovom planetu obasjanom mjesečinom i punom snova može doista pronaći?” Iako je Jamesov esej potaknuo bujicu kontroverzi, on je zapravo samo podupirao tvrdnju Davida Humea “da je razum, a i trebao bi biti, rob strasti svoga logičnog zaključivanja”.

† Godinu dana nakon što je objavljen Jamesov članak, danski je psiholog Carl Lange objavio sličnu teoriju o tijelu i emocijama, što je navelo znanstvenike da tu teoriju nazovu James- -Langeovom teorijom.

Walt Whitman 31

tvrdi upravo suprotno. Nadahnut Whitmanovim poetskim osjećajem za cjelinu, James je vjerovao da naše emocije proizlaze iz stalne interakcije mozga i tijela. Sam se strah ne može odvojiti od njegovih tjelesnih manifestacija, a ne može se odvojiti ni od uma koji materijalnom tijelu daje smisao. Kao rezultat toga znanost ne može definirati osjećaj ne uzimajući u obzir svijest – ono na čemu se emocija temelji. “Nemojte dopustiti da se ovaj stav prozove materijalističkim”, upozorava James čitatelja. “Naše emocije moraju u svojoj srži uvijek biti to što jesu, bez obzira na fiziološke temelje zbog kojih se javljaju. Ako su one duboke, čiste, duhovne činjenice, one u sklopu ove teorije o osjećajima ostaju ne manje dubokima, čistima, duhovnima te vrijednima promatranja. One u sebi nose svoju vlastitu mjeru i vrijednost.”

Tijelo električnoModerna neuroznanost sada otkriva anatomiju koja se krije iza Whi-tmanove poezije. Ona je krenula od njegove poetske hipoteze – ideje da je ishodište osjećaja u tijelu – i pronašla točno određene živce i dijelove mozga koji potvrđuju da je to istina. Antonio Damasio, neu-roznanstvenik koji je proveo iscrpna istraživanja na području etiologije osjećaja, naziva to tjelesnom umreženošću. Prema njegovom shvaćanju, naš mozak prati naše tijelo. Naši mišići su ishodište naših emocija.

Kako mozak stvara naše metafizičke osjećaje na temelju našega fizičkog tijela? Sudeći prema Damasiju, nakon što uočimo “osjetilni podražaj” (kao što je medvjed), mozak automatski potiče niz promjena u “utrobi tijela” dok se tijelo priprema na određenu radnju. Srce počinje lupati, arterije se prošire, utroba se grči, a adrenalin se otpušta u naš krvotok. Te tjelesne promjene tada detektira korteks koji ih povezuje s osjetom straha, podražajem koji je prvotno i uzrokovao te promjene. Kao rezultat, mentalna slika – spoj misli i mišića, tijela i duše – ono je što osjećamo. To je ideja koja je prostrujala našim tijelom.

Tijekom svoje uspješne karijere Damasio je zapisivao primjere iz života pacijenata koji su pretrpjeli ozljedu mozga i kod kojih je kao rezultat toga odsutna ta složena interakcija tijela i mozga. Iako su i dalje osjetilno bili potpuno svjesni, ti pacijenti nisu mogli prevesti osjete u


emocije. Lupanje srca nikad se nije pretvorilo u osjećaj straha. Budući da mozak nije povezan s tijelom, pacijent živi u stanju tupila – ne osjeća ništa čak ni kad je u pitanju njegova vlastita nesreća.

Damasiova istraživanja detaljno su obrazložila potrebu za našim tjelesnim osjećajima. Njegovi su zaključci bili slični Whitmanovima. “Tijelo ima veću ulogu od samog održavanja na životu”, piše Dama-sio. “Ono daje sadržaj koji pridonosi djelovanju normalnog uma.” Ustvari, čak i kada se u tijelu ne jave doslovne promjene, mozak stvara određeni osjećaj haluciniranjem tjelesne promjene. Damasio to naziva navodnom tjelesnom umreženošću jer se mozak ponaša kao da tijelo doživljava stvarne fizičke promjene. Zamišljajući određeno tjelesno stanje – poput ubrzanog kucanja srca ili navale adrenalina – mozak sȃm može stvarati emocije.

Jedno od Damasiovih najnevjerojatnijih otkrića jest to da su osjećaji koje stvara tijelo esencijalni element racionalnih misli. Iako je uobičajeno mišljenje da naše emocije prkose razumu, Damasiovi pacijenti bez emocija pokazali su se nesposobnima donositi razumne odluke. Nakon što su pretrpjeli ozljedu mozga, svi su počeli pokazivati uznemirujuće promjene u ponašanju. Neki su strašno pogriješili kod ulaganja i bankrotirali, drugi su postali neiskreni i asocijalni, većina ih je provodila sate promišljajući o nevažnim detaljima. Prema Damasiju, njihovi ograničeni životi živi su primjer toga da su za racionalno raz-mišljanje potrebni osjećaji, a osjećaji se oslanjaju na tijelo. (Kao što je Nietzsche rekao, “Više je razuma u tijelu, nego u najvećoj mudrosti.”)

Dakako, teško je izvesti generalizacije o mozgu na temelju nekoliko neuroloških pacijenata. Da bi razumio kako tjelesni procesi funkcioniraju kod normalnog mozga, Damasio je osmislio domišljat eksperiment koji je nazvao kockarskim zadatkom. Eksperiment je izgledao ovako: subjekt – igrač – dobio je četiri špila karata, dva crvena i dva crna, i žetone u vrijednosti 2000 $. Svaka je karta obavještavala igrača je li dobio ili izgubio novac. Subjekt je dobio naputak da vuče po jednu kartu iz svakoga od četiriju špilova i zaradi što je moguće više novca.

Ali karte nisu bile podijeljene nasumično. Damasio je namjestio igru. Dva su špila bila puna visokorizičnih karata. Na tim se špilovima moglo više zaraditi (100 $), ali imali su i vrlo visoke novčane kazne (1250 $). Druga dva špila, za razliku od njih, bila su umjerena i sigurnija.

Walt Whitman 33

Isprva je proces biranja karata bio potpuno nasumičan. Igrač nije imao razloga preferirati jedan određeni špil pa su tako vukli karte sa svake hrpe, tražeći najbolji način za zaradu novca. U prosjeku, ljudi su izvukli po pedeset karata prije nego što su ih počeli vući samo iz profitabilnih špilova. Bilo je potrebno da izvuku oko osamdeset karata prije nego što je prosječni eksperimentalni ispitanik mogao objasniti zašto preferira određeni špil. Logično je zaključivanje spor proces.

Ali Damasija nije zanimalo logično zaključivanje. Njega je zanimalo tijelo. Spojio je elektrode na dlanove ispitanika i mjerio električnu provodljivost njihove kože. (Kao što je Whitman primijetio u pjesmi Ja pjevam tijelo električno, tijelo je naelektrizirano, naši živci pjevaju niskim voltažama.)* Općenito, povišena razina provodljivosti u koži upućuje na nervozu. Damasio je otkrio da, nakon što je izvukao samo deset karata, ruka ispitanika postala je “nervozna” svaki put kad bi posegnuo za jednim od nepovoljnih špilova. Dok je mozak tek trebao shvatiti igru (a shvatit će je tek nakon četrdeset karata), ruka ispitanika je “znala” iz kojeg špila treba vući karte. Nadalje, kako je ruka postajala sve naelektriziranijom, subjekt je počeo sve češće vući karte iz povoljnijih špilova. Nesvjesni osjećaji koje je stvorilo tijelo prethodili su svjesnoj odluci. Ruka je vodila mozak.

Whitmanu bi se bio svidio ovaj eksperiment. U istoj onoj pjesmi u kojoj je proglasio tijelo električnim, također govori o “čudnoj sklonosti koju ćutiš kad rukom pipaš”. Mnogo prije Damasija Whitman je shvatio da “duh prima od tijela jednako onoliko koliko tijelu daje”. Zato je tako pozorno slušao svoje tijelo. Ondje je nastajala njegova poezija.

Ali Whitman je također znao da njegove pjesme nisu samo ode materijalnom tijelu. Upravo su u tome griješili njegovi viktorijanski kritičari. Promatrajući njegove referencije na organizme i organe doslovno, promaklo im je njegovo pravo pjesničko ostvarenje. Pouka Whitmanovih stihova bila je to da tijelo nije samo tijelo. Baš kao što

* U vrijeme kada je Whitman pisao, bilo je malo dokaza da tijelom pulsiraju nabijeni ioni. Otkriće Luigija Galvanija, 1780. godine, da se žablje noge trzaju kad ih se spoji na struju, i dalje je bilo osporavano. Zapravo, tek 1875., dvadeset godina nakon što je Whitman prvi put pisao o električnim tijelima, Richard Caton, liječnik iz Liverpoola, otkrio je da je Whitman imao pravo i da živčani sustav zapravo prenosi elektricitet. Caton je to dokazao tako što je uveo izravno u otvoren mozak životinja sonde s galvanometrom (tek otkrivenu napravu koja je bila u stanju izmjeriti niske voltaže neurona).


vlati travi rastu iz zemlje, tako osjećaji rastu iz tijela. Whitman je želio pokazati kako su te dvije različite materije – trava i zemlja, tijelo i um – nerazdvojive. Ne možete pisati pjesme o jednome, a ne spomenuti prisutnost drugoga. Kao što je Whitman izjavio, “stvarat ću pjesme o tvari, jer mislim kako one moraju biti najduhovnije pjesme”.

Ta vjera u svetost svega, čak i u najprizemnije stvari, na kraju je odvela Whitmana do toga da osporava znanstvene činjenice. Kada su materijalisti njegova vremena objavili da tijelo nije ništa drugo doli evoluirani stroj – u kojemu nema duše – Whitman je reagirao s njemu specifičnim skepticizmom. Vjerovao je da, bez obzira na to koliko znali o našoj fizičkoj anatomiji, ono nedokučivo uvijek će biti prisutno. Zato je pisao poeziju. “Hura za pozitivnu znanost”, napisao je. “Gospodo, vama uvijek prve počasti, vaše su činjenice korisne, ali nisu moje prebivalište, pomoću njih ja samo ulazim u područje svog prebivališta.”

Ono što je Emerson rekao za Montaignea, vrijedi i za Whitmana: ako razrežete njegove riječi, one će krvariti, “jer one su prokrvljene i žive”. Whitmanova poezija opisuje našu anatomsku stvarnost. U zrcalu njegove umjetnosti vidimo krutu činjenicu svoje vlastite nevjerojatnosti. Osjećaji koji nastaju u mišićima? Duša u tijelu? Tijelo u duši? Naše postojanje nema smisla. Živimo u proturječnosti. Whitman otkriva istinu, a potom je, već u sljedećoj rečenici, prihvaća. Njegov je jedini odgovor to da nema odgovora. “Ja i ova tajanstvenost tu stojimo”, jednom je rekao Whitman, a time je uglavnom rekao sve.

Pa ipak, prihvaćanje te proturječnosti ima svoje posljedice. Kao što je Randall Jarrell napisao u svom eseju o Whitmanu, “kada u svom umjetničkom djelu prilagodite jedan od proturječnih elemenata, rješavate se ne samo njega, nego i proturječnosti kojoj je pripadao, a proturječnost je ta koja u umjetničkim djelima jedina može opisati – onako kako logične i metodičke generalizacije ne mogu – naš svijet i nas same, koji smo puni proturječnosti.” No, time što je vjerovao svojem iskustvu, bez obzira na to kako se paradoksalnim doimalo, Whitman je otkrio tajnu naše anatomije. Unatoč stalnim pozivima na to da ga se cenzurira, on nikad nije posumnjao u mudrost svoje umjetnosti.

Walt Whitman 35

“Sada tek shvaćam da je istinito ono što sam pretpostavio”, napisao je Whitman u Pjesmi o sebi. Ono što je pretpostavljao, jest, dakako, da tijelo tvori dušu.

Za samoprozvanog pjesnika tijela, Whitmanovo je tijelo bilo u strašno lošemu stanju. Iako se često hvalio svojim “izvanrednim zdrav-ljem”, kada je u rano proljeće 1892. godine Whitman umro, njegovo je zdravlje bilo narušeno dugogodišnjim zanemarivanjem i bolestima. Liječnici koji su obavili njegovu obdukciju – počeli su rezati čim je Thomas Eakins dovršio Whitmanovu posmrtnu masku – šokirali su se stanjem njegove utrobe. Lijevo plućno krilo mu je propalo, a činilo se da je samo osmina njegova desnoga plućnog krila bila u funkciji. Tuberkuloza, kojom se zarazio dok je radio u bolnici tijekom građan-skog rata, uzrokovala je kronične upale želuca, jetre i bubrega. Imao je upalu pluća. Srce mu je bilo natečeno. Ustvari, jedini organ koji je još bio u punoj funkciji, bio je Whitmanov mozak. Samo dva mjeseca ranije dovršio je svoje posljednje izdanje Vlati trave, koje je nazvano The Deathbed Edition (Izdanje sa samrtne postelje). Po običaju, revidirao je svoje stare pjesme i pridodao nove.

Kako li se Whitman osjećao znajući da ga njegovo tijelo – njegova pouzdana muza – polako napušta? Započeo je posljednje izdanje Vlati trave epigrafom, napisanim u sjeni smrti:

Hajde, reče moja duša,Napišimo stihove za moje Tijelo, (jer mi smo jedno).

Ta dva mudra stiha, kojima počinje posljednje izdanje njegove jedine zbirke poezije, predstavljaju samu bit Whitmanove filozofije. Mi smo poezija, kaže njegova pjesma, koja proizlazi iz jedinstva tijela i uma. To krhko jedinstvo – ta kratka epizoda postojanja – sve je što imamo. Slavite je.

Poglavlje prvo Walt Whitman - · PDF file“Ja sam u sebi kuhao, kuhao i kuhao”,...

Documents

Transcript of Poglavlje prvo Walt Whitman - · PDF file“Ja sam u sebi kuhao, kuhao i kuhao”,...