Muhidin Džanko

O JEDNOM ASPEKTU ROMANA PONORNICA SKENDERA KULENOVIĆA

U romanu Ponornica Skendera Kulenovića čitatelj može pronaći jedan u književnoj kritici često citirani odlomak u kojem dva lika, bošnjački feudalac Hilmi-beg i srpski kmet Ostoja, u bezmalo antički dočaranoj atmosferi, u ulogama epskih rapsoda, pjevaju istu pjesmu o Zlatiji djevojci. Čitavu tu scenu pažljivo posmatra i pronicljivo analizira glavni lik romana, Muhamed-beg, koji iz pozicije pouzdanog pripovjedača informira čitatelja o tome da mu je dobro znan sadržaj ove pjesme:

"Kod sviju, oči i uši jedno.

Znam šta će biti dalje u ovoj pjesmi. Pjevači je u ponečemu, u imenima lica i mjesta i u svojim ličnim opisima, preinačuju, svaki na svoj način, ali fabula joj ostaje uvijek ista. Zlatiju djevojku, ljepoticu nad ljepoticama u oba carstva,prose prosci sa svih strana,ali ona svakog odbija. Zainatile se tako na nju mušterije, svaki slijedeći bogatiji i ugledniji, dok je na kraju ne zaprosi sam vezir, ali ona odbije i njega. Toliku javnu uvredu vezirova sujeta nije mogla podnijeti.Uvrijeđen preko svake mjere, vezir pošalje pismo u kaursku carevinu, primorskom banu, s nagovorom da pokupi vojsku i bez brige krenu na kulu Zlatijinog oca, da kulu pohara i otme Zlatiju. Čulo se to po svom serhatu, ali niko banu ne ide u susret, odbijeni prosci stoga što su ljuti, ostali stoga što se boje grdne banove vojske i, najviše, vezirove osvete. Nađe se, međutim, jedan s obrazom, a bez straha, najmlađi među braćom Bojičićima, stane sa svojom četom u busiju, razbije kaursku vojsku i banu u bijegu odsiječe glavu.Zlatija pođe za njega, i rodi mu, kako kod kojeg pjevača, tri ili sedam novih Bojičića.

Ono što me sad jedino zanima to je po čemu će to Hilmi-begova pjesma koju pjeva biti "jedna nova".

Pozorište!

Na mjestu gdje ban Zlatijinom ocu šalje pismo u kom prosi Zlatiju, Hilmi-beg dade riječ Ostoji, kao predstavniku druge strane.

Tamburica je zvockala oko jedrog Hilmi-begovog basa, sad Ostojin tenor na neprekidnoj tamnoj podlozi gusala ječi kao iz pećine.Ban u pismu kuka, moli, obećava sve, Hilmi-beg se vrpolji, a kad Ostoja otpjeva:

I vjeru ću svoju promijeniti

Privest vojsku svijetlom veziruů

Planu

"Lažeš! Nije tako, lažeš! Pjevaj pravo!"

Ostoja je prekinuo, pogružio, ne smije očiju da podigne.

"Pjevaj kad ti kažem!"

"Ja, beg", gleda u njega molećivo - "drukčije ne znam".

“Ne znaš! Znaš ti bolje nego ja! Nego hoćeš ovima niz dlaku. Ban je junak! Dušmanin, ali junak!"1

Epski prizor natpjevavanja između Hilmi-bega i Ostoje Muhamed-beg doživljava kao pozorište, ali je drama ovoga pjevačkog nadmetanja mnogo dublja i kompleksnija, i baš to pouzdani pripovjedač želi objasniti implicitnim čitateljima romana. U drami pjevačkog takmičenja između Hilmi-bega i Ostoje sukobljavaju se dva stoljećima različita i protivna svijeta, dvije vjekovno polarizirane i neprijateljski sučeljene društvene kaste: bošnjački feudalci-begovi i srpski plebejci-kmetovi.

Kmet Ostoja, pjevač na begovskim dvorovima, profesionalni je rapsod koji svoje zanimanje nije razlikovao od svjesnog poltronizma. Takvih je pjevača, ulizica i ližisahana, bilo mnogo u kućama krajiških begova koji su zvuk gusala u svojim domovima doživljavali kao pitanje društvenog statusa, časti i ličnog prestiža. O fenomenu "begovskih" pjevača veoma poticajno pisao je Alois Schmaus u znamenitom ogledu pod nazivom Studija o krajinskoj epici (Rad JAZU, Zagreb, l953., 297.), gdje se govori općenito o pojavi bosanskih feudalnih pjevača koji su u svome epskom pjevanju strogo vodili računa o staleški uslovljenom ukusu bosanskih begova. Za begove je epika bila prije svega projekcija idealizirane slike prošlosti, te su oni svuda, a posebno u ratničkoj i junačkoj Krajini, posvećivali epskoj junačkoj pjesmi vidno interesovanje. Štaviše, u nedostatku muslimanskih pjevača-oni su se zadovoljavali i hrišćanskim, ili su čak i sami pjevali, o čemu upravo svjedoči i navedeni odlomak iz romana Ponornica.

Kmet Ostoja u potpunosti je svjestan svoga rapsodijskog položaja, te podilazi sujetnom auditorijumu-pripitim i raspojasanim krajiškim begovima koji su svoju staru begovsku slavu mogli evocirati i prepoznati još jedino u drevnim epskim pjesmama. Ali njihov horizont očekivanja više nije onako nabusit i prepotentan kao u vrijeme stare slave, i Hilmi-beg ne dozvoljava kmetovskom pjevaču da iznevjeri autentični epski tekst nego traži od njega da pjeva pravu verziju o junaštvu primorskoga bana, makar ga i dalje smatra dušmaninom. Ovu je scenu Enes Duraković objasnio kao kraj agonalne nepomirljivosti i epske isključivosti između bošnjačkih begova i srpskih kmetova, što je među njima navješćivalo "širinu ljudske koegzistencije". Međutim, čini mi se, uz puno uvažavanje Durakovićevog stava, da se ovdje prije radi o kraju jedne epohe u kojoj su bosanski begovi osjećali svoju neupitnu i bespogovornu moć zasnovanu na nekadašnjoj snazi Turske Imperije. Taj neumitni kraj i propast begovske moći i slave bez ikakvoga zazora priznaje i razgolićuje Muhamed-beg koji, pri povratku u zavičaj, svjesno učestvuje u nadmetanju "kamena sa ramena" sa korpulentnim i snažnim srpskim mladićima, kmetovima u begova Filipovića. Ovo je nadmetanje prihvatao više kao igru,mada je znao da su to ostali učesnici doživljavali kao "bitku između vjera". Tako je mislio i kočijaš Fehim predbacujući Muhamed-begu što je sebi dozvolio blamažu pred kmetovima, ali Muhamed-beg za to nije previše mario, jer je dobro znao da više ne pripada tom svijetu u kojem se sve mjerilo i doživljavalo kao vjekovna "bitka između vjera". Štaviše, u tom svijetu i pasji lavež odavao je antagonizam između muslimana i hrišćana: "Psi ovčarski zatrkuju se za nama, izlijeću čak i pred konje, laju: vau, vau, vlau, vlau, vlah, vlah. Fehim mirno opuckuje kandžijom, viče im u šali: "Kakav Vlah! Nije Vlah, nego Turčin!" Na ovu duhovitu opasku kočijaša Fehima uslijedio je gotovo nehajni Muhamed-begov solilokvij: "(Zaista, prvi put mi dopire u svijest: ova onomatopeja, koja odista prisiljava čovjeka da i iz pasjih usta ta riječ Vlah, u svijetu u kojem sam se rodio, znači nešto do zla boga prevarno i pogano)".

Muhamed-beg već odavno nije pripadao tom svijetu, te mu poraz u nadmetanju sa kmetovima ništa nije predstavljao osim vesele razbibrige, ali u njemu je i dalje ostalo nešto od onoga starog begovskog nama i kastinskog odnosa prema kmetovima koje je doživljavao kao "ljudsku vučad", "što hiljade godina ovako vije i spava sa stokom".

Međutim, Skender Kulenović dobro je znao da je stara begovska slava samo lijepa prošlost i da je ta bosanska gospodska kasta u dubokoj krizi i odumiranju. Ponornica je bila omaž toj razvlašćenoj kasti, ili je još bolje kazati - to je bio "posljednji begovski roman" u bošnjačkoj književnosti. Svijest o propasti i općoj degradaciji bosanskih begova bila je duboko ukorijenjena u Skenderovoj porodici, i on tu propast ničim nije skrivao. Štaviše, u Skenderovoj porodici vladao je izuzetno kritičan odnos prema begovatu, u čemu je prednjačio Skenderov otac. O tome je Skender pisao i u eseju Moji susreti sa Mažuranićevim epom: “Mom ocu - primjećivao sam - imponirala je begovska titula, ali sve ono pogrdno što je on govorio o begovima vjerujem da nije uspijevao da tako sočno rekne nijedan kmet. U pozadini Prvog svjetskog rata - od četvrte do osme godine mog djetinjstva - zanemarivao je ubiranje trećine od kmetova, bavio se trgovinom i švercom. A kad je naša porodica devetsto osamnaeste "izgubila kmetove" i iz godine u godinu padala u sve veću bijedu, da se na kraju nađemo u njenom vrhunskom užasu, sve optužbe i sav bijes očaja, i kod oca i kod mene i kod svih nas u porodici, svaljivali su se na begove, na pretke, kao na ljude slijepe, glupe, zatucane, bandoglave i tvrdoglave"2

Roman Ponornica prva je kritika bosanskoga begovata u bošnjačkoj literaturi3, analiza njegovog ekonomskog, socijalnog i moralnog propadanja prema kojem Skender Kulenović nije pokazivao previše sentimentalnosti. Muhamed-beg, kojeg, naravno, ne možemo bezrezervno poistovjećivati sa piscem Ponornice, otuđen je od svoga zavičaja i od svojih duhovnih izvorišta, od islama prije svega, pa mu i ne pada teško poraz u nadmetanju "kamena s ramena" sa kmetovskim mladićima u begova Filipovića. Prije bi se moglo reći da je Muhamed-beg u potpunosti svjestan kraja begovata i nadolazeće budućnosti u kojoj će nekadašnja begovska slava ostati samo kao daleka i lijepa uspomena ili kao epska laž ispjevana od naručenog kmetovskog pjevača. Ipak, njegov je odnos prema tome naprasno degradiranom svijetu, iz kojeg je i sam potekao, bio duboko ambivalentan: koliko god ga je kritikovao i od njega se udaljavao, toliko ga je i volio i proživljavao kao samozatajnu i vrijuću ponornicu u svome biću. Ova je ambivalencija možda bila i izraz Skenderove raspolućenosti između svjesno izabrane socijalističke ideologije i rođenjem dodijeljenog begovskog aristokracizma. U Skenderovoj spisateljskoj ličnosti sukobljavali su se, tako, komunista i beg, što je djelimično prenešeno i na lik Muhamed-bega u kojemu su se sučeljavali svjetovnjački orijentiran intelektualac i begovsko dijete poslato u "El Azhar" da se islamski obrazuje. Muhamed-beg je sve više ostajao bez titule uz svoje ime, baš kao što je u kuću Skendera Kulenovića, zahvaljujući njegovu ocu, nezaustavljivo ulazio evropski način života, o čemu je Skender gotovo sa ponosom pisao u eseju o Mažuraniću: "Moj otac je u našu kuću unio evropski način života, i ja sam za drukčiji saznavao samo kod susjeda i rođaka. Iako beg, nije bio obrazovan, ali je vidio svijeta, Carigrad, Beč i Peštu, znao je turski i nešto njemački, sve je kod njega bilo "ala franca" (alla franca je značilo: navijati sat po evropskom vremenu, jesti viljuškom i nožem itd.), i govor i način odijevanja, ne samo nas sinove nego - što je bio rijedak slučaj - i kćerku dao je na škole, hvalio Kemala, demonstrativno nosio šešir, kajao se što na vrijeme nije prodao zemlju i kmetove, pa sve uložio u trgovinu, ismijavao zbog zaostalosti hodže, kadije, muftije - sve do reis-ul-uleme"4

Srećom, Skenderova kritika bosanskoga begovata nije bila izvana, ideologijski motivirana, već duboko iznutra proživljena, i on nije mogao ništa drugo niti napisati osim begovskog

romana. Nažalost, bio je to "posljednji begovski roman" u bošnjačkoj književnosti - i u doslovnom i u simboličkom značenju te riječi. Doslovnom - jer ga je pisao jedan autentični potomak bosanskih begova, i simboličkom - jer je taj isti beg bio svjestan neminovnog kraha jednog već odavno razvlašćenog i ekonomski oslabljenog plemstva koje više nije moglo povratiti staru sliku svijeta opjevanu kroz feudalne epske pjesme. U tom smislu, scena epskog natpjevavanja između Hilmi-bega i kmeta Ostoje odista u sebi ima nešto od antičkog tragizma, jer svjedoči o definitivnom priznavanju begovskog otmjenog propadanja, gdje se i u nevolji nastoje sačuvati obraz i plemenitost. Hilmi-begova gesta na Ostojin pokušaj falsificiranja originalne epske pjesme o Zlatiji djevojci ima istinski tragični karakter, jer ne izražava samo "širinu ljudske koegzistencije" i tolerancije već i dubinu vlastitoga propadanja i surovost neumitne degradacije bosanskog begovata koji je propadao po usudu povijesnih zbivanja (propast Turske Imperije) i po logici unutarnjih rastakanja bez nade da se mogu zaustaviti. Neumitna propast usljed pada turskog Carstva bila je "krivica bez krivice" bosanskih begova i kompleksnost njihove tragične krivnje pokušao je opisati u romanu Ponornica Skender-beg Kulenović - naizgled ateistički bezdušno i bezosjećajno, a suštinski veoma bolno i emotivno, kako je jedino i mogao pisati o begovima jedan autentični bosanski beg.