Mario Puzo-Budale umiru

»Slušajte me. Reći ću vam istinu o životu jednog čovjeka. 0 njegovoj ljubavi za žene koje nikad nije mrzio. Sad ste pomislili: taj je na pogrešnom kolosijeku. Ali, saslušajte me. Vjerujte mi — ja sam majstor čarolije.Vjerujete li da muškarac može istinski voljeti ženu i istodobno je bez prestanka varati? Ne tjelesno, nego duhovno, tako reći u »poeziji svoje duše«. Pa, to nije lako, ali muškarci to neprestano čine.Ili, biste li željeli znati kako žene umiju voljeti, smišljeno vas kljukati ljubavlju da bi otrovale vaše tijelo i vaš duh, jednostavno zato što vas hoće uništiti? I kako iz strastvene ljubavi odluče da vas prestanu voljeti? A istodobno vam idiotskim zanosom zavrte glavom? Nemoguće? Postoji i gore od toga.Nemojte bježati. Ne pričam vam ljubavne priče.Želim da doživite bolnu ljepotu djeteta, životinjsku čulnost muškarca, čežnjivu, samoubilačku mušiča-vost žene. A potom — a to će biti teško — htio bih vam pokazati kako vrijeme okreće muškarca i ženu, kako mijenja njihovo tijelo i dušu.Postoji, dakako, i »istinska« ljubav. Ostanite! Uistinu postoji, a ako ne, ja ću je stvoriti. Nisam tek tako majstor čarolije. Da li ona vrijedi onoliko koliko stoji? A kako je s vjernosti u seksu? Da li funkcionira? Je li to ljubav? Je li uopće ljudska ta izopačena strast da ostanemo s jednim partnerom? A ako ne funkcionira, dobivamo li ipak nagradu zato što smo nastojali? A oboje istodobno, zar to ne može? Ne, dakako, to je lako. A ipak ...Život je smiješan posao i nema ništa smješnije od ljubavi koja putuje vremenom. Ali pravi majstor čarolija može svoju publiku istodobno nasmijati i rasplakati. Smrt je druga priča. Sa smrću se nikad ne šalim. Ona je van moje moći.Uvijek budno čekam smrt. Mene neće nasamariti. Smjesta je prepoznajem. Rado se pojavljuje preru-šena: kao smiješna bradavica koja odjednom počinje rasti i rasti; kao tamna, dlakava znamenka koja pušta korijenje do kostiju; ili se krije u dražesnom laganom grozničavom rumenilu. A tad odjednom izroni iske-žena mrtvačka lubanja da na prepad odnese svoju žrtvu. Ali mene neće. Ja je čekam. Pripravan sam.Žene su druga pripovijest. Imaju svemoćnu tajnu: ne shvaćaju ljubav ozbiljno. Nikad to nisu činile.Još jednom: nemojte otići. Ovo nije priča o ljubavi. Zaboravite ljubav. Pokazat ću vam moć u cijelom njenom rasponu. Najprije život siromašnog pisca koji se mučno probija. Osjetljivog. Darovitog. Možda i pomalo genijalnog. Pokazat ću vam kako umjetnika gaze zbog njegove

umjetnosti, i zašto to on obilno zaslužuje. Tad ću vam ga pokazati kao lukavog kršitelja zakona, zadovoljnog kao nikad dotad. Ah, kakva radost za istinskog umjetnika kad napokon postane lopov! Napokon je njegova prava narav probila ljusku. Nema više zavaravanja o časti. Pasji je sin varalica, čovjek koji šutke surađuje. Neprijatelj društva, i to posve otvoren, umjesto da se skriva iza svoje prostitutke umjetnosti. Kakvo olakšanje! Kakva radost! Kakav tajni užitak! I tako potom ponovno postaje pošten, jer jako je naporno biti lopov. Ali to pomaže da prihvatite društvo i ljud/ na oprostite. Tko dospije dotle, ne bi smio biti lopov/!iko mu novac uistinu nije nužan.Odatle do jedne od najzanimljivijih priča o uspjehu u povijesti književnosti. Osobni život divova naše kulture. Osobito jednog ludog pasjeg sina. Društvene kreme. Tako imamo svijet siromašnog genija koji se probija, svijet lopova i svijet književnog vrhnja. Sve to10 protkano s mnogo seksa i s nekoliko zamršenih ideja koje nikog neće smesti, ali možda i nisu tako nezanimljive. I, naposljetku, pompozan svršetak u Holly-woodu kad naš junak guta sve: nagrade, novac, slavu, lijepe žene. A... nemojte otići, poslušajte kako se sve pretvara u pepeo.Nije dosta? Sve ste to već čuli? Ne zaboravite da sam majstor magije! Mogu sve te ljude oživjeti. Mogu vam pokazati što doista misle i osjećaju. Plakat ćete zbog njih, zbog svakog pojedinog. Ili se samo smijati. U svakom slučaju, dobro ćemo se zabaviti. I naučiti nešto o životu. Što zapravo ne pomaže.Znam što mislite: taj nas lukavi pasji sin hoće samo namamiti da okrenemo stranicu. Ali pričekajte, želim vam samo ispričati priču. Što to može naškoditi? Ako je ja držim ozbiljnom, ne znači da morate i vi. Zabavite se.Želim vam samo ispričati jednu priču, ništa više. Ne tražim ni uspjeh, ni slavu, ni novac. Ali ništa nije lakše od toga; većina muškaraca i žena to zapravo također ne želi. Štoviše, neću ni ljubav. U mladosti su mi žene govorile da me ljube zbog mojih dugih trepavica. Prihvaćao sam to. Kasnije je povod bila moja duhovitost. Potom moj utjecaj i moj novac. Pa moja darovitost ili moj duh. Okay, sa svim tim mogu izaći na kraj. Jedina žena koja me može užasnuti jest ona koja me ljubi zbog mene samog. Za takvu sam se pripremio. Otrove, bodeže i mračne rake u spiljama da sakrijem njezinu glavu. Takva ne smije živjeti. Osobito ako je i seksualno vjerna, nikad ne slaže i čovjeku u svemu daje prednost.Bit će ovdje prilično govora o ljubavi, ali to ipak nije ljubavna priča nego knjiga o ratu. Prastarom ratu među muškarcima koji su dobri prijatelji. I velikom »novom« ratu žena protiv muškaraca. Dakako, stara je to priča, ali je sad izbila na javu. Borci ženskog pokreta drže da su otkrili nešto novo, a zapravo su samo njihovi gerilci izašli iz skrovišta. Naoko meke, podložne žene od pravi jeka su muškarcima postavljale zasjede: za kolijevkom, u kuhinji, u spavaonici. I na grobu svoje djece, najprikladnijem mjestu da ne čuješ vapaj za milost.Oh, joj, pomisliste, taj ima nešto protiv žena. Nikad ih nisam mrzio. Kod mene one bolje prolaze od muškaraca, vidjet ćete. Doduše, istina je samo su žene11 uspjele da me učine nesretnim, a radile su to otkako sam se rodio. To može reći većina muškaraca. Protiv toga nema lijeka.Kakva li zadatka! Znam... znam kako to zavodljivo izgleda. Ali, oprez! Ja pričam zamršeno i nisam jedna od onih vaših ranjivih umjetničkih duša. Na to sam se pripremio. Imam još poneko iznenađenje u pričuvi.No dosta sad. Pustite me da počnem. I da završim.« Knjiga druga 2.Najsretnijeg dana svojeg života Jordan Hawley izdao je troje svojih najboljih prijatelja. No sad, dok je šetao dvoranom s kockarskim stolovima u golemoj kockarnici hotela Xanadu, pitajući se u kojoj

igri da se okuša, o tome još nije ništa znao. Bilo je tek rano poslije podne, a on je već dobio deset tisuća dolara. Ali ga je kotrljanje blistavih crvenih kocki po zelenom suknu umorilo.Napustio je bazen s kockarskim stolovima i mekanim ljubičastim sagom u koji su tonule cipele, prišao siktavom kotaču rulete s lijepim crvenim i crnim poljima, zelenom ništicom i dvostrukim zerom onih koji gube. Položio je nekoliko smionih uloga, izgubio i prešao u dvoranu za ajnq.Mali potko vasti stolovi za ajnc pružali su se u dvostrukim redovima. Prošao je kroz njih kao kroz dvostruki red šiba. S obiju strana pljuštale su plave poleđine karata. Uspio je proći i prišao golemim staklenim vratima kroz koja se izlazilo na ulice Las Vegasa. Odavde se pružao pogled na Strip obrubljen luksuznim hotelima kao stražarnicama.Pod plamenim suncem Nevade tuce Xanadua blistalo je neonskim reklamama od milijun vata. Hoteli15 kao da su se topili u treperavoj zlatnoj maglici kao nedosežna fatamorgana. Jordan Hawley bio je sa svojim dobitkom uhvaćen u klopku klimatiziranog kasina. Bilo bi ludo izaći van gdje su vrebale druge igračnice s nepoznatim šansama. Ovdje je bio dobitnik i uskoro će se naći sa svojim prijateljima. Ovdje je bio zaštićen od usijane žute pustinje.Jordan Hawley okrene leđa staklenim vratima i sjedne za najbliži kartaški stolić. Crni žetoni od po stotinu dolara, sitna čađava sunca, zveckali su mu u šaci. Promatrao je kako djelitelj izvlači karte iz duguljaste drvene kutije, »cipele«, koju je napunio novim špilovima.Jordan je položio visok ulog na svako od dva mala polja, igrajući za dvojicu. Sreća ga je služila. Igrao je dok se »cipela« nije ispraznila. Djelitelj je često gubio, a kad je opet promiješao karte, Jordan pođe dalje. Svi džepovi nabubrili su mu od žetona. No to ga nije smetalo, jer je na sebi imao sportski žaket »Vegas Winner« koji je posebno kreirao Sy Devore. Bio je od nebeski plave tkanine optočene grimiznim rubom s optimistično prostranim džepovima što su se zatvarali posebnim patentnim zatvaračima. I u podstavi bilo je zatvaračima opremljenih džepova, tako dubokih da ni jedan džepar ne bi dopro do dna. Jordanovi žetoni bili su tu sigurni, a bilo je dovoljno mjesta i za daljnje dobitke. Nitko još nije uspio napuniti džepove jednog žaketa »Wegas Winner«.Pod divovskim lusterima sve je bilo uronjeno u plavičastu neonsku sumaglicu, odraz tamnoljubičastog saga. Jordan izađe iz tog svijetla i prijeđe u polumra-čan bar niska stropa, s malim podijem za pjevače. Sjedeći za malim stolom, mogao je promatrati kockarnicu kao gledalac rasvijetljenu pozornicu. Očaran je pratio poslijepodnevne kockare kako u zamršenim likovima plove od stola do stola. Poput duge na jasnom plavom nebu zabljesnuo je kotač ruleta svojim crvenim i crnim brojkama da bude u skladu sa žetonima pobacanim na iscrtani stol. Karte s plavo-bijelom poleđinom frcale su preko stolova prekritih zelenim suknom. Crvene kocke bijelo istočkane letjele su kao zasljepljujuće ribe poletuše iznad stolova za kockanje dugoljastih oblika poput kita. U dubini, između redova stolova za ajnc, djelitelji, čija je smjena prošla, visoko podignutih ruku simbolično su »prali« ruke kako bi pokazali da im se o dlanove nisu zalijepili žetoni.Pozornica kockarnice punila se novim igračima: poklonici sunca vraćali su se s otvorenog bazena, drugi s teniskih igrališta, golfskih travnjaka, drijemanja poslije ručka i poslijepodne besplatne ili plaćene ševe u kojoj od tisuća soba hotela »Xanadu«. Jordan spazi kako se igračnicom približava još jedan »Vegas Winner« žaket. Bio je to Merlyn. Merlyn van Kid. Merlyn za-krzma kad je prolazio mimo rulete koja mu je bila slabost. Ipak je rijetko igrao na ruleti jer je znao da banka reže svaki dobitak kao oštrom sabljom, jer ubire pet i pol posto provizije. Jordan iz mraka mahne grimizno obrubljenim rukavom i Merlyn produži kao da prolazi kroz vatru, siđe s povišene osvijetljene pozornice kasina i sjedne. Merlvnovi džepovi sa zatvaračem nisu bili nabrekli od žetona, a niti ih je imao u rukama.Sjedili su udobno, šuteći. U svojem grimiznom i plavom žaketu Merlyn je izgledao kao atlet. Bio je bar deset godina mlađi od Jordana, vrane kose. Izgledao je i zadovoljniji, mnogo spremniji za predstojeću bitku sa sudbinom, za noć kockanja.

Tad vidješe kako su iz najudaljenijeg kuta igračnice, od stolova za baccarat*, Cully Cross i Diane izašli kroz elegantnu sivu ogradu i uputili se dvoranom prema njima. I Cully je bio u »Vegas Winner« žaketu. Diane je za posao danju nosila laganu bijelu ljetnu haljinu s dubokim izrezom. Vidljiv dio dojki naprašila je sedef astim bijelim puderom. Merlyn mahne i oni im priđu kroz igraće stolove ne zastajkujući. Kad su posjedali, Jordan naruči piće. Znao je što piju.Cully spazi Jordanove nabrekle džepove. — Hej — reče — pa ti si igrao bez nas i dobio?Jordan se osmjehne. — Malo. — Svi su ga radoznalo promatrali dok je plaćao piće i dao konobarici za napojnicu crveni žeton od pet dolara. Primijetio je poglede. Nije znao zašto ga tako čudno gledaju. Jordan je bio u Vegasu tri tjedna i za to se vrijeme zastrašujuće promijenio. Izgubio je deset kila. Pepeljasta kosa bila mu je dugačka i još bjelja. Lice, premda još privlačno, bilo je sad oronulo, a koža sivkaste boje. Djelovao je izmoždeno. No nije bio toga svjestan' Baccarat — hazardna kartaška igra

16 2 Budale umiru 17 jer se osjećao dobro. Naivno se pitao što li nosi u sebi to troje ljudi, njegovi prijatelji, jedini koje je uopće imao.Najviše je volio Kida. Merlvn se hvalio da je kockar bez strasti. Nastojao je da nikad ne pokaže uzbuđenje, gubio ili dobivao, i obično mu je to polazilo za rukom. Osim što bi mu, kad je uporno zaredom gubio, pogled poprimio zapanjen izraz, što je Jordana zabavljalo.Kid Merlvn nije bio rječit. Samo je svakog promatrao. Jordan je znao da Merlvn vodi u glavi zapisnik0 svemu što on, Jordan, čini, jer ga nastoji pročitati.1 to je Jordana zabavljalo. Preveo je Merlyna žednapreko vode. Merlyn je uvijek tragao za zamršenimstvarima i nikad se nije htio pomiriti s time da je on,Jordan, baš takav kakav se prikazuje svijetu. No Jordanje volio biti s njim i s ostalo dvoje. To mu je pomagalou njegovoj osamljenosti. A kako je Merlvn dok je kockao bio napet i ponesen, Cully ga je okrstio Kid.* SamCully bio je najmlađi, tek je napunio dvadeset i devet,ali je začudo djelovao kao vođa grupe. Upoznali su seprije tri tjedna ovdje u Vegasu, u kockarnici, a imali susamo jednu zajedničku crtu. Bili su strastveni kockari.Njihova trotjedna orgija bila je nešto izuzetno jer ihje postotak koji ubire igračnica od dobiti već za prvihpet dana trebao samljeti u pustinjski pijesak.Jordan je znao da ga i ostalo dvoje, Cully Cross »Odbrojač« i Diane, radoznalo proučava, ali mu to nije smetalo. Njega su oni malo zanimali. Kid je, činilo se, bio premlad i previše bistar da bude prekaljeni kockar, ali Jordan nikad nije pokušao utvrditi zašto je tome tako.Nije ga zapravo zanimalo.Cully nije ni u čemu bio neobičan, ili se bar činilo. Bio je klasični prekaljeni vješti kockar. Umio je odbro-jati karte u »cipeli« sa četiri špila. Bio je stručnjak u svim kockarskim postocima. Kid to nije bio, Jordan je bio hladan, odsutan igrač, Kid strastven, a Cully profesionalac. No Jordan se nije zavaravao u pogledu sebe. Za sada je bio u njihovoj klasi. Prekaljeni kockar, to jest čovjek koji kocka radi kocke i mora izgubiti. Kao što heroj kad se uputi u rat mora poginuti. Po-

* Kid — dijete18 kaži mi kockara, a ja ću tebi čovjeka koji gubi, pokaži mi junaka, a ja ću tebi leš, pomisli Jordan.Bili su pri kraju novca i morat će uskoro otići, osim možda Cullvja. Cully je bio djelomice svodnik a djelomice podvaljivač. Neprestano je iskušavao trikove da nadmudri kockarnicu. Ponekad se uspijevao uortačiti s nekim od djelitelja protiv kasina, što je bila opasna igra.Djevojka, Diane, nije uistinu pristajala u sve to. Radila je za hotel kao namješten igrač i sad je koristila odmor u baccaratu. S njima, jer su to bila jedina tri muškarca koja su, osjećala je, marila za nju.Kao lažni igrač igrala je novcem kockarnice, gubila je i dobivala njezin novac. Nije ovisila o sreći nego0 utvrđenoj tjednoj plaći koju je primala od kasina.Njezina je prisutnost za kartaškim stolom bila potrebna samo kad je igrača bilo malo, jer su se kockari plašili praznog stola. Bila je ljepak za muhe. Stoga seodijevala izazovno. Imala je dugačku crnu kosu kojomje zamahivala kao bičem, putena puna usta i gotovosavršeno tijelo na dugim nogama. Grudi su joj bilemale, ali joj je to pristajalo. Šef stolova za kojima seigrao baccarat davao je njezin privatni telefon krupnim kockarima. Ponekad bi joj šef ili jedan od kru-pijea došapnuo da je neki igrač poziva u svoju sobu.Mogla je poziv odbiti, ali se tim pravom trebalo koristiti oprezno. Kad je pristala, gost joj ne bi platioizravno. Šef stolova dao bi joj posebnu potvrdu na pedeset ili stotinu dolara koju je mogla unovčiti na blagajni kockarnice. To je nerado radila, pa bi platilakojoj drugoj animirki pet dolara da je unovči umjestonje. Kad je to Cully dočuo, postao joj je prijatelj.Volio je osjetljive žene. Mogao je njima manipulirati.Jordan da znak konobarici da donese drugu rundu. Osjećao se opušteno. To što je bio tako sretne ruke1 još k tome tako rano, probudilo je u njemu osjećajkreposti. Kao da ga je neki čudni bog volio, utvrdio daje bio dobar i nagradio ga za sve žrtve u svijetu što gaje ostavio za sobom. A uz to ga je vezalo drugarstvoprema Cullvju i Merlynu.često su zajedno doručkovali, a uvijek su kasno poslijepodne ovako pili prije no što su počeli s krupnom kockarskom akcijom koja će trajati cijelu noć. Ponekad bi o ponoći nešto prigrizli da proslave zgoditak, a dobitnik bi pri tom izravnao račun i kupio za stol keno19 — bonove. Za tri tjedna postali su prijatelji, premda nisu imali uopće ništa zajedničko, i njihovo će prijateljstvo presahnuti s kockarskom strašću. No sad, dok još nisu sve prokockali, osjećali su čudnu privrženost. Jednog dana kad ga je poslužila sreća Kid Merlvn poveo je obojicu u hotelski butik i kupio svima grimiz-no-plave »Vegas Winner« žakete. Tog su dana sva trojica imala sreću u igri i otada ih iz praznovjerja nisuskidali.Jordan je upoznao Dianu jedne večeri kad je bila najgrublje ponižena, one iste kad je prvi puta vidio i Merlvna. Sutradan, za jednog od njezinih odmora, pozvao ju je na kavu. Razgovarali su, ali on nije čuo što je govorila. Osjetila je da ga ne zanima, i to ju je uvrijedilo. I tako nije ni do čega došlo.

Kasnije, te noći, dok je ležao u svojoj luksuznoj sobi sam, mučen besa-nicom kao i svake noći, požalio je. Pokušao je uzeti tablete za spavanje, ali su ga od njih spopadale more, kojih se bojao.Ubrzo će doći i combo-sastav, bar se punio. Jordan je dobro primjetio kako su se zagledali u njega kad je konobarici dao crveni žeton od pet dolara kao napojnicu. Vjerojatno su mislili da je darežljiv, a radilo se tek o tome da se nije htio pomučiti i računati koliko bi napojnica trebala iznositi. Zabavljala ga je pomisao kako su se njegove predodžbe o vrijednosti promijenile. Uvijek je bio točan i pravedan, ali nikad lakomisleno velikodušan. Neko je vrijerrte njegov svijet bio točno odmjeren i odvagnut. Svatko je dobivao po zasluzi. A onda je taj sistem prestao funkcionirati. Sada se mogao samo čuditi kako je uopće mogao svoj život graditi na takvoj osnovi.Combo-sastav se u tmini sa škripom penjao na podij. Uskoro će zasvirati tako glasno da nitko više neće moći razgovarati, i to je uvijek za njih trojicu bio znak da se ozbiljno prihvate kockanja.— Danas mi je sretna večer — reče Cully. — Desna mi je dobra za trinaest bacanja.Jordan se smješkao. Uvijek ga je zarazilo Cullvjevo oduševljenje. Znao ga je samo pod imenom Cully Odbrojač, koji je dobio igrajući ajnc. Sviđao mu se taj čovjek, jer je bez prestanka govorio a na njegovo brbljanje nije trebalo odgovarati. Time je bio važan za grupu, jer obojica, Jordan i Kid, nisu mnogo zborila. A animirka Diane obilno se smješkala, ali je većinom šutjela.Cullvjevo sitno, tamno, uredno lice sjalo je od samopouzdan] a.— Danas je kocka moja cijeli sat —• proricao je.— Stotinu bacanja bez ijedne sedmice. Bit će najboljeda mi se pridružite.Combo zatresti tuš kao da hoće poduprijeti Cullvja.Cully je volio crap*, premda je imao najviše dara za ajnc, jer je tada mogao odbrojavati karte u »cipeli«. Jordan je pretpostavljao baccarat, jer tu nije odlučivala ni sposobnost, ni matematika! Merlvnu se sviđala ruleta, držao ju je najtajanstvenijom, magičnom igrom. No večeras je Cully objavio da će neizostavno dobiti na crapu, pa će svi morati igrati s njim da se okoriste njegovim sretnim trenutkom. Bili su njegovi prijatelji, nisu mu smjeli odvratiti sreću. Ustali su i pošli prema kockarskim stolovima da polože svoje uloge uz Cully-jeve. Cully je već stezao mišice jake desne ruke koja je skrivala tih trinaest čarobnih bacanja.Diane prvi put progovori. — Jordy je imao sreću u ajncu. Možda bismo se trebali pridružiti njemu.— Ne izgledaš mi kao dobitnik — reče MerlvnJordanu.Bilo je suprotno pravilima da se nečija sreća otkriva drugim igračima. Mogli bi sretnika ižicati, ili bi možda stekao dojam da će mu ureći sreću. No dotad je Diane dovoljno dobro upoznala Jordana te je znala da nimalo ne drži do uobičajenih praznovjerica koje su kockare zabrinjavale.Sastav je treštao, gutao njihove riječi i tjerao ih iz njihova tamnog skloništa na jarko osvijetljenu pozornicu kockarnice. Bilo je tu sad mnogo više igrača, ali se još moglo nesmetano kretati. Dianin predah za kavu je istekao pa se vratila svojem kartaškom stolu da igra novcem kasina, toliko da stolac bude popunjen. Nije osjećala nimalo strasti. Kao animirka koja je gubila ili dobivala za račun kockarnice, bila je tako reći dosadno neranjiva. I stoga je hodala polaganije od ostalih.Cully je predvodio — tri mušketira u grimizu i plavilu. Bio je nestrpljiv i samouvjeren. Merlvn ga je sli-* Crap — hazardna igra s kockama

20 _.

21 jedio gotovo jednako nestrpljivo. Njegovo kockarsko bilo je zaigralo. Jordan, s otežalim džepovima od dobitka, išao je za njima mnogo polaganije. Cully je tražio »vruć« stol, na kojem su hrpe krupijeovih žetona bile malene. Napokon je odabrao jedan, i sva trojica su se poredala tako da Cully prvi dobije kocku kad je igrač do njega izgubi. Ulagali su male uloge sve dok Cully nije naposljetku s ljubavlju zagrijavao crvene kockeu šakama.Kid položi dvadeset dolara, Jordan dvije stotke, Cully pedeseticu. Izbacio je šesticu. Pojačali su uloge i pokupovali sve brojeve. Cully uze kocke pun pouzdanja i energično ih zakotrlja na drugi kraj stola. Zurio je u njih s nevjericom. Užasna katastrofa! Sedmica. Bili suoperušani.I bez mogućnosti da još nešto spase. Kid je izgubio stotinu i četrdeset, Cully okruglo tristo i pedeset, a Jordanu je otplovilo nizvodu tisuću i četiri stotinedolara.Cully protisne nešto kroz zube i povuče se. Bio je do temelja uništen i morao se sad pripremiti na mučan posao da vješto zaigra ajnc, svaku izvučenu kartu iz »cipele« zapamti i izračuna što je još ostalo u kutiji kako bi stekao prednost pred djeliteljem. Ponekad mu , je to uspijevalo, ali bilo je to pravo mučenje. Katkada se točno navlas prisjećao svake karte, izračunao koje su još morale ostati u »cipeli«, zadobio time prednost od deset posto u odnosu prema krupijeu i ulagao poveliku hrpu žetona. Ali ga je čak i s tom golemom prednosti ponekad napustila sreća, pa bi izgubio. A sada ga je njegova čuvena desna ruka izdala, pa je sjedio tu i morao igrati s početnim kapitalom. Svi su izgledi bili da će se noć pred njim pretvoriti u mučenje jer će morati lukavo ulagati a usprkos tome ne smijegubiti.I Merlyn se mučio. I on se srozao na početni ulog. A nije znao nikakvih trikova. Mogao se osloniti samo na svoju sreću.Jordan je sam šetao kockarnicom. Volio je biti sam, usred mnoštva i žagora. Sam, a ne osamljen. Sprijateljiti se s neznancima na sat da ih potom nikad više ne susretne. Zvonko sudaranje kocki.Tumarao je prostorom za ajnc; potkovasti stolovi stajali su u ravnim redovima. Osluškivao je pljeskanje »dvostruke karte«. Cully je njega i Merlyna naučio tom triku. Očima nikad ne možeš otkriti nepoštenog djelitelja strelovitih ruku. Ali ako čovjek pažljivo osluškuje može razabrati kad on dvije karte odjednom izvuče iz špila. Jer je ona gornja ta koja djelitelju treba da njegove karte pobijede.Prijeko se stvarao dugi rep za večernji šou, a tek je bilo sedam sati. Nije bilo igrača s velikim ulozima. U kasinu vladalo je prilično mrtvilo. Nikakvih izuzetnih dobitaka. Jordan je zveckao crnim žetonima u ruci. Razmišljao je. Potom pristupi jednom gotovo praznom stolu za crap i pokupi sjajne crvene kocke.Povukao je zatvarač na jednom od vanjskih džepova svojeg žaketa »Vegas VVinner« i istresao crne žetone po stotinu dolara na svoje polje. Položio je dva na crtu »nosi sve«, na svoj broj i potom zaposjeo sve brojeve sa po 500 dolara. Zadržao je kocku gotovo cijeli sat. Nakon prvih četvrt sata proleti kockarnicom vijest o njegovoj sretnoj ruci i stol je bio zatrpan igračima. Povisivao je uloge do pet stotina dolara, a čarobne točkice nastavljale su se kotrljati iz njegove ruke. U mozgu je prognao smrtonosnu sedmicu u pakao. Zabranio joj je da iskrsne. Njegovo polje krcalo se brdima crnih žetona. Džepovi su mu već pucali od njih. Naposljetku se više nije mogao usredotočiti, nije duže mogao prognati smrtonosnu sedmicu, i kocke prijeđu iz • njegove ruke slijedećem igraču. Ostali igrači za stolom klicali su mu hura! Šef stolova pruži mu metalni pladanj da može svoje žetone odnijeti na blagajnu. Merlvn i Cully iskrsnu. Jordan im se osmijehne.— Jesi li se ukrcao? — upita.Cully zaniječe glavom. — Ubacio sam se tek u posljednjih deset minuta — reče. — Pokupio sam vrhnje.

Merlvn se nasmije. — Nisam povjerovao u tvoju sreću. Držao sam se po strani.Merlyn i Cully otprate Jordana do blagajne, da mu tamo pomognu unovčiti žetone. Jordan se iznenadio kad se pokazalo da vrijednost žetona, poslaganih u metalne pregrade, prelazi pedeset tisuća dolara. A džepovi su mu bili još nabijeni drugim.Merlyn i Cully su se od strahopoštovanja ukočili. Cully reče ozbiljno: — Jordy, sad briši iz grada. Ako ostaneš, oni će sve dobiti natrag.Jordan se nasmije. — Noć je tek počela. — Zabavljalo ga je što su njegovi prijatelji smatrali to tako velikim pogotkom. Ipak, napetost je izbijala na vidjelo.23 Osjećao je strašan umor. Rekao je: — Idem gore u sobu da malo prilegnem. Sastat ćemo se, oko ponoći. Pozivam vas na večeru. Okay?Blagajnik je završio s brojenjem i obratio se Jor-t danu. — Želite gotovinu ili ček? Ili da ih pričuvamo ovdje u blagajni?Merlvn reče: — Uzmi ček.Cully zamišljeno namršti čelo, no opazi da je unutarnji Jordanov džep prepun žetona, pa se osmjehne. — ček je sigurniji — reče.Tri čovjeka stajala su i čekala. Cully s lijeve a Merlyn s desne strane Jordana, koji je preko njihovih ramena zurio u blještave prostore kasina. Naposljetku blagajnik se vrati sa žutim čekom nazubljena ruba i pruži ga Jordanu.Sva trojica istodobno izvedu piruetu, žaketi im bljesnuše grimizno-plavo ispod svjetala keno-stolova. Zatim Merlyn i Cully ščepaju Jordana za laktove i od-gurnu ga u hodnik koji se račvao da pođe gore u sobu. Bila je to raskošna soba puna pliša. Teški zastori boje zlata, golemi krevet sa srebrnim prekrivačem. Upravo kako i valja u jednom kasinu. Jordan uze vruću kupelj i potom pokuša čitati. Nije mogao usnuti. Kroz prozore su neonska svjetla sa Stripa bacala dugine bljeskove na zidove njegove sobe. Privukao je zastore jače, ali je još u glavi razabirao daleku tutnjavu koja je prigušena prodirala u golemi kasino kao udaranje valova o neku daleku obalu. Ugasio je sva svjetla i legao u krevet. Bio je to dobar trik, ali se njegov mozak nije dao prevariti. Nije mogao zaspati.Tad Jordan osjeti opet onaj stari dobro poznati strah, taj strašan užas. Kad zaspi, umrijet će. Zdvojno je želio usnuti, ali nije mogao. Njegov strah, njegov užas bio je prejak. Nikad nije mogao shvatiti zašto se toliko bojao.Bio je u iskušenju da posegne za tabletama za spavanje, no iskušao ih je već na početku mjeseca, spavao je ali s morama koje nije mogao izdržati. A sutradan bio bi potišten. Radije neće spavati. Kao sada.Upali- svjetlo, siđe s kreveta i odjene se. Ispraznio je sve džepove hlača i izvukao lisnicu. Otvorio je sve zatvarače na unutarnjim i vanjskim džepovima svojeg žaketa »Vegas Winner« i istresao ih, za svaku sigurnost, tako da su svi crni, zeleni i crveni žetoni popadali na j svileni prekrivač. Stotinjarke su oblikovale sasvim lije-24 pu hrpu, crni i crveni žetoni tvorili neobične spirale i šahovske šare. Da ubije vrijeme, poče brojiti novac i slagati žetone. Potrajalo je gotovo cijeli sat.Posjedovao je više od pet tisuća dolara u gotovini. Imao je osam tisuća dolara u crnim žetonima od po stotinu i još šest tisuća u zelenim dvadeset peticama, gotovo tisuću po pet dolara. Iznenadio se. Izvukao je iz lisnice veliki ček hotela »Xanadu« s nazubljenim rubovima i pažljivo čitao tiskana crna i crvena slova te zelene brojke. Pedeset tisuća. Potanko je pregledao ček. Na njemu su stajala tri različita potpisa. Jedan je osobito upadao u oči jer je bio ispisan krupnim i vrlo čitkim rukopisom. Alfred Gronevelt.Još se čudio. Prisjećao se da je tog dana više puta mijenjao žetone za gotovinu, ali nije niti pomislio da ona iznosi i više od pet tisuća. Promeškoljio se na krevetu, a svi pažljivo naslagani žetonski stupovi srušiše se i rasuše.Sad se raspoložio. Bio je veseo. Posjedovao je dosta novaca da može ostati u Vegasu. Neće morati

dalje, u Los Angeles, neće morati uzeti taj novi posao. Nikakvih novih karijera, novog života ili, sačuvaj bože, čak nove obitelji! Iznova je prebrojio novac i pribrojio ček. Imao je sedamdeset i jednu tisuću dolara. Moći će kockati dovijeka!Pritisne dugme svjetiljke na noćnom ormariću da može ležati u mraku okružen svojim novcem koji mu je milovao tijelo. Pokušao je usnuti i odagnati užas koji ga je uvijek spopadao u mračnim prostorijama. Osjećao je sve snažnije i brže kucanje srca, sve dok naposljetku nije morao opet upaliti svjetlo i ustati.U svojem stanu na krovu hotela, visoko iznad grada, vlasnik »Xanadua«, Alfred Gronevelt, digne slušalicu. Nazvao je kockarski stol i upitao kolika je Jordanova prednost. Rekoše mu da je Jordan te večeri iscrpio dobit tog stola. Tada Gronevelt ponovno nazove centralu i zatraži da pošalju teklića po »Xanadu 5«. Ostao je na aparatu. Tekliću će trebati nekoliko minuta da prođe svim javnim prostorima hotela i svojim glasom prodre u mozgove igrača. S dosadom je gledao kroz prozore svojeg apartmana prateći vijugave velike, široke zeleno-crvene neonske zmije niz Las Vegas Strip. U daljini su mračna brda opkolila pustinju, njega i tisuće kockara. Sve koji su pokušavali opljačkati kockarnicu25 i nastojali se dočepati onih milijuna dolarskih novčanica pohranjenih iza rešetaka blagajne. Godinama su ti kockari ostavljali kosti i kožu u tom jarko šarenom neonskom Stripu.U interfonu začuje se Cullvjev glas. Glas »Xanadu 5«. On, Gronevelt, bio je »Xanadu 1«.— Cully, onaj tvoj prijatelj nas je svojski prignječio — reče Gronevelt. — Misliš da je on u redu?Cully odgovori tiho. — Da, Mr. Gronevelt. On je moj prijatelj, u redu je. Prije nego ode odavde, vratit će sve.Gronevelt reče: — Ako što zaželi, pobrini se da to i dobije. Samo ga ne puštaj van na Strip da naš novac troši u tuđim lokalima. Pošalji mu kakvu dobru kurvicu.— Nemajte brige — reče Cully. Ali Groneveltu seučini da mu je glas pri tom malo neobično zazvučao.Trenutak se duboko zamisli o Cullyju. Cully je bionjegov špijun, nadzirao je posao u kockarnici i prijavljivao djelitelje koji bi pristali da na osnovi fifty-fiftyvaraju kockarnicu. Imao je priličnih planova s Cully-jem čim ova priča prođe. Ali sad se ipak jako zamislio.— Što je s onim drugim momkom iz vaše grupe,Kidom? — upita Gronevelt. — Kako taj pliva? I što,k vragu, radi ovdje tri tjedna?— To je sitna riba — reče Cully. — Ali zgodanmomak. Ne brinite, Mr. Gronevelt. Znam točno kakavje moj ulog kod vas.Gronevelt reče. — Okay! — Kad je odložio slušalicu, smješkao se. Cully nije znao da su se šefovi stolova žalili što su Cullyja, takvu marku u odbrojavanju, pustili u igračnicu, a menedžer hotela što Merlyn i Jordan tako dugo zauzimaju sobe nužno potrebne za nove goste koji svakog vikenda stižu s debelim novčanicima. No to nitko nije znao: Gronevelta je uznemirilo prijateljstvo te trojice, a to kako će se sve to razmrsiti bilo je zapravo kušanje Cullyja.Gore u svojem aparttnanu Jordan se borio sa željom da se vrati u kasino. Sjeo je u jedan od udobnih naslonjača i pripalio cigaretu. Sve je sad bilo u redu. Imao je prijatelja, sretnu ruku i bio je slobodan, samo jako umoran. Morat će čestito i dugo predahnuti negdje daleko. Pomisli: Cully, Diane i Merlyn — moji su najbolji prijatelji. Na tu se misao nasmije.26 Znali su prilično o njemu. Proveli su duge sate zajedno u hotelskom baru, u predahu između dviju uzbudljivih kockarskih akcija, pričajući. Jordan nije bio suzdržljiv. Odgovarao je na sva pitanja, ali

sam nikad nije ništa pitao. Kid je neprestano ispitivao. Tako ozbiljno i tako vidljivo zainteresirano da se Jordan nije na to ljutio.Da bi nešto radio, izvuče svoj kovčeg iz ormara s namjerom da počne pakovati. Prvo mu pogled padne na mali revolver koji je kupio još kod kuće. Svojim prijateljima nije spomenuo da ima oružje. Žena ga je napustila i djecu odvela sa sobom. Ostavila ga je radi drugog muškarca i u prvom mahu poželio je da ubije suparnika. Reakcija toliko tuđa njegovoj pravoj prirodi da se još i sad čudio. Jedini je problem bio kako da se otarasi pucaljke. Najbolje bi vjerojatno bilo da je rastavi i komad po komad baci. Nije htio biti odgovoran ako netko sebi njime nanese kakvo zlo. Na trenutak je ipak odložio oružje i ubacio nekoliko komada odjeće u kovčeg. Potom je ponovno sjeo.Zapravo uopće nije bio uvjeren da želi otputovati i napustiti Vegas i blistavi pakao kockarnica. Ovdje se dobro osjećao. Tu je bio siguran. A kako mu je bilo svejedno gubi li ili dobiva, to mu je bio čarobni plašt protiv sudbine. Gotovo sve u toj paklenoj kockarnici štitilo ga je od ostalih muka i klopka života.Kad se sjetio kako se Cully zabrinuo zbog njegovog dobitka, morao se ponovno osmjehnuti. Što da, k vragu, počne s novcem? Najbolje bi bilo da ga pošalje svojoj ženi. Bila je dobra supruga, dobra mati, žena s karakterom i dobrim osobinama. Što ga je poslije dvadeset godina braka napustila i udala se za svojeg ljubavnika, nije ništa mijenjalo na tome, niti je moglo. Jer sada, nakon dugih mjeseci, Jordan je jasno uviđao kako je ispravna i opravdana bila njezina odluka. Imala je pravo na sreću i na to da živi što punijim životom. A u životu s njim bila se gotovo ugušila. Ne, nije on bio loš suprug, samo nije bio dosta dobar. Bio je dobar otac. U svakom je pogledu ispunio svoju dužnost. Jedina mu je greška bila što nakon dvadeset godina više nije mogao usrećiti svoju ženu.Njegovi ovdašnji prijatelji znali su tu priču. Tri tjedna s njima u Vegasu činila su mu se kao godine. S njima je mogao razgovarati kao ni s jednim čovjekom kod kuće. Ispričao im ju je dok su pijuckali vi27

salonu i kad su poslije ponoći zalogajili u kafeteriji hotela.Znao je da ga drže neosjećajnim. Kad ga je Merlvn upitao smije li posjećivati djecu, Jordan je slegnuo ramenima. Merlvn je pitao hoće li ikada ponovno vidjeti ženu i djecu, a Jordan je pokušao iskreno odgovoriti.— Ne vjerujem. Dobro im je.Tad je Kid uzvratio udarac. — A ti, je li tebi dobro?Jordan se srdačno nasmijao načinu na koji je Merlvn htio otkriti sve o njemu. Kroz smijeh reče:— Da, ja sam O.K. — I tada je jedini put prekorioKida zbog njegovog njuškanja. Pogledao ga je ravnou oči i rekao hladno: — Nema tu više ničeg. To što vidiš je sve. Ništa zamršeno. Ljudi nisu jedni drugimatako važni. Kad postaneš stariji, to je tako.Merlvn mu je uzvratio pogled, zatim oborio oči i rekao vrlo tiho:— Stvar je samo u tome da ne možeš noću spavati,je li? Jordan je potvrdio. — Tako je.Cully se nestrpljivo umiješao. — Nitko u ovom gradu ne spava. Uzmi jednostavno dvije tablete za spavanje.— Od njih dobivam more — rekao je.— Ne, ne — objasnio je tada Cully — mislio samove. — Pokazao je glavom na tri animirke koje su zajednim stolom nešto pile. Jordan se nasmije. Tad jeprvi put čuo kako ih nazivaju u Vegasu. Shvatio je

zašto Cully ponekad prekida kockanje objavljujući daide uzeti tabletu za spavanje.Ako je ikad bilo vrijeme da uzme to dvonožno sredstvo za spavanje, onda je to bilo noćas, ali ga je Jordan iskušao još prvog tjedna u Vegasu. Uvijek je uspijevao obaviti taj posao, ali ni poslije njega napetost nije popuštala. Jedne ga je noći jedna animirka, neka od Cullvjevih prijateljica, nagovorila na »blizanke«, po-vevši sa sobom prijateljicu. Rekla je da će, ako pridoda još samo pedeset, svojski prionuti zato što je prijazan momak. Pristao je. Bilo je nekako veselo i umirujuće biti okružen s toliko sisa. Djetinjski umirujuće. Jedna je naposljetku uronila njegovu glavu između svojih cica, dok ga je druga zajahala. A u trenutku kad je dostigao vrhunac, kad je naposljetku predao svoje tijelo, uhvatio je jahačicu kako se lukavo osmjehuje djevojci na čijim je grudima ležao. Shvatio je da sad. kad su se njega riješile, mogu prijeći na ono što su zapravo željele. Gledao je kako se djevojka koja ga je jahala prihvatila druge sa strašću daleko uvjerljivijom od one koju je pokazala prema njemu. Nije se ljutio. Bilo mu je draže da i one imaju nešto od toga. A na neki način tako se činilo i prirodnijim. Dao im je još stotku više. Vjerovale su da je to zato što su bile dobre, ali zapravo je platio onaj podmukli osmijeh — tu umirujuću izdaju što je tako slatko potvrđivala. A ipak je djevojka, polegavši u vrhuncu svojeg izdajničkog srha, naslijepo pružila svoju ruku Jordanu da je on drži. To ga je dirnulo do suza.Sve su »tablete za spavanje« pružale ili nastojale da mu pruže što više. Bile su najbolje u zemlji, te djevojke. Osjećajne, držale su čovjeka za ruku, polazile na večeru ili predstavu, kockale malo za njegov novac, nikad ga ne bi varale. Pretvarale se da doista mare i u krevetu su mušteriju do daske praznile. A sve za onu osamljenu stotku, jednu jedinu pčelicu, kako bi rekao Cully. Bile su doista vrijedne tog novca. No on nikad nije uspio sebe prevariti, čak ni u onom kratkom kupljenom trenutku. One bi ga još i okupale prije odlaska kao teškog, teškog bolesnika na bolničkom krevetu. Bile su, istina, bolje od pravih tableta za spavanje, od njih nije dobivao mora. No ni one ga nisu uspijevale uspavati. Već tri tjedna nije čestito spavao.Umorno se oslonio na uzglavlje kreveta. Nije se sjećao kad je ustao sa stolca. Trebalo bi da ugasi svjetla i pokuša spavati. No užas će se vratiti. Ne duševni strah, nego tjelesna panika s kojom se njegovo tijelo nije moglo obračunati čak i onda kad je mozak stajao po strani i začuđen promatrao što se to zbiva. Nije bilo izlaza. Morat će se vratiti dolje u igračnicu. Bacio je ček na pedeset tisuća u svoj kovčeg. Kockat će samo gotovinom i žetonima.Jordan je šakama pokupio s kreveta sve žetone i natrpao džepove. Izađe iz sobe i pođe hodnikom u igračnicu. Sad, u tim ranim jutarnjim satima, za stolovima su bili pravi kockari. Posvršavali su svoje poslove, povečerali u gurmanskim restaurantima, odveli supruge na predstave i zatim ih položili u postelju ili parkirali za rulet, opskrbljene žetonima po dolar. S puta. Možda su prevrnuli žensku, »a la francais« ili druk-

28 29 čije, ili sudjelovali u kakvoj obaveznoj građanskoj dužnosti. Sad su svi bili slobodni da se uhvate ukoštac sa sudbinom. S lovom u ruci, stajali su u prednjem redu oko stolova za crap. Krupijei su s bianko zadužnicama u pripremi čekali da im ponestane žetona pa da potpišu za još jednu, dvije ili tri tisuće. U tim noćnim satima muškarci su bili skloni potpisom profućkati imetke, a da uopće nisu znali zašto. Jordan svrne pogled na drugi kraj igračnice.Tamo je ograda otmjene kraljevski sive boje dijelila odjel za baccarat s dugačkim ovalnim stolom od glavnog dijela igračnice. Uz ogradu stajao je naoružani čuvar, jer se baccarat igrao najvećma gotovinom a ne žetonima. Sa svakog stola prekritog zelenim pustom stražario je visoki stolac. Sa tih

stolaca dva su nadzornika nadgledala rad krupijea i isplatu. Njihovi smokinzi — nosili su ih svi namještenici kasina u odjelu baccarata — samo su ovlaš prikrivali usredotočen pogled jastreba kojim su motrili svaki mig trojice krupijea i šefa stola. Jordan polagano krene prema njima dok nije jasno vidio likove krupijea u smokinzima.četiri sveca s crnim leptir-kravatama pjevala su hosane dobitnicima, a tužaljke onima koji su gubili. Privlačne vanjštine, brzih pokreta, bjelosvjetskog šarma, pridavali su dostojanstvo igri kojom su upravljali. No prije nego što je Jordan uspio ući kroz kraljevski sivu ogradu, Cully i Merlyn mu zakrče put.Cully reče tiho: — Rade samo još petnaest minuta. Ne uplići se. — Baccarat se igrao do tri ujutro.No tada jedan od svetaca u crnoj leptir kravati dovikne Jordanu: — Upravo punimo posljednju »cipelu« za gospodina J. A. Bankara. — Nasmijao se. Vidio je sve karte istresene na stolu, s plavom poleđinom, zatim skupljene prije miješanja, blijedih lica okrenutih nagore.Jordan reče. — Kako bi bilo da obojica uđete sa mnom? Ja ću položiti novac pa ćemo se na svakom stolcu kladiti do granice. — Što je značilo da će Jordan igrati u svakom bacanju karata za šest tisuća, jer je najviši ulog bio dvije tisuća dolara.— Poludio si? — reče Cully. — Idi lijepo k vragu.— Samo zauzmite stolce — reče Jordan. — Dat ćuvam deset posto od svega što vaše mjesto dobije. — Ne — odbije Cully, ode do ograde i nasloni sena nju.Jordan reče: — Merlyne, hoćeš li ti popuniti stolac za mene?Kid mu se osmjehne i reče blago: — Aha, ja ću sjesti za tebe.— Dobit ćeš deset posto — ponovi Jordan.— Okay — odgovori Merlyn. — Obojica uđu krozogradu i zauzmu mjesta. »Cipelu« s izmiješanim kartama upravo je držala Diane, i Jordan sjedne na stolackraj nje tako da bude slijedeći na redu. Diane prikloniglavu k njegovoj.— Jordy, nemoj više igrati — reče. Nije ulagaona njezine karte dok je izvlačila plave hrptove iz »cipele«. Diane izgubi, proigrala je dvadeset dolara kasina,izgubila bank i dodala »cipelu« Jordanu.Jordan je marljivo praznio vanjske džepove svojeg žaketa »Vegas Winner«. Žetone, crne i zelene, novčanice od sto dolara. Položio je hrpu novčanica ispred Merlyna na mjesto broj šest. Potom uze »cipelu« i položi dvadeset crnih žetona na četvorinu za bank. — I ti — reče Merlynu. Merlyn odbroji dvadeset novčanica od po sto. dolara s hrpe ispred sebe i položi ih na »bank«.Krupi je je podigao dlan, znak da Jordan još ne počne dijeliti. Pogledom je preletio stol da provjeri je li svatko položio ulog. Potom udari dlanom o dlan i začanta Jordanu. — Jednu kartu za Igrača. — Jordan poče dijeliti karte. Jednu krupijeu, jednu sebi, pa opet jednu krupijeu, i potom sebi. Krupije zaokruži pogledom oko stola i onda baci svoje dvije karte pred čovjeka koji je uložio najveći iznos na Igrača. čovjek oprezno zaviri u karte, osmjehne se i prevrne ih na stoL Imao je nepobjedivu devetku. Jordan okrene svoje karte a da ih nije niti pogledao. Imao je dvije slike. Ništa. Doturio je »cipelu« Merlynu. Merlyn je proslijedi igraču do sebe. Trenutak je Jordan pokušao zadržati »cipelu«, ali ga nešto u izrazu Merlvnova lica zaustavi. Nisu progovorili.Zlatnosmeđa kutija polagano je obilazila oko stola. Amo-tamo. Bank je dobio. Zatim Igrač. Ni jedna strana nije dobivala uzastopno. Jordan je bez prekida ulagao na bank, sve više, izgubivši više od deset tisuća sa svoje hrpe; Merlvn se i dalje ustezao. Naposljetku »cipelu« opet vrati Jordanu. Uložio je novac, dvije tisuće. Posegao je u Merly-novu hrpu, skinuo snop novčanica i bacio ih na četvorinu banka. Letimice je uočio da Diane više nije kraj njega. Tad se pribere. Osjetio je u sebi strahovitu snagu, dostatnu da primora karte da izlaze iz »cipele« onim redom kojim zaželi.

Mirno i bez uzbuđenja Jordan dvadeset i četiri puta zaredom počisti stol. Pri osmom dijeljenju, na ogradu oko stola za baccarat natisnuli su se promatrači a za stolom svaki je kockar sad ulagao na bank, ukrcavši se na njegovu sreću. Pri desetom dijeljenju krupije kraj četvorine s novcem posegne u ladicu i izvuče rijetke žetone po pet stotina dolara. Bili su prekrasne guste bijele boje protkane zlatnim nitima.Cully je promatrao naslonjen na ogradu. Diane je stajala kraj njega. Jordan im domahne. Po prvi put bio je uzbuđen. Kad je Jordan po trinaesti put dobio, 5 drugog kraja stola jedan Južnoamerikanac dovikne — Maestro! — Potom za stolom zavlada čudna tišina, a Jordan nastavi izvlačiti karte.Dijelio je bez vidljive napetosti iz »cipele«, ruke kao da su same klizile. Nijednom karta nije zapela ili iskliz-nula kad je jednu za drugom izvlačio iz skrivene dubine drvene kutije. Ni jednom nije greškom otkrio njihovo blijedo bijelo lice. Svaki put je jednakom ritmičkom kretnjom prevrnuo vlastite karte, ne gledajući ih, ostavljajući da šef krupijea glasno očita zbrojeve i pobjednika. Kad god je krupije rekao: — Kartu za Igrača, Jordan ju je lagano izvukao ne zamišljajući hoće li biti dobra ili loša. Kad god je krupije potom pozvao: — Kartu za bank, Jordan bi je opet izvukao glatko i brzo, ne osjećajući ništa. Naposljetku, u dvadeset i petom dijeljenju, izgubi protiv krupijea koji je jedini igrao na karte Igrača, jer su svi za stolom ulagali na bank.Jordan doturi »cipelu« Merlvnu koji je gurne slijedećem igraču. I ispred Merlvna bile su hrpe zlatnih žetona po petsto dolara. Budući da su dobili bank, morali su platiti pet posto od dobitka kasinu u ime posredništva. Krupije odbroji pločice za posredništvo po brojevima njihovih stolaca. Iznosilo je više od pet tisuća dolara, što je značilo da je Jordan dobio stotinu tisuća dolara u toj jednoj jedinoj vrućoj igri, a i svaki igrač za stolom obilno se okoristio. Oba nadzornika, u svojim visokim stolcima, držala su slušalice nazivajući menedžera i vlasnika hotela da mu jave loše vijesti. Jedna nepovoljna noć na stolu za baccarat bila je jedna od malobrojnih ozbiljnih opasnosti za dobit kockarnice. U dužem razdoblju ona nije značila ništa, ali se jednim okom uvijek motrilo na moguće prirodne katastrofe. Gronevelt je osobno sišao iz svojeg apartmana na krovu hotela i neprimjetno ušao u prostor za baccarat, stao u prikrajak sa šefom krupijea promatrajući. Jordan ga je ugledao krajičkom oka i prepoznao. Merlvn im ga je jednog dana pokazao.»Cipela« je kružila stolom i zatim se tvrdoglavo zadržala kod djelitelja. Jordan je nešto malo dobio. Potom je »cipela« opet dospjela k njemu.Taj put je bez muke i s lakoćom, baletnim kretnjama, ispunio san svakog igrača baccarata: dobivajući zaredom, »cipela« se bila ispraznila. Pred Jordanom stajale su gomile bijelo-zlatnih žetona.Jordan dobaci četiri zlatno-bijelih žetona šefu krupijea. — Za vas, gospodo — reče.Šef odjela za baccarat upita: — Gospodine Jordan, zašto ne biste pričekali da promijenimo sav ovaj novac u ček?Jordan ugura debeli svežanj stotki u žaket, potom crne žetone po stotinu dolara, ostavivši bezbrojne hrpe zlatno-bijelih žetona po petsto dolara na stolu. — Možete ih izbrojati za mene — reče šefu. Ustao je da protegne noge i tad reče kao usput. — Možete li složiti još jednu »cipelu«?Sef zakrzma i okrene se menedžeru koji je stajao uz Gronevelta. Menedžer niječno zatrese glavom. Već je katalogizirao Jordana kao strastvenog kockara. Ostat će pouzdano u Vegasu dok ne izgubi sve. Ali noćas je bila njegova sretna noć. A zašto da ga zadržavaju kad je sreća na njegovoj strani? Sutra će se karte drukčije rasporediti. Ne može on imati sreće zauvijek, a tada će njegov kraj doći strelovito. Menedžer je sve to već doživio. Kockarnica je imala beskrajno mnogo noći a svaka je donosila postotak. — Zatvorite stol — reče. Jordan kimne glavom u znak predaje. Okrenuo se Merlvnu i rekao: — Prigledaj, dobivaš deset posto dobiti svojeg stolca — i na svoje iznenađenje ugleda u Merlvnovim očima gotovo tugu. Merlvn reče — Ne.

3 Budale uouru

33 Krupijei su brojali Jordanove zlatne žetone slažući ih u hrpice tako da i nadzornici, šef i menedžer mogu pratiti izbrojavanje. Naposljetku su dovršili. Šef odjela podigne pogled i reče s poštovanjem. — Imate ovdje dvije stotine i devedet tisuća dolara, gospodine J. Želite li sve u čeku? — Jordan kimne. Unutrašnji džepovi još su mu bili nabijeni žetonima i novčanicama. Nije ih htio unovčiti.Kad je menedžer rekao da se igra neće produžiti, ostali igrači napustili su stol i prostor za baccarat. Šef se još nešto došaptavao. Cully je prešao kroz ogradu i stao kraj Jordana, a isto učini i Merlyn — u svojim žaketima »Vegas Winner« izgledali su poput članova kakve ulične bande.Jordan je sada bio doista umoran, preumoran za fizički napor u crapu i ruleti, a ajnc s najvećim ulogom od petsto dolara bio mu je prepolagan. Cully reče: — Nećeš više igrati. Isuse, nisam još takvo što vidio. Sad možeš samo još izgubiti. Ovakvu sreću jednostavno više ne možeš imati. — Jordan kimne potvrdno.čuvar ponese na blagajnu poslužavnik s Jorda-novim žetonima i potvrdu s potpisom šefa baccarata. Diane priđe svojim prijateljima i poljubi Jordana. Svi su bili strašno uzbuđeni. Jordan je tog trenutka bio sretan. Doista je bio junak dana. A nije nikog ubio niti povrijedio. Tako jednostavno. Samo se kladio o golem novac na karte koje su se obrtale. I pobjeđivao.Morali su pričekati dok s blagajne ne donesu ček.Merlvn reče Jordanu zezantski: — Bogat si, možeš raditi što zaželiš.Cully reče: — Mora otići iz Vegasa.Diane je stiskala Jordanovu ruku. Ali Jordan je zurio u Gronevelta okruženog menedžerom i dvojicom nadzornika koji su sišli sa svojih povišenih stolaca. četvorica su nešto šaptala. Jordan iznenada reče: — Xanadu broj jedan, da podijelimo jednu »cipelu«?Gronevelt odstupi od ostalih i lice mu se odjednom našlo jarko osvijetljeno. Jordan se uvjeri da je čovjek stariji nego što je mislio. Možda sedamdesetak, premda rumen i zdrava izgleda. čelično sive kose, guste i uredno začešljane. Lice mu je bilo crvenkasto smeđe od sunca, a tijelo još čvrsto, starost ga nije omlitavila. Jordan opazi da se neznatno trgnuo kad ga je oslovio njegovom telefonskom šifrom. Gronevelt mu se osmjehne. Nije se naljutio. No nešto u njemu odazvalo se na izazov, dozvalo natrag mladost u kojoj je i sam bio strastveni kockar. Sada je svoj život učinio sigurnim, njegov je život bio pod nadzorom. Sadržavao je mnogo užitaka, mnogo dužnosti, ponešto rizika, ali vrlo rijetko pravo, čisto uzbuđenje. Slatko bi ga bilo ponovno okusiti, a uz to zaželio je da vidi kako će Jordanu krenuti, što mu to donosi sreću.Gronevelt reče tiho: — Očekujete s blagajne ček na dvjesto devedeset tisuća, točno?Jordan kimne.Gronevelt nastavi: — Dat ću da napune »cipelu«. Dijelit ćemo samo jednom. U dvostruko ili ništa. Ali vi morate igrati na igrača, ne na bank.Svi su se u prostoru za baccarat ukočili. Krupijei su zapanjeno gledali Gronevelta. Ne samo da je riskirao golemu svotu, suprotno svim zakonima igračnice, nego je stavljao na kocku i svoju dozvolu ako se državna komisija za kockarnice uzjoguni zbog ove igre. Gronevelt im se osmjehne. — Promiješajte karte — reče. — Pripremite »cipelu«.U tom trenu šef rajona prođe kroz ogradu i pruži Jordanu dugoljasti žuti papir nazubljenog ruba — ček. Jordan baci kratak pogled na njega, zatim ga položi na polje Igrača i smješkajući se reče Groneveltu: — Pristajem.Jordan vidje kako je Merlvn ustuknuo i oslonio se na kraljevski sivu ogradu. Ponovno ga je pomno proučavao. Diane zapanjeno odstupi nekoliko koraka u stranu. Jordanu je njihovo zaprepaštenje godilo. Jedno mu se samo nije sviđalo — da igra protiv vlastite sreće. Mrzio je pomisao da on dijeli a da igra na protivničku kartu. Okrenuo se Cullyju.— Cully, dijeli karte umjesto mene — reče.No Cully užasnut uzmakne. Potom zaškilji prema krupijeu koji je istresao karte iz kutije uzete ispod

stola i sad ih je skupljao u špil da ih promiješa. Cully kao da je zadrhtao prije nego što se okrenuo Jordanu.— Jordy, to je luđačka partija — reče tiho kao dane želi da ga tko čuje. Dobacio je kratak pogled Groneveltu koji je zurio u njega. Ali je nastavio: — čuj,Jordy, kasino plaća Igraču dva i pol posto za svakupodjelu. Zato momak koji igra na bank plaća pet posto za posredništvo. No sad kuća drži bank. U ovakvojokladi posredništvo ne znači ništa. Bolje je imati dva

34 .15 i pol posto na svakoj podjeli bez obzira na ishod. Shvaćaš li to, Jordy? — Cully je govorio posve tiho i mirno. Kao da govori djetetu.No Jordan se nasmije. — Sve to znam — reče. Umalo nije dodao da je računao s tim, ali to nije bila istina. — Dakle, Cully, podijeli mi karte. Neću igrati protiv svoje sreće.Krupije je izmiješao golemi špil u dijelovima, potom ih sve sastavio. Pružio je praznu žutu plastičnu kartu Jordanu da može presjeći. Jordan pogleda Cul-lyja. Cully ustukne šutke. Jordan pruži ruke i presiječe špil. Sad se svi primaknu rubu stola. Igrači izvan prostora, ugledavši novu »cipelu«, pokušali su ući, ali ih čuvar spriječi. Počeli su prosvjedovati. No naglo umu-knuše. Okupili su se oko ograde. Krupije okrene prvu kartu izvučenu iz »cipele«. Sedmica. Izvuče zatim sedam karata i gurne ih u prorez na stolu. Potom gurne »cipelu« preko stola Jordanu. Jordan sjedne u svoj stolac. Iznenada Gronevelt opomene: — Samo jedno dijeljenje.Krupije podigne dlan i izgovori jasno: — Gospodine J, vi ulažete na Igrača, to je jasno? Karte koje ja okrenem bit će karte na koje se vi kladite. Karte koje vi okrenete kao bank bit će karte protiv kojih igrate.Jordan se osmjehne. — Shvatio sam.Krupije je oklijevao i reče: — Ako želite, mogu ja dijeliti.— Ne — reče Jordan. — Tako je dobro. — Bio je istinski uzbuđen. Ne samo zbog novca nego i zbog moći koja je iz njega strujila i obuhvaćala ljude i igračnicu.Krupije reče podignuta dlana. — Jedna karta za mene, jedna za vas. Zatim jedna meni, jedna vama. Izvolite. — Dramatično je zastao, pružio ruku prema Jordanu i rekao. — Kartu za Igrača.Jordan brzo i spretno izvuče iz »cipele« karte plavih naličja. Ruke, i sad ponovno neobično graciozne, nisu drhtale. Pružile su se baš koliko je trebalo preko zelene čohe do ispruženih ruku krupijea, koji hitro obrne karte i zasta zapanjen nepobjedivom devetkom. Jordan nije mogao izgubiti. Cully iza njega klikne: — čista devetka.Po prvi put Jordan pogleda u svoje karte prije no što će ih okrenuti. Zapravo je igrao za Gronevelta i zato se ponadao da su karte loše. Sad se nasmijao i okrenuo karte licem gore. — čista devetka — reče. Tako je i bilo. Neodlučan ishod. Jordan se nasmije. — Imam naprosto previše sreće — reče.Pogleda u Gronevelta. — Još jednom? — upita.Gronevelt strese glavom. — Ne — reče. A onda se okrene krupijeu, šefu odjela i nadzornicima. — Zatvorite stol. — S tim riječima ode iz kartašnice. Uživao je u okladi, ali je dobro znao da ne treba pretjerivati. Jedno uzbuđenje dostaje. Sutra će se morati poravnati s komisijom za klađenje zbog protupropisne igre. I poduže porazgovarati s Cullyjem. Možda se u njemu prevario.Cully, Merlvn i Diane opkolili su Jordana poput tjelesne straže i izveli ga iz Odjela za baccarat. Cully je sa zelenog stola podigao žuti ček nazubljena ruba i turnuo ga u Jordanov lijevi džep na

prsima, pa povukao zatvarač da ga osigura. Jordan se slatko nasmijao. Pogledao je zatim na sat. Bilo je četiri ujutro. Noć samo što nije prošla. — Hajdemo na kavu i doručak — reče. Poveo ih je u kafeteriju sa žuto pojastučenim ložama.Kad su posjedali, Cully reče: — Okay, sad ima blizu četiri stotine tisuća. Moramo ga izvući odavde.— Jordy, moraš otići iz Vegasa. Bogat si. Možeš raditi što te volja. — Jordan opazi da ga Merlyn pomno motri. Prokletstvo, to ga je počelo uzrujavati.Diane takne Jordanovu ruku i reče: — Nemoj više igrati. Molim. — Oči su joj sjale. Odjednom Jordan shvati da s njim postupaju kao da je pobjegao ili se vratio iz nekog izbjeglištva. Osjećao je da su sretni zbog njega, pa da im se oduži, reče: — Dajte da sad i vas opskrbim momci, i tebe, Diane. Dvadeset tisućar-ki svakom.Malo su se zapanjili. Zatim Merlvn reče: — Uzet ću novac kad uđeš u avion koji leti iz Vegasa.Diane se pridruži: — Tako je, moraš ući u taj avion, moraš otići odavde. Nije li tako, Cully?Cully nije bio jako oduševljen. Što ne bi uzeli dvadeset komada smjesta, a potom strpali Jordana u avion? Igra je bila svršena. Ne mogu ga više zaskočiti. No Cullvjeva savjest nije bila čista i stoga nije mogao biti potpuno iskren. A bilo mu je i jasno da će to vjero-vatno biti posljednja romantična gesta u njegovu životu. Da iskaže iskreno prijateljstvo poput tih dviju budala, Merlyna i Diane. Zar ne vide da je Jordan

..._ ,. T ć. 37 zveknut? Da se može odšuljati i cijeli taj imetak profućkati?Cully reče: — čujte, moramo ga spriječiti da prilazi stolovima. Moramo ga čuvati i držati za rukav sve dok taj avion sutra ne odleti u Los Angeles.Jordan strese glavom. — Neću u Los Angeles. To mjesto mora biti mnogo dalje. Bilo gdje, negdje u svijetu. — Osmjehnuo im se. — Nikad nisam bio u inozemstvu.— Treba nam zemljopisna karta — reče Diane. —Pozvat ću šefa teklića. On nam može pribaviti kartusvijeta. Ti šefovi mogu sve. — Dignula je slušalicu stelefona na polici oko lože i nazvala. Šef teklića joj jejednom za nepunih deset minuta pribavio liječnika zapobačaj.Ubrzo je stol bio zatrpan zdjelama s hranom, jajima, šunkom, palačinkama i malim odrescima kakve poslužuju za doručak. Cully je naručivao kao kakav princ.Dok su jeli, Merlyn upita: — Šalješ čekove svojim klincima? — Nije pogledao Jordana, koji ga mirno promjeri, zatim slegne ramenima. O tome uistinu nije razmišljao. Na trenutak se razljutio na Merlyna što ga je to pitao, premda nije znao zašto.— Zašto bi djeci dao novac? — prigovori Cully.— Dobro se brinuo o njima. Još ćeš valjda reći da bitrebalo da čekove pošalje ženi. — Nasmijao se kao daje to sasvim nemoguće, i Jordan se ponovno malo naljuti. Pogrešno im je opisao svoju ženu. Nije bila takva,bila je bolja.Diane pripali cigaretu. Pila je kavu i na licu joj je lebdio zamišljen osmijeh. Rukom je pogladila Jordanov rukav u nekom savezništvu i s razumijevanjem kao da je i on žena pa je zato ona na njegovoj strani. U tom trenutku šef teklića osobno priđe s atlasom. Jordan posegne u džep i pruži mu novčanicu od stotinu dolara. čovjek samo što nije s njom otrčao, prije nego što je razbješnjeni Cully dospio progovoriti. Diane poče rasklapati kartu.Kid je još bio usredotočen na Jordana. — Kakav je to osjećaj? — upita ga.

— Sjajan — odgovori Jordan. Smješkao se, zabavljalo ga je njihovo uzbuđenje.Cully priprijeti: — Približi se samo stolu za crap, svi ćemo se baciti na tebe. Nikakvog sranja više! — Udario je dlanom po stolu. — Gotovo je! Diane je raširila kartu po stolu, pokrivši zbrku tanjura s napola pojedenom hranom. Svi se nagnuše nad nju, osim Jordana. Merlyn pronađe jedan grad u Africi. Jordan tiho reče da mu se u Afriku ne ide.Merlyn se nasloni na naslon lože. Prestao je s ostalima proučavati kartu i zagledao se u Jordana. Cully ih sve iznenadi riječima: — Evo tu u Portugalu jednog grada koji poznajem. Mercedas. — Bili su iznenađeni jer iz nekih razloga nisu nikad pomislila da je Cully živio igdje drugdje osim u Vegasu. A sad je najednom poznavao neki grad u Portugalu.— Da, Mercedas — potvrdi Cully. — Zgodan i topao. Sjajna plaža. Ima malen kasino s najvišim ulogom od pedeset dolara, a otvoren je samo šest satina noć. Možeš tamo kockati kao pravi paraj lij a, a dato niti ne osjetiš. Kako ti se to čini, Jordane? Što kažeš na Mercedas?— Pristajem — reče Jordan.Diane poče slagati plan puta. — Od Los Angelesa preko Sjevernog pola do Londona. Potom avionom do Lisabona. Odatle mislim da moraš autom do Mercedasa— Ne — umiješa se Cully. — Avioni lete do nekogvećeg grada u blizini, zaboravio sam do kojeg. I pobrinise da što brže ode iz Londona. Tamo klubovi imajuubojite kockarnice.Jordan primijeti: — Moram malo prileći.Cully ga pogleda. — Isuse, pa da, izgledaš prokleto jadno. Hodi gore i u krpe. Mi ćemo sve srediti. Probudit ćemo te prije polaska tvog aviona. I ne pokušavaj se vratiti dolje u kasino. Ja i Kid stražarit ćemo na ulazu.Diane reče: — Jordane, moraš mi dati nešto novaca za karte. — Jordan izvuče iz džepa debelu hrpu stotinjarki i pritisne je na stol. Diane pažljivo odbroji trideset.— Ne može stajati više od tri tisuće za cijeli put,prvi razred, zar ne? — upita. Cully zaniječe glavom.— Najviše dvije — reče. — Rezerviraj mu i hotele.— Pokupio je preostale novčanice sa stola i ugurao ihnatrag u Jordanov džep.Jordan ustane i upita posljednji puta: — Mogu li vam sada dati vaš dio?Merlyn skoči: — Ne, to nosi zlu sreću. Kad kreneš u avion. — Jordan zamijeti u Merlynovu pogledu sa- žaljenje i toplinu. Merlyn još doda: — Odspavaj malo. Kad te probudimo, pomoći ćemo ti da se spakuješ.— Dobro — složi se Jordan, izađe iz kafeterije i krene hodnikom prema svojoj sobi. Znao je da su ga Cully i Merlvn pratili do početka hodnika da bi se uvjerili kako nije putem skrenuo u kockarnicu. Nejasno se sjećao da ga je na odlasku Diane poljubila, a čak i Cully mu je toplo stisnuo rame. Tko bi pomislio da je tip poput Cullvja ikad bio u Portugalu.Kad je Jordan ušao u sobu, potegne dva puta rezu i udjene u nju lanac. Sad je bio potpuno siguran. Sjeo je na rub kreveta. Iznenada se strašno razbjesnio. Boljela ga je glava, a tijelo poče nezadrživo drhtati.Kako se usuđuju osjećati naklonost prema njemu? Kako se usuđuju iskazati suosjećanje? Nemaju razloga, nikakva razloga. Nikad nije tražio njihove osjećaje. Nije ih ničim poticao da ga vole. Nije to želio. Od toga mu se zgadilo.

Klonuo je na jastuke, umoran toliko da se nije mogao svući. Žaket nabrekao od žetona i novčanica ga je žuljao, pa se s mukom izvuče iz njega i pusti ga da padne na sag. Sklopio je oči, uvjeren da će smjesta zaspati, no od neobjašnjiva užasa ponovno se ukočio i naglo sjeo. Nije mogao obuzdati snažno drhtanje nogu i ruku.U tminu sobe počeo se uvlačati sablasni nagovještaj svitanja. Jordan pomisli da nazove ženu i ispriča joj kakvo je bogatstvo dobio na kocki. No znao je da to ne može. I da to ne može saopćiti ni svojoj djeci. Ni bilo kojem od svojih starih prijatelja. U tim posljednjim sivim ostacima noći nije bilo ni jednog čovjeka u cijelom svijetu kojeg bi poželio iznenaditi svojom srećom. Nikoga s kim bi mogao podijeliti svoju radost zbog dobitka.Ustao je s kreveta da pakuje. Bio je bogat i morao je odletjeti u Mercedas. Zaplakao je. Tuga i bijes nadjačali su sve drugo. Ugledao je u kovčegu revolver i misli mu se pobrkaše. Sve igre što ih je u proteklih šesnaest sati odigrao, premetale su se njegovim mozgom, kocke su bljeskale pobjedničkim očima, stolovi za ajnc prštali jedanaesticama; dugoljasti stol za bac-carat bio je posut olijedim licima bačenih karata. Nad njima je krupije s crnom leptir-kravatom i u blještavo bijeloj košulji, podignuta dlana, tiho pozivao: — Kartu za Igrača.

\ Jordan stelovitim pokretom izvuče revolver. U glavi mu je sad bilo kristalno bistro. I tada, tako sigurno i munjevito kao što je dijelio karte u slavnih dvadeset i četiri pobjedonosnih dijeljenja, pritisnuo je cijev u šiju i okinuo. U toj sekundi, dugoj cijelu vječnost, osjetio je slatko oslobađanje od užasa. Pomislio je još kako> nikad neće stići u Mercedas. 40 3.Kid Merlvn izađe kroz staklena vrata kasina. Volio je promatrati izlazak sunca dok je ono bilo još hladna žuta leća, osjetiti svjež pustinjski vjetar koji je blago puho s planina uokolo pustinjskog grada. Jedino je u to doba dana i izlazio iz klimatiziranog kasina.Pripalio je cigaretu i s užitkom dugo i polagano uvlačio dim. Rijetko je pušio. Sunce je već lagano crvenjelo — okrugao roštilj u beskrajnoj neonskoj galaksiji. Merlvn se okrene da se vrati u kasino, i kad je prošao kroz staklena vrata, opazi kako Cully u svojem žaketu »Vegas Winner« žuri kroz kockarnicu. Očito je tražio njega. Susreli su se ispred ograde baccarata. ¦Cullv se nasloni na jedan od visokih stolaca. Usko smeđe lice bilo mu je izobličeno od mržnje, straha i užasa.— Prokleti pasji sin, taj Jordan — reče. — Ipak nas je dignuo za naših dvadeset tisućarki. — Nasmijao se. — Prosvirao je lubanju. Opljačkao kuću za više ¦od četiri stotine tisuća, a onda raznio svoj jebeni mozak.Merlvn čak nije odavao iznenađenje. Umorno se naslonio na ogradu, cigareta mu ispadne iz ruke. — K vragu — reče. — Nikad mi nije izgledao sretan.42 — Bolje će biti da pričekamo ovdje i uhvatimo Diane kad se vrati s aerodroma — reče Cully. — Moći ćemo podijeliti bar novac od vraćenih avionskih karata.Merlvn ga pogleda, ne začuđeno, prije radoznalo. Zar je Cully doista tako bezosjećajan? Nije u to vjerovao. Opazio je bolećiv smiješak na Cullvjevu licu, licu koje je nastojalo djelovati oporo, ali je odavalo zbunjenost, gotovo strah. Merlyn sjedne na prazni stol za baccarat. Neispavanost i umor malo su ga ošamu-tili. Bio je bijesan, kao i Cully, no iz posve druga razloga. Pažljivo je proučavao Jordana, pratio svaki njegov pokret. Lukavo ga je naveo da ispriča svoju priču, svoj život. Osjetio je da Jordan ne želi otići iz Vegasa, da s njim nešto nije u redu. Jordan im nikad nije spomenuo revolver. I uvijek kad je osjetio da ga Merlyn promatra, savršeno je reagirao. Merlyn spozna da ga je Jordan nasamario. Bio je ošamućen od bijesa jer je vjerovao da je Jordana savršeno pročitao. Sastavio je sve dijelove odgonetaljke, a tad nije uspio sagledati cjelokupnu sliku jer nije imao dosta mašte. Dakako, sad kad je Jordan mrtav, sinulo mu je da drukčije i nije moglo svršiti. Od samog

početka bilo je predodređeno: Jordan je morao umrijeti u Vegasu.Samo Gronevelt nije bio iznenađen. Visoko gore u svojem apartmanu na krovu hotela, noć na noć tijekom dugih godina, razmišljao je, ali nikad o zlu što vreba u ljudskom srcu. Razmišljao je kako da mu doskoči. Duboko dolje, u njegovoj blagajni, krio se milijun dolara u gotovu, a cijeli svijet kovao je planove kako da mu ga preotme. Ležao je budan smišljajući kakvim bi čarima osujetio te zavjere. I kako je upoznao svu tu dosadnu zloću, mnoge je noćne sate potrošio na rješavanje druge tajne: dobrote koja se skrivala u ljudskoj duši. Nje se više bojao, jer je bila opasnija za svijet u kojem je živio i čak za njega samog.Kad su mu hotelski detektivi javili da je ispaljen hitac, Gronevelt nazove šerifov ured da policija provali u Jordanov apartman zajedno s njegovim ljudima, kako bi popis stvari bio pošteno obavljen. Nađena su dva čeka kockarnice u ukupnom iznosu od tri stotine i četrdeset tisuća dolara i gotovo stotinu tisuća u novčanicama i žetonima nabijeno u onaj smiješni laneni sobni Jordanov haljetak. Što nije bilo u džepovima zatvorenim zatvaračima, ležalo je na krevetu.43 Gronevelt fe zagledao kroz prozore svojeg apartmana u pustinjsko sunce što se sve rumenije uzdizalo nad pješčana brda. Uzdahnuo je. Jordan, dakle, više neće moći proigrati svoj dobitak, kasino je zauvijek izgubio taj novac. No da, to je, dakako, bio jedini način da tako strastveni kockar zadrži ono što dobij a na kocki. Jedini.No sad se Gronevelt morao prihvatiti posla. U novinama se samoubojstvo mora zataškati. Kako bi loše djelovalo: dobitnik četiristo tisućarki prosvirao sebi mozak. Nije želio, dakako, ni da se prošire glasine da je posrijedi ubojstvo kako bi kockarnica naplatila svoj gubitak. Trebalo je nešto poduzeti. Najavio je svojim podružnicama na Istoku telefonske razgovore. Jednom bivšem senatoru, čovjeku besprijekorna ugleda kojem je povjereno da tužnu vijest saopći novopečenoj udovici i da joj objasni kako je njezin suprug ostavio imetak dobiven na kocki koji može preuzeti kad dođe po leš. Svi će biti diskretni, nitko neće pokušati varati, pravda će biti zadovoljena. Naposljetku će ostati samo priča kakve kockari pričaju jedni drugima u noćima loše sreće, u kafeterijama u neonskom svjetlu Stripa. Ali ona Gronevelta zapravo nije jako zanimala. Odavno je prestao nastojati proniknuti kockare.Pokop je bio jednostavan, na protestantskom groblju okruženom zlatnom pustinjom. Jordanova udovica je doletjela i pobrinula se za sve. Gronevelt i njegovi ljudi izvjestili su je koliko je Jordan dobio na kocki. Predali su joj čekove i svu gotovinu. Svaki cent bio je pedantno isplaćen. Samoubojstvo je zataškano uz pomoć vlasti i novina. Bilo bi jako loše za ugled Las Vegasa da se saznalo kako je dobitnik četiri stotine tisuća nađen prostrijeljen. Jordanova udovica potpisala je potvrdu za čekove i gotovinu. Gronevelt ju je zamolio da bude diskretna, ali se zapravo zbog nje nije zabrinuo. Kad je ta pristala ždrebica pokopala svojeg muža u Vegasu, a nije ga prenijela kući ni dovela Jordanovu djecu na pokop, onda i ona ima pokoju nezgodnu kartu skrivenu u rukavu.Gronevelt, bivši senator i odvjetnici ispratiše udovicu do limuzine koja ju je čekala (besplatna usluga »Xanadua«, kao što je, uostalom, i sve ostalo platio hotel). Na put im zakorači Kid, koji je čekao da ona izađe. Obratio se pristaloj ženi: — Zovem se Merlvn. Vaš muž i ja bili smo prijatelji. Moje saučešće.Udovica opazi da je on pažljivo promatra, proučavajući je. Smjesta je uočila da mladić ništa ne prikriva, da je iskren. Ipak, činilo joj se da je nekako previše zainteresiran. Opazila ga je u kapelici pogrebnog društva s mladom djevojkom lica podbula od plača. Pitala se zašto joj tad nije pristupio. Možda zato jer je djevojka bila Jordanova?Odgovorila je tiho: — Drago mi je da je ovdje imao prijatelja. — Godilo joj je što mladić tako zuri u nju. Znala je da posjeduje nešto što privlači muškarce. Nije to bila toliko njezina ljepota koliko i inteligencija, a dosta joj je muškaraca reklo da je to vrlo rijetka kombinacija. Prevarila je svojeg muža mnogo puta prije nego što je pronašla onog čovjeka s kojim je odlučila živjeti. Pitala se zna li taj mladić Merlvn o njoj i Jordanu sve što se odigralo one posljednje noći. No to je zapravo nije bilo

briga. Nije osjećala nikakvu grižnju savjesti. Njegova je smrt, znala je, a to osim nje nitko drugi nije mogao znati, bila čin o kojem je sam odlučio i sam ga izabrao. Pakosno djelo jednog blagog čovjeka.Bila je malčice polaskana intenzivnim i očito opčinjenim zurenjem mladića. Nije mogla znati da on nije vidio samo njezinu svijetlu put, savršene kosti ispod nje, crvena suzdržano putena usta, nego i nešto što će mu zauvjek ostati u pamćenju — masku anđela smrti na njezinom licu. 44 4.Kad sam Jordanovoj udovici rekao da se zovem Merlvn, pogledala me hladnim, prijaznim pogledom, bez krivnje ili tuge. Prepoznao sam ženu koja je savršeno vladala sobom i svojim životom, ne stoga što bi bila sebična ili samoživa, nego jer je bila inteligentna. Shvatio sam zašto Jordan nikad nije rekao oštru riječ protiv nje. Bila je to izuzetna žena kakvu vole mnogi muškarci. No ja je nisam želio pobliže upoznati. Bio sam odviše na Jordanovoj strani, premda sam ispod prijaznog i naoko prijateljskog držanja uvijek osjećao njegovu hladnoću i odbojnost prema nama.Još kad sam prvi put susreo Jordana, znao sam da s njim nešto nije u redu. Bio sam tada drugi dan u Vegasu i imao sam sreću u ajncu, pa sam se malo okušao u baccaratu. Baccarat je čista igra na sreću. Najniži ulog bio je dvadeset dolara. U baccaratu je igrač potpuno prepušten sudbini, a taj sam osjećaj oduvijek mrzio. Volio sam osjećati da mogu upravljati svojom sudbinom ako se dovoljno napregnem.Sjeo sam za dugoljasti stol za baccarat i na drugom kraju spazio Jordana. Bio je vrlo privlačan čovjek od četrdeset ili čak četrdeset pet godina. Imao je gustu bijelu kosu koja nije bila sijeda od starosti. Bila je bijela od rođenja, od nekog naslijeđenog albino gena. Za stolom smo bili samo ja, on i treći igrač, osim triju djevojaka koje su igrale novcem kockarnice da popune stolce. Jedna od njih bila je Diane. Sjedila je dva stolca dalje od Jordana, izazovno odjevena da bi naglasila kako je u opticaju, no ja sam sebe zatekao kako zurim u Jordana.Te večeri učinio mi se čarobnim igračem. Kad je dobivao, nikad nije odavao da ga je to obradovalo. Ako je gubio, nije se moglo razabrati je li razočaran. Kad je dijelio, rukovao je »cipelom» vješto, elegantnim, vrlo bijelim rukama. Promatrao sam ga kako slaže snopove stotinjarki i naglo mi svanu da on zapravo ne mari dobiva li ili gubi.Treći igrač za stolom bio je čovjek koji se pjenio, loš igrač koji ne zna gubiti. Sitan, mršav i zapravo ćelav, da svoju vranu kosu nije pažljivo zagladio preko tjemena. Bio je nabijen golemom energijom. Svaka kretnja bila mu je silovita: kad je bacao ulog, kad je kupio karte, način na koji je brojio novčanice, lju-tito ih gurkao na hrpu da pokaže kako gubi. Dijeleći iz »cipele«, izvlačio je karte neoprezno, tako da se često neka prevrnula ili proletjela mimo ispruženih ruku krupijea. No krupije je uvijek bio jednako ravnodušan, njegova se uljudnost nikad nije mijenjala. Kad je jedna karta za igrača projedrila zrakom i pala postrance, čovjek podmukla izgleda pokuša dodati još jedan crni žeton od stotinu dolara svojem ulogu, no krupnije reče: — Žao mi je, gospodine. A, to se ne može.Stisnuta usta gospodina A još se ljuće stegnu. —-Kako, do vraga, podijelio sam samo jednu kartu. Tko kaže da ne mogu?Krupije pogleda uvis nadzornika na visokom stolcu sa svoje desne strane. Ovaj lagano kimne i krupije reče uljudno: — Gospodine A, možete priložiti.Kao što se moglo očekivati, prva Igračeva karta bila je četvorka, loša karta. No gospodin A je ipak izgubio. »Cipela« prijeđe Diani.Gospodin A položi na Igrača protiv banka koji je držala Diane. Pogledao sam Jordana na drugom kraju stola. Nije uopće obraćao pozornost na gospodina A. Bijela glava bila mu je pognuta. No ja jesam. Gospo-

din A položi pet stotinjarki na Igrača. Diane mehanički podijeli karte. Gospodin A dobije Igračeve karte. Polagano ih je otvarao, virio u svaku i potoni ih silovito bacao na stol. Dvije slike. Ništa. Diane je imala dvije karte — ukupno peticu. Krupije zatraži još jednu kartu za Igrača. Diane podijeli gospodinu A još jednu kartu. Opet slika. Ništa. Krupije otčanta: — Bank nosi.Jordan se kladio na bank. Ja sam se pripremio da položim na Igrača, ali mi je gospodin A bio antipatičan, pa sam se kladio na bank. Tad gospodin A položi tisuću dolara na Igrača. Jordan i ja položismo ulog na Igrača. Diane odnese i ovu drugu podjelu čistom devetkom. Gospodin A imao je sedmicu. Pogledao ju je prijeteći, kao da je želi zastrašiti da više ne dobiva. Djevojka se držala savršeno. Trsila se da bude potpuno neutralna, svjesno nezainteresirana, vrlo je jasno pokazivala da je samo mehanički sudionik u igri. No uprkos svemu tome, kad je gospodin A položio tisuću dolara na Igrača, a Diane prevrnula pobjedničku prirodnu devetku, gospodin A tresne šapom po stolu i reče: — Prokleta pizda! — i pogleda je s mržnjom. Krupije koji je upravljao igrom smjesta ustane, ne trznuvši ni jednim mišićem. Nadzornik se prig-nuo sa stolca poput Jehove koji gleda dolje s nebesa. Za stolom zavlada stanovita napetost.Promatrao sam Dianu. Lice joj se malo pogružilo. Jordan je prikupljao svoj novac kao da ne opaža što se zbiva. Gospodin A ustane i priđe šefu koji je sjedio za stolom gdje su se ispisivale obveznice. Šaptao je nešto. Šef kimne. Svi su za stolom poustajali da ispruže noge dok se punila nova »cipela«. Video sam kako se gospodin A udaljuje prema hodnicima što vode u hotelske sobe i kako je šef baccarata prišao Diani i nešto joj rekao. Potom je i ona izašla iz dvorane. Nije bilo teško pogoditi zašto. Gospodin A će prevrnuti Dianu i pokušati obrnuti svoju sreću.Krupijeima je trebalo oko pet minuta da napune »cipelu«. Udaljio sam se i igrao nekoliko puta na ruleti. Kad sam se vratio, već se dijelilo. Jordan je još sjedio na istom mjestu, a za stolom su bila još dva najmijena igrača, ovaj, put muškarci.»Cipela« je obigrala stol tri puta, skakutajući amo--tamo i tek tada se vratila Diane. Izgledala je užasno, usta su joj bila otegnuta, a cijelo lice kao da će se raspasti, uprkos tome što je bilo nanovo našminkano. Sjela je između mene i krupijea koji je vodio blagajnu. I on je zamijetio da nešto nije kako valja. Na tren je prignuo glavu te sam čuo kako je prošaptao: — Sve u redu, Diane? — tad sam prvi put čuo njezino ime.Kimnula je. Doturio sam joj »cipelu«, ali dok je dijelila, ruke su joj drhtale. Poniknula je glavom da sakrije suze što su joj blistale u očima. Cijelo joj je lice bilo postiđeno — ni jedna mi druga riječ za to nije padala na pamet. Ma što da je gospodin A u svojoj sobi s njom uradio, bilo je jamačno dovoljna kazna za to što je imala sreću u igri a on nije.Krupije za blagajnom nezamjetljivo domahne šefu i ovaj priđe te potapša Diane po ramenu. Ustala je i njezino mjesto popuni namješteni igrač. Diane sjedne do druge animirke na pojastučenu klupu uz ogradu.»Cipela« je još skakutala od banka do Igrača i obrnuto. Nastojao sam pravodobno promijeniti stranu da uhvatim ritam. Tad se gospodin A vrati za stol, na ono isto mjesto gdje je ostavio svoj novac, cigarete i upaljač.Izgledao je kao potpuno drugi čovjek. Otuširao se i nanovo začešljao svojih nekoliko vlasi. čak se i obrijao. Nije više izgledao tako odbojno. Odjenuo je svježu košulju i druge hlače, a nešto od njegove bijesne energije kao da je izvjetrilo. Doduše, nipošto nije bio opušten, ali bar nije ispunjavao atmosferu poput jednog od onih tornada iz stripova.Kad je sjedao, opazio je Diane uz ogradu i oči mu zasjaše. Dobacio joj je iskosa opominjući pogled, a Diane okrene glavu.No štogod da je učinio, i ma kako to bilo podlo, promijenio je time ne samo svoje raspoloženje nego i sreću. Polagao je na Igrača i uzastopno dobivao, a pristojnim momcima, poput mene i Jordana, sjekao glave. To, ili možda sažaljenje za Diane, razbjesnilo me pa sam namjerno gospodinu A počeo zagorčavati njegov sretan dan.Ima ljudi s kojima je ugodno kockati i takvih koji čovjeku idu na živce. Za baccaratom najveći je gnjavator igrač koji kad dobije svoje dvije karte beskrajno oteže da ih u ruci, jednu za drugom, rastvori i zaviri u njih dok stol nestrpljivo čeka da sazna svoju sudbinu.

4 Budale umiru . ¦ J^ ^ . ___ . ^ . 4.Q Upravo to sam počeo sad i ja raditi gospodinu A. Sjedio je na stolcu broj dva, a ja na broju pet. Tako smo bili jedan drugom nasuprot na istoj polovici stola, pa smo si mogli gotovo zuriti u oči. Bio sam za glavu viši od njega i čvršće građen. činilo se kao da mi je dvadeset i jedna. Nitko ne bi pogodio da sam prošao tridesetu, da imam u New Yorku ženu i troje djece, od kojih sam pobjegao. Tako sam na izgled djelovao kao prilično lak zalogaj za momka poput gospodina A. Dakako, bio sam snažnije građen od njega, ali je on bio opasan i očito uživao stanovit ugled u Vegasu, a ja tek budalasti dečko, obuzet kockarskom strašću.U baccaratu sam, kao i Jordan, gotovo uvijek polagao na bank. No kad je gospodin A dobio »cipelu«, pošao sam u frontalni napadaj i položio na Igrača. Kad sam primio karte, savršeno polagano sam ih očitavao prije nego što bi ih otkrio na stol. Dotle se gospodin A vrpoljio u svojem stolcu. Doduše, dobio je, ali se nije mogao suzdržati i kod idućeg dijeljenja reče: — Hajde, zatezalo, požuri malo!Spustio sam svoje karte licem na stol i mirno ga pogledao. Pogledom sam, ne znam zašto, obuhvatio Jordana na drugom kraju stola. Kladio se na bank zajedno s gospodinom A, ali se smješkao. Ponovo sam posve polagano razmicao svoje karte.Krupije reče: — Gospodine M, zadržavate igru. Stol ne zarađuje.Ljubezno se osmjehnuo. — Karte ostaju iste ma kako polagano u njih zavirivali.— Svakako — rekoh i odbacih otkrivene karte zga-đenim izrazom čovjeka koji gubi. Ponovo se gospodinA radosno osmjehnuo. Ali kad je pogledao moje karte,kao da ga je nešto mlatnulo. Imao sam nepobjedivudevetku.Gospodin A reče: — Prokleto sranje!— Jesam li ovaj put dosta brzo bacio svoje karte?— upitao sam ga uljudno.Prostrijelio me otrovno i pribrao na hrpu svoj novac. Još nije shvatio. Pogledah dolje niz stol. Jordan se smješkao uistinu slatko, premda je i on izgubio prateći gospodina A. Zafrkavao sam tako gospodina A još čitav sat.Shvatio sam pomalo da gospodin A mora imati neku vezu u kasinu. Nadzornik mu je propustio nekoli- ko trikova s nepropisnim ulaganjem. Krupijei su prema njemu bili oprezno uljudni. Taj se momak kladio s petstotkama i tisućama, a ja većinom s dvadeseti-com. Zato ću, ako dođe do gužve, po svoj prilici ja biti taj kojeg će kasino izbaciti.No igrao sam po pravilima. Momak me nazvao »zatezalom«, a ja nisam pobjesnio ni postao nestrpljiv. Kad me krupije opomenuo da brže otkrivam karte, učinio sam to vrlo spremno. To što se gospodin A sad pjenio, bila je njegova krivica. Kasino bi se gadno osramotio kad bi sada stao na njegovu stranu. Nisu mogli dopustiti da gospodin A nekažnjeno izvede neku svinjariju, jer bi to ponizilo njih kao i mene. Kao miroljubiv igrač, bio sam tako reći njihov gost koji uživa pravo da ga igračnica zaštiti.Opazio sam sad kako je nadzornik nasuprot meni posegnuo za telefonom pričvršćenim sa strane njegova visoka stolca. Nazvao je dva puta. Dok sam ga promatrao, propustio sam jedno dijeljenje gospodina A. Prestao sam neko vrijeme igrati i odmarao se u stolcu. Stolci za baccarat bili su otmjeni i vrlo udobni. Moglo se u njima sjediti dvanaest sati, a mnogi su to i činili.Kad sam odustao od ulaganja na dijeljenje gospodina A, napetost za stolom je popustila. Vjerovali su da sam oprezan ili kukavica. »Cipela« je skakutala. Primijetio sam kako dva snagatora u odijelima i kravatama ulaze u prostor za baccarat. Prišli su šefu, a on im je očito rekao da je gužva prošla, jer sam ih čuo kako se smiju i šale.Kad je »cipela« ponovo dospjela gospodinu A, gurnuo sam dvadeseticu na polje Igrača. No krupije, na moje iznenađenje, ne dobaci Igračeve karte meni nego na drugi kraj stola, prema Jordanu. Tad

sam prvi put ugledao Cullvja.Cully je imao usko, smeđe indijansko lice, no djelovao je ljubezno zbog neobično debela nosa. Nakesio se meni i gospodinu A. Opazih da je položio na Igrača četrdeset dolara. Njegov je ulog bio za dvadeseticu jači od mojeg, tako da je njemu pripalo pravo da okreće Igračeve karte. Cully ih smjesta obrne. Slabe karte. Gospodin A je dobio. Primijetio je Cullvja i široko se osmjehnuo.— Hej, Cully, kako to da takav majstor očitavanja igra baccarat?

50 51 Cully se nasmije. — Odmaram noge.Gospodin A reče: — Igraj sa mnom, podmazivaču. Ova će »cipela« razbiti bank.Cully se u znak odgovora nasmije, ali uočio sam ¦da motri mene. Položio sam svoju dvadeseticu na Igrača. ćully smjesta uloži četrdeset da bi se osigurao ¦da dobije karte. I ovaj put ih je smjesta izvrnuo, i sad ga je gospodin A tukao.Gospodin A dovikne: — Odlično, Cully, ti mi nosiš sreću. Nastavi igrati protiv mene!Krupije za blagajnom isplati dobitak banka i potom reče s poštovanjem: — Gospodine A, vi ste na gornjoj granici.Gospodin A trenutak razmisli. — Nek se vozi — reče.Znao sam da sad moram biti vrlo oprezan. Zadržao sam ravnodušan izraz. Krupije koji je nadzirao ulaganja podigne dlan da bi zaustavio dijeljenje karata dok svi ne uplate svoj ulog. Pogledao me upitno. Nisam se pomaknuo. Krupije tad pogleda drugi kraj stola. Jordan uloži na bank, kao i gospodin A. Cully stavi stotku na polje Igrača, ne skidajući pogled s mene.Krupije spusti ruku, no prije nego što je gospodin A uspio izvući kartu iz »cipele«, ubacih snop novčanica na polje Igrača ispred sebe. Iza mene zamuk-ne žamor glasova šefa baccarata i njegova dva prijatelja. Nadzornik nasuprot meni izviri glavom iz oblaka.— Novac igra — rekoh, što je značilo da ga krupije može izbrojati tek pošto se karte okrenu. Tako su Igračeve karte morale pripasti meni.Gospodin A ih podijeli krupijeu. Ovaj ih baci licem nadolje na zeleno sukno. Brzo sam zavirio u njih i okrenuo ih na stol. Samo je gospodin A mogao opaziti da sam neznatno odužio lice kao čovjek koji je dobio slabe karte. No obrnuo sam čistu devetku. Krupije izbroji novac. Bio sam uložio dvanaest stotki i dobio.Gospodin A se zavali u stolicu i pripali cigaretu. Sad se doista pjenio. Osjećao sam njegovu mržnju. •Osmjehnuh mu se. —¦ Oprostite — rekoh baš kao pristojan dječak. Zurio je bijesno u mene.S drugog kraja stola Cully namemo ustane i došeta do mene. Sjeo je na jedan od stolaca između mene i gospodina A tako da »cipela« pripadne njemu. Pljesnuo je po kutiji i rekao: — Hej, Cheech, ukrcajte se. Predosjećam sreću. U desnoj mi je sedam uzastopnih dobitaka.Dakle, gospodin A zvao se Cheech. Ime je zvučala zlokobno. Ali Cheech je očito volio Cullyja, kao što je Cully očito bio čovjek koji se trudio da se svidi ljudima, jer kad je Cheech položio na bank, Cully se okrenu meni: — Hajde, Kid — rekao je — hajde da svi zajedno miniramo ovaj jebeni kasino. Zaigraj sa mnom.— Doista osjećate da ćete dobiti? — upitao samtobože sa strahopoštovanjem.— Možda izdijelim cijelu »cipelu« — reče Cully.— Ne jamčim, ali možda jednostavno izdijelim cijelu»cipelu«.— No onda hajdmo — pristadoh. Položio sam dva

deseticu na bank. Sad smo svi igrali zajedno. Ja, Cheech, Cully i Jordan na drugom kraju stola. Jedan odnajmljenih igrača morao je primiti Igračeve karte ibrzo je obrnuo mršavu šesticu. Cully otkrije dvije slike i potom izvuče još jednu; sve zajedno ništica, najgora kombinacija u baccaratu. Cheech je proigrao tisuću, Cully stotku, Jordan pet stotina, a ja bijednudvadeseticu. Jedino sam ja predbacio Cullyju. Žalobnosam stresao glavom. — Pii-rekoh-ode moja dvadesetica.— Cully se nakesi i doda mi »cipelu«. Gledajući mimonjega, vidjeh kako se Cheechovo lice crveni od bijesa.Posrani šmrkavac koji je izgubio dvadeseticu usuđujese zbog toga zezati. Mogao sam mu čitati misli kaoda su rasprostrte karte.Položih opet dvadeset na svoje polje banka, čekajući da počnem izvlačiti karte. Krupije je sad bio onaj mladi ljepotan koji je pitao Diane je li sve u redu. Na njegovoj ruci, podignutoj da ne bih počeo dijeliti dok svi ne uplate, blistao je dijamant. Vidjeh kako je Jordan položio novac. Na bank, kao obično. Igrao je sa mnom.Cully prilijepi dvadeseticu na bank. Okrenuo se Cheechu i rekao: — Hajde, igrajte s nama. Izgleda da dečko ima sreće.— Tko, taj? Pa taj još drka — reče Cheech. Primijetio sam da su svi krupijei svrnuli pogled na mene.Nadzornik je na svojem uskom stolcu sjedio usprav- 52 no i ukočeno. činilo se da sam odrastao i snažan; bili su mrvicu razočarani mnome.Cheech položi tri stotke na Igrača. Podijelio sam i dobio. Dobivao sam zaredom, a Cheech se tvrdoglavo ldadio protiv mene. Zatražio je priznanicu. U »cipeli«, doduše, više nije bilo mnogo karata, no ja sam je ispraznio savršenim kockarskim stilom, ne otežući s očitavanjem svojih karata, bez radosnih povika. Ponosio sam se sobom. Krupijei su ispraznili spremnik i miješali karte za novu »cipelu«. Svatko je sad plaćao posredništvo. Jordan je ustao da protegne noge. Isto su učinili Cheech i Cully. Ugurao sam dobitak u džepove. Šef prinese priznanicu Cheechu da je potpiše. Sve je bilo u najboljem redu. Trenutak je bio savršen.— Hej, Cheech — pozvah. — Znači, ja drkam? — Nasmijao sam se. Zatim sam polagano krenuo oko stola prema izlazu tako da pri tom svakako prođem pokraj njega. Nije mogao odoljeti da ne zamahne šakom, kao što ni kradljivi krupije ne može odoljeti zalutalom žetonu od stotinu dolara.Imao sam ga, ili sam bar vjerovao da ga imam. No Cully i ona dva mišićavca na čudesan se način ispriječiše između nas. Jedan od gorila uhvati Che-•echovu šaku svojom krupnom rukom kao da je sitna lopta. Cully me gurne ramenom ustranu.Cheech je siktao na snagatora. — Svinjo! Znaš li ti tko sam ja? Znaš li tko sam ja?Na moje iznenađenje, gorila ispusti Cheechovu ruku i ustukne korak. Obavio je svoj posao. Bio je ovdje da sprečava, a ne da kažnjava. U tom trenutku nitko nije obraćao pozornost na mene. Sve je zapanjHa otrovna Cheechova srdžba, sve osim mladog krupijea s dijamantnim prstenom. Taj reče vrlo mirno: — Gospodine A, prevršili ste mjeru.Nevjerojatno strelovito, Cheech poput bijesnog udarca bičem bubne mladog krupijea ravno po nosu. Krupije zatetura. Krv oblije prsa njegove nabrane bijele košulje i nestane u plavom crnilu njegova smokinga. Protrčah mimo Cullyja i dvojice snagatora i zadah Cheechu udarac u sljepoočnicu. Strovalio se na pod. No smjesta je skočio na noge. Bio sam iznenađen. Sad će postati ozbiljno. Taj je momak vozio na nuklearni otrov. No tad sa svojeg visokog stolca siđe nadzornik. Jasno sam ga vidio u jarkom svjetlu na bacearat

stolu. Lice mu je bilo izbrazdano i bijelo poput pergamenta, kao da mu se krv stisnula od bezbrojnih godina provedenih u klimatiziranom zraku. Podignuo je sablasnu ruku i tiho izustio: — Stanite!Svi se ukočiše. Nadzornik upre dugačkim, košča-tim prstom i reče: — Cheech, ne mičite se. Vi ste u gadnoj neprilici, vjerujte mi. — Glas mu je bio služben.Cully me izveo kroz ogradu, a ja sam i sam i te kako želio otići. No neke reakcije istinski su me začudile. U licu mladog krupijea, čak i dok mu je krv tekla iz nosa, bilo je nečeg jako opasnog. Nije bio prestrašen, ni zbunjen, niti toliko povrijeđen da ne bi mogao uzvratiti udarac. A nije ruku niti podigao. Njegove kolege krupijei nisu mu priskočili u pomoć. Zurili su u Cheecha nekim zlogukim užasom, koji nije bio strah nego sažaljenje.Cully me gurao kasinom kroz žagor stotine igrača nalik na zapi j uski vanje mora koji su mrmljali svoje čarolije i molitve nad kockama, ajneom i zakovitlanim kotačem rulete. Naposljetku smo se našli u relativnoj tišini prostrane kaf eteri je.Sviđala mi se ta kafeterija sa zelenim i žutim stolicama i stolovima. Konobarice su bile mlade i dopadljive u drskim zlatnim odorama kratkih suknjica. Zidovi su bili od samog stakla; kroza nj se vidio vanjski svijet sa skupocjenom zelenom travom, nebesko plavi bazeni, posebno uzgojene goleme palme. Cully me povede do jedne prostrane lože sa stolom za šest osoba, opremljene telefonima. Zauzeo je ložu kao da je to samo po sebi razumljivo.Dok smo pili kavu, Jordan prođe pokraj nas. Cully smjesta skoči na noge i ščepa ga za ruku. — Hej, gospodine — reče — popijte kavu sa svojim pobratimima u bacearatu. — Jordan strese glavom, no tada spazi mene u loži. čudno mi se osmjehne, iz nekog razloga zabavljen, i promijeni odluku.I tako smo se upoznali, Jordan, Cully i ja. Tog dana u Vegasu, kad sam Jordana prvi put vidio, nije izgledao pretjerano loše, usprkos svojoj bijeloj kosi. Bio je okružen jednom gotovo neprobojnom suzdržlji-vošću koja me plašila, ali je Cully nije zamjećivao. Cully je bio jedan od onih koji bi i samog papu odvukli da popije kavu.Još sam igrao naivnog dečaka. — Zbog čega se, k vragu, taj Cheech tako ozlovoljio? — upitah. — Isuse, vjerovao sam da se svi dobro zabavljamo.Jordan naglo digne glavu, kao da je prvi put pažljivo pratio što se zbiva. Osmjehnuo mi se, kao djetetu koje pokušava biti pametnije nego što mu to dopušta njegova dob. No Cullvja to nije tako oduševilo.— Slušaj, Kid — reče. — Nadzornik te za dvijesekunde pročitao. Što misliš, do vraga, zašto on tamogore sjedi? Da čeprka po svojem nosu? Da gleda mačke u prolazu?— Dobro, O. K. — rekoh. — Ali nitko ne možetvrditi da sam ja kriv. Cheech je pretjerao. Postupiosam kao gentlemen. To morate priznati. Kasino se nemože na mene potužiti.Cully se srdačno osmjehne. — Da, to si prilično vješto izveo. Doista lukavo. Cheech nije prozreo igru i utrčao je ravno u stupicu. No jedno nisi shvatio. Cheech je opasan tip. Zato je moj zadatak da te spa-kujem i uprtim u avion. Kakvo je to, uostalom, blesavo ime — Merlvn?Nisam mu odgovorio. Povukao sam uvis svoju sportsku košulju i otkrio gola prsa i trbuh. Imao sam dugačak, vrlo ružan ljubičasti ožiljak. Nakesih se Cul-lyju i rekoh mu: ¦—• Znaš li što je ovo?Sad je bio oprezan. Lica poput kopca.Servirao sam mu polagano. — Bio sam u ratu — rekoh. — Prošišao me mitraljez, pa su me morali sašiti kao punjeno pile. Misliš li da marim za tebe i Cheecha zajedno koliko je crno pod noktom?Cully nije bio impresioniran. Jordan se još smješkao. Nije baš sve što sam izrekao bila istina. Bio sam, doduše, u ratu i u borbi, ali nikad me ništa nije ranilo. Cullyju sam pokazao ožiljak od operacije žučnog mjehura. Iskušali su na meni novi rez koji je ostavljao taj vrlo impresivan ožiljak.Cully uzdahne i reče: — Kid, možda si ti žilaviji nego što se čini, ali ipak ne dovoljno da bi ostao ovdje istodobno s Cheechom.Sjetio sam se kako se Cheech brzo osovio nakon onog udarca i malo se zabrinuo. čak sam načas

pomislio ne bih li trebao dopustiti Cullyju da me ukrca u avion. No potom stresoh glavom.

— čuj, pokušavam ti pomoći — reče Cully. —Poslije svega ovog, Cheech će ti biti za petama, a tinisi u njegovoj ligi, vjeruj mi.— Zašto nije? — javi se Jordan.Cully brzo odgovori. — Zato što je ovaj Kid čovjek, a Cheech to nije. — čudno je kako se zameću prijateljstva. U tom trenutku nismo znali da ćemo postati bliski pobratimi u Vegasu. Naprotiv, počeli smo jedan drugom malo ići na živce.Cully reče. — Odvest ću te na aerodrom.— Baš si ljubezan — rekoh. — Sviđaš mi se. Mismo pobratimi s baccarata. Ali ako mi još jednomkažeš da ćeš me odvesti na aerodrom, probudit ćešse u bolnici.Cully se nasmije raspoloženo. — Ta hajde — reče.— Udijelio si Cheechu jedan direkt, a on se smjestaosovio. Nisi ti nikakav snagator. Shvati to.Na to sam se morao glasno nasmijati jer je to bila istina. To mi nije bilo svojstveno. Cully nastavi:— Od toga što mi pokazuješ gdje si ranjen ne postaješ tvrd momak. To te čini žrtvom tvrdog momka.Ako mi pokažeš momka s ožiljkom od metka koji siti njemu sprašio, bit ću zadivljen. I da Cheech nijetako brzo skočio kad si ga maznuo, bio bih impresioniran. Hajde, činim ti uslugu. Bez šale.Imao je pravo u svemu. Ali to nije ništa mijenjalo. Nije mi se išlo kući ženi, troje djece i svojem neuspjelom životu. Vegas mi je odgovarao. Kockarnica mi je prijala. Kockanje je bilo baš ono što mi je trebalo. Tu si mogao biti sam a ne i osamljen. I uvijek se nešto događalo, baš kao sada. Nisam bio tvrd, ali Cully nije mogao uočiti da me gotovo ništa nije moglo zaplašiti, jer upravo u tom razdoblju života nisam mario ni za što.Tako rekoh Cullyju: — Da, imaš pravo. Ali moram ostati još nekoliko dana.Sad me pošteno promjerio. Zatim slegne ramenima. Uzeo je račun, potpisao ga i ustao od stola. — Do viđenja, momci — rekao je i ostavio mene i Jordana same.Obojici nam je bilo nelagodno. Nismo željeli ostati zajedno. Osjećao sam da smo oba u Vegasu iz istih razloga, naime da se sakrijemo od stvarnog života. Ali nismo htjeli biti nepristojni. Jordan zato što je zapravo bio neobično blag, ljubezan čovjek. A ja, prem-

56 57 •da obično nisam imao teškoća da se otarasim ljudi, osjetio sam u Jordanu nešto što mi se instinktivno svidjelo, a to se tako iznimno događalo da ga nisam htio povrijediti svojim odlaskom.Tad Jordan reče: — Kako pišete svoje ime?Rekoh mu, slovo po slovo. M-e-r-l-y-n.Vidjeh da ga ne zanima i nasmijem mu se. — Tako se to davno pisalo — dodadoh.Smjesta je shvatio i blago se osmjehnuo. — Vaši su se roditelji vjerojatno nadali da ćete postati čarobnjak ¦— upita. — To ste pokušali dokazati za stolom za baccarat?— Ne — rekoh. — Merlvn mi je prezime. Promijenio sam prezime. Nisam htio biti kralj Arthur a ni

Lancelot.— I Merlin je imao neprilika — reče Jordan.— Da — rekoh. — Ali nikad nije umro.Tako smo Jordan i ja nekakvim sentimentalnim đačkim povjeravanjem započeli naše prijateljstvo.Sutradan nakon tuče s Cheechom pisao sam svoje svakodnevno kratko pismo ženi javljajući joj da ću se za nekoliko dana vratiti kući. Zatim sam protuma-rao kockarnicom i ugledao Jordana za jednim stolom za crap. Izgledao je iscrpljeno. Taknuo sam ga po ramenu, a on se okrenuo i osmjehnuo onim ljubaznim smiješkom koji me uvijek osvajao. Možda stoga što se jedino meni tako spremno osmjehivao. — Idemo doručkovati — rekao sam. Htio sam ga privoljeti da se malko odmori. Očito je kockao cijelu noć. Jordan bez riječi pokupi svoje žetone i pođe za mnom u kafeteriju. Još sam u ruci držao pismo. Pogledao ga je, a ja rekoh: — Pišem svakog dana ženi.Jordan kimne i naruči doručak. Naručio je kompletan menu, u stilu Vegasa. Dinju, jaja sa slaninom, prženi kruh i kavu. No pojeo je malo, svega nekoliko zalogaja. Zatim kava. Uzeo sam krvav goveđi odrezak, koji sam volio jesti ujutro, ali ga nikad nisam jeo osim ovdje u Vegasu.Dok smo još jeli, doleprša Cully, desne ruke pune crvenih žetona od po pet dolara.— Upravo sam zaradio za današnje troškove — reče samosvjesno. — Odbrojavao sam jednu »cipelu« i uhvatio za stotku na postotak. — Sjeo je k nama i naručio dinju i kavu.— Merlvne, imam za tebe dobru vijest — reče.— Ne moraš iz grada. Cheech je sinoć gadno fulao.To me iz nekog razloga doista ozlovoljilo. Još je drljao o istom. Bio je baš kao i moja žena, koja me bez prestanka tupila kako se moram prilagoditi. Ne moram ja ništa. Ali pustio sam ga da brblja. Jordan, kao obično, nije ništa izustio, samo me pogledao. Osjećao sam da čita moje misli.Cully je jeo i govorio brzo i nervozno. Bio je pun energije, baš kao i Cheech. Samo je njegova energija, činilo se, bila nabijena dobrom voljom da se svijet vrti na bolje nauljenim kotačima. — Znaš onaj krupije kojeg je Cheech tresnuo po nosu, sva ona krv i ostalo? Upropastio dečku košulju. Eh, pa taj je dečko najmiliji nećak šefa policije u Las Vegasu.U to vrijeme nisam imao osjećaj za društvenu ljestvicu. Cheech je bio istinski tvrd momak, ubojica, veliki kockar, možda jedan od mafijaša čija je riječ vrijedila u Las Vegasu. Što je prema tome bio nećak gradskog šefa policije? I njegov krvav nos? To sam i rekao. Cully se oduševio prilikom da me poduči.— Moraš shvatiti — reče Cully — da je šef policijeu Las Vegasu ono što su nekad bili kraljevi. To jekrupna ljudina u kaubojskom šeširu i s futrolom s kalibrom četrdeset i pet. Obitelj mu živi od davnine uNevadi. Ljudi ga svake godine iznova biraju. Njegovariječ je zakon. Svaki hotel u gradu mu plaća. Svakikasino ga je preklinjao da njegov nećak radi u njemui nudio mu najveću plaću krupijea baccarata. Taj zarađuje koliko i nadzornik. A moraš shvatiti da šefpolicije drži ustav Sjedinjenih Država i Zakon o ljudskim pravima pogreškom nezrelih istočnjaka. Tako sena primjer, svaki došljak s bilo kakvim kriminalnimdosjeom mora smjesta javiti policiji čim stupi nogomu grad. I vjeruj mi, bolje mu je da učini tako. Naššef isto tako ne voli hipije. Jesi li opazio da u ovomgradu nema dugokosih tipova? Nije baš lud ni zacrncima. Ni skitnicama, ili prosjacima. Podnosi kurvice.To je dobro za poslove kasina, ali ne voli svodnike.Ne smeta mu ako koji djelitelj ima kakvu korist od

poslova svoje prijateljice ili tako nešto. No ako nekilukavac organizira lanac djevojaka, neka se čuva. Unjegovom zatvoru neprestano se prostitutke vješaju, režu žile. Propali kockari počinjaju samoubojstvo u zatvoru. Osuđeni ubojice, bankovni varalice. Mnoštvo se ljudi u zatvoru ubije. A jesi li ikad čuo da je koji svodnik digao ruku na sebe? Eh, pa Vegas drži rekord. U čorki našeg šefa već su tri makroa počinila samoubojstvo. Sviće ti?— Ali što je s Cheechom? — upitah. — Zar je izabrave?Cully se osmjehne. — Nije ni stigao donde. Pokušao je priskrbiti Groneveltovu pomoć.Jordan promrmlja: — Xanadua broj jedan.Cully ga malko zatečeno pogleda.Jordan se nasmiješi. — Slušam što izvikuju telefonski teklići. Kad ne kockam.Trenutak je Cully djelovao malo zbunjeno. Zatim nastavi.— Cheech je tražio od Gronvelta da mu pomognei da ga izvuče iz grada.— Tko je Gronevelt? — upitah.— On je vlasnik hotela — reče Cully. — I da vamkažem, našao se u govnima. Cheech, naime, nije sam,znaš.Pogledah ga. Nisam znao što to znači.— Cheech ima veze — reče Cully značajno. —Usprkos tome, Gronevelt ga je morao predati šefu.I tako Cheech sada leži u gradskoj bolnici. Razbijeneglave, s unutarnjim povredama i trebat će mu plastičnaoperacija.— Isuse — rekoh.— Otpor pri hapšenju — reče Cully. — Takav ti jenaš šef. A kad se Cheech oporavi, bit će zauvijekistjeran iz Vegasa. Ne samo to, šef odjela za baccaratje otpušten. Bio je dužan paziti na nećaka. Šef policijeokrivljuje njega. A sad taj šef više ne može raditi uVegasu. Morat će potražiti posla na Karibima.— Nitko ga ovdje neće uposliti? — upitah.— Nije to — reče Cully. — Ali šef mu je rekaoda ga ne želi vidjeti u gradu.— I to je dosta? — upitah.— To je dosta — reče Cully. — Jednom se jedanšef rajona u kockarnici došuljao natrag u grad i dobiodrugi posao. Naišao je šef i jednostavno ga izvukaoiz kasina. Namrtvo ga premlatio. Svi su shvatili poruku.— Kako, k vragu, uspijeva proći bez posljedicas takvim sranjem? — upitah.60 — Zato što je redovno izabrani zastupnik naroda — reče Cully. Tu se Jordan prvi put grohotom nasmije. Time je rasplinuo suzdržljivost i hladnoću koju je uvijek širio oko sebe.Kasnije te večeri Cully je doveo Diane u salon gdje smo se Jordan i ja odmarali od kockanja. Oporavila se od onog što joj je Cheech bio nanio prošlu večer. Vidjelo se da je dobro poznavala Cullyja. A bilo je očito i to da ju je Cully držao kao mamac meni i Jordanu pod nosom. Mogli smo je odvesti u krevet kad god zaželimo.Cully se blago našalio na račun njezinih nogu, grudi i usta, kako su dražesni, kako ona upotrebljava

svoju vranu grivu kao bič. No u svoje nespretne komplimente umiješao je ozbiljne primjedbe o njezinom dobrom karakteru, poput ove: — To je jedna od malobrojnih djevojaka u ovom gradu koja vas neće izra-biti. — I »ona nikad ne hvata priliku da kocka za svoj račun. To je sjajna cura i zapravo uopće ne spada u ovaj grad«. A da bi dokazao svoju odanost, ispružio je dlan da Diane može otresti pepeo cigarete u nj a da ne mora posegnuti za pepeljarom. Bila je to primitivna kavalirština koja je ovdje u Vegasu imala istu vrijednost kao kad netko vojvotkinji poljubi ruku.Diane je bila vrlo šutljiva i malo me smelo što ju je Jordan više zanimao nego ja. Naposljetku, zar je nisam ja zaštitio poput plemenitog viteza? Zar nisam zbog nje ponizio strašnog Cheecha? No kad je odlazila na svoj posao za stol baccarata, nagnula se i poljubila me u obraz smješkajući se malo tužno i rekla: — Drago mi je da ste dobro. Brinula sam za vas. Ne biste smjeli biti tako lakomisleni. — S tim je riječima otišla.U idućim tjednima ispričali smo si naše životne priče i upoznali se. Poslijepodnevna čašica postala je obred, a gotovo smo svake noći u jedan sat kad je Diane završila sa svojom smjenom za baccaratom zajedno večerali. No sve je ovisilo o našoj kockarskoj sreći. Ako je netko dobivao u igri, preskočio bi jelo dok ga sreća nije napustila. To se najčešće događalo Jordanu.Zatim su tu bila još i duga popodneva kad smo sjedili oko bazena na žarkom pustinjskom suncu i razgovarali. Ili bismo o ponoći šetali po neonom natopljenom61 _ Stripu mimo blistave fatamorgane hotela usred prostrane pustinje.Jordanova životna priča činila se najjednostavnijom i najbanalnijom, a on najmanje neobičan među nama. Živio je savršeno nepomućenim životom i imao sudbinu poput tisuće drugih. Bio je nekakav poslovni genij i s trideset i pet godina stekao vlastitu tvrtku za kupnju i prodaju čelika. Kao neka vrst posrednika. Dobro je zarađivao. Oženio se lijepom ženom, imali su troje djece, veliku kuću i sve što su željeli. Prijatelje, novac, uspjeh i istinsku ljubav. Tako je to bilo dvadeset godina. A tada je njegova žena — kako je to Jordan rekao —• njega prerasla. Bio je usredotočio sve svoje snage da zaštiti svoju obitelj od užasa privredne džungle. To je zahtijevalo svu njegovu volju i energiju. Njegova je žena pošteno ispunila svoju dužnost supruge i majke. No došlo je vrijeme kad je počela od života tražiti više. Bila je duhovita žena, radoznala, inteligentna, načitana. Gutala je romane i drame, odlazila u muzeje, sudjelovala u svim gradskim kulturnim društvima i spremno sve dijelila s Jordanom. Volio ju je još više. Sve do dana kad mu je rekla da se želi rastati. Tad ju je prestao voljeti, prestao je voljeti djecu i obitelj i svoj posao. Učinio je sve na svijetu za svoju obitelj. Zaštitio ih je od svih opasnosti vanjskog svijeta, izgradio tvrđavu od novca i moći, niti ne sanjajući da bi vrata mogla biti otvorena iznutra.On to, doduše, nije tako ispričao, nego sam to ja tako čuo. Rekao je samo da nije »rastao sa ženom«, da je bio previše udubljen u svoj posao i nije posvećivao pravu pažnju svojoj obitelji. Svojoj ženi nije uopće zamjerio kad ga je napustila da bi se udala za jednog od njegovih prijatelja. Zato što je taj prijatelj bio baš kao i ona: imali su jednak ukus, jednak duh, jednaku želju da uživaju život.Tako je on, Jordan, pristao na sve što je njegova žena zahtijevala. Prodao je svoje poduzeće i dao joj sav novac. Njegov mu je odvjetnik rekao da je pre-darežljiv, da će to kasnije požaliti. No Jordan mu je odvratio da to nije darežljivo jer on može zaraditi još mnogo novaca a njegova žena i njezin muž ne mogu.— To ne biste pomislili gledajući me kako kockam — rekao je Jordan — ali sam navodno sjajan poslovni čovjek. Dobio sam ponude za zaposlenja iz cijele zem-62 lje. Da se moj avion nije spustio u Vegasu, već bih-stjecao svoj prvi milijun u Los Angelesu.Priča je bila dobra, ali je meni imala lažan prizvuk.. Bio je predobar momak i sve je to bilo jednostavno-previše civilizirano.Trulo je u tome bilo to što sam znao da Jordan nikad noću ne spava. Svakog jutra silazio sam u kasino da potaknem apetit za doručak bacanjem kocki. Za stolom gdje se igrao crap redovito bih

zaticao Jordana. Bilo je očito da je kockao cijelu noć. Ponekad, ako je bio umoran, našao bih ga za ruletom ili ajncom. Kako su dani prolazili, izgledao je sve gore. Omršavio je, a oči kao da su mu bile ispunjene sukrvicom. No uvijek je bio ljubezan i suzdržan. I nikad nije rekao riječ protiv svoje žene.Ponekad kad smo Cully i ja bili sami u salonu ili za večerom, Cully bi rekao:— Vjeruješ li ti tom prokletom Jordanu? Možešli vjerovati da bi čovjek mogao dopustiti da ga jednaženska tako razdrma? Možeš li vjerovati to što on O'njoj priča kao da je najbolja mačka na svijetu?— Nije ona bilo kakva ženska — odgovorio sam.— Bila mu je dugo godina žena. Mati njegove djece..Bila je stijena u koju se pouzdao. On je staromodnipuritanac, koji je dobio šakom u...Zatim je Jordan potaknuo mene da počnem pričati. Jednom je rekao: — Puno pitaš, a malo govoriš..— Ušutio je malo kao da se pita je li uistinu dovoljnozainteresiran da postavi pitanje. Potom reče: — Kakoto da tako dugo ostaješ u Vegasu?— Ja sam pisac — odgovorio sam. I nastavio. Tošto sam objavio roman obojice se dojmilo, a takve sume reakcije uvijek zabavljale. Ali doista ih je zapanjilo kad su čuli da mi je trideset i jedna godina i da.sam kidnuo od žene i troje djece.— Vjerovao sam da ti je najviše dvadeset i pet— reče Cully. — Osim toga ne nosiš prsten.— Nisam ga nikad nosio — odvratih.Jordan reče podrugljivo: — Niti ti ne treba. Izgledaš kriv i bez njega. — Na neki način, nisam ga mogao-zamisliti da se tako šalio dok je bio u braku i živio-u Ohiju. Tada bi to držao nepristojnim. Ili da to ne pristaje zapravo njemu. Možda bi to rekla njegova63- žena, a on ne bi prigovorio nego sjedio i uživao u tome, jer je ona možda mogla reći sve a on ne. Mene to nije smetalo.Uostalom, ispričao sam im sve o svojem braku, a u toku toga izašlo je na vidjelo da je ožiljak na mojem trbuhu, koji sam im pokazao, bio od operacije žuči a ne od ranjavanja u ratu. Na tom mjestu priče Cully se nasmijao i rekao: — Prokleti šminker!Slegnuo sam ramenima, osmjehnuo se i nastavio svoju priču. 5.Nemam prošlost. Ne sjećam se roditelja. Nemam ujaka, bratića, grada ni mjesta rođenja. Imam samo jednog brata, dvije godine starijeg. Meni su bile tri, a bratu Artieju pet, kad su nas ostavili u sirotištu izvan New Yorka. Ondje nas je ostavila majka. Ne sjećam je se.To nisam povjerio Cullvju, Jordanu i Diani. Nikad ne govorim o tim stvarima. čak ni s bratom Artiejem, s kojim sam prisniji od bilo koga drugog u svijetu.Ne govorim nikad o tome jer to zvuči tako patetično, a zapravo nije bilo. Sirotište je bilo vođeno, ugodno, uredno, s dobrom školom i pametnim ravnateljem. Bilo nam je ondje dobro sve dok Artie i ja nismo zajednički otišli. Njemu je bilo osamnaest, namjestio se i unajmio stan. Pobjegao sam da budem s njim. Nekoliko mjeseci kasnije napustio sam i njega, slagao kad sam rođen i stupio u vojsku da se borim u drugom svjetskom ratu. A sada, šesnaest godina kasnije, ovdje u Vegasu, pričao sam Jordanu, Cullvju i Diani o ratu i životu nakon njega.Nakon rata odmah sam se upisao u književni tečaj na novoj školi za društvena istraživanja. Svatko je5 Budale

tada želio biti pisac kao što se dvadeset godina kasnije svatko nadao postati filmadžija.U vojsci nisam lako sklapao prijateljstva. U školi je to bilo lakše. Ondje sam upoznao i svoju buduću ženu. Kako osim starijeg brata nisam imao rođaka, provodio sam mnogo vremena u školi, radije sjedeći u kafeteriji nego da se vratim u svoj pusti brlog u Grove Streetu. Bilo je zabavno. Svako toliko polazilo bi mi za rukom da nagovorim koju djevojku da nekoliko tjedana stanuje sa mnom. Momci s kojima sam se sprijateljio, svi demobilizirani vojnici koji su se školovali na vojnu stipendiju, govorili su istim jezikom. Nevolja je bila što je sve njih zanimala književnost a mene nije. Želio sam postati pisac samo stoga što sam uvijek sanjao priče. Fantastične doživljaje koji su me izolirali od svijeta.Otkrio sam da sam čitao više od bilo koga drugog, čak i frajera koji su spremali doktorat iz engleskoga. Nisam zapravo imao drugog posla, premda sam uvijek kockao. Pronašao sam jednog kladioničara na Istočnoj strani nedaleko od Desete ulice i svakog se dana kladio na ragbi, košarku i bejzbol. Pisao sam novele i počeo pisati ratni roman. Susreo sam svoju ženu na tečajevima za pisanje kratkih priča.Bila je sitna djevojka irsko-škotskog porijekla s punim dojkama, krupnim plavim očima i vrlo, vrlo ozbiljna u svemu. Ocjenjivala je tuđe novele pažljivo, uljudno, ali vrlo oštro. Nije imala prilike da ocijeni moju priču jer je još nisam bio podastro. Ona je pročitala jednu svoju. Bio sam iznenađen, jer je priča bila vrlo dobra i smiješna. Opisala je svoje irske ujake, sve odreda pijance.Kad je dočitala, cijeli razred ju je napao da se služila ustaljenim klišej em koji govori da su svi Irci pijanice. Njezino se lijepo lice iskrivilo iznenađeno i povrijeđeno. Naposljetku su joj dali priliku da odgovori.Imala je prekrasan meki glas i, braneći se, rekla je:— Pa ja sam odrasla s Ircima. Svi piju. Zar nije tako?— Obratila se učitelju koji je također baš slučajno bioIrac. Zvao se Malonev, bili smo dobri prijatelji. Premdase nije primjećivalo, bio je upravo tad pijan.Malonev se zavalio u stolcu i rekao svečano: — To ne bih znao. Ja sam Skandinavac. — Svi smo se nasmijali, a jadna je Valeria pognula glavu, još uvijek zbu- njena. Branio sam je, jer premda je priča bila dobra, znao sam da nikada neće postati prava spisateljica. Svatko je u razredu bio darovit, no samo je nekoliko imalo snage i volje da istraje, da žrtvuje svoj život pisanju. Ja sam bio jedan od tih. Osjećao sam da to ona nije. Moja je tajna bila jednostavna. Ništa drugo nisam želio do pisati.Potkraj semestra donio sam naposljetku svoju novelu. Svakom se svidjela. Nakon predavanja Valerie mi priđe i reče: — Kako to da sve što napišem ispada tako smiješno a pri tom sam tako ozbiljna? A ti se uvijek šališ i ponašaš kao da ništa ne shvaćaš ozbiljno a tvoje me priče tjeraju u plač?Mislila je to ozbiljno, kao i uvijek. Nije me pokušala smotati. Pozvao sam je na kavu. Zvala se Valerie O'Gradv, mrzila je to ime jer je bilo tako irsko. Ponekad vjerujem da se udala za mene samo da se riješi tog O'Građv. Zahtijevala je da je zovem Vallie. Bio sam iznenađen kad sam se više od dva tjedna morao trsiti da je strpam u krevet. Nije bila od onih bohem-skih djevojaka koje lako liježu i htjela se osigurati da to saznam. Morali smo odigrati cijelu predstavu da je prvo opij em kako bi me mogla optužiti da sam zloupotrijebio nacionalnu ili rasnu slabost. Ali u krevetu me iznenadila.Dotad nisam baš bio lud za njom. Ali u krevetu je bila sjajna. Pretpostavljam da ima ljudi koji pristaju jedno drugome seksualno, koji reagiraju međusobno na iskonski seksualni način. Oboje smo, mislim, bili tako plahi, tako povučeni u sebe, da se nismo mogli seksualno opustiti s drugim partnerima.A to što smo se potpuno prepuštali jedno drugom, iz nekog je tajanstvenog razloga izviralo upravo iz te obostrane plahosti. Uostalom, nakon te prve noći u krevetu postali smo nerazdvojni. Obilazili smo sva mala kina u četvrti i gledali sve strane filmove. Jeli smo u talijanskom ili kineskom

restaurantu, vraćali se u moju sobu i ljubili, a oko ponoći otpratio bih je do podzemne da se može vratiti kući svojoj obitelji u Queens. Nije se još mogla odvažiti da ostane cijelu noć. Ipak, jednog vikenda nije mogla odoljeti. Htjela je ostati da mi pripremi doručak i pročita sa mnom nedjeljne novine. Zato je roditeljima servirala laži kakve obično izmišljaju kćeri i ostala preko noći. Bio je to divan vikend. No kad se vratila kući, upala je u obi-

teljsku paljbu. Svi su skočili na nju, a kad sam se s njom u ponedjeljak sastao, plakala je.— Do vraga — rekoh. — Oženimo se.Rekla je iznenađeno: — Pa nisam trudna. — Još se više začudila kad sam prasnuo u smijeh. Doista nije imala smisla za šalu, osim kad je pisala.Naposljetku sam je uvjerio da mislim ozbiljno, da se uistinu želim njome oženiti, a onda je porumenjela i počela plakati.Tako sam idućeg vikenda pošao u Queens njezinima na nedjeljni ručak. Obitelj je bila brojna — otac, majka, tri brata i tri sestre, svi mlađi od Vallie. Otac joj je bio stari suradnik u Tammany Hally, sjedištu njujor-ških demokrata, i radio na nekom političkom poslu. Bilo je tu i nekoliko ujaka i svi su se ponapili. Ali na veseo, bezbrižan način. Napijali su se onako kako se ostali ljudi nakrkavaju na svečanom ručku. Ne gore od toga. Premda obično ne pijem, iskapio sam nekoliko čaša i svi smo se dobro zabavili.Majka je imala živahne smeđe oči. Vallie je očito naslijedila putenost od majke a nedostatak smisla za humor od oca. Opazio sam kako me otac i ujaci motre oštrim supijanim očima, nastojeći prosuditi nisam li ja samo lukavac koji njihovu ljubljenu Vallie prevrće i vuče za nos da će se njome oženiti.Gospodin O'Gradv naposljetku prijeđe na stvar. — Kad se vas dvoje namjeravate registrirati? — upitao je. Znao sam da će me otac i tri ujaka na licu mjesta tresnuti po zubima ako im pogrešno odgovorim. Vidio sam da me otac mrzi što sam povalio njegovu djevojčicu prije vjenčanja. Shvaćao sam ga. Nije bilo teško. No ja nisam varao. Nikad nisam varao ljude, bar sam tako vjerovao. Stoga se nasmijah i odgovorih: — Sutra ujutro.Nasmijao sam se jer sam znao da će ih takav odgovor umiriti ali ga neće moči prihvatiti. Zato što bi svi njihovi prijatelji povjerovali da je Vallie trudna. Naposljetku smo se sporazumjeli o danu za dva mjeseca, tako da bude službene objave i prave obiteljske svadbe. Slagao sam se s time. Ne znam jesam li bio zaljubljen. Bio sam sretan i to je bilo dovoljno. Više nisam bio sam, mogao sam započeti istinski život. Od sada ću imati obitelj, ženu, djecu, ženina rodbina bit će i moja. Nastanit ću se u dijelu grada koji će postati moj. Neću liše biti usamljena jedinka. Moći ću slaviti blagdane68 i rođendane. Ukratko, bit ću »normalan« prvi put u životu. Vrijeme provedeno u vojsci nije se zapravo računalo. A idućih deset godina radio sam na tome da sebe ugradim u svijet.Jedini ljudi koje sam ja mogao pozvati na vjenčanje bili su moj brat Artie i nekoliko momaka iz nove škole. No postojao je jedan problem. Morao sam objasniti Vallie da Merlvn nije moje pravo ime, tj. da mi to nije prvotno prezime. Nakon rata zakonito sam promijenio prezime. Morao sam objasniti sucu da sam pisac i da želim pisati pod tim imenom. Naveo sam mu kao primjer Marka Tvvainea. Sudac je kimao glavom kao da je poznavao stotinu pisaca koji su učinili tako.Istina je bila da sam tada mistično gledao na pisanje. Želio sam da bude čisto, neumrljano. Bojao sam se da će me kočiti ako bilo tko bude išta znao o meni tko sam zapravo. Htio sam pisati o općim tipovima. (Moja prva knjiga bila je nabijena samboli-kom.) Želio sam biti dvije potpuno odijeljene ličnosti.Posredstvom političkih veza gospodina O'Gradvja dobio sam namještenje u federalnoj službi. Postao sam GS—6, upravni činovnik rezervnih vojnih jedinica.Kad su došla djeca, bračni život postao je jednoličan, ali i dalje sretan. Vallie i ja nikada nismo

izlazili. O praznicima smo ručavali kod njezine obitelji ili u kući mojeg brata Artieja. Kad sam radio noću, ona bi posjećivala susjede s kojima se bila sprijateljila ili oni nju. Subotom navečer odlazila bi k njima ako su imali goste, a ja bih ostao u našem stanu da čuvam djecu i radim na knjizi. Nisam nikad odlazio s njom. v Kad je na nju dolazio red da pozove goste, išlo mi je to na živce i mislim da to nisam baš spretno skrivao. A Vallie mi je zamjerala. Sjećam se kako je, kad sam jednom otišao prigledati djecu u spavaću sobu i ostao tamo čitati neke stranice rukopisa, ostavila goste i pošla da me potraži. Neću zaboraviti njezin povrijeđen pogled kad me zatekla gdje čitam, primijetila moje očito neraspoloženje da se vratim k njoj i njezinim prijateljima.Baš nakon jednog takvog sitnog nesporazuma prvi put mi je pozlilo. Probudio sam se u dva ujutro i osjetio mučnu bol u želucu i u leđima.Nisam mogao platiti liječnika, pa sam sutradan otišao u veteransku bolnicu. Tamo su me slikali na rendgenu i tjedan dana obavljali svakojaka ispitivanja._.. 69 Nisu mogli ništa naći. No mene je ponovno zgrabilo i po samim simptomima su zaključili da je to upala žučne kesice.Tjedan dana kasnije opet me ščepalo i ponovno sam dospio u bolnicu. Napunili su me morfijem. Morao sam dva dana izostati s posla. Zatim, nekih tjedan dana prije Božića, baš kada sam trebao završiti svoj noćni posao, gadno me spopalo. (Nisam spomenuo da sam noću radio u jednoj banci kako bih još nešto pri-vredio za Božić.) Bol je bila strahovita. No izračunao sam da ću dospjeti do veteranske bolnice u Dvadeset i trećoj ulici. Uzeo sam taksi, koji me iskrca oko pola bloka dalje od bolničkog ulaza. Ponoć je bila prošla. Kad je taksi odmakao, bol me prostrijeli u potr-bušnici. Pao sam na koljena u mračnoj ulici. Bol se raširila cijelim leđima. Ispružio sam se po ledenom pločniku. Oko mene ni žive duše, nikoga da mi pomogne. Bolnička vrata bila su udaljena tridesetak metara. Bol me tako ukočila da se nisam mogao pomaći. Nisam se čak niti uplašio. Zapravo sam želio umrijeti, da boli nestane. Nisam mario ni za ženu, djecu, ni brata... Htio sam samo da me nema. Trenutak sam pomislio na legendarnog Merlina. Eh, ja nisam dakle nikakav prokleti čarobnjak. Sjećam se da sam se prevrtao kako bih zaustavio bol i tako se otkotrljao s rubnog kamena u žlijeb uz kolnik. Rub pločnika služio mi je kao jastuk za glavu.Iz tog položaja mogao sam vidjeti božični nakit u izlogu obližnje trgovine. Bol je malo popustila. Ležao sam tamo razmišljajući o tome kakva sam bijedna životinja. Umjetnik s objavljenom knjigom, jedan me kritičar nazvao genijem, jednom od nada američke književnosti, a ja tu umirem kao pas u jarku. A bez imalo krivnje. Samo zato što nisam imao novaca u banci. Samo zato što nitko doista nije mario koliko je crno pod noktom živim li ili ne. To je cijela istina. Samosažaljenje je djelovalo gotovo kao morfij.Ne znam koliko mi je trebalo da ispužem iz jarka, ni koliko do ulaza bolnice, no naposljetku sam ležao u rasvijetljenom polju. Sjećam se da su me neki ljudi podigli u kolica i vozili u odjel za hitne slučajeve, da sam odgovarao na pitanja i zatim se na čaroban način našao u toplom bijelom krevetu, ugodno sanjiv, ništa me nije boljelo. Znao sam da su70 mi dali injekciju morfija. Kad sam se probudio, mladi je liječnik upravo odbrojavao moje bilo. On me liječio i prvi put i znao sam da se zove Cohn. Otkrio je zube u smiješku i rekao: — Nazvali su vašu ženu, doći će da vas vidi čim djeca odu u školu.Kimnuo sam i upitao: — Može li se ta operacija odgoditi iza Božića?Dr Cohn se zagleda malo zamišljeno preda se i reče vedro: — Pa, kad ste dogurali do danas, zašto ne bismo doista pričekali da Božić prođe? Predbiljezit ću vas za dvadeset i sedmi. Možete doći na sam Božić navečer pa ćemo vas pripremiti.— O.K. — rekoh. Imao sam povjerenja u njega. Nagovorio je bolnicu da me prime kao ambulantnog bolesnika. Jedino je on shvatio kad sam rekao da se ne bih operirao prije Božića. Sjećam se njegovih riječi: — Ne znam zašto to želite, ali podržavam vas. — Nisam mu mogao objasniti da moram raditi na dva mjesta do Božića da bi moja djeca mogla dobiti igračke i dalje

vjerovati u Božić; da sam samo ja odgovoran za svoju obitelj i njezinu sreću i da mi je obitelj jedino što imam.Uvijek ću pamtiti toga mladog liječnika. Izgledao je posve kao liječnik iz kakvog filma, osim što je bio skroman i prirodan. Poslao me kući nabitog morfijem. Ali i on je imao svojih razloga. Nekoliko dana nakon operacije rekao mi je to, a zamijetio sam da je sretan što mi je to mogao saopćiti: — čujte, vi ste premladi za upalu žučne kesice, a pretrage nisu pokazale ništa. Oslonili smo se na vaše simptome. Ali upravo to je i bilo, ništa više, žuč, krupno kamenje. Hoću da znate da je to bilo samo to. Doista sam čestito po gledao. Kad odete kući, ne brinite više. Bit ćete kao nov.U to vrijeme nisam znao na što je mislio. Na meni svojstven način shvatio sam tek godinu dana kasnije da se bojao raka.I zato me nije htio operirati kad je do Božića bilo samo tjedan dana.71 6.Pričao sam Jordanu, Cullvju i Diani kako su moj 'brat Artie i moja žena Vallie dolazili svakog dana da me obiđu. Kako me Artie brijao i vozio Vallie u bolnicu i kući, a Artiejeva žena dotle čuvala našu djecu. Opazio sam da se Cully zlobno smješka.— Dobro — rekoh. — Onaj ožiljak koji sam vampokazao bio je od operacije. Ne od mitraljeza. Daimaš imalo pameti, znao bi da ne mogao ostati živda me tako prošišalo.Cullv se još smješkao. Upita: — Je li ti ikad palo na pamet da su tvoj brat i tvoja žena možda opalili koju prije povratka kući? Jesi li je zato napustio?Prasnuo sam u smijeh. Znao sam da im sad moram ispričati o Artijeu.— On je vrlo privlačan momak — rekoh. — Sličimo si, ali je on stariji. — Uistinu sam ja neka vrstugljene skice svojeg brata Artijea. Moja su usta pre-debela. Očne šupljine preduboke. Nos prevelik, a djelujem suviše snažno, ali ipak sam nalik Artijeu. Rekaosam im da sam se oženio Vallie jer je ona bila jedinaod mojih prijateljica koja se nije zaljubila u mojegbrata.Moj brat Artie izgleda na neki profinjeni način nevjerovatno dobro. Oči su mu kao na grčkim kipo-72 vima. Sjećam se kad smo još bili neženje kako su se djevojke zaljubljivale u njega, plakale zbog njega, prijetile da će se ubiti. I kako je zbog toga bio zdvo-jan. Zato što zapravo nije znao u čemu je stvar. Nije bio svjestan svoje ljepote. Bio je malo osjetljiv na svoj osrednji rast i zato što su mu ruke i noge bile sitne. — Kao u djeteta — rekla je jedna djevojka zaneseno.No Artieja je uznemiravala moć koju je imao nad djevojkama. Naposljetku je to počeo mrziti. Ah, kako bih ja to bio cijenio! Djevojke se nikad nisu tako zaljubljivale u mene. Kako bih to sad volio, to sasvim besmisleno zaljubljivanje u vanjštinu, ljubav koja nije zarađena dobrotom, naravi, inteligencijom, duhom, šarmom, životnom snagom. Ukratko, kako bih volio da budem voljen na način koji nije zaslužen, tako da ne bih morao i dalje zarađivati ljubav i raditi za nju. Volim takvu ljubav kao što volim novac koji dobivam kad me prati sreća u kockanju.Artie je počeo nositi odjeću koja mu nije pristajala. Odijevao se konzervativno na način koji nije pogodovao njegovu izgledu. Namjerno je nastojao prikriti svoj šarm. Opustio bi se i bio prirodan samo s ljudima za koje je uistinu mario i s kojima se osjećao siguran. Inače bi razvijao bezbojnu ličnost kojom je na nenapadan način svakog držao na distanci. Ali i ovako je doživljavao neprilike. Zato se oženio mlad i bio možda jedini vjeran suprug u gradu New Yorku.Na njegovu poslu kemičara-istraživača u saveznom uredu za ispitivanje hrane i lijekova kolegice i

asistentice su se masovno zaljubljivale u njega. Najbolja prijateljica njegove žene i njezin muž osvojili su njegovo povjerenje i pet godina bili su bliski prijatelji. Artie je smanjio oprez. Vjerovao im je. Bio je prirodan. No prijateljica njegove žene zaljubila se u njega, razvrgnula svoj brak i cijelom svijetu objavila svoju ljubav prema Artieju, na što mu je žena priredila mnogo neprilika i ljubomornih scena. Tad sam ga jedini put vidio kako se ljuti na nju. A njegova je ljutnja bila ubojita. Optuživala ga je da je njezinoj prijateljici davao povoda, a on joj je najhladnijim tonom koji sam ikad čuo rekao: — Ako to vjeruješ, tad se nosi do vraga iz mojeg života. — To je bilo tako neprirodno za njega da mu je žena gotovo dobila slom od grižnje savjesti. Zapravo mislim da se potajno* nadala da je kriv kako bi ga mogla držati u šaci, jer je ona bila potpuno u njegovoj vlasti.Znala je o njemu nešto što sam znao i ja, a osim nas još malo drugih ljudi: nije mogao podnijeti da nanese bol. Nikom. Nikada nije mogao nikoga izgrditi. Zato je mrzio što se žene u njega zatreskavaju. Mislim da je bio puten čovjek i da bi lako i sa užitkom volio mnogo žena, ali nije mogao podnijeti sukobe. Zapravo, njegova je žena izjavila da joj u braku nedostaje poneka sočna svađa. Nije da se nikad nisu prepirali. Ipak, bili su oženjeni. Ali rekla je da su sve njihove svađe bile jednostrana tuča, govoreći slikovito, dakako. Ona bi navaljivala dok je on ne bi zbrisao jednom hladnom primjedbom tako poraznom da bi zaplakala i odustala.Sa mnom je bio drugačiji; bio je stariji i odnosio .se prema meni kao prema malom bratu. Dobro me poznavao, bolje od moje žene. I nikad se nije ljutio na mene.Trebalo mi je dva tjedna da se od operacije oporavim toliko da me puste kući. Posljednjeg dana oprostio sam se s drom Cohnom, a on mi poželi sreću.Bolničarka mi donese moju odjeću i reče da moram prije odlaska potpisati neke papire. Osjećao sam se doista jadno što nitko nije došao po mene. Nitko od prijatelja. Nitko od obitelji. Ni Artie. Dakako, nisu znali da idem sam kući. Osjećao sam se kao dijete koje nitko ne voli. Zar je pravo da se poslije teške operacije vraćam kući sam, podzemnom željeznicom? Što ako mi pozli? Ili se onesvijestim? Isuse, kako sam se odvratno osjećao. Onda prasnuli u smijeh. Zato što sam to sam zamutio.Zapravo, Artie me pitao tko će doći po mene, a ja rekoh Valerie. Valerie se ponudila da dođe, a ja sam rekao da ne treba, da ću uzeti taksi ako Artie ne bude mogao doći. Tako je pretpostavila da sam razgovarao s Artijem.Prijatelji su, dakako, pretpostavili da će me kući odvesti netko od moje obitelji. činjenica je da sam na smiješan način poželio da im mogu zamjeriti. Svima.Ali netko je to ipak morao znati! Uvijek sam se ponosio time što sam sam sebi dovoljan, što nitko ne mora brinuti o meni, uvjeren da bih mogao živjeti potpuno sam. Ali ovaj put mi je trebalo malo od one pretjerane sentimentalnosti kojom se svijet tako obilno služi.I tako, kad sam se vratio u bolničku sobu i zatekao Artieja s mojim kovčegom u ruci, umalo nisam zaplakao. Vratilo mi se raspoloženje i ja zagrlih, brata što se rijetko događalo. Zatim sam ga radosno upitao: — Kako si, do vraga, znao da danas izlazim iz bolnice?Artie mi se tužno i umorno osmjehnuo. — Gade jedan, pa nazvao sam Valerie. Ona je rekla da je držala kako ću te ja odvesti, jer si joj ti to rekao.— Nisam joj to nikad rekao — prigovorih.— Ta hajde — reče Artie. Uzeo me pod ruku, vodeći me iz sobe. — Znam ja tvoj stil — reče. — Nonije pošteno prema ljudima koji mare za tebe. Tošto ti radiš nije pošteno prema njima.Šutio sam dok nismo izašli iz bolnice i ušli u njegov automobil. — Rekao sam Vallie da ćeš možda doći — objasnih. — Nisam je htio opterećivati.Artie se probijao kroz gust promet pa me nije mogao pogledati. Rekao je mirno, staloženo. — Ne možeš tako s Vallie. Meni to možeš napakovati. Ali ne možeš Vallie.

Poznavao me kao nitko drugi. Nisam mu morao objašnjavati što osjećam kad sam takav jebeni promašeni tip. Nisam uspio kao umjetnik, i to me dokrajčilo, a stid što nisam uspijevao potpuno skrbiti za ženu i djecu me uništio. Nisam smogao snage da nekoga molim da za mene nešto učini. Nisam čak mogao podnijeti da nekog zamolim da me odvede iz bolnice kući. čak ni vlastitu ženu.Kad smo stigli kući, Vallie me dočekala. Poljubila me začuđena lica i zaplašena. Utroje smo u kuhinji popili kavu. Vallie je sjela uz mene i dotaknula me. — Ne razumijem — rekla je. — Zašto mi nisi rekao?— Zato što je htio biti heroj — reče Artie. Norekao je to zato da je skrene s pravog traga. Znaoje da ne bih želio da ona sazna kako sam duševnoporažen. Mislim da je vjerovao kako ne bi bilo dobro da ona to zna. A osim toga, vjerovao je u mene.Znao je da ću se osoviti. Da će sa mnom sve opet biti kako treba. Svatko s vremena na vrijeme ima slabtrenutak. Pa što, čak se i heroji umore. 74 Popili smo kavu i Artie je krenuo. Zahvalio sam mu se, a on mi udijeli podrugljiv osmijeh, no opazio sam da je zabrinut za mene. Na njegovu licu primjetio sam umor. Život ga je počeo iscrpljivati. Kad je otišao, Vallie me primora da legnem i odmorim se. Pomogla mi je da se razodjenem i legla pokraj mene, i ona razodjevena.Smjesta sam usnuo. Bio sam smiren. Dodir njezinog toplog tijela, ruku u koje sam se pouzdavao, njezinih usta koje nisu varale, i očiju, i kose, učinile su san slatkim pribježištem, što teški lijekovi nikad nisu mogli. čuo sam kroz san njezin glas u kuhinji i glasove djece kad su se vratila iz škole. činilo se da se sve to isplatilo.Žene su za mene bile svetinja koju sam, istina, sebično koristio, no ona je sve drugo činila podnošlji-vijim. Kako bih ja ili bilo koji muškarac mogao podnijeti sve poraze svakidašnjice bez takvog skloništa? Isuse, ponekad sam dolazio kući mrzeći dan u koji sam upravo uložio svoj trud, na smrt zabrinut zbog dugova, uvjeren da nikad neću uspjeti kao pisac. A cijela bi ta muka nestala dok sam večerao sa svojom obitelji. Pričao bih djeci priče a u noći se potpuno sigurno i predano ljubio sa ženom. Bilo je to pravo čudo. I, dakako, bilo je pravo čudo, jer se to nije događalo samo meni i Vallie nego bezbroju milijuna drugih muškaraca, žena i djece. I već tisuće godina. Što će držati muškarce na okupu kad svega toga ne bude? Nije važno što to nije uvijek bila ljubav nego gola mržnja. Sad sam imao povijest.A na kraju ionako sve prestaje. — Tek tako? — upita Jordan. Nije se podrugivao,Doista je htio znati.Diane nije rekla ništa. Rijetko bi što zaustila. No sad me potapšala po koljenu i rekla: — Ja ti vjerujem.Cully je upita: — A gdje je granica tvojeg vjerovanja nekom momku?— Većina muškaraca je smeće — reče Diane. —No Merlvn nije; još nije, uostalom.— Zahvaljujem — rekoh.— Stići ćeš i ti tamo — doda Diane hladno.Nisam mogao odoljeti. — A Jordan? — Znao samda je zaljubljena u Jordana. I Cully je to znao. Jor dan jedini nije, jer nije htio znati i nije niti mario. Ali sad se uljudno okrenuo Diani kao da ga zanima njezino mišljenje. Te je noći uistinu izgledao očajno. Kroz kožu su mu bolesnim bjelilom izbijale lične kosti.— Ne, ti ne — rekla mu je. A Jordan odvrati glavu.Nije htio slušati.

Cully, inače tako otvoren i srdačan, posljednji je ispričao svoju priču i, poput svih nas, zatajio najvažnije, što sam otkrio tek mnogo godina kasnije. U međuvremenu dao nam je pošten prikaz svoje prave naravi, ili se bar tako činilo. Svi smo znali da je u nekakvim tajnim vezama s hotelom i njezinim vlasnikom, Groneveltom. No bila je također istina da je bio strastven kockar i općenito se smucao po dnu. Jordana Cully nije zabavljao, no moram priznati da mene jest. Sve što nije bilo uobičajeno, karikirani tipovi, automatski su me zanimali. Nisam donosio moralnih sudova. Osjećao sam da sam iznad toga. Jednostavno sam slušao.

U Vegasu sam sve to ispričao isprekidano, ponekad uz piće u salonu, ponekad u sitne sate za večerom u kafeteriji. A kad sam dovršio, Cully reče: — Još uvijek ne znamo zašto si napustio svoju ženu. — Jordan ga pogleda s blagim negodovanjem. Jordan je već bio odvalio i preostali dio puta te daleko odmakao od mene.— Nisam napustio ženu i djecu — rekoh. — Samo sam odlučio predahnuti. Pišem joj svaki dan. Ponekad ujutro zaželim da se vratim i jednostavno ukrcam u avion. Cully je bio poučan. I nadahnuće. Njega nitko nikad neće dokrajčiti. On će njih udesiti. Imao je instinkt za održanje. Strastvenu želju za životom, koja se temeljila na amoralnosti i potpunom odbacivanju etike. A ipak je bio jako simpatičan. Znao se šaliti. Sve ga je zanimalo, a prema ženama umio se ophoditi na potpuno nesentimentalan, realističan način kakav su žene voljele.Usprkos činjenici da nikad nije imao novaca, uspijevao je samo romantičnim brbljanjem odvesti u kre-

76 77 vet bilo koju artisticu iz hotela. Ako je ustrajala, možda bi izvukao svoj trik s krznenim kaputom.Bio je vješto smišljen. Odveo bi je u jednu krzna-riju dolje na Stripu. Vlasnik mu je bio prijatelj, no djevojka to nije znala. Cully bi zatražio da vlasnik djevojci pokaže svoju zalihu krzna, zapravo da poslaže sve kožice po podu tako da on i djevojka mogu odabrati najljepše. Nakon što bi izabrali, krznar bi djevojci uzeo mjere i obećao da će ogrtač biti gotov za dva tjedna. Tad bi Cully ispisao ček na dvije ili tri tisuće dolara kao predujam i rekao vlasniku da ogrtač izruči djevojci a njemu pošalje račun. Djevojci bi dao potvrdu.Te večeri Cully bi poveo djevojku na večeru a poslije večere bi joj dao nekoliko dolara za ruletu. Potom bi je odveo u svoju sobu, gdje bi, kako je rekao, morala popustiti jer je u torbici imala potvrdu vrijednu nekoliko tisuća dolara. Kako bi mogla odbiti kad Je Cully tako ludo zaljubljen u nju? Možda sam krzneni kaput ne bi djelovao, niti to što je Cully zaljubljen. No kad to dvoje spojiš, tako je objasnio Cully, dobivaš spoj polaskane samosvijesti i pohlepe, koji je uvijek pobjeđivao.Dakako, djevojka nikad nije dobijala krzno. U dvotjednoj ljubavnoj romanci Cully bi izazvao svađu < oni bi se razišli. A ni jednom, rekao je Cully, nikada, ni u jednoj prilici djevojka mu nije vraćala potvrdu za krzneni kaput. U svakom je slučaju pojurila krznaru i pokušala ubrati predujam ili čak kaput. No Cully bi dotad već pokupio svoj predujam i otkazao narudžbu. Plaćao je time što bi trgovcu namaknuo neku od svojih odbačenih ljubavnica.Za mekše ribice u plesnom ansamblu Cully je imao drugi trik. Nekoliko noći uzastopno pio bi piće s njima, strpljivo slušao njihove nevolje i bio strašno suo-sjećan. Ne bi učinio nijedan pogrešan potez niti bi navaljivao. Tad, možda treće noći, izvadio bi stotinjarku, uložio je u kuvertu i gurnuo je u unutrašnji džep svojeg žaketa, sve pred očima djevojke. Tad bi rekao: — čuj, obično takvo što ne radim, ali uistinu mi se sviđaš. Hajde da se raskomotimo u mojoj sobi, a ja ću ti dati ovo da se

odvezeš taksijem kući.Djevojka bi malo prosvjedovala. Rado bi se dokopala te stotinjarke, ali nije htjela da je drži kurvicom. Cully bi upotrijebio šarm. — čuj — rekao bi — bit će kasno kad budeš odlazila. Zašto da ti platiš taksi dokuče? To je najmanje što mogu učiniti. A ti mi se doista sviđaš. Kakvo je to zlo? — Tad bi izvukao kuvertu i dao joj, a ona bi je gurnula u torbicu. Potom bi je smjesta odveo u svoju sobu, satima je prevrtao pa tek onda pustio kući. Tada je dolazio, rekao je, zabavan dio. Djevojka bi u liftu, silazeći, proparala kuvertu i u njoj našla novčanicu od deset dolara. Zato što je Cully, dakako, imao u svojem džepu u pripremi dvije kuverte.Vrlo često djevojka bi se vratila liftom gore i počela lupati po Cullvjevim vratima. On bi tad u kupaonici otvorio pipu da uguši lupu, polagano se obrijao i pričekao da ona otiđe. Ili bi, ako je bila plašljivi ja i manje iskusna, nazvala iz predvorja i objasnila mu da se možda zbunio jer je u kuverti samo desetica.Cully je to volio. Odgovarao bi: — Da, tako je. Koliko može stajati taksi — dva, tri dolara? Ali htio sam biti siguran pa sam ti dao deset.Djevojka bi rekla: — Vidjela sam kako si stavio sto dolara u kuvertu.Cully bi se na to svakako rasrdio: — Stotinu dolara za taksi? — zgranuo bi se. — Pa što si ti, do vraga, kurva? U cijelom svojem životu nikad nisam platio prostitutku. čuj me, vjerovao sam da si poštena djevojka. Uistinu si mi se svidjela. A sad takva govnari-ja. čuj, ne zovi me više. — Ili bi ponekad, kad je vjerovao da će uspjeti, rekao: — O, ne, milena. Prevarila si se. — Pa bi je nagovorio na još jedno prevrtanje. Neke su djevojke povjerovale da je to bila iskrena zabuna, ili, kako je Cully lukavo istaknuo, morale su se prikazati da su se zabunile da ne bi ispale smiješne. Neke su se čak dogovorile za novi sastanak kako bi dokazale da nisu kurve, da nisu legle s njim za stotinu dolara.A on to nije radio da bi sačuvao svoj novac, jer ga je ionako gubio na kocki. Radio je to zbog osjećaja moći, osjećaja da može »dirnuti« lijepu djevojku. Osobito ga je izazivalo ako je djevojku pratio glas da liježe samo s momcima koji joj se uistinu sviđaju.Ako je djevojka bila doista poštena, Cully bi se potrudio još malo više. Pokušao bi prodrijeti u njezinu glavu dajući joj neobične komplimente. Tužio bi se kako se ne može uzbuditi ako se istinski ne zagrije ili dobro ne upozna djevojku. Slao bi joj sitne

78 "7O. _^_, poklone, davao dvadeset dolara za taksi. Pa ipak, neke pametne djevojke ne bi mu ni tad popustile. Tad bi ih svrnuo na drugi trag. Počeo bi pričati o nekom svojem prijatelju, bogatom čovjeku, najboljem na svijetu. Taj se brine o djevojkama iz čistog prijateljstva, ne moraju za to čak ni leći. Taj bi im se prijatelj pridružio na piću, i bio bi to uistinu kakav bogati Cullvjev prijatelj, obično kockar, vlasnik kakve velike konfekcijske tvrtke u New Yorku ili agencije za predaju automobila u Chicagu. Cully bi nagovorio djevojku da s njegovim prijateljem ode na večeru, a prijatelja bi dobro naputio. Djevojka nije mogla ništa izgubiti. Besplatna večera s ljubeznim, bogatim čovjekom.Večerali bi. čovjek bi potrošio nekoliko stotki na nju ili joj sutradan poslao kakav skupi dar. Bio bi neprestano šarmantan, ne bi nimalo navaljivao. U izgledu su bili krzneni kaputi, automobili, dijamantno prstenje od mnogo karata. Djevojka bi legla s bogatašem. A kad je bogati prijatelj otputovao, ljepotica koju Cully nije uspio »stepsti« pala bi mu u krilo za vožnju taksijem.Cully se nije kajao. Njegovo je stanovište bilo da su sve neudate žene pomalo kurvice koje love na ovaj ili onaj način, uključivši i na iskrenu ljubav, i da je tvoje sveto pravo da i ti hvataš njih. Jedino bi tad pokazao sažaljenja ako djevojka nije lupala po njegovim vratima niti ga zvala iz predvorja. Tad je znao da je djevojka poštena i postiđena što se dala prevariti. Ponekad bi je potražio i ako joj

je trebalo novaca za stanarinu ili da progura mjesec, rekao bi da se našalio i gurnuo joj stotku-dvije.Cullvju je to bila dobra šala. Nešto što je mogao pričati svojim pobratimima varalicama, žicarima i kockarima. Svi bi se smijali i čestitali mu što ga nisu opljačkale. Bili su živo svjesni da su žene neprijatelj, istina, neprijatelj koji ima voćku potrebnu muškarcima, ali su se protivili da za to plaćaju pljačkašku cijenu, to jest novac, vrijeme i osjećaj. Trebalo im je društvo žena, trebala im je ženska mekoća. Platili bi tisuće za avionsku kartu i poveli djevojku iz Vegasa u London samo da bude uz njih. No to je bilo u redu. Naposljetku, jadno je dijete moralo pakovati i putovati. Ona je taj novac zaradila. Morala je biti svako-dobno pripravna da na brzinu legne ili da ga odradi prije ručka, bez uvoda ili uobičajenih uljudnosti. Bez prigovora. Više od svega, nikakvih prigovora. Tu je komad. Brini se za njega. Nije važno voliš li me. Nema tu nikakvog hajdmo najprije jesti. Zaboravi ono, hoću razgledati okolicu. Nema nikakvog drijemanja, odgađanja, ne sad, noćas, idući tjedan, drugog dana Božića. Sad, odmah. Brza usluga cijelog dana, u svemu. Krupni su kockari tražili sve prvorazredno.Cullvjevo osvajanje meni se činilo dubokom zlobom, ali žene su njega voljele mnogo više nego druge muškarce. činilo se da ga shvaćaju, proziru sve njegove trikove, ali su polaskane što se toliko potrudio. Neke od prevarenih djevojaka postale bi mu dobre prijateljice, uvijek spremne da s njim legnu ako bi bio usamljen. A, Isuse, kad se jednom razbolio, kroz njegovu sobu prošla je cijela četa besramnih Night-ingaleica* perući ga, hraneći ga i, kad su ga umotale u pokrivače, cuclajući ga kako bi bile sigurne da se dovoljno opustio te će čestito usnuti. Cully se rijetko srdio na koju djevojku, a tad bi doista ubojitim glasom zlovoljom rekao: — Prošetaj. — To je djelovalo porazno. Možda stoga što je to bio nagao skok s potpunog suosjećanja i poštovanja koje im je iskazivao prije nego što se razgoropadio, a možda zato što je to upotrijebio sasvim okrutno da bi zadao udarac kad nije uspio šarmom^No usprkos svemu tome Jordanova smrt ga je potresla. Bio je strašno bijesan na njega. Primio je samoubojstvo kao osobnu uvredu. Bjesnio je što nije primio dvadeset tisućarki, no osjećao sam da ga zapravo nije to tištilo. Nekoliko dana kasnije ušao sam u kasino i zatekao ga kako u ime kasina dijeli karte za stolom za ajne. Primio je namještenje i odustao od kockanja. Nisam mogao vjerovati da je to ozbiljno.Ali bilo je. činilo mi se kao da se zaredio.* Florence Nihtingale — (1820—1910) glasovita engleska .bolničarka, osnivač i organizator bolničarške službe u ratniiih uvjetima(Krunski rat 1853—56). . ¦ - 7. 8.

Tjedan dana nakon Jordanove smrti otišao sam iz Vegasa — vjerovao sam zauvijek — natrag u New York.Cully me otpratio na aerodrom, i dok sam čekao na ukrcavanje, popili smo u aerodromskoj čekaonici kavu. Iznenadilo me kad sam vidio da ga moj odlazak uistinu pogađa. — Vratit ćeš se — rekao je. — Svi se vraćaju u Vegas. A ja ću biti tu. Provest ćemo zajedno lijepih dana.— Jadni Jordan — primijetiti.— Da — reče Cully. — Nikad to neću moći shvatiti.Zašto je to učinio?— Nikad nije izgledao sretan — rekoh.Kad su najavili polijetanje mog aviona, poruko-vasmo se. — Ako te tamo kod kuće što stisne, nazovi me — reče Cully. — Mi smo pobratimi. Ja ću te izvaditi. — čak me zagrlio. — Ti si momak

od akcije — rekao je. — Uvijek ćeš biti u pokretu. Zato i u neprilikama. Nazovi me.Nisam uistinu vjerovao da je iskren. četiri godine kasnije on je postigao nešto, a ja se našao u golemoj nevolji pred porotom koja me nastojala osuditi. Kad sam nazvao Cullvja, doletio je u New York da mi pomogne. Izmičući zapadnom svjetlu, golemi mlažnjak plovio je u sve veći mrak istočnih vremenskih zona. Užasavao-sam se trenutka kad će se avion spustiti i ja ću se morati suočiti s Artiejem. Odvest će me kući u novu stambenu četvrt Bronxa, gdje su me čekali žena i djeca. Prepredeno sam nabavio darove za njih, minijaturne jednoruke jacke, a za Valerie prsten s biserom koji me stajao dvjesto dolara. Djevojka u prodavaonici poklona u hotelu »Xanadu« tražila je pet stotina, ali je Cully iscjenkao poseban popust.Nisam htio razmišljati o trenutku kad ću morati ući u kuću i susresti se licem u lice sa ženom i troje djece. Osjećao sam preveliku krivnju. Užasavao-sam se prizora koji ću morati otrpjeti od Valerie. Stoga sam razmišljao o onom što sam proživio u Vc-gasu.Mislio sam o Jordanu. Njegova me smrt nije mučila. Ne više, uostalom. Naposljetku, poznavao sam gasamo tri tjedna, a i ne uistinu. No što je to, pitao samse, bilo tako dirljivo u njegovoj tuzi? Tuzi kakvu nisam nikad osjetio, a nadao sam se da i neću. Neprestance sam ga sumnjičio, proučavao, kao što bih proučavao, kakav šahovski problem. Tu je bio čovjek kojije živio normalno, sretno. Sretno djetinjstvo. Spojnici njao je ponekad kako je u djetinjstvu bio sretan. Sretan brak. Dobar život. Sve je u njemu teklo kako valja do te, posljednje, godine. Pa zašto se onda nije oporavio? Promijeniti se ili umrijeti, rekao je jednom. U tome se sastojao život. A on se jednostavno nije mogao promijeniti. Greška je bila u njemu.U ta tri tjedna Jordanovo je lice sve jače mrša-vilo a kosti ispod kože probijale kao da žele na nešto upozoriti. Tijelo mu se za tako kratko vrijeme počelo •opasno grčiti. No ništa drugo nije odavalo ni što je s njim, ni što ga muči. Razmišljajući sad o tim danima, shvatio sam da je sve što je govorio i činio bilo smišljeno da me odvrati s traga. Kad sam odbio da mene, Cullvja i Diane nadijeli novcem, učinio sam to jednostavno stoga da mu pokažem kako nam je iskreno stalo do njega. Mislio sam da bi mu to moglo pomoći. No on je izgubio sposobnost za, kako je to Austen nazvao, »blagoslov ljubavi«.Mislim da je taj svoj očaj ili štogod je to bilo smatrao sramotnim. Bio je čvrst Amerikanac i sramotno je bilo osjećati kako je besmisleno živjeti.Ubila ga je žena. To je bilo prejednostavno. Njegovo djetinjstvo, njegova majka> njegov otac, njegovabraća? čak i ako ožiljci iz djetinjstva zacijele> nikadne prestaješ biti ranjiv. Godine nisu štit protiv traume. . . ....;...I ja sam poput Jordana otišao u Vegas iz djetinjastog osjećaja da sam izdan. Moja me žena podnosila pet godina dok sam pisao knjigu. Nikad se nije žalila. Nije baš bila zadovoljna, ali, k vragu, bio sam noću kod kuće. Kad su moj prvi roman odbili a ja bio srvan, rekla je trpko: —: Znala sam da ga nikad nećeš moći prodati.Zgranuo sam se. Zar nije znala kako je meni? Bio je to jedan od najstrašnijih dana u mojem životu,; a ja sam je volio više od svega na svijetu. Pokušao sam joj objasniti. Knjiga je dobra. No završavala je tragično, a izdavač je tražio sretan svršetak, što sam ja odbio. (Kako sam se time ponosio! A koliko sam imao pravo! Uvijek sam imao pravo u pogledu svojeg rada, doista). Vjerovao sam da će se moja žena ponositi mnome. To dokazuje kako su pisci tupi. Bjesnila je: naš je život sranje, toliko sam dužan, kad ću, do vraga, već prestati s time, što do bijesa mislim, tko sam, zaboga? (Ne tim

.riječima, nikad u, životu nije rekla »sranje«.) Bila je tako ljutita da je pokupila djecu i do večere se nije vratila kući. A pri tom je i ona nekoć htjela postati piscem.Pomagao nam je tast. No jednog je dana, kad sam izlazio iz antikvarijata' s punim naramkom knjiga, naletio na mene i to ga je ogorčilo. Bio je prekrasan proljetni dan, zlaćan od sunca. Upravo je bio izašao iz ureda i izgledao klonuo i iznuren. A ja sam tu šetao, naslađujući se kako ću progutati blago pod miškom. — Isuse — rekao je. — Vjerovao sam da pišeš knjigu. Ti si naprosto zajebant. — Umio je tu riječ izgovoriti posve dobro.Dvije godine kasnije knjiga je bila objavljena kako sam je napisao, dobila je sjajne ocjene, ali je donijela samo nekoliko tisuća. Moj tast, umjesto da mi čestita, reče: — Eh, nije donijela nikakva novca. Petogodišnji rad. Sad se usredotoči na to da uzdržavaš svoju obitelj.Kockanje u Vegasu! Zašto bi, k vragu, trebali to shvatiti? Zašto bi ma i malo marili za tu moju ludu ekscentričnost oko stvaranja umjetnosti? Zašto bi, do vraga, marili? Imali su potpuno pravo. Ali moji osjećaji prema njima više nisu bili isti kao prije.Jedini me brat Artie shvaćao, a osjećao sam da je čak i on posljednju godinu bio malo razočaran mnome, premda to nikad nije pokazao. A on mi je bio najbliskije biće. Dok se nije oženio.Ponovno su mi misli skrenule s povratka kući i vratile se u Vegas. Cully nikad nije govorio o sebi, premda sam mu postavljao pitanja. Pričao bi o svojem sadašnjem životu, a rijetko što o sebi prije dolaska u Vegas. Smiješno je što sam, čini se, jedini ja bio radoznao. Jordan i Cully rijetko su bilo što pitali. Da jesu, možda bih im povjerio više.Premda smo Artie i ja odrasli u sirotištu, nije nam bilo gore — ako ne možda i vraški bolje — nego u vojnim školama ili kićenim internatima, kamo su bogataši otpremali svoju djecu da ih se riješe. Artie je bio stariji, ali ja sam uvijek bio krupniji i jači; tjelesno. Artie je bio paklenski tvrdoglav i mnogo pošteniji od mene. Opčinila ga je znanost, a ja sam volio fantaziju. Učio je kemiju i matematiku, čitao kemijske i matematičke knjige, rješavao šahovske probleme. Na- 85 učio me igrati šah, no uvijek sam bio nestrpljiv; to nije hazardna igra. čitao sam romane. Dumasa, Dic-kensa, Sabatinija, Hemingwaya, Firtzgeralda i kasnije Jovcea, Kafku i Dostojevskog.Kunem se da to što sam bio siroče nije utjecalo na moju narav. Bio sam dijete poput bilo kojeg drugog. Kasnije u životu nitko ne bi mogao pogoditi da nismo poznavali oca i majku. Jedina je neprirodna ili iskrivljena posljedica bila da smo Artie i ja, umjesto da budemo braća, bili jedan drugom otac i majka. Uostalom, napustili smo sirotiste prije dvadesete; Artie se namjestio, a ja otišao da živim s njim. Kad se Artie zaljubio, došlo je vrijeme da odem. Prijavio sam se u vojsku da se borim u velikom ratu, drugom svjetskom ratu. Pet godina kasnije sam se vratio i tada smo Artie i ja postali ponovno braća. On je bio glava obitelji, a ja ratni veteran. To je bilo sve. Jedino bih tada mislio o nama kao o siročadi kad sam ostao do-kasna u njegovoj kući, a njegova se žena umorila i otišla spavati. Prije odlaska poljubila bi Artijea za laku noć. Razmišljao sam tad kako smo Artie i ja posebni ljudi. U djetinjstvu nitko nas nikad nije poljubio prije spavanja.No u domu zapravo i nismo nikad živjeli. Obojica smo bježali iz njega uz pomoć knjiga. Najmilija mi je bila priča o kralju Arthuru i njegovom okruglom stolu. čitao sam sve moguće verzije, sve obradbe i originalnu Malorvjevu. Očito je da sam kralja Arthura poistovjetio s bratom Artiejem. Imali su isto ime, a u mojem dječjem mozgu činili su mi se vrlo slični po blagosti svoje naravi. No ja se nikad nisam poistovjećivao ni s jednim hrabrim vitezom poput Lancelota. Nekako su mi se činili tupi. A već ni tad me sveti Gral nije zanimao. Nisam želio biti Galahad.Zaljubio sam se u Merlina, u njegovu lukavu čaroliju, pretvaranje u sokola ili bilo koju životinju. Njegovo nestajanje i ponovno pojavljivanje. Njegova duga izbivanja. Najviše sam ga volio kad je kralju Arthuru rekao da mu više ne može biti desna ruka, jer će se Merlin zaljubiti u djevojku i naučiti je da cara. I da će ga ona iznevjeriti i upotrijebiti svoje čari protiv njega. I tako će Merlin biti tisuću godina zatočen u jednoj spilji dok čari ne prestanu. Tek tad će se vratiti u svijet. Eh, to ti je

bio ljubavnik, to je bio čarobnjak! Sve će ih nadživjeti. I tako sam u djetinj-86 stvu nastojao biti Merlin svojeg brata, Artieja. A kad smo napustili sirotiste, promijenili smo prezime u Mer-lvn. Nikad više nismo spominjali da smo siročad. Ni jedan drugom, ni bilo kome.Avion se spuštao. Vegas je bio moj Camelot, ironija koju bi veliki Merlin lako objasnio. Sad sam se vraćao u stvarnost. Imao sam što objašnjavati svojem bratu i ženi. Dok je avion rulao do stajališta skupio sam zamotke s darovima.87

9.Sve je ispalo lako. Artie me nije ispitivao zašto sam pobjegao od Valerie i djece. Imao je nov automobil, veliki kara van, i saopćio mi da mu je žena ponovno trudna. To će mu biti četvrto dijete. čestitao sam mu. Zabilježio sam u mislima da uskoro moram njegovoj ženi poslati cvijeće. A zatim sam precrtao bilješku. Ne možeš poslati cvijeće supruzi čovjeka kojem duguješ tisuće dolara i od kojeg ćeš možda uskoro morati posuditi još. Artieja to ne bi smetalo, ali bi se to njegovoj ženi moglo učiniti smiješnim.Na putu do stambenog naselja u Bronxu, gdje sam stanovao, postavih Artieju važno pitanje: — Kako je Vallie raspoložena prema meni?— Shvaća — odgovori Artie. — Ne ljuti se. Radovat će se kad te vidi. Gledaj, tebe nije tako teško shvatiti. A i pisao si joj svaki dan i nazvao je nekoliko puta. Jednostavno ti je trebao predah. — Trsio se da to zvuči prirodno. Ali opazio sam da ga je moj jednomjesečni bijeg uplašio zbog mene. Doista se zabrinuo.Zaokrenuli smo u naselje koje me uvijek potištilo. Bilo je to golemo prostranstvo ispunjeno šesterokutnim visokim kućama, koje su vlasti podigle za siromašne. Imao sam petorosobni stan za pedeset dolara mjesečno, uključujući režije. Prvih nekoliko godina bilo je kako valja. Naselje je bilo građeno državnim novcem i njihovi stanovnici su se mijenjali. Prvi stanari bili su marljivi siromasi koji su poštovali zakon. No svojim su vrlinama napredovali u ekonomskoj ljestvici i odselili u vlastite kuće. Tad su počeli pristizati tvrdokorni siromasi koji nikad nisu uspijevali ili nisu htjeli zarađivati na pošten način. Narkotičari, alkoholičari, samohrane obitelji na socijalnoj skrbi čiji su očevi odmaglili. Većina pridošlica bili su Crnci, tako da je Valerie smatrala da se na njih ne smije potužiti kako ne bi pomislili da je rasistkinja. No znao sam da uskoro moramo odatle odseliti u četvrt u kojoj žive bijelci. Nisam želio ostati ukliješten u još jednoj vrsti sirotišta. Nije me nimalo brinulo hoće li tko pomisliti da sam rasist. Znao sam samo da me okružuje sve više ljudi kojima se boja moje kože ne sviđa i koji su vrlo malo gubili ma što počinili. Zdrav razum mi je govorio da je to opasna situacija. I da će se još pogoršati. Nisam jako volio ni bijelce, a zašto bih posebno volio crne? Dakako, Valerijini otac i majka bili su voljni uplatiti prvu ratu za našu kuću. No nisam htio uzeti novac od njih. Uzeo bih samo od brata. Artieja. Sretnog Artieja.Automobil je stao. — Dođi gore, odmori se i popij kavu — predložio sam mu.— Moram kući — reče Artie. — Osim toga ne želim prisustvovati prizorima. Primi svoje udarce muški.Posegnuo sam na stražnje sjedio i izvukao svoj kovčeg.— Dobro — rekoh. — Hvala ti što si me dočekao.Doći ću za nekoliko dana da te vidim.— Dobro — reče Artie. — Uistinu imaš novaca?— Rekao sam ti da se vraćam kao dobitnik.— Merlin čarobnjak — doda on. Obojica se nas-

mijasmo. Krenuo sam puteljkom koji je vodio do vrata stambene kuće. Napeo sam uši da čujem udaljavanje njegovog auta, no čini se da me pratio pogledomdok nisam ušao u kuću. Nisam se osvrnuo. Imao somključ od stana, ali sam pokucao. Ne znam zašto. Kaoda nisam imao pravo upotrijebiti ključ. Kad je Vallieotvorila, pričekala je da uđem i odložim kovčeg u kuhinji i tek me tad zagrlila. Bila je vrlo tiha, jako blijeda, vrlo suzdržana. Poljubili smo se ovlaš, kao da jeto beznačajno što smo prvi puta u deset godina bilirazdvojeni. 88 — Djeca su te htjela dočekati — reče Vallie — nobilo je prekasno. Vidjet će te ujutro prije nego štopođu u školu.— Dobro — odgovorih. Htio sam ući u njihovu spavaonicu da ih vidim, ali sam se bojao da ih ne probudim i da ne ostanu budna i ne umore Vallie. Izgledala je jako umorno.Odvukao sam kovčeg u našu spavaću sobu, a ona je došla za mnom. Počela ga je prazniti. Sjeo sam na krevet i promatrao je. Bila je vrlo spretna. Izdvojila je zamotke za koje je znala da su darovi i položila na komodu. Prljavo rublje dijelila je u hrpe, za praonicu I za kemijsko čišćenje. Zatim je prljavo rublje ponijela u kupaonicu da ga baci u vedro. Nije se vratila, pa sam pošao za njom. Plakala je naslonjena na zid.— Napustio si me — rekla je. Nasmijao sam se.Zato što to nije bila istina i jer to nije trebala reći.Mogla je biti duhovita, dirljiva ili mudra, ali je reklajednostavno bez uvijanja što osjeća. Upravo onako kako je pisala svoje novele u novoj školi. Zato što jebila tako poštena, nasmijao sam se. A i zato, mislim,jer sam sad znao da mogu ravnati njome i cijelom situacijom. Mogao sam biti duhovit, i šaljiv, i nježan, ipostići da se osjeća dobro. Mogao sam joj dokazatida to što sam napustio nju i djecu ne znači ništa.— Pisao sam ti svakog dana — rekoh. — Nazvaosam te bar četiri ili pet puta.U mojem naručju priklonila je glavu. — Znam — rekla je. — Samo nisam bila sigurna hoćeš li se vratiti. Ne pitam ništa, volim te. Hoću da budeš sa mnom.— I ja — rekoh. To je bilo najlakše reći.Htjela mi je prirediti nešto za jelo, ali sam odbio. Brzo sam se istuširao dok me ona čekala u krevetu. Uvijek je odijevala spavaćicu — i kad smo se namjeravali ljubiti — pa ću je i sad morati svući. Bio je to utjecaj njezina katoličkog odgoja. Meni se to sviđalo. Tako je ljubavni čin dobivao neku draž obreda, Videći je kako leži i čeka me, bilo mi je drago što sam joj ostao vjeran. Imao sam na savjesti dovoljno drugih grijeha i barem se s tim nisam morao rvati. A i to je nešto vrijedilo, u ovo vrijeme i na ovom mjestu. Ne znam da li je njoj išta koristilo.Uz ugašena svijetla, pazeći da ne bučimo i ne probudimo djecu, ljubili smo se jednako kao svih deset i više godina što smo se poznavali, rađali djecu i, vje-90 rujem, voljeli se. Imala je lijepo tijelo, jedre grudi, bila je prirodna i nevino doživljavala orgazam.

Svi dijelovi njezina tijela reagirali su na dodir i bila je umjereno strastvena. Naš nas je odnos gotovo uvijek zadovoljavao, pa tako i noćas. Zapala je u dubok san, držeći me za ruku dok se nije prevrnula na svoju stranu. Veza se prekinula.No ja, ili moj tjelesni sat, doletio sam kući još prije mnogo sati. Sad kad sam bio na sigurnom, sa ženom i djecom, nisam sebi mogao objasniti zašto sam pobjegao. Zašto sam gotovo mjesec dana ostao u Ve-gasu, tako osamljen i odsječen? Osjećao sam smirenje poput životinje koja je našla utočište. Bio sam sretan što sam siromašan, uhvaćen u braku i opterećen djecom. Pristajao sam na to da nemam uspjeha sve dok mogu ležati u krevetu kraj svoje žene, koja me voli i pruža podršku protiv svijeta. A potom pomislih: tako mora da je osjećao Jordan prije nego što je čuo loše vijesti. No ja nisam bio Jordan. Bio sam čarobnjak Merlin. Postići ću da sve bude u redu.Trik je u tome da valja pamtiti samo dobre stvari, samo sretne trenutke. Većinom sam u tih deset godina bio sretan. Zapravo, dozlogrdilo mi je, jer sam za svoje prihode, okolnosti i ambicije bio i previše sretan. Mislio sam o kasinu jarko svijetlećem u pustinji, o Diani koja kocka a ne može dobiti niti izgubiti, imati sreću ni nesreću, na Cullvja u zelenoj pregači kako dijeli karte, i na Jordana, mrtvog.No sad dok sam ležao u svojem krevetu, a obitelj koju sam stvorio disala oko mene, osjećao sam strahovitu snagu. Zaštitit ću ih od svijeta i, dapače od samog sebe.Bio sam uvjeren da ću moći napisati drugu knjigu i obogatiti se. Bio sam siguran da ćemo Vallie i ja biti zauvijek sretni, da će čudan pust prostor koji nas je razdvajao nestati. Nikad je neću izdati ni upotrijebiti svoje čari da bih snivao tisuću godina. Nikad neću postati drugi Jordan.91 10.U Groneveltovu apartmanu na vrhu hotela Cully je zurio kroz goleme prozore. Neonski osvijetljen Strip izvijao se poput univerzalnog udava do mrkih pustinjskih planina. Cully nije razmišljao o Merlvnu, ni Jordanu ili Diani. Nervozno je čekao da Gronevelt izađe iz spavaće sobe, pripremajući odgovore, svjestan da je u pitanju njegova budućnost.Apartman je bio golem, s ugrađenim barom u dnevnoj sobi, velikom kuhinjom za posluživanje u svečanoj blagovaonici; cijeli stan ustakljen tako da se vidi pustinja i okolna brda. Cully se nemirno premjesti pred drugi prozor, a tada kroz lukom nadsvođena vrata spavaonice uđe Gronevelt.Gronevelt je bio besprijekorno odjeven i obrijan, premda je već prošlo pola noći. Prišao je baru i upitao Cullvja: — Hoćeš piće? — Izgovorom je odavao da je s Istoka, iz New Yorka, Bostona ili Philadel-phije. Na zidovima dnevne sobe visjele su police ispunjene knjigama. Cully se pitao da li ih Gronevelt čita. Novinski reporteri koji su pisali o Groneveltu bili bi zapanjeni tom pomisli.Cully priđe baru, a Gronevelt mu kretnjom ruke pokaže neka se sam posluži. Cully uzme čašu i utoči malo viskija. Primijetio je da Gronevelt pije čistu sodu.— Dobro si radio — reče Gronevelt. — No pomogao si onom momku Jordanu za baccaratom. Protivmene. Primaš moj novac a radiš protiv mene.— Bio mi je prijatelj — reče Cully. — Nije se radilo o velikoj svoti. A znao sam da je to momak kojiće se dobro pobrinuti za mene ako dobije.— Je li ti štogod dao — upita Gronevelt — prijenego što se koknuo?— Namjeravao nam je dati po dvadeset tisuća,meni i onom dečku što se družio s nama, i Diani, onojvranokosoj animirki za baccaratom.Cully je uočio da to Gronevelta zanima i da, čini se, nije previše ozlojeđen što je on pomogao Jordanu.Gronevelt priđe golemom prozoru i zagleda se u pustinjska brda što su mračno svjetlucala na

mjesečini.— No taj novac nisi dobio — primijeti Gronevelt.— Bio sam blesav — reče Cully. — Kid je rekaoda će pričekati dok Jordana ne ukrcamo na avion, pasmo se ja i Diane složili s tim. Takvu grešku više nikad neću počiniti.Gronevelt zaključi: — Svi griješimo. To nije bitno dokle god pogreška nije kobna. Počinit ćeš ih još. — Iskapio je čašu. — Znaš li zašto je to taj Jordan učinio?Cully slegne ramenima. — Napustila ga je žena. Odnijela mu je sve što je imao. No možda je od nečeg bolovao, možda je imao rak. Posljednjih nekoliko dana izgledao je užasno.Gronevelt kimne. — Ta animirka na baccaratu... je li dobra ždrebica?Cully slegne ramenima. — Pristojna.U tom trenutku Cully se iznenadi ugledavši na vratima spavaće sobe mladu djevojku. Bila je našminkana i odjevena za izlazak. Preko ramena namerno je prebacila torbicu. Cully prepozna u njoj jednu od polugolih statistica iz šoua u hotelskom baru. Nije bila plesačica. Bila je lijepa i on se sjeti da su njezine gole grudi na pozornici izgledale bogovski.Djevojka poljubi Gronevelta u usta. Pričinjala se da ne opaža Cullyja, a Gronevelt je ne predstavi. Otpratio ju je do vrata, i Cully opazi kako je izvadio kvačicu s novčanicama i iz nje izvukao jednu stoti- 92 njarku. Kad je otvorio vrata, zadržao je djevojčinu ruku u svojoj i stotinjarka je nestala. Otišla je, Gronevelt se vrati u sobu i sjedne u jedan od naslonjača nasuprot njemu.— Znam sve o tebi — reče Gronevelt. — Ti siumjetnik u odbrojavanju. Dobro radiš sa špilom karata. Po poslovima koje si za mene obavio znam da sivješt. A dao sam da ispitaju tvoju prošlost.Cully kimne i pričeka.— Kockar si, ali nisi neizlječiv. Zapravo si ir.predigre. No znaš da svim umjetnicima u odbrojavanjunaposljetku zabrane pristup u igračnice. Već odavnosu ovdašnji šefovi odjela tražili da te izbacimo. Nisamto odobrio. Ti to znaš.Cully je čekao.Gronevelt ga je sada gledao ravno u oči. — Sve mi je o tebi jasno, osim jednog. Tvog odnosa s Jordanom i postupka prema njemu i onom dečku. Znam da za djevojku nisi mario. I zato mi, prije no što nastavimo, objasni to.Cullv počne polagano i vrlo oprezno. — Vi znate da sam ja žicar — reče. — Jordan je bio čudan momak. Predosjećao sam da s njim mogu postići zgoditak. Onaj dečko i djevojka naprosto su pristajali u taj okvir.Gronevelt reče: — Tko je, do vraga, taj dečko koji je zametnuo tuču s Cheechom? To je bilo opasno.Cully slegne ramenima. — Dobar dečko.Gronevelt reče gotovo ljubezno. — Ti si ga volio. Uistinu si zavolio njega i Jordana, jer u protivnom ne bi stao uz njih protiv mene.Cully nasluti nešto. Zurio je u stotine knjiga natrpanih po policama. •— Da, volio sam ih. Kid je napisao knjigu, nije mu donijela mnogo novaca. čovjek ne može prolaziti kroz život a da nikad nikog ne zavoli. Bili su uistinu dobri momci. Nisu bili nimalo pokvareni. Mogao sam im vjerovati. Nikad ne bi pokušali da čovjeka na brzinu dignu. činilo mi se da će to za mene biti nešto novo.Gronevelt se nasmije. Cijenio je duhovitost. Stvar ga je zanimala. Bio je jako načitan, premda je to malo tko znao. Odnosio se prema tome kao prema sramotnoj mani. — Kako se taj Kid zove? —

upitao je kao usput, ali ga je to istinski zanimalo. — Kako se zvala knjiga? — Zove se John Merlyn — odgovori Cully. — Naslov knjige ne znamGronevelt reče: — Nikad nisam čuo za njega. Smiješno ime. — Malko je razmislio. — To mu je pravo ime?— Da — potvrdi Cully.Zavlada duža šutnja. Gronevelt kao da je dubio po nečem. Naposljetku uzdahne i reče Cullvju: — Pružit ću ti jedinstvenu priliku. Ako svoj posao budeš obavljao onako kako ti naredim i držao jezik za zubima, imat ćeš dobru priliku da u ovom hotelu zaradiš velike novce na visokom položaju. Sviđaš mi se i zato ću riskirati. Ali upamti, ako mi podvališ, naći ćeš se u velikoj nevolji. Uistinu velikoj. Shvaćaš li o čemu govorim?— Da — reče Cully. — To me ne plaši. Znate dasam pokvarenjak, ali dovoljno pametan da kad zatreba budem pošten.Gronevelt kimne. — Najvažnije je da budeš nijem. — Kad je to izrekao, misao mu odluta na početak ove večeri koju je proveo s djevojkom iz šoua. Znati šutjeti. činilo se da jedino to pomaže u ovo vrijeme. Na trenutak je osjetio umor, ponestajalo mu je snage, što se, čini se, te godine ponavljalo sve češće. No znao je da će se, ako siđe i prošeta svojom kockarnicom, iznova ispuniti pouzdanjem. Stjecao je svoju snagu poput kakva mitskog diva, ukorijenjen u tlo svojeg kasina što kipi životom, od svih ljudi koji su radili za njega, od svih onih ljudi koje je znao, brga-tih, slavnih i moćnih, koji su dolazili da ih njegove kocke i karte uzbude, koji su sami sebe bičevali za njegovim zelenim stolovima. Predugo je šutio, zamijetio je da ga Cully netremice motri, radoznalo i bistro. Pružao je svojem namješteniku priliku da stekne malu prednost.— Jezik za zubima — ponovi Gronevelt — i morašodustati od tog jeftinog blefiranja, osobito s kurvica-ma. Pa što ako traže neku nagradu? Što ako te ošišaju za koju stotku ili tisuću? Upamti da su tad isplaćene. Izravnao si račune. Nikad ne treba ženi ništadugovati. Nikad! S kurvama uvijek moraš imati čisteračune. Osim, naravno, ako je tko svodnik ili budala.Upamti to. Daj im pčelicu.— Stotku? — upita Cully u šali. — Ne bi moglapedesetica? Pa nisam ja vlasnik kasina. Gronevelt se malko osmjehne. — Prosudi sam. Ali ako ona bilo što zna, daj joj pčelicu.Cully kimne i pričeka. Ovo do sada bilo je okolišanje. Gronevelt mora prijeći na stvar. A to je i učinio.— Moj je najveći problem sada — počne — kakoda izbjegnem poreze. Znaš da se možeš obogatiti samou mutnom. Neki drugi vlasnici hotela skidaju sa svojim ortacima vrhnje pri obračunu. Budale. Kontrolaće ih kad-tad sustići. Netko propjeva i usijat će imse guzica. I to dobro. A takva vatra je jedna od stvarikoje ne podnosim. No pravi novac leži u zakidanju.U tome ćeš mi ti pomoći.— Radit ću na obračunu? — upita Cully.Gronevelt nestrpljivo strese glavom. — Dijelit ćeš— reče. — Bar za sada. A ako budeš valjao, napredovat ćeš u mojeg osobnog pomoćnika. Obećajem. No moraš se u mojim očima potvrditi. U svemu. Jesi li shvatio?— Dakako — reče Cully. — Ima li kakvih opasnosti?

— Samo od tebe samog — reče Gronevelt. Iznenadase vrlo mirno i prodorno zagledao u Cullyja kao damu želi nešto reći nijemo što bi Cully trebao shvatiti.Cully uzvrati pogled i Groneveltovo se lice malo otegne s izrazom umora i gađenja. Cully iznenada shvati.Ako se ne potvrdi, ako zabrlja, imao je sve izglededa bude pokopan u pustinji. Znao je da to Groneveltauznemirava, i osjeti čudnu srodnost s tim čovjekom.Poželi da ga umiri.— Ne brinite, gospodine Gronevelt — reče. — Nećuzabrljati. Cijenim što radite za mene. Neću vas razočarati.Gronevelt polagano kimne. Sad je okrenuo leđa Cullyju i zurio kroz golemi prozor u pustinju i planine iza nje.— Riječi nisu ništa — reče. — Računam na tvojuspretnost. Dođi sutra u podne ovamo, sve ću ti izlc-žiti. I još jedno.Cully se pričini da pažljivo sluša.Gronevelt doda oštro: — Odbaci taj prokleti žaket koji ste ti i tvoji pobratimi uvijek nosili. To »Vegas Winner« sranje. Ni ne sanjaš kako me iritiralo kad ste sva trojica u tom kaputu prolazila kasinom. To je prvo na što si me podsjetio: reci tom jebenom vlasniku butika da više ni jedan takav ne naruči.— Da — reče Cully.—¦ Popijmo još po jednu i potom možeš ići — reče Gronevelt. — Moram uskoro prigledati kasino.Ispili su još jedno piće. Cully se zapanji kad je Gronevelt kucnuo svojom čašom o njegovu kao da nazdravlja njihovoj novoj vezi. To ga ohrabri da upita što se zbilo s Cheechom.Gronevelt žalosno strese glavom. — Uostalom, najbolje će biti da te upoznam s nekim činjenicama u ovom gradu. Cheech je u bolnici. Službeno ga je udario auto. Prizdravit će, ali ga više nećeš vidjeti u Vegasu sve dok ne dobijemo novog šefa policije.— Mislio sam da je Cheech povezan — reče Cully.Otpio je gutljaj. Bio je vrlo budan. Htio je saznati kakose stvari odvijaju na Groneveltovoj razini.— I te kako je visoko povezan tamo na Istoku —reče Gronevelt. — Zapravo, Cheechovi su prijatelji htjeli da mu pomognem otići iz Vegasa. Javio sam im danisam mogao drukčije.— Ne razumijem — reče Cully. — Pa vi imate rukudužu od polipa.Gronevelt se zavali na naslon, polagano srćući piće. Kao starijem i mudrijem, uvijek mu je godilo kad je mogao podučiti mlađe. No dok je to radio, bio je svjestan da mu Cully podilazi jer zna u čemu je stvar. — Vidi — reče — neprilike s federalnom vladom uvijek možemo izgladiti uz pomoć naših odvjetnika i sudova; imamo sudaca i političara. Na ovaj ili onaj način možemo srediti stvari s guvernerom ili komisijom za nadzor kockarnice. Šef policije upravlja gradom onako kako mi želimo. Mogu dignuti telefon i gotovo svakog dati izjuriti iz grada. Izgrađujemo sliku Vegasa kao grada apsolutno sigurnog za kockare. To ne možemo bez šefa policije. A da bi primijenio vlast, on je mora i imati, a mi mu je moramo dati. Moramo osigurati da bude zadovoljan. Jedino tako šef može biti vrlo čvrst čovjek određenih kvaliteta. Ne može dopustiti da neki razbijač poput Cheecha nekažnjeno tresne šakom njegova nećaka. Mora mu polomiti noge. A mi mu to moramo dopustiti. Ja mu to moram dopustiti. Cheech mu to mora dopustiti. Ljudi tamo u New Yorku mu to moraju dopustiti. To je mala cijena.

— Zar je šef policije tako moćan? — upita Cully.

7 Budale umiru 97 — Mora biti — reče Gronevelt. — Jedino na. tajnačin možemo postići da ovaj grad funkcionira. A onje bistar momak, dobar političar. Bit će šef još desetgodina.— Zašto samo deset? — upita Cully.Gronevelt se osmjehne. — Tad će već biti previšebogat a da bi još radio — objasni. — A to je vrlo naporan posao.Pošto je Cully otišao, Gronevelt se spremi da siđe u kasino. Bilo je sad gotovo dva ujutro. Nazvao je još tehničara zgrade i naložio mu da propusti čist kisik kroz sistem klimatizacije kasina kako se kockarima ne bi drijemalo. Odlučio je presvući košulju. Dok je razgovarao s Cullvjem, nekako se ovlažila i slijepila. Presvlačeći je, intenzivno je razmišljao o Cullvju.Vjerovao je da umije prozreti čovjeka. Cully je držao da će mu Gronevelt događaj s Jordanom upisati u zlo. No bilo je upravo obratno. Gronevelta je oduševilo kad se Cully kod stola za bacearat priklonio Jordanu. To je dokazivalo da Cullv jednostavno nije prost, jednokratni prevarant, ni jadan od jeftinih, sitnih lopova. Potvrđivalo je da je u dubini srca pravi varalica,Gronevelt je bio cijelog svojeg života poštena varalica. Znao je da ta istinska varalica može opaliti dva, tri, četiri, pet i šest puta istim trikom i još uvijek ti ostati prijatelj. Tko svoj trik potroši odjednom, taj je patvorena varalica, amater, čovjek koji rasipa svoj talent.Gronevelt je također znao da prava varalica mora imati iskru čovječnosti, čak suosjećanja. Darovite varalice vole svoj trik. Prava varalica mora biti velikodušna, puna razumijevanja, spremna na pomoć, i dobar prijatelj. Sve to nije nipošto u suprotnosti. Sve te odlike bitne su za jednog dobrog varalicu. Na njima se, kao na kakvoj stijeni, gradi njegova vjerodostojnost. One služe jednom vrhunskom cilju: naime, da svoj trik, kao pravog prijatelja, odvoji od onih vrijednosti za kojima čezne ili su mu potrebne za život; No stvar nije bila tako jednostavna. Ponekad je u pitanju bio novac. Ponekad moć drugog čovjeka ili da jednostavno dopre do poluga koje su stvarale nečiju moć. Dakako, varalica je morao biti lukav i hladnokrvan, ali ako nije98 imao srca, nije bio nitko, ubrzo bi ga prozreli, bio bi samo jednokratni dobitnik. Cully je imao srca. Dokazao je to kad je stao uz Jordana za bacearatom i suprotstavio se moćnom Groneveltu.No sad je Gronevelt bio pred zagonetkom: je li Cully tako postupio iskreno, ili jer je prepreden? Imao je osjećaj da je Cullv u redu. Zapravo toliko u redu da ga neko vrijeme neće morati nadzirati. Cully će iduće tri godine biti potpuno odan i pošten. Možda će tu i tamo nešto gricnuti, jer je znao da su takve slobode nagrada za dobro obavljen posao. No više od toga ne. Da, idućih nekoliko godina Culy će mu u poslu biti desna ruka. Nakon toga morat će dobro pripaziti na njega, bez obzira na to koliko se on trsio da iskaže poštenje, vjernost i odanost, te čak iskrenu naklonost prema svojem gazdi. Upravo to je, naime, najopasnija stupica. Budući da je Cully prava varalica, morat će ga prevariti čim za to dođe vrijeme. Gronevelt je to znao, a znao je i da će biti teško naoružati se protiv toga.99 Knjiga treća .A

u. Valerijin je otac uredio da nisam izgubio posao. Priznali su mi moje izbivanje kao dopust i bolovanje, pa sam čak dobio i plaću za onaj mjesec koji sam protraćkao u Vegasu. No kad sam ponovno nastupio na posao, moj šef, major redovne vojske, bio je malo kiseo. To me malo smetalo. Ako ste u službi birokracije Sjedinjenih Američkih Država, a niste ambiciozni i možete podnijeti malo poniženja, tad vaš šef nema nikakve vlasti nad vama.Radio sam kao upravni činovnik, klase GS-6, u vojnoj rezervi. Jedinice su se samo jedanput na tjedan okupljale na vježbu i bio sam odgovoran za sav administrativni posao triju jedinica koje su mi dodijelili. Bila je to savršena hladovina. Trebalo je da se brinem ukupno o šest stotina ljudi, ispostavljam njihove platne liste, da umnažam njihove brošure i sve takve gluposti. Nadzirao sam i administrativan posao jedinica koji su obavljali rezervisti. Sastavljali su dnevni red svojih Sastanaka, pripremali predloške za unapređenja, tekstove za podjelu zadataka. Sve skupa doista nije bio težak posao, bar ne toliko kako je zvučalo,: osim kad su jedinice odlazile na dvtitjednu ljetnu vježbu. Tad sam mnogo radio.103 Naša je kancelarija bila udobna. Bio je tu još jedan civil po imenu Frank Alcore, stariji od mene, a pripadao je jednoj rezervnoj jedinici za koju je obavljao administraciju. Frank me svojim neoborivom logikom nagovorio da postanem varalica. Već sam dvije godine radio uz njega a nisam zamijetio da prima mito. Opazio sam to tek kad sam se vratio iz Vegasa.Rezerva Sjedinjenih Država bila je vreća bez dna. Ako ste proboravili samo dva sata na predavanju, primili biste za to cijelu dnevnicu. Oficir je mogao ubrati više od dvadeset dolara. Običan vojnik s dužim stažem deset. I pravo na mirovinu. A ta dva sata jednostavno bi prosjedili na instrukcijama ili prodrijemali na prikazivanju kakvog filma.Većina civilnih činovnika stupila je u rezervu. Osim mene. Moj je čarobnjak nanjušio da se u tome krije šansa, jedan prema tisuću, da to masno platiš: ako dođe do novog rata, rezerviste će prve pozvati u redovitu vojsku.Svi su mislili da sam lud. Frank Alcore me pie-klinjao da se upišem. U drugom svjetskom ratu bio sam tri godine običan vojnik, no on reče da me može proizvesti u narednika jer kao civil imam toliko iskustva u upravnim poslovima vojnih jedinica. Ta sjajno je obavljati svoju rodoljubnu dužnost a pri tom ubirati dvostruku plaću! No meni se nije dalo iznova slušati zapovijedi, pa makar i dva sata na tjedan i dva tjedna ljeti. Kao običan namještenik morao sam slušati upute svojeg šefa. Ali između naredbi i uputa razlika je velika.Kad god sam u novinama čitao izvještaje o tome kako su rezervne jedinice u našoj zemlji spremne, morao sam stresti glavom. Više od milijun ljudi koji kradu Bogu dane. Pitao sam se zašto jednostavno cijelu stvar ne ukinu. No napredak mnogih malih gradića ovisio je o plaćama rezervista. A cijela hrpa političara u saveznim državama i u Kongresu bili su rezervni oficiri visokih činova i za to primali lijep smotak zelembaća.A tad se dogodilo nešto što je promijenilo cijeli moj život. Doduše, nakratko, ali nabolje i novčano, i psihološki. Postao sam sitan lopov. Zahvaljujući vojnoj strukturi Sjedinjenih Država.Ubrzo nakon mog povratka iz Vegasa postade mladićima u Americi jasno da po novom zakonu mogu ste- ći osamnaest mjeseci slobode ako se dobrovoljno jave u aktivnu vojnu službu na šest mjeseci. Tako su se mladići pred odsluženje vojnog roka jednostavno javljali u vojnu rezervu te bi tad u regularnoj vojsci odslužili samo šest mjeseci. Nakon toga bili su pet i pol godina rezervisti, što je značilo dva i pol sata predavanja na tjedan i svakog ljeta dva tjedna vježbe. Ako je čekao da ga pozovu na odsluženje roka, mladić bi odslužio pune dvije godine i dospio možda u Koreju. No u rezervu se primao samo ograničen broj dobrovoljaca. Na svako prazno mjesto javljalo se na stotine mladića, pa je Washington morao uvesti sistem kvote. Jedinice s kojima sam ja radio dobile su kvotu od trideset

na mjesec, i tko se prvi javio bio je primljen.Naposljetku sam imao popis od gotovo tisuću imena. Sastavljanje popisa bio je moj posao, i to sam radio pošteno. Službeno su odgovarali moji šefovi, jedan aktivni major za izobrazbu i jedan rezervni pukovnik, zapovjednik jedinica. Oni bi ponekad gurnuli nekog svojeg štićenika na vrh liste. Kad god su mi rekli da to uradim, učinio bih to ne protiveći se. A i zašto bih? Radio sam na svojoj knjizi, a na ovaj posao trošio sam vrijeme tek da bih dobio plaću.Tad su se stvari zaoštrile. Sve je više i više mladića pozivano da služi vojni rok. Kuba i Vijetnam bili su daleko na horizontu. Otprilike u to vrijeme zamijetio sam da se nešto mućka. Mora da je bilo jako mutno kad sam to i ja uočio, jer me moj posao nije nimalo zanimao, a ni što se oko mene zbiva.Frank Alcore bio je stariji od mene, oženjen, otac dvoje djece. Imali smo iste dužnosti, ali smo radili samostalno — on za svoje, a ja za moje jedinice. Zarađivali smo jednako, oko stotinu dolara na tjedan, no on je kao rezervni narednik zarađivao još tisuću na godinu. A ipak se dovozio na posao u novom buicku i parkirao ga u jednoj obližnjoj garaži, što ga je stajalo tri dolara na dan. Pitao sam se odakle mu, do vraga, lova. Kladio se na sve igre s loptom: ragbi, košarku i bejzbol, a znao sam koliko to stoji. Zezao sam ga a on je namignuo i odgovorio da umije odabrati pobjednike. Upropastit će svojeg kladioničara. No tu sam bio kod kuće, bio je to moj teren — znao sam da me farba. Tad me jednog dana pozvao na ručak u neki 104 dobar talijanski restaurant na Devetoj aveniji i otkrio karte.Uz kavu me upitao: — Merlvne, koliko momaka uvrštavate mjesečno u vaše jedinice? Kakvu vam je kvotu dao Washington?— Posljednjeg mjeseca trideset — rekao sam. —Broj se koleba od dvadeset i pet do četrdeset, prematome koliko ih ode od nas.— Ta mjesta na listi su suho zlato — reče Frank.— Možeš zaraditi lijepu svoticu.Nisam odgovorio. Nastavio je. — Ustupi mi svakog mjeseca samo pet od svojih slobodnih mjesta — reče.— Dat ću ti stotku po mjestu.Nisam bio u iskušenju. Pet stotina na mjesec "bilo je sto posto više nego što sam sad zarađivao. Ali stresao sam glavom i rekao mu da to zaboravi. Bio sam toliko svjestan. Otkako sam odrastao, nisam počinio ništa nepošteno. Bilo mi je ispod časti da postanem sitan korupcionaš. Naposljetku, bio sam umjetnik. Veliki pisac koji čeka slavu. Sudjelovati u prijevari značilo je biti pokvaren. Uprljao bih svoju narcisoidnu sliku o samom sebi. Nije bilo važno što su moja žena i djeca živjeli na rubu siromaštva. Nije ništa značilo što sam morao raditi i noću da bismo spojili kraj s krajem. Bio sam rođeni heroj. S druge strane, pomisao da ti mladići plaćaju kako bi ušli u vojsku me nasmijavala.Frank nije odustajao. — Ne stavljaš na kocku ništa — reče. — Te se liste mogu krivotvoriti. Ne postoji original. Ne moraš ti uzeti novac ni sklapati pogodbe. Sve ću to obaviti ja. Ti ih samo upiši kad kažem okay. Tad će gotovina iz moje ruke u tvoju.Ako je meni nudio stotku, tad je on vjcroiai.no dobivao dvjesto. A sam je imao petnaestak svojih mjesta, što je po dvjesta dolara bilo tri tisuće na mjesec. Nisam znao da tih petnaestak mjesta s vlastite liste ne može iskoristiti sam. I zapovjednici njegovih jedinica imali su svoje ljude o kojima sii se morali posta-rati. Vodeći političari, kongresmeni, senatori federalne vlade slali su mladiće u rezervu da izbjegnu novačenje. Tako su otimali Franku zalogaj iz usta, i to ga je prilično ozlovoljilo. Uspijevao je prodati samo pet mjesta na mjesec. No i tako, zar to nije tisućarka na mjesec, -i.k tomu oslobođena od poreza? Ipak, odbio sam.- Ima beskrajno mnogo isprika za to da čovjek naposljetku ipak postane lopov. Imao sam visoko mišljenje o sebi. Da sam častan, da nikad neću slagati ili prevariti bližnjega. Da nikad neću učiniti

nešto bijedno za volju novca. Vjerovao sam da sam poput svojeg brata Artieja. No Artie je bio pošten do srži. Ne bi nikad mogao zabrazditi. Znao mi je pričati kako ga pritišću na poslu. Kao kemičar, imao je u saveznoj direkciji za lijekove i hranu stanovitu moć. Zarađivao je prilično. Kad je ispitivao lijekove, odbijao je mnoge koje su drugi kemičari federalnih ureda odobrili. Tad su mu velike tvornice lijekova dale na znanje da raspolažu položajima na kojima se znatno više zarađuje nego što će on ikad nioći privrijediti. Kad bi bio malo sa'vitljiviji, mogao bi napredovati. Artie ih se otresao. A tad je jedan od lijekova koji je on odbio bio mimo njega odobren. Godinu dana kasnije morali su odobrenje opozvati i lijek povući iz prodaje zbog otrovnog djelovanja na bolesnike. Nekoliko ih je umrlo. Cijela je stvar dospjela u novine, a Artie je kratko vrijeme bio junak dana. Bio je čak unaprijeđen u najviši činovnički razred, no dali su mu jasno na znanje da nikad neće moći dalje. Da neće moći postati šef jer mu nedostaje razumijevanje za političke nužnosti u njihovu poslu. Njemu je to bilo svejedno, a ja sam se njime ponosio.Želio sam živjeti pošteno, a to mi je bila velika kočnica. Laskao sam sebi da sam realističan čovjek i tako nisam očekivao da budem savršen. No ako sam učinio što trulo, nisam to sebi mogao odobriti ili se zavarati, te obično ne bih ponovio istu stvar. Ali često sam bio sobom razočaran, jer je trulih stvari koje čovjek može počiniti jako mnogo, i tako bih sam sebe uvijek iznova iznenadio.Sada sam morao sam sebe nagovoriti da postanem lopov. Želio sam biti pošten jer mi je bilo udobnije govoriti istinu nego lagati. Osjećao sam se lagodnije kao nedužan nego kao krivac. 0 tome sam obilno razmišljao. Bila je to praktična a ne romantična želja. Da sam se bolje osjećao kao lažac i lopov, bio bih la-žac.i lopov. Stoga nisam zamjerao onima koji su to bili. Mislio sam: to im je posao, a ne neophodnost i moralno opredjeljenje. Tvrdio sam da moral nije ni u kakvoj . vezi s tim: No zapravo nisam ni sam vjerovao toj

106 ir>7 tvrdnji. U dubini duše vjerovao sam da su dobro i zlo mjerila vrijednosti.A zatim, da budem iskren, uvijek sam se natjecao s drugim muškarcima. Stoga sam želio biti bolji muškarac, bolji čovjek. Bio sam zadovoljan što nisam pohlepan za novcem, dok su se drugi zbog novca poni-žavali; što sam prezirao slavu, bio pošten prema ženama, svjesno čuvao svoju nedužnost. Radovalo me što ne sumnjam u tuđe motive i što im gotovo sve vjerujem. No istina je da samom sebi nisam nikad vjerovao. Jedna je stvar bila poštenje, a druga lakomisleno uli-jetanje u rizik.Ukratko, volio sam biti prevaren nego da varam; radije udaren po glavi nego da dijelim udarce; spremno sam prihvaćao da mene iskorištavaju sve dok ja nisam morao druge. Pretpostavljao sam da mene izigraju, nego da mi posao bude da izigravam druge. Shvatio sam, dakako, da je to neka vrst oklopa u kojem sam se skrivao, a nipošto neki pohvalan stav. Svijet mi nije mogao nauditi sve dok mi ne uspije natrpati osjećaj krivnje. Što je smetalo što su drugi o meni loše mislili ako sam ja imao dobro mišljenje o sebi? Dakako, to nije uvijek funkcioniralo. Oklop je imao rupa i s godinama sam nekoliko puta iskliznuo.A ipak — ipak sam osjećao da je čak i taj stav, to samodopadno poštenje, bilo na neki način, najniža vrst lukavosti. Da je moj moral počivao na temelju od studena kamena. Da u životu nema ničeg za čim bih toliko žudio da bih se dao korumpirati. čeznuo sam jedino da stvorim veliko umjetničko djelo. Ne zbog slave, novca ili položaja — tako sam bar vjerovao — nego za dobrobit čovječanstva. Ah. Nekoć, dok sam bio još u pubertetu, opsjednut krivnjom i osjećajem ništavnosti, beznadno zavađen s cijelim svijetom, naletio sam na roman Dostojevskog »Braća Karamazovi«. Ta je knjiga promijenila moj život. Dala mi je snage. Otkrila mi ranjivu ljepotu svih ljudi bez obzira na to kako se bijednim činili. Nikad nisam zaboravio dan kad sam naposljetku vratio knjigu u knjižnicu sirotišta i odlu-tao u limunovo žutilo sunčanog jesenjeg dana. Tad sam prvi put osjetio samilost.

I tako sam žudio za tim da napišem knjigu koja će ljude potaknuti da osjećaju poput mene onog dana. Držao sam to vrhunskom primjenom moći. I njezinim najčistijim oblikom. Kad je tiskan moj prvi roman, nai ns „_,...., .., .__ kojem sam radio pet godina i podnio velike žrtve kako bih ga mogao objaviti bez ikakvog umjetničkog kompromisa, pročitao sam u prvoj kritici da je roman prljava, izopačena knjiga koja nije smjela biti napisana, a ako je već napisana, ne bi smjela biti objavljena.Knjiga je donijela vrlo malo novaca. No mnogi su je kritičari uzdizali do neba. Jednodušno su zaključili da sam stvorio istinsko umjetničko djelo, i moja je ambicija do stanovitog stupnja bila zadovoljena. Nekoliko mi je ljudi poslalo pisma kakva bih ja možda napisao Dostojevskom. No uočio sam da utjeha koju su pružala ta pisma nije mogla nadoknaditi osjećaj promašaja zbog financijskog neuspjeha.Imao sam drugu ideju za doista velik roman, tako reći moj osobni »Zločin i kaznu«. Izdavač je odbio da mi dade predujam. Nijedan izdavač to nije htio. Prestao sam pisati. Dugovi su se gomilali. Moja je obitelj oskudijevala. Mojoj ženi, za koju sam bio odgovoran, bile su uskraćene sve materijalne radosti koje je pružalo društvo, itd., itd. Otišao sam u Vegas. Ne znam pisati. To je sad postalo jasno. Da bih postao umjetnik i dobar čovjek kakav sam htio biti, morat ću neko vrijeme primati mito. Sebi možeš prodati što zaželiš.Ipak, Franku Alcoreu bilo je potrebno šest mjeseci da me slomi, a i tad je zapravo imao sreću. Frank me privlačio jer je bio savršeni hazarder. Ako je svojoj ženi kupio kakav dar, onda je to uvijek bio predmet koji je mogao založiti kad bi mu zatrebalo gotovine. Posebno mi se svidjelo kako se služio svojim tekućim računom.Subotom je odlazio da nakupuje namirnice za kućanstvo. Svi okolni trgovci su ga poznavali i primali njegove čekove. Kod mesara bi kupio najbolje komade teletine i govedine za dobrih četrdesetak dolara. Dao bi mesaru ček na stotku i strpao šezdeset dolara, uzvraćenih u gotovini, u džep. Priča se ponovila kod trgovca mješovitom robom i u voćari. čak i u dućanu s pićem. Do podneva bi prikupio oko dvjesto dolara od kupovine i to upotrijebio za klađenje u bejzbolu. Na bankovnom računu nije imao ni penija. Ako je izgubio svu gotovinu u subotu, njegov bi mu kladioničar u nedjelju odobrio da se kladi na dug, a on bi udvostručio uloge. Kad bi dobio, odjurio bi u ponedjeljak u banku i uložio toliko da pokrije čekove. Kad bi izgubio, pustio ih je jednostavno da ostanu nepokriveni. Tad bi pod109 tjednom, iskamčio od mladića koji su izbjegavali vojnu obavezu upisom u rezervu mito te bi njime pokrio čekove kad po drugi put stignu na naplatu.Frank me vodio na noćne utakmice i plaćao sve, čak i hrenovke. Bio je po prirodi darežljiv, i ako bih pokušao platiti, odgurnuo bi mi ruku i rekao otprilike: ¦— Pošteni ljudi ne mogu sebi priuštiti da časte. — U njegovu je društvu uvijek bilo ugodno, čak i na poslu. U podnevnom prekidu igrali smo gin i ja bih ga obično operušao za nekoliko dolara, ne stoga što sam ja bolje kartao, nego zato što je mislima bio kod sportskih oklada.Svatko ima ispriku zašto je odustao od svojih moralnih zasada. Istina je, međutim, da čovjek popusti tek kad postane za to zreo.Jednog jutra kad sam došao na posao, predvorje ispred moje kancelarije bilo je nabijeno mladićima koji su se prijavili za šestomjesečni rok. Zapravo, čiiav arsenal bio je pun. Na svim osam katova marljivo su ispunjavali formulare. Arsenal je bio jedna od onakvih starih zgrada koje su gradili da u njima može stupati cijela pukovnija. Samo su sad svaki kat popola pregradili za skladišta, učionice i kancelarije uprave.Moja prva »mušterija« bio je mali starac koji je doveo mladića otprilike u dvadeset i prvoj godini. Na mojoj listi bio je pri dnu.— Žao mi je, ali u najboljem slučaju moći ćemovas pozvati tek za šest mjeseci — rekao sam.

Stari je imao upadljive plave oči iz kojih je izbijala snaga i samopouzdanje. — Bit će bolje da se propitate kod vašeg pretpostavljenog — reče.U tom času opazih da mi moj šef, aktivni major kroz staklenu pregradu divlje daje znakove. Ustao sam i prešao u njegovu kancelariju. Major je služio u Koreji i u drugom svjetskom ratu i prsa su mu bila iskićena vrpcama. No sad se znojio od nervoze.— čujte — rekoh — onaj stari kaže neka razgovaram s vama. Hoće svojeg mladića na vrh liste. Rekaosam mu da to ne mogu učiniti.Major reče ljutito: — Učinite sve što traži. Taj stari sjedi u Kongresu.— A što ću s listom? — upitao sam.— K vragu i lista — odgovori major.Vratio sam se za svoj pisaći stol kongresmanu i njegovom mladom štićeniku. Počeo sam ispunjavati for- .mulare za prijem. Sad sam prepoznao mladićevo prezime. Taj će jednog dana vrijediti više od sto milijuna zelembaća. Priča njegove obitelji bila je jedan od velikih uspjeha u američkoj povijesti. A sad je sjedio u mojoj kancelariji da bi se uključio .u šestomjesečni program i izbjegao služenje dvogodišnjeg roka u redovnoj vojsci.Kongresman se ponio savršeno. Nije se pravio važan, nije podvlačio da su me njegova moć i utjecaj primorali da postupim protiv pravila. Govorio je tiho, prijazno, baš pravilnim tonom. čovjek se morao diviti načinu na koji je manipulirao mnome. Nastojao je da osjetim kako ja njemu činim uslugu, te je dodao da nazovem njegov ured ako bi ikad mogao što za mene učiniti. Mladić nije otvarao usta, osim da odgovori na moja pitanja dok sam ispunjavao formular.Ipak sam bio ogorčen. Ne znam zašto. Nisam zamje-ravao primjenu moći ni nepravde s njom u vezi. Bilo je to, jednostavno, kao da su me pregazili i da protiv toga ništa nisam mogao poduzeti. Možda sam bio ozlo-voljen time što je momak bio tako vraški bogat i zašto ne bi mogao odslužiti svoje dvije godine u vojsci zemlje koja je njegovoj obitelji omogućila toliko dobrobiti.Zato sam u njegov formular prOkrijumčario malu stupicu za koju nisu mogli znati. Dao sam momku MOS-preporuku. MOS je značilo Militarv Occupational Specialitv, posebna služba u vojsci za koju će ga osposobiti. Preporučio sam ga u jednu od malobrojnih specijalnih eletronskih jedinica koje smo imali u rezervi. Time sam zapravo osigurao da ga među prvima pozovu u aktivnu službu ako u zemlji nastupi izvanredno stanje. Bio je to hitac naslijepo, ali ipak.Major izađe i zaprisegne mladića, a mladić je ponavljao zakletvu koja je sadržala izjavu da ne pripada komunističkoj partiji niti kojoj od njezinih prikrivenih organizacija. Tada je uslijedilo opće rukovanje. Mladić se obuzdavao sve dok sa svojim kongresmanom nije krenuo iz kancelarije. Tad se lagano osmjehnuo kongresmanu.Bio je to smiješak djeteta koje je svojim roditeljima ili drugim odraslima nekažnjeno podvalilo. Na dječjim licima takav je smiješak ogavan. A na njegovom je bio još i više. Znao sam da taj smiješak ne

.110 111 znači kako je on neizostavno zao, ali me on oslobodio osjećaja krivnje za onaj MOS koji sam mu navalio. Frank Alcore je sa svojeg stola na drugom kraju sobe promatrao cijeli prizor. Nije gubio vrijeme. — Kako ćeš dugo ostati budala? — upitao je. — Kongres-man ti je dignuo iz džepa stotku. A sam Bog zna koliko je zapravo zaradio. Tisuće. Da se taj momak obratio nama, bio bih ga operušao bar za petstotki. — Bio je ljut. A mene je to natjeralo u smijeh.— Ah, ti ne shvaćaš stvari dosta ozbiljno — reče

Frank. — Kad bi mene poslušao, mogao bi mnogoviše zaraditi i riješiti mnoge probleme.— Nije to za mene — rekoh.— Dobro, dobro — reče Frank. — Ali moraš miučiniti uslugu. Nužno mi treba jedno mjesto. Vidišonog kuruznog za mojim stolom? Taj ide do pet stotkijer ga svakog časa mogu pozvati u vojsku. Kad se todogodi, onda više ne može biti uvršten ovamo. To jeprotiv propisa. Tako ga moram upisati danas, a nemamni jedno slobodno mjesto u svojim jedinicama. Primiga ti u svoje, a ja ću s tobom podijeliti lovu. Samoovaj put.Zvučao je doista zdvojno i zato rekoh: — Dobro, pošalji momka ovamo. Ali zadrži svoj novac. Neću ga.Frank kimne. — Hvala. Sačuvat ću tvoj dio. U slučaju da promijeniš mišljenje.Kad sam se te večeri vratio kući, Vallie me poslužila večerom i potom sam se poigrao s djecom prije nego što su legla. Kasnije Vallie reče da joj treba sto dolara da djeci za Uskrs kupi odjeću i cipele. Nije spomenula svoje haljine, premda je za nju, kao za sve katolike, kupovanje nove odjeće za Uskrs bilo gotovo vjerska obaveza.Sutradan sam došao u kancelariju i objasnio Franku: — čuj, predomislio sam se, uzet ću svoju polovicu.Frank me potapša po ramenu. — Bravo, mladiću! — Odveo me u muški toalet, izbrojao pet novčanica po pedeset iz svoje lisnice i pružio mi ih. — Imat ću drugu mušteriju do kraja tjedna. — Nisam mu odgovorio.Bilo je to jedini put u životu da sam doista postupio nepošteno. A nisam se pri tom uopće osjećao loše. Na moje iznenađenje, osjećao sam se zapravo sjajno. Bio sam odlično raspoložen, a na povratku kući pokupovao sam Vallie i djeci darove. Kad sam Vallie112 dao stotinu dolara za dječju odjeću, vidio sam da joj je odlanulo što neće morati tražiti novac od oca. Te sam noći spavao kako već godinama nisam.Upustio sam se u posao sam, bez Franka. Cijela se moja ličnost počela mijenjati. Bio sam opčaran time da budem varalica. To je iz mene izvlačilo moje najbolje osobine. Prestao sam kockati, čak sam se ostavio i pisanja; da, doista, novi me roman prestao zanimati. Prvi sam se put u životu potpuno usredotočio na posao u državnoj službi.Počeo sam proučavati debele sveske vojnih propisa, tražeći zakonske rupe kroz koje bi žrtve novačenja mogle pobjeći služenju vojnog roka. Među prvim stvarima naučio sam da su liječničke standarde po volji smanjivali i povećavali. Momak kojeg su u jednom mjesecu na liječničkom pregledu odbili i proglasili nesposobnim, šest mjeseci kasnije bi bez pol muke bio proglašen sposobnim. Sve je ovisilo o kvotama novačenja iz VVashingtona. One su mogle ovisiti i o raspodjeli budžeta. Bilo je propisa po kojem je svatko tko je liječen od mentalnih smetnji neprikladan za vojnu službu. To je vrijedilo i za homoseksualce. Isto je tako onaj tko je obavljao neki tehnički posao u privatnoj industriji bio predragocjen da ga upotrijebe kao vojnika.Potom sam proučio svoje mušterije. Bili su to momci između osamnaest i dvadeset i pet godina, a vruća su godišta bila dvadeset i dvije i dvadeset i tri, koja su upravo izašla iz koledža uspaničena da će u vojsci Sjedinjenih Država potratiti dvije godine. Očajnički su se nastojali ubaciti u rezervu kako bi odslužili samo šest mjeseci.Svi ti momci imali su love ili potjecali iz imućnih obitelji. Svi su se školovali da stupe u profesije. Jednog dana postat će gornja srednja klasa, bogati, vodeće ličnosti u mnogim područjima american-way-of-lifea. U ratno vrijeme otimali bi se da ih prime u kadetske škole. Sad su bili voljni da budu pekari, specijalisti za popravke uniforma ili pomoćni mehaničari. Jedan od njih je u dvadeset i petoj već imao svoj stolac u njujorškoj burzi. Neki drugi je pak bio specijalist za vrijednosne papire. Tih

je dana u Wall Streetu vrvjelo od novih dionica koje su skakale za deset poena čim su emitirane, i ta su se djeca tamo bogatila. Novac se gomilao. Plaćali su mi, i ja sam mogao bra-.8 Budala tu Artieju vratiti onih nekoliko tisuća koje sam mu dugovao. Iznenadio se i pokazao blagu radoznalost. Rekao sam mu da sam imao sreće u igri. Nisam mu od stida mogao reći istinu, i to je bio jedan od malobrojnih slučajeva kad sam mu slagao.Frank mi je postao savjetnik. — Budi oprezan s tim frajerima — reče. — To su pravi lovaši. Opali ih pa će te više cijeniti.Slegnuo sam ramenima. Nisam shvaćao njegove moralne nijanse.;— Sve je to posrana gomila maminih sinova — reče Frank. — Što ne mogu i oni žrtvovati dvije godine za svoju zemju, umjesto da fuliraju s tim šestomjesečnim sranjem? Ti i ja smo se borili u ratu za našu zemlju, a zato smo dobili govno. Mi smo siromašni. Za ove tipove naša je zemlja učinila mnogo. Sve njihove obitelji su dobro podmazane. A oni imaju dobra na-mještenja i sjajne izglede za budućnost. Ti ševci neće odslužiti čak ni vojni rok!Iznenadila me njegova srdžba jer je inače uvijek bio prijazan i blag i nikad nikom nije uputio oštru riječ. Znao sam da je njegov patriotizam iskren. Kao rezervni narednik bio je krajnje svjestan, samo je kao činovnik bio lopov.Idućih mjeseci nisam imao poteškoća da pribavim mušterije. Zgotovio sam dva popisa: jednu službenu listu čekanja, drugu moju, osobnu, od ljudi koji će mi platiti. čuvao sam se da ne postanem previše gramziv. Uzimao sam deset mjesta iz plaćene liste a deset iz službene i zarađivao svoju tisuću na mjesec bez greške. Zapravo su same moje mušterije počele nuditi više i ubrzo sam povisio cijenu na tri stotke. Kad bi mi došao kakav siromašak, osjećao sam grižnju savjesti, jer sam znao da se taj nikad neće uspjeti popeti na vrh službene liste nego će ga prije toga pozvati na odsluženje redovnog roka. To me tako smetalo da sam službenu listu potpuno zanemario. Svakog sam mjeseca desetoricu oporezivao, a zato je druga desetorica sretnika mogla besplatno na popis. Ukratko primjenjivao sam moć, a uvijek sam vjerovao da to nikad neću učiniti. Osjećaj nije bio loš.Tad još nisam znao da sam u jedinicama gradio pravu četu prijatelja koja će mi kasnije pomoći da spasim kožu. Ustanovio sam još jedno pravilo. Svaki umjetnik, pisac, glumac ili budući kazališni redatelj dospio bi u rezervu besplatno. To je bio moj porez zato što više nisam pisao, niti imao potrebu da pišem, i stoga se osjećao krivcem. Zapravo, gomilao sam krivnju jednako brzo kao i novac. A svoju sam krivnju okajavao na klasičan američki način — dobrim djelima.Frank me kritizirao zbog nedostatka poslovnog duha. Predobar sam, moram otvrdnuti, ili će me svi iskoristiti. No varao se. Nisam bio tako dobar kako su on i ostali vjerovali.Bio sam dalekovidan. čak i s najmanje razbora bilo mi je jasno da taj biznis jednog dana mora pući. U njega je bilo upleteno previše ljudi. Stotine civila na sličnom poslu kao što je bio moj primale su mito. Tisuće rezervista bile su primljene u šestomjesečnu službu tek pošto su platile znatnu ulazninu. Za mene je i sad kao i prije činjenica da su svi plaćali kako bi mogli ući u vojsku imala stanovitu draž. Jednog dana došao je k meni neki pedestogodišnjak sa sinom. Imućan poslovni čovjek, sin mu je bio odvjetnik i upravo otvorio kancelariju. Otac je ponio hrpu preporuka raznih političara. Razgovarao je s aktivnim majorom, potom se navečer, kad su se održavala predavanja, vratio i porazgovarao s rezervnim pukovnikom. Bili su prema njemu uljudni, ali su ga uputili k meni izgovarajući se uobičajenim brbljarijama o listi čekanja. Zvao se Hiller, a sinu je ime bilo Jeremv.Gospodin Hiller je poslovao s automobilima, trgovao je naveliko cadillacima. Dao sam njegovom sinu da popuni uobičajeni formular, a mi smo ćaskali.Mladić nije ništa govorio, držao se kao da mu je nelagodno. Gospodin Hiller je upitao: — Kako će dugo, prema tom popisu morati čekati?Naslonio sam se na naslon svojeg stolca i odgo-vio s uobičajenim: — Šest mjeseci.— Njega će do tad već pozvati na odsluženje roka — primijeti gospodin Hiller. — Bio bih vam

obavezan kad biste mu mogli nekako pomoći.Odgovorio sam kao obično: -- Ja sam ovdje samo činovnik. Jedini ljudi koji vam mogu pomoći su oficiri s kojima ste već razgovarali. Možda biste mogli pokušati kod vašeg kongresmana.Pogledao me dugim, lukavim pogledom i izvukao svoju posjetnicu. — Ako budete ikad kupovali auto-

8* 1:1«; mobil, dođite k meni, pribavit ću vam ga po tvorničkoj cijeni.Bacio sam pogled na kartu i nasmijao se. — Onog dana kad budem mogao kupiti cadillac, više neću morati raditi ovdje.Gospodin Hiller mi se prijazno osmjehne. — Mislim da imate pravo — reče. — No ako mi pomognete, bit ću vam uistinu zahvalan.Sutradan me nazvao. Bio je pun lažne trgovačke ljubaznosti. Pitao me za zdravlje, kako mi je i usput primijetio da je lijep dan. Potom reče da ga se moja uljudnost, tako neobična za državnog činovnika koji radi sa strankama, dojmila. Tako ga se dojmila i toliko mi je zahvalan da je kupio jedan dodge star godinu dana i bio bi voljan da mi ga prepusti po cijeni koštanja. Da li bih s njim ručao da o tome porazgovaramo?Rekoh gospodinu Hilleru da ne mogu s njim ručati, ali da ću na povratku kući svratiti u njegov auto--park. Taj se nalazio vani u Roslvnu, na Long Islandu, samo pola sata od mojeg betonskog naselja u Bronxu. Kad sam stigao onamo, bilo je još vidno. Parkirao sam svoj automobil i prošetao auto-parkom razgledajući ca-dillace. Zaskočila me malograđanska pohlepa. Cadillaci su bili divni, dugački, vitki i čvrsti; neki kao uglačano zlato, drugi guste bijele boje, tamnoplavi, vatrogasno crveni. Zavirivao sam u unutrašnjost i razgledao raskošne sagove, skupo opremljena sjedala. Nikad nisam mnogo mario za automobile, ali sam sada žudio za cadillacom.Prišao sam dugoj zgradi od cigle i prošao mimo jednOg dodgea plave boje poput drozdova jajeta. Bio je to vrlo lijep automobil koji bi mi se sviđao da nisam prošetao kroz kilometre prokletih cadillaca. Zavirio sam unutra. Sjedala su bila udobna, ali ne raskošna. Do vraga.Ukratko, ponašao sam se kao klasični naglo obo-gaćenMopov. U proteklih nekoliko mjeseci sa mnom se zbivalo nešto doista neobično. Kad sam prvi put primio mito, bio sam jako nesretan. Bio sam uvjeren da ću sebe prezreti jer sam se uvijek jako ponosio što nikad ne lažem. Zašto sam onda tako uživao u svojoj ulozi prljavog sitnog podmitljivca i iznuđivača?Istina je bila da me radovalo što izdajem društvo. Sa zadovoljstvom sam primao novac za izdaju povje- renja što su ga vlasti imale u mene kao činovnika. S užitkom sam mladićima koji su me potražili uzimao novac. Varao sam i pretvarao se s užitkom seljaka koji igra poker o penije. Ponekad sam se noću dok sam ležao budan smišljajući nove trikove, začuđeno pitao kako su se u meni mogle odigrati takve promjene. Došao sam do zaključka da se osvećujem zato što su me odbacili kao umjetnika, da se namirujem zato što sam nahoče bez ičega. Da, osvećivao sam se zato što sam potpuno zakazao u svijetu, za svoju opću jalovost u cijelom sustavu. Naposljetku sam pronašao nešto što sam obavljao dobro; napokon sam ženu i djecu uspio prehraniti. I smiješno, ali istinito, postao sam bolji otac i bolji muž. Pomagao sam djeci u učenju, a kako sam prestao pisati, imao sam više vremena i za Vallie. Odlazili smo u kino; sad sam mogao platiti nekom da pričuva djecu i ulaznice za kino. Kupovao sam ženi darove. Dobio sam čak i nekoliko narudžbi od časopisa i napisao nešto lijevom rukom. Vallie sam rekao da sav taj dodatni novac zarađujem pisanjem za časopise.Bio sam vrlo sretan lopov, no u dnu duše znao sam da će doći dan obračuna. Stoga sam, odustao od

snatrenja o cadillacu i zadovoljio se dodgeom plavim poput drozdova jajeta.Kancelarija gospodina Hillera bila je prostrana. Na pisaćem stolu stajale su fotografije njegove žene i djece. Sekretarice nije bilo i ponadao sam se da je bio dovoljno mudar te ju je otpremio kako me ne bi vidjela. Volio sam pregovarati s razboritim ljudima. Bojao sam se budala.Gospodin Hiller mi ponudi stolac i cigaru. Ponovno se raspitao o mojem zdravlju i tek tada prešao na stvar. — Jeste li vidjeli onaj plavi dodge? Lijepa kola. U odličnu stanju. Mogu vam ponuditi dobar posao. Što sad vozite?— Ford iz 1950. godine — odgovorih.— Uzet ću ga pod račun — reče gospodin Hiller.— Možete dobiti dodge za vaš. automobil i pet stotina.Nisam promijenio izraz lica. Izvukao sam pet stotki iz lisnice i rekao: — Dobro, prihvaćam.Gospodin Hiller kao da je bio malo zatečen. — Pomoći ćete mojem sinu, to ste shvatili? — Bio je uistinu malo zabrinut da nisam shvatio. 1-17 Ponovno sam se iznenadio koliko uživam u takvim malim transakcijama. Znao sam da ga mogu ucijeniti i dobiti dodgde samo u zamjenu za svoj ford. Zapravo sam i uz pet stotina prištedio oko tisuću dolara. No nisam bio uvjeren da lopov baš mora tjerati mak na konac. Još je u meni bilo mrvice Robina Hooda. Još sam sebe smatrao tipom koji peruša bogate, ali im za to daje protuvrijednost. No najviše me u tome zabavljala briga na njegovu licu da možda nisam shvatio da me on zapravo podmićuje. Stoga rekoh vrlo mirno, ozbiljna lica i poslovno: — Vaš će sin biti primljen u rezervu za tjedan dana. — Na licu gospodina Hillera ogledalo se olakšanje i neko novo poštovanje. Rekao je: — Ispisat ćemo sve papire još večeras, a ja ću se pobrinuti za tablice. Sve je već u toku. — Nagnuo se preko stola da se porukuje sa mnom. — čuo sam mnogo o vama — reče. — Svi o vama govore najbolje.To mi se svidjelo. Razumije se, znao sam što time misli. Da uživam glas poštenog lopova. No i to je bilo nešto. Bio je to uspjeh.Dok su njegovi namještenici ispisivali dokumente, gospodin Hiller je ćaskao sa stanovitom namjerom. Pokušao je doznati radim li sam ili su major i pukovnik umiješani. Bio je u tome spretan, vjerujem da je to bilo poslovno iskustvo. Najprije mi je polaskao da sam bistar i da sve brzo shvaćam. Potom me počeo ispitivati. Reče da ga brine neće li se ona dva oficira prisjetiti njegovog sina. Zar neće zaprisegnuti njegova sina kad nastupi šestomjesečnu službu u rezervi? — Da, to će morati — rekoh.— Zar ga neće prepoznati? — pitao je gospodin Hiller. — Neće li pitati kako to da je tako naglo napredovao na popisu?To je, doduše, bio argument, ali ne jako čvrst. — Jesam li ja vas što pitao o dodgeu? — uzvratih.Gospodin Hiller mi se toplo osmjehne. — Svakako — reče. — Vi znate svoj posao. No u pitanju je moj sin. Ne bih želio da upadne u neprilike za nešto što sam ja počinio.Misli su mi odlutale. Razmišljao sam kako će se Vallie obradovati kad ugleda plavi dodge. Plava joj je bila najmilija boja, a stari otrcani ford je mrzila.Prisilio sam se da razmislim o pitanju gospodina Hillera. Sjetio sam se da njegov Jeremv nosi dugačku kosu i odijelo dobra kroja s prslukom, košuljom i kravatom.— Recite Jeremvju da skrati kosu i navuče sportsku odjeću kad ga pozovem — rekoh. — Tad ga nećeprepoznati.Gospodin Hiller je izgledao zatečeno. — To se Jeremvju neće svidjeti — objasni.— Pa tad to ne mora učiniti — odgovofih. — Nevolim ljude nagoniti da čine nešto protiv volje. Pobrinut ću se za sve. — Bio sam već malo nestrpljiv.

— Dobro, dakle — reče gospodin Hitler. — Sve prepuštam vama.Kad sam se u novom automobilu dovezao kući, Vallie je bila oduševljena. Smjesta sam nju i djecu malo provozao. Dodge je radio kao san, otvorili smo radio. Moj stari ford nije imao radio. Zaustavili smo se, pojeli pizzu i popili sodu, što se sad već ustalilo, a ranije je predstavljalo rijetkost jer smo tada morali paziti na svaki peni. Potom smo stali ispred slastičarnice, pojeli sladoled, kćeri sam kupio lutku, a dvojici dječaka ratne igračke. Valleriji kutiju Schrafftovih čokoladnih bonbona. Bio sam doista velikodušan. Trošio sam novac poput kakvog princa. Na povratku sam pjevao, a nakon što smo djecu otpremili na spavanje, ljubili smo se i Vallie se prema meni ponašala kao da sam Aga Kan i upravo joj poklonio dijamant kao hotel »Ritz«.Sjetio sam se vremena kad sam morao založiti pisaći stroj da bismo progurali tjedan. No to je bilo prije mog bijega u Vegas. Poslije povratka moja se sreća promijenila. Nisam više morao raditi na dva mjesta. U mojim starim mapama s rukopisom na dnu ormara za odjeću bilo je sakriveno dvadeset tisuća. Imao sam cvatući posao kojim sam se mogao obogatiti ako cijeli reket ne prasne ili se velike sile ne nagode i prestanu trošiti toliko novca na svoje vojske. Prvi put sam shvatio kako je pri duši glavonjama u ratnoj industriji — i industriji uopće — te generalima. Uravnoteženi svijet bacio bi me natrag u siromaštvo. Nisam, doduše, priželjkivao novi rat, ali nisam mogao spriječiti da se ne nasmijem kad sam shvatio kako se svi moji takozvani liberalni stavovi rasplinjuju u nadi da se Rusija i Sjedinjene Države neće bar još neko vrijeme previše sprijateljiti. JiS. Vallie je malko zahrkala, no to me nije smetalo. Imala je mnogo posla s djecom, kućom i sa mnom. čudno je bilo što sam noću, bez obzira na to koliko bio iscrpljen, još dugo ležao budan. Uvijek je zaspala prije mene. Ponekad bih ustajao i u kuhinju radio malko na svojem romanu, skuhao nešto za jelo i ponovno legao u tri, četiri sata u ujutro. No sad nisam više pisao i nisam morao ništa posvršavati. Nejasno sam pomišljao kako bi valjalo da ponovno pišem. Naposljetku sad sam imao vremena i novaca. No život je sad bio i previše zanimljiv, uza sve to krivotvorenje i sklapanje poslova, primanje mita i, po prvi put u mojem životu, rasipanje novca na glupe sitnice.Veliki je problem bio gdje da pohranim svoju gotovinu. Nisam je mogao držati u kući. Pomislio sam na Artieja. On bi je mogao pričuvati. Bio bi to učinio da sam ga zamolio. No nisam mogao. Bio je tako bolno pošten, pitao bi me odakle mi novac, a ja bih mu morao reći. On nikad nije počinio nešto nepošteno ni zbog sebe, ni zbog žene ili djece. Bio je doista čovjek nedjeljive ličnosti. Bio bi to za mene učinio, ali tad naš odnos više ne bi bio kao dotad. A to ne bih mogao podnijeti. Ima stvari koje se ne počinjaju, ili se ne smiju počiniti. Moliti Artieja da mi pričuva novac bila je upravo takva stvar. Brat ili prijatelj takvo što ne rade.Dakako, mnogi ne bi svojeg brata molili za takvu uslugu jer bi im on ukrao novac. Tad se sjetih Cullvja. Kad idući put dođe u grad, pitat ću ga kako bih najbolje pohranio novac. To je bilo rješenje! Cullv će nešto smisliti, poslovao je s novcem. Morao sam nešto poduzeti da to pitanje riješim. Predosjećao sam da će novac sve brže i brže pritjecati.Idući tjedan bez muke sam Jeremvja Hillera uvrstio u rezervu a gospodin Hiller je bio tako zahvalan da me pozvao da dođem u njegovu agenciju po nove gume za moj plavi dodge. Razumije se, vjerovao sam da to čini iz zahvalnosti i radovalo me što je tako ljubezan. Zaboravio sam da je trgovac. Dok je mehaničar namještao nove gume na moj automobil, gospodin Hiller mi u svojoj kancelariji podnese novu ponudu.Počeo je s nekoliko lijepih poteza. Sa zadivljenim smiješkom rekao mi je kako sam pametan, pošten i apsolutno pouzdan. Da je užitak poslovati sa mnom120 i da će mi, ako ikad istupim iz državne službe, pribaviti namještenje. Sve sam to progutao jer su me u životu jako malo hvalili; ako me tko i pohvalio, onda samo moj brat Artie i nekoliko nepoznatih kritičara. Nisam imao pojma što će uslijediti.

— Imam prijatelja kojem je jako potrebna vašapomoć — reče gospodin Hiller. — Ima sina koji bisvakako trebao ući u šestomjesečni program rezervista.— Jasno — odgovorio sam. — Pošaljite momka kmeni i neka se pozove na vas.— Postoji velik problem — reče gospodin Hiller.— Dečko je već dobio poziv.Slegnuo sam ramenima. — Onda je nadrapao. Recite njegovima neka se s njim oproste na dvije godine.Gospodin Hiller se smješkao. — Jeste li sigurni da spretan mladi čovjek poput vas ne može ništa poduzeti? To bi moglo vrijediti velike novce. Njegov je otac vrlo utjecajan čovjek.— Tu se ništa ne može — rekao sam. — Propisisu vrlo određeni. Kad momak dobije poziv za odsluženje redovnog roka, više ne može biti uvršten u rezervu. Oni u Washingtonu nisu tako glupi. U protivnombi svi čekali dok ih ne pozovu, pa se tek tada javili urezervu.Gospodin Hiller reče: — Taj bi čovjek želio s vama osobno razgovarati. Spreman je poduzeti sve. Shvaćate što mislim?— Nema nikakva smisla — rekao sam. — Ne mogumu pomoći.Tad gospodin Hiller primijeni neznatni pritisak.— Ta razgovarajte s njim, meni za ljubav. — Shvatiosam. Ako s tim tipom samo porazgovaram, čak i akoga odbijem, gospodin Hiller će biti junak dana. Eh paza četiri potpuno nove gume mogao bih potrošiti polsata na razgovor s bogatašem.— Pa dobro — rekao sam.Gospodin Hiller napiše nešto na komad papira i pruži mi ga. Pročitao sam. Ime je bilo Eli Hemsi, a uz to telefonski broj. Eli Hemsi bio je najveći industrijalac, konfekcijske odeće, u sporu sa sindikatima i povezan s podzemljem. Bio je vodeća ličnost u društvenom životu grada. čovjek koji je mogao kupovati političare, stup na koji su se oslanjale dobrotvorne akci-121 je, itd. No ako je bio takva marka, zašto je onda morao doći k meni? Upitao sam to gospodina Hillera.— Zato što je mudar — reče gospodin Hiller. —On je sefard. To su najpametniji Židovi. — Imaju usebi talijanske, španjolske i arapske krvi i ta ih mješavina čini nenadmašivima, a još su i lukavi. Tajčovjek ne želi da mu sin bude talac kakvog važnogpolitičara koji će od njega tražiti golemu uslugu. Njemuje jeftinije i manje opasno doći k vama. Osim toga,ispričao sam mu kako ste spretni. Da budem posveiskren i otvoren, u ovom času jedino mu vi možetepomoći. Te velike zvjerke ne usuđuju se gurnuti prsteu tako nešto kao što je poziv za odsluženje roka. Previše škakljiva stvar. Političari se toga vraški boje.Sjetio sam se kongresmana koji je došao u moiu kancelariju. Taj je, dakle, imao muda. No možda je bio pri kraju svoje političke karijere pa mu se živo fućkalo. Gospodin Hiller me pažljivo promatrao.— Nemojte me pogrešno shvatiti — reče. — I jasam Židov. No sa sefardima morate biti oprezni, ili će

vas jednostavno nadmudriti. Zato kad ga potražite,budite razumni. — Oklijevao je i upitao bojažljivo:— Vi niste Židov, zar ne?— Ne znam — odgovorio sam i morao u tome trenutku pomisliti na siročad. Svi smo bili neobični. Nismo znali tko su nam roditelji i tako nismo nikadrazmišljali o Židovima ili Crncima.Sutradan sam nazvao ured gospodina Eli ja Hemsija. Očevi mojih mušterija su mi poput oženjenih muškaraca koji imaju ljubavnice uvijek davali samo telefonske brojeve svojeg ureda. No od mene su tražili i broj telefona u stanu ako bi ustrebalo da me iznenada nazovu. Već me mnogo ljudi nazivalo kući, a to je Vallie bilo čudilo. Rekao sam joj da su to pozivi zbog oklada i poslova u časopisima.Gospodin Hemsi me pozvao da u vrijeme podne-nog prijekida dođem k njemu u kancelariju, i ja sam otišao. Nalazila se u jednoj zgradi u centru konfekcijske industrije na Sedmoj aveniji, desetak minuta od Arsenala. Lijepa mala šetnja po proljetnom danu. Unutra sam zaobišao radnike koji su gurali kolica puna odjeće obješene na motku i s malo zlobe razmišljao kako teško moraju raditi za svoju bijednu plaću, dok sam ja nekoliko kuća odatle zarađivao stotine za malo prčkanja po papirima. Većina je bila crna. Zašto nisu122 na ulici i ne bave se otimačinom kao što se od njih očekuje? Da su dobili poštenu izobrazbu, mogli bi krasti poput mene a da ne ozljeđuju ljude.Recepcionist me proveo kroz izložbene prostore u kojima su prikazivali kolekcije za iduću sezonu. Tad su me uveli kroz jedna uska, zamrljana vrata u kancelariju gospodina Hemsija. Doista me iznenadila njezina raskoš, kad je cijela zgrada djelovala tako zapušteno. Recepcionist me predao sredovečnoj ženi stroga izgleda, no besprijekorno odjevenoj, koja me povede u unutrašnje svetište.Gospodin Hemsi bio je krupna čovječina~rođeni Kozak po građi i izgledu, no u savršeno krojenom odijelu, po izgledu skupoj bijeloj košulji s tamno crvenom kravatom. Lice mu je bilo upečatljivo navorano s tragovima melankolije. Izgledao je gotovo plemenito, a svakako pošteno. Ustao je iza pisaćeg stola i s obje svoje ruke primio moju da me pozdravi. Zagledao mi se duboko u oči. Stajao je tako blizu mene da sam vidio kroz njegove guste, slijepljene sijede vlasi. Rekao je ozbiljnim glasom: — Moj prijatelj ima pravo, vi imate dobro srce. Znam da ćete mi pomoći.— Uistinu vam ne mogu pomoći. Volio bih damogu, ali ne mogu — odgovorio sam. Potom mu obja-snih cijelu proceduru s pozivom kao što sam je protumačio i gospodinu Hilleru. Bio sam hladniji negošto sam namjeravao biti. Ne volim kad mi ljudi zureu oči.No on je samo sjedio i ozbiljno kimao svojom sijedom glavom. Potom, kao da nije shvatio ni jednu riječ od onog što sam mu govorio, jednostavno je nastavio, a glas mu je sad doista bio ponesen dubokom melankolijom.— Moja je žena, sirotica, jako bolesna. Ubit će jeako sad izgubi sina. Ona živi samo za njega. Ubit će jeako on ode na dvije godine. Gospodine Merlvn, vi mimorate pomoći. Ako mi to učinite, usrećit ću vas zaostatak vašeg života.No nije me to pridobilo. Nisam mu zapravo vjerovao ni jednu jedinu riječ. Ipak me posljednja rečenica pogodila. Samo kraljevi i carevi mogu nekom reći: — Usrećit ću vas do kraja života. — Kakvo je povjerenje u svoju moć imao taj čovjek. No tad mi je — naravno — postalo jasno da govori o novcu.123

— Dajte mi vremena da promislim — rekao sam.— Možda ću se nečeg sjetiti. Možda mi što padne naum.Gospodin Hemsi je vrlo ozbiljno klimao glavom.— Znam da hoće, znam da imate pametnu glavu idobro srce — rekao je. — Imate li djece?— Da — potvrdio sam.Pitao me koliko, kako su stara i jesu li dječaci ili djevojčice. Ispitivao me o ženi i koliko joj je godina. Ponašao se kao da mi je ujak. Zatim me zamolio da mu dam kućnu adresu i telefonski broj kako bi me, ako zatreba, mogao dozvati.Kad sam izašao, otpratio me do lifta. činilo mi se da sam svoj posao dobro obavio. Nisam imao pojma kako bih njegovog sina mogao otkvačiti s udice za novačenje. Gospodin Hemsi je imao pravo. Imao sam dobro srce. Imao sam toliko srca da nisam pokušao obmanuti njega i bojazni njegove žene a zatim ne izvršiti obećanje. A bio sam toliko razborit da se ne pletem u žrtvu ureda za novačenje. Momak je primio svoj poziv i naći će se u redovnoj vojsci za mjesec dana. Njegova će se mati morati snaći bez njega.Sutradan me Vallie nazvala u ured. Bila je uzbuđena. Rekla je da je upravo posebnom dostavom u kuću dopremljeno pet kutija s odjećom. Prekrasnom zimskom i jesenjom odjećom za svu djecu. U jednom paketu bilo je odjeće i za nju. Sve mnogo skuplje no što bismo ikad mogli sebi priuštiti.— Priložena je posjetnica — rekla je. — Od nekoggospodina Hemsija. Tko je taj? Merlvne, odjeća jeprekrasna. Zašto ti ju je on poslao?— Napisao sam nekoliko reklamnih brošura zanjegovu firmu — rekao sam. — Nije baš neka zarada,ali je obećao da će djeci poslati nekoliko stvari. Vjerovao sam, razumije se, da će to biti samo par sitnica.Osjećao sam zadovoljstvo u Vallienu slasu. — Mora da je to ljubezan čovjek, taj gospodin Hemsi. U kutijama ima odjeće za najmanje tisuću dolara.— Baš lijepo — rekao sam. — Razgovarat ćemo otome večeras.Kad sam odložio slušalicu, ispričah Franku što se zbilo, a i sve o gospodinu Hilleru, trgovcu s cadillacima.Frank zažmiri na jedno oko. — Sad si upecan — reče. — Taj će čovjek očekivati da za njega nešto učiniš. Kako ćeš to izvršiti?

— K vragu — rekao sam — nije mi jasno zaštosam ga uopće potražio.— Zbog cadillaca koje si vidio na Hillerovomauto-putu — reče Frank. — Baš si kao i Crnci. Vratilibi se u svoje kolibe u Africi samo kad bi se naokolomogli vozikati cadillacom.Dok je govorio, zamijetio sam lagano oklijevanje u njegovu glasu. Zamalo je rekao »crnje«, ali je onda ipak izgovorio »Crnci«. Pitao sam se je li to zato što se stidio izreći pogrdnu riječ ili stoga što je pomislio da bih se možda uvrijedio. Uvijek sam se pitao zašto se ljudi uzbuđuju zbog toga što momci iz Harlema vole cadillace. Zato što ih oni sebi nisu mogli priuštiti? Zato što se pišu smjeli zaduživati zbog nečeg što ne donosi korist? No imao je pravo, ti su me cadillaci smotali. Zbog njih bio sam spreman da se sastanem s Hemsijcin i učinim uslugu Hilleru. Negdje u dnu duše ponadao sam se da bih se mogao dokopati jednih od tih raskošnih, uglačanih kola.Kad sam te večeri došao kući, Vallie i djeca priredili su za mene modnu reviju. Spomenula je pet kutija, ali ne i njihovu veličinu, Bile su goleme. Vallie i djeca imali su svaki po deset kompleta nove odjeće. Tako uzbuđenu, Vallie nisam odavno vidio. Djeci je bilo drago, ali u toj dobi ne mare

mnogo za odjeću. Pomislih kako će me možda poslužiti sreća da nađem nekog tvorničara igračaka čiji sin želi izbjeći vojnu službu.No kad je Vallie objasnila da će morati kupiti nove cipele uz svu tu odjeću, rekoh joj da pričeka i u pameti zabilježih da pripazim ne bi li mi pod ruku naišao sin kakva tvorničara cipela.čudno, bio bih osjećao da me gospodin Hemsi pritišće da su odjeveni predmeti bili jeftini. Tad bi to bilo otprilike kao kad siromašni dobijaju iznošene stvari bogatih. No stvari su bile prvorazredne, vrhunske kvalitete kakve ne bih mogao kupiti bez obzira na to koliko mita prikupio. Vrijedne pet tisuća, a ne samo tisuću. Bacih pogled na priloženu posjetnicu. Bila je to poslovna karta s Hemsijevim imenom, naslovom predsjednika, nazivom tvrtke, adresom i telefonom. Ništa više nije bilo napisano na njoj. Nikakva poruka. Gospodin Hemsi je uistinu bio namazan svim mastima. Nije bilo nikakvog izravnog dokaza da je on poslao stvari, i nisam u rukama imao ništa protiv njega. U uredu sam pomislio da bih možda mogao stvari vratiti gospodinu Hemsiju. Ali kad sam vidio kako su usrećile Vallie, znao sam da to neće biti moguće. Bdio sam do tri sata i razmišljao kako bih sina gospodina Hemsija mogao spasiti od odsluženja vojnog roka.Sutradan sam, dok sam se vozio u ured, donio zaključak. Neću utvrditi napismeno ništa što bi mi još godinu-dvije kasnije mogli pripisati. Stvar je bila krajnje riskantna. Jedno je bilo pogurnuti nekog momka za lovu na vrh popisa da uđe u rezervu, a sasvim drugo izvući ga iz odsluženja vojnog roka pošto je već primio poziv.Zato sam najprije nazvao Hemsijev ured za novačenje. Dobio sam nekog momka, činovnika poput mene. Rekoh mu tko sam i ispričah priču koju sam smislio: da je Paul Hemsi na mojoj listi za šestomjesečni program i da sam ga trebao pozvati već prije dva tjedna, ali sam zabunom poziv poslao na pogrešnu adresu. Da je to bila moja greška i da se zbog toga osjećam kriv te da ću možda nadrljati u poslu ako mladićeva obitelj digne prašinu. Upitao sam može li njegov ured poništiti poziv tako da ga ja mogu uvrstiti. Tad bih poslao uobičajeni službeni formular uredu za novačenje kojim bih dokazao da je Paul Hemsi primljen u šestomjesečni program rezerve, pa ga oni mogu skinuti s popisa vojnih obveznika. Govorio sam to tonom koji sam držao prikladnim — ne odviše zainteresirano. Poput pristojna čovjeka koji želi ispraviti svoju pogrešku. U razgovor ubacih obećanje da ću pomoći nekom njegovom prijatelju ući u rezervu ako on meni učini ovu uslugu.Taj sam trik smislio prošle noći dok sam se prevrtao u besanici. Pretpostavljao sam da su i činovnike u uredu za novačenje tražili ugroženi momci kojima je prijetio poziv za odsluženje i da su im mnogo nudili. Ako činovnik u uredu za novačenje može premjestiti jednu svoju mušteriju u rezervu, tad to, utvrdio sam, mora vrijediti najmanje tisućarku.No momak u uredu za novačenje bio je savršeno elastičan i spreman na uslugu. Mislim dapače, da nije primijetio da ga mitim. Svakako, rekao je, povući će poziv, to nije nikakav problem, i odjednom sam stekao dojam da su spretniji tipovi od mene već iskušali taj isti trik. Uostalom, sutradan sam primio potrebno pismo ureda za novačenje pa sam nazvao gospodina Hemsija i rekao mu neka pošalje sina u moj ured da ga upišem.Sve je proteklo glatko. Paul Hemsi bio je ugodan, pristojan momak, vrlo plah i povučen, ili se meni tako učinilo. Zaprisegnuo sam ga i odložio njegove dokumente dok ne dobije poziv. Osobno sam trebovao njegovu opremu, i kad je otišao na odsluženje svojeg šestomjesečnog programa, nitko ga u njegovoj grupi još nije vidio. Pretvorio sam ga u duha.U međuvremenu mi je postalo jasno da takvi pothvati postaju prilično opasni i da su u njih upleteni ljudi velika utjecaja. No nisam bio uzalud čarobnjak Merlin. Nasadio sam svoju zašiljenu zvjezdanu, čarobnjačku kapu i o svemu temeljito razmislio. Jednog će dana sve prasnuti. Bio sam se prilično dobro pokrio, samo sam još u kući imao sakrivenu gotovinu. Novac je trebalo skloniti. To je bilo najpreče. A tad moram pribaviti dokaz za izvor prihoda da bih taj novac mogao otvoreno trošiti.Dakako, mogao sam novac pohraniti kod Cullvja u Las Vegasu. No što će biti ako me Cully nasamari ili ga tko kokne? Mogao sam novac opravdati jer sam dobivao ponude da ocjenjujem knjige i pišem za magazine, ali sam ih dosad odbijao. Bio sam isključivo pisac izmišljenih priča,

romanopisac. činilo se nedostojnim mene i moje umjetnosti da pišem što drugo. No, k vragu, sad sam bio lopov i ništa nije bilo nedostojno.Frank me pozvao na ručak i ja sam prihvatio. Bio je u vrhunskoj formi. Letio je po oblacima. Cijeli je tjedan dobio na okladama i novac mu je hrpimice pritjecao. Ne razmišljajući o budućnosti, jednostavno je vjerovao da će i dalje dobivati, da će cijela ta trula priča s mitom trajati zauvijek. Vjerovao je u čarobni svijet a da o sebi uopće nije razmišljao kao o čarobnjaku.

126 197 12.Prošla su gotovo dva tjedna i tad mi moj književni agent ugovori razgovor s glavnim urednikom »Eve-ryday Magazinesa«. Ta je kompanija izdavala niz časopisa kojim je preplavljivala američku javnost informacijama, pseudoinformacijama, seksom i lažnim seksom, kulturom i zamršenim životnim mudrostima. Bili su to filmski listovi, avanturistički magazini za široke mase i sportski mjesečnik, ribički i lovački časopisi i svakojaki stripovi. »Vrhunski« proizvod te izdavačke kuće, njezin glavni list, bio je namijenjen imućnim neženjama hajlajferima koji su očijukali s književnošću i avangardnim filmom.Kao pravi svežderač, »Everyday« masovno je gutao slobodne pisce, jer je na mjesec morao objaviti pola milijuna riječi. Agent mi je saopćio da glavni urednik poznaje mojeg brata Artieja i da ga je Artie nazvao da utre put.U »Everyday Magazinesu« svi su namještenici djelovali kao da su onamo zalutali kao da nitko onamo ne pripada. A ipak su na tržište iznosili unosne časopise. čudno, u službi federalnih vlasti svi smo djelovali tako uklopljeno, svatko je bio zadovoljan, a ipak je sav naš posao bio škart. Glavni urednik, Eddie Lancer, studirao je s mojim bratom na sveučilištu u Missouriju, a i moj je brat prvi spomenuo mojem agentu taj posao. Lancer je, dakako, već nakon dvije minute znao da sam za taj posao potpuno neprikladan. A i ja. Zaboga, nisam imao pojma ni kako izgleda stražnje dvorište jedne redakcije. No Lancer je to smatrao prednošću. Nije davao ni pišljiva boba za iskustvo. Tražio je momke s mrvom shizofrenije. A u tom pogledu sam, kako mi je jednom kasnije rekao, sjajno položio ispit.I Eddie Lancer je pisao romane; prije godinu dana objavio je jednu vraški dobru knjigu koja mi se jako svidjela. Znao je za moj roman i rekao da mu se dopao. To mi je jako pomoglo da dobijem posao. Na njegovoj dnevnoj ploči visio je krupni naslov istrgnut iz jutarnjeg limesa: ATOMSKI RAT MOGAO BI NAŠTE-TITI WALL STREETU.Uhvatio me kako zurim u izrezak i upitao: — Vjerujete li da biste mogli napisati kratku priču o tipu koji brine zbog ovog?— Jasno — odgovorio sam. To sam i učinio. Napisao sam priču o mladom čovjeku na položaju kojibrine da bi vrijednost njegovih dionica mogla paštikad bi pale atomske bombe. Nisam pogriješio i narugao se tom momku, niti dijelio moralne pouke. Napisaosam posve trijeznu priču. Ako prihvatite temeljnu pretpostavku, prihvaćate i čovjeka. Ako je niste prihvatili,tad je to bila vrlo smiješna satira.Lancem se svidjela! — Vi ste baš kao naručeni za našu kuću — rekao je. — Upravo to je osnovna misao: da se može dvojako tumačiti. Svidjet će ¦ se i ograničenima, i pametnjakovićima. Savršeno. — Na trenutak je ušutio. — Vi se prilično razlikujete od vašeg brata Artieja.— Da, znam —' odgovorih. — A i vi.

Lancer mi se nakesi. — Na faksu smo bili najboljiprijatelji. On je najpošteniji momak kojeg sam sreo.Bio sam iznenađen kad me zamolio da s vama razgovaram. To je prvi put, koliko znam, da je tražio nekuuslugu.. . ¦'.¦;•.•— On to radi samo kad sam ja u pitanju — rekoh.— Najispravniji momak kojeg, sam ikad upoznao— reče Lancer. . .— To će ga sahraniti — primijetio sam. Nasmijalismo se. Lancer i ja znali smo da smo obojica od; onih

9 Budale umiru 129 koje to neće sahraniti. A to je značilo da nismo od onih ispravnih, da smo u stanovitoj mjeri obmanjivači. Naša je isprika bila da moramo pisati knjige. I zato smo morali preživjeti. Svatko je imao svoju, uvjerljivu ispriku.Na moje veliko iznenađenje (ali ne i Lancerovo), iskazao sam se kao izrazit pisac za časopise. Umio sam pisati jeftine avanturističke i ratne priče. Uspijevale su mi suzdržano-pornografske ljubavne priče za glavni časopis. Spretno sam sastavljao praskave, lepršave filmske kritike i trijezne, drske prikaze knjiga. Ili sam, zaokrenuvši za sto i osamdeset stupnjeva, pisao odu ševljene kritike koje su čovjeka doslovno gonile iz kuće da smjesta potraži i sam pročita to što je tako dobro. Ništa nisam potpisivao pravim imenom. No nisam se napisanog stidio. Znao sam da je to šund, ali sam ga ipak volio. Zato što se cijelog života nisam imao čime dičiti. Bio sam loš vojnik, slab kockar. Nisam imao hobi, niti sam znao kakve vještine. Nisam znao popraviti automobil niti uzgojiti biljku. Bio sam loš daktilograf, čak ni prvorazredni podmitljivi činovnik. Dakako, bio sam umjetnik, no time se nisi mogao hvastati. To je naprosto bila religija ili hobi. No sad sam uistinu ovladao vještinom, bio sam stručan pisac šun-da, i to mi se svidjelo. Osobito stoga što sam prvi put u životu pristojno zarađivao. I to na zakonit način.Za svoje sam priče dobivao otprilike četiri stotke na mjesec, a to je s mojim građanskim namještenjem kod vojske iznosilo oko dvjesto dolara na tjedan. A rad kao da je kresnuo novu energiju u meni te sam počeo pisati svoj drugi roman. I Eddie Lancer je upravo pisao novo djelo, i tako smo veći dio radnog vremena trošili na razgovore o našim romanima, umjesto na članke za časopis.Naposljetku smo se tako sprijateljili da mi je, pošto sam šest mjeseci surađivao u kući, ponudio uredništvo jedne rubrike. No ja nisam htio propustiti dvije do tri tisuće u gotovu koje sam svakog mjeseca zarađivao na poslu u upravi vojne rezerve. Primanje mita je već gotovo dvije godine teklo bez zastoja. Sad sam na tu stvar gledao kao i Frank. Vjerovao sam da se nikad neće dogoditi ništa. A jednako je tako bila isti-130 na da sam uživao u uzbuđenju i opčinjavajućoj spoznaji da sam lopov.Moj se život sretno ukolotečio. Pisanje mi je išlo od ruke, a svake nedjelje vozio sam Vallie i djecu na izlet na Long Island, gdje su obiteljske kuće nicale poput gljiva. Razgledavali smo modele. Već smo bili odabrali našu buduću kuću. četiri spavaonice, dvije kupaonice i samo deset posto uplate na cijenu od dvadeset i šest tisuća s čekanjem od dvanaest mjeseci do useljenja. Sad je, zapravo, došlo vrijeme da Eddieja Lancera zamolim za malu uslugu.— Uvijek sam volio Las Vegas — rekao sam Ed-dieju. — Volio bih napisati nešto o njemu.

Kad god zaželiš — reče on. — No moraš se sva

kako postarati da u priči bude nešto o mačkama. —Pobrinuo se za dnevnice. Zatim smo se dogovorili kojim ćemo fotografijama u boji ilustrirati priču. To smouvijek radili zajednički jer je bilo zabavno i čestito nasnasmijavalo. Kao i obično, Eddie je naposljetku smislionešto dobro. Jedna raskošna gerla u oskudnom kostimu koja divlje miješa bokovima. A iz njezinog pupka sekotrljaju crvene kocke sa sretnom jedanaesticom. I naslov: »Djevojke Las Vegasa donijet će vam sreću«.No jedan je zadatak bio preči. Bila je to mala poslastica: trebalo je da intervjuiram najpoznatijeg američkog pisca, Osana.Eddie Lancer mi je povjerio da napišem taj intervju za Everyday Lije, vrhunski list te izdavačke kuće. Poslije toga mogu otputovati u Las Vegas.Eddie Lancer držao je Osana najznačajnijim američkim piscem, no bio je previše ispunjen strahopoštovanjem da bi intervju obavio osobno. Jedino je iz kruga njegovih suradnika nisam bio impresioniran. Nisam Osana smatrao tako sjajnim. Bio sam, ujedno, podozriv prema svakom piscu koji je bio tako otvoren kao on. Osano se stotinu puta pojavio na televiziji, u žiriju filmskog festivala u Cannesu, bio je hapšen na čelu protestnih marševa, bez obzira na to protiv čega su protestirali. I svaki novi roman, ako ga je napisao koji od njegovih prijatelja, javno je uzdizao u nebo.Uz to se na lak način probio do vrha. Proslavio se prvim romanom koji je objavio kad mu je bilo dvadeset i pet godina. Imao je bogate roditelje i stekao diplomu pravnika na Yaleu. Nikad nije morao iskusiti kako je to kad se moraš boriti za svoje stvaralaštvo.131 I najgore od svega: bio sam mu poslao svoj prvi roman i nadao se njegovoj ocjeni, no on mi čak nije niti potvrdio da ga je primio..Kad sam krenuo da intervjuiram Osana, njegove dionice pisca su, kod izdavača počele, malko opadati. Još je mogao zahtijevali papreni predujam za svoje djelo, još je tjerao kritičare u rog. No većina njegovih knjiga bila je publicistika. Već deset godina nije objavio ni jedan roman:Radio je na svojem majstorskom djelu, dugačkom romanu koji je trebalo da bude najveći nakon Rata i mira. Svi su se kritičari u tome slagali. A i Osano. Jedna mu je izdavačka kuća predujmila sto tisućarki te još i sada, deset godina kasnije, fućkala za svojim novcem i knjigom. U međuvremenu je pisao publicistiku0 vrućim temama, bolju, od romana, kako su tvrdilimnogi kritičari. Ni na jednu knjigu nije potrošio višeod dva mjeseca i potom ubrao masni ček. No sve su seslabije prodavale. Iscrpio je svoju čitateljsku publiku.1 tako je naposljetku prihvatio ponudu da bude glavniurednik najutjecajnijeg nedjeljnog književnog prilogau zemlji.Osanov prethodnik sjedio, je na tom mjestu dvadeset godina. čovjek sa sjajnim preporukama. Svih mogućih akademskih titula s najboljih fakulteta, intelektualac, iz bogate obitelji. Prava klasa. Cijelog života bio je otvoreni ljubitelj vlastitog spola. To samo po sebi nije nikog smetalo; no na žalost, kako je sta-rio, tako je postajao bezobzirniji. Jednog sunčanog, ustajalog poslijepodneva zatekli su ga kako ga praši nekom dečku kuriru iza hrpa knjiga naslaganih do stropa od kojih je podigao neku vrst pregrade u svojoj kancelariji. Da je uredski teklić bio kakav znamenit engleski, pisac, možda se ništa ne bi dogodilo. I da su knjige od kojih, je sagradio paravan bile bar pročitane-i ocijenjene, ne bi bilo tako zlo. No one nikad nisu ni stigle do njegovih brojnih lektora ili honorarnih kritičara. Tako je umirovljen kao isluženi urednik.S Osanom su izdavači mogli mirno spavati. Bio je stopostotno na pravoj strani. Volio je žene, svih tipova i oblika, svake dobi. Ženski miris ga je uzbuđivao kao narkotičara droga. Ševio je žene tako

predano kao što opsjednut heroinom uzima injekciju. Ako jedan dan nije dobio priliku da nekom spusti svoje sidro ili da mu ga bar tko prodrma, pobjesnio bi. No nije bio132 ekshibicionist. Uvijek je zaključavao vrata svoje kancelarije. Ponekad se radilo o kakvoj načitanoj šiparici. Drugi put o kakvoj svjetskoj mondenki koja ga je držala najvećim živućim američkim piscem. Ili kakvoj gladnoj spisateljici kojoj je bilo potrebno nekoliko recenzija da održi na okupu tijelo, dušu i svoje ja. Bio je besraman u iskorištavanju svojeg položaja glavnog urednika, ugleda romanopisca svjetskog glasa i onog što se, kako se pokazalo, najviše kuhalo pod njegovim poklopcem: predviđanju da će dobiti Nobelovu nagradu za književnost. Govorio je da upravo ta Nobelova nagrada ruši na leđa istinske intelektualke. A kako je posljednje tri godine uz pomoć svih svojih knjižefnih prijatelja bio pokrenuo bijesnu kampanju za dodjelu Nobelove nagrade, mogao je tim damama podastrijeti brojne članke u visokoparnim četvrtgodišnjacima koji su grlato zagovarali da tu nagradu dobije on.Začudo, Osano nije bio samosvjestan u pogledu svojih fizičkih dopadljivosti — svojeg osobnog magne-tizma. Odijevao se dobro, prilično je novaca trošio na modu, ali ipak nije bio fizički privlačan. Lice mu je bilo koščato i iskrivljeno, a oči blijedo zelene i podmukle. No potpuno je zaboravljao na svoju vibrirajuću živost koja je svakog bez razlike osvajala. Zapravo velik dio njegove slave nije potjecao od književnog dostignuća nego od njegove ličnosti, pune brze, briljantne inteligencije, privlačne jednako muškarcima kao i ženama.No žene su doslovno ludovale za njim; probuđene studentice, načitane društvene matrone, borci za žen-sjta prava koje su ga javno proklinjale a tajno nastojale strpati pod pokrivač da mu se osvete, tako su tvrdile, onako kako su se muškarci osvećivali ženama u viktorijansko doba.Jedan, od njegovih trikova sastojao se u tome da se u svojim djelima obraćao baš ženama.Nisam nikad trpio njegova djela, a nisam se nadao ni da će mi osobno biti simpatičan. Svako djelo predstavlja svojega tvorca. No pokazalo se da tome nije tako. Uostalom, tu i tamo nađe se pokoji suosjećajni liječnik, znanja žedan učitelj, pošten odvjetnik, idea-lističan političar, kreposna žena, ne sasvim lud glumac i pametan pisac. I tako je Osano, usprkos svojem piljar-skom stilu i inatu u svojim djelima, uistinu bio sja- jan momak za društvo i nije ga bilo preteško slušati ni kad je govorio o svojim djelima.U svakom slučaju, u ulozi šefa književnog priloga vladao je priličnim carstvom. Imao je dvije sekretarice, dvadeset lektora i brojne honorarne kritičare, od vrhunskih imena do gladnih pjesnika, neuspjelih romanopisaca, profesora koledža i mondenih intelektualaca. Sve ih je upošljavao i svakog pojedinog mrzio. Upravljao je redakcijom kao kakav sumanuti.Prva stranica nedjeljnog priloga — za nju bi svaki autor počinio ubojstvo. Osano je to znao. Kad god bi on objavio djelo, automatski bi dospio na prvu stranicu svih književnih revija u zemlji. No on je većinu romanopisaca mrzio; bio je ljubomoran na njih. Ili bi imao kakvu zamjerku na izdavača. Stoga bi na prvu stranicu stavljao neku biografiju Napoleona ili Katarine Velike koju je napisala kakva poznata sveučilišna profesorska veličina. Knjiga i prikaz bili su obično jednako neprobavljivi. No Osano je bio zadovoljan. Razbjesnio je svakog., Kad sam prvi put susreo Osana, njegov životni stil potvrđivao je sve što se o njemu prepričavalo po književnim primanjima, sva ogovaranja, sve dojmove koje je sam stvorio u javnosti. S nepatvorenim žarom preda mnom je odigrao ulogu velikog pisca. A imao je rekvizite koje su pristajale njegovoj legendi.Odvezao sam se do Hamptonsa, gdje je Osano unajmio kuću preko ljeta, i zatekao ga udobno ugniježdena (njegove vlastite riječi) poput starog sultana. U pedesetoj godini imao je šestoro djece iz četiri braka, a tad još nije bio u petom, šestom i, posljednjem, sedmom. Nosio je dugačke plave hlače za tenis i plavu jaknu krojenu posebno za njega da mu prikrije izbpčen trbuh pivopije. Lice mu je već bilo upečatljivo izbrazdano, kako i pristaje budućem dobitniku Nobelove nagrade za književnost. Usprkos podmuklim zelenim očima, umio je biti neusiljeno prijazan. Tog je dana bio prijazan. Kako je bio šef najmoćnije nedjeljne književne revije, svatko tko je objavio ma i slovce

uvlačio mu se u guzicu. Nije slutio da ga namjeravam dotući zato što sam bio neuspjeli autor jednog propalog djela koji je teško rađao drugo. Dakako, napisao je jedan dobar, gotovo velik, roman. Ali je sve drugo što je pisao bilo smeće, i ako mi Everyday Life dopusti, pokazat ću svijetu od kakvog je drva taj momak zapravo izdjeljan. i Napisao sam članak i dobro i čestito ga smlavio. No Eddie Lancer ga ne htjede objaviti. Redakcija je željela da joj Osano napiše snažnu političku priču i nije ga htjela razbjesniti. Dakle, uzalud sam potratio dan. No pokazalo se da ipak nisam. Naime, dvije godine kasnije, Osano me nazvao i upitao bih li htio s njim raditi u potpunoj novoj velikoj književnoj reviji kao njegov zamjenik. Sjetio me se. Pročitao je članak koji je moj magazin odbio i svidjela mu se moja smionost, tako je bar rekao. Rekao je još da me cijeni kao dobrog pisca, a i to što u njegovom djelu volim isto što i on.Tog prvog dana sjedili smo u vrtu i promatrali kako njegova djeca igraju tenis. Odmah moram reći da je djecu iskreno volio i savršeno se bavio njima. Možda stoga što je i sam u sebi sačuvao toliko dječjeg. Potaknuo sam ga da govori o ženama, ženskom pokretu za jednaka prava i o seksu. On je u sve to ubacio još i ljubav. Bio je prilično šaljiv. Premda je u svojim djelima bio veliki, vječni ljevičar, u biti je znao biti pravi nazadnjak teksaškog tipa. Govoreći o ljubavi, izjavio je da je uvijek kad se zaljubio u kakvu djevojku prestao biti ljubomoran na vlastitu ženu. Potom je zauzeo svoju veliku pozu pisca-državnika i rekao: — Nitko nema pravo da bude ljubomoran na više žena istodobno — ako nije Portorikanac. — Držao je da smije praviti viceve na račun Portorikanaca jer je imao besprijekorne preporuke kao radikalni ljevičar.Kućedomaćica je izašla da se izdere na djecu koja su se čupala za mjesto na teniskom igralištu. Prilično zapovjedna i prilično oštra kućedomaćica koja je postupala s djecom kao da im je mati. Osim toga vrlo je dobro izgledala za svoju dob otprilike istu koje je bio i Osano. Na trenutak sam se zamislio. Osobito kad nam je, vraćajući se u kuću, obojici uputila prijeziran pogled.Pokrenuo sam razgovor o ženama, što uopće nije bilo teško. Zauzeo je stav cinika, a to je uvijek odličan stav ako baš čovjek nije jako mario za neku određenu osobu. Bio je pun poučnih mišljenja, kako se i pristoji piscu o kojem je napisano više naklapanja nego o bilo kojem drugom nakon Hemingwaya.— čujte mladiću — rekao je — ljubav je poput malog crvenog automobilčića koji dobijete za Božić u šestoj godini. Strašno vas obraduje i jednostavno ga ne možete ispustiti iz ruku. No prije ili kasnije kotači otpadnu. Tad ga odbacite u kut i zaboravite. Zaljubiti se, to je sjajno. Biti zaljubljen, propast.Pristojno i sa ¦ svim poštovanjem koje je očekivao upitao sam: — A žene? Vjerujete li da i one tako osjećaju kad tvrde da misle jednako kao i muškarci?Okrznuo me brzim pogledom svojih iznenađujuće zelenih očiju. To nije tako lako- probavio. No dobro je prošlo. To je bila jedna od velikih Osanovih osobina. I tako je nastavio.— Pokret za ženska prava vjeruje da smo mi moćni i da vladamo njihovim životom. To gledište nije ništa gluplje od uvjerenja mnogih muškaraca da su žene seksualno manje izbirljive od muškaraca. Da sežene: daju od svakog, svakodobno i. na svakom mjestuševiti;- samo se boje zlih jezika. Ženski pokret baljezgao onom malom postotku muškaraca koji ima vlast. Timomci nisu muškarci. Oni, štoviše, nisu ljudi. To su tičija bi mjesta trebale zauzeti žene. One ne znaju datreba ubiti da bi ih se dočepao.Prekinuo sam ga. — Vi ste jedan od tih muškaraca, - Osano kimne. — Da. I, metaforički rečeno, morao sam ubijati. Žene će naposljetku sebi naprtiti ovo što imaju muškarci. A to je sve to sranje, čirevi i infarkti. K tome gomilu govnarskih zvanja koje i sami muškarci mrze. No ja sam srcem i dušom za jednakost. Tad ću sve te ucjenjivačke pobiti. Slušajte, ja plaćam alimentacije četirma zdravim krmačama koje mogu i same zarađivati za život. Sve zbog toga što nisu jednakopravne.

— Vaše afere sa ženama gotovo su jednako slavnekao i vaše knjige — rekoh. — Kako postupate saženama? .Osano mi se nakesi. — Ne zanima vas kako pišem knjige?Glatkim, kao nauljenim, glasom, odgovorih: — Vaše knjige govore same.Pon&vno me pogledao dugim, zamišljenim pogle-gom, a potom nastavio. ¦ .— Nikad nemojte biti predobri prema ženi. Ženese drže pijanica, kockara, kurviša i čak takvih koji ihmlate. Ne podnose prijazne, dobre momke. Znate lizašto? Dosadno im je. One ne žele biti sretne. To jedosadno.— Vjerujete li u vjernost? — upitah. — Pa razumije se. čujte, ljubiti znači da ste drugu osobu učinili središtem svojeg života. Kad ona toprestane biti, tad to više nije ljubav. To je nešto drugo. Možda bolje, praktičnije. Ljubav je u osnovi nepravedan, nepostojan, paranoidan odnos. Muškarci sugori u ljubavi od žena. Žena može sto puta leći; a kadjoj jednom nije do toga, on joj već predbacuje. No istina je da je prvi korak nizbrdo kad se odbije ševitiistodobno kad 'ti to želiš. Znate, nema tu isprika.K vragu s glavoboljama. Nikakvih izmotavanja. čimvas žena u krevetu odbije, sve je gotovo. Potražitezamjenu. Izgovore ne smijete nikad prihvatiti.. Pitao sam ga o obdarenim ženama koje deset puta mogu postići orgazam dok muškarac doživi jedan. Odmahnuo je rukom.— Žene to doživljavaju drukčije — reče. — U njihje to samo mali piih. Ne kao u nas. Mi muškarci ispu-hujemo pri tom mozak i šarafe. Freud je bio blizu, alije ipak promašio. Muškarci ševe, istinski ševe. Žene ne.Zapravo, nije uistinu vjerovao sve što je govorio,ali znao sam što hoće reći. Njegov je stil bio pretjerivanje. :. • ,Svrnuo sam razgovor na helikoptere. Imao je teoriju da će automobil za dvadeset godina, biti prevladan i da će svatko imati svog skakavca. Potrebno ga je samo malo tehnički usavršiti. Kae onomad kad je automatsko upravljanje i kočenje omogućilo svakoj ženi da sjedne za volan što je izbacilo željeznice iz toka. — Da, da — rekao je — to je jasno kao dan. — Jasno kao dan bilo je i to da je tog jutra bio naoštren na žene. Stoga je opet počeo o njima.— Današnji su mladi ljudi na pravom putu. Kažusvojim mačkama: svakako, možeš leći s kim zažeiiš,ja ću te ipak voljeti. Puni su tih gluposti. čujte, svakitip koji zna da mačka pada na druge misli- o njoj daje nimfomanka.Bio sam uvrijeđen usporedbom i istodobno začuđen. Veliki Osano, čije su pisanje žene osobito voljele! Naj-briljantniji um u američkoj književnosti. Najotvoreniji um. Ili sam ga pogrešno shvatio, ili je bio pun govna-rija. Ugledao sam njegovu domaćicu kako dijeli pljuske maloj djeci. Rekao sam: — Doista mnogo dopuštate svojoj domaćici.Sad je bio tako izoštrena sluha da je naprosto sve osjećao a da nije ispružio ni jedno ticalo. Znao je navlas

1 "i L_ . što mislim o onom što je izgovorio. Možda mi je upravo stoga ispričao istinu, cijelu priču o svojoj kućedoma-ćici. Tek toliko da me ozlovolji.— Ona mi je bila prva žena — reče. — Mati mojetroje starije djece.Nasmijao se kad je vidio izraz mojeg lica. — Ne, ne prevrćem je više. I dobro se slažemo. Dajem joj prokleto dobru plaću, ali joj ne isplaćujem alimentaciju. Ona je jedina kojoj ne plaćam alimentaciju.Očito je želio da ga pitam zašto to ne čini. Pitao sam.— Zato što joj je udarilo u glavu kad sam napisao svoju prvu knjigu i obogatio se. Bila mi je zavidna što sam postao slavan i što mi poklanjaju mnogo pažnje. Ona je htjela da je poklanjaju njoj. Ondaje neki mladi momak, obožavatelj mojih knjiga, zaplesao oko nje i ona je pala na minu. Bila je pet godinastarija od njega, no još je bila sočna mačka. Uistinuse zaljubila, to joj moram priznati. No nije uviđala daje taj ševi samo zato da ponizi velikog pisca Osana.Zatražila je rastavu i pola od onog što je knjiga donijela. Pristao sam. Htjela je uzeti djecu, ali nisam htioda moja djeca budu s tim blesanom u kojeg se zaljubila. Rekao sam joj da će dobiti djecu kad se uda. Palijepo, dvije godine ju je ševio do iznemoglosti i spiskao sav njezin novac. Zaboravila je na djecu. Pomladila se. Doduše, često je dolazila da ih vidi, ali je bilaprezaposlena putujući po cijelom svijetu za moj novac,žvačući ševca onog mladića u krpice. Kad je ponestalo love, on uhvati maglu. Ona se vraća i traži djecu.No izgubila je pravo. Napustila ih je, pune dvije godine.Tako sam joj dao posao domaćice.Rekao sam hladno. — To je možda najgore što sam čuo.Zapanjujuće zelene oči bijesnu na trenutak. No tad se osmijehnuo i rekao zamišljeno: — Vjerojatno to tako izgleda. No stanite na moje mjesto. Volim kad su moja djeca oko mene. Kako to da ocu nikad ne dodijele djecu? Kakva je to budalaština? Znate da se muškarci nikad ne oporave od takvog sranja? Žena se umori u braku, a muškrci tako izgube svoju djecu. Muškarci to šutke podnose jer bi im u protivnom odsjekli jaja. No ja se nisam šutke pomirio. Zadržao sam djecu i smjesta se ponovno oženio. A kad je i ta žena počela zavitlavati, riješio sam se i nje. Upitao sam tiho: — A što je s djecom? Kako ona gledaju na to da im je mati ovdje domaćica?Zelene oči ponovno bljesnuše. — Ma glupost. Pa ja nju ne ponizujem. Ona mi je domaćica samo kad nisam oženjen; inače je poput neke honorarne guvernante. Ima ona svoj stan. Ja sam vlasnik te kuće. Znate, pomišljao sam da joj dajem više novaca i kupim joj kuću da bude samostalna. No i ona je, kao i sve druge, usijana mačka. Opet bi postala neugodna. I propala bi. To mene ne bi smetalo, ali bi mi zadalo novih glavobolja, a ja moram pisati. Tako je novcem držim u šahu. Kod mene prokleto dobro zarađuje. A zna da će se, ako zabrazdi, naći gole guzice na ulici i da će morati dobrano zasukati rukave kako bi se prehranila. Stvar funkcionira.— Imate li što protiv žena? — upitah ga, smješkajući se.Nasmijao se. — Govorite s čovjekom koji se četiri puta ženio, pa to ne mora nijekati. No dobro. Doista sam u stanovitom smislu protiv ravnopravnosti žena. Zato što su većini upravo sad samo gluposti na pameti. Možda one nisu za to krive. čujte, ako žena dva dana zaredom neće u krevet,

riješite je se. Ispričana je samo ako je s ambulantnim kolima treba odvesti u bolnicu. čak i ako joj s četrdeset šavova sašiju muf. Nije me briga veseli to nju ili ne. Ponekad to meni nije užitak pa ipak prionem, premda ga ja moram uspraviti. Ako nekog volite, to vam je posao — treba onom drugom ševom istjerati mozak na uši. Isuse, ne znam zašto se uvijek iznova ženim. Zakleo sam se da više neću i uvijek se dam obrlatiti. Uvijek mislim da su žene nesretne ako se ne udaju. Tako su pune gluposti.— Ne mislite da bi žene mogle postići jednakostako bi dobile vremena da sazru?Osano zaniječe glavom. — Žene ne razmišljaju o tome da starost njima više smeta nego muškarcima. Muškarac u pedesetoj može imati more mladih mačaka. A ženi u pedesetoj nije lako. Jasno, kad se jednom dočepaju političke vlasti, donijet će zakon po kojem će se muškarci u četrdesetoj ili pedesetoj morati podvrći operaciji da bi izgledali stariji. Tako će se to izravnati. Tako funkcionira demokracija... I ona je, uostalom, puna besmislica. No čujte, pa ženama je dobro. Ne bi se smjele tužiti. — Nekad nisu znale da imaju sindikalna prava. Nisi im mogao otkazati, ma kako loše radile. Ma kako loše bile u postelji. Loše u kuhinji. A tko se ikad osladio s vlastitom ženom nakon dvije godine braka? A ako jest, onda je bila kurvica. A sad žele biti jednake. Dajte meni da im ja pokažem. Ja ću im dati ravnopravnost. Znam o čemu govorim; bio sam četiri puta u braku. I to me stoji svakog novčića koji sam zaradio.Tog je dana Osano doista mrzio žene. Mjesec dana kasnije otvorio sam jutarnje novine i pročitao da se po peti put oženio. Nekom glumicom iz male kazališne trupe. Bila je upola mlađa od njega. Toliko o razboru najistaknutijeg američkog pisca. Nisam niti sanjao da ću jednog dana raditi za njega i ostati s njim do njegove smrti, koja ga je zatekla začudo neoženjenog, ali jednako zaljubljenog u jednu ženu, u žene.Kroz sve što smo nabrbljali shvatio sam da je lud za ženama. To mu je bila slabost koju je mrzio. 13. Sad me više ništa nije priječilo da otputujem u Las Vegas i ponovno vidim Cullvja. Naš prvi sastanak u više od tri godine; tri godine je prošlo otkako je Jordan, dobitnik četiri stotine tisuća,, sprašio u sebe metak u svojoj hotelskoj sobi.Cully i ja održavali smo vezu. Nazivao me dva puta na mjesec i o Božiću slao darove za mene, ženu i djecu, sve stvari koje sam prepoznavao. Potjecale su iz butika za darove hotela »Xanadu«, gdje ih je, znao sam, kupovao po jako sniženoj cijeni ili ih, poznavajući Cullvja, dobivao besplatno. No ipak, lijepo je bilo od njega što nas se sjećao. Ispričao sam Vallie o Cul-lyju, ali joj nisam ništa rekao o Jordanu.Znao sam da Cullv ima odličan posao u hotelu jer se njegova sekretarica odazivala na telefonu s »kancelarija pomoćnika direktora«. Pitao sam se kako se u tih nekoliko godina uspio tako visoko popeti. Njegov se glas na telefonu i način govora promijenio; govorio je tiše; iskrenije, uljudnije, toplije. Glumac koji je zaigrao drukčiju ulogu. Na telefonu se ograničavao na ćaskanje i brbljanje o krupnim dobitnicima i velikim gubicima te na šaljive zgode o tipovima koji su odsjedali u hotelu. Nikad ništa o sebi. Naposljetku bi141 jedan od nas spomenuo Jordana, obično pri svršetku razgovora, ili bismo možda spominjanjem Jordana dokrajčili razgovor. Bio je naš kamen kušnje.Vallie je spakovala moj kovčeg. Putovao sam onamo preko vikenda pa ću tako izostati samo jedan dan iz službe kod rezervista. A u dalekoj budućnosti, koju sam već mogao namirisati, članak u časopisu će mi biti alibi za policiju na pitanje zašto sam putovao u Vegas.Djeca su već bila u krevetu, a Vallie je pakovala jer sam polazio sutradan rano ujutro. Slabašno mi se osmjehnula. — Bože, kako je bilo strašno kad si prošli put otišao. Mislila sam da se nećeš vratiti.

— Tad sam morao otići — rekao sam. — Sve jebilo krenulo nizbrdo.— Odonda se sve promijenilo — reče Vallie zamišljeno. •— Prije tri godine nismo uopće imali novaca.Ih, bili smo tako bankrot da sam morala od oca moljakati novaca i bojati se da ti to ne doznaš. A ti si postupio kao da me više ne voliš. To je putovanje svepromijenilo. Kad si se vratio, bio si drukčiji. Nisi seviše ljutio na mene i bio si strpljiviji s djecom. A dobio si i posao u časopisu.Smješkao sam joj se. — Ne zaboravi da sam se vratio kao dobitnik. S nekoliko tisuća. Da sam se vratio praznih džepova, možda bi ti bila posve drukčija.Vallie škljocne poklopcem kovčega. — Ne — reče — ti si se promijenio. Bio si zadovoljniji, sretniji sa mnom i djecom.— Utvrdio sam što mi nedostaje — rekoh.— Ma nemoj — rekla je. — Uza sve one gala fi-fice u Vegasu.— One su preskupe — odgovorih. — Lova mi jetrebala za kockanje.Sve to bila je šala, ali i nešto istine. Da sam joj rekao kako nikad nisam pogledao drugu, ne bi mi vjerovala. No mogao sam joj navesti dobar razlog. Osjećao sam se toliko kriv što sam loš muž i otac koji svojoj obitelji nije mogao ništa pružiti, nije joj čak mogao osigurati pristojan život, da nisam toj krivnji mogao pridodati još i nevjeru. Ali je odlučno bilo to što smo se u postelji tako dobro slagali. Za mene je bila savršena, druga mi nije trebala. Vjerovao sam da je i ona tako osjećala.— Hoćeš li noćas još raditi? — pitala je. Zapravoje htjela znati hoćemo li se ljubiti kako bi se spre-142. „ mila za to. Pošto bismo se ljubili, obično sam opet ustao da radim na knjizi, a ona bi tako čvrsto usnula da se do jutra nije pomaknula. Bila je veliko spavalo, a ja loše.— Da — odgovorio sam. — Radit ću. Ionako sampreviše uzbuđen zbog puta da bih zaspao.Bilo je blizu pola noći, ali je ipak otišla u kuhinju da mi skuha lonac kave i napravi sendviče. Radio bih do tri ili četiri u noći, a ujutro se ipak budio prije nje.Najgore je u pozivu pisca, bar za mene, to što kad sam dobro napredovao u pisanju nisam mogao spavati. Ležao bih budan i jednostavno nisam uspijevao isključiti stroj u mozgu — i dalje se vrtio oko romana na kojem sam radio. U mraku su likovi postajali tako stvarni da sam zaboravljao na ženu, djecu i svakidašnjicu. Ali noćas sam imao drugi, ne tako literarni, razlog. Želio sam da Vallie zaspi kako bih mogao iz skro-višta izvaditi svoj debeli svežanj novčanica zarađen na mitu.U spavaćoj sobi izvukao sam iz najtamnijeg kuta ormara svoj stari žaket »Vegas Winner« i odnio ga u kuhinju. Nisam ga nosio tri godine, od povratka iz Las Vegasa. U mraku ormara njegove su jarke boje izblije-dile, ali je ipak još bio prilično kričav. Navukoh ga. Vallie me odmjeri pogledom i reče: — Merlvne, ta nećeš valjda to nositi!?— Nosi mi sreću — odgovorih. — Osim toga, udoban je za let. Znao sam da ga je sakrila na dnoormara tako da mi ne dođe na oči i ne padne na pamet da ga obučem. Nije ga se usudila baciti. Sad će midobro doći.Vallie uzdahne. — Tako si praznovjeran.Varala se. Rijetko kad sam bio praznovjeran, premda sam sebe držao čarobnjakom, a to nije isto.Vallie me poljubi za laku noć i pođe u krevet. Posrkao sam kavu i preletio rukopis koji sam donio s pisaćeg stola u spavaćoj sobi. Cijeli sat sam ga uglavnom ispravljao. Potom sam zavirio u

spavaonicu i uvjerio se da Vallie čvrsto spava. Lagano sam je poljubio. Nije se pomakla. Volio sam njezin poljubac za laku noć. Jednostavan, obavezan, supružnički poljubac koji kao da nas je ograđivao od osamljenosti i prijevarno-sti vanjskog svijeta. A često kad sam u rane jutarnje sate ležao u krevetu, dok je Vallie snivala, a ja bdio, poljubio bih je lagano u usta s nadom da će se pro- buditi i da ću se, ljubeći se s njom, osjećati manje osamljen. No ovaj put bio sam svjestan da je to Judin poljubac, djelomice znak ljubavi, ali zapravo provjera neće li se probuditi kad budem izvlačio sakriven novac.Zatvorio sam vrata spavaće sobe i tad pošao do ormara u hodniku u kojem je bio okovani kovčeg sa svim mojim starim rukopisima, kopijama romana i originalnim rukopisom te knjige na kojoj sam radio pst godina a zaradio samo tri tisuće dolara. Bilo je to vraški.mnogo papira, sve verzije i kopije, papir kojim sam se nadao obogatiti, steći slavu i počasti. Kopao sam pod njim do velike crvenkaste mape svezane uzicom. Izvukao sam je i ponio u kuhinju. Srčući kavu, brojio sam novac. Nešto više od četrdeset tisuća. U posljednje je vrijeme, naglo pristizao. Bio sam postao »Tif-fanv's«* među podmićenima, s bogatom klijentelom koja mi je vjerovala. Dvadesetice, kojih je bilo oko sedam tisuća dolara, ostavio sam u mapi. Trideset i tri tisuće bilo je u stoticama. Raspodijelio sam ih u pet dugačkih kuverti donesenih iz pisaćeg stola. Tad po-trpah pune kuverte u različite džepove žaketa »Vegas VVinner«. Poteguo sam zatvarače i objesio žaket preko naslona stolca.Ujutro, kad me Vallie na rastanku zagrli, osjetit će nešto u mojim džepovima, no ja ću joj jednostavno reći da u Vegas nosim sa sobom bilješke za članak.* Poznata draguljarnica 14.Sišao sam sa aviona, a Cully me čekao na vratima terminala. Aerodrom je još bio tako malen da sam od aviona morao pješačiti, ali se već dograđivalo novo krilo terminala — Vegas je rastao. A jednako tako i Cully.Izgledao je drukčije, više i vitkije. Bio je ukusno odjeven u odijelo od Syja Devorea i sportsku košulju. Kosa mu je bila drukčije ošišana. Iznenadilo me kad me zagrlio i rekao: — Isti stari Merlyn. — Nasmijao se žaketu »Vegas Winnera« i rekao mi da ću ga se morati otarasiti.Spremio mi je velik apartman u hotelu, s barom nabitim pićem i cvijećem na stolu. čini se da imaš grdnu lovu — rekao sam.— Dobro prolazim — reče Cully. — Prestao samkockati. Sjedim s druge strane zelenih stolova. Znaš već.— Da — potvrdio sam. Cully mi je sad bio neobičan, činilo se da je posve drukčiji. Nisam znao da lida postupim prema svojem prvobitnom planu i povjerim mu se. U tri godine čovjek se može jako promijeniti. A ako pravo uzmemo, naše je poznanstvo trajalotek nekoliko tjedana.No dok smo pili, rekao je doista iskreno: — Uistinu se radujem što te vidim. Misliš li ikad na Jordana?

144 10 Budale umiru 145 — Bez prestanka.— Siromah Jordan — reče Cully. — Sišao sa če

tiri stotine tisućarki! To me potaklo da prestanemkockati. Znaš, otkako je umro, imao sam vrašku sreću. Ako budem dobro izigrao svoje karte, možda jošovdje postanem prvi čovjek.— Ne bulazni — rekoh. — A što je s Groneveltom?— Ja sam mu miljenik — reče Cully. — Povjeravami masu stvari. Vjeruje mi kao što ja vjerujem tebi.Kad smo već kod toga, trebala bi mi neka vrst desneruke. Kad god zaželiš preseliti obitelj u Vegas, mjestote čeka.— Hvala — rekoh. Bio sam dirnut. Istodobno samse čudio njegovoj naklonosti prema meni. Znao sam danije od ljudi koji brzo dijele naklonost. Rekao sam:— U pogledu namještenja ne mogu ti sad odgovoriti.No došao sam ovamo da te zamolim za uslugu. Ako mije ne možeš učiniti, shvatit ću. Samo mi reci otvoreno, a bez obzira na ishod, bar ćemo dva dana provesti zajedno i zabaviti se.— Već je učinjena — reče Cully. — Bez obzira nato što tražiš.Nasmijao sam se. — Pričekaj dok čuješ — rekoh.Na trenutak Cully kao da se rasrdio. — Baš mi je svejedno o čemu se radi. Učinjeno. Ako je u mojoj moći, učinjeno je.Ispričao sam mu cijelu svoju operaciju s lovom. Da sam uzimao mito i da u svojem žaketu nosim trideset i tri tisuće koje moram pohraniti za slučaj da cijela stvar prasne. Cully me pažljivo slušao, gledajući me u lice. Kad sam zašutio, nakesio se.— čemu se, k vragu, smiješ? — upitao sam ga.Cully se sad glasno nasmije. — Zvučiš kao momakkoji se ispovijeda popu da je počinio ubojstvo. To, do đavola, svatko radi ako mu se pruži prilika. No priznajem da sam iznenađen. Ne mogu te zamisliti kako govoriš nekom momku da mora platiti mito.Osjetio sam da crvenim. — Nisam nikad ni od koga tražio novac — rekao sam. — Uvijek su mi ga ponudili. I nikad nisam primao novac unaprijed. Kad obavim posao, mogu mi platiti ili me izigrati. Nije mi stalo.— Nakesio sam mu se. — Ja sam pitoma varalica, neprostitutka.— Skidam kapu — reče Cully. — Prvo, mislim dapreviše brineš. čini mi se, po tome što pričaš, da bi operacija mogla potrajati vječno. Pa sve da i prasne, najgore što ti se može dogoditi jest da izgubiš službu i dobiješ uvjetnu kaznu. No imaš pravo, moraš pohraniti lovu na sigurno mjesto. Ti federalci su pravi psi-tragači, i kad je nađu, oduzet će ti je do penija.Zanimao me prvi dio njegova govora. Jedna od mojih noćnih mora bila je da ću dospjeti u zatvor i da će Vallie s djecom ostati sama. To je i bio razlog da sam ženi sve zatajio. Nisam htio da i ona brine. Niti da izgubim u njezinim očima. Stvorila je sliku o meni kao o čistom, nepokvarenom umjetniku.— Zašto misliš da neću u zatvor ako me uhvate?— upitao sam.— To je rukovodilački kriminal — reče Cully. -^čuj, ti nisi opljačkao banku, ili ubio kakvog jadnogtrgovca, ili opljačkao neku udovicu. Samo si primiolovu od nekoliko mladih frajera koji su se pokušali

ogrepsti i skratiti svoj vojni rok. Isuse, pa to je nevjerojatno! Momci plaćaju da ih prime u vojsku! Nitkoto neće povjerovati. Porota bi poumirala od smijeha.— Da, i meni se to čini smiješnim — rekoh.Cully je odjednom postao sušta poslovnost. — Dobro, reci mi što hoćeš da sad učinim? Učinjeno. A ako te federalci prokuže obećaj da ćeš me smjesta nazvati. Izvući ću te. Okay? — Osmjehnuo mi se toplo.Izložio sam mu svoj plan: svoj ću novac, uvijek po tisuću dolara, promijeniti u žetone i s tim ću kockati, ali na male uloge. To ću učiniti u svim kasinima Las Vegasa i na kraju promijeniti svoje žetone za gotovinu uz propisnu potvrdu i ostaviti novac u pohrani u blagajni kao svoj dobitak. FBI neće nikad doći na pomisao da zaviri u kasina. A potvrde ću pohraniti kod Cullyja i unovčiti pokoju kad mi zatreba gotovina.Cully se osmjehne. — Zašto ne povjeriš novac meni? Zar mi ne vjeruješ?Znao sam da se šali, ali sam odgovorio ozbiljno.— Pomislio sam na to — rekoh. — Ali šta će biti akoti se štogod dogodi? Recimo avionska nesreća, ili tespopadne kockarska groznica? Sad ti vjerujem, aliodakle da znam da nećeš poludjeti, sutra ili dogodine?Gully kimne s odobravanjem. Potom upita: — A što je s tvojim bratom, Artiejem? Bliski ste si. Zar ne može on pričuvati tvoj novac?— Ne mogu to od njega tražiti — odgovorio sam. 147 Cully ponovno kimne. — Da, mislim da ne možeš. Prepošten je, jel'?— Točno — potvrdih. Nisam mu dulje htio objašnjavati što osjećam. — što u mojem planu ne valja?Misliš da nije prihvatljiv?Cully ustane i ushoda se po sobi. — Nije loše — reče. — Ali nije pametno da tvoji položi leže u svim kockarnicama. To pobuđuje sumnju. Ljudi ovdje ostavljaju svoj novac u pohrani dok ga ne prokockaju ili ne otputuju iz Vegasa. Eto što ćeš učiniti: pokupovati žetone u svim kockarnicama i pohraniti ih ovdje u našoj blagajni. Ako bi savezna policija njuškala naokolo ili pisala hotelu, to bi moralo doći u moje ruke. A ja ću te pokriti.Zabrinuo sam se za njega. — Neće li te to uvaliti u neprilike?Cully strpljivo uzdahne. — Pa takvim stvarima se neprestano bavim. Porezni ured nam stalno šalje upite o tome koliko je koji tip prokockao. Jednostavno im po-šaljem stare papire. Nema načina na koji bi me mogli zaskočiti. Pobrinem se da papiri koji bi im mogli poslužiti, nestanu.— Isuse — rekoh. — Ne bih htio da nestanu i mojeblagajničke potvrde. Ne bih mogao podići novac samona svoje potvrde.Cully se nasmije. — Ta hajde, Merlyne — reče. — Ti si sitna ribica među onima koji primaju mito. Savezna neće doći ovamo s gomilom poreznika zbog ovakvih. Pošalju pismo ili zahtjev. A na to neće niti pomisliti uostalom. Ako potrošiš lovu i oni utvrde da tvoji prihodi premašuju tvoju zaradu, uvijek možeš reći da si dobio na kocki. Ne mogu ti dokazati suprotno.— A ja mogu dokazati da jesam — rekoh.— Dakako — reče Cully. — Posvjedočit ću to, ajednako tako i šef stola ili krupije za crapom da si imaogrozomornu sreću s kockama. Zato ne brini oko toga,bez obzira na to što bude. Jedino je pitanje kamo sakriti blagajničke potvrde kockarnice.Obojica smo neko vrijeme o tome mozgali. Potom Cully predloži. — Imaš li odvjetnika? — upita.— Nemam — rekoh — ali moj brat ima prijatelja

advokata.— Onda napiši oporuku — reče Cully. — U njoj ćepisati da u ovom hotelu imaš položeno trideset i tri148 tisuće dolara u gotovu koje ostavljaš svojoj ženi. Ne, zaboravi bratova odvjetnika. Angažirat ćemo odvjetnika ovdje u Vegasu kojeg poznajem i u kojeg se možemo pouzdati. Tad će taj odvjetnik poslati tvoj primjerak oporuke Artijeu u posebnoj, službeno zapečaćenoj omotnici. Reci Artieju neka je ne otvara. Na taj način neće ništa doznati i neće biti upleten. Nikad neće za to doznati. Trebalo bi samo da mu kažeš neka omotnicu ne otvara nego da je sačuva za tebe. I odvjetnik će mu poslati pismo s takvim uputama. Potpuno je isključeno da Artie nadrlja. Neće ni o čemu znati. Jednostavno izmisli priču zašto hoćeš da oporuka bude kod njega.— Artie me neće ispitivati — objasnio sam. — Jednostavno će učiniti što tražim i neće postavljati pitanja.— Imaš dobrog brata — reče Cully. — Ali što ćešsad s potvrdama? Savezna njuška i po bankovnim sefovima, ako ga imaš. Zašto ih ne bi jednostavno zakopao među stare rukopise kao što si to učinio s gotovinom? čak i da dobiju dozvolu za premetačinu, nikadneće natrpati na te papiriće.— Ne mogu se upustiti u takav rizik — objasnih.— Prepusti meni brigu oko potvrda. Što bi se dogodilo da ih izgubim?Cu:iy nije prozreo pitanje ili se pretvarao. — Za takav slučaj postoje dokumenti u našoj kartoteci — reče. — Tad bi morao potpisati izjavu da si izgubio potvrde. To moraš potpisati tek kad vadiš gotovinu.Razumije se, znao je što namjeravam. Poderati potvrde, ali mu to neću reći kako nikad ne bi pouzdano znao i ne bi mogao mutiti s dokumentima kockarnice koja mi duguje novac. To je značilo da mu ne vjerujem sasvim, ali je to prihvatio bezbrižno.Rekao je: — Večeras organiziram za tebe i neke prijateljice veliku večeru. Dvije najzgodnije mačke iz našeg šoua.— Meni ne treba ženska — odgovorio sam.Cully se začudio. — Isuse, zar se nisi zasitio da prevrćeš svoju ženu? Nakon toliko godina?— Ne — rekoh. — Nisam se zasitio.— Zar joj namjeravaš čitav život ostati vjeran?— Aha — potvrdio sam smijući se.Cully zatrese glavom, nasmijan. — Onda si ti uistinu Merlin čarobnjak.— Glavom — potvrdih. I tako smo otišli večerati samo nas dvojica. Nakon večere Cully obiđe sa mnom sve vegaske igračnice. U svakoj sam pokupovao žetona za hiljadarku. Moj žaket »Vegas Winner« došao je kao naručen. U svakoj kockarnici popili bismo čašicu sa šefovima stolova i šefovima smjene te djevojkama iz šoua. Svi su se odnosili prema Cullvju kao prema značajnoj osobi i pričali zvučne priče o Vegasu. Bilo je zabavno. Kad smo se vratili u »Xanadu«, gurnuo sam žetone u blagajnu i dobio potvrdu na petnaest tisuća dolara. Turnuo sam je u lisnicu. Nisam te večeri ni jednom zaigrao. Cully je stra-žario. nada mnom.— Moram bar malo zaigrati — rekohCully se lažno osmjehne — Dakako, dakako. čim izgubiš pet stotki, lomim tu tvoju jebenu ruku.Kod stola za crap izvukao sam pet novčanica po stotku i zamijenio ih za žetone. Ulagao sam po pet dolara na sve brojeve. Dobivao sam i gubio. Zapao sam u svoj stari kockarski stil, prelazeći s kocke na ajnc i na ruletu. Blago, neobavezno, sanjarsko kockanje s malim ulozima, dobitkom i gubitkom,

s malim izgledima na krupni zgoditak. Oko jedan iza ponoći posegnuo sam u džep, izvukao dvije tisućarke i kupio žetone. Cully ne reče ništa.Gurnuo sam žetone u džep žaketa, prošetao do blagajne i zamijenio ih za još jednu potvrdu. Cully se naslonio na prazan stol, promatrajući me. Kimnuo je glavom, odobravajući.— Znači, isplivao si — reče.— Merlin, čarobnjak — rekoh — ne više jedan odtvojih ušljivih dekadentnih kockara. — I bilo je tako.Nisam osjetio ništa od onog nekadašnjeg uzbuđenja.Nisam osjetio želju za sve ili ništa. Imao sam dovoljnolove da svojoj obitelji kupim kuću i još svoticu zasvaki slučaj. Imao sam dobar izvor prihoda. Ponovnosam bio sretan. Volio sam svoju ženu i pisao roman.Kockanje je bilo zabavno, ništa više. Te večeri izgubiosam samo dvije stotke.Cully me povede u kaf eteri ju da popijemo čašu mlijeka i pojedemo hamburgere prije spavanja. — Danju moram, na žalost, raditi — reče. — Mogu li se pouzdati u tebe da nećeš kockati?— Ne brini — umirio sam ga. — Imat ću puneruke posla da po cijelom gradu mijenjam lovu za že- tone. Kupovat ću samo do pet stotki, da ne bi bilo tako upadljivo.— Pametno — reče Cully. — U ovom gradu imaviše saveznih agenata nego djelitelja.Trenutak je šutio. — Pouzdano ne želiš mačkicu u krevet? Imam nekoliko ljepotica. — Prihvatio je jedan od kućnih telefona s naslona naše lože.— Preumoran sam — rekao sam. Bilo je točno.Ovdje u Vegasu bilo je tek sat poslije ponoći, ali uNew Yorku već četiri, a moj je organizam još radio ponjujorškom vremenu.— Ako ti što zatreba samo dođi u moju kancelariju — reče on. — I onda ako zaželiš skratiti vrijemei malo brbljati.— Okay, doći ću — rekao sam.Sutradan sam se probudio oko podneva i nazvao Vallie. Nitko se nije javio. Bila je subota, a po njujorškom vremenu tri poslije podne. Vjerojatno se od-vezla s djecom ocu i majci na Long Island. Stoga sam nazvao onamo. Javio se njezin otac. Sumnjičavo se počeo raspitivati što radim u Vegasu. Objasnio sam mu da pripremam članak. Nije baš bio uvjeren, ali je naposljetku pozvao Vallie na telefon. Rekao sam joj da ću hvatati avion u ponedjeljak i s aerodroma uzeti taksi.Razmijenili smo uobičajene gluposti kakve izgovaraju muževi i žene u takvim telefonskim razgovorima. Rekoh joj da je više neću nazvati jer je to traćenje vremena i novca, a ona se složila. Znao sam da će i sutradan biti kod roditelja, a nisam je htio onamo zvati. Uočio sam i to da me njezino odlaženje onamo ljuti. Djetinjasta ljubomora. Vallie i djeca bili su moja obitelj. Pripadali su meni; osim Artieja, imao sam samo njih i nisam ih htio dijeliti s djedovima i bakama. Znao sam da je to glupo, ali ipak, neću je više nazvati. Pa što, još samo dva dana i, uostalom, ona može nazvati mene ako joj je stalo.Proveo sam dan obilazeći sve igračnice na Stripu i krčme s piljevinom na podu u središtu grada. Tamo sam zamijenio gotovinu za žetone po dvije ili tri stotke odjednom. Prije prelaska u drugi kasino malo bih za-kockao o sitne svotice.Volio sam suhu, usijanu žegu Las Vegasa i stoga šetao pješice od kockarnice do kockarnice. Kasno poslije podne ručao sam u Sandsu, gdje su za susjednim stolom lijepe kurvice mlatile večeru prije polaska na posao. Bile su mlade i zgodne, dobro raspoložene. Dvije su bile u jahaćim odijelima. Smijale su se i

prepričavale zgode poput šiparica. Nisu se osvrtale na mene, a ja sam jeo svoj ručak kao da njih nema, ali sam pokušao prisluškivati njihov razgovor. Učinilo mi se da su jednom spomenule Cullvjevo ime.Vratio sam se u »Xanadu« taksijem. Vozači su u Vegasu prijazni i uslužni. Ovaj me upitao da li bih se malo htio pozabaviti sa ženskom, a ja mu odgovorio da ne bih. Kad sam izlazio, poželio mi je ugodan dan i spomenuo restoran gdje poslužuju dobru kinesku kuhinju.U »Xanaduu«, u kockarnici, zamijenio sam ponovno žetone za potvrdu i gurnuo je u lisnicu. Imao sam sad devet potvrda i samo još nešto više od deset somova u gotovu. Ispraznio sam džepove svojeg prugastog ža-keta i premjestio gotovinu u običan kaput. Sva je bila u stoticama u dvjema dugačkim omotnicama. Potom prebacih žaket »Vegas Winner« preko ramena i uputih se u Cullvjevu kancelariju.Jedno cijelo krilo hotela bilo je zadržano za administraciju. Pošao sam hodnikom i zaokrenuo u prostrani prolaz s pločicom »Uprava«. Na jednim je vratima pisalo »Glavni pomoćnik direktora«. U predsoblju sjedila je vrlo pristala mlada sekretarica. Rekao sam joj svoje ime, a ona pritisne dugme interfona i najavi me šefu. Cully izleti, pa uslijedi oduševljeno rukovanje i zagrljaj. Taj novi stil ponašanja još me zbunjivao. Bio je previše demonstrativan, previše javan, posve drukčiji od onog ranijeg među nama.Imao je uistinu elegantan ured s kaučem, mekanim naslonjačem, prigušenim svjetlima i slikama na zidu— originalima u ulju. Nisam mogao razabrati jesu li todobre slike. Imao je i tri televizijska monitora u pogonu. Na jednom se vidio jedan hotelski hodnik. Drugije pokazivao jedan od stolova za kockanje u akciji.Treći ekran bio je ispunjen stolom za baccarat. Dok sampromatrao prvi ekran, neki je momak otključavao svoju sobu u hodniku i uvodio u nju mladu mačku položivši joj ruku na stražnjicu.— Bolji programi nego u New Yorku — rekao sam.Cully kimne. — Moram držati na oku cijeli hotel— reče. Pritisnuo je dugmad na konzoli na svojempisaćem stolu i tri prizora na ekranima se promijeniše. Sad smo ugledali dio parkirališta jedan stol za kojim se igrao crap i blagajnicu u kafeteriji koja je tipkala po blagajni.Spustio sam žaket »Vegas Winner« na Cullvjev stol.— Sad ga možeš zadržati — rekao sam.Cully je dugo zurio u žaket. Potom reče odsutno:— Promijenio si svu gotovinu?— Dobar dio — odgovorio sam. — Žaket mi višenije potreban. — Nasmijao sam se. — I moja ga ženajednako mrzi kao i ti.Cully podigne žaket. — Ne mrzim ga — reče. — Ali Gronevelt ne voli takvo što u svojem hotelu. Što misliš što je bilo s Jordanovim?Slegnuo sam ramenima. — Njegova je žena vjerojatno svu njegovu odjeću poklonila Vojsci spasa.Cully je odvagnuo žaket u ruci. — Lagan je — reče. — Ali nosi sreću. Jordan je u njemu dobio više od četiri stotine somova. A onda se ubio. Jebeni blesan.— Lud — dodao sam.Cully pažljivo spusti žaket na stol. Potom sjedne i zanjiše se na stolcu. — Znaš, smatrao sam te ludim jer si odbio njegovih dvadeset somova. I doista sam bio bijesan kad si i mene na to natjerao. Ali možda je to bila najveća sreća koja me zadesila. Bio bih ih prokockao, pa bi se potom osjećao kao govno. A znaš, kad se Jordan ubio, a ja nisam uzeo novac, stekao sam ponos. Ne znam kako da

to protumačim, ali osjećao sam da ga nisam izdao. Ni ti nisi. A ni Diane. Svi smo bili neznanci, ali samo je nas troje marilo za Jordana. Ne dovoljno, mislim. A možda to njemu nije mnogo značilo. Ali, naposljetku je ponešto značilo meni. Zar nisi i ti tako osjećao?— Nisam — rekao sam. — Jednostavno nisam htionjegov jebeni novac. Znao sam da će se koknuti.To je Cullyja osupnulo. — Drek si znao. Merlin, čarobnjak! Ne zajebavaj.— Ne svjesno — objasnih. — Ali tu, negdje posveduboko. Nisam se iznenadio kad si mi rekao. Sjećašli se?— Da — potvrdi Cully. — Nisi ni trznuo.Propustio sam tu loptu. — A Diane?— Za nju je to bio težak udarac — reče Cully.— Bila je zaljubljena u Jordana. Zamisli, na dan pogreba sam je prevrnuo. Najčudnija jebada u mom ži- •votu. Bila je kao da je sišla s uma, udarala oko sebe, tulila i jahala. Nasmrt me prestrašila.— A potom?Uzdahnuo je. — Iduća dva mjeseca lokala je i plakala na mojem ramenu, a zatim je upoznala tog trezvenog polumilijunaša i sad živi kao ugledna dama negdje u Minnesoti.— I što ćeš sad sa žaketom? — upitao sam ga.Cully se iznenada nakesi. — Dat ću ga Groneveltu.Hajde, i onako hoću da ga upoznaš. — Ustao je zgrabio žaket i izašao iz kancelarije. Pođoh za njim. Krenuli smo hodnikom do drugog niza ureda. Sekretarica pritisne zujalicu i pusti nas u Groneveltovo golemo osobno carstvo.Gronevelt ustane sa stolca. Izgledao je stariji nego što sam zapamtio. Mora da je blizu osamdesete, pomislih. Bio je besprijekorno odjeven. Bijela kosa činila je da je izgledao poput kakvog filmskog glumca u karakternoj ulozi. Cully nas upozna.Gronevelt mi pruži ruku i tad reče tiho: — Pročitao sam vašu knjigu. Nastavite. Jednog dana postat ćete slavni. Vrlo je dobra.Iznenadio me. Imao je dugu prošlost u svijetu kocke, nekoć je bio na vrlo lošem glasu i u Vegasu su ga se još bojali. Nekako nisam niti pomislio da taj čovjek čita knjige. Opet jedan kliše u otpadu!Znao sam da su subote i nedjelje za ljude poput Gronevelta i Cullvja koji su u Vegasu upravljali velikim hotelima kakav je bio »Xanadu« ispunjene poslom. Imali su stare mušterije po cijelim Sjedinjenim Državama koje su za vikenda stizale avionima da kockaju i koje je trebalo razonoditi na najrazličitije načine. Stoga sam mislio da ću se s Groneveltom samo pozdraviti i izblendati se.No Cully baci jarko crven i plav žaket »Vegas Winner« na golemi Groneveltov pisaći stol i reče: — Ovaj je posljednji. Merlvn je naposljetku odustao.Primijetio sam da se Cully kesi. Najmiliji nećak pecka mrzovoljnog ujaka s kojim umije postupati Zamijetio sam da i Gronevelt igra svoju ulogu: ujak koji se zeza s nećakom, najvećim jebivjetrom od svih, ali sve u svemu najdarovitijim i najpouzdanijim nećakom koji će ga naslijediti.Gronevelt pozvoni sekretarici, a kad je unišla, reče: — Donesite mi jedne velike škare. — Pitao sam se gdje će, k vragu, sekretarica predsjednika hotela »Xanadu« u subotu u šest sati navečer naći par velikih škara. Donijela ih je za nepune dvije minute. Gronevelt uze škare i poče rezati moj žaket »Vegas Winner«. Pogledao me bezizražajno i rekao: — Ni ne znate kako sam vas trojicu mrzio kad ste stupali mojim kasinom u tim glupim žaketima. Osobito one noći kad je Jordan dobio sve one novce.Promatrao sam kako se moj žaket pretvara u veliku hrpu šarenih krpica i tad shvatih da čeka moj odgovor. — No vi zapravo ne mrzite dobitnike, zar ne?— upitao sam.— To nije ni u kakvoj vezi s dobitkom — rečeGronevelt. — Bilo je to tako prokleto patetično. Ovaj

ovdje Cully u žaketu, a u srcu pokvareni kockar. Onje to još i sad i uvijek će biti. Njegova je bolest samotrenutno popustila.Cully učini gestu protesta, rekavši: — Ja sam poslovan čovjek — ali ga Gronevelt kretnjom ruke ušutka i Cullv se zapilji u krpice na stolu.— Mogu se pomiriti sa srećom — reče Gronevelt.— Ali spretnost i lukavštinu ne trpim.Gronevelt je sad sjeckao lažnu svilenu podstavu u dugačke rezance, ali tek toliko da nešto radi dok govori. Obratio se izravno meni.— A vi, Merlyne, vi ste jedan od najgorih kockarakojeg sam vidio, a već sam više od pedeset godina utom poslu. Gori ste od pokvarenog kockara. Vi. steromantični igrač. Umišljate sebi da ste jedan od onihtipova koji se pojavljuju u romanu Edne Ferber »ShowBoat«, u kojem je glavni junak onaj idiotski kockar.Igrate poput blesana. Ponekad za male postotke, drugiput slijedite iznenadnu slutnju, treći put po sistemu,onda opet bockate po praznom ili lutate cik-cak odjednog recepta do drugog. čujte, vi ste jedan od malobrojnih ljudi na ovom svijetu kojem bih savjetovaoda se posve okani kockanja. — Odložio je škare i iskreno mi se prijateljski osmjehnuo. — Ali što mari? Pristaje vam.Bio sam doista malo pozlijeđen, a on je to opazio. Držao sam sebe pametnim igračem koji miješa logiku s čarolijom. Gronevelt kao da je pročitao moje misli.— Merlyn — reče. — To mi se ime sviđa. Nekako vampristaje. — Koliko sam pročitao, on i nije bio takoblistav čarobnjak. A niste ni vi. — Pobrao je škare i nastavio sjeckati. — No zašto ste se onda upustili u tučnjavu s onim mizernim svadljivcem?Slegnuo sam ramenima. — Nisam se zapravo upustio ni u kakvu tučnjavu. Ali vi znate kako je to. Osjećao sam se jadno zato što sam napustio obitelj. Sve je išlo nizbrdo. Vjerojatno sam se htio na nekom iskaliti.— Odabrali ste pogrešnog tipa — reče Gronevelt.— Cully vam je spasio guzicu. Uz malu pomoć s mojestrane.— Hvala — rekao sam.— Ponudio sam mu posao ali ga on neće — rečeCully.To me iznenadilo. Očito je Cully razgovarao s Grone-veltom prije nego što mi je ponudio namještenje. A tad sam odjednom shvatio da je Cully vjerojatno Gro-neveltu ispričao sve o meni. I kako će me zaštititi ako me saveznjaci budu tražili.— Kad sam pročitao vašu knjigu, pomislio sam dabismo vas mogli upotrijebiti za veze s javnošću i publicitet — objasni Gronevelt. — Jednog dobrog piscapoput vas.Nisam mu htio objašnjavati da su to dvije potpuno različite stvari.— Moja žena ne bi napustila New York, tamo jojje rodbina — rekoh. — Ali hvala vam na ponudi.Gronevelt kimne. — Po onom kako vi kockate, moždaje bolje da ne živite u Vegasu. Ali kad idući put svratite u grad, hajde da svi zajedno večeramo. — Shva

tili smo to kao oproštajni pozdrav i otišli.Cully je imao zakazanu večeru s nekim dobro po-jastučenim lovašima iz Kalifornije; nije mogao otkazati pa sam ostao sam. Ostavio mi je rezervaciju za hotelski *ou i tako pođoh. Bila je to uobičajena vegaska pripovj . s gotovo golim plesačicama solo-točkama, pjeva" „y»n"i nekoliko varijetetskih brojeva. Najviše me impresionirala točka s dresiranim medvjedima.Na podij je izašla prekrasna žena sa šest orijaških medvjeda koji su izvodili svakojake trikove. Kako je koji izveo svoje umijeće, žena bi ga poljubila u njušku i medvjed bi smještao klimatao na svoje mjesto na kraju reda. Medonje su bili tako čupavi da su izgledali potpuno bespolno, poput igračaka. No zašto je kroti-teljica pretvorila poljubac u jednu od svojih zapovijedi? Koliko sam znao, medvjedi se ne ljube. Ali pomalo mi je postalo jasno da je poljubac bio namijenjen gledateljima, malo njima u prkos. Pitao sam se izvodi li to ta žena svjesno — u znak prijezira, profinjene uvrede. Uvijek sam mrzio cirkus i odbijao da u nj vodim djecu. I tako nisam nikad volio životinjske točke. Ali ova me toliko opčinila da sam je gledao do kraja. Možda će se jedan od medvjeda pobrinuti za iznenađenje.Kad je predstava završila, otumarao sam u kockarnicu da promijenim ostatak svog novca u žetone i potom za njih dignem potvrdu. Bilo je gotovo jedanaest sati.Počeo sam s kockom, i umjesto da kockam u sitne novce kako bih imao što manje gubitke, odjednom sam se kladio o pedeset i stotinu dolara. Gubio sam već oko tri tisuće, kad je iskrsnuo Cully privodeći lovaše k stolu i ugovarajući za njih kredit. Podrugljivo je pogledao moje zelene žetone po dvadeset i pet dolara i uloge na zelenom suknu ispred mene. — Ne moraš više kockati jel'? — dobacio je. To me zdrmalo i kad su se kocke okrenule na sedmicu, ponio sam preostale žetone blagajniku i zamijenio ih za potvrde. Kad sam se okrenuo, Cully me čekao.— Hajdemo nešto popiti — reče. Poveo me u bargdje smo uvijek pili s Jordanom i Dianom. Iz togsumračnog prostora promatrali smo jarko osvijetljenkasino. Kad smo sjeli, konobarica spazi Cullyja i smjesta priđe.— Pao s kola? — reče Cully. — To jebeno kockanjeje kao malarija. Uvijek se vraća.— I tebi? — upitao sam.— Nekoliko puta — reče Cully. — Ali nikad nisamnadrljao. Koliko si izgubio?— Neke dvije tisuće — slagao sam. — Većinunovca pretvorio sam u potvrde. Noćas ću dovršiti posao.— Sutra je nedjelja — reče Cully. — Moj prijateljodvjetnik je slobodan, pa rano ujutro možeš sastavitioporuku i dati da je pošalje tvojem bratu. Potom čuse zalijepiti za tebe kao ljepak sve dok te ne uguramu popodnevni avion za New York.— To smo jednom pokušali s Jordanom — rekaosam u šali.Cully uzdahne. — Zašto je to učinio? Sreća mu se smješkala. Bio bi odavle izašao kao pobjednik. Trebalo je samo ustrajati. 157 — Možda nije htio svoju sreću previše pritisnuti — rekoh. Cully reče da to jamačno ne mislim ozbiljno.Iduće-jutro Cullv me nazove u sobu pa smo zajedno doručkovali. Poslije me odvezao niz Strip do odvjetničke pisarne, gdje su mi sastavili oporuku koju sam potpisao pred svjedokom. Ponovio sam nekoliko puta da mojem bratu Artieju pošalju primjerak i Cully me naposljetku nestrpljivo prekine.

— Sve je to objašnjeno— reče. — Ne brini. Sve će biti učinjeno kako treba.Kad smo izišli iz ureda, Cully me provozao po građu i pokazao mi novogradnje. Novi pozlaćeni toranj hotela »Sands« svjetlucao je u pustinjskom zraku. — Ovaj će grad rasti i rasti — reče Cully.Beskrajna pustinja pružala se do udaljenih planina. — Mjesta ima dovoljno — primijetio sam.Cully se nasmijao. — Vidjet ćeš — reče. — Kockanje je budućnost.Pojeli smo lak ručak i potom se u spomen na stara vremena odvezli dolje do »Sandsa« i zajedno zaigrali crap za dvjesto dolara svaki. Cully reče podrugljivo:— Imam deset pobjedničkih bacanja u svojoj desnojruci — pa sam ga pustio da baca. Bio je, kao uvijek,loše sreće, ali sam uočio da ne igra sa srcem. Kockanjega nije radovalo. Doista se promijenio. Odvezli smo sena aerodrom. čekao je sa mnom dok nas nisu pozvalida uđemo.•— Nazovi me ako zapadneš u kakvu nevolju — reče Cully. — A kad idući put dođeš, večerat ćemo s Groneveltom. Sviđaš mu se, a njega je dobro imati na svojoj strani.Kimnuo sam. Potom sam izvadio blagajničke potvrde iz džepa. Na trideset tisuća dolara u blagajni hotela »Xanadu«. Cijena puta, kockanje i avionska karta iznosili su tri tisuće. Pružio sam potvrde Cullyju.— Sačuvaj ih za mene — rekao sam. Bio sam promijenio odluku.Cully prebroji bijele cedulje. Bilo ih je dvanaest. Provjerio je iznose. — Povjeravaš mi svoju rezervu?— upitao je. — Trideset somova je velika lova.— Moram nekom vjerovati — rekao sam. — A osimtoga, vidio sam kako si odbio dvadeset tisućarki odJordana kad si bio crkveni miš. — To sam učinio samo zato jer si me ti posramio— reče Cully. — Okay, pripazit ću ih. A ako stvari uistinuzakuhaju, mogu ti posuditi od svoje gotovine a potvrdeupotrijebiti kao jamstvo. Samo da ne ostaviš nikakvihtragova.— Hvala, Cully — rekao sam. — Hvala na hotelskojsobi, gošćenju i svemu. I hvala ti što si mi pomogao.— Osjetio sam pravi val ljubavi prema njemu. Bio jejedan od mojih malobrojnih prijatelja. A ipak me iznenadilo kad me na rastanku, prije mog polaska u avion,ogrlio.I dok je mlažnjak jurio kroz svjetlo u tamnija vremenska područja Istoka, udaljujući se brzo od zalazećeg sunca, dok smo uranjali u mrak, razmišljao sam o Cullvjevoj naklonosti prema meni. Tako malo smo se poznavali! činilo mi se da me voli zato što smo obojica imali tako malo ljudi koje smo uistinu mogli upoznati. Poput Jordana. Obojica smo sudjelovali u Jordanovom porazu i njegovoj bezuvjetnoj predaji smrti.Nazvao sam s aerodroma Vallie da joj javim kako sam se vratio dan ranije. Nije bilo odgovora. Nisam je htio zvati u kuću njezina oca, pa sam umjesto toga uzeo taksi do Bronxa. Vallie nije bilo ni kad sam stigao. Osjetio sam poznatu razdražljivu ljubomoru zato što je povela djecu djedu i baki na Long Island. Potom sam pomislio, ta k vragu! Zašto bi provela nedjelju sama u našem naselju kad je mogla biti okružena svojom bezbrižnom irskom porodicom, svojom braćom i sestrama i njihovim prijateljima, tamo gdje se djeca mogu igrati na svježem zraku i zelenoj travi?Pričekat ću je. Ubrzo mora doći kući. Dok sam čekao, nazvao sam Artieja. Javila se njegova žena i rekla da je Artie rano legao jer se ne osjeća dobro. Rekao sam joj neka ga ne budi, da nije važno.

Pomalo uznemiren, pitao sam je što je Artieu. Odgovorila je da se naprosto osjeća umoran, previše je radio. Nije mu ništa zbog čega bi trebalo otići k liječniku. Rekao sam joj da ću ga sutra nazvati u ured i objesio slušalicu.

_158_ ¦15SL 15.Iduća godina bila je najsretnija u mojem životu. čekao sam da mi izgrade kuću. Bit će to moja prva vlastita kuća, i to mi je bilo neobično. To da ću naposljetku biti poput ostalih. Bit ću samostalan i neću više ovisiti o društvu i drugim ljudima.Mislim da je taj osjećaj potekao od sve veće nesklonosti prema općinskom stambenom naselju u kojem sam stanovao. Crnci i bijelci obdareni izvanrednom snalažljivošću napredovali su na ekonomskoj ljestvici, i kad im je zarada porasla, izgubili su pravo da stanuju u javnim stambenim zgradama. A kad su iselili, njihova su mjesta zauzeli manje prilagodljivi. Crnci i bijelci koji su potom uselili bili su takvi da će ovdje ostati zauvijek. Narkotičan, alkoholičari, amateri pod-vodači, sitni kradljivci i silovatelji ako im se pružila prilika.Prije te nove invazije čuvari naselja su se strateški povukli. Djeca novih došljaka bila su rabijatnija i zdušno su sve razbijala. Liftovi su stali; stubišni prozori jednom porazbijani nisu se više popravljali. Kad sam se vraćao s posla, u stubištu je bilo praznih boca od viskija a ispred kuće na klupama sjedili su neki stanari pijani. Zbog divljih terevenki u naselje su počeli zalaziti pravi policajci. Vallie je svaki dan dočekivala djecu na autobusnoj stanici kad su se vraćala iz škole. čak me jednom upitala da li da preseli k ocu dok našu kuću ne dovrše. To je bilo nakon što su jednu desetogodišnju crnu djevojčicu silovali i bacili s krova jedne od kuća.Rekao sam ne, izdržat ćemo. Moramo ostati. Znamšto je Vallie mislila, ali se stidjela izreći. Bojala seCrnaca. Ali bila je odgojena liberalno i u vjeri u jednakost te nije mogla prihvatiti činjenicu da se boji tih, crnih ljudi oko sebe.k Ja sam na stvar gledao drukčije. Držao sam dasam realan, a nisam bio pobožan. Stvar je bila u tome: grad New York pretvarao je svoja javna naselja u crne slumove, stvarao nova geta, izdvajajući Crnce iz bijele zajednice. Naselja su se zapravo koristila kao cordon sanitarie. Mali Harlemi, okrečeni gradskim liberalizmom. Sav ekonomski talog bijele radničke klase bio je također ovdje segregiran: preslabo školovani da zarađuju za život, premalo prilagođeni da bi održali na okupu obitelj. Svi oni koji su imali imalo snage bježali su glavom bez obzira u predgrađa, u privatne kuće ili stambene zgrade u središtu. No ravnoteža još nije bila pomaknuta. Bijelci su još bili dvaput brojniji od Crnaca. Društveno svjesne obitelji, crne i bijele, bile su još u tijesnoj većini. Izračunao sam da je naselje sigurno bar još dvanaest mjeseci, koliko ćemo morati ostati u njemu. Ni za što drugo nije me bilo briga. Mislim da sam prezirao sve te ljude. Bili su poput životinja, bez slobodne volje, zadovoljavali su se da žive iz dana u dan uz piće, droge i fukanje, čime su ubijali vrijeme. Naselje se pretvaralo u još jedno jebeno sirotište. Pa kako to, onda, da sam još bio tu? Što sam bio ja?Na našem je katu stanovala neka mlada Crnkinja s četvoro djece. Bila je čvrsto građena, privlačna, vedra i vesela. Muž ju je napustio prije nego što je doselila i ja ga nikad nisam vidio. Žena je danju bila dobra mati; djeca su bila uvijek uredna, uvijek su odlazila u školu i ona ih je dočekivala na autobusnoj stanici. Ali noću majka nije bila tako uzorna. Vidjeli bismo je kako poslije večere dotjerana odlazi na sastanak, a djeca su ostajala sama kod kuće. Najstarijem djetetu bilo je tek deset.

Vallie je običavala vrtjeti glavom, a ja sam joj govorio da je se sve to ne tiče.

160 11 Budale umiru Ali jedne noći, kasno, već smo bili u postelji, čuli smo zavijanje vatrogasaca. Osjetili smo dim u našem stanu. Prozor naše spavaće sobe bio je baš nasuprot Crnkinjina stana i kao u prizoru kakvog filma mogli smo vidjeti kako plamen u tom stanu poskakuje a mala djeca trče kroz njega. Vallie je skočila, u spavaćici, ščepala pokrivač s kreveta i istrčala iz stana. Pojurio sam za njom. Stigli smo u trenutku kad su se vrata u dnu dugog hodnika otvorila i djeca izjurila. Iza njih vidjeli smo stan u plamenu. Vallie je trčala hodnikom za djecom, a ja sam se pitao zašto. Jurila je kao sumanuta s gunj em u ruci; kraj pokrivača se vukao po podu. Tad sam ugledao ono što je ona spazila ranije. Najstarija djevojčica, koja je istrčala posljednja, gurajući mlađu djecu pred sobom, počela je glavinjati. Leđa su joj gorjela. Pretvorila se u tamnocrvenu baklju. Pala je. Dok se na cementnom podu svijala od boli, Vallie se bacila na nju i omotala je gunjem. Kad su vatrogasci provalili u hodnik sa šmrkovima i sjekirama, nad njima se dizao prljavi sivi dim.Vatrogasci su preuzeli brigu i Vallie se sa mnom vratila u stan. Ambulantna kola su zvonila po privo-zima naselja. Odjednom smo u stanu nasuprot našem ugledali majku. Udarala je šakama po staklu, vriskajući. Krv je tekla po njezinoj drečavoj odjeći. Nisam shvatio što, do vraga, radi, ali tad uvidjeh da se htjela razrezati na krhotinama prozora. Vatrogasci su joj, izronivši iz dima što je kuljao iz ugašenog plamena i pougljenjelog namještaja, prišli s leđa i odvukli je od prozora. Potom smo je vidjeli privezanu o nosila dok su je unosili u ambulantna kola.Ta su općinska naselja za siromašne, u čijoj se izgradnji nije mislilo na zaradu, bila podizana tako da se vatra nije mogla širiti ili dim postati prebrzo opasan ostalim stanarima. Izgorio je samo taj jedan stan. Rekli su da će se djevojčica koju je zahvatio plamen oporaviti, premda je teško opečena. Majka je već bila puštena iz bolnice.Tjedan dana kasnije, u subotu poslije podne, Vallie je povela djecu k roditeljima da bih mogao u miru pisati svoj roman. Napredovao sam prilično dobro, a onda se začulo kucanje na vratima. Bio je to plah kucaj koji sam jedva razabrao u kuhinji, gdje sam radio.Kad sam otvorio, pred vratima je stajao mršav tip svijetlosmeđe kože. Imao je tanke brčiće i izravnanu kosu. Promrmljao je ime koje nisam čuo, ali sam kim-nuo. Tad je rekao: — Htio sam se samo zahvaliti vama i vašoj ženi za pomoć koju ste pružili mojem djetetu.— Shvatio sam da je to otac obitelji iz našeg hodnikačiji je stan izgorio.Upitao sam ga želi li ući da nešto popije. Opazio sam da je gotovo plakao, ponižen i posramljen što se zahvaljuje. Rekao sam mu da moje žene nema kod kuće, ali da ću joj saopćiti da je svratio. Unišao je korak u predsoblje da pokaže da me nije htio uvrijediti kad je odbio piće.Trsio sam se, ali je vjerojatno bilo vidljivo da ga zapravo mrzim. Da sam ga mrzio od one noći kad je izbio požar. Bio je jedan od onih koji su prepuštali žene i djecu socijalnoj skrbi kako bi se oni mogli zabavljati, živjeti vlastitim životom. Pročitao sam knjige o razbijenim crnačkim obiteljima u New Yorku. I kako organizacija i pritisak društva uzrokuje da napuste svoje žene i djecu. Racionalno sam to shvaćao, ali su se osjećaji bunili protiv toga. Tko su, k vragu, oni da prisvajaju pravo na vlastiti život? Ja nisam živio vlastitim životom.Ali tad sam vidio da niz smeđe lice teku suze. Imao je duge trepavice i meke smeđe oči. Tek tada sam čuo što je govorio. — Oh, čovječe — rekao je.— Moja je mala jutros umrla. Umrla je u bolnici.— Zaglavinjao je, pridržao sam ga, a on je nastavio:

— Rekli su da će se oporaviti, opekotine nisu bile takoteške, ali je ipak umrla. Došao sam da je obiđem,a svi su u toj bolnici zurili u mene. Znate? Bio sam jojotac, zar ne? Gdje sam bio? Što sam radio? Kao damene optužuju? Znate?Vallie je obično u dnevnoj sobi držala bocu raženog viskija za svojeg oca i braću kad svrate. Ni Vallie ni ja nismo pili. Ali nisam znao gdje je, do vraga, ta boca.— Pričekajte malo — rekao sam zaplakanom čovjeku. — Potreban vam je gutljaj. — Pronašao sam bocu u kuhinjskom ormaru i uzeo dvije čaše. Obojica smo popili nerazrijeđeno piće. Opazio sam da mu je bolje. Pribrao se.Gledajući ga, shvatio sam da se nije došao zahvaliti ljudima koji bi bili rado spasili njegovu kćer. Došao je da izlije svoju bol i svoju krivnju. Slušao sam ga i čudio se što nije s mog lica pročitao svoju osudu.163 Ispraznio je čašu a ja sam mu je nanovo napunio. Iscrpljeno se spustio na sofu. — Znate, nisam htio napustiti ženu i djecu. Ali žena je bila previše živa i prejaka. Radio sam naporno. Radim na dva mjesta. Štedim. Želim kupiti kuću i čestito odgojiti djecu, ali ona se hoće zabavljati, traži razonodu. Prejaka je i morao sam otići. Pokušao sam češće viđati djecu, ona mi ne da. Ako joj dam više novaca, potroši na sebe, a ne na djecu. A zatim, znate, sve smo se više i više tuđili, a onda sam našao ženu koja voli živjeti onako kako ja živim i postajem stranac vlastitoj djeci. A sad će svatko optuživati mene za smrt moje male djevojčice. Kao da sam jedan od onih jebivjetara koji napuštaju svoje žene da bi se zabavljali.— Vaša žena ih je ostavila same — rekao sam.čovjek uzdahne. — Ne mogu je osuđivati. Poludjelabi da je svake večeri ostajala kod kuće. A nije imala novaca da plati čuvanje. Da sam ostao, morao bih joj popuštati ili je ubiti — jedno ili drugo.Nisam znao što da kažem. Ja sam promatrao njega a on mene. Vidio sam da ga ponizuje što sve to iznosi neznancu, i još k tome bijelcu. Ali tad uvidjeh da sam bio jedini čovjek pred kojim je mogao razgaliti dušu, jer nisam zapravo bio važan i jer je Vallie prigušila plamen što je opržio njegovu kćer.— Umalo se nije ubila one noći — rekao sam.Ponovno je briznuo u plač. — Oh — reče. — Onasvoju djecu voli. To što ih je ostavljala same ne znači ništa. Sve ih voli. I nikad neće sebi oprostiti, tog se bojim. Nasmrt će se propiti, propast će, čovječe. Ne znam kako da joj pomognem.Na to nisam znao što da kažem. Negdje u mozgu kopkala me misao da mi je propao dan, da neću stići čak niti pročitati svoje bilješke. Ali ponudio sam mu da nešto pojede. Popio je svoj viski i ustao da pođe. Kad se ponovno zahvaljivao meni i mojoj ženi za dobrotu prema njegovoj kćeri, na licu mu se ogledao stid i poniženje. Potom je otišao.Vallie se navečer vratila s djecom i tad sam joj ispričao što se odigralo. Otišla je u spavaću sobu, a dok je pripremala djeci večeru, plakala je. Razmišljao sam kako sam osudio čovjeka još dok ga nisam niti upoznao, ne znajući ništa o njemu. Kako sam ga jednostavno gurnuo u prije pročitanim knjigama oblikovan pretinac: pretinac pijanica i narkotičara, kakvi su sta-164 novali oko nas. Razmišljao sam kako bježi od svojih ljudi u drugi svijet, ne tako siromašan i crn, spašava se iz ukletog kruga u kojem je rođen i prepušta svoju kćer da umre u požaru. Nikad to neće sebi oprostiti, njegova će osuda biti mnogo nemilosrdnija od one kojom sam ga ja u svojem neznanju osudio.Potom tjedan dana kasnije, jedan se gugutavi par na istom hodniku posvadio i muž je ženi prerezao grkljan. Bili su bijelci. Ona je u prikrajku imala ljubavnika koji nije htio ostati u prikrajku. Ali rana nije bila smrtonosna i pustolovna je supruga pružala nelagodno romantičan dojam kad je s debelim

bijelim zavojima oko vrata vodila svoju djecu do školskog autobusa.Znao sam da ćemo odavde otići u pravi čas. 16.U arsenalu, sjedištu kancelarija rezervista, poslovi s mitom su cvali. Prvi put u svojoj karijeri državnog činovnika dobio sam ocjenu »odličan«. Zbog svojeg biznisa s podmićivanjem proučio sam sve zamršene nove propise i na kraju postao vrlo sposoban činovnik, vrhunski stručnjak na tom polju.Na temelju tog posebnog znanja razvio sam za svoje »klijente« sistem »sad me vidiš, sad me ne vidiš«. Kad su odslužili šest mjeseci u redovnoj vojsci i vratili se u rezervu na predavanja i dvotjednu vježbu u ljetnom kampu, izblendao sam ih. Izradio sam potpuno zakonit način da sve to zaobiđu. Zapravo, mogao sam im ponuditi pogodbu da nakon šestomjesečne aktivne vježbe postanu imena na popisu rezerve koja se pozivaju samo u slučaju rata. Gotovo s tjednim predavanjima, svršeno s godišnjim ljetnim logorovanjem. Povisio sam cijenu. Još jedna korist: kad sam se riješio jednog, to bi oslobodilo vrijedno mjesto za novog kandidata.Jednog jutra otvorio sam Daily News i na naslovnoj stranici ugledao fotografiju trojice mladića. Dvojicu od njih upravo sam dan ranije upisao u rezervu. Dvije stotine zelembaća, svaki. Srce mi je stalo i malo mi se zavrtilo. Što je to drugo moglo značiti nego da je cijeli reket prasnuo? Da smo dolijali. Primorao sam se da pročitam potpis ispod slike. Momak u sredini bio je sin najkrupnijeg njujorškog političara. U potpisu se hvalilo patriotsko pristupanje političareva sina rezervi. To je bilo sve.Ipak, snimka u novinama me prestrašila. Priviđalo mi se kako odlazim u zatvor, a Vallie i djeca ostaju sami. Znao sam, dakako, da će se njezin otac i mati brinuti za njih, ali mene neće biti. Izgubit ću obitelj. Ali kad sam ušao u kancelariju i sve to ispričao Franku, nasmijao se i rekao da mu se to čini sjajnim. Dvojica mojih klijenata na prvoj stranici Daily Newsa! Naprosto sjajno. Izrezao je fotografiju i prikvačio je na ploču za obavijesti svojoj rezervnoj jedinici. Za nas je to bila sjajna privatna šala. Major je vjerovao da fotografija visi ondje da bi ojačala moral jedinice.Na neki način lažna me uzbuna uljuljala. Počeo sam poput Franka vjerovati da reket može potrajati vječno. A možda bi i bio, da nije bilo berlinske krize koja je potaknula predsjednika Kennedvja da pod oružje pozove stotine tisuća rezervista. To se pokazalo vrlo nezgodnim.Kad se doznalo da će naše rezervne jedinice biti pozvane na godinu dana u aktivnu službu, arsenal se pretvorio u ludnicu. Oni koji su platili da uđu u šestomjesečni program i izbjegnu aktivni vojni rok polu-dješe. Bili su bijesni. Najviše ih je boljelo što je njih, najlukavije mlade ljude u zemlji, odvjetnike na pragu karijere, uspješne mešetare s Wall Streeta, genije reklamnih agencija, nadmudrila najgluplja tvorevina od svih — američka vojska. Bili su prevareni šestomjesečnim rokom, nadmudreni, izvarani, prodani, jer nisu obratili pažnju na jednu sitnu kvaku: da ih i kao rezerviste mogu aktivirati i da se tako opet mogu naći u vojsci. Lukavi građani prevareni od seljačina. Ni mene to baš nije jako obradovalo, premda sam sebi čestitao što se nisam nikad upisao u rezervu zbog lake pare. Ipak, propao mi posao. Presušilo tisuću neoporezovanih dolara na mjesec. A uskoro je trebalo da uselim u novu kuću na Long Islandu. Ali nisam niti slutio da će to izazvati i katastrofu koju sam dugo predviđao. Bio sam prezaposlen rješavanjem brda spisa potrebnih da svoje jedinice službeno prevedem u aktivnu službu. 166

Trebalo je fasovati opremu i uniforme, objaviti sve moguće naredbe. A zatim je nastala divlja gužva oko izvlačenja iz jednogodišnjeg poziva. Svatko je znao da vojska ima propise za iznimne slučajeve. Osobito su oni koji su u programu rezerve odgudili tri ili četiri godine i bili pri kraju

svojeg roka bili kao zgromljeni. Za tih su godina izgradili karijere, poženili se, napravili djecu. Mislili su da .su nadmudrili američke vojne bo-sove, a odjednom se pokazalo kako je to bila čista zabluda.Ali ne treba zaboraviti da su to bila najbistrija djeca Amerike, budući poslovni giganti, suci, ljudi koji su u šoubiznisu potezali konce. Nisu čekali skrštenih ruku. Neki mladić, očev ortak na volstritskoj burzi, strpao je ženu u psihijatrijsku kliniku, a potom zatražio da ga oslobode od vojske jer mu je žena imala živčani slom. Uputio sam spis zajedno sa službenim izjavama liječnika i bolnice dalje. Nije upalilo. Washington je primio tisuće takvih zahtjeva i zauzeo stanovište da nitko neće biti pušten zbog osobnih problema. Spis se vratio s odlukom da se jadni suprug pozove u vojsku i da potom Crveni križ ispita njegovu molbu. Crveni križ je, čini se, dobro obavio posao, jer je mjesec dana kasnije, kad je jedinica u kojoj je taj momak služio prebačena u Fort Lee, Virginija, supruga sa živčanim slomom ušla u moju kancelariju da podnese molbu kako bi mu se mogla pridružiti. Bila je raspoložena i očito u dobru zdravlju. U tako dobrom zdravlju da nije izdržala simuliranje i bolnicu. A možda liječnici nisu duže htjeli sudjelovati u prijevari.Gospodin Hiller me nazvao zbog svojeg sina Jere-mvja. Rekao sam mu da, na žalost, ne mogu ništa učiniti. Navaljivao je i navaljivao, a ja rekoh u šali da bi mu sina otpustili iz vojske da je homić. Na drugom kraju žice zavladala je duga šutnja, potom mi je zahvalio i prekinuo. I, dakako, kao amen na kraju molitve, dva dana kasnije stiže Jeremv Hiller da popuni potrebne formulare za otpuštanje iz vojske jer da je homoseksualac. Upozorio sam ga da će ga taj podatak odsada uvijek pratiti. Da će jednom kasnije možda zažaliti što je to upisano u službenom dokumentu. Vidio sam da krzma, no naposljetku je rekao: — Moj otac kaže da je bolje to nego poginuti u ratu.Proslijedio sam spis. Glavni štab Prve armije na Governors Islandu vratio je spis. Kad redov prvog razreda Hiller uđe u jedinicu, komisija regularne vojske će razmotriti njego\ slučaj. Još jedan promašaj.čudio sam se da me nije nazvao Eli Hemsi. Otkako su razaslani pozivi za aktivnu službu, Paul, sin tvorni-čara konfekcije, nije čak niti zavirio u arsenal. Ali ta je tajna bila riješena kad sam poštom primio dopis jednog liječnika čuvenog po svojim knjigama o psihijatriji. Papir je potvrđivao da je Paul Hemsi posljednja tri mjeseca primao elektrošokove zbog živčane bolesti i da ne može služiti vojsku. Bilo bi to katastrofalno za njegovo zdravlje. Potražio sam odgovarajući vojni propis. Nije bilo sumnje da je gospodin Hemsi pronašao izlaz iz vojske. Vjerojatno su ga savjetovali ljudi na višem mjestu od mojeg. Proslijedio sam spis u Governors Island. Dakako, naposljetku se vratio. A s njim i posebna odredba kojom se Paula Hemsija otpušta iz rezerve Sjedinjenih Država. Pitao sam se koliko li je to stajalo gospodina Hemsija.Nastojao sam pomoći svakom tko je podnio molbu da ga puste zbog osobnih problema. Osigurao sam da dokumenti stignu do glavnog štaba na Governors Islandu i nazivao onamo da to provjerim. Drugim riječima, bio sam svim svojim klijentima pri ruci, koliko god sam mogao. Ali Frank Alcore postupao je baš suprotno.Franka su s njegovom jedinicom pozvali u aktivnu službu. Držao je da je pitanje časti da ode. Nije niti pokušao postići otpusnicu zbog osobnih problema, premda je za to imao dobrih razloga kao hranitelj žene, djece i starih roditelja. A i nije nimalo suosjećao s onima koji su se u njegovim jedinicama nastojali izvući iz jednogodišnje aktivne službe. Kao glavni administrator svojeg bataljona, u civilu i kao stariji vodnik, sjedio je na svim molbama za otpust. Onemogućavao je svakom da postigne otpust što je bolje mogao. Ni jedan od njegovih ljudi, čak ni oni koji su za to imali opravdane razloge, nije bio pušten. A mnogi kojima je stajao na prstima bili su njegovi klijenti, vrhunski platiše za uvrštenje u šestomjesečni program rezerve. Dok Franka i njegove jedinice nisu prebacili iz arsenala u Fort Lee, atmosfera je već bila čestito zatrovana.Zezali su me da sam morao biti obaviješten kad nisam upao u program rezervista. No u zafrkavanju bilo je primjese divljenja. Bio sam jedini u arsenalu kojeg nije privukla lako zarađena rezervistička plaća i pomanjkanje opasnosti. Na neki sam se način ponosio

168 sobom. Promislio sam o svemu još godinama ranije. Novčana nagrada nije bila dovoljna nagrada za mali postotak opasnosti koji je postojao. Vjerojatnosti su bile tisuću jedan da budeš pozvan u aktivnu vojsku, ali sam se ipak odrvao. A možda sam imao dar da gledam u budućnost. Ironija je bila što je mnogo veterana drugog svjetskog rata upalo u stupicu. Nisu mogli povjerovati da je tako. Tu su bili momci, koji su se u starom ratu tukli tri ili četiri godine, sad opet u zelenim radnim uniformama. Istina, većina veterana nikad više neće vidjeti bitku ili doći u opasnost, ali su ipak bili ogorčeni. Nije se činilo pravednim. Samo Frank Alcore kao da nije mario. — Pobrao sam vrhnje — rekao je. — Sad moram platiti za njega. — Smješkao mi se. — Merlvne, uvijek sam mislio da si blesavko, a sad mi se čini da si prilično mudar.Pri kraju mjeseca u kojem su svi bili otpremljeni kupio sam Franku dar. Ručni sat sa svakojakim glupostima, kompasom i vremenom. Potpuno sigurnim na udarce. Stajao me dvije stotke, ali Franka sam uistinu volio. Vjerujem da me malo pekla savjest što on odlazi, a ja ostajem. Dar ga je dirnuo pa me srdačno ogrlio. — Možeš ga založiti ako ti sreća zakaže — rekao sam. Obojica smo se nasmijali.Iduća dva mjeseca arsenal je bio neobično prazan i tih. Pola jedinica otišlo je u aktivnu službu na poziv. Šestomjesečni program rezervista nije više postojao; više to nije bio dobar posao. Bio sam izbačen iz posla koliko se ticalo mojeg reketa. Nije bilo nikakvog posla, pa sam počeo u uredu pisati svoj roman. Major je mnogo izbivao, a i narednik regularne vojske. A kako je i Frank bio u vojsci, većinom sam u kancelariji bivao sam. Jednog od tih dana uđe neki mladić i sjedne na moj pisaći stol. Pitao sam ga što mogu za njega učiniti. Zar ga se ne sjećam? Sjećao sam ga se nejasno, a on spomene svoje ime: Murrav Nadelson. — Bili ste Ijubezni pa ste se za mene pobrinuli. Moja je žena imala rak.Tad sam se sjetio prizora. Bilo je to prije gotovo dvije godine. Jedan od mojih sretnih klijenata uredio je da se sastanem s Murravem Nadelsonom. Ručali smo utroje. Mušterija je bila lukavi mešetar u Wall Streetu po imenu Buddy Stove. Krajnje sposoban, supertrgovac. Ispričao mi je u čemu je problem. Murraveva žena bolovala je od raka. Njezino je liječenje bilo skupo170 .. i Murrav nije mogao platiti ulazak u rezervu. Smrtno se bojao da ga ne unovače na dvije godine i ne pošalju preko oceana. Pitao sam ga zašto nije podnio molbu da ga oslobode zbog ženine bolesti. Bio je pokušao, ali je molba odbijena.To mi je zvučalo čudno, ali nisam ništa rekao. Buddv Stove je objasnio da je najvažnija atrakcija šestomjesečnog roka što se on služi u Sjedinjenim Državama i Murraveva bi žena mogla živjeti u blizini kasarne, ma kamo ga uputili. Tražili su još da nakon šestomjesečnog roka bude određen u kontrolnu grupu kako ne bi morao dolaziti na predavanja. Doista mora biti sa ženom što više.Kimnuo sam. Okay, mogu to izvesti. Tad je Buddy Stove bacio oštru loptu: tražio je da sve to izvedeni besplatno. Bez naplate. Njegov prijatelj Murray ne može potrošiti ni penija.Dok smo razgovarali, Murray me nije mogao gledati u oči. Oborio je glavu. Pomislio sam da je sve to trik, samo nisam mogao zamisliti da tko svojoj ženi prti nesreću govoreći da ima rak samo da bi se izvukao od plaćanja mita. Tad mi se ukaže priviđenje: što ako sve ovo jednog dana prasne i novine objave kako sam pokupio novce od čovjeka kojem je žena bolesna od raka da bih ga izvukao? Stoga sam odgovorio, svakako, okay, i promrmljao Murrayu nešto kako se nadam da će mu žena ozdraviti. Time je ručak svršio.Samo sam se malo ljutio. Moja je politika bila da uvrstim u šestomjesečni program svakog koji je izjavio da nema čime platiti. To se dogodilo mnogo puta. Upisivao sam to na svoj konto dobre volje. Ali prebacivanje u kontrolnu grupu i zaobilaženje pet i pol godina dužnosti u rezervi bila je posebna pogodba vrijedna masu love. Prvi put je netko tražio da i to uradim badava. Sam Buddy Stove platio je pet stotki za tu uslugu, mimo onih dvjesto za upis u rezervu.Uostalom, obavio sam glatko i spretno sve što je bilo potrebno. Murray Nadelson odslužio je svojih šest mjeseci; potom sam ga izblendao u kontrolnu grupu, gdje će biti samo ime na popisu. I što je

sad Murray Nadelson tražio na mojem pisaćem stolu? Rukovao sam se i čekao.— Nazvao me Buddy Stove — poče Murray. — Opozvali su ga iz kontrolne grupe. Potrebna im je nje- gova posebna vještina u jednoj od jedinica poslanoj u aktivnu službu.— Buddvjeva zla sreća — primijetio sam, ne bašsuosjećajno. Nisam želio da se zanosi kako ću mupomoći.Ali Murrav Nad ;1son me gledao ravno u oči kao da prikuplja hribrosti da mi kaže nešto što mu teško p ^da. Stoga sam se naslonio u stolcu i rekao: — Ne mcgn mu pomoći.Nadelson odlučno si cse glavom. — On to zna.Trenutak je šutio. — Znate, nikad vam se nisam pošteno zahvalio za sve što ste za mene učinili. Jedino ste mi vi pomogli. Htio bih vam reći ovo: nikad neću zaboraviti što ste za mene učinili. Zato sam i došao. Možda ja mogu pomoći vama.Smeo sam se. Nisam želio da mi sad naknadno ponudi novac. Što je bilo, bilo je. A sviđala mi se i pomisao da na popisu imam i neka dobra djela u svoju korist, popisu koji sam vodio sam o sebi.— Zaboravimo to — rekao sam. Još sam bio neodređen. Nisam ga htio pitati što mu je sa ženom jernikad nisam povjerovao u tu priču. A bilo mi je nelagodno što mi tako zahvaljuje na mojem suosjećanjukoje je ionako bilo samo pristojnost.— Šalje me Buddy — reče Nadelson. — Želi vasupozoriti da su se po cijelom Fort Leeju razmilila savezna njuškala te da ispituju momke iz vaših jedinica.Znate, o podmićivanju da bi bili primljeni. Postavljajupitanja o vama i Franku Alcoreu. čini se da je vašprijatelj Alcore u velikom sosu. Dvadesetak ih je svjedočilo da su mu platili. Buddy kaže da će za dva mjeseca u New Yorku sazvati istražni sud da Alcorea optuže. Za vaš slučaj ne zna. Ali rekao je neka vas upozorim da pazite što radite i govorite. A ako vam zatrebaodvjetnik, da će vam ga priskrbiti.Za trenutak ga je nestalo ispred mojih očiju. Svijet se doslovno smračio. Tako mi je pozlilo da umalo nisam povratio. Moj se stolac preklopio. Vidio sam strahovite slike svoje sramote, hapšenja, užasnute Vallie, njezinog oca kako bjesni, kako se moj brat stidi i kako je razočaran u meni. Moja osveta društvu nije više bila smiona podvala. Nadelson je čekao da nešto kažem. — Isuse i Marijo! Kako su nanjušili stvar. Sve od reaktiviranja nije se ništa događalo. Što ih je uputilo na trag?17? „ Nadelson kao da se osjećao malo kriv zbog svojih kolega koji su platili mito. — Neki su bili tako bijesni što su ih pozvali u službu da su napisali anonimna pisma FBI-u o tome kako su morali platiti za upis u šestomjesečni program. Htjeli su napakostiti Alcoreu, držali su da je on kriv. Mnogi su pobjesniii jer je bio protiv njih kad su se pokušali izvući iz poziva. A osim toga, tamo dolje u logoru on je stopostotni stariji vodnik, a to oni ne vole. Zato su ga htjeli uvaliti u neprilike i uspjeli su.Misli su mi galopirale. Bila je prošla gotovo godina dana otkako sam posjetio Cullvja u Vegasu i kod njega pohranio svoju lovu. U međuvremenu sam prikupio još petnaest tisućarki. Uskoro je trebalo da uselim u svoju novu kuću na Long Islandu. Sve se slamalo u najgorem trenutku. A ako su savezna njuškala dolje u Fort Leeju ispitivala sve po redu, natrapat će najmanje na stotinu momaka od kojih sam primio lovu. Koliko će ih priznati da su me potplatili?— Je li Stove siguran da će protiv Franka biti povedena istraga? — upitao sam Nadelsona.— Morat će je povesti — reče Murray. — Ukoliko

vlasti ne zataškaju stvar, znate, gurnu je u ladicu.— Postoji li takva mogućnost? — upitao sam.Murray Nadelson strese glavom. — Ne. Ali, Bud-dy, čini se, drži da biste se vi mogli izvući. Svi momci koji su s vama imali posla smatraju da ste sjajan kit. Nikad niste bili pohlepni poput Alcorea. Nitko ne želi vas usositi, a Buddy tamo dolje svima daje na znanje da vas ne upleću.— Zahvalite mu u moje ime — rekao sam.Nadelson ustane i pruži mi ruku. — Htio bih vamse ponovno zahvaliti — reče. — Ako vam zatreba ozbiljan svjedok, ili se želite kod savezne pozvati na mene, spreman sam i učinit ću što budem mogao.Ponovno smo se rukovali. Uistinu sam mu bio zahvalan.— Mogu li ja što učiniti za vas? — upitao sam.— Ima li opasnosti da vas iz kontrolne grupe pozovuu aktivnu službu?— Ne — odgovori Nadelson. — Imam malog sina,sjećate se? A žena mi je umrla prije dva mjeseca.Nisam u opasnosti.Nikad neću zaboraviti njegovo lice kad je to izrekao. I sam glas mu je bio ispunjen gorkim predbaciva-173 njem. Na licu mu je bio izraz stida i mržnje. Preko-ravao je sebe što je živ, ali nije bilo drugoga izbora no da ide putem koji mu je život odredio. Da se brine o sinu, odlazi jutrom na posao, posluša prijateljev zahtjev i dođe ovamo da mene upozori i da mi se zahvali za nešto što sam učinio i što je svojedobno za njega bilo važno, a sada nije značilo zapravo ništa. Rekao sam mu da žalim zbog njegove žene, bio sam sad uvjeren da je doista pošten. Gadno sam se osjećao što sam ga bio pogrešno ocijenio. A možda je on to čuvao za kraj, jer je tada kad je stajao oborene glave, a Buddy Stove molio u njegovo ime, znao kako mislim da me obojica farbaju. Bila je to sitna osveta; držao sam da sam je zaslužio.Proveo sam živčani tjedan prije nego što je sjekira pala. Dogodilo se to jednog ponedjeljka. Iznenadio sam se kad je major osvanuo u kancelariji, tako neobično rano za njega. Dobacio mi je čudan pogled prolazeći u svoju sobu.Točno u deset ušla su dva čovjeka i upitala za majora. Smjesta sam znao tko su. Točno su odgovarali opisu u knjigama i filmovima; odjeveni u konzervativna odijela i kravate, s opasnim klasičnim deksterskim šeširima. Starijem je bilo oko četrdeset i pet, imao je izbrazdano poslovno i gotovo udosađeno lice. Drugi je malo odskakao. Bio je mnogo mlađi, visokog usukanog tijela čovjeka koji se ne bavi sportom. Ispod njegoyog vatom podloženog konfekcijskog odijela bio je prilično suh kostur. U licu je bio mrvicu nedozreo, ali pristao na dobroćudan način. Uveo sam ih u majorov ured. Ostali su tridesetak minuta; potom su izašli i stali pokraj mojeg stola. — Jeste li vi John Merlvn? — upitao je stariji službeno.— Da.— Možemo li razgovarati u nekoj nesmetanoj prostoriji? Imamo privolu vašeg pretpostavljenog.Ustao sam i poveo ih do prostorije koja je služila kao glavni štab rezervista na dane večernjih predavanja. Obojica smjesta rasklopiše lisnice da pokažu zelene legitimacije. Stariji se predstavi. — James Wallace iz Federalnog istražnog ureda. Ovo je Tom Hannon.Momak po imenu Hannon prijazno mi se nasmiješi. — Želimo vam postaviti nekoliko pitanja, ali ne morate odgovoriti dok se niste savjetovali sa svojim odvjetni-174 kom. Ako odgovorite, sve što kažete može se upotrijebiti protiv vas. Jasno?— Jasno — potvrdio sam i sjeo na kraj stola a

oni svaki s jedne strane, tako da sam bio ukliještenu sredini.Stariji, Wallace, upita: —¦ Slutite li zašto smo ovdje?— Ne — slagao sam. Odlučio sam da ne izrečem nijednu nepotrebnu riječ, čak ni nešto duhovito. Da nećuništa glumiti. Znali su da mi je jasno zašto su došli,ali što zato?Hannon upita: — Da li po vašem osobnom znanju možete nešto reći o tome je li Frank Alcore iz bilo kojih razloga primao mito od rezervista?— Ne — rekao sam. Lice mi je ostalo bezizražajno.Odlučio sam da ne glumim. Nikakve provale iznenađenja, smješkanje, ništa što bi moglo potaknuti dodatna pitanja ili napade. Neka misle da prikrivam prijatelja. To bi bilo prirodno, čak i da nisam sam kriv.Hannon reče: — Jeste li vi ikad iz bilo kakvog razloga primili novac od rezerviste?— Ne — rekao sam.Wallace reče vrlo polagano, vrlo naglašeno. — Znate vi sve. Upisivali ste mladiće koji su bili unovačeni samo pošto su vam platili stanovitu svotu za to. Znate da ste zajedno s Frankom Alcoreom manipulirali popisima. Ako to niječete, lažete federalnom službeniku, a to je kažnjivo. Pitam vas ponovno: jeste li ikad primili novac ili kakvu drugu uslugu da nekom čovjeku dadete prednost prilikom primanja u rezervu?— Ne — rekoh.Hannon se odjednom nasmije. — Vašeg prijatelja Franka Alcorea imamo u šaci. Imamo iskaza da ste obojica bili ortaci. I da ste, možda, bili u dosluhu s ostalim upravnim činovnicima i čak oficirima u ovoj zgradi u iznuđivanju mita. Ako progovorite i saopćite nam sve što znate, moglo bi vam koristiti.Kako nije postavio nikakvo pitanje, samo sam zurio u njega i nisam odgovorio.Odjednom Wallace reče svojim mirnim, jednoličnim glasom: — Znamo da ste glavno lice u ovoj operaciji. — Tad sam prvi put prekršio svoja pravila. — Nasmijao sam se. Bio je to tako prirodan smijeh da ga nisu mogli zamjeriti. Zapravo, opazio sam da se i Hannon malo osmjehnuo.Nasmijao sam se riječima »glavno lice«. Prvi put mi se cijela situacija pričinila kao da je iz kakvog drugorazrednog filma. Nasmijao sam se i zato što sam očekivao da će Hannon takvo što reći. Izgledao je dovoljno nezreo. Mislio sam da će Wallace biti opasan, možda zato što je očito on bio šef.Nasmijao sam se i zato jer sam sad posve pouzdano znao da su na pogrešnom tragu. Tražili su doista rafiniranu zavjeru, organiziran »prsten« s »genijalnim mozgom« iza svega. U protivnom, ti teški kalibri iz FBI-a ne bi tratili vrijeme. Nisu znali da je u pitanju nekoliko pisara koji su mutili da zarade neku usputnu paru. Posve su zaboravili da je to New York gdje svatko svakog dana ovako ili onako krši zakon. Nije im išlo u glavu da bi svatko mogao biti tako drzak da neovisno o drugima bude varalica. Ali nisam htio da ih moj smijeh razbjesni, stoga pogledah Wallaceu ravno u oči.— Volio bih da sam bar u nečem glavni — rekoh sažaljenjem — umjesto ušljivi činovničić.Wallace me prodorno pogleda i tad reče Hannonu:— Imamo li još što? — Hannon zaniječe glavom. Wal-lace ustane. — Hvala vam što ste odgovorili na našapitanja. — Istodobno se podiže i Hannon, a potomi ja. Trenutak smo svi stajali nablizu i ja, nesvjesno,ispružih ruku Wallaceu, a on je prihvati i prodrma.Potom pružih ruku Hannonu. Zajedno smo izašli izsobe i hodnikom pošli prema mojoj kancelariji. Na od

lasku prema stubištu kojim će sići iz zgrade obojicami kimnuše, a ja potom produžih do svoje sobe.Bio sam potpuno pribran, nimalo nervozan. čudio sam se samo što sam im pružio ruku. Mislim da je ta kretnja razbila napetost u meni. No zašto sam to učinio? Vjerojatno iz zahvalnosti što me nisu pokušali poniziti ili nadmudriti. Uočio sam da su me na neki način žalili. Očito sam bio kriv, ali u tako malom razmjeru. Siromašan činovničić koji iznuđuje nekoliko dolara povrh plaće. Dakako, strpali bi me u zatvor da mogu, ali ne baš s velikim oduševljenjem. A možda je to bila presitna stvar za njih da bi se zato previše trudili, ali su se potajno i sami smijali prekršaju: momci plaćaju da uđu u vojsku! Tad sam se i ja nasmijao. četrdeset i pet somova, to nije bilo samo par dolarčića. Dopustio sam da me ponese samosažaljenje. čim sam se vratio u kancelariju pojavio se na pragu svoje sobe major i dao mi znak da uđem. Na uniformu je zakačio sva svoja odlikovanja. Borio se u drugom svjetskom ratu i u Koreji i prsa mu je krasilo bar dvadeset vrpci.— Kako je ispalo? — upitao je malko nasmiješen.Slegnuo sam. — Dobro, nadam se.Major u nevjerici strese glavom. — Rekli su mi da to traje godinama. Kako ste to vi momci, do vraga, obavljali? — Zadivljeno je mahao glavom.— Mislim da je to besmislica — rekoh. — Nikadnisam vidio da je Frank uzeo ma i paru od nekog.To je maslo nekih tipova ogorčenih što su ponovopozvani.—-Da — reče major. — Ali dolje u Fort Leeju pišu već putne naloge za oko stotinu momaka koje će avionima otpremiti da svjedoče u istrazi. A to na žalost nije besmislica. — Zurio je u mene nasmiješeno. — U kakvoj ste jedinici služili protiv Njemaca?— četvrtoj oklopnoj — rekao sam.— Imate Brončanu zvijezdu u svojim dokumentima — reče major — nije mnogo, ali je ipak nešto.— On je među vrpcama na prsima imao Srebrnuzvijezdu i Grimizno srce.— Ne, nemam mnogo — rekao sam. — Evakuiraosam francuske civile pod artiljerijskom vatrom, nevjerujem da sam ubio i jednog Nijemca.Major klimne. — Nije mnogo — složio se. — Ali je više nego što su ti derani ikad učinili. Zato, ako vam mogu pomoći, javite mi. Okay?— Hvala — rekao sam.Kad sam ustao da pođem, major reče srdito kao sebi: — Ta su me dva njuškala počela ispitivati, a ja sam im rekao neka odmaknu. Pomislili su da sam upleten u tu govnariju. — Stresao je glavom. — Okay— reče — ali čuvajte svoje dupe.Doista se ne isplati biti kriminalac amater. Počeo sam se vladati kao ubojica u filmu kojeg muči njegova krivnja. Kad god je u neobično vrijeme zazvonilo zvonce na vratima mojeg stana, sice mi je stalo. Pomislio sam da je policija ili FBI. A, dakako, bio bi samo netko od susjeda, neka Valliena prijateljica koja je svratila da probrblja ili nešto uzajmi. U ured su agenti

176 12 Budale umiru J77. -.

FBI-a svraćali dva puta na tjedan, obično s nekim mladićem kojem su me očito pokazivali zbog prepoznavanja. Vjerovao sam da je to neki rezervist koji je platio da uđe u rezervu. Jednom je došao Hannon da popriča i ja se uputih u kaf eteri ju po kavu i sendviče za nas i majora. Dok smo sjedili brbljajući, Hannon reče na najprijazniji način: — Vi ste dobar momak, Mer-lyne, doista mi se gadi pomisao da vas pošalju u zatvor. No, znate, poslao sam onamo već more dobrih momaka. Uvijek pri tom mislim: kakva šteta! Da su bar sebi malo pripomogli.Major se naslonio u stolcu da promatra moju reakciju. Slegnuo sam ramenima i žvakao svoj sendvič. Zaključio sam da je besmisleno odgovarati na takve primjedbe. To bi otvorilo diskusiju o cijelom tom poslu s mitom. A u bilo kojoj općenitoj raspravi mogao bih reći nešto što bi na neki način moglo pomoći istrazi. Zato nisam govorio ništa. Upitao sam majora mogu li dobiti dva dana dopusta da pomognem ženi oko kupovine za Božić. U uredu nije baš bilo mnogo posla, a dobili smo i jednog novog civila da nadomjesti Franka Alcorea, pa je on mogao pripaziti dok mene nema. Major reče zašto ne. I Hannon nije protuslovio. Njegova primjedba kako šalje more zgodnih momaka u ćuzu bila je šuplja. Bio je premlad da pošalje more dobrih i zlih momaka u zatvor. Svrstao sam ga u početnike, prijaznog početnika ali ne takvog tipa koji bi mene strpao iza brave. A ako to učini, bit ću mu prvi.Malo smo pričali i Hannon ode. Major me gledao s novim poštovanjem. Napokon reče: — čak i ako vam ne mogu ništa prišiti, savjetujem vam da potražite drugo zaposlenje.Vallie je uvijek mnogo polagala na Božić. Voljela je kupovati darove majci i ocu, djeci, meni i svojoj braći. A ovog je Božića imala više novaca za potro-šak nego ikad ranije. Dječake su čekali bicikli u garderobi. Ocu je kupila sjajan uvozni irski sviter na kopčanje i jednako skup irski čipkasti rubac za majku. Nisam znao što je spremila za mene. To je uvijek bila tajna. I ja sam morao tajiti svoje darove pred njom. Nije mi bilo teško nabaviti darove za nju. Bio sam kupio za gotovinu mali dijamantni prsten, prvi pravij178 nakit koji sam joj poklonio. Nikad nije dobila zaručnički prsten. Tih davnih godina nijedno nije vjerovalo u tu buržujsku besmislicu. Nakon deset godina promijenila se, a meni je uistinu bilo svejedno. Znao sam da će je obradovati.Tako su na Badnjak djeca njoj pomagala okititi bor, dok sam ja radio nešto u kuhinji. Vallerie nije niti slutila kakva me nevolja prati u poslu. Napisao sam nekoliko stranica svojeg romana i potom se pošao diviti drvcu. Bilo je sve u srebru s crvenim, plavim i zlatnim zvoncima na gruboj srebrnoj pantljici. Na vrhu je bila blistava zvijezda. Vallie nije nikad upotrebljavala električne žaruljice. Mrzila ih je na božičnom drvcu.Djeca su bila jako uzbuđena i dugo je potrajalo dok smo ih uspjeli potrpati u postelje i ondje zadržati. Potajno su se izvlačila, a nismo se usudili biti kruti prema njima na Badnjak. Naposljetku su se izmorila i zaspala. Provjerio sam da li spavaju. Bili su u čistim pidžamama, okupani i očešljani. Tako su bili lijepi da nisam vjerovao da su to moja djeca, da pripadaju meni. •U tom času istinski sam volio Vallie. Osjećao sam da sam imao sreću.Vratio sam se u dnevnu sobu. Vallie je slagala šareno umotane božične darove s imenima pod drvce. Bila ih je je čitava gomila. Pošao sam da uzmem svoj darak za nju i položim ga ispod bora.— Nisam ti mogao kupiti mnogo — rekao samlukavo. — Samo mali dar. — Znao sam da neće posumnjati kako dobiva dijamantni prsten.Osmjehnula se i dala mi poljubac. Nije nikad istinski marila što dobiva za Božić, voljela je kupovati darove drugima, osobito djeci, meni i svojoj obitelji. Djeca su dobivala po četiri, pet darova. I jedan »su-per-duper« bicikl — žalio sam što ga je kupila. Bila je to dvokolica za mog najstarijeg sina, a žalio sam jer ću je ja morati sastaviti a nisam pojma imao kako.Vallie je otčepila bocu vina i pripremila sendviče. Otvorio sam veliku kartonsku kutiju s rastavljenim biciklom. Sve sam poslagao po podu i tri tiskana arka uputa i crteža. Bacio sam jedan pogled i rekao: — Odustajem.

12*— Nemoj biti smiješan — reče Vallie. Sjela jeprekrštenih nogu na pod i guckala vino proučavajući179 crteže. Potom je počela sastavljati. Bio sam tupi pomagač, donio sam izvijač i kliješta, pridržavao dijelove da ih ona može prišaratiti. Već je bilo gotovo tri ujutro kad smo napokon sastavili prokletu napravu. Popili smo vino te se posve iznervirali. Znali smo da će djeca skočiti iz kreveta čim otvore oči. Spavat ćemo same četiri sata, a zatim ćemo se morati odvesti Vallienim roditeljima i cijeli dan slaviti i uzbuđivati se.¦— Bit će bolje da legnemo — rekao sam.Valiie se prostre po podu. — Mislim da ću jednostavno ovdje spavati — rekla je.Legao sam uz nju i potom se oboje prevrnusmo svatko na svoju stranu uobičajenu stranu da se možemo ogrliti.Ležali smo tako blaženo umorni i zadovoljni. Tad netko glasno pokuca na vratima. Valiie brzo ustane, iznenađena lica, i upitno me pogleda.U hipu je moja opterećena savjest izgradila čitav scenarij. Bio je to, dakako, FBI. čekali su namjerno Badnjak da me uhvate u nebudnom trenutku. Došli su da obave premetačinu i uhapse me. Naći će onih petnaest tisuća koje sam sakrio u kući i odvesti me u zatvor. Ponudit će mi da će me pustiti da provedem Božić sa ženom i djecom, ako priznam. Inače će me poniziti. Valiie će me zamrziti što su me uhapsili na sam Božić. Djeca će plakati zauvjek ranjena.Jamačno sam izgledao kao da mi je pozlilo jer mi je Valiie rekla: — Što ti je? — Ponovno glasno kucanje. Valiie izađe iz dnevne sobe i u predsoblje da otvori. čuo sam je kako razgovara s nekim i pođoh da primim što mi ide. Vraćala se predsobljem i zaok-renula u kuhinju. U naručju je nosila četiri boce mlijeka.— Bio je mljekar — objasni. — Dijeli ranije da se može vratiti kući prije nego što se njegova djeca probude. Vidio je svjetlo ispod vrata pa je pokucao da nam čestita Božić. Ljubazan čovjek. — Ušla je u kuhinju.Pošao sam za njom i nemoćno se spustio na stolac. Valiie mi je sjela u krilo. — Kladim se da si pomislio kako je to neki ludi susjed ili provalnik — reče ona. — Uvijek pomišljaš na najgore. — Zaljubljeno me poljubila. — Hajdemo u krevet. — Dala mi je još jedan poduži poljubac i potom smo legli. Ljubili smo se, a ona je prošaptala: — Volim te. — I ja tebe — rekao180 sam. Osmijehnuo -am se u mraku. Bio sam valjda najkukavičkiji '..mi lopov na Zapadu.Ali tri dana po Božiću u moju kancelariju uđe čudan tip i upita me je li moje ime John Merlvn. Kad sam potvrdio, pružio mi je preklopljeno pismo. Otvorio sam ga dok je izlazio. Na pismu je bilo otisnuto u starem engleskom slogu velikim slovima:OKRUŽNI SUD SJEDINJENIH DRŽAVAPotom običnim štampanim slovima:JUŽNI OKRUG NEW YORKATspod toga strojopisom moje ime i adresa i posve dolje u kutu: Sa srdačnim pozdravima.Zatim je pisalo.»Naređuje se da se bez obzira na sve privatne i osobne poslove osobno pojavite pred VELIKIM ISTRAŽNIM SUDOM naroda Sjedinjenih Država Amerike ...« — dalje se navodilo vrijeme i mjesto i završavalo »zbog navodnog prekršaja člana 18. Američkog kaznenog zakona«. Na kraju je pisalo da će se nepristupanje smatrati nepoštivanjem suda i da može imati zakonske posljedice.NaposJ'jetku sam doznao koji sam zakon prekršio. član 1o. Američkog kaznenog zakonika. Nikad nisam čuo za njega. Pročitao sam poziv iznova. Prva rečenica me očarala. Kao piscu, svidio mi se njezin srok. Mora da su je preuzeli iz starih engleskih zakonika. Smiješno je bilo kako su jasni i sažeti mogli biti pravnici kad su to željeli. Nije bilo mogućnosti da ih pogrešno shvatiš. Ponovno sam pročitao rečenicu »Naređuje se da se bez obzira na sve privatne i osobne poslove osobno

pojavite pred Velikim istražnim sudom naroda Sjedinjenih Američkih Država!«Sjajno! To je mogao napisati Shakespeare. A sad kad se to naposljetku dogodilo, bio sam iznenađen što sam bio gotovo radostan i osjetio potrebu da se to, bez obzira na ishod, što brže obavi. Na odlasku iz ureda nazvao sam Las Vegas i zatekao Cullvja u njegovoj kancelariji. Ispričao sam mu što se dogodilo i da ću za tjedan dana pred istražni sud. Odgovorio mi je da budem miran i da ne brinem. Doletjet će sutra u New York i nazvati me kući iz hotela. Knjiga četvrta 17.U četiri godine od Jordanove smrti Cully je uspio postati. Groiieveltova desna ruka. Nije više bio umjetnik u odbrojavanju, osim u svojem srcu. Rijetko je kockao. Ljudi su ga nazivali pravim imenom: Cullv Cross. Njegova telefonska šifra bila je »Xanadu dva«, a najvažnije od svega, Cullv je sad imao »olovku«, najcjenjeniju od svih ovlasti u Las Vegasu. Svojim na-črčkanim inicijalima mogao je dijeliti besplatne sobe, besplatnu hranu i piće svojim odabranim mušterijama i prijateljima. Nije imao neograničeno pravo »olovke«, ta je kraljevska povlastica pripadala vlasnicima hotela i moćnijim menedžerima kockarnice, no i to će doći.Cullv se odazvao na Merlvnov poziv iz kasina, iz odjela stolova za ajnc, gdje je stol broj tri bio sumnjiv. Obećao je Merlvnu da će doći u New York i pomoći mu. Potom se vratio da dalje motri stol broj tri.Već puna tri tjedna stol je gubio. Prema Gronevel-tovom zakonu o postocima, to je bilo nemoguće; morao, je biti u pitanju neki trik. Cullv je pratio igru na TV-kameri koja je snimala sa stropa, ponovo je pogledao snimljene video-vrpce, motrio je osobno, ali ipak nije znao što se događa. A. nije htio Gronevelta izvijestiti dok ne sazna što je. Držao je da stol prati zla sreća, ali je znao da to objašnjenje Gronevelt ne bi nikad prihvatio. Gronevelt je vjerovao da kuća ne može gubiti dugo, da zakoni postotka nisu podložni promjepi.Kao što su kockari mistično vjerovali u svoju sreću, tako je Gronevelt vjerovao u svoje postotke. Njegovi stolovi nisu mogli, nisu smjeli gubiti.Kad je završio razgovor sa Merlvnom, Cully ponovno prođe kraj stola broj tri. Kao stručnjak za svakolike trikove, donio je konačni zaključak da su postoci jednostavno poludjeli. Izvijestit će potanko Gronevelta pa neka on odluči hoće li djelitelja premjestiti ili izbaciti.Cully izađe iz golemih prostora kockarnice i pođe stubištem kraj kafeterije na drugi kat, gdje su bile kancelarije uprave. Provjerio je prvo u svojoj ima li kakvih poruka a potom pošao u Groneveltovu. Sekretarica mu reče da je Gronevelt otišao u svoj apartman. Naložio je sekretarici da nazove Gronevelta i pita može li doći gore i potom je otišao.Uvijek se pitao zašto se je Gronevelt nastanio u samom hotelu. »Xanadu«. Na drugom je katu bio jedan golemi kutni apartman, ali da se dođe do njega, trebalo je najprije posredstvom automatskog zvonceta stići na golemu otvorenu terasu s bazenom i tratinom od blistavo zelene umjetne trave, tako jarko zelene da je bilo jasno kako ne bi mogla potrajati duže od tjedan pod vegaskim pustinjskim suncem.Druga golema vrata vodila su u sam apartman i otvarala se također iznutra, na pritisak dugmeta.Gronevelt je bio sam. Imao je na sebi bijele fla-nelske hlače i košulju raskopčana okovratnika. Izgledao je zapanjujuće zdravo i mladenački za svojih sedamdesetak godina. čitao je. Rasklopljena knjiga ležala je na smeđem baršunastom kauču.Gropevelt kretnjom ruke pokaže Cullvju bar i Cul-ly utočj sebi i njemu viskija i sode. Sjeli su sučelice.— Taj stol za ajnc koji gubi je čist — reče Cully.— Barem koliko mogu vidjeti.— jo je nemoguće — reče Gronevelt. — Naučio simnogo u posljednje četiri godine, ali jedno odbijaš

— a to je zakon postotka. Ne može taj stol gubiti takvu lovu tri tjedna zaredom a da nešto nije trulo. Cully slegnu ramenima. — Pa što da radim? — Gronevelt reče mirno. — Naredit ću menedžeru igračnice da izbaci djelitelja. On ih hoće premjestiti za drugi stol i vidjeti što će se zbiti. Znam što će se zbiti. Bolje ih je jednostavno izbaciti.— Okay — reče Cully. — Vi ste gazda. — Otpioje gutljaj iz svoje čaše. — Sjećate se mojeg prijateljaMerlyna, momka koji piše knjige?Gronevelt klimne. — Simpatičan dečko. — Cully odloži čašu, zapravo nije volio piti, ali je Gronevelt nerado pio sam. Zatim reče:— Ta sitna glupost, to sranje u koje se upleo,prasnulo je. Treba mu moja pomoć. Ionako moramodletjeti u New York idućeg tjedna da obiđem našeutjerivače pa sam mislio otići ranije, sutra ako seslažete.— Svakako — reče Gronevelt. — Ako mogu štoučiniti, javi mi. On je dobar pisac. — Rekao je to kaoda mu treba isprika da bi pomogao. Potom doda. — Možemo mu u svako doba ponuditi posao ovdje.— Hvala — reče Cully. — Prije nego što otpustitedjelitelje dajte im još jednu priliku. Ako kažete daje prijevara, tad je tako. Samo srdi me što ne moguotkriti trik.Gronevelt se nasmije. — Okay, da sam tvojih godina, i ja bih bio radoznao. Znaš što, neka pošalju magnetoskopske vrpce ovamo, zajedno ćemo ih pogledati i promotriti nekoliko stvari. Moći ćeš hvatati avion za New York sutra bistre glave. OK? Naruči da nam pošalju samo vrpce od noćne smjene, od sedam do dva u noći da pogledamo vrijeme kad je posao u jeku.— Zašto tražite baš to vrijeme? — upita Cully.— Mora biti tako — reče Gronevelt, a kad je Cullydigao slušalicu, Gronevelt doda: — Pozovi konobara inaruči nam štogod za jelo.Dok su jeli, gledali su vrpce sa snimkama stola koji gubi. Cully nije mogao uživati u jelu, tako je napeto pratio film. No Gronevelt jedva da je bacio pogled na ekran. Jeo je mirno i polagano, uživajući u poli-trenoj boci crvenog vina koje su donijeli uz odrezak. Film se naglo prekine kad je Gronevelt pritisnuo dugme za isključivanje na ploči ugrađenoj u stol.— Nisi opazio? — upita.— Ne — reče Cully. 1EA — Pomoći ću ti — reče Gronevelt. — Šef stolovaje čist, ali ne i nadzornik. Jedan djelitelj za tim stolomje čist, ali druga dvojica nisu. Stvar se odvija izmeđudvije predstave. Još jedno. Djeljitelji koji varaju izdajumnogo crvenih žetona kad zamjenjuju novac ili isplaćuju dobitke. I tada kad bi mogli plaćati žetonomod dvadeset i pet dolara. Shvatio si?Cully strese glavom. — Boja bi se vidjela.Gronevelt se nasloni i napokon pripali svoju dugu havanu. Bila mu je dopuštena jedna na dan i uvijek, kad god je mogao, pušio ju je nakon večere. — Nisi primijetio jer je tako jednostavno — reče.

Gronevelt nazove menedžera kasina. Potom pritisne dugme kamere koja je snimala sumnjiv stol za ajnc za vrijeme igre. Cully je mogao vidjeti na ekranu kako menedžer igračnice s leđa prilazi djelitelju. Menedžera su pratila dva agenta u civilu, bez oružja.Na ekranu menedžer zaroni rukom u djeliteljevu kutiju sa žetonima i izvuče stupac crvenih petodolarskih žetona. Gronevelt ugasi ekran.Deset- minuta kasnije menedžer uđe u apartman. Bacio je stupčić petodolarskih žetona na Groneveltov pisaći stol. Na Cullvjevo iznenađenje stupčić žetona nije se raspao.— Imali ste pravo — reče menedžer Groneveltu.Cully uzme u ruku crveni okrugli tuljac.Izgledao je kao stupac žetona od po pet dolara, alije zapravo bio šuplji valjak veličine petdolarskih žetona. Dno se moglo uvući pomoću opruga. Cully je pregledavao dno i naposljetku ga skinuo škarama koje mu je pružio Gronevelt. Crveni šuplji tuljac, koji je izgledao poput stupca od deset petdolarskih crvenih žetona, ispustio je sad pet crnih žetona po stotinu dolara.— Vidiš li sad kako to funkcionira? — reče Gronevelt.— Veza uđe u igru i pruži ovaj stupac po pet dolara te ga zamijeni za novac. Djelitelj ga položi na stolispred stotica, pritisne tuljac i dno pozoba žetone postotku. Malo kasnije promijeni žetone onom istommomku i u tuljcu mu izlifra petsto dolara. Ako se toodvija dva puta u jednoj noći — to je tisuću dolarana dan bez poreza.Obogaćuju se u mutnom!— Isuse — reče Cully — nikad neću sustići temomke. — Ne brini zbog toga — reče Gronevelt. — Idi uNew York, pomogni svojem prijatelju i obavi naše poslove tamo. Odnijet ćeš nešto novaca, zato svrati ovamo sat prije odlaska. A kad se vratiš, imat ću za tebedobre vijesti. Naposljetku ćeš dobiti neki važniji zadatak, upoznati neke značajne ljude.Cully se nasmije. — Nisam uspio odgonetnuti tu malu smicalicu u ajncu, a vi me unapređujete?— Dakako — reče Gronevelt. — Treba ti samomalo više iskustva i malo tvrđe srce. i intuiciju da pročita što mu je zbroj svih njegovih šansi donosio i što je još ostalo u »cipeli«. 18.U noćnom avionu za New York Cully sjedio je u odjeljku prvog razreda, pijuckajući čistu sodu. Na krilu je držao metalni kovčeg za spise presvučen kožom i opremljen zamršenom bravom. Sve dok je Cully držao kovčežić, milijun dolara u njemu nije bio u opasnosti. On sam ga nije mogao otvoriti.U Vegasu je Gronevelt pred Cullvjem izbrojio novac, pažljivo njime ispunio kovčeg, zaključao ga i pružio Cullyju. Ljudi u New Yorku nikad nisu znali kada i po kome će novac stići, o tome je odlučivao samo Gronevelt. Ipak, Cully je bio nervozan. Stisnuvši kovčeg uza se, razmišljao je o proteklim godinama. Daleko je dospio, mnogo je naučio i još će napredovati i naučiti. Ali znao je da vodi opasan život i kocka za krupne uloge.Zašto je Gronevelt odabrao njega? Što je vidio? Što je previđao? Cully Cross s metalnim kovčegom pritisnutim na koljenima, pokušao je sagledati svoju sudbinu. Kao što je odbrojavao karte u »cipeli« za ajnc, kao što je čekao da u ruci osjeti snažnu struju kako bi mogao baciti bezbroj puta pobjedničku kombinaciju kocaka, tako je sad usredotočio sve snage na pamćenje

Prije gotovo četiri godine Gronevelt je od Cullyja počeo stvarati svoju desnu ruku. Cully je bio njegov špijun u »Xanaduu« davno prije Merlynova i Jordano-va dolaska i svoj je posao dobro obavljao. Gronevelt se bio malo razljutio na njega kad se sprijateljio s Merlynom i Jordanom. I razbjesnio kad je Cully stao na Jordanovu stranu u onom sad već legendarnom dvoboju u baccaratu. Cully je tada držao da je otpisan, no začudo mu je Gronevelt upravo nakon tog incidenta povjerio pravi posao. Cully se tome često čudio.Prve godine Gronevelt je dao Cullvju posao djelitelja u ajncu, što se činilo prilično jadnim početkom za čovjeka koji bi trebao postati njegova desna ruka. Cully je sumnjao da će ga opet upotrijebiti samo kao špijuna. Ali Gronevelt je imao u vidu neki određeni posao. Odabrao je Cullyja kao glavnog sudionika u operaciji obiranja vrhnja.Gronevelt je smatrao da su vlasnici koji obiru lovu u blagajni svojih igračnica glupani, jer će ih FBI prije ili kasnije otkriti. Obiranje u blagajni bilo je previše upadljivo.To kako su su vlasnik ili njegovi predstavnici tamo osobno pojavljivali da preuzmu paket novčanica prije izvještaja komisiji za nadzor nad kockarnicama u Nevadi činilo mu se lakomislenim. Osobito kad se pet ili šest vlasnika prepiralo koliko da oberu s vrha. Gronevelt je uspostavio po svojem mišljenju mnogo nadmoćniji sistem. Tako je bar rekao Cullyju.Znao je da je Cully »mehaničar«. Ne vrhunski nego takav koji je mogao samo dijeliti manje vrijedne karte. To jest, Cully je mogao zadržati gornju kartu za sebe, a podijeliti drugu kartu s vrha. I tako bi se Cully sat prije svoje smjene od ponoći do jutra javljao u Grone-veltovu apartmanu da dobije upute. U stanovito vrijeme, u jedan ili četiri poslije pola noći, jedan bi igrač ajnca odjeven u odijelo određene boje položio niz uloga počevši od stotinu, pa petsto, zatim dvadeset pet dolara. To je bila šifra povlaštenog igrača koji bi zatim dobio deset ili dvadeset tisućarki u nekoliko sati kockanja. čovjek bi igrao kartama okrenutim licem gore što nije bio običaj krupnih kockara u ajncu. Vi-

.150 191

deći što igrač ima, Cully je mogao sačuvati dobru kartu za tu mušteriju tako da je ostalima za stolom dijelio svaku drugu. Cully nije znao kako se novac naposljetku vraćao Groneveltu i njegovim ortacima. Jednostavno je obavljao svoj dio posla, ne pitajući. I nikad nije otvorio usta.No kako je mogao odbrojiti svaku kartu u »cipeli«, lako je pamtio te namještene dobitke igrača i izračunao da je u godini dana u prosjeku izgubio deset tisuća dolara na tjedan na te Groneveltove mušterije. Te godine kad je radio kao djelitelj znao je gotovo točnu svotu. Iznosila je oko pola milijuna dolara, tisuću više ili manje. Prekrasan trik bez poreza i bez udjela ostalih akcionera hotela i igračnice. Gronevelt je, dakle, obirao i od dijela nekih svojih ortaka.Da bi osigurao da se gubici ne uoče, Gronevelt je svaki put premještao Cullvja za drugi stol. Ponekad je mijenjao i vrijeme njegove smjene. Cully se ipak brinuo da menedžer igračnice ne bi prokužio cijeli taj posao. No možda je Gronevelt upozorio menedžera da se ne miješa.Da bi prikrio gubitke, Cully je upotrebljavao svoju mehaničku vještinu i pelješio poštene igrače. Radio je to već tri tjedna, kad ga je Gronevelt dao telefonski pozvati u svoj apartman.Kao obično, rekao mu je da sjedne i ponudio mu čašu pića. Potom je prešao na stvar. — Cully, prestani s tim glupostima. Dosta varanja mušterija.Cully reče: — Mislio sam da to možda želite, a da mi niste rekli.Gronevelt se osmjehne: — Pametna ideja, ali nije potrebno. Tvoji se gubici pokrivaju u

knjigovodstvu. Neće to otkriti. A ako te nanjuše, obustavit ću hajku. Samo ti dijeli pošteno šupljoglavcima. Tad nećemo zapasti ni u kakvu gužvu iz koje se ne bismo mogli izvući.— Vidi li se na filmovima mutež s drugom kartom? — upita Cully.Gronevelt odmahne glavom. — Ne, prilično si dobar. Problem nije u tome, nego bi ti momci od komisije za nadzor kockarnica u Nevadi mogli prokrijumcariti igrača koji bi čuo pljeskanje karata i to povezao s pljačkom. Dakako, to bi se moglo dogoditi i tada kad dijeliš mojem čovjeku, ali bi tad jednostavno zaključili da varaš kockarnicu. U tome bih, dakle, ja ostao čist. Osim toga znam prilično točno kad komisija šalje svo-192 je ljude. Upravo zato te i upućujem uvijek u određeno vrijeme da iskrcaš novac. No kad radiš na vlastitu ruku, ne mogu te štititi. A k tome još varaš naše klijente. To je golema razlika. Oni tipovi iz komisije ne dižu toliko prašine kad mi nadoplaćujemo, ali druga je stvar kad to čine obični budalaši. Da bismo takvu stvar sredili, morali bismo platiti gadne novce političarima.— Pa dobro — reče Cully. — No kako ste doznali za to?Gronevelt reče nestrpljivo: — Postoci. Postoci nikad ne varaju. Postoci nam donose naše bogatstvo. A tad odjednom u tvojem djeliteljskom arku osvane podatak koji mi govori da zarađuješ i onda kad meni iskrcavaš novac. A to je nemoguće, osim kad bi bio najsretniji djeljitelj u Vegasu.Cully se pridržavao naredbe, ali se neprestano pitao kako se sve to odvija. Zašto se Gronevelt toliko trudi. Tek kasnije, kad je postao »Xanadu broj dva«, uočio je potankosti: da Gronevelt nije obirao samo da bi prikratio porezni ured, nego i većinu ulagača i suvlasnika hotela o njihov dio. Tek nekoliko godina kasnije saznao je da je namještene igrače slao Santadio, jedan Groneveltov tajni ortak u New Yorku, i da su oni bili uvjereni kako je Cullyja ubacio Santadio da bi varao Gronevelta. Saznao je i to da su Gronevelt i njegov voljeni hotel bili osigurani još na desetak sličnih načina.Gronevelt je započeo svoju karijeru u kockarnicama Steubenvillea u Ohaju pod zaštitom glasovitog cle-velandskog ganga koji je određivao mjesnu politiku. Vodio je ilegalne igračnice i naposljetku dospio do Nevade. Pa ipak je ostao lokalni patriot. Svaki mladić iz Steubenvillea, koji je tražio u Vegasu posao djelitelja ili krupijea, došao bi Groneveltu. A ako ga on nije mogao namjestiti u svojem kasinu, pribavio bi mu namještenje u nekom drugom. Menedžere i krupi-jee iz Steubenvillea mogli ste naći na Bahamima, Puerto Ricu, na francuskoj rivijeri, pa čak i u Londonu. U Renu i Vegasu bilo ih je na stotine. Mnogi su bili me-nedžeri ili šefovi odjela. Gronevelt je gotovo sličio legendarnom lovcu na miševe koji je svirkom sve izveo iz grada, samo ih je ovdje doveo na zelene stolove.Gronevelt je mogao svojeg špijuna odabrati među tom stotinom. I menedžer kasina u »Xanaduu« bio je iz Steubenvillea. Zašto je, dakle, Gronevelt odabrao baš13 Budale umiru , ]q^ Cullvja, koji je bio gotovo tuđinac, iz drugog dijela zemlje? Cully je često o tome razmišljao A kasnije, kad je upoznao sve zamršene transakcije, shvatio je, dakako, da je i menedžer morao biti u igri. To je zadalo Cullvju žestok udarac. Odabran je zato što su ga lako mogli pregorjeti ako bi što pošlo naopako. On bi snosio posljedice, u svakom slučaju.Gronevelt je iz Clevelanda došao u Vegas okružen zastrašujućom legendom. Kao čovjek kojeg se ne smije olako shvatiti, prevariti ga ili prikratiti. To je i dokazao Cullvju u proteklom periodu. Jednom posve ozbiljno a drugi put s osobitim humorom vegaskih kockara.Godinu dana nakon onog prvog razgovora s Grone-veltom Cullvju bude dodijeljena kancelarija pokraj Grc-neveltovih i naslov pomoćnika. U njegov je posao pripadalo da Gronevelta vozi gradom i da ga prati kad noću obilazi kockarnicu da bi pozdravio stare goste i prijatelje, osobito one izvana. Gronevelt je Cullvja imenovao i pomoćnikom menedžera kasina da bi naučio kako se vodi posao. Cully je dobro upoznao sve šefove smjena, odjela, nadzornike, djelitelje i krupijee.Svakog jutra oko deset Cully je u Groneveltovom uredu uz doručak primao upute. Prije toga uzimao je od šefa blagajne podatke dobitaka i gubitaka kockarnice u posljednjih dvadeset i četiri sata. Pružio bi tad Groneveltu komad papira dok su sjedali da doručkuju. A Gronevelt je proučavao

brojke uživajući u prvim žlicama svoje dinje. Izvještaj je bio krajnje jednostavan:Odjel crapa Ajnc Baccarat Ruletapromet 400 000 $ — dobit 60 000 $ promet 200 000 ,$ — dobit 40 000 $promet 100 00 $ — dobit 40 000 $Ostalo: (kolo sreće i keno uključeno gore) Automati za igru obračunavali su se samo jednom na tjedan, a menedžer kasina davao je te podatke Groneveltu na posebnom obračunskom listu. Automati su većinom donosili oko stotinu tisuća dolara na tjedan, a taj je dobitak bio ono pravo vrhnje. Naime, s automatima kasino nije mogao nikad nastradati. Bio je to zajamčen dobitak, jer su strojevi bili tako ugođeni da uzvrate samo stanovit mali dio od ubačenog novca. A194 ako su podaci o dobitku automata padali, tad je tome mogla biti uzrokom samo neka prijevara.U ostalim igrama, u kocki, ajncu i osobito u bacca-ratu, nije bilo tako. U njima je kasino računao sa šesnaest posto dobitka od prometa. Ali i kuća je mogla biti zle sreće. Osobito u baccaratu, gdje su se krupni igrači ponekad doista bacali u igru i bili sretne ruke.Povremeno bi baccarat divlje kolebao. Bilo je noći u kojima je na stolovima za baccarat izgubljeno toliko novaca da su gubici toga dana pojeli sve ostale dobitke kockarnice. No bilo je i tjedana u kojima je baccarat donosio goleme dobitke. Cully je bio uvjeren da Gronevelt i stolove za baccarat na neki vješt način obire, ali nije uspio ustanoviti kako. Tad je, kad je jedne noći nekoliko krupnih igrača iz Južne Amerike bilo žestoko operušano na baccaratu, primijetio da su podaci na odresku sutradan bili manji nego što su trebali biti.Mora svake kockarnice bila je da će igrače iznenada zahvatiti val dobre sreće. U povijest Las Vegasa bilo je razdoblja kad su stolovi za kockanje tjednima gubili i kasino je bio sretan kad se uspio samo pokriti. Ponekad su čak i igrači ajnca imali takvo sretno razdoblje te su uspjeli nadigrati kuću tri, četiri dana zare-dom. U ruleti se vrlo rijetko događalo da kuća ma i jedan dan u mjesecu izgubi. A kolo sreće i keno bili su čista pljačka u kojima su igrači bili lak plijen za kasino.Ali sve su to bile tek mehaničke stvari koje je trebalo znati ako je čovjek htio upravljati kockarnicom. Stvari koje su se mogle naučiti usput, koje je svatko mogao shvatiti uz određenu poduku i dostatno vremena. Pod Groneveltovim vodstvom, Cully je naučio mnogo više.Gronevelt je svima davao na znanje da ne vjeruje u sreću. Da su njegov pravi i nepogrešivi bog postoci. Tog se uvjerenja držao. Kad god je kockarnica u keno--lottu morala isplatiti najveći zgoditak od dvadeset i pet tisuća dolara, Gronevelt bi izbacio sve osoblje stola za kojim se igrao keno. Dvije godine nakon otvorenja hotela »Xanadu« igračnicu je snašlo razdoblje zle sreće. Tri tjedna zaredom kockarnica nije ni jednog dana imala dobitak te je izgubila gotovo milijun dolara. Gronevelt je izbacio sve ljude osim menedžera igračnice, koji je bio iz Steubenvillea.13* 195

I činilo se da je pomoglo. Nakon otpuštanja, dobici su počeli polagano pritjecati. Kockarnica je morala zaraditi na dan pedeset tisuća dolara da bi hotel pokrio svoje troškove. Koliko je Cully znao, »Xanadu« još ni jedne godine nije radio s gubitkom. A pri tom je Gronevelt još obirao vrhnje.U godinama u kojima je Cully dijelio i obirao za Gronevelta nikad mu nije palo na pamet da nešto smakne u svoj džep, čemu bi se drugi na njegovom mjestu mogao dosjetiti. Naposljetku, bilo je to tako jednostavno, pa zašto Cully ne bi mogao ubaciti kakvog prijatelja da zaradi koju tisuću? No Cully je znao da bi ga to pokopalo a on je igrao na mnogo veći ulog. Osjetio je da je Gronevelt osamljen, da mu je potrebno prijateljstvo koje mu je Cully pružao. I isplatilo se.Otprilike dvaput na mjesec poveo bi Gronevelt Cul-lyja sa sobom u Los Angeles da zajedno traže anktikvi-tete. Kupovali su stare zlatne satove, fotografije Los Angelesa i Vegasa u pozlaćenim okvirima; tražili stare mlinove za kavu, prve automobile-igračke, dječje kašice u obliku lokomotiva i crkvenih zvonika iz prošlog stoljeća, zlatne kvačice za novčanice u koje će Gronevelt, kad ih bude

poklanjao, ukvačiti jedan crni žeton od stotine dolara »Xanadua« ili rijetki stari novac. Za osobite parajlije odabirao je malene skupocjene lutke iz drevne Kine, viktorijanske kutijice pune starinskog nakita, čipkaste1 rupce, posivjele od starosti, antikne nordijske vrčeve za pivo.Ti su predmeti stajali najmanje stotinu dolara po komadu, ali rijetko više od dvjesto. U tim bi pohodima Gronevelt potrošio nekoliko tisuća. Povečerao bi s Cullyjem u Los Angelesu, prenoćili bi u hotelu »Beverly Hills« i jutarnjim avionom vratili se u Vegas.Cully bi ponio starine u svojem kovčegu, a u »Xa-naduu« ih dao umotati u papir za darovanje i odnijeti u Groneveltov apartman. Svake večeri, ili gotovo svake, Gronevelt bi strpao jedan paketić u džep i predao ga nekom od svojih teksaških petrolejskih gostiju ili kojem njujorškom konfekcijskom magnatu; ljudima koji su kockali u krupne uloge i kockarnici donosili godišnje pedesetak do stotinu tisuća.Cully se divio Groneveltovom šarmu u takvim prilikama. Razmotao bi dar uzeo zlatan sat i pružio ga igraču. — Bio sam u Los Angelesu i vidio ovo te sam196 smjesta pomislio na vas -— rekao bi. — Pristaje vašoj ličnosti. Dao sam ga dotjerati i očistiti. Trebalo bi da ide točno. — Tad bi procjenjivački dodao: — Uvjeravali su me da potječe iz 1870, ali tko to, k vragu, može ispitati? Ta znate kakvi su obješenjaci ti trgovci antikvitetima.Na taj je način pobuđivao dojam da poklanja neobično mnogo misli i brige upravo tom igraču. Nametnuo bi mu pomisao da je taj sat neobično skupocjen i da se osobito potrudio da bi ga ponovno osposobio. A u svemu tome bilo je zrnca istine. Sat bi savršeno radio, a on je mislio na tog gosta više nego što je uobičajeno. No još je više vrijedio osjećaj osobnog prijateljstva koji je tako budio. Gronevelt je umio postići da iz njega prostruji naklonost dok je poklanjao taj znak svojeg poštovanja, što je cijeloj stvari pridavalo još laskaviji ton.Gronevelt je također darežljivo upotrebljavao »olovku«. Krupni kockari bili su, dakako, počasni gosti hotela, imali su besplatnu sobu, besplatnu hranu i piće. Ali Gronevelt je te povlastice odobravao i igračima koji su kockali sa žetonima od pet dolara, ako su bili bogataši. Bio je majstor u tome da takve ljude preobrazi u krupne kockare.Još je nešto Gronevelt poučio Cullyja — da ne iskorištava mlade djevojke. Gronevelt je bio uistinu indig-niran. Održao je oštru bukvicu Culryju — Kako ti pada na pamet da varaš tu djecu za jedan fuk? Zar si ti kakav sitan lopov. Zar bi kopao po njihovim torbicama da drpiš sitniš? Kakav si ti to tip? Bi li im ukrao automobil? Bi li otišao k njima u goste i pokrao im srebr-ninu? Pa što im onda kradeš njihovu pizdu? To im je jedini kapital, osobito ako su lijepe. I upamti, čim im jednom daš stotku, izravnao si s njima račun. Slobo- . dan si. Nikakvih budalaština o nekoj trajnoj vezi. Nikakvih gluposti o braku ili da se rastaneš sa ženom. Nikakvih zahtjeva da posudiš tisuću dolara ili da budeš vjeran. I misli na to da će za pet pčelica mala uvijek biti spremna, čak i na svoj vjenčani dan.Cullyja je ta provala zabavljala. Očito je Gronevelt dočuo za njegove poslove sa ženama; no jednako je očito bilo i to da Gronevelt nije žene poznavao tako dobro kao on. Nije shvaćao njihov mazohizam. Njihovu spremnost, njihovu potrebu da vjeruju u prijevaru. No nije protuslovio. Samo je rekao uvijeno: — Nije to tako jednostavno kako vi kažete, čak ni s vašeg stanovišta. Kod nekih ne pomaže ni tisuću stotki.Iznenadilo ga je što se Gronevelt nasmijao i potvrdio. čak mu je ispričao jednu smiješnu zgodu koju je sam doživio. U prvim godinama hotela, u kockarnicu je zalazila jedna milijunaška teksaska nasljednica i on joj je poklonio antiknu japansku lepezu koja ga je stajala pedeset dolara. Teksaska nasljednica pristala četrde-setogodišnjakinja i udovica, na to se do ušiju zaljubila u njega. To je Gronevelta užasnulo. Bio je doduše dobrih deset godina stariji od nje, ali je volio mlade lijepe djevojke, Ipak, iz osjećaja dužnosti prema hotelu i njegovoj likvidnosti, poveo ju je jedne noći u svoj apartman i s njom odspavao Kad je odlazila, ćušnuo joj je — iz navike ili iz nekog perverznog poriva, a možda i iz onog vegaskog okrutnog cinizma — stotku i rekao da si za nju nešto kupi. Ni danas još nije nacistu zašto je to učinio.

Petrolejska princeza pogledala je novčanicu i gurnula je u svoju torbicu. Ljubezno se zahvalila. I dalje je dolazila u hotel i kockala, ali više nije bila zaljubljena u Gronevelta.Tri godine kasnije Gronevelt je tražio investitore da uzmogne proširiti hotel. Objasnio je Cullvju da su dodatne sobe uvijek poželjne. — Igrači igraju tamo gdje i seru — rekao je. — Ne šetaju naokolo. Daj im šou u kući, šou u salonu, različite restorane. Ako ih uspiješ zadržati prvih četrdeset i osam sati u hotelu, tad su ti na udici.Obratio se petrolejskoj princezi. Kimnula je i rekla: dakako. Smjesta je ispisala ček i pružila mu ga s neobično slatkim osmijehom. ček je bio na stotinu dolara.— Moralna pouka te priče jest — reče Gronevelt — nikad nemoj s pametnom i bogatom radodajkom postupati kao s budalastom i siromašnom kurvicom.Ponekad bi Gronevelt u Los Angelesu tragao za starim knjigama. No, ako je bio raspoložen, odletio bi u Chicago na dražbu rijetkih knjiga. Imao je lijepu zbirku pod ključem u zastakljenom ormaru u svojem apartmanu. Kad se Cully preselio u svoju novu kancelariju, zatekao je ondje Groneveltov dar: prvo izdanje jedne knjige o hazardnim igrama iz 1847. Cully ju je sa zani- manjem pročitao i neko vrijeme držao na svojem stolu. Tad, ne znajući što bi s njom, odnio ju je u Groneveltov stan i vratio mu je. — Zahvaljujem vam na daru, ali to je bačen poklon — rekao je. Gronevelt je kimnuo, ali nije ništa primijetio. Cully je dobio dojam da ga je razočarao, ali je upravo ta gesta na neki način pomogla učvrstiti njihovo prijateljstvo. Nekoliko dana kasnije ugledao je knjigu u zaključanom ormaru. Znao je tad da nije pogriješio i bio je polaskan što mu je Gronevelt iskazao tako vrijedan znak pažnje, ma kako pogrešan.Ali tad je otkrio i drugu Groneveltovu stranu. Uvijek je znao da i ona mora postojati.Cully je sebi uzeo u zadatak da tri puta na dan prisustvuje prebrojavanju žetona. Pratio je šefove odjela kad su broj ili žetone na svim stolovima za ajnc, ruletu, kocku i gotovinu na stolu za baccarat. čak je odlazio na blagajnu da tamo prebroji žetone. Šef blagajne je uvijek bio malo nemiran tako se Cullyju činilo, no on je to pripisao svojoj podozrivoj prirodi, jer su se gotovina, obveznice i žetoni uvijek ispravno slagali. A šef blagajne bio je stari pouzdanik iz Grone-veltovih ranih dana.Ali jednog dana, na neki nejasni poriv, Cully naredi da iz sefa izvuku limene poslužavnike sa žetonima. Kasnije nikako nije mogao utvrditi odakle mu je taj poriv došao. No kad su nizovi metalnih podložaka izvučeni iz mraka sefa i izbliza pregledani, postalo je očito da su dva pladnja s crnim žetonima po sto dolara lažna: umjesto stupaca žetona, tu su bili svjetlucvi crni tuljci. U mraku sefa, gurnuti daleko u pozadinu odakle neće nikad dospjeti u promet, prolazili su u dnevnom prebrojavanju kao ispravni. Šef blagajne odglumio je užas i šok ali obojica su znali da prijevara nije mogla biti provedena bez njegova pristanka. Cully je dignuo slušalicu i nazvao Groneveltov stan. Gronevelt smjesta siđe u blagajnu i pregleda žetone. Dva pladnja vrijedila su sto tisuća. Gronevelt je uperio prst u šefa blagajne. Bio je to strašan trenutak. Groneveltovo crvenosmeđe lice je pobijelilo, ali glas mu je bio miran.— Nestani iz blagajne — rekao je. Potom se okrenuo Cullyju. — Neka ti preda sve ključeve. Smjesta sazovi šefove odjela svih triju smena u moj ured. Svejedno gdje su. Oni na dopustu neka se vrate avionom i jave meni čim stignu. — Na to se okrenuo i otišao. 100 Dok su Cully i šef blagajne obavljali pismenu primopredaju ključeva, ušla su dva čovjeka koje Cully dotad nikad nije vidio. Šef blagajne ih je poznavao jer je samrtnički problijedio, a ruke su mu nesavladivo počele drhtati.Obojica su mu kimnula a on uzvrati. Jedan reče: — Kad završiš ovdje, šef te želi vidjeti u svojem uredu. — Obraćali su se šefu blagajne i potpuno ignorirali Cullvja. Cullv digne slušalicu i nazove Groneveltov ured. Reče mu: — Ovdje su dvojica, tvrde da ste ih vi poslali.Groneveltov glas bio je leden. — Tako je.— Samo provjeravam — reče Cullv.

Gronevelt sad reče mekše. — Pametno — reče. — A obavio si dobar posao. — Malo je ušutio. — Sve ostalo te se ne tiče, Cullv. Zaboravi to. Razumiješ? — Glas mu je sad bio gotovo blag, i u njemu je čak bilo prizvuka umorne tuge.Šef blagajne viđen je nekoliko idućih dana u Ve-gasu a potom je nestao. Mjesec dana kasnije Cullv je doznao da je njegova žena prijavila policiji njegov nestanak. Isprva nije mogao povjerovati što to znači, usprkos dosjetkama koje su kolale gradom da je šef blagajne zakopan u pustinji. Nije se usudio o tome razgovarati s Groneveltom, a on nikada nije o toj stvari govorio s njim. čak ni da ga pohvali za budnost. To je bilo dobro, jer Cullv nije želio misliti kako je njegova marljivost uzrokovala da je šef blagajne pokopan u pustinji.Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci Gronevelt je iskazao svoju poduzetnu narav na manje mračan način. S tipičnom vegaskom lukavošću i prodornošću.Svi vlasnici kockarnica u Vegasu počeli su na veliko privlačiti inozemne kockare. Englezi su bili smjesta otpisani usprkos njihovoj povijesnoj slavi najvećih kockara devetnaestog stoljeća.Kraj britanskog carstva značio je i kraj njihovih krupnih parajlija. Milijuni Indijaca, Australaca, otočana Južnog mora i Kanađana nisu više sipali novac u sanduke kocki sklonih lordova. Engleska je sad bila siromašna zemlja čiji su se najbogatiji trsili da izbjegnu porezima i zadrže svoje zemljoposjede. Ona nekolicina koja je sebi mogla priuštiti kockanje pretpostavljala je aristokratske otmjene klubove u Francuskoj i Njemačkoj i svoje vlastite u Londonu.Ni Francuzi nisu dolazili u obzir. Nisu rado putovali i ne bi nikad prihvatili dodatni dvostruki zero, koji je kockarnicama u Las Vegasu donosio dodatne vrijednosti.Ali Nijemci i Talijani bili su dobrodošli. Njemačka je sa svojom ekspanzivnom poslijeratnom privredom imala mnogo milijunaša, a Nijemci su rado putovali, rado kockali i voljeli vegaske žene. U povišenoj vegaskoj atmosferi bilo je nečeg što je godilo teutonskom duhu, budilo uspomene na Oktoberfest i možda čak na Gotter-ddmmerung. Nijemci su osim toga bili dobrodušni kockari i vještiji od većine ostalih.Talijanski milijunaši bili su glavni u Las Vegasu. Kockali su nemilosrdno i usput se opijali; dopuštali su da ih mazne mačke plaćene od kasina zadrže u gradu šest ili sedam dana, što je predstavljalo samoubojstvo. činilo se da raspolažu neiscrpivim svotama novca, jer ni jedan u Italiji nije plaćao porez. Ono što je trebalo teći u javne blagajne Rima curilo je u kutije za novac u klimatiziranim igračnicama. Vegaske djevojke voljele su talijanske milijunaše zbog darežljivih darova i zato što su se tih šest ili sedam dana zaljubljivali s istom strašću s kojom su se kockali za stolom.Meksički i južnoamerički kockari bili su još cjenjeniji. Nitko nije znao što se zapravo zbiva u Južnoj Americi, ali su slali onamo posebne avione da dovezu milijunaše iz pampa u Vegas. Sve je bilo besplatno za te poduzetne gentlemene koji su na stolovima za bac-carat ostavljali kožu milijuna goveda. Stizali su sa ženama i ljubavnicama, nedozrelim sinovima željnim da nauče kockati. I te su mušterije bile omiljene među vegaskim gerlama. Bili su manje otvoreni od Talijana i prema nekim izvještajima manje uglađeni u ljubavnim poslovima. Ali zato bez sumnje većih apetita. Cully se zatekao u Groneveltovom uredu tog dana kad je menedžer kockarnice došao s posebnim problemom.Neki Južnoamerikanac, vrhunski kockar, zatražio je da mu u apartman pošalju osam djevojaka, blondi-na, crvenokosih, ali ne brineta, i da ni jedna ne bude viša od njega s njegovih 170 cm.Gronevelt dočeka zahtjev mirno: — A u koliko sati želi da se to čudo dogodi? — upitao je. — Oko pet sati — odgovori menedžer. — Želi ihsve povesti na večeru i zadržati cijelu noć.Gronevelt ne pokrene ni jedan mišić. — Koliko će to stajati?— Oko tri soma — izračuna menedžer. — Djevojkeznaju da će od njega dobiti novaca za ruletu i baccarat.— Okay, uredi to — reče Gronevelt — ali reci djevojkama da ga što duže zadrže u hotelu. Neću da lovu

pogubi na Stripu.Kad je menedžer krenuo, Gronevelt reče: — Što će mu, k vragu, osam žena?Menedžer slegne ramenima. — Već sam ga to pitao. Kaže da je s njim njegov sin.Prvi put u razgovoru Gronevelt se osmjehne.— To zovem pravim očinskim ponosom — reče.Potom, kad je menedžer izašao, strese glavom i rečeCullvju. — Upamti, kockaju se gdje seru i gdje fukaju.Kad otac umre, sin će nastaviti dolaziti ovamo. Za tritisuće provest će noć koju nikad neće zaboraviti. Vrijedit će »Xanaduu« milijun dolara ako ih tamo doljene poklopi kakva revolucija. Ali apsolutni prvaci, šampioni, biseri bez premca, o koje se svaki vlasnik kockarnice otimao — bili su Japanci. Od njihova kockanja dizala se kosa na glavi, a u Vegas su uvijek stizali u skupinama. Upravni odbor nekog industrijskog koncernadošao bi da prokocka neoporezovane dolare, a za četiri dana znao bi izgubiti i više od milijuna. A Cully jebio taj koji je upecao najveću ribu među Japancimaza hotel »Xanadu« i Gronevelta.Cully je neko vrijeme njegovao zgodan ljubavni odnos — najprije u kino, a zatim u krevet — s jednom japanskom plesačicom iz »orijentalnog šoua« koja je nastupala u jednom hotelu na Stripu. Djevojku su zvali Daisv jer se njezino japansko ime nije dalo izgovoriti. Bilo joj je svega dvadeset, ali je u Vegasu bila gotovo pet godina.Sjajno je plesala, dražesna kao biser u školjci, ali se bavila mišlju da se podvrgne operaciji kako bi joj oči izgledale zapadnjački i injekcijama nabubri dojke da budu kao u kukuruzom hranjenih Amerikanki. Cully bi se užasavao i objasnio joj da će time uništiti svoju privlačnost. Nakon što je odglumio daleko veću ekstazu nego što ju je doista osjećao za njezine sitne grudi, Daisy je naposljetku poslušala njegov savjet.202 Tako su se sprijateljili da ga je podučavala u japanskom kad je noćio kod nje. Ujutro bi ga poslužila za doručak juhom, a kad je prigovorio, rekla mu je da u Japanu svatko jede juhu za doručak i da je ona priređivala najbolju juhu u svojem selu nedaleko od To-kija. Cully je začuđeno ustanovio da mu juha izvanredno prija, bila je krepka a laka za želudac nakon naporne noći.Baš Daisy ga je i upozorila da jedan od najvećih japanskih poslovnih magnata namjerava posjetiti Las Vegas. Daisyna obitelj slala joj je avionom japanske novine; mučila ju je čežnja za domom i voljela je čitati o Japanu. Objasnila je Cullvju da je tokijski magnat, neki gospodin Fummiro, u intervjuu izjavio kako polazi u Ameriku da tamo osnuje podružnice tvrtke za proizvodnju televizora. Daisy reče kako je gospodin Fummiro u Japanu poznat kao strastven kockar i da će jamačno doći u Vegas. Rekla mu je također da je ga spodin Fummiro odličan pijanist, da je studirao u Evropi, i da bi gotovo pouzdano postao muzičar da mu otac nije naredio da preuzme obiteljsko poduzeće.Istog dana Cully je poveo Daisy u svoj ured u »Xa-nadu« i izdiktirao joj pismo koje će napisati na hotelskom listovnom papiru. Uz Daisynu pomoć sastavio je takvo pismo koje je sačuvalo — zapadnjacima i suviše profinjenu — japansku pristojnost da se gospodin Fummiro ne bi uvrijedio.U pismu je pozivao gospodina Fummira da bude počasni gost hotela »Xanadu« koliko god želi kad god mu bude zgodno. Ponudio je također gospodinu Fum-miru da povede sa sobom koliko god gostiju želi, cijelu svoju pratnju i poslovne kolege iz Sjedinjenih Država. Na vrlo suzdržan način Daisy je obavijestila gospodina Fummiroa da ga sve to neće stajati ni centa. Da će čak i kazališne predstave biti besplatne. Prije nego što je poslao pismo, Cully je zatražio Groneveltov pristanak, jer još nije potpuno raspolagao »olovkom«. Bojao se da će Gronevelt htjeti potpisati pismo, ali on to nije učinio. Tako bi ti Japanci službeno postali Cul-lvjevi gosti, ako dođu.

Prošla su tri tjedna dok nije stigao odgovor. Za to vrijeme Cully je i dalje dobivao poduku od Daisy.Naučio je da se treba uvijek smješkati kad razgovara s japanskim klijentima. Da uvijek mora iskazivati krajnje poštovanje u glasu i držanju. Rekla mu je da je tihi siktaj u govoru Japanaca znak Ijutine, signal opas nosti. Kao siktaj čegrtuše. Cully je upamtio taj siktaj u govoru japanskih negativaca u filmovima o drugom svjetskom ratu. Dotad je vjerovao da je to samo glumačka manira.Odgovor na pismo došao je posredstvom telefonskog zova američke podružnice gospodina Fummira u Los Angelesu. Može li hotel »Xanadu« pripremiti dva apartmana za gospodina Fummira predsjednika japanske Worlwide Sales Companv i njegovog zamjenika, gospodina Niigeta. I još deset soba za članove pratnje? Razgovor je prespojen Cullvju, jer su zatražili posebno njega, i on odgovori da može. Potom sav izvan sebe od sreće smjesta nazove Daisy i reče joj da će je idućih dana voditi u kupovinu.Rekao je da će gospodinu Fummiru dati deset apartmana kako bi svi članovi njegove pratnje bili zadovoljni. Savjetovala mu je da to ne učini.Kad bi njegova pratnja dobila jednaki smještaj, gospodin Fummiro bi izgubio obraz. Tad Cully zamoli Daisy da još istog dana odleti u Los Angeles i kupi kimona koja bi gospodin Fummiro mogao nositi u svojem apartmanu. Rekla mu je da bi i to uvrijedilo gospodina Fummira, koji se ponosio time što je poprimio zapadnjačke običaje, premda je, dakako, u vlastitom domu jamačno nosio udobnu japansku odjeću. Cully zdvojno tražeći svaku priliku da ugodi, predloži da Daisy upozna gospodina Fummira i da mu možda bude prevodilac i društvo za večerom. Daisy se nasmijala i rekla da bi to gospodin Fummiro od svega najmanje želio. Osjećao bi se krajnje nelagodno da jedna zapadnjački nastrojena Japanka promatra što on radi u stranoj zemlji.Cully je prihvatio sve njezine odluke. Samo je na jednom ustrajao, naložio je Daisy da svakog dana dokle god gospodin Fummiro bude u Vegasu skuha japansku kuhu. Cully će rano ujutro doći u njezin stan po juhu i dati je servirati gospodinu Fummiru u sobu kad naruči doručak. Daisy je uzdahnula, ali je obećala da će to učiniti.Kasno poslije podne Cullyja nazove Gronevelt.— Što, do vraga, traži u apartmanu 410 taj glasovir? Upravo me nazvao menedžer hotela. Rekao je da si zaobišao redovite kanale i izazvao grdnu zbrku. Cully objasni sve o dolasku gospodina Fummira i njegovim posebnim sklonostima. Gronevelt se nasmije: — Uzmi moj rolls kad pođeš po njega na aerodrom. — Taj je automobil upotrebljavao samo za najbogatije teksaške milijunaše ili njegove najdraže klijente koje je osobno ugošćavao.Sutradan je Cully čekao na aerodromu s tri hotelska nosača, rollsom sa šoferom i dvije cadillac limuzine. Uredio je da rolls i limuzine mogu na samo uzle-tište, tako da njegovi klijenti ne moraju proći kroz aerodromsku zgradu. Pozdravio je gospodina Fummira čim je ovaj sišao po stepenicama.Grupu Japanaca bilo je lako prepoznati, ne samo po njihovim licima nego i po načinu odijevanja. Svi su bili u crnim poslovnim odijelima, po zapadnjačkim mjerilima loše krojenim, u bijelim košuljama i crnim kravatama. Njih desetorica sličila su više ozbiljnim činovnicima nego upravnom tijelu najbogatijeg i najmoćnijeg japanskog trgovačkog koncerna.Gospodina Fummira također nije bilo teško ras-poznati. Bio je najviši u grupi vrlo visok u usporedbi s drugima, dobrih sto osamdeset jedan, dopadljivih krupnih crta lica, širokih ramena i vrane crne kose.Izgledao je kao filmski glumac iz Hollywooda u ulozi Azijca, u kojoj je djelovao lažno.Na kratak čas Cullvjevom glavom preleti misao da je sve to možda rafinirana prijevara.Od ostalih samo je jedan bio približno nalik Fummiru. Nešto malo niži, ali mnogo mršaviji. A imao je izbočene zube kao Japanci s karikature. Ostali su bili sitni i neugledni. Svi su nosili elegantne kovčežiće za spise od crnog skaja.Cully protegne što je gostoljubivije mogao ruku Fummiru. — Ja sam Cully Cross iz hotela »Xanadu«. Dobro došli u Vegas.Lice gospodine Fummira rastegne se u blistav osmijeh. Bijeli zubi bili su mu krupni i savršeni. S

laganim akcentom reče engleski: — Vrlo mi je drago.Potom predstavi čovjeka s konjskim zubalom kao gospodina Niigeta, svojeg zamjenika. Promrmljao je imena ostalih, koji se svi svečano porukovaše s Cul-lyjem. Cully pokupi njihove tikete za prtljagu i obeća da će svi kovčezi biti dostavljeni u njihove sobe.Tad ih je poveo do automobila koji su čekali. On, Fummiro i Niigeta uđoše u rolls, ostali u cadillace. Na 205 putu u hotel obavijestio je svoje saputnike da im je kredit osiguran. Fummiro potapša Niigetin kovčežić za spise i reče ne sasvim savršenim engleskim: — Donijeli smo vam gotovinu. — Obojica se nasmijaše Cullvju. Cullv uzvrati smiješak. Sjetio se Daisvna savjeta da se mora neprekidno smješkati te je rastegnuo lice pričajući im o udobnostima »Xanadua« i kako mogu pogledati bilo koji šou u Vegasu. Trenutak je pomislio da spomene žensko društvo, ali ga je nešto potaknulo da se suzdržiU hotelu ih je poveo ravno u njihove sobe i pozvao jednog recepcionera da donese gore njihove prijave na potpis. Svi su bili na istom katu; Fummiro i Niigeta u susjednim apartmanima, spojenim jednim vratima. Fummiro je pregledao smještaj cijele svoje pratnje i Cullv zamijeti zadovoljan sjaj u njegovim očima kad je utvrdio da je njegov apartman daleko najbolji. No Fummiro ve oči uistinu sinuse kad je ugledao glasovir u svojem apartmanu. Smjesta je sjeo i preletio tipkama, Cullv se nadao da je ta stvar uštimana. On to nije mogao raspoznati, ali Fummiro živahno kimne glavom i, smješkajući se cijelim licem ozarenim zadovoljstvom, reče: — Vrlo dobro, vrlo ljubezno — i krepko strese Cullvjevu ruku.Potom Fummiro domahne Niigeti da otvori kovčeg koji je nosio. Cullvjeve oči malo iskočiše. Kovčeg je bio pun uredno povezanih snopova novčanica. Nije imao pojma koliko ih je moglo biti. — Htjeli bismo to pohraniti u vašu blagajnu — reče Fummiro. — Tad možemo jednostavno vaditi novac kad god nam zatreba za naš mali provod.— Svakako — reče Cullv. Niigeta škljocne bravom i pođe za Cullvjem dolje u kockarnicu ostavivši Fum-mira samog u apartmanu da se osvježi.Otišli su u ured menedžera kasina. Novac bude izbrojen — pet stotina tisuća dolara. Cullv se pobrinuo da Niigeta dobije odgovarajuću potvrdu i potrebne papire tako da novac mogu dobiti na zahtjev odmah za igraćim stolovima. Menedžer i Cullv osobno će Fummiru i Niigeti predstaviti šefove odjela i nadzornike te će njih dvojica, bez obzira na to u kojem kutu kockarnice se nalazili, trebati samo dići prst i zatražiti žetone, potom potpisati potvrdu. Bez komplikacija. Bit će kraljevski posluženi, s najvećom susretljivošću. S poštovanjem koje je osobito iskreno i čisto jer se temelji samo na novcu.Iduća tri dana Cullv je stizao u hotel rano ujutro s Daisvnom juhom. Posluga je dobila nalog da ga smjesta obavijesti čim gospodin Fummiro nazove i zatraži doručak. Cullv bi mu tad dao sat vremena za jelo i potom bi pokucao na vrata da mu zaželi dobro jutro. Zatekao bi Fummira već za klavirom kako svira osjećajne skladbe. Prazna zdjela od juhe stajala bi na stolu pokraj njega. Za tih jutarnjih posjeta Cully je za gospodina Fummira i njegovu pratnju dobavljao karte za revije i razgledavanje. Gospodin Fummiro se uvijek uljudno smješkao, a gospodin Niigeta došao bi kroz spojna vrata iz svojeg apartmana da pozdravi Cullvja i čestita mu na juhi, u kojoj je očito i on imao udjela. Cullv nije zaboravljao da se smješka i kima glavom kad i oni.Za vrijeme te trodnevne turneje desetorica Japanaca postala su strah i trepet vegaskih kockarnica. Dolazili su automobilima zajedno, kockali zajedno igrajući svi zajedno baccarat za jednim stolom. Kad je Fummiro dobio »cipelu«, svi su se kladili u najviši ulog na bank. Imali su nekliko puta sreću, ali nasreću ne u »Xanaduu«. Igrali su samo baccarat, i to s joie de vivre koja je bila više talijanska nego istočnjačka. Fummiro je pljeskao po »cipeli« i lupao po stolu kartom kad je sebi podijelio prirodnu osmicu ili devetku. Bio je strastven kockar koji je blistao od zadovoljstva kad je dobio na svoj ulog od dvije tisuće. To je začudilo Cullvja. Znao je da je Fummiro težak više od pola

milijarde dolara. Zašto bi ga takva sitnica — premda je dvije tisuće bio najveći ulog u Vegasu — toliko uzbuđivala?Samo je jednom ugledao bljesak čelika u Fummi-rovim nasmiješenim očima. Jedne je noći Niigeta položio na Igrača kad je Fummiro imao »cipelu«. Fummiro mu je uzdignutih obrva uputio dug pogled i nešto rekao na japanskom. Po prvi put Cullv je razabrao onaj tihi siktavi ton na koji ga je Daisy bila upozorila. Niigeta promuca kroz konjsko zubalo neku ispriku i smjesta premjesti svoj ulog na »bank«.Izlet je bio golem uspjeh za sve. Fummiro i njegova pratnja vratili su se u Japan s više od stotinu tisuća dolara dobitka, ali su u »Xanaduu« izgubili dvjesto tisuća. Svoje su gubitke nadoknadili u drugim igračnicama. U Vegasu su ostavili legendu. četa od deseto-

206 207 riče u crnim odijelima prelazila je iz jednog kasina na Stripu u drugi. Pružali su zastrašujuću sliku kad je svih desetoro ušlo u kockarnicu kao pogrebnici koji su došli po leš bankovnog računa kockarnice.Šef odjela za baccarat saznao bi od šofera rollsa kamo kreću pa bi nazvao ljude u toj kockarnici da im javi što im se sprema i upozori ih da pripreme doček. Svi su šefovi odjela razmjenjivali svoje podatke. Na taj je način Cully i saznao da je Niigeta usijani istočnjački jarac koji je po drugim hotelima ševio najskuplje kurvice, što je značilo da nije htio da Fummiro sazna kako on radije fuka nego kocka.Cully ih je na odlasku u Los Angeles odvezao na aerodrom. Od Gronevelta je dobio jedan od njegovih dotjeranih antiknih zlatnih satova koji je predao Fum-miru s Groneveltovim najboljim željama. Sam Grone-velt je jedne večeri zastao kod stola Japanaca dok su jeli da se predstavi i tako iskaže poštovanje kuće.Fummiro se s iskrenom srdačnošću zahvalio, a Cully obavi uobičajenu rundu rukovanja i smješkanja prije nego što su se Japanci popeli u avion. Potom je požurio u hotel, telefonom naredio da odnesu glasovir iz apartmana i otišao u Gronoveltov ured. Gronevelt mu srdačno stisne ruku i položi mu ruku na rame, čestitajući mu.— Sjajno obavljen posao domaćina, jedan od najboljih koji sam vidio otkako sam u Vegasu — pohvaliga Gronevelt. — Gdje si samo saznao za tu juhu?— Od jedne male po imenu Daisy — reče ćully.— Mogu li joj kupiti dar na trošak hotela?— Možeš potrošiti hiljadarku — odobri Gronevelt.— Ta je veza s tim Japancima vrlo dobra. Ne puštajih iz ruku. Posebni darovi o Božiću i pozivi, znaš. TajFummiro je grdna kockarčina, ako umijem procijenitiljude.Cully se namršti. — Bio sam malo nesiguran u pogledu žena — reče. — Taj je Fummiro vrlo uglađen i nisam mu se htio za prvi put previše nametnuti.Gronevelt kimne. — Imao si pravo. Ne brini, doći će on ponovno. A ako bude htio žensku, zatražit će. Ne mlate se onoliki novci a da se čovjek boji zatražiti.Kao i obično, imao je pravo. Tri mjeseca kasnije Fummiro se vratio i u vrijeme večernjeg šoua počeo se raspitivati za jednu od dugonogih plesačica s blond kosom. Cully je znao da je ona u prometu, premda je bila udata za jednog djelitelja u »Sandsu«. Nakon predstave pozvao je inspicijenta i pitao ga bi li djevojka popila nešto s njim i s Fummirom. Stvar je

bila uređena i Fummiro je pozvao plesačicu đa izađe s njim na kasnu večeru. Djevojka je upitno pogledala Cullvja, a on je kimnuo. Potom ih je ostavio same i otišao u svoju kancelariju te nazvao režisera i objasnio mu da za ponoćni nastup mora naći zamjenu. Idućeg jutra Cully nije otišao u Fummirov apartman kad su ga poslužili doručkom. Kasnije tog dana nazvao je plesačicu kući i rekao joj da može, dok je Fummiro u gradu, izostati sa svih nastupa.Kad god je Fummiro dolazio, stvari su se odvijale jednako. Samo je Daisy naučila jednog od »Xanadouvih« kuhara kako se priprema japanska juha i tad je juha službeno uvrštena u jelovnik za doručak. Cully je uočio da Fummiro uvijek gleda nastavke jedne beskrajno duge televizijske western-serije. Naprosto ju je obožavao. Osobito plavokosu naivku koja je igrala odvažnu, ali vrlo ženstvenu i nedužnu djevojku iz saloona. Cullvju su proradili klikeri. S pomoću svojih filmskih veza stupio je u dodir s naivkom koja se zvala Linda Par-sons. Odletio je u Los Angeles, pozvao je na ručak i ispričao joj o Fummirovoj strasti za nju i za seriju. Cullvjeve pripovijetke o Fummiru i njegovu načinu kockanja opčarale su je, kako je dolazio u »Xanadu« s kovčezima punim novčanica, milijunima dolara u gotovu, koje bi tad za tri dana proigrao na baccaratu. Cully je opazio djetinjasto-nedužnu pohlepu u njezinim očima. Rekla je Cullvju da bi voljela biti u Vegasu kad idući put Fummiro dođe.Mjesec dana kasnije Fummiro i Niigeta doputuju u hotel »Xanadu« na četiri dana. Cully smjesta ispriča Fummiru kako ga Linda Parsons želi posjetiti. Fum-mirove oči sinu. Premda je prošao četrdesetu, bio je nevjerojatno mladolik, a njegova očita radost još ga je činila pristalijim. Zamolio je Cullyja da odmah pozove djevojku, a Cully obeća. Nije spomenuo da je već govorio s njom i da je obećala doći u grad sutradan poslije podne. Fummiro je bio tako uzbuđen da je kockao kao lud i te noći izgubio više od tri stotine tisuća dolara.Sutradan ujutro Fummiro pođe kupovati novo plavo odijelo. Iz nepoznatih razloga mislio je da su plava odijela vrhunac američke elegancije, a Cully je uredio s ljudima Svja Devorea u hotelu »Sands« da mu uzmu

208 14 Budale umiru 209 mjeru, isprobaju i sašiju odijelo još istog dana. Cullv je poslao jednog od svojih hotelskih domaćina da se poštara kako bi sve išlo glatko.No Linda Parsons uhvatila je neki raniji avion i stigla u Vegas prije ručka. Cullv ju je dočekao i odvezao u hotel. Željela se dotjerati za susret s Fum-mirom, i Cullv je smjesti u Niigetov apartman jer je pretpostavljao da je Niigeta sa svojim šefom. To se pokazalo gotovo fatalnom zabunom.Ostavivši je u apartmanu, Cullv se vratio u svoju kancelariju i pokušao pronaći Fummira, ali je ovaj već bio otišao od krojača i vjerojatno se usput zaustavio u jednoj od kockarnica da kocka. Nije ga nitko mogao pronaći. Otprilike za sat iz Fummirovog apartmana javi se telefon. Zvala je Linda Parsons. Glas joj je bio malo uzrujan. — Možete li doći ovamo? — pitala je. — Ne mogu se sporazumjeti s vašim prijateljem.Cullv nije postavljao nikakvih pitanja. Fummiro je vrlo dobro govorio engleski; iz nekog se razloga, dakle, pretvarao da ne zna jezik. Možda se razočarao u djevojci. Cully je primijetio da je naivka uživo odavala veću kilometražu nego u pažljivo snimljenim TV--nastavcima. A možda je Linda nešto rekla ili izvela što je povrijedilo njegovu istočnjačku osjetljivu dušu.Ali vrata apartmana otvori mu Niigeta, koji se šepurio u pijanom ponosu. Cullv ugleda kako Linda Parsons izlazi iz kupaonice umotana u japanski kimono s golemim zlatnim zmajem.— Isuse! — zausti Cully.Linda mu se slabo osmijehne. — Vi ste mi doista koješta napričali — reče. — On uopće nije plah,

nije baš lijep a povrh toga ne govori ni engleski. Nadam se da je bar bogat.Niigeta se još kesio i šepurio. čak se naklonio pred Lindom dok je govorila. Očito nije razumio što je rekla.— Jeste li se pofukali? — upita Cullv gotovo očajno.Linda izduži lice. — Trčao je za mnom po apartmanu. Mislila sam da ćemo provesti bar jednu romantičnu večer zajedno, uz cvijeće i violine. Ali nisam ga uspjela skinuti s vrata. Zato sam pomislila, k vragu, svršimo s time kad je već takav usijani japanski jarac. Pa smo se pofukali.Cully strese glavom i reče: — Pofukali ste pogrešnog Japanca, srce. Linda ga je trenutak gledala zaprepašteno i užasnuto istodobno. Potom prasne u smijeh. Bio je to iskren smijeh koji joj je pristajao. Srušila se na sofu, smijući se, a ispod raskriljenog kimona razgolitilo se bijelo stegno. U tom trenutku i Cully je bio njome očaran. No tad strese glavom. Stvar je bila ozbiljna. Podigao je slušalicu i nazvao Daisy. Prvo što je rekla bilo je: — Nema više nikakve juhe. — Cully joj reče neka ne zbija šale nego da smjesta dođe u hotel. Jako je važno i neka požuri. Zatim nazove Gronevelta i objasni mu situaciju. Gronevelt reče da će smjesta sići. U međuvremenu Cully je molio Boga da se Fummiro ne pojavi.Petnaest minuta kasnije Gronevelt i Daisy bili su u apartmanu. Linda je Cullyju, Niigeti i sebi natočila piće na baru, a lice joj je još uvijek bilo nasmijano. Gronevelt je prema njoj bio šušti šarm. — Jako mi je žao što se takvo što dogodilo — reče — ali strpite se još samo malo. Sve ćemo srediti. — Potom se obratio Daisy. — Objasnite gospodinu Niigeti točno što se dogodilo. Da je uzeo žensku gospodina Fummira. Da je ona mislila kako je on gospodin Fummiro. Recite mu da je gospodin Fummiro ludo zaljubljen u nju i da je otišao kupiti novo odijelo za ovu priliku.Niigeta je pažljivo slušao s onim istim širokim smiješkom kakav mu je uvijek lebdio na licu. No u njegovim očima pojavila se uznemirenost. Upitao je nešto japanski, i Cully zamijeti neznatno siktanje u govoru koje je upozoravalo. Daisy mu poče brzo odgovarati na japanskom. Smješkala se dok je govorila, ali je Niigetin osmijeh blijedio kako je govorila, a kad je završila, srušio se na pod bez svijesti.Daisy preuzme vodstvo. Ščepala je bocu viskija i ulila mu malo u grlo, zatim mu pomogla da ustane i sjedne na sofu. Linda ga je sažalno gledala. Niigeta je kršio prste i sasuo slapove riječi na Daisy. Gronevelt upita što to govori. Daisy slegne ramenima. — Kaže da je to kraj njegove karijere. Da će ga gospodin Fummiro otpustiti. Da je uzrokovao da gospodin Fummiro izgubi previše obraza.Gronevelt kimne. — Recite mu neka samo drži jezik za zubima, a ja ću ga smjestiti u bolnicu na jedan dan jer mu nije dobro a zatim će avionom natrag u Los Angeles na liječenje. Smislit ćemo priču za gospodina Fummira. Recite mu da nikad nikome ne zine o tome,

210 14* 211 a mi ćemo se postarati da gospodin Fummiro nikad ne sazna što se zbilo.Daisy prevede, a Niigeta kimne. Njegov se uljudan smiješak vratio, ali je to sad bila gadna grimasa. Gronevelt se obrati Cullvju. — Ti i gospođica Parsons čekajte Fummira. Držite se kao da se ništa nije dogodilo. Ja ću se postarati za Niigetu. Ne možemo ga ostaviti ovdje; kad ugleda svojeg šefa, opet će se sklj okati. Otpravit ću ga.Tako je i bilo. Kad je naposljetku sat kasnije Fummiro stigao, zatekao je Lindu Parsons presvučenu i dotjeranu kako ga čeka. Fummiro je bio očaran, a Lin-da je jasno pokazivala kako ju je njegova privlačnost porazila, ali tako nedužno kao što to naivka u TV-we-sternu mora.— Nadam se da ne zamjerate — reče — ali uzela sam apartman vašeg prijatelja da mogu biti u

vašoj blizini. Tako ćemo moći više vremena provesti zajedno.Fummiro je smjesta shvatio što je mislila. Nije bila tek tako neka prostača koja bi mu se smjesta bacila u krevet. Ona će se najprije morati zaljubiti. Kimnuo je široko nasmiješen i rekao: — Dakako, dakako. — Cully olakšano uzdahne. Linda je svoje karte izbacivala baš kako valja. Cully se oprosti i potom je još malo postajkivao u predvorju. Za nekoliko časaka začuo je Fummirovu svirku i Lindino pjevanje.U tri slijedeća dana Fummiro i Linda Parsons razvili su klasičnu, gotovo matematički savršenu vegasku ljubavnu romancu. Bili su ludi jedno za drugim i svaku su minutu provodili zajedno. U krevetu, za kockarskim stolovima, u dobru i zlu, obilazili su butike i galerije hotela na Stripu. Linda je obožavala japansku juhu za doručak i Fummirovu svirku. A on je ludovao za Lin-dinom blijedom puti, njezinim mliječnim i malo prejakim bedrima, dugim nogama, mekim, punim dojkama. Ali više od svega volio je njezino uvijek dobro raspoloženje, njezinu vedrinu. Povjerio je Cullvju da bi Linda bila velika gejša. Daisy je objasnila Cullyju da je to najveći kompliment koji čovjek Fummirova kalibra može dati jednoj ženi. Fummiro je osim toga tvrdio da mu Linda donosi sreću u kocki. Do odlaska je izgubio samo dvjesto tisuća, od milijun dolara koji je pohranio u hotelskoj blagajni. A u to je ubrojio i krzneni kaput, dijamantni prsten, jednog palomino konja i jedan mercedes, darovi Lindi Parsons. Prošao je jeftino. Da nije bilo Linde, mogao je na baccaratu izgubiti najmanje pola milijuna, i možda i cijeli.Dotad je Cully smatrao Lindu otmjenom skupom kurvicom. No kad je Fummiro otputovao iz Vegasa, večerao je s njom prije odlaska njezina aviona u Los Angeles. Doista je poludjela za Fummirom. — Tako zanimljiv čovjek — rekla je. — Voljela sam za doručak onu juhu i njegovu svirku na klaviru. A u krevetu je bio upravo sjajan. Nije čudo da Japanke sve čine za svoje muškarce.Cully se smješkao. — Nisam uvjeren da i kod kuće tako postupa sa ženama.Linda je uzdahnula. — Da. Znam. Ipak, bilo je divno. Znate li da me svojom kamerom slikao stotinu puta. Pomislili biste da mi je to dosadilo, ali uistinu mi je bilo strašno drago. I ja sam njega fotografirala. On je vrlo lijep čovjek.— I jako bogat — doda Cully.Linda slegne ramenima. —¦ Bila sam već s bogatašima. A i ja dobro zarađujem. No on, on je uistinu poput malog djeteta. Ipak, nije mi se sviđalo kako kocka. Bože! Mogla bih deset godina živjeti od onog što proigra u jednom danu!Cully pomisli, uistinu! I smjesta zaključi da se Fummiro i Linda nikad više ne smiju sastati. Ali s namještenim smiješkom reče: — Da, ni meni nije drago kad bude tako opljačkan. Moglo bi ga to odvratiti od kockanja.Linda mu se prijazno nasmije. — Aha. Na to bih se okladila. Ali, hvala na svemu. Doista sam se provela kao nikad do sada. Možda ćemo se ponovno sresti.Znao je što je čekala, ali je ipak rekao mekanim đasom: — Kad eod vas uhvati čežnia za Vegasom, samo me nazovite. Sve ide na račun hotela, osim žetona.Linda reče malo zamišlieno: — Mislite li da će me Fummiro nazvati kad idući put dođe? Dala sam mu svoi telefonski broj u Los Angelesu. Rekla sam mu čak da bih doletjela u Japan na odmor kad završimo snimanje serije, a on je odgovorio da bi ga to ludo obradovalo. Neka mu iavim kad namjeravam doći. No pri tom je bio malo hladan.Cully strese glavom. — Japanci ne vole kad su žene agresivne. Oni su zaostali tisuću godina za razvitkom. Osobito tako krupne ribe poput Fummira. Imate najviše šanse ako budete suzdržani i hladnokrvni. 212 Uzdahnula je. — Da, tako izgleda.Odvezao ju je na aerodrom i poljubio u obraz kad je ulazila u avion. — Nazvat ću vas kad Fummiro

dođe — obeća. Kad se vratio u »Xanadu«, otišao je gore u Gronevel-tov apartman i rekao suho: — čovjek ponekad pretjera u uslužnosti prema nekom igraču.Gronevelt reče: — Ah, nemoj biti razočaran. Još sad u početku nismo mu niti namjeravali oduzeti taj milijun. No ta glumica nije pravo društvo za kockara. U prvom redu nije dosta pohlepna. U drugom, pre-poštena je. A što je najgore, inteligentna je.— Kako to znate? — upita je Cully.Gronevelt se osmjehne: — Imam li pravo?— Dakako — potvrdi Cully. — Potrudit ću se dase Fummiro ohladi kad opet dođe.— Nećeš morati — reče Gronevelt. — Momak poputnjega ima previše snage. Njemu ne treba to što mu onamože dati. Ne više od jednom. Jednom je zabavno. Aliništa više od toga tu nema. Da je, naime, bilo, bio bi sebolje pobrinuo za nju na odlasku.Cully se malo osupnuo. — Mercedes, krzneni kaput i brilijantni prsten? To nije dosta?— Jok — reče Gronevelt. I imao je pravo. Kad jeFummiro idući put došao u Vegas, nije ni jednomupitao za Lindu Parsons. A taj put je izgubio svoj milijun u gotovini iz sefa. 19.Mlažnjak je letio u susret jutru, stjuardesa prođe s kavom i doručkom. Cully je jeo pritisnuvši kovčeg uza se, a kad je pojeo, ugledao je na obzorju čelične tornjeve New Yorka. Ta ga je slika uvijek užasnula. Kao što se pustinja Las Vegasa pružala unedogled, tako su se ovdje milje čelika i stakla pružale naoko u beskraj stršeći prema nebu. U njemu je to budilo osjećaj očaja.Avion se počeo spuštati i ljupko se nagnuo udesno dok je kružio nad gradom; okomio se tad: bijeli strop u plavom, potom osunčan zrak, betonskosive piste, male krpice zelenila koje su oblikovale ćilim na zemlji. Avion se prizemlji s udarcem, dovoljno jakim da probudi putnike koji su još spavali.Cully se osjećao svježe i potpuno budan. Gorio je od želje da vidi Merlyna; pomisao na to ga je radovala. Dobri stari Merlyn, poštenjak kakvog nema, jedini čovjek na svijetu kojem je vjerovao. TIC 20.Onog dana kad sam se trebao pojaviti na istražnom sudu, moj najstariji sin je završavao deveti razred i ulazio u gimnaziju. Valerie je htjela da uzmem slobodan dan i pođem s njom na podjelu svjedodžbi. Rekao sam joj da ne mogu jer moram na izvanredan sastanak o programu rezervista koji saziva vojska. Još nije imala pojma u kakvoj sam se kaši nalazio, a ja joj ništa nisam rekao. Nije mi mogla pomoći, mogla je samo brinuti. Ako sve dobro svrši, neće nikad niti saznati. A to bi mi bilo najmilije. Nisam bio za to da bračni drugovi dijele i one nevolje u kojima ne mogu pomoći.Valerie je bila jako ponosna što njezin sin završava školu. Prije nekoliko godina bili smo primijetili da on zapravo ne zna čitati, ali su ga svake godine ipak puštali u viši razred. Valerie je bješnjela i počela ga učiti čitati. Posao je obavila vrlo dobro. Sad je dobivao najbolje ocjene. I ja sam bjesnio. To je bila još jedna zamjerka gradu New Yorku. Živjeli smo u siromašnom predjelu, sve sami neradnici, pijanci i Crnci. A škola nije marila koliko je crno pod noktom nauče li djeca štogod. Samo ih je gurala iz razreda u razred da ih se riješi i izgura iz sistema bez neprilika i sa što manje truda. Vallie se radovala preseljenju u našu novu kuću. Bila je u okrugu u kojem je bilo mnogo škola, u

jednoj zajednici na Long Islandu gdje su se učitelji trsili da se svi njihovi učenici kvalificiraju za koledž i, premda to nije rekla, tamo gotovo i nije bilo Crnaca. Njezina će djeca rasti, kako je to ona mislila, u istoj sigurnoj okolini u kakvoj je i ona kao katoličko školsko dijete odrasla. Nisam joj protuslovio. Nisam joj objašnjavao da problemi od kojih je pokušavala pobjeći imaju korijenje u bolesti cijelog našeg društva i da im mi nećemo izbjeći ako pobjegnemo među drveće i tratine Long Islanda.A osim toga imao sam drugih briga. Možda ću umjesto toga u zatvor. To je ovisilo o istražnom sudu pred koji ću još danas stupiti. Kad sam tog jutra ustao, osjećao sam se prokleto trulo. Vallie je sama vodila djecu u školu i ostala tamo na svečanosti. Rekao sam joj da ću kasno na posao, tako da je otišla prije mene. Pripremio sam kavu i dok sam je pio, smišljao sam kako ću istupiti na istražnom sudu.Morat ću sve nijekati. Ni na koji način nisu mogli ući u trag novcu koji sam primio. U to me uvjerio Cully. Ali zabrinjavalo me što sam morao ispuniti upitnik o tome što posjedujem. Jedno je pitanje glasilo imam li kuću. A tu sam se našao uistinu na tankom ledu. Bio sam uplatio uplatu za kuću na Long Islandu, učešće, ali dosad još ugovor nije bio konačan. Stoga sam jednostavno napisao »ne«. Držao sam da ne posjedujem kuću, a o učešću u upitniku nije bilo ništa. Ipak, pitao sam se je li FBI to iščeprkao. Zapravo bi morao.Stoga sam morao računati i s tim pitanjem: jesam li uplatio učešće za kuću. A tad ću morati odgovoriti da jesam. Zatim će me pitati zašto to nisam upisao u upitnik, a ja ću morati objasniti. A što ako se Frank Alcore slomio i priznao im sve o našem poslu kad smo bili ortaci? Bio sam odlučio da u tom pitanju lažem. Bit će tad njegova izjava protiv moje. Transakcije je uvijek obavljao sam, pa nitko neće poduprijeti njegov iskaz. A tad sam se sjetio dana kad mi je jedna Fran-kova mušterija pokušala platiti kuvertom naslovljenom na Franka jer njega tog dana nije bilo u uredu. Odbio sam. Bila je to doista sreća zato što je taj tip bio jedan od onih koji su FBI-u pisali anonimna pisma i time pokrenuli cijelu stvar. Bila je to doista čista sreća. Odbio sam jer mi se taj frajer nije svidio. A sad će • 216 morati posvjedočiti da nisam htio primiti novac i to će biti poen u moju korist.A ako je Frank uistinu propjevao i mene gurnuo istražnoj komisiji za predjelo? Nisam u to mogao povjerovati. Jedini način da sebe spasi bio je da optuži nekog iz viših redova. Majora ili pukovnika. A tu je bila kvaka: oni, naime, uopće nisu bili upleteni. Osim toga osjećao sam da je Frank previše pristojan a da bi meni napakostio samo zato što je on nadrljao. A i previše je toga za nj bilo u pitanju. Ako prizna, izgubio bi automatski svoju državnu službu, mirovinu, rezervni čin i vojnu penziju. Morat će, dakle, drsko nijekati.Moja jedina velika briga bio je Paul Hemsi. Momak za kojeg sam najviše učinio i čiji je otac obećao da će me usrećiti do kraja života. Kad sam se postarao za Paula, gospodin Hemsi se više nije javio. Nije poslao čak ni zamotak s čarapama. A pri tom sam upravo od njega očekivao dobar zalogaj, bar dvije tisuće. No one kutije s odjećom bile su sve. Nisam ništa ispitivao niti tražio. Naposljetku, one su kutije s odjećom vrijedile tisuće. Nisu me usrećile do kraja života, ali, k vragu, nisam zamjerao što sam prevaren.No kad je FBI počeo s istragom, raširila se glasina da je Paulu Hemsiju uspjelo izbjeći vojni rok i umjesto toga ući u rezervu, premda je već imao poziv. Znao sam da se pismo odjela za novačenje kojim je opozvan njegov poziv ne nalazi više u našim spisima, nego da je upućeno višim vojnim ustanovama. Morao sam stoga pretpostaviti da su ljudi od FBI-a razgovarali s činovnikom u odjelu na novačenje i da im je on ispričao priču koju sam mu ja proslijedio. To bi još uvijek bilo u redu. Ništa doista protuzakonitog, sitan birokratski hokus-pokus kakav se odvija svaki dan. Ali pričalo se da Paul Hemsi nije izdržao ispitivanje FBI-a i iskazao da sam primao mito od drugih njegovih prijatelja.Izašao sam iz kuće i provezao se pokraj škole svojega sina. Imala je veliko dvorište s betonskim košarkaškim igralištem, a sve je bilo ograđeno visokom ogradom od pletene žice. U prolazu opazio

sam da se podjela svjedodžbi održava na otvorenom. Parkirao sam automobil i prišao ogradi uhvativši se za žicu.Dječaci i djevojčice, u tek navršenoj desetoj, stajali su u urednim redovima, svi svečano odjeveni, očešljani, oprana lica, i čekali s dječjim ponosom svoj svečani prelazak na put u odraslu dob..218 Za roditelje bile su podignute tribine i velika drvena platforma za počasne goste, direktora škole, jednog malog mjesnog političara, nekog prastarog, izblijedelog tipa s kapom i plavom vrpcom Američke legije i uniformom koja je izgledala kao da je iz 1920. Iznad podija lepršala je američka zastava. čuo sam kako direktor govori nešto o tome da nema vremena da svjedodžbe i pohvalnice podijeli svakom pojedinačno, nego da se učenici kad on najavi neki razred okrenu prema tribinama.I tako sam ih nekoliko minuta promatrao. Nakon svakog prozivanja red dječaka i djevojčica okrenuo se prema tribini majki i očeva i ostalih rođaka da primi pljesak. Lica su im bila ispunjena ponosom i radosnim iščekivanjem. Danas su bili junaci. Uzvanici su ih hvalili a sad su im pljeskali i stariji. Neki od tih jadnika još uvijek nisu umjeli čitati kako valja. Nitko među njima nije bio pripremljen za svijet i za nevolje koje ih očekuju. Bilo mi je drago što nisam mogao vidjeti lice svojeg sina. Vratio sam se u automobil, krenuo prema New Yorku, u susret istražnoj komisiji.Nedaleko od zgrade federalnog suda parkirao sam automobil i ušao u golema predvorja popločena mramorom. Pošao sam liftom prema dvorani istražne komisije. Kad sam izašao, zgranuo sam se ugledavši klupe pune mladića koji su bili upisani u naše rezervne jedinice. Bilo ih je najmanje stotinu. Neki su mi kimnuli, neki se rukovali sa mnom pa smo razmijenili viceve na račun cijele te stvari. Vidio sam Franka Alcorea samog kraj jednog golemog prozora. Prišao sam mu i pružio mu ruku. Izgledao je miran, ali se na njegovu licu ogledala napetost.— Zar to nije grdno sranje? — rekao je kad smo serukovali.— Da — potvrdio sam. Nitko nije bio u uniformiosim Franka. Objesio je sve oznake iz drugog svjetskograta i k tome širite starijeg narednika i oznake službovanja ... Izgledao je doista kao profesionalni vojnik.Bilo mi je jasno da puca na to da će istražna komisijaodbiti da optuži jednog rodoljuba koji je pozvan u obranu zemlje. Nadao sam se da će u tome uspjeti.— Isuse — reče Frank. — Dovezli su avionima nasoko dvije stotine iz Fort Leeja. A sve zbog hrpe gluparija. Zato što neki od ovih malih bogatih govnara nisu mogli progutati pljuvačku kad su ponovno pozvani u vojsku.Bio sam zadivljen i začuđen. činilo se tako neznatnim to što smo učinili. Jednostavno smo primili nešto love za mali, bezazleni hokus-pokus. Nije mi se to čak činilo nikakvim kriminalom. Samo usluga, suradnja između dviju različitih interesenata, obojici korisna, nikom štetna. Dakako, prekršili smo nekoliko propisa, ali ipak time nismo načinili ništa doista zlo. A ovdje je vlada trošila tisuće dolara da nas strpa u ćuzu. To mi se nije činilo pravednim. Nismo nikog ubili, nismo opljačkali banku, nismo utajili novac niti krivotvorili čekove ili prodavali ukradenu robu, nismo nikog silovali niti špijunirali za Ruse. čemu, k vragu, tolika zbrka? Nasmijao sam se. Ne znam zašto, no odjednom sam se doista raspoložio.— čemu se, do đavola, smiješ? — upita Frank. —Ovo je ozbiljno.Oko nas posvuda su stajali ljudi koji su nas mogli čuti. Odgovorio sam veselo. — Što da brinemo? Nedužni smo i znamo da je sve to hrpa budalaština. Nek se svi jebu!Nakesio se. Shvatio je. — Da — rekao je. — Ali bih ipak volio nekoliko ovih malih govnara pobiti.— Nemoj to reći ni u šali! — Pogledom sam gaupozorio. Možda je predvorje ozvučeno. — To ionako

nisi mislio ozbiljno.— Da, mislim da nisam — reče otegnuto Frank.— čovjek bi pomislio da će se ovi momci ponositi štomogu služiti domovini. Ja se nisam bunio, a prošaosam cijeli jedan rat.Zatim smo čuli kako jedan sudski služitelj, kraj velikih vrata na kojima je crno-bijelim slovima pisalo GRAND JURY ROOM, izvikuje Frankovo ime. Kad je Frank ulazio, opazio sam da je Paul Hemsi izašao. Prišao sam mu i rekao: — Zdravo, Paul, kako si? — Pružio sam mu ruku, a on je stisne.Djelovao je kao da mu je neugodno, ali ne i kao da je nešto skrivio. — Kako je tvoj otac? — upitao sam.— Dobro — reče Paul. Malo je oklijevao. — Znamda ne smijem govoriti o svojem iskazu, znate da to nemogu. Ali moj vam otac poručuje da ni o čemu nebrinete. Osjetio sam val olakšanja. Paul mi je bio jedina briga. Ali Cully je obećao da će stvar s Hemsijima srediti i očito je uspio. Nisam imao pojma kako je to Cully uspio, a nisam niti mario da znam. Pratio sam Paula pogledom do liftova, a tad mi priđe još jedna moja mušterija, neki mladić koji je učio za režisera pa sam ga bio uvrstio u rezervu besplatno. Istinski je bio zabrinut za mene i reče mi da on i njegovi prijatelji mogu posvjedočiti kako nikad nisam tražio ni primio novaca. Zahvalio sam mu se i porukovasmo se. čak sam rekao nešto šaljivo, smješkao se, a nisam to, štoviše, ni odglumio. Uživao sam u ulozi rafiniranog, podmitljivog tipa, koji demonstrira svoju sveobuhvatnu američku nedužnost. Malo me iznenadilo kad sam primijetio da me sve to zabavlja. Zapravo sam tu držao domjenak s cijelom hrpom svojih bivših mušterija, koji su mi govorili kako je sve to strašna glupost koju je izazvalo nekoliko guzica. činilo mi se već da bi se čak i Frank mogao izvući. Tad sam ga vidio kako izlazi iz sudnice i začuo svoje ime. Frank je djelovao malo ogorčeno i bijesno te smjesta uočih da će se boriti i da nije pokleknuo. Prošao sam kroz golema dvokrilna vrata u dvoranu. Kad sam unišao, prisjeo mi je smijeh.Nije ni u čemu sličilo prizoru iz filma. Porota je bila mnoštvo koje je sjedilo u redovima na stolcima za sklapanje. Ni u kakvom posebnom odjeljku za porotu, a ni išta sličnom. Državni je tužilac stajao kraj jednog stola sa snopom papira koje je čitao. Za malim stolićem sjedio je stenograf za svojim strojem. Pozvali su me da sjednem na stolac na maloj, uzdignutoj platformi, tako da me porota može dobro vidjeti. Bilo je slično kao da sam nadzornik stola za baccarat.Državni tužilac bio je mlad čovjek u vrlo konzervativnom crnom odijelu, bijeloj košulji i uredno svezanoj nebeskoplavoj kravati. Imao je gustu crnu kosu i vrlo blijedu put. Nisam mu znao ime niti ga ikad saznao. Govorio je jako smireno i nepristrano kad mi je postavljao pitanja. Samo je prikupljao podatke a nije nastojao utjecati na porotu.Nije mi se čak ni primaknuo nego je i dalje stajao kraj stola. Utvrdio je moje podatke i moj posao.— Gospodine Merlvne — upitao je potom. — Jesteli ikada tražili novac od bilo koga 4 za bilo što?— Nisam — odgovorio sam. Gledao sam njemui poroti u oči. Namjestio sam ozbiljno lice, premda bih se bio, ni sam ne znam zašto, rado nasmijao. Još sam bio u povišenom raspoloženju.Tužilac upita: — Jeste li od nekog primili novaca da biste ga uvrstili u šestomjesečni program rezerve?— Nisam — rekoh.— Znate li za neko drugo lice koje je protuzakonitoprimalo novac od trećih lica za povlašteni postupak?— Ne — odgovorio sam gledajući i dalje u tu skupinu ljudi koja je tako neudobno sjedila na sklopivim

stolcima. U dvorani nije bilo danjeg svjetla, bila jemračna i slabo osvijetljena. Nisam mogao razabratijasno ni jedno lice.— Znate li da je koji oficir ili bilo tko drugi upotrijebio utjecaj da nekog tko nije bio na popisu šestomjesečnog programa uvrsti u rezervu?Znao sam da će to pitati. Razmišljao sam bih li spomenuo člana Kongresa koji je dopratio nasljednika čeličana i primorao majora da mu napravi uslugu. Ili, da li da kažem kako su rezervni pukovnik i neki drugi rezervni oficiri mimo reda upisivali sinove svojih prijatelja na spisak. Možda bi to istražitelje zastrašilo ili skrenulo njihovu pažnju na one na višim položajima. Ali tad mi je svanulo da se FBI upravo zato toliko trsi da bi otkrio krupnije zvjerke i da bi, kad bi u tome uspio, istragu još i pojačao. I novine bi pokazale veće zanimanje za cijelu aferu kad bi u nju bio upleten jedan član Kongresa. Zato sam odlučio šutjeti. Ako me optuže i izvedu na suđenje, moj branitelj još uvijek može iskoristiti taj podatak. Zato sam sad stresao niječno glavom i rekao: —• Ne.Tužitelj je prikupio svoje papire i potom rekao, ne pogledavši me: — To je sve. Možete sići. — Ustao sam, sišao s podija i izašao iz dvorane. Tad sam shvatio zašto sam bio tako raspoložen, tako povišena osjećaja, gotovo ushićen.Uistinu sam bio čarobnjak! Svih onih godina dok su svi primali mito nimalo ne razmišljajući o svijetu, ja sam gledao u budućnost i predvidio ovaj dan, ova pitanja, ovu sudnicu, FBI, sablasnu sliku hapšenja. Izrekao sam bio svoje čarolije protiv svega toga. Sakrio sam novac kod Cullvja, trudio se što sam više mogao da među ljudima s kojima sam sklapao nezakonite pogodbe ne zaradim neprijatelja. Nikad nisam izričito zahtijevao da mi plate, ni koliko. A kad su me neki od mojih klijenata izigrali, nisam ih progonio. čak ni222 Hemsija, koji je obećao da će me usrećiti do kraja života. Pa, usrećio me samim time što je svojeg sina odvratio da svjedoči protiv mene. Možda mi je, zapravo, to pomoglo, a ne Cully. Ipak, znao sam da tome nije tako. Cully me izbavio. No dobro, trebala mi je mala pomoć, ali sam ipak bio čarobnjak. Sve se odigralo upravo onako kako sam predvidio. Uistinu sam se ponosio sobom. Nije bilo bitno što sam možda bio samo vješt sitan lopov koji se mudro unaprijed osigurao.

21.Kad je Cully sišao s aviona, uzeo je taksi i odvezao se do jedne čuvene banke na Manhattanu. Pogledao je na svoj sat. Upravo je bilo prošlo deset. Za koji tren Gronevelt će nazvati potpredsjednika banke u kojoj će Cully pohraniti novac.Sve se odvijalo točno po planu. Cullvja su uveli u potpredsjednikovu kancelariju i iza zaključanih vrata predao mu je zaključani kovčežić.Potpredsjednik ga otključa svojim ključem i pred Cullvjem izbroji milijun dolara. Potom je ispunio bankovnu priznanicu na polog, potpisao je i predao Cullvju. Rukovali su se i Cully otiđe. Kad je odmakao ugao dalje od banke, izvukao je iz džepa adresiranu i fran-kiranu kuvertu, umetnuo u nju potvrdu, zalijepio je i ubacio u poštanski sanduk na uglu. Pitao se kako li cijela ta transakcija funkcionira, kako će potpredsjednik pokriti iznos i tko će ga podići. Jednog dana mora to saznati.Cully i Merlvn sastali su se u Hrastovoj sobi u »Plazi«. Nisu progovorili o problemu dok nisu pojeli ručak i krenuli pješke Central Parkom. Merlyn tad224. ...... . .. ispriča Cullyju cijelu priču. Cully je kimao i ponekad ubacio kakvu sućutnu primjedbu. Koliko je mogao razabrati, FBI je natrapao na operaciju sitnih varalica. Sve da Merlyna i osude, dobio bi samo uvjetnu kaznu. Zapravo nije bilo razloga za uzbuđivanje, osim što je Merlyn bio tako pošten momak da bi se vjerojatno stidio što je i uvjetno osuđen. No to je bilo najgore što mu se moglo dogoditi.

Kad je Merlvn spomenuo Paula Hemsija, Cullyju se ime učini odnekud poznatim. čim je, međutim, Merlyn ispričao o svojem susretu s Hemsijem seniorom u centru konfekcije, sinulo mu je odakle mu je ime poznato. Jedan od mnogobrojnih magnata konfekcijske industrije, koji su mnoge duge vikende, božićne i novogodišnje blagdane provodili su Vegasu, bio je i Charles Hemsi, strastveni kockar i žustar ženskar. čak i kad je u Vegas dolazio sa ženom, Cully je morao urediti da Charles Hemsi dobije kurvicu. Dok je gospođa Hemsi igrala ruletu, Cully bi u samoj kockarnici spustio Char-lieju Hemsiju u ruku ključ s drvenom pločicom s upisanim brojem sobe. Došapnuo bi mu kad će ga djevojka čekati.Charlie Hemsi bi odšetao u kafeteriju da izbjegne sumnjičavom ženinom oku. Iz kafeterije bi pobrzao dugim hotelskim hodnikom do sobe čiji je broj bio na pločici. U njoj bi ga već čekala zgodna djevojka. Sve zajedno potrajalo bi manje od pola sata. Dao bi djevojci jedan crni žeton od stotke i odšetao, potpuno opušten, hodnicima s plavim sagom u kockarnicu. Prošao bi mimo rulete, zastao da malo prati ženinu igru, dobacio joj nekoliko ohrabrujućih riječi, dao joj nekoliko žetona — nikad crnih — i ponovno se s užitkom bacio u metež oko stolova s kockom. Krupan, opor, dobrodušan tip, slab kockar koji je gotovo uvijek gubio i strastveni igrač koji nikad nije prestajao ako je dobivao. Cully ga se nije odmah sjetio jer Charlieja Hemsija već dugo nije vidio.Hemsi je imao vjerovnika po čitavom Vegasu. Samo u blagajni kockarnice hotela »Xanadu« bilo je Hemsije-vih obveznica za pedest tisuća. Neke su mu igračnice već bile poslale opomene. Gronevelt je, međutim, naredio Cullyju da još pričeka. — Možda će ipak platiti — rekao je — a tad će se sjetiti da smo pristojni ljudi pa će nas ponovno posjetiti. Kad ta budala kocka, onda je to za nas sigurna zarada.22515 Budale umiru Cully je sumnjao u sve to. — Ta budala ima u Vegasu više od tristo tisuća duga — rekao je. — Već godinu dana nije se ovdje pojavio. Mislim da će čekati dok utjerivači ne utjeraju novac.— Možda — odgovori Gronevelt. — No on ima veliku tvrtku u New Yorku. Ako bude imao unosnu godinu, vratit će se. Taj ne može odoljeti kocki i kurvama. Sad sjedi kod kuće sa ženom i djecom i odlazisusjedima u goste. Možda muti s nekima u svojojtvrtki. No to ga nervira, jer za to zna previše ljudi.Ovdje u Vegasu sve se odvija tako glatko. Osim toga,fanatičan je bacač kocke. Takav se ne rastaje takolako sa stolom.— A ako njegova tvrtka ne bude imala dobru godinu? — upitao je Cully.— Tad će posegnuti za svojim hitlerovskim fondom— reče Gronevelt. Primijetio je Cullvjev upitan, raspoložen pogled. — Tako zovu taj novac u industriji konfekcije. U ratu su svi na crnoj burzi zgrnuli imetke. Kadje vlada racionirala tkanine, mnogo se toga prodaloispod klupe. Taj novac trgovci nisu morali prijavitiporeznom uredu. Nisu niti mogli. I tako su se svi obogatili. No morali su zaradu tajiti. Ako se netko želi uovoj zemlji obogatiti, onda mora hvatati u mutnom.Bila je to uzrečica koju je Cully uvijek pamtio. »Hvatati u mutnom«. To je bio ćredo Vegasa, ali ne samo Vegasa. Bio je to credo mnogih poslovnih ljudi koji su dolazili ovamo. Vlasnika supermarketa ili privatnih kreditnih tvrtki, šefova građevinskih poduzeća, nejasnih crkvenih odbora svih mogućih sekti koji su skupljali priloge u svete košarice. Krupnih kompanija s četama pravnih savjetnika koji su tražili rupe u zakonima.Cully je slušao Merlvna samo napola. Na sreću, Merlyn nije bio brbljavac. Ubrzo je završio svoj

izvještaj i dok su nijemi šetali perivojem, Cully je u mislima sređivao sve činjenice. Da bi bio posve siguran, zamoli Merlvna da mu još jednom opiše starijeg Hemsija. Ne, to nije bio Charlie. Bio je to očito njegov brat, suvlasnik tvrtke i po svemu sudeći glavni ortak. Charlie nije niti pružao dojam nekog jako poslovnog čovjeka. Polagano se u Cullvjevoj glavi stvorio plan i već je vidio koje će226 korake morati poduzeti. Bio je to sjajan plan s kojim bi se Gronevelt jamačno složio. Preostala su mu samo tri dana do Merh/nova saslušanja. No to će dostajatLTek sad je Cully mogao uživati u šetnji s Merlvnom. Razgovarali su o starim vremenima i postavljali sebi stara pitanja o Jordanu. Zašto li je to samo učinio? Zašto bi čovjek koji je netom dobio četiri stotine tisuća prosvirao mozak? Obojica su bila još premlada da makar i sanjaju o ispraznosti uspjeha, premda je Mer-lyn o tome čitao u romanima i stručnim knjigama. Cully je sve to držao najobičnijom glupošću. Znao je točno kako bi njega usrećila »olovka«, ona s potpunim ovlastima. Bio bi car. Bogataši, i moćnici, i prekrasne žene bili bi njegovi gosti. Mogao bi ih prevesti avionima s kraja svijeta na račun hotela »Xanadu«. Bio bi dovoljan njegov potpis. Mogao bi dijeliti raskošne apartmane, najbiranija jela, skupa vina, prekrasne ženske, jednu ili dvije odjednom, ili čak tri. Prave ljepotice! Mogao bi običnog smrtnika premjestiti u raj — na tri, četiri, pet dana, čak i na cijeli tjedan. I sve to besplatno.Osim što bi, dakako, njegovi gosti morali kupiti žetone. Mala cijena. Naposljetku, mogli su i dobiti, ako ih posluži sreća. A ako igraju pametno, nisu mogli izgubiti previše. Cully s toplinom pomisli kako bi i Merlynu dao da uživa u povlastici »olovke«. Merlvn bi mogao dobiti što god zaželi kad dođe u Vegas.Merlyn je dakle bio lopov, premda sitan. Cullyju je bilo jasno da je to možda bilo samo privremeno skretanje. Najmanje jednom u životu gotovo svatko zaluta u pogrešnu uličicu. A Merlvn se kajao, bar pred Cul-lyjem. Bio je izgubio nešto od svoje vedrine, svojeg samopouzdanja. To je Cullyja tronulo. Osobno nikad nije bio nedužan i volio je u drugima nedužnost.I zato kad su se rastajali, ogrlio je Merlvna. — Ne brini, sredit ću ja to. Na sudu moraš sve nijekati. U redu?Merlyn se nasmijao. —• Što mi drugo preostaje? — reče.— A kad dođeš u Vegas, hotel plaća sve — dodaCully. — Moj si gost.— Nemam više svoj sretni žaket — reče Merlyni osmjehne se.— Ne brini — odgovori Cully. — Ako previše izgubiš, osobno ću ti u ajncu dijeliti karte.227 — To bi bila prijevara a ne igra — reče Merlvn.— Odustao sam od prijevara otkako sam primio pozivza sud.— Našalio sam se — reče Cully. — Ne bih to nikadučinio Groneveltu. Možda da si kakva lijepa ženska,ali previše si ružan. — Iznenadio se kad je opazio kakose Merlvn trgnuo. Skopčao je da je Merlvn jedan odonih ljudi koji sebe drže ružnim. Mnoge žene to čine,ali vrlo malo muškaraca, pomislio je. Cully se naposljetku oprosti s Merlvnom pitajući ga treba li munešto od crnog fonda koji je pohranio u hotelu. Merlynreče: — Zasad još ne. — I tako su se rastali.čim se Cully vratio u svoju sobu u hotelu »Plaža«, nazvao je nekoliko kasina u Vegasu. Ne, dugovi Char-lesa Hemsija nisu još bili plaćeni. Potom je nazvao Gronevelta da mu izloži svoj plan, ali se u posljednjem trenutku predomislio. Nitko u Vegasu nije točno znao koliko telefona FBI prisluškuje.

Stoga je samo usput napomenuo Groneveltu da će ostati u New Yorku još nekoliko dana i pokušati utjerati novac od nekih nju-jorških dužnika. Gronevelt reče lakonski: — Budi pri tom pristojan. — A Cully odgovori: dakako, a što bi drugo? Obojica su znala da govore za magnetofonsku vrpcu FBI-a, ali je Gronevelt bio upozoren i kasnije će zatražiti objašnjenje. Cully sebi na taj način nije morao ništa predbacivati; nije pokušao zaobići Gronevelta.Sutradan Cully potraži Charlesa Hemsija, i to ne u njegovoj tvrtki nego na jednom igralištu golfa u Roslynu na Long Islandu. Unajmio je automobil i stigao onamo rano ujutro. U klupskoj kući naručio je piće i čekao.Tek dva sata kasnije ugledao je Charlesa Hemsija kako se vraća s terena. Cully ustane i polagano izađs; tamo je Charles stajao i brbljao sa svojim partnerima prije no što će u svlačionicu. Vidio je kako je Hemsi pružio jednom igraču novaca. Tog su idiota upravo tukli u golfu, gubio je uistinu uvijek i posvuda. Cully došeta do skupine.— Charlie — rekao je s takvim zadovoljstvom kao da ga pozdravlja u svojem hotelu u Vegasu. — Lijepo228 je što vas ponovno vidim. — Ispružio je ruku, a Hemsi je prihvati.Razabrao je po zbunjenom Hemsijevom licu da ga doduše prepoznaje, ali da ne zna odakle. Cully reče: — Iz hotela »Xanadu«. Cully. Cully Cross.Hemsijevo se lice ponovno promijeni. Strah, pomiješan s ljutnjom, potom tipično smješkanje trgovca. Cully mu pokloni svoj naj šarmantniji smiješak i pljesne Hemsija po leđima. — Nedostajali ste nam. Nisam vas vidio cijelu vječnost. Isuse, kakav neobičan slučaj da sam ovdje naletio na vas. Baš tako nevjerojatan kao da na ruleti otprve pogodiš točan broj.Ostali igrači su u međuvremenu otišli u klupsku zgradu i Charlie htjede za njima. Bio je krupan, snažan čovjek, mnogo jači od Cullyja i jednostavno se htio protisnuti mimo njega. Cully ga propusti. Zatim poviče za njim. — Charlie, poslušajte me trenutak. Došao sam jer želim pomoći. — Glas je trebao zvučiti nemarno, ne rnolbeno. No zvuk njegovih riječi bio je čvrst poput čelika.Hemsi je zakrzmao i Cully mu hitro priđe. — Slušajte me, to vas neće stajati ni pare. Uredit ću sve s vašim dugovanjem u Vegasu, nećete platiti ni penija. Zauzvrat mi vaš brat mora učiniti malu uslugu.Charlijevo krupno, oporo lice problijedi i on zatrese glavom. — Neću da moj brat sazna za moje dugove u Vegasu. On je strašan. Ne smijete mu o tome ništa reći.Cully reče blago, čak malo turobno: — Kockarnicama je prisjelo čekanje, Charlie. Poslat će inkasatore, a vi znate kako oni operiraju. Dođu vam u kancelariju, dižu prašinu. Urlajući traže svoj novac. Kad ugledate dva medvjeda kako urlajući zahtijevaju novac, može vas to malo iznervirati.— Mojeg brata ne može nitko zastrašiti — rečeCharlie Hemsi. — Žilav je i ima dobre veze.— Dakako — složi se Cully. — Ne tvrdim da vasmogu primorati da platite ako nećete. Ali vaš će bratsaznati, bit će upleten i sve će to biti gadna zbrka.Gledajte, obećaj em vam nešto. Pribavite mi razgovors vašim bratom, a ja ću preuzeti sve vaše obveznicei prenijet ih na nas. Možete doći i kockati, a ja ću sveza vas urediti kao i ranije. Samo više nećete moći dobiti kredit, morat ćete igrati za gotovinu. Ako dobijete,možete u malim ratama otplatiti nešto od svojih starih ¦dugova. To je dobar posao. Zar ne? — Cully učini kretnju rukom kao da se ispričava.Vidio je u svijetloplavim Charlijevim očima da je zainteresiran. čovjek nije bio u Vegasu punu godinu dana. Jamačno mu je nedostajala kocka. Cully se sjetio da Hemsi u Vegasu nikad nije zahtijevao da mu osigura mjesto na igralištu golfa, što je značilo da baš nije ludovao za tim sportom. Mnogi strastveni kockari voljeli su provesti jutro na odličnom igralištu golfa hotela

»Xanadu«. Charlieju je golfa bilo dosta. No još je oklijevao.— Vaš će brat sve to ionako doznati — reče Cully.— Bolje je da čuje od mene nego od utjerivača. Ta vime poznajete. Znate da se u mene možete pouzdati.— O kakvoj je maloj usluzi riječ? — upita Charlie.— Posve maloj — odgovori Cully. — Učinit će jekad sazna okolnosti. Kunem vam se. Neće zamjeriti.Rado će je učiniti.Charlie se turobno osmjehne. — Sigurno mu neće biti drago. — reče. — Ali uđite u kuću, popit ćemo nešto i možemo nastaviti o tome.Sat kasnije Cully se vraćao u New York. Stajao je uz Charlieja kad je ovaj nazvao brata i ugovorio razgovor. Smotao je Charlieja po svim pravilima: obećao mu da će isplatiti njegove vjerovnike u Vegasu, da nitko neće tražiti novac od njega. Charlie će, kad idući put dođe u Vegas, dobiti najljepši apartman i najbolju uslugu. A kao dodatak djevojku, visoku, dugonogu plavušu iz Engleske s onim divnim britanskim akcentom i najljepšom guzicom na svijetu, najbolju plesačicu u hotelskom šou u »Xanaduu«. I moći će je zadržati cijelu noć. Svidjet će mu se, a i ona će njega obožavati.Naposljetku su dogovorili da Charlie dođe u Vegas potkraj mjeseca. Kad je Cully otišao, Charlie bio uvjeren da je progutao med a ne ricinus.Cully se najprije vratio u »Plažu« da se osvježi i presvuče. Riješio se limuzine. Prošetat će do konfekcijskog centra. Odjenuo je svoje najbolje odijelo od Svja Devorea, svilenu košulju i konzervativnu smeđu kariranu kravatu. Od Charlieja je dobio prilično dobru sliku Elija Hemsija i nije htio da prvi dojam bude nepovoljan.-nn Idući konfekcijskom četvrti, zgadila mu se prljav-ština toga grada i isukana, mršava lica koja je susretao na ulicama. Ručna kolica natovarena šarenim haljinama na stalcima gurali su crni ili vrlo stari muškarci s izbrazdanim crvenim od pića podbulim licima. Gurali su kolica ulicama nemarno poput kauboja, zaustavljajući promet, gotovo obarajući pešake. Kao pijesak i čičak u pustinji, ovdje se u kotače njihovih kolica, u njihove cipele i manšete hlača hvatalo smeće — odbačene novine, ostaci hrane, prazne boce od sokova. Pločnici su bili tako zakrčeni da se jedva disalo, čak i pod vedrim nebom. Zgrade su sličile sivim bolesnim tumorima koji izrastaju prema nebu. Cully je na trenutak požalio svoju slabost za Merlvna. Mrzio je ovaj grad. Bio je zapanjen time što netko želi tu živjeti. A ljudi su se šalili na račun Vegasa! I kockanja. Koješta. Kocka je održavala čistoću grada.Ulaz u Hemsijevu zgradu bio je nešto čišći od ostalih; na uobičajenim bijelim pločicama u predvorju s liftom, bio je nešto tanji sloj prljavštine. Isuse, pomislio je Cully, kakva mizerna tvrtka. No kad je u šestom katu izašao, morao je promijeniti mišljenje. Sekretarice u predvorju nisu, doduše, bile po vegaskim mjerama, ali kancelarije Elija Hemsija i te kako jesu. A sam Eli Hemsi, to je Cully jednim pogledom utvrdio, nije bio čovjek s kojim bi se moglo poigravati.Eli Hemsi bio je kao uvijek u tamnom svilenom odijelu i bisernosivoj kravati na blistavoj bijeloj košulji. Krupnu glavu je nagnuo u napetoj pažnji dok je Cully govorio. Duboko usađene oči djelovale su turobno, ali se njegova snaga i energija nisu mogle sakriti. Jadni Merlyn, pomislio je Cully. Upravo se s ovakvim čovjekom morao upetljati.Cully je bio sažet koliko god je mogao u datim okolnostima i strogo poslovan. Sa šarmom se kod Elija Hemsija ionako nije dalo ništa postići.— Došao sam ovamo da pomognem dvojici ljudi — rekao je. — Vašem bratu Charlesu i jednom svojem prijatelju koji se zove Merlyn. Vjerujte mi kad vam kažem da sam jedino zato ovdje. Da bih obojici mogao pomoći, morate učiniti malu uslugu. Ako odbijete, ne mogu im pomoći. Ali i ako kažete ne, neću poduzeti ništa što bi ikome moglo naškoditi. Sve će ostati kao i dosad. — Malo je zašutio da Eliju Hemsiju pruži mogućnost da i on nešto kaže, ali krupna je glava.. ..._.„,._,....._..1,_...^ ^ ^ .....„^. 231 ostala nepomična, ukočena od pažnje. Ozbiljne oči nisu niti trepnule.

— Vaš brat Charles duguje mojem hotelu u Vega-su, »Xanaduu«, više od pedeset tisuća dolara. Osimtoga duguje po cijelom Vegasu još dvije stotine i pedeset tisuća. Htio bih odmah naglasiti da ga moj hotelzbog tih dugova nikad neće pritisnuti. Bio je i predobra mušterija i previše simpatičan čovjek. Ostale igračnice bi možda mogle postati malo neugodne, ali gani one ne mogu prisiliti da plati ako potegnete svoje veze, koje, kako znam, imate. No tad ćete svojim vezama stalno biti obavezni na protuuslugu, koja će moždastajati više nego što vas ja molim.Eli Hemsi uzdahne i upita svojim blagim, ali ipak moćnim, glasom: — Je li moj brat dobar igrač?— Ne, ne osobito — reče Cully. — Ali to ne značiništa. Svatko gubi.Hemsi uzdahne. — Ni u poslu nije mnogo bolji. Isplatit ću ga, riješiti ga se, otpustiti vlastitog brata. Ne donosi mi ništa drugo do brige svojim kockanjem i ženskama. Kad je bio mlad, bio je dobar trgovac, jedan od najboljih, ali sad je prestar i posao ga više ne zanima. Ne znam mogu li mu pomoći. Znam da neću platiti njegove kockarske dugove. Ja osobno ne kockam, ne pružam sebi to zadovoljstvo. Zašto bih plaćao njegovo?— To od vas niti ne tražim — reče Cully. — Alievo što mogu za njega učiniti. Moj će hotel otkupitiod ostalih kasina sve njegove obveznice. Ali on ihne mora platiti, jedino ako dođe u našu igračnicuda kocka i dobije. Nećemo mu više dati kredita, a jaću se pobrinuti da mu ni jedan drugi kasino u Vegasu ne posudi novaca. Ne može nastradati ako igra samoza gotovinu. To znači snagu. Za njega. Kao što u našem poslovanju znači prednost kad dopuštamo ljudimada potpisuju obveznice. Mogu mu pružiti tu zaštitu.Hemsi ga je i dalje pažljivo motrio. — Ali moj brat neće prestati kockati?¦— Nećete ga nikad moći na to prisiliti — reče Cully jednostavno. — Ima mnogo ljudi poput njega, a malobrojni su oni poput vas. Za njega normalan život više nije dovoljno uzbudljiv, više ga ne zanima. To se vrlo često događa.Eli Hemsi klimne, razmišljajući o tim riječima, kotrljajući ih u svojoj bizonskoj glavi amo-tamo. — Ali za vas to istodobno nije previše lak posao — reče Cullvju. — Nitko ne može utjerati dugove mojeg brata, to ste sami rekli, tako da vi ništa ne poklanjate. A tada moj brat dođe s deset, dvadeset tisuća u džepu, vi mu ih za stolovima oduzmete. Vi dobivate, zar ne? Cully reče oprezno: — Može se dogoditi i obrnuto-Vaš bi brat mogao potpisati novih obveznica i još se više zadužiti. Toliko da bi mnogima moglo pasti na pamet kako bi vrijedilo utjerati novac, ako bude potrebno, svim sredstvima. Tko zna kako lud može čovjek biti? Vjerujte mi kad vam kažem da se vaš brat neće moći odreći Vegasa. Njemu je to u krvi. Iz cijelog svijeta dolaze takvi k nama. Tri, četiri, pet puta na godinu. Ne znam zašto, ali dolaze. Njima to nešto znači, što mi obojica, vi i ja, ne možemo shvatiti. I sjetite se, ja njegove obveznice moram otkupiti. To će me stajati novaca. — Dok je govorio, razmišljao je kako bi uspio Gronevelta ponukati da pristane na takav prijedlog. No o tome će brinuti kasnije.— A kakvu bih vam uslugu trebao učiniti? — Napokon je postavio to pitanje istim blagim, ali ipakmoćnim glasom. Bio je to zapravo glas jednog sveca,pun dostojanstva i smirenja. Cully je bio zadivljen ipo prvi put malo zabrinut. Možda plan ipak neće

uspjeti.Cully reče: — Vaš sin, Paul. Dao je izjavu protiv mojeg prijatelja Merlyna. Jamačno se sjećate Mer-lyna. Obećali ste mu da ćete ga usrećiti do kraja njegova života. — Cully unese oštricu u svoj glas. Ljutila ga je moć koja je izbijala iz tog čovjeka. Moć koja je potjecala od njegova golema uspjeha u stjecanju, njegova uspona iz siromaštva u milijunski imetak usred neprijaznog svijeta, od pobjedonosnih bitaka njegova života kroz koje je išao opterećen budalastim bratom.Ali Eli Hemsi nije zagrizao u mamac tog ironičnog prijekora. čak se nije niti nasmijao. Samo je slušao.— Izjava vašeg sina je jedino svjedočenje protivMerlvna. Dakako, razumijem, Paul se bojao. — Odjednom se u crnim očima koje su ga promatrale pojavio opasan bljesak; ljutnja na tog neznanca kojise služi imenom njegova sina i tako ga ležerno i gotovo prijezirno izgovara. Cully mu uzvrati slatkim 232 smiješkom. — Imate dobrog sina, gospodine Hemsi. Svi su uvjereni da su ga samo trikovima i prijetnjama primorali da dade izjavu FBI-u. Posavjetovao sam se s nekim vrlo dobrim odvjetnicima. Kažu da može pred istražnim sudom sve povući, posvjedočiti tako da porotu uvjeri, a ipak ne zapadne u neprilike s FBI-om. — Pažljivo je promatrao lice svojeg sugovornika. Nije odavalo ništa. — Pretpostavljam da je vaš sin imun pred zakonom — reče Cully. — Neće ga teretiti. Koliko znam, vjerojatno ste se pobrinuli da neće morati služiti vojsku. On će se iz toga, dakle, izvući sasvim dobro. Uvjeren sam da ste sve to već sredili. Ali ako mi učinite ovu uslugu, obećaj em vam da se ništa neće promijeniti.Sad je Eli Hemsi progovorio drugačijim glasom. Jačim, ne tako blagim, ali s puno uvjeravanja — glasom trgovca. — Volio bih da to mogu učiniti — rekao je. —• Vaš prijatelj Merlyn vrlo je drag momak. Pomogao mi je, bit ću mu vječno zahvalan. — Cully zamjeti da je pred njim čovjek koji se riječju »vječno« često služi. Nikakvih polovičnih gesta. Obećao je Merlvnu da će ga usrećiti do kraja života. A sad mu je htio biti vječno zahvalan. čovjek koji mnogo obećava, ali se od svojih obećanja nastoji vješto izvući. Po drugi put Cully osjeti bijes što se taj tip prema Merlynu odnosi kao prema kakvoj ništici. Ali nastavio je slušati s prijaznim smiješkom na licu.— Na žalost, ne mogu učiniti ništa — reče Hemsi. — Ne mogu ugroziti svojeg sina. Moja mi žena to nikad ne bi oprostila. Voli ga više od svojeg života. Moj brat je odrastao čovjek. Tko njemu može pomoći? Tko može na njega utjecati i promijeniti njegov život? A o mojem se sinu, naprotiv, moram brinuti. On mi je najpreči. Kasnije, vjerujte mi, rado ću za gospodina Merlvna sve učiniti. Za pedeset, dvadeset, trideset godina. Nikad ga neću zaboraviti. Kad sve ovo prođe, možete od mene zatražiti što god hoćete. — Gospodin Hemsi se podiže i ispruži ruku. Njegov se moćni stas naklonio u svečanoj zahvalnosti. — Volio bih da moj sin ima prijatelja poput vas.Cully rastegne usne, porukuje se. — Ne poznajem vašeg sina, ali vaš brat je moj prijatelj. Posjetit će me potkraj ovog mjeseca u Vegasu. Ali ne brinite. Pripazit ću na njega. Pobrinut ću se da ne upadne u neprilike. — Vidio je zamišljen pogled u Hemsijevim oči- ma. Najbolje će biti da mu odmah zada odlučan udarac.— Budući da mi ne možete pomoći — reče Cully— moram Merlynu pribaviti doista dobrog branitelja.Možda vam je okružni tužilac rekao da će Merlynpriznati krivnju i dobiti uvjetnu kaznu. I da će svebiti tako sređeno da vaš sin zadrži ne samo imunitet,nego da nikad više ne mora u vojsku. Možda vam J8to rekao. Ali Merlyn neće priznati krivicu. Doći će doprocesa. Vaš će sin morati svjedočiti na javnom su

đenju. Bit će mnogo publiciteta. Znam da vas to nssmeta, ali će novine jamačno saznati gdje je vaš sin išto radi. Nije me briga tko vam je i što obećao. Vaš ćesin morati u vojsku. Novine će jednostavno podićipreviše prašine. A osim toga, vaš sin i vi steći ćeteneprijatelje. Da se poslužim vašim riječima: »Unesrećitću vas do kraja života«.Sad kad je prijetnja, bila otvoreno izgovorena, Hemsi se naslonio u svojem stolcu a zabuljio u Cul-lyja. Njegovo lice, teško i izbrazdano, bilo je više žalosno nego bijesno. Cully stoga smjesta ponovo udari.— Vi imate veza. Nazovite ih i poslušajte njihov savjet. Pitajte za mene. Recite im da radim za Groneveltau hotelu »Xanadu«. Ako i oni budu mislili kao i vi inazvali Gronevelta, ne mogu ništa protiv toga. Ali bitćete im tada obavezni.Hemsi se nasloni jače u stolcu. — Kažete da će sve proći u redu ako moj sin učini što od njega tražite?— To jamčim — reče Cully.— Neće morati natrag u vojsku? — upita Hemsiponovno.— I to jamčim — reče Cully. — Imam u Washing-tonu prijatelja kao i vi. Ali moji prijatelji mogu učiniti ono što vaši ne mogu, pa makar samo zato što nemogu nikako biti u vezi s vama.Eli Hemsi otprati Cullyja do vratiju. — Hvala — reče. — Mnogo vam hvala. Moram o svemu što ste mi saopćili promisliti. Javit ću vam se.Ponovno su se rukovali dok je pratio Cullyja do predvorja. — Odsjeo sam u »Plazi« — reče Cully. — A sutra ujutru odlazim u Vegas. Stoga bih vam bio zahvalan ako biste me mogli nazvati još večeras.Ali nazvao ga je Charlie Hemsi. Bio je pod gasom i u najboljem raspoloženju. — Cully, lukavi mali pok- 234 varenjače! Ne znam što ste učinili, ali moj mi je brat naredio da vam javim kako je sve okay. Potpuno se slaže s vama.Cully odahne. Eli Hemsi je telefonski provjerio njegove izjave. A Gronevelt mora da je dao podršku njegovoj igri. Osjetio je veliku naklonost i zahvalnost prema Groneveltu. Rekao je Charlieju: — To je sjajno. Do viđenja, dakle, potkraj mjeseca u Vegasu, Charlie. Provest ćete se kao nikad do sada.— Dolazim posve pouzdano — reče Charlie. — Ine zaboravite na onu plesačicu.— Neću — reče Cully.Nakon toga se odjenuo i pošao na večeru. U predvorju restorana nazvao je Merlyna iz gostionice. — Sve je u redu. Posrijedi je bio samo nesporazum. Ne moraš se više ničeg bojati.Merlvnov glas kao da je dopirao iz velike udaljenosti, gotovo bestjelesan i ne tako zahvalan kako bi Cully želio. — Hvala — reče Merlyn. — Vidimo se uskoro u Vegasu. — Potom je prekinuo vezu. 22. Cully Cross je sve za mene sredio, ali jadni rodoljub, Frank Alcore, bio je optužen, suspendiran iz aktivne službe, prebačen u civila i kao civil osuđen. Godinu dana zatvora. Tjedan dana kasnije major me pozvao u svoju kancelariju. Nije se ljutio na mene ni bio ozlojeđen, čak se smješkao,

pomalo zabavljajući se.— Ne znam kako vam je to uspjelo, Merlyne — reče mi — ali izmakli ste kazni. čestitam. A i svejedno mi je, cijela ta stvar je da se smiješ. Trebali su strpati one mladiće u zatvor! Drago mi je zbog vas, ali dobio sam nalog da uredim stvar kako se to više ne bi ponovilo. Sad vam govorim prijateljski; ne silim vas ni na što. Moj savjet je: dajte ostavku. I to smjesta.Bio sam zgranut i malko mi je pozlilo. Mislio sam da je sve sređeno, a sad sam ostao bez posla. Kako ću, k vragu, platiti sve svoje račune? Kako ću hraniti ženu i djecu? Kako ću platiti otplatu za svoju novu kuću u koju bih trebao useliti za nekoliko mjeseci?Nastojao sam da moje lice ništa od toga ne oda. — Istražni sud me oslobodio. Zašto moram otkazati?Major mora da me pročitao. Sjećam se kako su me Jordan i Cully u Las Vegasu zezali da svatko može 236 217.. s mojeg lica pročitati što mislim. Jer major me pogledao sažalno: — Kažem vam to za vaše dobro. Uskoro će ovdje vrvjeti od CID* ljudi. FBI će možda nastaviti s njuškanjem. Svi će mladići iz rezerve i dalje htjeti da vas iskoriste, nastojati da sklope s vama posao. Tako će ta stvar uvijek biti vruća. Ali ako odete, sve će se brzo zaboraviti. Njuškala neće ništa naći pa će otići.Upravo sam htio pitati što je sa svim onim civilima koji su primali mito, ali me major preduhitrio. — Znam najmanje još deset takvih savjetnika kao što ste vi koji će također predati otkaz. Neki su to već učinili. Vjerujte mi, ja sam na vašoj strani. A vi ćete se već snaći. Samo gubite vrijeme u ovom poslu. U vašoj dobi već ste trebali dalje dogurati.Kimnuo sam. Bilo je to i moje mišljenje. Nisam dosad od svojeg života mnogo učinio. Da, objavio sam jedan roman, ali od državne službe donosio sam tjedno samo stotinu dolara. Istina, zarađivao sam još tri ili četiri stotke na mjesec svojim člancima za časopise, ali sad kad se tajni zlatni rudnik zatvorio, morao sam se pomaći dalje.— Dobro — pristao sam. — Napisat ću pismo da dajem otkaz za četrnaest dana.Major kimne i stisne mi ruku. — Imate još plaćenog bolovanja — reče. — Zatražite ga u ova dva tjedna i potražite za to vrijeme novo namještenje. Uzimam to na sebe. Dostajat će ako svakog tjedna svratite tek toliko da riješite poštu.Vratio sam se za svoj stol i napisao ostavku. Stvari nisu bile tako loše kao što je izgledalo. Trebalo je još da dobijem oko dvadeset dana plaćenog dopusta, oko četiri stotke. Otprilike tisuću i pol uplatio sam u državni mirovinski fond. Te sam novce mogao izvaditi, ali sam se time odrekao penzije kad mi bude šezdeset i peta. No dotad je bilo još više od trideset godina. Možda ću dotad umrijeti. Posjedovao sam, dakle, ukupno dvije tisuće. A zatim je tu još bio novac od mita koji sam pohranio kod Cullvja u Ve-gasu. Više od trideset tisuća. Na trenutak me spopala panika. Što ako me Cully prevari i ne vrati mi moju lovu? Me bih mogao ništa poduzeti. Bili smo dobri* CID — Criminal Investigation Department (Odjel za istraživanje kriminalne djelatnosti).238 prijatelji, izvukao me iz mojih neprilika, ali nisam se zavaravao u pogledu Cullvja. Bio je vegaska varalica. Što ako bude tvrdio da sam mu dužan taj novac za uslugu koju mi je učinio? Ne bih mogao reći ništa protiv toga. Platio bih da ne moram u zatvor. I te kako bih platio!Ali najviše sam se bojao kako ću priznati Valerie da sam izgubio namještenje. Njezinom ću ocu također morati objasniti. Stari će jamačno propitkivati i u svakom slučaju saznati istinu.Nisam rekao Valerie te noći. Sutradan nisam otišao u ured, potražio sam Eddieja Lancera u njegovoj redakciji. Ispričao sam mu sve, a on je sjedio, tresao glavom i smijao se. Kad sam završio, rekao je gotovo začuđeno: — Znaš, uvijek se iznova iznenadim. Mislio sam da na svijetu postoji samo još

jedan pošteniji čovjek — tvoj brat Artie.Ispričao sam Eddieju Lanceru da mi je primanje mita, to malo skretanje u kriminal, psihološki jako pomoglo. Na neki način time sam izgubio mnogo od svoje dotadašnje gorčine. To što moj roman čitaoci nisu prihvatili, besmisao mojeg života, moje neprekidne neuspjehe i to da sam zapravo uvijek bio nesretan.Lancer me promatrao s onim svojim laganim smiješkom na licu. — A ja mislio da si ti najjednostavniji, najuravnoteženiji čovjek kojeg sam susreo — rekao je. — Sretno si oženjen, imaš djece, vodiš ustaljen život, zarađuješ plaću. Pišeš svoj drugi roman. Pa što bi, k vragu, još htio?— Treba mi zaposlenje — objasnio sam mu.Eddie Lancer je neko vrijeme razmišljao. Začudo,nije mi bilo neugodno što ga molim.— Među nama, odlazim s ovog mjesta za nekihšest mjeseci — rekao je naposljetku. — Na moje ćemjesto doći drugi urednik. Preporučit ću svojeg nasljednika i on će mi biti obavezan. Zatražit ću odnjega da ti daje dovoljno posla da od toga možešživjeti.— To bi bilo divno — rekao sam.— A dotad ti ja mogu natovariti dosta poslaAvanturističke priče, nekoliko uobičajenih ljubavnihgluposti i neke lekture koje inače obavljam sam. Slažeš se?239 — Dakako — rekao sam. — Kad računaš da ćešzavršiti svoju knjigu?— Za nekoliko mjeseci — odgovori Lancer. — Ati svoju?To sam pitanje oduvijek mrzio. Istina je bila da sam imao samo nacrt romana koji sam želio napisati o jednom glasovitom zločinu u Arizoni. Ali napisao nisam ništa. Predao sam nacrt svojem izdavaču, a on je odbio da mi da predujam. Rekao je da takav roman ne nosi novaca jer je u njemu bila otmica djeteta, koje je ubijeno. Neće biti nikakvih simpatija prema otmičaru, junaku knjige. Ciljao sam na novi Zločin i kaznu, a to je izdavača prestrašilo.— Radim na njemu — rekao sam. — Još će dostapotrajati.Lancer se osmjehnuo s razumijevanjem. — Ti si dobar pisac — reče. — Postat ćeš slavan jednog dana Ne brini.Razgovarali smo još malo o pisanju i knjigama. Mislili smo da smo bolji pisci od mnogih proslavljenih autora s popisa bestselera koji su zarađivali imetke. Kad sam odlazio, bio sam pun samopouzdanja. Nakon svakog razgovora s Lancerom bilo je tako. Bio je iz nekih razloga jedan od malobrojnih ljudi u čijem sam se društvu osjećao ugodno, a kako sam znao da je pametan i darovit, njegovo me dobro mišljenje o mojem talentu vrlo obodrilo.I tako se sve završilo najbolje. Sad sam bio pisac po zvanju, mogao sam živjeti pošteno, izbjegao sam zatvor i za nekoliko mjeseca preselit ću u vlastitu kuću, prvu u životu. Možda se ipak isplati malo prekršiti zakon.Dva mjeseca kasnije uselio sam u novu kuću na Long Islandu. Svako je dijete sad imalo svoju sobu, imali smo tri kupaonice i posebnu prostoriju za rublje. Nisam više morao ležati u kadi dok mi se sa tek opranog rublja voda cijedi po licu. Nisam više morao čekati da se djeca operu. Imao sam gotovo nadmoćnu raskoš nesmetanog osobnog prostora. Vlastitu sobu za pisanje, vlastiti vrt, vlastitu tratinu. Bio sam odijeljen240 .

od ostalih ljudi. Bio je to Shangri La*. A ipak, toliko ljudi držalo je takvo što posve uobičajenim.Najvažnije od svega bilo je što sam sad osjećao da je moja obitelj sigurna. Ostavili smo siromašne i zdvoj-ne za sobom. Neće nas nikad sustići; njihova tragedija neće nikad uzrokovati našu. Moja djeca neće nikad postati siročad.Sjedeći tako jednog dana na verandi sa stražnje strane kuće, postade mi jasno da sam uistinu sretan, možda sretniji no što ću ikad biti. A to me malo potiš-tilo. Ako sam umjetnik, zašto mi tad te sasvim obične radosti toliko znače? Žena koju volim, djeca koja me oduševljavaju, jeftina kuća u nizu u predgrađu. Jedno je bilo pouzdano: nisam bio Gauguin. Možda zato nisam pisao. Bio sam previše sretan. Osjetio sam da malo zamjeram Valerie. Uhvatila me u stupicu. Isuse.Ali čak ni sve to nije me moglo zadugo usrećiti. Sve je teklo tako glatko. A radost koju čovjek nalazi u djeci bila je tako banalna. Bila su tako odvratno »dražesna«. Kad je mojem sinu bilo pet godina, šetao sam jednom s njim po gradu. Odjednom je iz jednog podrumskog prozora iskočila mačka i potrčala tako brzo da su joj noge jedva dodirivale zemlju. Moj se sin okrenuo meni i upitao: — Je li to bježi mačak? — Kad sam Vallie to ispričao, bila je oduševljena i htjela priču smjesta poslati u jedan časopis koji je plaćao za zgodne izreke »iz dječjih usta«. Ja sam to drukčije primio. Pitao sam se nisu li ga njegovi prijatelji nazivali bježimačkom, a on bio u nedoumici što to znači, umjesto da bude uvrijeđen. Razmišljao sam o svim onim tajnama jezika i mnogim iskustvima s kojima se moj sin prvi put susreće. I zavidio sam mu na neduž-nosti njegova djetinjstva, kao što sam mu zavidio i na sreći što ima roditelje kojima je takvo što mogao reći i koji su se time oduševljavali.Sjetio sam se jednog sunčanog nedjeljnog poslije-podneva kad smo šetali Petom Avenijom. Valerie je razgledavala u izlozima haljine koje nikad nije mogla sebi priuštiti. Odjednom nam je u susret došla žena ni metar visoka, ali elegantno odjevena, u kaputiću od jelenje kože, bijeloj bluzi i tamnoj suknji od tvida. Moja kći povukla je Valerie za rukav, pokazala na liliputanku i rekla: — Mama, što je to?• Shangri La — mitska zemlja vječne mladosti i ljepote (Iz romana Izgubljeni horizont Jamesa Hiltona).74116 Budale umiru Valerie je bila užasnuta i u neprilici. Uvijek se bojala da ne povrijedi nečije osjećaje. Ušutkala je kćer dok žena nije dovoljno odmakla. Tad joj je objasnila da je ta žena od onih ljudi koji ne rastu. Moja kći nije zapravo shvatila što to znači. Naposljetku je upitala: — Hoćeš reći da nije narasla? Da je ona stara kao i ti?Valerie se nasmijala. — Da, srce — rekla je. — A sad nemoj više o tome razmišljati. To se događa samo malom broju ljudi.Te večeri, dok sam djeci pričao priču prije spavanja, moja kći se zamislila i nije slušala. Upitao sam je što joj je. Rekla mi je široko otvorenih očiju: — Tata, jesam li ja doista mala djevojčica ili stara gospođa koja nije narasla?Znao sam da postoje milijuni ljudi koji pričaju takve priče o svojoj djeci. Sve je to bilo tako užasno obično. A ipak, nisam mogao a da ne osjećam kako me sudjelovanje u životu moje djece obogaćuje. Da se tkanje mojeg života sastoji od tih mnogih malih končića, koji su se činili beznačajnim.I ponovno jedna priča o mojoj kćeri. Jedne večeri za jelom razljutila je Valerie svojim nepodopštinama. Bacala je hranu na brata, namjerno razlila piće i potom prevrnula zdjelicu s umakom. Naposljetku se Valerie razderala na nju: — Učiniš li još nešto, ubit ću te.Bilo je to, dakako, slikovito rečeno. No moja ju je kćer pomno promotrila i upitala: — Imaš pušku?Bilo je to tako smiješno jer je očito vjerovala da je majka ne može ubiti ako nema pušku. Nije još ništa znala o ratovima i katastrofama, silovanju i pljačkašima, automobilskim nesrećama i rušenju aviona, udarcima po glavi, raku, otrovu, bacanju kroz prozor. Valerie i ja prasnuli smo u smijeh, a Vallie je rekla: — Dakako da nemam pušku, ne budi bedasta. — Tad s lica moje male nestade izraz zabrinute napetosti. Primijetio sam da Valerie nikad više nije takvo što rekla i kad je bila jako ljutita.

I Valerie me ponekad mogla zapanjiti. Što su godine odmicale, to je postajala gorljivija katolkinja i konzervativnija. Već odavno nije bila ona umjetnički nadarena djevojka iz Greenwich Villagea koja je željela postati spisateljica. U našem gradskom stanu nije bilo dopušteno držanje životinja, a Valerie mi nikad nije rekla da voli životinje. Kako smo sad imali vlastitu kuću, kupila je malog psa i mačkicu. Nisam baš bio jako sretan, premda je bila dražesna slika kad su se djeca igrala sa životinjama na tratini. Da budem iskren: nikad nisam trpio kućne pse i mačke. Uvijek su mi se činili karikaturama siročadi.Bio sam previše sretan s Valerie. Nisam niti slutio kako je to rijetka i dragocjena pojava. Međutim, ona je bila savršena žena i majka za pisca. Kad su se djeca povrijedila i ranu trebalo sašiti, nije nikad zapala u paniku niti me uznemiravala. Nije se bunila protiv onih poslova u kući i vrtu koje obično obavlja muškarac, a ja za njih nisam imao dovoljno strpljivosti. Njezini su roditelji sad stanovali samo trideset minuta od nas i često bi navečer ili potkraj tjedna uzela automobil i odvezla se s djecom tamo a da me nije niti pitala hoću li s njima. Znala je da mrzim takve posjete i da mi je osim toga nesmetan mir dobrodošao da mogu raditi na svojoj knjizi.No iz nepoznatih razloga patila je od mora, možda zbog svojeg katoličkog odgoja. U noći bih je morao buditi jer je vikala u očaju i jecala, premda je čvrsto spavala. Jedne se noći strašno prepala i ja sam je čvrsto ogrlio i upitao što je, o čemu je sanjala, a ona mi je prošaptala: — Nemoj mi nikad reći da moram umrijeti.Spopao me užasan strah. Zamišljao sam da je bila kod liječnika i tamo saznala zle vijesti. No kad sam je sutradan ispitivao o tome, nije se ničega sjećala.. A kad sam je upitao je li bila kod liječnika, ismijala me. Rekla je: — To je moj religiozni odgoj. Vjerojatno-se samo bojim da ću dospjeti u pakao.Dvije sam godine pisao članke za časopise, kao slobodan umjetnik, promatrao kako moja djeca rastu i bio sam tako sretan u braku da mi se gotovo gadilo. Valerie je često posjećivala svoju obitelj, a ja sam mnogo vremena provodio u svojoj podrumskoj sobi pišući tako-da se nismo ni tako mnogo viđali. Imao sam bar tri narudžbe na mjesec, istodobno sam pisao roman za koji sam se nadao da će me učiniti bogatim i slavnim_ Roman o otmici i ubojstvu bio mi je zabava; časopisi su mi donosili zaradu za život. Izračunao sam da će mi trebati još tri godine da završim knjigu, ali to me nije smetalo. Ako bih se osjećao usamljen, prečitavao sam sve veću hrpu rukopisa. A bilo je predivno promatrati kako djeca rastu, a Valerie je bila sve sretnija, za-

16* 24J dovoljnija i sve manje ustrašena od pomisli na smrt. Ali ništa nije vječno. Nije vječno zato što čovjek ne želi da potraje, mislim. Ako je sve savršeno, čovjek počinje tražiti nevolje.Budući da sam dvije godine stanovao u svojoj kući u predgrađu, pišući deset sati na dan, odlazeći jednom mjesečno u kino, čitajući sve što mi je palo pod ruku, dočekao sam sa zadovoljstvom poziv Eddieja Lancera da s njim večeram u gradu. Prvi put u dvije godine vidjet ću New York noću. Danju sam tamo dolazio češće da s urednicima razgovaram o svojim člancima, ali do večere sam uvijek bio kod kuće. Valerie se razvila u sjajnu kuharicu i nisam se htio odreći ni svojih večeri s djecom i sata pisanja na svršetku dana.Ali Eddie Lancer se upravo vratio iz Hollywooda i obećao mi sjajne pripovijesti i jednako tako sjajnu večeru. Kao obično, pitao me kako napreduje moj rc-man. Uvijek se prema meni odnosio kao da zna da ću postati veliki pisac, a meni se to, dakako, sviđalo. Bio je jedan od malobrojnih mojih znanaca koji mi je iskazivao iskreno prijateljstvo bez nekih skrivenih interesa. A umio je biti i vrlo duhovit na način na kojem sam mu zavidio. Podsjećao me na Valerie kad je u novoj školi pisala novele. Imala je taj smisao za smiješno u svojem pisanju i ponekad u svakodnevnom životu. čak i

sad bi to ponekad bljesnule I tako sam Eddieju rekao da sutradan moram po neki posao u časopise i da nakon toga možemo zajedno večerati.Poveo me u restoran koji se zvao »Pearl's«. Nisam nikad čuo za njega. Bio sam takva neznalica da nisam slutio kako je to najpopularniji njujorški kineski restoran. Te sam večeri uopće prvi put jeo kineska jela. Kad sam to rekao Eddieju, jako se začudio. Upoznao me s različitim kineskim jelima i istodobno mi pokazao neke od najuglednijih gostiju. Potom mi je čak razmotao moj »kolačič-horoskop« i pročitao mi što je na njemu napisano. I spriječio me da ga pojedem. — Ne, ne, ne smiješ ga pojesti — rekao je. — To se smatra nekultiviranim. Ako nešto večeras naučiš, bit će to ¦da u kineskom restoranu ne smiješ pojesti svoj »kola-čić-horoskop«.Bile su to brbljarije koje su smiješne samo između dvojice prijatelja i zbog njihova međusobna odnosa. Ali nekoliko mjeseci kasnije pročitao sam njegovu priču u Esquireu u kojoj je upotrijebio tu zgodu. Bila je to dirljiva priča, kojom je ismijao sebe i mene. Nakon te priče upoznao sam ga bolje, saznao kako njegov duhoviti humor prikriva samo njegovu duboku usamljenost i njegovo otuđenje od svijeta i ljudi. A dobio sam i nagovještaj što zapravo misli o meni. Opisao me kao čovjeka koji svoj život drži čvrsto u ruci i zna što hoće. A to me silno zabavilo.Ali pogriješio je kad je mislio da će pouka o »kola-čiću-horoskopu« biti jedino vrijedno što sam iz te večeri izvukao, zato što me nakon večere nagovorio da pođemo na jednu od onih njujorških književnih večeri gdje sam ponovno susreo velikog Osana.Upravo smo jeli desert i pili kavu. Eddie me primorao da naručim sladoled od čokolade. Rekao je da se jedino taj desert slaže s kineskim jelima. — Upamti to — rekao je. — Nikad nemoj jesti svoj »kolačić-ho-roskop« i uvijek naruči čokoladni sladoled za desert. — Potom me posve usputno pozvao da pođem s njim na književnu večer. Malo sam oklijevao. Do Long Islanda bilo je sat i pol vožnje automobilom, a ja sam želio kući i možda da još jedan sat pišem prije li-jeganja.— Ta dođi ¦— rekao je Eddie. — Ne možeš neprestano igrati ulogu papučara — pustinjaka. Priušti si jednu slobodnu noć. Tamo će biti dobrog pića, zanimljivog razgovora i lijepih žena. A možda uspostaviš kakve korisne veze. Kritičaru je teže da te slisti ako te osobno poznaje. A možda će tvoje djelo bolje proći kod kakvog izdavača ako te upoznao na večeri i ocijenio te kao ugodnog momka. — Eddie je znao da za svoju novu knjigu nemam izdavača. Izdavač moje prve knjige nije me želio više vidjeti jer je prodao samo dvije tisuće primjeraka i nikad nitko nije htio tiskati djelo u džepnom izdanju.Tako sam pošao na tu večer i susreo Osana. Nije pokazao da se sjeća onog intervjua, a nisam ni ja. Ali tjedan dana kasnije dobio sam od njega pismo kojim me poziva na ručak da razgovaramo o poslu koji mi želi ponuditi. 244

23.Prihvatio sam namještenje kod Osana iz mnogih razloga. Posao je bio zanimljiv i ugledan. Otkako je prije nekoliko godina Osano bio postavljen za urednika književnog priloga najznačajnijeg američkog lista; uvijek je imao teškoća sa svojim suradnicima, a sad sam trebao postati njegov pomoćnik. Plaća je bila dobra a posao neće ometati moj rad na romanu. A zatim, kod kuće sam bio isuviše sretan; počeo sam se previše pretvarati u građanskog pustinjaka. Bio sam sretan, ali je moj život bio dugočasan. čeznuo sam za nekim uzbuđenjem, nekom opasnošću. Nejasno sam se sjećao svojeg bijega u Vegas i kako su mi se zapravo moja tadašnja osamljenost i moj očaj svidjeli. Zar je to tako ludo sjećati se s takvim ushićenjem nesretnih vremena i istodobno prezirati sreću koju držiš u ruci?Ko najviše sam prihvatio taj posao zbog samog Osana. Bio je, dakako, najpoznatiji američki pisac.

Slavljen za niz svojih uspjelih romana, glasovit po svojim sukobima sa zakonom i po svojem revolucionarnom stavu prema društvu. Poznat i po svojim skandaloznim seksualnim aferama. Borio se protiv svakog i svačeg. A ipak, na večeri kamo me Eddie Lancer poveo da ga upoznam, očarao je i opčinio svakog. Gosti te večeri bili su elita književnog svijeta, i sami dovoljno šarmantni i komplicirani.Moram priznati da je Osano i mene opčarao. Te večeri upustio se u bjesomučnu diskusiju s jednim od najmoćnijih kritičara u zemlji koji je istodobno bio njegov dobar prijatelj i revan obožavatelj njegova djela. Taj se kritičar usudio izreći mišljenje da i autori neknjiževnih rodova stvaraju umjetnost i da su neki kritičari također umjetnici. Osano se smjesta oborio na njega. — Podrepino jedna — viknuo je s pićem u jednoj ruci a drugu je prijeteći podigao kao da će ga smjesta pljusnuti. — Imaš smionosti da živiš od pravih pisaca i da još tvrdiš da si umjetnik? Pa ti niti ne znaš što je to umjetnost. Umjetnik proizvodi nešto iz samog sebe, shvaćaš li to, jebeno dupe? On je kao pauk, paukova mreža skrivena je u njegovu tijelu. A onda dolazite vi, seronje, i otprašite je svojim posranim metlama kućedomaćice, nakon što ju je umjetnik tako inukotrpno ispleo. S metlama umijete dobro mahati, idioti, ali ništa drugo. — Njegov je prijatelj bio posve smeten jer je upravo pohvalio Osanove publicističke knjige i rekao da su umjetnička djela.Osano tad pođe dalje do jedne skupine žena koje su čekale da ga naprave junakom večeri. U skupini su se nalazile i neke feministkinje i nije s njima proveo više od dvije minute, kad je njegova skupina iznova postala središtem pažnje. Jedna od žena bijesno je na njega vikala, dok je on slušao s prijezirnim smiješkom. Lukave zelene oči svjetlucale su mu kao u mačka. Tad je raspalio.— Vi žene zahtijevate ravnopravnost a ne shvaćate čak ni pravila igre moći — rekao je. — Vaš jedini adut je vaša pička a tu kartu pokazujete licem nagore. Zapravo je poklanjate. A bez nje nemate uopće nikakve vlasti. Muškarci mogu živjeti bez ljubavi, ali ne bez seksa. Žene moraju imati ljubavi, a mogu i bez seksa. — Ta posljednja tvrdnja izazvala je kod dama žestoke proteste.No on ih odbije. — Žene se žale na brak, a pri tom je to najbolji posao koji su ikada sklopile. Brak me uvijek podsjeća na one vrijednosne papire koje čovjek kupuje. Postoji inflacija i deflacija. Vrijednost za muškarce neprestano pada. Znate li zašto? Žene kako stare postaju sve manje vrijedne. I naposljetku ih imamo na grbači kao stari automobil. Žene mnogo lošije pod- 247 nose starost. Možete li zamisliti da pedeset i petogodišnja ženska uspije namamiti dvadesetogodišnjeg momka u krevet? I vrlo malen broj žena ima ekonomsku moć da kupi mladost, kao što to čine muškarci.Jedna je žena povikala: — Ja imam dvadesetogodišnjeg ljubavnika! — Bila je to pristala žena otprilike u četrdesetoj.Osano zlobno rastegne usta. — čestita vam — reče. — No što će biti kad navršite pedeset? Kraj tih mladih djevojaka koje je tako velikodušno poklanjaju, morat ćete ih hvatati ravno iz đačkih klupa i obećati im za nagradu bicikl s deset brzina. A vjerujete li doista da se vaši mladi ljubavnici zaljubljuju u vas kao što se mlade mačke zaljubljuju u muškarce? Vama ne priskače u pomoć onaj dobri, stari frojdovski kompleks oca kao nama. I moram ponoviti, muškarac u četrdesetoj privlačni]i je nego u dvadesetoj. U pedesetoj može još biti jako privlačan. Razlozi su biološki.— čista glupost! — reče privlačna četrdesetogodiš-njakinja. — Mlade se djevojke izrugaju vama starim magarcima, a vi vjerujete njihovim brbljarijama. Vi nistenimalo privlačniji, jednostavno imate više moći. I svezakone na svojoj strani. Kad mi to promijenimo, promijenit ćemo sve.— Dakako ¦— reče Osano. — Vi ćete zakonom odrediti da muškarci kad stare budu podvrgnuti operacijikako bi postali ružni. U ime jednakih šansa i ravno

pravnosti. Možda ćete nam čak dati odrezati jajca. Alito nimalo ne mijenja istinu sada. — Ušutio je malo, parekao: — Poznajete li najgori pjesnički stih? Browning:»Zajedno sa mnom ostari! Najbolje tek dolazi...«Motao sam se naokolo i slušao. Većina onog što je Osano rekao činila mi se besmislenim. Prije svega imali smo različita gledišta o pisanju. Mrzio sam književne rasprave, premda sam čitao sve kritike i kupovao sve književne listove.Što je, k vragu, nekog čovjeka uistinu činilo umjetnikom? Nije to bila njegova osjetljivost. Nije ni inteligencija. Nije bila duševna bol, ni ekstaza. Sve su to bile gluposti.Zapravo je čovjek bio nalik provalniku sefa koji se dugo poigrava brojčanikom i osluškuje kod kojih će brojeva brava škljocnuti. A nakon nekoliko godina vrata će se možda otvoriti i čovjek može početi prazniti.248 ... . . „„. A đavolski je u tome to što se u sefu često ne nalaze nikakve velike vrijednosti.U taj se posao moralo jednostavno ulagati prokleto mnogo napornog rada i živaca. Noću čovjek nije mogao spavati. Izgubio bi povjerenje u ljude i vanjski svijet. Postao bi kukavica, simulant u svakodnevnom životu. Odbijao bi odgovornosti svojeg emocionalnog života, ali je to, naposljetku, bilo jedino što se moglo učiniti. I možda je to bio razlog što sam se ponosio čak i svim onim smećem što sam pisao za roto-časopise i književne magazine. Bilo je to umijeće koje sam pojedovao, zapravo zanat. Nisam bio ušljivi umjetnik.Osano to nikad nije shvatio. Uvijek je težio da bude umjetnik i proizveo je ponešto što se moglo nazvati umjetnošću ili gotovo umjetnošću. Baš kao što godinama kasnije nije shvaćao Hollywood, da je filmska umjetnost mlada, kao dijete koje još nije naučilo na kahlicu pa ga ne možeš grditi što kenjka po svakom uokrug.Jedna od žena je primijetila: — Osano, vama pripisuju rekordan uspjeh kod žena. U čemu je tajna vašeg uspjeha? — Svi su se nasmijali, pa i Osano. Još sam mu se više divio — čovjek koji je pet puta bio oženjen i još se može smijati.Osano reče: — Kažem im da sve mora biti potpuno po mojem, a nimalo po njihovom prije nego što se usele. One shvaćaju moje stanovište i pristaju. Uvijek im kažem da isele ako više ne budu zadovoljne s tom pogodbom. Bez prepiranja, bez objašnjenja, bez pogađanja, samo neka odu. I ne mogu to razumjeti: kažu da kad se usele, a onda pogaze pravila. Hoće da deset posto bude po njihovom. A kad to ne dobiju, počinju se svađati.— To je divna ponuda — reče druga žena. — A što dobivaju zauzvrat?Osano se osvrne naokolo i savršeno ozbiljna lica reče: — čestitu jebačinu. — Neke od žena glasno povi-kaše »buuu«.čim sam odlučio da prihvatim posao kod njega, sjeo sam i pročitao sve što je napisao. Njegova rana djela bila su prvorazredna, oštrih, radnja i dobro opisani likovi. I bilo je u tome mnogo ideja. Kasnije knjige bile su produbljenije, gušće nabijene mislima, jezik pompezniji. Bio je poput značajnog čovjeka koji nosa svoja odlikovanja. No svi su njegovi romani zapošljavali kritičare, pružali im mnogo materijala koji su obrađivali, raspravljali o njemu, napadali. Ali posljednje njegove tri knjige smatrao sam izrazito lošima. Kritičari nisu.Za mene je počeo nov život. Vozio sam se svakog dana u New York i radio od 11 sati prije podne do duboko u noć. Kancelarije revije bile su goleme; bile su dio redakcije lista kojem je pripadao naš književni prilog. Tempo je bio hektičan; svakog mjeseca stizalo je doslovno na tisuće knjiga, a imali smo prostora da svakog tjedna prikažemo samo šezdesetak. Ipak je trebalo sve knjige bar preletjeti. Na poslu je Osano bio istinski prijazan prema svakom tko je radio za njega. Uvijek me pitao kako moj roman, ponudio se da ga pročita prije objavljivanja i pruži mi poneki urednički savjet, ali sam bio preponosan da mu ga pokažem. Usprkos tome što je on bio slavan, a ja nisam, držao sam da sam bolji pisac od njega.Nakon dugih večeri za kojih smo sastavljali popise knjiga za prikaz i razmišljali kome da ih damo

na lekturu, Osano bi popio gutljaj iz boce viskija koju je čuvao u svojem stolu i držao mi duga predavanja o književnosti, životu pisca, o izdavačima, ženama i svemu što ga je crvalo u tom trenutku. Radio je već pet godina na svojem velikom romanu za koji se nadao da će mu donijeti Nobelovu nagradu. Bio je već pokupio golemi predujam i izdavač je postao nestrpljiv i požurivao ga. Osano je bio uistinu bijesan zbog toga. — Taj govnar — rekao bi. — Savjetovao mi je da čitam klasike za inspiraciju. Ta neznalica. Jeste li ikad pokušali iznova čitati klasike? Isuse, te stare seronje poput Hardvja, Tolstoja i Galsworthyja! Trebalo im je četrdeset stranica da prdnu. A znate li zašto? Imali su svoje čitatelje u stupici. Držali ih za jajca. Nije bilo televizije, ni radija, ni filma. Ni putovanja, ako nisi htio žuljeve na guzici od poskakivanja na kočijama. U Engleskoj se nisi mogao čak niti pofukati. Možda je to razlog što su francuski pisci bili mnogo discipliniraniji. Mogli su fukati koliko su htjeli, za razliku od engleskih viktorijanaca. Pitam vas lijepo: zašto bi netko s televizorom i vikendicom na moru čitao Prousta?Nisam nikad uspio čitati Prousta, stoga kimnuh. Ali pročitao sam sve ostale i nisam jednostavno mogao250 zamisliti da bi ih televizija ili vikendica na moru mogli nadomjestiti.Osano je nastavljao: — Ana Karenjina, to oni nazivaju majstorskim djelom. Ta to je sranje od knjige! Jedan obrazovani velegrađanin koji se spušta na to da piše o ženama. Nikad ne pokazuje što ta osoba uistinu misli ili osjeća. Naprosto reproducira konvencionalne poglede svojeg vremena. I tad na tristo stranica opisuje kako se obrađuje jedno rusko imanje. To ugura pravo u sredinu kao da to čitatelju nije potpuno svejedno. A tko daje ma i pišljiva boba za onog glupana Vron-skog i njegovu dušu? Isuse, ne znam tko je gori, Rusi ili Englezi. Onaj jebeni Dickens i Trollope, pet stotina stranica smotali bi kao ništa. Pisali su kad su uhvatili vremena od svojeg vrtlarenja. Francuzi su bili kratki. Ali onaj strašni Balzac! Tko još danas može to čitati?!Otpio je gutljaj viskija i uzdahnuo. — Nijedan među njima nije uistinu znao kako se upotrebljava jezik. Nitko osim Flauberta, a on i nije neki veliki pisac. Nisu, doduše, ni Amerikanci bili mnogo bolji. Taj glupan Dreiser ne zna čak ni što riječi znače. On je nepismen, to mislim posve ozibljno. Jebeni urođenik. Još devet stotina stranica gnjavaže. Ni jedan od tih blesana ne bi bio danas tiskan, a ako i bi, kritičari bi ga razde-rali. čovječe, njima je tada bilo lako! Nikakva konkurencija. — Zastao je i umorno uzdahnuo. — Merlvne, mladiću moj, mi smo vrsta koja izumire, mi pisci. Potražite radije nešto drugo, pišite smeće za televiziju ili za film. To možete lijevom nogom. — Tad bi, iscrpen, legao na kauč koji je držao u svojoj sobi da može poslijepodne pridrijemati. Nastojao sam ga razvedriti.— Zar to ne bi bila sjajna tema za članak u Es-guireu? — rekao sam mu. — Uzmite šest klasika i slistite ih. Poput onog o modernim romanopiscima.Osano se nasmijao. — Isuse, to je bilo zabavno. Nisam to uopće ozbiljno mislio, samo sam se malo poigrao. Bila je to neka vrst igre da pokažem tko je jači, a svi su se smrtno uvrijedili. Ali upalilo je. Ja sam porastao a oni se smanjili. A to je književna igra, samo to ti jadni glupani nisn znali. Bjesnili su u svojim kulama od bjelokosti i vjerovali da će to biti dosta.— Ovaj put bi bilo još lakše — rekao sam. —Osim što će se gospoda profesori baciti na vas.Osano se zainteresirao. Ustao je s kauča i prišao svojem stolu. — Koje klasično djelo najviše mrzite? — Silas Marner — rekao sam. — A to se u školama još uvijek čita.— Stara lezbijka George Eliot — reče Osano. —Učitelji je obožavaju. Dobro, to je jedan. Ja najvišemrzim Anu Karenjinu. Tolstoj je bolji od Eliotove. Nitko više ne daje ni pišljiva boba za Eliotovu, ali profe

će vrisnuti ako napadnem Tolstoja.— Dickens? — upitao sam.— Obavezno — reče Osano. — Ali ne David Copper-fielđ. Moram priznati da volim tu knjigu. Taj Dickensje bio uistinu komičan tip. Sviđa mi se što je pisaoo seksu, premda je bio prokleto licemjeran. I napisaoje gomilu smeća. Na tone.Počeli smo sastavljati popis. Bili smo toliko pristojni da ne uznemiravamo Flauberta i Jane Austen. Ali kad sam mu naveo Goetheove Patnje mladog Wer-thera, pljesnuo me po leđima i zaurlao: — Najkomič-nija knjiga koja je ikad napisana! Od nje ću napraviti njemački hamburger!Naposljetku smo imali popis:Silas MarnerAna KarenjinaPatnje mladog WertheraDombey i sinGrimizno pismoLord JimMoby DickProust (sve)Hardy (bilo što)Treba nam još jedan da ih bude deset — reče Osano.— Shakespeare? — predložio sam.Osano zatrese glavom. — Shakespearea još volim. Znate, to je ironično; pisao je za novac, brzo, bio je neobrazovan, ali mu nitko nije mogao ništa. I živo mu se fućkalo da li je to što piše istina ili laž, dokle god je bilo lij'epo ili dirljivo. čujte ovo »Ljubav nije ljubav ako se mijenja kad na mijenu naiđe«! A mogao bih vam toga dati na tone. I on je velik. Premda sam uvijek mrzio onog lažljivog MacDuffa i onog maloumnika Otela.— Ipak, treba vam još jedan — podsjetio sam ga.— Da — potvrdi Osano raskešena lica od oduševljenja. — Da vidimo Dostojevski. Taj je pravi. Kako bibilo s Braćom Karamazovima? — Želim vam mnogo sreće — rekao sam.Osano reče zamišljeno. — Nabokov smatra da jeon drek.— I njemu želim sreću — rekao sam.Zapeli smo i Osano odluči da krene samo s devetoricom. Naposljetku, nije moralo uvijek biti od svega deset. Pitao sam se zašto nismo mogli pronaći desetoricu.Napisao je članak još iste noći i bio je tiskan dva mjeseca kasnije. Bio je sjajan i vrlo izazovan, a po cijelom članku Osano je razbacao nagovještaje kako njegov veliki roman koji piše neće imati ni jednu grešku tih klasika i kako će ih sve nadomjestiti. članak je izazvao bijesnu uzbunu i po cijeloj zemlji objavljeni su napisi u kojima su napadali njega i vrijeđali njegov roman koji je pisao, a to je upravo i htio. Bio je prvorazredni huškač, taj Osano. Cully bi bio ponosan na njega. Pribilježio sam da se njih dvojica moraju jednom upoznati.Za šest mjeseci postao sam Osanova desna ruka. Posao mi se sviđao. čitao sam mnogo knjiga a bilješke o njima davao Osanu tako da ih je mogao dodijeliti našim vanjskim suradnicima koji su pisali prikaze. Naše su kancelarije bile ocean knjiga; bili smo preplavljeni njima, posrtali smo preko njih, pokrivale su naše stolove i stolce. Bile su kao one mase mrava i crva koje pokrivaju truplo. Uvijek sam volio i obožavao knjige, a sad sam mogao razumjeti, polagano sam počeo shvaćati potcjenjivanje i gnušanje nekih intelektualnih kritičara i recenzenata; bili su sobari junaka.Ali čitanje mi je još uvijek bilo zadovoljstvo, osobito romana i biografija. Znanstvene knjige, filozofe i učene književne kritičare nisam shvaćao, stoga ih je Osano gurao drugim pomoćnicima

koji su se specijalizirali na tim područjima. Osanu je osobno bilo zadovoljstvo da preuzme značajne književne kritičare koji su i sami bili pisci i većinom bi ih do temelja slistio. Kad su nazivali ili pisali da prosvjeduju, objašnjavao bi im da je htio »pogoditi loptu, ne igrača«, a to ih je prizemno fraziranje još više raspaljivalo. No imajući uvijek na umu svoju Nobelovu nagradu prema nekim je kritičarima postupao s velikim poštovanjem, davao mnogo prostora njihovim člancima i knjigama. Tih je iznimaka bilo jako malo. Posebno je mrzio engleske253 romanopisce i francuske filozofe. A ipak s vremenom sam primijetio da mrzi svoj posao i da se iz njega povlačio.Pri tom je besramno iskorištavao svoj položaj. Djevojke iz izdavačkih kuća zadužene za publicitet ubrzo su primijetile kako treba s njim postupati. Ako su imale kakvu »vruću« knjigu o kojoj su svakako htjele da bude objavljen prikaz, trebalo je da samo pozovu Osa-na na ručak i napričaju mu svašta. Ako je djevojka bila mlada i zgodna, malo bi se natezao s njom i dao joj na lijep način na znanje da je spreman trampiti prostor u listu za malo horizontale. Izgovarao je to posve otvoreno. Mene je to zgranjavalo. Vjerovao sam da se to događa samo u filmskom svijetu. Jednake trgovačke metode primjenjivao je i kad su recenzentice tražile posla. Imao je obilan budžet i naručivali smo mnogo recenzija koje smo plaćali a nismo ih objavljivali. Uvijek se držao pogodbe. Ako je jedna strana izvršila svoje obveze, tad bi i on izvršio svoje. U vrijeme kad sam naišao, imao je lijep niz prijateljica koje su mogle utjecati na najznačajniji književni prilog Amerike, i to samo na temelju svoje seksualne darežljivosti. Razveseljavao me kontrast između te činjenice i visokoparnog intelektualnog i moralnog tona revije.često sam uoči izlaska lista ostajao s njim dokasna u uredu pa bismo odlazili zajedno na večeru i da nešto popijemo, nakon čega je najčešće odlazio u kakvo ljubavno gnijezdo. Uvijek je i mene pokušavao na to nagovoriti, ali sam mu neprestano ponavljao da sam u sretnom braku. To se razvilo u trajnu šalu. — Još se nisi zasitio da spavaš s vlastitom ženom? — pitao bi me. Baš kao i Cullv. Nisam mu odgovarao, ignorirao sam ga. To ga se nije ticalo. Stresao bi glavom i rekao: — Ti si deseto čudo svijeta. Oženjen sto godina i još mu se spava s vlastitom ženom! — Ponekad bih ga razdraženo pogledao, a on bi rekao, citirajući nekog pisca kojeg nikad nisam čitao: »Nije potreban zavodnik. Vrijeme je neprijatelj«. — To mu je bio omiljeni citat. često ga je upotrebljavao.Radeći tamo, imao sam priliku i da malko zavirim u svijet književnosti. Uvijek sam sanjao da budem dio tog svijeta. Mislio sam da je to mjesto gdje se nitko ne prepire ili nateže oko novca. Da su ti ljudi koji su stvarali junake koje volimo u njihovim knjigama i sami nalik na njih. I, dakako, ustanovio sam da254 su isti kao i svi ostali, samo luđi. I da Osano mrzi sve te ljude. često bi mi o tome držao predavanja.— Doista značajni su samo romanopisci — rekao je.— Ne ti vaši sastavljači kratkih priča, scenaristi, pjesnici, dramatičari i perolaki književni novinari. Sve koješta. Tanko. Ni jedna čvrsta kost u svemu tome. Kadčovjek piše roman, neće se izvući ako nema čvrstekosti. — Razmišljao je još neko vrijeme o tome i tadto zapiše na komadu papira te sam znao da će u idućem nedjeljnom prilogu biti esej o čvrstim kostima.često se žalio i na loš stil revije. Naklada je pala a on je za to optuživao dosadne ocjenjivače knjiga.— Dakako, momci su pametni, imaju zanimljivihideja. Ali ne umeju sklopiti ni jedne poštene rečenice.često mi se čine kao da su mucavci. čovjeka spopadnegrč ako nastoji razumjeti svaku riječ koju su protis-nuli kroz stisnute zube.

Svakog tjedna Osano je na drugoj stranici objavljivao vlastiti prilog. Pisao je blistavo, duhovito i uvijek s ciljem da sebi pribavi što više neprijatelja. Jedan je tjedan objavio članak u prilog smrtnoj kazni. Istaknuo je da bi u bilo kojem nacionalnom referendumu nadmoćna većina odobrila smrtnu kaznu. Samo je eliti, kao što su čitatelji našeg književnog priloga, uspjelo obustaviti smrtnu kaznu u Sjedinjenim Državama. Tvrdio je da je posrijedi zavjera vrhunskih političara. Vlada posve svjesno dopušta da kriminalci i tipovi koji žive u bijedi kradu, prepadaju, pljačkaju, siluju i ubijaju srednju klasu. Da je to ventil, predviđen za niže slojeve kako bi se spriječilo da ne postanu revolucionarni. Političari u vrhovima izračunali su da su troškovi na taj način mnogo niži. Elitni slojevi ionako stanuju u sigurnim predjelima, šalju svoju djecu u privatne škole, unajmljuju privatne čuvare i tako su zaštićeni od osvete zavedenog proletarijata. Ismijavao je liberale, koji tvrde da je ljudski život svetinja i da vladina politika da usmrćuje građane ima brutalno djelovanje na čovječanstvo kao takvo. »Mi smo još i sami životinje«, pisao je, »i s nama treba postupati kao s opakim slonovima u Indiji, koje ubijaju ako su usmrtili čovjeka! Da, slon osuđen na smrt«, naglašavao je, »ima više dostojanstva i dolazi jamačno u neko bolje nebo od narkotičkih ubojica, koji pet ili šest godina provedu u kakvom udobnom zatvoru, pa ih zatim ponovno oslobode da bi mogli iznova ubijati građane sred-255 njeg staleža«. Kad je potom postavio pitanje ima li smrtna kazna zastrašujuće djelovanje, upozorio je na to da su Englezi narod koji najviše poštuje zakon; u toj zemlji policajci ne nose čak ni oružje. To je pripisao isključivo činjenici što su Englezi još u devetnaestom stoljeću vješali osmogodišnju djecu za krađu čipkastog rupčića. Tad je priznao da takva praksa, doduše, iskorjenjuje zločin i zaštićuje vlasništvo, ali je istodobno odgovorna što su energičniji iz radničke klase postali političari, umjesto zločinci, i da je upravo to donijelo socijalizam u Englesku. Jedna rečenica iz Osanova članka osobito je uzbudila čitatelje: »Mi ne znamo da li smrtna kazna zastrašuje, ali znamo da smk-nuti zločinci više neće ubijati«.Završio je članak čestitajući američkim vlastima na sjajnoj ideji da pripadnicima donjih klasa daju dopuštenje za krađu i ubijanje, kako ne bi postali revolucionari.Bio je to nemoguć članak, ali tako blistavo napisan da je sve zvučilo potpuno logično. Stiglo je na stotine prosvjeda, među njima od najpoznatijih socijalnih mislilaca i naših liberarnih i intelektualnih čitatelja. Izdavaču lista stiglo je jedno osobito oštro pismo jedne radikalne organizacije koje su potpisali najznačajniji američki pisci. U njemu su zahtijevali da Osano bude uklonjen s dužnosti urednika književnog priloga. Osano ga je tiskao u idućem broju.Još uvijek je bio previše slavan da bi ga otpustili. Svi su čekali da njegov »veliki« roman bude objavljen. Taj koji će mu osigurati Nobelovu nagradu. Ponekad, kad sam ušao u njegovu sobu, pisao je nešto na dugačke, žute papire koje bi gurnuo u ladicu stola čim sam ušao. Znao sam da je to ono slavno djelo. Nisam ga nikad ispitivao, a on mi sam nije nikad ništa o tome govorio.Nekoliko mjeseci kasnije nanovo je upao u neprilike. Napisao je članak za drugu stranicu i naveo u njemu različite studije kako bi dokazao da neke predrasude ipak stoje. Da se Talijani već rađaju kao lopovi, da su Židovi spretniji u zarađivanju nego bilo tko drugi i bolji violinisti i studenti medicine, i najgore: da češće od drugih ljudi šalju svoje roditelje u staračke domove. Naveo je statistike da dokaže kako su Irci pijanice — možda zbog nekog nepoznatog kemijskog nedostatka, načina prehrane ili jer su potisnuti homosek-256 sualci. I tako dalje. To je doista uzdignulo prašinu. Ali se Osano nije dao smesti.Smatrao sam da je polagano gubio razum. Jednog je tjedna iskoristio prvu stranicu za svoju recenziju neke knjige o helikopterima. I to je bila jedna fiksna ideja koje se nije mogao otarasiti. Helikopteri će nadomjestiti automobile, a kad se to dogodi, milijuni milja betonskih auto-cesta bit će preorani i pretvoreni u oranice. Helikopter će pridonijeti da se obitelji vrate svojoj prvotnoj jezgri jer će tad ljudima biti lako da posjećuju svoje nadaleko razasute rođake. Bio je uvjeren da je automobilu odzvonilo. Možda zato što je mrzio automobile. Za svoje vikende u Hamptonsu

unajmljivao je uvijek hidroavion ili helikopter.Tvrdio je da je potrebno samo još nekoliko tehničkih izuma pa će helikopterom biti jednako lako upravljati kao automobilom. U vezi s tim spomenuo je kako je automatski pogon omogućio da milijuni žena postanu vozači, milijuni žena koji se inače ne znaju ophoditi s mjenjačem. Ta mala usputna primjedba navukla mu je vrat bijes organizacija za emancipaciju žena. No cijelu je stvar pogoršavalo to što je upravo tog tjedna jedan od najcjenjenijih književnih poznavalaca Amerike objavio studiju o Hemingwayu. Taj je učenjak imao gustu mrežu utjecajnih prijatelja po cijeloj zemlji i na toj je studiji radio deset godina. Svi su drugi književni prilozi donijeli recenziju njegove knjige na prvoj stranici, samo mi nismo. Osano mu je dao na petoj stranici tri stupca, umjesto cijele stranice. Nekoliko dana kasnije izdavač ga pozove k sebi. Proveo je tri sata u upravnim kancelarijama na naj-gornjem katu, objašnjavajući svoj postupak. Kad se vratio, široko se kesio i rekao mi bezbrižno: — Merlvne, još ću ja u ovu mrtvačnicu unijeti malo života, ali mislim da biste se trebali ogledati za drugim namje-štenjem. Osobno ne moram brinuti, moj je roman pri kraju a tad mogu slobodno disati.Tad sam već gotovo godinu dana radio za njega i nisam mogao shvatiti kad je uopće stizao pisati. Odlazio je u krevet sa svakom suknjom koje se mogao dohvatiti i mimo toga obilazio svaku zabavu u New Yorku. Za to vrijeme sklepao je na brzinu jedan kratak roman i dignuo sto tisuća predujma. Napisao ga je u redovno vrijeme, u redakciji za otprilike dva mjeseca. Kritičari su bili oduševljeni, ali se knjiga nije tko zna25717 Budale umiru kako prodavala, premda je predložena za »Nacionalnu književnu nagradu«. Pročitao sam je. Stil je bio na briljantan način nejasan, opis likova bezvezan, zaplet luđački. Smatrao sam je ludom knjigom, usprkos nekim zamršenim idejama u njoj. Osano je bio mudra glava, u to nije bilo sumnje. Ali po mojem mišljenju knjiga je bila potpuno neuspjela. Nikad me nije pitao jesam li je pročitao. Očito nije htio čuti moje mišljenje. Vjerojatno je i sam znao da je puna besmislica, jer mi je jednog dana rekao: — Sad ponovno imam love na računu pa mogu dovršiti svoje veliko djelo. — Neka vrsta isprike.S vremenom sam zavolio Osana, ali sam ga se istodobno malo pribojavao. Umio me iscijediti kao nitko drugi. Potaknuo bi me da govorim o književnosti i kockanju, čak i o ženama. A tad bi, kad mi je uzeo mjeru, udario. Sjajno je uočavao pretencioznost u drugima, samo u sebi nije. Kad sam mu ispričao kako se Jordan u Vegasu ubio i sve što se nakon toga zbilo, kako držim, da je to promijenilo moj život, dugo je o tome premišljao i tad mi saopćio svoje stanovište zajedno s poukom.— Vi rado pričate tu zgodu, uvijek joj se vraćate,znate li zašto? — upitao me. Gacao je između hrpa knjiga u svojoj kancelariji, gore-dolje, i pri tom mahao rukama po zraku. — Zato što točno znate da se toga nemorate pribojavati. Vi sebe nikad nećete usmrtiti. Nikad nećete biti tako zdvojni. Znate da mi se sviđate,inače ne biste bili moj najbliži suradnik. A ne poznajem nikoga kome bih više vjerovao nego vama. čujte,moram vam nešto priznati. Prošli tjedan morao samizmijeniti svoju oporuku zbog te proklete Wendy.Wendy je bila njegova treća žena i još ga je progonila svojim ludim prohtjevima, premda se otkako su se rastali preudala. Kad god ju je spomenuo, oči su mu poprimile luđački sjaj. No sad se smirio i osmjehnuo se. Kad se tako smješkao, izgledao je poput dječaka, premda je jamačno bio čestito zagazio u pedesetu.— Nadam se da nemate ništa protiv — rekao je —ali ja sam vas imenovao izvršiteljem moje književneostavštine.

Bio sam zapanjen i polaskan, ali sam istodobno ustuknuo. Nisam želio da mi tako jako vjeruje ili da sam mu toliko drag. Nisam mogao uzvratiti te osjećaje. Dospio sam, doduše, dotle da me njegovo društvo za- bavljalo, a njegov način razmišljanja opčinjao. I premda to sebi nisam htio priznati, ipak me se njegova književna slava doimala. U mojim je očima bio bogat, slavan i moćan; činjenica da mi je morao poklanjati toliko povjerenja pokazivala je koliko je ipak bio ranjiv, a to me tištilo. Razbijao je neke moje iluzije o njemu.Ali tad je ponovno skrenuo razgovor na mene. — Znate li, vi u podsvijesti prezirete Jordana, ali se to sebi ne usuđujete priznati. Tu sam priču od vas čuo tko zna koji put. Dakako, voljeli ste ga i bilo vam ga je žao; možda ste ga čak i shvaćali. Možda. Pa ipak, ne možete se pomiriti s tim da čovjek kojem tako dobro ide jednostavno odbaci svoj život. Zato što znate da je vaš život bio deset puta teži od njegovog, a ipak, usprkos tome, takvo što vam ne bi palo na pamet. čak ste i sretni. Vaš je život bio jadan, nikad niste ništa imali, prekinuli ste se radeći. Vodite ograničen, građanski brak. Umjetnik ste, a još niste doživjeli uspjeh, premda za vama leži već polovica vašeg života. A u osnovi uzevši, sretni ste. Isuse, još uvijek rado spavate s vlastitom ženom, a već ste koliko — deset, petnaest godina oženjeni. Zar uopće nemate temperamenta? Ili ste strašno žilavi. Živite u svojem vlastitom svijetu, radite baš ono što hoćete, upravljate svojim životom. Nikad niste u nevolji, a ako jeste, ne paničarite; izvučete se. Pa, ja se divim, ali ne mogu zavidjeti. Nisam doživio da kažete ili učinite nešto uistinu podlo, ali vjerujem da vam se zapravo za sve ljude živo fućka. Vi idete nesmetano svojim putem.I tad je čekao da vidi kako ću uzvratiti. Nasmijan, gledajući me izazovno svojim lukavim zelenim očima. Znao sam da ga sve to zabavlja, ali i da u stanovitoj mjeri misli ozbiljno, i to me povrijedilo.Mnogo sam toga htio reći. Htio sam mu ispričati kako sam rastao kao siroče, kako sam bio prikraćen u najosnovnijem, u onom što je srž svakog najosnov-nijeg ljudskog iskustva, gotovo svakog čovjeka. Kako nisam imao obitelji, nikakvih čvrstih društvenih veza, ništa o što bih se mogao vezati s ostalim svijetom. Samo brata Artieja. Kad su ljudi razgovarali o životu, nisam uopće shvaćao što misle dok se nisam oženio s Vallie. Upravo zato sam se i javio dobrovoljno u rat. Shvatio sam da je i rat u osnovi ljudsko iskustvo i nisam htio biti isključen. Imao sam pravo. Rat je postao moja obitelj — ma kako to budalasto zvučilo.

258 17* 259 ^^^^^SHj^^af^^^HHl- '•

Uvijek sam bio sretan što sam ga doživio. A Osano je previdio, ili samo nije spomenuo jer je pretpostavljao da to tako i tako znam: uopće nije bilo lako držati svoj život u svojoj ruci. A što nije mogao znati: da je novčić sreće bio deviza koju nikad nisam shvatio. Gotovo cijelog svojeg ranijeg života bio sam nesretan, i to jedino na temelju vanjskih okolnosti. A vanjske su me okolnosti potom opet razmjerno usrećile. To što sam se mogao oženiti Valerie, što smo dobili djecu, što sam bio spreman ili umjetnički nadaren ili imao sposobnost da pišem i time privređujem za život — sve to me usrećivalo. Bila je to svjesna sreća, izgrađena ni iz čega. I stoga meni još dragocjenija. Znao sam da živim ograničenim životom, životom koji se činio praznim, previše građanskim. Da imam malo prijatelja, nikakve društvene veze, malo zanimanja za uspjeh. Želio sam samo na neki način proživjeti — ili sam bar tako vjerovao.

A Osano, koji me promatrao, još se smješkao. — Da, ti si najžilaviji pasji sin kojeg sam upoznao. Ne puštaš nikog blizu. Nikom ne otkrivaš što doista misliš.Prutiv ovog sam ipak morao prosvjedovati. — čujte, vi me pitajte za mišljenje o svemu i svačemu, a ja ću vam ga dati. \e, ne morate me niti pitati. Vaša posljednja knjiga bila je pravo smeće, a vi ovaj književni prilog uređujete kao kakav luđak.Osano se nasmije. — Nisam to mislio. Nisam nikad ustvrdio da niste pošteni. No pustimo to. Jednog ćete dana znati o čemu sam govorio. Osobito kad počnete juriti za ženskama i kad naletite na nekoa poput \Vendy.Wendy je povremeno svraćala u našu redakciju. Bila je upadljivo pristala brineta s luđačkim pogledom i tijelom punim seksualne energije. Vrlo inteligentna. Osano joj je davao knjige na recenziju. Bila je jedina od njegovih bivših žena koja ga se nije bojala, i otkako su se rastali, zagorčavala mu je život. Kad je zaostao u plaćanju alimentacije, pokušala ga je dati uhapsiti. ćim je objavio kakvu novu knjigu, otišla je na sud da povisi alimentaciju za sebe i djecu. Uzela je u stan nekog dvadesetogodišnjeg pisca i uzdržavala ga. Mladić je bio narkotičar, i Osano se brinuo da štogod ne učini djeci.Osano mi je pričao dogodovštine iz tog braka koje su mi se činile nevjerojatne. Tako su jednom na putu za neku zabavu stajali u liftu jer mu Wendy nije htjela reći u kojem je katu zabava samo zato što su se prije toga žestoko posvađali. Tako je pobjesnio da ju je počeo daviti kako bi mu rekla. Zvao je to igrom, »davljenjem pileta«. Ta je igra bila jedna od najljepših uspomena na taj brak. Lice joj je već pocrnjelo, a ipak je tresla glavom odbijajući da mu kaže gdje se zabava održava. Morao ju je pustiti. Znao je da je ona još luđa od njega.Ponekad kad su se porječkali nazvala bi policiju i zahtijevala da ga izbaci iz stana. Policija bi doista stigla i bila zapanjena zbog takve nerazumnosti. Vidjela bi Osanovu odjeću razrezanu na komadiće na podu. Wendy bi priznala da je to ona učinila, ali je tvrdila da to Osanu još uvijek ne daje pravo da je tuče. Nije spomenula da je sjedila na hrpi razrezanih odijela, košulja i kravata i masturbirala s vibratorom.O tom je vibratoru Osano mogao pričati more toga. Wendy je bila potražila psihijatra jer nije mogla postići orgazam. Nakon šest mjeseci priznala je Osanu da ju je psihijatar povaljivao — kao dio terapije. Osano nije bio ljubomoran čovjek, ali ju je taj put uistinu prezirao. — Prezirao — rekao je — ne mrzio. To je razlika.Dakako da je Osano svaki put kad bi primio račun od psihijatra dobivao napadaj bjesnila. — Plaćam tom klipanu sto dolara na tjedan da mi prevrće ženu — i takvo što se naziva modernom medicinom? — Jednom je na koktelu koji je priredila njegova žena pričao tu priču. To ju je toliko razbjesnilo da je prestala odlaziti psihijatru i umjesto toga kupila vibrator. Svake večeri prije večere zaključala bi se u spavaćoj sobi da ne bi ušla djeca i masturbirala s tom spravom. Uvijek je imala orgazam. U to vrijeme nisu je smjeli smetati ni muž, ni djeca — to je strogo zabranila. Cijela je obitelj, čak i djeca, nazivala to vrijeme 'sretan sat'.Prema Osanovoj izjavi, napustio ju je, naposljetku, iz posve drugog razloga. Počela je tvrditi kako je F. Scott Fitzgerald najbolje što je napisao ukrao od svoje žene Zelde. Da to nije učinio, Zelda bi postala velikom spisateljicom. Osano ju je ščepao za kosu i gurnuo joj nos u Veliki Gatsby.— Pročitaj ovo, glupa gusko — rekao je. — Pročitaj deset rečenica, a potom usporedi s knjigom njegove žene. Pa mi onda ponovno pričaj takvu glupost.

...~ - ,. .261. Pročitala je oboje i vratila se Osanu tvrdeći isto. Na to ju je udario u lice da su joj oba oka poplavila i napustio je zauvijek.Tek nedavno Wendy je ponovno odnijela jednu pobjedu koja je tjerala Osana u bjesnilo. Znao je da je ona alimentaciju koju od njega dobiva za djecu davala svojem ljubavniku. Jednog dana osvanula je kod njega njegova kći i molila ga da joj da novaca za odjeću. Objasnila je da joj je njezin ginekolog preporučio da zbog upale vagine više ne nosi traperice, a mati joj je rekla da novac za

haljine zatraži od oca. Tad su bili rastavljeni već pet godina.Da izbjegne svađu, Osano je smjesta dao kćeri novac koji je inače isplaćivao njezinoj majci. Wendy se nije bunila. Ko godinu dana kasnije tužila ga je sudu — nije joj te godine dao uzdržavanje. Kći je svjedočila u prilog ocu. Osano je bio uvjeren da će dobiti sud kad sudac sazna sve okolnosti. No sudac mu je strogo naložio da novac mora isplaćivati majci i još povrh da cijelu svotu za proteklu godinu plati odjednom. Morao je tako platiti dvaput.Wendy je bila tako sretna zbog svoje pobjede da je nakon toga pokušala biti Ijubezna s njim. Ali on je pred djecom odbio njezine ljubavne pokušaje i rekao hladno: — Ti si najgora kurva koju sam susreo.Kad je Wendy idući put došla u redakciju, zabranio joj je pristup u njegov ured i nije htio preuzeti ni jednu recenziju koju je od nje naručio. Jako se čudio što ona nikako ne shvaća zašto je prezire. Blatila ga je pred zajedničkim prijateljima i proširila glasinu da je u krevetu nikad nije zadovoljio, da je impotentan. Da je zapravo zakamuflirani homić koji voli male dječake. Pokušavala je spriječiti da djeca s njim ljetuju, ali tu je bitku dobio Osano. Ubrzo nakon toga objavio je u jednom poznatom časopisu vrlo zlobnu, duhovitu priču o njoj. Možda s njom nije mogao izaći na kraj u životu, ali je u pripovijetki naslikao istinski grozan portret. A kako ju je svatko u književnom svijetu New Yorka poznavao, smjesta su je prepoznali. Bila je potresena, koliko je to već u nje bilo moguće, i nakon toga ostavila je Osana u miru. Ali u njemu samom djelovala je i dalje kao otrov. Nije mogao pomisliti na nju a da se u licu ne zacrveni, a oči mu ne poprime luđački pogled. Jednog je dana došao u redakciju i ispričao mi kako je neka filmska kompanija otkupila jedan od njegovih starih romana da po njemu snimi film. Morat će otputovati na dogovor u Kaliforniju, a sve troškove plaća ta kompanija. Ponudio mi je da ga pratim. Ro kao sam: okay, ali kad smo već tamo, volio bih prekinuti put u Las Vegasu da tamo na dan, dva obiđem starog prijatelja. Bio je sporazuman s time. Tog trenutka nije bio oženjen, a mrzio je putovati sam ili uopće biti sam; imao je i osjećaj da odlazi na neprijateljski teritorij. Htio je kraj sebe imati prijatelja. Uostalom, tako je rekao. A kako još nikad nisam dospio do Kalifornije a plaća mi je tekla za odsutnosti, činilo mi se da je to dobar posao. Nisam znao da ću i te kako zaraditi to putovanje. 262 24.Dok je Osano pregovarao o scenariju po svojoj knjizi, bio sam u Vegasu. Stoga sam uzeo avion za kratak let do LA da se odatle s njim vratim u New York. Cullv je htio da Osana dovedem u Vegas kako bi ga upoznao. Nisam mogao na to nagovoriti Osana pa sam sad morao u LA.U svojem apartmanu u hotelu »Beverlv Hills« Osano je bio potišteniji nego ikad. Smatrao je da se filmska industrija prema njemu ponijela kao prema kakvom nikogoviću. Zar nisu znali da je on najpoznatiji svjetski pisac, ljubimac književne kritike od Londona do New Delhija, od Moskve do Svdnevja? Prešutio je, međutim, da je svaki film snimljen po njegovom djelu iz nepoznatih razloga bio financijska propast.Osana su smetale i druge stvari. Njegov ponos nije mogao podnijeti da režiser filma bude važniji od autora. Kad je Osano pokušao za jednu svoju prijateljicu dobiti malu ulogu u filmu, nije to mogao postići, i to ga je ogorčilo. To više što su to snimatelj i glumac jedne sporedne uloge uspjeli za svoje prijateljice. Jedan posrani kamerman i ušljivi trećerazredni glumac imali su, dakle, više utjecaja nego veliki Osano. Nadao sam264 ._____. .. se samo da ću ga uspjeti utrpati u avion prije no što poludi, počne razbijati studio i završi u zatvoru. A pred nama je bio još cijeli dan i noć u LA do polaska aviona sutradan ujutro. Da ga smirim, odveo sam ga njegovom agentu na Zapadnoj obali, nekom vrlo bistrom sportskom tipu, koji je imao mnogo klijenata u šoubiz-nisu. Bio je također uvijek okružen najljepšim djevojkama koje sam ikad vidio. Zvao se Doran Rudd.

Doran je poduzeo što god je mogao, ali kad prijeti katastrofa, ničim je ne možeš spriječiti.— Vama je potrebno da se malo razonodite — rekao je Doran. — Dobra večera u lijepom društvu i nakon toga malo sredstva za umirenje da možete zaspati.Možda jedno cuclanje. — Doran je bio sa ženamaapsolutno šarmantan. Ali kad je bio nasamo s muškarcima, nabacivao se na suprotan spol blatom.Osano je najprije priredio mali šou, tek potom je pristao. Naposljetku, jedan slavan pisac, budući nobelovac, ne želi da mu namještaju kao malom dečku. Ali agent je već imao posla s momcima poptu Osana. Doran Rudd je obrlatio jednog ministra, jednog predsjednika, najvećeg evangelista Amerike koji je privlačio milijune vjernika u Holy Tabernacle i bio najgori žen-skar svih vremena, kako je sam rekao.Bio je užitak promatrati kako Doran smiruje Osa-nov razbarušeni ponos. To nije bila obična vegaska operacija u kojoj vam djevojke šalju u sobu kao pizzu. To je bio visoki stil.— Poznajem jednu doista inteligentnu djevojku kojaumire od želje da vas upozna — reče Doran Osanu.— Pročitala je sve vaše knjige. Smatra da ste najvećiumetnički pisac. Bez šale. A ona nije jedna od onihmalih starleta. Diplomirala je psihologiju na kalifornij-skom sveučilištu, a prihvaća poneku ulogu u filmuda može pohvatati veze i napisati scenarij. Djevojkaupravo za vas.Dakako, nije zavarao Osana. Osano je znao da je sad red da se dade nagovoriti, što je ionako želio. Ali nije mogao odoljeti da ne upita kad je Doran dignuo slušalicu: — To je sve lijepo i dobro, ali hoće li se dati povaliti?Agent je već birao brojeve svojom olovkom sa zlatnim vrškom.— Imate devedeset i devet posto šansi — rekao je.Osano brzo upita: — Kako dolazite do tog broja? —¦ Uvijek je to radio kad bi mu tko dobacio statističke podatke. Mrzio je statistiku. Bio je čak uvjeren da New York Times falsificira tečajeve akcija zato što je jedna od njegovih IBM akcija bila navedena s vrijednošću 295, a kad ju je pokušao prodati, uspio je dobiti samo 290.Doran se zabezekne. Prestao je birati brojeve. — Otkako je znam, poslao sam je već pet puta s momcima. četvorica su uspjela.— To je osamdeset posto — reče Osano. Doranpoče ponovno birati. Kad se netko javio, naslonio se ustolcu i dao nam znak. Tad je zaigrao svoju ulogu.Bila je vrijedna divljenja. Doista sam se divio. Bio je izvanredan, glas pun topline, smiješak zarazan.— Katherine — zacvrkutao je. — Najdraža od svihmojih mušterija! čuj, razgovarao sam s režiserom kojiće snimati \vestern s Clintom East\voodom. Hoćeš li mivjerovati kad ti kažem da te se sjeća od onog jednograzgovora prošle godine? Rekao je da si najbolje recitirala, ali da je ulogu morao dati nekom s poznatimimenom. A kad je film snimljen, bilo mu je žao što jeto učinio. Uostalom, on te želi vidjeti sutra u jedanaestili u tri. Nazvat ću te kasnije kad budem znao točnovrijeme. OK? čuj, doista predosjećam dobru stvar ovajput, vjerujem da je došao tvoj veliki trenutak. Ne, nešalim se.Neko je vrijeme slušao. — Da, daa, mislim da ćeš pouzdano biti sjajna u tome. Apsolutno sjajna. —

Pogledao nas je i komično prevrnuo očima, što mi se nije sviđalo. — Daa, ispipat ću to i javiti ti. Hej, slušaj, pogodi tko je ovdje u mojem uredu ovog časa? Krivo. Krivo. Jedan pisac. Osano. Da, bez šale. Ne, časna riječ. Ne, to je uistinu on. I zamisli, spomenuo je tebe, naravno, ne po imenu, ali razgovarali smo o filmovima i on je odjednom spomenuo ulogu koju si igrala u City Death. Zar to nije smiješno? Da, on je tvoj obožavatelj. Da, rekao sam mu da voliš njegova djela. čuj, imam sjajnu ideju. Večeras izlazim s njim na večeru, k »Chasen'su«. Zašto ne bi došla da uljepšaš naš stol? Poslat ću kola po tebe u osam. Okay, srce. Ti si moja malena. Siguran sam da ćeš mu se svidjeti. Ne voli starlete. Potreban mu je netko s kim može razgovarati i upravo sam uvidio da ste vas dvoje kao stvoreni jedno za drugo. Dogovoreno. Do viđenja, srce. Agent odloži slušalicu, nasloni se u stolcu i udijeli nam svoj blistavi smiješak. — Uistinu zgodna mačka— rekao je.Vidjelo se da je Osana taj prizor malo potištio. Uistinu je volio žene i nije mu se svidjelo kad su ih na nešto primoravali. često je govorio da više voli da neka žena ucjenjuje njega nego on nju. Zapravo, jednom mi je izložio cijelo svoje stanovište o ljubavi. Kako je bolje biti žrtva.— Na to treba ovako gledati — rekao je Osano.— Kad si zaljubljen u neku ženu, ti dobivaš najbolje,pa i ako ti mačka nešto izvodi. Ti se osjećaš glavni,ti uživaš u svakoj minuti, dok je njoj trulo. Ona radi... ti se zabavljaš. čemu se onda tužiti kad ti naposljetku da nogu i ostaneš prevaren?Eh, njegovo je stanovište bilo te večeri podvrgnuto ispitu. Stigao je u hotel prije ponoći, nazvao me u moju sobu i tad došao k meni da mi ispriča što se dogodilo s Katherine. Katherinin postotak u šansama te se noći smanjio. Živahna, dražesna brineta upo-trebila je sve svoje čari na Osana. Pokazivala mu je da joj se sviđa, divila mu se, obožavala ga. Sva je bila ustreptala od oduševljenja što s njim večera. Doran je shvatio signal i izblendao se nakon kave. Osano i Katherine ispraznili su naposljetku za opuštanje još bocu šampanjca i tad su namjeravali u hotel da se bace na pravi posao. U tom trenutku Osanova se sreća okrenula, premda se još mogao iskrcati, da ga njegov ponos nije u tome priječio.Stvar je pokvario jedan od najneobičnijih glumaca u Hollywoodu. Zvao se Dickie Sanders, osvojio je jednog »Oscara« i glumio u šest uspjelih filmova. Jedinstven je bio po tome što je bio patuljak. Ne, nije bilo tako zlo kako zvuči. Nedostajalo mu je nekoliko centimetara da bude »niskog« rasta. A za patuljka bio je vrlo privlačan. Moglo bi se reći da je bio minijaturni James Dean. Imao je isti tugaljiv, sladak smiješak koji je sračunato upotrebljavao prema ženama s poraznim djelovanjem. Nisu mu se mogle oduprijeti. Koja bi je-bežljiva mačka, rekao je kasnije Doran, mogla odoljeti da ne legne s jednim lijepim patuljkom u krevet?Zato kad je Dickie Sanders ušao u restoran, odmjeravanje snaga nije uopće došlo u pitanje. Bio je sam i zastao je uz njihov stol da pozdravi Katherine. činilo se da su se poznavali i da je ona igrala neku malu ulogu u jednom od njegovih filmova. U svakom slučaju Katherine je njega dvostruko više obožavala nego Osana. I Osano se zbog toga tako rasrdio da je ustao, ostavio je za stolom s patuljkom i otišao sam u hotel.— Kakav posrani grad — rekao je. — Momak poput mene izgubi protiv jednog prokletog liliputanca. — Bio je istinski ozlojeđen. Njegova slava nije značila ništa. Buduća Nobelova nagrada ništa. Njegova Pulitzerova nagrada i nacionalne nagrade za djela nisu imale nikakva djelovanja. Prednost je odnio jedan patuljasti glumac, a to nije mogao podnijeti. Naposljetku sam ga morao odnijeti do njegova kreveta i položiti u nj. Moje posljednje utješne riječi bile su: — čujte, on nije ¦ *i.iiiak, samo nije osobito visok.Kad smo idućeg jutra ušli u B-747 za New York, bio je još potišten. Ne samo jer je smanjio Katherinin prosjek nego i zato što su okljaštrili njegov roman. Znao je da je scenarij loš. I ja sam

bio istog mišljenja. Tako je u avion unišao doista neraspoložen te je prisilio stjuardesu da mu još prije polijetanja donese jedan skoč.Sjedili smo u prvom redu, odmah iza pregradne stijene pilotske kabine, a oba sjedala s druge strane prolaza zaposjeo je jedan otmjeni bračni par srednjih godina, vrlo vitak i elegantan. Muškarčevo lice imalo je molećiv, tugaljiv izraz podjarmljenog. čovjek je stjecao dojam da taj živi u privatnom paklu, ali da ga je i zaslužio. Zaslužio zato što je arogantan, bogato se odijevao, a u očima mu se odražavala zloba. Patio je, ali će, tako mi Boga, svi oko njega također morati patiti ako bi otkrio da će mu to dopustiti.Njegova je žena bila klasično izdanje neshvaćene supruge. Očito je bila bogata, bogatija od muža — premda su oboje bili bogati. Već po načinu kako su od stjuarda prihvatili jelo, kako su prijezirno pogledali Osana kad je pijuckao zapravo zabranjeno piće, odavao je jasan pečat bogatih.Žena je bila nametljive ljepote kakva se održava plastičnom kirurgijom i svakodnevnim sunčanjem pod umjetnim ili južnim suncem. Na ustima joj je lebdio onaj nezadovoljni izraz koji je možda najružnija stvar na ženama. Uz njezine noge kod pregradne stijene ležala je košarica od pletene žice s vjerojatno najljepšim francuskim pudlom na svijetu. Kovrčava srebrnobijela dlaka visila mu je u viticama preko očiju. Imao je ružičastu gubicu i ružičastu vrpcu svezanu na glavi. čak i na prekrasnom repicu kojim je mahao bila je svezana ružičasta mašna. Bio je to najveseliji psić koji možeš zamisliti, a istodobno i najslađi. To dvoje kiselih ljudskih bića očito je bilo silno zadovoljno što posjeduju takvo blago. Kad bi pogledao pudla, muškarčevo se lice malo smekšalo. Ženino nije odavalo zadovoljstvo, nego vlasnički ponos, poput lica stare ružne žene koja svoju prekrasnu nevinu kćer sprema za bogatu udaju. Kad je ispružila ruku da bi je pudl pohlepno polizao, bilo je to kao da je papa pružio svoj prsten na poljubac.Osanova velika sposobnost bila je da nikad ništa ne previdi kad se činilo da gleda u suprotnom smjeru. Skljokan u svojem sjedalu, bio se usredotočio na svoje piće. Sad mi je rekao: — Radije bih da mi ga poliže taj pas, nego ta ženska. — Turbine su jamačno prigušile njegove riječi, ali sam se ipak malo uznemirio. Žena s druge strane prolaza dobacila nam je hladan, prijeziran pogled, ali je možda uvijek tako gledala ljude.Osjetio sam grižnju savjesti što sam tek tako osudio nju i njezinog muža. Naposljetku, bili su ljudska bića. Odakle mi pravo da ih osuđujem na osnovi pukog nagađanja? Stoga rekoh Osanu: — Možda i nisu tako loši kako izgledaju.— Jesu, pouzdano — rekao je.Takve riječi nisu mu pristajale. Umio je biti pristran, rasist i uskogrudan, ali samo iz retoričkih razloga. Zapravo nije bio takav. Nisam stoga reagirao, i kad je lijepa stjuardesa spustila stoliće za ručak i mi bili zarobljeni u našim sjedalima, počeo sam mu pričati o Vegasu. Nije mogao vjerovati da sam nekoć bio strastven kockar.Zaboravivši na bračni par s one strane prolaza, rekao sam mu-: — Znate li kako kockari nazivaju samoubojstvo?— Ne — odgovori Osano.Osmjehnuo sam se. — Zovu ga veliki as.Osano zatrese glavom. — Zapanjujuće — reče suho. Nije mi promaklo da je na tu melodramatsku oznaku malo prijezirno stisnuo usne. No nastavio sam.269 — Cullv je taj izraz upotrijebio onog jutra kad je Jordan to počinio. Sišao je i rekao »Znaš li što je tajprokleti Jordv učinio? Izvukao je velikog asa iz rukava.Taj ševac je izigrao krupnog asa.« — Ušutio sam; sjećanje na taj prizor bilo je sad nakon mnogo godinajasnije. Smiješno, bio sam potpuno zaboravio te Cul-lvjeve riječi. Izrekao je to gotovo velikim slovima:veliki as.

— A što misliš zašto je to taj Jordan zapravo počinio? — upitao je Osano. Nije bio previše zainteresiran,ali je uočio da sam uzrujan.— Tko to, k vragu, može znati? — odgovorio sam.— Držao sam da sam jako pametan. Da ga čitam,a pri tom je on meni podmetnuo nogu. To me muči.Naveo me da ne vjerujem u njegovu čovječnost, njego™ tragičnu čovječnost. Nikad ne treba dopustiti date tko navede da posumnjaš u bilo čiju čovječnost.Osano se nakesi i glavom pokaže par s one strane prolaza. — Poput ovih? — rekao je. A tad sam shvatio zašto sam mu ispričao tu pripovijest.Bacio sam pogled na ženu i muškarca. — Možda.— Okay — rekao je. — Ali ponekad je to čovjekuuz dlaku. Osobito kad su u pitanju bogati. Znaš li štoje kod bogatih tako trulo? Što vjeruju da su jednakovrijedni kao svatko drugi samo zato što imaju morelove.— A nisu? — upitao sam.— \*e — reče Osano. — Oni su poput grbavaca.— A grbavci nisu jednako vrijedni kao svi ostali?— upitao sam. Umalo nisam rekao »patuljci«.— Nisu — izjavi Osano. — A ni ljudi s jednimokom, jednom rukom ili nogom, kritičari i rugobe.Oni moraju raditi na tome da budu jednako vrijednikao ostali ljudi. Ovo dvoje tu prijeko nije radilo natome. Nisu stigli do toga.To je bila pomalo nelogična i ne baš jedna od njegovih najbriljantnijih misli. Ali nije bilo bitno, imao je loš tjedan za sobom. Ne upropašćuje baš svakom čovjeku ljubavnu avanturu neki patuljak. Nisam tjerao dalje.Završili smo s ručkom. Osano je pio loš šampanjac, jeo loše jelo, koje čak ni u prvom razredu nije bilo ravno hol dogu s Coney Islanda. Kad su spustili filmsko platno, iskobeljao se iz svojeg sjedala i popeo stubištem u salon na gornjoj palubi 747. Dopio sam svoju kavu i pošao za njim.Sjedio je u jednom od naslonjača s visokim naslonom i pripalio svoju dugačku havanu. Ponudio mi je jednu i ja je uzeh. Počele su mi se dopadati, što je Osana veselilo. Bio je inače darežljiv, ali je s havanama bio malo štedljiviji. Ako ste uzeli jednu, pažljivo vas je motrio da vidi uživate li u njoj dovoljno da biste je zaslužili. Salon se polagano punio. Stjuardesa u službi imala je pune ruke posla s točenjem pića. Kad je donijela Osanu martini, sjela je na ručku njegova naslonjača, a on je položio svoju ruku u njezino krilo da je drži za ruku.Uvidio sam da je jedna od velikih prednosti slave što čovjeku opraštaju ovakve stvari. U prvom redu slavan čovjek ima samopouzdanja. U drugom, umjesto da ga mlada djevojka drži pokvarenim starcem, obično je strašno polaskana što je netko tako značajan drži privlačnom. A ako je Osano želi pofukati, onda je ona nešto posebno. Djevojke nisu znale da Osano trči za svakom suknjom. Što i nije tako zlo kao što zvuči, jer su mnogi poput njega fukali sve u hlačama i suknjama što bi im došlo pod ruku.Djevojka je bila očarana Osanom. Tad jedna pristala žena krene prema njemu, zrela žena s ludim, zanimljivim licem. Ispričala nam je kako se upravo oporavila od operacije srca i nije se poštosala šest mjeseci te je sad spremna na to. Žene su se uvijek povjeravale Osanu. Držale su da mu mogu reći baš sve jer je pisac i da će stoga sve shvatiti. I stoga što je bio slavan, pa su vjerovale da će ih to u njegovim očima učiniti zanimljivim.Osano izvuče kutijicu za pilule u obliku srca, kupljenu kod Tiffanvja. Bila je puna bijelih tableta.

Uzeo je jednu i ponudio kutijicu ženi s bolesnim srcem i stjuardesi. — Uzmite — reče im. — Za podizanje. Od toga naprosto letite. — Potom se predomislio. — Ne, vi ne — rekao je operiranoj. — Ne u vašem stanju. — Tad sam znao da ona ne dolazi u obzir.Tablete su, naime bile pencilinski preparat koji je Osano uzimao prije svakog općenja da se imunizira protiv spolnih bolesti. Da bi udvostručio djelovanje, ponudio bi ga i svojem mogućem partneru. Spustio je tabletu u usta i progutao je s gutljajem martinija. Stjuardesa je smješkajući se uzela jednu, a Osano ju

270 271 je promatrao sa zadovoljnim smiješkom. Ponudio je i meni kutijicu, a ja stresoh glavom.Stjuardesa je bila uistinu lijepo stvorenje, ali nije mogla izaći na kraj s Osanom i operiranom ženom istodobno. Da bi ponovno svrnula pažnju na sebe, upitala je Osana slatkim glasom: — Jeste li oženjeni?A znala je, jednako kao i svatko drugi, da Osano ne samo da je oženjen, nego da je to bio najmanje pet puta. Nije znala da takvo pitanje razdražuje Osana, jer se uvijek osjećao malo kriv kad je lagao — prema svim svojim ženama, čak i onima s kojima se rastao. Osano se nakesi i reče hladno: — Oženjen sam, imam ljubavnicu i stalnu prijateljicu. Sada tražim žensku s kojom bih se malko proveselio.To je bilo uvredljivo. Djevojka je pocrvenjela, užurbano ustala da posluži goste.Osano se sad cijeli posveti zabavnom razgovoru sa srčanom bolesnicom, dajući joj savjete za prvi fuk nakon njezina ozdravljenja. Malo ju je pri tom vozao.— Slušajte — rekao je. — Prvi put se ne biste tre-bili baciti sasvim u to. Ne bi to vrijedilo vašem partneru jer ćete se malo bojati. To bi trebalo tako da vas momak obradi dok ste u polusnu. Uzmite dakle sredstvo za spavanje i kad prijeđete u drijem, on vas popapa. Shvaćate? I uzmite nekog tko se u to razumije. Pravog stručnjaka za fafanje.Žena je malo pocrvenjela. Osano se kesio. Znao je što radi. I meni je bilo malo neugodno. Uvijek bih se malo zagrijao za neznanke koje su mi se svidjele. Obično bih za sat ponovno ohladio, a znao sam da će to biti i u slučaju ove dame. Vidio sam da je počela razmišljati kako bi mogla ponukati Osana da obavi taj posao. Nije znala da je za njega prestara i da on vrlo hladnokrvno izbacuje svoje karte da bi smotao mladu stjuardesu.Jurili smo brzinom od 900 kilometara na sat i nismo slutili ništa zla. Ali Osano je bivao sve pijaniji i stvari su se zaoštrile. Bolesnicu je piće rascviljelo, brbljala je nešto o smrti i kako da nađe pravog muškarca koji bi je kako valja obradio. To je Osana raz-dražilo. Rekao joj je: — Ako zatreba, možete uvijek izbaciti velikog asa. — Dakako, nije znala o čemu govori; ali shvatila je da je suvišna. Njezin povrijeđen pogled još je više ozlojedio Osana. Naručio je još čašu, a stjuardesa, ljubomorna i ljutita što ju je ignorirao, dala mu je piće i udaljila se na hladan, uvredljiv način na koji mladi često daju starijima na znanje svoju mladost. Na Osanu se tog dana vidjela njegova dob.U tom trenutku popeo se stubama u salon par s pudlom. U tu se ženu nikad ne bih mogao zaljubiti. Nezadovoljna usta, neprirodno bakrena koža s koje je kirurški nož uklonio sve znakove starosti. Sve je to bilo previše odbojno, oko toga se nije moglo maštati, osim ako čovjek nije bio sadomazohist.Muškarac je držao pudla u ruci. Psić je zadovoljno isplazio jezik. Način na koji je muškarac nosio pudla davao mu je dirljivo ranjiv izgled. Kao obično, Osano se pričinjao kao da ih ne opaža, premda je po pogledima koje su mu dobacivali bilo jasno da znaju tko je. Očito su ga poznavali s televizije. Osano je bio na ekranu stotine puta i uvijek se pri tom na idiotski način rivao u prvi plan, što je smanjivalo njegovu pravu vrijednost.

Par je naručio piće. Žena je nešto rekla mužu i on poslušno spusti pudla na pod. Pudl se najprije držao uz njih, potom poče švrljati naokolo njuškajući stolce i ljude. Znao sam da Osano mrzi životinje. No činilo se da nije zamijetio kako pudl njuška oko njegovih nogavica. Razgovarao je i dalje s operiranom. Ona se prignula da poravna ružičastu vrpcu na pudlo-voj glavi, a pas joj svojim sitnim ružičastim jezikom poliže ruku. Nikad nisam uspio razumjeti ljude koji su ludovali za životinjama, ali taj je pudl, ma kako to smiješno zvučilo, na neki način bio seksi. Pitao sam se što se događa s kiselim bračnim parom. Pudl je švrljao naokolo, vraćao se svojim gospodarima i naposljetku sjeo do gazdaričinih nogu. Ona je natakla tamne naočale, što je djelovalo nekako prijeteći, a kad joj je stjuardesa pružila naručeno piće, nešto je rekla djevojci. Ova je zapanjeno pogleda.Mislim da sam u tom trenutku postao malo nervozan. Osano je bio napet kao pero. Nije volio biti zatvoren u avionu niti razgovarati s nekom ženom koju ne misli prevrnuti. Razmišljao je, zapravo, kako bi stjuardesu mogao gurnuti u toaletu i na brzinu je opaliti. Djevojka priđe s jednim pićem i prigne se da mi nešto prošapće u uho.Osano je postao ljubomoran. Pomislio je da je mala bacila oko na mene, što bi u prvom redu predstavljalo

272 18 Budale umiru 273 uvredu njegovoj slavi. Da želi mlađeg, ljepšeg momka, to bi shvatio, ali ne i to da odbije njegovu slavu.No to što mi je stjuardesa prisapnula nagovijestilo je potpuno drukčiju nevolju. Rekla je: — Gospođa želi da kažem gospodinu Osanu neka ugasi cigaru. Kaže da ona smeta njezinom psu.Isuse! Pas uopće ne bi smio trčkarati salonom nego sjediti u svojoj košarici. Svatko je to znao. Djevojka zdvojno prošapće: — Što da učinim?Za ono što je potom uslijedilo mislim da sam ja kriv. Znao sam da Osano može svakog trenutka poludjeti, a ovaj je bio vrlo prikladan. S druge strane, uvijek me zanimaju reakcije ljudi. Htio sam vidjeti ima li stjuardesa hrabrosti da čovjeku poput Osana kaže neka ugasi svoju ljubljenu havanu zbog jednog posranog psića. Osobito kad je Osano upravo zato platio kartu prvog razreda da bi mogao pušiti u salonu. Jednako sam tako htio vidjeti kako će Osano nadutoj umišljenoj ženi pokazati gdje joj je mjesto. Ja bih ugasio svoju cigaru i pustio da stvar ide svojim tokom. Ali znao sam Osana. On bi prije srušio avion u pakao.Stjuardesa je čekala odgovor. Slegnuo sam ramenima. — činite što vam je dužnost. — Rekao sam. Bio je to zloban odgovor.I stjuardesa je, čini se, bila istog mišljenja, ili je možda htjela Osana poniziti jer joj više nije posvećivao pažnju, a možda se zato što je bila naivna odlučila na rješavanje koje joj se činilo najlakšim. S Osanom se naoko, ako ga čovjek nije poznavao, moglo lakše izići na kraj nego s babom.E, pa, oboje smo grdno pogriješili. Stjuardesa je stajala kraj Osana i rekla: — Gospodine, biste li mogli ugasiti svoju cigaru? Ova gospođa kaže da dim smeta njezinom psu.Osanove izrazito zelene oči pretvoriše se u led. Gledao je stjuardesu dugo i uporno.— Kažite mi to još jednom — rekao je.U tom trenutku bio sam spreman da skočim iz aviona. Na Osanovu licu ogledao se luđački bijes. To više nije bila šala. Žena je zurila u njega s gađenjem. Samo je čekala svađu, jedan pravi ispad. Na licu joj je bilo ispisano da traži sukob. Muž je zurio kroz prozor, proučavajući beskrajno obzorje. Bio je to očito uobičajen prizor i on je bio siguran da će njegova žena provesti svoju volju. čak se

neznatno zadovoljno smje-274 škao. Samo je slatki mali pudl bio u nevolji. Hvatao je zrak i tiho štucao. Salon je bio zadimljen, ali ne samo od Osanove cigare. Gotovo je svatko imao u ruci upaljenu cigaretu i stjecao se dojam da vlasnici pudla žele svima zabraniti pušenje.Stjuardesu je Osanov pogled paralizirao — nije mogla progovoriti. No žena nije bila zastrašena. Vidjelo se da uživa u izrazu bijesa na Osanovom licu. Očito je bilo i to da je još nitko nije tresnuo po nosu niti joj izbio nekoliko zubi. Takvo što joj nikad nije palo na pamet. čak se nagnula prema Osanu da mu nešto kaže, došavši mu tako nadohvat ruke... Došlo mi je da zažmirim. Zapravo, i jesam zažmirio na djelić sekunde i mogao sam čuti kako žena svojim kultiviranim, hladnim glasom potpuno bezizražajno govori Osanu: — Vaša cigara smeta mojem psu. Hoćete li, molim vas, prestati pušiti?Već su i same njezine riječi bile nadute, ali je ton bio uvredljiviji od bilo kakvih riječi. Vidjelo se da čeka da joj kaže kako psima nije dopušteno ulaziti u salon za pušenje. I da zna da bi Osano ugasio cigaru da je rekla kako dim njoj osobno smeta. Ali ona je zahtijevala da ugasi cigaru zbog psa. Tražila je svađu.Osano je u hipu sve shvatio. Sve. I baš ga je to natjeralo u ludilo. Vidio sam kako se pojavljuje smiješak, koji je mogao tako očarati, ali i luđački pogled u njegovim hladnim zelenim očima.Nije zaurlao na nju. Nije je tresnuo po licu. Jednim je pogledom obuhvatio njezinog muža da vidi što će on poduzeti. Muž se slabo smješkao. Odobravao je ženin postupak, bar se tako činilo. Osano jednom smiješnom kretnjom izvadi cigaru iz usta i ugasi je u pepeljari na svojem sjedalu. Žena ga je prijezirno promatrala. Tad je Osano ispružio ruku, vidjelo se kako ona očekuje da će on pogladiti pudla. Znao sam da je u zabludi. Osa-nova se ruka spusti na životinjinu glavu i obuhvati njezin vrat.Ono što je uslijedilo odigralo se tako strelovito da to nisam mogao spriječiti. Podigao je životinju i ustajući sa stolca, počeo je daviti objema rukama, Pudl^ je hvatao zrak, krkljao, zdvojno mahao repićem s ružičastom vrpcom. Očice su mu iskočile iz kovrčica. Žena vrisne, skoči i noktima se zaleti Osanu u lice. U tom trenutku avion padne u zrakoprazni prostor i svi izgubiše ravnotežu. Osano, pripit kakav je već bio,18* ispruži se koliko je dug i širok na prolazu, još uvijek stežući psićev vrat. Da bi ustao, morao je ispustiti psa. Žena je vikala da će ga ubiti. Stjuardesa je vikala od straha. Osano je stajao uspravno, osmjehnuo se naokolo i pošao prema ženi koja je još vikala na njega. Vjerojatno je mislila da je požalio što je učinio, da će ga sad moći poniziti. Nije znala da je već odlučio da i nju pridavi kao i psa. Tad je shvatila... Ušutjela je.Neprirodno mirno Osano reče: — Prasice jedna, sad ćeš dobiti — i obori se na nju. Nije više bio priseban. Tresnuo ju je po nosu. čučnuo sam i zgrabio ga za noge. Već joj je bio položio ruke oko vrata, a ona je vrisnula. Izbio je strahotan metež. U avionu su se očito nalazili agenti u civilu, jer su dvojica stručno zgrabila Osanoa za ruke, izvrnula mu kaput i upotrijebila ga kao luđačku košulju. No on se otimao i vukao ih amo--tamo za sobom. Svi su promatrali taj prizor užasnuti. Pokušao sam Osana smiriti, ali nije me čuo. Uhvatio ga je amok. Urlao je prostačke kletve ženi i njezinom mužu. Dvojica agenata pokušala su ga smiriti, nazivajući ga po imenu, a jedan pristali atletski razvijen mladić upita ga hoće li biti miran ako ga puste. Osano se dalje borio. Tad snažnom mladiću prekipje.Osano je zapao u nesavladiv bijes, dijelom zato što je takav bio po prirodi, a dijelom jer je bio slavan i znao da u pogledu ponašanja uživa povlašten položaj Mladić je to instinktivno osjetio, ali je bio pogođen što se ne poštuje njegova nadmoćna mladenačka snaga. Tako je i on pobjesnio. Ščepao je Osana za kosu i povukao mu glavu unatrag tako snažno da mu je gotovo slomio vrat. Zatim ga je rukom ogrlio i rekao: — Pasji sine, slomit ću ti vrat. — Osano se smiri.Nebesa, kakva je gužva potom nastala! Kapetan aviona htio je Osana svezati, ali sam ga uspio nagovoriti da to ne učini. Agenti su dali isprazniti salon, a Osano i ja sjedili smo tamo s njima do

kraja leta. U New Yorku su nas pustili da siđemo tek kad se avion ispraznio i tako više nismo vidjeli onu ženu. No i posljednje što smo od nje vidjeli dostajalo je. Sprali su krv s nje, jedno joj je oko bilo gotovo posve zatvoreno, usnice zgnječene. Muž je nosio pudla, koji je još bio živ i očajnički mahao repom tražeći zaštitu i nježnost. Kasnije je bilo prijetnji koje su rješavali odvjetnici. Dakako da je sve dospjelo u novine: veliki američki romanopisac i kandidat za Nobelovu nagradu samo što nije zadavio jednog pudla. Jadni Osano. Kako se uspostavilo, kisela je dama bila posjednica priličnog broja akcija zračne kompanije, osim drugih milijuna dolara, i dakako nije mogla čak niti zaprijetiti da nikad više neće putovati tom linijom. A Osano je bio sretan i zadovoljan. Prema životinjama nije imao nikakva osjećaja. Govorio je: — Dokle god se mogu jesti, mogu se i ubijati. — Kad sam ga upozorio na to da još nikad nije jeo pseće meso, slegnuo je ramenima i odgovorio: — Ako bude dobro priređeno, jest ću ga.Jedno je Osano previdio. Ta je luda žena bila na svoj način čovjek. Istina, bila je luda. Točno, zaslužila je da je netko zvizne po zubima, i to joj je možda koristilo. Ali nije zaslužila to što joj je Osano učinio. Nije doista bila kriva što je takva a ne drukčija. Nekad bi to Osano uvidio. Danas to iz nekih razloga više nije mogao.

,._„ T7A 277. 25.Zavodljivi pudl nije uginuo i tako dama nije podnijela tužbu. Nije, čini se, zamjerala što je bila udarena — ni ona, ni njezin muž. Možda je čak u tome i uživao. Poslala je Osanu prijazno pisamce, ostavljajući otvorena vrata za pomirenje. Osano je smiješno zagunđao i bacio pisamce u košaru za papir. — Zašto jol ne date priliku? — upitao sam. — Možda uopće nije tako nezanimljiva.— Ne volim udarati žene — reče Osano. — Ta ga-dura hoće da je upotrijebim kao vreću pijeska.— Možda je to druga Wendy — rekao sam. Znaosam da ga Wendy još uvijek na neki način opčinja,premda su tako dugo rastavljeni i usprkos mnogimjadima koje mu je nanijela.— Isuse — reče Osano. — Samo to mi treba! — Nosmješkao se. Znao je što sam mislio: da mu moždai nije tako odvratno tući žene. Ali htio mi je dokazatida imam krivo.— Wendy me jedina od mojih žena tako izazivalada sam je tukao — reče. — Sve ostale spavale su s mojim prijateljima, potkradale me, varale me o alimentaciju, lagale o meni, ali ih nikad nisam udario, nikad ih čak nisam niti mrzio. Sa svim bivšim ženama ostao sam u dobrom prijateljstvu. Da sam ostao s njom, bio bih je ubio.No davljenje pudla obišlo je sve njujorške književne krugove. Osano se zabrinuo za svoje izglede za Nobelovu nagradu. — Ti jebeni Skandinavci vole pse — rekao je. I stoga je podgrijao svoju kampanju za Nobelovu nagradu napisavši pisma svim svojim prijateljima i znancima u književnim krugovima. Osim toga pisao je članke i kritike o najznačajnijim književnim radovima i tiskao ih u svojem literarnom prilogu. Uz to eseje o književnosti, koji su po mojem mišljenju bili čisto smeće. često bi, kad sam ušao u njegov ured, radio na svojem romanu, ispisivao listove žutog iscrtanog papira — svojem velikom romanu, jedinom tekstu koji je pisao rukom. Sve ostalo tipkao je s dva

prsta na pisaćem stroju, koji bi dosezao ako se na svojem stolcu na okretanje, iza stola natovarena hrpama knjiga, okrenuo za devedeset stupnjeva. Nikad nisam vidio da itko s dva prsta tipka brže od njega. Zvučilo je kao štektanje mitraljeza. Tom je brzinom savladavao teme kao što je situacija u velikom američkom romanu, zašto Engleska više ne proizvodi velike romane osim u špijunskom žanru, komadao sva najnovija djela pisaca poput Faulknera, Mailera, Stvrona, Jonesa, ukratko svakog tko bi mu mogao biti konkurencija za Nobelovu nagradu. Izlagao je tako briljantno, tako nabijenom rječitošću da je čitatelja uspio uvjeriti. Objavljivanjem tog smeća uništavao je svoje protivnike i održavao polje slobodno za sebe. Nevolja je bila u tome što su od njegovih vlastitih djela samo prva dva romana, koja je objavio prije dvadeset godina, opravdavala književnu slavu. Ostatak, romani i esejistika, nije bio tako dobar.Zapravo je u deset proteklih godina bio izgubio mnogo od svoje popularnosti i svojeg književnog ugleda. Objavio je prevelik broj površnih knjiga name-njenih tržištu, priskrbio sebi previše neprijatelja svojim naprasitim uređivanjem revija. čak i kad se dodvoravao, hvaleći moćne književne ličnosti, radio je to tako arogantno i snishodljivo, ističući sebe na takav način (kao u članku o Einsteinu u kojem je pisao jednako o sebi koliko i o Einsteinu) da je protiv sebe izazvao ljude koje je hvalio. Jedna je njegova rečenica doista digla uzbunu. Ustvrdio je da je golema razlika između francuske i engleske književnosti devet-

,__..,„ _ „ 279 ..<_.. naestog stoljeća u tome što su francuski pisci imali seksualnu slobodu a engleski nisu. čitatelji naše revije kipjeli su od bijesa.A povrh svega toga njegovo je osobno ponašanje bilo sablazno. Izdavači revije saznali su o događaju u avionu, a vijesti o tome procurile su i u novinske trač-rubrike. Na jednom od svojih predavanja u nekom kalif orni jskom koledžu upoznao je devetnaestgodišnju studenticu koja je izgledala više kao starleta ili ma-žoretkinja nego kao knjiški crv, što je zapravo bila. Doveo ju je u New York da živi s njim. Veza je potrajala oko šest mjeseci, ali ju je za to vrijeme vodio na sve književne zabave i večere. Osano je bio prošao pedeset i petu, još nije bio sijed, ali zato prilično trbušast. Kad su se pojavljivali zajedno, izazivali su malo nelagodan dojam. Osobito kad se Osano naljoskao pa ga je morala odvući kući. A pio je i u uredu. Osim toga svoju je devetnaestogodišnju prijateljicu varao s četrdesetogodišnjom spisateljicom koja je upravo bila napisala bestseler. Njezina knjiga zapravo nije bila tako sjajna, ali ju je Osano na cijeloj stranici u svojoj kritici pozdravio kao budućeg velikana američke literature.Običavao je raditi još nešto što sam odista mrzio: napisao bi komentar svakom tko bi ga to zamolio. Tako su slabi romani izlazili s Osanovim komentarom na ovitku u otprilike ovakvom stilu: to je najbolji južnjački roman od vremena Stvronova »Lie Down in Darkness«. Ili, »Šokantna knjiga doista užasavajućeg sadržaja«, što je bilo donekle dvosmisleno, jer je Osano želio postići dvije stvari — prijatelju učiniti uslugu, a istodobno upozoriti čitatelja da se čuva te knjige.Nije mi bilo teško uočiti da se Osano na neki način raspadao. Pomislio sam da možda polagano gubi pamet. Ali nije mi bilo jasno od čega. Lice mu je bilo nezdravo, podbuhlo: u zelenim očima bilo je neobičnog, neprirodnog sjaja. I s njegovim hodom nešto nije bilo kako valja, malo je hramao i ponekad se neznatno zanosio ulijevo. Brinuo sam za njega, jer mi je, premda nisam odobravao njegove napise, njegovo nastojanje da se, gazeći po leševima dočepa Nobelove nagrade, njegova upornost u tome da obrne svaku ženu s kojom je došao u dodir bili na neki način ipak dragi. Razgovarao je sa mnom o romanu koji sam pisao, hrabrio me, savjetovao, nudio mi novac u zajam, premda280 sam znao da je u novčanoj stisci i da je trošio goleme svote na izdržavanje svojih pet bivših supruga i osmoro ili devetoro djece. Već me i sama količina njegovih napisa zgranjavala. Njegovi su se članci redovito pojavljivali u jednom mjesečniku, ponekad u dva ili tri; svake je godine objavljivao po jednu stručnu knjigu o nekoj temi za koju su izdavači držali da je »vruća«. Uređivao je književni prilog i svakog tjedna pisao za njega dug esej. Pisao je i za film. Zarađivao je goleme svote, ali je

uvijek bio švorc. A znao sam da je zadužen do grla. Ne samo pozajmicama, nego i predujmovima na buduća djela. Spomenuo sam mu da kopa jamu iz koje se nikad neće izvući, ali je na to tek nestrpljivo odmahnuo rukom.— Imam još jednog asa u rukavu — rekao je. —Moj veliki roman gotovo je završen. Možda još godinudana pa ću ponovo biti bogat. A tad ćemo u Skandinaviju po Nobelovu. Pomisli na sve one plavokosemačke koje ćemo tamo moći poševiti! — Uvijek je imene uključivao u putovanje po Nobelovu nagradu.Najkrupnije svađe vodili smo kad bi me pitao što mislim o nekom od njegovih eseja. A ja bih ga razbjesnio svojom već uobičajenom tvrdnjom da sam samo pripovjedač. — Vi ste umjetnik božanske inspiracije — rekao bih mu. — Intelektualac s đavolskim mozgom koji može proizvesti dovoljno štofa za stotinu tečajeva o suvremenoj književnosti. Ja sam samo provalnik sefova. Prislanjam uho na stijenu i osluškujem kad će brava škljocnuti.— Ti i tvoje provalničke budalaštine — rekao biOsano. — Naprosto mi izmičeš. Ti imaš ideja. Pravisi umjetnik. Ali ti se sviđa pomisao da si čarobnjak,vješt trikovima, da možeš gospodariti svime, onimšto pišeš, svojim životom, da možeš zaobići sve stupice. To je tvoj način rada ...— Vi pogrešno zamišljate čarobnjaka — rekao sam.mu. — čarobnjak cara. To je sve.— I misliš da je to dovoljno? — upita Osano. Nalicu mu je lebdio pomalo tužan osmijeh.—¦ Meni to dostaje — rekao sam.Osano je klimnuo. — Znaš da sam nekoć bio^ veliki čarobnjak. Ta čitao si moju prvu knjigu. čista čarolija, zar ne?Bio sam sretan što mu mogu potvrditi. Sva moja naklonost pripadala je toj knjizi. — čista čarolija.281 — Ali to nije bilo dosta — reče Osano. — Meni nije bilo.Zlo po tebe, pomislio sam. Kao da mi je čitao iz očiju. — Ne, ne onako kako ti misliš — rekao je. — Nisam više napisao takvo što ne zato što ne bih htio ili što, možda, ne mogu. Nakon te knjige prestao sam biti čarobnjak. Postao sam pisac.Slegnuo sam ramenima, malo ravnodušno, mislim. Osano je zapazio i rekao: —• I cijeli se moj život zabrljao. No to vidiš i sam. Zavidim ti na tvojem životu. Sve je pod nadzorom. Ne piješ, ne pušiš, ne trčiš za ženama. Samo pišeš, kockaš i igraš se dobrog oca i muža. Jako si skroman čarobnjak, Merlvne. čarobnjak koji se ne upušta ni u kakav rizik; siguran život, sigurne knjige. Jednostavno si zbrisao neizvjesnost.Bio je bijesan na mene. Vjerovao je da mi zalazi pod kožu. Nije znao što priča. A meni je to bilo svejedno, što je značilo da moja čarolija djeluje. Samo je to uspio vidjeti. Pa to bolje po mene. Vjerovao je da držim svoj život u rukama, da ne patim, ne dopuštam sebi da patim, da me nikad ne muči ona osamljenost koja je njega tjerala u naručaj žena, alkohola, narkotika. Dvije stvari nije spoznao: da pati jer je zapravo polagano gubio pamet. A druga, da svaki čovjek na ovom svijetu pati i samuje a trsi se da iz toga izvuče najbolje. Da se stoga može zaključiti kako ovaj život nipošto nije neki dobar posao, ne uzimajući u obzir jebeno pisanje.A tad su mi iznenada stigle brige sa sasvim drugog mjesta. Jednog me dana u redakciji nazvala Artie-jeva žena Pam. Rekla je da bi sa mnom htjela razgovarati o važnoj stvari u četiri oka. Da li bih mogao smjesta doći? Spopao me strah. Uvijek sam podsvjesno bio zabrinut za Artieja. Bio je tako krhak i uvijek izgledao umorno. Njegova nježna građa odražavala je posljedice tjelesnog napora jasnije nego u drugih ljudi. Tako sam se uznemirio da sam je zamolio da mi smjesta kaže što

je, ali nije htjela. Ne, tjelesno je s Artiejem sve u redu, umirivala me, nije posrijedi nikakva sudbonosna liječnička dijagnoza. U pitanju je osobni problem između nje i Artieja i treba joj moja pomoć.Smjesta mi je na sebičan način odlanulo. Očito problema ima ona, a ne Artie. Ipak sam iz redakcije izašao ranije i odvezao se na Long Island. Artie je stanovao na sjevernoj obali, a ja na južnoj, pa to i nije282_ bio tako velik zaobilazak. Izračunao sam da ću je saslušati i stići kući na večeru samo s malim zakašnjenjem. Stoga nisam niti nazvao Valerie.Uvijek sam volio odlaziti k Artieju. Imao je petoro djece, sva su bila dražesna, imala su mnogo prijatelja koji su se vječno motali po kući, što Pam, čini se, nije smetalo. Držala je za njih u pripremi velike zdjele kolača i u vrčevima na litre mlijeka. Neka od djece gledala su televiziju, a druga se igrala na tratini. Dobacio sam im pozdrav, a ona su mi uzvratila kratkim »zdravo« dok me Pam vodila u svoju kuhinju s golemim izbočenim prozorima. Bila je skuhala kavu i natočila mi u šalicu. Glavu je držala oborenu, a onda je odjednom podigla pogled i rekla: — Artie ima prijateljicu.Unatoč pet poroda, Pam je još uvijek djelovala mladenački, vitka stasa, visoka i tanka. Prije prvog djeteta bila je čak mršava. Lice joj je bilo od onih putenih lica s izrazom Madone. Potjecala je iz jednog grada na srednjem Zapadu, otac joj je bio direktor neke male banke, a Artie ju je upoznao u koledžu. U poslednje tri generacije ni jedna žena u njezinoj obitelji nije imala više od dvoje djece, pa je u očima svojih roditelja Pam, s petoro djece, bila neka vrst junakinje i mučenice. Roditelji to nisu mogli shvatiti, ali ja jesam. Jednoć sam upitao Artieja o tome, a on je rekao: — Iza tog svetačkog lica krije se najjebež-ljivija žena na Long Islandu. A meni to odgovara. — Da je to tko drugi rekao o svojoj ženi, bilo bi me uvrijedilo.— Sretnice — rekao sam mu.— Aha — složio se Artie. — No mislim da me onažali, znaš, zbog sirotišta. Hoće osigurati da se nikadviše ne bih osjećao osamljen. Tako nešto.— Baš si sretnik — ponovio sam.I tako sam sad, kad je Pam iznijela optužbu, bio malo srdit. Znao sam Artieja. Znao sam da nije kadar varati ženu. Da nikad neće ugroziti obitelj koju je stvorio i staviti na kocku obiteljsku sreću.Pam se pogružila, u očima su joj bile suze, ali je istraživala moje lice. Da je Artie imao ljubavnicu, povjerio bi to jedino meni. Nadala se da će odgovor moći pročitati na mojem licu...__ __ 232..

To nije istina — rekao sam. — Artieja su uvijekprogonile žene a on je to mrzio. On je najpoštenijičovjek na svijetu. Znaš da ga ne bih štitio. Ne bihga odao, ali ga ne bih niti pokrivao.— To znam — rekla je Pam — ali on dolazi kućinajmanje triput na tjedan kasno. A sinoć je na njegovoj košulji bilo tragova šminke. Osim toga telefonirausred noći kad ja legnem spavati. Da li on to tebenaziva?Ne, rekao sam. Odjednom sam se osjećao jadno. Mažda je ipak istina. Nisam mogao povjerovati, ali morao sam saznati.— Mimo svega, on troši više nego ikad — rečePam.

— Oh, prokletstvo! — Sad je otvoreno plakala.— Hoće li večeras doći na večeru? — upitao sam.Pam klimne. Podigao sam slušalicu kuhinjskog telefona,nazvao Valerie i rekao joj da ću večerati u Artiejevojkući. Ponekad sam, kad sam ga poželio vidjeti, učiniotako i stoga Valerie sad nije ništa ispitivala. Kad samodložio slušalicu, upitao sam Pam: — Imaš li dosta jelai za mene?Osmjehnula se i klimnula. — Dakako.— Dočekat ću ga na stanici — rekao sam. — Razjasnit ćemo stvar još prije večere. — Okrenuo sam cijelu stvar u šalu i završio riječima: — Moj brat jenedužan.— Oh, dakako — rekla je u nevjerici, ali smješkala se.Na kolodvoru, dok sam čekao vlak, sažalio sam se na Pam i Artieja, a u mojem sažaljenju bilo je i malo likovanja. Dosad je uvijek Artie morao spašavati mene, a sad je naposljetku na mene došao red da to učinim za njega. Znao sam da je Artie u osnovi nedužan, uprkos svim znakovima, šminki i košulji, kasnom dolaženju, telefonskim nazivima i troškovima. U najgorem slučaju neka ga je djevojka svojom upornošću možda malo pokolebala. Ali ni sad u to nisam mogao povjerovati. Sa sažaljenjem miješala se i zavist koju sam uvijek osjećao prema Artieju zbog toga što je tako privlačio žene. I s trunkom zadovoljstva rekoh sebi da i nije tako loše biti ružan.Kad je Artie sišao, nije se iznenadio što me vidi. I ranije sam ga bez najave dočekivao na kolodvoru. To sam volio, a i njega bi obradovalo. A meni je bilo drago kad god sam se osvjedočio da se obradovao kad me ugleda. No ovaj put sam, motreći pažljivo, opazio da mu nije baš drago što me vidi.— Što, k vragu, tražiš ovdje? — upitao je, alime zagrlio i osmjehnuo mi se. Za odrasla čovjekasmješkao se neobično; zadržao je dječji osmijeh.— Došao sam da te izvučem iz dreka — rekaosam vedro. — Pam te naposljetku uhvatila.Nasmijao se. — Isuse, nemoj opet o tim glupostima! — Pamelina ljubomora uvijek bi ga nasmijavala.— Eh — rekao sam — a kasno dolaženje, ponoćnitelefonski razgovori i sad još i klasični dokaz: šminkana tvojoj košulji. — Moje se raspoloženje popravljalojer sam već po izrazu Artijeva lica i držanju znaoda je sve zabuna.No Artie odjednom zastane i sjedne na jednu kolodvorsku klupu. Na licu mu se ogledala iscrpljenost. Stajao sam i gledao ga. Nelagodnost je rasla.Artie podigne pogled. Na licu mu je bio neobičan sažalan izraz. — Ne brini — rekao sam. — Sve ću srediti.Pokušao se osmjehnuti. — Merlin, čarobnjak — reče. — Najbolje će biti da smjesta natakneš svoj čarobni šešir. Sjedni bar — pripalio je cigaretu. Previše puši, pomislih. Sjeo sam kraj njega. K vragu. Misli su mi skakale dok sam tražio način da izgladim stvar između njega i Pam. Jedno nisam nipošto htio: da joj Artie ili ja slažemo.— Ne varam Pam — rekao je. — A to je sve štoti mogu i hoću reći.Povjerovao sam mu bez rezerve. Ne bi mi nikad slagao. — Dobro, ali moraš reći Pam što se događa ili će poludjeti. Nazvala me u redakciju.— Ako kažem njoj, moram i tebi. A tebi to neće bi

ti ugodno.— Reci već jednom •— navaljivao sam. — Zar je tok vragu, nešto drugo? Uvijek mi sve povjeravaš. Štobi to moglo biti?Artie odbaci cigaretu na kameni pod perona. — Pa dobro — reče. Položio je ruku na moju i odjednom me prođoše trnci. Kad smo bili osamljena djeca, uvijek me tom kretnjom tješio. — Saslušaj me bez upadica — zatražio je.— Dobro — složih se. U licu sam najednom osjetio vrućinu. Nisam niti slutio što ću čuti.

284 285. — Već dvije godine nastojim pronaći majku. Saznati tko je ona, gdje je i tko smo mi. Prije mjesecdana sam je našao.Ustao sam, izvukao svoju ruku ispod njegove. Ar-tie se također podigao i pokušao me ponovo uhvatiti za ruku. — Ona je alkoholičarka — reče. — Šminka se. Dobro izgleda, ali je osamljena. Htjela bi te vidjeti, kaže...Prekinuo sam ga. — Nemoj mi dalje pričati — rekao sam. — Nikad mi više nemoj to spominjati. Radi što hoćeš, ali ja ću je prije vidjeti u paklu nego živu.— Ta hajde, ta hajde — reče Artie. Pokušao meprimiti za mišicu, a ja se istrgnuh i krenuh premaautomobilu. Pošao je za mnom. Ušli smo i ja sam gaodvezao kući. Bio sam se već pribrao, a opazio samda je potišten, pa mu rekoh: — Najbolje će biti dato kažeš Pam.— Hoću.Zaustavio sam na privozu kući. — Hoćeš li s nama večerati? — upitao je Artie. Stajao je uz spušteni prozor i ponovo pružio ruku da je položi na moje rame.— Ne.Pratio sam ga pogledom dok je ulazio u kuću pokupivši za sobom djecu koja su se još igrala na travnjaku. Potom sam se odvezao. Vozio sam polagano i pažljivo jer sam se cijelog života vježbao da postanem pažljiviji kad je većina ljudi postala nepažljiva. Kad sam stigao kući, pročitao sam s Valliena lica da zna sve. Djeca su već bila legla, a na kuhinjskom stolu čekala me večera. Dok sam jeo, ona me, prolazeći do štednjaka, pogladila po tjemenu i vratu. Potom je sjela sučelice i srkala kavu, čekajući da započnem razgovor. Tad se sjetila: — Pam želi da je nazoveš.Nazvao sam. Pam se pokušavala ispričati za to što me uvalila u takvu gužvu. Rekao sam joj da gužve nije bilo i upitao je osjeća li se sad bolje kad zna istinu. Nasmijala se i rekla: — Isuse, gotovo bi mi bilo milije da je posrijedi kakva prijateljica. — Bila je raspoložena i sad su se naše uloge promijenile; sad je njoj bilo žao što je meni trebala pomoć. Rekao sam joj neka ne brine.Promucala je što joj je bilo na srcu. — Merlvne, nisi mislio ozbiljno kad si rekao da je ne želiš vidjeti?

— Zar Artie to vjeruje? — upitao sam.— Kaže da je to uvijek znao. Bio bi ti saopćio«tek kad bi te na to pripremio. Da nisam ja izazvalanepriliku. Ljut je što sam sve to pokrenula.

Nasmijao sam se. — Vidiš — rekao sam — počelo loše za tebe, a svršilo zlo za njega. On je nadrljao. Bolje on, nego ti.— Svakako — reče Pam. — Ali čuj, uistinu mi je žaozbog tebe.— To nije ni u kakvoj vezi sa mnom — odgovorio-sam.Pam reče okay i prekine.Valerie je čekala. Motrila me prodorno. Možda ju je Pam ili čak Artie upozorio kako da postupa, pa je bila oprezna. No mislim da nije zapravo shvatila. Ona i Pam bile su dobre žene, ali nisu, dakako, ništa razumjele. Njihovi su se roditelji usprotivili da se udaju za siročad nepoznata porijekla. Mogao sam zamisliti kakve su im jezive priče predočavali o sličnim slučajevima. Što ako je u našoj obitelji bilo poremećenih ili degeneriranih? Ili Crnaca, Židova, protestanata i svega tog čuda? A sad smo u rukama imali jedan lijep dokaz, sad, kad ga više nismo trebali. Pam i Valerie, razmišljao sam, nisu bile presretne s tom Ar-tiejevom romantikom, njegovim iskapanjem »izgubljene karike«.— Želiš li da dođe ovamo da vidi našu djecu?— upitala je Valerie.— Ne.Valerie je bila zabrinuta i malo preplašena. Shvatio sam da razmišlja hoće li jednog dana njezina djeca nju odbaciti.— Ona ti je mati. Jamačno je živjela vrlo nesretno.— Znaš li što znači riječ »siroče«? — upitao samje. — Jesi li pogledala u riječnik? Znači djete kojeje izgubilo oba roditelja njihovom smrću. Ili mladunčekoje je majka napustila ili izgubila. Odaberi značenjekoje ti se više sviđa.— Dobro — reče Valerie. Uistinu je bila prestrašena. Pošla je pogledati djecu i potom u našu spavaću sobu. čuo sam je kad je ušla u kupaonicu ipripremila se za spavanje. čitao sam i bilježio do-kasna, a kad sam legao, već je čvrsto spavala. 287 Za dva mjeseca sve je prošlo. Artie me jednog dana nazvao i rekao mi da je njegova majka ponovo nestala. Ugovorili smo sastanak u gradu gdje ćemo moći razgovarati. Pred našim ženama nismo mogli o tome razgovarati, kao da je stvar previše sramotna. Artie je izgledao vedro. Rekao je da je ostavila poruku. Mnogo je pila i obilazila lokale da pokupi kojeg muškarca, pričao je. Zapravo ju je zavolio, odučio je od pića, kupio joj novu odjeću, unajmio lijepo namješten stan i novčano je pomagao. Ispričala mu je sve što je proživjela. — Nije to uistinu bila njezina krivnja. — Tu sam ga prekinuo. Nisam htio čuti.— Hoćeš li je ponovno tražiti? — upitao sam.Artie se osmjehnuo svojim tužnim, lijepim smiješkom. — Ne — odgovori. — Znaš, i sad je još sve to muči. Zapravo me nije željela viđati. Isprva, kad sam je našao, igrala je ulogu koju sam joj namijenio, mislim iz osjećaja krivnje ili je možda vjerovala da može ispraviti nešto ako mi dopusti da se brinem za nju. No zapravo joj sve to nije odgovaralo. Jednom mi je to čak dala na znanje, mislim da doda malo uzbuđenja. — Nasmijao se. — Zvao sam je da nas posjeti, ali je uvijek odbijala. Dobro je i tako.— A kako je Pam primila sve to? — upitao sam.Artie se naglas nasmijao. — Isuse, bila je ljubomorna čak i na nju. Kad sam joj rekao da je svršeno, trebao si vidjeti izraz olakšanja na njezinom licu. 0 tebi mogu reći samo jedno, braco; kad si čuo vijest, nisi niti trznuo.

— Zato što mi je potpuno svejedno.— Da znam — reče Artie. — Nije važno. Ne vjerujem da bi ti se svidjela.Šest mjeseci kasnije Artie je doživio srčani udar. Bio je blag, ali je šest tjedana proveo u bolnici i još mjesec dana na bolovanju. Obilazio sam ga svaki da<* a on je tvrdoglavo dokazivao da je to bio samo pro-bavni poremećaj, beznačajnost. Otišao sam u knjižnicu i pročitao sve o srčanom udaru što sam pronašao. Saznao sam da je njegova reakcija uobičajena kod žrtava srčanog udara i da ponekad imaju pravo. Ali Pam je uhvatila panika. Kad se Artie vratio iz bolnice oštro je pazila što jede, izbacila je sve cigarete iz kuće i sama je prestala pušiti da bi se i Artie lakše odučio. Bilo mu je to teško, no uspio je. A možda ga je taj napadaj ipak prestrašio, jer je sad pazio na sebe. Odlazio je u duge šetnje kakve mu je liječnik propisao, birao hranu i više nije dirao duhan. Šest mjeseci kasnije izgledao je bolje nego ikad u životu, te smo se Pam i ja prestali panično pogledavati kad bi izašao iz sobe. — Zahvaljujem bogu što je prestao pušiti — rekla je Pam. — Trošio je tri kutije na dan. To ga je dokrajčilo.Klimnuo sam, ali nisam bio u to uvjeren. Uvijek sam držao da su sve to skrivila ona dva mjeseca za kojih je pokušao ponovo steći majku.čim se Artie izvukao iz škripca, u teškoće sam upao ja. Izgubio sam namještenje u književnom prilogu. Ne svojom greškom, nego zato što su otpustili Osana, a istodobno i mene kao njegovu desnu ruku.Osano je izdržao sve oluje: zbog svojeg otvorenog prijezira prema najmoćnijim književnim krugovima u zemlji, političkoj inteligenciji, kulturnim fanatičarima, liberalima, konzervativcima, ženskom pokretu za ravnopravnost, radikalima, zbog svojih seksualnih ispada, strasti za kockanjem, zloupotrebe položaja, da bi sebi namjestio Nobelovu nagradu. K tome još i zbog svog djela kojim je branio pornografiju — ne stoga, kako je naveo, što bi ona oslobađala društvo, nego zato što je tako reći predstavljala antielitističku razonodu za sirc-mašne duhom. Izdavači bi ga bili rado izbacili za svaku od tih stvari, ali se — otkako je on postao urednik — naklada revije bila udvostručila.U međuvremenu, ja sam dobro zarađivao. Pisao sam dobar dio Osanovih članaka umjesto njega. Prilično sam vješto oponašao njegov stil, a on bi me jednom pet-naestominutnom harangom informirao što misli o nekom određenom pitanju, i to na briljantno lud način, tako da sam s lakoćom o njemu mogao napisati članak. On bi ga pročitao, dodao nekoliko svojih majstorskih poteza pa bismo zatim podijelili honorar. Polovica njegova honorara još je uvijek bila dva puta veća od onog što su meni plaćali za članak.Ni zbog toga nismo izgubili zaposlenje. Upropastila nas je njegova bivša žena Wendy. Premda je možda nepravedno njoj pripisati cijelu krivicu; Osano nas je ude-sio, a Wendy mu je samo pružila nož.Osano je proveo četiri tjedna u Hollywoodu a za to vrijeme uređivao sam reviju umjesto njega. Dovršavao je tamo nekakav filmski posao i u ta četiri tjedna upotrebljavali smo letećeg kurira koji mu je avio-

288 19 Budale umiru 289 ...

19*nom donosio članke na potpis prije objavljivanja. Kad se Osano naposljetku vratio u New York, pozvao je u goste sve svoje prijatelje da proslavi svoj povratak i gomilu para koju je zaradio u

Hollywoodu.Zabava je bila u njegovom stanu na Istočnoj strani, u kojem je stanovala njegova posljednja rastavljena žena s njihovom zajedničkom djecom. Sam Osano živio je u malom jednosobnom stanu u Villageu, premalenom za takvu zabavu; veći sebi nije mogao priuštiti.Došao sam jer je zahtijevao da dođem. Valerie nije pošla sa mnom. Nije voljela Osana, a ni zabave izvan rodbinskog kruga. S godinama je među nama došlo do prešutnog utanačenja. Ako je netko od njih bio pozvan na zabavu, onaj drugi bi se ispričao. Služio sam se izgovorom da sam kao slobodan umjetnik zauzet svojim romanom i drugim poslovima, a njezin je bio da mora čuvati djecu jer se ne pouzdaje u plaćene čuvare. Oboje smo bili zadovoljni takvom pogodbom. Njoj je bilo lakše nego meni, jer ja nisam imao nikakva društvena života osim svojeg brata i reviju.Osanova zabava bila je krupan događaj u njujor-škim književnim krugovima. Došli su vrhunski kritičari iz New York Times Book Review, kritičari većine časopisa i pisci s kojima je Osano još ostao u prijateljstvu. Sjedio sam u jednom kutu s bivšom Osano-vom suprugom, petom po redu, kad ugledah Wendy i smjesta pomislih: Isuse, evo jada! Znao sam da nije pozvana.Osano ju je opazio istodobno i krenuo prema njoj onim osobitim hramajućim hodom kakav je zadobio posljednjih mjeseci. Bio je malo pripit te sam se pobojao da će izgubiti živce, napraviti kakvu scenu ili štogod ludo, stoga sam ustao i prišao im. Stigao sam na vrijeme da čujem Osanov pozdrav.— Što ćeš ti ovdje? — rekao je. Umio je biti strašan kad je pobjesnio, ali je Wendy, to mi je sam rekao, bila jedina koja je upravo uživala kad ga je uspjela izazvati. Ipak me iznenadila njezina reakcija.Bila je u trapericama i džemperu s rupcem prebačenim preko glave. Njezino mršavo, tamnoputo lice sličilo je Medejinom. Vitice crne kose izvirale su ispod rupca poput zmija.Pogledala je Osana bez riječi. U njezinim očima bilo je likovanja i mržnje. Dugim pogledom obuhvatila?Qf) ....._: ,.,.,.., „_ _ _._ :_._ je cijelu prostoriju kao da upija blistav Osanov književni svijet iz kojeg ju je tako potpuno isključio. Bio je to zadovoljan pogled. Tad je rekla Osanu: — Moram ti reći nešto važno.Osano iskapi čašu skoča. Zlobno se nakesio. — Onda mi reci i odmagli.Wendy reče ozbiljno: — To je loša vijest.Osano se od srca gromoglasno nasmije. To ga je uistinu raspoložilo. — Već i sam pogled na tebe je loša vijest — reče joj i ponovno se nasmije.Wendy ga je gledala zadovoljno. — Moram ti to reći u četiri oka.— Oh, k vragu — reče Osano. Ali znao je da bi Wendy s užitkom napravila scenu. Stoga ju je poveo gore u radnu sobu. Kasnije sam zaključio da je namjerno nije odveo u neku od spavaćih soba, jer se u dnu duše pribojavao da će je pokušati povaliti; još ga je tako jako privlačila. A znao je da bi ga s užitkom odbila. No pogriješio je što ju je odveo u radnu sobu. Tu je sobu najviše volio i još su je čuvali za njega i njegov rad. Imala je golem prozor kroz koji je volio zuriti dok je pisao i pratiti što se zbiva dolje na ulici.Motao sam se na podnožju stubišta. Ne znam zašto, ali predosjećao sam da će Osanu zatrebati pomoć. Stoga sam prvi i čuo Wendyn užasnuti vrisak i prvi poletio gore. Gurnuo sam vrata radne sobe upravo u trenutku kad je Osano skočio na Wendy. Udarala je po njemu divlje objema šakama da se obrani. Koštunjave ruke je svinula, ispružila prste poput pandža. Nastojala mu je izgrepsti lice. Preplašila se, ali je — kako se vidjelo — istodobno uživala. Osano je krvario iz dviju dugačkih brazgotina na desnom obrazu. Nisam ga stigao spriječiti da ne tresne Wendy po licu. Zateturala je prema njemu, a on je nevjerojatno brzim pokretom ščepa, podiže uvis kao šuplju lutku i strašnom snagom baci kroz staklo velikog prozora. Staklo prsnu, a Wendy poletje na pločnik.Ne znam što me jače užasnulo, Wendyno krhko tijelo koje je letjelo kroz rasprsnuto staklo, ili Osanovo lice iznakaženo od bijesa. Istrčao sam i u trku dobacio gostima: — Pozovite hitnu pomoć! — U predsoblju sam zgrabio nečiji kaput i izjurio s njim na ulicu.Wendy je ležala poput kukca slomljenih nogu. Pokušala se pridići na ruke i noge, ali nije dospjela

dalje291 od koljena. Izgledala je poput pauka koji pokušava hodati. Tad se ponovno srušila.Kleknuo sam do nje i pokrio je kaputom. Skinuo sam žaket i podvukao joj ga pod glavu. Boljelo ju je, ali iz usta ili ušiju nije joj tekla krv, a ni oči joj nisu bile zamagljene — kako sam to vidio u umirućih u ratu. Primio sam joj ruku. Bila je topla. Upravila je pogled u mene. — Bit će dobro — rekao sam. — Hitna pomoć dolazi. Bit će dobro.Nasmiješila mi se. Sad je izgledala vrlo lijepa i prvi put sam shvatio zašto je toliko privlačila Osana. Boljelo ju je, ali je doista rastegnula usta na smijeh: — Ovaj put sam svinju udesila — rekla je.Kad su je dopremili u bolnicu, ustanovili su lom nožnog prsta i ključne kosti. Bila je pri svijesti i mogla je dati jasnu izjavu, te policajci dođoše po Osana. Nazvao sam njegovog odvjetnika. Rekao mi je da držim jezik za zubima koliko god mogu i da će on sve izgladiti. Već dugo je poznavao Osana i Wendy i bolje je shvaćao te stvari od mene. Rekao mi je da ostanem gdje sam dok opet ne nazove.Nepotrebno je reći da se zabava raspala nakon što su detektivi ispitali nekolicinu gostiju, među njima i mene. Izjavio sam da nisam vidio ništa drugo do da je Wendy ispala kroz prozor. Ne, nisam vidio Osana u njezinoj blizini, rekao sam. A oni nisu dalje ispitivali. Osa-nova bivša žena dala mi je piće i sjela je kraj mene na kauč. Na licu joj je lebdio čudan slabašan osmjeh. — Znala sam da će se to jednom dogoditi — rekla je.Odvjetnik me nazavao tek za tri sata. Rekao je da je Osana izvukao na kauciju i da bi bilo dobro kad bi ga netko nekoliko dana čuvao. Osano će doći u svoj jednosobni stan u Villageu. Da li bih mogao doći tamo da budem uz njega i spriječim ga da razgovara s novinarima? Rekao sam da ću doći. Tad mi odvjetnik ukratko saopći situaciju. Osano je izjavio da ga 'je Wen-dy napala i da ju je on odgurnuo, a ona je izgubila ravnotežu i pala kroz prozor. Da je takva plića saopćena novinama. Odvjetnik je bio uvjeren da će uspjeti Wendy nagovoriti da iz vlastitog interesa potvrdi takav iskaz. Ako Osana osude na zatvor, ona će izgubiti alimentaciju i potporu za djecu. Sve će to biti izglađeno za dva dana, ako Osano ne izlane kakvu glupost. Za sat će Osano biti u svojem stanu, on će ga osobno dovesti. Izašao sam iz kuće i taksijem se odvezao u Vil-lage. Sjedio sam na stubištu i čekao dok se nije dokotrljala odvjetnikova limuzina koju je vozio šofer. Osano izađe.Izgledao je strašno. Oči su mu bile izbuljene, a koža bijela poput kreča. Prošao je mimo mene, a ja uđoh s njim u lift. Izvukao je ključ, ali su mu ruke drhtale te sam znao da ga nikad neće uspjeti gurnuti u bravu. Učinio sam to umjesto njega.Kad smo stupili u njegov maleni stan, bacio se na kauč koji je služio i za spavanje. Nije progovorio ni riječ. Ležao je, lice pokrio rukama — ne iz očaja, nego jer je bio potpuno iscrpljen. Ogledao sam se po stanicu. Osano, najznamenitiji pisac svijeta, živi u ovoj rupi, pomislio sam. No njega gotovo nikad nije bilo ovdje. Najčešće je bio u svojoj kući u Hamptonsu ili gore u Provincetownu — ako nije upravo stanovao kod kakve rastavljene bogatašice s kojom bi imao nekoliko mjeseci ljubavni odnos.Sjeo sam u prašan naslonjač i nogom odgurnuo hrpu knjiga u kut.— Rekao sam agentima da ništa nisam vidio —rekao sam Osanu.Osano sjedne i skine ruke s lica. Zgranuo sam se jer mi se nakesio.— Isuse, jesi li je vidio kako je poletjela? Uvijeksam tvrdio da je ona prokleta vještica. Nisam je bacios toliko snage. Sama je poletjela.Zabuljio sam se u njega. — Mislim da ste potpuno poludjeli — rekao sam. — Bilo bi bolje da pođete k liječniku. — Rekao sam to oštro. Još mi je pred očima bila slika Wendy kako leži na pločniku.— Koješta, ona će se oporaviti — reče Osano. —

A nisi niti pitao zašto sam to učinio. Možda vjeruješ dasve svoje bivše žene bacam kroz prozor?— Za takvo što nema isprike — rekao sam.Osano razvuče usta na smijeh. — Ne znaš ti Wendy.Kladim se o dvadeseticu da bi i ti tako postupio da ti je saopćila ono što je meni.— Prihvaćam — odgovorio sam. Otišao sam u kupaonicu, namočio ručnik i dobacio mu ga. Obrisao jelice i šiju, stenjući od užitka kad je hladna voda osvježila kožu.Osano se podupre na laktove. — Podsjetila me kako mi je dva mjeseca pisala pisma tražeći novaca za na- 292 šeg sina. Dakako da joj nisam ništa poslao, jer sam znao da će ga potrošiti na sebe. Tad je izjavila da me nije htjela dok sam bio u Hollywoodu opterećivati viješću da je dijete oboljelo od spinalnog meningitisa, a kako nije imala novaca, morala ga je otpremiti u odjel za siromašne u gradskoj bolnici, i to ništa manje nego u Bellevue. Možeš li zamisliti tu prokletu flundru? Nije mi javila da je bolestan jer je htjela da sva govna padnu na moju glavu, da za sve ja budem kriv.Znao sam da Osano voli svu svoju djecu iz različitih brakova. To me njegovo svojstvo čudilo. Uvijek je djeci slao rođendanske darove j vodio ih sa sobom na ljetovanje. Povremeno je svraćao da ih vidi i povede u kazalište ili na utakmicu. Stoga me sad iznenadilo što nije bio zabrinut za bolesnog sina. Pročitao je moju misao.— Dijete je imalo samo visoku temperaturu, nekakvu upalu dišnih organa. Dok si se ti viteški staraoo Wendy, nazvao sam bolnicu, još prije dolaska policije. Rekli su mi da nema nikakve opasnosti. Nazvaosam svojeg liječnika da prebaci dijete u privatnu bolnicu. Sve je, dakle, uređeno.— Hoćete li da ostanem, pvdje? — upitao sam ga.Osano strese glavom. — Moram obići dijete i pobrinuti se i za ostalu djecu sad kad sam im oduzeo majku. No sutra će ta vještica jamačno izaći.Prije odlaska upitao sam Osana još nešto: — Kad ste je bacili kroz prozor, jeste li bili svjesni da je soba kat iznad pločnika?Ponovno se nakesio. — Pa naravno. A osim toga nisam mislio da će odjedriti tako daleko. Kažem ti da je vještica.Sutradan su svi njujorški listovi na prvim stranicama donijeli vijest. Osano je još bio dostatno znamenit za takav postupak. Kako ga Wendy nije tužila, bar nije morao u zatvor. Izjavila je da je možda posrnula i pala kroz prozor. No to je bilo tek sutradan, a šteta je već bila učinjena. Primorali su Osana da preda ostavku na dužnost glavnog urednika, a i ja sam predao svoju. Neki je reporter, u nastojanju da bude duhovit, napisao da će Osano, ako dobije Nobelovu nagradu, biti prvi nobelovac koji je svoju ženu bacio kroz prozor. Ali istina je bila da su svi znali kako će ta mala komedija dokrajčiti sve Osanove izglede. Ne dodjeljuje se trijezna Nobelova nagrada tako neozbiljnom tipu po-294 put Osana. A Osano nije toj stvari nimalo pomogao kad je nedugo zatim napisao satiričan članak o deset najboljih načina da likvidiraš vlastitu ženu.No u ovom času i on i ja imali smo problema. Morao sam se pobrinuti da kao slobodan pisac uzmog-nem zarađivati za život, a Osano se morao negdje pritajiti gdje novinari neće doprijeti do njega. Njegov sam problem mogao riješiti. Nazvao sam Cullvja u Las Vegas i objasnio mu što se dogodilo. Upitao sam ga može li Osana na nekoliko tjedana skloniti u »Xanadu«. Znao sam da ga

tamo nitko neće tražiti. Osano je pristao. Još nikad nije bio u Las Vegasu.295 26.Kad je Osano bio na sigurnom u Vegasu, mogao sam se posvetiti svojem problemu. Nisam imao namje-štenje i stoga sam uzeo toliko narudžbi koliko sam mogao dobiti. Pisao sam prikaze knjiga za Time i New York Time, a Osanov mi je nasljednik također dao posla. No meni je to i previše razdiralo živce. Nikad nisam znao koliko i kada ću dobiti novac. Stoga odlučih da se svim snagama bacim na roman u nadi da će mi donijeti neku dobru lovu. Iduće dvije godine moj je život bio vrlo priprost. Dvanaest do petnaest sati na dan provodio sam za pisaćim stolom. Odlazio sam sa ženom u supermarket, vodio nedjeljom djecu na Jones Beach da bi se Valerie mogla odmoriti. Ponekad sam o ponoći uzimao Dexamyl tablete da bih ostao budan do tri ili četiri ujutro i mogao pisati.U međuvremenu sam se nekoliko puta sastao s Ed-diejem Lancerom na večeri u New Yorku. Eddie se sad posve prebacio na pisanje scenarija u Hollywoodu. Uživao je u tamošnjem životu, ženama, dobroj zaradi i kleo se da nikad više neće pisati roman. četiri njegova scenarija postali su filmski hitovi i sad su se otimali o njega. Ponudio mi je da će mi pribaviti posao svojeg pomoćnika ako mi se ide na Zapadnu obalu.296 Odbio sam. Nisam sebe mogao zamisliti u filmskom poslu, jer se unatoč veselim Eddiejevim pričama moglo zaključiti da položaj pisca u filmskom svijetu nije baš veseo. čovjek više nije umjetnik, nego tumač tuđih ideja.U te dvije godine viđao sam Osana otprilike jednom na mjesec. U Vegasu je ostao tjedan dana i potom nestao. Cully me nazvao i potužio se da je Osano odma-glio s njegovom najboljom prijateljicom, Charlie Brown. Cully nije bio ljut, samo zapanjen. Rekao mi je da je djevojka prekrasna, da je pod njegovim vodstvom zarađivala u Vegasu goleme novce i živjela bogovski, a sve je to napustila zbog jednog masnog ostarjelog pisca koji ima trbušinu pivopije i k tome je najluđi tip kojeg je Cully ikad upoznao.Rekao sam mu da me ponovno zadužio i da ću toj djevojci, ako je susretnem s Osanom u New Yorku, kupiti avionsku kartu da se vrati u Vegas.— Reci joj samo da mi se javi — reče Cully. — Dami nedostaje, da je ljubim, reci joj što god ti padnena pamet. Hoću da mi se vrati. Ta mi djevojka u Vegasu vrijedi imetak.— Dobro — obećah. Ali kad sam sastao Osana, uvijek je bio sam i nije baš izgledao tako kao da bi mogao zadržati naklonost djevojke s prednostima kakve jeCully nabrojio.Uvijek je neobično kad čovjek čuje za nečiju slavu koja je nastala preko noći, poput kometa koji se samo pojavio. Moj je uspjeh u usporedbi s tim protekao iznenađujuće pitomo.Dvije sam godine živio poput pustinjaka, i kad je naposljetku roman bio gotov, predao sam ga svojem agentu i zaboravio na njega. Mjesec dana kasnije moj me agent pozvao u New York i saopćio mi da je prodao pravo za džepno izdanje mojeg romana za više od pola milijuna dolara. Zanijemio sam. Svatko — moj izdavač, Osano i Cully — upozoravao me da se roman o otmici djeteta u kojem je otmičar glavni junak neće svidjeti čitateljima. Povjerio sam agentu kako me to začudilo, a on je odgovorio: — Ispričali ste tako sjajnu priču da sama tema nije više bitna.Kad sam se te večeri vratio kući i ispričao ženi što se dogodilo, nije se iznenadila. Rekla je samo: — Možemo kupiti veću kuću. Djeca rastu, treba im više prostora. — I tad je naš život nastavio teći uobičajenim tokom, osim što je Valerie pronašla kuću samo deset minuta udaljenu od njezinih roditelja, koju smo kupili i uselili u nju.

U međuvremenu roman je objavljen. Dospio je na sve bestselerske liste u zemlji i uistinu bio razgrabljen, a ipak to na izgled nimalo nije promijenilo moj život. Razmišljajući o tome, shvatio sam da je to zato što sam imao tako malo prijatelja. Bio je tu Cully, Osano, Eddie Lancer, i to je bilo sve. Dakako da se moj brat Artie jako ponosio mnome. Htio je prirediti veliku zabavu, ali sam mu rekao da na nju neću doći. Iskreno mi dirnuo dugački prikaz koji je Osano napisao za prvu stranicu književnog priloga. Pohvalio je mjesta koja su to zaslužila i upozorio na slabosti gdje ih je bilo. Na svoj uobičajen način precijenio je knjigu jer sam mu bio prijatelj. A tad je, dakako, u nastavku pričao o sebi i o svojem romanu u radu.Nazvao sam njegov stan, ali se nitko nije odazvao. Napisao sam mu pismo i dobio odgovor. Zajedno smo večerali u New Yorku. Izgledao je strašno, ali je doveo sa sobom jednu prekrasnu mladu plavušu, koja je malo govorila, ali je zato jela dvostruko više od Osana i mene.Predstavio ju je kao »Charlie Brown«, i ja shvatih da je to ona Culh/jeva djevojka, ali joj nisam predao njegovu poruku. Zašto bih pozlijedio Osana?Jednu neobičnu zgodu uvijek ću pamtiti. Rekao sam Valerie da ode u dućane i kupi sebi haljine, što god zaželi, a ja ću taj dan pričuvati djecu. Otišla je s nekim svojim prijateljicama i vratila se s punim naručjem zamotaka.Pokušavao sam raditi na novoj knjizi, ali mi zapravo nije polazilo za rukom i tako mi je pokazala što je kupila. Odmotala je jedan zamotak i izvukla novu žutu haljinu.— Stajala je devedeset dolara — rekla je. — Možešli zamisliti, devedeset dolara za jednu ljetnu haljinu!— Divna je — rekao sam po dužnosti. Bila ju jeprislonila o tijelo. — Znaš — dodala je — nisam semogla odlučiti da li da kupim zelenu ili žutu. Tad samse odlučila za žutu. Žuto mi bolje pristaje, zar ne?Morao sam se nasmijati. Upitao sam je: — Srce, zar ti nije palo na pamet da kupiš obje?Pogledala me zapanjeno, a potom se i ona nasmijala. A ja rekoh: — Možeš kupiti žutu, zelenu, plavu i crvenu. Oboje smo se osmjehnuli i shvatili u tom trenutku da smo ušli u novo životno razdoblje. No utvrdio sam da sve u svemu uspjeh nije tako zanimljiv i ne pruža onoliko zadovoljstva koliko sam očekivao. Stoga sam, po običaju, pročitao neke knjige o tome i saznao da moj slučaj u biti nije neobičan, da su mnogi ljudi, nakon što su se cijelog života borili da postignu vrhunac uspjeha, započeli dan svojeg trijumfa tako da su se bacili kroz prozor.Bila je zima i ja odlučih da povedem svoju obitelj na zimovanje u Puerto Rico. Po prvi put u našem braku mogli smo sebi takvo što priušiti. Moja djeca nikad nisu bila čak ni u dječjem ljetovalištu.Uživah" smo u kupanju, toplini, neobičnim ulicama i hrani; bili smo opčinjeni što smo ujutro za sobom ostavili hladnu zimu a već poslije podne pod vrućim suncem uživali u blagom povjetarcu. Navečer bih poveo Valerie u igračnicu hotela, dok su naša djeca u pletenim stolcima u hotelskom predvorju poslušno čekala naš povratak. Svakih petnaest minuta Valerie bi istrčavala da prigleda nije li im se što dogodilo i naposljetku bi s njima otišla u naš apartman, a ja sam igrao do četiri sata. Dakako, sad kad sam bio bogat, služila me sreća pa sam dobio nekoliko tisuća i smiješno je bilo da me taj dobitak više obradovao nego moj autorski uspjeh i gomila para koju sam zaradio na knjizi.Kad smo se vratili, čekalo me još veće iznenađenje. Filmski studio »Malomar Films« platio je sto tisuća dolara za filmska prava mojeg romana i ponudio još pedeset tisuća plus troškove ako dođem u Hollvvvood da napišem scenarij.Porazgovarao sam o tome s Valerie. Nisam želio pisati filmske scenarije. Rekao sam da ću filmska prava vjerojatno prodati, ali da neću potpisati ugovor za scenarij. Vjerovao sam da će je to obradovati. Umjesto toga, rekla je: — Mislim da bi za tebe bilo dobro da odeš tamo. Upoznat ćeš nove ljude, a to ti ne može škoditi. Znaš da ponekad brinem što si takav usamljenik.— Mogli bismo svi preći tamo — ubacio sam.— Ne — zaključila je Valerie. — Ja sam zadovoljna ovdje gdje mi je rodbina, ne možemo djecu izvaditi

iz škole i neću da djeca odrastu u Kaliforniji.Poput mnogih Njujorčana, i Valerie je Kaliforniju smatrala ezgotičnom predstražom Sjedinjenih Država 298

u kojoj sve vrvi od narkotičara, ubojica i ludih propovjednika koji bi svakog katolika koji im natrči ustrijelili.— Ugovor je na šest mjeseci — rekao sam. — Mogao bih mjesec dana raditi tamo, a potom putovatiamo-tamo.— To zvuči dobro — rekla je Valerie — a osimtoga, da budem iskrena, koristilo bi nam da se maloodmorimo jedno od drugog.To me iznenadilo. — Meni ne treba odmor od tebe— rekao sam.— Ali meni treba — reče Valerie. — Muž koji radiu kući uništava ženi živce. Pitaj bilo koju ženu. To remeti moje kućanstvo. Dosad nisam nikad mogla prigovoriti jer nisi imao novaca da unajmiš neku kancelariju. No sad to možeš i neću da više radiš kod kuće.Unajmi nešto, otiđi ujutro iz kuće i vrati se navečer.Uvjerena sam da ćeš mnogo više učiniti.Ni sad još ne znam zašto su me njezine riječi tako pozlijedile. Rad kod kuće me veselio i uistinu me pogodilo što i ona ne osjeća tako. Mislim da me upravo to potaknulo da napišem scenarij po svojem romanu. Ako me ne želi kod kuće, otići ću i čekati da vidim kako joj se to sviđa. U to vrijeme bio bih se zakleo da me ono što je svakog drugog pisca dražilo nije privlačilo. Hollywood je bio zgodno mjesto da se o njemu čita, ali ga nisam poželio vidjeti čak ni kao turist.Shvatio sam da je došao kraj jednom značajnom isječku mojeg života. U svojoj kritici Osano je napisao:— Svi su romanopisci, loši i dobri, junaci. Oni vodeosamljenu borbu i moraju imati vjeru jednog suca. češće su poraženi nego pobjednici, a krvožedan im svijetnikad ne prašta. Njihova snaga popušta, zbog čega usvakom romanu ima slabih točaka i svakom kritičarunudi prostor za napad; a pisac mora sve nevolje stvarnog svijeta, bilo da se radi o bolesti njegove djece, izdaji prijatelja, prijevari žene, odgurnuti u stranu. Zanemariti svoje rane i nastaviti borbu, uzdajući se daće mu čudo dati nove snage.Nisam volio takve sentimentalne formulacije, ali sam uistinu osjećao da dezertiram iz društva junaka. Nije mi bilo stalo ako je to bila tipična sentimentalnost pisaca. Knjiga peta 300 27.»Malomar Films«, premda podružnica »Tri-Culture Studios« Mosesa Vartberga, radila je na posve

samostalnoj osnovi. Imala je vlastiti teren, i tako je Bernard Malomar imao slobodne ruke za ekranizaciju romana Johna Merlvna.Malomar je želio proizvoditi dobre filmove, a to ne bi bilo moguće da mu je VVartbergov »Tri-Culture Studios« pazio na svaki pokret. Mrzio je Wartberga. Bili su zakleti neprijatelji, ali je Wartberg i kao neprijatelj bio zanimljiv i zabavan protivnik. Uz to je Malomar cijenio VVartbergov novčarski i menedžerski genij. Znao je da filmski stvaraoci kao on ne mogu opstati bez njega.Malomar se, u svojem s mnogo pliša opremljenom uredu na krajnjem rubu svojeg terena, morao osim s Wartbergom hvatati ukoštac i s jednim mnogo neugod-nijim, premda manje opasnim, gnjavatorom. Ako je Wartberg bio, kako se Malomar u šali izražavao, rak u njegovu debelu crijevu, onda je Jack Houlinan predstavljao hemoroide koji su čovjeka u svakodnevici mogli puno više iritirati.Jack Houlinan, koji je u svojstvu potpredsjednika ravnao sektorom reklame i veza s javnošću, igrao je303 svoju ulogu reklamnog genija upravo s ubojitom sa-mouvjerenošću. Kad je čovjeka pokušao nagovoriti na kakvu nečuvenu stvar a taj bi je odbio, oduševljeno je potvrđivao njegovo pravo da odbije. Obljubljena rečenica bila mu je tada: — Sve što kažete, za mene je okay. Ne bih vas nikad, doista nikad, nagovarao na nešto što ne želite učiniti. Samo sam pitao: — A to bi vam rekao nakon jednosatnog nagovaranja da skočite s Empire State Buildinga kako bi vaš film u nekoliko redaka spomenuli u Timesu.Ali sa svojim šefovima, kao s potpredsjednikom i šefom produkcije »Tri-Culture Studios«, kao i tog Mer-lvnovog filma za »Malomar Films«, te svojim osobnim klijentom, Ugom Kellinom, bio je iskreniji, čovječniji. A sad je otvoreno razgovarao s Bernardom Malomarom, koji doista nije imao vremena za prazne brbljarije.— U govnu smo — rekao je Houlinan. — Mislim da bi taj vraški film mogao biti najveća bomba poslije Nagasakija.Malomar je bio najmlađi šef studija nakon Thalber-ga i volio je igrati ulogu naivnog genija. Ozbiljna lica reče: — Ne poznajem taj film i mislim da lupaš koješta. Mislim da brineš zbog Kellina. Hoćeš da potrošimo imetak na taj film jer je taj tvoj ševac umislio da mora osobno režirati pa ga hoćeš osigurati.Houlinan je bio osobni agent Uga Kellina s godišnjim paušalom od pedeset tisuća. Kellino je bio velik glumac, ali gotovo bolesne samouvjerenosti, što je u krugovima vrhunskih zvijezda, režisera pa čak i skript-gerla koje su sebe već vidjele kao uspješne scenaristkinje, bila prava pošast. Samouvjerenost je u filmskoj metropoli bila isto što i tuberkuloza u kakvom rudarskom gradu: endemična, ali ne neophodno smrtonosna.Zapravo je ta samouvjerenost mnoge od njih činila zanimljivijim nego što bi inače bili. To je vrijedilo za Kellina. Njegova dinamičnost na platnu bila je takva da su ga uvrstili u pedeset najznamenitijih ljudi svijeta. Široko rastegnut novinski izvještaj o tome visio je u njegovoj kući na zidu, a on je pod njim crvenom olovkom dodao opasku: »Za fukanje«. Houlinan je uvijek naglašeno i zadivljeno tvrdio: — Kellino bi pojebao i zmiju — naglašavajući tu uzrečicu kao da ju je on izmislio i kao da nije prastari mazohistički klišej.Prije godinu dana Kellino je postavio zahtjev da svoj idući film režira osobno. Bio je jedan od malobrojnih304 zvijezda koje su s takvim zahtjevom mogle proći. Ali odredili su mu budžet, prekoračenje koje će naplatiti iz njegova honorara i procentualnog učešća. »Malomar Films« jamčio je samo za dva milijuna, a sve to u slučaju da Kellino spiska stotinu klapa na prizore sa svojom najnovijom prijateljicom ili najnovijim prijateljem. A upravo je to Kellino napravio bez vidljive štete za film. No zato je prekrojio scenarij. Dugim monolozima, mekim i sjenovitim svjetlom na svojem zdvoj-nom licu, u mučnim flašbekovima ispričao je priču svojeg tragičnog djetinjstva da objasni zašto na

platnu prevrće žensko i muško. Kellino je uz to pridržao pravo da nadzire montažu, pa se tako u montaži legalno nije film mogao popraviti. Osim što bi to producent ionako učinio, ako ustreba. Malomar nije bio previše zabrinut. Film s Kellinom u glavnoj ulozi uvijek će zaraditi ona dva milijuna. To je bilo pouzdano. Sve iznad toga bila bi čista dobit. A ako sve zakaže, mogao je film predati distribuciji; tad ga nitko neće vidjeti. U svakom slučaju on je tim poslom postizao svoj glavni cilj: naime, da Kellino u rasprodatom hitu Johna Merlvna preuzme glavnu ulogu. Osjećao je u kostima da će taj film donijeti studiju imetak.Houlinan je rekao: — Morat ćemo lansirati posebnu kampanju. Potrošit ćemo masu love. Moramo taj film prodavati onako kako zavređuje.— Isuse i Marijo! — reče Malomar. Inače je bio uljudniji, ali bilo mu je dosta Kellina, dosta Houlinana i filma. Što nije još ništa govorilo. Bio je, naime, sit i lijepih žena i ljubeznih muškaraca. Umoran od kali-fornijskog podneblja. Da se odvrati od svega toga, proučavao je Houlinana. On i Kellino odavno su mu se zamjerili.Houlinan je bio birano odjeven. Svileno odijelo, svilena kravata, talijanske cipele, sat od Piageta. Okvir naočala zgotovljen po narudžbi, crn sa zlatnim mrlji-cama. Imao je dobrodušno, slatko lice irskih propovjednika, kakva su se nedjeljom prije podne pojavljivala na kalif orni jskim televizijskim ekranima, i teško je bilo povjerovati da je to pasji sin s najcrnjom dušom i da se time još i ponosi.Prije niz godina Kellino i Malomar javno su se zgrabili u nekom restoranu. Svađa je završila prostačkim izrazima i porazno odjeknula u novinskim stup-20 Budale umiru cima i tračevima filmskih krugova. Houlinan je tada smislio kampanju iz koje je Kellino isplivao kao junak, a Malomar kao pokvareni producent, slabić koji se junačkoj filmskoj zvijezdi morao pokloniti. Houlinan je bio genij, premda ne jako dalekovidan. Malomar ga je odonda primoravao da neprestano plaća ceh. Posljednjih pet godina nije prošao ni jedan mjesec a da novine nisu objavile neku priču o Kellinu kao dobrotvoru manje sretnih od sebe. Nekoj siromašnoj djevojci oboljeloj od leukemije, trebala je krv od davaoca u Sibiru. Na petoj stranici novine su obavještavale čitaoca da je Kellino uputio svoj mlažnjak u Sibir. Na Jugu je neki crni demonstrant dospio u zatvor. Kellino je za njega položio kauciju. »Crne pantere« izmasakrirale nekog talijanskog policajca, oca sedmero djece; tko je poslao udovici ček na deset tisuća i osnovao fond za školovanje sve djece? Kellino. Jednog pripadnika »Crnih pantera« optužili su za ubojstvo policajca; tko je platio deset tisuća dolara za njegovu obranu? Kellino. Kad god je neki ostarjeli filmski glumac obolio, novine bi izvijestile da je Kellino preuzeo plaćanje bolničkog računa i obećao mu malu ulogu u svojem idućem filmu da bi starčić imao za što živjeti. Jedan takav starčić, koji je imao u pričuvi deset milijuna, a mrzio je svoju profesiju, dao je intervju vrijeđajući Kellinovu darežljivost, zapravo pljujući na nju, što je odjeknulo tako smiješno da to čak ni veliki Houlinan nije uspio zataškati.Houlinan je imao i drugih skrivenih talenata. Bio je svodnik čiji se istančan nos za nove tek pridošle star-lete pretvorio u Daniela Boonea holivudskih celuloidnih divljina. Houlinan se često hvastao svojom tehnikom. — Reci bilo kojoj glumici da je sjajno odigrala svoju ulogu. Reci joj to triput u jednoj večeri i ona će ti svući hlače i gotovo iščupati ševca. — On je bio Kellinov izviđač, iskušavajući nadarenost djevojaka prije nego što bi ih proslijedio Kellinu. One koje su se čak i po blagim pojmovima filmske industrije mogle označiti previše neurotičnim nisu niti dospjele do Kellina. Ali kako je Houlinan često govorio: — Ono što Kellino odbije, vrijedi iskušati.Malomar reče, osjetivši prvo zadovoljstvo tog dana: — Zaboravi na bilo kakav značajniji budžet za reklamu. To nije film takve vrste. Houlinan ga je promatrao zamišljeno. — Kako bi bilo da napravimo malu promociju s nekim od značajnijih kritičara? Neki od krupnih duguju ti uslugu.Malomar reče suho: — Njih neću potrošiti na to.— Prešutio je da te dužnike misli mobilizirati za svojidući film. Sve je već bio podrobno isplanirao, i Hou

linan mu tu predstavu neće upropastiti. Htio je da ubudućem filmu zvijezda bude on, a ne Kellino.Houlinan ga ponovno zamišljeno pogleda. Tad reče:— čini se da ću morati sam poduzeti kampanju.Malomar odgovori nestrpljivo: — Misli na to da je to produkcija »Malomar Filmsa«. Sve ide preko mene. OK?— Naravno — reče Houlinan s posebnim naglaskomkao da mu nikad nije palo na um da postupi drukčije.Malomar reče bezbojno: — Jack, upamti da kod mene ne možeš prekoračiti stanovitu granicu. Bez obzira na to tko to bio.Houlinan odgovori svojim blistavim smiješkom: — Nikad to ne zaboravljam. Jesam li to ikada zaboravio? čuj, tu je jedna prekrasna ženska iz Belgije. Sakrio sam je u bungalow hotela »Beverlv Hills«. Hoćemo li sutra održati konferenciju za doručkom?— Drugi put — reče Malomar. Umorio se od ženakoje su letjele iz cijelog svijeta ovamo da budu po-fukane. Bio je sit tih uskih, prekrasnih, isklesanih lica,vitkih, elegantnih, savršeno odjevenih tijela ljepoticas kojima su ga bez prestanka fotografirali na zabavama, u restoranima i na premijerama. Bio je znamenitne samo kao najdarovitiji producent Hollywooda negoi kao producent koji je imao najljepše žene. Samo sunjegovi najprisniji prijatelji znali da mu je milije obrtati tuste meksičke sluškinje koje su služile u njegovojvili. Kad su ga dražili za njegovu perverznost, Malomarim je uvijek odgovarao da mu je najljepši odmor kadlegne na ženu, a da te prekrasne žene iz revija nisuimale ništa na što bi se čovjek spustio, osim kosti ikose. Meksička služavka ima mesa i soka. Nije baš uvijek sve to bilo točno; samo je Malomar, znajući kakoje sam elegantan, htio iskazati svoje gađenje prema takvoj eleganciji.U to vrijeme Malomar nije želio ništa drugo do da napravi dobar film. Najsretniji je bio kad je nakon večere odlazio u montažu i radio do jutarnjih sati montirajući neki novi film.

306 .-* 2(1* Kad je Malomar dopratio Houlinana do vratiju, njegova sekretarica promrmlja da je stigao autor romana sa svojim agentom Doranom Ruddom. Malomar joj reče neka ih uvede. Upoznao ih je s Houlinanom.Houlinan ih na brzinu procijeni. Rudda je poznavao. Laskavac, ulizica, šarmer, jednom riječi: tipičan posrednik. Ali i pisac je bio tip. Naivno piskaralo koje ¦dolazi da piše svoj scenarij, zaslijepljeno Hollywoodom, Jcoje će producenti, režiseri i šefovi studija ogoliti do gaća. Naposljetku će pasti na ljepak nekoj starleti i upropastiti svoj život jer će se rastaviti od žene nakon dvadesetogodinšjeg braka; i to zbog kurvice koja je dala svakom režiseru u gradu samo da bi došla do prilike da s njim razgovara. A potom će ga ogorčiti način na koji su njegov malouman roman iznakazili na platnu. Ni ovaj nije bio drukčiji. Bio je miran, očito plah i nemarno odjeven. Ne svjesno nemarno, kako su se u najnovije vrijeme počeli odijevati i neki producenti poput Malomara ili neke zvijezde koje su si kod najboljih krojača dale krojiti traperice s posebnim zakrpama i na

izgled izblijedjele. Ne, ovaj je bio istinski nemaran. I još k tome ružan do nožnog palca poput onog glupog francuskog glumca kojeg u Evropi tako kuju u zvijezde. E pa on, Houlinan, pridonijet će svoj •dio da ta ništica bude odmah samljevena u kobasicu.Houlinan pokloni piscu Johnu Merlvnu jedan zvučni »zdravo« i reče mu da je njegova knjiga najbolje što je u životu pročitao. Nije je pročitao.Potom je zastao kod vratiju, okrenuo se i rekao::— čujte, Kellino bi se htio s vama danas poslije podnefotografirati. Nakon toga imat ćemo s Malomarom dogovor, a to bi bilo dobro za reklamu. Odgovara li vamu tri sata? Dotad ćete ovdje završiti, ne?# Merlvn reče okay. Malomar razvuče lice u grimasu.Znao je da Kellino uopće nije u gradu i da se sunča u Palm Springsu. Neće se vratiti do šest sati. Houlinan je namjeravao Merlvna primorati da čeka badava, samo da mu pokaže tko je sila u Hollywoodu. Pa neka uči.Malomar, Doran Rudd i Merlvn dugo su razgovarali o scenariju. Malomar je ustanovio da je Merlvn razboritiji i spremniji na suradnju nego koji od oriih čestih dosadnih piskarala. Nabrbljao je agentu uobičajene gluposti o tome kako će film proizvesti za milijun, a svatko je znao da će na kraju morati izdati pet. A kad su se podigli, doživio je Malomar svoje prvo iznenađe- nje. Spomenuo je Merlvnu da može Kellina pričekati u knjižnici. Merlvn je pogledao na sat i blago rekao: — Sad su tri i deset. Ne čekam nikog duže od deset minuta, čak ni svoju djecu. — Potom je otišao.Malomar se osmjehnuo agentu. — Pisci! — rekao je baš onako kako je često izgovarao »glumci«, ili »režiseri« ,ili »producenti«. Nikad to nije govorio o glumicama, jer čovjek ne može kažnjavati prijezirom ljudsko biće koje se mora mučiti s mjesečnim ciklusom a istodobno nastoji postati glumicom. To je već debitan-tice pretvaralo u luckaste koze.Doran Rudd slegne ramenima. — Taj ne čeka ni liječnika. Danas smo obojica trebali obaviti liječnički pregled i bili smo naručeni u deset. Znate kakve su ordinacije; treba nekoliko minuta čekati. Rekao je re-cepcionerki: »Ja sam točan, zašto liječnik nije«? I išetao.— Nebesa! — reče Malomar.U prsnom košu počelo ga je probadati. Otišao je u kupaonicu i progutao tabletu za srce. Potom je legao na kauč da pridrijema, kako mu je naredio liječnik. Jedna od njegovih sekretarica probudit će ga kad stignu Houlinan i Kellino.»Žena od kamena« je Kellinov režiserski prvenac. Kao glumac, uvijek je sjajan; kao režiser jedva zadovoljava; a kao filozof pretenciozan je i nerazumljiv. To ne znači da je »Žena od kamena« loš film. Ne radi se nipošto o kiču, samo o šupljem filmu bez sadržaja.Kellino vlada platnom, lik koji tumači uvijek je vjerodostojan. No prema tom liku ostajemo potpuno ravnodušni. Kako nas može zanimati čovjek koji odbacuje svoj život radi jedne šupljoglave lutke, čije su jedine karakterne oznake, kojima impresionira muškarce, oble dojke i okrugla stražnjica, uz koje je vezana kliši-rana muška šovinistička fantazija? Gluma Seline Denton ograničuje se na pozu indijanskih drvoreza, na standardno lice izobličeno grimasama u zanosu. Kad će holi-vudski režiseri napokon shvatiti da filmski gledatelji žele na ekranu vidjeti prave žene? Jedna glumačka ličnost poput Billie Stroud svojom je nadmoćnošću, svojom tehnikom, svojom fascinirajućom pojavom (ona je lijepa, istinski lijepa, ako zaboravimo komercijaliziranu kozmetičku ljepotu koju su američki muškarci od po- 309 jave televizije stvorili kao pojam) mogla spasiti ovaj film, i neshvatljivo je zašto Kellino, čija je gluma tako inteligentna i saživljena, nije to kao režiser spoznao. Očito je kao zvijezda, režiser i koproducent imao dovoljno utjecaja, pa je mogao bar pokušati.Scenarij Hascoma Wattsa jedna je od onih pseudo-literarnih vježbi koje se dobro čitaju, ali na

platnu nemaju nikakva smisla. Od nas se očekuje da shvatimo tragediju čovjeka kojem se ništa tragično ne događa. Tragediju muškarca koji se naposljetku ubija zato što , nije uspio kao glumac (kome se to ne događa?) i stoga što ga šupljoglava sebična lutka svojom ljepotom (sve u očima gledalaca!) smota a potom posve u stilu Du-masa sina iznevjeri.Kellinov suparnik, koji nastupa kao spasitelj svijeta jer se u svakom društvenom pitanju postavlja na pravu stranu, dobronamjeran je ali u biti fašistički zamišljen. Jer iz jednog liberalnog junaka postaje u uniformi, što bi dlanom o dlan, fašistički diktator. Primjer Mussolini.I ženski su likovi filma u osnovi fašistoidni. Ne rade drugo nego svojim tijelima manipuliraju muškarcima. Njihovo sudjelovanje u političkom zbivanju sastoji se u tome da upropaštavaju muškarce koji nastoje poboljšati svijet. Zar Hollywood ne može ni jednog trenutka povjerovati da između muškarca i žene ima odnosa u kojima seks nema nikakvu ulogu? Zar ne može bar jednom pokazati da i u ženama postoje »muške vrline«, kao što je vjera u čovječnost i borbu za napredak? Zar u Hollywoodu nemaju dostatno mašte da zamisle kako se ženskoj publici možda, samo možda, sviđaju filmovi koji prikazuju žene kao stvarna ljudska bića, a ne samo kao marionete koje su neprekidno zaposlene time da otresu lance što su im nametnuli muškarci?Kellino je nedarovit režiser i kao što je već rečeno — jedva zadovoljava. On postavlja kameru na pravo mjesto, ali je ne vodi. Njegova gluma spašava film od propasti koja mu prijeti od scenarija, što odiše samo duhom prostitucije. Njegova režija nije filmu pomogla, ali ga nije niti upropastila.Izuzev Kellina, sva je ostala glumačka postava katastrofalna. Bilo bi nepravedno odbaciti jednog glumca samo zbog njegova izgleda, ali je George Fowles čak310 _,.,,._ .,..__,„„.,...J„„..._^, ,_. __.__.... i za ulogu ljigavca koju tumači previše ljigav. A Selina Denton previše prazna čak i za taj prazni lik koji glumi. Ponekad uopće nije loše odabrati potpuno suprotnog glumca u odnosu prema ulozi- Možda je to Kellino u ovom filmu trebao učiniti. No možda to i nije bilo vrijedno napora. Fašistički scenarij, šovinistička muška predodžba »žene vrijedne ljubavi« osudili su ovaj filmski projekt na neuspjeh još prije nego što je pala prva klapa.— Prokleta flundra — reče Houlinan ne toliko u srdžbi koliko iz nemoći. — Pa što, k vragu, ta uopće očekuje od jednog filma? I zašto? zaboga, ne prestaje mljeti da je Billie Stroud lijepa ženska? U četrdeset godina, koliko sam na filmu, nisam vidio ružnije glumice. To prelazi moju maštu.Kellino reče zamišljeno: — Svi ostali posrani kritičari istog su mišljenja kao i ona. Taj film možemo zaboraviti.Malomar je slušao njihov razgovor. Duet gnjavatora. Što, do đavola, kome znači ono što kaže Clara Ford? Film s Kellinom u glavnoj ulozi zaradit će što je stajao i čak pokriti nešto od drugih troškova studija. Upravo to je i očekivao, i sad je imao Kellina za svoj značajni film po romanu Johna Merlvna na udici. A člara Ford, pametna kakva već jest, nije znala da je Kellino imao pomoćnog režisera koji je obavio stvaran posao a da mu se ime nije pojavilo na platnu.Malomar je prema kritičarki osjećao posebnu mržnju. Izražavala se s toliko autoriteta, pisala je tako sjajno, bila je tako utjecajna, a ipak nije ništa shvaćala od proizvodnje filmova. Zar nije znala da je podjela glavne ženske uloge ovisila o tome koga Kellino tog trenutka ševi; a sporednih s kim režiser skače po krevetu? Zar nije znala da su to ljubomorno čuvana prava onih koji u snimanju filma imaju riječ? Da je za svaku epizodnu ulogu bilo tisuću kandidatkinja, od kojih je dobra polovica širila noge samo da bude puštena na audiciju i za obećanje da će biti ponovno pozvana. I da su svi ti jebeni režiseri, koji su sebi izgradili privatne hareme, bili utjecajniji u pogledu lijepih, pametnih žena od najvećih bogataša na svijetu. A takva se prilika uopće nije uvijek koristila. čak i to je bilo311 prenaporno i nije uopće bilo vrijedno truda. Malomara je zabavljala činjenica što je ta kritičarka bila jedina koja je nepozljedivog Houlinana izbacila iz koncepta.Kellino se srdio na nešto drugo. — Što, do vraga, misli s tim »fašistički«? Cijelog svojeg života bio sam antifašist.Malomar reče umorno. — Ta to je sve mačji kašalj. Ona upotrebljava riječ »fašist« kao mi »pička«.

Time ne misli ništa.Kellino pobjesni. — Serem na svoju glumu, ali nitko me neće nekažnjeno nazivati fašistom.Houlinan je nervozno šetao amo-tamo, umalo nije zagrabio u Malomarovu kutiju s cigarama, ali se predomislio. — Ta nas ženska ubija — reče. — Uvijek nam ga smjesti. A to što je ne pozivaš na pretpremijere nimalo ne koristi, Malomare.Malomar slegne ramenima. — Nije niti zamišljeno da pomogne. Radim to zbog svoje žuči.Pogledali su ga sa zanimanjem. Spominjanje žuči nije mu pristajalo. Malomar je to pročitao jutros u jednom scenariju.Houlinan reče: — K vragu sad, za ovaj je film ionako prekasno, ali što ćemo s tom Clarom ubuduće?Malomar reče: — Ti si Kellinov reklamni agent, radi što hoćeš. Clara je tvoj problem.Nadao se da će uskoro moći završiti razgovor. S Houlinanom bi bio gotov u dvije minute, ali Kellino je bio velika zvijezda kojoj je s velikom ljubavlju i strpljenjem trebalo ljubiti nožne palce.Ostatak dana i večer Malomar je rezervirao za montažu. Svoje najveće zadovoljstvo. Bio je jedan od najvećih u montaži filmova, a to je i znao. Osim toga volio je montažu. U tom si poslu mogao tako lijepo sjeći glave starletama. Potpuno nepotrebne krupne kadrove kakve lijepe djevojke koja promatra glavnu radnju. Režiser ju je poklopio, a Malomar mu se sad svetio. Ako je mrzio režisera, izrezao ju je iz filma bez traga ili je u jednom od milijun slučajeva kadar bio djelotvoran pa bi ga ostavio. Nebesa, koliko je žena poduzelo sve da bi se za djelić sekunde ugledale na platnu jer su vjerovale da im je time utrt put k slavi i lovi, da će time njihova ljepota i darovitost munjevito bljesnuti kao jarki plamen. Malomar se umorio od lijepih žena. Bile su pošast, osobito ako su još imale i soli u glavi, što nije značilo da im s vremena na vri- jeme nije pao na ljepak. I on je imao svoj udio u skrhanim brakovima za sobom, sve u svemu tri, i sve s glumicama. Sad je tražio žensku koja od njega ne bi htjela nešto iskamčiti. S lijepim djevojkama osjećao se kao odvjetnik kad mu zvoni telefon: to je moglo značiti samo komplikacije.— Pozovite jednu od svojih sekretarica — reče Kellino. Malomar pritisne zujalicu na pisaćem stolu i kao u čaroliji na vratima se stvori jedna djevojka. Malomar je imao četiri sekretarice. Dvije su čuvale ulazna vrata njegovih kancelarija, a druge dvije njegovog osobnog ureda. Bez obzira na to što se događalo, jedna bi se uvijek pojavila ako je Malomar pritisnuo zujalicu. Prije tri godine dogodilo se nemoguće. Bio je pritisnuo zujalicu i nitko se nije pojavio. Jedna od dviju čuvarica svetišta dobila je živčani slom i neki ju je režiser-slo-bodnjak upravo nečim pitao u susjednoj prostoriji. Druga je otrčala gore u knjigovodsto po podatke o utrošku nekog filma. Od drugih dvije jedna je tog dana javila da je bolesna, a četvrta i posljednja popustila je ljudskoj potrebi da jednom markira i da to opravda »ženskim stvarima«, što nije upalilo, jer je u tim kobnim trenucima Malomar zazvonio a četiri sekretarice nisu bile dovoljna garancija. Ni jedna se nije pojavila. Sve četiri bile su otpuštene.Kellino je sad izdiktirao pismo Clari Ford. Malomar se divio njegovom stilu. No znao je što želi postići, ali se nije potrudio da Kellinu objasni kako nema nikakvih izgleda.»Draga gospođice Ford«, diktirao je Kellino. »Samo me moje divljenje za vašu kritičarsku sposobnost potiče da vam napišem ovo pismo kako bih istaknuo neka područja na kojima se razilazim s vašim kritičkim prikazom. Nemojte to, molim vas, smatrati nekom pritužbom, I previše cijenim vaš integritet i vašu inteligenciju da bih se zadovoljio jednom ništavnom pritužbom. Htio bih ovdje samo utvrditi da neuspjeh filma, ako takav postoji, treba pripisati isključivo mojem neiskustvu kao režisera. I sad još držim da smo imali lijep scenarij. I da su svi koji su sa mnom radili na tom filmu bili dobri i da sam ih samo ja kao režiser sputavao. Samo to sam htio reći, osim da još uvijek pripadam vašim obožavateljima i da se nadam da će nam se pružiti prilika da jednom za ručkom raspravljamo o umjetnosti. čini mi se sada da prije nego što 312 režiram idući film (što zadugo neće biti, uvjeravam vas), moram mnogo toga naučiti, a od koga bih

mogao naučiti više nego od vas?Srdačno, vaš Kellino«.— To neće upaliti — reče Malomar.— Vjerojatno neće — primijeti Houlinan.— Morali biste je prihvatiti i isfukati joj pamet izglave — reče Malomar. — A ona je prepametna ženada padne na vaše budalaštine.Kellino reče: — Uistinu joj se divim. Doista bih htio od nje nešto naučiti.— Pusti te gluposti! ¦— zaurla Houlinan. — Trebanju prevrnuti! Do sto đavola! To je odgovor. Isprašijoj mozak.Malomar odjednom više nije mogao podnijeti obojicu. — Objasnite se negdje drugdje. Odlazite i pustite me da radim — reče.Izašli su. Nije ih otpratio do vrata.Idućeg jutra sjedio je Houlinan u svojoj kancelariji u zgradi »Tri-Culture Studios« i posvetio se svojem najmilijem poslu. Pripremao je obavijest za novine u kojoj će njegov klijent sličiti božanstvu. Pregledao je Kellinov ugovor da se osigura ima li zakonsko pravo za to što poduzima. Tad je napisao:TRI-CULTURE STUDIOS I MALOMAR FILMSPRIKAZUJU MALOMAR—KELLINO PRODUKCIJUS UGOM KELLINOMIFAY MEADOWS U FILMU UGA KELLINA»JAHAčI SREćE« U REŽIJI BERNARDA MALOMARA... u ostalim ulogama — načrčkao je sitnim slovima nekoliko imena da označi sitan tisak. Ispod toga je smjestio: »Producenti: Ugo Kellino i Hagan Cord«. Zatim: »Proizvodnja Malomar i Kellino«. I još manjim slovima: »Scenarij: John Merlvn po romanu Johna Merlvna«. Naslonio se na naslon stolca i divio se svojem djelu. Pozvonio je sekretarici i zamolio je da to otipka i da mu donese Kellinovu posmrtnu mapu.314 ,, _.». _ .. Volio je listati tu mapu. Sadržala je debeli snop napomena o tome što sve treba poduzeti u slučaju Kel-linove smrti. On i Kellino radili su cijeli mjesec gore u Palm Springsu na tom planu. Stvar nije bila u tome da se Kellino nadao uskoro umrijeti, ali se htio osigurati da u slučaju njegove smrti svatko sazna kakav je velik čovjek bio. Jedna je debela omotnica sadržavala imena svih onih koje je iz filmskog svijeta poznavao i koje treba zamoliti da daju izjavu o njegovoj smrti. Tu je bio i nacrt za dvosatnu televizijsku emisiju »To je bio Kellino«.Svi njegovi prijatelji — filmske zvijezde — bit će pozvani da nastupe u njoj. Bili su izabrani isječci iz njegovih najboljih filmova. I onaj u kojem se vidjelo kako prima »Oscara« za najbolju glumu. Bio je tu i gotov skeč u kojem se njegovi prijatelji šale na račun njegovih nastojanja da postane režiser. I naposljetku nije manjkala ni lista onih kojima je Kellino jednom pomogao te bi stoga mogli ispričati kako ih je izvukao iz bezdana očaja, pod uvjetom da to nikad nikom ne odaju.Postojala je bilješka o onim bivšim suprugama od kojih će zatražiti komentar kao i onih koje nisu prikladne. Među ovim posljednjim bila je jedna s posebnim preporukama: da je onog dana kad Kellino umre otpreme na safari u Afriku kako nitko u zemlji ne bi mogao stupiti s njom u vezu. A od jednog bivšeg predsjednika Sjedinjenih Država već je postojala izjava.U mapi je bilo nedavno napisano pismo Clari Ford kojim se tražio njezin prilog Kellinovoj osmrtnici. Bilo je pisano na službenom papiru Los Angeles Timesa, ali ga je zapravo sastavio Houlinan. Bio je dobio kopiju odgovora Clare Ford, ali je nikad nije pokazao Kellinou. Sad ju je iznova pročitao. »Kellino je bio darovit glumac koji je u nekoliko filmova dao izvanredna ostvarenja. Šteta je što je prerano umro da bi se vinuo do onih veličina koje bi mu u prikladnoj ulozi u najboljoj režiji besumnje još predstojale.«

Kad god je Houlinan pročitao to pismo, morao je nešto popiti. Nije znao koga da više mrzi: Claru Ford ili Johna Merlvna. Houlinan bi zamrzio napuhane pisce na prvi pogled. A Merlvn je bio jedan od takvih. Sto taj pasji sin sebi umišlja; tko je on da se usudio da ne čeka fotografiranje s Kellinom? No Merlvna je bar imao na dohvatu, kad već Claru nije. Pokušao je postići da je otpuste, mobilizirao je poplavu protestnih pisama Kellinovih obožavatelja i upotrijebio sav pritisak koji je »Tri-Culture Studios« imao na stanovite ljude. Ali bila je jednostavno previše moćna za njega. Nadao se da će Kellino sad imati više sreće. To će se uskoro pokazati. Kellino je imao sastanak s njom. Poveo ju je sinoć na večeru i obećao je da će ga nazvati i potanko izvijestiti kako je proteklo veče. 28.Već nakon nekoliko tjedana u Hollywoodu, stekao sam dojam da živim u zemlji Empididaea.* Zabavna misao, bar što se mene tiče, čak i malo snishodljiva.Empididae su kukci. Ženke pokazuju kanibalske sklonosti, a spolni akt im tako otvara apetit da se mužjak u posljednjem trenutku svoje ekstaze zatekne obezglavljen.No u jednom od onih sjajnih evolucijskih procesa mužjak Empididae naučio je da sa sobom donese sitan komadić hrane obavijen u mrežu koju je sam istkao, i dok krvožedna ženka uklanja tu mrežu, mužjak je zaskoči, kopulira i uhvati maglu.Na još višem stupnju razvoja mužjak je nadošao na to da dostaje ako nitima obavi je kamenčić ili grudicu zemlje, bilo što. A poslije jednog velikog evolucijskog skoka mužjak Empididae postao je producent u Hollywoodu. Kad sam Malomaru to spomenuo, nakre-veljio se i iskosa me promjerio; potom se nasmijao.— Pa lijepo — rekao je — zar biste htjeli da vam odgrizu glavu zbog komadića ženskog mesa?* Empididae = lat. ime grabežljivih mušica koje u doba parenja lete u jatu plesnim pokretima. Odatle naš naziv za tu porodicu »plesalice«. U početku su me se gotovo svi ljudi koje sam upoznao doimali kao da bi bez krzmanja odgrizli nekom uho, nogu ili lakat, samo da uspiju. S druge me strane strast kojom su ljudi ovdje proizvodili filmove ispunjavala gotovo užasom. Uistinu su voljeli svoj posao. Skriptgerle, sekretarice, knjigovođe studija, snimatelji, rekviziteri, tehničari, glumci i glumice, režiseri i čak producenti govorili su »film koji sam snimio«. Svi su sebe smatrali umjetnicima. Primijetio sam da su jedini ljudi koji su bili u vezi s filmovima, a nisu tako govorili, obično scenaristi. Možda zato što je svatko brljao po njihovim scenarijima. Praktički je svatko dodavao u njih svojih pet dekagrama pameti. čak je i skriptgerla mijenjala redak, dva, a supruga karakternog glumca preinačila bi ulogu svojeg muža; on bi je donio sutradan i izjavio da bi se ona po njegovom mišljenju trebala igrati tako. Razumije se da je preinačena uloga podvačila mnogo više njegove prednosti nego što je služila filmu. Za pisca je to bilo nemoguće stanje. Svi su htjeli njegov posao.Došao sam do zaključka da je filmsko stvaralaštvo krajnje diletantski umjetnički oblik, i to bez vlastite krivnje, jer je medij sam po sebi tako moćan. Kombinacijom fotografije, kostima, glazbe i jednostavne priče ljudi bez ikakva talenta mogu stvoriti doista umjetničko djelo. No možda je to pretjerano. Mogu proizvesti nešto što dostaje da dobiju osjećaj kako su značajne i vrijedne ličnosti.Filmovi mogu ljudima pružiti mnogo zadovoljstva i apelirati na njihove osjećaje, ali ih mogu vrlo malo poučiti. Ne mogu doprijeti do dubine ljudske prirode kako to može roman. Ne mogu poučiti ljude kako ih uče knjige. Mogu vas samo potaknuti da osjetite život, a ne da ga shvatite. Film je tako magične snage da može pridodati vrijednost svemu i svačem. Za mnoge je ljude film poput narkotika, neškodljiva kokaina. Za druge može biti korisna terapija. Tko ne bi htio da svoju prošlost, ili budućnost, prikaže tako da sam sebe može voljeti?Tako sam, uostalom, tada sebi zamišljao svijet filma. Kasnije, kad je i mene već malo načela filmska groznica, bio sam sklon mišljenju da je to možda bio preokrutan i umišljen sud.čudila me nevjerojatna moć koju je film imao na ljude. Malomar je bio opsjednut proizvodnjom filmova.

Svi koji sii radili na filmu borili su se da vladaju filmom. Režiseri, zvijezde, snimatelji, velike zvjerke studija.Shvatio sam da je film najvitalnija umjetnička vrsta našeg vremena i bio sam zavidan. Već u školi đaci su, umjesto da pišu romane, snimali vlastite filmove. I odjednom mi je palo na um da snimanje filmova možda i nije nikakva umjetnost nego oblik terapije. Svatko je htio ispričati svoju vlastitu životnu priču, svoje osjećaje, svoje misli. No koliko je knjiga već bilo napisano iz istog razloga? A ni knjige, ni slike, ni glazba nisu zračile takvom magijom. Filmovi su sjedinjavali sve umjetnosti; filmovi su trebali biti neodoljivi. S tim moćnim arsenalom oružja moralo je biti nemoguće napraviti loš film. Mogao si biti najveća budala, a ipak stvoriti zanimljiv film. Nije čudo što je u proizvodnji filma bilo toliko nepotizma. Mogao si povjeriti kakvom nećaku da ti napiše scenarij, od prijateljice napraviti zvijezdu, sina postaviti za šefa studija. Filmovi su kadri da bilo koga pretvore u uspješnog umjetnika.A kako to da ni jedan glumac nije nikad usmrtio režisera ili producenta? Jamačno je tijekom godina bilo za to povoda u izobilju, novčanih i umjetničkih. Kako to da ni jedan režiser nije ubio nijednog šefa studija? Ili pisac režisera? Mora da je snimanje filma lišavalo ljude nasilnih poriva. Bilo je ljekovito.Hoće li jednog dana najdjelotvornije liječenje emocionalno poremećenih biti da im povjere da snimaju filmove o sebi? Treba samo pomisliti na profesionalne filmske stvaraoce koji su redom svi luckasti ili bar napola ludi. Glumci i glumice to pouzdano jesu.Da, tako će to biti. Ubuduće će svatko ostati kod kuće i gledati filmove svojih prijatelja koje su snimili da ne polude. Ti će filmovi spašavati život. Mislite o tome na taj način. I naposljetku će svaka bena moći postati umjetnik. Nije u pitanju. Ako ljudi u filmskoj struci mogu stvarati dobre filmove, može svatko. U njoj bankari, tvorničari konfekcije, odvjetnici i slični odlučuju kakve filmove treba snimati. A nemaju čak ni onog stvaralačkog ludila koje bi im olakšalo da stvore umjetničko djelo. Kome će, dakle, štetiti kad svaka šuša bude stvarala film? Jedini će problem biti da proizvodna cijena bude dostatno niska. Tad nam neće trebati ni psihijatri, a ni talenti. Svatko od nas moći će biti umjetnik.

A svi oni neobljubljeni ljudi, koji nikad nisu shvatili da se čovjek mora pomučiti da ga zavole, mogli su sad na platnu usprkos svom narcismu, infantilizmu, sebičnoj ljubavi prema sebi, odraziti takvu vlastitu predodžbu o sebi da je možeš voljeti. Mogli su bar kao sjenke biti obljubljeni, premda to u stvarnom životu nisu zaslužili. Dakako, mogli biste reći da to rade svi umjetnici; trebao sam samo pomisliti na uzor velikog pisca, na Osana, koji je u svojem osobnom životu ljigavac bez premca. Ali ti su bar morali imati nešto talenta, nešto umjetničkog dara koji je pružao užitak ili pouku ili dublje razumijevanje.U filmu je bilo moguće postići sve bez talenta, bez ikakva dara. Mogao si naći superbogatog magarca i snimiti njegovu životnu priču te bez pomoći velikog režisera, velikog pisca, velike zvijezde itd., samo s pomoću filmske magije, napraviti od njega junaka. Velika budućnost filma za sve te ljude sastojala se u tome što se mogla svladati i bez talenta, što nije značilo da se s talentom nije mogla svladati bolje.Kako smo vrlo intenzivno surađivali na scenariju, provodili smo Malomar i ja mnogo vremena zajedno. Ponekad smo radili do kasno u noć u njegovoj kući filmskog magnata, u kojoj sam se osjećao vrlo nelagodno. činilo mi se da je pregolema za jednu osobu. Goleme pretrpane sobe, teniska igrališta, bazeni i jedna zasebna kuća s projekcionom dvoranom. Jedne mi je večeri predložio da pogledam neki novi film, a ja sam mu odgovorio da ne ludujem za filmovima. To je vjerojatno zvučilo napuhano, jer se malko rasrdio.— Znate, mnogo bismo bolje napredovali na scenariju da tako ne potcjenjujete filmsku struku — rekao je.

To me malo ubolo. Umišljao sam da je moje ponašanje toliko pristojno da se to ne zamjećuje. S druge strane ponosio sam se svojim radom, a sad mi je dao na znanje da brljam. Mimo toga počeo sam u našem zajedničkom radu cijeniti Malomara. Bio je producent i režiser i mogao je bezobzirno provoditi svoju volju, ali to nikad nije učinio. I kad god je predložio da nešto promijenimo, imao je pravo. Ako nije, a ja sam to mogao dokazati, popustio je mojem sudu. Ukratko, nije pristajao svim mojim predodžbama o zemlji Empidi-daea.320 _ Tako smo se te noći, umjesto da gledamo film ili radimo na scenariju, upustili u prepirku. Rekao sam mu što mislim o filmskom poslu i ljudima u njemu. Što sam duže govorio, to se Malomar manje ljutio i naposljetku se počeo smješkati.— Govorite kao kurva koja više ne može naći muškarca — prekorio me blago. — Film je nova umjetnost i vi se plašite da će vaše zvanje postaj suvišno.Jednostavno ste ljubomorni, mladiću.— Filmovi se ne mogu usporediti s romanima —rekao sam. — Film nikad ne može nadomjestiti knjigu.— To nije bitno — uzvrati Malomar. — Ljudi želegledati filmove — sad i zauvijek od sada. I kakve suto gluposti o producentima i empididijama? Došli steovamo na nekoliko mjeseci i osuđujete svakog. Sve nasomalovažavate. Ali svaki je posao jednak; svugdje semaše mamcem na štapu. Točno, filmski su ljudi ludi,točno, upotrebljavaju bezobzirno svoje laktove, trgujuseksom kao Indijanci ogrlicama, pa što? Ispuštate jednoiz vida: producenti i scenaristi, režiseri i glumci — svise oni i te kako trse. Oni uče svoj zanat ili vještinugodinama i rade napornije od bilo koje druge strukekoju znam. Žrtvuju se i, možete reći što vam drago,potrebno je imati talenta i čak genijalnosti da bi senapravio dobar film. Ti glumci i glumice su pješadijafilmske umjetnosti. Njih prve strijeljaju. A samo ševomne mogu se dobiti velike uloge. Za to treba biti praviumjetnik, treba znati svoj zanat. Istina, ima blesanai manijaka u ovom poslu koji upropaste film od petmilijuna dolara zato što svakako hoće svoje priležnicei priležnike u filmu. No takvi ne traju dugo. A zatim,vi se obarate na producente i režisere. Režisere ne moram braniti. To je najteži posao u ovoj struci. Ali i producenti imaju svoju funkciju. Mogli biste ih usporeditis krotiteljima lavova u cirkusu. Znate li vi uopće što toznači proizvesti jedan film? Najprije moraš desetoricitipova u financijskom odboru ljubiti stražnjicu. Potommoraš igrati oca i mater kakvim luckastim zvijezdama.Moraš ugađati ekipi, ili će te dokrajčiti markiranjemi prekovremenim. Vidite, ja mrzim Mosesa VVartberga,ali priznajem da njegova genijalnost u financijskimstvarima pridonosi da filmska industrija radi. Cijenimtu njegovu genijalnost jednako kao što prezirem njegovumjetnički ukus. I moram se neprestano s njim boritikao producent i kao režiser. A čak i vi ćete, nadam se,321

21 Budale umiru

21*priznati da se neki moji filmovi mogu smatrati umjetnošću.— Bar polovica od onog što ste rekli je besmislica— rekao sam.Malomar reče: — Vi neprestano omalovažavate producente, a to su momci koji uopće omogućuju snimanje filmova. A rade to tako da dvije godine ljube stotine djece, djecu financijera, djecu glumaca, djecu režisera, djecu pisaca. Producenti im moraju mijenjati i pelene i dopustiti da im tonama govana pune glavu. Možda zato obično imaju tako loš ukus. A ipak, mnogi od njih više vjeruju u umjetnost nego bogodani talenti. Ili u fantaziju. Jedva da je bilo slučaja da u podjeli nagrada Akademije neki producent ne dođe da preuzme svog »Oscara«.— To je samo sujeta — rekao sam — a ne vjerau umjetnost.— Vi i vaša posrana umjetnost — reče Malomar.— Točno, samo jedan film od stotinu nešto vrijedi, alikako je s knjigama?— Knjige imaju drukčiju funkciju — rekao samu obrani. — Filmovi mogu prikazati samo vanjsko.Malomar slegne ramenima. — Vi uistinu govorite koješta.— Filmovi nisu umjetnost — rekao sam. — To sučarobni trikovi za djecu.Ali u to ni sam nisam sasvim vjerovao.Malomar uzdahne. — Možda u tome ima nešto. U svojoj formi film je čarolija, a ne umjetnost. On je prijevara koja služi da ljudi zaborave na umiranje.To nije bilo točno, ali nisam prigovorio. Znao sam da je Malomar imao teškoća otkako je pretrpio srčani udar, a nisam mu htio reći da to stanje utječe na njegovo mišljenje. Za mene je umjetnost bila ono što je čovjeka učilo da shvati život.No dobro, nije me uvjerio, ali nakon tog razgovora promatrao sam svoju okolinu s manje predrasuda. U jednom je imao pravo: bio sam zavidan filmu. Posao je bio tako lagan, nagrada tako bogata, slava vrtoglava. Pomisao da se vratim pisanju romana sam u svojoj sobi gušila me. Ispod mojeg omalovažavanja ležala je djetinjasta zavist. Nikad neću doista postati dio ovog filmskog svijeta — za to nisam imao ni dara ni temperamenta. Na neki način uvijek ću ga omalovažavati, ali više iz snobovskih nego moralnih pobuda.322 Bio sam pročitao sve o Hollywoodu, a kad kažem Hollywood, mislim na filmsku industriju. Slušao sam pisce, osobito Osana, kad su se vratili s Istoka i proklinjali studija, nazivali producente najgorim pijavicama na svijetu, šefove studija neotesanim, najprostijim tipovima neznatno boljim od majmuna, studije tako prevarantskim, ako ne i posve kriminalnim poduzećima, tako da se u usporedbi s njima Crna ruka čini poput Udruženja sestara kršćanskog milosrđa. Pa kako su se ti ljudi vratili iz Hollywooda, tako sam ja otišao onamo.Nisam dvojio ni trenutka da se s Hollywoodom mogu obračunati. Kad me Doran odveo na prvi dogovor s Malomarom i Houlinanom, smjesta sam znao kako stojim s njima. Houlinan je bio lak slučaj, ali Malomar zamršeniji nego što sam očekivao. Doran je, dakako, bio karikatura. Ali da budem iskrfen, Doran i Malomar su mi se svidjeli, a Houlinan mi se zgadio na prvi pogled. A kad me pozvao da se fotografiram s Kellinom, umalo ga nisam poslao k vragu. Kellino se nije pojavio u dogovoreno vrijeme i tako sam se riješio i te brige. Ne volim čekati nikoga. Ne ljutim se ako ljudi zakasne, pa zašto bi oni bjesnili što ih nisam čekao.Hollywood je opčinjao upravo zbog toliko različitih vrsta empididaea. Mladići s potvrdom o vazektomiji* u džepu, filmskim kutijama pod miškom, skriptovima i kokainom u svojim

garsonijerama, u nadi da će snimati filmove, tragajući za darovitim mladim djevojkama i mladićima za audicije i kojom ševom da utuku vrijeme. Potom, bili su tu i bona fide producenti s kancelarijama na studijskom terenu i sekretaricom, te sa stotinu tisuća dolara vlastitog uloga. Nazivali su agente i glumačke agencije da im pošalju kandidate. Ti su producenti proizveli bar jedan film, obično jeftin budalast film koji nije pokrio ni troškove negativa i završio u repertoaru avionskih kina i kina na otvorenom. Platili su nekom kalif orni jskom tjedniku da objavi izjavu prema kojoj je njihov film jedan od deset najboljih te godine. Ili su platili »Variety« za izvještaj po kojem je taj film u Ugandi utržio više od filma Zcuneo ih vjetar, što nije značilo drugo do da Zameo ih vjetar tamo nikad nije niti igrao. Na stolovima tih producenata obavezno su "stajale fotografije velikih zvijezda, potpisane »s ljubavlju«. Provodili su dane pri-* Sterilizacija muškarca kirurškim putem323 majući u svojim uredima dopadljive glumice koje su se borile da postignu karijeru, smrtno ozbiljne u pogledu svojeg rada, a nisu imale pojma da je to za producente samo bio način da ubiju poslije podne i možda da usput poneku opale zbog boljeg apetita za večeru. Ako im se neka glumica posebno svidjela, poveli bi je na ručak u kantinu i predstavili kojem kalibru u prolazu. Prominencije, koje su poznavale tu rutinu iz vlastitih početničkih dana, nisu to odbijale ako producent nije stvar tjerao predaleko. Oni sami već su bili prerasli takve dječje bolesti. Imali su važnijeg posla — osim ako djevojka nije bila nešto osobito. Tad se moglo dogoditi da dobije priliku.Djevojke i mladići znali su za tu igru kao i da je sve to dobrim dijelom namještena igra, ali i da čovjeka ponekad može poslužiti sreća. Stoga su pokušavali kod producenata, režisera, zvijezda, ali ako su doista znali svoj zanat i imali i malo pameti, nikad ne bi polagali svoje nade u scenarista. Postalo mi je jasno kako je bilo Osanu.Ali sam sam uvijek shvaćao da je to dio stupice. Kao i novac, raskošni hotelski apartmani, podilaženja i opojna atmosfera konferencija u studiju te osjećaj da si značajna ličnost u proizvodnji jednog velikog filma. Zato me sve zajedno nije nikad uistinu poklopilo. Kad su me mučile usijane misli, odletio bih u Vegas i ohladio se za kockarskim stolom. Cully mi je tad uvijek htio poslati u sobu kakvu zgodnu kurvicu, ali sam to odbio. Nije to bila moja prgavost; i, dakako, bio sam u napasti, ali me kockanje više dražilo, a osim toga previše me mučio osjećaj krivnje.Dva tjedna igrao sam tenis, ručavao i večeravao s Doranom i Malomarom i obilazio zabave. Te su holi-vudske zabave bile zanimljive. Na jednoj sam susreo jednu uvelu zvijezdu, koju sam uvijek priželjkivao kad sam u dječaštvu onanirao. Sad joj je vjerojatno bilo više od pedeset, a nakon svakolikih natezanja lica i svih mogućih kozmetičkih sredstava izgledala je još posve dobro. Bila je tek malo predebela i lica napuhnuta od alkohola. Pila je kao smuk i nastojala muško i žensko koje bi naišlo nagovoriti na fuk, ali nije našla interesenta. A nekad je to bila žena o kojoj su sanjali milijuni mladih Amerikanaca. Bilo je to na neki način zanimljivo, ali me uistinu i potištilo. Da, zabave su bile zanimljive. Poznata lica znamenitih glumica i glumaca.324 Agenti nabijeni samopouzdanjem. Šarmantni producenti, žustri režiseri. Moram priznati da su bili mnogo zanimljiviji od mene.I blago podneblje mi je godilo. Volio sam ulice Beverlv Hillsa obrubljene palmama i tumaranje West-woodom sa svim njegovim kinima i studentima, fanaticima filma, i doista lijepim djevojkama. Shvatio sam zašto su se svi oni romanopisci iz tridesetih godina »prodali«. čemu pet godina pisati roman koji će donijeti dvije tisuće, kad možeš provoditi ovakav život i za tjedan dana zaraditi jednaku lovu?Danju sam radio u uredu, savjetovao se oko scenarija s Malomarom, ručao u kantini, odšetao do mjesta snimanja i promatrao kako se stvara film. Snaga uživljavanja kojom su glumci i glumice radili neprestano me iznova čudila. Jednom sam bio osobito zapanjen. Neki mladi par igrao je u prizoru u kojem je u ljubavnom činu mladić zadavio prijateljicu. Nakon odigrane scene pali su si u

zagrljaj i plakali kao da su uistinu preživjeli tragediju. Otišli su sa scene ogrljeni.Ručak u kantini bio je zabavan. Tamo sam susretao sve koji su bili zaposleni na filmu i činilo se da su svi čitali moju knjigu — tako su bar tvrdili. Iznenadilo me da glumci i glumice zapravo nisu brbljavi. Vrlo su pažljivo slušali druge. Producenti su mnogo pričali. Režiseri su bili vječnov zauzeti, obično u pratnji trojice ili četvorice pomoćnika. čini se da se tehnička ekipa najbolje zabavljala. No promatrati snimanje filma bilo je dosadno. Nije mi bilo loše, ali mučila me čežnja za Nevv Yorkom. Nedostajali su mi Valerie i djeca, a i večere s Osanom. Ponekad bih navečer odletio u Vegas, prokockao noć i vratio se rano ujutro.Nakon što sam već nekoliko puta putovao iz Los Angelesa u Nevv York i obratno, Doran me jednog dana pozvao da dođem na zabavu u njegovu unajmljenu kuću u Malibuu koju priređuje za svoje klijente, a doći će i kritičari, scenaristi i ljudi iz produkcije. Kako nišani imao prečeg posla, a nije mi se išlo u Vegas, pošao sam na Doranovu zabavu i tamo upoznao Janelle. 29.Bio je to jedan od nedjeljnih neformalnih domjenaka u kući s teniskim igralištem i velikim »Jacuzzi«-ba-ženom iz kojeg se pušila vruća voda. Kuća je od mora bila odijeljena samo uskim pješčanim žalom. Gosti su bih odjeveni nemarno, sportski. Zamijetio sam da je većma muškaraca u predvorju pobacala ključeve automobila na stolić i upitao Eddieja Lancera zašto to čine, a on mi je objasnio da su hlače muškaraca u Los An-gelesu krojene tako tijesno da ne možeš ništa gurnuti u džep.Prolazeći različitim sobama, čuo sam zanimljive razgovore. Neka visoka, mršava, tamnoputa žena po svemu sudeći agresivna, spopala je jednog pristalog producenta u kapetanskoj kapi. Niska, sitna blondina požurila je k njima i rekla ženi: — Dirnete li još jednom mojega muža, tresnut ću vas u pizdu! — čovjek u kapetanskoj kapi bio je mucavac i smrtno ozbiljna lica je uzvratio: — T-o-o n-n-n-e-e bi n-n-n-n-i-šta zna-č-č-ilo Ona je i- o-n-nako rijetko rabi.Prošao sam kroz jednu spavaću sobu, ugledao neki par u položaju 69 i začuo ženski učiteljski glas: — Dođi ovamo, gore! čuo sam čovjeka kojeg sam prepoznao kao jednog njujorškog pisca kako tumači: — Ovdje je to tako: ako je netko stekao glas sjajnog zubara, ovdje smije operirati mozak. — Pomislio sam: »Još jedan ogorčeni pisac.«Otumarao sam na parkiralište nedaleko od auto-puta Pacific Coast i ugledao Dorana kako se s nekoliko prijatelja divi jednom stutz bearcatu. Netko je upravo Doranu ispričao da je automobil stajao šezdeset tisuća. Doran reče: — Kola koja toliko stoje morala bi zapravo čovjeku i u krevetu uspraviti ševca. — Svi su se nasmijali. Tad Doran doda: — Kako se taj tip usuđuje da takvu stvar parkira ovdje? To mi se čini kao da netko tko je oženjen Merlvn Monroe prihvati noćni posao.Bio sam zapravo došao na tu zabavu samo da upoznam Claru Ford, po mojem mišljenju najbolju američku filmsku kritičarku. Bila je đavolski pametna, sjajno je pisala, čitala mnoštvo knjiga i gledala svaki film. U devedeset i devet slučajeva od stotinu bili smo istog mišljenja. Kad je pohvalila neki film, znao sam da ga mogu pogledati i da će mi se vjerojatno svidjeti, ili da ću bar uspjeti dogledati tu prokletu stvar. Njezini su prikazi bili najbliži umjetničkom djelu, koliko to kritika može biti, a svidjelo mi se kod nje što nikad nije tvrdila da je stvaralac. Bila je zadovoljna time što je kritičarka.Na zabavi mi se nije pružila prilika da s njom razgovaram, što me nije ozlovoljilo. Htio sam samo vidjeti kakva je to žena. Bila je došla s Kellinom i on se brinuo o njoj. A kako se oko Kellina kupilo mnoštvo, i Clari Ford su poklanjali mnogo pažnje. Sjedio sam u jednom kutu i promatrao je.Clara Ford je bila od onih sitnih, slatkih žena koje obično svrstavaju u neugledne, ali joj je njezina golema inteligencija davala toliko života da je, bar u mojim očima, bila prekrasna. Na njoj je opčinjalo to što je istodobno mogla djelovati čvrsto i naivno. Bila je dovoljno žilava da se poduhvati sa svim ostalim vrhunskim njujorškim kritičarima i razobliči ih kao nenadmašive guzice. Redala je svoje argumente poput javnog tužitelja u kakvu stopostotno dokazanom slučaju. Jednog kolegu, čiji su humoristični nedjeljni članci o filmovima bili neugodni, svrstala je u rođene idiote. Nije se bojala

prepirke s glasnogovornikom ljubitelja avangardnih filmova iz Greenvvich Villagea i razobličila ga kao blesana, što je doista i bio; no bila je dovoljno pa-

326 327 metna da mu prizna kako je idiot-sveznalica, najbeda-stiji momak koji je ikad nešto objavio, ali s pravim osjećajem za stanovite filmove. Kad je sve obredala, imala je skalpove svih tih momaka u svojoj neelegant-noj torbici, očito kupljenoj u trgovačkoj kući.Primijetio sam da se dobro zabavljala. I da je znala kako se Kellino trsi da je smota svojim udvaranjem. Kroz galamu čuo sam kako Kellino kaže: — Agent, to je idiot-sveznalica koji je promašio svoj poziv. — Bio je to njegov stari trik koji je upotrebljavao kod muških i ženskih kritičara. Zapravo, postigao je velik zgoditak kod jednog strogog kritičara kad je drugog nazvao promašenim homićem.Sad je Kellino tako napadno šarmirao Claru Ford da je to bio prizor za film. Pokazivao je svoje jamice na obrazima kao što drugi muškarci pokazuju mišice, a Clara Ford je, usprkos svoj svojoj pameti, počela popuštati i malo nasjedati.Iznenada neki glas pokraj mene reče: — Što mislite, hoće li joj Kellino dopustiti da ga poševi već poslije prvog rendezvousa?Glas je pripadao nekoj uistinu pristojnoj plavuši, zapravo ženi, jer više nije bila jako mlada. Ocijenio sam da joj je trideset. Kao u Clare Ford, i njezino je lice djelomično dugovalo svoju ljepotu inteligenciji.Imala je fine, široke lične kosti i preko njih napetu nježnu bijelu kožu, na kojoj se nije opažalo da bilo što zahvaljuje šminki. Oči su joj bili prekrasne: u njima se odražavao ushit kao u djeteta, ili tragika kao u junakinja Dumasovih romana. Ako ovo zvuči kao opis zaljubljenog iz Dumasa, pravo mi budi. Možda sve to i nisam upravo tako vidio u našem prvom susretu. To je došlo kasnije. Sad su me oči gledale vragoljasto. Dobro se zabavljala, stojeći po strani. Imala je, a to je rijetko u lijepih žena, ushićen, razdragan izgled kao u djece kad ih puste bez nadzora pa rade ono što ih zabavlja. Predstavio sam joj se, a ona mi reče da se zove Janelle Lambert.Sad sam je prepoznao. Vidio sam je u malim ulogama u različitim filmovima i uvijek je bila dobra. Uvijek se posebno trsila, i čovjeku bi se svidjela, ali nikad ne bi njezinu glumu mogao ocijeniti velikom. Opazio sam da se divi Clari Ford i da se nadala kako će joj kritičarka uputiti koju riječ. Nije to učinila, pa je Janelle sad bila na komičan način zlobna. Od neke druge žene primjedba na račun Kellina i Clare Ford zazvučila bi ružno, ali njoj je pristajala.Znala je tko sam i izgovorila uobičajene opaske o knjizi. A ja sam se, kao obično, pričinio da sam prečuo pohvalu. Sviđao mi se njezin način odijevanja — skroman, ali elegantan i bez pomodarskih primjesa.— Idemo tamo — rekla je. Pomislio sam da želiupoznati Kellina, no kad smo prišli, uvjerio sam se danastoji uplesti u razgovor Claru Ford. Govorila je pametno, ali opažalo se da Fordova ne trza zato što jeJanelle bila tako lijepa, ili mi se tad tako učinilo.Odjednom se Janelle okrenula i udaljila od skupine. Pošao sam za njom. Bila mi je okrenuta leđima, ali kad sam je kod vrata sustigao, ustanovio sam da plače.Njezine oči zalivene suzama bile su predivne. Zlatno smeđe sa crnim točkama ili samo tamnije smeđim (kasnije sam utvrdio da su to kontaktne leće), a suze su povećale oči i pridodale još zlata. Odale su i to da je ponešto okružila oči olovkom koja se sad cijedila.— Predivni ste kad plačete — rekao sam, opona

šajući Kellina u jednoj od njegovih zavodljivih uloga.— Oh, odjebi, Kellino — rekla je.Nisam volio žene koje su upotrebljavale riječi poput »odjebi«, »pička« i »jebač«, ali je ona bila jedina u čijim je ustima riječ »jebi se« zvučila šaljivo i prijazno. Izgovarala ju je mekano i otegnuto na južnjački način.Bilo je očito da se još donedavno nije služila tom riječju. Nasmijala se da mi pokaže kako zna da oponašam Kellina. Bio je to pravi smijeh, a ne zavodljivo smješkanje.— Ne znam zašto sam tako glupa — rekla je. —Ali nikad ne odlazim na zabave. Došla sam samo zatošto sam znala da će i ona doći. Jako joj se divim.— Dobra je kritičarka — rekao sam.— Oh, tako je pametna — reče Janelle. — Jednomje napisala nešto pohvalno o meni. Znate, mislila samda će htjeti sa mnom razgovarati. A sad me jednostavnoodbila. Bez ikakva razloga.— Imala je mnogo razloga — rekao sam. — Lijepiste, a ona nije. Bacila je zub na Kellina i nije htjelada ga vi odvratite na druge misli.— To je glupo — prosvjedovala je. — Pa ja uopćene volim glumce.— Ali ste lijepi — ponovi sam. — I govorili stepametno. Mora vas mrziti. 328 Po prvi put pogledala me s ponešto istinskog zanimanja, dok sam ja u tome već bio daleko ispred nje. Sviđala mi se jer je bila lijepa, jer nikad nije odlazila na zabave, jer nije padala na glumce poput Kellina, tako prokleto zgodne i zavodljive i odjevene tako lijepo u savršeno krojenim odijelima, s frizurama koje su šišali brijački rođeni. I zato što je bila inteligentna. Mogla je zaplakati jer ju je kritičarka na zabavi uvrijedila. Ako je bila tako meka srca, možda me neće ubiti. Upravo me ta njezina osjetljivost ponukala da je pozovem na večeru i u kino. Nisam znao što bi mi Osano bio rekao. Da osjetljiva žena ubija čovjeka bez prestanka.čudno je bilo da me nije seksualno privlačila. Samo mi se jako svidjela. Zato što usprkos ljepoti i onom divnom sretnom osmijehu, čak i u suzama, nije na prvi pogled bila seksualno privlačna. Ili sam bio isuviše neiskusan da to uočim. Kasnije mi je, naime, Osano, kad ju je upoznao, rekao da njezina seksualnost djeluje kao električni vodič. Kad sam to rekao Janelli, primijetila je da se to u njoj jamačno zbilo tek nakon što je upoznala mene. Jer se prije našeg susreta odbila od seksa. Kad sam je počeo zafrkavati kako joj ne vjerujem, nasmijala se i upitala me jesam li čuo za vibratore.Neobično je da vas neka odrasla žena kad priča o vibratoru može time uzbuditi. No to je lako shvatiti. Takvo priznanje znači da ne spava bilo s kim, premda je privlačna, i živi u sredini u kojoj muškarci love žene kao mačke miševe.Izlazili smo dva tjedna, ukupno oko pet puta, prije no što smo odspavali zajedno. A možda je to vrijeme bilo ljepše nego ono kasnije.Danju sam odlazio u studio, radio na scenariju, popio nešto s Malomarom, vratio se u svoj apartman u hotelu »Beverlv Hills« i čitao. Ponekad sam odlazio u kino. Onih večeri kad smo se Janelle i ja dogovorili, došla bi po mene u hotel i vozila me u kino i restoran te natrag u hotel. Popili bismo još nešto i pričali, a u jedan bi otišla kući.Ispričala mi je zašto se rastala od muža. Kad j'e bila trudna, jako je željela odnos, ali on tada nije mario za nju. A kad se rodilo dijete, svidjelo joj se da ga doji. Oduševljavalo ju je mlijeko i što ono djetetu tako prija. Htjela je da muž okuša njezino mlijeko, da posiše i. I

osjeti kako teče. Smatrala je da bi to bilo sjajno. Muž je to odbio s gađenjem. A to ga je u njezinim očima pokopalo.— Nikad to nikome nisam rekla — povjerila mi je.— Baš je bio lud — rekao sam.Jedne je noći do kasna sjedila u mojem apartmanu do mene na kauču. Mazili smo se poput djece i ja sam joj skinuo gaćice do koljena. No odjednom me odgurnula i ustala. U očekivanju bio sam spustio hlače, a ona se nasmijala i napola u plaču rekla: — Oprosti. Nisam glupa, ali jednostavno ne mogu. — Pogledali smo se i prasnuli u smijeh. Tako smo djelovali smiješno golih nogu, s gaćama oko gležnjeva.Tad sam je već previše volio da bih se naljutio. Neobično, ali nisam osjetio da me prezrela. — Sve u redu — rekao sam. Povukao sam hlače a ona gaćice i ponovno smo se grlili na kauču. Kad je otišla, upitao sam je hoće li sutra doći. Kad je obećala, znao sam da će sutra sa mnom leći.Sutradan je došla u apartman i poljubila me. Tad je rekla tugaljivo, s plahim osmijehom: — K vragu, pogodi što se dogodilo?I onako neiskusan kakav sam bio, znao sam da si izgorio kad ti partnerica kaže takvo što. Ali nisam se zabrinuo.— Došli gosti! — rekla je.— Mene to ne smeta, ako ne smeta tebe — rekaosam. Uzeo sam je za ruku i odveo u spavaću sobu. Zadvije sekunde ležali smo goli u krevetu, zadržala jesamo gaćice i mogao sam napipati vatu u njima. —Skini to — rekao sam. Učinila je kako sam rekao. Ljubili smo se i privijali jedno uz drugo.Te prve noći nismo bili zaljubljeni. Samo smo jedno drugom odgovarali. Ljubili smo se kao djeca. Razmi-jenjivali poljupce i jahali po propisu. Grlili se, pričali i osjećali udobnost i toplinu. Imala je svilenu kožu i lijepu, oblu i čvrstu stražnjicu, koju nisi mogao zabunom zamijeniti za muškaračku. Doduše, nisam vidio mnogo muških i ženskih stražnjica, ali su me fotografije u revijama često zapanjile činjenicom da je samo stražnjica mogla biti bilo kojeg spola. čemu inače sve ono neobično rublje?Imala je male grudi, divno ih je bilo milovati, i krupne crvene bradavice. Ljubili smo se dva puta u jednom satu, što već odavno nisam. Naposljetku smo 210 ožednjeli pa sam otišao u susjednu sobu da otvorim bocu šampanjca koju sam bio stavio na led. Kad sam se vratio, bila je u gaćicama, sjedila je prekriženih nogu na krevetu i mokrim ručnikom trljala mrlje krvi na plahti. Stajao sam promatrajući je, gol, sa čašama za šampanjac u ruci i tad me prvi put spopala nesavladiva nježnost koja je znak propasti. Podigla je pogled i nasmijala mi se, imala je zamršenu kosu i kratkovidne, ozbiljne oči.— Ne bih htjela da to sobarica vidi — rekla je.— Ne, ne treba znati što smo radili.Marljivo je trljala, proučavajući izbliza plahte da se uvjeri nije li propustila koju mrlju. Potom je spustila mokri ručnik na pod i uzela iz moje ruke čašu sa šampanjcem. Sjedili smo zajedno na krevetu, pili i smijali se tako luckasto i ushićeno kao da smo primljeni u školsku momčad ili da smo položili neki važan ispit. Ali, nismo još bili zaljubljeni. Uživali smo u našem odnosu koji, međutim, nije bio ništa osobito. Jednostavno smo bili sretni što smo zajedno, a kad je morala kući, predložio sam joj da prenoći. Odgovorila je da ne može i nisam ispitivao zašto. Pomislio sam da živi s nekim momkom koji joj dopušta da izađe, ali ne i da prenoći. Nije me to smetalo. Kad čovjek nije zaljubljen, tad to ima nekih prednosti.Emancipacija žena ima jednu dobru stranu: možda će doći vrijeme kad zaljubljivanje više neće biti takav kič. Mi smo se zaljubili jedno u drugo poslije žestoke svađe. I prije toga već smo se bili

porječkali. Jedne noći u krevetu nisam uspio. Nisam postigao orgazam. Poduzela je sve na svijetu da mi pomogne. Naposljetku je počela vikati i vrištati da nikad više neće leći, da mrzi seks i čemu smo uopće počinjali sve to. Plakala je od razočaranja jer je bila uvjerena da je krivnja na njoj. Ismijao sam je. Objasnio sam da to nije nikakva nesreća, da sam preumoran i da mi je na pameti mnogo toga, film od pet milijuna dolara, a i sve uobičajene grižnje savjesti te glavobolje američkog muškarca dvadesetog stoljeća koji živi malograđanskim životom. Ogrlio sam je, malo smo razgovarali i potom smo oboje bez muke postigli vrhunac. Ne veličanstven, ali lijep.Pa dobro. Potom sam ponovno morao u New York da sredim neki obiteljski posao. Dogovorili smo da ćemo se naći odmah poslije mojega povratka. Kad sam se vratio u Kaliforniju, toliko sam je želio vidjeti da sam na putu u svoj hotel projurio kroz crveno svijetlo i sudario se s drugim automobilom. Nisam bio ozlijeđen, ali sam morao unajmiti drugi automobil i mislim da sam doživio mali šok. Kad sam tad nazvao Janelle, iznenadila se. Pogrešno je razumjela naš dogovor. Vjerovala je da smo se dogovorili za sutradan. Poludio sam. Umalo se nisam unesrećio samo da je mogu vidjeti, a ona mi servira taj truli trik. Ali, ostao sam uljudan.Rekao sam joj da sam sutra zauzet, ali da ću je nazvati tijekom tjedna čim saznam kad ću biti slobodan. Nije slutila da sam bijesan pa MIO još neko vrijeme brbljali. Nisam je više nazvao. Petog je dana nazvala i počela riječima: — Pasji sin! Vjerovala sam da ti je uistinu stalo do mene. A tad si mi podmetnuo ono prastaro donžuansko sranje i ne zoveš me. Što nisi jednostavno izašao s farbom van i rekao da ti više nije stalo?!— čuj me — odgovorio sam. — Ti si ta koja seizvlačiš. Prokleto si dobro znala da smo se dogovoriliza onu večer. Objesila si me na klin jer si imala neštobolje u vidu.Rekla je vrlo mirno i uvjerljivo: — Ili sam te po-grečno razumjela, ili si se ti zabunio.— Prokleta lažljivice! — odgovorio sam. Nisammogao objasniti svoj djetinjasti bijes. Možda je biloviše od toga; vjerovao sam da je iskrena, a onda odjednom taj klasični ženski trik. Poznavao sam to, jersu prije mojega braka djevojke zbog mene otkazivalesvoje rendesvouse. Nisam ih jako cijenio.Svršeno. Sve je prošlo i bilo mi je sasvim svejedno. Dva dana kasnije ponovno je nazvala.Pozdravili smo se a potom je rekla: — Vjerovala sam da ti je uistinu do mene stalo.Iznenadio me moj odgovor. — Srce, žao mi je. — Ne znam zašto sam rekao »srce«. Nikad ne upotrebljavam tu riječ, ali nju je omekšala.— Htjela bih te vidjeti — rekla je.— Dođi ovamo — pozvao sam je.Nasmijala se. — Sad? — Bio je jedan sat noću.— Dakako.Ponovno se nasmijala. — Dobro. 333

Stigla je za dvadesetak minuta. Stavio sam bocu šampanjca na led, popričali smo, a potom sam predložio: — Hoćemo li u krevet?Zašto je tako teško opisati nešto što čovjeka toliko raduje? Bio je to najnedužniji seks na svijetu i bilo je fantastično. Tako sretan bio sam samo u djetinjstvu, kad bih ljeti po cijeli dan nabijao loptu. Svanulo mi je da bih Janelli mogao sve oprostiti kad sam s njom a ništa kad smo daleko.Već sam joj jednom rekao da je volim. Prekorila me neka ne govorim takve stvari jer zna da ne

mislim ozbiljno. Ni sam nisam bio siguran mislim li to uistinu, pa sam ušutio. Te noći oboje smo se probudili, ljubili se i tad mi je u mraku rekla vrlo ozbiljno: — Volim te.Nebesa! Sve to bilo je tako kičasto! Isto brbljanje kojim te nastoje ponukati da kupiš novu kremu za brijanje ili letiš određenom zrakoplovnom kompanijom. Ali zašto je taj kič tako djelotvoran? Jednim se udarcem sve promijenilo. Ševa je postala nešto osobito. Nikad nisam gledao druge žene, a sad je bilo dovoljno da nju samo pogledam pa da se uzbudim. Kad me dočekivala na aerodromu, povukao bih je iza automobila na parkiralištu da je pomilujem po dojkama i nogama, da je dvadeset puta poljubim prije nego što bismo se odvezli u hotel.Nisam mogao dočekati. Kad je jednom u smijehu prosvjedovala, ispričao sam joj priču o medvjedima. Sjeverni medvjed ponekad reagira samo na miris određene medvjedice i mora propješačiti tisuće milja po arktičkom ledu da bi je zajahao. Zato su sjeverni medvjedi tako malobrojni. Začudila se, ali je uskoro razabrala da sam je povukao za nos, pa me bubnula šakom u mišicu. Uistinu, tako ona djeluje na mene, rekoh joj. Nije uzrok ljubav, ni njezina ljepota, ni pamet, ni to što sjedinjuje sve što sam od mladosti priželjkivao u jednoj ženi. Ništa od svega toga. Nisam bio osjetljiv na sam taj ljubavni kič, na srodnost duša i još koješta. Jednostavno je njezino tijelo mirisalo mirisom koji me uzbuđivao. Vrlo jednostavno, time se čovjek ne može hvastati.Velika je stvar bila što me shvatila. Znala je da ne uljepšavam, da se bunim protiv klišeja romantične ljubavi i protiv predaje. Ogrlila me i rekla: — Okay, okay. — A kad sam je u šali zamolio: — Nemoj se prečesto kupati — ponovno me ogrlila i rekla: — Dobro.U svojoj nutrini doista nisam sve to želio. Bio sam sretno oženjen, neko sam vrijeme volio svoju ženu više od ikoga, pa i kad sam je počeo varati, još mi je bila draža od svih drugih žena. Sad sam se prema objema osjećao kriv. A ljubavne priče uvijek su mi išle na živce.Imali smo mnogo zamršeniji duševni život od sjevernih medvjeda. A u mojoj je priči bila jedna kvaka koju sam Janelli prešutio: sjeverne medvjedice nisu imale iste probleme kao mužjaci.I tad sam se, dakako, upustio u uobičajeno sranje kakvo poduzimaju zaljubljeni; potajno sam se raspitao o njoj. Izlazi li s producentima i glumcima da bi dobila uloge? Drugim riječima, da li je kurvica koju u svakoj prilici i neprilici ševi još milijun drugih. Što čovjek sve nije kadar učiniti kad se zatreska! 0 muškarcu koji vam se svidi nikad takvo što ne biste pitali. Tad se čovjek pouzda u vlastiti sud, u svoj predosjećaj. Prema ženama muškarac je uvijek nepovjerljiv. Biti zaljubljen prljav je posao.Da sam saznao uistinu nešto prljavo o njoj, ne bih se u nju zaljubio. Kakva romantika! Nije čudo da sad toliko žena mrzi muškarce. Moja je jedina isprika za takvo ponašanje bila da sam toliko godina živio kao pustinjak s perom u ruci i da sa ženama ionako nisam imao iskustva.Zapravo, nisam o njoj mogao saznati ništa što bi bacilo loše svjetlo na nju. Nije odlazila na zabave. Nije održavala odnos ni s jednim glumcem. Zapravo se o njoj, koja je prilično često glumila u filmovima, znalo vrlo malo. Nije se kretala u filmskim krugovima, ni odlazila u restorane koji su bili u modi. Nikad joj se ime nije pojavljivalo u trač-rubrikama. Ukratko, bila je žena o kakvoj je sanjao malograđanski osamljenik. čak je čitala i knjige. Što bih mogao još poželjeti?Ispitujući naokolo, saznao sam, na svoje iznenađenje, da je Doran Rudd s njom odrastao u nekakvom provincijskom gradiću u Tennesseeju. On mi reče da je to najpoštenija žena u Hollywoodu i posavjetova da ne gubim vrijeme; nikad je neću odvući u krevet. To me oduševilo. Upitao sam ga što misli o njoj, a on reče da je to najbolja žena koju je upoznao. Tek ka-

334. 335 smje sam doznao — iz Janellinih usta — da su živjeli zajedno i da ju je Doran doveo u Hollywood.

Voljela je isticati svoju samostalnost. Jednom sam htio platiti benzin jer me neprestano vozila svojim automobilom. Nasmijala se i odbila. Nije marila kako sam odjeven i cijenila je kad nisam pazio kako se ona odijeva. Odlazili smo u kino u trapericama i džemperu i jeli u jeftinim gostionicama. Bili smo dovoljno ugledni da to sebi možemo priuštiti. Sve je bilo savršeno. U krevetu smo uživali; kao u mladim danima, s nedužnim predigrama, erotičnijim od bilo kojeg pornofilma.Ponekad smo pričali kako ćemo kupiti kurvinjsko rublje za nju, ali nikad nismo dospjeli. Jednom ili dvaput pokušali smo namjestiti zrcala da se u njima vidimo, no bila je previše kratkovidna a i previše tašta da nasadi naočale. Cak smo pročitali i neku knjigu o općenju straga. Uzbudila nas je i Janelle se suglasila. Počeli smo vrlo oprezno, ali nismo imali vazelina i umjesto njega upotrijebili smo njezinu pomadu, Cold-cream. Bilo je neobično jer mi se učinilo da se temperatura spustila na ništicu. Ni njoj ta hladna krema nije pomogla, vriskala je kao da je natiču na ražanj. Odustali smo. Nije to bilo za nas malograđane. Hihotali smo kao djeca i pošli se okupati; knjiga je vrlo strogo propisivala temeljito pranje poslije ševe straga. Sve se svodilo na to da nama nije trebao nikakav poticaj. Bilo je jednostavno, divno, i tako smo živjeli sretno dovijeka... dok nismo postali neprijatelji.A u vrijeme te nepomućene sreće pričala mi je moja plavokosa Šeherezada svoju životnu priču. I tako nisam živio dvostrukim nego trostrukim životom. Obiteljskim životom sa ženom i djecom u New Yorku, sa Janellom u Los Angelesu i Janellin život sve do trenutka kad smo se upoznali. U B-747 lebdio sam kao na čarobnom sagu od Istoka na Zapad i sa Zapada na Istok. Cijela svog života nisam bio tako sretan. Raditi na filmu bilo je kao da igraš biljar, ajnc ili kockaš — odmaralo je. Napokon sam riješio problem i utvrdio kako bi trebalo živjeti. Nikad nisam bio šarmantniji. Moja je žena bila sretna, Janelle je bila sretna, moja djeca bila su sretna. Artie nije znao što se događa, ali mi je jedne večeri dok smo sjedili u nekom restoranu iznenada rekao: — Znaš, prvi put u životu ne brinem o tebi.— Otkad to? — upitao sam uvjeren da je tome povod moj uspjeh s romanom i rad na filmu.336 — Od ovog trenutka — reče Artie. — Od ove sekunde.Smjesta sam se narogušio. — Što time zapravo hoćeš reći?Artie razmisli. — Nikad nisi uistinu bio sretan — reče. — Uvijek si bio namrgođeni pasji sin. Nikad nisi imao prijatelja. Samo si čitao i pisao. Nisi podnosio zabave, filmove, glazbu... ništa. Nisi trpio ni da se naše obitelji sastaju da proslave kakav praznik. čak ni djeca te nisu radovala.Bio sam zatečen i pozlijeden. To nije bila istina. Možda sam pobuđivao takav dojam, ali uistinu nije bilo tako. U želucu sam osjetio mučninu. Ako je Artie o meni tako misli, što tek drže ostali? Obuzeo me poznati osjećaj osamijenosti.— To nije istina — rekao sam.Artie se osmjehne. — Dakako da nije. Htio sam samo reći da si sad otvoreniji i prema drugim ljudima, ne samo prema meni. Valerie kaže da je sad mnogo lakše s tobom živjeti.To me ubolo. čini se da se svih tih godina moja žena tužila a da to nisam znao. Nikad mi nije predbacila. Ali tog trenutka shvatio sam da je nikad nisam istinski usrećio, bar ne u prvih nekoliko godina našeg braka.— Pa, bar je sad sretna.Artie kinine. Razmišljao sam kako je apsurdno da sam morao iznevjeriti ženu kako bih je usrećio. Shvatio sam odjednom da Valerie sad volim više nego ikad. Morao sam se nasmijati. Sve je bilo tako udobno, a tako je to bilo opisano i u knjigama koje sam pročitao. Dakako, čim sam se zatekao u klasičnom položaju nevjernog muža, počeo sam čitati sve što je o tome napisano. — Valerie ne zamjera što toliko vremena provodim u Kaliforniji? — upitao sam.Artie slegne ramenima. — Mislim da je zadovoljna. Znaš, ja sam već naviknut na tebe, ali drugima je često teško izaći na kraj s tobom.I opet me to malo pozlijedilo, ali na brata se nisam mogao ljutiti.

— Baš dobro — rekao sam — jer sutra ponovnoodlazim u Kaliforniju da radim na scenariju.Artie se smješkao. Znao je što osjećam. — Dokle god se vraćaš ovamo — rekao je — sve je u redu. Ne možemo živjeti bez tebe. — Inače nije govorio tako22 Budale umiru 117

osjećajno, ali sada je primijetio da me povrijedio. Odnosio se još uvijek prema meni kao prema djetetu.— Hajd' k vragu! — rekao sam mu, ali me time usrećio.činilo se nevjerojatnim da sam samo za dvadeset i četiri sata bio već tri tisuće milja daleko, sam s Ja-nellom, u krevetu, slušajući njezinu životnu priču.Počela je kako su ona i Doran Rudd stari prijatelji i kako su zajedno odrasli u Johanson Citvju u Tennes-seeju; kako su naposljetku postali ljubavnici i preselili u Kaliforniju, gdje je ona postala glumica, a on agent. 30.Kad je Janelle s Doranom Ruddom odlazila u Kn-liforniju, imala je jedan problem: njezinom su sinu bile tek tri godine i bio je premalen da ga vuče naokolo po svijetu. Ostavila ga je sa svojim bivšim mužem. U Ka-liforniji je živjela s Doranom. Obećao joj je da će joj pomoći da dospije na film i naposljetku joj pribavio nekoliko malih uloga, tako je bar vjerovao. Zapravo je samo uspostavio vezu, a Janellin šarm i duh učinili su ostalo. Bila mu je vjerna, dok je on očito posizao za svakom prilikom. Jednom ju je čak pokušao nagovoriti da legne s njim i s još jednim momkom istodobno. Zgadila joj se ta pomisao. Ne stoga što bi imala moralnih predrasuda, nego jer je bilo dovoljno zlo osjećati se predmetom užitka jednog čovjeka, a kamoli dvojice. Gadila joj se predodžba da bi se dvojica sladila njezinim tijelom, a bila je još toliko neiskusna da nije uočila kako bi dobila priliku da promatra dvojicu muškaraca u međusobnoj ševi. Da je bila iskusnija, možda bi pristala — samo da vidi kako bi ga onaj drugi sprašio Doranu u dupe, što je Doran i te kako zaslužio.Bila je uvjerena da je kalifornijsko podneblje najviše utjecalo na njezin život. Ljudi su tu tako neobični,22*

često je govorila Merlvnu dok mu je pričala priču. A vidjelo se da joj je drago što su čudni, ma kako je to mnogo stajalo.Doran je pokušao prodrijeti i kao producent, nastojeći sastaviti »paket«. Od nekog nepoznatog pisca, čija je jedina vrlina bila da je pristao na postotak umjesto na plaćanje u gotovini, otkupio je nemoguć scenarij. Potom je nagovorio nekog bivšeg uglednog režisera da preuzme režiju, a jednog glumca, čija je slava davno izblijedila, da nastupi u glavnoj ulozi.Dakako, ni jedan se studio nije htio prihvatiti tog projekta. Bio je to jedan od takvih »paketa« koji se samo početnicima činio privlačnim. Doran je bio odličan trgovac te se bacio u potragu za kapitalom sa strane. Jednog je dana doveo kući nekog potencijalnog financijera, visokog, plahog, pristalog čovjeka. Bilo mu je trideset i pet godina. Izražavao se vrlo pristojno. Nije mlatio gluposti. Bio je funkcioner u nekoj uglednoj financijskoj tvrtki koja se bavila investicijama. Zvao se Theodore Lieverman i već se kod večere zaljubio u Janelle.Večerali su u »Chasen'su«. Doran je platio račun i ispričao se: dogovor s režiserom i scenaristom. Moraju još raditi na skriptu, objasnio je i zabrinuto na-mrštio čelo. Još ranije dao je Janelli potrebne upute.

— Taj nam momak može pribaviti milijun dolara za film. Budi ljubezna. Upamti da igraš drugu žensku ulogu.Pripadalo je to Doranovoj tehnici: obećao joj je drugu žensku ulogu da dobije prostor za manevriranje. Ako Janelle bude tvrda, povisit će ulog na glavnu ulogu. Ali ni to nije značilo mnogo. Ako zatreba, pogazit će oba obećanja.Janelle nije nipošto namjeravala biti »ljubezna« u Doranovom smislu. Ali iznenadilo ju je kad je ustanovila da je Theodore Lieverman uistinu ugodan tip. Nije pravio dvosmislene šale na račun starleta. Nije bio nestrpljiv. Bio je uistinu plah. A njezina ljepota i inteligencija jednostavno su ga porazile, što je u njoj probudilo omamljujući osjećaj vlasti. Kad ju je dopratio do njezinog i Doranovog stana, pozvala ga je na čašicu. I tada se ponio kao savršen gospodin. Svidio joj se. Ljudi su je uvijek zanimali i opčinjali. A Doran joj je ispričao kako će Ted Lieverman naslijediti dvadeset milijuna. Prešutio joj je da je oženjen i otac34Q dvoje djece. Lieverman joj je to povjerio i krzmajući dodao: — Živimo razdvojeno. Naša rastava zapinje jer njezini odvjetnici traže previše novaca.Janelle se osmjehnula svojim zaraznim smijehom koji je razoružavao sve muškarce osim Dorana. — Koliko je previše?— Milijun dolara — odgovori Lievrman i nakriviusta. — To bi bilo u redu, ali ona traži u gotovu. Amoji odvjetnici misle da sad nije pravi trenutak danešto likvidiramo.— Zaboga — nasmijala se Janelle. — Pa vi imatedvadeset milijuna! Što bi to značilo?Po prvi put je Lieverman doista živnuo. — Vi to ne možete razumjeti. Većina ljudi to ne shvaća. Istina, imam šesnaest, možda i osamnaest milijuna, ali moja gotovinska likvidnost nije ružičasta. Da, imam nekretnine, akcije i kompanije, ali novac se mora uvijek nanovo ulagati. Stoga raspolažem s malo gotovine. Volio bih da mogu trošiti kao Doran. A, znate, Los Angeles je strašno skup grad.Janelle je već u mnogim knjigama naišla na ovakav tip — škrtog milijunaša. A kako nije bio duhovit, ni šarmantan, a niti osobito privlačan, kako dakle nije imao što ponuditi osim svoje prijaznosti i svojeg novca s kojim se, što je dao na znanje, nije lako opraštao, skinula ga je nakon druge čašice s vrata. Kad se Doran vratio kući, pobjesnio je.— Prokletstvo, tog smo mogli čestito pomusti —rekao je Doran. Tog je trenutka odlučila da ga napusti.Već sutradan unajmila je mali stan nedaleko od »Paramountovih« studija i bez ičije pomoći dobila jednu malu ulogu u filmu. Odradila je nekoliko dana i, mučena čežnjom za djetetom i Tennesseejom, vratila se u Johnson City. Tamo je ostala dva tjedna; duže nije izdržala.Premišljala je li bi povela sina, ali to je bilo neprovedivo te ga je ponovno ostavila kod bivšeg muža. Teško joj je pao rastanak s djetetom, ali je bila odlučila da najprije nešto zaradi i postigne, pa tek onda osnuje kućanstvo.Njezin bivši muž bio je opčinjen njezinim šarmom. Izgledala je sad bolje i profinjenije. Namjerno ga je izazivala, a kad ju je pokušao odvući u krevet, odbila ga je. Bijesno je odjurio iz kuće. Prezirala ga je, premda ga je ranije iskreno voljela, a on je varao s drugom341

¦dok je bila trudna. Odbio je mlijeko koje mu je ponudila kad je dojila dijete.— Trenutak — prekinuo ju je Merlvn. — Ponovi to.— Što? — upitala je Janelle. Nasmijala se. Merlvn

je čekao.— Oh, imala sam sjajne cice kad sam rodila, amlijeko me opčaralo. Htjela sam da ga kuša. Već samti o tome pričala.Kad je dobila rastavu, odbila je da primi alimentaciju, i to iz čiste mržnje.Kad se vratila u svoj holivudski stan, zatekla je dvije telefonske poruke: jednu Doranovu i drugu od Theodorea Lievermana.Nazvala je najprije Dorana i on dođe k njoj. Iznenadilo ga je što je bila u Johnson Citvju, ali nije postavio ni jedno pitanje o njihovim zajedničkim prijateljima. Kao obično, usredotočio se na ono što mu je trenutačno bilo važno.— Slušaj — rekao joj je. — Taj se Ted Lievermanuistinu zatreskao u tebe. Bez šale. Posve je poludio zatobom, ne samo da bi te povalio. Ako budeš pametna,možeš se oženiti sa dvadeset milijuna dolara. Pokušavaote pronaći pa sam mu dao tvoj telefonski broj. Nazoviga. Možeš postati kraljica.— On je oženjen — reče Janelle.— Idućeg mjeseca dobiva rastavu — reče Doran.— Raspitao sam se. To je vrlo pošten, ispravan momak.Samo da te jednom iskuša u krevetu i njegovi su timilijuni u džepu.Sve je to pričao usput. Janelle je bila tek jedna od njegovih karata u igri.— Odvratan si — rekla mu je.Doran je upotrijebio sav svoj šarm. — Ahh, srce, ne budi takva. Doduše, mi smo se razišli, ali si ti ipak najbolja ženska koju sam imao. Bolja od svih ovdašnjih. Nedostaješ mi, vjeruj mi. Znam zašto si me ostavila. Ali to još ne znači da ne možemo ostati prijatelji. Nastojim ti pomoći. Moraš odrasti. Daj tom čovjeku priliku, samo to tražim od tebe.— Pa dobro, nazvat ću ga — obećala je.Nikad nije razmišljala o novcu u želji da se obogati. Međutim, sad joj je došla u svijest misao što se sve novcem može postići. Mogla bi uzeti dijete k sebi i držati poslugu da ga pazi dok ona radi. Mogla bi učiti od najboljih učitelja glume. Zavoljela je kazalište i film. Sad je znala što želi započeti sa svojim životom.čak ni Doranu nije povjerila svoju ljubav za kazalište, ali ju je on osjetio. Posuđivala je u knjižnici bezbroj drama i djela o kazalištu i filmu i sve ih pročitala. Priključila se jednom malom kazalištu entuzijasta, čiji se direktor smatrao tako važnim da ju je to zabavljalo, ali i privlačilo. Kad ju je uvjeravao da je ona najveći prirođeni talent koji je susreo, gotovo se zaljubila u njega i, dakako, legla s njim u krevet.Neprivlačan, škrt i bogat, Theodore Lieverman imao je zlatan ključ za tolika vrata da ga je naposljetku ipak nazvala. Dogovorili su se da će se sastati te večeri.Janelle je ustanovila da je Lieverman prijazan, tih i plah; preuzela je inicijativu. Naposljetku ga je pokrenula da priča o sebi. Saznala je nekoliko sitnica. Imao je sestre blizankinje, nekoliko godina mlađe od sebe; obje su poginule u avionskoj nesreći. Od te tragedije dobio je živčan slom; a sad je njegova žena zahtijevala rastavu •— milijun dolara u gotovu i dio njegova imetka. Pomalo je izišlo na vidjelo da je siromaštvo osjećaja odredilo njegov život — novčano osigurano djetinjstvo učinilo je od njega slabog i ranjivog čovjeka. Jedino u što se dobro razumio, bilo je zarađivanje novaca. Smislio je potpuno siguran plan za financiranje Dora-nova filma, ali je trebalo pričekati pravi trenutak da se financijski uhvate na udicu. On, Lieverman, uložit će početni kapital, neku vrst pomoći za razvoj.Dva ili tri tjedna izlazili su gotovo svake večeri i uvijek je bio tako uljudan i bojažljiv da je Janellu spopala nestrpljivost. Ta slao joj je svakog dana cvijeće, kupio joj ukrasnu iglu kod Tiffanyja,

upaljač kod Guc-cija i jedan antikni prsten kod Roberta. I bio je smrtno zaljubljen. Pokušala ga je odvući u krevet i iznenadila se kad je to izbjegao. Mogla je jedino pokazati da je ona spremna. Naposljetku ju je zamolio da ga prati u New York i Puerto Rico. Morao je onamo putovati poslovno, za svoju tvrtku. Shvatila je da iz nekih razloga, bar u početku, nije mogao s njom leći u Los Angelesu. Vjerojatno zbog osjećaja krivnje. I mnogi drugi muškarci reagirali su tako. Uspijevali su varati svoje žene samo ako su bili tisuću milja daleko. Bar u početku. Nalazila je to zabavnim i zanimljivim.

142. 343 New York je bila prva stanica i tamo ju je vodio na svoje poslovne sastanke. Prisustvovala je pregovorima oko filmskih prava jednog tek objavljenog romana slavnog pisca. Lieverman je bio lukav i spretan te je shvatila da u tome leži njegova snaga. Te večeri su naposljetku pošli zajedno u krevet u njihovom apartmanu u »Plazi« i tad se suočila s jednom od istina o Theodoreu Lievermanu.Bio je gotovo posve impotentan. Isprva se ljutila; vjerovala je da je ona tome kriva. Poduzela je što god je mogla i naposljetku joj je uspjelo da ga dovede do vrhunca. Iduće noći bilo je malo bolje. U Puerto Ricu se još malo poboljšao. No bio je, bez sumnje, najnespo-sobniji i najdosadniji ljubavnik kojeg je imala. Bila je sretna kad su se vratili u Los Angeles. Kad ju je dovezao do kuće, zamolio ju je da se uda za njega. Odgovorila je da će razmisliti.Nije niti pomišljala na to da se uda za njega dok joj Doran nije očitao čestitu bukvicu. — Ti bi razmišljala? Razmišljala? Mućni malo glavom — rekao je. — Tip je lud za tobom. Udaj se. Izdrži godinu dana. Izvući ćeš se iz toga s najmanje milijun dolara, a tip će ipak ostati zaljubljen. Tad ćeš biti neovisna. Imat ćeš stotinu puta više mogućnosti da napraviš karijeru. I još nešto: kraj njega ćeš upoznati druge bogataše. Možda će ti se koji više svidjeti, pa ćeš se na kraju zaljubiti. Možeš promijeniti svoj život. Godinu dana se dosađivati, k vragu, ne znači patiti. Ne bih te nagovarao da moraš patiti.Doran je, po običaju, vjerovao da je ne znam kako mudar. Da je Janelli otvorio oči u pogledu temeljnih životnih istina, koje svaka žena zna jer joj o njima pjevaju još uz zipku.Ali Doran je uviđao da se Janelli u dubini duše gadi takvo što, ne stoga što je to bilo nemoralno, nego jer nije mogla nekog na tako besraman, hladnokrvan način prevariti. A i stoga što je u nje bilo toliko životne radosti da ne bi podnijela da se cijelu godinu dosađuje. No Doran je ubrzo upozori na to da će se vjerojatno dosađivati i bez Theodoreove krivnje. A jadnog bi Theo-dorea uistinu usrećila.—• Znaš, Janelle — rekao je Doran — s tobom je ugodnije kad si neraspoložena nego s većinom ljudi kad su najvedriji. — Bila je to jedna od malobrojnih istina koje je izrekao od svojeg dvanaestog rođendana. Premda je i ta služila njemu.No upravo je Theodore, koji je na neuobičajeno energičan način preuzeo inicijativu, doveo do odluke.Kupio je predivnu kuću na Beverlv Hillsu, vrijednu dvjesto i pedeset tisuća dolara, s bazenom, teniskim igralištem, dvojicom slugu. Znao je da Janelle voli igrati tenis. Naučila ga je igrati u Kaliforniji; imala je kratki ljubavni odnos sa svojim trenerom, vitkim lijepim plavokosim mladićem koji joj je na kraju podnio račun za poduku, što ju je zapanjilo. Kasnije su joj druge žene ispričale kakvi su kalifornijski muškarci. Pozvat će te na piće u bar, pustiti te da platiš i još te odvući na ševu u svoj stan. Neće se ispružiti ni za trošak taksija da te prebaci kući. Uživala je u treneru u krevetu i na igralištu, a on je unaprijedio njezino znanje na oba polja. Naposljetku ga se zasitila jer se odijevao bolje od nje, a bio je i prevelik laskavac te je pokušao zavesti sve njezine prijateljice i

prijatelje, što se Janelli, ma koliko da je bila slobodoumna, učinilo pretjeranim.S Lievermanom još nije odigrala ni jednu partiju tenisa. Jednom je posve usputno spomenuo kako je u gimnaziji tukao Arthura Ashea, što je Janellu ponukalo da pretpostavi kako je mnogo bolji igrač od nje i da, poput mnogih teniskih zvijezda, nerado igra s početnicima. Ali kad ju je nagovorio da preseli u novu kuću, priredila je veliku tenisku zabavu.Zaljubila se u kuću. Bila je to raskošna vila s gos-tinjskim sobama, gimnastičkom dvoranom, bazenom i kabinama. Zajedno s Theodoreom pretresla je planove za uređenje i ugrađivanje posebne oplate od drva. Zajedno su odlazili u kupovinu. No u krevetu je sad bio potpuni bankrot, i Janelle je posve digla ruke od toga posla. Obećavao je da će, kad njegova rastava bude sprovedena i kad se ožene, s njim biti sve u redu. Janelle se toplo nadala da će se to obistiniti jer mu je namjeravala bar biti vjerna, ako već pođe za njega zbog novca. No život bez seksa išao joj je na živce. A na dan zabave, na igralištu, znala je da je sve propalo. Uvijek ju je pratio predosjećaj da u cijeloj stvari ima nešto trulo. Ali je Theodore Lieverman budio u njoj, njezinim prijateljima i samom ciničnom Doranu tolikd povjerenja da je pomišljala kako to njezina nečista savjest traži izliku. 344 *wI Na dan zabave Theodore je naposljetku osvanuo na teniskom igralištu. Nije igrao loše —• za početnika. Nije bilo moguće da je tukao Arthura Ashea, sve da je majstor tad još bio u pelenama. Janelle se iznenadila. U jedno je bila uvjerena — da njezin ljubavnik nije lažac, p.. emda je pouzdano znala da cvi ljubavnici lažu. No Tneodore nije nikad govorio ^oješta, nije se hvalisao, nikad nije spominjao sve je bogatstvo, ni svoj ugled u svijetu novca. Osim s Janellom, nije zapravo ni s kim drugim razgovarao. Njegovo skromno i povučeno držanje bilo je u Kalif orni j i prava rijetkost, i Janelle se čudila da je takav a cijeli je svoj život proživio u toj državi. Ali kad ga je promatrala kako igra tenis, znala je da joj je slagao; jednom slučajno ubačenom primjedbom koju nikad nije ponovio, niti se upustio u pojedinosti. Nije u nju posumnjala kao što nije posumnjala ni u što što joj je pričao. Nije bilo dvojbe da ju je ljubio. Dokazao je to na sve moguće načine, što, dakako, nije značilo mnogo kad ga nije uspijevao dići.Te večeri nakon zabave rekao joj je da dopremi dijete iz Tennesseeja; kuća je dostatno velika. Da joj nije slagao o Arthuru Asheu, bila bi pristala. A dobro je učinila što nije, jer se nekoliko dana kasnije, dok je Lieverman bio u gradu, najavila jedna posjetiteljica.Posjetiteljica je bila gospođa Lieverman, dotad nevidljiva supruga. Sitna pristala ženica, ali zastrašena i očito poražena Janellinom ljepotom kao da nije mogla povjerovati da je njezin muž izvukao takav zgoditak. čim je objavila tko je, Janelle je osjetila takvo olakšanje da je tako toplo dočekala gospođu Lieverman što je ženu još više zbunilo.Ali je gospođa Lieverman iznenadila i Janellu. Nije bila srdita. Prvo što je rekla, zapanjilo ju je. — Moj je muž nervozan, vrlo osjetljiv — objavila je. — Molim vas, nemojte mu reći da sam bila ovdje.— Dakako — obeća Janelle, obradovana. Bila je kaona krilima. Žena će zatražiti da joj vrati muža i dobitće ga tako brzo da će joj se zavrtjeti u glavi.— Ne znam odakle Tedu sav taj novac. Istina, ondobro zarađuje, ali nema nikakve ušteđevine — reklaje oprezno.Janelle se nasmijala. Već je znala odgovor, ali je ipak upitala: — A što je s dvadeset milijuna dolara?

— 0, Bože, o, Bože! — zastenjala je žena. Pokrila

je rukama lice i počela plakati.— A jednako tako nije nikad tukao Arthura Asheau gimnaziji ¦— utvrdi Janelle.— 0, Bože, Bože — kukala je gospođa Lieverman.— A vi se ne rastajete idućeg mjeseca — dodaJanelle.Gospođa Lieverman je jecala.Janelle pođe k baru i natoči dva čista viskija. Ponudila je posjetitelj ci čašu.— Kako ste doznali? — upitala ju je.Gospođa Lieverman je otvorila torbicu kao da traži rupčić. Umjesto toga izvadila je hrpu pisama i pružila je Janelli. Bili su to računi. Janelle ih je pažljivo proučila i sve joj je postalo jasno. Kao osnovnu uplatu za kuću ispisao je ček na dvadeset i pet tisuća. Uz ček je bilo pismo kojim je tražio da se prije isplate cijele svote može useliti u kuću. ček je bio bez pokrića. Sad mu je prodavač prijetio zatvorom. čekovi posluzi bili su također bez pokrića. ček tvrtci koja je isporučila jelo i piće za zabavu, bio je bez pokrića.— Opa! — rekla je Janelle.— On je tako osjetljiv — reče gospođa Lieverman.— On je bolestan — objasni Janelle.Gospođa Lieverman klimne.Janelle reče zamišljeno. — Možda je to zbog sestara koje su poginule u avionskoj nesreći?Gospođa Lieverman tad vrisne, zdvojno i bijesno. — On nikad nije imao sestre. Zar ne razumijete? On je bolesni lažac. Laže čim otvori usta. Nema sestre, nema novaca, ne rastaje se sa mnom, a uzeo je novac svoje tvrtke da s vama otputuje u New York i Puerto Rico i da plati troškove za ovu kuću.— Pa zašto ga, k vragu, želite natrag? — upitalaje Janelle.— Zato što ga ljubim — reče gospođa Lieverman.Janelle je o tome razmišljala bar dvije minute, proučavajući gospođu Lieverman. Njezin je muž bio lažac, varalica, imao je ljubavnicu, nije mogao uspraviti svojeg ševca u krevetu, a to je bilo tek ono što je ona znala o njemu, uz to, dakako, da je bijedno igrao tenis. Što je nakon svega ovog, do vraga, bila gospođa Lieverman? Janelle potapše ženu po ramenu,

34A 347 natoči joj još jednu čašu i reče: — Pričekajte pet minuta.Toliko joj je trebalo da pobaca sve svoje stvari u dva Vuitton-kovčega koja joj je kupio Theodore, vjerojatno nepokrivenim čekovima. Sišla je s kovčezima i rekla ženi: — Odlazim. Možete ovdje pričekati svojeg muža. Recite mu da ga više ne želim vidjeti. Iskreno mi je žao što sam vam zadala jada. Morate mi vjerovati kad vam kažem da me uvjeravao kako ste ga napustili. Da vam nije stalo do njega.Gospođa Lieverman je žalosno klimala. Janelle se odveze plavim mustangom koji joj je kupio Theodore. Jamačno će prodavač zahtijevati da ga vrati. Dat će nekom da ga odveze natrag pred kuću. No nije znala kamo da se odveze. Sjetila se kostimografkinje Alice de Santis, koja je bila tako ljubazna, i odlučila da se odveze k njoj i zamoli za savjet. Ako Alice nije kod kuće, odvest će se Doranu. Znala je da bi je uvijek spremno prihvatio. 31.

Janelle se sviđalo kako je Merlvn uživao u priči. Nije se smijao. Nije pokazivao nikakve zlobe. Smješkao se, zažmirio i uživao. A potom je rekao upravo ono što je trebalo — začuđeno, gotovo zadivljeno:— Jadni Lieverman. Jadni, jadni Lieverman.— A što je sa mnom, bezobrazniče nijedan? — uzvratila je Janelle s namještenim bijesom. Bacila se golana njegovo golo tijelo i ogrlila ga. Merlvn je otvoriooči i nasmiješio se.— Ispričaj mi još jednu.Umjesto toga počela ga je ljubiti. Mogla mu je ispričati još jednu priču, ali za nju još nije bio zreo. Najprije se morao u nju toliko zaljubiti koliko je ona voljela njega. Ne bi podnio druge priče. Osobito ne onu o Alice. Stigao sam do točke dokle ljubavnici uvijek stižu. Toliko su sretni da ne mogu povjerovati da su takvu sreću zaslužili. I tad počnu razmišljati nije li sve tek prijevara. Tako su i moj zanos zagrljaja prožimali ljubomora i sumnja. Jednom je morala na neku audiciju i nije mogla doći pred mene na aerodrom. Drugi put sam računao da će noćiti kod mene, ali je morala kući jer je rano ujutro očekivala poziv iz studija. čak i kad je legla u krevet sa mnom rano poslije podne ne bih bio razočaran i da joj vjerujem, sumnjao sam u nju. I u očekivanju da će slagati, rekao sam joj: — Danas sam ručao s Doranom. Tvrdi da si imala četrnaestogodišnjeg ljubavnika kad si još bila samo provincijska ljepotica.Janelle je malo podigla glavu i uputila mi svoj slatki, izazovni smiješak, koji me primorao da zaboravim koliko je mrzim.— Da — odgovorila je. — To je bilo jako davno.Spustila je glavu. Na licu joj je lebdio odsutan, vedar izraz dok se sjećala te ljubavne zgode. Znao sam da o svim svojim ljubavnim zgodama razmišlja s nešto ganuća, pa i ako su vrlo loše završile. I

348 349 — To te smeta? — upitala je.— Ne — odgovorio sam. No znala je da nije tako.— Žao mi je — rekla je. Malo me promatrala, potomokrenula glavu. Pružila je ruke, podvukla ih pod mojukošulju i pogladila me po ledila. — Bila je to bezazlena stvar — rekla je.Nisam odgovorio, samo sam se odmaknuo jer me njezin dodir tjerao da joj sve oprostim.Ovaj put će slagati, mislio sam i rekao: — Doran mi tvrdi da si zbog četrnaestogodišnjeg dječaka bila optužena za zavođenje maloljetnika.Od srca sam želio da slaže. Nisam mario je li to istina. Ne bih joj zamjerio ni da je bila alkoholičarka ili ubojica. Htio sam je voljeti i ništa više. Promatrala me onim mirnim, zamišljenim pogledom kao da je na sve spremna samo da meni ugodi.— Sto hoćeš da ti odgovorim? — upitala je gledajući me u oči.— Jednostavno mi reci istinu — rekao sam.

— Pa lijepo, istina je — rekla je. — Ali oslobodilisu me. Sudac je poništio tužbu.Osjetio sam golemo olakšanje. — Znači da to nisi učinila?•— Što? — upitala je.— Pa znaš.Ponovo Sladak, plah smiješak. Ali s nešto žalosne podrugljivosti.— Hoćeš reći da li sam se ljubila s četrnaestogo-dišnjakom? Da, to jesam.Očekivala je da ću izaći iz sobe. Nisam se pomakao. Lice joj je poprimilo još podrugljiviji izraz. — Bio je vrlo razvijen za svoje godine — dodala je.To me zanimalo. Drskost njezina izazova.. — To dakako, objašnjava sve — rekao sam suho i promatrao je kako se ushićeno nasmijala.Sad smo oboje bili srditi jedno na drugo. Janelle zato što sam se drznuo da je osudim. Ustao sam da idem, stoga je rekla: — To je zgodna priča, svidjet će ti se.Vidjela je da sam progutao mamac. Volio sam priče gotovo toliko koliko i dobru ševu. Mnoge sam noći satima slušao dok mi je pričala o svojem životu, opčinjen, nagađajući što li je izostavila ili uljepšala za moje nježne muškaračke uši, kao što bi djetetu uljepšala kakvu stravičnu priču.,350 Rekla mi je jednom da me najviše voli upravo zbog toga što tako volim priče. I što ne pokušavam donositi sudove. Da me vidi kako premještam u glavi što sam čuo, razmišljam kako bih to sam ispričao ili upotrijebio. I doista, nikad je nisam osudio za to što je radila. I sad je znala da neću kad je saslušam.Kad se rastala, Janelle je uzela ljubavnika — Do-rana Rudda. Bio je tad disc-jackey na mjesnoj radio-stanici. Visok čovjek, nešto stariji od nje. Vrlo energičan, uvijek prijazan i zabavan. Naposljetku je uspio Janellu namjestiti na toj istoj radio-stanici kao čitačicu meteoroloških prognoza. Posao je bio zabavan i dobro plaćen za grad poput Johnson Citvja.Doran je bio opsjednut željom da postane znamenita osoba u gradu. Imao je golemi cadillac, kupovao je odjela u New Yorku i zakleo se da će jednog dana napraviti velik posao. Prema umjetnicima u šou-biznisu osjećao je strahopoštovanje i ushit. Gledao je sve gostujuće ansamble u svim brodvejskim komadima i uvijek slao ljubavne poruke i cvijeće glumicama u garderobu te ih pozivao na večeru. Iznenadilo ga je kad je otkrio kako ih je bilo lako prevrnuti. Pomalo je shvatio kako su osamljene. Blistave ljepotice na pozornici, u svojim drugorazrednim hotelskim sobama opskrbljenim prastarim hladnjacima izazivale su pomalo samilost. Nikad nije propuštao da Janelli priča o svojim pustolovinama. Bili su više prijatelji nego ljubavnici.Jednog mu se dana pružila velika prilika. U gradskoj koncertnoj dvorani nastupio je duo otac i sin. Otac je bio samouk svirač na klaviru koji je zarađivao za život istovarajući kamione u Nashvilleu dok nije otkrio glasovni dar svojeg sina. Otac, čovjek koji je naporno radio i mrzio svoj posao, smjesta je u svojem sinu uočio sredstvo s kojim bi mogao ostvariti svoj neostvarljiv san: pobjeći od dosadnog i mukotrpnog teglenja. Znao je da je njegov sin nadaren, ali nije zapravo znao koliko. Zadovoljio se da dječaka nauči crkvene pjesme i da s njim obilazi pobožnu kršćansku provinciju. Mladi plavokosi anđeo koji je čistim sopranom slavio Isusa. Slušatelji malih gradića nisu mu mogli odoljeti. Ocu je taj novi život jako prijao. Bio je druželjubiv, volio je bacati oko na pristale djevojke35L

i predahnuti od svoje već istrošene žene, koja je, dakako, ostajala kod kuće.Ali i mati je sanjarila o raskoši koju joj je mogao pribaviti kristalni sinovljev glas. Oboje je bilo pohlepno, ali ne na način bogatih, koji hlepe za bogatstvom kao načinom života, nego poput čovjeka koji umire od gladi na pustom otoku a odjednom ga spase pa može ostvariti sva svoja

maštanja.Tako je Doran, kad je došao u garderobu da pohvali dječakov glas i potom iznese svoj prijedlog, razumije se, naišao na naklone slušatelje. Doran je znao koliko dječak vrijedi i ubrzo je shvatio da je u tome osamljen. Uvjerio ih je da ne traži nikakva postotka od zarade na turnejama. On će posredovati dječaku i uzeti trideset posto od onog što dječak zaradi u godini dana prvih dvadeset i pet tisuća dolara.Bila je to, dakako, ponuda kojoj se nije moglo odoljeti. Ako dobiju dvadeset i pet tisuća na godinu, što je bila nevjerojatna svota, čemu da brinu što Doran uzima trideset posto od ostatka? I kako bi njihov dječak Rory mogao zaraditi više od te svote? Nemoguće. Takvog novca ni nema. Doran je također uvjeravao gospodina Horatija Bascombea i gospođu Edith Bas-combe da neće naplatiti nikakvih troškova. Tako je ugovor sastavljen i potpisan.Doran se smjesta bjesomučno bacio na posao. Posudio je novac da proizvede album božičnih pjesama. Bio je to golemi hit. Te prve godine dječak Rory zaradio je više od pedeset tisuća. Doran je smjesta preselio u Nashville i uspostavio veze u glazbenom svijetu. Poveo je Janelle sa sobom i postavio je za administrativnog pomoćnika u svojoj novoj tvrtci za proizvodnju ploča. Druge godine Rory je zaradio više od stotinu tisuća dolara, većinu na jednoj jedinoj ploči starih pobožnih balada koje je Janelle otkrila u Doranovoj arhivi dok je još bio disc-jockey. Doran nije imao nikakva stvaralačka smisla; nikad ne bi bio uočio vrijednost neke pjesme.Doran i Janelle sad su živjeli zajedno. Ali nije ga mnogo viđala. Putovao je u Hollywood da sklopi kakav posao oko filma ili u New York da dobije isključiv ugovor s jednom od krupnijih gramofonskih kompanija. Svi će postati milijunaši. Odjednom, katastrofa. Rory se grdno prehladio i činilo se da gubi glas. Doran ga je poveo najboljem specijalistu u New York. Specijalista je potpuno izliječio Rorvja, no tad je, uz put, spomenuo Doranu: — Vi znate da će mu se glas promijeniti kad uđe u pubertet?Na to Doran nije pomišljao. Možda stoga što je Rory bio tako krupan za svoju dob. Možda i zato što je Rory bio tako savršeno nedužan dječak, potpuno neupućen. Otac i mati čuvali su ga od djevojaka. Volio je glazbu i sam je bio odličan glazbenik. A i od svoje jedanaeste godine često je pobolijevao. Doran je očajavao poput čovjeka koji je zakopao svoje blago a ne može se sjetiti gdje. Naumio je na Rorvju zaraditi milijune — a sad mu je sve to izmicalo. Milijuni dolara! Doslovno, milijuni dolara!Tad je Doranu sinula jedna od njegovih velikih ideja. Medicinski je sve bilo jasno. Kad je prikupio sve podatke, iskušao je zamisao na Janelli. Užasnula se.— Ti si strašan gad — rekla mu je gotovo uplaču.Doran nije mogao shvatiti njezin užas. — Ma čuj — tumačio joj je — pa to je radila katolička Crkva.— Ona je to radila za Boga — odgovorila je Janelle. — Ne za novac.Doran je stresao glavom. — Molim, ostani kod stvari. Moram nagovoriti dečka i njegove roditelje, a to će biti gadan posao.Janelle se nasmijala. — Uistinu si poludio. Neću ti u tome pomoći. A sve kad bih i htjela, nećeš ih nikad uspjeti nagovoriti.Doran se smješkao. — Otac je glavni. Mislio sam da bi mu možda mogla pokloniti malo pažnje. Malo ga smekšati.Doran tad još nije ovladao onom jeguljastom, sunčanom, osobitom spretnošću uvjeravanja koju je kasnije stekao u Kaliforniji. Tako se, kad mu je Janelle bacila tešku pepeljaru u glavu, nije niti dosjetio da je uvuče. Pepeljara mu je odbila komad zuba i raskrva-rila usnice. Nije se naljutio. Samo je stresao glavom na tu Janellinu zaguljenost.Janelle bi ga tada napustila, ali bila je previše radoznala. Htjela je vidjeti hoće li Doran uistinu takvo što pokušati.Doran je, uglavnom, umio dobro prosuditi ljude, a dobro je znao koliko može pohlepa promijeniti čovjeka. Znao je da je gospodin Horatio Bascombe ključ.

23 Budale umiru Otac je mogao obrlatiti ženu i sina. A otac je, istodobno, bio i najranjiviji. Ako njegov sin prestane zarađivati, značilo bi to da bi gospodin Bascombe morao ponovo istovarivati kamione. Svršeno s turnejama, sviranjem klavira, škakljanjem ljepotica, uživanjem u neobičnim jelima. Preostat će mu samo njegova istrošena žena. Otac je najviše gubio; gubitak Rorvjeva glasa bio je važniji njemu nego ikome.Doran je smekšao gospodina Bascombea ljepuškas-tom malom pjevačicom iz nekog sumnjivog nešvilskog jazz-kluba. Sutradan svečana večera s cigarama. Kad su pripalili, izložio je svoje planove za Rorvjevu budućnost. Mjuzikl na Broadwayju, album ploča s kompozicijama znamenite braće Dean, napisanim za Rorvja. Potom glavna uloga u filmu koja će od Rorvja stvoriti drugu Judy Garland ili novog Elvisa Preslevja. Gospodin Bascombe uopće neće biti kadar izbrojiti taj silan novac. Bascombe je preo kao mačak. Nije, štoviše, bio pohlepan kad je sve već bilo na tanjuru. Bilo je neizbježno. Bio je milijunaš. A tad Doran ispusti mačku iz vreće.— Postoji samo jedna zapreka! — reče. — Liječnicikažu da će mu se glas promijeniti. Ulazi u pubertet. •Bascombe se nije zabrinuo. — Glas će mu postati malo dublji. Možda će tada zvučati još ljepše.Doran strese glavom. — Upravo ta visoka kristalna čistoća čini ga superstarom. Dakako, možda će zvučati bolje, ali će biti potrebno bar pet godina da ga iškoluje i da mu se stvori novi publicitet. A tada je sa sto naprema jedan pouzdano da će ponovo izbiti na vrh. Ali, ja sam ga prodao publici sa sadašnjim glasom.— Pa možda mu se glas neće promijeniti — rečeBascombe.— Da, možda neće — doda Doran i ostavi stvar natome.Dva dana kasnije Bascombe dođe u njegov stan. Janella ga pusti u kuću i ponudi pićem. A kad su Doran i on počeli razgovor, otišla je iz sobe.Te noći u krevetu, pošto su se pojahali, Janelle je upitala Dorana:— Kako napreduju tvoji prljavi planovi?Doran se nasmijao. Znao je da ga Janelle prezire zbog toga što je naumio, ali je bila tako usijana da ga je odlično uslužila, kao i dotad. Poput Rorvja, ni354 ona nije znala kako je darovita. Doran je bio zadovoljan. Volio je biti dobro uslužen; od ljudi koji nisu znali svoju vrijednost.— Pohlepnog starog soma već imam na udici — rekao je. — Sad još moram obraditi majku i sina.Doran, koji je sebe držao najvećim trgovcem na istoku od Stjenjaka, pripisivao je svoj uspjeh svojem daru. Istina je bila da je imao sreće. Gospodina Bascombea smekšao je neobično težak život kakav je trpio prije nego što se dogodilo čudo sa sinovljevim glasom. Nije se mogao odreći zlatnog sna i vratiti se u ropstvo. To nije bilo tako neobično. Međutim, s majkom se Doranu uistinu posrećilo.Gospođa Bascombe bila je nekoć provincijska ljepotica, u malom gradiću na jugu. Kao mlada djevojka malko se istutnjala dok nije podlegla klavirskoj svirci i provincijskom šarmu Horatija Bascombea. S godinama je njezina ljepota izblijedila i ona je zapala u muljevitu južnjačku pobožnost. Što je njezin muž postajao manje vrijedan ljubavi, to joj se privlačniji činio Isus. Glas njezinog sina bio je njezina ljubavna žrtva Isusu. Na to se Doran oslonio. Zadržio je Janellu u sobi dok je razgovarao s gospođom Bascombe, jer je znao da će ta osjetljiva tema uznemiriti stariju ženu ako se zateče nasamo s jednim muškarcem.Doran je na učtiv način bio šarmantan i pažljiv prema gospođi Bascombe. Istaknuo je da će u skoroj budućnosti milijuni ljudi u cijelom svijetu čuti njezina sina kako pjeva u Kristovu slavu. U

katoličkim zemljama, u muhamedanskim zemljama, u Izraelu, u afričkim gradovima. Njen će sin biti najmoćniji širitelj krišćanske vjere nakon Luthera. Značajniji od Billvja Grahama, Orala Robertsa, dvojice ljudi koje je gospođa Bascombe obožavala kao sveca na zemlji. A njezin će sin biti spašen od najtežeg grijeha u koji čovjek najlakše sklizne. Sve je to očito bila Božja volja.Janelle ih je promatrala. Divila se Doranu; tome što je takvo što mogao izvoditi a da u osnovi nije bio zao, samo gramziv. Poput dječaka koji krade novčiće iz majčine novčarke. Pošto ju je Doran cijeli sat obrađivao, gospođa Bescombe je počela popuštati. Tad joj Doran zada posljednji udane.— Gospođo Bascombe, uvjeren sam da ćete vi pridonijeti tu žrtvu za Isusa. Veliki problem je vaš sin Rory. On je dječak, a vi znate kakvi su dječaci.23* Gospođa Bascombe se kiselo osmjehne. — Da — rekla je. — Znam. — Bacila je otrovan pogled Janelli. — Ali moj Rory je dobar dječak. Poslušat će što mu kažem.Doran olakšano odahne. — Znao sam da se mogu u vas pouzdati.Tad gospođa Bascombe hladno reče: — činim to za Isusa. Ali htjela bih novi ugovor. Tražim petnaest posto od vaših trideset kao njegov sumenedžer. — Trenutak je šutjela. — A moj muž to ne mora znati.Doran je uzdahnuo. — To ipak nešto znači kad je čovjek tako pobožan — rekao je. — Nadam se da ćete uspjeti.Rorvjeva mati je uspjela. Nitko nije znao kako. Sve je bilo dogovoreno. Jedino se Janelli zamisao nije svidjela. Bila je užasnuta. Tako zgranuta da više nije htjela spavati s Doranom, te je on pomišljao da je se otarasi. Doran je, uz to, imao još jedan problem: pronaći liječnika koji će četrnaestogodišnjaku odsjeći jaja. Jer o tome se radilo. Sto je srednjovjekovnim papama bilo pravo, odgovaralo je i Doranu.Cijelu stvar uredila je Janelle. Svi su se bili okupili u Doranovu stanu. Doran je upravo razmišljao kako da gospođi Bascombe preotme njezinih sumenedžerskih petnaest posto i tako nije pazio što se oko njega događa. Janelle je ustala, uzela Roryja za ruku i povela ga u spavaću sobu.Gospođa Bascombe je prosvjedovala: — Što radite s mojim dječakom?— Začas ćemo se vratiti. Htjela bih mu samo nešto pokazati — rekla je Janelle sa slatkim smiješkom. U spavaćoj sobi zaključala je vrata za sobom. Tad je povela Rorvja krevetu, otkopčala mu pojas, svukla mu hlače i gaće. Gurnula je njegovu ruku među svoja bedra a glavu u dojke koje je razgolitila.Za tri minuta su zgotovili posao, a tada momčić iznenadi Janelle. Navukao je hlače, zaboravivši gaće, otključao vrata spavaonice i uletio u dnevnu sobu. Njegov prvi udarac pogodio je Dorana usred lica, a potom je razbacivao udarce poput vetrenjače dok ga otac nije priveo pameti.356 , _ _,__,_„..„___._ Janelle je ležala gola na krevetu i smješkala mi se.— Doran me mrzi, premda je odonda prošlo šest godina. Prikratila sam ga za milijune.I ja sam se smješkao. — A što je bilo na suđenju?Janelle slegne ramenima. — Imali smo pametnog suca. Porazgovarao je sa mnom i s dečkom u svojim službenim prostorijama i tad poništio tužbu. Upozorio je roditelje i Dorana da bi mogli biti izvedeni pred sud, ali je svima preporučio da drže jezik za zubima.Promislio sam o tome. — Što je rekao tebi?Janelle se ponovo osmjehne. — Rekao je da bi, kad bi bio trideset godina mlađi, dao sve da sam mu djevojka.Uzdahnuo sam. — Moj Bože, kad te čovjek sluša, čini se kao da nikad nisi pogriješila. Ali sad hoću da mi odgovoriš po istini. časna riječ?— časna riječ — potvrdi Janelle.Malo sam pričekao, gledajući je. Tad je upitah:— Da li te zabavljala ševa s tim četrnaestogodišnjim

dječakom?Janelle nije krzmala. — Bila je sjajna — odgovorila je.— Dobro — rekao sam. Tako sam se usredotočioda mi se čelo namrštilo i Janelle je prasnula u smijeh.Najviše je voljela kad sam se istinski trudio da je pro-zrem. — Da vidimo — rekao sam. — Imao je kovrče,bio je dobro građen, čista koža, još bez prištića, dugetrepavice i djevičanstvo korskog dječaka. čovječe! —Pokušao sam ga zamisliti. — Reci istinu! Bila si ogorčena, ali si u dubini duše znala da ti je to izlika da pre-vrneš jednog četrnaestogodišnjaka. To ne bi postiglana drugi način, premda si ga od samog početka željela.Taj te momčić dražio od prvog susreta, a ovako simogla oboje: imati dječaka i time ga spasiti. Sjajno.Je li tako?— Nije — odgovori Janelle sa slatkim smiješkom.Ponovno sam uzdahnuo i potom prasnuo u smi'eh.— Ti si takva varalica! — Ali bio sam poražen i znaosam da je tako. Ponijela se nesebično, spasila je mladomčovjeku njegovu muževnost. To što se uz put pozabavila, bila je, uostalom, zaslužena nagrada. Na Jugu svisluže Isusu — svatko na svoj način.A ja sam je, bože moj, volio još više.357 32.Malomar je odvalio jedan težak dan i uz to još konferenciju s Mosesom VVartbergom i Jeffom Wagonom. Borio se za Merlvnov i svoj film. Wartbergu i Wagonu se prva verzija nije nimalo svidjela. Planula je uobičajena prepirka. Htjeli su napraviti komercijalni film, više akcije i grublje likove. Malomar se usprotivio.— To je dobar scenarij — rekao je — i ne zaboravite da je to tek prva verzija.— To nam ne morate reći — odgovorio je Wartberg.— To znamo. Tako smo i ocijenili.Malomar reče hladno: — Znate da me vaše mišljenje uvijek zanima i da ga pažljivo važem. Ali sve što ste dosad iznijeli čini mi se potpuno sporedno.VVagon namjesti svoj šarmantni osmijeh i reče pomirljivo: — Malomare, ta vi znate da vjerujemo u vas. Zato smo i sklopili ugovor s vama. Pa vi, do vraga, imate potpuni nadzor nad svojim filmovima. Ali mi moramo svoj sud poduprijeti reklamom i publicitetom. Dopustili smo vas da premašite budžet za milijun. To nam, vjerujem, daje moralno pravo na koju riječ u konačnom oblikovanju filma.— Od samog početka budžet je bio kukavan. Svismo to znali i priznali.358 ..

— Ali vi znate — rekao je Wartberg — da gubitepostotke ako prekoračite budžet. To stoji u svim našimugovorima. Hoćete li se upustiti u taj rizik?— Zaboga — uzvratio je Malomar. — Ne mogu zamisliti da ćete primijeniti tu klauzulu ako film donesemasu novca.

VVartberg široko rastegne lice. — Možda hoćemo, a možda ne. Tu mogućnost morat ćete uzeti u račun ako ostanete pri svojoj verziji filma.Malomar slegne ramenima. — Preuzimam taj rizik — odgovorio je. — A ako je to sve što mi imate reći, vraćam se u montažu.Kad je napustio »Tri-Culture Studios« i dao se odvesti u vlastiti studio, bio je iscrpljen. Pomislio je da ode kući i pridrijema, ali ga je čekalo još mnogo posla. Htio je raditi još bar pet sati. U prsima je pono\no osjetio lake bolove. Ti će me prokletnici još dokrajčiti, pomislio je. A tad je odjednom uočio da ga se VVart-berg i VVagon, otkako je prebolio srčani udar, mnogo manje boje, više se s njim prepiru \i više ga gnjave pitanjima troškova. Možda ga prokletnici doista pokušavaju ubiti.Uzdahnuo je. S kakvim se jebenim problemima morao boriti; i taj nemogući Merlvn gnjavi svojim vječnim tužaljkama o producentima, Hollywoodu i činjenici da svi zajedno nisu nikakvi umjetnici. A on ovdje izlaže svoj život da bi spasio Merlvnovu koncepciju filma. Prohtjelo mu se da ga nazove i natjera da se sam uhvati ukoštac s VVartbergom i VVagonom, ali je znao da bi Mer-lyn jednostavno napustio cijelu stvar. Merlyn nije vjerovao onako kao on, Malomar. Nije bio zaljubljen u film i u to što film može.K vragu s tim, pomislio je Malomar. Napravit će film po svojem ukusu. Bit će dobar. Merlvn će biti zadovoljan, a i studio kad film donese novaca. A ako mu pokušaju okljaštriti njegove postotke, ogledat će se za nekim drugim studijem.Kad se limuzina zaustavila, Malomar osjeti ono isto radosno uzbuđenje kakvo je uvijek obuzimalo: nadahnuće umjetnika koji se baca na posao znajući da će ostvariti nešto lijepo.Radio je sa svojim ljudima gotovo sedam sati, i kad ga je limuzina naposljetku dovezla kući, bila je skoro ponoć. Bio je tako umoran da je smjesta legao. Stenjao je od iscrpljenosti. Bol u prsima ponovno se pojavila359 i proširila na leđa, ali je za nekoliko minuta minula. Ležao je nepomično i pokušavao usnuti. Bio je zadovoljan. Dobro je iskoristio dan. Protjerao je morske pse i montirao svoj film.Malomar je volio raditi sa svojim ljudima i režiserom u montaži. Volio je sjediti u mraku i odlučivati što sitne sličice treba da predstavljaju a što ne. Poput boga, udahnjivao im je neku vrst duše. Ako su likovi bili »dobri«, uljepšavao ih je nalažući montažeru da izreže sličice koje su ih nagrđivale tako da nos ne bi bio previše koščat, usta previše zlobna. S nekom bolje osvijetljenom snimkom mogao je povećati draž očiju glavne junakinje, njezine kretnje učiniti dražesnijim i dirljivijim. Izbjegavao je da »dobre« baca u očaj. Bio je milostiv.Istodobno je oštro motrio zle. Odgovaraju li boje njihove kravate i kroj njihovih podloj naravi? Ne smješkaju li se pretjerano povjerljivo? Nisu li njihove crte lice preblage? Na montažnom stolu izrezivao je svaku pogrešnu karakternu sliku. Nipošto nisu smjeli biti dosadni. Zao čovjek morao je biti zanimljiv. U montaži je Malomar pazio na najsitnije pojedinosti. Svijet koji je stvarao morao je posjedovati razumnu logiku, a kad ga je dovršio, čovjek bi obično bio zadovoljan što ga je doživio.Malomar je stvorio stotine takvih svjetova. U njegovom su mozgu živjeli vječno, kao što bezbrojne galaksije vječno žive u sjećanju Božjem. Malomaru je njegov svijet bio čudesan. Bilo je posve drukčije kad je izlazio iz tmine montaže i stupao u svijet što ga je stvorio Bog, koji mu se činio sasvim besmislenim.U tri godine Malomar je pretrpio tri srčana udara. Od pretjeranog rada, rekao je liječnik. No Malomar se nije mogao otarasiti dojma da je Bog zabrljao u svojoj montaži. On, Malomar, bio je posljednji čovjek koji je zaslužio srčani udar. Tko će nadzirati sve one svjetove koje treba stvoriti? A i toliko je pazio na sebe. Jeo je malo i po propisima. Svakog je jutra gimnasti-cirao. Pio je malo. Općio je redovito, ali ne pretjerano. Nikad nije uživao droge. Bio je još mlad, pristao čov'ek. Izgledao je kao junak. I nastojao se pristojno ophoditi, ili tako pristojno koliko je mogao u tom svijetu koji je snimao Bog. U Malomarovoj montaži ne bi takav lik kao što je bio on nikad umro od srčanog udara. Mon-tažer bi izrezao tu karu, producent zatražio da se scenarij promijeni. Režiser i svi glumci morali bi pomoći. Takva čovjeka ne bi pustili da umre...

Ali probadanje u svojem srcu Malomar nije mogao isjeći. I često je noću, vrlo kasno, u svojoj golemoj kući gutao pilule za srce. I potom ležao u krevetu oduzet od straha. Kad se osobito loše osjećao, nazvao bi svojeg kućnog liječnika. Liječnik bi došao i prosjedio noć uz njega, pregledao ga, smirio ga i držao ga za ruku dok nije svanulo. Nikad ga liječnik nije odbio. Malomar je napisao životni scenarij tom čovjeku. Pribavio mu je pristup do najljepših glumica; bio bi njihov kućni liječnik i često ljubavnik. Kad je Malomar ranije, prije svojeg prvog udara, vodio naporniji seksualni život, kad je punio svoju veliku kuću starletama i elegantnim modelima, liječnik je bio stalan gost i zajedno su iskušavali ponudu žena odabranih za tu večer.Ove noći, kad je Malomar sam ležao u krevetu, nazvao je liječnika. Liječnik je došao, pregledao ga i uvjeravao da će bolovi proći. Da nema opasnosti. Neka pokuša zaspati. Liječnik mu je donio vode za tablete i sredstvo za umirenje. Stetoskopom je preslušao rad srca. Bilo je cijelo; nije se raspadalo u komadiće, kako je Malomar osjetio. I nakon nekoliko sati, kad mu je bilo bolje, rekao je liječniku da pođe kući. Potom je usnuo.Sanjao je. Bio je to živahan san. Stajao je na kolodvoru okružen ljudima. Kupovao je putnu kartu. Neki nizak, ali zbijen čovjek gurnuo ga je u stranu i zatražio kartu. čovjek je imao/golemu glavu patuljka i izderao se na Malomara. Malomar ga je umirivao. Povukao se ustranu. čovjek je kupio svoju kartu. — Slušajte, ako vam nešto smeta, pristajem na sve — rekao je Malomar, i dok je još govorio, čovjek je rastao i njegove crte lice su se izravnale. Odjednom se pretvorio u starijeg gospodina koji reče: — Recite mi svoje ime. Učinit ću nešto za vas. — Volio je Malomara. Malomar je to jasno razabrao. Obojica su bila prijazna. A čovjek na šalteru odnosio se sad prema tom čovjeku s golemim poštovanjem.Malomar se probudio u prostranom mraku svoie goleme spavaće sobe. Zjenice su mu se suzile, i prikraćen za vidno polie, zurio je u osvijetljenu pačetvorinu otvorenih vrata kupaonice. Trenutak je držao da zuri 360 u ekran u montaži, no tada je raspoznao da je samo sanjao. U trenu kad je to shvatio njegovo se srce smrtonosnim aritmetičkim galopom odijelilo od njegova tijela. Električki impulsi njegova mozga su se pobrkali. Sav u jednom znoju, sjeo je. Srce posljednji put gromoglasno zajuriša, zadršće. Srušio se natrag i sklopio oči, a svjetla na platnu koje je bilo njegov život utrnuše se. čuo je još grepkav šum kao kad čelik reže celuloid i umro. 33.Vijest o Malomarovoj smrti javio mi je moj agent Doran Rudd. Saopćio mi je da će se sutradan u »Tri--Culture Studios« održati važna konferencija o filmu. Moram uhvatiti idući avion, a on će me dočekati na aerodromu.S uzletišta »Kennedv« nazvao sam Janelle da joj javim da dolazim, ali javio se samo njezin magnetofon s njezinim glasom i lažnim francuskim akcentom, tako da sam ostavio poruku za nju.Malomarova smrt me potresla. U mjesecima zajedničkog rada gajio sam veliko poštovanje prema njemu. Nikad nije isprazno brbljao; svojim sokolovim očima uvrebao bi svaku glupost u scenariju ili komadiću filma. Mučio me pokazujući mi filmove, objašnjavajući mi zašto neki prizor ne valja i na što treba paziti kod glumca koji je čak i u lošoj ulozi odavao da ima talenta. često smo se prepirali. Govorio mi je da je moja književna snobovština obrana i da nisam s dosta pažnje proučavao film. čak je ponudio da će me učiti kako se režira, ali sam to odbio. Htio je znati zašto.— čujte — rekao sam — čovjek stvara sudbinu i samim tim što postoji, pa i ako stoji na mjestu i ni s kim nije u dodiru. Upravo to u životu toliko mrzim. A filmski režiser je najgori agens te vrste. Pomislite samo na sve one glumce i glumice koje bacate u očaj kad ih odbijete. Pomislite na sve one ljude kojima morate zapovijedati. Na novac koji potrošite, sudbine na koje utječete. Ja samo pišem knjige, nikom ne nanosim zlo, samo pomažem. Ljudi moju pomoć mogu prihvatiti ili odbaciti.

— Imate pravo — rekao je Malomar. — Od vas nikada ne bi postao režiser. Ali mislim da govorite besmislice. Nitko ne može biti tako pasivan. — I imao je pravo, dakako. Želio sam samo upravljati jednim intimnijim životom.Ipak, njegova me smrt rastužila. Na neki mi je način bio drag, premda se nismo zapravo dobro poznavali. A bio sam i malo zabrinut što će se sad dogoditi s našim filmom.Doran Rudd me dočekao na uzletištu. Jeff Wagon će postati producent, rekao mi je, a »Tri-Culture Stu-dios« je progutao »Malomar Films«. Najavio mi je da se pripremim na gomilu teškoća. Na putu u studio upoznao me ukratko s poslovanjem »Tri-Culture Stu-diosa«, s tim kakav je Moses VVartberg, njegova žena Bella, Jeff Wagon. Kao za uvod, ispričao mi je da tu kompaniju, premda nije najmoćnija u Hollywoodu, često nazivaju »Tri lešinara Studios«; da je Wartberg morski pas, a tri preostala potpredsjednika šakali. Rekao sam mu da se s metaforama ne može tek tako razbacivati; ako je VVartberg morski pas, potpredsjednici moraju biti ribe-piloti. Šalio sam se, ali me moj agent nije uopće slušao. Rekao je: samo: — Da ste bar svezali kravatu.Pogledao sam njega. Bio je u svojoj šik kožnatoj jakni a ispod nje nosio je pulover s prevrnutim okovrat-nikom. Slegnuo je ramenima.— Moses VVartberg je mogao biti semitski Hitler — rekao je — ali bi on to izveo malko drukčije. Po-gušio bi sve odrasle kršćane a njihovu djecu poslao sa stipendijom na sveučilišta.Udobno zavaljen u Doranovom mercedesu 450S1, nisam pravo ni slušao njegovo brbljanje. Rekao mi je da će biti ogorčene borbe oko filma. Da će ga Jeff Wagon proizvesti, a Wartberg osobno nadgledati. Obojica su ubila Malomara svojom gnjavažom, reče Doran. Učini- lo mi se to tipičnim kolivudskim pretjerivanjem. Ali smisao svega što mi je Doran pričao bio je da će se danas odlučiti o sudbini filma. Stoga sam u dugoj vožnji do studija pokušao prikupiti u pamćenju sve što sam čuo o Mosesu Wartbergu i Jeffu Wagonu.Jeff Wagon je bio prototip komercijalnog producenta, dakle proizvođač takozvanih B-filmova, i to od svoje četverokutne glave sve do Bally cipela na nogama. Ime je stvorio na televiziji, potom se prolaktio u igrani film na jednak način na koji se mrlja tinte širi na platnenom stolnjaku, a i s jednakim estetskim učinkom. Snimio je više od stotinu televizijskih filmova i dvadeset za kinematografe. Nijedan nije imao ni tračka šarma, kvalitete ili umjetnosti. Među kritičarima, radnicima i glumcima u Hollywoodu kolala je dosjetka u kojoj se Wagon uspoređivao sa Selznickom, Lubi-tschom, Thalbergom. O njegovim su filmovima govorili da nose otisak ševca, jer mu je neka zlobna mlada glumica jednom dala takav nadimak.U tipičnom Wagonovom filmu vrvjelo je od pomalo isluženih, otrcanih zvijezda kojima je nužno zatrebalo novaca. Znale su da je to komercijalni film. Režisere je VVagon birao osobno. Obično su bili prosječni talenti za kojima se vukao rep neuspjelih filmova, tako da ih je mogao mijesiti i primorati da film snime onako kako on želi. Smiješno je bilo što je sa svojim filmovima, ma koliko bili loši, plivao bez gubitka ili čak zarađivao, jer su se, gledajući s komercijalnog stajališta, temeljili na zdravim idejama. Imali su svoju programiranu publiku, a Jeff Wagon je, što se tiče tro- škova, bio oštar kao buldog. Njegov su specijalitet bili ugovori s kojima je svakog operušao za postotke ako je film slučajno upalio i donio grdne novce. A ako to nije palilo, tad bi zapodijevao parnicu, da bi se naposljetku »nagodio« oko postotaka. No Moses VVartberg je uvijek govorio da su Wagonove ideje dobre. Vjerojatno nije znao da je VVagon krao čak i ideje. Radio je to na način koji bi se mogao nazvati jedino zavođenjem.U svojim mlađim danima Jeff VVagon je živio u skladu sa svojim nadimkom, prevrćući svaku starletu koja je osvanula na terenu »Tri-Culture Studiosa«. Držao se pogodbe. Ako su mu dale, bilo im je dopušteno

da u TV-filmovima igraju konobarice ili recepcionerke. Ako su bile spretne, dobivale bi dovoljno posla da od toga žive. No kad je prešao u igrani film, morao je s tim prestati. S budžetom od tri

milijuna dolara nisi se mogao tek tako zajebavati i poklanjati uloge za ševu. Tad se izvlačio s audicijama za ulogu ili obećanjem da će pomoći koliko bude mogao, ali nikad se nije čvrsto obavezivao. A, dakako, neke su bile darovite, i kad bi im odškrinuo vrata, uspjele bi dobiti kakvu pristojnu ulogu u filmu. Neke od njih postale su zvijezde. U zemlji empididaea takvi poput Jeffa Wagona najduže su ži\ jeli.No jednog s,e dana iz sjevernih kišnih prašuma Oregona pojavila osamnaestogodišnja ljepotica od čije je ljepote zastajao dah. Imala je sve što je čovjek mogao poželjeti; ljepuškasto lice, dobar stas, temperament i čak talent. No kamere joj nisu služile po zasluzi. U tom idiotskom svijetu filma njezina vanjština nije dolazila do izražaja.Bila je i ponešto luckasta. U šumama Oregona odrasla je vješta lovu. Znala je oderati kožu srni i poduhvatiti se s grizlijem. Pošto ju je njezin agent nagovorio, pristala je, krzmajući, da je Jeff Wagon jednom na mjesec opali. Ali potjecala je iz kraja gdje su ljudi bili pošteni lovci te je očekivala da leff VVagon održi riječ i pribavi joj ulogu. Kad od toga nije bilo ništa, legla je s Jeffom VVagonom u krevet ponijevši lovački nož i u kritičnom trenutku zabola mu ga u jaja.Nije svršilo pretjerano -rio. U prvom redu odrezala je samo komadić njegova desnog jajeta, a svi su bili jednodušni da mu kraj njegovih velikih jaja nedostatak malog komadića neće naštetiti. Sad Jeff VVagon pokušao je zataškati događaj i odbio je da je tuži sudu. Ali zgoda se pročula. Djevojku su otpremili kući u Oregon s dostatno novaca da kupi drvenjaru i novu pušku za srnjake, a Jeff VVagon je shvatio pouku. Prestao je zavoditi starlete i prebacio se na zavođenje pisaca i krađu njihovih ideja. Bilo je to korisnije i manje opasno. Pisci su bili gluplji i veće kukavice.I tako je zavodio pisce pozivajući ih u skupe lokale na večeru i mašući im pred nosom ugovorima za novu verziju scenarija koji je već u proizvodnji, s ntkoliko tisuća dolara za jedan posao. Uz put ih je ispitivao što upravo kane pisati, o budućim romanima i scenarijima. A tad bi pokrao njihove ideje, premještajući ih na druga mjesta, mijenjajući likove, ali uvijek ostajući pri glavnoj zamisli. Uživao je kad je mogao obrlatiti autore tako da su ostali praznoruki. A kako pisci obično nisu imali pojma što vrijede njihove ideje, nikad nisu prosvjedovali. Ne kao one kurvice koje bi čovjeka pustile da ih povali a kasnije zato očekivale brda zlata.Agenti su bili ti koji su prokužili Jeffa VVagona i zabranili svojim klijentima da prihvaćaju njegov poziv na ručak. Ali u Hollywood su neprestano dolazili novi mladi pisci iz cijele zemlje. I svi su se nadali da će uspjeti gurnuti u vrata onu jednu nogu kojom će se obogatiti i proslaviti. Upravo se u tome i sastojala genijalnost Jeffa VVagona: da odškrine vrata toliko da im prsti pozelene i poplave kad ih potom zalupi.Jednom u Vegasu rekao sam Cullvju da on i VVagon pljačkaju svoje žrtve na jednak način. No Cully nije bio istog mišljenja.— čuj me — rekao je Cully — i ja i Vegas želimotvoju lovu, ali Hollywood ti želi odsjeći jaja.Nije znao da je »Tri-Culture Studios« upravo kupio jedan od najvećih kasina u Vegasu.Moses VVartberg je bio druga priča. Još u početku kad sam tek došao u Hollywood, odvezli su me u Tri--Culture Studios« da se tamo predstavim.Razgovarao sam s Mosesom VVartbergom kratko — smjesta mi je bilo jasno kakav je to čovjek. Imao je onaj isti oštar pogled kakav sam već vidio u visokih oficira, vlasnika kasina, vrlo lijepih i bogatih žena i ma-fijaških kaponja. Bio je to oštar čelik moći, led u krvi i mozgu, zastrašujuće pomanjkanje samilosti ili saučešća u svakoj stanici organizma. Pogled ljudi koji su bili dušom i tijelom odani najopojnijoj od svih droga — vlasti.Vlasti koju su već osvojili i dugo je već primjenjivali. A Moses VVartberg ju je primjenjivao do najmanje sitnice.Kad sam te večeri pričao Janelli kako sam u »Tri--Culture Studios« upoznao VVartberga, rekla je ovlaš: — Dobri stari Moses. Poznajem ga. — Dobacila mi je izazovan pogled i ja sam progutao udicu.— Pa dobro — rekao sam. — Pričaj mi kako ga

dobro poznaješ.Janelle je ustala iz kreveta da bi mi priču prikazala kako valja. 366

Bila sam tada već dvije godine u Hollywoodui nisam postigla ništa. Bila sam pozvana na zabavuna koju su trebale doći sve velike zvjerke, i kao ambiciozna buduća zvijezda otišla sam da uspostavim veze.Došlo je desetak djevojaka poput mene, dotjerane še-tale smo naokolo i nadale se da će neki utjecajni producent zapaziti naš talent. Imala sam sreću. MosesVVartberg mi je prišao i ponašao se vrlo srdačno. Nisammogla shvatiti kako su ljudi mogli o njemu pripovijedati tako gadne stvari. Sjećam se da je njegova ženaprošla i htjela ga odvesti, no on se nije osvrtao na nju.Produžio je brbljati sa mnom, a ja sam prostrla svesvoje čari južnjačke ljepotice. I doista, još prije svršetka zabave imala sam u ruci poziv Mosesa VVartbergada sutradan dođem k njemu na večeru. Ujutro samnazvala svoje prijateljice i ispričala im to. čestitalesu mi i najavile mi da ću morati leći s njim, a ja samodgovorila da to nipošto neću, ne pri prvom susretu,a osim toga više će me cijeniti ako se budem u početku malo nećkala.— To je dobra taktika — rekao sam.— Znam — odgovorila je. — Upalila je kod tebe,ali tad sam doista tako osjećala. Nisam još spavalas muškarcem koji mi se nije doista svidio. Niti samozato da bih nešto postigla, da on za mene nešto učini.Rekla sam to svojim prijateljicama, a one mi rekošeda sam luda i da sam, ako se Moses VVartberg u menezaljubi ili mu se istinski svidim, na najboljem putu dapostanem zvijezda.Nekoliko minuta dražesno je glumila lažnu čednost koja sebe nutka da pošteno zgriješi.— I što je bilo potom? — upitao sam.Janelle je stajala ruku podbočenih na bokove a glavu je vragoljasto naherila. — U pet poslije podne donijela sam najveću odluku svojeg života. Odlučila sam da legnem s čovjekom kojeg ne poznajem, samo da bih napredovala. Držala sam da sam jako hrabra i ushitilo me što sam muški donijela odluku.Na trenutak je ispala iz svoje uloge.— Zar to muškarci možda ne čine? — upitala jeslatko. — Pa oni rade sve da bi nešto dobili, čak se po-nizuju. Zar u poslovnom svijetu nije tako?— Mislim da jest — odgovorio sam.— Jesi li to i ti morao učiniti? — upitala me.— Ne.

— Nikad nisi takvo što učinio da bi ti objaviliknjige, da bi pronašao agenta, da bi ponukao kritičarada o tebi napiše bolju kritiku.— Ne.— Imaš dobro mišljenje o sebi, zar ne? — rekla je.— Već prije tebe imala sam ljubavne afere s oženjenimmuškarcima i svima je jedno bilo zajedničko: svi suhtjeli nositi veliki bijeli kaubojski šešir.— Što to znači?— Htjeli su biti fer i prema ženama i prema ljubavnicama. Takav su dojam željeli ostaviti kako ih ni zašto ne bi mogle optuživati, a ti to također radiš.Malo sam razmislio o tome. Shvatio sam što je htjela reći. — Dobro, pa što?— Pa što? — ponovi Janelle. — Govoriš mi da mevoliš, ali se vraćaš ženi. Nijedan oženjen muškarac nebi smio reći drugoj ženi da je voli ako nije spremannapustiti svoju ženu.— To je romantična glupost — rekao sam.Na trenutak se razbjesnila. Upitala je: — Kad bih otišla tvojoj kući i saopćila tvojoj ženi da me voliš, bi li zanijekao?Nasmijao sam se. Uistinu sam se morao smijati. Pritisnuo sam dlanom prsa i rekao: — Ponovi to!A ona reče: — Bi li to zanijekao?— Pa naravno.Gledala me. Bila je ljuta, no ubrzo prasne u smijeh.— S tobom sam ponovno zapala u staru pogrešku, alito se neće ponoviti.Shvatio sam što je time mislila.— Pa lijepo — rekao sam. — A što je bilo s Wart-bergom?— Sasula sam svu mirišljivu sol koju sam imalau kući i okupala se. Namirisala se, obukla najljepšuhaljinu i odvezla se na žrtveni oltar. Pustili su meu kuću gdje me primio Moses VVartberg. Sjeli smo,popili nešto, razgovarali o mojoj karijeri i tako smopričali gotovo sat. On mi je spretno dao na znanjeda će mnogo učiniti za mene ako ova večer ispadne kakovalja, a ja sam mislila, taj me pasji sin neće povaliti,neće me čak niti nahraniti. — Janelle prekine pričui pogleda me.— Ja to nikad nisam učinio — obranih se.Dugo me gledala a potom nastavila: — A tad je rekao: 'Gore u spavaćoj sobi spremljena je večera. Ho-

.-. 368 _ 24 Budale umiru, 369 ćemo li poći gore?' A ja sam rekla, nedužnim glasom: 'Rado, mislim da sam malo ogladnjela.' Poveo

me uz stubište, prekrasno stepenište kao u filmovima, i otvorio vrata spavaonice. Zatvorio ih je iza mene, s vanjske strane, a ja se našla u sobi s malim stolom na kojem je bilo odabranih jela.Zauzela je pozu nedužne, zbunjene djevojčice.— Gdje je Moses? — upitao sam.— Vani, pred vratima, u hodniku.— Ostavio te da večeraš sama?— Ne — reče Janelle. — Unutra je bila gospođaBella VVartberg u svojem najprozirnijem negližeu.— Isuse i Marijo!Janelle zauzme drukčiju pozu. — Nisam znala da ću se morati fukati sa ženskom. Trebalo mi je osam sati da se odlučim da legnem s muškarcem, a sad se pokazalo da bih trebala pojahati damu. Na to nisam bila pripravna.I ja rekoh da nisam na to bio pripravan.— Uistinu nisam znala što da počnem. Sjela sam,a gospođa Wartberg me poslužila sendvičima i čajemi potom izvukla dojke iz kućne haljine i upitala: 'Dali vam se sviđaju, draga?' A ja odgovorili: 'Vrlo sulijepe'.Tad me Janelle pogleda u oči i obori glavu. Upitao sam: — Pa što se dogodilo? Što je rekla kad si izjavila da su lijepe?Janelle raširi oči tobože u nevjerici. — Bella Wart-berg reče: — 'Želite li ih sisati, draga?'Tu se Janelle srušila zajedno sa mnom na krevet. — Istrčala sam iz sobe — završila je svoju priču — sjurila niz stubište i iz kuće, a zatim dvije godine nisam mogla naći posla.— Ovo je težak grad — rekao sam.— Ne, ne — usprotivila se Janelle. — Da sam razgovarala sa svojim prijateljicama još osam sati, i to bibilo u redu. To je samo pitanje pripreme.Osmjehnuo sam joj se, a ona me izazovno pogleda u oči.— Dakako — rekao sam. — U čemu je razlika?¦ Dok je mercedes jurio zelenim valom, pokušao sam slušati Dorana.370 — Stari Moses je opasan tip — govorio je Doran — čuvajte ga se. — I zato sam razmislio o Mosesu.Moses VVartberg bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Hollywoodu. Njegov studio bio je financijski zdraviji od većine ostalih kompanija, ali je proizvodio najgore filmove. Na području posvećenom stvaralačkim naporima Moses Wartberg je stvorio mašineriju namijenjenu isključivo proizvodnji novca. Bez ijednog stvaralačkog faktora. To se smatralo čistom genijalnošću.Wartberg je bio debeo, otromboljen čovjek, odjeven u loše krojena vegaska odijela. Govorio je malo, nikad nije pokazivao što osjeća, a dio njegove životne filozofije bio je da da samo ono što su mu drugi mogli oduzeti. Vjerovao je u to da ne daje ništa što niste silom mogli oduzeti njemu i cijeloj bateriji njegovih odvjetnika. Bio je nepristran: podjednako je prikraćivao producente, glumce, scenariste i režisere za postotke na uspjelim filmovima. Nikad nije iskazivao zahvalnost za veliku režiju, veliku glumu, veliki scenarij. Koliko je puta platio veliku lovu za smeće? Zašto bi, dakle, platio nekog čovjeka po njegovoj vrijednosti kad ga može dobiti jeftinije?Wartberg je razgovarao o filmovima kao generali0 ratu. Njegove su uzrečice bile: — Ne možeš napravitiomlet ako ne razbiješ jaja. — Kad se neki poslovnipartner pozivao na njihovo prijateljstvo, kad mu jeglumac spomenuo kako se vole i zašto ga, k vragu,onda studio zeza, Wartberg bi se mlako osmjehnuo1 rekao hladno: — Kad god čujem riječ »ljubav«, mašim

se za lisnicu.Osobno dostojanstvo nije mu značilo ništa i ponosio se ako su mu predbacili da nema nikakva osjećaja časti. Nije mu bilo stalo da vrijedi kao čovjek od riječi. Vjerovao je u sitna slova, u ugovore, a ne u poslove koji se potvrđuju rukovanjem. Nikad nije bio preponosit da svoje bližnje ne bi prevario za ideju, scenarij, postotke od dobiti koji su im pripadali. Kad bi mu to neki preko mjere ogorčeni glumac (producenti su znali da je to besmisleno) predbacio, Wartberg bi jednostavno odgovorio: — Ja proizvodim filmove — jednakim tonom kojim bi Baudelaire odgovorio na sličan prigovor: — Ja sam pjesnik.Služio se svojim odvjetnicima kao gangster svojim revolverom, radio sa strašću kao što prostitutka upotrebljava seks. Služio se dobrim djelima kao Grci tro-24* janskim konjem. Potpomagao je dom za ostarjele glumce Willa Rogersa, Izrael, milijune gladnih u Indiji, arapske izbjeglice iz Palestine. Samo mu je milosrđe prema pojedincu bilo nepoznato.Kad je Wartberg stupio na čelo tvrtke »Tri-Culture Studios« bio je na gubitku. Smjesta je uveo strogi kompjuterski sistem obračuna. Njegovi su ugovori bili za suradnike najnepovoljniji u Hollywoodu. Nikad nije riskirao s istinski stvaralačkim idejama ako ih najprije nisu iskušali drugi studiji. Njegova najveća karta bili su mali troškovnici.Tamo gdje su se ostali studiji razbacivali s filmovima po deset milijuna dolara, »Tri-Culture Studios« nije proizvodio ni jedan budžet kojeg bi premašio tri milijuna. Već kad su utrošena dva milijuna, jedan od trojice potpredsjednika ne bi se dvadeset i četiri sata skidao s vrata producentu. Primoravao je producente da jamče rok isporuke, režisere da se odreknu prava na postotke, a glumce da založe dušu da bi se film svršio u okviru sredstava. Producent koji je snimio film po troškovniku ili čak uštedio bio je u očima Mo-sesa VVartberga junak — i to je i znao. Nije bilo važno ako je film zaradio samo da se pokrije. Ali ako je budžet prekoračen — pa i kad je film donio dvadeset milijuna bruto zarade i studiju priskrbio imetak — pozivao se Wartberg na kaznenu klauzulu u ugovoru i uskratio producentu njegov udio u dobiti. Dakako, dolazilo je do suda, ali studio je imao dvadeset odvjetnika na plaći koji su besposleno posjedavali na svojim guzicama, a odvjetnicima je potreban trening u sudnici. I obično bi se stranke nagodile. Osobito kad je producent, glumac ili scenarist računao na daljnju suradnju s »Tri--Culture Studios«.U jednom su se svi slagali: Wartberg je bio orga-nizatorski genij. Imao je tri potpredsjednika, svaki je upravljao drugim sektorom, a svi su se natjecali za VVartbergovu naklonost i čekali dan kad će ga naslijediti. Sva trojica imala su prave palače, obilne dodatke povrh plaća i potpunu vlast u svojem sektoru na koju je samo VVartberg mogao uložiti veto. Sva trojica lovila su talente, scenarije, smišljala specijalne projekte. Pri tom su imali na umu da troškovi moraju biti niski, umjetničke sile savitljive i da treba uništiti svaku iskru„„ 372 originalnosti prije nego što se mogu osmjeliti da osvanu s takvim projektom u Wartbergovom uredu u najgor-njem katu direkcije.U seksualnom pogledu uživao je besprijekoran glas. Za njega igra i razonoda sa starletama nije postojala. Nikad nije vršio pritisak na kojeg režisera ili producenta da nekoj njegovoj protekciji da ulogu u filmu. Djelimično je to bila zasluga njegove asketske prirode, njegove niske seksualne vitalnosti, a djelomično njegova osobnog poimanja dostojanstva. No glavni je razlog bio što je već trideset godina bio u sretnom braku sa svojom mladenačkom ljubavi.Upoznali su se u jednoj gimnaziji u Bronxu, oženili mladi i otada bili zajedno.Bella Wartberg je živjela životom princeze iz bajke. Kao strojna tinejdžerka u gimnaziji u Bronxu, očarala je Mosesa Wartberga smrtonosnom kombinacijom velikih dojki i pretjerane skromnosti. Nosila je preširoke debele džempere, haljine nekoliko brojeva prevelike, no bilo je to kao da skrivaš usijani radioaktivni komad kovine u kakvoj mračnoj spilji. Osjećao si da je tamo, a činjenica da je bio skriven, činila ga je još izazovnijim. Kad je Moses postao producent, Bella nije zapravo znala što to znači. U dvije godine dobila je dvoje djece i bila bi dragovoljno pristala da i svake daljnje

godine svoje plodnosti rodi po jedno, da Moses nije naredio stop. Već tada je najveći dio svojih snaga bio uložio u svoju karijeru; a i tijelo za kojim je žudio nagrdili su ožiljci rađanja, dojke koje je sisao objesile su se i prožele žilama. Uz to je za njegov ukus bila pretjerano skromna židovska kućanica. Pribavio joj je služavku i zaboravio na nju. Još ju je visoko cijenio jer je bila nenadmašiva pralja koja je njegove bijele košulje besprijekorno škrobila i glačala. Bila je dobra domaćica. Nadzirala je njegova »Vegas« odijela i neukusne kravate te ih u točno određenim vremenskim razmacima slala u čistionicu — ne prečesto da se prijevremeno ne istroše, ne prerijetko da ne izgledaju prljavo. Jednom je kupila mačku, koja se smjestila na kauču. Moses je sjeo na kauč, a kad je ustao, na nogavici je bilo mačjih dlaka. Zgrabio je mačku i bacio je o zid. Histerično se izderao na Bellu. Sutradan je mačku goklonila.373 Ali vlast na tajanstven način teče od jednog izvora do drugog. Kad je Moses postao šef »Tri-Culture Stu-dios«, Bellu Wartberg kao da je vila dotaknula čarobnim štapićem. Žene direktora, koje su potjecale iz Kali-fornije, prihvatile su se Belle. Holivudski pomodni frizer oblikovao je njezinu gustu kovrčavu crnu kosu da je izgledala poput kraljice. Tečajevi gimnastike u Sanc-tuary, kupalištu u koje su zalazili svi ljudi iz šoubiznisa, nemilosrdno su kaznili njezino tijelo. Spala je sa sedamdeset i pet kilograma na jedva pedest i pet. čak su joj se dojke stisnule i smanjile. Ali ne dostatno da budu u skladu s ostalim djelovima tijela. Neki specijalist za plastičnu kirurgiju smanjio ih je na dva mala, savršeno skladna ružina pupoljka. Uz put je okresao njezine butine i skinuo komad mesa sa stražnjice. Studijski kostimografski stručnjaci kreirali su garderobu koja će pristajati njezinom novom tijelu i statusu. Bella Wart-berg pogledala se u zrcalo i više u njemu nije vidjela strojnu židovsku princezu priproste ljepote obloženu strastvenim mesom, nego četrdesetogodišnju bivšu de-bitantkinju vitku poput ose, punu života i uskiptjelu od energije. Na sreću, nije opažala da je njezin novi lik samo iskrivljena slika nekadašnje nje, da je ona bivša Bella, poput sablasti, istrajala u kostima tijela, u građi lica. Bila je mršava elegantna dama s krupnim kostima koje je naslijedila. Ali vjerovala je da je prekrasna. I stoga je bila spremna kad joj je jedan mladi glumac u potrazi za karijerom zafulirao da je zaljubljen u nju.Uzvratila je njegove osjećaje strastveno i iskreno. Posjećivala ga je u njegovom zapuštenom stanu u Santa Monici i prvi put u životu netko ju je pošteno pofukao. Mladi je glumac bio vrlo muževan, volio je svoj poziv i tako se uživio u svoju ulogu da je gotovo povjerovao kako je ljubi. Kod Guccija joj je kupio narukvicu koja nosi sreću, a ona ju je čuvala do kraja života kao dokaz svoje prve velike ljubavne veze. No kad ju je jednog dana zamolio da mu pomogne do dobije ulogu u jednom od velikih filmova »Tri-Culture Studiosa«, nemilo se iznenadio kad mu je objasnila da se nikad ne miješa u poslove svojeg muža. Žestoko su se posvađali i glumac je nestao iz njezina života. Nedostajao joj je, nedostajao joj je njegov zapušteni stan, njegove rock--ploče, ali bila je razborita kao djevojka i odrasla je u razboritu ženu. Nikad više neće počiniti istu pogrešku. Nakon te pustolovine birat će svoje ljubavnike jednako brižno kao što komedijaš bira svoje šešire.U godinama koje su uslijedile razvila se u vještog pregovarača u svojim aferama s glumcima, birajući radije talentirane od netalentiranih, i doista, talentirani su pružali veći užitak. činilo se da opća inteligencija dolazi zajedno s talentom. Pomagala im je u stjecanju karijere. Nikad nije počinjala pogrešku da se obrati izravno mužu. Moses je sjedio previsoko na Olimpu da bi se bavio takvim sitnicama. Umjesto toga obraćala bi se kojem od trojice potpredsjednika. Hvalila bi nadarenost glumca kojeg je vidjela u nekom malom kazalištu u Ibsenovom komadu i tvrdila da ga ne poznaje osobno, ali da je uvjerena kako bi bio dobitak za studio. Potpredsjednik bi zapisao ime i glumac bi dobio malu ulogu. To se brzo pročulo. Bella Wartberg stekla je glas žene koja će leći sa svakim, svugdje, tako da je svaki potpredsjednik kad ga je posjetila u njegovu uredu, pazio da uz njega bude jedna od njegovih sekretarica — kao što ginekolog pazi da uz njega uvijek bude bolničarka kad pregledava neku pacijenticu.Trojica potpredsjednika u borbi za vlast morala su udovoljavati Wartbergovoj ženi — ili su

vjerovali da moraju. Jeff Wagon postao je Bellin dobar prijatelj i čak bi joj tu i tamo predstavio kojeg snažnog mladića. A kad to nije dostajalo, pretraživala je elegantne dućane »Rodea« u potrazi za ženama, dugo objedovala s lijepim starletama u skupim restoranima, noseći pri tom goleme sunčane naočale koje su nagoviještale mu-škost. Zbog svojih tijesnih veza s Bellom, Jeff Wagon je imao najviše izgleda da naslijedi položaj Mosesa VVartberga kad bi se on povukao. Postojala je samo jedna kvaka: što će Moses Wartberg učiniti kad dozna da je njegova žena, Bella, Mesalina Beverlv Hillsa? Novinari trač-rubrika pisali su o Bellinim aferama tako prozirno da je Wartberg morao znati o kome je riječ. Bella je bila općepoznata ličnost u gradu.Kao i obično, Moses Wartberg je iznenadio sve jer nije poduzeo ama baš ništa. Vrlo se rijetko svetio ljubavniku; nikad svojoj ženi.Prvi put se osvetio kad se neki mladi rock-and-roll pjevač hvastao svojim uspjehom i Bellu Wartberg nazvao »ludom starom flundrom«. Mislio je to kao pohvalu, ali je to Moses Wartberg ocijenio jednako uvred-

11A 375 ljivim kao da je jedan od njegovih potpredsjednika osvanuo na poslu u trapericama i džemperu sa zavrnutim okovratnikom. Zvijezda rock-and-rolla zarađivala je deset puta više jednom pločom nego što bi ikad zaradila u njegovom filmu, ali je mladića zarazio američki san: opčinio ga je njegov narcizam, koji ga je tjerao da prikazuje samog sebe u filmu. Na pretpremijeru filma doveo je u VVartbergovu privatnu projekcionu dvoranu nabijenu vrhunskim zvijezdama »Tri-Culture Studiosa« gomilu kolega i prijateljica. Bila je to jedna od značajnih zabava godine.Rock-and-roll star je sjedio i sjedio. čekao, čekao i čekao. Film se vrtio i vrtio. Ali na platnu pjevača ni od korova. Njegova je uloga ležala na podu montaže. Opio se tako da su ga morali odnijeti kući.Moses Wartberg je proslavio svoj uspon od producenta u šefa studija velikim udarom. Palo mu je u oči da moćnici studija bjesne što se toliko pažnje poklanja glumcima, piscima, režiserima i producentima u podjeli »Oscara«. Ljutilo ih je što se njihovim namještenicima pripisuju sve zasluge za filmove koje su oni proizveli. Upravo je Moses Wartberg već godinama ranije podupirao prijedlog da se osnuje nagrada »Irving Thalberg« koja će se dodjeljivati na svečanosti Akademije. Bio je dovoljno pametan da prijedlog promijeni tako da nagrada ne bude dodijeljena svake godine, da se dodijeli producentu za dugogodišnju kvalitetu u njegovu radu i da je nitko ne može primiti dva puta. U praksi su potom mnogi producenti, čiji filmovi nikad nisu osvojili nagradu Akademije, no koji su na filmsku industriju snažno utjecali, mogli postići velik publicitet time što su osvojili Thalbergovu nagradu. No ipak još nisu dolazili do riječi šefovi studija i vrhunski glumci koji su donosili novac, a čiji rad nikad nije bio na umjetničkoj visini. Za te je Wartberg propagirao jednu humanitarnu nagradu koja će se dodjeljivati onoj ličnosti koja je gajila najviše ideale i založila se za napredak filmske industrije i čovječanstva. Prije dvije godine naposljetku ta nagrada bila je dodijeljena Mosesu VVartbergu; primio ju je na svečanosti koju je prenosila televizija pred očima stotinu milijuna zadivljenih američkih gledatelja. Uručio mu ju je jedan znameniti japanski režiser — iz jednostavnog razloga što se nije mogao naći ni jedan američki koji bi mu je mogao uručiti a da se pri tom ne nasmije. (Tako mi je bar Doran rekao kad je pričao o tom događaju.)Te večeri kad je Moses Wartberg dobio nagradu, dvojica scenarista dobila su od srdžbe srčani udar. Jedna je glumica bacila televizor kroz prozor svojeg apartmana na četvrtom katu hotela »Beverlv Wilshire«. Tri su režisera istupila iz Akademije. No nagrada je postala najdraži posjed Mosesa VVartberga. Jedan je scenarist izjavio da je to slično kao kad bi logoraši koncentracionog logora izglasali Hitlera za najpopularnijeg političara.

Bio je to Wartbergov pronalazak da neku zvijezdu u usponu optereti velikom hipotekom na luksuznu vilu u Beverlv Hillsu i tako je primora da naporno radi u njegovim lošim filmovima. Moses Wartberg je bio taj čiji se studio do zadnjeg daha ogorčeno borio na sudu da se stvaralačke sile prikrate za novac koji im pripada. U Washingtonu Wartberg je održavao veze; političarima su namještali lijepe starlete, slali ih na plaćena putovanja u skupa ljetovališta po cijelom svijetu gdje je studio imao svoje pogodnosti. Wartberg je znao kako se koriste odvjetnici i zaobilaze zakoni, kako se može ne-kažnjivo krasti i varati. Tako je bar Doran tvrdio. Meni se činilo da tako postupa svaki pravi američki poslovni čovjek.Osim Wartbergove lukavosti, veza s Washingtonom bila je najveća vrijednost koju je posjedovala kompanija »Tri-Culture Studios«.Wartbergovi su neprijatelji širili o njemu mnogo sablazni koje nisu mogle biti istinite već i zbog toga što je živio asketski. Proširili su glasine da potajno svakog mjeseca leti u Pariz da bi se tamo sladio dječjom prostitucijom. Razglasili su priče da je voajer; da kroz neku rupicu promatra kako se njegova žena zabavlja s ljubavnicima. No sve to nije bilo istina.U njegovu inteligenciju i snagu karaktera nije se moglo posumnjati. Suprotno drugim moćnicima u filmskom svijetu, klonio se da bude u središtu javne pažnje. S jednom iznimkom: kad je primio humanitarnu nagradu.Bila je to mržnja na drugi pogled kad me Doran dovezao automobilom na teren »Tri-Culture Studiosa«. Zgrade su bile betonske, okoliš uređen pa uzoru na one

376 377,, Industrijske parkove koje Long Islandu daju izgled dobroćudnih koncentracionih logora za robote. Kad smo prošli kroz ogradu, čuvari nam nisu dali posebno mjesto za parkiranje te smo morali upotrijebiti parkiralište s automatom, gdje se podizala crveno-bijelo isprugana crvena rampa. Nisam se sjetio da ću trebati kovanicu od dvadeset i pet centi kako bih mogao ponovno izaći.Držao sam da je to slučaj, propust neke sekretarice, ali me Doran podučio: bio je to dio Wartbergove metode da talent poput mene smjesti na mjesto. Neka zvijezda bila bi se jednostavno okrenula i odvezla. S režiserima i poznatim glumcima nisu se usudili tako postupati, ali piscima je trebalo dati do znanja da nemaju nikakve osnove da se zanose nekakvom lažnom veličinom. Držao sam Dorana šašavim i nasmijao se, ali me to u dnu duše ipak malo razljutilo.U direkciji smo morali čuvaru reći naše podatke i potom je nazvao da provjeri jesmo li najavljeni. Jedna sekretarica siđe i povede nas liftom u najgornji kat. A taj je najgornji kat bio sablastan. Vrlo otmjen, ali sablastan.Usprkos svemu, moram priznati da me Jeff Wagon zadivio svojim šarmom i poznavanjem fimskog posla. Znao sam da je fulirant i iznuđivač, ali mi se to učinilo nekako prirodnim. Kao što nije neprirodno ako na tropskom otoku naiđemo na egzotičnu, ali nejestivu, voćku. Sjeli smo ispred jednog pisaćeg stola, moj agent i ja, a Wagon naredi svojoj sekretarici da mu ne spaja nikakve telefonske pozive. Vrlo laskavo. No očito joj nije rekao onu šifru koja isključuje baš sve pozive, jer je tijekom našeg razgovora bar triput dizao slušalicu.Morali smo ipak još pola sata čekati Wartberga. Jeff Wagon nam je ispričao nekoliko anegdota, čak i onu o djevojci iz Oregona koja je odrezala komadić njegovih jaja. — Da je bolje obavila posao — rekao je — bila bi mi prištjedela gomilu love i neprilika u ovih nekoliko proteklih godina.Začula se zujalica te Wagon povede mene i Dorana niz hodnik u raskošnu konferencijsku dvoranu koja se svakodobno mogla upotrijebiti i kao studio za snimanje.Za dugačkim stolom sjedili su Ugo Kellino, Houlinan i Moses Wartberg i brbljali; malo dalje neki sredovječni tip s čekinjastom sijedom kosom. Wagon nas upozna: bio je to novi režiser filma, Simon Bellfort. Ime mi je zvučilo poznato. Prije dvadeset godina napravio je

odličan ratni film. Odmah nakon toga potpisao je dugoročni ugovor s »Tri-Culture Studiosom« i postao glavni as za komercijalne filmove Jeffa Wagona.Mladić pokraj njega predstavljen je kao Frank Ri-chetti. Imao je oštroumno, lukavo lice i svojom odjećom točno pristajao Janellinom opisu onih privlačnih muškaraca koji su mješavina donžuana, polumakroa i prilež-nika, a Beverlv Hills vrvi njima. Nazivala ih je ljigavim. No možda je to rekla samo zato da me razvedri. Nisam shvaćao kako bi neka djevojka mogla odoljeti tipu poput Franka Richettija. Bio je dodijeljen Simonu Bellfortu kao direktor filma.Moses Wartberg nije gubio vrijeme na okolišanje. U njegovom tonu osjećala se vlast. Smjesta je prešao na stvar.— Nisam zadovoljan scenarijem koji nam je Ma-lomar ostavio — počeo je. — Potpuno je pogrešno postavljen. To nije film kakav proizvodi »Tri-Culture Stu-dios«. Malomar je bio genij i on bi mogao snimiti takavfilm. Mi nemamo nikog njegova kalibra.Uljudno, podilazeći, Frank Richetti upadne: — Ne znam, gospodine Wartberg, imamo ovdje nekoliko vrlo dobrih režisera. — Nasmiješio se prijazno Simonu Bellfortu.Wartberg ga hladno odmjeri. Richetti više neće otvoriti usta. A Belfort je malo porumenio i okrenuo glavu. — Tom smo filmu dodijelili mnogo novaca — produži Wartberg. — Moramo osigurati tu investiciju. Ali ne želimo da nas kritičari ispreskaču kako smo uništili Malomarovo djelo. Želimo njegov ugled upotrijebiti u korist filma. Houlinan će dati obavijest za štampu koju ćemo svi ovdje potpisati, da će film biti snimljen onako kako je Malomar želio. Da će to biti Malomarov film, posljednji tribut njegovoj veličini i njegovom doprinosu industriji.VVartberg je šutio dok je Houlinan podijelio primjerke objave za štampu. Prekrasna glava, pomislih, em-blem »Tri-Culture Studios« s upečatljivo crveno-crnim slovima.Kellino reče ovlaš: — Moses, stari moj, mislim da bi bilo bolje spomenuti da će Merlyn i Simon na novoj verziji raditi sa mnom.— Dobro, bit će spomenuto — reče Wartberg. — I,Ugo, da te podsjetim da nemaš prava uplitanja u produkciju ili režiju. To je dio našeg ugovora.

378 ¦5*70 — Svakako — reče Kellino.Jeff Wagon se smješkao i naslonio na naslon. — Izjava za štampu je naš službeni stav za javnost — reče — ali, Merlvne, moram vam reći da je Malomar bio jako bolestan kad vam je pomagao na ovom scenariju. Nemoguć je. Morat ćemo ga promijeniti. Imam nekoliko ideja. Još se mnogo toga mora obaviti. Nahranimo zasad medije materijalom o Malomaru. Ti se s time slažeš, Jack? — upitao je Houlinana. Houlinan kimne,Kellino mi reče vrlo iskreno: — Nadam se da ćete raditi sa mnom na ovom filmu kako bi to bio onako velik film kakav je Malomar želio.— Ne — rekao sam. — To ne mogu. Radio sam nascenariju s Malomarom, mislim da je dobar. Stoga nemogu pristati ni na kakve izmjene ili novu verziju ineću potpisati nikakvu izjavu u tom smislu.Houlinan se spretno umiješa. — Znamo kako vam je. Vrlo ste se zbližili s Malomarom u tom filmu. Odobravam to što ste upravo rekli, mislim da je to divno. U Hollywoodu je takva privrženost vrlo rijetka, ali sjetite se da sudjelujete s postocima u tom filmu. U vašem je interesu da film uspije. Ako

niste prijatelj filma, ili ste čak neprijatelj filma, tad štetite samom sebi.Morao sam se nasmijati kad sam to čuo. — Ja jesam prijatelj filma. Zato ga i ne želim mijenjati. Svi vi ovdje neprijatelji ste tom filmu.Kellino grubo upadne: — K vragu s njim. Neka ide. Nije nam potreban.Po prvi put potanje promotrih Kellina i sjetih se kako ga je Osano opisao. Kellino je bio prvorazredno odjeven: odlično krojeno odijelo, divna košulja, smeđe cipele svilenkasta sjaja. Izgledao je savršeno. Sjetio sam se da je Osano upotrijebio talijanski seljački izraz cafone. — Cafone — rekao je — jeste seljak koji se domogao para i slave i sada se pokušava ugurati u aristokraciju. Sve što radi, radi točno. Naučio je kako se treba ponašati, poboljšao je svoj način govora i izgovor, a odijeva se poput anđela. Ali, usprkos tome, usprkos svem nastojanju, bez obzira na to koliko se puta na dan presvlači, uvijek na cipeli nosi mrvu đubreta.Gledao sam Kellina i razmišljao kako mu ovaj opis savršeno pristaje.— Sredite to — reče Wartberg i izađe iz sobe. Nijeimao vremena da se nateže s nekakvim zajebanim piscem. Ionako je došao na konferenciju samo iz pristojnosti prema Kellinu.Wagon reče Kellinu uglađeno: — Merlyn je važan za naš projekt. Kad dobro promisli, priključit će se našem mišljenju. Što mislite, Dorane, bismo li se za nekoliko dana ponovno sastali?— Svakako — reče Doran. — Nazvat ću vas.Ustali smo da pođemo. Pružio sam svoju kopijuizjave za štampu Kellinu. — Nešto vam je na cipeli — rekao sam. — Obrišite to ovim.Kad smo izašli iz »Tri-Culture Studiosa«, Doran mi reče neka ne brinem. Rekao mi je da može sve izgladiti još u toku tjedna, da Wartberg i Wagon ne mogu sebi priuštiti da u meni dobiju neprijatelja filma. Bit će susretljiviji. A naposljetku, ne smijemo zaboraviti na moje postotke.Rekao sam mu da mi je sve svejedno i zamolio ga da požuri. Znao sam da me Janelle čeka u hotelu i tog mi trenutka ništa nije bilo važnije od toga da je ponovno vidim, da dotaknem njezino tijelo, poljubim njezina usta, da ležim uz nju i slušam dok mi priča priče.Bio sam zadovoljan što imam izliku da proboravim tjedan dana u Los Angelesu i da šest ili sedam dana budem s njom. Za film mi se uistinu fućkalo. Sad kad je Malomar umro, znao sam da će to biti još jedno smeće u zbirci »Tri-Culture Studiosa«.Kad je Doran zaustavio ispred »Beverlv Hills Hotela«, položio mi je ruku na rame i rekao: — Još trenutak. O nečem bih htio s vama razgovarati.— Dobro — rekao sam nestrpljivo.Doran reče: — Već dugo vam to hoću reći, ali mi se činilo da me se to možda ne tiče.— Isuse, o čemu je riječ? Žuri mi se.Doran se tugaljivo osmjehnuo. — Da, znam. čeka vas Janelle, zar ne? Baš o njoj vam nešto hoću reći.— čujte — odgovorio sam — znam sve o njoj inije me briga što je radila ni što je bila. Potpuno mije svejedno.Doran malo posuti. — Poznajete li tu Alice s kojom stanuje?— Da, draga djevojka.— Ljubezna — reče Doran.Obuze me neobičan osjećaj prepoznavanja, kao da sam Cully koji očitava »cipelu«. — Tako? I što?

380 381 — A to je i Janelle — reče Doran.

— Hoćete reći da je lezbijka? — upitao sam.— Biseksualna se to kaže — reče Doran. — Volimuškarce i žene.Razmislio sam malo o tome i potom mu se osmjehnuo. — Nitko nije savršen. — Izašao sam iz automobila i pošao gore u apartman gdje me čekala Janelle. Ljubili smo se i potom izašli na večeru. Nisam je ovaj put molio da mi nešto priča. Nisam spomenuo što mi je Doran ispričao. Nije bilo potrebno. Bio sam to odavno zamijetio i pomirio se s time. Bolje to nego da je prevrću drugi muškarci. Knjiga šesta 34.S godinama je Cully Cross naučio savršeno odbrojavati »cipelu« i naposljetku uhvatio glavni zgoditak. Bio je sada uistinu pravi »Xanadu broj dva«, pun para i potpuno je raspolagao »olovkom«. »Zlatnom olovkom«. Mogao je odlučivati o svemu: ne samo sobi, jelu i piću, uobičajenim povlasticama, nego i avionskim kartama za bilo koji kutak svijeta, najskupljim call-gerlama te obveznicama klijenata koje su na njegov mig mogle nestati. Mogao je čak besplatno dijeliti žetone vrhunskim zabavljačima koji bi nastupali u »Xanadu«.Svih tih godina Gronevelt mu je bio više otac nego šef. Njihovo se prijateljstvo produbilo. Zajedno su se borili protiv stotine lopuža, suzbijali gusare koji su uvijek iznova nastojali orobiti »Xanadu«; agente za poravnanje dugova koji nisu htjeli priznati obveznice, genij alce koji su pokušavali isprazniti automate usprkos svim zakonima vjerojatnosti, turističke predstavnike koji su švercali varalice s ukradenim kreditnim karticama u kasino, nepoštene krupijee, krivotvoritelje tombola, momke za stolovima ajnca opskrbljene minikom-pjuterima i na tisuće manipulanata kocaka. Cully i Gronevelt uspješno su ih odbijali. 25 Budale umiru 585 Cully je svojom sposobnošću da hotelu pribavlja uvijek nove goste stekao Groneveltovo poštovanje. Organizirao je u hotelu svjetski turnir u backgammonu* Zadržao je gosta koji je gubio milijun dolara godišnje tako da mu je svakog Božića poklanjao novi rolls-royce. Hotel je izdatak za automobil pripisao troškovima reklame i nije na njega plaćao porez. Gost je bio zadovoljan što je dobivao automobil vrijedan šezdeset tisuća, jer bi njega s porezom stajao stotinu i osamdeset, i što je tako dvadeset posto od svojeg izgubljenog novca nadoknađivao. No najspretniji Cullyjev potez bio je Charles Hemsi. Gronevelt se još godinama hvalio tom lukavošću svojega štićenika.Gronevelt je bio suzdržljiv kad je Cully otkupio sve obveznice Charlesa Hemsi ja u Vegasu po deset centi za dolar. No dopustio je Cullyju da bude po njegovu. I dakako, Hemsi je dolazio u Vegas najmanje šest puta na godinu i uvijek odsjedao u »Xanaduu«. Jednom je imao fantastičnu sreću za kockarskim stolom. Dobio je sedamdeset tisuća. Tim je novcem otkupio nešto obveznica i tako je »Xanadu« zapravo bio ponovno u prednosti. No tek sad je Cully pokazao svoju genijalnost.Prilikom jednog svojeg posjeta Charlie Hemsi spomenu da mu se sin ženi nekom djevojkom u Izraelu. Cully je bio strašno obradovan tom viješću te poče zahtijevati da hotel preuzme sve troškove svadbe. Saopći Hemsiju da će hotelski mlažnjak (još jedna Cullvjeva ideja: avion je bio kupljen da putničkim agencijama preotme posao) prevesti sve svadbene goste i platiti tamošnje hotelske troškove. »Xanadu« će snositi troškove svadbene večere, glazbe, sve. U svemu ima samo jedna kvaka: kako su svadbeni gosti živjeli u najrazli-čitijim dijelovima Sjedinjenih Država, morat će se ukrcati u mlažnjak u Vegasu. Ali nema problema, svi mogu odsjesti u »Xanaduu«, besplatno.Cully je izračunao da će hotel sve to stajati dvjesto tisuća. Uvjerio je Gronevelta da će se stvar isplatiti, a ako se i ne isplati, bar će Charlie Hemsi i sin do kraja života kockati u »Xanaduu«. No pokazalo se da je to bio sjajan potez »olovkom«. Više od stotinu svadbenih gostiju stiglo je u Vegas

i do polaska na vjenčanje u Izrael ostavilo gotovo milijun dolara u blagajni kockarnice.* Igra kockom na ploči podijeljenoj na dva polja No danas je Cully namjeravao predložiti Groneveltu jedan još blistaviji plan koji će Gronevelta i njegove ortake primorati da njega izaberu za generalnog direktora »Xanadua«, na najmoćniji položaj nakon Gro-neveltova, koji je upravo bio slobodan. Očekivao je Fummirov dolazak. Za posljednja dva boravka Fum-miro je nagomilao obveznica; imao je teškoća s plaćanjem. Cully je znao zašto i smislio je rješenje. Ali znao je da mora Fummiru prepustiti inicijativu, da bi ovaj ustuknuo kad bi mi Cully predložio rješenje. To ga je poučila Daisy.Naposljetku Fummiro stiže. Jutrom bi svirao na klaviru i jeo juhu. Žene ga nisu zanimale. Strastvena je kockao i u tri dana izgubio svu svoju gotovinu te potpisao obveznice još za tri stotine tisuća. Prije odlaska pozvao je Cullyja u svoj apartman. Fummiro je bio vrlo uljudan i tek neznatno nervozan. Nije htio izgubiti obraz. Bojao se da Cully ne pomisli kako on ne želi platiti svoje kockarske dugove. Stoga je vrlo iscrpno objasnio da u Tokiju, doduše ima dovoljno novaca i da bi mu taj milijun dolara koji duguje bila sitnica, ali je problem u tome kako iznijeti novac iz Japana i japanske jene promijeniti u dolare.— Zato ću vam, gospodine Cross — rekao je Cul-lyju — ako biste mogli doći u Japan, platiti u jenima, a uvjeren sam da ćete tada naći načina kako da novac dopremite u Ameriku.Cully je želio uvjeriti Fummira da hotel gaji puno povjerenje prema njemu. — Gospodine Fummiro — rekao je — nema uistinu nikakve žurbe. Vi kod nas uživate neograničen kredit. Taj milijun može pričekati dok ne dođete drugi put u Vegas. To zaista nije problem. Uvijek se radujemo kad vas možemo pozdraviti. Molim vas, ne brinite. Dopustite da vam budem na usluzi i sad. Ako bilo što želite, molim vas recite, i ja ću ispuniti sve vaše želje. Za nas je čast što nam dugujete tu svotu.Fummirovo privlačno lice se opusti. Nije imao posla s barbarskim Amerikancem, nego s čovjekom koji je bio gotovo jednako uljudan kao kakav Japanac. Rekao je: — Gospodine Cross, zašto me ne biste posjetili u Japanu? Divno ćemo se provesti. Povest ću vas u kuću gejša, imat ćete najbiraniju hranu, najbolja pića, najljepše žene. Bit ćete moj osobni gost, moći ću vam

386 25* 387 uzvratiti nešto od gostoljubivosti koju ste mi uvijek iskazivali i dati vam taj milijun dolara za hotel.Cully je znao da su japanski zakoni za krijumčarenje jena iz zemlje vrlo strogi. Fummiro mu je predlagao protuzakonito djelo. Šutio je i kimao glavom, prisjetivši se da se uz to bez prekida smješka.Fummiro nastavi: — Volio bih nešto učiniti za vas. Imam u vas neograničeno povjerenje, i to je jedini razlog što vam to govorim. Naša je vlada vrlo stroga u pogledu izvoza jena. Želio bih iznijeti i svoj novac. Kad podignete milijun za hotel »Xanadu«, ako ponesete još milijun za mene i pohranite ga u vašoj blagajni, dobivate pedeset tisuća dolara.Cully osjeti slatko zadovoljstvo što je tako dobro predvidio stvar. Reče iskreno: — Gospodine Fummiro, ja ću to učiniti iz prijateljstva prema vama. Ali, dakako, moram govoriti s gospodinom Groneveltom.— Dakako — reče Fummiro. — I ja ću razgovarati s njim.Cully smjesta nazove Groneveltov apartman, a njegova osobna srekretarica reče da je Gronevelt zauzet i tog posij epodneva neće nikog primiti. Cully ostavi poruku da je stvar hitna. čekao je u svojem uredu. Tri sata kasnije zazvoni telefon i Gronevelt ga nazove da dođe.

U posljednjih nekoliko godina Gronevelt se dobrano promijenio. Koža je izgubila crvenilo i sad je bila sablasno bijela. Lice mu je bilo kao u krhkog sokola. Naglo je ostario, i Cully je znao da još rijetko provodi posljepodneva s kakvom djevojkom. činilo se da se sve više udubljuje u svoje knjige i prepušta većinu poslova u upravljanje hotelom Cullyju. No ipak je svake noći obilazio igračnice, provjeravajući sve odjele, promatrajući svojim jastrebovim pogledom rad djelitelja i blagajnika. Još je imao sposobnost da upija energiju igračnice u svoje krhko tijelo.Gronevelt je bio odjeven da siđe u kockarnicu. Igrao se pucetima uređaja kojim su se dijelovi kasina punili čistim kisikom. No još je bilo rano za to. Ponekad, pred zoru, kad su kockari već bili umorni i odlučivali se da odu leći, pritisnuo bi dugme. Tad bi ih oživio kao da poteže konce lutaka. Tek je prošle godine uređaj za kisik prespojen u njegov apartman. Gronevelt naruči večeru u apartman. Cully je bio napet. Zašto ga je Gronevelt pustio čekati puna tri388 sata? Je li Fummiro već s njim razgovarao? Smjesta je zaključio da je tako. To ga je ozlovoljilo; ta su dvojica bila tako jaka, on im još nije bio ravan, i stoga su se savjetovali bez njega.Cully reče mirno: — Pretpostavljam da vam je Fummiro pričao o svojem planu. Rekao sam mu da se o tome moram savjetovati s vama.Gronevelt mu se nasmiješi. — Cully, momče, ti si pravo čudo! Savršeno! Ni sam ne bih bolje izveo stvar. Pustio si Japanca da dođe k tebi. Bojao sam se da ćeš izgubiti strpljenje uz tolike obveznice koje se gomilaju u blagajni.— To zahvaljujem svojoj prijateljici Daisy — rečeCully. — Napravila je od mene Japanca.Gronevelt se malko namršti. — Žene su opasne — reče. — Muškarci poput mene i tebe ne mogu sebi priuštiti preveliku prisnost s njima. To je naša snaga. Žene te mogu stajati glave. Ni za što. Muškarci su pouzdaniji i razboritiji. — Uzdahnuo je. — E, pa u tom pogledu ne moram brinuti za tebe. Vrlo se dobro služiš pčelicama. — Uzdahnuo je, malo zaklimao glavom i vratio se poslu.— Jedina nevolja s tim poslom jest da dosad nismopronašli siguran put da iznesemo naš novac iz Japana.Tamo imamo čitave imetke u obveznicama, ali ne bihza njih dao ni penija. Imamo cijeli niz problema. Prvi,ako te japanske vlasti uhvate, odsjedit ćeš dugi niz godina. Drugi, kad jednom preuzmeš novac, postaješ metaotmičara. Japanski kriminalci imaju vrlo dobru mrežuobavještajaca. Znat će onog trenutka kad preuzmešnovac. Treće, za tri milijuna u jenama potreban jevelik, velik kovčeg. U Japanu kovčege pregledavajurendgenskim zrakama. A ako preneseš, kako ćeš ihpromijeniti u američke dolare? Kako ćeš ući u Sjedinjene Države, a zatim, kako je s otimačima ovdje,premda mislim da mogu zajamčiti da takve opasnostinema? Ljudi u ovom hotelu znat će da te šaljemonamo po novac. Imam ortake, ali ne mogu jamčitida će svaki šutjeti. Mogao bi, također, posve slučajnoizgubiti novac. Ako ga izgubiš, uvijek ćemo sumnjatiu tebe, ako te ne ubiju.Cully reče: — O svemu tome sam razmišljao. Provjerio sam u blagajni i utvrdio da imamo još najmanje milijun ili dva milijuna dolara u obveznicama drugih Japanaca. Tako da ću iznositi četiri milijuna. Gronevelt se nasmije. — U jednom putovanju bio bi to strašan rizik. Loš postotak.Cully reče: — Pa, možda jedno, dva putovanja, a možda i tri. Najprije moram saznati kako se to uopće može izvesti.

— U svakom slučaju ti snosiš sav rizik. Koliko ra-zabirem, ništa ne dobivaš. Ako uspiješ, ne dobivašništa. Ako izgubiš, gubiš sve. Ako to gledamo tako,tad si godine koje sam uložio u tvoje učenje utrošiouzalud. Zašto to, dakle, želiš izvesti? U tome nemapostotka.— Vidite, izvest ću to sam, bez ičije pomoći — rečeCully. — Ako stvar ne uspije, snosit ću svu odgovornost. No ako donesem četiri milijuna dolara, očekujem imenovanje za generalnog direktora hotela. Viznate da sam vaš čovjek. Nikad ne bih radio protivvas.Gronevelt uzdahne. — Upuštaš se u strašan hazard. Nije mi drago što to činiš.— Dakle je okay? — upita Cully. Nastojao je prikriti likovanje u glasu. Nije htio da Gronevelt znakoliko mu je stalo.— Da — reče Gronevelt. — No pokupi samo Fum-mirova dva milijuna. Ostavi to što nam drugi duguju.Ovako, ako što pođe po zlu, gubimo samo dva milijuna.Cully se nasmije, prihvaćajući igru. — Gubimo samo jedan milijun. Onaj drugi je Fummirov. Točno?Gronevelt reče sasvim ozbiljno. — Oba su naša. Kad novac jednom dospije u našu blagajnu, Fummiro će ga prokockati. To i čini ovaj posao tako privlačnim. Fummiro kimne. — Morate biti vrlo oprezni. Pripremit ću novac.Kad se Cully vratio u hotel, naručio je razgovor s Merlynom u New Yorku. — Merlyne, stari druže, kako bi bilo da me pratiš na putu u Japan, svi troškovi plaćeni zajedno s gejšama?Na drugom kraju vladala je duga šutnja, a zatim je začuo Merlynov glas: — Može. Idućeg jutra Cully od veze Fummira na uzletište Groneveltovim rolls-roycem. Imao je vrlo skup dar za njega: antiknu kašicu za kovanice iz doba talijanske renesanse. Kašica je bila ispunjena zlatnicima. Fummiro je bio oduševljen, no Cullyju se učini da iza tog izljeva oduševljenja naslutio potajno zadovoljstvo.Naposljetku Fummiro upita: — Kad ćete doći u Japan?— Za dva tjedna do mjesec dana — odgovori Cully. — čak ni gospodin Gronevelt neće znati točno dan. Shvaćate zašto.._. ion 35.Učinilo mi se da bi bilo dobro otputovati u Japan. Ionako sam idući tjedan morao otići u Los Angeles da radim na filmu, pa ću biti na pola puta. A s Janellom sam se toliko svađao da sam se želio malo odmoriti od nje. Znao sam da će taj put u Japan shvatiti kao osobnu uvredu, i to mi je godilo.Vallie me pitala kako ću dugo ostati u Japanu, a ja joj rekoh tjedan ili tako. Nije bila protiv toga da idem, nikad se nije protivila kad sam odlazio, zapravo bila je sretna, jer sam kod kuće bio previše nemiran, i to ju je uznemiravalo. često je odlazila roditeljima i drugim rođacima i vodila djecu sa sobom.Kad sam u Vegasu sišao s aviona, Cully me čekao. Dovezao je rolls-roys na samo uzletište da ne moram proći kroz aerodromsku zgradu. U mojoj glavi zazvo-niše zvonca za uzbunu.Još davno mi je Cully objasnio zašto ponekad dolazi po putnike na samo uzletište. Na taj je način izbjegavao kameru kojom je FBI snimao sve putnike na dolasku u Vegas. Tamo gdje su se svi

hodnici slijevali u glavnu čekaonicu nalazio se golemi sat. Iza njega, u posebno izgrađenoj kabini, bile su automat- ske filmske kamere i snimale povorke nestrpljivih kockara koji su iz svih djelova svijeta stizali u Vegas. Noću bi dežurna FBI ekipa pregledala sve filmove i provjerila osobe prema potjernicama. Zaslijepljeni svojom srećom, pljačkaši banaka, varalice u bijegu, pro-nevjeritelji, umjetnici u krivotvorenju novca, uspjeli otmičari i ucjenjivači zapanjili bi se kad bi ih uhapsili a da nisu ni stigli prokockati svoje nepošteno stečene dobitke.Kad sam upitao Cullyja odakle to zna, rekao mi je da je šef osiguranja hotela nekad bio na visokom položaju u FBI. Tako je to bilo jednostavno.Upalo mi je u oči da je Cully sam upravljao rolls--roycem. Nije poveo šofera. Provezao je automobil oko zgrade do dijela za prtljag i tamo smo malo sjedili u kolima, čekajući da se moj kovčeg spusti kroz cijev. Dok smo čekali, Cully mi je davao upute.Prvo me upozorio da ne kažem Groneveltu da idućeg jutra odlazimo u Japan. Neka se pričinja kao da sam došao na vikend u kockarnicu. Potom mi je ispričao kakav je naš zadatak — dva milijuna dolara u je-nima koje treba iznijeti iz Japana i kakve su opasnosti u to upletene. Rekao je vrlo iskreno: — čuj, mislim da nema opasnosti, ali ćeš ti možda biti drugačijeg mišljenja. Stoga, ako odlučiš da ne ideš, shvatit ću.Znao je da nisam mogao odbiti njegov poziv. Bio sam mu obavezan; zapravo, dugovao sam mu dvije usluge, jednu zauzvrat što me spasio od zatvora, drugu što mi je, kad su sve neprilike prošle, vratio pohranjenih trideset tisuća dolara. Dao mi ih je u novčanicama od po dvadeset dolara i taj sam novac potom uložio u štednju u vegasku banku. Ako bi bilo kakvog njuškanja, Cully i njegovi ljudi bili su spremni da potvrde kako sam taj novac dobio na kocki. No nikad ga nije bilo. Skandal s rezervom zauvijek je zamro.— Oduvijek sam želio vidjeti Japan — rekao sam.— Nisam protiv toga da ti budem tjelohranitelj. Hoćuli nositi pištolj?Cully se užasnuo. — Hoćeš da nas ubiju? K vragu, ako nam pokušaju oteti novac, neka ga nose. Naša je zaštita tajnost i strelovita akcija. Sve sam već smislio.— Zašto sam ti onda potreban? — upitao sam. Biosam radoznao i malo na oprezu.— Do Japana je strašno dug put — uzdahnuo jeCully — treba mi društvo. Možemo igrati gin u avi- onu, a u Tokiju se malo proveseliti. Uz to, ti si krupna momčina, i ako nas napadnu kakvi ulični otimači, možeš ih natjerati u bijeg.— OK — rekao sam, ali nešto je ipak u svemubilo trulo.Te smo večeri jeli s Groneveltom. Nije izgledao dobro, ali je bio odlično raspoložen i pričao nam je svoje doživljaje iz svojih ranih dana u Vegasu. Kako se obogatio neoporezovanim dolarima prije nego što je savezna vlada poslala vojsku uhoda i računovođa u Ne-vadu.— Obogatiti se možeš samo u mutnom — reče Gro-nevelt. To je bila njegova fiksna ideja koja ga je jednako ludo opsjedala kao Osana Nobelova nagrada. —Svatko tko se hoće u ovoj zemlji obogatiti mora lovitiu mutnom. Tisuće malih trgovina i poslovnih tvrtkikoje obiru vrhnje, velike kompanije koje se koristerupama u propisima. — No nitko u tome nije imaotoliko prilike kao Vegas. Gronevelt otrese pepeo sasvoje cigare i poče zadovoljno: — Zbog toga je Vegastako jak. Ovdje se čovjek može lakše obogatiti u mutnom nego bilo gdje drugdje. A to je snaga ovog gra

da.Cully promijeni temu. — Merlvn ostaje ovdje samo jednu noć. Mislim da ću sutra s njim u Los Angeles da potražim nešto antikviteta. Mogao bih obići i neke naše holivudske klijente koji nam duguju.Gronevelt potegne čestit dim iz svoje cigare. — Pametno — reče potom — i onako mi ponestaje darova. — Nasmijao se. — Znate li gdje sam pokupio ideju s poklonima? Iz jedne knjige o kockanju, objavljene 1870. Naobrazba je velika stvar.Uzdahnuo je i ustao. Bio je to znak da ga ostavimo samog. Rukovao se sa mnom i potom nas uljudno ispratio do vrata svojeg apartmana. Kad smo izlazili, obratio se ozbiljnim glasom Cullvju: — Sretan put.Vani, na umjetnoj travi terase, Cully i ja zastali smo u pustinjskoj mjesečini. Odavle smo mogli vidjeti Strip obasjan milijunima crvenih i zelenih svjetala i u daljini mračni obris planina. — Zna da idemo — rekao sam Cullyju.— Ako zna, zna — uzvrati Cully. — Doručkovat ćemo u osam. Moramo rano krenuti. Sutradan smo iz Vegasa odletjeli u San Francisco. Cully je nosio golem kovčeg od teške smeđe kože, na uglovima okovan mutnim mjedenim štitnicima. I brava je bila krupna. — Taj se neće raspasti — reče Cully.— A uz to, lako ćemo ga uočiti na kolima za prtljagu.Nikad nisam vidio sličan kovčeg i to mu rekoh.— To je starinski kovčeg koji sam pronašao u Los An-gelesu — objasnio je zadovoljno Cully.Uskočili smo u jedan mlažnjak 747 japanske linije niti petnaest minuta prije polaska. Cully je to izveo svjesno. Za duga leta igrali smo gin, i kad smo se spustili u Tokio, bio sam na dobitku šest tisuća dolara. Cullyja to, čini se, nije smetalo; potapšao me po leđima i rekao: — To ćeš mi vratiti na povratku.S aerodroma smo se taksijem odvezli u naš hotel. Nestrpljivo sam čekao da vidim taj basnoslovni grad Dalekog istoka. No izgledao je poput otrcanijeg i još jače zamagljenog New Yorka. I mnogo manji, ljudi niži, zgrade plosnatije — nejasna minijaturna silueta poznatog i moćnog obrisa New Yorka. Kad smo ušli u središte, opazio sam da muškarci nose preko lica kirurške maske od gaze. Izgledali su sablasno. Cully mi reče da Japanci u gradskim središtima nose takve maske da bi zaštitili pluća od jako zagađenog zraka.Prošli smo mimo zgrada i trgovina koje kao da su bile drvene kulise napravljene za snimanje filma. Između njih stršali su moderni neboderi i uredske zgrade. Ulice su vrvjele prolaznicima, mnogi su bili zapadnjački odjeveni, a neki, uglavnom žene, u nekoj vrsti kimona. Divlji kolaž različitih stilova.Hotel me razočarao. Bio je moderan i američki. Golemo predvorje sa čokoladno smeđim sagom i mnoštvom crnih kožnatih naslonjača. U njima su sjedili mali Japanci u crnim američkim poslovnim odjelima, čuvajući na koljenima svoje kovčege za spise. Kao u nekom Hiltonovom hotelu u New Yorku.— To je taj Orijent? — upitao sam Cullyja.Cully nestrpljivo strese glavom. — Najprije ćemo se ispavati. Sutra ću obaviti svoj posao, a navečer ti pokazati Tokio. Ne brini, dobro ćeš se zabaviti.Uzeli smo velik apartman s dvije spavaće sobe. Ispraznili smo kovčege i tad sam primjetio da je Cul-lvjevo mjedi okovano čudovište napola prazno. Bili smo umorni od puta, i premda je u Tokiju bilo tek šest sati navečer, pošli smo spavati. Ujutru netko pokuca na vrata i Cully mi reče: — Dođi, vrijeme je da ustanemo. — Kroz prozor je tek počelo prodirati svjetlo.Naručio je da nam doručak donesu u apartman, što me razočaralo. Počelo mi se činiti da neću vidjeti od Japana baš mnogo. Dobili smo jaja na slanini, kavu, narančin sok i čak nekoliko engleskih muffinsa. Jedina istočnjačka stvar bile su nekakve palačinke. Velike i dvostruko deblje od

uobičajenih. Sličile su više velikim kriškama kruha i bile neobične mutnožute boje. Kušao sam jednu i bio bih se zakleo da je imala okus ribe.— Što je to, do bijesa?— Palačinke pečene na ribljem ulju — uputio meCully.— Ne igram — rekao sam i gurnuo pladanj njemu.Cully ih je smazao s tekom. — Treba se samo priviknuti — rekao je.Kod kave sam upitao: — Kakav je program?— Lijepo je vrijeme. Prošetat ćemo pa ću ti izložiti plan.Shvatio sam da ne želi razgovarati u sobi jer se boji mikrofona.Izašli smo iz hotela. Bilo je još rano, sunce je tek izlazilo. Zaokrenuli smo u neku pokrajnju ulicu i odjednom se našli na Istoku. Dokle god se sterao pogled, sve same male klimave kuće, a uz rub pločnika visoke hrpe zelenih otpadaka koje su tvorile pravi nasip.Na ulicama je bilo malo ljudi. Mimo nas prošao je čovjek na biciklu, a njegov crni kimono lepršao je iza njega. Iznenada pred nas izrone dva mršava muškarca u khaki hlačama i košuljama, s maskom od bijele gaze na licu. Malo sam odskočio, a Cully se nasmijao. Zaokrenuli su u neku drugu postranu ulicu.— Isuse! Te su maske sablasne.— Naučit ćeš se na njih — reče Cully. — Sad medobro slušaj. Hoću da znaš sve kako ne bi pogriješio.Dok smo hodali uza zid od zelenosivog smeća, Cul-ly mi objasni kako namjerava iznijeti iz zemlje dva milijuna dolara u japanskim jenima i kako su zakoni protiv krijumčarenja nacionalne valute vrlo strogi.— Ako me uhvate, idem u zatvor — reče Cully. —Ako Fummiro ne potegne svoje veze. A možda bi iFummiro sa mnom svršio u ćuzi.

— A što je sa mnom? Ako uhvate tebe, zar nisuuhvatili i mene? — upitao sam.— Ti si ugledan pisac — reče Cully. — Japancivrlo cijene kulturu. Tebe bi potjerali iz zemlje. Taddrži samo jezik za zubima.— Znači da sam ovdje samo da se razonodim —rekao sam. Znao sam da mi priča koješta, ali samhtio pokazati da to ne znam.Tad se sjetih nečeg drugog. — Kako ćemo, k vragu, proći carinu u Državama? — upitao sam.— Nećemo — objasni Cully. — Istovarujemo lovuu Hong Kong. To je slobodna luka. Jedino oni kojiputuju na honkonški pasoš moraju proći kroz carinu.— Blagi Bože! Sad mi kažeš da idemo u HongKong. Kamo ćemo, do bijesa, nakon toga, u Tibet? —primij eto sam.— Uozbilji se — reče Cully. — Ne paničari. Iskušaosam taj put prošle godine s malom svotom. Samo zaprovjeru.— Nabavi mi pištolj. Imam ženu i troje djece, pasjisine. Daj mi priliku da se branim. — Ipak, smijao samse. Cully me doista uvalio.No Cully nije shvatio šalu. — Ne možeš nositi revolver. Svaka japanska linija elektronski

provjerava putnika i njegovu ručnu prtljagu. A većina i rendgenski svu prtljagu. — Ušutio je malo i dodao: — Jedina linija koja ne provjerava rendgenom kovčege je Cathay. Stoga, ako se meni što dogodi, znaš što ti je činiti.— Već se vidim u Hong Kongu s dva milijuna.Natrpalo bi mi se milijun gangstera na vrat — rekaosam.— Ne brini — umirivao me Cully. — Neće se ništadogoditi. Sve ide kao podmazano.Smijao sam se, no bio sam istodobno zabrinut. — Ako se ipak štogod dogodi, što da radim u Hong Kongu? — pitao sam.— Otiđi u »Futaba-bank« i traži zamjenika direktora. On će primiti novac i zamijeniti ga za honkon-ške dolare. Dat će ti potvrdu i možda naplatiti dvadesetak tisućarki. Potom će ti promijeniti honkonške dolare za američke i naplatiti ti još pedeset tisuća.Američke dolare poslat će u Švicarsku, a ti ćeš dobitinovu potvrdu. Tjedan dana kasnije hotel »Xanadu« ćeprimiti od švicarske banke ček na dva milijuna uma-397 fl njena za posredništvo honkonške banke. Vidiš li kako je to jednostavno?Razmišljao sam o tome dok smo se vraćali u hotel. Naposljetku ga ponovno upitah: — Što ću ti u tome ja, do vraga?—• Nemoj me više ništa pitati, samo učini ono što ti kažem — odgovorio je Cully. — Želiš mi se odužiti,, nije li tako?— Tako je. — Nisam ga više ispitivao.Kad smo se vratili u hotel, Cully je nekoliko puta nazvao i pri tom je govorio japanski. Zatim reče da odlazi. — Trebalo bi da se vratim oko pet sati. Možda ću malo zakasniti. čekaj me ovdje u sobi. Ako se ne vratim noćas, ukrcaj se u jutarnji avion i vrati se kući. OK?— OK — odgovorio sam.Pokušao sam čitati u spavaćoj sobi, no tad mi se učinilo da čujem šumove u dnevnoj, pa sam prešao u nju i tamo nastavio čitati. Naručio sam ručak u apartman, i kad sam pojeo, nazvao sam Ameriku. Dobio sam vezu za nekoliko minuta, što me iznenadilo. Mislio sam da to traje bar pol sata.Vallie se smjesta javila i po glasu sam razbrao da joj je drago što sam je nazvao.— Kako je na tajanstvenom Orijentu? — upitalaje. — Dobro se zabavljaš? Jeste li bili već u čajani sgejšama?— Još nismo. Dosad sam vidio jedino jutarnje smeće Tokija. Otada čekam Cullvja. Svršava poslove. Jedina korist što sam ga na putu zakinuo za šest tisućana ginu.— Baš dobro — reče Valerie. — Tad možeš menii djeci kupiti po jedan od onih basnoslovnih kimona.Oh, jučer je, uostalom, nazvao neki čovjek koji jetvrdio da je tvoj prijatelj. Iz Vegasa. Rekao je da jeočekivao da dođeš. Rekla sam mu da si u Tokiju.Srce mi je malo poskočilo. Tad rekoh nehajno: — Je li rekao kako se zove?— Nije. Ne zaboravi na darove.— Neću — obećao sam.Ostatak poslijepodneva proveo sam u brizi. Nazvao sam avionsku kompaniju i rezervirao jedno

mjesto za let u Države za sutradan. Odjednom više nisam bio čvrsto uvjeren da će se Cully vratiti. Zavirio sam u398 njegovu spavaću sobu. Velikog kovčega okovanog mjedi nije bilo.Već se smrkavalo kad je Cully ušao u apartman. Trljao je ruke, uzbuđen i zadovoljan. — Sve je u redu — reče. — Nema razloga da brinemo. Noćas ćemo se zabaviti, a sutra obaviti još nekoliko sitnica. Prekosutra smo već u Hong Kongu.— Nazvao sam ženu — rekao sam. — Malo smopričali. Rekla mi je da je zvao neki čovjek iz Vegasai pitao gdje sam. Rekla mu je da sam u Tokiju.To ga je ohladilo. Razmišljao je o tome, i potom slegnuo ramenima. •— To mi sliči Groneveltu — reče Cully. — Provjerava je li ispravno naslutio. Jedino on zna tvoj telefonski broj.— Vjeruješ li Groneveltu u ovakvom poslu? — upitao sam Cullyja. Smjesta mi je postalo jasno da samprevršio.— K vragu, što time hoćeš reći? Taj mi je čovjeksvih ovih godina bio poput oca. On me stvorio. Vjerujem mu više nego ikom, pa i tebi.— Dobro — rekao sam — a zašto mu onda nisirekao kad odlazimo? Zašto si mu bljezgario o kupovanju antikviteta u Los Angelesu?— Zato jer me on naučio da tako postupam —objasni Cully. — Nikad nemoj drugom povjeravati onošto on ne mora znati. Ponosit će se zbog toga mnome,čak i ako je saznao. Postupio sam kako je trebalo. —Sad mu je laknulo. — Hajde — rekao je — obuci se.Noćas ćeš se zabaviti kao nikad u životu. — Ne znamzašto su me te riječi podsjetile na Elija Hemsija.Poput svakog koji je vidio filmove o Dalekom istoku, i ja sam već imao predodžbe o gejšama: prekrasne, darovite žene, koje će se truditi da me zabave. Kad mi je Cully saopćio da ćemo u kuću gejša, očekivao sam da će me povesti u neku od onakvih ludo ćoškastih, šareno iskićenih kuća kakve sam vidio u filmovima. Stoga sam se iznenadio kad je automobil, kojim je upravljao šofer, stao ispred nekog malog restorana u jednoj od glavnih tokijskih ulica, koji je izgledao kao i svaka druga kineska gostionica u donjem dijelu Manhattana. Šef sale provede nas kroz dupkom pune prostorije do jednih vrata što su vodile u privatnu blagovaonicu.Soba je bila raskošno opremljena u japanskom stilu. Sa stropa visili su obojeni fenjeri, a dugački stol,399 samo stopu uzdignut od poda, bio je ukrašen fino oslikanim zdjelicama, malim vrčevima, štapićima od slonove kosti. Za stolom su sjedila četiri Japanca u kimonima. Jedan od njih bio je gospodin Fummiro. On i Cully se porukovaše, ostali su se naklonili. Cully me predstavi svima. Fummira sam već vidio u kockarnici u Vegasu, ali ga osobno nisam poznavao.Tad u prostoriju sitnim koracima utrči šest gejša. Bile su prekrasno odjevene u teška kimona od bro-kata, izvezena upadljivo obojenim cvjetovima. Lica su im bila debelo naprašena bijelim puderom. Posjedale su na jastuke oko stola, jedna pokraj svakog muškarca.Poslije Cullvja i ja se spustih na jedan jastuk. Konobarice su unijele goleme pladnjeve s ribom i povrćem. Svaka je gejša hranila svojeg gosta. Služile su se štapićima od slonove kosti, hvatajući komadiće ribe, nekoliko vlati povrća. Tapkale su nam usta i lice bezbrojnim malim salvetama, poput malenih ručnika, namirisanim i navlaženim.Moja se gejša naslonila na mene i, smješkajući se zadovoljno, nutkala me da jedem i pijem. Punila

mi je vrčić nekom vrstom vina, glasovitim šake, vjerojatno. Vino je izvanredno prijalo, no u jelu je bilo previše ribljih sastojaka. Naposljetku unesoše pladnjeve proraštene govedine, isječene u kocke i natopljene nekim ukusnim umakom.Promatrao sam svoju gejšu izbliza i utvrdio da joj je najmanje četrdeseta. Premda se naslonila na mene, nisam osjetio ništa osim teškog brokata njezina kimona; bila je omotana poput egipatske mumije.Kad smo povečerali, djevojke nas naizmjence počeše zabavljati. Jedna je svirala neki muzički instrument sličan flauti. Bio sam već popio toliko vina da mi je ta strana glazba zvučila poput gajdi. Druga je nešto recitirala, vjerojatno pjesmu. Svi su muškarci pljeskali. Tad je ustala moja gejša. Počela je izvoditi zapanjujuća salta.Zapravo me nasmrt preplašila kad se prebacila točno preko moje glave. Potom se prevrnula iznad Fum-mirove, ali ju je on uhvatio u zraku i pokušao je poljubiti ili tako nešto. Bio sam previše pijan da raza-berem. No ona mu izmakne, potapša ga prijekorno p> obrazu i oboje se veselo nasmijalo.Tad su gejše izazvale muškarce na igranje igara. Začudilo me kad sam vidio da moramo s rukama na leđima pokušati zagristi naranču nataknutu na štapić. Sa suprotne strane po jedna je gejša nastojala isto to. Dok se naranča njihala između muškarca i žene, dva bi se lica nježno češala, što su ostale gejše dočekivale ki-kotom.Cully iza mene primijeti ispod glasa: — Isuse, sad ćemo se još poigrati zaloga. — No široko se smješkao Fummiru, koji se, čini se, sjajno zabavljao dovikujući djevojkama nešto na japanskom i pokušavajući ih dohvatiti. Igrali smo još sa štapićima i lopticama, bilo je i ekvilibrističkih točaka, a kako sam bio strašno pijan, zabavljao sam se jednako dobro kao Fummiro. U jednom trenutku srušio sam se na hrpu jastuka i moja mi gejša uze glavu u svoje krilo te mi vrućom, namirisanom salvetom obriše lice.Sjećam se da smo se Cully i ja potom vozili u automobilu. Šofer je upravljao mračnim ulicama i zaustavio kola ispred goleme vile u predgrađu. Cully je predvodio kroz vrtna vrata, a kućna se na čaroban način rastvoriše. Razabrao sam da smo u pravoj istočnjačkoj kući. Soba je bila potpuno prazna; na podu samo strunjače za spavanje. Zidovi su bili zapravo pomična vrata od tanka drva.Spustio sam se na strunjaču. Strašno mi se spavalo. Cully je kleknuo kraj mene. — Tu ćemo prenoćiti — prošaptao je. — Probudit ću te ujutro. Ostani tu, spavaj. Postarat ću se za tebe. •— Iza njega razabrao sam nasmiješeno Fummirovo lice. Upalo mi je uoči da Fummiro više nije pijan, i to mi se učini sumnjivim. Pokušao sam se pridići, ali me Cully pritisne natrag na strunjaču. A tad začuh Fummirov glas: — Vašem je prijatelju potrebno društvo. — Klonuo sam natrag na strunjaču. Bio sam preumoran. Nije mi bilo ni do čega. Zaspao sam.Ne znam kako sam dugo spavao. Probudilo me tiho klizanje pomičnih vrata. U polumraku zasjenjene svjetiljke ugledao sam dvije mlade Japanke u plavo--žutim kimonima. Nosile su malu kadu od crvena drva napunjenu vrućom vodom. Svukle su me i oprale od glave do pete, mijeseći moje tijelo prstima, masirajući svaki mišić. Dok su to radile, uzbudio sam se, a one Ahihoću. Jedna me lagano tapne po ševcu. Potom su podigle kadu i nestale.Bio sam toliko budan da se mogu upitati kamo li je, do vraga, nestao Cully, ali ne toliko trijezan da

400 26 Budale umiru ^ „_ ¦ ¦ 401

26*ustanem i potražim ga. Bilo mi je pravo i ovako. Vrata ponovo kliznuše i u otvoru se ovaj put pojavi

jedna djevojka, nova, a već na prvi pogled bilo mi je jasno zašto je došla.Bila je u dugom lepršavom zelenom kimonu koji joj je pokrivao tijelo. Ali lice joj je bilo prekrasno i šminkom egzotično potcrtano. Gustu crnu kosu podigla je i na vrh pundže zataknula blistav češalj, koji kao da je bio pun dragulja. Prišla mi je i prije nego je kleknula, ugledao sam joj bose noge, male i prekrasno oblikovane. Nokte je obojila tamno crveno.Svjetla su se još jače prigušila i odjednom je bila gola. Tijelo joj je bilo mliječno bijelo, dojke malene, ali pune. Bradavice zapanjujuće ružičaste, kao da su naslikane ružem. Nagnula se, izvukla češalj iz kose i stresla glavom. Dugi crni pramenovi slijevali su se bez kraja na moje tijelo, prekrivši ga. Tad me počela ljubiti i lizati po tijelu, malim oštrim pomacima glave, a crne su vlasi lelujale po mojim bedrima. Ležao sam na leđima. Usnice su joj bile tople, jezik hrapav. Kad sam se pokušao podići, pritisnula me natrag. Kad je završila, ispružila se kraj mene i glavu mi položila na dojke. U noći sam se probudio i uzeo je. Svoje je noge saplela iza mojih i tako je bijesno udarala kao da se vodi bitka između naših seksualnih organa. Bila je to žestoka ševa i u svojem srhu tanko je vrisnula. Potom se srušismo na strunjaču. Zaspali smo zagrljeni.Opet me probudilo klizanje vrata. Soba je bila puna ranog jutarnjeg svjetla. Djevojke više nije bilo. No kroz otvor na zidu ugledao sam u susednoj prostoriji Cullvja kako sjedi na okovanom kovčegu. Premda je bio daleko, opazio sam da se smješka. — OK, Mer-lyne, ustaj sa svojeg loga — rekao je. — Još jutros letimo u Hong Kong.Kovčeg je bio tako težak da sam ga ja morao ponijeti do automobila. Cullvju je bio pretežak. Šofera nije bilo, autom je upravljao Cully. Na uzletištu je ostavio parkiran automobil. Unio sam kovčeg za Cully-jem, koji je krčio put do tezge za predaju prtljage. Još sam bio ošamućen a golemi me kovčeg udarao po goljenici. Na šalteru zalijepiše popratnicu na moju kartu. Računao sam da je to ionako svejedno te nisam ništa rekao kad to Cully ionako nije zamijetio.402 Prošli smo kroz vrata na uzletište, ali se nismo popeli u avion. Cully je čekao dok iza zgrade nisu osvanula kola natovarena kovčezima. Na vrhu je sjedio naš golemi okovani sanduk. Motrili smo kako ga radnici ubacuju u trbuh aviona. Tek tada smo se popeli.Do Hong Konga leteli smo nešto više od četiri sata. Cully je bio nervozan i ja ga opljačkah još za pet tisuća na ginu. Dok smo igrali, pitao sam ga nekoliko stvari.— Rekao si mi da putujemo tek sutra.— Da, tako sam mislio, ali je Fummiro novac pripremio ranije — reče Cully.Znao sam da folira. — Sviđala mi se zabava s gejšama — rekao sam.Cully zamumlja. Pretvarao se da proučava karte, ali znao sam da misli na drugo. — Zezanje kao u zabavi u dječjem vrtiću. Sve to s gejšama je sranje. Miliji mi je Vegas.— Ne znam. Mislim da je bilo dražesno, ali morampriznati da je ona mala svečanost nakon toga bilajoš bolja.Cully zaboravi karte. — Kakva svečanost?Ispričao sam mu o djevojkama u vili. Nakesio se. — To je bilo Fummirovo djelo. Sretnice! A ja sam cijelu noć trčao po gradu. — Malo je zastao. — Dakle, i tebe je napokon spopalo. Kladim se da si sad prvi put iznevjerio onu svoju žensku u Los Angelesu.— Da — priznao sam. — Ali što zato, sve što jeudaljeno više od tri tisuća milja ne računa se.Kad smo se spustili u Hong Kong, Cully reče: — Pođi tamo gdje se iskrcavaju kovčezi i pričekaj. Ja ću se muvati uz avion dok ne istovare i potom pratiti kola. Na taj način ga nikakav podmukli lopov neće moći zdipiti.Brzo sam prošao terminalom do okretaljke za prtljag. Zgrada je bila puna ljudi, ali su lica ovdje bila drukčija od onih u Japanu, premda većinom istočnjačka. Okretaljka se počela vrtjeti i ja se zabuljih u otvor čekajući da se pojavi okovan kovčeg. Nakon deset minuta počeo sam se pitati gdje li se Cully zadržao. Osvrnuo sam se naokolo, zahvalan što nitko od putnika nije nosio masku od gaze; te

su mi stvari uistinu zadale strah. Nisam opazio ni jedno opasno lice.Tad iz tobogana izroni naš okovani sanduk. Šče-pao sam ga u prolazu. Još je bio težak. Pregledao sam403

ga da provjerim nije li ga tko nasilu otvorio, i dok sam to radio, primijetio sam malu četvrtastu pločicu s imenom obješenu o držak. Na njoj je pisalo »John Merlvn« i moja kućna adresa te broj putnice. Sad mi je svanulo zašto me Cully pozvao na put u Japan. Da je tko dopao zatvora, bio bih to ja.Sjeo sam na kovčeg i za neke tri minute pojavio se Cully. Sinuo je zadovoljno kad me ugledao. — Odlično— rekao je. — čeka nas taksi. Hajdemo u banku. — Zgrabio je kovčeg za dršku i bez po muke iznio ga iz terminala.Taksi se spuštao zavojitim postranim ulicama natrpanim prolaznicima. Nisam rekao ništa. Dugovao sam Cullvju veliku uslugu i sad smo bili kvit. Pozlijedilo me što me prevario i izložio takvom riziku, ali Grone-velt bi se ponosio njime. I iz istog razloga odlučio sam da ne kažem Cullvju što znam. Vjerojatno je predvidio da ću to otkriti i pripremio objašnjenje.Taksi je stao ispred neke otrcane zgrade u glavnoj ulici. Na jednom od prozora pisalo je zlatnim slovima »Futaba International Bank«. Sa svake strane ulaza stajao je jedan čovjek u uniformi i automatskim pištoljem.— Vruć grad taj Hong Kong — reče Cully, kim-nuvši stražarima. Sam je unio kovčeg u banku.Unutra je prošao predvorjem i pokucao na jedna vrata. Kad smo ušli, nizak mješanac s bradom pozdravi Cuilvja oduševljena lica i srdačno se porukuje. Cully nas upozna, no mješančevo ime bilo je neobična kombinacija slogova. Potom nas je on poveo niz hodnik u neku golemu dvoranu s dugačkim stolom za konferencije. Cully baci kovčeg na stol i otključa ga. Moram priznati da je prizor bio zadivljujući. Kovčeg je bio pun novih japanskih novčanica; crna slova na sivoplavom papiru.Mješanac uze slušalicu i zaštekće nekoliko naredaba, mislim kineski. Za nekoliko trenutaka dvorana se ispunila činovnicima. Bilo ih je petnaest, svi u onim svilenkastim crnim odijelima. Bacili su se na kovčeg. Trebalo im je više od tri sata da izbroje novac, popisu ga i iznova prekontroliraju. Zatim nas mješanac odvede natrag u svoj ured, ispiše hrpu papira, potpiše ih i nažigoše službenim žigovima. Potom ih je uručio Cul-lyju. Cully pregleda papire i turne ih u džep. Taj je snop dokumenata bio »mala« potvrda.404 Naposljetku smo se našli na osunčanoj ulici ispred banke. Cully je bio strašno uzbuđen. — Uspjeli smo! Sad nam se ništa više ne može dogoditi.Stresao sam glavom. — Kako si se mogao upustiti u takav rizik? — rekao sam. — Toliko love! Pa to je bila čista ludost.Cully mi se nasmiješi. — A što misliš kakvim se poslom bavi jedan vegaski kasino? Sve je to rizik. Moj posao je riskantan. A u ovom poslu dobivam velik ulog.Kad smo ušli u taksi, Cully reče vozaču da vozi na uzletište. — Zaboga — prosvjedovao sam — obišli smo pola kugle, a u Hong Kongu ne mogu čak ni nešto pojesti.— Nemojmo izazivati sreću. Netko bi mogao pomisliti da još imamo taj novac. Nastojmo čitavi stići kući.Na dugom letu kući Cully je bio sretne ruke i povratio sedam od deset tisuća koje mi je dugovao. Bio bi dobio sve da nisam prestao kartati. — Ta hajde— rekao je — daj mi priliku da se izravnamo. Budifer.Pogledao sam ga u oči. — Ne — rekao sam. — Htio bih te nadmudriti bar jedanput na ovom

putovanju.To ga je malo zdrmalo pa me pustio da odspavam do Los Angelesa. Pravio sam mu društvo dok je čekao let za Vegas. Vjerojatno je, dok sam u avionu spavao, razmišljao i dosjetio se da sam opazio ime na pločici kovčega.— Slušaj — rekao je. — Moraš mi vjerovati. Dasi upao u neprilike ja, Gronevelt i Fummiro zajedničkibismo te izvukli. Ali zahvalan sam ti što si mi pomogao. Ne bih uspio bez tebe, ne bih imao dosta živaca.Nasmijao sam se. — Duguješ mi tri tisuće od gina— rekao sam. — Položi ih u blagajnu pa ću ih upotre-biti kad zaigram baccarat.— U redu — reče Cully. — čuj, zar jedino takomožeš varati svoje ženske, ako si tri tisuća milja daleko? Svijet nije dosta velik, moći ćeš to izvesti jošsamo dva puta.Smijali smo se i rukovali kad se ukrcavao. Bio je još moj stari pobratim nekadašnji Cully Odbrojač, ali mu nisam mogao više dokraja vjerovati. A uvijek sam znao kakav je i prihvaćao njegovo prijateljstvo. Zašto da se ljutim sad, kad je ostao vjeran svojoj naravi? Prošao sam terminalom za zapadne letove i zastao ispred telefona. Trebalo je da nazovem Janelle i javim joj da sam stigao. Pitao sam se da li da joj kažem da sam bio u Japanu i odlučio da prešutim. Postupit ću po Groneveltovu pravilu. Tad se sjetih nečeg drugog: zaboravio sam kupiti darove za Valerie i djecu. 36.Na neki način zanimljivo je kad čovjek luduje za drugim, a ovom je već postalo svejedno. Kao da je oslijepio i oglušio, ali je dragovoljno takav. Trebalo mi je gotovo godina dana da čujem onaj gotovo nečujni šum druge karte koju je Janelle dijelila, a toliko me toga opominjalo, toliko naviještalo.Kad sam se jednom vraćao u Los Angeles, avion je stigao pola sata ranije. Janelle me inače dočekivala, ali ovaj put još nije bila stigla. Izašao sam iz terminala i šetao. U dnu duše nadao sam se da ću je u nečem iznenaditi. Nisam znao u čemu. Možda s kakvim mladićem kojeg je pokupila da nešto popiju dok čeka moj dolazak. Možda će dovesti drugog ljubavnika koji hvata avion iz Los Angelesa. Bilo što. Nisam bio ljubavnik koji bezrezervno vjeruje.I uhvatio sam je, ali ne onako kako sam zamislio. Ugledao sam je kako izlazi iz parkirališta i prelazi širokom, dvosmjernom ulicom prema terminalu. Išla je jako polagano, protiv volje. Imala je dugačku sivu suknju i bijelu bluzu, a dugačku je plavu kosu pričvrstila oko glave. Tog sam trenutka gotovo osjetio sažaljenje prema njoj. Izgledala je tako bezvoljno kao dijete407 koje ide na zabavu jer su ga roditelji natjerali. Na drugoj strani kontinenta bio sam poranio i došao sat prije polijetanja na aerodrom. Požurio sam joj u susret. Umirao sam od želje da je vidim ali ona očito nije. Dok sam to mislio, podigla je glavu i ugledala me. Lice joj je sinulo, grlila me i ljubila, i ja sam zaboravio što sam maloprije vidio.Ovaj put je danju boravila na pokusima za kazališnu predstavu, premijera koje je bila za nekoliko tjedana. Kako sam i ja danju radio u studiju, nije me to smetalo. Sastajali smo se navečer. Nazvala bi me u studio da mi javi kad će svršiti probe. Kad sam je tražio da mi da telefonski broj na koji bih je mogao nazvati, rekla je da kazalište nema telefon.Zatim sam jedne večeri, kad je dokasna radila, otišao u kazalište po nju. Upravo smo bili na odlasku, a jedna djevojka izađe iz kancelarije iza pozornice i reče joj: — Janelle, zove te gospodin Evarts — i otprati je do telefona.Pričekao sam u hodniku. Znao sam da je taj Evarts autor komada. Znao sam i to da mi namjerno nije dala telefonski broj kazališta i shvatio što mora da je tome razlog: nije htjela da Evarts sazna

kako stoje stvari između nas dvoje.Kad je Janelle izašla iz kancelarije, lice joj je bilo radosno zarumenjelo, ali kad me pogledala, rekla je: — To je prvi put što je nazvao. Nisam niti znala da me se ovdje može nazvati.čuo sam šum druge karte. Ipak, još sam bio tako sretan u njezinom društvu, uživao sam u njezinom tijelu, i samo da gledam njezino lice. Još sam volio izraz njezinih očiju i usta. Obožavao sam njezine oči. Um-jele su gledati tako bolno a i tako radosno. Držao sam da ima najljepša usta na svijetu. Baš sam bio naivan. Nije mi smetalo što je tim ustima paklenski lagala. Znao sam da mrzi pretvaranje, mrzila je laž i lagala nespretno. Bilo je smiješno, no na neki mi je način davala na znanje kad god je slagala. To je bio dio prijevare.Nije me uopće smetalo. Pomirio sam se s tim. Dakako, boljelo je, ali sve je ipak vrijedilo truda. No kako je vrijeme proticalo, moj je užitak popuštao, a njezine su me laži jače boljele.Bio sam uvjeren da su ona i Alice održavale odnos. Jednog tjedna kad je Alice negdje izvan grada ra-408 dila na nekom filmu, pošao sam u Janellin stan da tamo prenoćim. Alice je nazvala Janelle da s njom probrblja. Janelle je bila vrlo kratka, gotovo gruba. Pola sata kasnije, kad smo se ljubili, telefon je iznova zazvonio. Janelle posegne za slušalicom, skine je i baci pod krevet.Nije voljela da je netko prekida kad je u horizontali — to mi se na njoj svidjelo. Ponekad, u hotelu, nije mi dopuštala da se javim na telefon, čak ni da otvorim vrata konobaru koji nam je nosio jelo i piće ako smo upravo lijegali.Tjedan kasnije, jednog nedjeljnog prijepodneva, nazvao sam iz hotela Janellin stan. Znao sam da obično dugo spava, pa je nisam smetao sve do jedanaest. Telefon je bio zauzet. Pričekao sam pola sata i nazvao ponovno. I sad je bio zauzet. Nastavio sam nazvati svakih deset minuta, i odjednom mi bljesne pred očima slika Janelle i Alice u krevetu, slušalica skinuta s aparata. Kad sam naposljetku dobio vezu, javila se Alice, mekanim i sretnim glasom. Bio sam uvjeren da imaju odnos.Nekog drugog dana htjeli smo na izlet u Santa Barbaru. Iznenada su je hitno pozvali u ured nekog producenta na audiciju. Rekla je da će to potrajati samo pola sata, pa sam pošao s njom. Producent joj je bio stari prijatelj, i kad smo ušli u njegovu kancelariju, nježnom zaljubljenom kretnjom ju je pogladio po obrazu, a ona mu se osmjehnula. Smjesta sam shvatio kretnju: bila je to nježnost bivšeg ljubavnika, sada dragog prijatelja.Na putu u Santa Barbaru upitao sam Janelle je li spavala s tim producentom. Okrenula se k meni i odgovorila: — Da. — Nisam ništa više pitao.Jedne smo noći trebali izaći na večeru pa sam došao po nju u njezin stan. Upravo se oblačila. Vrata mi je otvorila Alice. Oduvijek sam je volio i na neki čudan način nije me smetalo što Janelle živi s njom. Uostalom, dokaza za to još nisam imao. Alice bi me uvijek poljubila u usta, vrlo slatkim poljupcem, i uvijek se činilo da se raduje mojem dolasku. Dobro smo se slagali. Ali u nje se osjećalo pomanjkanje ženstve-nosti. Bila je vrlo vitka i nosila je tijesne bluze koje su otkrivale njezina iznenađujuće krupna prsa, ali bila je vrlo poslovna. Sad mi je natočila čašu, stavila na409 gramofon jednu ploču Edith Piaf te smo zajedno čekali da Janelle izađe iz kupaonice.Janelle me poljubila i rekla: — Merlyne, oprosti, pokušala sam te nazvati u hotel. Večeras imam probu. Režiser će doći ovamo po mene.Kao da me netko udario po glavi. Ponovo sam čuo šuštaj druge karte. Smješkala mi se blistavo, ali usta su joj se neznatno trznula što me ponukalo da pomislim kako laže. Ispitivački me promatrala. Htjela je da joj vjerujem, a vidjela je da sumnjam. — Doći će ovamo po mene. Trudit ću se da završim do jedanaest.— U redu — rekao sam. Preko njezinog ramenavidio sam da Alice zuri u svoju čašu i trudi se da nesluša što govorimo.

I tako sam čekao, i doista, režiser osvanu. Bio je vrlo mlad, no već gotovo posve ćelav, vrlo poslovan i trezven. Nije imao vremena da nešto popije. Rekao je strpljivo Janelli: — Probat ćemo u mojem stanu. Hoću da budeš sutra za generalku savršena. Evarts i ja izmijenili smo nekoliko dijaloga i radnju.Okrenuo se meni. — Žao mi je što sam vam pokvario večer, ali takav je šoubiznis. — Upotrijebio je stari klišej.činilo se da je pristojan momak. Poklonio sam njemu i Janelli hladan smiješak. — Ne mari. Ne morate žuriti.Janelle se malo uznemirila. Upitala je režisera: — Što misliš, možemo li završiti do deset?A režiser reče: — Možda, ako uistinu dobro prio-nemo.Janelle reče: — Zašto ne bi pričekao ovdje s Alice, a ja ću se vratiti do deset pa još uvijek možemo na večeru? Je li ti to pravo?— Svakako — odgovorio sam.I tako sam sjedio i razgovarao s Alice. Ispričala mi je kako je nanovo uredila stan i uzela me za ruku da mi pokaže sobe. Uistinu je bio dražestan. Kuhinja je bila opremljena posebnim kapcima, namještaj obojen s nekakvim umetnutim uzorcima. Bakreni lonci i tave visili su sa stropa.— Dražesno — rekao sam. — Ne mogu zamislitikako je Janelle sve to izvela.— I nije — nasmijala se Alice. — Ja sam kuće-domaćica.410 Potom me provela spavaćim sobama. Jedna je očito bila dječja soba.— Ova je za Janellina sina kad nam dođe u posjet.Iz nje smo prešli u veliku sobu sa širokim krevetom. Uistinu ju je izmjenila. Bila je jako ženstvena, na zidovima su vis jele lutke, na kauču gomila jastučića i uz podnožje kreveta televizor.— čija je to spavaća soba? —• upitao sam.— Moja.Prešli smo u treću spavaonicu u kojoj je vladao metež. Očito je služila za odlaganje nepotrebnih stvari. Po sobi je bilo svakojakih stvari i komada namještaja. Na uskom krevetu bila je prošivena tuhica.— A čija je ova? — upitao sam gotovo podrugljivo, kao dlakava Crvenkapica.— Janellina — reče Alice, ispusti moju ruku i odvrati glavu.Znao sam da laže i da ona i Janelle dijele veliku spavaonicu. Vratili smo se u dnevnu sobu i nastavili čekati.U deset i trideset zazvonio je telefon. Bila je Janelle. — Oh, Bože! — rekla je dramatičnim glasom kao da je smrtno bolesna. —• Nismo još gotovi. Treba nam još sat. Hoćeš li čekati?Nasmijao sam se. — Svakako, čekat ću — odgovorio sam.— Javit ću se ponovo čim saznam da smo gotovi.U redu?— Svakako.čekao sam s Alice do dvanaest. Htjela mi je pripremiti nešto za jelo, ali nisam bio gladan. Počelo me sve to zabavljati. Nema smješnije stvari nego kad znaš da od tebe prave budalu.U ponoć telefon nanovo zazvoni. Znao sam što će reći i upravo to je i kazala. Još nisu završili. Nisu znali kad će biti gotovi.Odgovorio sam vrlo raspoloženo. Znam da će biti umorna, da ću sad kući i da ću joj se javiti sutradan od kuće.— Dragi, sladak si, tako si sladak. Doista mi ježao — reče Janelle. — Nazovi me sutra poslijepodne.Zaželo sam laku noć Alici i ona me na vratima sestrinski poljubi i upita: — Nazvat ćeš sutra Jenelle,

zar ne?— Svakako. Nazvat ću je od kuće.

_. 411 I Sutradan sam uhvatio rani avion za New York i na aerodromu »Kennedv« nazvao Janelle. Ushitila se kad me čula. — Bojala sam se da nećeš zvati.— Obećao sam nazvati.— Radila sam do tri ujutro, a generalka je tek udevet navečer. Mogu doći k tebi u hotel na nekolikosati ako me hoćeš vidjeti.— Dakako da te želim vidjeti. Ali sam u NewYorku. Rekao sam ti da ću te nazvati od kuće.Na drugom kraju žice zavladao je dugi muk.— Shvaćam — rekla je.— Dobro. Nazvat ću te kad ponovno dođem u LosAngeles. OK?Ponovno duga šutnja. Potom je rekla: — Ti si mi uvijek nevjerojatno mnogo značio, ali neću više dopustiti da me pozljeđuješ.Prekinula je vezu.No kad sam idući put došao u Kalifomiju, pomirili smo se i počeli sve od početka. Željela je da mi bude sasvim iskrena; više neće biti nikakvih nesporazuma. Zaklela se da nije spavala ni s Evartsom, ni s režiserom. Da je prema meni uvijek bila poštena. Da mi nikad više neće lagati. A da to dokaže, ispričala mi je kako stoje stvari između nje i Alice. Bila je to zanimljiva priča, ali nije ništa dokazala, bar ne meni. Ipak, dobro je bilo doznati istinu.412 37.Janelle je stanovala s Alice Santis već dva mjeseca prije nego što je ustanovila da je Alice u nju zaljubljena. Potrajalo je tako dugo jer su danju obje naporno radile — Janelle obilazeći po audicijama koje joj je namještao njezin agent, a Alice kao kostimograf u nekom velikom filmskom projektu.Imale su odvojene spavaće sobe, no kasno navečer Alice bi ponekad ulazila u Janellinu i sjedila na njezinom krevetu da popričaju. Pripremila bi neki zalogaj i vrući čokoladni napitak kako bi lakše zaspale. Obično su pričale o poslu. Janelle joj je pričala o rafiniranim i ne tako rafiniranim nasrtajima muškaraca toga dana, a Alice je nikad nije upozorila na to da sama izaziva nasrtljivost svojom zavodljivošću južnjačke ljepotice.Alice je bila visoka, privlačna žena, vrlo poslovna i trezvena prema okolini. No s Janellom je bila meka i blaga. Sestrinski bi je poljubila prije polaska u svoju spavaću sobu. Janelle se divila njezinoj inteligenciji i stručnoj djelotvornosti na polju kostimografije.Alice je bila svršila posao na filmu istodobno kad je Janellin sin Richard došao da provede dio ljetnih413. praznika s majkom. Dok je njezin sin bio s njom, Janelle bi mu obično posvetila sve svoje vrijeme, vodeći ga po Los Angelesu, na predstave, na klizalište, u Disnevland. Ponekad bi na moru unajmila mali stan na tjedan dana. Uvijek se radovala kad je njezin sin provodio mjesec dana s njom. Tog je ljeta sudbina htjela da je dobila malu ulogu u nekoj televizijskoj seriji, koja je, doduše, zahtijevala mnogo vremena, ali joj je donosila zaradu od koje je mogla živjeti cijelu godinu. Sjela je da svojem bivšem mužu napiše dugačko pismo i objasni zašto je Richard tog ljeta neće moći posjetiti, ali je odjednom spustila glavu na stol i zaplakala. činilo joj se kao da se sad potpuno odriče svojeg

djeteta.Spasila ju je Alice. Nagovorila je Janelle da Richard ipak doputuje, a ona će se brinuti o njemu. Povest će ga u studio da promatra majku na snimanju i brzo s njim nestati prije nego što počne režiseru ići na živce. Alice će o njemu voditi brigu danju, a Janelle će se moći njime baviti navečer. Janelle je Alici bila beskrajno zahvalna.A kad je Richard doista došao na mjesec dana, sve troje se sjajno provelo. Nakon posla Janelle bi došla kući, a Alice ju je čekala s toplom večerom i umivenim Richardom spremnim za izlazak u grad. Sve troje odlazilo je tad u kino i kasnije da nešto još pregrizu. Sve je bilo tako ugodno i lako. Janelle je uvidjela da se sa svojim mužem nikad nije tako dobro provodila kao s Alice i Richardom. Bio je to gotovo savršen brak. Alice se nikad nije svađala niti joj predbacivala. Richard nije nikad prkosio ili bio neposlušan. Živio je kao nekom dječjem snu: s dvije majke koje su ga obožavale, a bez oca. Volio je Alice jer ga je mazila u mnogim stvarima i rijetko bila stroga prema njemu. Vodila ga je na tečaj tenisa i sama igrala s njim. Igrali su domino sa slovima i učila ga je plesati. Alice je, zapravo, bila savršen otac. Bila je sportski tip i dobar drug, no bez očeve oštrine i muškaračkog iskazivanja vlasti. Richard joj se izvanredno prilagodio. Nikad nije bio tako ljubak. Pomagao je Alici kad je Janelle nakon posla servirala večeru i potom promatrao kad su se obje žene dotjerivale za izlazak u grad. I on se volio dotjerati, u bijele hlače, tamnoplavi kaputić i bijelu nabranu košuljicu bez kravate. Volio je Kali-forniju. Kad je došao dan njegova povratka kući, Alice i Janelle otpratile su ga na avion koji je polazio u ponoć, i potom, naposljetku ponovno same, držale se za ruke, odahnuvši kao što bi neki bračni par odahnuo poslije odlaska gosta. Janelle je bila tako tronuta da je Alice čvrsto zagrlila i poljubila. Alice je okrenula glavu da primi poljubac svojim mekanim, nježnim usnicama. Djelić sekunde pripila je svoja usta uz Ja-nellina.Vratile su se u stan i popile zajedno kakao kao da se ništa nije dogodilo. Pošle su spavati, svaka u svoju sobu. Ali Janelle je bila nemirna. Pokucala je na Alici-na vrata i ušla. Iznenadila se što je Alice već bila u rublju. Premda vitka, pune dojke stezala je tijesnim grudnjakom. Bile su se već mnogo puta, dakako, vidjele samo djelomice odjevene, no sad je Alice raskopčala grudnjak i pogledala Janelle s plahim osmijehom.Alicine dojke i bradavice pobudile su u Janelli seksualnu želju. Osjetila je da se zarumenila. Nije joj nikad palo na pamet da bi je neka žena mogla uzbuditi. Osobito nakon doživljaja s gospođom Wartberg. I tako, kad se Alice zavukla pod pokrivače, Janelle ostade kao slučajno sjediti na rubu njezina kreveta te zapodjene razgovor o tome kako su se lijepo provele s Richardom. Odjednom Alice brižne u plač.Janelle je potapša po tamnoj kosi i upita: — Što je, Alice? — vrlo zabrinutim glasom, no obje su u tom trenutku znale da glume nešto što će im omogućiti da izvedu što su htjele.Alice reče, jecajući: — Ja nemam nikoga koga bih voljela. Nemam nikog tko bi mene volio.Na trenutak je Janelle promatrala prizor s ironičnom rezervom. Takve je scene ona glumila svojim muškim ljubavnicima. No od njezine tople zahvalnosti Alici za tih mjesec dana, od strasti koju su potaknule njezine pune dojke bilo je više koristi nego od ironije. A i ona je voljela glumiti scene. Povukla je pokrivače s Alice, pomilovala joj grudi i znatiželjno promatrala kako bradavice tvrdnu. Potom je prignula zlatokosu glavu i uzela bradavicu u usta. Doživljaj je bio izvanredan.Dok je sisala, tijelom joj je strujao opojni mir. Osjećala se kao da je ponovno dijete. Dojka je bila tako topla, tako slatka okusa. Prilegla je uz Alicu, ali je odbila da ispusti bradavicu, premda su Alicine ruke

414 415,

sve jače pritiskivale njezinu šiju da je potisnu naniže. Naposljetku Alice odustane. Janelle je sisala i mrmljala, kao da to mrmlja neko puteno dijete, a Alice je milovala zlatnu kosu, prekinuvši samo na trenutak da ugasi svjetiljku kako bi ostale u mraku. Naposljetku, nakon duga vremena, Janelle s tihim zadovoljnim uzdahom prestade sisati i spusti glavu među Alicine noge. Dugo nakon toga zaspala je iscrpljena. Kad se probudila, ustanovila je da ju je Alice svukla i da sad leži gola pokraj nje. Spavale su ogrljene, poput nedužne djece, pune pouzdanja i jednako smirene.Tako je započeo za Janelle dotad najpotpuniji seksualni odnos. Nije se zaljubila, to ne. Alice je bila zaljubljena u nju. To je djelomice i bio razlog što je taj odnos Janelle toliko zadovoljavao. Uz to što je, posve jednostavno, voljela sisati pune dojke, a to je bilo kolosalno otkriće. S Alicom se mogla bez sustezanja prepustiti svojem užitku, bila je njezin potpuni gazda i gospodar. A to je bilo divno. Nije morala igrati ulogu naivne južnjačke ljepotice.Smiješno je u tom odnosu bilo da je slatka, nježna i ženstvena Janelle nastupila kao aktivan i agresivan partner. Alice, po svojem izgledu doduše posve dražesna, lezbijka, bila je zapravo žensko u tom odnosu. Upravo je Alice (sad su spavale u istom krevetu) pretvorila njihovu sobu u volanima i naborima ukrašen ženski budoir, s lutkama obješenim na zid, posebnim kapcima i svakovrsnim drangulijama. Janellina je spavaća soba, koju su držale zbog privida, bila je neuredna i razbacana poput dječje sobe.U tom je odnosu Janellu djelomice uzbuđivalo i to što je mogla igrati muškarca. Ne samo seksualno nego i u svakodnevnom životu, u onim malim pojedinostima zajedničke svakodnevice. U kući je Janelle bila nemarna na muškarački način. Zapravo neuredna, dok se Alice uvijek trsila da se Janelli svidi. Janelle bi čak oponašala obljubljeno muškaračko pipanje, hvatajući u prolazi Alice među noge ili štipnuvši je za dojku. Janelle je zabavljalo da igra ulogu muškarca. Ona bi silila Alice da opće. Osjećala je pri tom više užitka nego s kojim muškarcem. A premda su obje još izlazile s muškarcima, jer su se u njihovoj društvene i poslovne obaveze neizbježno prožimale, samo je416 Janelle još uživala ako je provela noć s muškarcem. Kad se ujutru vratila kući, zatekla bi Alice doslovno bolesnu od ljubomore. Zapravo tako bolesnu da se Janelle prepala i razmišljala bi li iselila. Alice nikad nije noćila izvan kuće. A ako je noću dugo ostala, Janelle nikad nije razmišljala da li je jahala s kakvim momkom. Nije joj bilo stalo. Po njezinu, te dvije stvari nisu bile ni u kakvoj vezi.Postupno se uvriježilo da Janelle može raditi što želi. Da nikom ne mora polagati račune. Djelomice zato što je bila tako privlačna da je teško izbjegavala pažnju i telefonske pozive muškaraca s kojima je dolazila u dodir: glumaca, pomoćnih režisera, agenata, producenata, režisera. No postupno, u godini kad su počele zajedno živjeti, Janelle je izgubila interes za odnos s muškarcima. Nije je više zadovoljavao. Ne toliko tjelesno, nego zato što je odnos snaga bio drukčiji. Osjećala je, ili je zamišljala da osjeća, kako misle da su u prednosti zato što je s njima spavala. Postajali bi previše sigurni u sebe, previše ljigavi i umišljeni. Očekivali su pretjeranu pažnju. Pažnju koju ona nije bila spremna dati. A u Alici je uz to našla nešto što nikad nije osjetila ni u kojem muškarcu: potpuno povjerenje. Nikad nije mogla zamisliti da bi je Alice ogovarala ili gledala s visoka, ili da bi je prevarila s drugom ženom ili muškarcem, izvarala u materijalnim dobrima ili prekršila obećanje. Mnogi muškarci koje je upoznala razbacivali su se obećanjima koje nikad nisu održali. S Alice je bila istinski sretna, a Alice se trudila da je svakog dana usreći.Jednom je rekla: — Znaš, zapravo bi Richard mogao stalno s nama stanovati.— Oh, Bože, voljela bih da može — rekla je Janelle — ali nemamo vremena da se brinemo za njega.— Razumije se da imamo — rekla je Alice. —Gle, rijetko radimo istodobno. On će biti u školi.U vrijeme školskih praznika može na logorovanje.A ako ustreba, možemo uvijek unajmiti ženu koja ćega pripaziti. Mislim da bi ti bila sretnija kad bi Richard bio s tobom.

Zamaman prijedlog. Janelle je shvatila da će njihov zajednički život zadobiti mnogo trajniji oblik ako Richard živi s njima. No to joj se nije činilo tako lošim. Dobivala je sada dosta posla na filmu da pristojno živi. Mogle su čak unajmiti veći stan i pošteno ga41727 Budale umiru

urediti. — OK — rekla je — pisat ću Richardu da vidim što on na to kaže.Ali nije. Znala je da njezin rastavljeni muž ne bi na to pristao. A nije htjela ni da joj Alice počne previše značiti.38.Kad sam pouzdano saznao da Janelle sjedi na dva stolca, odlanulo mi je. Pa lijepo. Dvije žene koje zajedno spavaju nisu se jako razlikovale od dvije žene koje zajedno pletu. Rekao sam to Janelli da je naljutim. No takav je aranžman za mene bio prednost. Bio sam u položaju muškarca koji je imao udanu ljubavnicu, čiji je suprug bio pun razumijevanja i još k tome žensko — sjajna kombinacija.No ništa nije jednostavno. Postupno sam uvidio da Janelle voli Alice bar toliko koliko i mene. A još gore: uvidio sam da Alice voli Janelle više nego ja; na neki način manje sebično i manje štetno za Janelle. A koliko sam sad već znao, nisam Janelli osjećajno baš koristio. Dakako, bila je to stupica i bilo se nemoguće iz nje izvući. I ni jedan muškarac nije mogao riješiti njezine probleme. Ali ja sam od nje očekivao da u mojem životu odigra u svakom pogledu podređenu ulogu. Naposlijetku, imao sam ženu i djecu i svoj posao. A ipak sam od nje očekivao da me u svojem životu postavi na prvo mjestu.Sve je do stanovite mjere u životu trgovina. Ja sam izvlačio bolji kraj od nje. Tako je to bilo. 418 27» 419 ;'-->\* A ovdje se očitovalo kakve prednosti pruža to kad imaš biseksualnu prijateljicu. Prilikom jednog mojeg boravka u Los Angelesu Janelle se razboljela. Morala je u bolnicu da joj uklone cistu s jajnika. Stvar se zamrsila pa je morala u bolnici ostati desetak dana. Dakako, slao sam joj cvijeće, na tone cvijeća, uobičajene gluposti koje žene vole i onda muškarcima sve opraštaju. Dakako, svraćao sam svake večeri na jedan sat, ali je Alice obavljala sve nabavke i bdjela uz nju cijeli dan. Ponekad je još bila tamo kad bih došao i uvijek na neko vrijeme izašla kako bi Janelle i ja mogli biti nasamo. Možda je znala da Janelle voli da položim ruku na njezine gole dojke dok brbljamo. Ne zbog strasti nego jer nju je to smirivalo. Zaboga, ta seks je najvećim dijelom smirujući, poput vruće kupelji, sjajne večere i dobra vina. Kad bismo se bar mogli dočepati seksa na tako jednostavan način, bez ljubavnih i ostalih komplikacija.Uostalom, jedan jedini put Alice je ostala s nama u sobi. Uvijek mi je upadalo u oči kako je Alicino lice slatko. Zapravo, obje su izgledale kao dvije sestre, dražesne, meke i ženstvene. Alicina usta bila su malena, gotovo tanka, kakva rijetko pobuđuju dojam velikodušja, no njezina to jesu. Jako mi je bila draga, a kako i ne bi? Obavljala je sve one prljave poslove koje bih inače ja morao obaviti. No bio sam zaposlen čovjek, oženjen, morao sam sutradan otputovati u New York. Možda bih, da nije bilo Alice, učinio sve što i ona, ali zapravo ne vjerujem da bih.Prošvercovao sam u bolnicu bocu šampanjca da proslavimo oproštajnu večer. Nisam bio protiv da i

Alice sudjeluje. Janelle je sakrila tri čaše, Alice otvorila bocu. Bila je vrlo spretna.Janelle je imala lijepu, nabranu čipkastu spavaći-cu i ležeći tako u krevetu djelovala je malo dramatično. Znao sam da namjerno nije upotrebljavala šminku kad sam dolazio kako bi bila u skladu s ulogom. Slaba i blijeda, druga Camille. Samo je u zbilji bila u najboljoj formi i prštala od životne radosti. Oči su joj zaplesale kad je okusila šampanjac. U sobi je sjedilo dvoje ljudi koje je najviše voljela. Nisu smjeli biti podli s njom niti povrijediti njezine osjećaje, čak niti sprečavati je da ne bude podla s njima. Možda je upravo zato ispružila ruku i uzela moju naočigled Alici.420 Otkako sam saznao za njihov odnos, pazio sam da pred Alicom ne postupam kao ljubavnik. A Alice nikad nije odala da ima odnos sa Janelle. Promatrajući ih, čovjek bi se zakleo da su to dvije sestre ili drugarice. Ponašale su se potpuno neusiljeno jedna prema drugoj. Samo je Janelle ponekad dala naslutiti što je među njima kad je Alice naređivala poput kakva despotskog muža.Sad je Alice pomaknula svoj stolac do zida, dalje od Janellina kreveta i od nas. Kao da nam službeno priznaje položaj ljubavnika. Ne znam zašto me ta njezina gesta tako bolno tronula — bila je tako velikodušna.čini mi se da sam objema zavidio. Tako su se dobro razumjele da su sebi mogle priuštiti da mi popuštaju i priznaju moj povlašten položaj službenog ljubavnika. Janelle se igrala mojim prstima i sad sam shvatio da to nije prazna gesta s njezine strane nego iskrena želja da mi ugodi. Nasmiješio sam joj se. Za jedan sat ispit ćemo šampanjac i ja ću otići da uhvatim svoj avion za New York; one će ostati same i Janelle će sve nadoknaditi. Alice je to znala, kao što je bila svjesna da je Janelli taj trenutak sa mnom potreban. Odupro sam se poticaju da izvučem svoju ruku iz njezine. Bilo bi to nezahvalno, a muškarci zamišljaju da su u osnovi velikodušniji od žena. Ali znao sam da je moja velikodušnost lažna. Nisam mogao dočekati trenutak odlaska.Naposlijetku sam se poljupcem oprostio od Janelle. Obećao sam je nazvati sutradan. Zagrlili smo se dok je Alice diskretno izašla iz sobe. čekala me pred vratima i ispratila do automobila. Ponovo mi je na usta pritisnula jedan od svojih mekih poljubaca.— Ne brini — rekla je. — Ostat ću preko noći uz nju. — Janelle mi je rekla da je Alice nakon operacije cijelu noć zgrčena prosjedila u njezinoj sobi u naslonjaču, tako da me to nije iznenadilo.Rekao sam samo — Pripazi na sebe — i odvezao se na aerodrom.Smrklo se kad je avion poleteo na istok. U avionu nisam mogao spavati, pa sam razmišljao kako su Alice i Janelle sad zajedno u bolničkoj sobi i bilo mi je drago što Janelle nije sama. Radovao sam se što ću za nekoliko sati doručkovati s mojom obitelji.4?? 39.Nikad nisam priznao Janelli da moju ljubomoru ne pokreću samo romantični osjećaji nego i čvrste odluke praktične prirode. Pretražio sam svjetsku književnost ali ni u jednom ljubavnom romanu nisam našao priznanje da je neki oženjeni čovjek već samo zato želio da mu ljubavnica bude vjerna kako ne bi uhvatio triper ili štogod još gore i prenesao ga svojoj ženi. Mislim da je jedan od razloga što to nije mogao priznati ljubavnici u najmanju ruku bio taj što su oženjeni obično lagali i tvrdili da sa ženom više ne spavaju. A kako je ionako lagao svojoj ženi, morao bi, kad bi je zarazio, ako je čovjek na mjestu, priznati objema istinu. Bio je uhvaćen u dvostruki procijep krivnje.Jedne noći spomenuo sam to Janelli, a ona me srdito pogledala. — A što onda ako žena štogod donese tebi a ti meni? Možda držiš da je to nemoguće?Igrali smo našu uobičajenu igru prepiranja. Zapravo je to bio dvoboj duha u kojem su šala i istina, čak i malo okrutnosti, bili dopušteni, ali ne i grubost.— Dakako da je moguće, ali vjerojatnost je manja. Moja je žena prilično stroga katolkinja. Kreposna je.422

— Podigao sam dlan da ušutkam Janellin prosvjed.— A osim toga je starija i ne tako lijepa kao ti, paima manje prilike.Janelle se malo umirila. Kompliment njezinoj ljepoti uvjek ju je mogao razblažiti.Tad sam, neznatno se keseći, rekao: — No imaš pravo. Kad bi mi to žena donijela a ja prenesao tebi, ne bih se osjećao kriv. Bilo bi u redu; na neki način pravedno, jer ti i ja zajedno griješimo.Janelle dulje nije mogla otrpjeti. — Ne vjerujem svojim ušima. Ne vjerujem onom što čujem. Možda i jesam grešnica, no ti si obična kukavica.Neke druge noći pred jutro, kad kao i obično nisam mogao usnuti jer smo i nakon nekoliko orgazama i cijele boce vina još bili nadraženi, toliko je navaljivala da sam joj ispričao kako je to bilo kad sam živio u sirotištu.Kao dijete otkrio sam čaroban svijet knjiga. Kad sam kasno u noći, odvojen i sam, ležao u spavaonici s osamom u srcu kakvu nikad kasnije nisam osjetio, uspio bih se čitanjem prenijeti daleko i isplesti svoje vlastite mašte. U desetoj, jedanaestoj ili dvanaestoj godini najviše sam volio čitati romantične legende o Rolandu, Karlu Velikom, američkom Zapadu, i osobito o kralju Arthuru i njegovom okruglom stolu, hrabrim vitezovima Lancelotu i Galahadu. Najviše od svih volio sam Merlina jer sam sebe poistovjećivao s njim. U mojoj mašti moj je brat Artie bio kralj Arthur jer je bio plemenit i pravedan kao i on, čestit i posvećen cilju, pun dobrote i opraštanja, što ja nisam bio. Sebe sam zamišljao lukavim i dalekovidnim i čvrsto sam vjerovao da ću nekom čarolijom moći upravljati svojim životom. Stoga sam zavolio čarobnjaka Medina, koji je istražio prošlost, predvidio budućnost, bio besmrtan i sveznajući.U to sam vrijeme zapravo naučio trik kako da se doista prebacim iz sadašnjosti u budućnost. Cijelog života služio sam se njime. Kao dječak u sirotištu pretvarao bih se u mladića s pametnim načitanim prijateljima. Mogao sam sebe zamisliti u raskošnom stanu i na kauču u tom stanu ljubiti strastvenu, prelijepu ženu.U ratu, na jednoličnoj straži ili u dugočasovnoj patroli prebacio bih se na dopust u Pariz, jeo prvorazredna jela i spavao s raskošnim prostitutkama. U423 vatri granata sklopio bih oči i na čaroban način našao se u šumi uz blagi potočić s omiljenom knjigom u ruci.Palilo je, palilo je bez greške. Na čudesan sam način nestajao. A kasnije u stvarnom vremenu, kad sam razmišljao o strašnim trenucima, činilo bi mi se kao da sam im potpuno uspio izmaći, kao da nikad nisam trpio. Kao da sam ih samo sanjao.Sjećam se kako sam se zgranuo i zapanjio kad je Merlin rekao kralju Arthuru da vlada bez njega, jer će njega zatočiti u spilji mlada čarobnica koju je podučio u svojim čarolijama. Poput kralja, i ja sam se pitao: zašto? Zašto bi Merlin naučio neku mladu djevojku svojoj magiji da bi ga ona mogla zatočiti i zašto je tako bezbrižno govorio kako će tisuću godina snivati u spilji, znajući tragičan svršetak svojeg kralja? Nisam to mogao shvatiti. Ali kad sam odrastao, činilo mi se da bih i sam mogao učiniti to isto. Uočio sam da svaki veliki junak mora imati slabost i odlučio da ovo bude moja.Pročitao sam mnogo različitih verzija legende o kralju Arthuru i u jednoj vidio crtež Merlina s dugačkom sijedom bradom i šiljastom kapom ukrašenom zvijezdama i znakovima zviježđa. U radionici sirotišta izradio sam takvu kapu i nosio je po dvorištu. Volio sam je. Dok mi je jednog dana neki dječak nije ukrao. Drugu više nisam napravio. Upotrebljavao sam tu kapu da širim čarolije oko sebe, da vidim sebe kao junaka kakvim ću postati, da vidim pustolovine koje ću doživjeti, dobra djela koja ću izvesti, sreću koju ću naći. Ali mi kapa nije zapravo trebala. Mašte su se razvijale same od sebe. čini mi se da sam vrijeme provedeno u tom domu prosanjao. Nikad nisam bio u njemu. Bio sam Merlin, čarobnjak, i ništa me nije moglo pozlijediti.Janelle me gledala malo podrugljivo. — I ti uistinu vjeruješ da si Merlin, zar ne?— Malo.

Ponovno se osmjehnula, ali nije ništa primijetila. Malo smo popili vina, a onda je iznenada rekla: — Znaš, ponekad sam malo perverzna, ali se s tobom ne usuđujem biti takva. Znaš li što je jako zabavno? Jedno sveže drugo i potom pojase onog tko je svezan. Da pokušamo? Daj da te svežem i da te ljubim, a tt ćeš biti bespomoćan. To je jako zabavno.Iznenadio sam se jer smo već pokušavali biti perverzni i nije nam polazilo za rukom. Jedno sam znao: nikad neću dopustiti da me tko sveže. Stoga sam joj rekao: — Dobro ja ću tebe svezati, ali ti mene nećeš.— To nije fer — reče Janelle.— Jebe mi se — odgovorio sam. — Ne dam se vezati. Kako mogu znati da nećeš, kad me jednom sve-žeš, paliti šibice pod mojim tabanima ili mi gurnutipribadaču u oko? Kasnije ćeš zažaliti, ali to mi nećekoristiti.— Ne, bleso, bilo bi to simboličko vezanje. Uzet ćurubac i svezati te. Možeš se osloboditi kad god hoćeš.Može to biti poput konca. Ti si pisac, znaš što znači»simbolično«.— Ne.Spustila se opet na leđa, smješkajući mi se vrlo hladno. — I ti sebi umišljaš da si Merlin — rekla je. — Vjerovao si da ću se sažaliti nad jadnim tobom kako u sirotištu zamišljaš da si Merlin. Ti si najtvrđi pasji sin kojeg sam upoznala i sad sam ti to upravo dokazala. Nikad ti ne bi dopustio nekoj ženi da te očara, ili da te zatvori u spilju, ili da sveže rubac oko tvoje ruke. Nisi ti nikakav Merlin, Merlvne.Nisam bio pripravan na to, ali imao sam odgovor za nju, odgovor koji sam mogao izreći. Da je već prije nje bila jedna čarobnica, doduše manje vješta. Bio sam oženjen, zar ne?Sutradan sam se sastao s Doranom koji mi reče da će se pregovori oko novog scenarija otegnuti. Novi režiser Simon Bellfort bori se za veći udio. Doran se oprezno raspitao: — Biste li bili voljni odstupiti nekoliko postotaka u njegovu korist?— Ne bih uopće htio raditi na tom filmu — rekao sam Doranu. — Taj tip Simon je jastreb, a njegov pobratim Richetti rođeni lopov. Kellino je bar velik glumac pa ga to ispričava što je guzica, dok je onaj nemogući VVagon najveći podlac među njima. Samo me oslobodite od tog posla.Doran reče uglađeno: — Vaš postotak u tom filmu ovisi o tome hoće li vas spomenuti kao scenarista. Tako stoji u ugovoru. Ako dopustite da vas ti tipovi

424 . 475.

zaobiđu, neće vas niti spomenuti. Morat ćete na arbitražu Udruženja pisaca. Studio predlaže tko će na špicu a ako vam ne priznaju sudjelovanje, morate se boriti za njega.— Neka pokušaju. Ne mogu oni scenarij toliko promijeniti.Doran reče pomirljivo: — Imam ideju. Eddie Lan-cer je vaš dobar prijatelj. Tražit ću da njega angažiraju da s vama piše scenarij. On se snalazi i može posredovati za vas kod svih tih tipova. Okay? Imajte povjerenja u mene, bar ovaj put!Pristao sam. Cijela mi je stvar dojadila.

Prije polaska Doran reče: — Zašto ste tako bijesni na te momke?— Zato što nijedan nije pokazao nimalo poštovanja za Malomara — rekao sam. — Sretni su što jemrtav. — No to nije bila prava istina. Mrzio sam ihjer su mi pokušali propisati što da pišem.Vratio sam se kući u New York na vrijeme da na televiziji gledam podjelu nagrada Akademije. Valerie i ja gledali smo je redovito, svake godine. A te sam godine pratio svečanost s osobitim zanimanjem jer se Janelle natjecala s kratkim filmom, s polusatnim doku-mentarcem koji je snimila s prijateljicama.Valerie je iznijela kavu i kekse te smo se smjestili da gledamo prijenos. Osmjehnula mi se i rekla: — Hoćeš li i ti jednog dana biti tamo da primiš »Os-¦cara« ?— Neću. Moj će film biti škart.Kao i obično pri podjeli nagrada, najprije su podijelili male, i, dakako, Janellin je film nagrađen kao najbolji kratki film, a na ekranu se vidjelo njezino lice. Ružičasto i zarumenjelo od radosti. Bila je dovoljno razborita da se zahvali kratko i dovoljno svjesna krivnje da to izrekne šarmantno. Jednostavno je rekla: — Htjela bih zahvaliti ženama koje su snimile ovaj film zajedno sa mnom, osobito Alice De Santis.To me podsjetilo na onaj dan kad sam se uvjerio da je Alice voli više no što bih ja ikad mogao.Janelle je na mjesec dana bila unajmila kuću u Malibuu i preko vikenda odlazio sam iz hotela da su- botu i nedjelju provedem s njom na moru. U petak navečer šetali bismo obalom, sjedili na verandi, malenoj verandi na mjesečini i promatrali sitne ptice za koje mi Janelle reče da su pješčane šljuke. Kad god je naišao val, brzo bi otrčale u zaklon.Ljubili smo se u spavaćoj sobi s pogledom na Pacifik. Jedne subote dok smo ručali umjesto doručka, došla je Alice. Jela je s nama i tada uzela komadić filmske vrpce iz torbice i pružila ga Janelli. Nije bio duži o pet centimetara.Janelle je upitala: — Što je to?— Ime režisera sa špice — reče Alice. — Izrezalasam ga.— Zašto si to učinila? — rekla je Janelle.— Zato što sam mislila da će te obradovati — rečeAlice.Promatrao sam obje. Vidio sam film. Bilo je to dražesno malo djelce. Janelle i Alice snimile su ga s još tri žene kao feministički pothvat. Janelle je bila na špici kao glavna glumica. Alice je spomenuta kao režiser, a ostale žene prema svojem radu u tom filmu.— Treba nam režiser na špici. Ne možemo imatifilm bez režisera — tvrdila je Janelle.Da bih i ja otvorio usta, umiješao sam se: — Vjerovao sam da je Alice režirala film.Janelle me ljutito pogledala. — Bila je odgovorna za režiju, ali sam ja pridonijela mnoštvo režijskih ideja i mislila da bi mi to trebalo priznati.— Zaboga, pa ti si glavna glumica. Alice mora dobiti neko priznanje za obavljen posao.— Svakako — složi se Janelle uzrujano. — To samjoj i rekla. Nisam joj ja rekla da izreže svoje ime iznegativa. Sama je to učinila.Okrenuo sam se Alici i upitao je: — Kako ti zapravo gledaš na to?Alice je bila jako pribrana. — Janelle je mnogo surađivala u režiji. A meni odista nije stalo do priznanja. Neka ono bude Janelli. Uistinu mi nije stalo.Uočio sam da je Janelle jako ljuta. Mrzila je takav lažan položaj no predosjećao sam da neće dopustiti da režiserska zasluga pripadne isključivo Alici.— Prokletstvo! — okrenula se k meni. — Ne gle

daj me tako. Ja sam pribavila novac za taj film, oku-

426 427 pila ljude i svi smo pomogli u pisanju storije; bez mene film ne bi bio snimljen.— U redu — rekao sam — neka te spomenu kaoproducenta. Zašto je režiserski posao tako bitan?— Prikazat ćemo taj film u konkurenciji za nagradu Akademije i Filmexa — progovori Alice — a utakvom filmu ljudi drže da je samo režija važna. Režiser najčešće dobiva priznanje za film. Mislim daJanelle ima pravo. — Okrenula se k njoj. — Kako želiš da piše za režiju?Janelle reče: — Neka napisu oba naša imena i svoje stavi prvo. Je li tako u redu?— Svakako, kako god ti želiš.Poslije ručka Alice reče da mora otići, premda ju je Janelle molila da ostane. Poljubile su se i potom sam otpratio Alice do njezinog automobila. Prije nego se odvezla, pitao sam je: — Uistinu ti nije stalo?— Ne, uistinu mi nije stalo — odgovorila je. Njezino lijepo lice zračilo je mirom i bezbrižnošću. — Janelle je poludjela kad su mi nakon pretpremijere svičestitali. Ona je takva i više mi je stalo da nju usrećimnego do svih tih gluposti. Shvaćaš to, zar ne?Nasmijao sam se i poljubio je za oproštaj u obraz. —- Ne — rekao sam — takve stvari ne razumijem. •— Vratio sam se u kuću, ali Janelli ni traga... Pretpostavio sam da se otišla prošetati po obali a nije htjela da je pratim. I, dakako, sat kasnije ugledah je gdje prilazi kući, idući po pijesku uz vodu. Kad je ušla, otišla je gore u spavaću sobu, a kad sam je tamo potražio, ležala je u krevetu pokrivena i plakala.Sjeo sam na krevet i šutio. Pružila je ruku i uhvatila moju. Još je plakala.— Smatraš da sam odvratna, je li? — rekla je.— Ne.— A Alice smatraš krasnim čovjekom, zar ne?— Draga mi je — odgovorio sam. Znao sam damoram biti oprezan. Bojala se da ću Alicu smatratiboljom od nje.— Jesi li joj ti rekla da izreže taj komadić negativa? — upitao sam.— Ne. Učinila je to na svoju ruku.— Dobro. Onda to prihvati tako i nemoj trljatiglavu s tim tko se ponio bolje i tko izgleda kao bolji čovjek. Htjela je to za tebe učiniti. Prihvati to. Ti znaš da to želiš.Na to se nanovo rasplakala. Zapravo, zapala je u histeriju, pa sam joj pripremio jednu juhu i dao joj jedan od njezinih plavih Valiuma od deset miligrama. Spavala je od poslijepodneva do nedjelje ujutro.Ja sam čitao; kasnije sam promatrao more i obalu dok se nije smrknulo.Naposljetku se Janelle probudila. Bilo je deset sati prekrasan dan u Malibuu. Smjesta sam uočio da joj smetam, da me nije htjela uza se tog dana, da je htjela nazvati Alicu da dođe pa da zajedno

provedu ostatak dana. Stoga sam joj rekao da su me nazvali iz studija i da moram otići. Na uobičajen način južnjačke naivke pretvarala se da prosvjeduje, ali vidio sam kako su joj oči sinule. Htjela je da Alici dokaže koliko je voli.Otpratila me do automobila. Imala je na glavi onakav velik šešir visećeg oboda koji štiti kožu od sunca. Uistinu je bio nezgrapan. Većinu žena bio bi nagrdio. No ona je sa svojim savršenim licem i tenom bila baš lijepa. Imala je na sebi svoje po mjeri krojene, specijalno izblijedjele traperice, priljubljene uz tijelo poput kože. Sjetio sam se kako sam joj jedne noći, dok je bila gola u krevetu, rekao kako ima savršenu stražnjicu i da su potrebne generacija da bi se takva uzgojila. Rekao sam joj to da je naljutim jer je bila feministkinja, ali me iznenadilo jer ju je ushitilo. Sjetio sam se da je bila pomalo i snob, da se ponosila plemićkim podrijetlom svoje južnjačke obitelji.Poljubila me na rastanku a lice joj je sjalo. Moj je odlazak nimalo nije rastužio. Znao sam da će ona i Alice provesti radostan, a ja odvratan dan u svojem hotelu. Pa što, mislio sam. Alice ga je zaslužila, a ja nisam. Janelle je jednom izjavila da je ona praktično rješenje mojih emocionalnih potreba, ali ja nisam bio rješenje njezinih.Televizor je još titrao. Prikazivali su poseban prilog u počast Malomaru. Valerie mi nešto reče o tome. Je li bio ugodan čovjek? Da, odgovorio sam. Kad je emisija završila, upitala me: — Poznaješ li koga od tih ljudi što smo ih vidjeli?— Nekoliko — odgovorio sam.— Koje? — htjela je znati. 428 Spomenuo sam Eddieja Lancera koji je dobio »Os-cara« za scenarij, ali sam prešutio Janelle. Trenutak sam se pitao nije li mi to Valerie namjestila stupicu da vidi hoću li spomenuti Janelle i tad rekoh da poznajem onu plavokosu djevojku koja je na početku prijenosa dobila nagradu.Valerie me pogledala i okrenula se.430 40.Već tjedan dana kasnije Doran me pozvao da dođem u Kaliforniju na daljnje pregovore. Rekao je da je uspio naturiti Eddieja Lancera ljudima od »Tri-Cul-ture«. Tako sam odleteo onamo, motao se naokolo, odlazio na konferencije i iznova uspostavio odnos s Janelle. Sad sam bio nespokojan. Kaliforniju više nisam toliko volio.Jedne mi večeri Janelle reče: — Neprestano pričaš kako je tvoj brat Artie sjajan čovjek. Zašto ga držiš tako sjajnim?— Pa, vjerojatno stoga što mi je istodobno bio otaci brat.Opazio sam da ju je jako zanimalo kako smo odrastali kao siročad. To je angažiralo njezin osjećaj za dramatično. Vidio sam kako smišlja naj razlici ti je filmove i bajke o našem tadašnjem životu. Dva mala dječaka. Dražesno. Materijal za prvi Walt-Disney film.— Uistinu bi htjela čuti još jednu priču o siročadi?— pitao sam je. — Želiš izmišljenu ili istinitu priču?Janelle se pretvarala, kao da važe. — Pokušaj s istinom — odgovorila je. — Ako mi se ne svidi, možeš, mi ispričati laži. Tako sam joj ispričao kako su svi ljudi koji su ¦dolazili u dom htjeli usvojiti Artiea, a mene nitko. Time sam i počeo priču.— Jadnik — narugala se Janelle, ali smješkala se i spustila ruku na moju i ostavila je tako.Bila je nedjelja — meni je bilo sedam, a Artijeu ¦osam godina — kad su nam naložili da odjenemo odjeću koju smo nazivali »uniformom za adoptiranje«. Svijetloplavi kaputić, bijela uškrobljena košulja, tamno-plava kravata, bijele flanelske hlače i bijele cipele. Očetkali su nas i očešljali te odveli u prijemnicu ravnateljice, gdje je već čekao jedan mladi bračni par da nas inspicira. Stvar se

odvijala tako: predstavili bi nas, ispružili bismo ruke, zablistali našim najboljim ponašanjem, sjedili i razgovarali da se upoznamo. Potom bismo svi zajedno prošetali zemljištem sirotišta, mimo golemog vrta, rukometnog igrališta i školskih zgrada. Najjasnije se sjećam da mi se žena učinila prekrasnom te sam se, premda mi je tek bilo sedam, zaljubio u nju. Bilo je očito da je i njezin muž u nju zaljubljen, ali da baš nije osobito oduševljen cijelom tom idejom o usvajanju. Kako je dan odmicao, postalo je također očito da se žena oduševila Artiejem, ali ne i mnome. A i nisam joj to mogao zamjeriti. čak i u osmoj go-jdini Artie je bio lijep dječak; imao je u sebi nešto od odrasla čovjeka: crte lica bile su mu podjednako savršene. Premda su mi ljudi govorili da smo nalik i da se jasno vidi da smo braća, znao sam da sam samo njegova zamućena kopija, kao da je on prvi izliven iz kalupa. Odljevak je bio savršen. Kao idući odljevak pokupio sam komadiće voska s kalupa, deblje usne, krupniji nos. Artie je posjedovao nježnost kakve djevojke, moje su kosti bile grube i teške. No do tog dana nikad nisam bio ljubomoran na brata.Te su nam večeri saopćili da će se bračni par vratiti iduće nedjelje i odlučiti hoće li posvojiti obojicu ili samo jednog od nas. Rekli su nam i da su jako bogati i kako je važno da bar jedan bude usvojen.Sjećam se da nam je ravnateljica održala dugu prodiku. Jednu od onakvih kakvom upozoravaju djecu na prijekora vrijedne osjećaje poput ljubomore, zavisti, zlobe i traže od njih da budu velikodušni onako kako bi to jedva mogli biti sveci, a kamoli djeca. Sa-432 slušali smo nijemo, kimnuli i rekli: — Da, gospođo — ali nam zapravo nije bilo jasno o čemu je govorila. No iako mi je bilo tek sedam godina, znao sam što će se zbiti. Iduće nedjelje moj će brat otići s bogatom, lijepom gospođom a mene ostaviti samog u domu.Artie ni kao dijete nije bio tašt. Ipak, tjedan koji je uslijedio bio je jedini u našem životu kad smo bili tuđi jedan drugom. Tog tjedna sam ga mrzio. Kad smo u ponedjeljak nakon obuke igrali rukomet, nisam ga izabrao u svoju momčad. U sportu sam bio glavni. Bio sam najbolji sportaš među svojim vršnjacima i zato sam uvijek bio jedan od kapetana momčadi; prvo sam uzimao u tim Artieja. Kad smo tog ponedjeljka zaigrali, nastojao sam ga trčeći s loptom udariti što sam jače mogao, premda je bio godinu dana stariji. Još i danas, nakon trideset godina, vidim njegovo začuđeno i pozlijeđeno lice. Za večerom namjerno nisam sjeo uz njega, a u spavaonici nisam s njim govorio. Jednog dana tog tjedna, sjećam se vrlo jasno, vraćao se nakon završene utakmice preko igrališta, a meni je u rukama ostala lopta te sam je vrlo hladnokrvno u prekrasnom desetmetarskom luku hitnuo njemu u potiljak tako da se srušio. Bio sam je bacio, ali nisam zapravo mislio da bih ga mogao pogoditi. Za sedmogodišnjeg dečaka bio je to sjajan hitac. čak i sad se čudim snazi zlobe koja je tako spretno upravljala mojom rukom. Sjećam se kako se Artie smjesta podigao, a ja viknuo: — Nisam to učinio namjerno; — no on se okrenuo i pošao dalje.Nikad se nije osvećivao. To me još jače ljutilo. Ma koliko da sam ga ponizavao ili vrijeđao, on bi me samo upitno pogledao. Ni jedan od nas nije shvaćao što se zbiva. Ali znao sam što bi ga uistinu pogodilo. Artie je bio vrlo štedljiv. Zarađivali smo nekoliko penija prigodnim sitnim poslovima i Artie je imao punu staklenku sitniša koju je čuvao u svojem ormaru. U petak poslijepodne ukrao sam mu staklenku i, odrekavši se utakmice, otrčao u šumarak i tamo je zakopao. Nisam novac niti prebrojao. Vidio sam samo da su bakreni i srebrni novčići ispunili posudu gotovo do ruba. Artie je tek sutradan ujutro zamijetio nestanak i pogledao me upitno, ali nije ništa pitao. Počeo me izbjegavati.Sutradan je bila nedjelja i trebalo je da se javimo ravnateljici odjeveni u naše usvojeničke uniforme. Rano sam ustao i još prije doručka sakrio se iza do-28 Budale umiru

2&*ma. Znao sam što će se dogoditi tog dana. Artie će obući uniformu, a lijepa će ga žena, u koju sam bio zaljubljen, odvesti i ja ga više nikad neću vidjeti. Bar će mi ostati njegov novac. U najgušćem dijelu šume legao sam i zaspao. Prospavao sam čitav dan. Već se počelo smrkavati kad sam se

probudio i vratio u dom. Odveli su me u ravnateljičin ured i ona mi je drvenim ravnalom podijelila dvadeset udaraca po nogama. Bilo mi je svejedno.Otišao sam u spavaonicu i jako se iznenadio kad sam ugledao Artija kako sjedi na svojem krevetu i čeka me. Sjećam se, ako sam točno upamtio, da su mi oči bile pune suza kad me Artie pljusnuo po licu i upitao: — Gdje je moj novac? — i tad se oborio na mene, bubetao me, nogatao i drao se tražeći svoj novac. Nastojao sam se obraniti a da ga ne povrijedim, ali sam ga naposljetku zgrabio i odgurnuo. Dahćući, zurili smo jedan u drugog.— Nemam tvoj novac — rekao sam.— Ti si ga ukrao — prebacio mi je Artie. — Znamda si ga ti ukrao.— Nisam — tvrdio sam. — Nemam ga.Mjerili smo se i te večeri nismo progovorili ni riječ. No sutradan smo ponovno bili prijatelji. Sve je bilo kao i dotad. Artie me više nikad nije pitao za novac, a ja mu nikad nisam povjerio gdje sam ga zakopao.Tek godinama kasnije saznao sam što se zbilo te nedjelje. Artie mi je to ispričao. Kad je otkrio da sam pobjegao, odbio je obući svoju usvojeničku uniformu, vikao je i proklinjao i pokušao udariti ravnateljicu, tako da ga je nalemala. Kad je mladi bračni par, koji ga je htio usvojiti zahtijevao da ga vidi, pljunuo je na ženu i zasuo je svim mogućim grdnjama kojih se osmogodišnjak može dosjetiti. Bio je to strašan prizor i ravnateljica ga je nanovo čestito izdevetala.Janelle je ustala s kreveta i pošla da si natoči čašu vina. Vratila se u krevet, stisnula se uz mene i rekla: — Htjela bih upoznati tvojeg brata.— A to nikad — odgovorio sam joj. — Svaka sedjevojka s kojom sam ga upoznao zaljubila u njega.Zapravo sam se jedino zato oženio svojom ženom biojer je ona bila jedina koja to nije učinila.— Jesi li ikad iskopao staklenku s novcem?434. — Nisam. Nisam htio. Želio sam da ostane tamo za nekog dečaka koji će doći nakon mene, neko dijete koje će možda kopati u toj šumi i misliti da je to čarolija. Meni više nije bila potrebna.Janelle je popila vino. — Ti ga voliš, zar ne? — upitala je zavidno; zavidjela mi je na svim mojim osjećajima.Nisam znao kako da joj na to odgovorim. »Ljubav« je bila riječ koju nisam upotrebljavao u vezi s bratom ili bilo kojim muškarcem. Janelle je riječ »ljubav« upotrebljavala prečesto. I tako sam joj ostao dužan odgovor.Jedne druge večeri Janelle je odlučno dokazivala da žene imaju jednaka prava da se po volji fukaju kao i muškarci. Pričinjao sam se da dijelim njezino mišljenje. Od ljubomore osjećao sam hladnu zlobu.— Dakako da imaju. Jedina je nezgoda što ženebiološki ne mogu s time izaći na kraj.Janelline oči ljutito bljesnuše. — To je čista budalaština — pjenila se. — Mi se možemo jednako lako fukati kao i vi. Ne pridajemo tome ama baš nikakvu važnost. Zapravo to vi, muškarci, dižete toliko prašine oko seksa i tvrdite kako je to važna i ozbiljna stvar. Tako ste ljubomorni i posesivni kao da smo vaše vlasništvo.Nadao sam se da će upasti upravo u tu stupicu. — Nisam mislio to — rekao sam. — No jesi li znala da muškarac ima dvadeset do pedeset posto šanse da uhvati triper od neke žene, a žena pedeset do osamdeset da dobije trišu od nekog muškarca?Trenutak me zapanjeno gledala. Volio sam taj izraz dječjeg čuđenja na njezinu licu. Poput većine ljudi, ni ona nije imala pojma o spolnim bolestima ni kako stoje stvari s tim. Bio sam pročitao sve o tome kad sam počeo varati svoju ženu. Mučila me mora da bih mogao zaraditi triper ili sifilis i zaraziti Valerie. Zbog toga sam toliko brinuo kad mi je Janelle pričala o svojim ljubavnim aferama.— To si izmislio samo da me zastrašiš — rekla je.

Kad god si tako samouvjeren i tako poučan, znam daizmišljaš.— Ne. Istina je. U muškaraca se za jedan do deset dana pojavljuje tanak bistar iscjedak, ali žene435 uglavnom niti ne znaju da su pobrale triper. Pedeset do osamdeset posto žena tjednima ili mjesecima nema nikakvih znakova ili ima zelen do žut iscjedak. Osim toga, spolni im organ vonja po gljivama.Janelle se srušila na krevet smijući se i zabacila gole noge uvis. — Sad znam da pričaš gluposti!— Ne, to je istina. Ne šalim se. Ali ti ga nemaš,mogu to nanjušiti odavde. — Nadao sam se da će tašala prikriti moju zlobu. — Obično žena tek tada znada ga ima kad joj to prizna njezin partner.Janelle se uspravi. — Mnogo ti hvala — rekla je.— Želiš li mi možda reći da ga ti imaš i da ga, stoga,moram imati i ja?— Ne — odgovorio sam — ja sam zdrav. No akoga dobijem, znat ću da sam stvar uhvatio od tebe ilisvoje žene.Janelle me sarkastično pogleda. — A tvoja je žena izvan svake sumnje, je li tako?— Tako je.— Samo da znaš — rekla je — da svakog mjesecaidem svojem ginekologu na pregled.— Koješta. Jedini način da to utvrdiš je nasađiva-njem kulture. A većina ginekologa to ne radi. Oni obavljaju zamršen test koji nije uvijek pouzdan.Sad me pažljivo slušala, pa sam odlučio da priču učinim još napetijom. — A ako vjeruješ da ti se ništa ne može dogoditi ako ga uzmeš u usta onda znaj da žene imaju mnogo više mogućnosti da se tako zaraze spolnom bolesti nego muškarci.Janelle skoči s kreveta. Hihotala je i uzvikivala: — Nepravedno! Nepravedno!Oboje smo se morali smijati.— Ali triper je mačji kašalj — nastavio sam. —Doista veliko zlo je samo sifilis. Kad ližeš, možeš zaraditi lijep čankir na usnicama, u ustima, čak i krajnicima. To bi čestito udesilo tvoju glumačku karijeru.čankir ti je tamnocrven prišt, koji se pretvara u otvorenu ranu, ali gotovo ne krvari. Podlo je u tome štosimptomi mogu za tjedan do šest tjedana nestati, a bolest je još u tebi i možeš zaraziti druge. Možda će sena tvojim dlanovima ili tabanima otvoriti ranice ilicrvene otekline. — Podigao sam jedno njezino stopalo.— Ne, nemaš ih.Njezina je pažnja sad bila prikovana, ali još nije skopčala zašto joj držim to predavanje.

— A muškarci? Što vi, pasji sinovi, dobivate odsvega toga?— Pa nama oteknu limfne žljezde u preponama izato se ponekad kaže nekom momku da ima dva parajaja. Katkad nam ispadaju vlasi. Zato su nekoć sifilisnazivali »Venerinom ćelom«. No čovjek se pri tom ne

osjeća pretjerano loše. Penicilinom se stvar može izliječiti. I tu je, ponavljam, jedina nevolja što muškarciznaju kad ga dobiju, a žene ne, i to je razlog da ženenisu biološki opremljene da legnu s kim god i kad god.Janella je bila malo zatečena. — Ta ti je tema tako zabavna? Ti si obična svinja. — Počelo joj je svitati.— Nije to tako zlo kao što zvuči — nastavio samnamerno — pa ni onda kad ne znaš da si zaradila sifilis, ili — kao što se događa većini žena — kad nemaju nikakvih znakova pa im to neki tip dobra srcasaopći. Nakon godinu dana više nisi zarazan. Ne možeš nikom prenijeti bolest. — Smješkao sam se. —Osim ako je žena trudna, jer tada će roditi sifilističnodijete.Primijetio sam kako se zgrozila na tu pomisao.— Nakon te prve godine dvije trećine zaraženihžive bez tegoba. Oni su izdržali bolest. Oni su okay.— Osmjehnuo sam joj se.— A preostala trećina? — upitala je sumnjičavo.— Ta je uistinu nadrapala — rekao sam. — Sifilisnapada srce i krvne žile. Deset ili dvadeset godina može se bolest pritajiti, a potom uzrokovati ludilo, paralizu ostaješ uzet. Bolest napada i oči, pluća i jetra.Vidiš, draga moja, možeš paklenski nadrljati.Janelle reče: — Ti to meni pričaš samo zato da ne bih izlazila s drugim muškarcima. Pokušavaš me za-plašiti kao i moja mati kad mi je bilo petnaest pa mi je govorila da ću zanijeti.— Dakako, ali to što ti ja pričam znanstveno jedokazano. Ne postavljam nikakvih moralnih prigovora.Možeš spavati s kim zaželiš. Nisi moje vlasništvo.— Baš si lukavi podlac — reče Janelle. — Možda ćese na tržištu pojaviti pilula kao i ova kontracepcijska.Rekao sam vrlo iskrenim tonom. — Dakako. Takva već postoji. Ako sat prije ševe uzmeš jednu tabletu od petsto miligrama penicilina, sifilis je nokautiran. No ponekad ipak ne pali i suzbija samo simptome, pa se poslije deset ili dvadeset godina nađeš u istinskim govnima. Ako uzmeš tabletu prerano ili prekasno, spi- rohete se razmnože. Znaš li što su spirohete? To su ti bakterije spiralne poput vadičepa, koje ti se nakrcaju u žilama i prodiru u tkiva, ali tkiva nemaju dosta krvi da se od njih brane. Lijek sadrži tvar koja utječe na razmnažanje stanica i sprečava infekciju, ali tad tijelo postaje rezistentno na penicilin. Penicilin čak unapređuje rast. No može se primijeniti i nešto drugo. Ima hormonskih preparata koji se upotrebljavaju za kontracepciju, a ustanovili su da uništavaju i bakterije spolnih bolesti, pa jednim udarcem ubiješ dvije muhe. Uostalom, moj prijatelj Osano upotrebljava te penici-linske tablete kad god misli da će mu se posrećiti da prevrne koju curu.Janelle se prijezirno nasmije. — Možda je to dobro za vas muškarce. Vi fukate sve što vam naleti na put. Ali žene saznaju tek sat ili dva ranije s kim i kad će leći.— Pa, lijepo dat ću ti jedan savjet. Nemoj nikadleći s momcima od dvadeset do dvadeset i pet godina.Oni imaju deset puta češće spolne bolesti nego drugedobne skupine. Još jedno: prije nego što s nekim leg-neš, uzmi mu leteću probu.— To mi zvuči odvratno. Što je to?— Povuci mu kožicu ševca nadolje kao da ćeš ga

malko protrljati, pa ako se pojavi žućkasti iscjedak,znaš da je zaražen. To rade prostitutke.Kad sam to izustio, shvatio sam da sam pretjerao. Pogledala me ledeno, pa sam brzo dodao: — Postoji još i herpes virus. To zapravo nije spolna bolest, a šire je obično neobrezani muškarci. Žene od nje mogu dobiti rak na materici. Sad vidiš kako stvari stoje. Od fuka možeš zaraditi rak i sifilis a da ni ti ne znaš da si ih dobila. Upravo zato se žene ne mogu naokolo tako slobodno fukati kao muškarci.Janelle pljesne dlanovima. — Bravo, gospodine profesore! Mislim da ću odsad spavati samo sa ženama.— To nije loša zamisao — zaključio sam.Bilo mi je lako to reći. Na njezine ženske ljubavnike nisam bio ljubomoran. 41.Mjesec dana kasnije došao sam ponovno u Los Angeles i nazvao Janelle. Dogovorili smo se da večeramo vani i potom odemo u kino. U njezinom glasu osjećala se neka hladnoća pa sam bio na oprezu i spreman na šok koji me čekao kad sam došao po nju.Alice mi j otvorila vrata. Poljubio sam je i upitao je kako je Janelle. Alice je zakolutala očima, što je značilo da je Janelle tog dana malo luckasta. Ali, stvar nije bila luckasta, nego smiješna. Kad se Janelle pojavila na vratima kupaonice, bila je odjevena kako je još nikad nisam vidio.Imala je na glavi bijeli muški šešir s crvenom vrpcom. Obod je zasjenio njezine tamnosmeđe oči sa zlatnim mrljicama. Obukla je savršeno krojeno muško od jelo od bijele svile, ili tkanine koja je tako izgledala. Hlačnice su bile potpuno krojene ravno, poput muških. Ispod odijela izvirivala je bijela svilena košulja i prekrasne crveno i modro isprugana kravata. A kao točku na i nosila je elegantan tanki štap pješčane boje, od Guccija s kojim me za pozdrav bocnula u trbuh. To što je radila bio je izravan izazov. Znao sam to. Izašla je iz garderobe da bi bez riječi objavila svijetu svoju dvospolnost. — Kako ti se sviđam? — upitala je nasmiješeno.Uzvratio sam joj smiješak i rekao: — Sjajno! —Bila je najelegantnija lezbejka koju sam vidio. — Gdje ćemo jesti.Naslonila se na svoj štap i promatrala me hladno. — Mislim da bismo mogli večerati kod »Scandija« i tad bi me po prvi put otkako se poznajemo, mogao odvesti u neki noćni lokal.Nikad nismo jeli u elegantnim lokalima. Nikad nismo bili u noćnom lokalu. Ali rekao sam okay. Mislim da sam shvatio što je izvodila. Htjela me primorati da priznam svijetu kako je volim uprkos njezinoj bi-seksualnosti, kušala me da vidi mogu li podnijeti dvosmislene viceve i prljavo hihotanje promatrača. Kako sam se osobno već pomirio s tom činjenicom, nije mi bilo stalo što misle ljudi.Te smo se večeri sjajno proveli. U restoranu su svi zurili u nas, i moram priznati da je Janelle izgledala blistavo. Zapravo je izgledala kao ljupkija Marle-ne Dietrich svjetlije kose i u južnjačkom stilu, dakako. Bez obzira na to što je činila, iz nje je zračila njezina ženstvenost. No znao sam da joj se ne bi svidjelo da sam joj to rekao. Naumila me kazniti.Uistinu sam uživao u njezinoj lezbijskoj ulozi jer sam znao kako je ženstvena u krevetu. Tako je to na neki način bila dvostruka šala na račun naših promatrača. Zabavljalo me i to što se Janelle nadala da će me razbjesniti, pa je pratila svaki moj pokret. Isprva ju je razočaralo što se nisam, a potom se obradovala kad je uočila da očito ne marim.Odbio sam da pođemo u noćni lokal, ali smo svratili na nekoliko čaša u »Polo Lounge«, gdje sam joj pružio zadovoljstvo izloživši naše prijateljstvo pogledima njezinih i mojih prijatelja. Vidio sam Dorana za jednim i Jeffa VVagona za drugim stolom; obojica su mi se nakesila. Janelle im je veselo domahnula a potom se okrenula k meni i upitala: — Zar nije sjajno svratiti na piće i susresti sve dobre stare prijatelje?Nasmijao sam se i rekao: — Ludo!Još prije ponoći otpratio sam je kući. Potapkala me po ramenu svojim štapom i rekla: — To si dobro izveo.

— Hvala.— Hoćeš li me nazvati? — upitala je. \ — Da. — Bila je to ugodna večer. Uživao sam u dvosmislenim primjedbama natkonobara, vratara i čak čuvara parkirališta, a Janelle je bar prestala glumiti.Ubrzo potom došlo je vrijeme kad sam zavolio Janelle kao osobu. To jest, nisam osjećao samo želju da ležim s njom u krevetu, gledam u njezine tamno-smeđe oči i nestajem. Ili da se pripijem o njezina ružičasta usta. I sve ono što je još pripadalo k tome: pričanje priča po cijelu noć. Moje i njezine životne priče. Ukratko, došlo je vrijeme kad sam shvatio da ona nije na svijetu isključivo zato da mene usreći, da mi pruži užitak. Uvidio sam da mi je dužnost da nju malo više usrećim i da ne vješam nos kad sam prikraćen.Ne tvrdim time da sam postao jedan od onih tipova koji vole djevojku jer zbog nje pate. Takvo što nikad nisam mogao shvatiti. Uvijek sam držao da u svakoj pogodbi meni pripada jedan dio; u životu, u književnosti, u braku, u ljubavi, čak i kao ocu.Ne želim reći ni to da sam naučio kako da je usrećim nekim darom ili raspoložim kad je bila potištena, što bi bilo samo uklanjanje zapreka u njezinom zadatku da usreći mene.Neobično je bilo da sam u njoj počeo gledati čovjeka tek kad me »prevarila« i kad smo se malko zamrzili, saznavši sve jedno o drugom. Bila je odista dobar drug. Ponekad je poput djeteta znala reći:— Ja sam dobar čovjek — a to je i bila. U svim važnim stvarima bila je poštena. Dakako, spavala je s drugim muškarcima i ženama, ali k vragu, nitko nije savršen. Još je voljela iste knjige kao i ja, iste filmove, iste ljude. Ako mi je slagala, učinila je to da me ne pozlijedi. A kad je govorila istinu, radila je to djelomice zato da me pozlijedi (imala je zgodnu osvetničku žicu, a čak i nju sam volio), ali i zato jer se bojala da ću doznati istinu na način koji će me još više boljeti.I, dabome, kako je vrijeme odmicalo, morao sam shvatiti da i ona u svojem životu trpi mnogo boli. Zamršen je život. A tko ih ne trpi?Tako su naposljetku iz našeg odnosa nestala sva pretvaranja i iluzije. Bili smo pravi prijatelji i ja sam je volio kao čovjeka. Divio sam se njezinoj hrabrosti^ 441

neuništivosti, uza sva razočaranja koja je pretrpjela u profesionalnom životu, i izdaje u osobnom. Sve sam to shvaćao. Bio sam stopostotno na njezinoj strani.No kad je sve to bilo tako, zašto više nismo onako ludo uživali kao prije? Zašto nas seks više nije onako ispunjao kao nekad, premda je još uvijek bio bolji nego u drugih? Zašto više nismo jedno u drugom izazivali ushit?Crna čarolija, bijela čarolija. čarolija, uroci, opči-njanje i alkemija. Može li uistinu biti da zvijezde određuju našu sudbinu i da mjesec koji opada ili raste utječe na naš život? Mogu li bezbrojne galaksije odlučivati iz dana u dan o našoj sudbini? Je li jednostavno tako da ne možemo biti sretni bez lažnih iluzija?U svakoj ljubavnoj priči dolazi trenutak kad, čini se, ženi dojadi što je njezin ljubavnik odviše sretan. Dakako, ona zna da ga ona usrećuje i to čini iz zadovoljstva, čak i kao svoj zadatak. No naposljetku nekako zaključi da taj pasji sin izvlači bolji kraj. Osobito kad je muškarac oženjen a žena nije, jer tad je odnos rješenje njegovog problema, a njezinog nije.I tad dolazi vrijeme kad se jedan od partnera mora neizostavno posvaditi prije nego što legne. Janelle se sad nalazila u toj fazi. Većinom bih je uspijevao odvratiti, ali ponekad se i meni prohtjelo svađe. Obično kad bi zanovijetala zato što se ne rastajem i ne obećaj em trajnu vezu.Jednom smo se iz kina vratili u njezinu kuću u Malibuu. Bilo je kasno. Iz spavaće sobe gledali smo ocean na kojem je treperio dugi mjesečev trag kao uvojak srebrne kose.

— Hajdmo u krevet — predložio sam. Umiraosam od želje da je uzmem. Uvijek sam umirao odželje za tim.— Oh, zaboga, pa ti bi se vječno ševio.— Ne, samo s tobom. — Bio sam postao tako sentimentalan.Pogledala me hladno, ali su joj jasne smeđe oči sijevale od ljutnje. — Ti i ta tvoja jebena nevinost — rekla je. — Ti si poput gubavca koji nema zvonca.— Graham Greene — rekao sam.— Idi k vragu — odvalila je, ali se morala nasmijati.Doprli bismo samo dovde, jer nikad nisam lagao. A ona je htjela da slažem. Htjela je da joj pričam442 _...,.._._ sve one budalaštine koje oženjeni muškarci serviraju svojim ljubavnicama. — Moja žena i ja smo pred rastavom — ili — Sa ženom nisam godinama spavao — ili — U mojem braku svatko ima svoju spavaću sobu — ili — Moja žena i ja smo se sporazumjeli. Moja žena i ja nismo sretni. — Kako ništa od toga nije bila istina, nisam to niti govorio. Volio sam svoju ženu spavali smo u istoj sobi, imali odnos i bili smo sretni. Uživao sam na dvije strane i nisam namjeravao od toga odustati. To gore za mene.Ako sam uspio Janelle nasmijati, tad je neko vrijeme vladao mir. Tako je i sad pošla i natočila kadu vrućom vodom. Uvijek smo se zajedno kupali prije lijeganja. Ona bi sapunala mene a ja nju, malo bismo se natezali i tad iskočili i otirali jedno drugo velikim ručnicima. Potom bismo se goli uvukli pod pokrivače i zagrlili se.No sad je prije polaska u krevet pripalila cigaretu. Bio je to znak opasnosti: tražila je svađu. Iz torbice joj je iskliznula bočica s tabletama za podizanje energije, i to me ozlovoljilo, tako da sam i ja bio pomalo spreman za čarku. Ta je bočica u meni izazvala lančanu reakciju fantazija. Sad kad sam znao da ima ljubavnicu, da spava s drugim muškarcima kad sam u New Yorku, nisam je više toliko volio, a te su me tablete potakle da pomislim kako se bez njih ne može ljubiti sa mnom kad spava s toliko drugih. Prisjelo mi je, a ona je to predosjetila.— Nisam znao da čitaš Grahama Greena — počeosam. — Ta usporedba o gubavcu bez zvonca vrlo jezgodna. Vidim, sačuvala si je za mene.Stisnula je oči iznad cigaretnog dima. Plava kosa visjela joj je preko prekrasnog nježnog lica.— No vrlo je prikladna, znaš — rekla je. — Timožeš otići kući, ševiti ženu i to je posve u redu. Alizato što ja imam drugih smatraš me flundrom. čakme više i ne voliš.— Volim te još uvijek — rekao sam.— Ne voliš me kao prije — prigovorila je.— Volim te dostatno da te sad hoću ljubiti a nesamo fukati — rekao sam.— Prava si podmuklica. Podmukla naivčina. Upravo si priznao da me manje voliš, kao da sam te ja nato natjerala, a zapravo si htio da to znam. Zašto?Zašto žene ne bi smjele imati drugih ljubavnika i443 _.. Ili voljeti više muškaraca? Uvijek mi ponavljaš kako voliš svoju ženu, samo da mene voliš više. Kako

je to nešto drugo. Zašto i za mene ne bi postojalo to drugo? Zašto ne bi za sve žene? Zašto ne možemo uživati jednaku seksualnu slobodu a da nas muškarci ipak vole?— Zato što vi pouzdano znate je li neko dijetevaše a muškarci ne — rekao sam. Mislim da sam sešalio.Dramatično je odbacila pokrivače i skočila tako da je sad stajala na krevetu. — Ne mogu vjerovati svojim ušima — uskliknula je u nevjerici. — Ne mogu povjerovati da si izrekao takvu nevjerojatnu mušku šovinističku stvar!— Samo sam se šalio — rekao sam. — Doista. Ali,znaš, ti ne razmišljaš realno. Hoćeš da te obožavam,da te uistinu ljubim, da ti se klanjam kao kakvoj djevičanskoj kraljici. Kao u stara vremena, a odbacuješone vrednote na kojima se temelji takva slijepa ljubav. Na primjer, tadašnju krepost. Kad je žena pripadala samo jednom muškarcu koji je bio odgovoran zanjezinu sudbinu. Tražite da vas obožavamo kao svetogGrala, a želite živjeti potpuno slobodno. Ne uviđaš dase i moje poimanje vrijednosti mora promijeniti akose izmijeni tvoje. Ne mogu te voljeti onako kako tiželiš. Kao što sam te volio.Počela je plakati. — Znam. Oh, Bože, koliko sam smo se voljeli! Znaš da sam s tobom spavala i kad mi je glava pucala od boli. Nisam marila, uzela sam Percodan. I bilo je božanstveno. Bilo je božanstveno. A sad — budimo otvoreni — seks više nije tako lijep, zar ne?— Ne, nije — potvrdio sam.To ju je nanovo rasrdilo. Počela je vikati, a glas joj je zvonio poput guščjeg kvakanja.Znao sam da će to potrajati do jutra. Uzdahnuo sam i posegnuo rukom na stol da uzmem cigaretu. Nije lako pripaliti cigaretu kad pred tobom stoji prekrasna žena i njezin te mufić gotovo škaklja po ustima. No uspjelo mi je, a prizor je bio tako smiješan da se srušila na krevet u smijehu.— Imaš pravo — rekao sam. — Ali postoji nekolikopraktičnih razloga da žena bude vjerna. Rekao sam tiveć da žene većinom ni ne znaju kad se zaraze spolnimbolestima. A uhvate je mnogo lakše nego mi. Sjeti se444 da imaš to više izgleda za rak maternice što više momaka primiš u krevet.Janelle se smijala. — Laaažac! — otegnula je.— Ne, ne šalim se — rekao sam. — Svi stari tabuitemeljili su se na praktičnoj osnovi.— Pokvarenjaci — rekla je. — Muškarci su pokvareni sretnici.— Tako je to — rekao sam samozadovoljno. —A kad počneš vikati, zvučiš kao da se dere Pa ja Patak.Pogodila me jastukom i pružila izliku da je šče-pam, zagrlim, pa smo završili jašeći.— No ja imam pravo, znaš — rekla je potom kadsmo zajedno pušili cigaretu. — Muškarci su nepravedni. Žene imaju pravo na toliko ljubavnika koliko za-žele. Ozbiljno: zar nije tako?— Da — rekao sam jednako ozbiljno, ako ne iozbiljnije. I bio sam u to uvjeren. Razumom sam znaoda ima pravo.Privinula se uz mene. — Zato te i volim. Ti uistinu shvaćaš. Premda si ponekad pravo muško šovinističko prase. Kad izbije revolucija, spasit ću ti život. Reći ću da si bio dobar, samo zaveden.

— Od srca ti hvala — rekao sam.Ugasila je svjetlo i svoju cigaretu. Vrlo sjetno me upitala: — Ti me uistinu ne voliš manje zato što spavam s drugima, je li?— Ne — potvrdio sam.— Znaš, ja tebe stvarno i iskreno volim.— Da.— Ne smatraš me zato flundrom?— Ne — rekao sam. — Hajde da spavamo. — Posegnuo sam da je ogrlim. Malo se odmaknula.— Zašto ne ostaviš ženu i oženiš se mnome? Recimi istinu.— Zato što vas hoću obje — rekao sam.— Svinjo! — Zabola mi je prst u jaja. Zabavljalome je. — Prokletstvo! — zastenjao sam. — Samo zatošto sam u tebe ludo zaljubljen, što volim s tobom razgovarati više nego s bilo kim drugim, zato što teberadije ševim nego koju drugu, još nemaš pravo mislitida ću zbog tebe napustiti svoju ženu.Nije znala govorim li to ozbiljno ili u šali. Odlučila je da to primi kao šalu. Opasna pretpostavka.... 445 li — Budi sad ozbiljan. Uistinu, htjela bih samo znati. Zašto i dalje ostaješ sa ženom? Reci mi jedan dobar razlog.Da bih se zaštitio od novog napada, sklupčao sam se i potom rekao:— Zato što nije flundra.Jednog jutra odvezao sam Janelle na »Paramountov« teren gdje se snimao jedan veliki film. Igrala je u njemu neku malu ulogu.Bili smo toliko poranili da smo prošetali kapijom malog grada koja mi se učini iznenađujuće vjernom. Bilo je tu čak i lažno obzorje, metalna ploha sve do neba koja me u prvom trenutku zavarala. Lažna pročelja bila su tako vješto napravljena da nisam mogao odoljeti napasti da ne otvorim vrata knjižare, u očekivanju da ću ugledati poznate stolove i police s knjigama šarenih omotnica izloženim na prodaju. Iza vrata bila je samo trava i pijesak.Janelle se nasmijala i mi pođosmo dalje. Došli smo do izloga s bocama za lijekove i balzamima devetnaestog stoljeća. I tu je s onu stranu praga rasla iz pijeska trava. U hodu sam otvorio vrata, a Janelle se prestala smijati. Sad se samo smješkala. Naposlijetku smo stigli do restorana s platnenom nadstrešnicom a ispod nje je neki čovjek u radnoj odjeći meo ulicu. Na neki način taj me čovjek doista prevario. Vjerovao sam da smo stigli do »Paramountove« kantine. Vidio sam u izlogu zalijepljen jelovnik i upitao čovjeka da li je restoran već otvoren. Imao je gumeno lice ostarjelog glumca. Zaškiljio je na mene. Zatim se srdačno raskesio, gotovo zažmirio, namignuvši.— Mislite to ozbiljno? — upita.Prišao sam vratima i otvorio ih. Iskreno sam se iznenadio. Uistinu sam bio zatečen što opet vidim travu i pijesak. Zatvorio sam vrata i pogledao radnika u lice. Gotovo je luđački sjalo od zlobe, kao da ie unra-vo on smislio ovu šetnju za mene. Kao da je nekakav Bog a ja ga upitao: — Je li život ozbiljan? — i da mi je zato odgovorio: — Mislite to ozbiljno?Otpratio sam Janelle do mjesta gdje je snimala a ona mi reče: — Sve je ovdje tako očito lažno. Kako su te mogle prevariti?— Nisu me kulise prevarile — rekao sam. — Vjerovao si da su prave — uzvratila je. — Promatrala sam te kad si otvarao vrata. A znam da te

restoran uistinu prevario.čupnula me u šali za rukav. — Ne bi te uistinu trebalo pustiti da se naokolo muvaš sam — rekla je. — Tako si budalast.Morao sam se složiti s njom. Ali nije se radilo o> tome da sam se bio prevario u kulisama. Nešto me drugo natjeralo da povjerujem kako se iza tih vrata nešto nalazi; da ne prihvatim činjenicu da iza tih naslikanih kulisa nema ničeg; da uistinu povjerujem da sam čarobnjak. Da će se, kad otvorim ta vrata, pojaviti prave sobe i istinski ljudi. čak i restoran. Upravo^ kad sam otvorio vrata, vidio sam u mislima crvene stolnjake, tamne boce vina i ljude koji šutke čekaju da posjedaju. Uistinu sam se iznenadio što nije bilo ničeg. Postade mi jasno da me to nekakva duševna pomutnja ponukala da pootvaram vrata, ali nisam zažalio što sam joj podlegao. Nije me smetalo što me Janelle ismijala i sasvim sam bio ravnodušan što sam ludom pometaču postavio glupo pitanje. Htio sam se,, zaboga, samo uvjeriti, i da nisam pootvarao ta vrata,, sumnja bi zauvijek ostala u meni.

446 _ 447 42.Osano je došao u Los Angeles radi nekog filmskog ugovora. Nazvao me i pozvao na večeru. Poveo sam i Janelle jer je umirala od želje da ga upozna. Kad smo povečerali i sjedili za kavom, Janelle me pokušala isprovocirati o mojoj ženi. Otresao sam je se, sleg-nuvši ramenima.— O tome nikad ne govoriš, zar ne? — rekla je.Nisam odgovorio. Nije popustila. Vino joj je bilomalo udarilo u glavu i malo joj je bilo nelagodno zbog Osana. Razljutila se. — Nikad ne govoriš o svojoj ženi jer držiš da bi to bilo nečasno. Ni sad nisam zagrizao.— Još imaš vrlo visoko mišljenje o sebi, zar ne?— nadovezala je sad već puna hladnog bijesa.Osano se smijuljio, a da bi izgladio stvar, zaigrao je, karikirajući ponešto, ulogu slavnog blistavog pisca. Rekao je: — On nikad ne priča ni o tome da je siroče. Zapravo su svi odrasli siročad. Kad stupimo u život, svi gubimo naše roditelje.Janelle se smjesta zainteresirala. Rekla mi je da se divi Osanovoj pameti i njegovim djelima. Sad je primijetila: — Mislim da je vaša opaska sjajna i istinita. — čista glupost — rekao sam. — Ako ste se vasdvoje namislili služiti govorom da razmijenite misli,tad se služite riječima prema njihovom pravom značenju. Siroče je dijete bez roditelja koje odrasta čestobez rođaka. Odrastao čovjek nije siroče nego prokletiglupan koji ne mari za svoje roditelje jer mu idu naživce i jer ih više ne treba.Zavladao je neugodan muk, a potom Osano reče: — Imaš pravo, ali ipak ne želiš svoj posebni status dijeliti sa svakim.— Može biti — rekao sam. Okrenuo sam se tadJanelli. — Ti i tvoja prijateljica nazivate se »seko«.Sestre su ženska djeca istih roditelja koja obično dijele isto traumatsko iskustvo djetinjstva. To je sestra,dobra, loša ili osrednja. Kad prijateljicu nazoveš »sestro«, obje samo jedna drugoj farbate.Osano promijeni temu: — Ponovno se rastajem. Još više alimentacija. Jedno je pouzdano: nikad se više neću oženiti. Nemam više novaca za alimentacije.

Obojica smo se nasmijali. — Nemoj reći dvaput. Institucija braka ima u tebi posljednje utočište — rekao sam.Janelle digne glavu i primijeti: — Ne, Merlvne, u tebi.Tome smo se svi nasmijali, a ja potom rekao da mi se ne ide u kino. Bio sam preumoran.— Koješta — reče Janelle. — Hajdemo na čašicuk »Pipsu« i zaigrajmo backgammon. Možemo naučitiOsana kako se igra.— Zašto ne biste pošli vas dvoje? — rekao samhladno. — Ja ću u hotel da se ispavam.Osano me promatrao. Na usnicama mu zaigra tugaljiv smiješak. Nije rekao ništa. Janelle je zurila u mene kao da me poziva da to ponovim.Rekao sam što hladnijim i nezainteresiranijim glasom, ali s razumijevanjem. Smišljeno. — čujte, uistinu, meni nije stalo. Ne šalim se. Vi ste mi najbolji prijatelji, ali uistinu sam jako pospan. Budi gentleman, Osano, i zastupaj me. — Rekao sam to vrlo ozbiljna lica.Osano je smjesta pogodio da sam na njega ljubomoran. —- Kako god želiš, Merlvne — rekao je. Fućkalo mu se što osjećam. Držao je da se ponašam kao glupan. Znao sam da će s Janelle k »Pipsu«, pa kući

448 29 Budale umiru 449 i u krevet a da ni jednom ne pomisli na mene. Po njegovu mišljenju, mene se to i nije ticalo.Ali Janelle zatrese glavom. — Nemoj biti smiješan. Ja ću kući svojim automobilom, a vas dvojica možete raditi što vas volja.Znao sam što je mislila. Dvije muške svinje koje je žele podijeliti. Ali i to da će mi, ako pođe s Osanom, pružiti izliku da je nikad više ne vidim. čini mi se da sam znao što radim. Tražio sam razlog da je uistinu zamrzim, a ako pođe s Osanom, uspio bih je zamrziti i riješiti je se.Naposljetku se Janelle vratila u hotel sa mnom. No osjetio sam njezinu hladnoću, premda su nam tijela bila vruća. Malo kasnije se odmaknula, i dok sam tonuo u san, čuo sam škripu pera kad je ustala. — Ja nelle, Janelle — promrmljao sam u polusnu. 43. JANELLEJa sam dobar čovjek. Ne marim što drugi misle, ja sam dobar čovjek. Cijela života muškarci koje sam doista voljela su me ponižavali, i to upravo zbog onog što su, kako su govorili, u meni voljeli. No nikad se nisu mogli pomiriti s time da mene mogu zanimati i druga ljudska bića, ne samo oni. To zamršuje sve. Najprije se u mene zaljube, a potom traže da budem nešto drugo; čak i velika ljubav mojeg života, taj pasji sin Merlvn. On je bio najgori, ali i najbolji. Shvaćao me. Bio je najbolji čovjek kojeg sam upoznala i istinski sam ga voljela, a i on mene. Trsio se koliko god je mogao. I ja sam se trsila. Ali nikad nam nije uspjelo da suzbijemo njegovu mušku taštinu. Razbolio se ako mi se samo svidio netko drugi. Vidjela sam mu to na licu. Istina, ni ja nisam mogla podnijeti ako se samo upleo u zanimljiv razgovor s nekom ženom. Pa što? On je bio vještiji nego ja. Skrivao je stvar. Kad sam bila s njim, nikad nije primjećivao druge žene, pa ni ako su bacale oko na njega. Nisam bila tako spretna, ili sam možda osjećala da je to previše lažno. To što je on radio bilo je pretvaranje, ali je palilo. Zbog toga sam ga još više voljela. A kad sam ja bila iskrena, volio me manje.

450 29« 451

Voljela sam ga zato što je u svim stvarima bio tako mudar. Osim prema ženama. Prema njima bio je uistinu glup. I prema meni. Možda ne baš glup, ali mogao je živjeti samo u iluzijama. Jednom je to čak i priznao i rekao da bih trebala biti bolja glumica i trsiti se da povjeruje kako ga doista volim. Uistinu sam ga voljela, ali tvrdio je da to nije toliko važno koliko iluzija da ga volim. Shvatala sam i nastojala. Ali što sam ga više voljela, manje mi je polazilo za rukom. Htjela sam da me voli takvu kakva jesam. Možda nitko ne može voljeti moje pravo ja, ili svoje pravo ja, ili uopće čovjeka kakav je on uistinu. Istina je da nitko ne voli istinu. Ali ja jednostavno ne mogu živjeti a da ne nastojim biti onakva kakva doista jesam. Istina, i ja slažem, ali samo kad je neophodno, a kasnije, kad mi se učini da je trenutak povoljan, uvijek priznam da sam slagala. A to onda sve zamuti.Uvijek svakom pričam kako je moj otac napustio našu obitelj kad sam još bila mala. A kad se nakitim, pričam neznancima kako sam pokušala samoubojstvo u petnaestoj godini, ali im nikad ne otkrivam zašto. Ostavljam ih u uvjerenju da je to bilo zato što nas je otac napustio, a možda i jest. Priznajem mnogo toga o sebi. Da ću leći s čovjekom ako me dobro počasti pićem za večerom i svidi mi se, premda sam zaljubljena u drugog. Zašto bi to bilo tako strašno? Muškarci to neprestano rade. Njima je to dopušteno. No čovjek kojeg sam voljela više nego ikog smatrao me kurvicom kad sam mu to rekla. Nije shvatio da to nije bitno, da sam se naprosto zaželjela ševe. Ta svaki muškarac postupa tako.Nisam nikad iznevjerila muškarca kad su u pitanju bile važne stvari. Na primjer, materijalne stvari. Nikad se nisam služila jeftinim trikovima koje su neke moje najbolje prijateljice podmetale svojim muškarcima. Ako sam zanijela, nikad nisam optuživala nekog muškarca samo zato da bih ga primorala da mi pomogne. Takvim se smicalicama nikad nisam služila. Nikad nisam rekla muškarcu da ga volim ako uistinu nije bilo tako — bar ne u početku. Ponekad, kasnije, ako sam ga prestala voljeti a on je još bio zaljubljen u mene, rekla bih to jer me boljelo da ga pozlijedim. No nisam više mogla biti tako nježna, i naposlijetku bi to zamijetio; naši bi se odnosi ohladili pa bismo se prestali viđati. Jednako tako nikad nisam zamrzila452 čovjeka kojeg sam voljela, ma koliko se odvratno ponio. Muškarci mogu biti ogavni prema ženi koju više ne vole — bar prema meni su se često ponijeli tako.Zašto muškarci vječno sumnjaju u to da li ih volimo? Da li smo im vjerne? Zašto nas muškarci uvijek napuste? Oh, Bože, zašto to toliko boli? Ne mogu ih više voljeti. To me tako boli, a oni su takve svinje. Takvi pokvarenjaci. Ranjavaju vas bezbrižno kao djeca. No djeci možeš oprostiti, iako te djeca također mogu rasplakati. No mene više neće, ni muškarci, ni djeca.Ljubavnici su tako okrutni; što te više vole, to su okrutniji. Ne oni zavodnici, donžuani, kasanove, »kurvi-ši«, kako ih nazivaju drugi muškarci. Ne te ništarije. Mislim muškarci koji te istinski vole. Oh, ti ih voliš, i oni tvrde da te vole, a ti znaš da je to istina. A znaš i to da će te pozlijediti gore od ikog na svijetu. — Nemoj mi reći da me voliš — htjela bih im reći — ja tebe ne volim.Jednom kad mi je Merlvn rekao da me voli, htjela sam zaplakati jer sam ga iskreno voljela, a znala sam da će postati okrutan kad se dobro upoznamo, kad nestane svih iluzija. Što ću ga više voljeti, on će mene manje.Htjela bih živjeti u svijetu u kojem muškarci neće voljeti žene ovako kao sad. Htjela bih živjeti u svijetu u kojem nikad neću voljeti nekog muškarca kako ga sad volim, u svijetu u kojem ljubav uvijek ostaje jednaka.

Jednom sam mu pričala kako sam dopustila svojem frizeru da me prevrne, i trebalo je da vidite njegovo lice! Hladan prijezir! Takvi su muškarci. Prevrću svoje sekretarice, to je u redu, ali kažnjavaju prijezirom ženu koja je dala svojem frizeru. A ipak je shvatljivije to što mi radimo. Frizer uspostavlja pravi osobni kontakt. Dotiče nas rukama, a neki od njih imaju izvanredne ruke. I znalci su žena. Spavala sam sa svojim frizerom jedanput. Uvijek se hvalio kako je sjajan u krevetu, a jednog dana bila sam raspoložena, pa sam pristala. Navečer je došao k meni i legli smo. Dok smo radili, vidjela sam da me promatra kako se uzbuđujem. Htio je uživati u svojoj nadmoći. Izvodio je svakojake trikove jezikom, rukama i posebnim riječima, i moram reći bila je to dobra ševa. Ali i strašno hladnokrvna. Kad sam završila, očekivala sam da će mi pridržati zrcalo da vidim kako je uredio moj potiljak. Kad me pitao da li mi se sviđalo, rekla sam mu da je bilo savršeno. Predložio je da uskoro ponovimo, a ja rekla svakako. No nikad me više nije tražio, premda bih bila odbila da jest. Vjerojatno ni ja nisam bila pretjerano dobar broj.Pa kome je to, do đavola, naštetilo? Zašto muškarci, kad čuju takvu priču, proglase ženu flundrom? Oni bi to učinili bez oklijevanja, svaki pojedini pasji sin. To nije uopće ništa značilo. Nije umanjilo u meni čovjeka. Dakako, legla, sam s ljigavcem. A koliko muškaraca, i najbolji među njima, prevrću ljigave žene, i ne samo jednom?Moram se boriti protiv toga da ne zapadnem u nedužnost. Kad me jedan čovjek voli, poželim da mu budem vjerna, da me ostatak života ni jedan drugi više ne dirne. Sve bih za njega učinila. Ali danas znam da takav osjećaj ni u meni ni u njemu nije trajan. Prije ili kasnije počinju vas omalovažavati, siliti da ih manje voliš. Na milijun različitih načina.Moja životna ljubav, taj pasji sin; uistinu sam ga voljela, a i on mene. To mu moram priznati. Ali mrzila sam način na koji me volio. Bila sam mu utočište. Dobježao bi k meni kad više nije mogao podnijeti svijet. Uvijek mi je govorio da se sa mnom u hotelskim sobama i stanovima, kao u nekim različitim krajolicima, osjeća siguran. Različiti zidovi, nepoznati kreveti, prethistorijski kaučovi, raznobojni sagovi, i samo naša gola tijela uvijek ista. No ni to nije bilo točno. Jednom sam ga uistinu iznenadila i bilo je jako veselo. Dala sam operirati dojke. Uvijek sam željela veće dojke, lijepe, oble i napete i naposljetku sam se pod-vrgnula operaciji. Poludio je za njima. Rekla sam da sam to napravila posebno radi njega, i to je djelomice bilo točno. No zapravo nisam htjela da mi bude nelagodno kad sam odlazila na audicije za ulogu u kojoj se trebalo malo razgolititi. Producenti ponekad ocjenjuju dojke. A mislim da sam to učinila i radi Alice, ali sam njemu tvrdila da sam samo zbog njega i da će bolje biti da to cijeni. Volio je moje tijelo i uvijek mi to govorio; da imam osobito tijelo i naposljetku sam povjerovala da ne bi bio u stanju da legne s drugom osim sa mnom. Tako sam ponovo postala naivna.Ali nikad to nije bilo tako. Naposljetku to nikad nije tako. Ništa nije tako. To vrijedi i za moje razloge zbog kojih sam se podvrgnula operaciji. Obožavam žen-454 ske grudi, zar je to možda neprirodno? Volim sisati žensku dojku i zašto je to muškarcima tako odvratno? Njima to godi — zar vjeruju da ženama ne godi? Svi smo jednom bili dojencad.Da li žene zato toliko plaču? Zato što nikad više ne mogu biti dojencad? Muškarci to mogu. To je prava istina. Muškarci mogu ponovo biti dojencad. Žene ne mogu. Očevi se mogu iznova pretvoriti u dojencad. Majke ne mogu.Uvijek je govorio kako se sa mnom osjeća zaštićen. Znala sam što time hoće reći. Kad smo bili sami, vidjela sam kako nestaje napetost s njegova lica. Pogled mu je bio mekši, a kad smo ležali, topli i goli, a meka nam se koža dodirivala i ja ga ogrlila i istinski ga ljubila, čula sam uzdah kao da mačak prede. Znala sam da je to kratko vrijeme istinski sretan. Bilo je uistinu čarobno što sam to mogla postići. Osjećala sam se tako vrijednom jer sam jedino ljudsko biće koje ga može tako usrećiti; da uistinu nešto značim, da nisam tek ženska za krevet. Nisam tek neka za razgovor i nadmudrivanje. Bila sam prava vještica, dobra vila, a to je bilo divno. U tom smo trenutku oboje mogli umrijeti sretni, u pravom smislu sretni. Mogli smo pogledati smrti u oči, nikad neće trajati

vječno. I zato namjerno skraćujemo svoj život da bi kraj došao što brže. Danas to znam. Jednog dana mi je rekao tek tako: — Više se ne osjećam zaštićen — i tad sam ga prestala voljeti.Ja nisam Molly Bloom. Taj pasji sin Joyce. Dok je ona tepala da, da, da, njezin je muž govorio ne, ne, ne. Neću leći s muškarcem koji kaže ne. Nikad više.Merlyn je spavao. Janelle ustane iz kreveta i odvuče jedan naslonjač do prozora. Pripalila je cigaretu i zagledala se van. Dok je pušila, čula je kako se Merlyn nemirno u divljim snovima baca po krevetu. Mrmljao je nešto, ali joj je bilo svejedno. K vragu i on i svi muškarci.MERLYNJanelle je imala na rukama boksačke rukavice, mutno crveno s bijelim vezicama. Stajala mi je sučelice u klasičnom boksačkom stavu, ispružene lijeve, desne sa-

.455

vite za nokaut. Imala je na sebi svilene bijele hlačice. Dojke su joj bile gole. Na nogama je imala crne platnene papuče bez vezica. Prekrasno lice bilo joj je smrknuto. Lijepo oblikovana, putena usta bila je stisnula, bijelu bradu prtisnula o rame. Izgledala je prijeteće, ali su me njezine gole dojke očarale — gusta bjelina i crveni krug bradavica, napetih ne od želje za ljubavlju, nego za borbom.Dobacio sam joj smiješak. Nije ga uzvratila. Lijeva joj strelovito grune i maznu me u usta. — Ali, Janelle— rekao sam. Zadala mi je još dva žestoka udarca lijevom. Paklenski me zaboljelo, a osjetio sam kako krvpuni šupljinu pod mojim jezikom. Skakutala je, uda-ljujući se. Ispružio sam ruke, a i na njima bile su crvene rukavice. Posrnuo sam i povukao svoje hlačice. Togtrena Janelle se strelovito oborila i dobro me mlat-nula desnim direktom. Uistinu su mi pred očima za-plesale zelene i plave zvijezde kao u crtićima. Ponovnoje odskakutala, dojke su poskakivale, crvene bradavicesu me hipnotizirale.Stjerao sam je u ugao. čučnula se, sitnim rukama u crvenim rukavicama zaštitila je glavu. Počeo sam je udarati lijevom u njezin nježni zaobljen trbuh, ali ruka mi je odskakivala kad sam pogodio u pupak koji sam toliko puta ljubio. Ščepali smo se u klinč. Rekao sam:— Ali, Janelle, prestani, ja te volim, srce. — Odskakutala je i ponovno me tresnula. Kao da mi je mačkarazgrebla obrvu. Krv je počela teći. Zaslijepila me i čuosam sebe kako kažem: — Oh, Bože.Otro sam krv s očiju i ugledao je kako me čeka u sredini ringa. Plavu je kosu smotala u čvor i pričvrstila ukrasnom ukosnicom, koja je blistala kao tisuću zrcala. Poput munje je ispalila dva direkta, crvene rukavice liznule su poput jezičca. Ali sad je ostavila svoje profinjeno lice bez zaštite. Ruke mi se nisu* pokrenule. Znao sam da se mogu spasiti samo klinčom. Pokušala me poskakujući zaobići. Ščepao sam je oko struka i zaokrenuo je. Bila je sad nemoćna, ali joj se hlačice nisu zaokrenule pa sam ugledao njezinu stražnjicu i prekrasne butine, tako zaobljene i pune da sam se uz njih uvijek privijao u krevetu. Osjetio sam oštru bol u srcu i čudio se zašto li se tuče sa mnom. Ščepao sam je oko struka i prošaptao joj u uho, dok su me tanki pramenovi njezine kose škakljali po jeziku: — Lezi na trbuh. — Brzo se izvukla. Udarila me desnim direktom koji nisam primijetio i tad sam usporenom kretnjom poleteo uvis i tresnuo na sag. Uspio sam se pridići na koljeno i čuo je kako broji do deset svojim toplim glasom, kojim je poticala moj orgazam. Ostao sam na koljenu i gledao gore u nju.

Smješkala se i likujući, kao divlja, vikala: »Deset, deset, deset, deset!« i bacala uvis ruke, poskakujući od radosti. Cuo sam sablasni urlik milijuna žena koje su vriskale u zanosnom ushitu, a neka čvrsto građena žena ogrlila je Janelle. Imala je debeli džemper s visokim okovratnikom, a preko golemih dojki kočio se natpis »Champ«. Počeo sam plakati.Tad mi Janelle priđe i pomogne mi da ustanem. — Bila je to fer borba — ponavljala je. — Pobijedila sam te javno i pošteno. — Kroz suze sam se usprotivio: — Ne, ne, nisi.Probudio sam se i posegnuo za njom. Nije bila u krevetu. Ustao sam i gol prešao u dnevnu sobu. U mraku opazih žar njezine cigarete. Sjedila je u stolcu, promatrajući kako se maglena zora diže nad grad.Prišao sam joj, spustio ruke i prešao prstima njezinim licem. Nije bilo krvi, kosti su joj bile cijele; ispružila je svoj baršunasti dlan da dotakne moju ruku kojom sam pokrio njezinu golu dojku.— Možeš reći što god želiš — rekao sam. — Volim te, ma što to značilo.Nije odgovorila.Malo kasnije ustala je i odvela me natrag u krevet. Ljubili smo se i potom zaspali zagrljeni. U polusnu sam promrmljao: — Zaboga, umalo me nisi usmrtila.Nasmijala se. 456. MhjA: ?V'«S-:*' 44.Nešto me budilo iz dubokog sna. Kroz proreze zaslona hotelske sobe ugledao sam ružičasto svjetlo ka-lifornijskog svitanja; tad sam čuo telefonsko zvonce. Nekoliko se sekundi nisam pomakao. Ispod pokrivača napola je provirivala Janellina plavokosa glava. Spavala je daleko od mene. Telefon nije prestajao zvoniti, i mene obuze panika. Ovdje u Los Angelesu mora da je vrlo rano, zato je poziv jamačno iz New Yorka i to me zove moja žena. Valerie me nazivala samo ako je nešto bilo hitno. Nešto se dogodilo jednom mojem djetetu! Osjetio sam i grižnju savjesti što će me taj poziv zateći s Janellom u krevetu. Nadao sam se da se neće probuditi dok sam podizao slušalicu.S druge strane žice glas reče: — Jesi li to ti, Mer-lyne?Bio je to ženski glas, ali nisam ga uspio prepoznati. Nije bilo Valerijin.— Da, tko zove? — upitao sam.Zvala je Artiejeva žena, Pam. Glas joj je drhtao.—• Artie je jutros imao srčani udar.Kad je to izgovorila, moja se tjeskoba malo smanjila. Nije u pitanju bilo ni jedno od moje djece. Artie je već imao jedan srčani udar i nekako sam vjerovao da ne moram stvar preozbiljno shvatiti.— Prokletstvo — rekao sam. — Uhvatit ću prviavion i vratiti se. Dolazim još danas. Je li u bolnici?Na drugom kraju žice zavlada muk, a tad sam začuo kako joj se glas slomio. — Merlvne, on nije uspio.Nisam shvatio što je rekla. Uistinu nisam. Nisam se ni iznenadio, niti zgranuo. Upitao sam: — Hoćeš reći da je mrtav?— Da.Trudio sam se da se savladam: — U devet polazi jedan avion, dolazim s njim, u New York sam u pet i doći ću ravno tvojoj kući. Hoćeš li da nazovem Valerie?— Da, molim.Nisam joj rekao da mi je žao, ništa. Samo: — Sve će biti u redu. Dolazim večeras. Hoćeš li da ja nazovem tvoje roditelje?

— Da, molim.—• Je li s tobom sve u redu? — upitao sam.— Da, sa mnom je sve u redu. Molim te, vrati se— rekla je. I objesila slušalicu.Janelle je sjedila u krevetu i zurila u mene. Podigao sam slušalicu, naručio međugradski i smjesta dobio Valerie. Saopćio sam joj što se dogodilo. Rekao sam joj da me dočeka na uzletištu, a ona je htjela nešto reći, ali sam joj dobacio da moram pakovati i požuriti na avion. Razgovarat ćemo kad me dočeka. Potom sam ponovno zvao centralu i naručio broj Pa-mellinih roditelja. Imao sam sreće i zatekao oca u kući te sam mu objasnio što se dogodilo. Rekao je da će sa ženom otputovati idućim avionom u New York i nazvati svoju kćer.Odložio sam slušalicu. Janelle je još zurila u mene, proučavajući me radoznalo. Znala je što se zbilo, razabrala je iz telefonskog razgovora, ali nije rekla ništa. Udarao sam šakom po krevetu i ponavljao: — Ne, ne, ne. — Nisam znao da vičem. Zatim sam se rasplakao, tijelo mi je preplavila nepodnošljiva bol. Osjetio sam da gubim svijest. Uzeo sam s komode bocu s viskijem i potegao. Ne sjećam se koliko sam popio. Sjećam se samo da me Janelle odijevala, vodila hotelskim predvorjem i ukrcala u avion. Kretao sam se kao u transu. Mnogo kasnije, kad sam se vratio u Los An-geles, rekla mi je da me morala baciti u kadu da do- 458

đem k svijesti, nakon toga me obukla, rezervirala let i otpratila me na avion. Zamolila je stjuardesu i nadzornika leta da me prigledaju. Uopće se ne sjećam da sam letio, ali odjednom sam bio u New Yorku i Vale-rie me čekala. Tad sam se već bio pribrao.Odvezli smo se smjesta k Pam. 0 svemu sam se pobrinuo. Artie i Pam bili su se dogovorili da će biti pokopani kao katolici po katoličkom obredu; pošao sam u obližnju crkvu i dogovorio što je trebalo. Poduzeo sam sve što sam mogao i obavio sve što je trebalo. Nisam htio da sam leži u mrtvačnici pa sam zatražio da pogreb bude već sutradan. Odmah nakon ceremonije. Bdjet ćemo još večeras. I dok sam prolazio ritualom smrti, znao sam da više nikad neću biti kao prije, da će se život i svijet oko mene promijeniti; moje je čarolije nestalo.Zašto me bratova smrt tako teško pogodila? Bio je sasvim jednostavan, posve običan čovjek. Ali bio je istinski besprijekoran. U životu nisam susreo drugog kojem bi ta riječ pristajala.Ponekad mi je pričao o bitkama koje je u svojem poslu morao voditi protiv korupcije i pritiska da ublaži izvještaje o dodacima štetnim za zdravlje. Ali njegove ispovijedi nikad nisu bile tako mučne kao onih mnogih ljudi koji neprestano ponavljaju kako su nepotkupljivi. Pričao ih je bez gorčine, potpuno trijezno. Nije bio neugodno iznenađen što bogati ljudi s gomilom novca ne oklijevaju da ljude truju da bi se dočepali još veće gomile. Jednako tako nije bio umišljen time što se mogao oduprijeti korupciji; nije krio da se ne osjeća obaveznim da se tuče za pravdu.Nije gajio nikakvih iluzija o uspjehu svojih nastojanja. Mogli su ga zaobići. Još se sjećam priče kako su kemičari drugih državnih direkcija, koji su provodili jednaka službena ispitivanja podnosili povoljne izvještaje. Moj brat to nije radio. Uvijek se smijao kad mi je pričao o tome. Znao je da je svijet pokvaren. Znao je da njegovo poštenje prekomjerno ne cijene. Ni sam ga nije visoko cijenio.Jedino je odbijao da od njega odustane. Kao što bi se čovjek branio da izgubi oko ili nogu; da je bio Adam, bio bi odbio da da jedno rebro. Tako se bar činilo, i takav je bio u svemu i prema svakom. Znao460 .._ —. -—_ _._.-.— sam da nikad nije iznevjerio ženu, premda je bio uistinu lijep muškarac, a pogled na privlačnu ženu izmamio bi mu zadovoljan smiješak. Rijetko se smješkao. Volio je dolaziti u doticaj s inteligentnim ljudima, ali nije dao da na njega utječu, kao mnogi drugi. Nisi ga mogao kupiti — ni novcem, ni

uslugama. Nikad nije tražio razumijevanja za svoje osjećaje ili jade. A ipak, nikad nije osuđivao druge, bar ne naglas. Malo je govorio, a uvijek pažljivo slušao, jer je u tome uživao. Od života tražio je najmanje što se može.Srce mi puca kad se sjetim kako je već kao dijete bio besprijekoran. Nikad nije varao u rukometu, nikad nešto dignuo u trgovini, nikad bio nepošten prema kojoj djevojci. Nije se hvastao ni lagao. Zavidio sam mu na njegovoj čistoći i još danas mu na tome zavidim.A sad je bio mrtav. Tragičan, razoren život, tako se činilo, a ja sam mu zavidio na njegovom životu. Prvi put sam shvatio utjehu koju ljudi nalaze u vjeri, oni koji vjeruju u pravednog Boga. Shvatio sam da bi sad i mene utješilo kad bih vjerovao da mojem bratu neće biti uskraćena zaslužena nagrada. Ali znao sam da je sve to besmislica. Živio sam. Kakva nepravda što sam bio živ, bogat i slavan, što sam uživao sve tjelesne užitke ovog svijeta, što sam ostao pobjednik; ja koji njemu nisam bio ni približno ravan, a on je morao tako ponižavajuće umrijeti.Pepeo, pepeo, pepeo. Plakao sam kao što nikad nisam za svojim izgubljenim ocem ili izgubljenom majkom, za izgubljenim ljubavima i zbog svih poraza. I tako sam bar sad bio toliko pošten da osjetim bol zbog njegove smrti.Neka mi netko kaže zašto je tako moralo biti. Ne mogu podnijeti da vidim njegovo mrtvo lice. Zašto nisam ja u tom kovčegu i ne čekam da me đavoli odvuku u pakao? Bratovo lice nikad nije izgledalo tako snažno, smireno, pribrano, a bilo je sivo kao da je naprašeno granitnim prahom. A tad je prišlo njegovo petoro djece, u žalosnoj odjeći, kleklo ispred lijesa da izmoli poslednju molitvu. Srce mi je pucalo, suze protiv volje provalile iz očiju. Izašao sam iz kapelice.Ali bol nije tako moćna da potraje vječno. Na svje-žem zraku shvatio sam da živim, da ću sutra dobro ručati, da ću prije ili kasnije ponovno zagrliti neku461

ženu koja me voli, napisati priču i šetati po obali mora. Samo oni koje nadasve ljubimo mogu izazvati našu smrt, i samo njih se moramo čuvati. Naši nas neprijatelji ne mogu povrijediti. A srž bratove vrline bila je da se nije plašio ni svojih neprijatelja, ni onih koje je ljubio. To gore za njega. Vrlina je sama po sebi nagrada, a budale umiru.Deset tjedana kasnije čuo sam druge priče. Kako je u početku svojeg braka, kad mu je žena oboljela, došao k njezinim roditeljima plačući i moleći ih novaca da ženi omogući potrebnu njegu. Kako je, kad ga je zadesio ovaj poslednji srčani udar i njegova žena mu umjetnim disanjem na usta pokušala vratiti dah, umorno odmahnuo čas prije smrti. Što je ta poslednja gesta uistinu značila? Da mu je život postao pretežak, njegova besprijekornost prevelik teret. Ponovno sam se sjetio Jordana. Da li je i on bio besprijekoran čovjek?Pohvale samoubojicama osuda su svijeta i pripisuju mu krivnju za njihovu smrt. Ali može li biti da oni koji na sebe dignu ruku vjeruju kako nitko tome nije kriv, da su jednostavno zaključili kako neki organizmi moraju umrijeti? I da to uviđaju jasnije od svojih ožalošćenih ljubavi i prijatelja?Sve je to preopasno. Prigušio sam svoju bol i svoj razum, a svoje grijehe istaknuo kao štit. Griješit ću, biti na oprezu i živjeti vječno. Knjiga sedma 462 45.Tjedan dana kasnije nazvao sam Janelle da joj zahvalim što me smjestila u avion. Javio se njezin magnetofon koji me lažnim francuskim akcentom pozvao da ostavim poruku. Još sam govorio, a Janelle je isključila vrpcu i javila se.— Od koga se skrivaš? — upitao sam.

Nasmijala se. — Kad bi znao kakav ti je bio glas— rekla je. —• Tako kiseo...I sam sam se nasmijao.— Skrivam se od tvojega prijatelja Osana — odgovorila mi je. — Neprestano me naziva.U želucu mi se smučilo. Nisam se iznenadio, ali jako sam volio Osana, a on je znao što osjećam prema Janelli. Pomisao da bi mi mogao takvo što učiniti, bila mi je mrska. Ali zapravo nisam mario. Nije više bilo važno.— Možda je samo pokušao doznati što je sa mnom— rekao sam.— Nije — reče Janelle. — Kad sam te ukrcala u avionnazvala sam ga i javila mu što se dogodilo. Zabrinuo seza tebe, ali sam ga umirila i rekla mu da si okay. Jesi li? 30 Budale umiru 465, — Da.Nije me ispitivala što je bilo kod kuće. To sam cijenio kod nje. Znala je da o tome nisam želio govoriti. A ja sam znao da ne bi Osanu nikad povjerila kako sam se, onog jutra kad sam saznao za Artiejevu smrt, jednostavno izgubio.Trsio sam se da ostanem hladnokrvan. — Zašto ga izbjegavaš? Uživala si u njegovom društvu kad smo zajedno večerali. Vjerovao bih da bi objeručke prihvatila priliku da ga ponovno vidiš.Na drugom kraju kratka šutnja, a zatim sam u njezinom glasu primijetio srdžbu. Progovorila je jako mirno. Izgovarala riječi vrlo jasno. Kao da napinje luk i ispaljuje riječi poput strijela.— To je točno — rekla je. — Bila sam se obradovala kad me prvi put nazvao i kad smo izašli na večeru. Bio je jako zabavan.Odlučen da ne povjerujem odgovoru koji ću čuti, upitao sam: — Jesi li spavala s njim?Ponovno muk. Gotovo sam čuo titraj luka kad je odapela strelicu.— Da.Oboje smo zanijemili. Uistinu sam se gadno osjećao, ali imali smo naša pravila. Nismo smjeli jedno drugom prebacivati, samo se svetiti.— I, kako je bilo? — upitao sam. Glupava ali automatska reakcija.Vrlo vedrim, živahnim glasom, kao da priča o nekom filmu, rekla je: — Zabavno, Znaš, on iz toga pravi čitav šou. To podiže moral.— Da, da — rekao sam nemarno — nadam se daje bolji od mene.Ovaj put ponovno duga stanka. Potom luk odapne a glas je bio buntovan i pozlijeđen. — Nemaš nikakva prava da budeš ljut — rekla je. — Što radim s drugima, moja je stvar. To smo već riješili.— Imaš pravo — rekao sam. — Ali, nisam ljut. —Nisam bio ljut, nego više od toga: tog sam je trenutka prekrižio kao čovjeka kojeg sam volio. Kolikosam puta pričao Osanu o svojoj ljubavi za Janelle? AJanelle je znala da mi je Osano drag. Oboje me izdalo.Drukčije se to nije moglo nazvati. čudno je bilo štose na Osana nisam ljutio, samo na nju.— Ti se ljutiš — rekla je kao da govori s nerazumnim djetetom.

— Ne, uistinu ne — uzvratio sam. Kažnjavala mezato što sam bio sa svojom ženom. Vraćala mi je milo-za drago za milijun stvari, ali da je nisam sam upitaoje li legla, ne bi mi rekla. Ne bi bila tako okrutna.Ali nije mi više htjela lagati. Rekla mi je to jednomi sad se toga držala. S kim je provodila vrijeme, nijeme se ticalo.— Drago mi je da si nazvao — rekla je. — Nedostajao si mi. I ne ljuti se zbog Osana. Neću ga viševiđati.— Zašto ne? — upitao sam. — Što te priječi?— Oh, gluposti. Bio je zabavan, ali mu je ponestalo^daha. O, k vragu, zarekla sam se da ti to neću odati.— Nasmijala se.Kao normalan ljubomoran ljubavnik bio sam oduševljen viješću da moj najbolji prijatelj ima teškoća s potencijom. Ali rekao sam nemarno: — Možda je kriv-.nja na tebi. Ovdje u New Yorku on ima požrtvovnih žena koliko hoće.Veselo i živahno je dobacila: — Zaboga, pa svojski sam se trudila. Oživjela bi i mrtvaca! — Nasmijala se-Sad sam je vidio kako poslužuje nemoćnog Osana, ljubi i siše njegovo tijelo, a plava joj kosa leti. To je i željela. Smučilo mi se.Uzdahnuo sam. — Previše oštro udaraš — rekao-sam. — Odustajem. čuj, htio bih ti se još jednom zahvaliti što si se pobrinula za mene. Ne mogu vjerovati da si me uspjela ubaciti u kadu.— To zahvaljujem gimnastici — reče Janelle. —Vrlo sam snažna, znaš. — Promijenila je ton. — Strašno mi je žao zbog Artieja. Voljela bih da sam moglas tobom otputovati i brinuti se za tebe.— I ja — rekao sam. Ali uistinu sam bio zadovoljanšto nije mogla. Stidio sam se što me vidjela slomljenog.Osjećao sam na neki način da me nakon toga više nemože jednako voljeti.Tiho je izustila: — Volim te. Nisam odgovorio.— Voliš li me još? — upitala je.Sad je na meni bio red. — Znaš da ne smijem govoriti takve stvari. Šutjela je.— Ti si mi govorila da oženjen čovjek ne bi smionikad djevojci reći da je voli ako nije spreman na-

466 30« A AT pustiti ženu. Zapravo, ne smije joj to reći ako već nije napustio ženu.Naposljetku se javila. Daha prigušenog od bijesa.— Idi k vragu! — čuo sam kad je tresnula slušalicom.Bio bih je ponovno nazvao, ali bi mi podmetnula onaj glas s lažnim francuskim akcentom: —• Mademo-iselle Lambert nije kod kuće. Hoćete li, molim, ostaviti ime i poruku? — Stoga sam

pomislio, k vragu, i ti, i pri tom se sjajno osjećao. Ali znao sam da još nismo obračunali.46.Kad mi je Janelle priznala da je spavala s Osa-nom, nije mogla znati o čemu sam razmišljao: Da sam vidio kako Osano nasrće na svaku suknju, ako u njoj nije bilo pravo strašilo; da je pala na njegove floskule, da mu je bila lak plijen, da je time umanjila svoju vrijednost u mojim očima. Poslužila mu je za prolaznu zabavu, kao tolike druge. Bilo mi je jasno da me Osano mor.a prezirati jer sam bio tako ludo zaljubljen u ženu koju je uspio povaliti za jednu jedinu večer.Nije mi zbog toga puknulo srce, bio sam samo potišten. Vjerojatno je patio moj ponos. Pomislio sam da sve to kažem Janelli, ali sam zaključio da bi to bila jeftina osveta. Da hoću da se osjeća kurvinjski. A znao sam i to da će uzvratiti udarac. A zašto, k vragu, ne bi popustila? Zar nisu muškarci trčali za ženama koje se daju od svakog povaliti? Zašto bi marila što Osanove namjere nisu bile čiste? Bio je zabavan, inteligentan, darovit, privlačan i želio je s njom leći. Zašto da ne pristane? I što me se sve to tiče? Povrijedila je moj muški ponos i to je sve. Dakako, mogao sam joj odati Osanovu tajnu, ali bi to bila jeftina osveta i osim toga ni u kakvoj vezi s tom činjenicom. 46R 469 Ipak, bio sam potišten. Bilo to pravo ili ne, moji osjećaji prema njoj nisu više bili isti.Kad sam idući put došao na Zapad, nisam nazvao Janelle. Bila su to završna poglavlja potpunog otuđenja, klasično za odnos takve vrste. Kao i uvijek kad se nešto izravno ticalo mene, pročitao sam sve o tome što sam pronašao, pa sam sad bio stručnjak za to područje ljudskih ljubavnih odnosa. Bili smo u fazi konačnog rastanka, ali smo se usprkos tome povremeno nalazili kako bismo ublažili posljednji udarac. I tako je nisam nazvao jer je zapravo sve već bilo svršeno, ili sam želio da bude.U međuvremenu su me Eddie Lancer i Doran Rudd nagovorili da se ponovno latim scenarija. Bilo je to mučno natezanje. Simon Bellfort bio je umoran stari nadničar koji se trsio koliko je mogao, a pred Jeffom Wagonom je od straha mokrio u gaće. Njegov pomoćnik, »glatki« Richetti, bio je zapravo samo Simonovo potrkalo, ali nam je neprestano naturao svoje ideje o scenariju. Naposljetku, kad nam je servirao neki osobito idiotski savjet, okrenuo sam se Simonu i Wagonu i rekao: — Skinite mi tog tipa s vrata!Zavladala je mučna tišina. Bio sam odlučio. Uzet ću svoj šešir i otići, a to su i predosjetili, jer je naposljetku Jeff Wagon posve mirno zaustio: — Frank, zašto ne biste pričekali Simona u mojoj kancelariji? — Richetti je izašao iz sobe, ali nelagodan muk potraja.— Žao mi je — rekao sam — nisam htio biti neu-ljudan, ali hoćemo li ozbiljno raditi na tom scenarijuili nećemo?— Upravo tako — reče Wagon — nastavimo.četvrtog dana, nakon rada u studiju, odlučio sampogledati neki film. Javio sam hotelu da mi pribavi taksi i odvezao se u Westwood. Kao i uvijek, ispred kina bio je dugačak rep i ja sam se priključio. Bio sam ponio neku džepnu knjigu upravo zato da je čitam dok čekam. Namjeravao sam nakon predstave povečarati u nekom obližnjem restoranu i pozvati potom taksi da me odveze natrag u hotel.Rep je zapeo. Mladi ljudi oko mene razgovarali su o filmovima; činilo se da su dobro obaviješteni. Djevojke su bile zgodne, a mladići s bradama i dugom kosom još zgodniji — ako si Isusa Krista uzeo kao mjerilo. Sjeo sam na rub pločnika da čitam i nitko se nije na mene obazirao. Ovdje u Hollywoodu nije se to smatralo ekcentričnim ponašanjem. Bio sam se udubio u knjigu, kad me odjednom trže iz mojih misli uporno kevkanje automobilske trube, pa podigoh pogled. Ispred mene stajao je prekrasan rolls-royce tipa phan-tom, a za upravljačem ugledao sam Janellino ružičasto lice koje je sjalo.— Merlvne — rekla je. — Merlvne, što radiš ovdje?

Nemarno sam ustao. — Zdravo, Janelle. — Promatrao sam čovjeka uz nju. Bio je mlad, zgodan i prekrasno odjeven: sivo odijelo i siva svilena kravata. Bio je divno ošišan i činilo se da mu ne smeta što su stali i što Janelle razgovara sa mnom.Janelle nas upozna. Spomenula je da je automobil njegov. Pohvalio sam automobil, a on meju knjigu i rekao da nestrpljivo čeka film po mojem romanu. Janelle natukne kako on radi na visokom položaju u jednom studiju. Htjela je da znam da nije tek tako izašla s nekim bogatim tipom u njegovom rollsu, nego da je čovjek iz filmskog biznisa.— Kako si dospio ovamo? Nemoj mi reći da sikonačno sjeo za volan — upitala me naposljetku.— Nisam. Uzeo sam taksi.— Kako to da čekaš u repu? — pitala je.Pogledao sam mimo nje i rekao da nemam zgodnih prijateljica s članskom kartom Akademije koje bi me mogle prošvercovati unutra.Znala je da se šalim. Kad god smo zajedno išli u kino, upotrebljavala bi svoju člansku kartu da zaobiđemo čekanje. — Ti ne bi iskoristio kartu, sve da je i imaš — rekla je.Okrenula se prijatelju i primijetila: — Takav ti je on blesavko. — No u glasu joj je bilo i malo ponosa. Uistinu me cijenila što ne radim takve stvari, premda ih je ona činila.Opazio sam da je tronuta. Žalila me što sam morao uzeti taksi da u kino odem sam i što sam čekao u repu kao običan prolaznik. Smišljala je romantičan scenarij. U njemu sam bio napušten, slomljen muž, koji gleda kroz prozor i vidi svoju bivšu ženu i radosnu djecu s novim ocem. U njezinim smeđim očima sa zlatnim mrljicama bilo je suza.Znao sam da sam nadmoćan. Privlačan mladić u svojem rolls-royceu nije slutio da je igru već izgubio.

470 47.L

Prihvatio sam ga se. Upleo sam se s njim u razgovor0 njegovu poslu i on poče živahno brbljati. Pretvarao sam se da me sve to jako zanima, a on je mljeo1 mljeo uobičajene holivudske gluposti, tako da sei na Janelli vidjelo kako je to nervira i draži. Znala jeda je glupan, ali nije htjela da to i ja saznam. Potom sam se iznova počeo diviti njegovom rolls-royceui momak se istinski zagrijao. U pet minuta saznao samviše o rolls-royceu nego što sam želio znati. Nisam seprestao diviti i tad upotrijebih stari Doranov vic kojije Jenelle znala. Ponovio sam ga od riječi do riječi.Najprije sam momka naveo da mi kaže koliko je automobil stajao, a tad primijetih: — Tako skup autotrebalo bi ga dići i u krevetu. — U toj dvosmislicimislilo se na ugled. Janelle je mrzila tu šalu.Momak je prasnuo u smijeh. ¦— To je najsmješnije što sam ikad čuo.Janelle pocrvenje. Pogledala me, a tad opazih da se rep pomaknuo te da moram na svoje mjesto. Do-bacih momku da mi je drago što smo se upoznali, a Janelli kako je sjajno što sam je ponovno vidio.

Kad sam za dva i pol sata izašao iz kina, ugledao sam poznati Janellin mercedes ispred izlaza. Unišao sam.— Zdravo, Janelle. Kako si se otresla onog?— Pasji sin! — rekla mi je.Nasmijao sam se i privukao je, ona me poljubila; odvezli smo se u hotel i proveli noć zajedno.Te noći bila je jako nježna. Jednom je upitala: — Jesi li znao da ću se vratiti po tebe?— Da — odgovorio sam.— Pasji sin — ponovila je.Bila je to divna noć, ali ujutro smo se oprostili kao da se ništa nije dogodilo.Pitala me kako ću dugo ostati u Los Angelesu. Još tri dana i tad se vraćam u New York, rekao sam.— Hoćeš li me nazvati?Rekao sam da vjerojatno neću imati toliko vremena.— Ne da se sastanemo, samo da razgovaramo.— Hoću.Nazvao sam je, ali nije bila kod kuće. Javio mi se njezin glas s francuskim akcentom. Ostavio sam poruku i vratio se u New York.472 Posljednji put susreo sam Janelle posve slučajno. Bio sam u svojem apartmanu u hotelu »Beverlv Hills« i trebalo je utuci sat vremena do odlaska na večeru s nekim prijateljima. Nisam se mogao oduprijeti porivu da je nazovem. Pristala je da se nađemo u baru »La Dolce Vita«, samo pet minuta hoda od hotela. Smjesta sam pošao onamo, a ona je stigla nekolika trenutaka nakon mene. Sjedili smo za tezgom, naručili piće i brbljali kao da smo samo znanci. Okrenula se na barskom stolcu da bi joj barman pripalio cigaretu, i dok je to radila, cipelom me dotaknula po hlačama, niti toliko da ih zaprlja, ali je žurno rekla: — Oh, oprosti.To me jako zaboljelo i kad je podigla pogled s pri-paljene cigarete, rekao sam joj: — Nemoj tako. — U očima su joj bile suze.Sve je to bilo opisano: posljednji nježni trenuci rastanka, posljednji otkucaji zamirućeg bila, posljednje rumenilo ružičastog obraza prije smrti. Nisam tad na to mislio.Držali smo se za ruke, napustili bar i otišli u moj apartman. Nazvao sam prijatelje da otkažem večeru. Janelle i ja povečerali smo u sobi. Legao sam na kauč a ona je zauzela svoj omiljen položaj: podvila je noge a gornjim se dijelom tijela naslonila na mene da ležimo priljubljeni. Tako me je mogla gledati u oči i provjeriti lažem li joj. I sad je još vjerovala da može čitati s lica. Sa svojeg položaja mogao sam promatrati dražesnu liniju njezinog vrata i savršen trokut lica.Neko smo vrijeme ležali tako zagrljeni, a zatim,, je, zagledavši se duboko u moje oči, upitala: — Voliš li me još?— Ne, ali mi je teško bez tebe.Šutjela je malo, a potom ponovila s osobitim naglaskom: — Mislim ozbiljno, posve ozbiljno. Voliš li me još?A ja ozbiljno odgovorih: — Svakako ¦— i nije to bila laž, samo sam to izrekao tako da shvati kako ta što je volim ništa ne mijenja na stvari, kako između nas više ne može biti kao prije i da se više nikad neću predati na milost i nemilost. Smjesta me shvatila.— Zašto mi to tako kažeš? — prigovorila je. —Nisi mi oprostio naše svađe?— Sve sam ti oprostio — rekao sam — osim što srlegla s Osanom.

,. ,._... ., .,..._ _,..__....„.. 473 !•>s.y* •-*" ¦— Pa to nije značilo ništa — rekla je. — Legla sam s njim i više ništa. Uistinu nije značilo ništa.

— Svejedno. To ti nikad neću oprostiti.Razmišljala je o tome i ustala da natoči još čašuvina, i kad je malo otpila, otišli smo u krevet. čarolija njezinog mesa još nije bila utrnula, te sam sebi postavio pitanje imaju li ta djetinjasta romantika, sve te ljubavne priče i zanosne pjesme možda temelj koji bi se znanstveno mogao dokazati; da li istorodnost stanica neke žene i nekog muškarca može utjecati na njihove odnose? Tad to, dakako, ne bi bilo ni u kakvoj vezi s moći, položajem ili inteligencijom, vrlinom ili grijehom — bila bi to posve jednostavno znanosti odavno poznata, lako shvatljiva reakcija sličnih ćelija. Ležali smo u krevetu i ljubili se, kad se Janelle odjednom odmače i sjede.— Moram kući — rekla je.Nije to bila neka od njezinih kaznenih akcija. Uočio sam da nije mogla podnijeti da ostane. Tijelo joj se pogružilo, dojke postale plosnatije, koža na licu se napela kao da ju je zadesio težak udarac sudbine. Pogledala me u oči i nije se niti pokušala ispričati ili opravdati da pomogne mojem povrijeđenom ponosu. Ponovila je jednostavno: — Moram kući.Nisam je se usudio dotaći da bih je umirio. Počeo sam se odijevati i rekao: — U redu. Shvaćam. Idem s tobom do tvojeg automobila.— Ne — rekla je već potpuno odjevena. — Nemoraš.Shvatio sam da više ne može podnositi moju blizinu da me više ne želi gledati. Otvorio sam joj vrata. Nismo se niti pokušali poljubiti na rastanku. Prije nego što se okrenula i pošla, pokušala mi se osmjeh-nuti ali nije uspjela.Zaključao sam vrata i vratio se u krevet. Premda me prekinula u pola odnosa, uzbuđenja je nestalo. Njezino gađenje prema meni ubilo je seksualnu želju, ali nije povrijedilo moj ponos. Uistinu sam shvaćao što se dogodilo: i meni je odlanulo kao i njoj. Smjesta sam utonuo u san bez snova. Godinama nisam tako dobro spavao. 47.Cully je obavljao svoje posljednje pripreme da svrgne Gronevelta, ali pri tom nije sebe smatrao izdajnikom. Gronevelt se neće moći požaliti: za svoj udio, u hotelu dobit će masu novaca, moći će zadržati svoj apartman i sve će ostati kao i dosad, osim što neće više imati nikakve stvarne vlasti. Dakako, zadržat će »olovku«. Imao je još uvijek mnogo prijatelja koji će dolaziti u »Xanadu« da kockaju. A kako ih je Gronevelt na svoj trošak »ugošćavao«, bit će to vrlo korisno gostoprimstvo.Cully je pomišljao kako nikad ne bi pristupio tom planu da Gronevelta nije udarila kap. Otada je posao krenuo nizbrdo. Gronevelt jednostavno više nije imao snage da postupi brzo i da donese prave odluke.Ipak, Cullvja je mučila savjest. Sjećao se godina provedenih s Groneveltom. Bio mu je poput oca. Pomogao mu je da se domogne vlasti. Proveo je mnogo sretnih dana s Groneveltom slušajući njegove ispovijedi, obilazeći zajedno s njim kasino. Bila su to lijepa vremena. čak je ustupio Groneveltu Carole, lijepu »Charlie Brown«, da je prvi okuša. Pitao se sad zašto

474 475.

je pobjegla s Osanom i potom se sjetio kako ju je upoznao.Cully je uvijek rado pratio Gronevelta na njegovim obilascima igračnice. Obično oko pola noći nakon što je povečerao s prijateljima ili s nekom djevojkom u svojem apartmanu, Gronevelt bi

silazio u svoje carstvo i obilazio kockarnicom, tragajući za znakovima izdaje, otkrivajući kućne varalice ili vanjske lopove, sve koji su pokušavali srušiti njegovog boga, boga postotaka.Cull bi mu stajao uz bok i primjećivao kako je Gronevelt koračao snažnije, uspravnije, kako bi mu se boja vraćala u obraze kao da je crpio snagu iz sagom prekritog poda kockarnice.Jedne noći, za stolovima s kockom, Gronevelt je načuo kako neki kockar pita krupijea koliko je sati. Krupije je bacio pogled na svoj ručni sat i rekao: — Ne znam, sat mi je stao.Gronevelt se smjesta trgnuo. Promotrio je krupijea. čovjek je imao ručni sat s crnim brojčanikom, vrlo krupan i muški, koji je pokazivao datum i sekunde. Gronevelt mu je prišao: — Dajte mi da vidim vaš sat.Krupije se na trenutak zabezeknuo, ali potom je ispružio ruku. Gronevelt je zadržao krupijeovu ruku u svojoj, gledajući sat, i zatim hitrim prstima rođenog kartaša, otkopčao sat. — Pričuvat ću vam ga u svojem uredu — rekao je. — Za jedan sat dođite po njega ili napustite igračnicu. Ako dođete, ispričat ću vam se. Isprika će vrijediti pet stotina dolara. — Okrenuo se i otišao dalje sa satom.Gore u svojem apartmanu pokazao je Cullvju kako sat funkcionira. Bio je šupalj, a na rubu je imao prorez u koji se mogao gurnuti žeton. Gronevelt je bez muke nekakvim malenim alatom koji je izvadio iz svojeg stola rasklopio sat, a kad ga je otvorio, našao je u njemu jedan zlatno istočkan žeton od sto dolara.— Volio bih znati da li je sat upotrebljavao sam ili ga je posuđivao i ostalima — rekao je razmišljajući. — Zamisao nije loša, ali je to sitan posao. Koliko je mogao iznijeti u jednoj smjeni? Tri, četiri stotke. — Gronevelt je stresao glavom. — Svi bi trebali biti poput ovog. Ne bih se nikad morao zabrinjavati. Cully se vratio u kockarnicu. Šef kockarskih stolova reče mu da je krupije predao ostavku i već napustio hotel.Te je noći Cully ugledao Charlie Brown. Sjedila je za ruletom. Prekrasna, vitka plavojka s licem tako nedužnim i mladim da se pitao je li dovoljno stara da smije u kockarnicu. Bila je dobro odjevena, seksi, ali ne baš elegantno, pa je pretpostavio da nije iz New Yorka ili Los Angelesa, nego iz nekog grada srednjeg Zapada.Cully ju je promatrao dok je igrala. A kad je ustala i prošetala k jednom od stolova za ajne, pošao je za njom. Stao je iza djelitelja. Uočio je da ne zna kako treba računati postotke kod ajnea, pa ju je oslovio, savjetujući joj kad da riskira, a kad da se suzdrži. Počela je dobivati i njezina hrpica žetona je rasla. Ohrabrila ga je u njegovim namjerama kad ju je upitao je li sama u Vegasu. Nije sama, rekla je, nego s prijateljicom.Cully joj je dao posjetnicu. Na njoj je pisalo »Zamjenik direktora hotela 'Xanadu'«. — Ako vam štogod zatreba, nazovite me. Jeste li raspoloženi da večeras pogledate naš šou i večerate kao moj gost?— To bi bilo divno — reče djevojka. — Bi li mogla doći i moja prijateljica?— Okay — reče Cully. Napisao je nešto na posjetnici. — Pokažite to šefu sale prije prve predstave.Ako vam zatreba što drugo, nazovite me. — Udaljio se.I doista, odmah nakon predstave zazvonio je telefon. Skinuo je slušalicu i čuo djevojački glas.— Ovdje Carole — javila se.— Prepoznao bih vaš glas bilo gdje, Carole — rečeCully. — Djevojka za stolom za ajne.— Da — potvrdi ona. — Htjela sam vam samo zahvaliti. Bilo je prekrasno.— To me raduje — reče Cully. — A kad ponovnodođete u Vegas, molim vas nazovite me, a ja ću radoza vas učiniti sve što mogu. Ako, na primjer, ne možete dobiti sobu, nazovite me i sve ću to za vas srediti.— Hvala vam — reče Carole. Glas joj je zvučao

malo razočarano.— Trenutak još — reče Cully. — Kad putujete?— Sutra ujutro. Ili

476 477 — Mogu li vas i vašu prijateljicu pozvati na oproštajnu čašicu? — upita Cully. — Bilo bi mi zadovoljstvo.— To bi bilo divno — reče djevojka.— Dobro dakle. čekat ću vas kod stola za ba-ccarat.I Carolina prijateljica bila je pristala djevojka tamnosmeđe kose, lijepo oblikovanih dojki, odjevena malo konzervativnije od svoje pratilje. Cully nije navaljivao. Počastio ih je pićem u salonu kockarnice, doznao da su iz Salt Lake Citvja i da se nadaju da će postati manekenke, premda zasad još nisu zaposlene.— Možda vam mogu pomoći — reče Cully. — Imamprijatelja u Los Angelesu u reklamnoj struci i moždamogu posredovati da počnete. Nazovite me sredinomidućeg tjedna. Uvjeren sam da ću nešto za vas pronaćiovdje ili u Los Angelesu.Na tome su te večeri ostali.Kad ga je Carole idućeg tjedna nazvala, dao joj je telefonski broj jedne agencije za modele u Los Angelesu gdje je imao prijatelja i rekao joj da će gotovo sigurno dobiti neki posao. Carole reče da će doći u Vegas idućeg vikenda, a Cully predloži: — Zašto ne biste odsjeli u našem hotelu? Ja ću to urediti. Neće vas stajati ni centa. — Carole je bila oduševljena.Tog vikenda odnosi su se razjasnili. Kad je Carole stigla, recepcija obavijesti Cullvja. Provjerio je jesu li u njezinu sobu poslali cvijeće i voće, a potom ju je nazvao i pozvao na večeru. Oduševljeno je pristala. Nakon večere odveo ju je na jedan šou na Stripu i u nekoliko drugih kockarnica da kockaju. Objasnio joj je da ne može kockati u »Xanaduu« jer je njegovo ime upisano u dozvolu. Dao joj je sto dolara za ajnc i ruletu. Pištala je od oduševljenja. Motrio ju je oštrim okom. Nije pokušala turnuti poneki žeton u torbicu, što je značilo da je poštena djevojka. Pobrinuo se da je impresionira načinom na koji su ga dočekivali šef recepcije i šefovi odjela u kockarnicama. Do isteka noći Carole je trebala znati da je on vrlo značajan čovjek u Vegasu. Kad su se vratili u »Xanadu«, Cully je upita: — Da li biste željeli vidjeti kako izgleda apartman jednog zamjenika direktora?Nasmijala se nedužno i odgovorila: — Dakako. — A kad su ušli u apartman, pokazala je propisno oduševljenje i potom se srušila na kauč, glumeći potpunu478 iscrpljenost. — Oh — rekla je. — Vegas se doista razlikuje od Salt Lake Cityja.— Jeste li već pomišljali na to da ostanete u LasVegasu? — upita je Cully. — Djevojka lijepa kao vimogla bi ovdje sjajno živjeti. Upoznat ću vas s najistaknutijim ljudima.— Učinili biste to?

— Svakako. Svatko bi rado upoznao tako prekrasno djevojče.— O, o, nisam ja lijepa — rekla je.— Dakako da jeste, a vi to znate.U međuvremenu je već sjedio kraj nje na kauču. Jednu je ruku položio na njezin trbuh, priklonio se i poljubio je u usta. Usnice su joj imale ugodan okus, i dok ju je ljubio, zavukao je ruku pod njezinu suknju. Nije se opirala. Uzvratila mu je poljubac, a Cully, sje-tivši se svoje skupocjene prevlake na kauču, predloži: — Hajdmo u spavaću sobu.— Okay — rekla je i držeći se za ruku, pošli suu spavaću sobu. Cully ju je svukao. Imala je najljepše tijelo koje je ikad vidio. Snježnobijelo, zlatan mu-fić u skladu s vlasima, a dojke joj iskočiše čim je svu-kla odjeću. Nije bila stidljiva. Kad se i Cully svukao,rukama ga je pogladila po trbuhu i ševcu, pa ondapoložila glavu na njegov trbuh. Lagano joj gurnuo glavu naniže, a tako ohrabrena obavila je što je naumila.Pustio ju je neko vrijeme, a onda je odnio u krevet.Ljubili su se, a kad je bilo gotovo, zaronila je licem u njegov vrat, zagrlila ga i zadovoljno uzdahnula. Odmarali su se. Cully je dotle ocjenjivao njezine draži. Da, fantastično je izgledala, nije bila loša ni u krevetu i sasvim dobra u cuclanju, ali ne još sjajna. Morat će je mnogo toga naučiti. Počeo je žustro razmišljati. Uistinu je bila jedna od najljepših žena koju je vidio, a njezino nedužno lice još je više isticala raskoš vitkog tijela. U odjeći je bila vitka. Bez nje bila je ugodno iznenađenje. Bila je u klasičnom smislu razbludna. Najljepše tijelo koje je vidio, pa iako nije bila djevica, još je bila neiskusna i nije bila cinična.Cullyju sad nadođe nadahnuće. Upotrijebit će tu djevojku kao oružje, kao oruđe da učvrsti svoju vlast. U Vegasu je bilo na stotine ljepotica, ali bile su ili preglupe, ili previše nespretne i nisu imale prave savjetnike. Ovu će on oblikovati u nešto posebno. Ni u kakvu kurvicu. Nikad se ne bi bavio svodništvom. Ni-..._,...,._ .._ „. ..„ __ _ „.._... 472_. kad od nje ne bi uzeo ni penija. Stvorit će od nje san svakog kockara koji dođe u Vegas. Ali najprije će se, dakako, morati on zaljubiti u nju i postići da se i ona zaljubi u njega. A kad to bude obavljeno, razgovarat će o poslu.Carole se više nije vratila u Salt Lake City. Postala je Cullvjeva ljubavnica i zadržavala se u njegovom apartmanu premda je stanovala nedaleko od hotela. Cully joj je pribavio učitelja tenisa i plesa. Angažirao je najelegantniju plesačicu iz revije što se prikazivala u »Xanaduu« da poduči Carole kako da se odijeva i šminka. Pribavio joj je posao modela u Los Angelesu i izigravao ljubomoru. Ispitivao ju je što radi noću u Los Angelesu i u kakvim je odnosima s fotografima u agenciji u kojoj je radila.Carole bi ga pokrila poljupcima. — Srce ne bih mogla sad spavati ni s kim drugim — tvrdila mu je. Koliko je mogao utvrditi, bila je poštena. Mogao joj je namjestiti pratnju, ali sve to nije bilo tako važno. Pustio je da se ljubavna romansa odvija tri mjeseca, a tad je jedne noći, kad je bila u njegovom apartmanu, rekao: — Gronevelt je danas uistinu ne-raspoložen. Primio je neke loše vijesti. Pokušao sam ga nagovoriti da izađe s nama da zajedno nešto popijemo, ali on sjedi gore posve sam u svojem apartmanu.— Carole je već upoznala Gronevelta prilikom svojihdolazaka u hotel, a jednom je s njim i Cullvjem i večerala. Na svoj uobičajeni pristojan način, Groneveltjoj je tada udvarao. Carole je utvrdila da joj se sviđa.— Oh, kako tužno — rekla je Carole.Cully se smješkao. — Znam da se on raspoloži kad god te ugleda. Tako si lijepa. Nema muškarca koji se ne bi zaljubio u to tvoje nedužno lice — rekao je, a tako je uistinu i bilo. Imala je široke

položene oči na licu istočkanom sitnim sunčanim pjegicama. Izgledala je Icao slatki bombončić. Njezina žutosmećkasta kosa bila je uvijek zamršena kao u djeteta.— Ti sličiš onom dječaku iz stripova — reče Cully.— Charlieju Brownu. — Tako se rodio njezin nadimak po kojem su je poznavali u Vegasu.Charlie Brown reče: — Uvijek sam se sviđala starijoj gospodi. Neki prijatelji mojeg oca su mi udvarali.480

— Kako i ne bi. A kako ti na to gledaš? — upitaje Cully.— Oh, nikad me to nije srdilo — rekla je. — Laskalo mi je i nikad ih nisam tužila ocu. Bili su uistinudragi. Uvijek su mi donosili darove i nisu zapravobili nasrtljivi.— Znaš što — reče Cully kao da mu je upravo sadpalo na pamet — kako bi bilo da nazovem Groneveltaa ti da pođeš gore i malo ga zabaviš? Ja imam doljeu kockarnici nešto posla. Nastoj ga razvedriti. — Smješkao se, a ona ga je ozbiljna lica promatrala.— Okav — rekla je naposljetku. Cully je očinskipoljubi. — Shvatila si što sam mislio, zar ne?. — Znam šta misliš.Na trenutak, dok je gledao to anđeosko lice, Cullyja zapeče savjest. No tad se ona veselo nasmiješi. — Nemam ništa protiv toga — rekla je — uistinu; meni je on drag. Ali jesi li siguran da me on hoće?Cully je sad bio uvjeren da je dobio igru. — Ne brini, srce — odgovorio je. — Pođi ti samo gore, a ja ću ga nazvati. On će te već očekivati, a ti samo budi onakva kakva si uvijek. Bit će očaran. Vjeruj mi. — Još dok je govorio, posegnuo je za slušalicom.Nazvao je Groneveltov apartman, a Gronevelt mu ugodno iznenađen odgovori: — Ako si siguran da ona želi doći, vrlo rado. To je dražesno djevojče.Cully položi slušalicu i reče Caroli: — Hajde, srce. Odvest ću te gore.Odvezli su se gore u Groneveltov stan. Cully je predstavio kao Charlieja Browna, a Groneveltu se očito taj nadimak svidio. Cully natoči piće za sve pa su pijuckali i pričali. Naposljetku se Cully ispnča rekavši da mora dolje u kasino i ode.Te noći nije više vidio Charlie Brown i znao je da je prenoćila kod Gronevelta. Sutradan, kad se sastao s njim, upitao je: — Je li bila okay?— Odlična. Dražesna, draga djevojka. Slatko djevojče. Pokušao sam joj dati nešto novaca, ali nijehtjela uzeti.— E, da, znate, još je mlada. Neiskusna. Jeste libili zadovoljni?— Bila je dobra — reče Gronevelt.— Da utanačim da je možete vidjeti kad god zaželite?31 Budale umiru ._*... — O, ne — reče Gronevelt. — Malo je premladaza mene. S tako mladim djevojkama osjećam se malonelagodno, osobito ako ne primaju novac. Uostalom,kupi joj neki dar u moje ime u našem butiku za na

kit, hoćeš li?Iz svoje kancelarije Cully nazove stan Charlie Brown. — Jesi li se dobro provela? — upitao ju je.— Oh, bio je naprosto sjajan! — reče CharlieBrown. — Pravi gentleman.Cully je malo zabrinuo. — Što hoćeš time reći? Zar niste ništa radili?— Dakako da jesmo — reče ona. — Bio je sjajan.čovjek ne bi povjerovao da takav starac još može bititako sjajan. Rado ću ga razvedriti kad god to zaželi.Cully se dogovori da se nađu za večerom, i kad je odložio slušalicu, naslonio se u stolcu i pokušao o svemu razmisliti. Nadao se da će se Gronevelt zaljubiti i tad bi je on mogao upotrebljavati kao oružje protiv njega. Ali Gronevelt je to na neki način nanjušio. Do njega se nije moglo doprijeti uz pomoć žena. Imao ih je previše. Gotovo sve dobio je za novac. Pojam vrline bio mu je tuđ i stoga se nije mogao zaljubiti. U pohotu se nije mogao zaljubiti, jer je do žena lako dolazio. — Sa ženama nemaš nikakvih šansi da postoci budu na tvojoj strani — govorio je Gronevelt. — Nikad se ne treba odreći svoje prednosti.Pa lijepo, razmišljao je Cully, kod Gronevelta dakle ne pali, ali u Vegasu je dovoljno značajnih ljudi koje može s Charlie Brown ucijeniti. Isprva je pomislio da ju je Gronevelt odbio jer joj nedostaje tehnike i vještine. Bila je, naposljetku, još mlada i nedovoljno stručna. Ali u tih nekoliko mjeseci bio ju je podučio u nekim stvarima i sad je bila mnogo vještija nego kad je prvi put spavao s njom. Dobro, dakle. S Gronevel-tom se ništa nije moglo postići, premda bi takvo rješenje bilo idealno za sve troje; tad će je morati upotrijebiti općenito, gdje bude zatrebalo. Odlučio je da je »pusti u promet«. Uredio je tako da je provodila vikende s najkrupnijim lovašima koji su dolazili u Ve-gas i upozorio ju je da od njih ne prima novac i neka ne popušta od prve. Objasnio joj je kako on na to gleda. — Objesit ćeš se samo o duboku kesu. O takvog koji će se u tebe zaljubiti, potrošiti na tebe gomilu love i pokupovati ti hrpu darova. No takav to neće učiniti ako te može dobiti kad potroši par stotica.482 Moraš igrati ulogu vrlo suzdržljive kurvice. Zapravo, pametno će biti da im ne daš prve večeri. Ne šteti ako si malo staromodna. A ako već popustiš, neka vjeruju da nisi mogla odoljeti njihovom šarmu.Nije ga iznenadilo što je Charlie sa svime što je predlagao bila sporazumna. Već one prve noći otkrio je u njoj onaj mazohizam koji se tako često nalazi u ljepoticama. To je već iskusio. Pomanjkanje samovi-jesti, želja da ugode nekom koji, kako su držale, istinski mari za njih. Bio je to, dakako, trik kojim su se služili svodnici, a Cully nije bio svodnik nego je sve to radio za njezino dobro.Charlie Brown je imala još jednu vrlinu. Cully još nikad nije vidio čovjeka koji je mogao toliko pojesti. Kad si je prvi put dala maha, Cully se zabe-zeknuo. Bila je pojela odrezak s pečenim krumpirom, jastoga s prženim krumpirićima, kolač, sladoled i još je pomogla Cullyju da dokrajči svoju porciju. Cully je hvalio njezin apetit, a neki su se krupni novčari tom njezinom sposobnošću oduševljavali. Rado su je izvodili na večeru i promatrali kako guta nevjerojatne količine hrane koje joj nikad nisu naškodile, smanjile njezin apetit ili dodale ma i gram sala njezinu stasu.Charlie je nabavila automobil i nekoliko jahaćih konja; kupila je kuću u kojoj je dotad stanovala i davala svoj novac Cullyju da ga uloži u banku. Cully je otvorio za nju poseban račun i dao joj na raspolaganje svojeg savjetnika za obračun poreza. Vodio ju je na platnoj listi kockarnice kao namještenicu kako bi mogla dokazati izvor prihoda. Nikad joj nije uzeo ni centa. Ali u nekoliko godina jedva da je u Vegasu bilo kojeg značajnog direktora kockarnice ili vlasnika hotela s kojim nije odspavala. Spavala je s magnatima iz Teksasa, New Yorka i Kalifornije, i Cully se bavio mišlju da je podmetne Fummiru. Kad je to saopćio Groneveltu, ovaj bez ikakva objašnjenja reče: — Ne, Fummiru ne.Cully ga upita zašto, a Gronevelt odgovori: — Ta je djevojka malo previše svestrana. Za one najkrupnije kockare je riskantna. — Cully je prihvatio tu ocjenu.

Svoj najveći uspjeh 's Carhlie Brown zabilježio je Cully kad ju je spojio sa sucem federalnog suda u Las Vegasu, Briancom. Cully je ugovorio sastanak. Charlie će čekati u jednoj od hotelskih soba, sudac31*483

će ući u Cullvjev apartman sa stražnjeg ulaza i odatle kroz spojna vrata u Charlienu sobu. Sudac Brianca dolazio je redovito, svaki tjedan. A kad ga je zatim Cully zamolio za neke usluge, oba su znala kakav će biti ishod.Cully je ponovio tu kombinaciju s jednim članom komisije za kockarnice i, zaslugom osobite nadarenosti Charlie Brown, sve je bilo u najboljem redu. Njezina nedužna nježnost, njezino divno tijelo bili su pravi užitak.Sudac Brianca vodio ju je na pecanje, a neki od bankara na poslovna putovanja da se u predahu malo pofukaju. Kad su bili zauzeti, Charlie je odlazila u trgovine, ako im se prohtjelo, odlazila je u krevet. Nije joj trebalo udvarati nježnim riječima, a novac je uzimala samo za kupovanje po trgovinama. Imala je dar da ih uvjeri kako je u njih zaljubljena, kako se u njihovom društvu osjeća i rado s njima liježe. Nije postavljala nikakvih zahtjeva. Trebalo je samo da nazovu nju ili Cullvja.Imala je samo jedan nedostatak: u svoja četiri zida bila je strahovito neuredna. U međuvremenu je njezina prijateljica Šarah preselila iz Salt Lake Cityja u njezin stan, i nakon podučavanja, Cully je i nju »pustio u promet«. Kad bi ponekad svratio u njihov stan, užasnuo bi ga nered, a jednom ga je izgled kuhinje tako razbjesnio da je obje izbacio iz kreveta i natjerao ih da operu suđe i objese nove zastore. Poslušale su ga protiv volje, ali kad ih je te večeri obje pozvao na večeru, bile su tako mile da je sve troje provelo noć u njegovom apartmanu.Charlie Brown bila je »djevojka vaših snova« u Vegasu, ali upravo kad je Cullvju bila najpotrebnija, zbrisala je s Osanom. Cully to nije mogao shvatiti. Kad se vratila, nastavila je kao da ništa nije bilo, ali je Cully znao da bi smjesta otišla kad bi je Osano pozvao.Dugo je Cully bio Groneveltova vjerna i odana desna ruka. Ali jednog je dana počeo razmišljati kako da zauzme njegov položaj.Sjeme izdaje bilo je posijano kad su ga primorali da kupi deset posto dionica hotela »Xanadu« i njegove kockarnice...484. Bio je pozvan na razgovor u Groneveltov apartman i tamo je upoznao Johnnyja Santadija, čovjeka četrdesetih godina, odjevena nenapadno, ali na engleski način elegantno. Držanje mu je bilo uspravno i vojničko. Studirao je četiri godine u West Pointu. Njegov otac, jedan od velikih šefova mafije u New Yorku, potegnuo je svoje političke veze da mu sin bude primljen u vojnu akademiju.Otac i sin bili su rodoljubi sve dok starog nisu primorali da se povuče u podzemlje kako bi izbjegao saslušanju pred kongresnom komisijom. FBI ga je izmamio iz njegova skrovišta držeći mu sina kao taoca i poslavši mu poruku da će sina tako dugo gnjaviti dok se on ne pojavi na saslušanju. Stari Santadio je tad stupio pred kongresnu komisiju, ali je Johnny napustio^ West Point.Johnny nije nikad bio optužen ni suđen. Nije nikad bio ni uhapšen, ali mu je komisija za hazardne igre u Nevadi, stoga što je bio sin svojeg oca, odbila dozvolu za suvlasništvo u kockarnici.Cullyja je Johnnv Santadio impresionirao. Bio je miran, izražavao se birano i lako je mogao proći kao-uzorni student iz neke ugledne stare njujorške obitelji. Nije čak ni izgledom podsjećao na Talijana.U sobi su bila samo njih trojica, i Gronevelt poče razgovor obrativši se Cullvju: — Bi li volio biti dioničar našeg hotela?— Dakako. Dat ću vam svoju obveznicu — rekaoje Cully.

Johnny Santadio se osmjehnuo. Blago, gotovo slatko. — Gronevelt mi je o vama pričao i dao vam tako dobru svjedodžbu da ću rado svojim novcem platiti vaš udio.Cully smjesta shvati. — Bit će samo formalan vlasnik udjela, umjesto Johnnvja Santadija. — Slažem se — reče Cully.Santadio reče: — Jeste li dostatno čisti da vam komisija za hazardne igre dodijeli dozvolu?— Svakako. Ako nemaju zakon koji zabranjuje šev-ljenje žena.Ovaj put se Santadio nije osmjehnuo. Pričekao je da Cully završi i tad rekao: — Posudit ću vam novac za dionice. Potpisat ćete mi priznanicu. U njoj će pisati da plaćate šest posto kamate na pozajmicu, i to ćete.485..

platiti, ali vam dajem riječ da nećete ništa izgubiti time što ste platili kamate. Razumijete? Cully kimne. — Naravno.— To što radimo, potpuno je legalna transakcija,Cully — umiješa se Gronevelt. — Želim da ti to budejasno. Ali važno je da nitko ne dozna da gospodin San-tadio ima tvoju priznanicu. Samo na toj osnovi komisija bi ti mogla uskratiti dozvolu.— Shvaćam — reče Cully — ali što ako se meništogod desi? Ako me obori automobil ili se sruši avion?Jeste li mislili o tome? Kako će tad Santadio doći dosvojeg udjela?Gronevelt se nasmijao, potapšao ga po leđima i rekao: — Zar ti nisam bio poput oca?—• To ste uistinu bili — reče Cully iskreno. Tako je doista vjerovao. Ta se iskrenost osjećala u njegovu glasu, a opazio je da je Santadio bio zadovoljan njegovim odgovorom.— Pa lijepo, napisat ćeš svoju oporuku i meni za-vještati svoj udio. Ako ti se štogod desi, Santadio znada će svoj udio ili novac dobiti od mene. Slažeš se,Johnny?Johnny Santadio kimne. Tad nehajno reče Cullyju: Znate li kako bih na neki način došao do dozvole? Može li mi komisija dodijeliti dozvolu usprkos mojem ocu?Cully je shvatio. Gronevelt mora da je ispričao Santadiju kako Cully ima jednog člana komisije u džepu. — Bilo bi teško — reče Cully — i zahtijevalo bi vremena i novca.— Koliko vremena? — upitao je Santadio.— Nekoliko godina. Jesam li vas točno shvatio, želite dozvolu na moje ime? — reče Cully.— Tako je.— Hoće li komisija išta nepovoljno otkriti kadbude istraživala vaš dosje? — upitao je Cully.— Ništa, osim da sam sin svojeg oca — reče Santadio — i gomilu navoda i izvještaja u spisima FBI injujorške policije. Samo navodi, nikakvih dokaza.Cully reče: — Komisiji za hazard to dosta je da vas odbije.— To znam i sam. Zato mi i treba vaša pomoć —reče Santadio.— Pokušat ću — obeća Cully.486

— To je lijepo — reče Gronevelt. — Možeš svratiti mojem odvjetniku Cully, da sastavite oporuku. On će mi dostaviti kopiju, a gospodin Santadio i ja ćemo se pobrinuti za ostalo.Godinu dana kasnije Gronevelta je udarila kap, i dok je ležao u bolnici, Santadio je došao u Vegas da razgovara s Cullyjem. Cully ga je uvjeravao da će se Gronevelt oporaviti i da on, Cully, i dalje nastoji ishoditi dozvolu od komisije.Tad mu je Santadio rekao: — Vi znate da tih deset posto, koje vi držite, ne predstavlja moj cjelokupni interes u ovom kasinu. Imam još prijatelja koji su suvlasnici »Xanadua«. Vrlo smo zabrinuti hoće li Gronevelt nakon ovog udara moći upravljati hotelom. Nemojte me, molim, pogrešno shvatiti. Jako cijenim Gronevelta. Ako bude mogao voditi poslove, dobro. Ali ako ne bude mogao, ako posao krene nizbrdo, želio bih da me obavijestite.Tog trenutka Cully je morao odlučiti: hoće li ostati do kraja vjeran Groneveltu, ili misliti na vlastitu budućnost. Prepustio je to svojem instinktu. — Učinit ću to — rekao je. — Ne samo zbog vašeg ili mojeg interesa nego i za dobro gospodina Gronevelta.Santadio se smješkao. — Gronevelt je sjajan čovjek — rekao je. — Htio bih da učinimo za njega što god se može. To se samo po sebi razumije. Ali nitko od nas neće imati koristi ako hotel počne propadati.— Upravo tako — složi se Cully. — Obavijestit ću vas.Gronevelt se vratio iz bolnice naoko posve oporavljen i Cully je ponovno primao sve upute izravno od njega. Ali nakon šest mjeseci uočio je da Gronevelt zapravo nema snage da vodi hotel i igračnicu i o tome je izvijestio Johnnyja Santadija.Santadio stiže avionom, porazgovori s Groneveltom i upita ga namjerava li prodati svoj udio u hotelu i prepustiti upravljanje poduzećem.Gronevelt, mnogo krhkiji nego ikad ranije, sjedio je šutke u svojem stolcu i proučavao Cullyja i Santadija. — Razumijem što želiš reći — obratio se naposljetku Johnnyju — ali vjerujem da ću za neko vrijeme487 !,•'•!(•¦**#*- opet moći obavljati svoj posao. Nešto ću ti predložiti. Ako se za šest mjeseci stvari ne poboljšaju učinit ću što si predložio, i, dakako, tebi ću prvom ponuditi svoj udio. Slažeš li se s time, Johnnv?— Svakako — odgovorio je Santadio. — Znate da vama vjerujem više nego bilo kome drugom i da se najviše pouzdajem u vašu sposobnost. Ako kažete da ćete moći voditi posao za šest mjeseci, vjerujem vam, a ne budete li mogli, da ćete odustati. Sve prepuštam vama.I tako se razgovor okončao. Ali te večeri kad je Cully odvezao Santadija na aerodrom, ovaj mu reče: — Pripazite na razvoj stvari i obavještavajte me. Ako bi se njegovo stanje pogoršalo, ne možemo čekati.U idućih šest mjeseci Groneveltovo se stanje poboljšalo, čvršće je zgrabio poslove u ruke, i Cully je morao pričekati sa svojim planovima. Ali u izvještajima Santadiju nije se o tome ništa moglo pročitati. Naposljetku je preporučio Santadiju da Gronevelta smijene.Samo mjesec dana kasnije izveden je pred istražni sud Santadijev nećak, šef odjela u kockarnici jednog hotela na Stripu, zbog utaje poreza i novca, te Johnnv Santadio iznenada stiže u Vegas da se posavjetuje s Groneveltom. Naoko je sastanak upriličio da bi pomogao svojem nećaku, ali je Santadio udario drugim putem.— Još vam preostaje tri mjeseca — rekao je Gro-neveltu. — Ipak, jeste li se već odlučili da mi prodatevaš udio?Gronevelt pogleda Cullvja, malo tužno i umorno. Potom se okrene Santadiju i upita: — Što ti misliš?— Zabrinut sam za vaše zdravlje — odgovori San

tadio — i za hotel. Možda je ovaj posao ipak prena-poran za vas.Gronevelt uzdahne. — Možda imaš pravo — reče. — Daj mi vremena da razmislim. Idućeg tjedna moram liječniku na pregled i njegov me nalaz jamačno neće obradovati bez obzira na to što ja htio. No što ćemo poduzeti za tvojeg nećaka? — promijenio je temu. — Možemo li mu kako pomoći?Tog je dana Cully upoznao bijesnog Santadija. — Glupo! Glupo i nepotrebno! Potpuno mi je svejedno ho- će li da strpati u zatvor, ali ako ga strpaju, bit će to još jedna mrlja na mojem imenu. Svi će pomisliti da stojim iza svega toga ili da sam bio umješan. Došao sam ovamo da pomognem, ali uistinu ne znam kako.Gronevelt je bio pun razumijevanja. — Stvar nije baš sasvim beznadna — reče. Možda bi Cully mogao pritisnuti suca koji je dobio taj slučaj. Što ti misliš, Cully? Imaš li još suca Briancu u džepu?Cully razmisli. Kakve bi mu to koristi donijelo? A neće to biti lako izvesti. Sudac bi morao gadno riskirati, ali bi ga on mogao, ako bi trebalo, natjerati na to. Opasno, ali bi se možda isplatilo. Ako to učini Santadiju, tad bi mu on jamačno povjerio upravljanje hotelom kad Gronevelt odustane. To bi učvrstilo njegov položaj. Bio bi gospodar »Xanadua«.Cully prodorno pogleda Santadija i odgovori vrlo ozbiljnim, vrlo iskrenim glasom: — Bit će jako teško, i stajati mnogo novca, ali ako je vama tako jako stalo, gospodine Santadio, obećaj em vam da vaš nećak neće u zatvor.— Želite reći da će biti oslobođen optužbe? — upita Santadio.— Ne, to ne mogu obećati — reče Cully. — To semožda neće moći postići. Ali ako ga i osude, tad samouvjetno... to vam mogu obećati. Ali nije nemoguće dasudac tako povede istragu i utječe na porotu da ga ioslobode optužbe.— To bi bilo sjajno — reče Santadio. Toplo je stisnuo Cullyju ruku. — Ako to uspijete, možete od menezatražiti što god hoćete.Iznenada se između njih pojavio Gronevelt i položio svoju ruku na njihove kao da ih blagoslivlja. — To je lijepo •— reče — riješili smo sve probleme. Hajdemo sad da to sa dobrom večerom proslavimo.Tjedan dana kasnije Gronevelt je pozvao Cullyja u svoj ured. — Dobio sam nalaz — rekao je. — Moj liječnik mi preporučuje da se povučem. Ali prije nego što odstupnim, želim još nešto pokušati. Dao sam nalog svojoj banci da položi milijun dolara na moj račun pa ću okušati sreću na svim kockarskim stolovima u gradu. Htio bih da budeš uz mene dok ne potrošim ili ne udvostručim taj milijun.

488 489 Cully nije mogao povjerovati svojim ušima. — Igrat ćete protiv postotka?— Htio bih još jednom pokušati — reče Grone-velt. — Kao mladić bio sam veliki kockar. Ako itkouspije tući postotke, tad to mogu samo ja. Ako ja nemogu, tad ne može nitko drugi. Dobro ćemo se zabaviti, a ja mogu profućkati milijun.Cully se zapanjio. Sve te godine što je poznavao Gronevelta njegova je vjera u postotke bila

nepokolebljiva. Cully se podsjetio kad je kockarnica »Xana-dua« tri mjeseca za redom gubila na kocki. Igrači su se bogatili. Gronevelt je bio uvjeren da je posrijedi varka. Izbacio je sve namještenike s kockarskih stolova i dao da u stručnim laboratorij ama ispituju sve kocke. Nije koristilo. Cully i šef kockarnice bili su uvjereni da je svoje prste umiješao netko s nekom novom tehničkom napravom za upravljanje kotrljanjem kocaka. Drugog tumačenja nije bilo. Samo je Gronevelt ostao pri svojem.— Ne brinite — tvrdio je — postoci će se potvrditi.I doista: nakon tri mjeseca klatno je jednako snažno udarilo na drugu stranu. Kockarnica je na kocki dobivala svake večeri, duže od tri mjeseca. Na kraju godine sve se izravnalo. Gronevelt i Cully čestitali su jedan drugom, a Gronevelt je tad rekao: — U sve možeš izgubiti vjeru, u religiju i u boga, u žene i u ljubav, u dobro i zlo, rat i mir. Možeš birati. Ali postoci će ostati postojani.Tog tjedna kad je Gronevelt kockao, Cully je često pomišljao na to. Gronevelt je bio najbolji kockar kojeg je Cully vidio. Za kockarskim stolom ulagao je na sve načine koji smanjuju dobitak kockarnice. činilo se da predosjeća putove sreće. Kad se plima nečije sreće povukla, promijenio bi stranu. Ako su se kocke usijale, ulagao je najveće uloge. Kod baccarata umio je nanjušiti trenutak kad će »cipela« prijeći igraču ili banku. U ajncu je spuštao ulog na pet dolara čim je bank stalno dobivao, a natjerao ga do gornje granice kad je djelitelja pratila smola.Sredinom tjedna Gronevelt je dobivao pet stotina tisuća, a na kraju tjedna šest stotina. Nastavljao je s Cullyjem o boku. Zajedno su večerali i kockali samo do pola noći. Za kockanje je potrebna kondicija, govorio je Gronevelt. Ne treba pretjerivati, treba se čes-490 tito naspavati. Moraš paziti što jedeš, a sa ženskom možeš leći samo svakog trećeg ili četvrtog dana.Polovicom drugog tjedna počeo je, usprkos svojem umijeću, kliziti nizbrdo. Postoci su ga samljeli u prah. Na kraju drugog tjedna njegov se milijun ispario. Kad je uložio posljednju hrpicu žetona i izgubio, okrenuo se Cullyju i osmjehnuo. Njegov ushit učini se Cullyju zlogukim. — Samo tako možeš živjeti — rekao je Gronevelt — s postocima. U protivnom život nije vrijedan truda. Upamti to zauvijek — i što god u životu po-duzmeš, osiguraj se da postoci budu na tvojoj strani.491 48.Kad sam posljednji puta došao u Kaliforniju zbog konačne verzije scenarija naleteo sam u predvorju hotela »Beverly Hills« na Osanoa. Njegov me izgled tako zgranuo da u prvi mah nisam niti primijetio Charlie Brown. Osano mora da se udebljao bar petnaest kila, i iz starog teniskog kaputića provirivala mu je prava trbušina. Lice mu je bilo podbuhlo, osuto sitnim bijelim točkama loja. Zelene, nekoć tako sjajne, oči izblijedjele su do bezbojnog sivila, i dok mi se približavao, opazio sam da se neobično hramanje pojačalo.Naručili smo piće u »Polo Lounge«. Kao i obično, svi su muškarci očima gutali Charlie Brown. Ne samo zbog njezine ljepote i nedužna lica. Takvih je u »Bever-ly Hillsu« bilo mnogo, ali je u njezinoj odjeći i hodu, i u tome kako se osvrnula barom, bilo nečeg što je naviještalo da je možeš lako dobiti.— Strašno izgledam, zar ne? — upitao je Osano.— Vidio sam vas i u gorem stanju — odgovoriosam.— I ja k vragu — uzvratio je. — Ti si sretan, pasjisine, možeš jesti što zaželiš a ne debljaš se.— Ali nisam ravan Charlie — rekao sam. Osmjehnuo sam joj se, a ona mi uzvrati smiješak.492

— Odlazimo popodnevnim avionom. Eddie Lancerse nadao da će mi ugovoriti posao za jedan scenarij,ali nije uspio. Što da se dulje zadržavam. Namjeravamna neku od onih farma zdravlja da skinem to salo idovršim svoj roman.— Kako napreduje? — upitao sam.— Sjajno — reče Osano. — Imam već više od dvijetisuće stranica, nedostaje mi samo još pet stotina.Nisam znao što da kažem. Već ga je bio glas da urednicima i izdavačima ne isporučuje rukopise na vrijeme, a to je vrijedilo i za njegove stručne knjige. Roman mu je bio posljednja nada.— Trebali biste se usredotočiti na tih pet stotinastranica — rekao sam — i završiti tu prokletu knjigu.To će riješiti sve vaše probleme.— Da, imaš pravo — reče Osano. — Ali ne moguništa na silu. čak ni moj izdavač to ne bi htio. Kadjednom bude gotova, donijet će mi Nobelovu, momče.Pogledao sam Charlie Brown da vidim je li impresionirana. Stekao sam dojam da čak ni ne zna što je to Nobelova nagrada.— Imate sreće sa svojim izdavačem — rekao samOsanu. — čeka tu knjigu već deset godina.Osano se nasmije. — Da, najvelikodušniji izdavač u Americi. Dao mi je više od stotinu tisuća a nije vidio ni jedne stranice. Prava klasa, a ne kao ovo filmsko smeće.— I ja ću u New York za tjedan dana — rekaosam. — Nazvat ću vas da zajedno večeramo kad dođem. Dajte mi svoj novi telefonski broj.— Još uvijek je onaj stari — reče Osano.— Nazivao sam ga, ali se nitko nije javio — rekaosam.— Da. Bio sam u Meksiku, radio na knjizi i jeoonaj grah i taco. Od toga sam se tako prokleto udebljao. Charlie Brown je deset puta više jela a nije na-bila ni grama. — Potapšao je Charlie po ramenu i zgnječio njezino meso. — Charlie Brown — rekao je — akoumreš prije mene, zatražit ću da te seciraju i pronađušto te čini tako vitkom.Nasmiješila mu se. — Podsjetio si me da sam gladna — rekla je.Da se raspoložimo, naručio sam za sve nas ručak. Uzeo sam salate bez začina, Osano omlet, a Charlie po glavi. Moglo bi se dogoditi da to bude prilična svota, Merlvne, ali neću se vratiti ako ti misliš da bismo trebali držati zajedno i pokušati spasiti našu verziju.— Fućka mi se za postotke — rekao sam ili zato da mi ime bude na špici, a što se tiče verzije, kakvami je to jebena priča? To više nije moja knjiga, to ječisto komercijalno sranje. Ali ti samo nastavi. Meni jeuistinu svejedno. Posve ozbiljno.— Pa dobro — reče Eddie ¦—¦ a dok sam tamo,nastojat ću tvoja prava štititi koliko budem mogao.Nazvat ću te kad dođem u New York da zajedno večeramo.— Odlično. Mnogo sreće s Jeffom Wagonom.—• Pa, ta će mi zatrebati — reče Eddie.

Ostatak dana iskoristio sam da iselim iz svoje sobe u »Tri-Culture Studios« i nešto pokupujem. Nisam htio letjeti istim avionom s Osanom i Charlie Brown. Pomislio sam da nazovem Janelle, ali nisam je nazvao.Mjesec dana kasnije Jeff Wagon me nazvao u New York. Saopćio mi je da bi po mišljenju Simona Bel-lforta Frank Richetti trebao biti spomenut kao kosce-narist zajedno s Lancerom i sa mnom.— Zar je Lancer još s vama? — upitao sam.— Da.— Dobro — rekao sam. — Mnogo sreće.— Hvala — uzvrati Wagon. — Mi ćemo vas obavještavati kako stoje stvari. Vidjet ćemo se na podjeli»Oscara«.Morao sam se nasmijati. Moju su knjigu pretvarali u komercijalno smeće a Wagon je još imao drskosti da spominje nagradu Akademije. Ona oregonska ljepotica trebala je odsjeći veći komad njegovih jaja. Učinilo mi se kao da sam izdan zato što je Lancer ostao. Istina je bila što je jednom Wagon rekao: Eddie Lancer bio je rođeni scenarist, ali bio je i rođeni romanopisac, a znao sam da nikad više neće napisati roman. Druga je stvar bila da sam ipak bio povrijeđen, premda sam držao da je usprkos mojoj borbi sa svima i tome što sam namjeravao otići, scenarij sve gori. Mislim da sam se u dnu duše još nadao da ću, ako se vratim u Kaliforniju da radim na scenariju, možda susresti Janelle. Mjesecima se nismo vidjeli niti razgovarali telefonom. Kad sam je posljednji put nazvao da bih je pozdravio, brbljali smo malo a potom je ona496 rekla: — Drago mi je što si me nazvao — i čekala da odgovorim.— I meni — izjavio sam nakon poduže stanke. Tadse nasmijala i oponašajući ponovila: — I meni i meni.Oh, nije važno veselo se smijala. — Nazovi me kadponovno dođeš.Obećao sam, ali znao sam da neću.Mjesec dana poslije VVagonova naziva telefonirao mi je Eddie Lancer. Bio je bijesan. — Merlvne, oni mijenjaju scenarij da bi te izgurali sa špice. Onaj tip, Frank Richetti, piše nanovo dijaloge, na temelju tvojeg teksta. Mijenjaju prizore tek toliko da se naoko razlikuju od tvojih i čuo sam Wagona, Bellforta i Rich-ettija kako te namjeravaju prikratiti u tvojim pravima i postocima. čak se niti ne osvrću na mene.— Ne brini — rekao sam mu. — Napisao sam roman i prvotni scenarij a provjerio sam u Udruženjupisaca; nema načina na koji bi mi mogli oduzeti svaprava, a to spašava i moje postotke.— Ne znam ja to — reče Eddie Lancer. — Samote upozoravam što namjeravaju. Nadam se da ćeš sezaštititi.— Hvala — rekao sam. — A kako je s tobom? Kako napreduješ sa scenarijem?— Taj prokleti Frank Richetti je jebeni analfabet,a ne znam tko je gori gnjavator — Wagon ili Bellfort.To će vjerojatno biti jedan od najgorih filmova uopće.Jadni Malomar okrenut će se u grobu.— Da, jadni Malomar — rekao sam. — Uvijek mije govorio kako je Hollywood sjajan, kako su ljudipošteni i veliki umjetnici. Želio bih da je sada živ.— Da, da — složi se Eddie. — čuj, kad idući putdođeš u Kaliforniju, nazovi me da zajedno večeramo.— Mislim da više nikad neću doći u Kaliforniju —

rekao sam. — Ako ti dođeš u New York, nazovi me.— Hoću — obeća Lancer.Godinu dana kasnije film je bio gotov. Spomenuli su me kao pisca romana, ali ne i scenarija. Kao pisci scenarija navedeni su Eddie Lancer i Simon Bellfort. Zatražio sam arbitražu Udruženja pisaca, no izgubio sam. Richetti i Bellfort dobro su promijenili scenarij. Ali nije bilo važno. Film je bio katastrofalan a najgore je bilo što su u filmskim krugovima za to okrivili ro-32 Budale umiru ^ ^ 497 man — kako mi reče Doran Rudd. Nisam više bio tražen u Hollywoodu, i to je bilo jedino u čitavoj stvari što me razveselilo. Jednu od najžučljivijih kritika napisala je Clara Ford. Pokopala je film od prvog do posljednjeg kadra. Zajedno s Kellinom. Očito nije kod Clare dobro obavio svoj posao. Ali Houlinan je ispalio u mene poslednju strijelu. U jednu agenciju vijesti proturio je članak s naslovom FILM SNIMLJEN PO MERLYNOVU ROMANU PROPAO. Kad sam to pročitao, zadivljeno sam za-tresao glavom. 49. Ubrzo nakon premijere filma pošao sam s Osanom i Charlie Brown na konferenciju Nacionalnog udruženja za ženska prava u Carnegie Hali. Osano je bio najavljen kao jedini govornik muškog roda.Prije odlaska povečerali smo kod »Pearl'sa«. gdje je Charlie Brown zabezeknula konobare kad je, čak niti ne zamrljavši ruž na usnama, smazala graha i jednu golemu ribetinu, a potom je još počistila što smo Osano i ja ostavili na tanjuru.Kad smo ispred Carnegie Halla izašli iz taksija, pokušao sam nagovoriti Osana da sam krene naprijed, a ja da ga s Charlie Brown pod ruku slijedim kako bi žene povjerovale da je došla sa mnom. Bojao sam se da će njezin upadljiv kurvinjski izgled ogorčiti radikalne ljevičarke u skupu. Ali Osano je, kao i uvijek, bio tvrdoglav. Htio je cijelom svijetu objaviti da je Charlie Brown njegova prijateljica. I tako, kad smo krenuli prolazom prema prvim redovima, pođoh za njima. Proučavao sam žene u dvorani. Nisam mogao na njima opaziti ništa neobično, osim činjenice da su bile isključivo žene. Tad se prisjetih da sam gotovo bio naučen — u Bijeloj kući, u vojsci, na utakmicama — 498 32» 499 ¦vidjeti samo muškarce ili uglavnom muškarce. Sad kad sam ugledao samo žene oko sebe, bio sam zatečen kao da sam zalutao.Osana je pozdravila jedna skupina žena i odvela ga na tribinu. Charlie Brown i ja sjedili smo u prvom redu. Kasnije sam poželio da smo sjeli u stražnje redove odakle bismo mogli zbrisati. Bio sam tako uznemiren da sam jedva čuo pozdravni govor, a odmah potom doveli su do govornice Osana i predstavili ga. Osano je pričekao pljesak, ali se on nije oglasio. Mnoge prisutne žene bile su uvrijeđene njegovim šovinističkim esejima koje je godinama pisao za ilustrirane časopise. Mnoge su se također osjećale zapostavljene jer je bio jedan od najznačajnijih pisaca njihove generacije pa su mu zavidjele. Bilo je tu, naposljetku, i nešto njegovih obožavateljica koje su zapljeskale, doduše mlako, za slučaj da skup njegov govor dočeka nepovoljno.Osanova golema pojava stajala je za govornicom. Dugo je čekao; potom se arogantnom kretnjom naslonio na govornicu i rekao polagano, jasno artikulirajući: — Mi ćemo vas pobijediti, ili pojebati.U dvorani se podiže bura ogorčenih prosvjeda. Osana su isfućkali i osuli siktanjem. Povici »fuj«

pljuštali su poput tuče. Osano pokuša nastaviti govor. Znao sam da je upotrijebio tu rečenicu samo da bi privukao pažnju svojih slušatelja. Sastavio je govor u prilog pokreta za ženska prava, ali ga nije uspio održati. Kad god je Osano zaustio, povici i zviždanje počeli bi iznova, sve glasnije i glasnije. Naposljetku se vrlo ki-ćeno naklonio i sišao s govornice. Krenuli smo za njim kroz prolaz na ulicu. Psikanje i fućkanje prometnulo se u klicanje i pljesak — znak da je učinio što su htjele — da napusti dvoranu.Te večeri Osano nije htio da ga otpratim kući. Želio je ostati sam s Charlie Brown. Ali idućeg jutra nazvao me i zamolio da mu učinim uslugu.— ćuj — rekao je — odlazim u kliniku Duke Universitv u Sjevernu Carolinu, na njihovu dijetu s rižom. Navodno je to najbolja farma za mršavljenje u Sjedinjenim Državama gdje čovjeka još i čestito izliječe. Moram smršaviti, liječnik drži da su mi žile za-čepljene, a za to je dijeta s rižom ko stvorena. Ima samo jedna teškoća: Charlie Brown hoće sa mnom. Možeš li to zamisliti? To bi jadno stvorenje moralo dva mjeseca jesti rižu. Rekao sam joj da ne može sa mnom. Ali dolje mi treba moj automobil i zato sam te htio zamoliti da se povezeš sa mnom. Mogli bismo naizmjence voziti i možda se tamo zajedno malo pozabaviti.Malo sam razmišljao i potom rekao: — Svakako. — Dogovorili smo da ćemo krenuti idući tjedan. Vale-rie sam rekao da ću izbivati samo tri ili četiri dana; da ću ga odvesti dolje i ostati nekoliko dana uz njega dok se ne privikne i zatim se vratiti avionom.— Zašto se ne odveze sam? — pitala je Valerie.— Doista ne izgleda dobro — odgovorio sam. —Ne vjerujem da bi izdržao tako dugo za volanom. Donde ima najmanje osam sati vožnje.Valerie je taj odgovor zadovoljio, ali mene je ipak još nešto kopkalo. Zašto Osano nije htio da ga odveze Charlie? Ta mogao ju je poslati natrag čim stigne tamo. Njegova priča da je ne želi osuditi na dijetu s rižom bila je trula. Tad mi pade na um da se možda zasitio Charlie i da je se na taj način htio riješiti. Za nju nisam bio zabrinut. Imala je dostatno prijatelja koji će se o njoj postarati.Odvezao sam, dakle, Osana u njegovom četiri godine starom cadillacu na jug u kliniku Duke Universitv. Osano je bio u odličnoj formi. čak je i malo bolje izgledao. — Volim ovaj kraj — rekao je dok smo jurili južnim državama. — Sviđa mi se način na koji ovdje vode taj biznis s Isusom. Jedva da i postoji jedan gradić koji nema svoj lokal »Isus Krist«, svoj »za mamu i tatu lokal Isus Krist«; ljudi ovdje imaju lijep život i mnogo prijatelja. To ti je jedan od najvećih reketa na svijetu. Kad razmišljam o svojem životu, ponekad zažalim što nisam postao evangelizator umjesto pisac. Mogao sam mnogo bolje živjeti.Nisam ništa odgovorio. Samo sam slušao. I on i ja znali smo da on nije mogao biti ništa drugo do< pisac i da sad samo naglas fantazira.— Da — nastavio je — bio bih sastavio veliki orkestar od teksaških gorštaka i nazvao ga »Isusovi reflektori«. Sviđa mi se kad su ljudi tako ponizni u svojoj vjeri i tako divlji i ponositi u svakodnevnom životu.čine mi se poput majmuna u kavezu za obučavanje.Nisu u stanju da povezu akciju i njezine posljedice,ali mislim da je to tako u svim religijama. Pogledajsamo te blesave ortodokse u Izraelu. Ne dopuštajuda na blagdane voze autobusi i tramvaji, ali se kao 5Q0. pomamni tuku s Arapima. A oni jebeni digići u Italiji s njihovim jebenim papom? Volio bih da mogu zapovijedati u Vatikanu. Objavio bih parolu: »Svaki pop lopov!« To bi nam bio moto. To bi bio naš cilj. Problem katoličke crkve je u tome što još ima nekoliko poštenih popova koji sve zabrljaju.

Pedeset milja brbljao je o religiji. Tad je prešao na književnost, pa na političare i naposljetku, pri kraju puta, na pokret za ženska prava.— Smiješno je — rekao je — da sam stopostotnona njihovoj strani. Uvijek sam držao da žene izvlačekraći kraj, pa i kad sam grmio protiv njih. Ali tepizde tamo nisu mi dale ni da dovršim svoj govor. Toje nevolja kod žena. Uopće nemaju smisla za humor.Zar nisu znale da sam se samo našalio, da ću kasnijesve izvrnuti u njihovu korist?— Zašto ne objavite svoj govor? — upitao sam ga.— Tako će doznati što ste im htjeli reći. »Esquire« ćeto valjda objaviti, je li?—• Dakako — reče Osano. — Možda ću ga dolje na toj farmi preraditi tako da otisnut bude nalik nečem.Naposljetku sam s Osanom proboravio na toj klinici cijeli tjedan. Za to sam vrijeme vidio više debelih ljudi — od stotinu dvadeset i stotinu pedeset kilograma — nego za cijelog svojeg dotadašnjeg života. Otada više ne vjerujem nijednoj curi koja nosi pelerinu, jer svaka s više od sto kila vjeruje da to može sakriti ako prebaci neku vrst meksikanskog pokrivača ili kabanicu francuskog žandara preko ramena. A u zbilji su u tome izgledale poput ružno nadutih super-mena ili Zorroa kad su se u prijetećoj masi spuštale ulicom.Zdravstveni centar nije nipošto pružao svojim pacijentima neku dijetu za mršavljenje usmjerenu na kozmetičke efekte. Vrlo se ozbiljno trudio da ukloni štete koje je tijelo pretrpjelo dugotrajnom debljinom. Svaki se novi pacijent morao danima podvrgavati svakojakim krvnim i rendgenskim pretragama. Zbog toga sam ostao uz Osana i pazio da posjećuje samo one restorane koji su na jelovniku imali dijetu s rižom.Po prvi put mi je sinulo kakav sam srećković. Mogao sam jesti koliko god me bilo volja, a da ne nama-knem ni pola kile. Taj tjedan neću nikad zaboraviti. Vidio sam kako djevojke teške sto pedeset kila skaču na trampolinu. Kako su nekog dvjestopedesetkilaša502 ___. _._ _._ „ odvezli u kolodvor da ga izvažu na teretnoj vagi. Doista je bilo tužno gledati kako takva bezoblična masa u sumraku tapkajući nestaje poput slona koji tetura prema groblju gdje zna da mora umrijeti.Osano je stanovao u apartmanu »Hollywood Inna«, nedaleko od središta. Mnogi su pacijenti stanovali tamo zajedno odlazili u šetnje, kartali ili sjedili nastojeći baciti kakvu liru. Mnogo se tračalo. Neki stodvade-setkilaš odvezao se sa svojom stosedamdesetkilašicom na taflanje u New Orleans. Na žalost, restorani u New Orleansu bili su tako zamamni da su dva dana samo žderali i vratili se nekoliko kilograma deblji. Smiješno je u tome bilo to što su ih mnogo oštrije osuđivali za to što su se udebljali nego zbog njihovih nemoralnih namjera.Jedne noći oko četiri ujutro, probudili su nas krikovi čovjeka u smrtnoj borbi. Na tratini ispod naših prozora ležao je jedan od pacijenata koji je gladovanjem uspio spasti na stotinu kilograma. Sa svih strana pritrčali su mu ljudi i već je stigao i jedan liječnik iz klinike. Odnijeli su ga ambulantnim kolima. Sutradan smo saznali što se zbilo. Pacijent je opljačkao sve automate s čokoladom u hotelu. Prebrajali su staniol na tratini. Bilo je stotinu i šesnaest komada. Nikom ta upadica nije bila posebno uzbudljiva, čovjek se oporavio i produžio s dijetom.— Ovdje ti neće biti dosadno — rekao sam Osanu.— Materijala ima koliko hoćeš.— Ne — usprotivio se Osano — tragedija se moženapisati samo o mršavim ljudima, o debelim nikada.Sjećaš li se kako je bila popularna tuberkuloza? NadCamille si mogao roniti suze, ali ne možeš plakati nadtipom koji je omotan sa stopedeset kilograma sala.To je tragično, ali se time ništa ne može početi. I umje

tnost poznaje svojih granica.Idući dan Osanovi su pregledi bili završeni pa sam odlučio te večeri otputovati avionom u New York Osano se vrlo dobro vladao. Strogo se pridržavao dijete i dobro osjećao jer sam mu pravio društvo. Kad je otišao u kliniku po rezultate svojih pregleda, spakovao sam svoje kovčege.Vratio se tek nakon četiri sata. Lice mu je od uzbuđenja pocrvenjelo. Zelene oči su mu blistale i poskakivale kao nekoć.— Sve u redu? — upitao sam ga.503 — Na to se možeš okladiti — odgovorio je.Trenutak mu nisam povjerovao. Izgledao je predobro, preradosno.— Sve je savršeno, ne može biti bolje. Možeš večeras odletjeti kući, i moram reći da si uistinu pravidrugar. Nitko ne bi učinio to što si ti za mene —svakog si dana jeo rižu i, što je još gore, promatraote stopedesetkilašice kako marširaju tresući guzicamau prolazu. Opraštam ti sve grijehe koje si protiv menepočinio. — Na tren su mu oči gledale dobroćudno iozbiljno. Na licu mu je bio blag izraz. — Opraštam ti.Misli na to kad te muči savjest. Nemoj zaboraviti.Potom me zagrlio, što je za cijelog našeg poznanstva učinio samo nekoliko puta. Znao sam da ne podnosi dodir muškaraca i da mu je sentimentalnost mrska. Bio sam iznenađen, ali ne začuđen, jer sam znao na što je mislio kad mi je oprostio moje grijehe. Osano je bio pametna glava, pametnija od svih koje sam poznavao, i stoga je pogodio zašto mu nisam utanačio posao na scenariju za »Tri-Culture« i Jeffa Wagona. Oprostio mi je, i to je bilo u redu. Takav je bio Osano. Bio je doista velik čovjek. Jedina je nevolja bila što ja to sebi još nisam oprostio.Još iste večeri odleteo sam natrag u New York. Tjedan dana kasnije nazvala me Charlie Brown. Dotad nisam još nikad s njom razgovarao telefonski. Imala je topao, mek glas, nedužan, djetinji i rekla je: — Merlvne, morate mi pomoći.— Što se dogodilo?— Osano umire. U bolnici je. Molim, molim, dođite.504 50.Charlie je već otpremila Osana u St. Vincent's Hospital i tako smo se dogovorili da se nađemo u bolnici. Kad sam stigao, ležao je u jednokrevetnoj sobi i Charlie je sjedila na njegovom krevetu tako da Osano može položiti ruku u njezino krilo. Njezina ruka mirovala je na Osanovom golom trbuhu; pokrivač je bio odvrnuo. Njegova bolnička košulja ležala je u krpama na podu. Ta ga je šala, činilo se, raspoložila jer je veselo sjedio u krevetu. Nije ni tako loše izgledao. činilo se da je čak malo omršavio.Zaokružio sam pogledom po sobi. Nikakvih naprava za intravenozna ubrizgavanja, nikakvih posebnih bolničarki, a dolazeći ovamo, primijetio sam da to nije odjel za intenzivnu njegu. Iznenadilo me kako mi je jako odlanulo; Charlie mora da se prevarila — Osano nije bio na smrtnoj postelji.— Halo, Merlvne — pozdravio me hladno. — Ti mora da si uistinu čarobnjak. Kako si saznao da sam ovdje? To je trebalo ostati tajna.Nisam bio raspoložen za šale ili okolišanja, stoga sam bez oklijevanja odgovorio: — Charlie Brown me obavijestila. — Možda to nisam trebao učiniti, ali nisam htio lagati.505

Charlie se samo osmjehnula kad se Osano namrštio.— Rekao sam ti da se to tiče samo mene i tebe,ili samo mene — prekorio ju je. — Kako god hoćeš.Nikog više.Gotovo rastreseno je odgovorila: — Znala sam da želiš da ti dođe Merlvn.Osano uzdahne. — Okey — reče. — Sjediš tu već cijeli dan, Charlie. Zašto ne odeš u kino, ili na koji štos, ili da smažeš čokoladni sladoled, ili deset kineskih zdjelica? Uostalom, večeras si slobodna, vidimo se sutra ujutro.— U redu — reče Charlie. Ustala je s kreveta. Stajala je posve blizu Osanu i on, ne požudno nego kaoda je još jednom htio okusiti kakav je to osjećaj,gurne ruku pod njezinu suknju i pogladi je po nutarnjoj strani butine, a ona se nagne nad njega i poljubi ga.I dok je milovao toplo meso ispod njezine suknje, na licu mu se ocrtao spokoj i smirenje kao da je našao put koji potvrđuje neko sveto vjerovanje.Charlie izađe iz sobe a Osano uzdahne. — Vjeruj mi, Merlvne, napisao sam mnogo budalaština u svojim knjigama, člancima i predavanjima. Reći ću ti jedinu veliku istinu: s pičkom sve počinje i sve završava. Pička je jedino za što se isplati živjeti. Sve drugo je prijevara, laž i jednostavno smeće.Sjeo sam na domak krevetu. — A moć? — uzvratio sam. — Moć i novac su vam uvijek mnogo značili.— Zaboravljaš umjetnost — primijeti Osano.— Pa lijepo — rekao sam. — Nemojmo zaboravitiumjetnost. Kako je s novcem, moći i umjetnosti?— To je u redu. Ne kažem ništa protiv~loga. Testvari imaju svoje mjesto. Ali nisu od životne važnosti.One su samo glazura na kolaču.Prisjetio sam se svojeg prvog susreta s Osanom. Tad sam mislio da znam istinu o njemu, kad je on sam nije znao. A sad mi ju je on otkrivao te sam posumnjao u njegove riječi, jer je Osano sve te stvari volio. Zapravo je htio reći da umjetnost, novac, slava i moć nisu stvari za kojima žali.— Bolje izgledate nego kad sam vas prošli put vidio — rekao sam mu. — Kako to da ste u bolnici?Charlie Brown kaže da je ovaj put kritično, ali neizgledate tako.506 — Ozbiljno? — upitao je. Obradovao se. — To jelijepo. Ali, znaš, dolje na onoj farmi dobio sam loševijesti kad su obavili sve one preglede. Reći ću tiukratko kakve. Zabrljao sam kad sam prije svakogfuka gutao penicilin. Pobrao sam sifilis, a tablete suga samo zakamuflirale, doze nisu bile dostatno jakeda ga zbrišu. A možda su to vraške spirohete uspjelezaobići lijek. To se, čini se, dogodilo prije petnaestakgodina. Za to su mi vrijeme ti gadovi poždrali mozak,kosti i srce. Sad su mi saopćili da imam progresivnuparalizu koja će me za šest mjeseci ili godinu duhovnouškropiti, ako mi prije toga ne zakaže srce.Bio sam potresen. Nisam mogao vjerovati da je tako. Osano je izgledao tako vedro. Zelene lukave oči su svjetlucale. — Zar se ništa ne može učiniti? — upitao sam.— Ništa — reče Osano. — Ali nije tako zlo. Odmo

rit ću se ovdje nekoliko tjedana a oni će me za tovrijeme nabiti injekcijama. Potom mi preostaje najmanje još dva mjeseca da se zabavim — a tad ću trebatitvoju pomoć.Nisam znao što da kažem. Da li da mu vjerujem. Već dugo nije tako dobro izgledao. — Okay — rekao sam.— Ja to ovako zamišljam — reče Osano. — Posjetitćeš me ponekad ovdje a zatim me odvesti kući. Nebih htio riskirati da postanem senilan, tako kad zaključim da je kucnuo čas, odjavit ću se. Onog danakad odlučim da to izvedem hoću da dođeš u moj stani budeš uz mene. Ti i Charlie Brown. A kasnije semožeš pobrinuti za cijeli onaj metež.Osano me prodorno motrio. — Ne silim te da to učiniš.Sad sam mu povjerovao. — Razumije se da ću to učiniti. Dugujem vam uslugu. Hoćete li imati što vam treba?— Pribavit ću — odgovorio je Osano. — Ne brinizbog toga.Razgovarao sam s Osanovim liječnicima i oni mi rekoše da još neće moći napustiti bolnicu. Možda nikad. Osjetio sam olakšanje.Nisam Valerie ispričao ništa, čak ni to da Osano umire. Dva dana kasnije ponovno sam otišao u bolnicu.507

Molio me da mu kad idući put dođem donesem kinesku večeru. Tako sam bolničkim hodnikom nosio smeđe papirnate vrećice pune hrane, kad iz Osanove sobe začuh viku i vrisku. Nisam se iznenadio. Odložio sam vrećice na pod ispred, drugih vrata i potrčao hodnikom.U sobi je bio liječnik, dvije bolničarke i glavna sestra. Svi su vikali na Osana. U jednom kutu stajala je nijema Charlie sa suzama u očima. Osano je sjedio na rubu kreveta. Bio je potpuno gol i vikao liječniku:— Dajte mi moju odjeću! Hoću van odavde!— Ne preuzimam odgovornost ako napustite bolnicu — odgovorio je liječnik uzrujano.Osano mu odgovori u smijehu: — Vi nikad niste bili odgovorni, glupane jedan. Dajte da mi donesu moju odjeću.Glavna bolničarka, žena imponirajuće vanjštine, reče srdito: — Potpuno mi je svejedno koliko ste slavni, naša bolnica nije javna kuća!Osano je bijesno odmjerio. — Poljubite me u guzicu — reče. — Nosite se k vragu. — I gol kao Adam ustade. Tek sad sam mogao vidjeti kako je zapravo bolestan. Posrnuo je i srušio se na pod. Glavna sestra, sad ponovno sabrana i natjerana samilošću, priskoči, ali Osano se sam mučno uspravi. Naposljetku me ugledao kako stojim na vratima i rekao vrlo mirno: — Merlvne, izvedi me odavde. — Zapanjilo me što su svi bili tako indignirani. Jamačno nisu prvi put uhvatili pacijenta u krevetu sa ženskom. Tad sam razgledao Charlie Brown. Imala je kratku suknju i očito ništa ispod nje. Izgledala je kao dijete preodjeveno u prostitutku. A uz nju Osanovo krupno tijelo u raspadu. Bijes tih ljudi bio je nesvjesno estetske, a ne moralističke prirode.Sad su me i ostali zamijetili. A ja se obratih liječniku: — Odvest ću ga i preuzimam odgovornost.Liječnik poče prosvjedovati, gotovo preklinjati. Na-poslijetku se okrene sestri: — Donesite mu njegovu odjeću. — Dao je Osanu jednu injekciju i rekao: — Ovako će te se lakše voziti.Tako je to bilo jednostavno. Platio sam račun i ispisao Osana. Pozvao sam rentacar i otpremili smo

ga kući. Položili smo ga u krevet. Spavao je malo i potom me dozvao u sobu da mi ispriča što se dogodilo u508 ...... .„..__,_ ... ......_„.^_.^ bolnici. Rekao je Charlie da se svuče i legne k njemu u krevet jer mu je bilo tako zlo da je pomislio kako umire.Osano okrene glavu u stranu. — Znaš li — rekao je — najstrašnija stvar u ovom životu je da svi umiremo u krevetu. I kad si u bolnici okružen cijelom obitelji, nitko te ne ponudi da legne s tobom kad umireš. Ako si kod kuće, tvoja ti žena neće ponuditi da legne uz tebe kad budeš umirao.Osano me pogleda i ljupko se osmjehne smiješkom koji mu je ponekad lebdio na licu. — To mi je najdublja želja. Htio bih da Charlie leži uz mene kad budem umirao, baš u tom trenutku, tad ću osjećati da sam imao prednost pred drugima, da to nije bio loš život i svakako ne loš svršetak. Vrlo simbolično, zar ne? Upravo kako valja za jednog romanopisca i njegove kritičare.— Kako ćete znati da je došao taj posljednji trenutak? — upitao sam ga.— Mislim da je već došao. Ne bi trebalo da dulječekam.Bio sam uistinu zgranut i užasnut. ¦— Zašto ne biste pričekali još dan? — prosvjedovao sam. — Sutra će vam jamačno biti bolje. Ta imate još vremena. Šest mjeseci nije loše.— Imaš li kakvih sumnji u pogledu mojih namjera? Uobičajenih moralnih predrasuda?Stresao sam glavom. — Samo, čemu žurba?Osano me zamišljeno pogledao. — čemu? Moj pad, kad sam htio ustati s kreveta, bio je signal. čuj, imenovao sam te svojim književnim izvršiteljem, tvoje će odluke biti konačne. Novaca nije preostalo, samo autorska prava, a to će pripasti mojim bivšim ženama, vjerujem. I mojoj djeci. Moje se knjige još prilično dobro prodaju, stoga ne moram brinuti za njih. Pokušao sam učiniti nešto za Charlie Brown, ali je ona to odbila i možda ima pravo.Rekao sam nešto što bih u običnim okolnostima prešutio. — Prostitutka sa zlatnim srcem. Baš kao u nekom lošem romanu.Osano sklopi oči. — Znaš li, Merlvne, uvijek sam u tebi najviše cijenio što nikad nisi izgovorio riječ »prostitutka«. Ja sam je možda izrekao, ali nikad ozbiljno.5Q9,

Okay — rekao sam. — Želite li još kome telefonirati ili koga vidjeti? Hoćete li što popiti?— Ne — odgovori Osano. — Dosta mi je svih tihgluposti. Imam sedam žena, devetoro djece, dvije tisuće prijatelja milijune obožavatelja. Nitko mi od njihne može pomoći i ne želim nikoga vidjeti. — Nasmijao se. — A da se dobro razumijemo: moj je život biosretan. — Stresao je glavom. — Ljudi koje najviševoliš kopaju ti grob.Sjeo sam uz krevet pa smo još satima pričali o knjigama koje smo pročitali. Pričao mi je o ženama s kojima je spavao i na trenutak se nastojao sjetiti koja ga je djevojka zarazila prije petnaest godina. Nije uspio. — Jedno je sigurno — rekao je — sve su bile lijepe. Sve su bile vrijedne. Ali što to sad još vrijedi? Život se sastoji od slučajnosti.Ispružio je ruku, a ja je stisnuh. Rekao je: — Reci Charlie da dođe ovamo a ti čekaj vani. — Kad sam pošao, pozvao me: — Hej, slušaj. Život umjetnika nije ispunjen život. To možeš upisati na moj nadgrobni kamen.

Dugo sam sjedio u dnevnoj sobi. Ponekad bih čuo šumove i jednom mi se učinilo da čujem jecaje, a zatim više ništa. Pošao sam u kuhinju, skuhao kavu i položio dvije šalice na stol. Vratio sam se u dnevnu sobu i čekao dalje. Tad sam čuo Charlien glas, ne krik, ne zapomaganje, čak ni bolan, nego vrlo sladak i jasan. Zvala me po imenu.Ušao sam u spavaću sobu. Na noćnom ormariću bila je zlatna kutijica od »Tiffanvja« u kojoj je običavao držati svoje pencilinske tablete. Otklopljena i prazna. Svjetla su gorjela a Osano je ležao na leđima, zureći u strop. čak i u smrti njegove zelene oči kao da su svjetlucale. Na njegovim prsima počivala je blještava zlatna Charliena glava. Povukla je pokrivač da pokrije njihovu golotinju.— Morate se obući — rekao sam joj.Podigla se na lakat i nagnula nad Osana da ga poljubi u usta. Zatim je dugo zurila u njega— Morat ćete se obući i otići — rekao sam. —Ovdje će biti gadnog meteža, a mislim da je Osano odmene očekivao da vas spasim od neugodnosti.Vratio sam se u dnevnu sobu i čekao. čuo sam šum tuša, a petnaest minuta kasnije ušla je u sobu.

— Nemojte ni o čemu brinuti — rekao sam. —Postarat ću se za sve. — Prišla mi je i pala mi unaručaj. Prvi put sam osjetio njezino tijelo i mogaosam razumijeti zašto ju je Osano tako dugo volio.Mirisala je divnom svježinom i čistoćom.— Jedino je vas htio vidjeti — prošaptala je. —Vas i mene. Hoćete li me nazvati poslije pogreba?Da, hoću, obećao sam. Izašla je i ostavila me samog s Osanom.čekao sam do jutra. Tad sam nazvao policiju i izjavio da sam našao Osana mrtvog. I da je očito počinio samoubjstvo. Trenutak sam pomišljao da zataškam samoubojstvo i sakrijem kutijicu. No sve da sam i uspio nagovoriti novinare i vlasti da se stvar zataška, Osanu bi to bilo svejedno. Upozorio sam da je Osano bio značajan čovjek; htio sam time postići da smjesta pošalju ambulantna kola. Potom sam nazvao Osanova odvjetnika i zamolio ga da on obavijesti njegove žene i djecu. Javio sam što se dogodilo i Osanovu izdavaču, jer sam znao da će htjeti dati objavu u novinama i osmrtnicu u »New York Times«. Bilo mi je stalo da Osanu odaju takvo poštovanje.Policija i državni tužilac postavili su mi mnoštvo pitanja, kao da sam osumnjičen za ubojstvo. Ali to je brzo prošlo. Uspostavilo se da je Osano obavijestio izdavača da mu neće moći isporučiti roman jer namjerava sebi oduzeti život.Sprovod je bio vrlo svečan. Osanovih sedam žena, devetoro djece, književni kritičari »New York Timesa«, »New York Review of Books«, »Commentarv«, »Har-per's Magazine« i »New Yorkera« odali su Osanu posljednju počast. Pun autobus stigao je izravno iz »Elaineisa« u New Yorku. Bili su to Osanovi prijatelji i znali su da bi on to odobrio, pa su ponijeli bačvu piva i pokretni bar u autobusu. Došli su na pogreb pijani. Osano bi bio oduševljen.Idućih tjedana napisano je stotine tisuća riječi o Osanu kao o prvoj velikoj talijanskoj ličnosti u američkoj kulturnoj povijesti. To bi Osana bilo gadno ogorčilo. Nikad sebe nije smatrao američkim Talijanom. Ali jedno bi ga vjerojatno obradovalo: svi su kritičari jednodušno tvrdili da bi nesumnjivo dobio Nobelovu nagradu da je uspio završiti svoj roman.

510 511 Tjedan dana nakon Osanova pogreba nazvao me njegov izdavač i zamolio da jednog od idućih dana

s njim ručam. Prihvato sam poziv.Izdavačka kuća »Arcania« slovila je kao jedna od najuglednijih i književno najvrednijih izdavačkih kuća u zemlji. U popisu njezinih autora bilo je pola tuceta nobelovaca i desetak nosilaca Pulitzerove i NBA nagrade. Kuća je bila poznata po tome što se više zanimala za književnu kvalitetu nego za bestselere. A njezin glavni urednik, Henry Stiles, mogao se svakodobno izdavati za profesora s Oxforda. No i on je prešao na stvar jednako brzo kao bilo koji Babbitt.*— Gospodine Merlvn — rekao je — divim se vašim romanima. Nadam se da ćemo vas jednom moćiubrojiti u naše autore.— Pregledao sam Osanove stvari kao njegov iz-vršilac — rekao sam.— Vrlo dobro — reče gospodin Stiles. — Moždaznate, a možda i ne, budući da je to financijska stranaživota gospodine Osana, da smo mu predujmili stotinutisuća dolara za njegov roman u radu. Tako imamoprvenstveno pravo na tu knjigu. Htio sam samo davam to bude jasno.— Svakako — rekao sam. — A znam da je Osanova želja bila da ga vi objavite. U izdavanju njegovihJknjiga stekli te veliku zaslugu.Gospodin Stiles se zahvalno nasmiješio. Naslonio se u stolcu. — Tada, dakle, nema problema? — rekao je. — Pretpostavljam da ste pregledali njegove zabilješke, papire i da ste pronašli rukopis.— Pa u tome i jest problem. Nema rukopisa, nema romana, samo pet stotina stranica bilježaka.Stiles me zapanjeno, užasnuto pogleda, ali znao sam što je pomislio: prokleti pisci, stotinu tisuća predujma, toliko godina, a ostavlja samo bilješke! No ubrzo se pribrao. — Želite reći da niste našli ni jednu jedinu stranicu rukopisa?— Ni jednu jedinu — slagao sam, ali to nikad nećesaznati. Našao sam šest stranica.— Dakle, u normalnim okolnostima to ne radimo,ali znate da druge izdavačke kuće to čine. Znamo daste pomagali gospodinu Osanu u nekim člancima koje* Babbitt — djelo američkog pisca Sinclairea Lewisa koji se izruguje tipičnom američkom poslovnom čovjeku.512 je objavljivao pod svojim imenom i da ste pri tom vrlo dobro oponašali njegov stil. Moralo bi to, dakako, ostati tajna, ali zar ne biste za kakvih šest mjeseci mogli napisati Osanovu knjigu i objaviti je pod njegovim imenom? Mogli biste time zaraditi mnogo novca. Shvatit ćete da to ne bismo mogli iskazati nekim ugovorom, ali bismo mogli sklopiti vrlo velikodušan ugovor za vaša buduća djela.Iznenadio me. Najuglednija američka izdavačka kuća bila je spremna učiniti nešto što se inače može očekivati samo od Hollywooda ili Vegasa. Zašto sam, k vragu, bio iznenađen?— Ne — rekao sam gospodinu Stilesu. — Kao njegov književni izvršitelj, imam punomoć i pravo da spriječim da se po njegovim bilješkama napiše knjiga.Ako želite bilješke objaviti takve kakve jesu, dat ćuvam dopuštenje.— Razmislite još jednom — rekao je gospodin Stiles. — Razgovarat ćemo ponovno o tome. U međuvremenu, drago mi je što sam vas upoznao. — Stresao ježalosno glavom. — Osano je bio genij. Kakva šteta.Nikad nisam otkrio gospodinu Stilesu da je Osano napisao nekoliko stranica romana. Prvih šest. Uz

njih je bila poruka naslovljena na mene.»Merlvne, ovdje je šest stranica moje knjige. Poklanjam ti ih. Da vidim što možeš s njima. Zaboravi bilješke; sve sama bljezgarija.Osano«. Pročitao sam stranice i odlučio da ih zadržim za sebe. Kod kuće sam ih ponovno pročitao, vrlo polagano, riječ po riječ.»Slušajte me. Reći ću vam istinu o životu jednog čovjeka. O njegovoj ljubavi za žene koje nikad nije mrzio. Sad ste pomislili: taj je na pogrešnom kolosijeku. Ali saslušajte me. Vjerujte mi — ja sam majstor čarolije.Vjerujete li da muškarac može istinski voljeti ženu i istodobno je bez prestanka varati? Ne samo tjelesno, nego duhovno, tako reći u »poeziji svoje duše«. Pa, to nije lako, ali muškarci to neprestano čine.Ili, biste li željeli znati kako žene umiju voljeti, smišljeno vas kljukati ljubavlju da bi otrovale vaše tijelo i vaš duh, jednostavno zato što vas hoće uništiti? I kako iz strastvene ljubavi odluče da vas pre-33.BudaJe umiru I velikom »novom« ratu žena protiv muškaraca. Dakako, stara je ta priča, ali je sad izbila na javu. Borci ženskog pokreta drže da su otkrili nešto novo, a zapravo su samo njihovi gerilci izašli iz skrovišta. Naoko meke, podložne žene od pravijeka su muškarcima postavljale zasjede: za kolijevkom, u kuhinji, u spavaonici. I na grobu svoje djece, najprikladnijem mjestu da ne čuješ vapaj za milost.Oh, joj, pomisliste, taj ima nešto protiv žena. Nikad ih nisam mrzio. Kod mene one bolje prolaze od muškaraca, vidjet ćete. Doduše, istina je, samo su žene uspjele da me učine nesretnim, a radile su to otkako sam se rodio. To može reći većina muškaraca. Protiv toga nema lijeka.Kakva li zadatka! Znam ... znam kako to zavodljivo izgleda. Ali oprez! Ja pričam zamršeno i nisam jedna od onih vaših ranjivih umjetničkih duša. Na to sam se pripremio. Imam još poneko iznenađenje u pričuvi.No dosta sad. Pustite me da počnem. I da završim.« 51.

I to je bio Osanov veliki roman, knjiga koja mu je trebala donijeti Nobelovu nagradu i obnoviti njegovu slavu. Poželio sam da ju je napisao.To što je bio književni hohštapler prvog reda, kao što se vidi iz ovih stranica, nije bitno. Možda je to bio samo jedan oblik njegova genija. Htio je samo svoj unutarnji svijet podijeliti s vanjskim, ništa drugo. A sad, kao posljednja šala, zavještao je meni svoje posljednje stranice. Šala, jer smo se kao pisci tako razlikovali. On tako velikodušan, a ja, sad mi je to postalo jasno, krajnje sebičan.Njegova me djela nikad nisu oduševljavala, a ne znam ni jesam li ga doista cijenio kao čovjeka. Ali volio sam u njemu pisca. I zato sam odlučio — da li za sreću ili da mi pribavi snage, možda samo zbog prijevare — da te stranice objavim kao svoje. Jedan sam stupac morao promijeniti. Mene je smrt uvijek iznenađivala.516 Nemam povijesti. Janelle nikad nije mogla shvatiti da sam morao početi od sebe; da nisam imao djeda i baku, roditelje, ujake ili tetke, prijatelje obitelji ni bratiće. Nisam imao uspomena iz djetinjstva o vlastitom domu ili nekoj određenoj kuhinji ni sjećanja na neki grad ili selo. Moja je povijest počinjala sa mnom i bratom Arthurom. A Valerie i djeca, njezina obitelj i kuća u kojoj smo stanovali, i to što sam postao roditelj i muž, postalo je moja stvarnost i moj spas. Ali o Janelli ne moram više brinuti. Nju nisam vidio više od dvije godine, a od Osanove smrti već su prošle tri.

Ne mogu podnijeti da mislim na Artieja. Kad se sjetim njegova imena, već mi suze naviru na oči. On je jedini čovjek za kojim sam plakao.Već dvije godine sjedim u radnoj sobi, čitam, pišem, uzoran sam otac i muž. Ponekad izlazim s prijateljima na večeru, ali prija mi misao da sam naposljetku postao ozbiljan, radan čovjek, da ću ubuduće živjeti životom učenjaka; da je za mene prošlo vrijeme pustolovina. Ukratko, nadam se da mi život ne sprema više nikakvih iznenađenja. Okružen svojim čarobnjač-kim knjigama — Austenom, Dickensom, Dostojevskim, Jovseom, Hemingwayem, Dreiserom i, naposljetku, Osa-517

nom, osjećam se u ovoj sobi siguran, ali i iscrpen poput životinje koja je mnogo bježala dok nije stigla do svojeg skloništa.Znam da dolje u kući, u ovoj kući koja je sad moja povijest, moja žena priprema nedjeljni ručak. Moja djeca gledaju televiziju i kartaju se, a kako znam da su tamo, mogu podnijeti tugu u ovoj sobi.Ponovno sam pročitao Osanove knjige. U početku je bio velik pisac. Pokušao sam utvrditi zašto je kasnije podbacio, zašto nije mogao dovršiti svoj veliki roman. Počeo je omamljen čudesima svijeta i ljudi koji su ga nastavali, a završio pišući još samo o čudesnom »ja«. U svakom je retku glasno zahtijevao pažnju, ne prema svojoj umjetnosti, nego za Osana. Svatko je morao čuti kako je pametan i blistav.Pazio je čak i na to da likovi koje je stvorio ne prisvoje njegov sjaj. Bio je poput trbuhozborca zavidan na smijeh koji postiže njegov lutak. Šteta. A ipak, držim ga velikim čovjekom. Kako je zastrašujuća bila njegova čovječnost, užasavajuća njegova ljubav prema životu! Kako blistav njegov um i zabavno njegovo društvo!Kako sam mogao tvrditi da je bio propali pisac kad su njegova djela, uza sve nedostatke, bila toliko značajnija od mojih? Sjećam se kako sam kao izvršitelj njegove ostavštine pregledavao papire i sa sve većim čuđenjem utvrdio da nema traga njegovu romanu. Nisam mogao povjerovati da je bio takva varalica, da se toliko godina pretvarao kako ga piše, a jednostavno se zezao s bilješkama. Sad sam shvatio da je sagorio. I da to nije bila zlonamjerna šala ili lukavstvo, nego jednostavna šala koja ga je zabavljala i, uz to mu donijela novaca.Napisao je jednu od najljepših proza, razvio nekoliko najsnažnijih misli svojeg vremena, ali je uživao u tome da bude varalica. Pročitao sam sve njegove bilješke, više od pet stotina stranica na dugom žutom papiru. Bile su to sjajne zabilješke. Ali bilješke su bezvrijedne.Spoznaja svega toga potakla me da razmislim o sebi. Napisao sam prolazne knjige. Ali kako sam bio manje sretan od Osana, nastojao sam živjeti bez iluzija i rizika. Nisam posjedovao ništa od njegove ljubavi za život i vjeru u njega. Sjetio sam se kako je Osano govorio da život čovjeka uvijek nastoji dotući.518 Možda je zato živio tako divlje, tako se žestoko borio s udarcima i poniženjima.Već je mnogo vremena prošlo otkako je Jordan prislonio pištolj na glavu. Osano je živio ispunjenim životom, a dokrajčio ga je kad više nije bilo drugog izbora. A ja, ja sam mu pokušao izbjeći time što sam nasadio čarobnjačku kapu. Sjetio sam se još jedne Osanove primjedbe: »Život se čovjeku neprestano sa-pliće pod noge«. Znao sam što je time mislio. Svijet je piscu poput neke od onih blijedih sablasti koje sa starošću postaju sve bljeđe i bljeđe; možda je to razlog što je Osano prestao pisati.Ispred prozora moje radne sobe snijeg je padao u gustim pahuljama. Svjetlucava bjelina pokrila je sive gole grane i olinjalu smjeđezelenu zimsku tratinu. Da sam bio sentimentalan i u pravu raspoloženju, ne bi mi bilo teško prizvati Osanovo i Artiejevo lice da mi nasmiješeni priđu kroz zakovitlane pahuljice. Ali, nisam bio ni tako sentimentalan niti sam sebi toliko popuštao ili se sažaljevao. Mogao sam živjeti i bez njih. Njihova me smrt nije umanjila, kako su možda očekivali.

Ne, u svojoj sam radnoj sobi bio siguran. Zaštićen od bijesnog vjetra koji je bacao sniježne pahulje u moj prozor. Ove zime neću izaći iz sobe.Ulice su bile zamrznute. Moj bi automobil mogao skliznuti i smrt me raznijeti. Otrovni virusi mogli bi zaraziti moju kralješnicu i moju krv. Oh, osim smrti bilo je još bezbroj opasnosti. Bio sam svjestan da je smrt mogla poslati špijune u moju kuću i čak u moj mozak. Poduzeo sam mjere da se obranim protiv njih.Na zidove radne sobe pričvrstio sam dijagrame. Dijagrame za moj rad, moj spas, moju obranu. Namjeravao sam se povući u prošlost i prikupio građu da napišem roman koji se događa u Rimskom Carstvu. Ako dobijem volju da se krijem u budućnosti, obavio sam pripreme za roman čija se radnja zbiva u dvadeset i petom stoljeću. Na stotine knjiga čekale su da ih pročitam i njima ogradim svoj mozak.Privukao sam golemi naslonjač do prozora da mogu udobno promatrati kako pada snijeg. Iz kuhinje se oglasila zujalica. Večera. Moja žena i djeca čekali su me. Što se, do vraga nakon svega ovog zbivalo u nji-519

rna. Gledao sam snijeg koji se prometnuo u mećavu. Vanjski se svijet potpuno zavio u bijelo. Zujalica se ponovno oglasi, ovaj put upornije. Da sam sad bio živ, ustao bih i sišao u udobnu blagovaonicu da sa zadovoljstvom prionem uz večeru. I opet zujalica.Proučavao sam svoj plan rada. Bio sam napisao prvo poglavlje romana iz Rimskog Carstva i deset stranica bilježaka za roman iz 25. stoljeća. Sad sam odlučio da pišem o budućnosti.Zujalica se ponovno oglasi, dugo i bez prijekida. Zaključao sam vrata radne sobe i sišao. Kad sam stupio u jedaću sobu, uzdahnuo sam od olakšanja. Svi su bili tu. Djeca već gotovo odrasla i spremna da nas napuste. Valerie, dražesna u kućnoj haljini i pregači, lijepe kestenjaste kose strogo začešljane. Obrazi su joj bili rumeni, možda od vrućine u kuhinji ili zato što će nakon večere izaći da se nađe sa svojim ljubavnikom? Može li to biti? Odakle da znam. Sve da je i bilo tako, zar nije vrijedilo sačuvati svoj život?Sjeo sam na čelo stola. Šalio se s djecom. Jeo sam. Osmjehnuo se Valerie i pohvalio što je pripremila. Kad povečeram, vratit ću se u svoju sobu, raditi i živjeti.Osano, Malomar, Artie, Jordan — nedostajete mi. Ali, nećete me ubiti. Ovih koje volim, s kojima sam sjedio za stolom, njih se moram čuvati, oni bi to jednog dana mogli učiniti.Za večerom je zazvonio telefon. Cully me molio da ga sutra dočekam na aerodromu. Dolazi poslovno u New York. Već godinu dana nije se javio. Iz njegova glasa razabrao sam da je u nevolji. zervirana, ali se putnik nije pojavio, rekli su mi. Nazvao sam »Xanadu« u Vegasu. Javila se Cullvjeva sekretarica. Da, rekla je, koliko ona zna, Cully je otputovao u New York. Nije u Vegasu i neće se vratiti nekoliko dana. Nisam se zabrinuo. Jamačno mu se u međuvremenu ispriječio kakav drugi posao. Cully je za svoj hotel neprestano putovao po Sjedinjenim Državama i cijelom svijetu. Nešto ga je nepredviđeno primoralo da u posljednjem trenutku promijeni plan. Bio sam siguran da će mi se javiti. Ali u dnu misli mučila me sumnja: još nikad me nije iznevjerio, uvijek bi me obavijestio ako je morao promijeniti plan i nije bilo u njegovu stilu da me naruči da ga na aerodromu satima čekam, a on da ne dođe. A ipak, pustio sam da prođe gotovo tjedan a da nisam dobio glasa od njega niti saznao gdje je, prije nego što sam nazvao Grone-velta.Gronevelt se obradovao što me čuje Glas mu je zvučao čvrsto, vrlo zdravo. Ispričao sam mu sve i upitao gdje bi Cully mogao biti. — 0 tome ne mogu razgovarati telefonom — rekao je Gronevelt. — Zašto ne biste došli ovamo na nekoliko dana kao moj gost? Mogli bismo u miru razgovarati. Na aerodrom sam bio poranio. Kupio sam nekoliko revija i prelistao ih; potom sam popio kavu i pojeo sendvič. Kad je najavljen dolazak njegova aviona, sišao sam u prostor kamo stiže prtljaga. Tu

sam ga svaki put dočekivao. Kao obično u New Yorku, potrajalo je dvadesetak minuta da kovčezi počnu ispadati na tekuću vrpcu. Oko nje već su se bili natisnuli putnici, ali Cullyju ni traga. Tražio sam ga očima. Gomila putnika se rijedila i uskoro se samo nekoliko kovčega okretalo na tekućoj vrpci.Nazvao sam Valerie i upitao da li se Cully javio. Nije. Potom sam nazvao informacije o letu i upitao da li je doputovao putnik Cully Cross. Karta je bila re- 520 521 52.Kad je Cully čuo da ga Gronevelt zove na razgovor u svoj ured, nazvao je Merlvna. Znao je o čemu Gronevelt želi razgovarati a i to da mora potražiti način kako da se spasi. Merlvna je obavijestio da će sutradan jutarnjim avionom stići u New York i zamolio da ga dočeka.Kad je naposljetku ušao u ured, pokušao je proniknuti Groneveltovo lice, ali je jedino uspio uočiti da se jako promijenilo u deset godina otkako radi za njega. Kap je u njegovim bjeloočnicama, obrazima, čak i čelu ostavila sitne crvene žilice. Studene plave oči bile su kao zaleđene. I rastom je sad bio niži i mnogo krhkiji. Pa ipak, Cully ga se još bojao.Kao uvijek, i sad ga je Gronevelt zamolio da utoči u dvije čaše viskija. — Sutra dolazi Santadio. Zanima ga samo jedno: hoće li mu komisija za igre odobriti da postane suvlasnik ovog hotela ili neće?— Vi znate odgovor — reče Cully.— Mislim da znam — reče Gronevelt — a i što sirekao Johnnvju: da je stvar sigurna. Samo to znam.— Neće dobiti dozvolu. Nisam to mogao urediti —rekao je Cully. Gronevelt je kimnuo. — S obzirom na Johnnyjevu obitelj, bio je to od samog početka vrlo težak pothvat. Kako stoji s njegovih sto tisuća?— čekaju ga dolje u blagajni — odgovori Cully.— Može ih podići kad god zaželi.— Dobro — reče Gronevelt. — Dobro. To će gaobradovati.Obojica su se naslonila na naslon i pijuckala, pripremajući se za ono o čemu se zapravo radilo. Gronevelt poče polagano: — Obojica znamo zašto Johnny iznenada dolazi ovamo u Vegas. Obećao si mu da će sudac Brianca kazniti njegova nećaka za prijevaru i utaju poreza uvjetno a jučer je osuđen na pet godina. Nadam se da to možeš objasniti.— Ne mogu — odgovori Cully. — Platio sam sucuBriancu četrdeset tisuća koje mi je Santadio dao. Ništaviše nisam mogao učiniti. To je prvi put da me sudacBrianca izigrao. Možda ću uspjeti dobiti novac natrag.Ne znam. Pokušavao sam uspostaviti vezu s njim, alime on vjerojatno izbjegava.— Znaš da Johnnvjeva riječ u poslovanju ovog hotela dosta znači, i ako on zatraži da te otpustim, morat ću to učiniti. Ti znaš, Cully, da moj položaj poslijemojeg udara nije više neprikosnoven. Morao sam ustupiti svoje dionice. Sad sam samo nešto bolje potrkalo,samo fasada. Ne mogu ti pomoći.Cully se nasmije. — K vragu, ne bojim se da će me otpustiti. Brinem da me ne ubiju.— Oh, ne — reče Gronevelt. — Stvar nije tako oz

biljna. — Osmjehnuo se Cullyju kako bi se otac nasmiješio sinu. — Zar si uistinu pomislio da je takoozbiljno?Sad je Cullyju odlanulo. čestito je potegnuo iz čaše. Olakšano je uzdahnuo. — S time bih se odmah pomirio — reče — da me samo otpuste.Gronevelt ga potapša po ramenu. — Nemoj se miriti tako brzo — reče. — Johnny zna koliko si vi ove dvije godine od mojeg udara učinio za hotel. Odličan posao. Utržak se povećao za milijune dolara, a to je bitno. Ne samo meni, nego i ljudima poput Johnnyja. Dobro, učinio si nekoliko pogrešaka. Moram priznati da su ljudi ljuti, osobito zbog nećaka koji će sad u zatvor a ti si rekao neka ne brinu jer da imaš suca Briancu u džepu. Jednostavno ne mogu shvatiti kako si mogao takvo što tvrditi i tad tako podbaciti. 522 Cully zatrese glavom. — Uistinu mi nije jasno. Sudac Brianca mi je jeo iz ruke pet godina, osobito kad ga je ona mala plavokosa Charlie obrađivala.Gronevelt se nasmije. — Da, sjećam je se. Zgodna djevojka. Dobrodušna.— Da — reče Cully. — Sudac je bio lud za njom.Vodio ju je jahtom u Meksiko na pecanje kad god jeodlazio onamo. Tvrdio je da je sjajno društvo. Divnodjevojče.Pričice koje mu je Charlie pričala o sucu Cully nije povjerio Groneveltu. Kako ga je posjećivala u njegovoj sudačkoj kancelariji i, odjevenog već u sudački plašt, prije polaska u sudnicu još morala pocuclati. I kako je na jahti taj šezdesetogodišnjak prvi put to njoj obavio i smjesta odjurio u kajitu, ščepao bocu viskija i grgljao da istjera bacile. Kasnije ga više nije mogla od toga odvratiti.Cully se smješkao sjećajući se te priče, ali tad začu Groneveltov glas.— Mislim da znam kako bi se mogao rehabilitirati.Priznajem da je Santadio bijesan, da kuha, ali ga mogusmiriti. Trebalo bi da obaviš nešto značajno, odmahsada. Mislim da znam rješenje. U Japanu čeka još trimilijuna, a Johnnyiev dio iznosi milijun dolara. Akouspiješ iznijeti taj novac kao prošli put, mislim da biti za milijun dolara Johnny Santadio oprostio. Ali zapamti: sad je takav pothvat mnogo opasniji.Cully se iznenadio. Odluči da bude oprezan. — Hoće li Santadio znati da odlazim? — Da je Gronevelt potvrdio, Cully bi bio odbio posao. Ali Gronevelt mu reče, gledajući ga u oči: — To je moja ideja i savjetujem ti da nikom ne kažeš, nikom živom, što namjeravaš. Uzmi večernji let za Los Angeles, a odanle smjesta produži u Japan i stići ćeš tamo prije nego Johnny Santadio ovamo. Ja ću mu tad reći da si otputovao. Dok ti budeš putovao, poduzeti ću sve što je potrebno da te novac tamo dočeka. Ne moraš brinuti o nepoznatim ljudima jer ćemo sve obaviti posredstvom našeg starog prijatelja Fummira.Upravo je Fummirovo ime rastjeralo sve Cullvjeve sumnje. — Okay — rekao je. — Učinit ću to. Postoji samo jedna stvar, htio sam odletjeti u New York da porazgovaram s Merlynom. On će me sutra čekati na aerodromu. Moram ga nazvati.524

— Ne — reče Gronevelt. — Nikad se ne zna tkoprisluškuje razgovor i kome će reći što čuje. Prepustito meni. Obavijestit ću ga neka te ne čeka. Nemoj otkazati rezervaciju za sutrašnji let. Time ćeš zamestitrag. Reći ću Johnnvju da si otišao u New York. To

je sjajna kamuflaža. U redu?— U redu — reče Cully.Gronevelt mu stisne ruku i potapša ga po leđima. — Požuri — reče. — Ako uspiješ, obećajem ti da će tvoj dug kod Johnnyja Santadija biti izravnan. Nećeš morati više brinuti.Te večeri uoči odlaska Cully je nazvao dvije žene. Obje su bile call-girle. Jedna je bila udana za šefa odjela u kockarnici jednog hotela na Stripu. Zvala se Crystin Lesso.— Crystin — rekao je — jesi li raspoložena za jedno mlaćenje?— Kako ne — odgovorila je Crystin. — Koliko ćešmi brisati od dugovanja?Za »mlaćenje« je Cully obično plaćao dvostruku cijenu, dvije stotine dolara. Do vraga sve, pomislio je, odlazim u Japan, tko zna što će se dogoditi?— Brisat ću ti pet stotki — odgovorio ječuo je kako je dahnula od čuda. — čovječe, to mora da će biti grdni metež. S kime ću se to naći u ringu? S gorilom?— Ne brini — reče Cully. — Uvijek si se dobrozabavila, zar ne?Crystin upita: —• Kada?— Što prije — odgovori Cully. — Moj avion sutrapolazi vrlo rano. Slažeš se?— Svakako. Pretpostavljam da neće biti večere.— Ne. Imam još mnogo posla. — Kad je odložioslušalicu, Cully otvori ladicu pisaćeg stola i izvuče malisnop cedulja. Bile su to Crystinine priznanice, ukupnona tri tisuće dolara.Cully je razmišljao. Žene i njihove tajne! Crystin je bila lijepa žena. Bilo joj je dvadeset i osam godina i bila je nepopravljivi kockar. Prije dvije godine zadužila se za više od dvadeset tisuća. Najavila se Cullvju u kancelariji i potoni mu predložila da odradi dug kao call-girl. Ali primat će poslove samo od Cullvja, u najvećoj tajnosti, zbog muža.čully ju je pokušao odgovoriti. — Ako vaš muž sazna, ubit će vas. — Ako sazna za moje priznanice, također će meubiti — reče Crystin — u čemu je razlika? Uz to, znate da ne mogu odustati od kocke, a možda ću od ponekog uspjeti mimo tarife dobiti poneki žeton ili maliulog.Naposljetku je Cully pristao. Povjerio joj je posao sekretarice nabavljača namirnica i pića u hotelu. Sviđala mu se i najmanje jedanput na tjedan ispraćakali bi se poslije podne u njegovom apartmanu. Jednog dana zatekla je u njegovoj sobi drugu djevojku. Seks u troje jako joj se svidio.Cully izvuče jednu priznanicu od pet stotina dolara i podere je. Tad, na neki iznenadni poticaj, podere sve Crystinine priznanice i baci ih u košaru za papir. Kad se vrati iz Japana, morat će malo čačkati po knjigovodstvu da to prikrije, ali o tom će razmišljati kad bude vrijeme. Crystin je bila dobra djevojka. Ako se njemu što dogodi, neka bar ona bude bez brige.Sredio je svoj pisaći stol i potom se spustio u svoj apartman. Naručio je šampanjca i nazvao Charlie Brovvn.Otuširao se i navukao pidžamu. Vrlo elegantnu pidžamu: od bijele svile obrubljenu crvenom, s inicijalima na džepovima.Charlie Brown je stigla prva. Natočio joj je čašu šampanjca i uto je prispjela i Crystin. Sjedili su razgovarajući i on ponuka žene da ispiju cijelu bocu prije nego što ih je poveo u spavaću sobu.Malo su se plaho držale, premda su se po viđenju poznavale. Cully im reče da se svuku, a i on se razod-jene.Goli polijegaše u krevet. Brbljali su a on se natezao i šalio s njima, dijelio poljupce i igrao se

njihovim dojkama. Zatim je ogiiio svaku jednom rukom i blago im privukao glave. Znale su što im je činiti. Krzmajući, počele su se ljubiti u usta.Cully podiže vitkiju Charlie Brown, podvuče se ispod nje tako da su sad žene ležale jedna do druge. To ga je naglo uzbudilo.— Hajde — poticao ih je. — Svidjet će vam se.Znate da će vam se svidjeti.Ugurao je ruku među noge Charlie Brown i tamo je ostavio. Istodobno se nagnuo preko nje i poljubio Crystin u usta, pritisnuvši žene jednu na drugu. Trebalo im je malo vremena da se zagriju. Bile su plahe, oklijevale su. Uvijek je tako bilo. Cully se ma-lo-pomaio odmicao i naposljetku sjeo na podnožje ležaja.Dok je promatrao kako se žene ljube, obuze ga nenadani spokoj. Uza sav cinizam prema ženama i ljubavi, ovo je bio najljepši prizor koji je mogao doživjeti. Imale su divna tijela i dražesna lica i kad su se oslobodile pustile su maha svojoj strasti kakav nikad ne bi rasplamsale prema njemu. Bio bi ih mogao zauvijek gledati.Ustao je s kreveta i sjeo u jedan od naslonjača. Žene su bile sve razuzdanije. Tijela su im se uvijala i izvijala dok nisu u bijesnom trljanju dostigle vrhunac. Naposljetku su ostale zagrljene, smirene i nepomične.Cully priđe krevetu i obje nježno poljubi. Potom legne među njih i reče: — Mirujte. Hajde da malo prodrijemamo.Zaspao je, a kad je otvorio oči, sjedile su u njegovoj sobi i brbljale.Uzeo je iz svoje lisnice pet stotki, pet pčelica, i pružio ih Charlie Brown.Poljubila ga je za laku noć i ostavila nasamo s Crystin.Sjeo je na sofu, ogrlio Crystin i nježno je poljubio u obraz.— Poderao sam tvoje priznanice — rekao je. —Ne moraš više zbog njih brinuti, a javit ću blagajnida ti da žetona za pet stotki da noćas možeš malo zaigrati.Crystin se nasmije. — Cully, pa to je nevjerojatno! Postao si prava klasa!— Svaki je od nas klasa — reče Cully. — Ali, štoznači... Bila si dobar drugar ove dvije godine. Nećuda dulje budeš obavezna.Crystin ga kratko privuče, naslonivši glavu na njegovo rame i tad upita: — Zašto to nazivaš »mlaćenje«? — reče mirno. — Znaš, kad me svodiš s drugom ženom?— Taj izraz ini se sviđa — nasmije se Cully. — Naneki način pristaje.— Prezireš me zbog toga?— Ne. Za rnene je to nešto najljepše. 526 Kad je Crystin otišla, Cully nije mogao usnuti. Naposljetku je sišao u kockarnicu. Ugledao je Crystin za stolom za ajnc. Pred njom je bila hrpa crnih žetona po sto dolara.Domahnula mu je. Radosno mu se osmjehnula. — Danas je moj sretan dan — rekla je — Dobivam dvanaest tisuća.Pokupila je stupac žetona i položila mu ga u dlan. — Ovo je za tebe. Hoću da ih zadržiš.Cully prebroji žetone. Bilo ih je deset — tisuću dolara.Nasmijao se. — Okay. Sačuvat ću ih za tebe. Jednog će ti dana zatrebati novac za kockanje. — Pošao je gore u svoju kancelariju i bacio žetone u jednu od ladica svojeg pisaćeg stola. Iznova je pomislio da nazove Merlvna, ali je ipak odustao.Osvrnuo se po sobi. Sve je obavio, ali mučio ga je osjećaj da je nešto zaboravio. Kao da je odbrojao »cipelu« u kojoj nedostaje neka važna karta. Ali sad je bilo kasno. Za nekoliko sati bit će u Los

Angelesu i ukrcati se u avion za Tokio.U Tokiju Cully se taksijem odvezao do Fummirova tireda. Ulice su bile pune ljudi i mnogi su nosili bijele maske od gaze da se zaštite od zagađena zraka. čak su i građevni radnici u jarkocrvenim prslucima i bijelim šljemovima nosili maske. Cullyja obuze tjeskoba, ali shvatio je da je to posljedica njegove nervoze zbog ovog putovanja.Fummiro ga je dočekao srdačnim stiskom ruke i širokim osmijehom.— Jako mi je drago što vas ponovno vidim, gospodine Cross — rekao je. Postarat ćemo se da se dobro provedete u našoj zemlji. Recite samo mojem sekretaru što vam treba.Nalazili su se u Fummirovom modernom uredu, uređenom u američkom stilu i mogli su otvoreno razgovarati.— Moj je kovčeg u hotelu — reče Cully — recitemi kad ga mogu donijeti u vaš ured.— U ponedjeljak — reče Fummiro. — Subotom inedjeljom ne možemo ništa obaviti. Sutra navečer jezabava u mojoj kući. Uvjeren sam da ćete se dobrozabavljati.

— Zahvaljujem vam — reče Cully — ali htio bihse odmoriti. Ne osjećam se baš dobro, a i let je biovrlo dug.— Ah, da, shvaćam — reče Fummiro. — Imamdobru ideju. U Yogawari, izvan Tokija, postoji lijepladanjski hotel. Samo sat vožnje odavde. Dat ću davas odvezu tamo mojom limuzinom. To je najljepšemjesto u Japanu. Mirno i osvježavajuće. Djevojke ćevas tamo izmasirati, a ja ću se postarati da upoznatei drugih žena. Hrana je odlična. Japanska kuhinja, dakako. Tamo svi značajni ljudi Japana odvode svojeljubavnice na mali izlet. Vrlo diskretno mjesto. Možete se tamo u miru odmoriti, a kad u ponedjeljak, osva-nete ovdje potpuno osvježeni novac će vas čekati.Cully razmisli. Dok nema novac uza se, ne prijeti mu nikakva opasnost, a pomisao da se odmori u prirodi ga je mamila.— Zvuči sjajno — reče Fummiru. — Kad mi možete poslati kola?— Prometna gužva je petkom navečer užasna —reče Fummiro. — Pođite ujutro. Noćas se dobro ispavajte. Odmorite se dobro. Vidjet ćemo se u ponedjeljak.Cully je doživio posebnu počast jer ga je Fummiro ispratio do dizala.Do Yogaware bilo je više od sat vožnje. Ali kad je stigao Cully je bio zadovoljan što je prihvatio Fum-mirovu ponudu. Ladanjski hotel bio je prekrasan, u japanskom stilu.Dobio je divan apartman. Posluga je lebdjela hodnicima poput duhova, gotovo nevidljiva. Drugih gostiju nije bilo na vidiku.U jednoj prostoriji njegova apartmana stajala je golema kada od crvena drveta. Kupaonica je bila opremljena svim mogućim tipovima brijača, brijaćih vodica i kozmetičkih preparata za žene. Sve što bi netko mogao poželjeti.Dvije mlade djevojke, pravi djevojčurci, napuniše kadu i operu ga prije no što je zakoračio u namirisanu vruću vodu. Kada je bila tako golema da je gotovo mogao zaplivati. I tako duboka da

mu je voda pokrivala glavu. Osjetio je kako nestaje umora i napetosti, i kad su ga naposljetku djevojčice podigle iz kade i

528 34 Budale umiru ^ ^ 529 povele do strunjače u drugoj sobi, ispružio se i dopustio da ga izmasiraju, prst po prst, ud po ud i, kako se njemu učinilo, pramen po pramen kose na glavi. Bila je to najbolja masaža koju je doživio.Donijele su mu futabu, mali tvrdi četvrtasti podlo-žak za glavu. Smjesta je usnuo. Spavao je do predve-čeri a zatim prošetao okolicom.Hotel je stajao na padini brijega iznad doline, a s druge strane ravnice ugledao je more, beskrajno, plavo i kristalno jasno. Prošetao je oko lijepog ribnjaka okružena šarenim cvijećem u skladu s bojama suncobrana, ležaljki i visećih mreža na hotelskoj verandi. Mnoštvo jasnih boja ga je oduševilo, a čist bistar zrak osvježio. Više nije brinuo niti je bio napet. Ništa se neće dogoditi. Preuzet ću novac od Fummira, starog prijatelja. Kad stigne u Hong Kong i položi novac, ne mora se više bojati Santadija i moći će se mirno vratiti u Las Vegas. Sve će se srediti. »Xanadu« će biti njegov, a on će se brinuti o Groneveltu kao sin o ostarjelom ocu.Na trenutak je poželio da može provesti ostatak života u ovom predivnom krajoliku. Tako tihom i jasnom — tako mirnom kao da se vrijeme pomaklo pet stotina godina unatrag. Nikad nije poželio da bude samuraj, ali sad je pomislio kako je njihova ratna vještina bila zapravo bezazlena.Počelo se mračiti, sitne kapi kiše bockale su površinu ribnjaka. Cully se vratio u sobu.Volio je japanski način stanovanja. Bez namještaja, samo rogožine, pomične pregradne stijene — drveni okviri s napetim papirom čijim se pomicanjem dnevna soba pretvarala u spavaću. činilo mu se to tako razboritim i promišljenim.Iz daljine začuo je srebrnu zvonjavu sitnog zvonca. Malo zatim pokretna vrata kliznuše i dvije mlade djevojke unesoše golemi, gotovo pet stopa dugačak pladanj koji je mogao služiti kao ploča stola. Pladanj je bio napunjen svim vrstama riba koje more može dati.Bilo je crnih liganja i žutorepki, ostriga, sivocrnih rakova i točkastih komada ribe ružičasta mesa. Bilo je riba svih duginih boja i u takvom obilju da je ni petorica ne bi pojela. Djevojke su položile pladanj na nizak stolić i poslagale jastuke na koje će sjesti. Potom530 su sjele svaka s jedne njegove strane i hranile ga komadićima ribe.Treća djevojka unese poslužavnik s vinom i malim čašama. Natočila je šake i primakla čašu njegovim ustima da može piti.Sve je bilo prvoklasno. Kad je pojeo, ustao je i zagledao se kroz prozor u dolinu obraslu borovinom i more iza nje. čuo je kako iza njega žene pospremaju stol; potom kako zatvaraju vrata. Ostao je sam u sobi i zurio u ocean.Ponovno je promislio o svemu, odbrojivši »cipelu« svojih šansa i mogućnosti. U ponedjeljak ujutro preuzet će od gospodina Fummira novac i ukrcati se u avion za Hong Kong, a u Hong Kongu će morati u banku. Pokušao je razabrati gdje vreba opasnost, postoji li opasnost. Razmišljao je o Groneveltu, o mogućnosti da ga zaskoči Gronevelt, Santadio ili čak Fum-miro. Zašto ga je sudac Brianca iznevjerio? Nije li to Groneveltovo djelo? Tad se sjetio kako je jedne noći večerao s Groneveltom i Fummirom. Bilo im je malo nelagodno s njim. Da li je to nešto značilo? Nepoznata karta u »cipeli«? Ali Gronevelt je bio bolestan starac, Santadiova duga ruka nije dosizala do Dalekog istoka, a Fummiro je bio stari prijatelj.Ali čovjek je mogao biti zle sreće. U svakom slučaju, sad se posljednji put izlaže. Ostaje mu bar taj jedan dan spokoja ovdje u Yogawari.čuo je klizanje papirnate stijene. Ponovno su ga one dvije djevojčice odvele do kade od crvena

drva.Oprale su ga. Ponovno uronile u namirisano obilje vode u kadi.Namakao se, potom su ga podigle, položile na strunjaču i podmetnule futabu pod glavu. Nanovo su ga izmasirale, prst po prst. A sad, potpuno odmoren, osjetio je seksualnu želju. Posegnuo je za jednom, ali ga je dražesno odbila licem i rukama. Kretnjama mu objasni da će poslati drugu djevojku, da to nije njihov posao.Tad Cully podiže dva prsta da im saopći kako želi dvije djevojke. Djevojčice zahihoću, a on se upitao »mlate« li se Japanke međusobno.Gledao ih je kako odlaze i zatvaraju vrata iza sebe. Glava mu je klonula na mali četvrtasti jastuk. Tijelo se požudno opustilo. Zadrijemao je. Iz daljine čuo je klizanje papirnate stijene. Ah, pomislio je, dolaze. Ra-M* _-- doznao da vidi kako izgledaju, jesu li lijepe, kako su odjevene, podigao je glavu i zaprepastio se opazivši kako mu prilaze dva muškarca s maskama od gaze na licu.Najprije mu proleti glavom da su ga djevojke pogrešno razumjele. Pomislile da je, nevješt govoru znakovima, zatražio snažniju masažu. Zatim ga maske ispune stravom. Sijevnulo mu je da na selu nikad ne nose takve maske. Tad shvati istinu i vrisne: — Nemam novac! Nemam novac! — Pokušao se podići sa strunjače, ali su ga dvojica čvrsto ščepala.Nije bilo bolno ni strašno. Kao da je utonuo u more, u mirisnu vodu kade od crvena drva. Oči mu postadoše staklene. Smirio se na strunjači s futabom ispod glave.Dva muškarca umotaju njegovo tijelo u ponjave i šutke ga iznesu iz sobe. Knjiga osma S druge strane oceana Gronevelt je u svojem apartmanu pritisnuo dugmad da ubaci čist kisik u kockarnicu. 53.Stigao sam u Vegas kasno i Gronevelt me pozove da večeram s njim u njegovom apartmanu. Popili smo nekoliko aperitiva, a konobari unesoše stol s naručenom večerom. Primijetio sam da je Gronevelt dobio sasvim male porcije. Izgledao je stariji i uvenuo. Cully mi je pričao o njegovoj kapi, ali nisam zamijetio nikakvih poljedica, osim što se možda kretao polaganije i duže pripremao odgovor.Bacio sam pogled na ploču iza njegova stola s koje je Gronevelt punio kockarnicu kisikom. — Cully vam je pričao o uređaju? To nije smio — reče Gronevelt.— Ima stvari koje se jednostavno ne mogu prešutjeti — odgovorio sam — a Cully je znao da to neću širiti dalje.Gronevelt se osmjehnuo. — Vjerovali ili ne, upotrebljavam to iz dobrote. Pružam onima koji gube malo nade i posljednju injekciju prije spavanja. Mrzim pomisao da se čovjek koji gubi muči s nesanicom. Za dobitnike ne marim. Sa srećom se mogu pomiriti, ali ne podnosim vještinu. Vidite, postotke ne mogu nikad nadigrati, a postoci su na mojoj strani. U životu kao i u kocki. Postoci će vas samljeti u prah.535 Gronevelt je nabacivao nepovezane rečenice, razmišljajući o svojoj bliskoj smrti. — Bogatiti se možeš samo u mutnom — nastavio je. — Treba se osloniti na postotke. Zaboravite sreću, ona je vrlo varljiva čarolija. — Kimnuo sam glavom u znak slaganja. Kad smo nakon jela pijuckali brandv, Gronevelt reče: — Neću da brinete zbog Cullvja, stoga ću vam reći što se s njim dogodilo. Sjećate se kad ste s njim putovali u Tokio i Hong Kong da iznesete onaj novac? Cully je imao svojih razloga da cijelu stvar ponovi. Upozorio sam ga. Rekao sam mu da su izgledi loši, da je u prvom

putovanju imao sreće. Ali iz razloga, o kojima ne mogu govoriti a njemu su u najmanju ruku bili važni i vrijedni, odlučio je otići.— To nije mogao bez vaše privole.— Da. Ali i meni bi njegovo putovanje donijelokorist.— I što mu se dogodilo?— Mi to ne znamo — odgovori Gronevelt. — Podigao je novac, strpao ga u svoje elegantne kovčege ipotom jednostavno nestao. Fummiro drži da u Braziluili Costa Rici živi kao kralj. Ali vi i ja bolje poznajemoCullvja. On ne bi mogao živjeti nigdje drugdje negou Vegasu.— Što mislite da mu se dogodilo? — ponovio sampitanje.Gronevelt mi se osmjehnuo. — Poznajete onu Yeastovu pjesmu? Mislim da počinje ovako: »Mnogi vojnik i mnogi mornar, leži daleko od domaćeg neba«, a to se dogodilo i Cullvju. Možda leži na dnu jednog od onih lijepih ribnjaka iza kakve čajane. A to bi strašno zamjerio. Htio je umrijeti u Vegasu.— Jeste li štogod poduzeli? — upitao sam. — Obavijestili policiju ili japanske vlasti?— Ne. To nije moguće, a ni vi to ne biste trebaliučiniti.— Poslušat ću vaš savjet — rekao sam. — MoždaCully jednog dana iskrsne. Možda ušeta u vaš kasinos vašim novcem kao da se ništa nije dogodilo.— To je nemoguće — reče Gronevelt. — Molim vas,nemojte se zanositi takvom pomisli. Ne bih volio davam ostavim bilo kakvu nadu u tom pogledu. Prihvatite stvari kakve jesu. Mislite o njemu kao o još jednom kockaru kojeg su postoci samljeli u prah. — Ušutio je malo i zatim dodao tiho: — Pogriješio je u odbrojavanju »cipele«. — Osmjehnuo se.Znao sam odgovor na svoje pitanje. Gronevelt mi je zapravo ispričao da je Cully bio poslan na nebesku vožnju koju je Gronevelt sam pripremio i odlučio kako će svršiti. I dok sam sad promatrao tog čovjeka, znao sam da nije tako postupio iz zlobne okrutnosti, niti iz želje za osvetom, nego iz razloga koji su se njemu činili dobrim i opravdanim. Za njega je to jednostavno bio dio posla.Porukovali smo se i Gronevelt reče: — Ostanite koliko god vam se prohtije. Sve ide na račun hotela.— Hvala vam — rekao sam — ali mislim da ćusutra otići.— Hoćete li noćas još kockati? — upitao je Gronevelt.— Mislim da hoću. Možda, malo.— Nadam se da ćete biti sretne ruke — reče Gronevelt.Otpratio me do vrata i prije nego što sam izašao iz sobe, utisnuo mi u šaku hrpicu crnih žetona od po stotinu dolara. — Pronađeni su u Cullvjevom pisaćem stolu — objasnio je. — Uvjeren sam da bi ga radovalo kad biste njima zaigrali posljednju igru. Možda će vam donijeti sreću. — Trenutak je šutio. — Žao mi je zbog Cullvja. Nedostaje mi.— I meni — rekao sam i otišao. 537

nagradu. Prije mjesec dana film se počeo prikazivati u New Yorku i bio sam naumio da ga pogledam. Odlučio sam da propušteno sad nadoknadim. Od one noći u hotelskoj sobi kad me tako iznenada napustila nisam Janelle vidio niti razgovarao s njom. 54.Salon apartmana koji mi je dodijelio Gronevelt bio je opremljen u sočnim smeđim tonovima koji su se međusobno pretjerano slagali, kako je to bio običaj u Vegasu. Nije mi se kockalo a bio sam preumoran da pođem u kino. Prebrojao sam crne žetone, nasljedstvo koje mi je ostavio Cully. Bilo ih je deset, ravno tisuću dolara. Kako bi zadovoljan bio Cully, pomislio sam, kad bih strpao žetone u kovčeg i napustio Vegas a da ih ne zakockam. Možda ću upravo to i učiniti.Cullvjeva sudbina nije me iznenadila. Gotovo je bilo u njegovoj prirodi da na kraju zaigra protiv postotaka. Cully je bio ambiciozan i radin, ali u srcu ipak kockar. A kako je vjerovao u svoju vještinu odbrojavanja, nije bio dorastao Groneveltu. Groneveltu s njegovom »željeznom djevicom« od postotaka koja je svoje žrtve gnječila nasmrt.Pokušao sam usnuti, ali nisam uspio. Bilo je prekasno da nazovem Valerie: u New Yorku je bio sat po ponoći. Uzeo sam vegaske novine koje sam kupio na aerodromu i listajući ih opazili reklamu za najnoviji Janellin film. Igrala je drugu žensku ulogu, ali tako sjajno da joj je donijela nominaciju za Akademijinu538 Bio je to dobar film. Gledao sam kako Janelle na platnu izvodi sve one stvari koje je radila i sa mnom. Na tom golemom platnu njezino je lice izražavalo svu onu nježnost, svu naklonost, i strast koju je pokazivala kad smo se ljubili. I dok sam zurio u platno, pitao sam se što je zbilja, a što privid? Što je uistinu osjećala kad je bila sa mnom u krevetu, a što ovdje na platnu? U jednom trenutku kad ju je ljubavnik odbio, bila je potpuno poražena. Jednaki zdvojni izraz lica koji je i meni kidao srce kad god je bila uvjerena da sam prema njoj bio okrutan. Zapanjilo me kako je glumeći točno slijedila naše najdublje i najskrivenije osjećaje. Zar je samo glumila preda mnom, spremajući svoju ulogu, ili je njezina gluma niknula iz boli koju smo zajednički pretrpjeli? Umalo se nisam ponovo u nju zaljubio gledajući je na platnu. Radovalo me što je sve okrenulo njoj u prilog, što je postala tako slavna, što postiže sve što je željela, ili vjerovala da želi od života. Ovo je kraj priče, pomislio sam. Evo mene, jadnog, nesretnog ljubavnika koji iz daljine pratim uspjeh ljubljene. Svatko će me žaliti, ja ću biti junak priče zato što sam tako tankoćutan te sad mogu patiti i živjeti sam, osamljen pisac koji piše knjige dok ona blista u svjetlucavom svijetu filma. I tako bih volio da ostane. Obećao sam Janelle da je neću budem li pisao o njoj, opisati kao poraženo biće koje treba žaliti. Jedne večeri gledali smo »Ljubavnu priču« i ona je pobjesnila.— Prokleta piskarala — režala je — uvijek puštate da djevojka na kraju umre. A znaš li zašto? Jer je se tako najlakše možete riješiti. Zasitili ste je se, a ne biste htjeli da vas drže zlim. Stoga je jednostavno otpišete i potom lijete suze, a naposljetku ostajete još i junaci. Prokleti prijetvornici! Žene vam ne znače ništa. — Njezine krupne smeđe oči potamnjele su od ljutnje. — Da ti ne bi nikad palo na pamet da me tek tako likvidiraš, prokletniče!539 — Obećajem — odgovorio sam. — Ali što je s tvojim pripovijestima da nećeš doživjeti četrdesetu? Daćeš dogorjeti poput svijeće.često mi je to servirala. Obožavala je dramatiku.— To se tebe ne tiče — rekla je. — Kad do togadođe, nećemo se vjerojatno više ni pozdravljati.Izašao sam iz kina i krenuo na dug put natrag u »Xanadu«. Počeo sam s donjeg kraja Stripa, prolazio mimo hotela, ispod vodopada neonskog svjetla u smjeru mračnih pustinjskih brda koja su stražarila na gornjem kraju Stripa. Razmišljao sam o Janelle. Obećao sam joj da je nikad neću opisati kao sudbinom poraženo biće koje treba sažaljevati ili oplakivati — ako ikad budem pisao o

nama. Zahtijevala je da joj to obećam.Ali istina je drukčija. Janelle je odbijala da ostane u sjeni mojeg sjećanja kako su to Artie i Osano pristojno činili. Moja čarobna moć više nije djelovala.Jer, dok sam je gledao na platnu, tako živu i punu strasti da sam se iznova u nju zaljubio, bila je već mrtva.Spremajući se za doček Nove godine, Janelle je vrlo polagano nanosila šminku. Prevrnula je svoje ogledalo na onu stranu koja povećava i usredotočila se na sjenčanje kapka. U gornjem kutu zrcala vidjela je dio svojeg stana. Bio je u strašnom metežu: nepospre-mljene cipele, razbacana odjeća, prljavi tanjuri i šalice na stoliću za kavu, nepokriven krevet. Kad Joel dođe po nju, neće ga pustiti unutra. Joel, čovjek s rolls--rovceom, kako ga je Merlvn nazvao. S vremena na na vrijeme spavala je s Joelom, ne prečesto, a znala je da će danas s njim morati leći. Ta sutra je Nova godina. Bila se stoga pažljivo okupala, namirisala i upotrijebila intimni dezodorans. Pripremila se. Mislila je na Merlvna. Hoće li je nazvati? Dvije godine je nije nazvao, možda će to učiniti danas ili sutra. Znala je da noću neće. Poigravala se mišlju da ona nazove njega, ali vjerojatno bi pao u paniku, kukavica. Tako se bojao da ne ugrozi svoj obiteljski život. Tu posranu konstrukciju što ju je tijekom godinama izgradio oko sebe i služio se njom kao štakom. Znala je da je sebe prezirao zato što se zaljubio, a nju je strašno radovalo što se to dogodilo. Nije bilo važno što su se tako ne-540 milosrdno ranjavali. Odavno mu je oprostila. Ali znala je da on njoj nije. Znala je da glupo vjeruje kako je izgubio dio sebe, a da to nije istina ni za jedno od njih.Prestala se šminkati. Bila je umorna i boljela ju je glava. K tome je bila i potištena, ali uvijek je tako bilo na Staru godinu. Jedna godina je prošla, bila je godinu dana starija, a užasavala se starosti. Pomislila je da nazove Alice, koja je za blagdane otišla roditeljima u San Francisco. Alice bi se užasnula da vidi kaos u stanu, ali je Janelle znala da bi ga očistila bez predbacivanja. Osmjehnula se na Merlvnovu primjedbu koji je tvrdio da ona svoje ljubavnice iskorištava brutalno kako bi se samo najgori muževi usudili. Sad je uočila da je djelomice imao pravo. Iz ladice je izvadila naušnice s rubinom, prvi Merlvnov dar, i natak-nula ih. Divno su joj pristajale. Voljela ih je.Tad zazvoni zvonce na vratima i ona pođe da ih otvori. Pustila je Joela unutra. Bilo joj je svejedno hoće li vidjeti nered u stanu ili neće. Glava ju je sve jače boljela, pa je otrčala još u kupaonicu da uzme nekoliko Percodana prije polaska. Pridržao joj je otvo-j rena vrata automobila i potom ga obišao da sam uđe, Janelle se sjeti Merlvna. Uvijek je zaboravljao na to„ a kad se i sjetio, bilo mu je uvijek tako neugodno da mu je naložila neka to ne čini, odustavši od stila ju-s žnjačke razmažene ljepotice.Bila je to uobičajena silvestarska zabava u velikoj^ dupkom punoj kući. Na parkiralištu su se sluge u crvenim žaketima trudili da smjeste sve luksuzne limu-; zine. Janelle je mnoge goste poznavala. Muškarci su je opsjedali i iznosili prijedloge koje je elegantno odbijala upozoravajući veselo u šali na svoju novogodišnju odluku da bar mjesec dana bude kreposna.Kad se približila ponoć, bila je istinski potištena,' i Joel je to zamijetio. Odveo ju je u jednu od spavaćih soba i dao joj malo kokaina. Smjesta joj je bilo bolje. U ponoć se izljubila sa svim prijateljima i prijateljicama, ali odjednom se glavobolja vratila. Najgora glavobolja koju je ikad imala. Znala je da mora kući. Pronašla je Joela i rekla mu da joj je zlo. Pogledao ju je u lice i razabrao da je uistinu trpjela. — To je samo glavobolja — rekla je. — Sve ćebiti u redu, samo me odvedi kući. 'Joel ju je odvezao i htio ući u kuću. Znala je da se on nada da će joj glavobolja popustiti i da će bar sutradan provesti ugodan dan s njom u krevetu. Ali uistinu joj je bilo zlo. Poljubila ga je i rekla: — Molim te, nemoj ući. Uistinu mi je žao što te moram razočarati, ali doista mi je zlo. Strašno sam bolesna.Odlanulo joj je kad se uvjerila da joj Joel vjeruje. — Hoćeš li da ti pozovem liječnika? — upitao ju je.

— Ne, uzet ću nekoliko tableta, bit će mi dobro.čekala je dok nije izašao iz stana i potom smjestapožurila u kupaonicu da uzme još Percodana, smoči ručnik i omota ga poput turbana oko glave. Na povratku u spavaću sobu, na samom pragu, osjetila je težak udarac u potiljak. Umalo se nije srušila. Na trenutak je pomislila da ju je netko tko se sakrio u sobi napao, a odmah zatim da se o nešto udarila. Ali tađ je drugi, strahotan udarac, sruši na koljena. Shvatila je1 da se s njom zbiva nešto strašno. Uspjela je dopuzati do telefona pokraj kreveta i jedva je pročitala crvenu1 naljepnicu s telefonskim brojem hitne pomoći. Alice ju je tamo zalijepila kad je Janellin sin bio u gostima; za svaki slučaj. Nazvala je broj; javio se ženski glas.— Zlo mi je. Ne znam što se sa mnom događa,ali zlo mi je. — Navela je ime i adresu i ispustila slušalicu. Uspjelo joj je da se pridigne, odupirući se okrevet, i iznenadilo ju je što joj je odjednom bilobolje. Gotovo se stidjela što je nazvala kad joj zapravoništa nije. Tad novi strašan udarac prodrma cijelonjezino tijelo. Vid joj se zamuti, obrisi su nestali. Ponovno se zaprepastila, nije mogla vjerovati da se snjom nešto zbiva. Jedva je razabirala predmete u sobi.Sjetila se da joj je Joel dao malo kokaina i da ga jespremila u torbicu. Zateturala je u dnevnu sobu da ganekamo baci, ali je posred sobe zadesi nov udarac.Ventil joj je popusti i kao kroz maglu spozna da se'ispraznila. S velikom mukom svukla je gaćice, obrisalanjima pod i gurnula ih pod sofu. Zatim opipa naušnice.Nije htjela da ih netko ukrade, činilo joj se da jepotrajalo cijelu vječnost dok ih nije uspjela skinuti.Oteturala je u kuhinju i gurnula ih daleko preko rubaormarića gdje je bilo guste prašine i gdje ih nitko neće'tražiti. Bila je još svjesna kad je stigla prva pomoć i kao kroz maglu shvatila da je pregledavaju i da je jedan od njih otvorio njezinu torbicu i pronašao kokain. Bolničar je pomislio da je uzela preveliku količinu. — Koliko ste tableta uzeli večeras? — upitao ju je.— Ni jednu — odgovorila je prkosno.— Ta hajde, pokušavamo vam spasti život — rečejoj bolničar.Ta joj je rečenica pomogla. Pribjegla je ulozi koju je igrala. Upotrijebila je rečenicu koju je uvijek primjenjivala da omalovaži nešto što su drugi cijenili. — 0 molim. — Izgovoreno s laganim prijezirom, što je trebalo označiti da joj je posljednja briga hoće li joj spasiti život, da zapravo nije vrijedno spomena.Bila je svjesna da je voze u bolnicu i da su je u bijeloj sobi položili u krevet, ali sve se to više nije ticalo nje. Događalo se osobi koju je ona stvorila, a i nije bilo stvarno. Mogla se od toga izuzeti kad god zaželi. Sad je bila na sigurnom. U tom trenutku osjetila je ponovno strašan udarac i izgubila svijest.Drugog dana nove godine nazvala me Alice. Mala sam se iznenadio kad sam začuo njezin glas; iskreno rečeno, prepoznao sam ga tek kad je navela svoje ime. Smjesta sam pomislio da Janelle treba neku pomoć.— Mislila sam da biste željeli znati — počela je.— Nismo se odavno vidjeli, ali mislila sam da bih vastrebalo izvijestiti što se dogodilo.Ušutjela je. Glas joj je drhtao. Nisam odgovorio te je nastavila: — Imam loše vijesti o Janelle. U bolnici je. Krvarenje u mozgu.

Nisam pravo shvatio što je rekla, ili je moj razum odbijao da prihvati činjenicu. Shvatio sam to samo kao bolest. — Kako joj je? — upitao sam. — Je li bilo jako zlo?Ponovo stanka, potom Alice reče: — Ona živi uz pomoć aparatura. Testovi pokazuju da mozak više ne radi.Bio sam miran, ali još nisam shvatio istinu. — Zar mi hoćete reći da će umrijeti? To mi hoćete reći?— Ne, ne kažem to — reče Alice. — Možda će seoporaviti, možda je mogu održati na životu. Njezinarodbina je na putu ovamo, ona će o svemu odlučiti.Hoćete li doći? Možete odsjesti kod mene. — Ne — rekao sam. — Ne mogu. — Uistinu nisammogao. — Hoćete li me sutra nazvati i reći mi kakoje s njom? Doći ću ako mogu pomoći, inače ne. —Uslijedila je duga šutnja i tad Alice reče slomljenimglasom: — Merlvne, sjedila sam uz nju, izgleda takolijepo kao da joj nije ništa. Držala sam je za ruku,bila je topla. Izgleda kao da spava. Ali liječnici kažuda joj je mozak razoren. Može li biti da se varaju?Zar se ne bi mogla oporaviti?U tom trenutku bio sam uvjeren da je sve samo zabuna, da će Janelle ponovno ozdraviti. Cully je jednom rekao da čovjek može sebe uvjeriti baš u sve, i to sam upravo radio. — Alice, liječnici se ponekad prevare, možda će joj biti bolje. Nemojte izgubiti nadu.— Dobro — rekla je u plaču. — Oh, Merlvne, toje tako strašno. Ona leži i spava poput princeze izbajke, a ja umišljam da će se dogoditi čudo, da ćeozdraviti. Ne mogu zamisliti život bez nje, a ne moguje ostaviti da tako leži. Strašno bi joj bilo da ovakoživotari. Ako nitko ne izvuče utikač, ja ću. Neću dopustiti da tako živi.Ah, kakva prilika da budem junak! Začarana princeza utonula u vječni san i samo je Merlin, čarobnjak, može dozvati u život. Ali nisam joj čak niti ponudio da pomognem pri izvlačenju utikača. — Pričekajte — savjetovao sam joj. — Nazovite me. Okay?— Okay — reče Alice. — Mislila sam da biste željeli znati. Pomislila sam da biste htjeli doći.— Odavno je nisam vidio — pokušao sam joj objasniti. A u ušima su mi zvonile Janelline riječi: »Hoćešli me zatajiti?« i moj odgovor u smijehu: »Dakako dahoću«.— Voljela vas je više nego bilo kojeg drugog muškarca — rekla je Alice.Nije rekla: više od bilo kojeg čovjeka.— Možda će prezdraviti — rekao sam. — Hoćeteli me ponovno nazvati?— Da — obećala je. Glas joj je sad bio mirniji.Polagano je počela shvaćati moje odbijanje i ono juje zbunilo. — Nazvat ću vas čim bude štogod nova.Nasmijao sam se. Ne znam zašto, ali smijao sam se. Nisam mogao povjerovati, to je morao biti jedan od Janellinih trikova. Stvar je bila previše dramatična, bio je to plod njezine bujne mašte, smišljena šarada. JMisam osjetio bol, ni gubitak. Bio sam za to previše lukav i oprezan. Preostali dio dana obilazio sam sobom i tresao glavom. Ponovno sam se morao nasmijati i uhvatiti se iscerena lica kao u čovjeka čija je sramotna tajna izašla na vidjelo, ili takvog

koji je naposljetku zauvijek uhvaćen u stupicu.Alice me nazvala sutradan. — Sad joj je dobro — rekla je.Na trenutak sam povjerovao da se Janelle oporavila, da je sve bila samo zabuna. Ali tad Alice doda: — Izvukli smo utikač. Obustavili smo uređaje i sad je mrtva.Dugo smo šutjeli. Naposljetku je upitala: — Hoćete li doći na pogreb? Unajmili smo kino-dvoranu za memorialnu svečanost. Svi njezini prijatelji će doći. Bit će to svečanost sa šampanjcem i svi će prijatelji održati govore o njoj. Hoćete li doći?— Ne. Doći ću za nekoliko tjedana da vas obiđem, ako smijem. Ali sad ne mogu doći.Ponovno duga stanka kao da pokušava prevladati ljutnju, i tad: — Janelle mi je jednom rekla da se pouzdam u vas. Dakle, pouzdajem se. Dođite kad zaželite, razgovarat ćemo.Prekinula je.Preda mnom je stršao hotel »Xanadu«. Jarka svjetlost njegova golemog krova u obliku kišobrana zasjenila je osamljena brda na obzorju. Prošao sam mimo, sanjareći o sretnim danima mjesecima i godinama kad sam viđao Janelle. Otkako je umrla, razmišljao sam o njoj gotovo svakog dana. Ponekad sam se budio s mislima o njoj, zamišljajući kako je izgledala, kako je često bila istodobno nježna i srdita.U tim prvim trenucima buđenja uvijek sam vjerovao da je još živa. Zamišljao sam kako ćemo postupiti kad se ponovno sastanemo. Trebalo mi je pet ili deset minuta da se sjetim kako je već mrtva. S Osanom ili Artijem to mi se nije događalo. Zapravo, sad sam rijetko o njima mislio. Zar sam za nju više mario? Ali ako sam gajio takve osjećaje prema Janelle, čime bih objasnio svoj nervozan smiješak kad mi je Alice javila o njezinoj smrti? Danas mi je jasno da sam to učinio možda samo zato jer sam joj zamjerio što je umrla. Da je poživjela, bio bih je s vremenom zaboravio. Prevarila me i sad će me progoniti cijelog života.

35 Budale umiru _ -. S4S mm Kad sam nekoliko tjedana nakon Janelline smrti razgovarao s Alice, saznao sam da je krvarenje u.mozgu bilo posljedica nekog urođenog nedostatka. Janellc je možda znala za njega.Sjetio sam se kako sam se ljutio kad bi zakasnila ili štogod zaboravila. Vjerovao sam da to čini iz nesvjesne zlobe, želje da me otjera, da su to frojdovski blankovi. Ali Alice mi je saopćila da se to Janelli često događalo i pred smrt jako pogoršalo. Jamačno je to bilo u nekoj vezi s aneurizmom, koja je uzrokovala izljev krvi u mozak. Sjetio sam se one posljednje noći s njom kad me pitala volim li je, a ja joj tako favno-;dušno odgovorio. Kako bi sve bilo drukčije kad bi Me to mogla upitati sada. Mogla bi raditi, govoriti i biti sšto god zaželi. Prihvatio bih sve. Sama pomisao da je mogu vidjeti, da je negdje gdje je mogu naći, da mogu čuti njezin glas i smijeh — usrećila bi me. — Ali, ipak — čuo sam je gdje pita, zadovoljna ali i ljuta — je li ti to najvažnije na svijetu? — Željela je da bude najvažnije meni i svakom koga je poznavala i, ako je moguće, svakom na svijetu. Strašno je žeđala za ljubavlju. Razmišljao sam kakvim bi mi gorkim riječima predbacila, ležeći u krevetu, mozga ispunjena krvlju, dok se s tugom naginjem nad nju. — Zar me nisi želio takvu? Zar muškarci ne žele da žene budu takve? Zar to nije idealno rješenje za vas? — No tad sam uvidio da nikad ne bi mogla biti tako okrutna ili vulgarna; i još nešto neobično; nikad nisam razmišljao o našem odnosu u postelji.Znam da često o njoj sanjam, ali se ujutro ne sjećam sna. Budim se i razmišljam o njoj kao da je još živa.

mama i vrućim hlačicama izložiše svoje bisernobijele butine na ogled, ali im je napeta koža na izbečenim kostima bila sablasno prozirna pod rasvjetom od godina uživanja kokaina. Duž stolova za ajne, prekritih zelenim suknom, djelitelji su podizali ruke i »prali« ih u zraku.Krenuo sam k stolovima za bacearat, i dok sam prilazio, mnoštvo se preda mnom raziđe da bi se okupilo oko stolova s kockom. Put do bacearata bio je slobodan.četiri sveca s crnim kravatama očekivali su me. Krupije podiže desnu ruku da zaustavi dijeljenje iz »cipele«. Promatrao me kratko i smiješkom mi pokazao da me prepoznao. Tad poviče, još podignuta dlana: — Kartu za Igrača; — Nadzornici na visokim stolicama, dva ružna Jahove, prignuše se.Okrenuo sam se da pogledam obuhvatim kockarnicu. Udahnuo sam zrak obogaćen kisikom i upitao se da li je senilni, onemoćali Gronevelt u svojem osamljenom apartmanu pritisnuo čarobnu dugmad da sve ljude ovdje održi budne? Stajao sam nepomično usred dvorane i tražio pogledom stol koji će mi donijeti sreću.

Stigao sam na gornji kraj Stripa. Stajao sam u sjeni brda i promatrao golemo more neonske svjetlosti pod sobom — srce Vegasa. Noćas ću kockati, a sutra se vraćam u New York. Sutra ću spavati sa mojom obitelji u mojoj kući i raditi u radnoj sobi na svojim djelima. Bit ću zaštićen.Ušao sam u kockarnicu »Xanadua«. Ohlađen studenim zrakom. Dvije obojene kurvice, ruku pod ruku, prođoše mimo. Njihove vlasulje s teškim kovrčama blistale su. Jedna je bila tamna poput čokolade, a druga svijetlo smeđa. Potom nekoliko bijelih uličarki u čiz-c346 •'. C-J ,;fa c ,3i.i i iq i i-it i-Cl fi. AO P L'Ltl;''; . ;;¦: U o o.olK3?oq a[ fra i :m ,osiinslq ov; n. meain ,fi~( tnea siii^l. :¦: oiO. ioJž L' , 55.»Ja dišem ali ipak ne živim. Ja sam X u jednoj neodređenoj jednadžbi; neka vrst fantoma u životu bez početka i bez kraja.«Pročitao sam to u sirotištu kad mi je bilo petnaest ili šesnaest, i mislim da je Dostojevski to napisao da izrazi beskonačni očaj čovječanstva i da možda usadi užas u njegovo srce i privede ga natrag vjeri u Boga. Ali kad sam u dječaštvu pročitao ove retke, učinili su mi se zrakom svjetla. Tješili su me, a pomisao da sam fantom nije me plašila. Vjerovao sam da je X i neodređena jednadžba čudesan štit. A sada, kad sam s toliko razbora ostao na životu i neokrnjen prošao kroz sve opasnosti i patnje, nisam se više mogao služiti svojim starim trikom i prebaciti se u sutrašnjicu. Moj život više nije bio mučan, a budućnost nije donosila spas. Bio sam okružen bezbrojem stolova na kojim si mogao okušati sreću, ali nisam više poznavao iluzije. Jedno mi je postalo potpuno jasno: ma kako da sam pažljivo planirao, ma kako vješto postupio, lagao ili činio dobra, nisam mogao uistinu pobijediti.Naposljetku sam se pomirio s tim da više nisam čarobnjak. Pa što! Bio sam živ, a to je bilo više nego što se moglo reći za mojeg brata Artieja, Janelle ili Osana. I Cullvja, Malomara i jadnog Jordana. Sad sam shvaćao Jordana. Bilo je vrlo jednostavno. Život je za njega bio previše. Meni nije. Samo budale umiru.Jesam li čudovište kad ne tugujem i tako jako želim živjeti? Kad sam mogao žrtvovati svojeg brata, moj jedini početak, i potom Osana, Janelle i Cullvja? Kad nisam tugovao za njima, a oplakivao

samo jednog? Jesam li čudovište kad se mogu utješiti svijetom što sam ga sam za sebe izgradio?Ta mi se smijemo primitivnom čovjeku što se boji i užasava pred prijevarnim trikovima prirode i plašimo se strahova i krivnje koji tutnje u našim lubanjama. Ono što držimo našom istančanošću samo je evolucija užasa u jednom, nijemom biću. Uzalud patimo. Naša samrtna želja jedina je naša stvarna tragedija.Merlin, Merlin. Očito je prošlo tisuću godina i ti si se naposljetku probudio u svojoj spilji i nataknuo svoj zvijezdama okićen tuljac da zakoračiš u neobičan novi svijet. A reci mi sad, jadna ludo, zar ti je trebalo da spavaš tisuću godina, kad tvoja čarobnica leži u grobu, a tvoj i moj Arthur pretvoreni su u prah?Znaš li možda kakvu posljednju čarobnu izreku koja bi mogla pomoći? Mogla bi lako promašiti, ali što je to za jednog kockara? Još imam hrpu crnih žetona.Trpim, ali još i živim. Dakako, možda jesam nekakav fantom, ali poznajem svoj početak i znam svoj kraj. Istina je da sam X u neodređenoj jednadžbi, onaj X koji će užasnuti čovječanstvo na putu kroz milijune sazviježđa. Ali, nije bitno. Taj X je stijena na kojoj stojim.

¦ .*