Lovre_Katic_-_Pregled_povijesti_Hrvata

1 | S t r a n i c a

DR LOVRE KATIĆ

PREGLED POVIJESTI HRVATA

ZAGREB 1938.

REDOVNO IZADNJE MATICE HRVATSKE

SADRŽAJ Predgovor 3 Predhistoričko doba 5 I. doba: Podrijetlo i dolazak Hrvata u novu postojbinu 9 Krštenje Hrvata 11 Prvi knezovi pod franačkom vlašću 13 Dalmatinska Hrvatska 15 Nasljednici Trpimirovi 18 Bitka ispod Makra 887. g. 20 Mutimir 21 Doba kraljeva 22 Nasljednici Tomislava 23 Kulturni život Hrvata za narodnih vladara 31 II. doba 39 Hrvati i križarski rat 41 Tatari 43 Vladanje Belino poslije odlaska Tatara 44 Knezovi Šubići-Bribirski 45 Ljudevit I. 48 Hrvatski pokret 50 Borbe s Turcima 55 Bitka na Mohačkom polju 64 Političke i kulturne prilike kod Hrvata od nestanka narodne dinastije do turske najezde u XVI. vijeku 65 Crkvene prilike 67 Habsburgovci na hrvatskom prijestolju 69 Seljačka buna 73 Tri vrla bana 73 Rudolf 75 Vojna krajina 75 Najteže borbe s Turcima 76 Borbe za hrvatski ustav i slobodu 78 Uskoci 79 Kod kuće u borbi — po Evropi u plamenu 80 Zrinsko-Frankopanska urota 82 Zemlja se čisti od Turaka, a brani od — kršćana 86 Život Hrvata za turske najezde 90 Teritorijalne promjene 90

2 | S t r a n i c a

Nacionalne promjene 91 Turska uprava u osvojenim krajevima 91 Kulturno nastojanje 93 Humanizam i renesansa kod Hrvata 94 Kulturni rad u Bosni 94 Apsolutizam i germanizacija 95 Josip II. 99 Borba protiv madžarskog jezika 103 Događaji u Dalmaciji 107 Dalmacija pod vlašću Francuza 108 Napoleonova Ilirija i Hrvati 110 Borbe s bečkim dvorom 111 Madžarska nasrtljivost 113 Narodni preporod 114 Hrvatske novine 118 Nastavak borbe s Madžarima 118 Borbe s madžarskom idejom kod kuće 119 Na požunskom saboru 121 Stišavanje 122 Pokolj na Markovom trgu 122 Posljednji staleški sabori 123 Ponos protiv sile 124 Doba revolucijâ 124 Josip Jelačić 125 Rat s Madžarima 127 Franjo Josip I. 128 Bachov apsolutizam 129 Povratak ustava 132 Na raskršću: s Ugarskom ili s Austrijom 133 Pitanje Srba i naziva jezika 135 Uređenje odnošaja s Ugarskom 137 Dualizam 138 Ugarsko-hrvatska nagodba 138 Revizija nagodbe 142 Okupacija Bosne i Hercegovine 143 Madžarizacija Hrvatske 144 Khuen-Hedervary 145 Konac Khuenove vlade 147 Riječka rezolucija i hrvatskosrpska koalicija 148

3 | S t r a n i c a

PREDGOVOR

Stari su Grci držali, da je preduvjet svakome napretku poznati sama sebe. Ne vrijedi to samo za pojedince, već još više i za narode. Narodi, precjenjujući svoju snagu, preuzetnošću su svojom sebi i drugima uzrokom nesreće, a katkada i propasti, dok oni malodušni lako gube slobodu i svoju individualnost, ne ostavljajući o sebi dična spomena.

Hrvatski narod, hvala Bogu, nije dosada bio ni nasilan ni malodušan; branio je uporno i junački svoju zemlju, svoj jezik i kulturu, a nije posegao za tuđim ni onda, kad je bio moćan i jak, već je štitio slabije protiv jačih.

Ko gorku je čašu imao ispiti tijekom svoje prošlosti. Kao da vječna oluja bije i baca po uzburkanom moru brod njegova udesa.

Mnogoj njegovoj nedaći kriv je i sam položaj zemlje, koju zauzeše Hrvati, ali je taj ujedno pridonio kulturnom razvitku hrvatskoga naroda.

Hrvatska se zemlja proteže preko jednog dijela Balkanskog poluotoka, pa dijelom srednjeg Podunavlja, a onda i po Alpskom području. Smještaj je, dakle, naše domovine takav, da geopolitički nema jasno određene cjeline, a kako nije prirodnim granicama prema vani zatvorena, primala je lako ti pojedinim dijelovima utjecaje s onih strana, s kojima je geografijski povezana.

Ona stoji na razmeđi Istoka i Zapada, te se u njoj stječu klimatski pojasi kontinentalni i sredozemni, pojasi Srednje i Južne Evrope. Pri diobi rimskoga carstva za Dioklecijana i poslije za Teodozija crta međašnica potegnuta je baš preko naših krajeva. I tako se Istok i Zapad otimlju za ove zemlje. Hrvati su primili kršćansku vjeru iz Rima i ostali s njim u stalnoj vezi, pa su se tako privezati uz zapadnu kulturu, premda je u pojedinim povijesnim razdobljima imao na njih znatnog utjecaja i Istok (tako na pr. za Turaka). Tako se je prema relijefu tla, a i povodom povijesnih događaja oko nas, mijenjala i pozornica hrvatske povijesti.

Već se u početku stvaraju tu dva politička žarišta. Jadransko primorje i Panonska ravnica. Opirući se snažno Mlecima i Arapima Hrvati su na Jadranu uspješno udarili temelje jakoj državi, koja se koristi naslaganim od vjekova kulturnim blagom u dalmatinskim gradovima, a prima životni sok iza primorskih planina. Panonski Hrvati pod pritiskom Madžara prikloniše se Primorskoj Hrvatskoj i tako ojačaše primorsko žarište. No sticajem prilika Hrvatska na moru slabi i, da se održi protiv Mletaka, traži oslon u Panoniji u personalnoj uniji s Madžarskom. Ipak, ako je središte političkog života i preneseno u unutrašnjost, bilo toga života kuca snažno kroz još koji vijek u primorskim stranama oko negdašnjih prijestolnica: Knina i Solina — i to za borbe Šubića i Nelepića s Anžuvincima. Najmoćniji hrvatski rodovi roje se oko Zrmanje, Krke, Une i Kupe. Tursko pak prodiranje kroz otvorene granice tokom rijeka Kupe, Une, Bosne i Drine potiskuje i odatle Hrvate prema sjeveru i oni traže pomoći preko Alpskih zemalja od Habsburga Ferdinanda — dakle od Nijemaca, koji su ih već dotada istisli iz Alpskih krajeva Karantanije. Time i njemački utjecaj kao protustruja Turcima nadire u hrvatske zemlje.

Tako je na sva ta pogranična vrata navirao k nama tuđinski duh, koji se je kušao održati i onda, kad je bila već suzbita ona materijalna sila, koja ga je unosila.

No duh hrvatski svladao je tuđinsku i duhovnu najezdu onako, kako je hrvatska krv pretopila kaplje krvi Ilira, Kelta, Grka i Romana, negdašnjih starinika u hrvatskoj zemlji.

I tako očeličen u borbama kroz vjekove hrvatski je narod očuvao svoju narodnu individualnost, hvaleći žrtvama pojedinaca i čitavoga naroda.

4 | S t r a n i c a

Ovom knjigom nisam želio drugo nego dati čitaocima »Matice Hrvatske« prigodu, da upoznadu, kako se je sve gore izloženo odvijalo, da poznadu dakle svoj narod i u njemu sebe.

Zato ovaj »Pregled povijesti Hrvatske« ne traži, da bude neko posebno originalno djelo, ali hoće da u pravom svijetlu i po najnovijim rezultatima znanosti iznese prošlost Hrvatske.

Želeći, da se knjiga čita, nastojao sam življim pripovijedanjem dočarati čitaocu sliku događaja, pa sam ponegdje dozvao u pomoć i naše pjesnike, a žalim, što sam radi odmjerena prostora morao dosta pjesničkih citata brisati. Neke stranice ovog djela prikazane su sintetički, da dugo pripovijedanje i nabrajanje događaja i godina ne umara, a i da slika bude preglednija.

Novije pozitivne rezultate rado sam poprimio, a o prijepornim pitanjima ili sam donio i druga mišljenja, kušajući ih dovesti u sklad, ili sam mimoilazio nove hipoteze, da se ne unosi zabuna.

Novije doba je opširnije obrađeno, jer je u najvećoj mjeri današnje stanje rezultanta njegovih sila pokretnica.

Pri pisanju ovoga »Pregleda« poslužio sam se osim starih pisaca još i djelima i raspravama: Smičiklasa, Račkoga, Klaića, Bulića, Poparića, Šišića, Manojlovića, VI. Mažuranića, R. Horvata, Hauptmanna, Lukasa, J. Horvata, Srkulja, Skoka, Preloga, Sakača, Dabinovića, Zlatovića, Draganovića, Karamana, Fanceva, Szaboa, Mile Starčevića ml., Trumbića, Hinkovića, Lozovine, Barade, podliscima u »Obzoru« A. Makanca, Spomen-knjigom »Obzora«, jubilarnim brojem »Narodnog Lista«, a onda djelima Brunellija, Bianchija, Romanina, E. Musattija, Jirečeka i drugih.

Dr Lovre Katić

5 | S t r a n i c a

PREDHISTORIČKO DOBA

U krajevima, koje su naselili Hrvati, nalaze se tragovi najstarijih naselja ljudskih iz paleolitskoga (starijega kamenog) doba, kad oružje i oruđe čovjeku bijaše (drvo, kamen, kost, životinje) neobrađeno, hrana — dnevni lov, stan — spilja. Kao« najvažnije nalazište te prakulture i tragova ljudskog života u nas je Krapina. Kako se i tu nađoše znaci, po kojima možemo zaključiti, da je već onda čovjek poznavao oganj, to je očito, da je i pri prvim pojavama na zemlji bilo razumno biće, jer nerazumno biće bježi od ognja, a kamo li da ga upotrijebi u svoju korist.

U drugo doba, neolitsko (novije kameno) čovjek je već imao stanove — naselio se, a stalno naselje prvi je uvjet kulture. Izrađivao je (još od kamena i kosti) svoje oružje i oruđe, ali ga je I resio, kitio i uljepšavao. Osjetio je dakle osim praktične potrebe već i duhovnu — radio je prema zahtjevima ljepote. Pripitomio je različne životinje, orao je i sijao, trgovao i gradio. To je doba, kad se javiše umjetnici »inžiniri«, trgovci, mornari, ratari, a kipovi idola i grobovi jamče i za vjerske predodžbe, koje bez sumnje potekoše već od prve pojave čovjeka na zemlji.

Nalazišta neolitske kulture šire se po Hrvatskoj, Slavoniji, Srijemu, Bosni i Dalmaciji. Najpoznatije je od tih Butmir kod Sarajeva.

Kamen nije najprikladniji za pravljenje oruđa i oružja, pa, premda ga velik trud i ustrpljivost čovjekova i dotjeraše i, koliko god se moglo, usavršiše, opet je bio od slabe pomoći.

Napredni je duh ljudski posegao zato za drugim rudama, da ih preradi i za svoju službu dotjera. Na prvom mjestu je tu bakar, jer, mekan i podatan, dao se lako obraditi. No baš radi te mekoće bila je od njega i slaba korist.

Bakreno doba trajaše kratko, jer čovjek, pokorivši sebi oganj u svrhu, da mu tali rude, poslije mnogo muke, mozganja, pa i razočaranja, otkri nešto novo — da je spojivši kositar s bakrom u određenom razmjeru (10%) dobio tvrde i otpornije oruđe. Tako nastade tuč ili bronca. Taj pronalazak važan je za ljudsku kulturu jednako kao i pronalazak baruta, elektrike, ne manje važan od radija i brzojava. Civilizacija je sada orijaški koraknula naprijed, što nam pokazuju predmeti od tuča: nakiti, kopče, sjekire, srpovi, noževi, strijele i mačevi. Čovjek je sada lakše mogao obrađivati zemlju, tesati drvo, graditi brodove i kuće, braniti se od zvijeri, ali je i taj napredak upotrijebio za to, da okrene oružje protiv sama sebe — protiv čovjeka. Mnoštvo oružja iz tog doba kazuje nam, da se je tada razvio novi stalež — ratnik, koji je gradio gradove, borio se, dok je seljak morao za nj pribavljati kruh i meso, a za konje njegove zob i sijeno. A osjećaj ljepote i gizde daje preduvjete, da su se razvijali rezbarski, kovački, lončarski i drugi obrti, a ovi se ne mogu ni zamisliti bez trgovačkog staleža. Tako se već u brončano doba javljaju uglavnom svi staleži, koji i danas postoje. Tragovi kulture brončanog doba vrlo su brojni u hrvatskim zemljama: u Slavoniji Bizovac, okolica Broda, Mitrovice i Vinkovaca, u Hrvatskoj okolica Novog Marofa, u Bosni okolica Bosanske Gradiške, Bihaća i Sarajeva (Sarajevski muzej vrlo je bogat predmetima iz neolitskog i brončanog doba), Livno, u Hercegovini okolica kod izvora Rame, Mostara, u Dalmaciji Sitno u Poljićima, Muć, Grabovac (Imotska krajina), okolica Knina, Sinja i Vrlike. Osim toga mnogo drugih nalazišta na sve strane naše domovine svjedoči o rasprostranjenosti brončane civilizacije i napučenosti onoga doba

No koliko god je bronca bila svijetla i čvrsta, ipak je morala uzmaknuti pred praktičnim željezom.

Željezno doba usavršilo je pronalaske brončanoga, a dijelimo ga na starije (halštatsko) i novije (latensko) prema mjestima obilnijeg nalaza predmeta (Hallstatt u

6 | S t r a n i c a

Gornjoj Austriji i selo La Tène u Švajcarskoj). Halštatsko doba u nas traje po prilici od 1000 pa do 400 godina prije Krista, a latensko otada pa do prvih pismenih spomenika. U željezno doba usavršila se je državna organizacija, graditeljstvo (zidani gradovi i kuće), a dragocjeni nakiti od srebra, zlata, jantara te usavršena keramika (lončarsko kolo) svjedoče o profinjenijem osjećaju ljepote, pa i luksuzu, novcu od zlata i srebra — znak razvijene trgovine i obrta. Najvažnije od svih nalazišta toga doba u nas je Glasinac kod Sarajeva, ali i drugih je veliko obilje.

U brončano i željezno doba naše su zemlje osjetile utjecaj kulture sa zapada (Etrurija u Italiji) i s juga (Grčka), javila se dakle već onda pojava, koja prati razvitak naroda u ovim krajevima od pamtivijeka kroz vjekove. Latensku kulturu donijeli su oko 400. g. pr. Kr. ratoborni Kelti, koji su preplavili Balkan, ali su Iliri teško i sporo primili tu kulturu.

Prvi narod, koji nam je poznat po svome imenu u našoj domovini, bijahu Tračani, koji su s vremenom bili prisiljeni povući se u jugoistočni dio Balkanskoga poluotoka. Njihove krajeve naseliše Iliri. To je bilo oko 1200 godina prije Krista. Iliri su se dijelili na mnogo plemena, od kojih su na području hrvatske povijesti poznatija: Ardijeji u Crvenoj Hrvatskoj (glavno središte Rizon — Risan u Boki Kotorskoj), Delmati (između Neretve i Krke — središte Delminium — Duvno, zapravo Županjac na Duvanjskom polju), Liburni (od Krke do Raše u Istri — središte Skradin na Krki). Sjeveroistočno i istočno od ovih bijahu Japudi, križanci Kelta i Ilira (središte Metullum — nekud oko Postoj ne), oko Kupe do Siska (središte njegovo pod imenom Segestika) bijahu Kolapijani, oko Varaždina Jasi, u zapadnoj Slavoniji Skordisci i Bosanskoj Posavini Breuci. Od ostalih plemena znameniti su hrabri Dezitiati oko današnjeg Sarajeva i Vranduka pa do Drine, a u Hercegovini Daorsi, koji su kovali svoj vlastiti novac.

Iliri bijahu većinom stočari i ratari, a u primorju više gusari nego trgovci. Između sebe nesložni, spremni na kavgu radi samoga jednog vrela vode ili majdana soli. Stanovi su im vrlo jadni i prljavi. U posljednje doba našlo se je nešto ostataka njihove umjetnosti na nadgrobnim spomenicima kod Bihaća, a prvu državnu organizaciju stvoriše Ardijeji, s glavnim gradom Rizon (Risan). Oko ovoga plemena okupila su se nekoja druga u trokutu Neretva—Kosovo Polje—Epir. Poslije smrti kralja Agrona udovica Teuta zaplete se u rat s Rimljanima, koji se u to doba javile na istočnim obalama Jadranskoga mora, da brane svoju i grčku trgovinu. Grci su naime kao dobri trgovci kolonizirali nekoje točke na dalmatinskim otocima i u primorju. To je bilo u 4. vijeku pr. Kr., kad su sirakuški Dorani osnovali koloniju na Visu (Issa), a odatle nikoše druge naseobine: Korčula, Epetij (Stobreč kod Splita), Trogir, a stanovnici otoka Parosa osnovaše Paros-Faros (Starigrad na današnjem Hvaru). Barbari Iliri svojim su drskim gusarenjem ugrožavali grčke kolonije, a kad jednom za Teutine vlade oplijeniše i italske brodove, Rimljani zatraže zadovoljštinu po svojim poslanicima Gaju i Luciju Korunkaniju. Teuta odgovori, da ne može zabraniti svojim podanicima gusarenje, a kad jedan od poslanika odgovori, da će to učiniti Rimljani, dade ga Teuta na povratku ubiti. Rat (229.—228.) svrši porazom Ilira, dobrim dijelom radi izdaje Demetrija Faranina, koji je pod vlašću Rima upravljao jednim dijelom bivše Teutine države. Poslije samih devet godina pokušao se Demetrij osloboditi rimske vlasti, ali ne uspje, te se Rimljani još bolje učvrstiše na istočnim obalama Jadrana. No kad ih snađoše tegobe drugoga punskog rata, ovjenča se Pleurat kraljevskim dijademom, organiziravši ilirsku državu od Lješa u Albaniji do Krke — s prijestolnicom Skodrom (Skadar). Po njegovoj smrti odcijepe se Delmati od te države, a surovi sin i nasljednik Pleuratov Gentij, pomažući makedonskoga kralja Perzeja protiv Rimljana, zaplete se s ovima u rat. Gentij izgubi rat, preda se Rimljanima, a njegova država bi razdijeljena na tri oblasti, koje uzeše Rimljani za saveznice (167. g.). Otada vode glavnu

7 | S t r a n i c a

riječ među Ilirima Delmati sa središtem u Delminiumu. Ne mareći za opomene Rimljana u razmiricama s grčkim kolonistima i ne vladajući se po međunarodnim običajima izazvaše Delmati g. 156. rat s Rimljanima, koji, zauzevši Delminium i svladavši kasnije pobunjene Ardijejce i nemirne Japude, zauzeše g. 119. i Salonu, koja bijaše poslije pada Delminiuma postala središtem Delmata. G. 118. uređena je Ilirija kao rimska provincija. Delmati su još neko vrijeme dizali barjak slobode, te su Rimljani imali mnogo truda,da ih upokore. Osobito ojačaše Delmati za građanskog rata između Pompe ja i Cezara, koji je glavom dva puta došao u Ilirik. G. 46. Delmati se pokore, poslavši u Rim Cezaru poslanstvo i taoce, no odmah poslije umorstva Cezarova digoše se opet na noge. Oktavijan ih s teškom mukom svlada g. 35.—33. Krvave bitke pod Metulumom, Promonom (kod Drniša) i osobito kod tvrde Setovije (Sušanj kod Sinja) vječni su svjedoci junačkog otpora hrabrih Ilira protiv okupatorne rimske sile,. Jedino glad prisili Delmate, da se predadu.

Oktavijan je smatrao tako Iliriju pokorenom, pa pri podjeli provincija g. 27. dade je u upravu senatu. Rim je Iliriju privezao vojničkim cestama kao hobotnica svoj plijen trakovima. Nečovječno isisavanje Ilirije ponovno diže na ustanak njezine sinove g. 6. poslije Krista. Krvavo kolo započeše Dezitiati i Breuci, dakle plemena u unutrašnjosti, jer ona bliže moru bijahu dobrim dijelom posve pomirena sa sudbinom: rimska civilizacija, trgovina, politički sustav kolonija već ih je pomalo romanizirao. Vođa Dezitiata Baton prodre do Salone. Po Iliriji nasta opći pokolj Rimljana, te u senatu August izjavi: Ne upremo li sve sile, za deset dana eto Ilira pod Rimom! Zapovjedništvo bi predano Tiberiju, kasnijem caru. On odabra Sisciju za operacionu bazu. Pokorivši najprije Panoniju prodiraše rimska vojska u Dalmaciju. Izdaja, nesloga i slabija organizacija bješe uzrokom, da su Iliri podlegli, premda zasvjedočiše izvanredno junaštvo, braneći tvrđavu Andetrium (danas Muć), a osobito Ardubu (Vranduk?), gdje su se žene s djecom bacale u rijeku i u plamen zapaljenoga grada, kad je neprijatelj nadvladao borce.

Vođa ustanka Baton preda se Tiberiju i življaše poslije svladanog ustanka (9. g.) još tri godine u Raveni.

Panonija i Dalmacija postadoše rimske provincije, te su uglavnom obuhvatale zemlje, koje su u 7. vijeku naselili Hrvati: Dalmaciju gotovo potpuno, a Panoniju djelomično. Panonija je obuhvatala po prilici (uz zapadnu Ugarsku) kasniju Hrvatsku i Slavoniju sa Srijemom, te Kranjsku, a Dalmacija zemlju između Jadranskoga mora, rijeke Raše u Istri, pa crte od gornjega toka Kupe na Drinu i Ibar te od izvora Ibra na Mat rijeku u Albaniji. Dakako da su to samo približne granice.

Središte kulturnoga i političkog života u Panoniji bijaše Poetovio (Ptuj), u Dalmaciji Salona (Solin). Kad je Dioklecijan proveo novu podjelu pokrajina, ostadoše na kasnijem hrvatskom području dvije (od četiri) Panonije sa središtima u Sisciji (Sisak) i Sirmiumu (Mitrovica), dok se Dalmacija raspala na Dalmaciju (do Budve) sa središtem u Saloni, i Praevalis sa središtem u Skodri. Praevalis je pripao Istočnom Iliriku, a ostale spomenute provincije zapadnom i tako je razdvojna crta između Istoka i Zapada prolazila preko teritorija, koji zauzeše kasnije Hrvati, što je bilo od presudne važnosti u njihovu razvoju. Ilirik se je brzo romanizirao, a rimskom okupacijom nastade za te zemlje doba mira i napretka. Tu nikoše i razviše se napredni gradovi, povezani između sebe dobrim i brojnim cestama. Veličanstvene građevine, hramovi, crkve, palače, amfiteatri, vodovodi, mozaici, groblja, kipovi i t. d. svjedoče o visini kulture, do koje dopriješe te zemlje. Tim je zemljama strujao bogat život, tu su se miješali različiti narodi Istoka i Zapada po njihovim gradovima, a ilirski vojnici odlazili izvan svoga zavičaja kao članovi rimskih legija, da brane carstvo na Rajni, u Britaniji i u Africi.

8 | S t r a n i c a

Dalmacija bogata stokom i rudama stekla je dobar trgovački glas u rimskom svijetu. I do dana današnjega ostala je u crkvenom ruhu (dalmatika) uspomena na dalmatinske tvornice ruha, dok su se u Panoniji, u Sirmiju i Sisciji kovali rimski novci u 4. vijeku. Izvozilo se otuda vino, ulje i slana riba te stočni proizvodi, a onda kože, krzno i drvo. Ilirik je dao rimskoj državi i nekoliko careva, od kojih je Dioklecijan, rođen u Saloni, spasio ju od propasti pri svršetku 3. vijeka, a onda baš na dalmatinskim obalama usnu zapadno rimsko carstvo smrtni san, jer u Dioklecijanovoj palači (u Splitu) boravi jaše posljednji mu vladar Julije Nepot (g. 480.), kad je Italija već g. 476. postala plijenom barbara Odoakra. Uz materijalni procvat Panonija i Dalmacija dopriješe pod rimskom upravom i do visokog stupnja duhovne kulture. Najveće zasluge za to ima kršćanstvo. Ono se je javilo u Dalmaciji već u prvom vijeku, ali bujno je procvalo u trećem, i poslije milanskoga edikta (313. g.). U doba progonstva dadoše ovi krajevi lijep broj mučenika, a sačuvani spisi crkvenih sabora u Solinu (g. 530. i 533.) svjedoče o rasprostranjenoj organizaciji crkve po Dalmaciji, dok su sabori u Sirmiumu, gdje se raspravljalo i rješavalo pitanje Arijeve hereze, dokazom ugleda crkve u Iliriku. Sv. Jeronim (rodom iz ovih krajeva!) spominje mnoštvo samostana i pustinjaka po dalmatinskim otocima, a po spisima sv. Augustina i sv. Ivana Hrizostoma zaključujemo, da su ti crkveni oci prijateljevali sa solinskim biskupima.

Seoba naroda od 4.—7. vijeka pustošila je i rušila zemlju i gradove ovih krajeva, kao ljetna oluja vinograde. Prava seoba naroda započe zapravo već g. 375. provalom Huna, pred kojima Goti pobjegoše i nastaniše se po krajevima rimskoga carstva, koje su i sami pustošili, mada su ih kao plaćenici morali braniti. Na to ih je nagnala lakoumnost rimskih upravitelja. Car Teodozij podiže opet ugled carstva, a onda, razdijelivši ga između dva svoja sina (g. 395.), preda Panoniju i Dalmaciju Honoriju, zapadno-rimskom caru. Poslije smrti Teodozijeve haraju barbari zapadno rimsko carstvo, a s njim stradaju i naše zemlje, osobito Panonija, radi nesposobnosti Honorijeve. Sad se tu redaju jedni za drugima Goti, Huni, Gepidi i drugi. U 5. vijeku zaplamsa još jednom stara hrabrost i sposobnost u Saloni, kad Marcelin uze u svoje ruke vlast i obranu jadranskih obala. No izdajom i zavidnošću cara Leona pade Marcelin, a njegov nećak Julije Nepot zbaci zapadno-rimskog cara Glicerija, koji postade solinskim biskupom, i sam se zacari. No i Julije Nepot morade uzmaknuti u Salonu pred domorodcem Orestom (Panoncem), koji svoga sina nametnu za cara (Romulus Augustulus). Romulusa zbaci Odoakar, vođa germanskih četa, a Julije Nepot izgubi kao dalmatinski vladar nasilnom smrću život g. 480. od ruke svojih dvoranika. Salona postade sjedištem Odoakrova namjesnika. Protiv Odoakra digao se je s pristankom cara Zenona ostrogotski kralj Teoderik, i svladavši ga kraljevaše (g. 493.—525.) pod carskim suverenitetom, a podložne mu bijahu uz Italiju i zemlje Zapadnog Ilirika. Zemlje ove opet procvaše, ali se ne naužiše mira. Goti dojadile carstvu i ovo upre sve sile, da ih uništi. Za Justinijana Velikoga vodilo je carstvo s Gotima dvadesetgodišnji rat (g. 535.—555.). Goti ugnjetavahu radi vjere (bijahu arijanci) rimski katolički puk, pa tako onemogućiše svaki sporazum, jer je Got postao privilegirani narod, vojnik, a i otimač imovine rimskoga građanina, pa je to prouzrokovalo mržnju i nepouzdanje između pridošlica i starosjedilaca, što je izazvalo rat do istrage. Justinijan je uništio u Italiji i Iliriku gotsku vlast, ali se uto javiše novi barbari: Avari i s njima Slaveni. Rimski svijet, u sebi truo, bio je osuđen na propast, i morade dati mjesta novima svježim narodima. Ovi će od toga svijeta baštiniti u našim zemljama ostatke njegove civilizacije i kulture, ali će se u žile pridošlica priliti dosta ilirske romanizirane krvi, pa će se tako i mane i kreposti njezine do danas od vremena do vremena pojavljivati i u životu hrvatskog naroda.

9 | S t r a n i c a

Kulturne i političke ustanove, vjerski život i veličanstvene građevine, pomorska vještina i pravne zasade staroga svijeta ne uginuše posve, već kao žile posječene šume izbaciše izdanke i u povijesnom razvitku hrvatskoga naroda.

I. DOBA: PODRIJETLO I DOLAZAK HRVATA U NOVU POSTOJBINU

Ime Hrvat. Malo je naroda na zemlji, koji znaju početak svoga roda i značenje samoga narodnog imena. Ni mi Hrvati ne znamo točno, što znači ime Hrvat. Prvi pisac, koji nas spominje, car Konstantin Porfirogenet, tumači naivno, da Hrvati znače narod, koji ima mnogo zemlje. Grčki zemlja znači »hora«, pa prema toj riječi car izvodi »Hrobátoi«. U 13. stoljeću splitski Toma arciđakon izvodi ime Hrvata od riječi Curetes, Coribantes (koji trče). Već od našeg povjesnika Ratkaya ponavljalo se je sve do novijega doba nagađanje, da ime hrvatsko potječe od glagola rvati se ili od sličnih korijena, koji svakako znače neku borbu.

Šafařik je držao, da je to ime u vezi s imenom Karpati, a donekle se na to mišljenje vraća i ruski učenjak Braun i slovenski Oštir. Nijemac Wirth misli, da je nastalo od vlastitog imena bugarskoga kana Kuvrata.

U posljednje doba izvode ime Hrvat iz iranskoga haurvatar = stočar ili hu + urvatha=prijatelj. (Tako Nijemac Vasmer). Slovenac Županič izvodi naše ime iz skupine kavkaskih jezika t. zv. praevropskih Alarodijaca, pa bi Churavat značilo zajedničari, pleme, narod. Iz iranskoga i iz jezičnih ostataka onih naroda, koji su živjeli po Kavkazu, izvode neki zato, što su se našla u Tanaisu (Azov) dva natpisa iz 2. i 3. vijeka, koji bilježe ime Horoathos i Horuathos, ali ne kao narodno, nego kao lično ime.

Po rodu su Hrvate držali stariji pisci za Slavene, a takvim ih uistinu i poznajemo po jeziku i običajima.

No kako nema naroda, u čijim žilama ne kola i primjesa tuđe krvi, tako ni za Hrvate ne možemo reći, da su čiste slavenske krvi. Da su u današnjoj svojoj domovini križanjem s prastanovnicima izmijenili dosta narodnih osobina tjelesnih, a i duševnih, o tome ne treba ni raspravljati, ali u posljednje doba nastadoše nove teorije i o samome podrijetlu Hrvata. Neki ih proglasiše Gotima, koji su zavladali slavenskim življem onako kao i Bugari, a drugi (Hauptmann) dokazuju, da im je osim imena i krv iranska.

Kako ima više teorija o imenu Hrvata, tako različiti historici tumače na svoj način i njihovu seobu u današnju domovinu. Izravnih i suvremenih izvora za to nemamo, jer prvi nam o tome kazuje car Konstantin Porfirogenet, dakle pisac 10. vijeka, a Hrvati se naseliše ovdje u 7. vijeku. Car pripovijeda, da je Hrvate pozvao bizantinski car Heraklij (610.—641.), da zauzmu zemlje u rimskoj Dalmaciji, koju bijahu osvojili Avari. Jedan dio Hrvata pod vodstvom petero braće (Klukas, Lovelos, Kosencis, Muhlo i Hrovatos) i dviju sestara (Tuga i Vuga) ostavi pradomovinu Bijelu ili Veliku Hrvatsku i, pobijedivši u višegodišnjem ratu Avare, naseliše ove zemlje, priznavajući suverenitet cara Heraklija. Svi se Hrvati nisu iselili iz pradomovine, jer Bijela Hrvatska postojaše još u doba Konstantina Porfirogeneta. Tamošnji Hrvati u to doba bijahu još nekršteni. Kasnije, ali svakako poslije Hrvata odseliše se na Jug i Srbi.

Historici se ni u tome ne slažu: jedni drže istinitim pripovijedanje Porfirogeneta (svi stariji, pa Šafařik, Rus Grot, Kos, donekle Klaić, a posve Nodilo, zatim Poljak Gumplovicz i Slovenac Županič), dok ga drugi posve ili djelomično zabacuju kao izmišljotinu (Rački, Jagić, Šišić, Dümmler). Ovi drugi drže, da su Hrvati, a i Srbi lagano prodirali na Balkanski poluotok i naselili ga u puna dva vijeka (6. i 7.). Po njima nije uopće postojala Bijela Hrvatska, već je to izmišljotina careva.

10 | S t r a n i c a

Prema Gumploviczu i Joži Rusu Hrvati su slavizirani Goti, koji su poslije njihova poraza 375. pobjegli pred Hunima u krajeve oko Visle i zavladavši tamošnjim Slavenima radi malenog broja poprimili slavenski jezik i običaje. Odonud su došli na poziv Heraklija na Jug, ali Rus drži, da je moguće, da su Avari sa sobom poveli jedan dio Gota-Hrvata na Jug, a ovi se našli u Bosni sa svojim srodnicima, koji se nisu iselili u Italiju, kad je Teodorik g. 489. odveo tamo Gote, da svlada Odoakra. U Bosni su se Goti-Hrvati pretopili u prave Gote, a onda svi skupa u Slavene.

I Gumplovicz i Rus i Županič drže Hrvate, kojega god podrijetla bili, ratničkim plemenom, koje je Slavene organiziralo i nad njima vladalo, davši im svoje ime i vladare, a primivši jezik i običaje od njih. U najnovije doba vraća se opet caru Porfirogenetu Lj. Hauptmann, ali uz carevo pričanje donosi i vijesti arapskih pisaca 10. vijeka. Po imenu Hrvat, za koje on drži, da je iranskoga korijena, stavlja kolijevku Hrvata u područje Kavkaza, gdje su se i našli spomenici 2. i 3. vijeka s tim imenom. A onda prema imenu Kosencisa, jednoga od petero braće, koji dovedoše Hrvate na Jug, zaključuje, da je među Hrvatima bilo posebno pleme Kasazi, a kako se ime Kasagos našlo u blizini, gdje i Horouathos (nedaleko Odese), to su mu ovi Kasazi prasrodnici onih »Koseza«, kojih se naselja šire po Koruškoj, Kranjskoj i Štajerskoj. Ti Kosezi bijahu plemenitaši (kao plemeniti Hrvati u hrvatskoj povijesti) po Sloveniji, a došli su tamo, kako i sam car Konstantin Porfirogenet pripovijeda, kao dio Hrvata, koji se je poslije osvojenja Dalmacije odijelio od ostaloga naroda i prešao u Ilirik i Panoniju. Po tome bi Karantanija bila treća Hrvatska.

Ime Kasagos dovodi Hauptmann u vezu s imenom Čerkez, pa bi Hrvati pod Kavkazom zavladali jednim dijelom Čerkeza i asimilirali ih. Ujedno istovjetuje Čerkeze s Antima, koji do 5. vijeka još nisu Slaveni. Ti se Anti u 4. vijeku bore s Gotima, koji pogubivši njihova vladara Boza zavladaše njima potpuno.

Poslije provale Huna (g. 375.), koji su svladali Gote, Anti pod vlašću Huna dolaze zajedno s »Kasazima« i »Hu-urvathima« u područje između Visle, Karpata i Odre. Huni prijeđoše u ugarsku ravnicu, dok su Anti ostali iza Karpata vladajući tamošnjim Slavenima. Tu su Anti poslije raspada Huna osnovali veliku »federativnu« državu anto-slavensku. U krilu te države nastala je u 5. vijeku i Bijela Hrvatska, koja je postojala još u doba Konstantina Porfirogeneta (10. v.), a Hrvati sačuvaše tradiciju, da su iz nje potekli. To se je zbilo ovako: Avari su oko g. 560. ovladali anto-slavenskom državom, koja se bijaše već raspadala na sastavne česti. Tako su i Hrvati došli pod vlast Avara. — Slaveni, vođeni Avarima, prodirahu preko Dunava u rimsko carstvo. Tako su zajedno s Avarima pljačkali Panoniju, Norik i Dalmaciju. Kako je pučanstvo pred njima strepilo i bježalo, imamo dokaza u natpisu na opeci iz starog Sirmija (danas Mitrovica) i na nadgrobnim natpisima u Solinu.

Natpis na opeci iz Sirmija glasi: »Kriste Gospode, pomozi gradu i odbij Avara i čuvaj rimsko carstvo i onoga koji je to pisao. — Amen.« — Avari su podsjedali Sirmij od 579. do 582. — Iz istog Sirmija prebjegla je u Solin obitelj, koje je kćerka mala Dominika pokopana u Solinu, a natpis kaže: »mjesto pokopa djevojčice Dominike, koja je dovedena iz Sirmija u Solin«. — Kao djevojčica prebjegla je u Solin i kasnija opatica Ivanica. Posljednji nadgrobni natpis s datumom u Solinu njezin je i glasi: »Ovdje počiva u miru sveta opatica Ivanica Sremkinja, koja je živjela četrdeset godina, odijeli se od tijela na dan petka, četvrtog dana I da majskih indikcije petnaeste« t. j. 12. V. 612. Kako je prošlo već 30 godina od pada Sirmija do njezine smrti, mogla je imati najviše deset godina, kad je pobjegla.

Tako su ostali pusti krajevi, kud su prodirali Avari sa Slavenima. Avari, kao ratnički narod, nisu ostajali u tim krajevima, već su ih prepuštali Slavenima. Ta bujica je


sve više prodirala i tako je oko g. 614. pao i Solin, a s njim i ostali gradovi u Dalmaciji osim Trogira i Zadra, koji su bili na otočićima, a naravno i osim gradova na pravim otocima.

Sila je avarska ipak slomljena i to, kad se zapadni Slaveni digoše pod Samom (623.—658.) i poslije avarskoga poraza pod Carigradom (g. 626.). Tada je prodrlo u Dalmaciju pleme ratničkih Bijelih Hrvata, kaže Hauptmann, savladalo Avare i mjesto njih kao plemstvo zavladalo podložnim Slavenima. No Porfirogenet veli: »Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovlada Ilirikom i Panonijom. I ovi ima-dahu samosvojnog arhonta, koji bi slao prijateljske darove arhontu Hrvatske«. Time je završila seoba Hrvata u 7. vijeku.

Poslije seobe nastale su ove hrvatske oblasti: 1) Koruška, sa središtem na Gosposvetskom polju, 2) Posavska, sa središtem u Sisku. (Ove dvije utemeljiše oni Hrvati, koji iz Dalmacije pođoše u Ilirik i Panoniju.) 3) Dalmatinska, od Raše do Cetine — Bijela Hrvatska (po Dukljaninu — ali različna od zakarpatske Bijele Hrvatske). 4) Neretljanska, od Cetine do Neretve, 5) Zahumlje, 6) Trebinjska ili Travunjska, 7) Dukljanska (ili Crvena Hrvatska od br. 4—7.) Knezovi svih tih samosvojnih državica priznavali su časno prvenstvo zajedničkom hrvatskom knezu, baš kao nekoć članovi sjevernoga antskog saveza Volinjanima na Bugu. Hrvati, svježi eurazijci, puni dinamizma, prvi su od južnih Slavena stvorili državnu organizaciju, pedeset godina prije Bugara.1 Ipak povijest vrlo malo zna o Hrvatima, dok se ne pokrstiše. A kada i kako primiše sv. Krst?

KRŠTENJE HRVATA

Jedan od najvažnijih događaja u povijesti naroda jest njegovo krštenje. To osobito vrijedi za narode, koji stupaju na pozornicu početkom srednjega vijeka na dotada rimskome zemljištu. Tim činom, kako reče Jagić, narod ulazi u zajednicu kulturnih naroda. Povijest je dokazom, da su propali netragom svi nekršteni narodi (Huni, Avari), a održaše se njihovi srodnici, koji su se nastanili upravo na istom zemljištu i imali sve njihove odlike i mane (Madžari), jer se pripitomiše krštenjem i kršćanskom kulturom.

Hrvati su zauzeli provincije rimske, koje su imale bujnu kršćansku tradiciju: veliki broj mučenika, svuda provedenu crkvenu organizaciju, biskupe velikog ugleda u Crkvi, gradove, u kojima se po veličanstvenim crkvama držahu crkveni sabori, a u doba dolaska Hrvata sjedaše na papinskom prijestolju Ivan IV. Dalmatinac, koji dade pokupiti moći sv. mučenika po Istri i Dalmaciji i u najstarijoj rimskoj bazilici sv. Ivana Lateranskoga pohraniti ih, podignuvši im spomenik — njihove slike u mozaiku — koji i danas svjedoči o onim burnim vremenima.

Zemlja bijaše radi dugog ratovanja i barbarskih provala doista opustjela, ali se ipak nije mogao zatrti svaki trag kršćanstvu. Ono se je sačuvalo osobito u dalmatinskim primorskim gradovima i po otocima, a i po unutrašnjosti je bar skrovito živjelo. Takva okolina nije mogla ostati bez utjecaja na pridošlice Hrvate. Novi historici držahu zaista, da su Hrvati kršteni od franačkih vjerovjesnika u 8. vijeku, ali u najnovije doba vraćaju se u tom pravcu starijim piscima, davajući prednost Konstantinu Porfirogenetu i Tomi arciđakonu, i tvrde, da su Hrvati kršteni već u 7. vijeku. U najnovije doba uspjelo je isusovcu Fr. Sakaču učiniti vjerojatnom hipotezu, da su Hrvati kršteni već u doba pape Agatona (678.—681.). U svojoj poslanici, pisanoj o Uskrsu g. 680. caru Konstantinu Pogonatu, spominje ovaj papa biskupe u zemlji slavenskoj, a kako za sve ostale Slavene

1 Op. Tako Sakač u »Životu« br. 1. g. XVIII. (1937.).


znamo, da se još ne bijahu u to doba krstili, dok za Hrvate pripovijedaju ipak Konstantin Porfirogenet i Toma arciđakon, da su se krstili kratko vrijeme poslije naseljen ja, to je zaista vjerojatno, da papa Agaton govori o Hrvatima. Prema tome je, uz vremensku malu preinaku, vjerodostojno kazivanje Porfirogeneta, da su Hrvati kršteni od svećenika, koji su došli iz Rima, a danas se sve više vjeruje i Tomi arciđakonu, da je reorganizator splitske nadbiskupije Ivan Ravenjanin živio u 7. vijeku.

Kako se Hrvati pokrstiše, u isto vrijeme sklopiŠe posredstvom pape Agatona g. 679. međunarodni ugovor s carstvom bizantinskim, u kojemu obećaše, da ne će izvan svoje zemlje ratovati, već samo braniti svoje granice. Papa im pak obeća svoju osobitu zaštitu. Taj ugovor pada baš u doba, kad je carstvo reguliralo različnim sporazumima svoje odnose prema Arapima, Langobardima i Avarima. Hrvati su ugovorom zajamčili, da će živjeti u miru sa svojim susjedima, pa je tada počelo bez sumnje prvo uređivanje granica i odnošaja između Latina u primorskim gradovima i Hrvata.

Na to nas upućuju riječi Tome arciđakona: »Potom počeše (Splićani) pomalo izlaziti iz grada i obrađivati obližnje zemlje. Ali kad su gotski vođe dočuli, da se solinski građani vratiše s otoka, navališe odmah na njih i ne dopuštahu im da izlaze izvan gradskih zidina. Nato se građani dogovoriše i poslaše bizantinskim carevima poslanstvo moleći i tražeći, da im po starom pravu dopuste stanovati u Splitu i posjedovati zemljište njihova grada Salone. Tako i bi. Poslanici se vratiše svojim sugrađanima, isposlovavši sve, što htjedoše, i donesoše reskript gospodara careva. I glavarima Gota i Slavena poslana je zapovijed, koja oštro zabranjivaše, da ne nanose nikakve tegobe solinskim građanima, koji obitavaju u Splitu. Primivši dakle carsku zapovijed ne usuđivahu se više ratovati protiv Splićana. Tada sklopivši međusobni mir počeše Splićani sa Slavenima pomalo dolaziti u dodir, trgovati, ženiti se, pa, primirivši ih, i prijateljstva sklapati.«

Šišić zaista drži, da se pod »domini principes«, »cari gospodari«, imaju razumjeti Heraklij i sin mu Herakleon (638.—641.) ili sinovi Heraklijevi Konstantin II. i Herakleon (641. g.). Hrvati su uistinu već tada imali ugovor s bizantinskim carstvom, ali Sakač dobro opaža, da su u doba pape Agatona bila trojica okrunjenih careva u Bizantu: Konstantin Pogonat (Bradati) i braća mu Tiberij i Heraklij.

Već u početku kršćanskoga svog života Hrvati su usisali ljubav prema sv. Petru i apostolskoj stolici, ali, kad je car Leon Izaurijski g. 732. oduzeo Dalmaciju i Ilirik ispod papinske jurisdikcije i podvrgao ih carigradskom patrijarhu, Hrvati katolici ostadoše bez bliže i direktne veze s Rimom, pa će biti, da je i kršćanstvo time stradalo, jer još nije bilo uhvatilo dubljega korijena. Širi narodni slojevi nisu valjda u 7. vijeku ni bili svi pokršteni, već vladarski dom i glavari, a onda se postepeno dalje širila kršćanska vjera. Tako možemo razumjeti riječi Konstantina Porfirogeneta, koji pripovijeda o pokrštenju Hrvata za Porina, a to je valjda Borna (oko 821. g.).

Svakako se je konačno krštenje Hrvata zbilo u doba franačke vlasti. Dosad otkrita groblja iz ovog vremena dokazuju, da su stari Hrvati u 7.—8. vijeku pokapali svoje mrtvace na poganski način: uz njih su postavljali hrane, oružje (mač, strijelu, nož s ognjilom), pa i novac kao popudbinu. To daje slutiti, da kršćanstvo nije još duboko prodrlo u šire, a ni u više redove sve do 9. vijeka, kad se pokapaju već na kršćanski način sa samim dragocjenostima i nakitom (prsten, naušnice, đerdan). Ni dosad otkopane starohrvatske crkvice ne pokazuju, da su zidane prije osmoga stoljeća.

O pokrštenju Hrvata sačuvao se je i jedan kameni dokumenat: mramorna krstionica hrvatskoga kneza Višeslava. Ta se je krstionica nalazila u Ninu, negdašnjoj prijestolnici hrvatskih vladara od 9.—12. vijeka. Tu se i danas nalazi crkva sv. Križa s natpisom župana Godeslava (Godežava). Natpis je napisan pismom, koje odaje, da potječe iz svršetka 8. ili početka 9. vijeka.


Krstionicu kneza Višeslava odnijeli su Mlečani g. 1746. i do posljednjega doba nalazila se je u »Museo Correr« u Mlecima. Vjerovjesnici su, kako vidjesmo, došli k Hrvatima i od franačke strane, a poslani su iz Rima. Hrvati su u to doba, oko g. 788. priznali vlast franačku. Imena svetaca u prijestolnici hrvatskoj, Ninu, franačkoga su crkvenog podrijetla: sv. Azel, sv. Marcela, sv, Martin, sv. Marta, Azela, Ambrozij, Hermagora, Eufemij, Chrisogon. Hrvatski biskupi 9. vijeka imaju također franačka imena na pr. Aldefred, Teodebert. U 9. v. nastao je rascijep među Rimom i Bizantom. U Dalmaciji su primorski romanski gradovi priznavali bizantinsku političku, a time i crkvenu vlast, ali teritorij izvan gradskih zidina, na kojem su stanovali Hrvati, priznavao je franačku vlast, pa je zato pripadao zapadnoj crkvi. Radi toga, dane padnu pod jurisdikciju dalmatinskih — Bizantu podložnih — biskupa, Hrvatima je Rim dao posebnog biskupa sa sjedištem u Ninu.

Hrvati imaju u to doba i organiziranu državu — dakako pod franačkim suverenitetom. Tome su nam dokazom imena vrhovnoga kneza Višeslava i područnoga plemenskog vladara: župana Godeslava. Hrvati su pokrstivši se namah poprimili tekovine kršćanske kulture i kroz deveti vijek imamo obilje dokaza njihova kulturnog napretka: umjetnički opremljene crkve, osnivanje samostana, hodočašća knezova u kulturna središta, uređenje crkvene hijerarhije i politička samostalnost. Taj se je razvoj bolje očitovao na obalama Jadranskoga mora, ali su Hrvati i između Save, Drave i Dunava živjeli u to doba svojim, na pol neodvisnim političkim životom.

Kad je Karlo Veliki g. 791. udario na Avare u Podunavlju, onda je panonsko-hrvatski knez Vojnomir ostavio avarskog kagana i pridružio se Karlu, primivši obvezu, da će mu služiti u ratu. Stari franački anali pišu o tome:2

Henrik, furlanski vojvoda, poslao je svoje vojskovođe s Vojnomirom Hrvatom (Slavenom) u Panonije. Hring avarski, koji je dugo vrijeme uživao mir, jer su se (avarski) prvaci međusobno istrošili (umorili) (građanskim ratom, on je oplijenio. Ubivši kagana i jugura blago, sakupljeno kroz dugi niz vjekova, posla gospodinu Karlu, kralju, u Aachen.

Tako nam je što kamenim, što pisanim spomenicima moguće osvijetliti praskozorje hrvatske povijesti.

PRVI KNEZOVI POD FRANAČKOM VLAŠĆU

Kad se je Karlo Veliki g. 800. okrunio u Rimu za rimskoga cara, došao je doskora u sukob s bizantinskim vladarom Nikiforom, koji se je smatrao jedinim zakonitim rimskim carem. Rat, koji je sada buknuo, vodio se je dobrim dijelom na teritoriju, koji su Hrvati zauzeli u blizini dalmatinskih gradova. Već g. 799. pokušao je Karlov vojvoda Erih, furlanski markgrof, provaliti u Južnu Hrvatsku, ali ga Hrvati nedaleko Rijeke kod današnje Lovrane u Istri potukoše, i on izgubi bitku i život. O tome pripovijeda Einhard, franački pisac i zet Karla Velikoga u »Životu Karla Velikoga«: »Erih, furlanski vojvoda, u Liburniji kod primorskog grada Trsata ubijen je iz zasjede«, a istovremeni pjesnik Paulin, akvilejski patrijarh, pjeva: Liburnska obalo, na pučini mora, neprijatno brdo, koje se nazivlješ Lovrana (Laurentus) … gdje je pao vrli junak u boju slomljena štita«.

Ipak Hrvati moradoše priznati vlast Karlovu, kojoj se ne mogoše oprijeti ni veći narodi. Najprije ju priznadoše Hrvati između Save, Drave i Dunava, t. zv. Panonski Hrvati, a oni između mora, Raše u Istri, Vrbasa i Cetine t. zv. Dalmatinski Hrvati tek oko g. 803. Bizantinski car Nikifor I. pridržao je za se samo primorske gradove i otoke i po

2 (Anali franački: Annales Laurissenses (Lorsoh), izdao Pertz, »Monumenta Germaniae«, SS. I. 182, Einhardovi anali u istom djelu, str. 183, Annales Tiliani str. 222 istoga djela).


bizantinskom običaju nazvao ih tema (vojnička pokrajina) Dalmacija, da se ne izgubi ime zemlje, koja je negda pripadala carstvu.

Iza smrti Karla Velikoga (g. 814.) podigoše se mnogi narodi, da stresu sa sebe franački jaram. U Panonskoj Hrvatskoj vladao je pod suverenitetom sina Karlova, cara Ljudevita Pobožnoga, Ljudevit Posavski, u Dalmatinskoj Hrvatskoj, u Ninu, knezom je bio, kao franački vazal, domaći knez Borna, nasljednik kneza Višeslava.

I premda su Panonski Hrvati negda pomagali Francima protiv Avara, ipak ih je nemilo tlačio furlanski markgrof Kadaloh. To pripovijedaju suvremeni franački anali: »G. 818. Car (Ljudevit Pobožni) vraćajući se u Aachen, kad je došao u Lüttich, susrete poslanike Sigona, beneventanskog vojvode … Bijahu tu poslanici i drugih naroda … i kneza Donje Panonije Ljudevita, koji snujući o prevratu, kušaše optužiti Kadaloha, kneza i grofa marke Furlanije«. No car ne htjede Hrvate braniti od nepravda svoga markgrofa, na tužbe hrvatskoga kneza, koji je mirno htio urediti odnošaje, tražeći pravicu kod cara, oglušio se je slabi car. Videći Ljudevit, da se ne može uzdati u pravednost carevu, diže se na oružje s cijelim svojim narodom. Markgrof Kadaloh krene na Ljudevita, ali se poražen povrati u Furlaniju, gdje je doskora umro od groznice.

Čim je odbio zlotvora Kadaloha, opet uputi knez Ljudevit caru poslanstvo, moleći mir. Kad je Ljudevit razbio carevu vojsku pod Kadalohom, sastade se slijedeće godine (819.) carsko vijeće u Aachenu. O tome vijeću evo što pripovijedaju franački Anali: G. 819. u mjesecu srpnju u palači u Ingelheimu bilo je vijeće i bijaše vojska poslana iz Italije u Panoniju radi odmetništva Ljudevitova, ali se vrati slabe sreće i gotovo ništa ne opravivši. Ljudevit, osokoljen, posla caru poslanike, predlažući neke uvjete i obećavajući, da će činiti ono, što mu se zapovjedi, ako se prihvate uvjeti. A kad uvjete car nije primio, već po svojim poslanicima predložio Ljudevitu druge, mislio je Ljudevit, da mu je najbolje ustrajati u započetom odmetništvu i posla svuda poslanike k obližnjim narodima, potičući ih na rat.

Spomenuti anali pripovijedaju, da je Ljudevit poveo sa sobom Timočane, Slavene oko rijeke Timoka i Hrvate u Karantaniji. Hrvati Bijele Hrvatske (dalmatinske) ne odazvaše se pozivu Ljudevitovu, već pod svojim knezom Bornom vojevahu s Francima protiv Ljudevita. Uzrok toj pojavi možemo tražiti u tome, što su se u taj čas potezale granice između bizantinskih gradova, dakle pokrajine Dalmacije (thema Dalmatias) i kneževine Bornine ili točnije između Franačke i Bizanta. Borni je pritom svakako bila potrebna franačka zaštita, a tu je on i prije iskusio, pa zato nalazimo Bornine poslanike skupa s Ljudevitovima g. 818. u Ingelheimu pred carem Ljudevitom, ali s tom razlikom, da Bornim poslanici zahvaljuju caru za pomoć, a Ljudevitovi se tuže na krvoloka Kadaloha, carskog pouzdanika. Borna i sam savjetom pomaže cara, a knez Ljudevit, da ga kazni, provali u njegovu kneževinu. Borna, ne mogući se oprijeti Ljudevitu, zatvori se u svoje tvrde gradove. No konjaništvo s panonskih ravnica nije mnogo vrijedilo Ljudevitu u gorovitoj Dalmaciji i on morade doskora ostaviti Dalmatinsku Hrvatsku.

Kako je bila ozbiljna pobuna Ljudevitova, vidi se po tome, što su nekoji oporukom ostavljali svoj imutak crkvi, ako se ne vrate iz rata protiv Ljudevita. Tako je učinio i neki Megihard, vazal frižinskog biskupa i neki Fulquinus iz sela Meinburg.

Franački dvorski zapisi izvješćuju o pobuni Ljudevitovoj potanko, u čemu se vidi, da su na dvoru bili vrlo zabrinuti, jer se anali inače odlikuju kratkoćom. Oni pripovijedaju: »G. 820. u mjesecu siječnju sastalo se vijeće (u Aachenu), na kojem se je odlučilo glede odmetništva Ljudevitova, da se pošalju tri vojske ujedamput sa tri razne strane, da opustoše njegovu zemlju i njegovu smjelost obuzdaju. Borna je najprije po legatima, a poslije i sam, došavši tamo, svjetovao, što mu se čini, da treba raditi.


I kad je minula zima i trava nikla, da se je moglo napasti blago, tri se vojske šalju protiv Ljudevita.«

Ali Ljudevit nije bio svladan. Iz g. 821. opet pišu suvremeni anali franački: »Vijeće je u Aachenu održano u mjesecu veljači i u njemu se raspravljalo o ratu protiv Ljudevita, i određene su tri vojske, da idućeg ljeta naizmjence pustoše odmetnička polja.«

Međutim umrije Borna, knez Dalmacije i Liburnije, a na molbu puka i s privolom cara postavljen mu je za nasljednika njegov nećak Ladislav.

Anali nam kazuju, da je i Fortunat, patrijarh u Gradu, pomagao Ljudevitu protiv Franaka, poslavši mu vrsnih zidara i majstora za utvrđivanje gradova. G. 822. šalju Franci već desetu vojsku na panonsko-hrvatskoga kneza. Ovaj nije više mogao odolijevati sili jednoga cijelog carstva, koje je gospodovalo nad polovicom Evrope. Knez Ljudevit ostavi svoju kneževinu i pobjegne k Srbima. No zavadivši se s njihovim knezom i ubivši ga pobježe u Dalmaciju k Borninu ujaku Ljudemislu, gdje je ostao miran neko vrijeme. Tu je, valjda na zahtjev franački, g. 823. iz zasjede ubijen, o čemu je u svibnju iste godine dobio vijest franački car u Frankfurtu na saboru.

Iza smrti Ljudevitove morao se je car Ljudevit boriti u Panoniji s Bugarima, koji su osvojili istočni dio Ljudevitove države. S pomoću Bugara vladao je u zapadnom dijelu Panonske Hrvatske knez Ratimir, kojega doskora potjeraše Franci (g. 838.), a od g. 880. do 900. vlada tamo knez Braslav. Ovaj se spominje na saboru u Tullnu kod Beča kao vazal cara Karla III. Debeloga. Anali samostana Fulde kažu o njemu, da je u njegovoj vlasti zemlja među Dravom i Savom. On je, vjeran svojoj vazalskoj prisezi, izdašno pomagao cara Arnulfa protiv svih neprijatelja.

G. 896. dolaskom Madžara u panonski bazen nestade franačke vlasti, a panonski se Hrvati doskora pridružiše Dalmatinskim Hrvatima, osnovavši tako za Tomislava g. 925. veliko hrvatsko kraljevstvo. Kako je do toga došlo, poučit će nas povijest Dalmatinskih Hrvata.

DALMATINSKA HRVATSKA

Dalmatinski Hrvati, kako smo vidjeli, živjeli su za Višeslava i Borne u miru i prijateljstvu s Francima, i tako su mogli proširiti svoju vlast na račun dalmatinskih gradova, podložnih Bizantu. Čim je Roman izišao iz okruga svojih zidina, stupio je na zemljište hrvatskoga kneza. Od Bizanta su bili Hrvati u Dalmaciji zaštićeni moćnom franačkom državom, a Bizant je i inače početkom 9. vijeka bio slab, a da bi mogao držati u pokornosti i same dalmatinske gradove.

Česta ubojstva u carskoj palači i građanski ratovi toliko su oslabili carstvo, da su, kako nam pripovijedaju bizantinski pisci Konstantin Porfirogenet i Theophan, »dalmatinski gradovi postali samostalni, ne pokoravajući se ni caru bizantinskom ni ikome drugom«.

Odatle nije dakle prijetila pogibelj Dalmatinskim Hrvatima, a carstvo im je franačko bilo sklono za prve polovice 9. vijeka. Tako su oni vojnu snagu i političku djelatnost razvili na svoju korist. Do Cetine je širio svoju vlast nasljednik Vladislavov (pod kojim je poginuo Ljudevit Posavski), hrvatski knez Mislav, a južno od Cetine vladali su Neretvani, smjeli pomorci. I Mislav i Neretvani borili su se s Venecijom za gospodstvo na Jadranskom moru, a odbijali su i nalete Arapa.

Prvi u povijesti zabilježeni sukobi s Venecijom bili su oko g. 830. U to su doba Neretvani još pogani. Poslali su u Mletke svoga poslanika, koji je uspio sklopiti mir, a značajno je, da se je u Mlecima taj odlični Neretvanin pokrstio. Mir taj nije dugo trajao, jer su već g. 834. Neretvani zatekli mletačke trgovce, koji su se vraćali duž obala Italije


kući, oteli im robu i sve ih poklali. Kad se sjetimo, da su u to doba u Mlecima bjesnile nemile borbe između raznih porodica, da su politički protivnici duždeve ubijali ili u samostan zatvarali, lako ćemo shvatiti, da se Venecija nije mogla ogledati ni s Neretvanima, pogotovo, kad je u isti čas i Bizantinsko carstvo bilo toliko malaksalo, da su se i dalmatinski gradovi proglasili autonomnima.

Ozbiljnija će vremena nadoći, kad pučka skupština izabra duždem odlučnoga Petra Tradonika ((Transdomenicus), starinom iz Pole. On bijaše nepismen, ali otvorena i bistra glava. U Hrvatskoj mu je suvremenik knez Mislav, koji je prvi došao u bliži kontakt sa splitskim nadbiskupom — a Splićani već kupuju i nepokretna dobra na kneževom teritoriju. To je od odlučne važnosti, jer je tim inaugurirana politika zbliženja hrvatskoga zaleđa s dalmatinskim gradovima, bez kojih Hrvatska nigda ne bi bila velika država.

Petar Tradonik dođe s brodovljem u naše strane, ali se ne zna, je li zametnuo s Hrvatima bitku, iako je bez sumnje bio s njima u ratnom stanju. Sigurno je samo, da je g. 839. sklopio mir s Mislavom, valjda kod današnjega groblja u Podstrani. Stara Kronika bilježi ovo: »Taj dužd treće godine svoga vladanja pođe u Hrvatsku s ratnim brodovljem, da ju osvoji (expugnaturam). Ali kad je došao do mjesta, koje se zove dvorac sv. Martina, sklopi mir s njihovim knezom Mislavom. Odatle otplovi na neretvanske otoke i slično utvrdi mir (zapravo prijateljstvo — foedus) s knezom neretvanskim, premda taj mir nije ništa značio«.

I zaista mir nije za Mletke ništa značio, jer godinu dana kasnije neki vojvoda hrvatski (da li je podanik Mislava ili je Neretvanin, ne može se odrediti) zadavaše jade Mlečanima. Na njega se diže dužd Petar, ali se vrati bez bojne slave. Sami mletački kroničari bilježe, da je pobijeno preko sto Mlečana, »a dužd se vrati bez triumfa (absque triumpho)« — što znači poražen. Da se nije razvio žestok rat između Hrvata i Venecije, zapriječio je upad Saracena u Jadransko more. Bizant je pozvao Mlečane, da kao podanici carstva vrše svoju dužnost i pošalju brodovlje protiv Saracena, a i Hrvati su imali dosta muke, da od nepoželjnih gostiju obrane svoje obale.

Saraceni su bili već čvrstom nogom stali na Siciliju i Južnu Italiju. G. 840.—41. bilo je poraženo mletačko brodovlje kod Taranta, a Saraceni haraju poslije toga obale Jadranskoga mora i dopiru sve do Osora, koji zapališe upravo na Uskršnji ponedjeljak 30. III. 841., zatim porobiše Jakin i doveslaše nadomak Mlecima. Na povratku susretoše neko mletačko brodovlje i uloviše jednu lađu. Iduće godine eto nove nedaće za Mlečane. Saraceni ih hametom potukoše kod otočića Šuška u sjevernom dijelu Jadrana.

Saraceni nisu mnogo zla učinili našim obalama, jer, navikli ploviti otvorenim morem, nisu se osjećali sigurni između naših otoka, gdje su se bojali zasjeda. Poslije mletačkog poraza kod Šuška oni se zabaviše ratovanjem po Južnoj Italiji, gdje im dolazi u prilog nesloga beneventanskih vojvoda. Odlaskom njihovim hrvatski Neretvani se opet javljaju i uznemiruju Mlečane, doprijevši pod sam njihov grad Caorle na lagunama. Da se obrane od neretvanskih gusara, Mlečani tada sagradiše dva velika broda, galandrije, da s ostalim brodovljem čuvaju glavne dvije luke mletačke. To svjedoči, da je i neprijateljsko brodovlje bilo vrlo jako.

Knez Mislav znamenit je, jer je on prvi počeo graditi kulturne i crkvene zadužbine. Sagradio je crkvu svetog Jurja u selu Putalj, koje se kasnije po toj crkvi prozva Sućurac (t. j. Sveti Juraj), kako se i danas zove. On je tu crkvu obdario zemljama, a darovao je i stolnoj crkvi sv. Dujma u Splitu, kako ćemo vidjeti po dokumentu — povelji njegova nasljednika Trpimira. U to doba su već splitski nadbiskupi kupovali zemlje na hrvatskom teritoriju, kako svjedoči isti Trpimirov dokumenat. Hrvati su dakle došli u dodir s bizantinskim gradovima: trgovali su, kupovali nekretnine, ženili se i privikavali se kulturnijem načinu života, primajući različite utjecaje od svojih susjeda.


TRPIMIR je naslijedio Mislava (oko g. 845.-864.). On je otac hrvatske kulture i utemeljitelj dinastije, koja je samostalno vladala hrvatskim kraljevstvom sve do dvanaestoga vijeka.

Krštenjem su Hrvati ušli u kolo zapadne kulture. Plodovi te kulture klijaju za Mislava, a iznikoše za Trpimira. Prijateljstvo Mislavljevo sa splitskom crkvom baštinio je Trpimir te splitskog nadbiskupa Petra zove svojim kumom. Prijateljevao je i s velikim umnikom Gottschalkom, glasovitim samostancem, čija je nauka o predznanju Božjem razdijelila prve umove teološko-filozofijske 9. vijeka u dva neprijateljska tabora. Gottschalk se spominje svoga domaćina u manuskriptu, koji je u Bernu nedavno otkrio belgijski povjesnik Moric Morin, benediktinac. Gottschalk pripovijeda o svom boravku na dvoru kneza Trpimira u doba, kad je ovaj navaljivao na dalmatinske gradove i tumači, kako je pobijedio bizantinsku vojsku. Upoznavši se sa zapadnim monahom, a sprijateljen s poglavarom crkvene provincije Trpimir gradi benediktinski samostan u Solinu pod Klisom, blizu Splita.

G. 1891. glasoviti hrvatski arheolog, nedavno preminuli don Frano Bulić otkrio je tu zadužbinu i natpis na njoj, koji je upotpunio ovako: »Za kneza Trpimira prikažite Kristu molitve i prignite glave sa strahom«.

Ne imajući dosta novaca za zlatne i srebrne posude u crkvi knez je pozajmio od svoga kuma, splitskog nadbiskupa Petra 11 libara srebra, što mu je ovaj dragovoljno dao, a knez mu u zahvalu posebno poveljom potvrdio darovštine kneza Mislava.

Ova povelja sačuvala nam se u prijepisima, latinski pisana, a donosimo je ovdje u prijevodu kao dokaz hrvatske kulture 9. vijeka:

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Za vladanja u Italiji pobožnog Lotara, kralja franačkog indikcije XV. 4. ožujka. Dok očima duha vidimo i rukama vjere tičemo, da još od početka svijeta sve u vremenu stvoreno jedno ostaje, drugo propada i jedno za drugim slijedi, pa imi tjelesnim očima ne možemo drugo ništa vidjeti, ništa ušima čuti nego ono, što nam se prikaže i po pismu pred oči stavi. Stoga ja, makar grješnik, Trpimir, knez Hrvata, potpomognut voljom Božjom, ne znajući, kada će svanuti posljednji dan i čas, a zabrinut mnogo za svoju dušu, posavjetovavši se sa svima svojim županima, sagradih samostan i tamo dovedoh četu braće, da nas njihovi neprestani uzdisaji i česte molitve oslobode pred Bogom od grijeha, pa k tome smislih još dodati, da crkvu istoga samostana obdarim svim potrebitim. Kad pak nije u mene bilo dosta srebra, da se napravi posude, pozajmio nam je Petar, nadbiskup solinske crkve i dragi kum, jedanaest libara srebra. Radi toga rekosmo: »Drage volje ćemo odvratiti darom i ljubavi tvojoj ne ćemo ništa zanijekati«. Na te riječi on odgovori: »Hoću, gospodine kume, da najprije svetoj (solinskoj) crkvi sve na vijeke ostane zajamčeno, što sam god vlastitim novcem kupio ili što je darovano u nepokretnim ili pokretnim dobrima i nalazi se u posjedu svete Majke crkve t. j. u Lažanima, Tugarima sa slugama i sluškinjama: Stjepan, Zagolej, Hortin, a to da se zajamči listom povelje u prisustvu Vaše Svijetlosti; zatim vruće molimo, da rečenoj majci crkvi, koja ima metropolitansku vlast sve do obala Dunava i po cijeloj hrvatskoj državi, za spas Vaše duše, Vaših roditelja i Vaših podanika za pozajmljeno srebro dadete crkvu sv. Jurja u mjestu, koje se nazivlje Putalj i sve, što ta crkva ima posjeda, također sluge i sluškinje, što je zajamčeno kao od kneza Mislava darovano, kad se je posvećivala ta crkva, a to da date na sličan način i pod istom prijetnjom kazne.«

Mi obećasmo pristanak toj molbi dragovoljno i da stvar pravno uređena ostane, odredismo, da se napiše povelja, ova naša odluka t. j. tako, da sveta crkva u našoj državi u spomenutim mjestima posjeduje kao vječni dar, što je novcem kupila i da je nitko ne smeta u posjedu. Napokon spomenutu crkvu (kao dio) vladarskog teritorija na istok i zapad od gorskih hridina do mora, s obje strane između međa kamenom i željeznim


znakom označenih, a unutra tih međa nema tuđega zemljišta. I ovo predajući na korist svete solinske crkve potvrđujemo, da se svake godine od svih prihoda zemlje s našega dvorca, koji se zove Klis, desetina donosi spomenutoj crkvi, a tu je desetinu počeo davati naš predšasnik Mislav.

Potom se navode kletve, koje imaju stići onoga, koji bi se usudio raditi protiv ovih odredaba, a onda slijedi završetak povelje:

Obavljeno u mjestu, koje se zove Biači, gore rečenog vremena i potvrđeno znanjem, prisustvom, zajedničkom željom i voljom svjedoka:

Znak moje vlastite ruke Trpimira, kneza, koji sam dopustio ovo i bio začetnik (auktor). Znak ruke (†) Komičaj, župan svjedok, znak ruke (†) Pretilj, župan svjedok, znak ruke (†) Nemišlj, župan svjedok, znak ruke (†) Ljudevit, župan svjedok, znak ruke (†) Zarkata, župan svjedok, znak ruke (†) Negutin, komornik svjedok.

Zatim još nekoliko svjedoka, a među njima: Znak ruke (†) Dominik svećenik, kapelan, svjedok. Znak ruke Ciprijan kapelan, svjedok.

Završetak povelje glasi: Ja Martin svećenik, kapelan, po nalogu moga Gospodina, spomenutoga kneza, zamoljen pisah i vlastitom rukom ovu stvar dovrših i postavih znak rukom.

Ova isprava, koja se po vladanju Lotarovu, indikciji i drugim diplomatskim kriterijima, posve lako i točno datira 852. g., jasan je dokaz ovih činjenica:

1. Trpimir je priznavao zaista franačku vlast, ali je vladao samostalno. 2. Imao je svoju državu, koju isprava zove »Regnum Croatorum« — »Hrvatska

država«. 3. Bio je u prijateljstvu s nadbiskupom splitskim, koji je još za Mislava počeo

sticati nepokretnine na hrvatskom teritoriju, a ovaj se je prostirao sve do zidova grada Splita. Lažani su i danas poznato ime Kaštelanskog polja između Trogira i Splita, a Tugari danas se još zove selo daleko 10 km zračne linije od Splita. Glavna darovština Mislava i Trpimira jest Sućurac, selo 2 km zračne linije udaljeno od Splita.

4. U Trpimirovoj državi uveden je benediktinski red, tada jedini nosilac kulture. 5. Socijalni i državni poredak u Hrvatskoj jednak je onome u Zapadnoj Evropi:

izdaju se povelje iste forme kao u Evropi, Trpimir ima oko sebe dvorske službenike, župane, i svoje kapelane. Dvojica od ovih kapelana po svoj prilici opremiše u hodniku Dioklecijanove palače crkvicu na čast Bl. Djevice, sv. Martina, sv. Grgura. Ta crkvica postoji i danas, kao i natpis na nadvratniku i na ulazu k žrtveniku.

Trpimir je putovao i na hodočašće u Akvileju i tu upisao svoje ime u glasoviti evangelistar, koji je služio kao neka vrst albuma, jer su uz Trpimira upisani i mnogi drugi slavenski hodočasnici 9. i 10. vijeka. Od hrvatskih važnijih imena spominju se tu knezovi Trpimir, Braslav, Branimir i Petar, sin Trpimirov kao i žena Branimirova Marija (Mariosa cometissa).

Sve, od Trpimira darovane zemlje posjedovao je splitski biskup do pred nekoliko godina, kad ih je izgubio agrarnom reformom.

Trpimir je, dakle, bio moćan, jer je nadvladao bizantinskog namjesnika, kako nam pripovijeda Gottschalk; on je kulturan vladar, jer gradi samostane kao ognjišta kulture u srednjem vijeku, putuje u kulturna središta (Akvileju), pronicav je političar, jer preko splitskog metropolita kuša, prvi od hrvatskih vladara, sprijateljiti Hrvate i dalmatinske Latine. Time udara temelje veličini hrvatske države.

NASLJEDNICI TRPIMIROVI


Po povijesnim dokumentima znamo za tri sina Trpimirova, to su: Petar u akvilejskom evangelistaru, Zdeslav i Mutimir. Ipak ga nije nijedan od njih naslijedio, nego DOMAGOJ, 864.—876. g., knez od drugoga roda. Domagoj se je morao cijeloga života boriti. Unutrašnja, njemu neprijateljska stranka rovarila je protiv njega, Mlečani se lakomili za hrvatskim obalama, Saraceni pustošili hrvatsko primorje, a uz to i franački car potrebovao pomoći hrvatskih mornara i brodova, da osvoji od Saracena Bari.

Već g. 839. Hrvati ugovore mir s Mlečanima, ali čim je stupio Domagoj na prijestolje, eto jakoga brodovlja pod vodstvom mletačkoga dužda Ursa Particijaka, da plijeni dalmatinske obale. Domagoj se nađe u neprilici i sklopi brže bolje mir, davši taoce. Za nevolju je bilo Domagoju, što su se javili u hrvatskim vodama i Arapi. G. 866., dvije godine otkad je stupio knez na prijestolje, podsjedali su Arapi Dubrovnik, a otjeralo ih je brodovlje moćnoga bizantinskog cara Bazilija I. Ipak su Arapi i dalje gospodarili po Južnom Jadranu i po Južnoj Italiji. Bari je u Južnoj Italiji bio u njihovim rukama. Da bi taj grad preoteli, sklopiše savez car Bazilije i kralj franački, car rimski, Ludovik II., ali taj se savez brzo raskinu, i car Ludovik pozva Domagoja, da s mora udari na Bari. Domagoj posluša i Franci i Hrvati zauzeše 871. g. Bari na juriš. To je prvi put, što Hrvati brane zapadno-evropsku kulturu od istočnjačkog nasrtaja, a kasnije će oni u toj borbi biti nazvani »predziđem kršćanstva«. No dok se tako Domagoj sa svojim viteškim Hrvatima borio za krst časni, Bizantinci s brodovljem oplijeniše Hrvatsko primorje.

I Saraceni su opet uznemirivali dalmatinske gradove, navaljujući sve do Istre. Domagoj se morao i s njima boriti, a nastojao je pritom, da se osveti Bizantu za izdajnički napadaj. Zato je goneći Saracene hvatao i Mlečane, bizantinske podanike. Koliko je dođi jao Mlečanima, dokazom je, što mletački kroničar Ivan đakon, spominjući smrt Domagojevu kaže: »U to doba umrije Domagoj, najgori knez slavenski«.

Koje je mišljenje o snazi i junaštvu Hrvata imao zapadni car Ljudevit II., pokazuju njegove riječi, upravljene pismom bizantinskom caru Baziliju, u kojem mu spočitava nelojalan postupak prema Hrvatima, dok su se borili pod gradom Bari za zajedničku stvar, ni u snu ne misleći, da im domovina može u tom času od kršćana stradati, »a da su se tome nadali, zaista im se to ne bi dogodilo«. Taj izdajnički napadaj ponovit će se u našoj povijesti više puta.

Kao ranjeni lav bješnjaše Domagoj. Njegovo brodovlje nije opraštalo nikome, koga je zateklo u našim vodama. Sam papa Ivan VIII. kušaše ublažiti moćnoga kneza, pa piše »Domagoju, slavnom knezu«, moleći ga, da obuzda svoje mornare, jer će se inače osramotiti i potamniti svoju slavu.

Mlečani su naravno najviše trpjeli od osvete Domagojeve, jer su oni u taj čas najodaniji prijatelji i podanici Bizanta. Bizant daje duždu naslov »protospathara«, što je jedno od najvećih odlikovanja, a dužd dariva caru 12 velikih zvonova — dotada nepoznatih objekata na istoku. Već ovako usko prijateljstvo protivnika svjedoči, kolika je bila Domagojeva moć.

Pri svršetku Domagojeve vlade ili nešto kasnije Hrvati su se oslobodili franačke vlasti, ali su zato za Trpimirova sina Zdeslava (878.—879.), koji je otjerao Domagojeve sinove, priznali bizantinskog cara vrhovnim poglavarom, a carigradskoga patrijarha crkvenim poglavicom. No Zdeslav se održa samo godinu dana.

U borbi s BRANIMIROM (vladao 879.-892.) izgubi prijestolje3, a s njim propade posljednji pokušaj, da se Hrvati pridruže grčkoj crkvi i Bizantu.

Otada ostadoše Hrvati definitivno kroz sve vjekove uz Rim i zapadnom kulturom zadojiše svoju dušu. Da je Hrvatska bila u to vrijeme vrlo važan politički faktor, dokazuju 3 Krivo je mišljenje, da je Zdeslav pogubljen. To je otkrićem novih fragmenata t. zv. Zdeslavljeva natpisa dokazao kustos kninskog muzeja Stjepan Gunjača.


nam pisma pape Ivana VIII. upravljena knezu Branimiru. Papa ga nazivlje »uzvišenim mužem«, »slavnim knezom«, hvali njegovu ljubav i vjernost prema Petrovoj stolici, napokon mu javlja: 21. V. 819. govoreći sv. misu na žrtveniku sv. Petra »blagoslovismo tebe i čitav tvoj narod i zemlju tvoju, da sada i dovijeka zdrav u duši i tijelu možeš vladati kneževinom zemaljskom, koju imaš, sretno i sigurno.« .

Ovoliko prijateljstvo i priznanje papino bez sumnje je zaslužio samo moćan i dobar vladar.

S pomoću papinom Branimir oslobodi svoju zemlju vrhovništva bizantinskoga cara Bazilija, jer je bio jak i na moru. Od njegova doba plaćaju Hrvatima dalmatinski gradovi danak za miran posjed polja na kopnu. Car Bazilij odredi, da samo nešto malo daju njegovu namjesniku u znak podložnosti carstvu, a hrvatskom knezu i ostalim hrvatskim vladarima duž Dalmacije svaki je dalmatinski grad morao plaćati od 100 do 200 zlatnih dukata, što je za ono doba bila lijepa svota, jer novac bijaše rijedak i kupovna mu snaga velika. Konstantin Porfirogenet svjedoči, da su taj danak plaćali gradovi još polovinom 10. vijeka. Mletke su u to doba snašle teške nevolje. Borbu s obližnjim gradom Comacchiom platio je duždev sin Badoario Partecipazio glavom.

A kako je za groznih oluja more toliko bjesnilo, da je rušilo luke, raznosilo otočiće i kuće, te su mnogi stanovnici mislili napustiti svoja obitavališta, to su članovi obitelji Partecipazio, koja je imala u svojoj ruci duždevsku vlast, redom umirali ili pobolijevali. Nije dakle Venecija toga vremena bila pogibeljna suparnica Hrvatskoj.

I Saraceni su puštali na miru naše obale, premda su inače uznemirivali tako nemilo Italiju, da papa Ivan VIII. piše: »Kolike li i kakve nevolje trpimo od nevjernih Saracena! Šta da kažem? Nema pera, koje bi moglo opisati, i da se sva stabla u šumi pretvore u jezike, ne mogu ispripovijediti. — Sve su popljačkali i gradiće rimske, da ne vidiš već nijedne dobi stanovnika u njima«.

Hrvatska se je dakle mogla mirno razvijati, dok su svi njeni takmaci bili zabavljeni. Venecija je osjećala, odakle joj prijeti pogibelj, pa je dužd Urso Partecipazio g. 880. obnovio jedan stariji ugovor s franačkim carem protiv Hrvata, koji su se u to doba oslobodili franačke prevlasti.

BITKA ISPOD MAKRA 887. G.

Hrvatski Neretvani bez sumnje nisu štedjeli Mlečane, dok su ovi bili u nevolji. Stoga, novi, energični, dužd Petar Candiano, postavljen 17. IV. 887. na tu čast, odluči osloboditi svoje građane od neretvanskoga straha. Opremio je zato brodovlje i poslao ga u naše vode, ali se je ono povratilo neslavno i bez ikakva uspjeha. Diže se tada glavom sam dužd i s novim brodovljem zaplovi mjeseca kolovoza 887. g. Bez smetnje doplovi do župskoga grada Makra, gdje porazi Neretvane i sjekirama dade sasjeći pet njihovih lađa. Neretvani zapištaše i zaciktaše kao ljute guje, pa pribravši sile ponovno udariše na Mlečane i hrabro se boreći za slobodu svojih hridina tako potukoše mletačko brodovlje, da je ono pobjegavši ostavilo i mrtvog dužda u makarskim vodama. Kasnije se Andrija Tribun krišom domogao tijela duždeva i, mjesto u triumfu, u sprovodu ga odveo u Mletke. Ta je bitka bila 18. IX. 887.

Uzevši u obzir, da od toga dana pa sve do g. 948. mletačke kronike ne bilježe nikakva sukoba s Hrvatima, pa zatim, da mletački kroničar Ivan đakon bilježi, da je dužd Petar Orseolo g. 1000. »oslobodio svoje od tlačenja Hrvata i on prvi zabranio, da im se plaća danak«, zaključujemo, da je poraz dužda Candijana urodio time, da su Mlečani ponudili Hrvatima mir uz pogodbu, da plaćaju danak za mirnu plovidbu po Jadranu. I oni


su taj danak plaćali do g. 1000., kad je Hrvatska oslabila radi teških borba za prijestolje u vladarskoj kući.

Poslije ovih pobjeda Hrvati su po riječima Konstantina Porfirogeneta »plovili iz grada u grad sve do Neretve i do dalmatinskog zaljeva, pa i do Venecije, baveći se trgovinom.«

Još se jedan vrlo odlučan događaj zbio za Branimira, i taj se poslije povlači kao crvena nit kroz svu povijest Hrvata. U to su naime doba došli iz Moravske učenici sv. braće Ćirila i Metodija na slavenski jug i donijeli sa sobom liturgijske knjige na slavenskom jeziku. Poznata je činjenica, da rimska crkva nije u liturgiji sklona narodnim živim jezicima, pa ipak su Hrvati, koji su za Branimira pristali uz rimsku crkvu, uveli svoj jezik, te kao katolici, po zapadnom obredu odonda do danas baš u Primorju i Dalmaciji upotrebljuju u crkvi staroslavenski, a ne latinski jezik.

Osim izvora u mletačkim kronikama i akvilejskom evangelistaru sačuvala se je uspomena na kneza Branimira i na kamenu, na njegovim zadužbinama u Ninu i Muću, a i u Sopotu, u današnjoj Dalmaciji.

Od njegovih vremena Hrvati su se odlučno okrenuli k Zapadu i tu vezu nigda ni jesu više prekinuli. Za Branimira je Hrvatska postala samostalna država.

MUTIMIR (892.—910.)

Branimira je g. 892. naslijedio najmlađi sin Trpimirov, po imenu Mutimir. I on je, kao i otac mu Trpimir, stolovao u Biačima blizu Trogira. Tu pred crkvom svete Marte, koju je crkvu otkopao hrvatski arheolog don Franje Bulić, sudio je u parnici između ninskog biskupa Aldefreda i splitskog nadbiskupa Petra, jednoga od nasljednika onoga Petra, kojemu je Trpimir darovao dobra u Putalju (danas Sućurcu). Parnica se upravo i vodila radi tog posjeda, za koji su se oni biskupi otimali.

Razumljivo je, da je splitski nadbiskup za crkvenog raskola kao bizantinski podanik pristao uz Bizant, a ninski je ostao uz Rim, i kako su dobra splitskog nadbiskupa bila na hrvatskom teritoriju, koji je bio crkveno spojen s Rimom — ta je dobra po svoj prilici tim načinom dobio jedini hrvatski biskup — ninski. Kad su se prilike smrću Focijevom smirile, podigla se i ova parnica pred Mutimirom. On je, okružen sjajnim dvorom i doglavnicima, sudio u prilog splitskog nadbiskupa. Sačuvala nam se je i njegova presuda u kasnijim prijepisima.

Na njoj su osim kneza potpisani još i ovi dvorski velikaši: dvorski župan (iupanus palatii), Zellivek, župan hlivanjski (iupano Cleoniae), onda buzdovanar, konjušnik, tri komornika, peharnik, kopljonoša, zatim kneginjina pratnja: njezin župan i buzdovanar, i napokon Kliški župan i jedan prepozit, starješina manastira, pa još drugi neki svjedoci privatnici. Povelja kazuje i ovo: »Sutrašnjega dana, koji je 29. rujna, došavši ja, često spomenuti knez, u grad Split, položih na posvećeni žrtvenik svetoga Dujma vlastitom rukom darovnicu povelju zajedno s ostalim darovima, što sam ih mogao pribaviti, pa, izručivši tu darovštinu crkvi sv. Dujma, otidoh«. To još posvjedočuje dvorski kapelan ovako: »Ja đakon Firmin i kapelan rečenoga kneza na zapovijed moga gospodara Mutimira, slavnoga kneza, pred rečenim svjedocima napisah ono, što sam čuo«.

Nepristran je dakle bio knez Mutimir, ali i ponosan svojim rodom. U toj istoj povelji on ponosno kaže: »Kad sam sve doznao, kako je, ja Mutimir s

Božjom pomoću knez Hrvata (divino munere iuvatus Chroatorum dux) sjedeći na očevu prijestolju, po nadahnuću Božjemu i, posavjetovavši se sa svojim vjernima i narodnim glavarima, svrših i uredih svaku prepirku te odlučih dati povlasticom rečenu već crkvu sv. Jurja crkvi sv. Dujma i Anastazija…«


Iz te se povelje razabire, da je i u najstarije doba u Hrvatskoj bila čvrsta pravna sigurnost, a da knez nije sudio samovoljno, već u dogovoru s narodnim starješinama. Mnoštvo dvoranika oko kneza i kneginje svjedoči, da je kao i za Trpimira dvor bio uređen po uzoru zapadno-evropskom i pun sjaja.

Kao što za Branimira, tako možemo i za Mutimira pokazati lijep kameni spomenik, koji nam je svjedokom, kako je Mutimir dizao zadužbine. U selu Uzdolju blizu Knina vide se zidovi razrušene crkve sv. Luke. U ruševinama crkve našao je fra Lujo Marun natpis, koji spominje, da je g. 895. crkvu obnovio knez Mutimir. Vrlo lijepa obradba, ukusna slova i ornamentika onoga doba pokazuju, da je za Mutimirove vlade među Hrvatima klesarsko umijeće bilo vrlo dobro razvijeno.

Za Mutimirova vladanja u Hrvatskoj bjesnile su u Srbiji borbe za prijestolje između trojice braće. Nekoji su pretendenti bili protjerani u Bugarsku; a jedan, po imenu Petar Gojniković, prebježe knezu Mutimiru, koji ga lijepo primi. Taj Petar Gojniković provali poslije uz pomoć Mutimirovu u Srbiju i zauze prijestolje, zarobivši i oslijepivši svoga rođaka Brana. Po tome zaključujemo, da je Mutimir bio siguran u svojoj zemlji, kad se je mogao miješati i u vanjske političke borbe.

DOBA KRALJEVA

S Mutimirom završava prvo doba hrvatske povijesti, doba kneževa, za kojih se je formirala hrvatska politička neodvisnost i izgrađivala država i kultura, tako da je Hrvatska bila na visini jednakoj onodobnih zapadno-evropskih država. Svemu tome imao je doći logični povijesni zaključak: glavu hrvatskog vladara imala je uresiti kraljevska kruna. Hrvati su bili privrženici Zapada i zato novome knezu TOMISLAVU posla krunu rimski papa.

Po Tomi arciđakonu splitskom piscu 13. v., koji je pisao povijest svoje crkve na osnovi izvora i dokumenata u arhivu stolne crkve, znamo, da je »Ivan nadbiskup bio Gospodnje godine 914. u doba kneza Tomislava«. Knez Tomislav bio je toliko važan, da žestoki i Hrvatima neskloni Toma arciđakon datira svoga nadbiskupa po vremenu kneževanja Tomislavljeva. A stara kronika oko 1200 g. pisana u Podgorici, u Crnoj Gori, a poslije dopunjena u Dalmaciji, pripovijeda o Tomislavu ovo:

»Dok je kraljevao Tomislav, bijaše kralj madžarski Atila(!) i on skupi vojsku i pode na kralja Tomislava. Kralj pak Tomislav bijaše mlad i krepak ratnik. Mnogo bojeva izvojeva Tomislav s njim i svagda ga natjera u bijeg«. U tim riječima sačuvao se je spomen na prodiranje Madžara u hrvatske krajeve iz Podunavlja. To je prodiranje uzrokom, da su se i Panonski Hrvati priključili Tomislavu, pa je tako Dalmatinska Hrvatska proširila svoje granice do Dunava.

Konstantin Porfirogenet, Tomislavov suvremenik piše o tadašnjoj Hrvatskoj, da može dignuti 100.000 pješaka i 60.000 konjanika, a na moru ima osamdeset velikih brodova i stotinu manjih. Po vojnoj snazi jasno je, da su Panonski Hrvati slali sa svojih ravnica Tomislavu u gorovitu Dalmaciju konjaništvo, a brodove mu davali otoci Brač i Vis. U to doba bizantinsko carstvo brojaše 300 brodova, a Venecija oko 200. Francuski povjesnik Rambaud (u djelu: L’empire grec au dixieme siècle, na str. 458) kaže s obzirom na broj Tomislavove vojske: »Ovo pretpostavlja pučanstvo od 600.000 do 2,000.000 duša«.

Tomislav je tom silom obranio svoju državu od prodiranja Madžara, a ujedno im zapriječio i pristup u Italiju, kamo ih je vodio put preko Hrvatske. To je sve bilo kakvih 30—40 godina, prije nego je Oton I., njemački car, potukao Madžare kod Augsburga. I kako su Hrvati pod Domagoj em branili na Jadranu Južnu Evropu od naleta Arapa, tako


su za Tomislava štitili od još onda poganskih Madžara evropsku civilizaciju. Što je Oto I. za Srednju Evropu, to je, može se reći, Tomislav za Južnu. Tako moćan vladar morao je postati kralj. I zaista Tomislav se okruni oko 925. g. kraljem.

A da je Tomislav bio zaista kralj, dokazuju nam i pisma pape Ivana X., u kojima ga titulira: »Dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata«. To priznaju i njemački historici Dümmler i Büdinger. Uto i bizantinski car imenova Tomislava konzulom i dade mu u upravu dalmatinske gradove. A zašto to? U to je doba bugarski vladar, car Simeon, dopro sa svojom vojskom sve do zidova Carigrada i pod samim njegovim zidinama raspravljao o miru s carem Romanom Lekapenom, zahtijevajući od njega, da se odreče carske titule. Simeon je pregazio i Srbiju, uništivši veći dio tamošnjeg žiteljstva. Kneževska srpska porodica razbjegla se u Carigrad i u Hrvatsku. Carigrad je nastojao srpske prinčeve izrabiti u svoje političke svrhe, dok je Tomislav viteški branio srpskog pretendenta Zahariju od nasilja Simeonova. U tim borbama s Bugarima trebao je Bizant saveznika i pod tu je cijenu ustupio vlast nad Dalmacijom Tomislavu. Naravno da je Simeon krivo gledao, što Tomislav uzima u zaštitu Zahariju. Zato udari na Hrvatsku s velikom vojskom, ali bi u dva puta hametom poražen. Zato Francuski povjesnik Rambaud s pravom govori o Hrvatskoj u doba Tomislava: »Hrvatska se je znala oduprijeti bugarskoj najezdi bolje od Srbije, a onda i osvajanjima bizantinskog carstva. Pa kako je uz to bila bliže moru i kulturnim narodima, bijaše ona u 10. vijeku uistinu voditeljica civilizacije južnih Slavena. Ona je zapriječila, da se na barbarski način uništi srpski narod, ona je zaklonila srpske prebjege«. Hrvatska je imala u to doba riješiti još jedno teško pitanje: pitanje primata splitske crkve i glagolske službe Božje. A to su riješila dva sabora u Splitu, g. 925. i 927. pod predsjedanjem papinskih poslanika u korist splitske metropoli je protiv ninske biskupije.

NASLJEDNICI TOMISLAVA

Postavši Hrvatska kraljevinom i važnom silom na Balkanu, te ušavši u kolo kulturne zapadne sfere morala se je sukobiti na Jadranskome moru s Venecijom. Ova je još u to doba plaćala tribut mira hrvatskom vladaru.

Nasljednici Tomislava (Trpimir II. 928.—935. i Krešimir I. oko 935.—945.) imali su učvrstiti tečevine prvoga hrvatskoga kralja. No sinovi toga velikog oca jedva da su održali Hrvatsku i u zatečenom stanju. Jedva tek dvadesetak godina iza Tomislavove smrti unuk njegov Miroslav pada od ruke buntovnog bana (namjesnika) Pribine. Pa premda je kraljevska kruna ostala u porodici Trpimirovića, a i rodbinskim se vezama hrvatska dinastija sprijateljila s dalmatinskim Romanima, jer je novi kralj Mihajlo Krešimir II. uzeo za ženu Jelenu iz roda zadarskih Madijevaca (Madius), ipak je Hrvatska izgubila dosta i teritorija i vojne snage. Srpski veliki župan Časlav, Zaharijin rođak, provali u Bosnu, a iz Macedonije car Samuel prodiraše i u Hrvatsku, osvojivši Srbiju.

Uto su i Mlečani g. 948. pokušali ponovno sreću jednom ekspedicijom, koju je poslao u naše neretvanske vode istoimeni unuk dužda Petra Candijana. Mlečani udare na Neretvane, ali, kako kaže sama njihova kronika: »absque effectu reversi sunt« — vratiše se bez ikakva uspjeha. I druga im ekspedicija bi jednake sreće, na što dužd sklopi s Neretvanima mir.

Porfirogenet opisujući granice tadašnje Hrvatske kaže, da se na sjeveru proteže preko pokrajine Istre sve do Labina u Istri. Na teritoriju Bosne zadobila je stare granice, protežući se sve do ušća Bosne. Na jugu joj je Cetina bila samo u donjem toku granica, a Neretvanska oblast od Cetine do niže Neretve vazda je bila s njom u vrlo uskoj političkoj


i jezično-dijalektičnoj vezi, dok stara kronika Popa Dukljanina dijeli Primorje na Bijelu Hrvatsku, od Cetine do Istre, i na Crvenu Hrvatsku, od Cetine do Drača.

Sin Romanke Jelene »majke kraljevstva, zaštitnice udovica i sirota«, STJEPAN DRŽISLAV okruni se kraljevskom krunom i uresi se titulom, kao prvi od hrvatskih kraljeva »kralj Hrvatske i Dalmacije«.

Nama poznati pisac 13. vijeka Toma arciđakon splitski kaže: »Od Držislava dalje zvahu se njegovi nasljednici kraljevima Dalmacije i Hrvatske. Primahu naime znakove kraljevske časti od bizantinskih careva i zvahu se njihovim eparhima (namjesnicima) i patricijima, a imadahu po nasljedstvu svoga roda, otaca i pradjedova, gospodstvo kraljevstva Dalmacije i Hrvatske«. Te je povlastice i faktičnu vlast nad dalmatinskim gradovima dao Držislavu Bizant, jer ga je ovaj pomagao protiv zajedničkog im neprijatelja macedonskog cara Samuela, koji je osvojio Srbiju i zemlje južno od Dubrovnika, pa zaprijetio i Hrvatskoj. Dopro je i do Zadra, ali se odmah i povukao u Macedoniju, tako da Hrvatskoj nije nametnuo svoje vlasti.

Poslije smrti Držislavove planu u Hrvatskoj ponovno građanski rat. Dok su dva sina Držislavova htjela, da braća podijele kraljevsku vlast između sebe ili da zajedno kraljuju, treći sin, SVETOSLAV, ugrabi sam svu vlast. Posve je prirodno, da se je tom unutrašnjom borbom okoristila Venecija. I kad su hrvatski poslanici došli po običajni danak, dužd ih mletački Petar Orseolo otpremi s porugom, da će ga on glavom donijeti. A zgodna se prilika za rat pruži duždu, kad ga sami dalmatinski gradovi sa Zadrom na čelu zamoliše; da ih zaštiti od neretvanskih gusara, koji su zarobili 40 Zadrana. Dužd zatraži mandat Bizanta, da osvoji Dalmaciju, želeći svoj pothvat izvesti u ime bizantinskog cara kao suverena Dalmacije. Car Bazilij II, privoli, a nato se Petar Orseolo na samo Spasovo 9. svibnja 1000. g.4 zaputi iz Mletaka i u triumfu obiđe dalmatinsku obalu. Od Grada i Poreča do Dubrovnika i Korčule pokloniše mu se svi gradovi, u koje je prispio, i obećaše mu vjernost. U Zadar dođoše k duždu poslanici hrvatskoga kralja Svetoslava, ali ih dužd oholo odbi. U Biogradu mu se pokloniše i hrvatski građani, a u Trogiru dođe pred dužda Krešimir Suronja, brat kralja Svetoslava, i preda mu sina Stjepana za taoca. Poslije toga pothvata piše se Petar Orseolo ponosno »dužd Dalmacije«, a u dalmatinskim gradovima bi obnovljena vlast bizantinska, pa isprave njihove nose na početku imena bizantinskih careva i njihovih namjesnika, ali ne i duždeva, što je znak, da je dužd bio samo carski mandatar. Hrvatska dobi dva kralja, dva brata Svetoslavova, kojemu iza toga nema više traga, to su: KREŠIMIR III. (1000.—1030.) i GOSLAV (1000. do 1020.). Sin Krešimirov Stjepan oženi se u Veneciji duždevom kćerkom Hicelom.

Poslije smrti Petra Orseola (1009. g.) pogoršali su se odnosi između Venecije i Hrvatske, pa je Petrov sin dužd Oton opet pohodio s brodovljem naše obale, da utvrdi svoju vlast u gradovima (1018. g.). Hrvatski vladari promijeniše sada taktiku. Kad je Vasilij II. satro Bugarsku i izdajnički smaknuo gospodara Srijema, po imenu Sermona, nije im preostalo drugo nego da ga priznadu gospodarom, što i učiniše, poklonivši mu se osobno. Time su udobrovoljili cara, koji Krešimiru podijeli naslov patricija. Kad je pak porodica Orseola 1024. g. kao uzurpatorska potjerana iz Venecije, ohladnješe i odnosi između Venecije i Bizanta, jer obitelj Orseola bijaše u rodbinskim vezama (po ženidbi) s bizantinskim, a i s madžarskim i hrvatskim dvorom. Hrvatski kralj uto pokuša predobiti dalmatinske gradove, ali tim izazva protiv sebe Bizant, koji se držaše njihovim gospodarom. Nasljednik Krešimirov STJEPAN I. (1030.—1058.) nastavi politiku svoga oca, da predobije dalmatinske gradove, što mu i pode za rukom, zahvaljujući dobrim kraljevim odnosima s bizantinskim dvorom, koji je u to vrijeme izgubio Južnu Italiju,

4 Brunelli kaže 26. V. 998.


gdje su se učvrstili Normani, došavši tamo kao plaćeničke čete pojedinih stranaka. Radi tih nestalnih i nemirnih vremena popusti u Dalmaciji i crkvena disciplina, kao inače i po drugim zemljama. Papa Leon IX. (1048.—1054.), reformator, bijaše pregnuo, da uredi po kanonima život svećenika i pridigne kršćanski duh kod svjetovnjaka. Sazvavši crkveni sabor u Lateran 1049. g. izda odredbe protiv ženidbe svećenika, simonije (kupovanja crkvenih Časti), i nezakonitih brakova svjetovnjaka. Te reforme pročistiše crkvene redove i u Hrvatskoj: i sam nadbiskup splitski Dabralis bude svrgnut, jer se bijaše oženio i »čitava palača biskupska odjekivaše od plača djece i vike sluškinja«.

Za Stjepana I. zbio se je i odlučni događaj u crkvenoj povijesti. Carigradski patrijarh Cerularij prekinu konačno g. 1054. sve veze s rimskim papom.

Stjepan je pokopan u crkvi sv. Stjepana u Solinu u neposrednoj blizini grobnice kraljice Jelene kod Gospe od Otoka.5

Naslijedio ga je PETAR KREŠIMIR IV. (1058.—1074.), njegov sin, a po majci Hiceli unuk Petra Orseola. To je najveći hrvatski kralj. Iz njegova doba sačuvalo nam se najviše pismenih dokumenata — isprava, što dokazuje razvijenu kancelarijsku djelatnost na hrvatskom dvoru. Kraljeva rođakinja Čika ustanovila je ženski benediktinski samostan u Zadru, a kralj ga je bogato nadario. Jednako je Krešimir darivao i muški benediktinski samostan sv. Grizogona u Zadru, u kojemu se je sačuvao »Registar privilegija« u prijepisu pri svršetku 12. vijeka. U njemu se nalaze mnoge darovnice Petra Krešimira i mnogih drugih hrvatskih plemića i velikaša.

Samostan je taj ukinut 1807. g. i tada je »Registar privilegija« prenesen u ondašnji nadbiskupski arhiv u Zadru.

U bivšem namjesničkom austr. arhivu u Zadru čuvale su se i druge Krešimirove povelje.

Na osnovi tih povelja dade se lijepo prikazati vladanje Petra Krešimira. Sjedište njegovo bijaše Biograd nedaleko Zadra u Dalmaciji. Spominje se, da je Biograd imao svoje građanstvo i kraljevu posadu, pa i biskupa i priora (načelnika) — dakle jedan čisto hrvatski grad s upravom jednakom s ostalim dalmatinskim gradovima. U početku svog vladanja osnovao je ovdje Petar Krešimir benediktinski samostan Sv. Ivana Evanđelista i bogato ga obdario imanjem. I baš taj samostan postaje poslije rasadištem hrvatske kulture. Kad se je samostan dogradio, kralj mu darova u prisutnosti svojih velikaša, dvorskih časnika i papinskog poslanika Majnarda otok Žirje i dvorac Rogovu, i oslobodi ga od svakoga poreza i svake svjetovne vlasti, što je posve u duhu zakonodavstva Zapadne Evrope. A čemu opet papin poslanik u Hrvatskoj?

Sjetimo se, da je ovo doba pape Nikole II., kad se je postavilo načelo, da se uvede u crkvu strogi zapt. Lateranski sinod g. 1059. inspiriran od Hildebranda, kasnijega pape Grgura VII., donio je trinaest različitih kanona za reformu crkve. Ti su se kanoni imali poprimiti na pokrajinskim saborima po svoj crkvi. Papini se poslanici razišli po Evropi, pa je jedan, i to Majnard, dospio i u Hrvatsku. Pod njegovim predsjedanjem, a u nazočnosti svih dalmatinskih biskupa, pa i hrvatskoga, vijećalo se je g. 1060. u stolnoj crkvi sv. Dujma u Splitu. Kanoni, ovdje primijeni, odnose se na crkvenu disciplinu te su jednaki onima u Lateranu. Posebice je pak uzeta na nišan slavenska služba Božja.

Imamo dva izvora, koji nam o toj stvari govore. Jedan je naš znanac Toma arciđakon iz 13. vijeka. On oštrije sudi o zabrani službe Božje na slavenskom jeziku: »Među drugim ustanovama bi utvrđeno i određeno, da se nitko ne usudi ubuduće pjevati

5 G. 1929. u Šišićevu Zborniku ustvrdio sam u raspravi o ubikaciji crkve sv. Stjepana, da je ona bila uz crkvu Gospe od Otoka. Iskopine g. 1930. potvrdile su moje mišljenje o tome mauzoleju hrvatskih vladara. Što kralj Petar Krešimir kaže u povelji 1069. o svome ocu, da blaženo počiva u Kliškom polju, to znači, da se je Solin smatrao kao dio Kliškog polja, jer je granica između Klisa i Splita bila rijeka Jadro.


službu Božju na slavenskom, nego samo na latinskom ili grčkom jeziku i da se sveti redovi nikome ne podijele na tom jeziku. Govorahu naime, da su gotska slova (slavenska!) iznađena od nekog Metodija, koji je mnogo laži pisao protiv katoličke nauke i da je radi toga po sudu Božjem nenadanom smrću kažnjen.« Ovako je dalmatinski Roman u 13. vijeku pisao o Metodiju, kojega je u 19. vijeku papa Leon XIII. proglasio svecem čitave Crkve.

Autentičnu pak odredbu imamo u pismu pape Aleksandra II., koji je naslijedio Nikolu II. i potvrdio zaključke splitskoga sabora: »Zabranjujemo, da se Slavenima (Hrvatima) podijele sveti redovi, ako ne nauče latinsku knjigu.«

Dakle uza sve zabrane iz g. 925. eto služba se Božja slavenska uščuvala do g. 1060., a ni ove je nove zabrane ne uništiše. Ona živi i danas kao i za Krešimira. I ona nam je siguran znak otpornosti hrvatskoga naroda, koji se nije imao samo boriti protiv oružanih neprijatelja, već je morao u svojoj povijesti izdržati i kulturnu borbu — i pobijedio je.

Spomenusmo, da je Petar Krešimir bogato darivao zadarske, a i druge crkve. Od mnogih njegovih povelja osobito su dvije važne: G. 1067. na molbu samostanskog opata potvrđuje kralj Krešimir sv. Grizogonu ona dobra u Diklu kod Zadra, što su ih još njegovi pradjedovi pred pet generacija darovali samostanu.

Važan je u toj ispravi kraljevski naslov Petra Krešimira. On se piše: »Ja Krešimir, koji se drugim imenom zovem Petar, kralj Hrvata i Dalmatinaca«. Tu ispravu izdaje u Ninu, a supotpisuju je kraljevi dvoranici: ninski župan, majordom, posteljnik, štitonoša, vinotoč, dvorski kapelan, volar, a kao kraljev kancelar fungira opat kraljevskog samostana sv. Bartula kod Knina u sjevernoj Dalmaciji. Dakle posve jednako kao i kod drugih kršćanskih vladara u Zapadnoj Evropi.

Krešimir se ponosi titulom i kralja Dalmacije. Da je on bio pravi suveren u Dalmaciji, a ne samo carski namjesnik, kao Tomislav, dokazom je to, što k njemu na sud hrle Romani iz Zadra. Ponosan, što je proširio granice Kraljevstva, veli u povelji samostanu svetoga Grizogona, izdanoj u Ninu g. 1069., ovako: »Ja Krešimir, vladajući po Božjoj milosti Hrvatskom i Dalmacijom i kraljujući iza djeda svoga blažene uspomene kralja Krešimira i oca svoga Stjepana — koji počiva u Kliskom polju — sjedeći u svom dvoru u Ninu zajedno s nazočnim županima, knezovima i banovima, a i kapelanima moga kraljevskoga dvora, počeo sam razmišljati, kako bi svemogući Bog očuvao podijeljeno mi vladanje moga nasljednog kraljevstva . ..

I pošto je svemogući Bog naše kraljevstvo na kopnu i moru rasprostranio, odlučismo i spremna srca ustanovismo, da ćemo samostan sv. mučenika Krševana počastiti posjedima i zemljama.

. . .Dajemo i darivamo za spas duše svoje i svih mojih pokojnika tebi, blaženi Grizogone, i po tebi gospodinu Petru, vrijednome opatu tvoga svetoga dvora, naš vlastiti otok, koji se prostire u našem dalmatinskom moru, a zove se Maon. Tako je odredila dobra volja naša i svih velmoža čitavoga kraljevstva našega.« Ovaj otok i danas nosi to isto ime. Ispravu je potpisao: Ja Krešimir, kralj Hrvata i Dalmacije, a uza nj: Ja Stjepan, biskup zadarski, prema tome zaista velikaši iz čitavoga kraljevstva.

Ova nam isprava jasnije od sunca kazuje, da je hrvatski kralj Krešimir Veliki bio gospodar Dalmacije i istočne obale Jadrana, što on ponosno i ističe.

Tako je on sjedinio sa svojom državom ognjište kulture na vratima svoje države — dalmatinske gradove. Ali ujedno ističe, da je proširio svoje granice i na kopnu. I zaista od Petra Krešimira ne samo da su Neretvani sastavni dio hrvatske države, nego je i Bosna priznavala njegovu vlast, a to se vidi otud, što je tu nazočno više banova, dok u Hrvatskoj prije Petra Krešimira bijaše samo jedan ban. A i sama činjenica, da se i kasnije


javljaju u Bosni vladari s naslovom bana, koja je čast poznata samo Hrvatima, dokazuje, da je hrvatski kralj proširio i tamo svoju vlast.

Izvori nam pripovijedaju, kako Petar Krešimir putuje po svojoj kraljevini sa sjajnim dvorom, kroji pravdu, zalazi k velikašima, pa se on i oni izmjenično darivaju. On je kraljevski darežljiv, dobar diplomat, on je osnivač kraljevstva hrvatskoga i dalmatinskog pod jednim žezlom, a to jedno kraljevstvo dvostrukoga, kasnije trostrukog imena, znalo je odbiti kasnije i silu, koja je srušila Carigrad.

Poslije smrti Krešimirove nije bilo jake ruke, da preuzme stečenu baštinu. Poroda muškoga, koliko znamo, nije imao, već sinovca Stjepana, no ovaj, kako je bio slabić i zatvoren u samostan sv. Stjepana u Splitu, priznao je ZVONIMIRA, dotadašnjeg bana Panonske Hrvatske »svojim gospodarom«, kako to sam kaže u jednoj svojoj darovnici. U te sad naše domaće borbe umiješali su se i Normani iz Južne Italije te njihov vojvoda Amiko zarobi jednog pretendenta — Slavca, koji se prozvao i kraljem, kako nam to svjedoči jedna povelja, datirana tim događajem: »Kad je knez Amiko zarobio kralja Hrvatske«.

S pomoću pape i dalmatinskih gradova prevlada konačno Zvonimir, koji se kršćanskim imenom zvaše Dimitar. Izabran na dalmatinskom teritoriju u Splitu okrunio se je na hrvatskom području u Solinu, pet km dalje od Splita i tako su ga priznale i Hrvatska i Dalmacija. To se zbilo u rujnu 1076. g., kad su poslanici pape Grgura VII. — Gebizon, opat iz Rima i Fulkoin, biskup grada Fossombrone kod Ankone okrunili Zvonimira u bazilici sv. Petra u Solinu i predali mu zastavu, mač, žezlo, kako to pripovijeda sam Zvonimir u zavjernici, kojom obriče papi posluh i vjernost. Obeća još, da će gojiti pravdu, braniti crkve, davati desetinu, gledati, da svećenstvo vrši dužnosti, štititi siromahe, udovice i sirote, sprječavati nedopuštene brakove među rođacima, da će se opirati prodaji ljudi u roblje i pokazati se valjanim u svemu, što je pravo. Još se obvezuje plaćati papi svake godine 200 zlatnih romanata. Samostan sv. Petra u Vrani dariva papinskim poslanicima, da imaju gdje stanovati, kad dođu u Hrvatsku. Istome samostanu daruje i srebrni kovčeg, u kojem su moći sv. Grgura, dva križa, kalež, patenu i dvije zlatne krune — svjetiljke. Pridodao je tome još i evanđelje ispisano srebrnim slovima, kako se i inače u Zapadnoj Evropi običavalo pisati sv. Pismo srebrnim ili zlatnim slovima.

Zvonimir živi u doba, kad se razvila orijaška borba između Grgura VII. i njemačko-rimskog cara Henrika IV. Zvonimir je ostao čvrsto uz Grgura VII., obećavši papi bezuvjetan posluh i pomoć. Duga ova zavjernica sačuvala nam se je iz 12. vijeka u rukopisu Cencija, kanonika crkve Sancta Maria Maggiore u Rimu, koji je imao original u rukama. (Rukopis se nalazi u Vatikanskoj knjižnici).

Zvonimir je dakle pomazan i okrunjen za kralja onako, kako su se uopće birali i krunili kraljevi u Evropi, a posebice njemačko-rimski carevi. Narod je pitan pri krunidbi, hoće li Zvonimira za kralja, i on je svečano aklamirao novoga kralja. Iza krunisan ja davao je kralj različite milosti, pa tako je svome prijatelju Lovrincu, splitskom nadbiskupu, svečano potvrdio darovnice Trpimira i Mutimira. Ta se je Zvonimirova isprava čuvala zajedno s kraljevskim pečatom još u 15. vijeku u arhivu splitskoga nadbiskupa.

Da je za Zvonimira bilo veliko blagostanje, dokazom nam je njegova krunidbena zavjernica, jer dok knez Trpimir ne imadaše ni toliko srebra, da uresi malu crkvu prvoga hrvatskog samostana, Zvonimir dariva samostanu sv. Grgura vrlo skupocjene zlatne i srebrne predmete. Ali i stara kronika, poznata pod imenom »Hrvatska kronika« pripovijeda ovo o Zvonimiru: »I za dobroga kralja Zvonimira bijaše vesela sva zemlja, jer bijaše puna svakoga dobra i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se siromah lakomstva bogataševa, niti nejaki puk sile velikaša, niti sluga, da će mu gospodar učiniti nepravdu,


jer je kralj sve branio, jer ni sam ne posjedovaše ništa protiv pravice, pa tako ni drugima ne dopuštaše toga. I tako veliko bogatstvo bijaše u Zagorju kao i u Primorju za pravednoga kralja Zvonimira. I bijaše puna zemlja blaga svakoga i bijaše vrijednosti nakita na ženama i mladim ljudima i na konjima više nego li vrijedi imanje«. Tako ta stara kronika, a to potvrđuje i arheologija, jer se na više mjesta po Dalmaciji zaista našlo mnogo bizantinskih zlatnika onoga doba.

Zvonimir je posve prema zapadnoevropskom uzoru preuredio svoju kraljevinu. Njega prati kancelar, a taj je »hrvatski biskup« iz Knina, kako mu je službeni naziv još od Petra Krešimira. Banove i župane zamijeniše knezovi (comites i barones) i velikaši (primates). I knezovi Neretvana u njegovoj su pratnji i vrše službu kao svjedoci na ispravama. Takav je i hrvatski admiral, neretvanski knez Jakov, nazvan »morski«. Zvonimir, prema njegovim presudama i poveljama, obilazi svoje kraljevstvo, stoluje u Belgradu, Kninu i Solinu, posjećuje u splitskom samostanu vojvodu Stjepana ex-kralja, prisustvuje posveti crkve u Biskupiji kod Knina i izdaje povelju splitskim benediktinkama, a ta se čuva u originalu u Zagrebačkom zemaljskom arhivu. Kralja prate dalmatinski biskupi sa splitskim nadbiskupom na čelu, a uza nj je svita dvorskih časnika i svjetovnih velikaša. Politički savez s papom doskora je imao pokazati svoju vrijednost. Velikaš njemačkoga carstva Vecelin pripremi vojsku, da provali u Zvonimirovo kraljevstvo. To dozna Grgur VII. pa piše Vecelinu: »Znaj, da smo saznali, i tome se čudimo, da se ti, koji si davno prisegao vjernost sv. Petru i nama, spremaš dignuti oružje protiv onoga, koga smo mi dali našom apostolskom vlašću za kralja Dalmaciji.« Papa se dalje prijeti Vecelinu prokletstvom, ne okani li se svoje namjere.

Tako su se dakle izmjenično pomagali Zvonimir i Grgur VII. Zvonimir je vojujući za papu zajedno s normanskim knezom Robertom

Guiskardom potukao g. 1081. kod Krfa združeno bizantinsko i mletačko brodovlje. Bizantinska negda Dalmacija ovoga puta nije se borila na strani carevoj, već protiv njega na strani Zvonimirovoj, što je potpuno shvatljivo, jer je Zvonimir kao kralj Dalmacije i Hrvatske potpuni suveren Dalmatinaca.

U to doba je on bio gospodarom sve do Raše, jer eno dolazi sa susjedne obale na otok Krk u pratnji svojih župana i samostanu sv. Luci je u Baškoj na otoku Krku dariva neko zemljište.

Da se ovjekovječi uspomena na taj događaj, dvadesetak godina iza toga opat samostana po imenu Držiha dade uklesati u kamen sadržaj Zvonimirove povelje i imena svjedoka, i to na hrvatskom jeziku i pismom glagoljskim, kojim su pisane svete knjige među Hrvatima. Taj spomenik, poznat pod imenom »Bašćanska ploča«, sačuvan nam je do danas.

Daleko bi nas odvelo spominjati pojedine zgode Zvonimirova vladanja, inače poznate po sačuvanim poveljama.

Oženjen je bio Lepom, sestrom ugarskoga kralja Ladislava i imao je jedinca sina Radovana, koji je umro prije oca.

Mnogo se kod nas raspravljalo o tome, kako je umro Zvonimir: jedni vjeruju staroj kronici, da je ubijen na Kosovu polju kod Knina, drugi opet pristaju uz mišljenje Tome arciđakona, da je umro naravnom smrću. Toma naime kaže: »platio je dug smrti«, dok o nasilnoj smrti ništa ne spominje. Zvonimir je umro 1089. g.

Svakako je Zvonimir posljednji veliki kralj iz narodne hrvatske dinastije. Njega su se vazda i kasnije s ponosom spominjali Hrvati. U Kninu, u muzeju

hrvatskih starina, čuva se kameni natpis, nažalost vrlo oštećen, iz g. 1405., na kojemu se čita:


… »kojih kralj Zvonimir«. I kad su Hrvati 1. siječnja 1527. g. izabrali neodvisno od Madžara Habsburga Ferdinanda za kralja, pa im on ne ispunio obećanja, dana tom prigodom, pišu mu 28. travnja iste godine: »Neka znade Vaše Veličanstvo, kako se ne može naći zabilježeno, da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom, jer po smrti našega posljednjeg kralja sretne uspomene Zvonimira, slobodne volje pridružismo se svetoj kruni kraljevstva ugarskoga, a poslije toga vašemu veličanstvu . . .«

I premda iza Zvonimira vladaju još kraljevi hrvatske krvi Stjepan i Petar Kačić, Hrvati su ipak držali Zvonimira posljednjim svojim vladarom, jer je veličina njegova imena zasjenila one kasnije.

Zvonimira naslijedi boležljivi STJEPAN, koji uzlazi na prijestolje »svojih otaca, djedova, plemića Hrvatske i Dalmacije«, kako to sam veli u jednoj darovnici. I njega prate splitski nadbiskupi i neretvanski knez kao i svijetla gospoda kraljevstva, ali on umrije nakon ne pune dvije godine vladanja. S njim leže u grob posljednji odvjetak Trpimirove loze, a tada uzvitlaše državom smutnje i nesreće s jednoga kraja na drugi. Velikaši se jedan za drugim otimlju o krunu. Nastade potpuna anarhija. Toma arciđakon opisuje to stanje ovako: »Zbog toga učestaše nebrojene otimačine, pljačke, ubijstva i sve zlo, jer nije bilo dana, da jedan drugoga nije gonio, napadao i ubijao!«

Drugi jedan izvor, koji se nalazi u British Museumu u Londonu kaže: »Zvonimir, posljednji kralj Hrvata, umrije g. 1090. Po njegovoj smrti Hrvati činjahu mnogo zla, boreći se između sebe i grabeći, a napastovahu i primorske gradove nanoseći im štetu i sramotu ne malu, otimljući njihove žene i kćeri, tako da se ne usuđivahu izići iz gradova.«

Ta društvena nesigurnost natjera prve Splićane, da potraže kralja u Madžarskoj, u onoj zemlji, protiv koje su se kasnije kroz vjekove borili. Splićani pošalju nekoga Petra od plemena Kakaunta. Ovaj na putu prenoći u Lici kod drugoga Petra od plemena Gušića, pa obadva zajedno pođu madžarskome kralju Ladislavu i ponude mu krunu Hrvatske i Dalmacije s riječima: »Mi smo Bijeli Hrvati« — ponudivši mu vlast nad Splitom zajedno s cijelom Hrvatskom. I Toma arciđakon i madžarska kronika »Cronicon pictum« pripovijedaju nam, kako je Ladislav stekao hrvatsku krunu.

U novije doba nađeno je u glasovitome talijanskom samostanu »Monte Cassino« pismo kralja Ladislava, pisano opatu toga samostana, u kojem kralj kaže, da je »stekao« Hrvatsku.

Na osnovi tih izvora dade se ovako rekonstruirati niz sudbonosnih naših događaja: U Hrvatskoj je bila jaka stranka Zvonimirove udovice Jelene Lepe, a ta je Ladislavu po baštinskom pravu ponudila hrvatsku krunu. Uz tu su stranku pristajali dalmatinski gradovi radi nesigurnosti, za anarhije, nastale iza Zvonimirove smrti, jer je zbog toga trpjela njihova trgovina i njihov posjed na hrvatskom teritoriju. G. 1091. krenu Ladislav preko Drave i bez otpora zaposjede Panonsku Hrvatsku t. j. zemlju između Dunava, Drave i Save. Kad je pak došao u gorovite krajeve, morao se je boriti s dalmatinskim Hrvatima, od kojih se je, mada su bili međusobno zavađeni, ipak svako pleme za sebe borilo protiv Ladislava. I premda je Ladislav u spomenutom pismu opatu Oderiziju pisao riječi: »Možeš sa mnom biti u susjedskim odnosima, jer sam gotovo svu Slavoniju (=Hrvatsku) stekao (lat.: acquisivi)«, ipak se je morao hitno vratiti u Ugarsku, jer su mu u zemlju provalili Kumani, po svoj prilici nagovoreni od Bizanta. Izraz »stekao« (acquisivi), kojim se u pismu služi Ladislav, očituje nam, koje je naravi bilo zauzeće Hrvatske po Ladislavu: jasno je naime, da se tu radi o baštinskom pravu po sestri, a ne o osvojenju.


Ladislav je ostavio u Hrvatskoj između Save i Drave svoga sinovca Almoša kao posebnoga kralja hrvatskog, jer pravno nije mogao utjeloviti Madžarskoj hrvatsku zemlju.

No tim Ladislavovim korakom nije bio zadovoljan ni papa Urban II., a ni bizantinski car Aleksij Komnen. Car zauze dalmatinske gradove, a u Hrvatskoj, koja nije Ladislava priznavala, zakralji se hrvatski plemić Petar, od roda Kačića, sinovac neretvanskog kneza Slavca, koji je iza smrti Petra Krešimira također pružio ruku za krunom. Vrlo stari ljetopisac madžarski Simon Kézai kaže, da je Petar Kačić stolovao u Kninu. Ladislav se nije usudio udariti na Petra, a i Almoš doskora morade bježati iz Panonske Hrvatske. Ipak za kratko doba svog vladanja osnovao je Ladislav biskupiju u Zagrebu, da te krajeve otrgne ispod vlasti »hrvatskog biskupa« u Kninu. A kad je Ladislav g. 1095. umro, naslijedi ga okretni, učeni i ustrajni sinovac Koloman. Taj je neko vrijeme bio zaposlen prolazom križara kroz Ugarsku, a onda krenu u hrvatsku zemlju. Kod planine Gvozd, danas Petrove Gore, baš ondje, gdje je negda zapela Ladislavova ekspedicija, dočeka Kolomanovu vojsku kralj Petar, ali izgubi i bitku i život. Hrvatski su pjesnici bolno opjevali taj događaj.

Ali Hrvatska nije podlegla. Koloman je htio osvojiti i Dalmaciju, ali mu se usprotivi mletački dužd, jer je car Aleksij Komnen predao dalmatinske gradove duždu, da njima upravlja. Koloman pozva dužda, da se razbistre odnošaji između njih i da se utvrdi, »što ide tebe po tvojim, a što mene po mojim prethodnicima« u Hrvatskoj i Dalmaciji. Koloman se dakle ne poziva na ono, što je osvojio, već što ga ide po baštinskom pravu po njegovim prethodnicima, hrvatskim kraljevima.

Ali uto se Koloman zaratio s Rusima. Ovi ga zajedno s Kumanima tako potukoše, da se je jedva živ spasio. To potaknu Hrvate, da se i oni osvijeste i dignu protiv tuđega kralja. Nato Koloman dođe s vojskom do Drave, ali dalje ne htjede s neprijateljskom namjerom, već se nagodi s Hrvatima, a kao uspomena o toj nagodbi očuvala nam se preradba povelje načinjena u 14. vijeku kao dodatak glasovitom djelu Tome arciđakona. Ta glasi:

»Kako se i po kojem ugovoru predadoše Hrvati ugarskame kralju. Koloman, po Božjoj milosti, sin Ladislava, kralja ugarskoga, naslijedivši

kraljevstvo od svog oca i budući vrlo odvažan odluči podvrći čitavu Hrvatsku sve do dalmatinskog mora svojoj vlasti pa stoga dođe sve do rijeke Drave. Hrvati pak, doznavši za kraljev dolazak, sakupiše svoju vojsku i opremiše se na boj. A kralj, čuvši za njihovo okupljanje, pošalje svoje poslanike k njima, hoteći s njima postupati lijepim načinom i sklopiti s njima ugovor, kako budu oni htjeli. Hrvati pak, saslušavši poslanike gospodina kralja, skupiše se na zajedničko vijeće te jednoglasno pristadoše na to i opremiše (kralju) dvanaestoricu razboritih plemića od dvanaestero hrvatskih plemena, i to: Župana Jurana, od plemena Kačića, župana Ugrina, od plemena Kukara, župana Jurja, od plemena Značića, župana Petra, od plemena Muroća (Mogorovića), župana Pavla, od plemena Karinjana i Lapčana, župana Pribislava, od plemena Poleščića, župana Obrada, od plemena Lačničića, župana Ivana, od plemena Jamometića, i župana Mironju, od plemena Tugomirića. Kad su oni došli kralju, iskazaše mu dužno poštovanje. I gospodin kralj, primivši ih s poljupcem mira i odlično ih susrevši, dođe s njima do ovoga sporazumka: da će svi naprijed spomenuti mirno i tiho uživati sa svima svojima (ljudima) svoje posjede i svoja dobra; da nijedno od rečenih plemena i njihovih ljudi ne će biti obvezano plaćati spomenutom kraljevskom veličanstvu poreza ili daće, već jedino, da su kraljevskom veličanstvu obvezani služiti, ikad bi netko napao njegove granice. Tada, ako bi gospodin kralj po njih poslao, treba da iziđe na vojsku svako pleme s najmanje 10


konjanika o svom trošku do rijeke Drave, a onda dalje prema Ugarskoj treba da ostanu na trošak gospodina kralja, sve dok vojna potraje. I tako bi uređeno godine spasa 1102.«.

Poslije toga odvedoše Hrvati novoga kralja do Biograda na moru i ondje ga okruniše starom hrvatskom krunom. Poslije krunisanja zakleo se Koloman, da će čuvati netaknutu slobodu, ustav i prava Hrvatske i Dalmacije, te će se njegovi nasljednici posebice kruniti za hrvatske kraljeve. To je krunjenje zajamčeno u zadarskoj ispravi g. 1107., kojom Koloman obeća Zadru, a poslije i drugim dalmatinskim gradovima, sačuvati njihove stare privilegije, Prema tom ugovoru, a to potvrđuju i neposredni kasniji događaji, madžarski se kraljevi moraju posebice kruniti za ugarskoga, a posebice za hrvatskoga kralja, i Hrvatska nigda nije bila utjelovljena madžarskoj državi, već je imala svoju neodvisnu državnu cjelinu. I premda u srednjemu vijeku pokoreni narodi redovno plaćaju danak, Hrvati i po ovom ugovoru, a i praksa je to potvrdila, ne plaćaju nikakva danka, što dokazuje, da su bili slobodan narod. Kolomanov ugovor s Hrvatima svjedoči uz to po svojoj konciznosti i pravnoj točnosti, da nije na brzu ruku sklopljen, i da ga nisu sastavili nevješti ljudi.

Stoga se danas drži, da to i nije nekakav novi ugovor, već da sadrži stare pogodbe Hrvata s Bizantom, tamo još iz ugovora s carem Heraklijem (641. g.), pa s Konstantinom IV, Pogonatom, te s papom Agatonom (679. g.) i Vasilijem I. (oko 880. g.). Hrvati ne plaćaju Kolomanu poreza, kao što je bez sumnje bilo utanačeno i u pogodbama s Bizantom, s jedinom dužnošću, da brane državne granice. Kako Slavonija u doba sklapanja ugovora s Heraklijem nije bila oslobođena od poreza, jer je bila još pod Avarima, tako je ostalo i tu, da plaća i Kolomanu porez. Vojničke dužnosti Hrvata čini se da su utanačene prema ugovoru s Vasilijem I. Dakle su »pacta conventa« — ugovor s Kolomanom — utanačena prema starim formulama rimskoga prava, te Koloman nije ni Hrvatima ni dalmatinskim gradovima dao novih sloboda po svojoj velikodušnosti, već im je potvrdio one iste slobode, koje su već prije imali i koje su bile zasnovane na 400-godišnjem priznanju istočnih careva.6

KULTURNI ŽIVOT HRVATA ZA NARODNIH VLADARA

Hrvatska se država od prvoga pismenog spomenika pa dalje zove »regnum«. Taj izraz je prije značio više manje neodvisnu kneževinu, a poslije kraljevinu. Za Krešimira Velikoga kraljevski je naslov: rex Croatorum et Dalmatinorum (Hrvata i Dalmatinaca). Državne su granice bile sad šire, sad uže, a poklapale su se granicama rimske Dalmacije i južne polovine Panonije. I Bosna je (oko vrela rijeke Bosne) spadala svakako u te granice, a Neretva je u doba Krešimira bez sumnje bila u sklopu hrvatskoga kraljevstva.

Kulturne pojave. Kultura je uzgoj bitnih ljudskih sposobnosti i odlika, a to su um i srce. Ali uz to duhovno usavršavanje čovjek traži i tjelesne udobnosti, a te postizava radom u svrhu, da priroda, vanjski svijet, pruži čovjeku što više plodova i uvjeta za udobniji i ljepši život, oko čega nastoji civilizacija. Sreća je za čovjeka, kad kultura i civilizacija idu uporedo, jer onda sve ljudske vrijednosti dolaze do svog izražaja, donoseći u obilju tražene plodove. Premda kultura, kao i vjera, niče zajedno s čovjekom, ipak se ona radom čovječjim i dalje razvija, dakako uz sudjelovanje duhovne (susjedne kulture) i geografske (podneblja) okoline. Kultura ne gine, već se prelijeva, kola i ostaje kroz vjekove, mada to u različitim krajevima i narodima biva u drugim oblicima. Tako nastaju složene kulture (Egipat—Babilon —Grčka—Rim—do današnjeg doba). Hrvatska je kultura također složena, jer je primila različite utjecaje. Već je ona kultura, što su je

6 Isp. Dabinović: Hrv. državno pravo u davnini str. 41.


naši praoci donijeli iza Karpata, sačuvala u sebi mnogo istočnjačkih vrednota (tako vjerski dualizam, iransko označivanje pojedinih strana svijeta bojama: Bijela Hrvatska — Zapadna, Crvena — Južna Hrvatska). S pravom se nagađa, da su naši praoci našli u novoj domovini i ilirskih kulturnih ostataka, a da su poprimili i ponekoja antropološka obilježja starosjedilaca, dade se jednako nagađati (tako što su inače kao sjevernjački dolihokefali postali križanjem brahikefali). Imena gora, otoka, rijeka i mjesta, prerušena u hrvatsko jezično ruho, čuvaju i danas uspomenu na Ilire, Grke, Rimljane, pa i Kelte (Kupa — Colapis — kriva rijeka, Perast, Bosna, Una, Salona, Narona, Nona, Albona, Skardona, Masaron — Epidaurus — Cavtat (—Civitatem), Issa — Vis, Tragurion — Trogir — tragou horos — Kozjak, Elephatides — Lopud, Šipan — Gypanon — orlovsko gnijezdo, Split — Spalatreja u Tesaliji, spalathron — ožeg (u Juž. Italiji spálassu zovu žutilovku). Avari ostaviše spomen u Klobuku (avarski klobuk je krzno, koje pokriva glavu — turski kalpak). Ipak najvažniji čimbenik, koji je utjecao na hrvatsku kulturu, jest kršćanska vjera. Huni i Avari propadoše, jer ne primiše kršćanstva, Madžari se očuvaše, primivši ga, Goti Langobardi istrošiše se nepotrebnim borbama radi svoje arijanske hereze posred katoličkog rimskog svijeta, a Franci se brzo digoše kulturno i politički, jer primiše vjeru svojih podanika. Kao što Franci, tako su i Hrvati poprimili katoličku vjeru, ali kako su se naselili na prelomnoj crti između Istoka i Zapada, moradoše u svome političko-kulturnom razvitku osjetiti i potrese, a i utjecaje s obiju strana.

O ulozi Crkve u kulturnom razvitku piše Nodilo ovo: »Ako u ono žalosno vrijeme neko mari za poljodjelstvo, ako se sadi vinograd, ako se nova kuća, namjesto toliko zabataljenih, ziđe: to je ponajviše, u koliko nam je znati, zasluga svećenstva. Crkva episkopska, a ne grafionski (t. j. statistički) ured, drži statistiku siromaha. Grafionski ured pazi revno tek na popis vojnika«. Tako je crkva oblikovala već za rana život Hrvata prema načelima kršćanske vjere. Što je za Franke sv. Remigij, koji kroti kralja Klodviga, to je za Hrvate Ivan Ravenjanin, opat Martin i papa Agaton. Na saboru u Splitu 925. g. zahtijeva se, da i robovi budu poučeni u kršćanskim istinama i dobro odgojeni, a da se ubojstva zapriječe, određuje se, da ubojica čini pokoru u progonstvu s kamenom, obješenim o vratu. Tko pak opljačka stranca, ženu, klerika i neoboružana siromaha, biva po saboru splitskom 1059. g. proklet i izbačen iz kršćanske zajednice. I dok su se u Evropi klanjali pravu jačega (Faustrecht), hrvatska kraljica Jelena štiti sirote i udovice, a Zvonimir se kod krunidbe kune, da ne će trpjeti nedopuštenih brakova između rođaka, da će gojiti pravdu, štititi siročad i udovice i priječiti prodavanje ljudi u ropstvo. Sjajan primjer socijalne pravde i vladarske mudrosti! U to se doba javljaju i svetački ljudi među Hrvatima. Kod Čeha postoji lijepa legenda o hrvatskom princu Ivanu, koji je živio u Češkoj kao pustinjak (Johannes Croata), a u našoj domovini se već u doba Konstantina Porfirogeneta pripovijedaše među Hrvatima o sv. Martinu čudotvorcu, koji nije istovjetan s poznatim svecima. U doba narodne dinastije Franci zovu svoj jezik u službenim spisima: barbara lingua, pa se ne trebamo čuditi, što i Latini nazvaše hrvatski jezik tako, ali taj je jezik ipak prodro u samu službu Božju, čime se nijedan drugi narodni jezik ne može pohvaliti.

Razvitku kulture u srednjem vijeku pridoniješe najviše samostanci (Sv. Kolumban, sv. Bonifacij za Nijemce), a već u 9. vijeku knez Trpimir prima gostoljubivo slavnoga Gottschalka i osniva prvo žarište kulture — samostan u Solinu (Rižinice). Glasoviti j i naši samostani bijahu: u Splitu sv. Benedikt, sv. Stjepan pod borovima, sv. Marija de Taurelo (danas predana pravoslavnoj crkvenoj općini), sv. Petar u Selu kod Jesenica u Poljicima, u Solinu sv. Moj šija i Gospa od Otoka, u Trogiru sv. Dujam, u Vrani sv. Grgur, u Biogradu sv. Ivan Evanđelist, u Zadru sv. Grizogon, sv. Marija. Osim tih bijaše ih mnoštvo drugih (na Krku, Lopudu, u Kotoru i drugdje). Veliko kulturno blago krile su njihove


knjižnice i arhivi. Nekojim kronikama naših samostana ostao je spomen na popa Dukljanina i Tome arciđakona. Ban Stjepan dariva g. 1042. samostanu sv. Grizogona u Zadru osamnaest kodeksa. Knjižnica sv. Petra u Selu imala je 48 kodeksa, a ona sv. Benedikta u Splitu 20, Pažani su darovali samostanu sv. Mihovila 10 knjiga, a znamo, da je u ono doba i jedna knjiga vrijedila imanje. Samostani su naučili Hrvate saditi vinograde, kalamiti voćke, graditi zgrade i crkve, oni su liječili i poučavali, radili i molili.

Pa dok u Bizantu običavaju carevi političkim protivnicima, pa i vlastitim sinovima i očevima kopati oči, što se ondje zove još »božanskom dobrotom carevom«, u Hrvata se politički protivnici zatvaraju u samostane. Pod utjecajem Crkve Hrvati zakapaju, a ne spaljuju svoje mrtvace, te preuzimlju i način pokapanja u sarkofazima, što drugi Slaveni ne poznaju. Glagolica je crkveni dar Hrvatima i ona postaje hrvatsko nacionalno pismo. Radi svega ovoga bijaše i velik ugled Hrvata kod rimskih papa, što smo već naprijed vidjeli govoreći o papi Agatonu, knezovima Domagoju i Branimiru i kraljevima Tomislavu i Zvonimiru.

Društveni život

Koliko je nova okolina utjecala na sve ljepši način života u Hrvata, možemo sebi

predstaviti, ako uporedimo život Hrvata u novoj domovini s načinom života, što su ga provodili, kad su ih tek upoznali bizantinski pisci pod općim imenom Slavena. I premda su već u to doba znali za gradnju kuća, za ognjište, dvor, hljev, ulište, željezo, mjed, olovo, srebro i zlato, i poznavali glavno kućno oruđe za muške i ženske poslove, ipak nam Prokopij kaže, da im je način života tvrd i zanemaren, »od nečistoće trajno zaudaraju« i »stanuju u bijednim kolibama«, a Maurikij pripovijeda, da Slaveni njegova doba stanuju po šumama uz rijeke, kaljuže i močvare, kamo je težak pristup. — Analogno tome eno prvi naseljenici hrvatski kod stare Salone izabraše Otok rijeke Jadra i tu se utvrdiše (kako dokazuje Dyggve). Slaveni ne znaju za riječ »udova«, jer žene umiru zajedno s mužem, a otmica djevojaka redovna je vrst ženidbe, što je znak, da je žena vlasništvo muža.

Sjetimo se sada, da su u 9. vijeku Hrvati imali vladarski dvor, uređen po franačkom uzoru, da su obiteljski život uredili po kršćanskim zakonima, a obitelj im je inače uzorna, još dok su obitavali iza Karpata.

Socijalni poredak izmijenio se je na Jugu. Dok je iza Karpata zadruga vlasnik imanja, u novoj domovini, a pod utjecajem rimskoga prava, pojedinci već prodaju i kupuju, darivaju i zamjenjuju različite objekte, a vladari posjeduju velike komplekse zemlje. Hrvati su gospodujući sloj stanovništva, zato ima u Hrvatskoj plemića i neplemenitih ljudi, slobodnjaka i robova, koji su postali takovima radi nemogućnosti isplate duga, putem kupnje, zarobljeni u ratu, a i rodili se kao robovi. Crkvi se ljudi i sami predaju kao »servi« (sluge, a i robovi), da ih obrani od mogućnika ili u zahvalu za dobročinstva (na pr. što je nekoga opat samostana izliječio od teške bolesti). No crkveni robovi uživaju veću slobodu od drugih: mogu se slobodno ženiti, mogu postati svećenici i osloboditi se, a na sudu svjedoče i brane se sami. Osobita su vrst ljudi koloni, što je ostatak rimskoga poretka. Oni isprva obraduju gospodaru zemlju kao zakupnici, ali ih gospodar dariva zajedno sa zemljom, no mogu se otkupiti. Tako kralj Krešimir IV. dariva g. 1059. četiri kolona.

Jelenica, sestra bana Godomira dariva g. 1029. samostanu sv. Grizogona u Zadru sa svoga posjeda u Obrovcu: »stado ovaca sa Vučinom pastirom, dva para volova sa dva sluge na službu braći, da obraduju polje«.


Robovima je bilo olakšano oslobođenje u crkvi, dok je to inače bilo teže po rimskom pravu. Već sabor 925. g. puti gospodare, da »sluge (robove) svoje sveđer kore i ljubezno saslušaju ne kao tuđince već kao svoju čeljad«. Uz takove prilike ostavljaju dobri ljudi zavještaje za oslobođenje robova, a kako je u crkvi bila dovoljna sama isprava, da se dade robu sloboda, eno prior zadarski Andrija kaže u oporuci: »Za dušu svoju otpuštani slobodne Maruna sa ženom i kćerju i dajem mu vinograd, koji sam kupio od Konstantina meštra«. Osim ovoga oslobodio je Andrija još desetak drugih robova i oporučno ostavio 100 zlatnika (solidus aureus) za otkup robova.

Državna organizacija

Uz Hrvate, kao gospodujući stalež, i Slavene, koje su Hrvati kao avarske podanike

zatekli i pohrvatili, bilo je u hrvatskoj državi i Romana i romaniziranih Ilira i Kelta, pa i Avara, o kojima Konstantin Porfirogenet svjedoči, da su se još u 10. vijeku obličjem razlikovali od Hrvata. Romani su u cjelini živjeli u dalmatinskim gradovima, a u zaleđu raštrkani po planinama kao pastiri i karavanski prenosači trgovine. Ovi se planinski Romani brže pohrvatiše nego primorski, i u kasnije doba nose potpuno narodna hrvatska imena.

Poslije obitelji i bratstva jača politička jedinica u Hrvata bijaše župa7 sa župskim gradom kao središtem i zakloništem plemena. No ni župa nije slavenskog izvora. Neki je izvode iz germanskog, a neki iz altajskog korijena, gdje bi riječ župan značila »gospodin u okrugu«.

I riječ ban, koja se inače nalazi samo kod Hrvata, a Bugari i Srbi je ne poznaju, potekla je od ličnog imena Bojan, što bijaše avarski kan, a znači »bogat čovjek«. Riječ knez je kao i kralj k nama došla iz germanskoga (kuning-kneng, knez). Po imenu Karla Velikoga izvedosmo riječ kralj (korl, kral, prema kalk-kolk-klak, Scardona-Skradin).

Slaveni su i na Balkanu u početku živjeli slobodno t. j. bez jače vladarske vlasti, ali, ako su Hrvati rano organizirali državu i došli na Balkan kao ratnički narod, morali su poznavati bolju državnu organizaciju nego drugi Slaveni, a nazive su mogli i kasnije poprimiti. Na sam razvitak ove organizacije djelovao je dodir Hrvata s različitim narodima i državama.

Hrvati su zauzeli svoju novu domovinu kao saveznici Bizanta, jednako kao i Franci Galiju, Goti Italiju, Langobardi Panoniju. »Hrvati se sami smatraju bizantinskim štićenicima i podložnicima isto onako, kako su se u 7. stoljeću smatrali Franci i pojedini franački vladari« (Dabinović). Odatle slijedi, da Hrvati kao bizantinski krajišnici ne plaćaju caru danak (tributum), već uživaju carsku zemlju. Taj bliži dodir s Bizantom djeluje na pravno poj imanje Hrvata pri prodaji zemljišta. Bizant se radi uspješnije obrane svojih granica opire feudalizaciji vojničkih dobara (protivno od Franaka) i zato je kod prodaje zemlje potreban pristanak čitave zajednice, jer zemlja zaista pripada vlasniku, ali šuma, voda, mlin, guvno pripadaju zadruzi, pa njihov novi vlasnik mora imati pristanak zajednice, da uzmogne dobiti sva prava zadrugara. Zato prodavalac mora ponuditi najprije svojim rođacima zemlju na prodaju. Taj se pravni običaj toliko uvriježio kod Hrvata, da se prozvao »hrvatskim« (more croatico). Pa i dalmatinski gradovi sa svojom davnom tradicijom rimskoga prava dali su Hrvatima drukčije poj imanje prava, nego su ga imali drugi Slaveni. Kod Hrvata se razviše prema rimsko-

7 Konstantin Porfirogenet ih bilježi četrnaest.


franačkome pravu javne i privatne listine (chirografum, charta, notitia). Taj rimsko-franački utjecaj jasno se zrcali i u ispravama te darovnicama hrvatskih vladara.

I vladarski dvor uređen je po franačkom uzoru: kneza, a poslije kralja, okružuju dvoranici (župani) s jednakim službama kao i na franačkom dvoru. I kraljevska kruna hrvatskih vladara nema oblik bizantinske, nego franačke krune.

Kralj upravlja, sudi i vodi vojsku, a uza nj sjede kao njegovi savjetnici (consilium) banovi, župani i biskupi (među njima se ističe splitski nadbiskup i kninski »hrvatski biskup«).

Knezovi su priznavali vrhovnu vlast franačku, a kraljevi dobivaju dalmatinske gradove, da njima upravljaju u ime Bizanta pod imenom konzula i patricija. No isto tako je Bizant te naslove davao i Klodvigu u Galiji i Odoakru i Teodoriku u Italiji, a da od toga njihova samostalnost nije bila nipošto okrnjena. Dok je Tomislav primio kraljevski naslov, a Zvonimir kraljevsku krunu iz Rima, Držislavu je poslao vladarsku krunu bizantinski car. Kralj je tijekom vremena učvršćivao pomalo svoju vlast, po ugledu apsolutne vladarske vlasti u Bizantu.

Sabori se obdržavaju kao i kod Franaka, i na njima se određuju pravna pravila — zakoni; na njima se saslušava narod, koji daje svoju privolu na kraljevske odluke, a i na izbor kralja.

Inače hrvatski vladar ističe u poveljama, da vlada »milošću Božjom«, i zato se kraljevi svečano krune u crkvi uz pomazanje svetim uljem. Pa i za slučaj, da narod ili protivna stranka nasilno ukloni (možda i umorstvom) kralja, određuje splitski sabor 925. g. ovo: »Ako bi za narodne bune bio ubijen vladar, neka oni, koji su svi jesni krivice, dijele za dušu milostinju; pa ako je sagradio crkvu ili robove oslobodio, neka ih dobrostivo zaštićuju, a tako i ženu i djecu ubijenoga«. Stalnoga nasljednog reda nije bilo kod Hrvata, pa odatle i smutnje i borbe između nekih vladarskih porodica. Katkada su braća i dijelila među sobom kraljevsku vlast, što je bio već običaj u Slavena. Da uzveliča svoju čast, Krešimir IV. ponosno spominje svoj rod: »Ja Krešimir, darom milosti Božje vladam Hrvatskom i Dalmacijom i držim u rukama uzde kraljevstva djeda moga blažene uspomene Krešimira i oca moga Stjepana…« Kralj lično vrši svoju vlast; on putujući po državi sudi, izdaje naredbe, dijeli milosti, rješava sporove, potvrđuje isprave svojih predšasnika. Obično sudi sjedeći u crkvi ili u kraljevskom dvoru, a katkada šalje u tu svrhu svog izaslanika.

Kralj prima darove i porez od naroda. Najteža daća za narod bijaše »pravo konakovanja« (ius descensus) t. j. kralja je valjalo zajedno s cijelom njegovom družinom primiti i hraniti, kad bi putovao zemljom. U vladarsku blagajnu dolaze i prihodi od lovišta riba, solana, pa danak, što ga plaćaju Mleci i dalmatinski gradovi. Svoga vlastitog novca nije kovao hrvatski kralj, već se je služio novcem bizantinskoga cara (solidus aureus, romanatus). Taj solid bizantinski bijaše svjetski novac, pa dugo vremena ne kovaše vlastitog novca ni trgovačka Venecija. U Hrvatskoj podmirivaše narod porez kunovinom, pa je kožica kune bila tako neke vrsti novac.

Hrvati nisu imali stalne prijestolnice, nego kraljevi sele od imanja do imanja (Solin, Nin, Biograd, Knin). Plemenima i župama upravljaju župani, a gradovima priori (načelnici). U Zadru sjedi strateg kao predstavnik bizantinske države, a njegov se suverenitet, sad realni, a sad nominalni poštuje i na dvoru hrvatskog vladara, koji datira svoje isprave po vladanju bizantinskih careva. Inače i oblik vladarske časti i vlasti mnogo podsjeća na franačku državnu organizaciju.


Gospodarstvo i privreda

Došavši iz sjevernih krajeva Hrvati su se brzo snašli u novim prilikama i

prilagodili se novome načinu života. U primorju su bez sumnje našli ostataka rimske zemljoradnje, kako to svjedoči po okolici Solina i danas još sačuvani veliki broj tijesaka za vino, pa točaka za ulje. Vinogradi se mnogo puta spominju i u ispravama narodnih vladara, a tako i maslinici. Hrvatima je kao i svim Slavenima bilo poznato sijanje žita i pčelarstvo, pa se i u novoj domovini mnogo prodavao ječam, zob, pšenica, med i vosak. O voćarstvu nam svjedoče različite pitome voćke, koje se spominju kao međaši zemljišnih posjeda, tako jabuke, kruške, bajame i dud (crni!). U Splitu je postojala i crkva: Sancta Maria de Moris (pod dudovima). Plodinama se je podmirivalo i kod kupnje. Tako za jednu zemlju u Jesenicama dao je Petar Gumajev šest i po bačvica vina, a za jednu dva romanata i varićak žita; za drugu opet osamdeset i pol varićaka zobi, dok je za neka zemljišta dao sedam bačvica vina i jedan objed. Isti je plaćao i drugim plodinama: za neki dio zemljišta dao je četiri sira i četiri kruha, a za drugo opet »jednu vrlo debelu prasicu i trista glavica luka«. — Zemlja se mjerila kao i danas u Dalmaciji: konopom, namotanim na vreteno, te mjeru i zovu vreteno ili gunjal. Da je stočarstvo bilo obilno, svjedoče nam također isprave iz onoga doba. Konji su osobito bili skupi. Kad se sjetimo, da je novac bio-rijedak i velike vrijednosti, onda možemo prosuditi, kolika je bila cijena konju, za kojega se plaćalo od četiri do četrdeset zlatnih solida. Andrija, zadarski prior, (918. g.), posjeduje osam stotina glava stoke. Sirarstvom su se bavili starosjedioci (u trgovini poznati vlaški sir — caseus vlachicus). Mlinarstvo je bilo vrlo razvijeno kod Rimljana, te smo od njih i preuzeli izraz »mlin« (molendinum), ali i slavenski žrvanj bijaše u upotrebi za kućne potrebe. Mlinovi su davali lijepu dobit hrvatskom vladaru, pa ih je i on gradio na rijeci u Solinu (molendina regia).

Prema rimskoj »villa rustica«, poznatoj u srednjem vijeku po Italiji i Galiji, a i u našoj domovini, razvili su se gospodarski dvorci (curtis), koji se inače spominju često u našim listinama, a katkada i kao vladarev stan. To su gospodarske zgrade, u koje se je spremala ljetina i u kojima se gojila stoka. Jedan takav dvorac (curtis), vlasništvo kralja Petra Krešimira, sastojao se je od 32 zgrade. Ovamo su dolazili trgovci, a trgovina je bila uređena prema starim slavenskim običajima (spomenuta izmjena robe), ali i po rimskom pravu, kojega ostatke zapažamo i danas. Tako se spominje t. zv. poena dupli t. j. tko ne održi zadatu riječ pri pogodbi (kapara), taj plaća dvostruko. Trgovina se slijeva u gradove, pa zato Hrvati po primjeru dalmatinskih gradova urediše svoja središta trgovine: Nin, Knin, Šibenik, Biograd. Tako razvijen život po uzoru naprednijih naroda ostavio nam je tragova, po kojima nam hrvatska arheologija dočarava sliku napretka i bogatstva hrvatskog naroda u doba domaćih vladara. Zlatne, srebrne i brončane naušnice, što se nalaze u starohrvatskim grobovima, dokazom su, kako su se kitile hrvatske žene, a tehnika njihova također nam svjedoči o vrsnoći hrvatskih zlatara u filigranskoj izradbi.

Splitski nadbiskup Lovro u doba Zvonimira poslao je svoga slugu u daleku Antiohiju, da izuči dobro zlatarski zanat, a u popisu samostanskih dragocjenosti spominje se »opus Limosinum« t. j. radnja iz grada Limoges u Francuskoj. Mačevi uz bok hrvatskih junaka kovani su po t. zv. tipu vikinga, a takovi mačevi bijahu u porabi po čitavoj zapadnoj Evropi u 8.—10. vijeku. Hrvati su nosili ostruge na objema nogama, dok ostali Slaveni samo na jednoj. Ostruga je bilo pozlaćenih, srebrnih i željeznih. I »diadem« se našao u starohrvatskim grobovima, kojim se kitila neka odlična Hrvatica, a u posljednje doba našao se u jednom grobu (u Mravincima kod Solina) i lijep pâs mladog Hrvata. Odijelo velikaša bijaše kao i u drugih mogućnika po zapadnoj Evropi, što nam


pokazuju relijefi hrvatskih vladara i velmoža u splitskoj Krstionici i u kninskom muzeju (iz Biskupije). I svilene haljine su nosili, a plašt se prikopčavaše na desnom ramenu. U Posavskoj Hrvatskoj nosili su odličniji muškarci i ogrlice kao i u Ugarskoj (10. i 11. vijek). Građevine hrvatskih majstora, iz početka neugledne i slabe tehnike, razviše se u 10. i 11. vijeku pod benediktinskim utjecajem tako, da su se ti naši graditelji oblicima odvojili od svojih učitelja i mjesto malih crkava gradili velike bazilike, koje već uli. vijeku pokazuju tragove romanskog stila. Bazilike u Solinu, Ninu i Biskupiji dokazom su posebnog ukusa i sposobnosti naših majstora. Zanimljivo je, da su se hrvatske crkve dizale na već gotovim temeljima starokršćanskih bazilika, a od Romana se naučiše Hrvati upotrebljavati klak i mramor. Kao napredan narod Hrvati su svojim kraljevima podizali i kraljevske mauzoleje (Gospe od Otoka i Sv. Stjepan u Solinu zadužbina kraljice Jelene). Crkveni namještaj, a bez sumnje i onaj po dvorovima, bijaše urešen t. zv. pleternom ornamentikom. Ova se je razvila u Italiji, a k nama je prenesena već početkom 9. vijeka, pa Su se na našem tlu razvile neke posebne odlike ove umjetnosti. Ima učenjaka, koji tvrde, da je pleter samonikao narodni ures, koji su Hrvati donijeli sa sobom iz istočnih strana.

Koliko su Hrvati primili kulturnih vrednota od dalmatinskih gradova, dokazom su nam i mnoge latinske i grčke riječi, što su preko dalmatinskih Romana prešle u hrvatski jezik, no riječ naravno nije sama preuzeta, već su njome Hrvati upoznali i usvojili i ono, što je ona značila. Otud kod nas sva sila riječi grčkoga i latinskog korijena, što su ih Hrvati razvitkom civilizacije preuzeli iz primorskih gradova i preudesili ih prema životnim potrebama i duhu narodnog jezika. Takove su primjera radi: raka — (arca), konoba — (canaba), komoštre — (grčki kamastra), kantar — (kantharos), komin — (caminus), pladanj — (grčki planthane), ploča — (placatum), račun — (ratio), štacun — (statio), gusar — (cursarius), spužva — (grčki spongia). — Napose su prihvatili od tamošnjih Romana mnoštvo ribarskih i brodarskih naziva te imena riba. A da su Hrvati vrlo rano došli u dodir s Romanima u gradovima, pa se i sami tamo naseljavali i tako nastao zajednički život Hrvata i Romana (simbioza), svjedoče nam lijepo imena i nadimci tolikih lica. Utemeljitelj glasovitog samostana Sv. Petra Gumajskog u Jesenicama (Poljica) nosi latinsko očevo ime Gumay (Geminianus) i hrvatski nadimak »Črne«, pa mu je potpuno ime: Petrus Gumay (filius) Črne. Druga su takova imena u dalmatinskim gradovima Vitača, Dobronja, Dobre, Dobrica, Črneha te nadimci Platimisa, Platihljeb. Tako je nastajao naraštaj, koji nije bio ni romanski ni hrvatski, već po ocu jednog roda i jezika, a po majci drugoga.

Pomorska sila Hrvata

Na osnovi tolikih znatnih podataka možemo već lako pratiti, kako Hrvati na

kopnu nastavljaju na temeljima rimske kulture svoj život i dalje ga izgrađuju. No ne možemo s isto takovom sigurnošću utvrditi, koliko su oni pomorske vještine baštinili od svojih predšasnika na Jadranu, ali posve logički zaključujemo, da bi se hrvatska narodna individualnost izgubila u morskim dubinama, da hrvatski narod nije spremno i uspješno preuzeo vještinu pomorskog života od onih naroda, koji su tu vještinu kroz stoljeća usavršavali. I baš ta elastičnost, sposobnost prilagođivanja novim prilikama života i novoj civilizaciji nije samo sačuvala Hrvate od propasti, već ih učinila za ono doba velikima. Hrvat je za kratko vrijeme postao odličan pomorac. I velika vještina hrvatskih brodograditelja, kojima su guste šume davale, obilje građe za brodogradnju, bila je toliko


na glasu, da je i sama Venecija već u 8. vijeku tražila za svoje škvere vješte majstore po istarskim, apulskim i hrvatskim obalama, o čemu svjedoči t. zv. Cronica barbara.

A već u polovici 7. vijeka bijaše Hrvat toliko navikao na more, da su njegove Čete oko 642. g. preplovile Jadran i u Italiji ratnom vještinom svladale kod rijeke Ofanta beneventanskog vojvodu Ajona. Hrvatska pomorska sila imala je i dobre uvjete, da se razvije, a to su: tradicija i vjekovna vještina starih Liburna i posljednjih rimskih namjesnika u Dalmaciji, koji su u nekoliko mahova pri sutonu carstva znali organizirati jake mornarice; zatim konfiguracija istočne obale Jadrana s bezbrojem luka, uvala, otočića i otoka i napokon zgodan historijski momenat: bizantinsko carstvo bijaše u to doba u jakom opadanju, a Hrvati kao podanici franačkoga mladog carstva, sigurni za svoje kopno, bezbrižnije se bacaju na more, gdje još nemaju toliko jakog suparnika, kakav je poslije postala Venecija. Ova je imala kod kuće mnogo neprilika radi građanskih borba, a i s kopnene strane nije bila sigurna, najprije od Langobarda, a poslije od franačkog carstva.

Veneciji pak nije bilo života bez mora i trgovine, a trgovina se je mogla obavljati Jadranom samo uz istočnu obalu, jer je nevrijeme i noćna tmina silila brodove, da se sklanjaju u sigurna zakloništa, kojih nema na malim razmacima uz zapadnu obalu Jadrana. Tako će se na istočnoj obali morati Mlečani sukobiti sa »lupo croato«, kako nas nazva D’Annunzio. I tu sad nije bilo drugog izbora, već ili se zahvatiti u koštac kao junak ili platiti ucjenu za siguran prolaz kao trgovac. Mlečani su prema svojoj snazi birali sad jedno sad drugo sredstvo, ali, makar uz promjenljivu bojnu sreću, Hrvat je bio gospodar svoje obale, dok su ga vodili njegovi narodni vladari. Velimo — uz promjenljivu sreću, jer je bilo i zlosretnih dana, kad je tuđin pobjedonosno plovio uz našu obalu, a to se je događalo redovno onda, kada je jedno pleme ili porodica, pa i samo koji od poglavicâ stavio svoj interes pred interese čitavog naroda. Dok su Hrvati bili kod kuće složni, nije Mlečanin bio siguran ni među svojim lagunama, a kamo li na dalekom moru. U krvavom pomorskom razboju prvi vode kolo Neretvani. Ne smijemo naime misliti, da su naši pradjedovi bili pitomi golubovi, ali je istina, da su morali napeti sve snage, a i laćati se svih običajnih metoda ratovanja, ako su htjeli u svojoj domovini biti slobodni. Više puta i muka ih je gonila, da udare po glavi one, što su dolazili na naše obale, da nahvataju robija i ruše šume, sjekući drva za svoje lađe. No iza Zvonimirove smrti oblak je zastro i našu pomorsku zvijezdu. Kad smo primili tuđega kralja za svoga, središte naše države odmaklo se je od mora, i s tim je Hrvatska izgubila na j glavni ju bazu svoje veličine. Uzmakla je s poprišta, na kojemu je bila vrsna razviti se u jaku pomorsku vlast, i postati ono, što je mjesto nje postala njezina suparnica Venecija.

Dalmatinska je obala sa svojim gradovima svakako dala preduvjete za veličinu Hrvatske i nije puki slučaj, da je Hrvatska bila najveća za Tomislava, Krešimira i Zvonimira, koji su prijateljskom politikom znali zadobiti za sebe te gradove. I danas pobijati politiku ovih kraljeva značilo bi prije svega isticanje vlastitoga sektarstva nego li razloga hladnog razbora. Preko dalmatinskih gradova Hrvatska je došla u sferu zapadne kulture, preko njih je mogla kroz nekoliko stoljeća gospodovati morem — a sigurno je, da su naši djedovi upravljali smjer svoje politike prema realnim prilikama. Zlo je dakle, da na radost onih, koji nam zaviđaju našu veliku prošlost — grdimo i omalovažujemo ono, čime bismo se morali dičiti, pogotovo, kad o snazi naše stare mornarice i našoj pomorskoj slavi crpimo podatke iz tuđinskih, nama neprijateljskih kronika, a i te ipak svjedoče o našim pobjedama, a svojim porazima. Kako bi istom stvar izgledala, kad bismo imali svoje kronike!


II. DOBA

Rečeno je, da su Hrvatska i Ugarska bile u zajedničkom odnosu kao dvije neodvisne kraljevine, koje je vezala samo kraljeva osoba (personalna unija), ali kako je taj kralj bio tuđinac, pa s osobom kraljevom vezani događaji i u Hrvatskoj i u Ugarskoj, ne ćemo dalje iznositi povijest hrvatskoga naroda po osobama vladara, već prema periodima, činjenicama i pokretima, koji su utjecali na sudbinu Hrvata.

Već za Kolomanova života, a poslije i više, bila je i Hrvatska uvučena u vrtlog dinastičkih borba i to takve vrsti, kakvima ona nije bila mnogo navikla u svome dotadašnjem razvitku. Koloman se je morao boriti s bratom Almošem, kojega je pomagao njemački car Henrik V. Ovaj je mislio na taj način prisvojiti sebi dalmatinske gradove, koje je Venecija na zapovijed Bizanta, brižna za svoju trgovinu, morala izručiti Kolomanu.

Da osigura krunu svome sinu Stjepanu III. (1116.—1131. g.) dade Koloman oslijepiti brata Almoša i njegova sina Belu. Po smrti Kolomanovoj pobježe slijepi Almoš u Bizant, gdje mu je rodica Irena bila udata za carskoga princa, kasnijega cara Ivana Komnena. Neuredan život kralja Stjepana, Kolomanova sina, urodi bunom i oslabi snagu kraljevske vojske, a kako je Stjepan bio zlo gledan i u Bizantu, iskoristi Venecija tu prigodu, da zauzme dalmatinske gradove, koji su i ovako bili zlovoljni na ugarskoga kralja, jer im je kušao krnjiti zajamčene privilegije. To je bilo g. 1115. Od te godine ponovno se počinje borba dalmatinskih Hrvata s Venecijom. Pa kao što je negda dužd Petar Candijan g. 886. zaglavio u pomorskoj bitci kod Blokova, južno od Splita, tako je i dužd Ordelafo Falier izgubio život u kopnenoj bitci pod Zadrom. Bitka za bitkom, osveta za osvetom, i sav ratni bijes harao je ponajviše sjevernu Dalmaciju u neprekidnoj borbi za vlast nad Dalmacijom između ugarsko-hrvatskog vladara i hrvatskih velikaša s jedne, i Venecije s druge strane. To hrvanje trajalo je od g. 1115. do 1409. Najžilavije se je otimao Veneciji baš Zadar. Kroz sve doba od dolaska Hrvata pa do propasti narodne hrvatske dinastije izmijenilo se u znatnom pogledu tamošnje pučanstvo, po već opaženoj pojavi, da se gradsko pučanstvo kroz 100 godina uglavnom izmijeni. U srednjem se je vijeku izumiranjem pučanstva radi slabih higijenskih i hranidbenih prilika taj proces još brže razvijao. Zadar i drugi dalmatinski gradovi gubili su svoje romansko obilježje. Pravno-povijesni dokumenti 11.—14. vijeka, u kojima su sačuvani različiti nazivi zemalja, položaja, prezimena porodica, nadimaka, krsnih imena, potpuno i čisto hrvatskih, svjedoče nam, da su dalmatinski gradovi postepeno dobili uglavnom hrvatsko pučanstvo, i to što asimilacijom što pridolaskom hrvatskog pučanstva u gradove. Tako možemo lako i razumjeti onu otpornost gradova, a napose Zadra, (uz hrvatske gradove Biograd i Nin) protiv Venecije. A to nam posvjedočuju i kasniji događaji.

U ovoj borbi vrijedila je uz junaštvo i lukavština. Dok grad Split priznavaše svoga zakonitog kralja Stjepana, dužd Micheli Dominik, nasljednik Ordelafa, vraćajući se g. 1125. sa križarske vojne, plovio je mimo Splita. Hinio je, kao da se ne će ni svraćati u grad, te su mu njegove lađe bile već mimoišle grad. Splićani nisu ni slutili, da bi ih on mogao napasti, ta otkuda da križari, vraćajući se s groba Gospodnjega osvajaju kršćanske gradove! No dužd najednom iznenada okrenu brodovlje, zateče nepripravne Splićane i osvoji njihov ponosni grad. Tom prigodom osvoji dužd i hrvatski Biograd i do temelja ga razori.

I dok su se tako očajne borbe vodile oko dalmatinskih gradova, kralj je Stjepan vodio krvave bitke u Srijemu radi svojih rodbinskih zavada. Razorivši bizantski Beograd na Dunavu, sagradi s druge strane rijeke Zemun i prodre sve do srca današnje Bugarske. No car Ivan Komnen istjera ugarsku vojsku i provali u Ugarsku preko Dunava. Stjepan


sklopi nato sa srpskim velikim županom (Srbi još ne imadahu kralja) savez protiv zajedničkoga neprijatelja — Bizanta. A da se taj savez još bolje učvrsti, dade svoga nasljednika, Almoševa sina, oženiti Uroševom kćer ju Jelenom. I premda je Koloman već oslijepio Belu, odredi ovoga ipak Stjepan nasljednikom, jer nije imao svoga poroda.

BELA I. (1131.—1141.) nije mogao razviti veće djelatnosti, a morao se i sam boriti protiv Borisa, sina kralja Kolomana, čiju majku, rusku kneginju, bijaše Koloman prognao s dvora kao nevjernicu, i zato Arpadovići ne priznavanu Borisa svojom krvlju.

Oko g. 1137. prizna Belu jedan dio Bosne, prozvan Rama (po rijeci, koja se ulijeva u Neretvu) svojim kraljem, i otada su ugarsko-hrvatski kraljevi unijeli u svoj naslov i »rex Ramae«, »kralj Rame«.

Arpadovići nastaviše i iza smrti Beline s rodbinskim razmiricama, bacajući time kraljevstvo i ugarsko i hrvatsko u teško iskušenje. Bela ostavi iza sebe tri sina, no sva tri malodobna. Tu zgodu upotrijebi inače silni i sposobni car Emanuel, koji naumi obnoviti bizantinsku vlast u Hrvatskoj, Dalmaciji, Ugarskoj i Srbiji u starom obsegu njenom, kakva bijaše prije dolaska Hrvata. A u Njemačkoj se car Konrad III. Hohenstaufovac spremao u isto doba, da udari na ugarsko-hrvatskoga kralja, da tako pomogne Borisu, Kolomanovu sinu, do prijestolja.

Njemačka vojska prodre do Požuna i osvoji ga, ali doskora morade uzmaci pred Kumanima, poludivljim poganima, koje je još Stjepan, Kolomanov sin, primio u Ugarsku sa ruskih ravnica. Boris se obrati Emanuelu za pomoć, kad mu ne mogoše pomoći Nijemci, a ni Ljudevit VII. francuski kralj, u čijoj se je vojsci nalazio na prolazu kroz Ugarsku za Jeruzalem.

Car Emanuel izrabi priliku tih unutrašnjih nemira i nakon dužeg ratovanja osvoji Srijem, Hrvatsku i Dalmaciju (osim Zadra, koji je bio u mletačkoj vlasti). A kako je lijepo postupao s Hrvatima i s dalmatinskim gradovima čuvajući njihove povlastice i ne dirajući im u vjeru, to su se ovi rado priklonili caru. Njegov namjesnik i rođak Konstantin, stolujući u Splitu, ponosno se je pisao: »sebastos čitavoga kraljevstva dalmatinskoga i hrvatskoga«. Sam splitski nadbiskup Arnir, koji se u splitskoj crkvi štuje kao svetac, bijaše oduševljeni pristaša i prijatelj carev. To bijaše g. 1167., a već g. 1180. umrije veliki car, i teške borbe o prijestolje rastrgoše njegovu državu, a hrvatske zemlje dođoše opet pod svoga kralja. Taj bijaše tada BELA II. (1172. do 1196.) po hrvatskom brojenju (III. po madžarskom), jer su Madžari imali jednoga Belu prije nego su Hrvati priznali Kolomana svojim kraljem.

Godinu dana poslije toga oslobodi se i Zadar mletačkoga jarma. Mlečani su ukinuli gradske privilegije, koje je Zadar uživao za hrvatske narodne dinastije i koje mu je zajamčio Koloman. Nametali su Zadru po svojoj volji načelnike, koje su oni inače dotada sami birali. Stoga Zadrani potjeraju g. 1181. nametnutog načelnika Dominika Morosinija i razviju barjak kralja Bele II. Za Zadrom se povedoše i bliži otoci. Hrvatski ban Dionizij napuni grad vojskom i opskrbi hranom, te su Mlečani uzalud jurišali, da predobiju Zadar, a branio ga je junak Makarij, hrvatski podban. G. 1187. Mlečani zamole primirje, no po svršenom primirju — opet udaraju na Zadar, i opet uzalud, jer ih Zadrani potukoše 19. V. 1190 g. kod predbrežja »Trani« tako silno, da su napustili opsjedanje grada. Pa kad je ponovno i stari dužd Henrik Dandolo 1193. g. pokušao osvojiti grad, nije uspio. Jednako je uzalud Mlečić kušao 1190. g. osvojiti i grad Trogir. Samo živa samosvijest gradske autonomije i hrvatski elemenat dao je snage dalmatinskim gradovima za takav otpor. Kad je pak g. 1177. papa Aleksandar III. putovao u Mletke, da sklopi mir s carem Fridrikom Barbarossom, putujući uz dalmatinsku obalu, svrati se u Zadar. Očevidac, papin životopisac pripovijeda, da su Zadrani odveli papu do katedrale »uz neizmjerne hvalospjeve i vesele pjesme u hrvatskom jeziku«.


Još do g. 1918. bila je na svome mjestu spomen ploča u kapeli sv. Anastazije u katedrali s ovim tekstom: »Alexandro III Pont. Opt. Max. — Anno MCLXXVII super equum album — Jaderam ingredienti — Canticis illyricis a clero salutato — sepulchrum S. Anastasiae invisenti — et colenti — aetern. laetitiae. Monum., što znači: »Na spomen vječnoga veselja Aleksandru III; Vrhovnome, Dobrom Svećeniku, kad je g. 1177. ušao u Zadar na bijelu konju i bio pozdravljen od klera hrvatskim pjesmama, dok je polazio, da vidi i štovanje iskaže grobu sv. Anastazije«. (Vidi knjigu: Zara cristiana od Talijana Garlo Federico Bianchi vol. I str. 106).

Ako je kler papu pozdravio hrvatskim pjesmama, u doba široke gradske autonomije, kojim su jezikom mogli govoriti građani, ako ne hrvatskim?

U tim borbama s Mlečanima osobitu je pomoć pružio kralju Beli krčki knez Bartolomej Frankopan, a kralj darova Franko-panu radi njegove vjerne službe cijelu župu ModruŠu. Tim je bila nanesena nepravda plemenitim Hrvatima u toj župi, jer po starom hrvatskom običaju i zakonu svi slobodni ljudi u župi imaju plemićka prava i biraju slobodno svoga glavara, župana, spadaju pak pod plemenski sud. Belinom poveljom Frankopani postadoše gospodari svoga plemena i suci bez volje i izbora svojih suplemenika, snizivši plemenite Hrvate u red kmetova. Tu su počeci feudalizma u Hrvatskoj. Gubi se pravo narodno, a nadomještava ga vladareva volja. Bartol Frankopan obvezuje se kralju, da će mu on i njegovi baštinici služiti unutar kraljevine sa deset oklopnika, a vani s četiri, a doći će onda, »kad bude sva hrvatska vojska po kraljevoj zapovijedi pozvana«. Ta »sva hrvatska vojska« je vojska hrvatskog naroda za razliku od one plemenske vojske, koju su plemena obećala Kolomanu. Posebni taj vojni sistem Hrvatske posljedica je njezine samostalnosti pod krunom Arpadovića. Od tog časa počinju se gubiti stari slavenski običaji, ustav i pravo, mada se i dalje sudi u Hrvatskoj »more Croatorum«, »po hrvatskom običaju«, kako je službeno glasilo. Hrvatska se u svom ustavu sve više prilagođuje feudalnom sistemu. Kraljevi pak ugarski još se posebno krune za hrvatske kraljeve. Što više: nasljednik prijestolja vlada u Hrvatskoj neovisno od kralja, ima svoj dvor i sud. Naslov mu je: mladi kralj, herceg. Tako Belina sina Emerika jedna zadarska povelja iz g. 1194. spominje ovako: »Za vladanja kralja Bele i Emerika, njegova sina, dva put okrunjenog, koji srećno vlada Dalmacijom i Hrvatskom«. Dvostruko krunjenje jedno je za ugarskoga, a drugo za hrvatskog kralja, a izraz »vlada« jasno pokazuje, da je u Hrvatskoj i Dalmaciji mladi kralj imao višu vlast nego obični namjesnik.

HRVATI I KRIŽARSKI RAT

Arpadovići su upropašćivali svoje zemlje vječnim porodičnim svađama, pa je tako i Hrvatska doživjela radi toga mnogo zla. Belini sinovi Emerik (1196.—1204.) i Andrija naslijediše oca tako, da je Emerik, preuzevši kraljevsku krunu u Ugarskoj, prepustio hercešku vlast u Hrvatskoj mlađemu bratu Andriji. Andrija je u Hrvatskoj vladao potpuno samostalno: sazivao je sabore kraljevine Dalmacije i Hrvatske i Humske zemlje, držao je svoj upravo kraljevski dvor s posebnim kancelarom i izdavao povelje i osude u svoje ime. Od njega darovane zemlje još i danas posjeduje zagrebački kaptol.

Ali Andrija se je želio osloboditi svake suverenske vlasti bratove. Stoga planu rat između njih dvojice. Andrija se je uzdao u svoju ratnu sreću, koja ga dotada nije ostavljala, kad je oduzeo Srbiji Humsku zemlju, južno od rijeke Neretve prema Dubrovniku. Sreća ipak posluži Emeriku i on zatvori Andriju u grad Kneginec kod Varaždina, a da osigura krunu svome sinu Ladislavu, dade ga g. 1204. dvaput okruniti: za


ugarskoga kralja okrunio ga je madžarski kaločki nadbiskup Ivan, a za hrvatskoga posebno splitski nadbiskup Bernard.

U to doba kupili se po Evropi vitezovi, da krenu u Svetu zemlju na četvrtu križarsku vojnu. Pogodiše se s Mlečanima za prijevoz na njihovim brodovima do Palestine. U Mlecima vladaše lukavi i energični dužd Henrik Dandolo. On nije mogaoprežaliti, što je g. 1193. morao uzmaknuti pod Zadrom, kad ga je kušao osvojiti. I kad mu križari ne mogoše platiti prevozninu, predloži devedesetgodišnji dužd, da mu za zaostatak duga pomognu osvojiti Zadar, mimo kojega i onako moraju ploviti. Križare je vodio sam stari dužd. Oni osvojiše usput kršćanski Trst, a onda g. 1202. i Zadar. Gradske zidine budu porušene, a tako i zgrade i crkve. Zadrani se razbježaše po primorju, navaljujući na mletačku pomorsku trgovinu, ali, ne dobivši pomoći od kralja Emerika, pomiriše se sudbinom i sklopiše ugovor s Mlecima: da će crkvene i svjetovne poglavare birati između mletačkih građana, da će pomagati Mlečanima u ratovima po moru, dati taoce i plaćati godišnji danak te ne će bez privole duždeve podizati gradskih zidova. Takove uvjete postavlja pobjedilac samo protivniku, kojega se boji. Zadar osta u mletačkim rukama kroz punih četrdeset godina (do g. 1242).

Kralj Emerik, nalazeći se u svađi s bratom, a onamo upleten u borbu s bosanskim bogumilima, nije imao vremena braniti zapadne granice Hrvatske i Dalmacije.

Emerik je pod izlikom, da hoće satrti bogomile, upao u Bosnu i prisilio bana Kulina, da ga prizna vrhovnim gospodarom. Emerikovu su politiku nastavili i kasniji ugarsko-hrvatski kraljevi.

G. 1204. umrije Emerik, a nekoliko mjeseci za njim i sin mu Ladislav, i tako posta kraljem lakoumni ANDRIJA (1205.— 1235.}.

Radi njegove rasipnosti, pljačkanja i protežiranja različitih ljubimaca te radi socijalne nesigurnosti urotiŠe se protiv njega i hrvatski i ugarski velikaši i poslaše poslanike po strica mu Gejzu, koji je kao emigrant stanovao u Bizantu na carskom dvoru. Hrvatski velikaš Domaldo uhvati u Splitu poslanike i preda ih kralju Andriji, no ipak je kasnije i sam pao u nemilost. Država bi naprosto opljačkana. Kraljica je nabavljala zlatne kolijevke, a sirotinja je izdisala od bezdušnih poreza, dok je Andrija pustolovno vojevao po Rusiji. I sam kraljevski pečat bijaše ukraden i povelje se redom falzificirale.Vrativši se iz Rusije Andrija se stade spremati na križarsku vojnu, za koju mu je još otac Bela bio ostavio golem novac, ali ga Andrija već potrošio. Da namakne trošak za tu vojnu, stade ponovno pljačkati podanike, a Mlečanima proda sva svoja prava na Zadar. Na vojnu ga je pratio hrvatski knez Stjepan Babonić, kojemu se imanja prostirabu po današnjoj sjeverozapadnoj Bosni (Turska Hrvatska).

U Palestini osta Andrija tri mjeseca, ali ne opravi ništa, niti vidje Jerusolima, te povijest svjetska i ne bilježi ovoga pothvata. Na povratku bolestan dopade još i ropstva. Zarobio ga bugarski car Asjan i pustio tek onda, kad mu je obećao svoju kćer za ženu. Kad se je vratio kući, našao je državu u gorem stanju nego ju je ostavio.

Velikaši se uništavali međusobno. Kralj prodao poreze Židovima, novac je kvario, a državna dobra za dugove zalagao. Posvadio se i sa sinom Belom, koji je inače u Hrvatskoj samostalno vladao kao herceg. U takvim prilikama hrvatski i ugarski velikaši prisiliše Andriju, da im izda Zlatnu bulu. To je pismo, kojim se utvrđuju mnoge povlastice plemstvu, a ograničava se kraljevska vlast.

Najznačajniji je posljednji (XXXI.) članak Zlatne bule, koji među ostalim sadržava ovo: »Ako bi pak mi ili koji od naših nasljednika bilo kad god radili protiv te povelje, to bez ikakve povrede veličanstva mogu tako biskupi kao i drugi velikaši i plemići našega kraljevstva, ili svi zajedno ili pojedince, sadašnji i budući, kao i njihovi potomci oprijeti se i protusloviti nama i našim nasljednicima«.


Na tu bulu, pa i na ovaj posljednji članak zaklinjali su se kasnije kraljevi, kao i oni iz habsburške kuće.

Zlatna bula pada u ono doba, kad je Ivan Lackland izdao g. 1215. engleskom plemstvu »Magna charta libertatum«.

No ni zlatna bula nije umirila duhove, a Andrija počini tešku pogrješku, kad se starac pred smrt oženi mladom djevojkom Beatricom od Este-Ferrara. Sin njezin Stjepan i unuk Andrija bit će uzrokom novih smutnja i dinastičkih borba u Hrvatskoj i Ugarskoj.

TATARI

Hrvatska je za narodnih vladara čuvala stražu na Jadranu, da Saraceni ne zagospoduju tim morem, i time je služila zapadnoj kulturi, a ujedno je branila istočnu obalu Jadrana od Venecije.

Od Kolomana do smrti Andrije I. (po madžarskom brojenju II.) nestalo je saracenske pogibli, ali je zato mletačka opasnost bivala veća.

U 13. vijeku za Andrijina nasljednika Bele III. (IV.) (1235.—1270.) stupaju Hrvati opet na pozornicu svjetske povijesti kao braniči Zapadne Evrope protiv Istoka. Bela III. nastojao je pridignuti pali kraljevski ugled, i da to postigne, naseli divlje Kumane sa rumunjskih ravnica na teritorij između Tise i Dunava, ali tim ozlojedi Madžare.

Doseljenih Kumana bilo je do 40.000 obitelji i sve do 17. vijeka sačuvali su uspomenu na svoje podrijetlo, dok su danas pomadžareni. Oni su bili pobjegli ispred Tatara.

Ti Tatari pod vodstvom Temudžina, »džingis-kana« (»najmoćnijeg vladara«) pokoriše Kinu, srednju Aziju, i Perziju, oko g. 1224. potukoše Ruse i Kumane. G. 1227. umrije Temudžin, a naslijedi ga Ogotaj, koji posla svoga sinovca Batu-kana ponovno u Evropu. Tom prigodom pobjegoše Kumani u Ugarsku.

Neodoljiv bijaše mongolski ratnik. Lako oružan na svome malom konju prevalio bi u jednu noć toliko puta, koliko vitez sa svojim teškim oružjem ne bi mogao za tri dana. Usto bijaše dobar strijelac, navikao na tegobu puta, glad i žeđu, a u smrt je hrlio kao na gozbu. Gradove i sela obraćao je u pepeo, a cijele krajine u pustoš. — Gotova propast zaprijeti Evropi i njenoj kulturi.

Tatari se prosuše po Rusiji, koja je 200 god. stenjala pod njihovim jarmom, provališe u Poljsku, istočnu Njemačku, i eto ih na vratima Češke i Moravske. Češki kralj Većeslav I. i junak Jaroslav od Slivna zaustaviše tatarsku bujicu s pomoću utvrđenih gradova, koje ne znađahu divljaci opsjedati niti imađahu sprava, da ih biju.

G. 1241. približiše se Ugarskoj. Dva nam očevidca opisuju taj vojni pohod: jedan je Madžar Rogerij, splitski nadbiskup, a drugi njegov kanonik, toliko spominjani Toma arciđakon. Po opisivanju Tominu Madžari onoga vremena bijahu vrlo mekoputni, a uz to zavađeni s kraljem Belom, kojemu se izrugivahu pitajući: »A koliko je kralj Tatara pogubio?« i za prkos kralju pogubiše kumanskoga vodu Kutena. Radi tih domaćih nereda i slabosti Tatari su jurili gotovo bez bitke od grada do grada po Ugarskoj.

Na rijeci Šaju kod mjesta Mohi bi kralj hametom potučen, te ostavi zemlju i pobježe u Austriju.

Toma nam kaže, da se je samo kraljev brat, hrvatski herceg, dobar dio dana borio sa svojim četama (Hrvatima), dok nije i on bio ranjen, a o Belinoj vojsci pripovijeda, da je padala »kao žir, kad potreseš hrastov dub«.

Kud su Tatari doprli, tuda su putevi bili puni lešina. U masama su sjekli i strijeljali iznemogle ljude, a druge tjerali u vodu, da se potope. Mnogi su se jadnici poškropili krvlju ranjenih i mrtvih sakrivši se među trule lešine, da tako prividno mrtvi spasu život.


Djecu, starce i žene poredali bi Tatari i probadali strijelama u srce. Tatarske žene su iz ljubomore zarobljenim ženama rezale nosove. Dječici svojoj davali su u ruke šibe pa skupivši na kupove kršćansku djecu gonile bi svoju, da šibaju kršćanske mališe, dok ne klonu do smrti.

Tatari nisu jeli kruha, već samo meso svake vrsti, a pili su kobilje mlijeko, pomiješano s krvlju. Sve to pripovijeda Toma, dok o samome njemačkom caru Fridriku II. spominje: »Kaže se, da nije mislio, kako će im se oprijeti, već kako će se sakriti«.

I hrvatska zemlja postrada ljuto od Tatara. Uzalud ih pokuša suzbiti sa svojim četama varaždinski župan. Oni razorivši Banoštor, sijelo srijemske biskupije, poharaše čitavu istočnu hrvatsku zemlju. Drugi dio njihove vojske provali preko Drave u križevačku županiju, gdje se vojske sjediniše i, razorivši Čazmu, udariše prema Zagrebu. Na putu nemilo opustošiše zemlju; održa se jedini Kalnik. Poharaše Zagreb i razoriše stolnu crkvu, a onda se požuriše prema moru za kraljem Belom, koji je s mnogim velikašima bježao od grada do grada.

No čim stupiše na tlo gorovite primorske Hrvatske, namah ih izda bojna sreća. Prve neuspjehe doživješe pod hrvatskim gradovima Klisom, Splitom i Trogirom. Osobito se junački održa vrletni Klis. Uz klisure i bedeme penjahu se Tatari kao lisice, te se junaci Kliški morahu hrvati rukama i zubima s onima od njih, koji su se uspeli već na bedeme. No konačno moradoše ipak ispod Klisa uzmaknuti. Uto su dočuli, da je kralj u Trogiru. Taj grad je branio hrvatski knez Stjepko Šubić od Bribira. Vođa tatarski Kadan približi se preko baruština na konju sve do gradskih zidina. Toma arciđakon, inače ljuti protivnik bribirskih knezova, kaže, da je Kadan pod zidove grada Trogira poslao i glasnika, koji je hrvatski vikao: »Ovo vam poručuje Kadan, vođa nepobijeđene vojske: Nemojte plaćati tuđe dugove, već nam predajte naše neprijatelje, da vas skupa s njima ne zateče naša osveta i da ludo ne ginete«.

Ali Stjepko Šubić ne posluša zavodljivih riječi, te voljaše poginuti nego predati grad. Tatari ostadoše još mjesec dana u Hrvatskoj i Dalmaciji, a posljednji okršaji s njima bijahu u okolici Rijeke kod grada Grobnika. Tu su se borili protiv njih krčki knezovi Frankopani, kako nam govore i predaja i kronika Ivana Tomašića (iz 16. vijeka). Time su Hrvati spriječili Tatarima put preko Velebita, a iz tvrdih gradova ih napadali i onemogućili im boravak u svojoj zemlji.

U to je umro vrhovni Kan Ogotaj, i Tatari ostaviše Hrvatsku, te se preko Bosne, Srbije i Bugarske vratiše u Rusiju, koju su držali u svojoj vlasti.

U tima najstrašnijim borbama pokazali su Hrvati, stojeći na braniku Evrope i kulture, svoj bitni značaj: neslomljivost u samoobrani.

VLADANJE BELINO POSLIJE ODLASKA TATARA

Spasivši se Bela u Hrvatskoj vrati se nakon odlaska Tatara u Slavoniju i Ugarsku. Da pojača obranu zemlje, nastojao je oko podizanja tvrdih gradova, po uzoru onih u Hrvatskoj. Osnivao je pritom i kraljevske slobodne gradove. Tako 1242. g. izda Zagrebu povelju, po kojoj grad postaje samosvojan, sam bira magistrat, suce i kroji zakone. Time postaje Zagreb srcem, glavnim gradom hrvatskoga naroda, ravan drugim gradovima u Evropi po svome ustavu, trgovini i običajima. I Samobor, Križevci pa Jastrebarsko primiše slične slobode. A dok je Bela boravio u Mlecima, ustadoše Zadrani i protjeraše načelnika mlečanina Ivana Michelija, zamolivši Belu, da ih primi pod okrilje, što on i učini uz obećanje, da će o svom trošku obnoviti gradske zidine, koje su Križari g. 1202. porušili. Ali Bela otišavši iz Dalmacije, ostavio je slabu vojsku za obranu Zadra, i ona se skloni u Nin, a s njom i Beline pristaše, dok Zadar pade opet u ruke Mlečanima. Zadarski


bjegunci moradoše se prema ugovorima mira između Bele i Mletaka nastaniti četiri milje dalje od morske obale. Takav zahtjev postaviše negda i Rimljani Kartažanima. I da zatru hrvatsku svijest u Zadru, zabrane Mlečani Zadranima, da se žene Hrvaticama, a ako se Zadranka uda za. Hrvata, gubi pravo na baštinu.

Za osvjetljenje prilika u Hrvatskoj i Dalmaciji u to doba. karakterističan je rat, što su ga između sebe vodila dva dalmatinska grada — Trogir i Split. Trogir je pripadao kraljevoj stranci, pod vodstvom svoga kneza, a hrvatskog velikaša Stjepka. Šubića. Split je bio zavađen s kraljem radi nasilja kraljevih ljudi i radi toga, što je kralj prijeporno zemljište između Trogira i Splita dosudio Trogiru. Oko te dvije stranke okupiše se hrvatski velikaši: Šubići Bribirski pomagahu kraljevu trogirsku stranku, a Poljičani Kačići (od kojega roda bijaše i posljednji hrvatski kralj Petar) pa bosanski ban Mati ja Ninoslav pristajahu uz Split. Kraljeva je stranka ipak prevladala, i Split morade obećati, da će birati za gradskoga kneza kraljeve pristaše, a povrh toga bude za splitskog nadbiskupa izabran kraljev čovjek, ugarski plemić Ugrin. I Matej Ninoslav, bosanski ban, morade obreći pokornost kralju Beli.

Unutrašnji nemiri, pa razdor između kralja Bele i njegova sina Stjepana ojačali su silne hrvatske velikaše. Mlađi sin Belin vladao je Hrvatskom u punom herceškom sjaju, ali su velikaši ipak sve više grabili vlast i stvarali od malih seoskih plemića i slobodnih ljudi obične kmetove. Kralj Bela kušao je u svojoj borbi sa sinom Stjepanom posebnim darovnicama predobiti te velikaše za sebe. Tako se i u Hrvatskoj počelo sredinom 13. vijeka sve više gubiti staro hrvatsko plemstvo po krvi, a uz njega se javlja plemstvo po kraljevim darovnicama. Bela uvede i neke ustavne promjene u Hrvatskoj. Hrvatima je bilo teško snositi trošak za posebnu kraljevu krunidbu u Hrvatskoj i zato od Belinih vremena nestaju ove krunidbe. Čitavim će hrvatskim kraljevstvom upravljati odsada herceg kraljevskoga roda s naslovom: dux totius Sclavoniae, Croatiae et Dalmatiae (herceg cijele Slavonije, Hrvatske i Dalmacije). Uz njega su dva bana: slavonski i hrvatsko-dalmatinski. Hrvatski herceg, mladi i istoimeni kraljev sin, stolovaše u Zagrebu i u Kninu.

Stariji kraljev sin Stjepan bijaše udao svoju kćer Mariju za napuljskoga kraljevića Karla Anžuvinca. Tako je francuski kraljevski dvor u Napulju, stupivši u rodbinske veze s ugarsko-hrvatskim, stekao mogućnost, da naslijedi Arpadoviće u Ugarskoj i Hrvatskoj onako, kako su ovi naslijedili Trpimiroviće u Hrvatskoj, a to se je doskora i dogodilo.

KNEZOVI ŠUBIĆI-BRIBIRSKI

Poslije Beline smrti nastale su žalosne prilike, koje su silno oslabile Ugarsku, a i Hrvatsku.

Belin sin Stjepan (1270.—1272.) koji je umro vrlo rano, u 33. godini života, morao se je boriti s opasnim pretendentima, potomcima Andrije II. Sinu mu Ladislavu bijaše deset godina, kad ga zapade kraljevska kruna. Majka mu bijaše rođena Kumanka, pa ga po tome prozvaše »Kumanac«.

Ladislav je svojom nesređenošću i raskalašenošću skrivio u Ugarskoj mnogu nesreću, dok je njegova slaba vlada prouzrokovala u Hrvatskoj još više zla. Za njegova se vladanja prvi put spominje slavonski sabor, koji je ban Matija, od plemena Čaka Trenčinskih sazvao 20. travnja 1273. g.

Hrvatsku su za cijeloga Ladislavova vladanja razdirale međusobne borbe velikaša. Smutnje između Splita, Trogira i Klisa, a onda između Trogira i Šibenika, kad se je Šibenik otrgnuo od trogirske biskupije, zaplele su u tu borbu hrvatske velikaše u čitavom hrvatskom kraljevstvu. U gornjoj Hrvatskoj bjesnio je građanski rat između moćnih


rodova hrvatskih velikaša i bana Joakima Pektara. Poslije te borbe hvali kralj kneza Petra od Pakraca radi zasluga, što ih je stekao »skučivši Hrvate i prekodravske ljude, kad se htjedoše oteti ispod kraljeve vlasti.«

Ban Joakim poginuo je kasnije u borbi s Babonićima, koji su držali u svojoj vlasti zemlje između Gvozda i Kupe. Protiv njih je poslije banove smrti vodio borbu njegov brat, gatački knez Nikola, uz kojega su pristali i siloviti Gisingovci. Te borbe dovedoše zemlju do ruba propasti i potpuno je osiromašiše. Bez-obzirnošću i silovitošću istakoše se u toj borbi naročito Gisingovci. Oni se čak i s kraljem neprestano svađaju i mire. Usred te anarhije diže se 1279. g. uz pomoć Gisingovaca protiv kralja Ladislava sin Stjepan Postuma, Andrija Mlečanin, ali ga na putu u Madžarsku zarobiše u Međumurju i predadoše Habsburgovcima na čuvanje. Time se kralj Ladislav lagano riješio opasnog protivnika, ali malo zatim poginu od kumanske ruke 1290. g.

No smutnje se te nastaviše i dalje s još većom žestinom: Andrija I. bijaše se pod starost oženio Beatricom od Este-Ferrara. Sina iz toga braka Stjepana Posmrče (Postumus) madžarski dvor nije priznavao zakonitim, a po tom ni unuka, koji je nosio djedovo ime Andrija s nadimkom »Mlečanin«, jer mu majka bijaše od mletačke obitelji Morosini.

Ovaj Andrija II. (III.) bi poslije smrti Ladislavove okrunjen u Stolnom Biogradu u Ugarskoj, ali je na napuljskom dvoru kraljica Marija, sestra Ladislavova, tražila za svoga sina Karla Martela kraljevsku ugarsko-hrvatsku krunu, pa ga dade i okruniti u Napulju. Po njegovoj smrti prenesena su njegova kraljevska prava na sina mu Karla Roberta. A kao treći pretendent javi se sin Rudolfa Habsburškoga Albrecht.

Građanski rat u Ugarskoj i Posavskoj banovini hrvatskoj prouzrokova pravu anarhiju. Pa ipak se je u tome metežu Bosna zajedno s primorskom Hrvatskom uščuvala u punome miru: spasio ih je moćni ban hrvatski Pavao Šubić Bribirski. Sijelo ovoga plemena bijaše grad Bribir, koji dominira nad današnjom sjevernom Dalmacijom, a za Krešimira Velikoga bijaše središtem hrvatske župe, koju spominje već bizantski car Konstantin Porfirogenet. Ban Pavao Šubić bijaše knez Splita i Trogira, a gospodar Omiša. U Šibeniku bijaše knezom njegov brat Juraj. I sada Šubići, gospodari Zagorja u Južnoj Hrvatskoj, postavši gospodari dalmatinskih gradova, obnavljaju politiku Tomislava, Zvonimira i Petra Krešimira. Uz koga je pristao ban Pavao, taj je mogao biti siguran, da će biti hrvatski kralj. I napuljski Anžuvinci, da ga predobiju za sebe, zovu bana Pavla i njegovu braću »gospodarima čitave Hrvatske i Slavonije«. Šta više Marija, majka Karla Martela, izdala je ovu značajnu darovnicu: »Ustupamo i dajemo rečenoj braći (Šubićima) i njihovim baštinicima od Hrvatske i Dalmacije toliko, koliko se (ove zemlje) steru od međa župe Hlivanjske (u Bosni) sve do Senja, Gacke i Modruša sa svim baronima, vazalima, gradovima, tvrđavama i selima kao i s otocima uz Primorje sa svim pravima i pripacima, da sve to drže i posjeduju po svojoj volji«. Tako je ban Pavao postao gospodar cijele jugozapadne Hrvatske i Dalmacije, a kako ga moraju slušati i hrvatska feudalna gospoda, te mu je vlast — i nasljedna, to je on zapravo kralj, iako bez kraljevskog naslova. A da je on uživao sva gotovo suverenska prava bez ikakova takmaca, i da mu ih nije ni jedna protivnička stranka osporavala, dokazom je i povelja Andrije Mlečanina, suparnika Anžuvinaca, koji također daje banu Pavlu i njegovoj braći »primorsku banovinu sa svim pravima, koristima, dohocima — njima i njihovim baštinicima kao pravo vlasništvo i u vječno gospodstvo«. Odakle se dade zaključiti, da su braća Šubići bili jezičac na vagi, kad se oba spomenuta pretendenta otimlju o njihovu blagonaklonost.

No ban Pavao ne bijaše dvolični bizantinac. On ostade vjeran Anžuvincima, a oni ga u pismima nazivlju: »primorski ban, gospodar Hrvatima, naš dragi i vjerni rođak«. S Pavlom Šubićem pristade i sva Hrvatska uz Anžuvince, ali mu se Ugarska opiraše. Za


svoje boravište odabra ban Pavao grad Skradin, blizu ušća rijeke Krke. Okružen je sjajnim dvorom, sudi kao vrhovni sudac, kao suveren, te upotrebljava ovu formulu: »U prisutnosti našoj pred plemenitom gospodom kraljevstva Hrvata, koja gospoda oko nas sjede.. .« To je osuda u parnici, koju su pred banom Pavlom vodili neki slobodni ljudi protiv Pavlova rođaka Cirijaka, jer im ovaj htjede oteti baštinu i podvrći ih svojoj vlasti. Pavao izreče osudu protiv vlastitoga rođaka i onda udari na osudu svoj pečat. G. 1299. okiti se ban Pavao novim naslovom: »gospodar Bosne«. To ne bijaše samo prazan naslov bez sadržaja, već je to bila oznaka pune vlasti Pavlove nad Bosnom, jer mu se je poklonio kao svome gospodaru tamošnji ban Stjepan Kotromanić. Otada se nalazi na njegovim poveljama naslov »Pavao ban Hrvata i gospodar Bosne« (1299.—1312.).

Za bana Pavla nije nikad nitko posumnjao, da je čistokrvni Hrvat kao i cijeli njegov rod Šubića, kasnijih Zrinskih, a ipak nam je dokazano, da je slavio »krsnu slavu«, što je dokaz, da su i Hrvati katolici poznavali »krsnu slavu«.

Da ojača još više svoj rod, sklopi Pavao g. 1300. ženidbeni ugovor s Goričkim knezovima za izmjenični brak svoje djece. Kod tog čina prate bana velikaši hrvatskoga kraljevstva i njegov vlastiti protonotar.

Zazirući od Andrije Mlečanina radi utjecaja, koji su na nj vršili Mlečani, poče sada Pavao zajedno s drugim najmoćnijim velikaškim rodom — Krčkim knezovima Frankopanima raditi svim silama za Karla Roberta. Brat banov Juraj otplovi u Napulj 1300. g. i dovede u Split mladoga kralja, praćenog bogatom svitom hrvatskih velikaša. Suvremeni pisac Miha Madijev, Splićanin, bilježi tom zgodom ovo: »Godine Gospodinove 1300., mjeseca kolovoza gospodin Karlo, unuk sicilskoga kralja, doplovi po moru na galijama u Split, gdje ostade mjesec, a gotovo i dva«.

Karlo Robert (1301.—1342.) bijaše isprva samo kralj Hrvata, jer ga Ugarska nije priznavala, mada mu se u Hrvatskoj sve poklonilo. Ban Pavao odvede mladoga kralja (bijaše mu tek jedanaest godina) u Zagreb, a onda u Ugarsku. No prije nego se je razmahao građanski rat, umre Andrija Mlečanin, a Karlo bude 1301. g. okrunjen u Ostrogonu za ugarsko-hrvatskoga kralja. Hrvatski su velikaši, među njima Mrmonja Šubić, priznali g. 1102. Kolomana za Kralja, a sad evo poslije stotine godina daju oni svog izabranika Ugarskoj za kralja. Kako su međutim oni u Ugarskoj bili još jaki protivnici Anžuvinaca, to planu građanski rat, u kojem su se uz Karla otimala za ugarsko-hrvatsko prijestolje još tri takmaca: sin češkoga kralja Većeslava (prozvan Ladislav V.); Oton Bavarski i bivši srpski kralj Stevan Dragutin, sve dalji rođaci od loze Arpadovića. Karlo Robert bude triput krunjen, dok se njegovi takmaci izgubiše redom iz Ugarske. No mada je Karlo kralj Hrvatske, ipak vlada ban Pavao i dalje potpuno samostalno. On dijeli milosti po svojoj banovini i izvan nje, daje Bosni za bana svog sina Mladena, osvaja na svoju ruku Zadar, te je mletački knez morao preobučen u fratarsko odijelo bježati iz grada. Ban Pavao oprašta šta više posebnom poveljom od carine trgovce iz Raba, a na toj povelji visi pečat s natpisom: »Pečat Pavla, kneza Bribirskoga, bana čitave Hrvatske zemlje«. U tim svojim poveljama, svijestan svoje moći, ban i ne spominje kralja, kako je inače bio običaj. Njegovu gotovo vladarsku moć pokazuje i činjenica, da je za svoj teritorij kovao i poseban novac.

No smrću bana Pavla pada moć knezova Šubića. Pavlov sin, bosanski ban Mladen II. nije mogao držati u pokornosti hrvatske velikaše, što je dobro došlo Mlečanima i Karlu Robertu. Mlečani ponovno osvoje Zadar, a Karlo Robert pozva Mladena, kad je ovaj izgubio bitku s hrvatskim velikašima8, u Knin na izmirenje. Tu ga na vjeru zarobi i odvede na svoj dvor, gdje ga je dugo vremena silom držao.

8 bilo je to kod Blizne u Dugopolju 4 ikm. istočno od Klisa. Ime se do danas sačuvalo


No tim činom nezahvalnosti prema rodu, koji ga je podigao na prijestolje, a i prema ostalim Hrvatima, nije se Karlu ipak ispunila prvotna i davna želja — da provede apsolutističku vladavinu. Mjesto Šubića podiže se u Dalmatinskoj Hrvatskoj drugi velikaški rod — Nelepića od plemena Svačića. Nelepići vladaju u Hrvatskoj gotovo s jednakom moći kao negda Šubići. Ideja samostalnosti nije se dala u Hrvatskoj tako lako zatrti, mada su joj nosioci bili velikaši, jedini u ono doba reprezentanti naroda. Kralj je kušao nametnuti velikašima bana za suca, da ih tako ponizi. Nelepićeva stranka uspješno se je tome opirala, ali je cjelovitost Hrvatske ipak nastradala. Bosanski han Kotromanić zauzme zemlju između točaka: Cetina—Neretva—Duvno—Glamoč i prozva ju Završje. Mleci pak primiše uz već osvojene dalmatinske gradove u svoju zaštitu — zapravo svojinu — Split i Nin, dok Šubići drže Omiš i Skradin, posljednje ostatke hrvatske vlasti na moru.

Ipak je Karlo Robert dao vladalačkoj politici u Hrvatskoj novi smjer. Njega nisu vezale tradicije ni običaji zemlje, kojom je vladao, i zato on, a pogotovo njegovi nasljednici, nastoje zavesti apsolutističku vladavinu. Smjer razvitka hrvatskoga naroda našao se dakle po drugi put na prekretnici.

Negdašnji ponosni velikaši, koji su kraljevima postavljali krunu na glavu, otimlju se odsada za kraljevsku milost. Slobodni seljaci, jezgra i snaga Krešimirove Hrvatske, primaju od tog doba kmetovsku službu, dužni davati plemiću-gospodaru od svojih dobara dio ploda i biti mu svojom rabotom na uslugu. Ali posebne pravice Hrvatske nisu propale: uprava, baštinsko pravo, porezovni i vojni sustav te sudstvo ostadoše nedirnuti.

No što nije mogao do kraja izvesti Karlo Robert, to je učinio njegov sin

LJUDEVIT I. (1342.—1382.)

Prva mu je briga bila u Hrvatskoj obuzdati Nelepiće. U Kninu, negda kraljevskom gradu, upravljala je golemom baštinom svoga pokojnog muža Ivaniša Nelepića, udova Vladislava. Odgojila je malog sina Ivaniša Mlađeg. Muža joj nije mogla svladati ni kraljevska ni banska vojska, pa i ona sama ponosno odbija od Knina vojsku bana Mikca Mihaljevića, koji u ime kraljevo zahtijevaše od kneginje Vladislave, da mu preda Knin kao baštinu hrvatskih kraljeva. Ne mogavši uzeti na silu tvrdi grad, morade se ban zadovoljiti time, da opustoši okolicu. Kneginja, videći toliki jad, obeća, da će predati grad, ali kad kralj htjede postaviti gradu svoje ljude za upravitelje, opre se Vladislava i borba planu nanovo. Kralj se zarekne, da će polovinu svoga blaga potrošiti, ali da ne će dati, da ga žena pobijedi. I u srpnju 1345. g. krenu put Hrvatske sa 20.000 vojnika. No prije nego je kralj s glavnom vojskom prispio, sklopi Vladislava s hrvatskim i bosanskim banom pogodbu, pod kojom ona predaje kralju Knin, a u zamjenu dobiva cijelu Cetinsku županiju. Kralju se tom zgodom pokloniše i ostala hrvatska gospoda osim Bribirskih knezova. U Kninu se potom održa 1353. g. sabor, na kojem se pretresahu vojni poslovi hrvatskog kraljevstva. No time još nije bila skršena moć hrvatskih snaga; — ona će naskoro provaliti elementarnom silom iza Ljudevitove smrti.

Dolazak kralja Ljudevita u primorske strane probudi i Zadar, koji je čamio u mletačkom ropstvu. Kralju dolazi poslanstvo svih dalmatinskih gradova, pa i Zadra, moleći ga, da ih primi pod svoje okrilje. Na tu vijest Mlečani pošalju brodovlje s jakom vojskom pod Zadar, koja ga podsjedne s kopna i s mora, pozivajući građane na predaju, s posebnim zahtjevom, da imaju porušiti gradske zidine. Zadrani su se i sad junački i dugo opirali, ali radi slabe Ljudevitove pomoći, koji im je doduše zaista poslao veliku vojsku u pomoć, ali nevjeste i nevjerne vojskovođe, moradoše se predati, doduše uz povoljne uvjete, kojih ipak kasnije Mlečani nisu držali. Tom prigodom poruše i na obližnjem otoku


Ugljanu hrvatski samostan sv. Kuzme i Damjana, sijelo knjige hrvatske. Za tih borba kralj se nagodi s rodom knezova Bribirskih, te mu oni (31. srpnja 1347.) predadu svoj pradjedovski grad Ostrovicu, primivši od njega na sjeveroistoku grad Zrin: tako se utemelji loza kasnijih grofova Zrinskih, koji će voditi glavnu riječ u potonjoj hrvatskoj povijesti.

Svoga brata Stjepana imenova Ljudevit 1349. g. »hercegom Čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije«, i tako se i za ovoga centralističkog vladara održa hrvatsko kraljevstvo kao posebna cjelina. Herceg Stjepan sazva sabor u Zagrebu: tu se raspravljalo o unutrašnjim poslovima hrvatskoga kraljevstva: o utvrđenju granice prema Austriji, sloboštinama gradova i porezima.

Koliko se je Stjepan brinuo za Hrvatsku, dokazom nam je ovaj događaj: U Dalmatinskoj Hrvatskoj i dalje su se nastavljala čarkanja između hrvatskih

velmoža i Mlečana. Da se već jednom dođe do mira, Mlečani predlože kralju pregovore. Izaslanici se sastanu u Senju. Mlečani ponude kralju novčanu odštetu za Dalmaciju, no kraljevi poslanici odbiše tu ponudu. Radi toga se pregovori prekinu, te se 1353. g. nastave u Beču. Ljudevit je već bio sklon da ustupi Veneciji svoj posjed u Dalmaciji za 5000 dukata godišnje, ali se na to digne herceg Stjepan i opre se kralju s izjavom, da se time krnje prava njegove hrvatske kraljevine: tako se nije moglo doći do željenog mira. A kad je 1354. g. herceg Stjepan još mlad (u dvadeset i drugoj godini života) umro, vršila je hercešku čast njegova udova Margareta, sve do vremena, kad se je preudala.

Mlečani ponovno ponude Ljudevitu, da se za novac odreče svojih prava na Dalmaciju, ali on mjesto odgovora skupi vojsku, s kojom navali na njih i u Italiji i u Dalmaciji. U Dalmaciji se pobune Split i Trogir i zarobivši mletačke knezove, te veliki broj mletačkih vojnika, pošlju ih viteški, ne učinivši im ništa, natrag u Mletke. No Mlečani, umjesto da lijepim postupkom zadobiju za sebe Zadar i Šibenik, dadu se na nasilja, što je urodilo posljedicom, da su se ti gradovi predali kralju.

U Zadar su ušli kraljevi vojnici tako, što su redovnici samostana sv. Mihovila, koji je bio uza same zidine, spustili noću ljestve i primili u grad vojničke čete. Ovi pobiju mletačku posadu i otvore gradska vrata. Glasniku, koji je tu vijest o padu Zadra dojavio Splićanima, daruju ovi 40 dukata.

Poslije pada Zadra dođe redom u kraljeve ruke sva Dalmacija, a nato bi sklopljen mir u Zadru 18. veljače 1358., kojim se Mlečani za sva vremena odriču Dalmacije i primorja »od sredine Kvarnera sve do granice grada Drača«, a mletački dužd ne će više nositi naslova: »dužd Dalmacije i Hrvata«.

No za nekih 20 godina ponovo će se zaplesti Ljudevit u rat s Mlecima, i to kao saveznik Genove. Uspjeh je bio jednak: Mleci priznadoše zadarski mir i još se obvezaše Ljudevitu na danak od 7000 dukata godišnjih.

Tim se mirom i Dubrovnik otresao mletačke vlasti, pod koju je bio pao za IV. križarske vojne g. 1202. i dođe kao dio Dalmacije u vlast ugarsko-hrvatskoga kralja. Na vrlo fin i uljudan način ispratiše Dubrovčani mletačkoga kneza iz grada, koji će odsada procvasti u znanosti i umjetnosti, da će se prozvati »Hrvatskom Atenom«. Vlast je kraljeva nad gradom bila u tome, što je Dubrovnik priznavao kraljev suverenitet, a inače je uživao potpunu slobodu.

Tako se je pod žezlom Ljudevitovim okupilo hrvatsko kraljevstvo u prvašnjoj svojoj veličini kao nekada za Petra Krešimira Velikoga.

Kao pomorska sila dobiva Ljudevitova kraljevina i svoga posebnog admirala, koji nosi naslov »admiral kraljevina Dalmacije i Hrvatske«.

Osiguravši zapadnu stranu svoje Kraljevine Ljudevit svrati svoj pogled na Jug. Bosna mu je već bila pokorna, a ban bosanski Stjepan Kotromanić dade mu svoju kćer


Jelisavu za ženu, a kad je Stjepan Kotromanić (1353.) umro i naslijedio ga sinovac Tvrtko, Ljudevit zatraži od njega, da mu uime Jelisavina miraza preda Zahumlje, zemlju na jugu Neretve.

Poglavita je briga Ljudevitova bila, da skuči Srbiju. Car Dušan bio je saveznik mletački, i dok je Ljudevit ratovao s republikom, Dušan se zalijetao i u hrvatske krajeve. No kad je Dušan iza sjajnog vladanja umro (1355.), poče moć Srbije naglo padati. Ljudevit oduzme 1359. g. Srbiji zemlje južno od Save (t. zv. Mačvu), a onda, iako ga je u dva maha suzbio od Bosne ban Tvrtko, ipak prisili konačno bana, da prizna njegovu vlast i da mu se pokloni kao svome suverenu.

U isto doba postade i Bugarska (1369. g.) vazalnom državom prema Ljudevitu, a konačno ga i Poljska, poslije smrti kralja Kazimira, Ljudevitova ujaka, okruni 1370. g. u Krakovu za svoga kralja. Tako se je Hrvatska našla uz Ugarsku u velikom kolu slavenskih država.

Šteta, što s tom snagom nije znao Ljudevit krenuti prema istoku i stati na put Osmanlijama, koji su već počeli kucati na vrata Evrope, osvojivši 1352. g. tvrđavu Zimpi kod Galipolja i stupivši već tako na evropsko tlo. Opstanak života i državne neovisnosti Bizanta, Srbije i Bugarske bijaše pred tom olujom Istoka samo još pitanje kratkoga vremena. Još za života Ljudevitova bijahu srpski car Uroš i suvladar mu kralj Vukašin hametom potučeni 1371. g. kod Črnomena. Vukašin poginu u boju, a dva mjeseca iza njega umre i Uroš, te se Srbija raspade na mnogo malih vladavina.

Na pozornicu povijesti stupa mjesto iznemogle Srbije Bosna. Ban Stjepan Tvrtko I. (1353.—1377. ban, od 1377.—1391. kralj) osvaja jedan kraj za drugim i priključuje ih svojoj vlasti. Napokon se prozva i kraljem »Srbljem, Bosni, Primorju i k tomu«.

U užoj Hrvatskoj vladao je kao herceg Karlo Drački, Ljudevitov rođak. Hrvati su ga osobito zavoljeli, te ga, kad je zadobio to kraljevstvo, otpratili svojim brodovljem u Napulj. Već za Ljudevitova vladanja proširile su se granice hrvatskoga kraljevstva: dijelovi Bosne opet su se povratili pod žezlo hrvatskoga bana, dalmatinski gradovi i Jadransko more priklopljeni su materi zemlji, ali je kralj povrijedio hrvatski ustav time, što je razdijelio hrvatski teritorij na Slavoniju i Hrvatsku s Dalmacijom i dao svakome dijelu posebnog bana. Velikaše i knezove hrvatske je ponizio, a podigao niže plemstvo i gradove, koji su mu pomogli, da provodi svoju centralističku politiku. Da još više suzbije moć plemenskih starih velikaša, uveo je Ljudevit t. zv. dvorsko plemstvo, koje je od kralja bilo darovano, ali time od njega i ovisno.

Pa ipak, tek što je Ljudevit 1382. g. zaklopio svoje oči, digoše se gordi velikaši, da mu unište djelo njegova života.

HRVATSKI POKRET

Ljudevita je u Hrvatskoj i Ugarskoj naslijedila kći mu MARIJA (1382.—1395.), zaručena za kasnijega cara njemačkog Sigismunda. Mariji bijaše tek 12 godina, pa je mjesto nje vladala majka joj Elizabeta, kći bosanskoga bana Stjepana Kotromanića, a rođakinja tadašnjega kralja Tvrtka. Na kraljevskom dvoru bijaše svemoćan slavonski velikaš Nikola Gorjanski, koji je imao čast palatina. Hrvatski su velikaši čekali samo čas, da se dignu, jer im vlada ženska i apsolutistička nije bila po ćudi.

Bilo je doduše i u Ugarskoj buntovnika, ali glavni su kolovođe bili hrvatski velikaši, te se je i borba vodila na hrvatskom tlu, pa zato taj pokret i zovemo hrvatskim. Dalmatinski su gradovi od straha pred Mlecima pristupili uz kraljice. Pa ipak buna planu najprije u primorskoj Hrvatskoj, a digao ju je templarski prior u Vrani (negdašnjoj darovštini kralja Zvonimira papi Grguru VII.) Ivan Paližna. On se združi s bosanskim


kraljem Tvrtkom, koji je navaljivao na dalmatinske gradove, sileći ih, da se pridruže buntovnicima, a utvrdio se u Boki Kotorskoj.

Kraljica Jelisava krenu u Dalmaciju, čim stigne u Zadar, Paližna morade ostaviti Vranu i pobjeći u Bosnu. Kraljice su mislile, da je time buna svršena, ali ona planu doskora još jače, jer glavni razlog bune, apsolutistička vladavina anžuvinske politike, nije bio uklonjen: nasilno vladanje i prepuštanje vlasti bezobzirnom palatinu Gorjanskome uspiri nov ustanak, ovaj put u Slavoniji. Plemstvo je prigovaralo, što se ne sazivlju sabori i što kraljice ne će da potvrde zlatnu bulu Andrije II. U Hrvatskoj se pobuni sam ban Stjepan Lacković, a pridruži mu se i zagrebački biskup Pavao Horvat, čiji je brat Ivan bio mačvanski ban u današnjoj Srbiji. U to doba bio je Ivan u Italiji, u vojsci Karla Dračkoga, koji je vodio vojnu protiv francuskog pretendenta. I u Ugarskoj se odmetnuše najglavniji dvorski časnici: kraljevski dvorski sudac i kraljevski konjušnik.

Nikola Gorjanski uvjeravao je kraljice, da im je on jedini pouzdan, obećavajući im, da će on sam umiriti buntovne velikaše.

Uto se povratio iz Italije Ivan Horvat, proglasio se »banom čitave Slavonije« i nastanio se u Zagrebu, odakle je stao svim silama raditi, da se na ugarsko hrvatsko prijestolje postavi Karlo Drački.

Da to osujeti, kraljevski dvor napusti kraljičinog zaručnika Sigismunda, nastojeći oko Marijine udaje za orleanskog vojvodu Ljudevita, brata francuskoga kralja. Gorjanski se nagodi i s bosanskim kraljem Tvrtkom, ustupivši mu Kotor u Boki Kotorskoj, a onda nagovori kraljice, da se započnu pregovori s hrvatskim nezadovoljnicima. Za mjesto dogovora izaberu Požegu u Slavoniji. Hrvatski velikaši vidjevši, da se Marija ne će udati za Sigismunda i da će njezinom udajom za orleanskog vojvodu brzo prestati nepoćudna im vlada, i našavši se opet osamljeni, izmiriše se 1385. g. s kraljicama. No mir potraj a kratko vrijeme. Sigismund ne htjede tako lako drugome prepustiti svoju zaručnicu, a s njom i kraljevsku krunu, pa provali s vojskom u sjevernu Ugarsku. Sad je bilo očito, da će se teško moći provesti osnova s orleanskim vojvodom i zato liga hrvatskih i ugarskih buntovnika pošalje zagrebačkog biskupa Pavla Horvata u Napulj po Karla Dračkoga. Uzalud sada Jelisava saziva sabor u Budim i time vraća ustavno stanje, jer se bura nije više dala stišati.

Karlo Drački odazva se spremno pozivu i iskrca se 12. rujna na hrvatskoj obali u Senju, gdje ga dočekaše njegovi pristaše i u slavlju provedoše do Zagreba. Ovdje je negda stolovao Karlo kao hrvatski herceg i tu ga sada s velikim sjajem dočeka biskup Pavao i bogato ugosti. Karlo je sada bio izabrani hrvatski kralj, boraveći u Zagrebu, dok mu se ne pripremi put i u Ugarsku. Kraljice, da stišaju buru, priznaju s povratkom ustavnog stanja plemstvu različite povlastice, te se ugarsko plemstvo i primiri, ali je u Hrvatskoj bunu bilo nemoguće stišati, jer hrvatski velmože Lackovići, Horvati i Paližne skupiše jaku vojsku i otpratiše Karla Dračkoga u Budim. Kraljice obuze užas, ali se mudra Jelisava ipak snađe. Proglasi po gradu i narodu, da Karlo dolazi s njenom voljom, da unese mir. I obje mu kraljice izađu u susret u zlatnim kočijama, a onda mu ponude boravak u kraljevskoj palači, što on odbije. Pale su tu najljepše i najučtivije riječi, pune rodbinske ljubavi, ali ipak jedni drugima nisu vjerovali. Na sam Božić bude Karlo izvikan u saboru za kralja, dok su od Marije zahtijevali staleži, da se odrekne krune. Kad ona to i učini, Karlo se okruni za kralja u Stolnom Biogradu 31. prosinca 1385. g.

No ta slava bijaše puna zlih slutnja. Kraljice dođu na grab pok. kralja Ljudevita i udare u jecaj i plač; stjegonoša udari kopljem zastave o gornji crkveni prag i slomi ga, a kad je Karlo ulazio u Budim, udari potres uz jaku kišu s vjetrom i grmljavinom.

Karlo je, okružen hrvatskom tjelesnom stražom, stanovao iza krunjen ja bezbrižno pod istim krovom u dvoru s kraljicama, kojima je dao potpunu slobodu.


Ali mu je ta neopreznost donijela propast. Nikola Gorjanski uđe 7. veljače 1386. u dvor s jakom četom pod izlikom, da se je pred odlazak došao oprostiti s kraljicama. Čete je ostavio u gradu. Po dogovorenom planu Jelisava pozva pod večer k sebi Karla, da se s njim porazgovori o važnim državnim poslovima. Pod tom izlikom tražila je, da može nasamu s kraljem govoriti. Ovaj otpusti svoje pratioce, i tjelesna se straža raštrka po palači. I dok su kraljice bile s Karlom u razgovoru, upade u dvoranu Gorjanski, s peharnikom Blažem Forgačom. U jednom trenu, dok je kralj bio okrenut prema kraljicama, izvuče Forgač ispod kabanice topuz i udari Karla po zatiljku, a onda poteče k četama Gorjanskoga te s njima rastjera tjelesnu kraljevu stražu. Karlo osvijestivši se otetura do svojih odaja. A kad se je činilo, da će preboljeti, dade ga Jelisava 24. veljače 1386. g. otrovati (ili zadaviti). Ivan Horvat i Stjepan Lacković moradoše ljutim i krvavim borbama probiti sebi put do hrvatske zemlje.

Nikola Gorjanski postade palatin, a ubojica Forgač bude obilno nagrađen gradovima i posjedima, jer je kraljicu »oslobodio od kralja Karla i tako uspostavio njezinu krunu i vladanje«.

U Hrvatskoj planu sve na osvetu. Tek tu i tamo po koji velikaš, navikao uvijek služiti jačemu, pokloni se kraljicama. Ivan Paližna držaše međutim u svojoj vlasti svoju banovinu Hrvatsku i Dalmaciju, a Ivaniš Horvat svoju Mačvu s gradom Beogradom i većim dijelom Slavonije. Buntovnici dakle bijahu gospodari od mora pa sve do Save i Dunava.

Uz takve prilike pođoše obje kraljice sa svojom svitom, u kojoj je bio i Blaž Forgač, u posjete palatinu Gorjanskomu u Gorjan. Kad su već na tome putu napustili susjedno Đakovo, navale na njih braća Horvati i Paližna s jakim konjaništvom. Kraljevska vojska dijelom pobjegne, dijelom bude sasječena. For-gaču odrubiše pred samim kraljicama glavu, a Gorjanski svojim prsima zaštiti kočiju, u kojoj bijahu kraljice. No jedan ustaša podvuče se otraga pod kola i povuče Gorjanskoga za noge, dok se je kao lav borio. On bude oboren i sav sasječen. Stari ljetopisac Ivan Turčanski pripovijeda, da su kraljice bile dovedene pred Ivaniša Horvata, koji im spočitnu ubojstvo kralja Karla. Jelisava pade banu pred noge zaklinjući ga, da ih poštedi, okrivljujući Gorjanskoga za zločin. Sin Nikole Gorjanskoga, istoga imena, pobježe kukavno, ostavivši kraljice njihovoj sudbini. Hrvati ne htjedoše omastiti ruke krvlju slabih žena, ali ih Ivan Paližna odvede u sužanjstvo u Novigrad kod Zadra i tu dade Jelisavu zadaviti, a Mariju kao nevinu ostavi na životu, ali je zatvori u kuli. Sada bijahu gospodari u Hrvatskoj, a i u Ugarskoj, braća Horvati i Paližna, koji proglase, da hoće Karlova sina Ladi-slava za kralja. No kako je taj bio još dijete, trebalo im je jače ruke, da ih vodi. Zato se slože s bosanskim kraljem Tvrtkom, koji je u teoriji priznavao Ladislavu krunu, ali je gojio u sebi želju, da se sam domogne hrvatske krune. Desna mu ruka bijaše u tome silni vojvoda Hrvoje Hrvatinić, prozvan tako po svome djedu Hrvatinu. On bijaše najmoćniji i najbogatiji velikaš u Bosni.

Doznavši za događaje kod Gorjana požuri se Sigismund u Ugarsku i doskora se okruni kraljem (31. ožujka 1387.) u Stolnom Biogradu. Odmah poslije toga sklopi savez s Mlecima, kojima nije bilo pravo, da Ladislav Napuljski drži pod svojom vlašću obadvije obale Jadrana.

S mletačkom pomoću i nastojanjem krčkoga kneza Ivana Frankopana oslobođena je kraljica Marija sužanjstva (4. lipnja 1387.) i Ivan Frankopan je odvede u Zagreb, gdje ju dočeka Sigismund. Ustaše je iza toga sve više ostavljala sreća, te se napokon iza poraza kod Čerevića na Dunavu, izgubivši Srijem i Mačvu, moradoše povući u Bosnu.9 No u to se

9 Ime se Bosne prvi put javlja kod cara Konstantina Porfirogeneta (10. stoljeće) kao Bosona, a u kasnijim spomenicima Bossena, Bosthna, Bissena, Bosna. Nije imala vlastitog vladara, a prostirala se je oko gornjega toka rijeke Bosne Jamačno je već u 9. vijeku Bosna hrvatski dominij, jer je već za Tomislava dijelom


oluja s Istoka sve više približavala i hrvatskim krajevima. U to doba u Bosni vlada moćni kralj Tvrtko, koji se smatra i vladarom Hrvatske i Dalmacije; no u isto doba nosi i dijete Ladislav naslov kralja Dalmacije i Hrvatske. Neobična politička simbioza, koju je uzrokovala s jedne strane pogibao pred Sigismundom, a s druge maloljetnost Ladislava, kojega majka nije htjela predati hrvatskom poslanstvu, kad je 22. veljače 1387. g. tražilo, da ga odvede u Hrvatsku.

Hrvatske. Poslije pogibije kralja Miroslava hrvatskoga srpski veliki župan Časlav (931.—960.) pridruži Gornju Bosnu svojoj vlasti, ali Hrvatska se prostiraše i dalje po ondašnjem svom teritoriju, koji tek kasnije Turci prozvaše Bosnom (Livno, zemlja oko Une, Sane, Vrbasa i Plive, Grahovo i Glamoč). Mihajlo Krešimir i sin mu Držislav ponovno su osvojili Bosnu poslije smrti Časlava (kako se dade donekle zaključiti po popu Dukljaninu). Petar Krešimir IV., kojemu je »Bog raširio Kraljevstvo na kopnu i moru«, bez sumnje je imao u svojoj vlasti Bosnu, a tako i Zvonimir. Pod konac 11. vijeka još za vladanja Zvonimirova Bosna je potpala pod Duklju, a u 12. vijeku njezini »banovi«, što je čisto i samo hrvatski naziv, priznaju vlast ugarsko-hrvatskih vladara, od kojih je Bela II. 1135. prvi uzeo naslov: »rex Ramae — kralj Rame« (pod kojim se imenom razumijevala Bosna po rijeci Rami, pritoku Neretve). U borbama ugarsko-bizantinskim sudjeluje bosanski ban (prvi poznati po imenu) Borić (1154.—1163.), Hrvat iz okoliša Grabarja, nedaleko današnjega Broda na Savi. Poslije toga priznaje Bosna bizantsku vlast, ali je već Kulin-ban (1180.—1204.) samostalan vladar. Dotada bijaše u Bosni poznata samo katolička vjera — kako je to dokazao Krunoslav Draganović — a u to doba javila se ondje bogumilska sekta, pa tamo od Kulina bana nemilo razdire Bosnu vjerski dualizam, dok u jezičnom pogledu Bosna pripada ikavskom govoru.

Kulin ban bijaše ugledan vladar, Bosna za njegova doba bijaše prostrana i bogata. Iz početka bijaše Kulin katolik, a poslije prigrli bogumilstvo, što dojavi papi Inocentu III. Vukan, mladi sin Stevana Nemanje. Preko ugarskoga kralja Emerika papa pozva Kulina, da se vrati katoličkoj crkvi, što on sa svojim rodom i učini, a s njim i dvojica bogumilskih starješina. Kulinov rod radi toga izgubi vlast u Bosni, a banstva se dobavi bogumil Matej Ninoslav (1232.—1250), koji se samosvijesno piše »ja veliki ban bosanski«. Pod pritiskom hrvatskog hercega Kolomana Ninoslav prijeđe na katoličku vjeru i 1233. g. darova novčanu svotu za gradnju crkve sv. Petra u Brdu, sijelu bosanskog biskupa, kojemu sa svoje strane Koloman pokloni Đakovo.

No Ninoslav je samo prividno prigrlio katoličku vjeru; srcem je ostao uz bogumile, koji se u to doba sve više šire po Bosni, a odatle i po Hrvatskoj. Ugarski kralj Bela IV. nije radi teških ratova mogao posvećivati veću pažnju Bosni, pa se je Ninoslav osilio i miješao se pače u borbu između Splita i Trogira, pomažući Splićane protiv kraljevskih pristaša Trogirana. Sklopio je i savez s Dubrovčanima protiv srpskih kraljeva Stjepana Vladislava i Stjepana Uroša I. U posljednje dane izmirio se je s papom Inocentom IV. Naslijedio ga je rođak Prijezda I. (1250.—1255.) »vjeran ban« Bele IV.; on drži u svojoj vlasti i Hum, koji je Srbima oduzeo već herceg Koloman. Tako je Bosna bila razdijeljena na oblast oko izvora Bosne, gdje je vladao Prijezda i na oblast Soli i Usora, gdje postavljaju ugarsko-hrvatski kraljevi svoje pouzdanike za banove.

Prijezdu I. naslijediše sinovi mu Prijezda II. i Stjepan I. (oko 1287.—1290.), a njih Prijezdin sin Stjepan II. Kotroman (1290.—1313.); taj je bio u rodu s Pavlom Šubićem Bribirskim, koji se 7. travnja 1299. prozva gospodarom Bosne.

U to doba spominje se kao gospodar Donjih krajeva knez Hrvatin, rođak hrvatskoga bana Pavla Šubića, kojega Hrvatin priznaje svojim patronom. Donji krajevi su bili neznatan teritorij na zapadu Vrbasa, ali su se s vremenom sve više povećavali prema zapadu i jugu. I Hrvatinići su pristali uz neprijatelje bana Mladena II. Šubića, poslije čijeg pada Bosnom vlada Stjepan III. Kotromanić (1314.—1353.), saveznik Karla I. On je Završje, Duvno, Livno i Glamoč odcijepio od Hrvatske i zauzeo Hum, otevši ga Srbima. Stjepan Kotromanić, kao tast Ljudevita Velikoga proširio je svoju vlast na štetu Hrvatske i Srbije, otvorivši svojoj državi izlaz na more (Krajina od Cetina do Neretve) i tako snažnu i uglednu ostavio Bosnu svome nasljedniku i sinovcu Stjepanu Tvrtku I. (1354.—1391.), sinu Vladislava Kotromanića i Jelene, kćeri Jurja II. Bribirskoga. Tvrtko je u početku vladanja imao mnogo neprilika radi pobunjene vlastele, a napose kad mu Ljudevit Veliki oduže Hum kao miraz svoje žene, a rođakinje Tvrtkove, Jelisave. Odbivši sretno vojske Ljudevitove, a izmirivši se s pobunjenicima Tvrtko učvrsti svoju vlast i po smrti Dušana Silnog i Ljudevita Velikog on zauzimlje dijelove njihovih oblasti i postaje najmoćniji bosanski vladar.


Kako je pak kralj Tvrtko bio po majci bliži potomak Bribirskih knezova, negdašnjih nasljednih banova Hrvatske i Dalmacije i gospodara Bosne, a Sigismund opet na najokrutniji način znao ubijati svoje protivnike, vezujući ih konjima za repove, razumljivo je, da su hrvatski ligaši bolje stisnuli svoje redove i okupili se oko Tvrtka. Bosanski kralj predobiva za sebe redom sve gradove u Dalmaciji. Klis prvi diže njegovu zastavu, a Vranu uzalud pokušavaše osvojiti Sigismundova vojska, jer ju je hrabro branio templarski prior Ivan Paližna. Iz tih su gradova napadali ligaši primorske gradove, da im stanovnici nisu bili sigurni izići izvan gradskih zidova.

Trogirani se od primoraca prvi pokloniše Tvrtku, a kroz dvije godine i ostali gradovi na kopnu, te otoci Brač, Hvar i Korčula. Iz Bosne su ligaše provaljivali i u Slavoniju. Sigismund nije imao dosta novca, pa nije mogao držati veću vojsku. I tako g. 1390., tri stotine godina iza smrti posljednjega Trpimirovića Stjepana II., dobila je Hrvatska opet kralja svoje krvi i jezika: Tvrtko se prozva Kraljem Hrvatske i Dalmacije — godinu dana iza boja na Kosovu polju, gdje je pala Srbija.

Kralj Tvrtko bio je sada jaka brana protiv Turaka i Sigismunda i jedina nada Hrvata. No i te nestade, kad su na nesreću umrla g. 1391. dva glavna predstavnika hrvatske otporne snage: kralj Tvrtko i Ivan Paližna.

Tvrtka je naslijedio brat mu Stjepan Dabiša, neodlučan i slab vladar. Važno je ipak, da se on naziva kraljem Hrvatske i Dalmacije, a povelje dalmatinskih gradova doista i počinju riječima: »Za vladanja Stjepana Dabiše kralja Bosne, Raše, Dalmacije i Hrvatske«. Banom hrvatskim i dalmatinskim Dabiša je imenovao vojvodu Hrvoju Hrvatinića. Ali se u isto vrijeme i napuljski mladi kralj LADISLAV I. nazivlje kraljem Hrvatske i Dalmacije (1386.—1414.) i postavlja Ivana Horvata za svoga namjesnika u Hrvatskoj i Ugarskoj. Ladislav postavi za bana istoga Hrvoju i obasu darovnicama njegov rod. Ista dakle pojava kao za Pavla Šubića Bribirskoga.

Ali Hrvatska nije mogla biti kondominij dvojice kraljeva, a uz to se još boriti i protiv Sigismunda. Ovaj je imao uza se Ivana Frankopana, koji je bio u to doba najbogatiji velikaš u Hrvatskoj.

Dabiša ne bijaše dorastao ovome položaju i on nakon tri godine sklopi ugovor u Đakovu (1393.) sa Sigismundom, po kojemu ostavlja svoju državu po svojoj smrti Sigismundu, a Hrvatsku i Dalmaciju mu odmah predaje. Likvidacija hrvatskog pokreta bijaše po tomu samo pitanje vremena. Ladislav nije pomagao svoje pristaše, i oni se povukoše u Bosnu, ali budu kod Dobora 1394. potučeni. Zarobljeni Ivan Horvat bude na zahtjev kraljice Marije vezan konju za rep i povlačen po ulicama grada Pečuha, usijanim kliještima mučen i onda sasječen, a dijelovi njegova tijela budu po gradskim vratima obješeni.

Drugi zarobljenici, među njima trideset i jedan plemić, budu dovedeni pred Sigismunda, ali mu se nijedan ne htjede pokloniti, niti za milost moliti, i za to ih dade Sigismund redom pogubiti. Tako su junački umirali za slobodu Hrvatske plemići naši i velikaši. Doskora je zadesio i novi udarac hrvatske ustaše, jer Sigismundovi ljudi sasjekoše g. 1397. na saboru u Križevcima vodu ustaša Stjepana Lackovića pred Sigismundovim očima, premda mu ovaj bijaše obećao, da mu se ne će ništa zla dogoditi. Kralj Ladislav nakon što su ugarski velikaši uhvatili raskalašenoga i lakoumnog Sigismunda i stavili ga u zatvor, doplovi u Dalmaciju, okruni se g. 1403. u Zadru za ugarsko-hrvatskoga kralja, a nato imenuje Hrvoju Hrvatinića splitskim hercegom i svojim namjesnikom u Hrvatskoj i Dalmaciji. Hrvoje je u Bosni namještao i skidao kraljeve po svojoj volji, ali ipak nije imao jače koncepcije, da nastavi djelo Paližne i braće Horvata; inače bijaše on tip prkosnoga, a i lukavoga velikaša. Sigismund oslobodivši se sužanjstva provali u Bosnu i zarobi kralja Tvrtka II., našto mu se pokloni i herceg Hrvoje.


Kralj Ladislav, za kojega su Hrvati lijevali krv i davali živote, proda kao dobar trgovac 1409. g. Veneciji sva svoja prava na Dalmaciju za 100.000 dukata. Punomoćnici njegovi dobiše pri tome poslu 1.200 dukata nagrade od Mletaka za iskazane im usluge.

Tako izdajom svoga vladara pade grad Zadar, koji se je dugo opirao Veneciji, grad, u kojem se je pred šest godina taj vladar okrunio i zakleo, da će čuvati svoju kraljevinu cjelovitu.

Sigismund nije imao volje, da preuzme dalmatinske gradove, ali je htio po što po to skučiti bosanskoga velikaša Hrvoju Hrvatinića. Provali u njegovu zemlju, ali Hrvoje pozva Turke u pomoć i potuče Sigismundovu vojsku kod Doboja (g. 1415.).10 Turci provale u samu Hrvatsku pa i u Štajersku. To je njihova prva provala u Hrvatsku. G. 1416. umre starac Hrvoje, ponosan, što nije bio lično pobijeđen, ali je Bosna i njegovom krivnjom već stajala na rubu propasti.

Hrvatski pokret je time bio skršen. No premda nije uspio u onim granicama, kako je bio zamišljen, ulio je ipak u dušu hrvatskoga naroda samosvijest otpora, i njim je zaustavljen onaj proces, kojim su Anžuvinci mislili sravniti sve velikaše i pomalo centralistički povezati neodvojivo Hrvatsku s Ugarskom. Pa ako su kolovođe pokreta i stradali, to su Sigismundovi pristaše ojačali ustupcima, koje im je on morao učiniti, i tako snaga naroda kao cjeline nije klonula, nego se je jedna strana tezulje spustila, da se druga digne, i ta će se s vremenom jednako oprijeti svakom nasilju nad hrvatskim narodom. Nove borbe će otada morati Hrvati voditi za svoj opstanak, a u tom će pokazati neviđeno junaštvo i izdržljivost.

BORBE S TURCIMA

Turci su narod tursko-tatarskog podrijetla. Jezično pripadaju uralo-altajskoj jezičnoj skupini. Pradomovina im je Turkestan, stepska zemlja u centralnoj Aziji, gdje su živjeli nomadskim životom pod šatorima, spremni uvijek na rat i otimačinu. Dospjevši u Malu Aziju tu se stalno nastaniše, ali još im osta mnoga crta njihova nomadskog življenja.

Maršal Filipa Dobroga, Bertrandou de la Broquiere, opisuje ih kao ljude srednjega stasa, lijepe i radišne, zadovoljne najprostijim jelom (komad slabo pečena kruha, malo mesa na suncu sušena, sira, voća ili zeleni). Spavaju na zemlji. Oblače se lanenom do nogu dugom odjećom. Konji su im brzi i otporni.

Kao plaćenici služe svakoga gospodara od Kine do zapadne Azije. Poput Germana Turci sastavljaju bojne družine, koje nose ime svoga poglavice. Tako su se po Otomanu ili Osmanu prozvali Osmanlije.

Osman (1288.—1326.) je suvremenik Pavla Šubića. On je proveo čvrstu organizaciju svoga naroda i doveo ga uz obalu Kaspijskog mora u Malu Aziju, koje su pretežni dio držali Seldžuci, druga grana turskog naroda. Osman se dade u službu Seldžuka, kojih je vlast bila oko g. 1300. u opadanju, jer su se morali opirati mongolskoj invaziji. U Maloj Aziji Osman se doskora osili i osnova na ruševinama seldžučkih emirata svoju neodvisnu državu, podjarmivši i ono malo gradova, koji još bijahu u bizantskoj vlasti. G. 1326. zauzme Osman Brusu, najvažniji grad na Mramorskom moru. No doskora umri je posve siromašan kao i prvi arapski kalifi.

Osmanov nasljednik Orkan (1326.—1360.) dovršio je vojničku organizaciju, osnovavši stalnu vojsku, hitru konjicu i jaku pješadiju. Prozvao se je sultanom Osmanlija.

10 U boju su tom bili zarobljeni svi vojskovođe ugarsko-slavonske vojske. Hrvoje dade slavonskog bana Pavla Čupora zašiti u bikovlju kožu pa ga živa baciti u rijeku rugajući mu se: »Ti, koji si se nekada u ljudskoj spodobi poslužio bikovljim glasom, podiči se sada i bikovljim likom!« Hrvoje je time nišanio na Čuporovu pogrdu, kad je ovaj na Sigismundovom dvoru mučući oponašao Hrvojin govor.


Njegova konjica (spahije) lako oružana bez defenzivnog oružja nosila je krivošiju sablju, luk ili koplje. S ovakovom konjicom teško su se mogli ogledati evropski vitezovi u svojim oklopima. Pješadija, janjičari, jezgra su turske vojske od Orkanovih vremena. Većinom su to poturčena kršćanska djeca, ali usto najžešći krvoloci prema kršćanima. Ne žene se, pa kako ne znaju za rod ni roditelje, a nemaju domaćeg ognjišta, žive samo za rat, pa su doživotni vojnici, fanatici, kojima nijedna vojska nije bila dorasla.

Tom čvrstom vojničkom organizacijom postigoše Osmanlije brze i velike uspjehe. Zauzeše prolaze, koji vode iz Azije u Evropu i iz Sredozemnoga u Crno more. U njihove ruke padnu redom gradovi na Bosporu i Mramornom moru, pa osvojivši Nikomediju i Niceju, eto ih na vratima Carigrada i Evrope. I u građanskim su borbama u bizantskom carstvu sudjelovali Osmanlije, pozvani u pomoć od samoga cara Ivana Kantakuzena, koji predade i svoju kćer Teodoru Orkanu u harem. G. 1356. zauzeše Turci potresom srušeno Galipolje, čime su dobili u svoje ruke ključ Dardanela i Balkana.

Evropa se nije sve dotada brinula za događaje na Bosporu. Engleska i Francuska vode u to doba krvavi rat (stogodišnji), pape su u »babilonskom sužanjstvu« (1309.—1378.), Italija krvari od građanskih borba (Orsini i Colonna) i pučkih prevrata (Cola Rienzi). Na Balkanu uto pada jaka brana, koja bi mogla zaustaviti prodiranje Turaka. G. 1355. umire naime car Dušan Silni, a doskora i njegov veliki suvremenik i takmac Ljudevit Veliki (1382.). Turci ne udaraju na Carigrad, nego ga zaobilaze. Orkanov sin Murat I. osvaja Drinopolje sa Tracijom, dio Bugarske i Macedoniju, a g. 1389. na Kosovu poraženi su Srbi. Tek se tada prenu Evropa. Te je godine primirje provedeno između Engleske i Francuske, pa Francuzi sudjeluju u Križarskoj vojni protiv Turaka, koju je poveo Sigismund. Bajazit, radi brzih pobjeda prozvan »Munja«, potuže Sigismunda i pomoćne čete francuskih vitezova (vojsku do 60.000 vojnika) kod Nikopolja 1396. tako žestoko, da je Sigismund jedva pobjegao u čamcu niz Crno More u Carigrad te se kroz godinu dana nije o njemu ništa znalo. Bajazit bijaše smislio izvrsnu bojnu osnovu te dovabio u stupicu smjele, ali prenagle vitezove francuske. Kad im je Sigismund već razbitima poslao u pomoć središte svoje vojske i pobjeda naginjala kršćanskoj vojsci, obori se sin posljednjega srpskoga kneza Lazara, poginulog na Kosovu, Stefan Lazarević na Sigismundovu vojsku s 5.000 svojih vojnika i odluči pobjedu u korist Turaka. Stefan Lazarević bio je turski vazal, a bio je u rodbinskim vezama s Bajazitom, jer je Bajazit uzeo u svoj harem Stefanovu sestru Oliveru.

Dalje napredovanje Bajazitovo i pad Carigrada zapriječi nova provala Mongola pod Timur-Lenkom, koji također bijaše Turčin iz Turkestana i pustolov, ali mu je sreća poslužila, da je svojom smjelošću osnovao veliko mongolsko carstvo u središnjoj Aziji. Iz svoje prijestolnice Samarkanda slao je pobjedonosne svoje čete na sve strane (u Rusiju, Perziju, Mezopotamiju i Indiju), pa se je svršetkom 14. vijeka njegova država prostirala od Kine do Kavkaza, gdje se je sukobila s Osmanlijama. Tako se pograbiše dva Turčina, oba muhamedanca, Timur-Lenk i Bajazit, puni ponosa i slavohleplja, i g. 1402. kod Angore podlegne Bajazit. No kad je 1405. pošao protiv Kine, Timur-Lenk umre, a država se njegova raspade. Osmanlije opet postanu gospodari Male Azije i preuzmu već osvojene krajeve na Balkanu. Bajazitov unuk Murat II. (1421.—1451.) morao je voditi ljute borbe, da ponovno podigne sjaj svojega žezla. Njegov sin Muhamed II. (1451.—1481.) željan bojne slave, odluči osvojiti Carigrad — koji sa svojom okolicom bijaše jedini još ostatak negdašnjega rimskog carstva. Po položaju i radi svojih utvrda izgledao je grad neosvojiv. Posljednji car smjeli i energični Konstantin X. Duka uznastoji predobiti za svoju stvar kršćanski Zapad, spreman u tu svrhu provesti i sjedinjenje istočne crkve sa zapadnom. No time je samo otuđio od sebe srca svojih podanika i prouzrokovao nemire u Carigradu. Sam veliki admiral izjavi, da voli vidjeti u gradu Muhamedov turban


nego kardinalski šešir. S malom četom Grka (5000) i nešto Genovežana i Mlečana (2000) opirao se car junački Turcima, ali pučanstvo nije marilo ni za što. Sa silnom vojskom od 200.000 ljudi i 250 brodova opsjedahu Turci grad, koji napokon pade u njihove ruke. Muhamed se na svoj način pomoli u veličanstvenoj crkvi Svete Sofije i tako se ona pretvori u muhamedansku džamiju.

Sigismund je bez uspjeha ratovao s Turcima, a njegov zet i nasljednik Albert Habsburgovac (1438.—1439.) nije mogao radi vlastele, koja su ojačala na štetu kraljevske vlasti, dovoljno pomagati srpskoga despota Đorđa Brankovića protiv Turaka. Sultan Murat II., kojemu je Branković dao kćer svoju za ženu, osvoji g. 1439. despotovu prijestolnicu Smederevo. Kralj Albert stajaše sa svojom vojskom kod Slankamena, odakle se morade povući, jer mu vojsku stade moriti srdobolja, od koje pogibe i sam kralj na povratku u Beč (nedaleko Dura 1439.). Smrt kraljeva prouzrokova nove borbe za prijestolje u Ugarskoj i Hrvatskoj.

Većina velikaša izabra na saboru u Budimu za kralja poljskoga kraljevića Vladislava Jagelovića, ali uto rodi udovica Je-lišava sina Ladislava Postuma (Posmrče) i dade ga odmah okruniti u Stolnom Biogradu krunom sv. Stjepana. No kad je Vladislav Jagelović prispio u Ugarsku i okrunio se u Stolnom Biogradu, proglase velikaši tu krunidbu nevaljalom.

Vladislav I. Varnenčik (1440.—1444.) obrani s pomoću Ivana Talovca, priora vranskog, Beograd, a onda dokrajči građanski rat, (za kojega je mnogo stradao Zagreb od njemačkih vojnika cara Fridrika III., kojima je zapovijedao Čeh Jan Vitovec). Mirom u Đuru 1442. određeno je, da Ladislav Postumus naslijedi kralja Vladislava. Kroz to vrijeme je Vladislav sretno ratovao s Turcima te mu je vojska pod erdeljskim vojvodom Ivanom Hunyadyjem (Sibinjanin Jankom) doprla do Sofije na podnožju Balkana, ali se radi zime morala vratiti. Mir, koji je Murat II. ponudio, bude sklopljen na deset godina u Segedinu (13. srpnja 1444.), premda ga Vladislav naskora prekrši i krenu iste godine na Turke, no kod Varne na Crnom moru pretrpi težak poraz i sam izgubi život (otad prozvan po tome Varnenčik).

Na saboru u Pešti bude nato izabran za kralja Ladislav IV. (1445.—1457.), kojega njemački car Fridrik ne htjede predati. On mu je naime bio skrbnik i kao takav držao petogodišnje dijete zajedno s krunom sv. Stjepana kod sebe. Zbog toga velikaši izabraše gubernatorom kraljevstva junačkog Ivana Hunyadyja. Ovaj udari na Turke i dopre do Kosova polja g. 1448. Ali tu bude od Turaka potučen, a onda zarobljen od Đorđa Brankovića, koji mu se nije htio pridružiti u ratu na Turke, radi čega je Hunyady prolazeći Srbijom nemilo ju opustošio. Oslobodivši se doskora tamnice u Smederevu Hunyady je sklopio trogodišnje primirje s novim sultanom Mehmedom II.

Ovoga istog sultana potuče Hunyady pod Beogradom g. 1456., no doskora umre od kuge, a za njim i njegov pomagač sv. Ivan Kapistran. Godinu dana poslije toga umre i kralj Ladislav IV., a na saboru u Budimu bide g. 1458. izabran kraljem sin Ivana Hunyadyja Matija Kurvin (1458.—1490.).

On je podigao pali kraljevski ugled pa je dobrom vojskom i uređenim financijama utvrdio obrambenu snagu kraljevstva protiv Turaka. Ipak su razmirice velikaša, Matijaševi zapletaji s austrijskim vojvodama, češkim kraljem Jurjem Podjebradskim i bosanskim kraljem Stjepanom Tomom olakšale prodiranje Turcima.

Poslije smrti Tvrtka I. razdirale su Bosnu građanske borbe, a kraljevi (Dabiša, Stjepan Ostoja, Stjepan Ostojić i Tvrtko II.) nisu mogli upokoriti otporne velikaše, a nije ih mogla opametiti ni sve to veća pogibao od Turaka, koji su se učvrstili u gradovima Hodidjedu i Vrhbosni. Velikaši su pače zvali Turke, da im sude u njihovim razmiricama. Kralj Stjepan Toma snovao je poslije pobjede Hunyadyjeve g. 1456., kako bi oslobodio


zemlju od Turaka, koji su preko Bosne provaljivali u Slavoniju, no nije mogao ništa. Pokušao je zatim, da ženidbom svoga sina Stjepana s Marom, kćerju Lazara Brankovića, baštinicom srpske despotovine, zadobije Srbiju, no to samo ubrza konačnu propast Srbije, jer ju sultan Mehmed II., zauzevši Smederevo, proglasi g. 1459. turskim pašalukom.

Kralj Toma morade ponovno dopustiti Turcima, da preko Bosne provaljuju u Hrvatsku. Njega naslijedi sin mu Stjepan Tomašević (1461.—1463.), koji se izmiri s velikašima i okupi ih oko sebe, no već je bilo kasno. Papa Pijo II. dade g. 1461. u Jajcu po svojim poslanicima okruniti Stjepana za kralja. To je uvrijedilo kralja Matijaša Korvina, koji je smatrao Bosnu svojom. Ipak se Matijaš i kralj Stjepan doskora izmire i Stjepan uskrati danak Turcima, nadajući se pomoći Matijaševoj, ali se prevari, jer, kad je Mehmed II. poslao vojsku na Bosnu, nije dobio kralj pomoći niotkuda.

Turci opsjednu tvrdi grad Bobovac, a bogomil Radak, zapovjednik grada, preda ga sultanu, nadajući se nagradi, no ovaj ga dade sasjeći. Kralj pobjegne iz Jajca prema Hrvatskoj — a Mahmud-paša za njim. I dok se je kralj u Ključu odmarao, stigoše i Turci tamo, doznavši po izdajici, da je kralj u gradu. Mahmud ponudi kralju, da će mu pokloniti život, ako se preda, a sultan će mu dati drugu zemlju mjesto Bosne. Kralj primi ponudu, ali sultan ne odobri pašinu pogodbu, nego prisili kralja, da odredi zapovjednicima gradova, neka ih predadu Turcima, a poslije toga proglasivši ništetnom obećanje Mahmud-paše dade g. 1463. Stjepanu Tomaševiću pod Jajcem odrubiti glavu.

Kraljica-majka Katarina pobjegne pješice u Dubrovnik i onda se preveze u Italiju. U Rimu joj se i danas vidi grob.

»Bosna šaptom pade« — govorili su Hrvati, a Bošnjaci kroz vjekove od tog doba postadoše najvjerniji bedem Muhamedove vjere i širitelji turske vlasti. Plemstvo se poturči, da zadrži svoja imanja. A sada je došao red na Hrvatsku, da se pokloni nepredobitnim Osmanlijama.

Turčin je istina slomio tisućljetno bizantsko carstvo, pregazio Srbiju i Bugarsku, zauzeo Bosnu, pa će doskora turski paša i u Pešti sjedjeti, dospjet će i do carskog Beča, ali premda je val turskoga gospodstva žestoko zapljuskivao hrvatske zemlje, i stotine tisuća Hrvata odvodio u ropstvo, da ih porazmjesti po Balkanu, osobito po Bosni — kao raju, koja će obrađivati Turcima polja, ipak on Hrvatsku nije preplavio, jer nigda nije nestalo hrvatskoga kraljevstva, hrvatskoga bana i hrvatskoga sabora. Još su uvijek ostali »ostatci ostataka negda slavnog kraljevstva hrvatskoga«, i ti su ostatci ostali svoji, te se nigda nije nad Zagrebom, prijestolnicom Hrvatske, vijala turska zastava, dok Hrvati vode borbu više puta na svoju ruku vodeni »kapetanom kraljevstva«, kojega sami biraju na svome saboru (od g. 1477. pa dalje). Tom su borbom stekli Hrvati časni nadimak: »Predziđe kršćanstva«. Užasni su bili prvi časovi tih borba. Hrvatska plemena u blizini nepomirljivog susjeda većinom su se u početku ograničavala na obranu. Turci pljačkaju dnevno međašne krajine, da borbama iznemoglo pučanstvo natjeraju u očaj i tako ga prisile, da ostavi pust rodni kraj, a onda će tvrdi gradovi morati sami od sebe pasti. Sa ratnih garišta hrvatskih bježao je svijet ili u tvrde gradove ili u planine. I od pitomih krajeva ostade kroz vjekovne bojeve gola pustinja. Na sve strane hajduci, odbjegli vojnici, podivljali čobani, strašan očaj i bijeda— to je slika na medi između hrvatske još neosvojene zemlje i turske carevine, koja je u svome naletu gotovo sve pred sobom obarala.

Odmah iza pada Bosne god. 1463. provaljuju Turci u Hrvatsku i Dalmaciju. Kralj Matija Korvin sačuvao je jedan dio Bosne, pa imenovao redom hrvatske banove za upravitelje tih dijelova zemlje. Napokon imenuje Nikolu Iločkoga (1472.—1477.) kraljem Bosne i hrvatskim banom, davši mu zadaću, da osvaja Bosnu. Tako su Bosna i Hrvatska


činile jednu administrativnu jedinicu. No Turci su i dalje prodirali. G. 1482. osvoje posljednji ostatak Hercegovine — Herceg Novi. Hercezi Vladislav i Vlatko, sinovi Stjepana Vukčića, zakloniše se na hrvatsko tlo. Na sjeveru dopru pljačkaške turske čete do Kranjske i Štajerske. Hrvatska i Ugarska nalaze se u to vrijeme u plamenu razdora radi izbora nasljednika kralju Matiji Korvinu, koji je umro 1490. U tome prevlada konačno Vladislav Jagelović, češki kralj, koji sklopi s njemačkim kraljem Maksimilijanom, kasnijim carem, ugovor o nasljedstvu habsburške kuće, ako Vladislav umre bez nasljednika. Taj ugovor potvrde s teškom mukom Madžari, dok su ga Hrvati priznali 7. ožujka 1491. neovisno od Ugarske. Vladislav je izbornom kapitulacijom oslabio financijalnu i vojničku snagu svoje države baš u doba, kad je trebala snažna ruka, da drži sve sile države zajedno u borbi protiv Turčina. Smutnje u državi ponukaše nezakonitog sina Matije Korvina, Ivaniša, inače hercega slavonskog i bana hrvatskog, da se je odrekao svojih časti.

Banom postade Mirko Derenčin. Bilo je to g. 1492., dok su kroz godinu 1491. Turci bili sa 10.000 vojske provalili sve do Zagreba pa krenuli u Kranjsku. A kad su se vraćali sa 18.000 zarobljenika, dočekaju ih Hrvati kod Udbine i otmu im roblje, pobivši 9000 Turaka. Ljetopisac Ivan Tomašić iz 16. vijeka kaže za knezove Frankopane, da su se tu borili »ne kao ljudi, već kao lavovi«.

G. 1492. sprema se sam car Bajazit na Slavoniju, dio Hrvatske, i na Ugarsku. Mačvanskome banu Lovri Iločkomu ponudi smederevski paša u sultanovo ime ugarsku krunu, ako mu preda Beograd i Zvornik (u neosvojenom još dijelu Bosne). Ali Hrvat odbi ponuđeno mito.

G. 1493. provale opet Turci iz Bosne pod vodstvom Jakub-paše, i nadu se čak u Kranjskoj i Štajerskoj. Na Krbavskom polju kod današnje Udbine Hrvati vođeni svojim banom Derenčinom i knezovima Ivanom i Bernardinom Frankopanom dočekaju Jakub-pašu na povratku iz Kranjske. Ban Derenčin silom je tražio borbu na otvorenom polju, dok je Ivan Frankopan svjetovao, da dočekaju Turke u brdima. A kad ban ne htjede poslušati, dobaci mu Ivan Frankopan: »Ti ćeš danas biti početak propasti hrvatske! Bane, nije to po Ugarskoj od grada do grada jahati i kartati se. Danas ćeš vidjeti, kako Turci boj biju«. No ban se je previše pouzdao u svoje, inače priznato, junaštvo. Turci namjeste zasjedu i namame hrvatsku vojsku između dvije turske vojske te je hametom potuku. O tome tužnom događaju imamo više izvještaja. Do 13.000 junaka pade na tome bojnom polju ili bi zarobljeno; među ovima je bio i Derenčin i njegov sin. Nesretni je ban svojim očima gledao, kako mu sinu Turci glavu sijeku. I kad se ban nije htio poturčiti, svaki su mu dan donosili sinovlju glavu i postavljali je na sto zajedno s jelom. U to se doba Čeh Ivan Lobković upravo našao u Zadru, na povratku iz Palestine, pa pripovijeda, da je vidio svu silu prebjega. Od tih je čuo, kako su Turci malo kojem palom junaku glavu odrubili, već su im nosove odrezali i poslali sultanu, jer im sultan za svaku glavu daje dukat, a to vrijedi i onda, kad pokažu neprijateljski odrezani nos.

Tu je pao doduše cvijet hrvatskoga plemstva, ali Hrvatska nije pala. I u tima strašnim prilikama u neposrednoj blizini razbojišta, u Novom, piše misal

hrvatski pop glagolaš Martinac, od starog plemena Lapčana, koje je pleme bilo u rodu s kraljem Zvonimirom.

Na svome misalu Martinac upisa uz ostalo i ove riječi: »Tada padoše krepki vitezovi i slavni borci radi vjere Kristove. I tada počeše cviliti majke i mnoge udove i drugi ljudi. I bila je u tim krajevima tuga velika kod svih živućih na sve strane, kakva nije bila od vremena Tatara i Gota i Atile nečastivoga.«

Idućih godina zaokružili su Turci svoja osvajanja na istoku osvojivši Moldaviju, a na zapadu Crnu Goru. Uzaludan je bio pokušaj, da Rusija preuzme misiju oslobođenja od


Turaka. Ivan III. nastojanjem pape Siksta IV. oženio se baštinicom Bizanta Sofijom Paleologovom i preuzeo bizantski grb dvoglavog orla kao simbol nasljedstva, ali Rusija je još na sebi osjećala rane negdašnjega mongolskog gospodstva i nije bila dorasla tolikoj zadaći. Turci su zato lakše mogli prodirati kroz Hrvatsku i Ugarsku. Hrvati, da se obrane od strašnoga neprijatelja, ogledaju se za pomoći s njemačke strane. Car Maksimilijan sklopi g. 1491. ugovor o nasljedstvu s ugarsko-hrvatskim kraljem Vladislavom, pa je i njegova stvar, da pomogne zemlji, koju će prije ili poslije baštiniti njegov rod. Ali od njemačke soldateske, nenavikle boj biti s Turcima, slabe pomoći.

Kralj Vladislav slabo je mario za obranu zemlje, velikaši se okupili oko dvora, i nemoćni kralj bijaše igračka u njihovim rukama, pa tako sva obrana pade na leđa nižega plemstva, a i ovo je, predvođeno u Ugarskoj po banu Zapolji, a u Hrvatskoj po Ivanu Korvinu, dostojno izvršilo svoju zadaću. Zato na Rakoškom polju blizu Budima zaključi niže plemstvo na saboru g. 1505., da se ima smatrati veleizdajnikom, tko predloži tuđinca za ugarsko-hrvatsko prijestolje. Ovim je samosvijesnim i rodoljubnim zaključkom protiv tuđinaca poništen ugovor između Vladislava i Maksimilijana, pa ipak je kralj Vladislav sankcionirao taj zaključak nižega plemstva, po čemu je postao i državnim zakonom. A što je još čudnije, poslije toga kralj Vladislav obnovi prvašnje nasljedne ugovore s Habsburgovcima još dva puta: g. 1506. i 1515. Uz takova kralja propala bi Hrvatska, da srećom nije njome jakom rukom upravljao herceg Ivaniš Korvin, nezakoniti sin Mati je Korvina. Oženio se Beatricom od najmoćnijega tada hrvatskog roda — Frankopana — pa je i proživio svoj mladi vijek u Hrvatskoj. Korvin je bio pozvaniji nego itko, da nosi kraljevsku krunu, ali mu je smetalo njegovo nezakonito podrijetlo. Kao slavonski herceg i ban hrvatski junački je odbijao turske navale. Stolovao je u Hrvatskom Zagorju (u Krapini) i u Turskoj Hrvatskoj (kako su kasnije nazivali kraj oko rijeke Une) u Bišću (Bihać). Ali teški napori brzo skršiše njegove sile. Vojujući s Turcima, koje je potukao blizu Knina, razboli se od groznice i umre g. 1504. u Krapini, gdje je pokopan u pavlinskoj crkvi. Njegova žena Beatrica uda se za Jurja Brandenburškog, iz porodice Hohenzollern. Kralj Vladislav je produživao primirje s Turcima, ali u Hrvatskoj nije bilo mira. Događalo se je pače, da pri sklapanju primirja sa sultanom Hrvatska nije bila ni spomenuta, pa su Turci s indirektnom privolom njezina vlastitog vladara, tuđinca, slobodno vojevali protiv nje.

Kako je bilo očajno to stanje, pokazuje nam činjenica, da se nitko nije otimao za bansku čast.

A tada uzeše u najočajnijem času obranu hrvatske zemlje u svoje ruke — crkveni ljudi. Srećom su Hrvati imali u to veliko doba i velike ljude za biskupe. Banom hrvatskim postade g. 1513. PETAR BERISLAVIĆ, vesprimski biskup. Rođen u Trogiru, ne htijući živjeti pod mletačkom vlašću, prešao je u Hrvatsku.

Stanje Hrvatske u ovo doba najbolje nam ilustriraju govori naših biskupa Šimuna Kozičić-Benje, rodom iz Zadra, modruškog biskupa i Bernarda Zane, splitskog nadbiskupa. Oni su na crkvenim saborima u Rimu i Lateranu dizali glas, da upozore Zapad na tužno stanje kršćana u Hrvatskoj. Na crkvenom saboru g. 1513. reče Šimun Kozičić: »Bojim se i budite uvjereni, da će, ne budete li shodno poduzeli, doći vama na večeru oni (t. j. Turci), s kojima smo mi već ručali.«

Još su se teže riječi čule iz usta splitskog nadbiskupa Bernarda Zane: »Dječicu otimlju iz ruku roditelja i s majčinih prsiju trgaju, žene pred očima muževa oskvrnjuju, djevojke grabe iz majčinog zagrijala, da ih oskvrnu i osramote. Stare roditelje i rodbinu, kao nepotrebne, sijeku na očigled njihovih sinova, mladiće namjesto volova u jaram uprežu i njima oru zemlju. Pa što dalje da nastavim? Ja to nisam čuo ni čitao, već gledao! A to je jednako vidjelo po svojim gradovima mojih 12 biskupa sufragana (podložnih).


Često, tužna mene i nevoljna, stojeći pri službi Božjoj bio sam prisiljen svući crkvenu odjeću, latiti se oružja i poletjeti na gradska vrata, da ohrabrim ustravljeni svijet i tješim ožalošćene, da se krepko opru krutom krvopiji.«

Na glasove očaja iz Hrvatske poslao je papa Leon X. banu Berislaviću u dva maha 57.000 dukata. Tim novcem oboružavši svoju vojsku pohita Berislavić, da brani oblast između rijeka Une i Kupe. I kod Dubice, a s manjim brojem svojih vojnika potuče Berislavić Turke tako, da su se mnogi u divljem bijegu potopili u rijekama Savi i Uni (1513). Ime se Berislavićevo pročulo po svijetu, i mnogi hrvatski gradovi uklesaše na svoja vrata dan 16.. kolovoza, kao dan pobjede na vječnu uspomenu, a papa Lav X. posla Berislaviću blagoslovljeni mač i klobuk u znak priznanja. Turčin sada okrene prema Dalmaciji i stade udarati na gradove Knin, Klis i Skradin. Stanje je kraljevo bilo teško, jer su se u Ugarskoj pobunili seljaci, koje je Tomo Bakač od Erdedija skupio na križarsku vojnu, i kralj morade uto sklopiti primirje s Turčinom. Pobunjene je seljake vodio Juraj Doza.

Berislavić je ipak morao neprestano biti na oprezu, jer bosanske paše unatoč primirja navaljivahu i uznemirivahu gradove i župe »malim ratom«, koji je po shvaćanju turskom bio dopušten i u vrijeme mira, pa se cijenilo, da se njim ne krše pogodbe mira.

Berislavić je imao opskrbljivati kraljeve gradove hranom i oružjem, osobito grad Jajce u Bosni, koji je stajao kao otok u osmanlijskom moru, jer su Turci bili sve oko njega osvojili. Oko Berislavića kupe se oduševljeno odvjetci negdašnjeg plemena Šubića-Bribirskih: Ugrinići, Obradići, Krivčići, Stoj sići i Zrinski. Srećom je sultan Selim I. bio zabavljen ratovanjem na Istoku, u Aziji, pa su na hrvatske zemlje navaljivali samo Bošnjaci. Ali su i te manje navale nanosile Hrvatskoj neizmjerne štete, jer su joj granice bile vrlo duge, pa se teško dalo manevrirati s malom vojskom. Godinu dana poslije Berislavićeve pobjede upadnu Turci u Liku i Krbavu i odvedu u ropstvo 3000 ljudi, zaplijenivši 12.000 krupne i 80.000 sitne stoke. A to su samo pojedinačni prizori svagdašnje borbe i tragedije hrvatskoga naroda, koji je stajao na braniku Evrope, premda je mogao gospodovati i tuđe zemlje osvajati, da se je htio predati Turcima. Berislavić se je ogledao za pomoć na papinom dvoru i po Evropi. Leon X. proglasi križarsku vojnu, ali se ona nigda nije povela, jer se nisu odazvali kršćanski vladari. Kralj Vladislav nije mario mnogo za obranu Hrvatske, a nije ni imao novca, jer su velikaši oplijenili državna dobra i blagajnu. Venecija i Dubrovnik bojali su se Turaka te su smicalicama i izgovorima zavaravali bana. Tako je Berislavić sam o svojoj muci morao braniti domovinu. Zalagao je i gradove, da namakne dosta novca. G. 1515. provali u Bosnu, da zada posla neprijatelju u njegovoj vlastitoj zemlji, ali bude odbijen. I da nije Selim I. bio uto zabavljen ratom u Egiptu, teško bi Hrvatsku spasila i sva ustrajnost i hrabrost banova. Jajce se jedva održa, a kako je grad bio opkoljen samim turskim tvrđavama, morao je ban silom prokrčiti prolaz do grada, da mu donese hrane i oružja. G. 1516. umre slabi kralj Vladislav, a naslijedi ga LJUDEVIT II. JAGELOVIĆ (1516.—1526.), dijete od deset godina.

Položaj bijaše sada upravo očajan. Selim I. svladavši Perziju i zauzevši Armeniju, Kurdistan, Mezopotamiju, Egipat, Siriju i Palestinu spremao se navaliti na Ugarsku i Hrvatsku, gdje je na prijestolje došlo dijete. Berislavić sam piše papi, da je bez novca, jer je za obranu zemlje potrošio sav novac, i svoj i svojih rođaka i prijatelja. Banov poslanik skradinski biskup Toma Niger predočio je pogibelj tursku papi tako zorno, te je ovaj obećao, da ne će dopustiti, da »predziđe kršćanstva« padne u tursku vlast. I doista poslao je odmah novca, da se poprave hrvatski gradovi na turskoj granici. Toma Niger pođe i k caru Karlu V., a taj tom zgodom učini za Hrvatsku jedino to, da je preporučio papi, neka Berislavića imenuje kardinalom. Venecija se je upravo veselila svakoj nedaći banovoj, a


velikaši oko kralja toliko su ozlovoljili Berislavića, da je u travnju 1518. otišao iz Budima i ne oprostivši se s njima, i vratio se kući. I dok se on tako otima turskoj najezdi, mletački poslanik javlja svojoj gospodi, »da se pod upravom ovoga bana nije dogodila još nijedna dobra stvar«. A i mladi kralj kori bana, dok je Jajce u tolikoj nevolji, da je posada ne samo ostala bez hrane, nego nije imala ni drugih ratnih potreba. Zato, kad su jednom Turci ispod Jajca prolazili s hranom, provale Hrvati iz Jajca, misleći, da je bolje umrijeti od mača nego od gladi. Obore se sa svom žestinom na Turke i do jednoga sasijeku, domogavši se tako hrane za neko vrijeme. A g.. 1519. donese opet ban hrane teško iskušanim junacima; no sada se trgnu i Mleci, jer padne li Jajce, eto Turaka na njihovoj granici. Ali poslanik banov Toma Niger vraćajući se s utješljivim pismom od cara kući — nije više našao bana na životu. Hrvati su naime po Tomi Nigeru zaprijetili cijelome svijetu, da će se pokoriti Turcima, ako im Evropa ne pomogne, i da će pustiti Turcima prolaz kroz svoju zemlju. Ipak toga ne učiniše. Ban je posljednje sile upirao, a Turci se grozili, da će svakih četrnaest dana dolaziti Hrvatima u pohode. Na jednom takvom pohodu razbijeni, bježali su pred banom, a vojska u junačkom zanosu goneći dušmane mnogo se udaljila od bana. Banu je konj posrnuo preko jednoga debla i dok se on spremao da ponovno uzjaši, navali šezdeset Turaka na nj i nakon viteške obrane pade Petar Berislavić (1520.). Za nj su govorili, da je Hrvatima »više otac nego ban«, a Hrvatska ostade smrću njegovom bez branitelja.

Kralj Ljudevit II. bijaše lakouman čovjek, koji se nije brinuo ni za što, te je njegova bliža okolina grabila svaki dukat, koji je kanuo u državnu blagajnu. Dvorski kancelar bijaše ostrogonski nadbiskup, sin postolara, a bez značaja i poštenja, kako nam svjedoči Burgio, papinski poslanik na dvoru u Budimu. Kralj je mislio samo na lov i zabave, te više puta nije imao što za večeru, a obuvao je i poderane čizme. Ni vjeresije nije već nigdje uživao, te je kancelar Salkaj uzimao novac na svoje ime, jer na kraljevo nije nitko davao. Zato ni vojske nije mogao držati na okupu. Uto baci nesmotreno u tamnicu turskog poslanika, i time razjari Sulejmana II. Ovaj prijeđe Savu, a vojska mu se razlije po Slavoniji; on zauzme Zemun, koji je branio Hrvat Marko Skoblić; ovoga ranjenog i zarobljenog dade Sulejman baciti pred bijesna slona, jer se ne htjede poturčiti. Sulejman stade udarati na Beograd. No njegovo stanovništvo ne htjede dugo trpjeti oskudicu i grad se preda (g. 1521.). Još je jedina brana turskoj poplavi grad Jajce. Kralj šalje braniocima samo lijepa obećanja, ali bez ikakove pomoći. A to se događa redom i drugim gradovima po Hrvatskoj. Novi ban Ivan Karlović suzbija sa svom snagom Turke, ali oni stalno napreduju. G. 1522. osvoje Knin. I opet se Hrvati obraćaju evropskim dvorovima tražeći pomoć.

BERNARDIN FRANKOPAN, starac od 82 godine, dolazi u rujnu 1522. u Mletke, a 19. studenoga eno ga već na njemačkom državnom saboru u Nürnbergu, gdje latinskim jezikom opisuje tegobe svoga naroda: »Ja dođoh pred Vas, svijetli knezovi i slavna gospodo, da Vam živom riječju navijestim, kolika pogibao prijeti od Turčina najprije Hrvatskoj, a zatim preko nje i Vašim zemljama u susjedstvu Hrvatske, i da Vas osobito na to podsjetim, da je Hrvatska štit i prag kršćanstva. Zato Vas molim uime cijele Hrvatske, šta više uime svega kršćanstva, da već jednom pružite pomoć toj zemlji, koja, čemu nema drugdje primjera, sama odbija turske navale sve od onoga dana, kad je Carigrad pao. Naš svijetli kralj Ljudevit, otkad je izgubio svoj najtvrđi grad, Beograd, ne može nas pomagati ni braniti. Turčina se pak treba bojati, jer se je strašno osilio. Sa suznim očima Vam spominjem, kako je taj divlji naš neprijatelj preko sto naših gradova što porušio, što osvojio, i kako je u našoj zemlji počinio neizrecive okrutnosti, koje sam ja nesretnik na svoje oči gledao. Pomislite, koliki bi jadi nastali u kršćanskom svijetu, da Hrvatska po nesreći padne. I o Tebi se radi, kad susjedova kuća gori. Da se Turčin po nesreći dočepa


Hrvatske, teško bi ga odande istisnule vojske svega kršćanstva, jer je Hrvatska takova po svojoj prirodi i takvi su joj gradovi. Mi ne ćemo prosjačiti onako, kao što sam ja vidio u Rimu, da čine mnogi ugledni muževi iz Grčke, Mizije, Srbije i Albanije. Ako nas ostavite bez pomoći, jedno će se dogoditi od ovoga: ili će Hrvati primiti turske ponude i tako se podložiti, ili će ostaviti svoju postojbinu, te se radije potucati po svijetu od nemila do nedraga, nego da dođu u tursko ropstvo.«

Istu prijetnju iznio je i Bernardinov sin Krsto pred papom Hadrijanom VI. u ime cijele Hrvatske, tužeći se, kako mu je otac u Nürnbergu dobio samo prazna obećanja. Tužno, ali i ponosno zvuče riječi ovoga hrvatskog velikaša:

»Mi se branimo već sedamdeset godina bez ikakove pomoći od kršćanskih vladara, a to se nije dogodilo nijednome kršćanskom kraljevstvu. Ali dalje ne možemo«.

Ima povjesničara, koji kažu, da je bitka na Krbavskom polju (1493.) za Hrvate ono, što je Kosovo za Srbe, ali to ne stoji. Srbija poslije Kosova životari samo kao turska vazalna zemlja, a g. 1459. postaje konačno potpuni turski pašaluk, dok Hrvatska nikad nije pala, već se je, iako sva krvava, borila dalje na udivljenje svijeta, dok o Ugarskoj piše u to doba papin poslanik na Budimskom dvoru Burgio: »Kad bi se Ugarska mogla i za cijenu od 3 forinte spasti od ruba propasti, ne bi se našla ni tri čovjeka, koji bi htjeli za nju tu žrtvu prinijeti«.

Kralj Ljudevit piše opet 1. prosinca 1522. svome peharniku Franji Baćanu iz Praga ovo: »Želim, da Ti k meni ovamo dođeš. Uzmi sa sobom svoga konja i oružje za junačke igre. Hoću svakako da se naužijem veselih dana. Svome blagajniku dao sam nalog, da Ti pošalje trošak«. U Hrvatskoj pak vode velikaši drugačije junačke igre s Turcima; tu narod od poroda pa do groba nije vidio veselih dana, krvareći na bojnom polju, dok kralj nema novaca, ni da pokrpa zidove kraljevskih gradova na pomolu Turaka.

Koje čudo, da su se Hrvati u takovim prilikama ogledali za drugim kraljem, a taj je bio Ljudevitov šurjak Ferdinand, nadvojvoda austrijski i brat cara Karla V. Od njega su se nadali pomoći, a on ih je doista i pomagao, voleći se boriti s Turcima u Hrvatskoj nego li u svojim zemljama. Ferdinand potiče i Ljudevita, da vodi brigu za Hrvatsku, jer »Turci ne će mirovati, nego će na prejadnu Hrvatsku udarati, dok je napokon ne pokore« (6. XII. 1523.). Dva mjeseca kasnije opet piše Ljudevitu, neka svim mogućim silama pomogne »toj opustošenoj i iscrpljenoj Hrvatskoj«. Ferdinandovi kapetani Orlovčić i Kružić brane gradove Senj i Klis. Ban Ivan Karlović potpuno je osiromašio braneći Hrvatsku, a kad je dvor 1524.—1525. nametnuo za banove Ivana Tahija, koji nije ni vidio Turčina, i Franju Bacana, svoje ljubimce, tada je i bansko dostojanstvo izgubilo onaj ugled, koji je oduvijek uživalo među Hrvatima.

O tome piše baš g. 1525. mletački poslanik Vincenzo Guidotto ovo: »Druga čast u državi kralja Ljudevita među svjetovnjacima jest ban ili kapetan Hrvatske, koji je kao podkralj toga kraljevstva, te ga je dužan braniti, ali je sada to dostojanstvo gotovo posve poništeno«.

A kad nije više bilo banova, kakovi su bili Berislavić i Karlović, onda su pojedini hrvatski velikaši na svoju ruku poduzimali bojne pothvate, dostojne termopilskoga junaka Leonide. Među ovima se osobito odlikova KNEZ KRSTO FRANKOPAN, sin Bernardina i princeze Lujze Aragonske.

U mladosti svojoj vojevao je u službi cara Maksimilijana protiv Mletaka. Mlecima je oteo svu Furlandsku, ali konačno bude zarobljen. Njegova žena Apolonija, sestra kardinala Langa, dragovoljno se dade u sužanjstvo, da dijeli sudbinu svoga muža. Na zauzimanje francuskoga kralja Franje bude ovome predan, a g. 1519. oslobađa se sužanjstva i 1523. vraća se u domovinu. G. 1524. nalazimo ga već na budimskome dvoru.


Koncem ožujka 1525. stigne u Budim Jure Mrsić iz Jajca, i tu iznese u državnom vijeću sve nevolje toga grada. Kazivao je između ostalih strahota, kako je jedna majka gledajući, gdje joj dijete umire od gladi, bacila ga u groznoj muci u Vrbas. I Krsto Frankopan, koji je te vijesti slušao, reče potišten: »Kad je to Mrsić spomenuo, umalo da mi nije srce od boli puklo. Rekao sam odmah kralju, da ću ja pokušati, ne bi li se onim ljudima dalo pomoći, istaknuvši, koliko bih trebao vojske i topova«.

No uza sva obećanja niti je kralj što dao niti su se Ugri ganuli. Zato Frankopan sam skupi vojsku, a i banovi, inače nevrijedni Tahi i Bacan, stupe pod njegovu zastavu.

Dne 7. lipnja 1525. prijeđe Krsto s malom četom preko Save, a putem naraste njegova vojska na šest tisuća momaka. Turci se nisu ni usudili dočekati njegovu navalu, već su uzmicali. Velike poteškoće zadavala je knezu dobava hrane kroz klance i gudure, gdje su Turci u zasjedama čekali. Za četiri dana stigne knez u Jajce (11. lipnja 1525.), i praćen blagoslovom žena, nejake dječice i iznemoglih staraca pa smalaksalih junaka vrati se istim putem preko Save, vodeći uz put teške bojeve s Turcima, i izgubivši u svemu tek trideset junaka.

Ime se Frankopanovo pročulo po svijetu radi toga junačkog pothvata, a plemstvo zatraži, da se Krsto imenuje banom. Krsto je međutim očekivao, da će mu kralj povratiti grad Senj, koji je Mati ja Korvin bio oduzeo njegovu rodu. A mjesto svega toga doživi u kraljevskom vijeću nemilu uvredu od kraljevog kancelara, nevrijednoga nadbiskupa Salkaja, koji mu dobaci, da »laže«. Krsto odgovori na tu uvredu tako, da je Salkaja udario po licu, a kralj dade Frankopana zatvoriti. Oslobodivši se zatvora ode Krsto kući zavjerivši se, da ga ne će više vidjeti kraljevski dvor. I Hrvati, videći, da nemaju od kralja što očekivati, sazovu za dan 25. siječnja 1526. sabor u Križevce, da »potraže drugoga gospodina, koji će ih braniti«, misleći pritom na Ferdinanda, nadvojvodu austrijskoga, koji je, kako izvješćuje papin poslanik Burgio, s veseljem očekivao, »da bi se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj«. Hrvati nisu više marili ni za kralja Ljudevita ni za njegova bana Bacana. Ferdinand je već držao u Hrvatskoj svoju vojsku pod vrhovnim kapetanom Nikolom Jurišićem.

BITKA NA MOHAČKOM POLJU

Iste godine odluči Sulejman II. osvojiti Ugarsku. Ovdje su se međutim slabo pripremali za rat. Tek se je nešto kralj prenuo, kad su došli glasovi, da je Sulejman već krenuo iz Carigrada sa 100.000 ljudi i 300 topova. Kralj dade po zemlji nositi krvav mač kao znak strašne pogibli, pozivajući sve plemstvo u pomoć. Vojska nije bila još skupljena, a kralj još nije ni znao, kome da preda zapovjedništvo.

Iz jednoga madžarskog izvora prevodi kroničar Ivan To-mašić na latinski jezik ove riječi: »Ugri, koji su tada pod Ljudevitom vojevali, nisu imali nikakove ratne vještine, nego su oda-vali samo neku drsku smjelost i zvjerski bijes, kojima su mislili sve Turke već pri prvom sudaru progutati«. A poznati već Bur-gio izvješćuje: »Neprijatelj je već na medi, a mi nemamo ni jednoga topa. Kralj Ljudevit ne govori o opasnosti, niti je pravo poznaje. Spava do podneva, a onda tek ide u vijeće. I tako ostaje nemoćan, jer nikome pravo ne vjeruje«.

Početkom srpnja 1526. već je turska vojska harala po Srijemu i Slavoniji. Tada se tek Ljudevit odvaži, da pođe glavom na bojište. Velikaši su se naime izgovarali, da su dužni samo kralja slijediti, a ne njegova palatina. Nekoji razboritiji su svjetova-li, da kralj ipak ne pode na bojište, jer su slutili, da će Ugarska pasti u bezizgledan položaj, ako kralj slučajno pogine. Kancelar Brodarić je predlagao, da se počeka Krsto Frankopan, koji se bijaše uto baš vratio iz Njemačke. Kralj je i njemu pisao, da se požuri, i na pismu


vlastitom rukom dodao: Brzo, brzo, brzo. I Krsto, zaboravivši na krvavu uvredu, poruči mu, neka se ne zameće bitka prije njegova dolaska. A kad je kancelar Brodarić u kraljevskom vijeću svjetovao, da se svakako počeka, dok dođu Hrvati, »ljudi ratoborni«, stadoše se neki velikaši buniti protiv toga, da se ne bi prepuštala slava Hrvatima i ustupila čast banu i Frankopanima.

Bitku zametnu Turci 29. kolovoza u 3 sata popodne i potuku hametom Ljudevitovu vojsku. Sam kralj zaglavi u jednom potoku bježeći pred Turcima. Knez Frankopan stigne poslije bitke uZagreb, gdje od kanonika i građana posudi jedva 350 dukata za svoju vojsku. Na glas o Mohačkoj katastrofi kraljica pobjegne iz Budima. U gradu ostane jedva pedesetak momaka posade, a i ti se odmah predadu Sulejmanu. Kraljevstvo osta bezglavo i u rasulu, a puk se poče spremati na bijeg. Hrvatsku spase u taj čas Krsto Frankopan. On izda proglas na narod, kojim podiže u narodu pouzdanje, a onda i bez banove privole sazove sabor u Koprivnicu. Na tom saboru bude Krsto proglašen »skrbnikom i braniteljem kraljevstva«.

POLITIČKE I KULTURNE PRILIKE KOD HRVATA OD NESTANKA NARODNE DINASTIJE DO TURSKE NAJEZDE U XVI. VIJEKU

Ime hrvatskoga kraljevstva ostade i poslije 1102. godine u kraljevskom naslovu isto, kakovo je bilo za hrvatskih narodnih kraljeva: »Regnum Croatiae et Dalmatiae«. Sam opseg »kraljevstva Hrvatske i Dalmacije« mijenjao se je doduše, pa se je i ime Hrvatske proširilo iza Gvozda na negdašnju Slavoniju (Posavsku Hrvatsku), a ime Dalmacije i na gradove, koji su negda bili u Hrvatskoj (Šibenik, Nin, pa na otoke Brač, Hvar i Korčulu, koji su nekada pripadali Neretvanskoj oblasti). U drugoj polovici 14. vijeka Bihać je bio u području slavonskom, a Rmanj i Unac u hrvatskom, dok je svršetkom 15. vijeka Bihać u Hrvatskoj, a tako i Krupa, Kostajnica, Topusko i Dubica. Slavonija je obuhvatala zemlju, koja je potpadala pod zagrebačku biskupiju, pa se pomalo stala smatrati posebnim upravnim teritorijem u hrvatskom kraljevstvu.

Pod imenom »Slavonia« često se osobito u Rimu i Budimu razumije čitavo hrvatsko kraljevstvo, pa se ban ili herceg zovu. »banus (dux) totius Sclavoniae« (ban čitave Hrvatske).

Prvi veći gubitak svog teritorija pretrpjela je Hrvatska g. 1409., kad je Ladislav Napuljski prodao Dalmaciju Mlečićima. Otada pa do g. 1420. oni su zauzeli Dalmaciju i još otoke Brač, Hvar i Korčulu. G. 1440. oteli su hercegu Stjepanu Vukčiću Po-ljica i Omiš, a 1452. Krajinu (zemlju između Cetine i Neretve).

Hrvatski narod živi kroz ovo razdoblje još nerazdrobljen u domovini. K nama dolaze doduše i stranci Talijani, Nijemci, Madžari, pa i Francuzi, ali to su malobrojni trgovci po gradovima. Veći je broj Vlaha (u 14. v.), romaniziranih starosjedilaca, koji se pohrvatiše. Ima ih najviše u užoj Hrvatskoj od Cetine do Gvozda i tu stanuju u katunima (kotarima, selima). U knežijama velikaša imaju svoga glavara.

Kralj je ugarski ujedno i kralj hrvatski, ali Hrvatska i Ugarska dvije su kraljevine, svaka s posebnom upravom i ustavom. Kraljevi iz arpadovske kuće krune se do Bele III. na hrvatskom teritoriju,a onda s pristankom Hrvata, koji žele zaštedjeti krunidbene troškove, jednom se krunidbom krune i za ugarskog i za hrvatskog kralja.

U doba Arpadovića i Anžuvinaca bilo je više hercega, koji su upravljali hrvatskim kraljevstvom. Hercezi su bili ili braća ili prvorođeni sinovi ili rođaci kraljevi. Bilo je i ženskih glava s tom čašću. Tako se spominje Tomazina, majka Andrije Mlečanina: »herceginja čitave Slavonije«; herceginja je bila i Margareta (1354.—1356.), udova hercega Stjepana. Hercezi vladaju u ime kraljevo, a gotovo s kraljevskom vlašću. Imaju


svoj dvor i stoluju u Zagrebu, Kninu ili Bihaću. Nije li imenovan herceg, onda je u Hrvatskoj ban kraljev zamjenik. Bana tuđinci redovno smatraju potkraljem, a imenuje ga kralj. U 13. vijeku kraljevi namještaju po dva bana, jednoga za Slavoniju, drugoga za Hrvatsku i Dalmaciju. Ban je morao imati posjeda u hrvatskom kraljevstvu. I zaista imenovali su se i jajački, srebrenički pa i mačvanski bani, ali ti nisu imali ni vlasti ni časti jednake hrvatskom banskom dostojanstvu. Ban i herceg kovahu svoje vlastite novce. Najstarija kovnica u Hrvatskoj bijaše u Pakracu (1256.), a poslije je prenesena u Zagreb. Upravitelj kovnice (monetar) odgovoran je za težinu i vrijednost novca samo banu. Kao uspomena na banov novac, u Dalmaciji zvao se je novac od 10 novčića sve do g. 1918. »banica«. Ban je vrhovni sudac i vojskovođa hrvatske vojske, on po nalogu kraljevu sazivlje sabore i predsjeda im.

Kad su dva bana, onda prednost ima onaj »čitave Slavonije«. Bana zamjenjuje banovac, kojega imenuje sam ban i to za Slavoniju župana

zagrebačkog, a za Hrvatsku i Dalmaciju župana kninskog. Kancelar Hrvatske zvao se protonotar, a biralo ga je na saboru plemstvo. Kako su bila dva bana, tako su saborovala i dva sabora: jedan za Slavoniju ili u Križevcima ili u Zagrebu ili u Čazmi, a drugi za Hrvatsku i Dalmaciju u Kninu, Ninu ili Bihaću (Turska Hrvatska). Tu se raspravlja o svim poslovima kraljevstva (porez, vojska, unutarnja uprava, sudovanje). Slavonski sabor g. 1442., za građanskog rata između Vladislava I. Varnenčika i Ladislava Postuma, prvi put je počeo slati svoje nuncije u ugarski sabor, dok sabor hrvatsko-dalmatinski odbija i kraljev poziv, da u ugarski sabor šalje svoje nuncije, jer se je bojao, da to ne bude na štetu hrvatske samostalnosti. Hrvatska zemlja dijelila se je na županije, koje su nastale od više starohrvatskih župa, a na čelu županije još za Arpadovića stajaše župan, imenovan od kralja. Županije se sastaju na svoje skupštine obično u župski grad, kojim upravlja kaštelan (gradščik, porkulab). Kako su Arpadovići razarali starohrvatske župe, podijelivši ih kao feud različitim velikašima, to su te župe postale njihova svojina, a prije slobodni Hrvati u župi pretvoriše se u kmetove. Župe su se pretvorile u knežije ili gospoštije. Prvi je tako počeo raščinjati hrvatski ustav Bela II. (III.), kad je krčkom knezu Bartolu darovao župu modrušku u nasljedno ime, a za taj »beneficij« knez će pomagati kralja sa 10 oklopnika, kad vojuje u zemlji, a sa 4 izvan granica, i to onda, kad bude pozvana hrvatska vojska. U župi je negda gospodovalo pleme i otud se razvilo plemstvo (12 rodova), koje je obuhvatalo slobodne Hrvate.

Plemića bez sudbenog postupka ne smije nitko smetati ni u osobi ni u imetku, on je podložan samo kralju i nije dužan nikome služiti, vojuje samo unutar granica države o svom, a izvan granicâ o kraljevu trošku; poreza nije dužan plaćati. Plemić je član plemena, koje se sastoji od bratstva i rodova, a ova posjeduju baštinu, zajedničku općinu, naročito šumu, gaj, vodu, pašu. Svi plemići u župi krvna su braća, pa porez, koji župa kupi za svoje potrebe, zovu bratske biri; napokon svi plemići skupa sačinjavaju narod i smatraju se svi skupa braća; najugledniji brat je kralj. Kad se koje bratstvo osili ili kralju omili, onda ono podvrgne sebi plemenite ljude i učini ih svojim kmetovima. Kao primjer stare plemenske ustanove uščuvala se je poljička župa — knežija. Prva sudbena instancija jest plemenski stol. U dalmatinskim gradovima plemstvo se osniva na podrijetlu, a u to doba javlja se i u nas od kralja dano (donatarno) plemstvo.

Osim plemića ima podanika na različnim imanjima; oni nemaju baštine i dužni su obavljati za gospodara različite službe, je kunovine različna: 10—12 srebrnih dinara. Dvanaest plemićkim imanjima. Posebni stalež čine građani. Razlika je između dalmatinskih gradova i onih u unutrašnjosti, jer dalmatinski građani nisu ravnopravni,11 11 Op. U 13. i 14. vijeku starosjedioci su zatvorili svoje redove i odijelili se od puka kao gradska aristokracija.


već se dijele na plemiće i pučane, a gradovi nastali u doba Arpadovića imaju ravnopravno stanovništvo s gradskim vijećem, kojemu je na čelu gradski sudac. Grad ima svoj posjed i svoje kmetove, a ravna se po svome statutu.

Većina statuta dalmatinskih gradova potječe iz 13.—14. vijeka, a osnivaju se na rimskom pravnom pojimanju, no u njima ima i tragova hrvatskoga običajnog prava. I drugi hrvatski i slavonski gradovi imaju svoje statute, a sačuvalo se i nekoliko kodifikacija običajnog prava. Tako Statut vinodolski iz g. 1288., Statut lige kotara ninskoga iz g. 1474. (u prijepisu 1744.), Statut vrbnički i krčki iz g. 1388., a najglasovitiji Statut poljički iz g. 1440. napisan u »arvackom jeziku«. Inače se je sudilo po običajnom pravu, gdje nije bilo pisanih pravnih pravila.

Za troškove kraljevine, a i kralja, skupljao se je porez. 1. Glavni porez je kunovina (marturina). Da je novac zapravo vrijednost onoga, čega ima u zemlji, dokazom je i latinska

riječ pecunia (od pecus = goveče), a i naša »blago« = novac i stoka. Kuna je bilo u staro doba mnogo, a koža joj topla i lijepa, pa su i općine na otoku Osoru plaćale mletačkom duždu danak u kuninim kožama. Rusi su plaćali danak kožama bijele vjeverice, a novac im je nosio napis: kuna.

No već u 13. vijeku plaća se porez i u novcu, a vrijednost je kunovine različna: 10—12 srebrnih dinara. Dvanaest plemena oslobođeno je toga poreza, a kralj je i kasnije oslobađao od toga mnoge pojedince i korporacije.

2. Dobit od kovnice. To je najteži porez. Svake godine kovao se je novi novac, pa se je stari morao zamjenjivati za novi, a pritom se za tri stara dobivalo dva nova, dakle se gubila trećina. Oko g. 1260. pretvorio se je taj porez u izravni, pa je svaki slobodan čovjek plaćao u ime dobiti od kovnice (»lucrum camerae«) sedam dinara.

3. Carine. Dalmatinski gradovi plaćaju taj porez od uvoznine. Na pr. prihod luke je 1000 dinara srebra. Od toga ide biskupu grada i svećenstvu desetina (100 dinara), a preostalih 900 podijeli se na tri dijela, pa dva dijela (600) pripada kralju, a tek trećinu (300) prima gradska općina.

U poreze se ubraja i prihod od mitnice i solane, pa različiti darovi. Za prvih Arpadovića vojska je plemenska, a kasnije se pomalo pretvara u

feudalnu, koju velikaši, gradovi i crkva šalju kralju za podijeljene povlastice. Tako je nastao banderijalni sustav. Banderij je četa od 500 ljudi. Tko šalje toliki broj vojnika, ima pravo, da vojuje pod svojom zastavom (banderijem). Tko šalje manji broj, taj se pridružuje tuđoj zastavi (županijskoj). Kad je Ljudevit Veliki g. 1358. zavladao istočnom obalom Jadrana, obnovila se je i hrvatska mornarica s admiralom na čelu (admiratus regnorum Croatiae et Dalmatiae).

CRKVENE PRILIKE

U ovom razdoblju hrvatske povijesti gube primorske biskupije svoju prvotnu važnost. Središte političkog života pomaknulo se u unutrašnjost zemlje, pa tako i zagrebački biskupi postaju važan politički faktor, mada Arpadovići još nastoje, da na nadbiskupsku stolicu u Splitu zasjednu ljudi njima skloni. Splitska nadbiskupija ima ove područne biskupe: kninskoga, trogirskoga, ninskoga, senjskoga, krbavskoga (u Udbini, poslije u Modruši i napokon u Novom, i kratko vrijeme u Otočcu), hvarskoga i poslije g. 1298. šibenskoga. Teritorij se je njezine jurisdikcije znatno umanjio te je spala s visine, na kojoj je bila za narodnih vladara. To je pogotovo odonda, kad je zadarska biskupija g. 1154. uzvišena na nadbiskupiju, i podvrgnuta joj biskupija osorska, krčka i rapska. To se je zbilo nastojanjem Venecije, koja je te biskupije imala u svojoj vlasti, dok je splitski


nadbiskup bio gorljivi pristaša ugarsko-hrvatskoga kralja, a ovaj opet bio pristaša cara Fridrika I. Barbarose. Zagrebačka biskupija nadmašuje prostorom sve ostale biskupije u Hrvatskoj. Uz svoj kaptol u Zagrebu ima ona još i podružni kaptol u Čazmi (1232.). Veći dio današnje Slavonije spadao je pod biskupiju pečujsku, a manji pod srijemsku sa sijelom u Banoštoru. Bosanski biskup stoluje u Đakovu. U Hrvatskoj je samo priznata katolička crkva i ona uživa izvanredan ugled. U južnoj Hrvatskoj bira biskupe kler u sporazumu s građanstvom, papa ih potvrđuje, a nadbiskup redi. Nadbiskupu pak palij daje papa. Uz prihode od imanja znatan je crkveni dohodak bila desetina, koju je dužan biskupu davati plemić i neplemić, ali se ovi otimlju od te dužnosti, pa ima primjera, gdje radi desetine padaju pod interdikt čitave pokrajine. Zle posljedice avinjonskoga sužanjstva pojavile su se i kod nas, te su prilike upropastile duhovni život. Toma Bakač za Ljudevita II. imao je do dvadeset što biskupija što opatija u svojoj ruci, i porazdavao ih je u komendu svojim nećacima.

Pokraj biskupa stanuju uz katedrale i kanonici. To je kaptol. Kao i po ostaloj Evropi kaptoli su loca credibilitatis i credibilia, t. j. ured, gdje su se ostavljali originali isprava, a dobivali vjerodostojni prijepisi, ili se pak originali samo upisivali u registar kaptola. Kaptolska je riznica od kamena i zaštićena od požara (koji često hara u srednjem vijeku), i zato su tu isprave na sigurnu mjestu. Kanonici, ili biskup, vazda su članovi komisija, koje uređuju granice različnih prijepornih posjeda (reambulacija). Uz crkvu je, kao i u ranije doba, škola za svećenički podmladak. U kaptolu se vazda nalazilo učenih ljudi, koji su se bavili knjigom. Mnogi biskupi i svećenici istakoše se kao branitelji slavenske službe Božje. Riznice kaptolske su bogat izvor za našu povijest, a osobito se tu ističu kroničari: pop Dukljanin, Toma arciđakon splitski i Ivan, arciđakon gorički.

Crkvena umjetnost. U ovoj nismo u 11. i 12. vijeku nimalo zaostajali za ostalom Evropom. Podignute su u romanskom stilu u Zadru crkva sv. Stošije, zvonik i samostan sv. Marije, crkva sv. Krševana; u Trogiru crkva sv. Ivana Ev. (Opatija benediktinska) i sv. Ivana Ursina (katedrala); na Ugljanu crkva sv. Kuzme i Damjana, u Rabu glasoviti zvonik, u Hvaru dva zvonika (sv. Marka i katedrale), u Dubrovniku hodnik franjevačkog samostana. Uz te vanredno lijepe građevine, koje su dika dalmatinskih gradova, tu su i druga umjetnička djela, kojima se svijet i danas divi: portal trogirske katedrale, djelo domaćeg umjetnika Radovana (1240.) koji je tu divnom vještinom u kamenu prikazao život dvanaest mjeseci u godini, proroke Staroga zavjeta, a na timpanonu je prikazan život Isusov. Osobito su lijepa dva lava pod kipovima Adama i Eve, a u crkvi je propovjedaonica — remek djelo romanske umjetnosti. Domaći je umjetnik Buvina, suvremenik Radovanov, urezao nadaleko poznata vrata na crkvi sv. Dujma, u kojoj je i romanski kor za kanonike i propovjedaonica u romanskom slogu. I splitski zvonik je sagrađen u donjem dijelu u romanskom slogu. Iza Gvozda sagrađena je u gotskom stilu stara zagrebačka stolna crkva, crkva sv. Marije u Topuskom kao i crkva, koju je u Lepoglavi Pavlinima sagradio Ivaniš Korvin, a dijelom i crkva sv. Marka u Zagrebu. U mješovitom stilu gotike i renesanse sagrađena je u 15. v. crkva sv. Jakova u Šibeniku (graditelj Matijević g. 1441). U crkvama (osobito zagrebačkoj) bogate su riznice s kaležima, relikvijarijima, biskupskim štapovima i misnim ruhom. U Zadru je raka sv. Šimuna sva od srebra, a darovala ju: je crkvi oko 1377. Jelisava, žena Ljudevita Velikoga. Raku sv. Dujma u Splitu dala je napraviti oko 1409. Jelena Nelepić, žena vojvode Hrvoja. U crkvi sv. Marije u Zadru i danas se čuvaju dva relikvijara u obliku ruke, a dala ih je načiniti Katarina, žena Sandalja Hranića.

U to su doba nastale i mnoge glagolske crkvene knjige. Poznatije su: 1) »Bečki listići«, najstariji glagolski spomenik, napisan od hrvatske ruke, 2) »Misal kneza Novaka« iz g. 1368. Prepisao ga je vlastitom rukom krbavski knez Novak »za svoju dušu« i


namijenio ga onoj crkvi, u kojoj bude pokopan, 3) »Rimski misal« Vatikanske knjižnice, nastao između 1371. do 1378., 4) Misal vojvode Hrvoja (oko 1403.); napisao ga je neki Butko, a ukrašen je minijaturama. U njemu je i slika vojvode Vukčića Hrvatinića na konju, 5) »Reimsko evanđelje« s dva pisma; pisano je ćirilicom bugarske redakcije u 12. v. (32 strane) i glagolicom (62 strane) g. 1395. hrvatskom redakcijom — za benediktinski samostan Emaus u Pragu. Za husitskih ratova Žiškini vojnici razgrabiše dragocjenosti toga samostana, pa tako nestade i ovog evanđelja, dok ga ne nade kardinal Karlo Lotrinški u Carigradu i 1574. darova ga katedrali u Reimsu. Za revolucije pokradoše s njega bogati nakit, a sad se nalazi u reimskoj knjižnici.

Knezovi Frankopani imali su nekoliko misala, a u njihovu posjedu bijaše i glasoviti kodeks »Glagolita Clozianus« (10. v.), koji je smrću Ivana Frankopana g. 1482. nastradao, jer mu u Mlecima pokradoše bogati nakit i knjiga se rasu.

HABSBURGOVCI NA HRVATSKOM PRIJESTOLJU

Smrću kralja Ljudevita imali su se realizirati ugovori između ugarsko-hrvatskih kraljeva i kuće Habsburg (od g. 1463., 1491., 1506. i 1515.), jer je Ljudevit umro bez potomaka. Ali protiv tih ugovora stajao je zaključak sabora na Rakoškom polju g. 1505., da se ne smije tuđinac ni predložiti za ugarsko-hrvatskoga kralja. Oni prvi bili su više ugovori privatno pravni, sklopljeni među familijama, a ovaj Rakoški zaključak sabora bio je inartikulirani zakon državni.

Uz dosadašnje smutnje eto tako i novih borba za prijestolje. Obudovjela kraljica, sestra Ferdinanda Habsburga, radila je svim silama za svog

brata. I ovaj odmah zatraži veze s hrvatskim plemstvom kao bližim susjedima. Na saboru u Koprivnici slavonski su plemići izabrali i poslanstvo, koje će poći k Ferdinandu, da se dogovori s njim »glede nekih potreba«.

Krsto Frankopan nije se pridružio tome poslanstvu, već je odbijao Turke od hrvatskih međa, kad su se vraćali ostavljajući popaljeni Budim, te njegovom zaslugom ostade veći dio hrvatske zemlje netaknut od turske bujice. I od pobunjenih seljaka, koji su iza odlaska Turaka po Ugarskoj pustošili, spase Krsto Frankopan Ugarsku, našto ga nekoliko županija ugarskih proglasiše svojim »skrbnikom i braničem«. No i Frankopan je radio za Ferdinanda, koji je već bio izabran za češkoga kralja. Madžari su udarili drugim pravcem, hoteći izabrati kralja domaće krvi.

Najmoćniji od svih velikaša u Ugarskoj bio je Ivan Za-polja. On je imao vojsku od 10.000 momaka, s kojom nije ni došao na Mohač, dok su vođe dvorske stranke redom izginuli u mohačkoj bitci. Zapolja je starinom Hrvat iz požeške županije. Kod Nove Gradiške još postoji selo Zapolje. No u 16. vijeku velikaši »de Zapolje« već su pomadžareni; ipak kralj Ivan za svojim stolom, kad nema drugih gostiju, govori hrvatski sa svojim hrvatskim dostojanstvenicima. Da lakše dobije ugarsku krunu, Zapolja se je namjeravao oženiti kraljicom — udovom Marijom, ali ona nije htjela izdati pretenzije svoga brata Ferdinanda. Na to Zapolja sazva sabor u Stolni Biograd, gdje bude od plemstva i većeg dijela velikaša izabran za kralja — s pozivom na saborski zaključak na Rakoškom polju 1505., a drugi dan (11. studenoga 1526.) redovito okrunjen krunom sv. Stjepana. Poslije krunidbe poslan je Hrvat, senjski biskup Franjo Jožefić, prijatelj Krste Frankopana u Rim, Veneciju i u Francusku — da ih predobije za Ivana Zapolju. Pa i Henriku VIII., engleskom kralju i drugim dvorovima najavljen je taj izbor. Ferdinand je zakasnio, te je sada izgledao suvišnim svaki drugi izbor. No ipak ga manjina madžarskih velikaša izabra 16. XII. 1526. u Požunu za svoga kralja. U Hrvatskoj je Ferdinand imao više pristaša, jer su se hrvatski velikaši nadali od Ferdinanda pomoći protiv Turaka, a


uza nj su pristali i lični protivnici Zapoljini. Krstu Frankopana imenovao je kralj Ivan hrvatskim banom i vrhovnim kapetanom zemlje između Drave i Dunava. S njim pristadoše uz Ivana Zapolju zagrebački biskup Šimun Erdedi i Ivan Tahi.

Pa ipak je Ferdinand imao u Hrvatskoj većinu plemstva uza se. Već u listopadu sastadoše se u Cetin-gradu u zapadnoj Hrvatskoj Hrvati s Ferdinandovim poslanicima. Ovi su zahtijevali, da Hrvati jednostavno priznadu Ferdinanda na osnovi familijarnih ugovora 1491., 1505. i 1515. No Hrvati se ne htjedoše odreći svoga prava izbora, koji opet vezaše uz nekoje nove uvjete i želje.

Savjetnici Ferdinandovi preporučiše i sami Ferdinandu uvjete Hrvata ovim riječima: »Hrvati su vazda bili zaslužni za slavnu kuću austrijsku i kršćanstvo boreći se protiv žestokih navala turskih s velikom hrabrošću za domovinu, pa zato molimo Vaše Veličanstvo, da ih podupre i milostivo sasluša«. Te su uvjete hrvatski poslanici iznijeli Ferdinandu, a on ih je zamolio, da prisustvuju u ime Hrvata na saboru u Požunu, gdje su ga 30. studenoga imali Ugri izabrati. Hrvati otklone tu njegovu želju, jer nisu imali za to punomoći, a imali su ga Hrvati izabrati na svome saboru. Ugri su, kako vidimo, izabrali Ferdinanda tek 16. prosinca, a plemstvo Zapadne Hrvatske skupilo se u Cetingradu, na samu Staru godinu 1526. Tu su bili: Nikola Zrinski, otac sigetskog junaka, Ivan Karlović, negdašnji ban, Stjepan Blagajski, i od roda Frankopana: Juraj od Slunja, Vuk od Brinja, Krsto od Tršca (Tržac), a s Ferdinandove strane kao njegovi opunomoćenici Nikola Jurišić, Ivan Pichler i Ivan Katzianer. Hrvati se prema tome nisu obazirali ni na požunski izbor, već su samostalno izabrali Ferdinanda, a nisu pristali ni na nagovor Ferdinandovih punomoćnika i poslanika, da ga jednostavno priznadu kraljem, već ga izabrale i to uz ove uvjete: Ferdinand se obvezuje, da će 1. za obranu »svoje kraljevine Hrvatske« uzdržavati u njoj tisuću konjanika i dvjesta pješaka, a ta će se vojska porazdijeliti po gradovima različite gospode na turskoj granici, 2. da će opskrbiti gradove na granici streljivom,. 3. da će sve privilegije hrvatskih staleža, kao i prava, sloboštine i potvrđene saborske zaključke, što su ih negda podijelili kraljevini Hrvatskoj i njenim stanovnicima prijašnji vladari, zajedno s njihovim starim hvalevrijednim običajima nepovrijeđeno uzdržati, potvrditi i obdržavati.

Pod tim uvjetima postade FERDINAND (1527.—1564.) izborom na Cetinu hrvatski kralj i tek iza tog izbora Hrvati mu daju titulu kralja Hrvatske. Sam izbor nije glatko prošao, već je bilo tu i prigovora, pače i prijetnja sa strane poslanika Bernardina Frankopana, Krstinog oca. Iza izbora napisaše plemići i velikaši izbornu listinu i udariše svoje pečate.

»Izborni sabor cetinski ide u red onih krupnih događaja u prošlosti hrvatskoga naroda, kojim se svršava jedna stara, a počinje nova epoha. On je u političkom pogledu snažan izražaj, kako je hrvatski narod u bitnim prigodama mjerodavno odlučivao u najvažnijim državnopravnim pitanjima, smatrajući sebe i svoju domovinu osobitim političkim narodom i posebnim političkim teritorijem, nezavisnim od Ugarske, a takvo isto shvaćanje imao je i kandidat na ispražnjeno prijestolje Ferdinand Habsburški«.12

Slavonija je iste godine, pod utjecajem Krste Frankopana i zagrebačkog biskupa Šimuna Erdedija izabrala na saboru u Dubravi kod Čazme za svoga kralja Zapolju, ali plemstvo povjeri Frankopanu zadaću, da gleda pomiriti oba kralja, na što se on i obveza.

Tako je Hrvatska imala dva kralja i dva bana, jer je Ferdinand imenovao za bana Franju Bacana. Zapolja je u početku imao bolje izglede, ali je nemarnošću izigrao svoju sreću. I pred odlučnom provalom Ferdinandovom morade pobjeći u Poljsku k svome budućem zetu kralju Sigismundu. U Hrvatskoj je međutim poslije neuspjeha oko 12 Šišić: Izbor Ferdinanda I. hrvatskim kraljem — Starohrvatska prosvjeta. Nova serija I. br. 1—2 str. 42. Zagreb-Knin 1927.; vidi i Pregled povijesti hrv. naroda. Zagreb 1916. str. 170.


pomirenja kraljeva Frankopan ustrajno vojevao i radio za Zapolju, no ovoga zatekoše u isti dan (27. rujna 1527.) dvije nesreće. Sam bude kod Tokaja u sjevernoj Ugarskoj potučen, a ban Krsto Frankopan poginu podsjedajući Varaždin. Slavonsko plemstvo prizna nato 6. listopada 1527. Ferdinanda, a u Ugarskoj se on okruni na saboru u Stolnom Biogradu 3. studenoga.

Za toga građanskog rata osvoje Turci Jajce g. 1528., a onda Banjaluku i sjeverni dio današnje Dalmacije. Još se jedino držao Petar Kružić, braneći Klis, dok je u krajevima oko Une i Kupe vojevao ban Ivan Karlović. Ferdinand je kroz to vrijeme slabo branio Hrvatsku, i kao da nije mario za svoja obećanja i uvjete, pod kojima je izabran za hrvatskoga kralja. Stoga Hrvati sakupljeni ponovno na saboru na Cetinu dne 28. travnja 1527. ovo poručuju Ferdinandu: »Neka znade Vaše Veličanstvo, da se ne može naći (zabilježeno), da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom, jer po smrti našega posljednjeg kralja blažene uspomene Zvonimira, slobodne se volje pridružismo svetoj kruni ugarskoga kraljevstva, a poslije toga Vašemu Veličanstvu«.

Vrijedno je naglasiti te riječi, jer su slika vjekovne karakteristike hrvatskoga naroda, koji ni u najvećoj nevolji ne gubi ponosa i svijesti, da je svoj i slobodan. Ferdinand nije ni sada pomagao. Preča mu je briga bila, da brani sam Beč od Turaka. U to Sulejman II. sklopi savez sa Zapoljom, i dođe sa silnom vojskom, uvede Zapolju u Budim i preda mu krunu sv. Stjepana, a onda pode g. 1529. put Beča, da ga osvoji. Nije doduše u tom uspio, ali kako se je dojmio Nijemaca taj pohod Turaka, koji su došli sve do Regensburga, kažu nam ove riječi jednog suvremenika Nijemca: »Danju i noću svijetle se krajine od upaljenih sela i gradova. Turci vuku silan narod sa sobom u ropstvo, jauk djece, trgane iz krila materina i na koplja nabijane, para kršćansko srce, a trupla čestitih osramoćenih djevojaka i pogaženih valjaju se po blatu i izazivlju osvetu kršćana«. Tako Nijemac o jednom samo turskom pohodu, dok je Hrvat stotine godina svaki dan gledao te prizore . . .

Tri godine iza toga g. 1532. eto Sulejmana ponovo na Beč. Vojska od blizu 200.000 ljudi i 120 topova valjala se prema gradu. Nedaleko od današnjega Szombathely-ja na granici Ugarske i Austrije bijaše mala tvrđava Kiseg. Njezin zapovjednik Nikola Jurišić, rodom iz Senja, spremao se, da sa svojom malom posadom pođe u Beč, gdje je Ferdinand kupio vojsku za obranu grada. Ali Turci Jurišića zateknu prije odlaska i on se zatvori u Kiseg zajedno s narodom, koji je pribjegao u grad pred Turcima. Sa 700 vojnika odbijao je Jurišić turske navale, a Sulejman radi vojničke časti htjede svakako osvojiti grad. Dvadeset i tri dana bio ga je topovima, jurišao, nudio darove i nije ga osvojio. Gubeći tu uzalud vrijeme dao je priliku, da se oko Beča skupi vojska od 90.000 ljudi, koja je mogla uspješno obraniti Beč. Stoga Sulejman krenu natrag i na povratku pohara strašno Štajersku i Hrvatsku. I to je jedini put, što je turski car na čelu vojske prošao Hrvatskom. Poveo sa sobom 50.000 Hrvata u Bosnu i druge svoje zemlje, a do 4 godine odvedoše Turci drugih 60.000 Hrvata na Balkan. Ferdinand nije ni mača potegao, da pomogne Jurišiću, a niti je njegov brat car Karlo V. pošao s onom golemom vojskom pod Bečom u potjeru za Turcima. Hrvati su opet ostali da krvare od svojih rana. To im napokon dodija i oni g. 1535. poručuju ovo Ferdinandu sa sabora u Topuskom: »Molimo Vaše Veličanstvo, da nam ispravu našu, koju Vam poslasmo po Vašim punomoćnicima (1527.), udostojite se povratiti, a mi ćemo Vama Vašu«. G. 1537. pade i Klis — posljednja hrvatska tvrđava u Dalmaciji, a dugogodišnji njezin branitelj Petar Kružić poginu junački.

Sad se prenu i Ferdinand. Opremi vojsku protiv Turaka pod Ivanom Katzianerom, ali ta vojna svrši jadno i nesretno radi nestašice hrane i Katzianerova kukavičluka, koji pobježe pred Turcima, ostavivši vlastitu vojsku pod Gorjanom. Turci mu poraze hametom vojsku, zarobivši veliki plijen.


Jedan veliki zaplijenjeni top prozvali su »Kacijanerica« i vozili ga sa sobom u kasnijim ratovima kao trofej.

Time Turci zagospodovaše istočnim dijelom hrvatske domovine. Sve ove nedaće natjeraše i Zapolju i Ferdinanda, da sklope mir u Velikom

Varadinu (1538.), a dvije godine iza toga umrije Zapolja, ostavivši za sobom sina Ivana Sigismunda, dijete od nekoliko dana, kojemu je bio skrbnik velikovaradinski biskup Juraj Utišenić, Hrvat iz Skradina. Tog biskupa nazivlju moderni madžarski pisci »najumnijim državnikom ugarskim svih vremena«. No kad je on Ivana Sigismunda proglasio kraljem, planuo je nanovo građanski rat, za kojega Sulejman dođe po četvrti put u Ugarsku. Uđe u Budim i pretvori srednju Ugarsku u turski pašaluk (1541.), a Ivanu Sigismundu dade Zatišje i Erdelj u upravu. — Ipak je Ferdinand očuvao znatan dio Ugarske i Hrvatsku. Ona naime nije vidio drugoga spasa, već da sklopi s Turcima primirje (g. 1547.) na pet godina, obvezavši se plaćati godišnje 30.000 zlatnih dukata u ime dara (!). Ipak se i uz to primirje ratovi ponoviše. Hrvati su gubili redom gradove (Viroviticu, Čazmu, Kostajnicu). U tim tužnim vremenima brani Hrvatsku ban Nikola Zrinski od roda Šubića (1554.—1556.). Kao naknadu za troškove oko uzdržavanja vojske dade Ferdinand Zrinskomu Međumurje. Tako se porodica Zrinskih premjesti iz grada Zrina (koji joj je bio dao u zamjenu za Ostrovicu Karlo Robert) u Čakovac. G. 1556. odreče se Zrinski banstva i postade kapetan grada Sigeta. Te je godine upravo Nijemac Lusthaler predao Turcima tvrdu Kostajnicu za 2000 dukata, pa tom prigodom Turci poplavili one krajeve i poveli 46.000 hrvatskoga naroda u ropstvo. Uto umre Ferdinand (g. 1564.), uspjevši pred smrt isposlovati, da su mu Madžari i Hrvati na saboru u Požunu g. 1563. »imenovali« sina Maksimilijana za kralja.

Rod Zrinskih digao se u to doba među prve redove hrvatskih velikaša, a time mu je povijest namijenila i odlučnu sudbinu u vođenju i obrani hrvatskoga naroda.

Turci su u to izjavili, da je s Ferdinandovom smrću, s kojim su bili sklopili primirje, utrnulo i samo primirje. Pa kad je Maksimilijan započeo razmirice s njihovim štićenikom mladim Ivanom Sigismundom Zapoljom, diže se Sulejman u svojoj 75. godini, da šesti put provali u Ugarsku. Put ga je vodio pokraj grada Sigeta, gdje je bio ban Nikola Zrinski, odlučni pristaša Habsburgovaca. Zrinskomu je tada bilo 58 godina, a kako je cijeli svoj vijek proveo u borbi s Turcima, to je radi svojih pobjeda kod Pešte, Bobovca, Sigeta i drugdje bio poznat daleko izvan domovine. G. 1566., 7. kolovoza pade Sulejman s vojskom pod Siget, jer mu je taj smetao i jer se htjede osvetiti Zrinskomu. Sultan je podsjedao grad sa 100.000 ljudi, dok je Zrinski imao u gradu oko dvije i pol tisuće boraca.

Siget je bio posred močvare, a dijelio se u tri dijela. Zidovi su mu bili od drva i zemlje. Jedino u trećem dijelu bijaše jedna kamena kula i pet kamenih bastiona. Posadu Sigeta opisao je komornik Zrinskoga Ferenc Črnko, koji je bio pao u ropstvo, a kasnije se oslobodio. On pripovijeda, kako je Zrinski skupio svoje borce i osokolivši ih na borbu položio prisegu: »Ja Nikola Zrinski prisižem najprije Gospodinu Bogu, zatim carevoj svjetlosti i Vama vitezovima. Tako mi pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo, jedini Bog, da Vas ja ne ću ostaviti, nego da ću s Vama snositi zlo i dobro i da ću ovdje s Vama živjeti i umrijeti«. Tako su i svi drugi prisegli knezu.

Turci su stopu po stopu osvajali grad, a kad su imali osvojiti novi dio grada, Zrinski ga zapali i povuče se u stari, bolje utvrđeni dio. Veliki vezir Mehmed Sokolović, rođeni Hrvat — kršćanin, a poslije poturčen, ponudi Zrinskomu, da će dobiti čitavu Hrvatsku na dar, ako preda Siget. Knez to odbi s prezirom. Sulejman posla Zrinskomu poruku, da je zarobio njegovog sina, kojega će dati pogubiti, ako mu knez ne preda Siget. Ni ta prijetnja ne slomi Zrinskoga, kao ni druga mnoga zamamljiva obećanja. Uto je


Sulejman pod Sigetom umro, premda je Sokolović zatajio tu smrt. Dne 7. rujna poče gorjeti i unutrašnji grad. Zrinski uništi sve blago i dragocjenosti, i obukavši se u svečano odijelo, provali s ostatkom svojih junaka iz grada obarajući Turke, dok ga ne obori hitac u čelo. Sa Zrinskim pogibe sva četa, u ropstvo padoše tek komornik Črnko i Gašpar Alapić, kasniji ban (1574. do 1577.). Njih je dvojicu otkupio iz ropstva sin Nikole Zrinskoga Juraj.

SELJAČKA BUNA

Za kralja Maksimilijana Hrvatska je uz tešku borbu s Turcima imala još uzdržati i ustavnu borbu s kraljem, koji je kao i njegov otac mislio postepeno uništiti hrvatske pravice i izjednačiti Hrvatsku sa svojim nasljednim zemljama. Njemu nije bilo pravo, što ban saziva svojom vlašću sabor, a kad je pokušao svojim vjernima darivati u Hrvatskoj imanja, odvratiše mu Hrvati, da su oni svojom krvlju tu zemlju očuvali i da je bez krvi ne će nikome dati. Kad je pak htio na kmetove udariti daću, od koje su dotada bili hrvatski seljaci oprošteni, poručiše mu plemići: »U mnogim mjestima ne stanuju seljaci ni po noći u svojim kućama, nego uz osvit dana mile kao mravi iz tvrđava, kamo su uvečer utekli, da ih turska zmija ne ujede. Tako provode jadan život s djecom i svojim ženama. Nemaju ništa do one stare slobode, da ne plaćaju kraljevstvu nikakove daće. Tu jedinu slobodu uživaju i bolja vremena čekaju«. A kako kraljevski vojnici nisu primali redovito plaće, otimali su seljaku plodove njegove zemlje. Nije čudo, da su uz takove prilike vladale zemljom najteže nesreće, kojima se u to doba pridružio i glad. Jedina sreća u tim prilikama bijaše, da je Hrvatska imala dva valjana bana: Franju Frankopana od Slunjske loze, i zagrebačkog biskupa Jurja Draskovića: dva dobra prijatelja i poštena rodoljuba. No kad je ban Frankopan uto umro u 36. godini života, ostade na braniku uoči najsudbonosnijih događaja biskup Drašković. Usto se uz sva druga zla nađe u zemlji i tuđinac Franjo Tahi. O njegovim zločinima iznosi sam kraljevski sud iz g. 1567. i ovo: Tahi je gonio kmetove s njihovih selišta i njihov imetak davao svojim slugama. Ljude, koje je sud proglasio nevinima, bacao je u tamnicu i ubijao. Plemića Ivana Sabova goni gola i bosa u tamnicu, u kojoj ga pušta da pogine od zime i gladi, a potom mu siječe noge, da skine s njih okove. Takova i druga nebrojena zlodjela morala su uroditi time,, da se je narod digao na vlastitu obranu, kad već nije na mnogobrojne svoje tužbe nigdje našao pomoći. Vođa pobunjenih seljaka bio je Matija Gubec, kojega seljaci prozvaše begom. Uza nj bio je vojskovođa Ilija Gregorić. Središte bune bijaše u Gornjoj Stubici blizu Zagreba, a proširila se je i po susjednoj Štajerskoj i Kranjskoj. Geslo im bijaše »Za staru pravicu«, a znak grančica zimzelena za klobukom. Tražeći »staru pravicu« željeli su povratak u ono predfeudalno doba prije Bele III. (IV.), kad su u Hrvatskoj seljaci bili slobodni ljudi, birali sami svoje župane, dok su daću davali samo kralju, a i ovu su sami pobirali. Hrvatski seljak je u biti tražio još g. 1573. ono, što je punih dvije stotine godina kasnije tražila francuska revolucija. Seljačka buna je ipak bila slomljena, Matija Gubec je taj pothvat platio glavom, ali mu ime i danas živi u uspomeni hrvatskog seljaka. Iste godine umro je i silnik Franjo Tahi, za kojega kažu spisi, da »ga je čitava Hrvatska proklela«. Slična se pobuna seljaka javlja (g. 1524.—1525.) na otoku Hvaru, gdje se seljaci digoše protiv vlastele, popalivši im dvorove i opustošivši imanja. Mletački providur Capello okrutno kazni kolovođu, no ipak morade načiniti sa seljacima nagodbu, po kojoj je pučanima bilo priznato, da se mogu sastajati na pučke skupštine za obranu svojih prava.

TRI VRLA BANA


Seljačka buna zbila se je za kraljevanja Habsburgovca Maksimilijana I. (1564.—1576.), čije je vladanje upravo kobno za hrvatski narod. Vidjeli smo, kako je Nikola Zrinski svojom smrću oslobodio Beč i zapadnu Evropu od Turaka, koji se oslabljeni velikim gubicima pod Sigetom, a i moralno skršeni, moradoše povratiti natrag. Maksimilijan je strašnu sigetsku tragediju mirno motrio sa 60.000 vojske na donjoj Rabi. Sreća je bila za Hrvatsku, da su se uto na banskoj stolici našli opet ljudi puni ponosa i odvažnosti. Još za Ferdinanda postade banom Petar Erdedi-Bakač (1556.—1567.) Za njegova banovanja junački se bore braniči Krupe u Turskoj Hrvatskoj, pokazujući nadčovječna junačka djela uz svoga vojvodu Petra Bakica. Nakon njihova sloma Mustafa Sokolović, zauzevši Krupu, krenu s 12.000 vojske prema Križevcima, ali mu iziđe ususret kod Obreške (blizu Ivanić-Kloštra) ban Erdedi sa svojih 5.000 vojnika i hametom ga potuče.13 Dne 26. travnja 1567. umre ban Petar Erdedi i bude pokopan u Jastrebarskom, gdje mu se i danas vidi krasan nadgrobni spomenik. Bakača naslijediše dva bana Juraj Drašković (1567. do 1576.), zagrebački biskup i kasniji kardinal, i mladi, ali već proslavljeni junak Franjo Frankapan Slunjski (1567.—1572.). Kralj Maksimilijan sklopi g. 1568. osamgodišnje primirje sa sultanom Selimom II., ali Hrvatska nije uživala blagodati toga mira, jer su Turci i dalje napadali na njezine pogranične gradove, osobito one u Turskoj Hrvatskoj, navlastito pak na grad Bihać.

Banovi podijeliše uloge. Drašković je kao crkveni čovjek nastojao očuvati Hrvatsku od širenja protestantizma, te se pače odlikovao i kao izvrstan govornik na tridentinskom saboru (1545. do 1563.), napisavši i povijest toga sabora. Potaknut zaključcima njegovim osnovao je i sjemenište u Zagrebu, dok je i na drugim stranama podizao škole. Odlikovao se je i kao latinski pjesnik, a nagovorio je Antuna Vramca, da napiše svoju glasovitu »Kroniku«. Drugi ban bijaše izvrstan vojskovođa i junak. On obilazi granice kraljevstva i brine se oko obnovljenja i učvršćenja gradova, kao što su: Kaniža (u ugarskim stranama), Senj, Bihać, Ripać, Sisak i Hrastovica, Ivanić, Križevci, Koprivnica, Varaždin, Đurđevac i dr. Sve su to uglavnom obavljali Hrvati svojom mukom i svojim troškovima. Od Maksimilijana nikakove pomoći. I u tako zapuštenoj Hrvatskoj kralj je još dijelio svojim Nijemcima i drugim tuđincima dobra i imanja, koja su ostala ispražnjena, jer su im gospodari izginuli u borbi s Turcima. Povrh toga udarao je i poreze i u onim krajevima, koje su Turci svaki čas pustošili. G. 1570. javi se u Hrvatskoj glad i kuga. To, pa nasilja nekih domaćih velikaša pružaju bijednu sliku Hrvatske 16. vijeka. Drašković i Frankopan slagali su se kao otac i sin, ali zla sreća kao da se upravo survala na Hrvatsku. U 36. godini umre ban Frankopan od otrovanja krvi (2. prosinca 1572.), baš u vrijeme, kad se je spremao na svoje vjenčanje. Radi svoje hrabrosti dadoše mu Hrvati naziv »mač i štit ostataka Hrvatske«. Za njega i Draškovića svjedoči hrvatski sabor mjesec dana prije Frankopanove smrti, da su »granice kraljevina netaknute sačuvali, te za svoga banovanja nisu prepuštali Turcima nijedan kašteo ni ma koju i neznatniju tvrđavu, već su sve najbolje održali«. Smrću Frankopanovom kao da je smalaksao i Drašković, te je zamolio kralja, da ga riješi banske časti. Ubrzo je i Hrvatska morala osjetiti, da je izgubila svoj »štit i mač«, jer su iza njegove smrti (g. 1575.) Turci nemilo potukli njemačkog vojskovođu Ivana Auersperga kod Budačkoga, na utoku Radonje u Kupu, da je jedva živ umakao. Njegov rođak Herbert Auersperg pođe iste godine ususret sa sinom Engelbertom istome Ferhad-paši, kad je provalio do Kupe. I opet se zametnu bitka kod Budačkoga, i opet Ferhad-paša nemilo potuče Auersperge. Starome Herbertu, koji se je junački borio, odrubiše Turci glavu, a sina mu zarobiše.

13 Ban Petar Erdedi dobije za to svoje junačko djelo od Maksimilijana grofovsku čast — kao prvi Hrvat grof.


Dne 12. listopada 1576. umre kralj Maksimilijan, prijatelj protestantizma, što je zasvjedočio i na samrti, ne htijući primiti sakramente. Naslijedio ga je najstariji mu sin

RUDOLF (1576.—1608.).

Odgojen na dvoru španjolskoga kralja Filipa II. bio je najodlučniji protivnik protestantizma. Inače bolestan čovjek, diletant u astronomiji i alkemiji, u kojima traži i u najozbiljnijim časovima utjehu i odluku. Otuđivši se rođacima pa i rođenoj braći povjerava se i u glavnijim stvarima svojim slugama. Stolovao je najradije u Pragu. Ne mareći mnogo za vladarske poslove predao je svome bratu Ernstu, da vodi političke poslove u Ugarskoj i Hrvatskoj, a stricu Karlu Štajerskome prepustio je brigu oko vojske.

U Hrvatskoj su u taj čas banovi Juraj Drašković i Gašpar Alapić, jedan od drugova Zrinskoga u Sigetu. Pa premda je Rudolf u početku svoje vlade obnovio primirje s Turcima na osam godina, ovi ipak jednako provaljuju u Hrvatsku, pri čemu se osobito ističu njihovi »martolozi« (Vlasi), koje su Turci naselili uzduž hrvatske granice, a kako im Turci nisu davali plaće, živjeli su većinom od plijena. U to nesretno doba padaju redom hrvatski gradovi u turske ruke: od 25. IX. 1577. do 13. I. 1578. osvojiše Turci Podzvizd, Gornju i Donju Kladušu, Ostrožac, Zrin i Gvozdansko. Iz Zrina su se već otprije odselili knezovi Zrinski u novo stečeni Čakovec.

VOJNA KRAJINA

Hrvati su trajno čuvali stražu na turskoj granici braneći sebe i svoje zaleđe. Istrošeni i izmoreni od bojeva tamo još od g. 1493. tražili su pomoć od Evrope, koja je slabo i sporo ili nikako dolazila. Da se bolje obrane, izabrali su Habsburgovce za svoje kraljeve. Ferdinand se bijaše i obvezao pomagati ih novcem i vojskom, ali je njegovo obećanje bilo veće od pružene pomoći. Kranjski, koruški i štajerski staleži pomagali su prema svojim silama Hrvate, voleći se braniti od Turaka u Hrvatskoj nego u svojoj zemlji. No kako njihovi vojnici nisu često znali, koga imadu slušati, da li svoga generala ili hrvatskoga bana, pa je često radi toga dolazilo i do nesporazumaka, nije ni sama obrana mogla biti uspješna. Vojvoda Karlo, kojemu je Rudolf povjerio vojne poslove, imao je primiti vlast nad svim zapovjednicima krajiškim t. j. u Hrvatskoj Krajini između Kupe i mora, te u Slavonskoj između Kupe i Drave. Sada bi i sam ban, koji je dotada bio jedini zapovjednik hrvatske vojske, morao primati zapovijedi od Karla. A to su bili za Hrvate teški časovi, jer je najglavnija oznaka neodvisnosti i suverenosti hrvatskoga kraljevstva bila vrhovna banska komanda. Sada je trebalo odlučiti: da li pasti pod turski jaram ili predati svoju neodvisnost Nijemcima. Narodni ponos pokazao je i tu pravi put Hrvatima. Banovi Drašković i Alapić položiše smjesta svoju čast, a Hrvati poručiše kralju, da, kao što nema sabora bez bana, tako nema ni hrvatske vojske bez banske zastave. A ujedno pišu Karlu, da ima s banom sporazumno raditi i neka zna, »da se gospodin naš ban ne će nikada podvrći kojemu drugom kapetanu protiv svoga banskog ugleda i naše vjekovne slobode«. Uto dođe za bana tuđinac Krsto Ungnad, dok je podbanom bio Stjepko Gregorijanec. Da bi što uspješnije stao na put turskom napredovanju, odluči Karlo podići veliku i jaku tvrđavu kao vojnu bazu, i za to odabra mjesto ispod grada Dubovca. Taj je kraj pripadao knezu Jurju Zrinskomu. Ovaj ga je prodao, ali uz uvjet, da se ono ne smije otrgnuti od tijela kraljevine Hrvatske, čuvajući tako integritet svoje domovine. Temelje udariše toj tvrđavi na blagdan sv. Margarete, 13. srpnja 1579., položivši u njih 900 turskih glava. Po Karlu nazva se to mjesto Karlovac. Odsada boravi u njemu stalno austrijski general, upravljajući vojnim poslovima u Hrvatskoj krajini, dok u Varaždinu


vodi iste poslove za Slavonsku krajinu drugi general. Tako se i ste strane sužuje teritorij banske uprave, te su od Hrvatske, kako rekoše naši oci, ostali samo »ostaci ostataka negda slavnoga kraljevstva hrvatskoga«. Tuđinac Ungnad vlada se prema narodu, a napose prema Zagrepčanima bahato, upotrebljujući svoju bansku vlast nasilno i izazovno. I dok se zagrebački građani na nj tuže, sabor ih s druge strane ocrnjuje, da su klevetnici, da ne priznaju bana i traže nemoguće povlastice. Silovita pak vlastela ne slušaju ni bana ni sabora. Ni krajiški kapetani nisu bolji, izazivajući Turke i protiv generalskih odredaba. Bilo je među tim kapetanima i takovih, koji su i samome banu otimali njegove posjede, kao što je učinio koprivnički kapetan Ivan Globitzer.

Omražen i nemoćan zahvali se Ungnad na banskoj časti, a zamijeni ga (g. 1583.) mladi junak, inače Ungnadov zet, Tomo Erdedi. Bijaše mu tada 26 godina, a pošao je stopama svog oca Petra, koji je odlučno znao braniti Hrvatsku i od turskih navala i od bečkih centralista. U taj čas bilo je tursko carstvo zapleteno u rat s Perzijom, pa je Rudolf mogao lako obnoviti mir s Muratom III. na osam godina. Novi ban upotrijebi to vrijeme, da pokori neposlušne velikaše, što mu je i uspjelo. Međutim morade naskoro i pored primirja u rat na Turke, koji su provalili čak u Kranjsku i odveli veliko roblje. Ban pode zajedno s generalom Hrvatske krajine ususret Turcima, kad su se vraćali, te ih hametom potuče kod Slunja g. 1584., otevši im sav plijen i roblje. Turaka ostade na bojnom polju mrtvih 4000, a hrvatski sabor g. 1587. hvali bana radi ove pobjede, ali se i tuži na nekoje velikaše, koji ne će da plaćaju porez i ne dolaze na prvi banov poziv u sabor. Bana more brige i oko toga, kako da očuva hrvatske pravice protiv njemačkoga generala Thurna, koji je i na banovu području silom otimao plemstvu imanja i htio vršiti sudačku vlast zatvarajući hrvatske plemiće. To, pa čak i klevete širene o banu, da prisvaja sebi novac, koji mu je dan za uzdržavanje vojske, ponukaju bana, da se je g. 1589. odrekao svoje časti, ali ga kralj ne htjede riješiti banske službe. Ban zaklinje kralja, da ga otpusti, jer je pao u potpuno siromaštvo, kao negda i Nikola Zrinski i Franjo Frankopan Slunjski, ali sve uzalud, pa je i uz najveće žrtve morao i dalje ostati banom. Uto je g. 1590. umro nadvojvoda Karlo, a mjesto njegova 12-godišnjeg sina upravljali su Hrvatskom krajinom njegovi stričevi Ernest i Maksimilijan.

NAJTEŽE BORBE S TURCIMA

U isto doba dovršen je i tursko-perzijski rat, pa Turci uza sav napor kralja Rudolf a, da produži mir, stanu provaljivati opet u ove krajeve. U Hrvatskoj je obrana u rukama bana Erdedija, a glavnu obrambenu točku, grad Sisak, čuva zagrebački kanonik Mikac, dok je Turcima zapovijedao ljuti Arnautin Sinan-paša, a desna mu ruka bio Hasan Predojević, bosanski paša. Turci udare g. 1591. na Sisak, no Mikac ih sa svojom malom posadom odbije. I ban se požuri u pomoć Sisku, ali u to Hasan-paša pobjegne. Ban pode za njim i osvoji tvrđu Moslavinu, grad svojih djedova. Hasan-paša optuži u Carigradu bana radi prekršena primirja. Sultan dade pravo Hasanu te ovaj provali g. 1591. sve do Božjakovine, opustošivši sav taj kraj, a pojedine čete njegovih konjanika dopriješe do samog Zagreba, ne nahudivši ipak ništa. A malo kasnije osvoje i posljednje hrvatske gradove na Uni Ripač i Bihać.

U tim teškim vremenima izglasa g. 1592. hrvatski sabor zakon, da svi plemići sa stalnim brojem kmetova imaju osobno poći protiv Turčina, kad ih pozove ban. Tko se ne odazove, zaplijenit će mu se imanje.

Hasan-pašu čekali su Hrvati u Sisku. I nisu se prevarili. Da ga lakše osvoji, stao je dizati tvrđavu Petrinju, koja će mu služiti za operacionu bazu. Ban je morao sve to mirno gledati, jer nije u Nijemce imao pouzdanja, na koje se tuži i kanonik Mikac, javljajući


zagrebačkom Kaptolu, kako bi bolje bilo, da nema Nijemaca. Ipak ban zametne bitku kod Bresta 19. srpnja 1592., ali bude potučen i tako Hasan navali sa svom silom na Sisak. Grad je bio posjed zagrebačkog Kaptola, a branila su ga tri kanonika s Mikcem na čelu — s takim uspjehom, da se je Hasan morao povući, zaklevši se ipak, da ne će mirovati, dok mu Sisak ne padne u ruke. Provaljujući iz Petrinje harali su Turci nemilo po Hrvatskoj, prodirući sve do Jastrebarskoga. Kroz dvije godine (1591. i 1592.) spalili su oko 26 gradova, a odveli u sužanjstvo do 35.000 ljudi. Uz sva ta zla tuži se hrvatski sabor u Zagrebu, kako su njemački vojnici toliko obijesni, da su mjesto pomoći »ljudima i odijelo s tijela skidali, tako da narodu nije drugo ostalo nego život i polunago tijelo«.

Kralj Rudolf izda povodom sve žešćih turskih provala zapovijed, da jutrom, o podne i večerom zvoni po cijelome njegovu carstvu »tursko zvono«, opominjući kršćane na tursku pogibelj, protiv koje da traže i s neba pomoć. Tako nastade trokratni dnevni Gospin pozdrav.

Dne 15. lipnja 1593. pojavi se Hasan-paša i po treći put pod Siskom, sada s 20.000 vojske. Grad su branili kanonici Blaž Đurak i Mate Fintić sa 400 ljudi. Za obrane Fintić pogine, a Đurak bude teže ranjen. U to dohrli gradu u pomoć ban Erdedi, koji je digao narodni ustanak, a pomagali su ga karlovački generali Auersperg i štajerski pukovnik Eggenberg. Banu pode ususret Hasan i 22. lipnja oko 10 sati prije podne zametnuše hrvatski konjanici bitku. Za vrijeme od jednog sata dokonča se između Kupe, Odre i Save bitka, od koje je zavisila propast ili spas Hrvatske, a i sudbina zapadne Evrope. Pobjeda hrvatske vojske bila je silna: od svih Turaka spasio ih se jedva 400, dok svi drugi pogiboše od mača ili se na bijegu u Kupi utopiše. Poginu i sam Hasan-paša, brat mu Džafer-beg te sultanov sestrić Mehmed-beg od Hercegovine. Golem plijen zapade hrvatsku vojsku. Junaštvo banovo hvali sva Evropa; papa Klement VIII. piše mu tim povodom: »Ti si tu stvar i savjetom mudro unaprijedio i junačkom desnicom proslavio«, a španjolski kralj Filip II. imenova ga vitezom reda sv. Spasitelja, poslavši mu na dar zlatan lanac. Ban je htio odmah udariti i na Petrinju, ali mu se Auersperg i Eggenberg od straha pred Turcima iznevjeriše. I kako ban nije mogao radi toga pobjedu kod Siska potpuno iskoristiti, a da ipak stane na put daljem prodiranju hrvatske vojske, objavi Murat III. Rudolfu rat, koji je trajao 14 godina (u Hrvatskoj 16). Premda se je većim dijelom vodio u Ugarskoj, Turci ipak navale ponovo na Sisak i zauzmu ga (28. kolovoza 1593.), provalivši preko Save i odvukavši sa sobom 5.000 sužnjeva. Kršćanski zapad shvatio je sada svu opasnost, te papa Klement VIII. kuša po svom pouzdaniku splitskom kanoniku Komuloviću podići sve susjede turske carevine protiv nje. Komulović je i obišao prijestolnice: erdeljsku, poljsku, vlašku i rusku, postigavši priličan uspjeh. I u Dalmaciji diže se po papinu nagovoru narod, da osvoji Klis te da kršćanska vojska prodre u Bosnu. Ali je Venecija oteščavala svu tu akciju, pomažući Turke savjetom i djelom. Zapovjednikom čitave vojske na Hrvatskoj krajini imenuje kralj u taj čas onoga istog Eggenberga, koji je pred Petrinjom bio napustio bana Erdedija, a ban 14 dana poslije toga položi pred hrvatskim saborom svoju čast. Sabor poručuje preko nadvojvode Maksimilijana kralju Rudolfu: Ako ne budu imali bana, »da se Hrvati ne će pokoravati nijednome generalu tuđe narodnosti, niti će s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom propali. Oni će i najskrajnije poduzeti, prije nego im se sloboda povrijedi«. A kad im je kralj imenovao dva banska namjesnika s nepotpunom banskom časti, jer im nije podijelio vojničku vlast, ne htjede ih sabor hrvatski uvesti u bansku čast, sve dok nije kralj udovoljio želji sabora i dao imenovanima potpunu bansku vlast. Tada tek budu Ivan Drašković i zagrebački biskup Gospar Stankovački uvedeni (11. I. 1596.) u sabor kao pravi banovi. Za Hrvate je taj dugi rat imao rezultat, da su (g. 1594.) zauzeli Petrinju i Sisak, da je general Lenković zauzeo Klis, koji su međutim Turci zakratko natrag osvojili i


zatirali nevine porodice onih Poljičana, koji su sudjelovali u Lenkovićevoj vojni. Rat je svršio s mirom u Žitva-Dorogu (na ušću rijeke Žitve u Dunav nedaleko Komorana) g. 1606. To je prvi mir, gdje su kršćani raspravljali s Turcima kao ravnopravna stranka. Obje ratne stranke zadržavaju po tom miru ono, što svaka ima u vlasti u času sklapanja mira; sultan se odriče godišnjeg danka, a dobiva jedamput zauvijek 200.000 dukata. Od tog doba počinje turska slava padati.

BORBE ZA HRVATSKI USTAV I SLOBODU

Dok je u Hrvatskoj i Ugarskoj bjesnio rat, bukne u Ugarskoj pogibeljna buna protiv kralja Rudolfa. Digao ju je kalvinac Stjepan Bočkaj. Uzrok buni bio je vjerski i politički. Protestanti u Ugarskoj tražili su za se neke sloboštine, koje dotada nisu imali, a uz to su Madžari bili kivni na Rudolfa, što je kršio ugarske pravice i ustavne povlastice. Bockaj se složi s Turcima, a pokuša i Hrvate predobiti za sebe. Erdelj i jedan dio Ugarske izaberu ga svojim knezom, i kraljevske čete moradoše pred njim uzmaknuti sve do Požuna. Bočkajev vojskovođa Grgur Nemeth provali i u Štajersku, odakle pozove Hrvate, da mu se priključe. Hrvatski sabor, sazvan od bana Ivana Draškovića, odluči silu odbiti silom, ako bi Nemeth prešao Dravu. Drašković pače provali u Ugarsku i zajedno sa štajerskim četama potuče kod Körmenda (29. srpnja 1605.) Bočkajeve čete, među kojima je bilo dosta Tatara i Turaka. Poslije tri mjeseca veliki vezir Lala Muhamed okruni Bockaj a na Rakoškom polju pred Peštom kraljem.

Kako se kralj Rudolf nije brinuo za kraljevske poslove, to su ga braća i rođaci prisilili, da preda bratu Matiji vođenje poslova u Ugarskoj. Ovaj stupi s Bočkajem u pregovore, i tako dođe do Bečkoga mira (23. VI. 1606.). Preliminari ovoga mira uglavljeni su još 9. veljače, pa su poslani i Hrvatima na uvid. Oni su na svome saboru raspravljajući o tom pitanju izdali svojim poklisarima nalog, da se u prvome redu potuže na nasilja tuđe vojske u Hrvatskoj, osobito na krađe i razbojstva Vlaha, pa zato traže, da se krajiškim kapetanima oduzme jurisdikcija nad Vlasima i da se prenese na zemaljsku gospodu. Što se tiče Bočkajevih zahtjeva, to Hrvati ne će ni da čuju o ravnopravnosti ikoje vjere s katoličkom u Hrvatskoj.

To ponoviše na saboru 27. srpnja 1606. ovlastivši bana, da iz kraljevstva progoni novovjerce.

Bečkim mirom Ugarska je uzakonila jednakopravnost vjera, ali je naglašeno, da taj članak zakona vrijedi samo za Ugarsku. I zaista 16. siječnja 1608. uzakonjen je na hrvatskom saboru članak potpuno protivan ugarskome. Taj posebni hrvatski zakon priznaje jedino katoličku vjeru na hrvatskom teritoriju. Time je i opet Hrvatska dokazala svoju potpunu samostalnost i neodvisnost od Ugarske. Već se je 1597. ban Drašković zaprijetio na saboru u Požunu, da će radije s čitavom svojom kraljevinom razvrći svaku vezu s ugarskom krunom nego dopustiti, da se u Hrvatsku uvede duševna i smrtonosna kuga i za njegovu domovinu najsramotnija ljaga. To svoje mišljenje ponovio je i na saboru u Požunu g. 1609.

Već g. 1606. budu u Zagreb pozvani isusovci, da otvore škole, dok im je u Ugarskoj boravak bio zabranjen. U vezi s tim je i pitanje naseljen ja Vlaha na hrvatskom teritoriju. Turci su, kako znamo, odvodili iz Hrvatske svake godine na tisuće hrvatskoga robija, koje je jadno svršavalo u unutrašnjosti turskoga carstva. Broj mu se ne može ni približno odrediti, ali je sigurno, da je išao na stotine hiljada. Ali su u opustjele hrvatske krajeve dovodili u isto doba iz unutrašnjosti druge već otprije pokorene tuđince.

O tima novim došljacima piše Vj. Klaić: »U novije se vrijeme mnogo nagađa o porijeklu i narodnosti Vlaha, koji se tijekom 16. i 17 stoljeća sele iz zapadnih turskih


pokrajina, naročito iz bosanskoga vilajeta, u Hrvatsku i Slavoniju. Neki povjesničari naprosto ih proglašuju Srbima, te ih njima i pribrajaju; drugi opet drže ih za Rumunje (Romane), koji su se tek nakon seobe pohrvatili, dotično posrbili. Međutim ti Vlasi govore i pišu već prije seobe hrvatskim ili srpskim jezikom, imadu narodna hrvatsko-srpska krsna imena i patronimička prezimena; u drugu ruku opet nikad se u sačuvanim spomenicima sami ne zovu drukčije nego Vlasi. Imade takovih vlaških skupina, koje su potekle iz nutarnjih turskih zemalja (nekad srpskih), pa su ih Turci kojekuda razmještali, dok nijesu prebjegli u kršćansku zemlju, ali imade i takovih vlaških naselja, koja su još u 14. i 15. stoljeću živjela na tlu potonjega kliško-hlivanjskog, ličko-zakrčkog i bihaćkog sandžaka, pa su u 16. i 17. stoljeću prelazila u kršćansku Hrvatsku.

Ti su bili velikim dijelom (ali ne isključivo) grčko-istočne ili pravoslavne vjere«. Kralj Rudolf nije drage volje potvrdio bečki ni žitvadoroški mir. Na to ga je

prinudio brat mu Mati ja, regent Ugarske i Hrvatske, koji je združivši se s ugarskim, hrvatskim, austrijskim i moravskim staležima prodro g. 1608. do Praga i s Rudolf om se nagodio tako, da je Rudolf odstupio Matiji Austriju, Moravsku, Ugarsku i Hrvatsku, dok je Češka ostala Rudolf u uz pogodbu, da ga i tu Mati ja naslijedi, umre li Rudolf prije njega. Mati ja II., (od 1608.—1619.) sazove krunidbeni sabor u Požun 1608.; hrvatski izaslanici su tu stavili zahtjeve: Hrvatima će »ostati ista sloboda, kakovu ima Ugarska, izuzevši slobodu vjere«; kralj će imenovati bana (jer se uto Drašković zahvalio) i dati mu vlast nad svom zemljom od Drave do Jadrana, a iz Hrvatske se imaju otjerati svi tuđinci, jer Hrvati vole umrijeti, nego da im tuđinci gospodare.

Matija bojeći se, da se plemstvo ne pridruži njegovu bratu Rudolfu, obećao je u nevolji sve, ali nije ništa od toga izvršio. Imenovao je ponovo banom Tomu Erdedija Bakača, ali s nepotpunom banskom vlašću, jer mu ne dade banderij, bansku zastavu, kao znak vojne vlasti. Međutim su mu Hrvati i sami podijelili tu vlast, kad su na saboru u Zagrebu 27. II. 1609. izjavili, da će bana slušati, čim ih pozove u vojsku.

Da slomi otpor Hrvata, kralj Mati ja poče sve više naseljivati Vlahe po Krajini, a stavljao ih je pod vlast krajiških kapetana, što je opet bilo protiv hrvatskih i ugarskih zakona. Ban Erdedi doskora se (1614.) odreče svoje časti, a nakon jednogodišnjeg banovanja Benedikta Thuroczyja, opet zasjedne na bansku stolicu odvjetak stare hrvatske loze Nikola Frankopan Tržački (1616.—1622.), koji bi uveden u svoju čast »po starom obredu i običaju« 6. XII. 1617.

USKOCI

Uskoci su Hrvati, koji su prebjegli ispod turske vlasti na teritorij Hrvatske. Najveća i najznatnija skupina uskoka nastani se u Klisu u 16. vijeku. Klisom je zapovijedao senjski kapetan Petar Kružić, vjeran pristaša kralja Ferdinanda, koji je 1537. poginuo junačkom smrću. Preostali branitelji Klisa predadu se pod pogodbom, da mogu slobodno otići, te se nastane u Senju, nastavljajući odavde svoje borbe s Turcima, i provaljujući u turske krajeve.

Uskocima su se pridružili iz mletačke oblasti, poglavito iz Dalmacije, i nekoji Mlečanima zazorni ljudi. Tako su Uskoci i po moru malim, ali hitrim svojim lađama gusarili i hvatali turske trgovačke lađe, koje su u doba mira s Venecijom plovile po Jadranu. Da zaštite tursku trgovinu i svoje interese, a ne zamjere se Uskocima, Mlečani su stali voziti tursku robu na svojim vlastitim lađama. No Uskoci tada udariše i na mletačke lađe. Nato odluči sultan Sulejman, da on uvede red na Jadranu, kad nisu mogli Mlečani, i da osvoji uskočko gnijezdo — Senj. Mlečani pak, samo da zadrže Turke daleko od svojih voda, odluče sami obračunati s Uskocima. I sad nasta ogorčena borba. Mletački


pisci prikazuju Uskoke kao krvoloke, dok ih drugi, talijanski i njemački, hvale radi njihove ćudorednosti, poštenja i držanja zadate riječi, kojih vrlina ondašnji Mlečići nisu baš mnogo poznavali.

G. 1597. opljačkaše Uskoci kod istarskoga grada Rovinja turske i mletačke brodove, odnijevši im robe u vrijednosti preko 16 milijuna današnjih dinara. Radi toga postavi providur Bembo blokadu nad Hrvatskim Primorjem od Karlobaga do Rijeke, pa onda od Rijeke do Raše.

Mlečani zatraže još od kralja Rudolfa, da kazni Uskoke i da im se vrati oteto blago. Juraj Lenković dade za kaznu objesiti sedam Uskoka, dok je od otetog blaga našao još samo malen dio. No Mlečani, kojima je bilo najviše stalo, da se dočepaju tvrdoga Senja, nisu se time zadovoljili, pa što nisu mogli silom, pokušat će varkom. I s pomoću mletačkog pristaše i doušnika Rabljanina Marka Antuna Dominisa — inače senjskog biskupa a kasnije splitskog nadbiskupa, koji se je napokon odmetnuo od katoličke vjere prešavši na protestantizam — i Josipa Rabatte, kojega je Rudolf imenovao svojim povjerenikom, mada je on bio podrijetlom Talijan i mletački plaćenik, uhvate g. 1601. i povješaju poglavice Uskoka, među njima i kneza Martina Posedarskoga. Veliki broj Uskoka, oko nekih 250, bude protjerano u unutrašnjost zemlje. Rabatta dobije za tu uslugu od Venecije zlatan lanac u vrijednosti od 6.000 dukata, no ban Ivan Drašković tuži ga na dvoru gradačkoga nadvojvode za ta zlodjela, tražeći za njega smrtnu kaznu i konfiskaciju njegovih imanja. Ali banova tužba nije postigla ništa, jer su slijepi Habsburgovci mislili pače na to, da Rabattu nagrade. Zato Uskoci pribjegnu vlastitoj snazi, provale na samo Silvestrovo 1601. u tvrdu, gdje se Rabatta bio zatvorio, uhvate ga i odrube mu glavu. Rudolf na poticaj Venecije stade Uskoke progoniti, a Mlečani time osokoljeni počnu nemilo haračiti po Hrvatskom Primorju, ne štedeći ni crkve ni oltare. Tada, ali istom g. 1615. uvidješe Habsburgovci, kamo vodi kratkovidna politika popuštanja Mlečanima, s tim gore, što su oni sami opljačkali Uskoke do kraja, te Ferdinand pusti na volju Uskocima, da se sami brane od Mlečana, i to urodi t. zv. Uskočkim ratom (1615.—1617.), za kojega su Uskoci u svojoj hrabroj sili doprli do samih Mletaka, dok su se glavni bojevi vodili oko rijeke Soče. Mirom u Madridu, za koji su posredovale Španija i Francuska, bi utanačeno, da se Uskoci imaju iz Senja ukloniti, a grad će preuzeti njemačka posada. I njihove lađe budu spaljene. Tako Uskoci budu raseljeni u krajeve oko Otočca i po Žumberku.

KOD KUĆE U BORBI — PO EVROPI U PLAMENU

Kralj Ferdinand II. (1619.—1637.)

Kralj Matija, tek što je dokrajčio rat s Venecijom, zaplete se uto u jedan od najužasnijih ratova, poznat pod imenom »Tridesetgodišnji rat«, ali kratko vrijeme iza toga, kako je buknuo taj strašni požar, umre Matija (29. III. 1619.), osiguravši prije ugarsko, hrvatsko i češko prijestolje Ferdinandu, nadvojvodi štajerskomu. Ovaj osujeti doduše, da se svi hrvatski gradovi u Krajini okupe pod banskom vlašću, ali morade na izbornom saboru u Požunu g. 1618. izdati inauguralnu diplomu kao zavjernicu, da će izvršiti sva Matijina obećanja prema Hrvatima: u Krajini imenovat će za časnike polovicu Hrvata, a polovicu svojih Štajeraca; banu će povratiti svu njegovu vlast prema starim običajima, a Vlasi će potpasti pod sudbenu vlast hrvatske gospode i bana. Ferdinand je ubrzo opet zaboravio na ta svoja obećanja, ali nije zaboravio tražiti od Hrvata, da mu pomognu u strašnim borbama tridesetgodišnjega rata, koji je zapalio cijelu Evropu (1618.—1648.). Žalosno je i upravo nepojmljivo, kako su Hrvati pristali na to, da liju


svoju krv po širokim evropskim bojištima; zadivili su doduše svojom ratnom vještinom i hrabrošću najveće ratnike i vojskovođe evropske (kao na pr. Gustava Adolfa), a sve za slavu i korist Ferdinanda, ali su pobrali za tu uslugu to, da je Ferdinand prvi najjače zarezao nožem u živo tijelo kraljevine Hrvatske. Ustrojio je Krajinu kao poseban upravni teritorij, koji dođe pod neposrednu kraljevsku vlast, i otkinu je tako od Hrvatske, a 5. X. 1630. potpiše »statute za vlašku općinu između Save i Drave«, koje je statute zajedno s Nijemcima sastavio arhimandrit Maksim Petrović, kad je »poveo u Njemačku vlašku deputaciju, da ih car stavi pod vlast generala i kapetana, a ne pod vlast bana i hrvatske gospode« (Smičiklas). Ferdinand, razglašen inače u povijesti kao najnetolerantniji katolik, uvidio je, premda kasno, što je Petrović počeo po Hrvatskoj raditi, kad je uz privolu Ferdinandovu postao vladika. »Ovaj nemirni čovjek stavi se napokon i na čelo jedne čete, da tjera stare stanovnike katolike, jer da je ovu svu zemlju car Vlahom dao« (Smičiklas). Tako je uz turske strahote i najezdu njemačku morao Hrvat i tu nevolju podnositi u vlastitoj kući.

I dok je uto Madžarska digla bunu te, sVrgnuvši Ferdinanda, okrunila za kralja Gavra Betlena, hrvatski je ban Nikola Frankopan morao braniti Hrvatsku od Turaka i njihovih saveznika Madžara. Kad se je pak Betlen izmirio g. 1622. s Ferdinandom, prepusti ovaj buntovniku Erdelj i sedam drugih županija, prikraćujući, opet iz crne nezahvalnosti prema Hrvatima, hrvatska prava. U to je nastupilo i to zlo, da su se Hrvati počeli još između sebe klati. Nikola Frankopan otjera od sebe svoju nevjernu ženu Anu Mariju, kćer Petra Erdedija, radi čega planu mržnja između ta dva roda, a i ta je najviše škodila samostalnosti Hrvatske. Erdedima uspije predobiti za sebe niže plemstvo i ovo se digne protiv bana Nikole, čovjeka dobrog, hrabrog i dobročinitelja siromaha.14

Ban Nikola odreče se g. 1622. banske časti, a banom postade Juraj Zrinski. On povede u slavi i junaštvu Hrvate po ratnim poljanama, da konačno i sam, kako se nagađa, bude od carskoga generala Wallensteina otrovan.

Da predobije sklonost Hrvata za sebe, obeća i novi kralj Ferdinand III. (1637.—1657.) u početku svoga vladanja Hrvatima, da će im vratiti sve njihove zemlje, što su ih prisvojili krajiški kapetani, a u Hrvatsku ne će više naseljavati Vlahe. I zaista novi ban Ivan 11. Drašković bude uveden u bansku čast po želji Hrvata starim običajem: kralj je i potpisao mnoge odredbe, koje su bile u prilog cjelokupnosti teritorija hrvatske kraljevine, ali se — opet po običaju — ni te nisu nikad izvršile. Hrvati iz zahvalnosti za ta obećanja izglasaju na saboru u Varaždinu g. 1645. izvanredan porez kralju kao pomoć protiv buntovnika ugarskog velikaša Rakoczyja. A kad je ban Ivan postao ugarskim palatinom, predali su Hrvati 1646. bansku vlast (ali ne čast!) Nikoli Erdediju, da domovina ne ostane u to teško doba bez glavara zemlje, pogotovo kad je uz druga zla još i požar uništio gotovo cijeli Zagreb. Buna se sve više širila po Ugarskoj, a Turčin prijetio svaki čas na vratima, dok su najbolji hrvatski sinovi ginuli po srednjoj Evropi. Među ovima su se osobito odlikovala braća Nikola i Petar Zrinski. Petar je pače sa svojim četama spasio Ferdinanda III. kod Budjejovica od sigurna sužanjstva. Švedski je naime general Wrangel poslao 300 vojnika u Ferdinandov tabor, da se noću došuljaju i zarobe cara. I dok je druga vojska spavala, Hrvati su bdjeli i pod vodstvom Petrovim odagnali Švede, spasivši tako cara (1647.). U isto doba pojavi se u Hrvatskoj još i glad, a malo kasnije uništi požar i grad Varaždin. U primorskim krajevima Hrvati opet gone s pomoću Mlečana Turke iz Klisa, Ravnih Kotara i Knina. Tu su se osobito odlikovali pjesmom proslavljeni junaci Ilija Smiljanić i katolički svećenik Sorić.

14 Napustivši uvrijeđen domovinu sjetio se je ipak ban u svojoj oporuci svoga naroda, ostavivši velik dio svoga imetka u mnoge plemenite svrhe.


Tridesetgodišnji rat završio se je westfalskim mirom g. 1648., ostavivši u Evropi strašnu pustoš, garišta i ruševine te podivljalo stanovništvo. Dvor nezahvalnog Habsburgovca Ferdinanda naumi poslije dovršenog rata s evropskim vladarima izjednačiti Ugarsku i Hrvatsku sa svojim nasljednim zemljama, oduzevši im stara prava i neodvisnost, kako je učinio sa Češkom iza bitke na Bijeloj Gori (1620.). Njemački su generali jednostavno preotimali i kršili prava hrvatskih plemića, bacali Hrvate iz vojničkih časti, a u njih uvodili Vlahe, jer su bili sigurni za njihovu pomoć. Pa kad se počelo govoriti, da će bečki dvor iznemogloj i osiromašenoj Hrvatskoj ponuditi novac za neke uzete krajeve, hrvatski sabor oštro upućuje svoje zastupnike, da na to ne pristanu: »jer ne bi bilo dostojno granice kraljevstva za bilo kakove novce prodavati«. Takav ponos u izmučenoj domovini bio je već onda dokazom, da Hrvatska još nije propala. Nikola Zrinski imao je međutim kao ban utišati i bunu na posjedima grofova Erdedi. Zato sazove sabor u Zagreb g. 1653. i pokuša mirnim putem izgladiti spor između zavađenih stranaka. A kad to nije uspjelo, sabor i kralj nalože banu, da silom suzbije kmetove. No ban ne htjede upotrijebiti silu, već s očinskom ljubavlju povrati blagim načinom zemlji mir g. 1656.

Godinu dana kasnije umre Ferdinand III., a naslijedi ga Leopold I.

ZRINSKO-FRANKOPANSKA UROTA

Ferdinandu III. umrije prije njega već okrunjeni nasljednik Ferdinand IV. i tako postade ugarsko-hrvatskim kraljem mladi mu sin Leopold (1657.—1705.), koji se je dotada odgajao za svećenički stalež. Hrvati su ga izabrali za kralja još za života Ferdinandova, a njemačkim carem je postao i protiv nastojanja Engleske i Francuske g. 1658. Kako nije niti bio odgajan za vladara, a niti je imao drugih vladaru potrebnih vrlina, oslanjao se je u svemu na svoje neiskrene, prevrtljive i koristoljubive savjetnike. I tijelom i duhom neugledni i nevrijedni taj vladar, kojemu su laskavci pokušali dati nadimak Veliki, bio je po svemu pravi antipod svome suvremeniku Ljudevitu XIV. No vrijeme, u koje je živio te prilike u zemljama, kojima je vladao, bijahu mu u prilog, da mu se ime vezalo uz velike i odsudne povijesne događaje. Za njegova vladanja bio se je odlučan boj između muhamedanstva i kršćanstva, a njegove kraljevine Ugarska i Hrvatska bijahu pozornica teških događaja. Pri izboru za hrvatskoga kralja obvezao se je Leopold, da će poštivati hrvatski ustav: zajednički ugarsko-hrvatski sabor sazivat će se redovno najmanje svake treće godine, banska će čast i vlast ostati netaknuta, u hrvatskim poslovima imat će odlučnu riječ Hrvati, a na Krajini će se postavljati hrvatski časnici. Njegovi doglavnici utuvljivali su mu, da država ne može biti jaka, dok se svi posebni ustavi i prava ne ukinu, dok vlast kraljeva ne postane apsolutna i sva uprava centralizirana u njegovoj ruci. To je uostalom i bila politika, koju su Habsburgovci vodili, otkad su zadobili hrvatsku krunu, ali se nije dala provoditi bez kršenja prirodnih i povijesnih prava hrvatskoga naroda, koji je nažalost često u odlučnim časovima vjerovao u svojoj poštenoj duši onima, koji nisu zavrijedili nikakove vjere. Politika apsolutizma, centralizma i utilitarizma bila je plod duha onih vremena, a njezin najizrazitiji predstavnik bio je francuski kralj Ljudevit XIV. Hrvatska je vjekovima krvarila od tisuću rana, a u to doba činilo se, kao da će upravo smalaksati. Njezin teritorij je sveden na najuže granice, otkad je od njega odcijepljena bila Krajina. U upravnom pogledu Krajine su bile naša prava rakrana, jer su se mnogobrojni krivci, bježeći od banskoga suda, sklanjali k njemačkim generalima kao u inozemstvo, pa kad je Leopold obećao, da će Krajinu sjediniti s banovinom, njemački generali pobune Vlahe, da se tome opru, i ovi počnu siliti svoje suplemenike po banovini, da se dižu protiv hrvatske gospode.


Rat s Turskom, koja se je iza časovite klonulosti opet počela pridizati zaslugom darovitog velikog vezira Ćuprilića (Köpröli), prijetio je svaki čas, ali ga Leopold u svojoj mlitavosti nije želio, pače je bio spreman i na najveće žrtve, samo da mu izbjegne. Hrvati su ga naprotiv željno očekivali, nadajući se, da će tako junački osloboditi svoju zemlju od vječite pogibli turske i natrag dobiti sve, što im je Turčin kroz vjekove oteo. Taj su rat napose željela braća ban Nikola i Petar Zrinski. Na njihova su imanja u Međumurju svaki čas udarali Turci iz Kaniže, ali su se braća u tim čestim bojevima toliko odlikovali snagom i hrabrošću, da su se po Evropi širile o njima najveće pohvale i njima u čast pjesme pjevale. Leopoldovi doglavnici bili su im zavidni te su voljeli, da Turčin gazi hrvatske zemlje, jer će oni tako lakše slomiti otpor hrvatskih i ugarskih velikaša, provodeći centralističke i apsolutističke osnove dvora. Leopold je pače branio Zrinskima navaljivati na Turke, da ne bi tako izazvali ove na rat. Turci su opet opravdavali svoje navale na hrvatske i ugarske zemlje, izgovarajući se, da su oni sklopili žitvadoroški mir s Nijemcima, a ne s Hrvatima i Madžarima. Osim toga je dvor spočitavao ovima, »da ne cijene žrtava, što ih dvor za njih snosi«. Ban Nikola uvidio je jasno, da dvoru nije stalo do obrane hrvatskih zemalja, pa sam na svoju ruku bez ičijeg pristanka sagradi prema Kaniži grad Novi Zrin. Leopoldu dakako ni to nije bilo pravo. A kad su planule borbe oko popunjenja kneževskog prijestolja u Erdelju (g. 1663.), krenu sultan Muhamed i veliki vezir Ćuprilić put Ugarske, da svome kandidatu Mihajlu Apaffyju pomognu protiv kandidata bečkog dvora Keményija. Leopold je uzalud molio preko svojih poslanika za mir, jer su Turci postavili neprihvatljive uvjete, između ostalih, da im se plaća godišnji danak od 30.000 dukata, kojega su se odrekli u žitvadoroškom miru. Turci prodru s vojskom preko Ugarske čak u Slovačku, i tu osvoje Nove Zamke. Carsku vojsku je vodio grof Montecuccoli. U Hrvatskoj odbijaju Turke Nikola i Petar Zrinski. Petar potuče strašno Turke kod Jurjeve Stijene, nedaleko od Otočca i zarobi Ali-pašu Čengića, pred kojim je Nijemac general i zapovjednik hrvatske Krajine Auersperg kukavički pobjegao iz Karlovca u Ljubljanu. Petar odvede Ali-pašu u Bakar, a Auersperg znajući, da će dobiti veliku otkupninu za Čengića, zatraži da se ovaj ima njemu kao zapovjedniku predati, i tuži Petra Zrinskoga ratnom vijeću, da je sebi prisvojio turskoga pašu. Drugi brat Nikola provali u Južnu Ugarsku i kod Osijeka spali glasoviti turski most, dug 6 km. Nato Guprilić udari prema Novom Zrinu, da se osveti Zrinskomu, kojega je sva Evropa radi njegovih velikih djela slavila, a Turci mu nadjenuli ime »željezni kolac«. Novi Zrin branit će Montecuccoli, koji odredi, da hrvatska vojska ostavi grad, i uvede u nj 1400 Nijemaca, koji međutim pobjegoše doskora pred Turcima glavom bez obzira, dok se mnogi od njih potopiše u rijeci Muri. Premda je između Nikole i tuđinca Montecuccoli ja bilo staro neprijateljstvo, ipak Zrinski pohita ovom u pomoć, kad je izgubio Nove Zamke, no Montecuccoli odbije pomoć Zrinskoga, jer da nema hrane za njegovu vojsku, a da se opravda za svoj poraz, napiše brošuru, u kojoj svali za svoj poraz svu krivnju na madžarske i hrvatske velikaše kao na kukavice. Zrinski mu ne osta dužan, nego mu odgovori drugom brošurom, gdje mu poručuje i ovo: »Ako Ti je mač kratak, skoči korak bliže, a ne diraj optužbom kukavičluka cijeli narod, Ti kukavno pseto!«

Nikola Zrinski postade po svome junaštvu i odlučnosti doskora svom nadom Madžara i Hrvata u borbi protiv bečkoga centralizma. U braću Zrinske gledaju s najvećim pouzdanjem i balkanski kršćani, a to je bečka kamarila dobro shvatila, videći u Zrinskima najopasniju zapreku svojih ciljeva. S druge strane i Turci ih beskrajno mrze, ali ih se i boje. Zrinski se nisu znali odlučiti, na koju bi od tih dviju strana, a opet nisu bili dovoljno jaki, da se opru obadvjema. Turska vojska zauzevši Novi Zrin krenu u lipnju 1664. put Beča, ali je Montecuccoli uz pomoć Francuza, koju mu je poslao Ljudevit XIV., potuče kod sv. Gottharda, dok je prelazila Rabu, pritok Mure. Sad je bio najpovoljniji čas,


da ohrabrena kršćanska vojska prijeđe iz obrane u napadaj i protjera Turčina iz svojih zemalja. Ali na veliko čudo i razočaranje Leopold sklopi za šest dana u Vašvaru s Turcima mir tako sramotan, kao da su Turci bili pobjednici — uz uvjete: Leopoldova vojska napušta Erdelj, car priznaje Apaffyja erdeljskim knezom, Turcima ostaje sve, što su do početka rata (1663.) bili osvojili, Novi Zrin se ne smije podići, a imaju se porušiti nekoje utvrde, koje ugrožavaju turske posjede; Leopold i sultan izmijenit će darove u vrijednosti od 200.000 forinti. Bilo je jasno, da bečki dvor voli, da Turčin i dalje vlada hrvatskim i ugarskim zemljama. To je još pogoršalo raspoloženje ugarskih i hrvatskih velikaša i povećalo mržnju protiv Nijemaca, što se odrazu je potpuno u riječima Petra Zrinskoga: — Viruj Nimcu kao suncu zimsku! Zato Madžari i Hrvati nisu htjeli priznati vašvarskoga mira, jer je sklopljen bez njih, a oni su jedini bili vlasni govoriti u ime Ugarske i Hrvatske. Taj glas i otpor protiv toga mira imali su podići sabori, ali ih Leopold nije sazivao, onemogućivši tako ovima svaku legalnu borbu. Preostajao je onaj drugi, teži put. Vođom nezadovoljnika postade Nikola Zrinski; buntovnike će pomagati francuski kralj, da zaposli Leopolda kod kuće, kako ne bi smetao njegovim osnovama u Španjolskoj i Nizozemskoj. Vođe urote bijahu uz Nikolu Zrinskoga Madžari: ugarski palatin Franjo Wesselenyi, ostrogonski nadbiskup Juraj Lippay, i nešto kasnije i vrhovni sudac Franjo Nadasdy, a u Hrvatskoj Petar Zrinski i Franjo Krsto Frankopan, brat Petrove žene Katarine. Ona je vodila pregovore s francuskim poslanikom u Veneciji preko jednog Hrvata kapucina. Francuski kralj nije iskreno mislio; njemu je bila glavna misao, da Leopoldu stvara neprilika, a ne da Hrvatima pomogne. Njegov poslanik u Beču Gremonville pokuša doći u dodir s banom Nikolom, ali ovaj poginu u taj čas, ranjen od bijesnog vepra u lovu kod Čakovca 18. studenoga 1664. Suvremenici kazuju, da su na glas o Nikolinoj smrti i Turci i Nijemci palili mužare od veselja. Buntovni pokret izgubi sada glavnoga vodu, koji je svojim ugledom i položajem vezao Hrvate i Madžare. Odsad se opaža u njihovu pokretu neka podvojenost: Hrvati pod vođom Petrom Zrinskim naginju Francuskoj, a Madžari Turskoj. Radi nove pogibli od Turske imenova Leopold g. 1665. Petra Zrinskoga banom, ali ga ne uvede u bansku čast, dakle mu ne dade sve vlasti banove službe. Uto se je stao za urotu zanimati i vrhovni sudac ugarski Franjo Nadasdy. No bio je dvoličan i kao takav nadao se izdajstvom zajedničke stvari doći do palatinske časti. I tek kad nije našao razumijevanja u Beču, odlučno pristane uz urotnike. Ovi, kako su bili podvojeni među sobom, nisu uspjeli ni kod Turaka ni kod Francuza. Pod utjecajem Portinog tumača Grka Panajottija Turci odbijahu ponude Madžara, koje je opet Panajotti od reda izdavao austrijskom poslaniku kod Porte Casanovi. Ljudevit XIV. je opet otezao, da se jasno izjavi o pomoći, koju bi dao Zrinskome, i to sve dok nije osvojio Belgiju, a onda, sklopivši tajni ugovor s Leopoldom o španjolskoj baštini, otkaže Petru svoju pomoć. Hrvatski ban, navikao na iskrenost i poštenje, nije znao, što je evropska diplomacija i tuđinska pomoć. Predobio je za se samo štajerskoga zemaljskog kapetana Tattenbacha. U njegovim tjeskobama jedino mu je olakšanje bilo, da je g. 1668. pred turskom pogibli bio ipak uveden u bansku čast, ali generalat karlovački, kad je general Auersperg g. 1669. umro, nije dobio on, već njegov ljuti protivnik Josip Herberstein.

Bečki je dvor već imao sve niti urote u svojim rukama. Zavjerenike su odali staračac Madžar Ladislav Fekete i beznačajni pijanica Bory. A kako Zrinski nije bio dosta oprezan, ispripovjedio je svoje osnove dvorskome čovjeku Rottalu, a taj kao neprijatelj Nadasdyjev, želeći ovoga upropastiti, otkrije urotu dvoru. Glavna misao Petrova bio je rat s Turcima, i da tu misao oživotvori, ponudio se je i Mlecima, no kad je vidio, da Beč ne će nipošto rata s Turcima, a ovamo odbijen od Venecije i napušten od Ljudevita XIV. obrati se Poljacima. Mislio je osujetiti osnove bečkoga dvora, da uda Leopoldovu sestru Eleonoru za novoizabranoga kralja poljskog Mihajla Wišnowieckoga. Za taj posao


odabrao je pouzdanika svoga sure Franje Krsta Frankopana, koji je tada istom (g. 1669.) stupio u zavjeru, dok je dotada bio u zavadi s Petrom radi nekih parnica. No i tamo propade Petrova osnova. Ostao mu je još samo jedan put — obratiti se za pomoć Turčinu, za kojega su inače već njegovi madžarski drugovi i otprije bili oduševljeni, premda je Petar smatrao Turke vjekovnim neprijateljima svoje domovine i svog roda. Petrov kapetan Bukovački uspije ipak nagovoriti bana, da pokuša s Turčinom. Bukovački je iz dna duše mrzio Nijemce, te izrazio želju, da ga ban pošalje kao svoga punomoćnika u Tursku. I 12. studenoga 1669. krenuo je Bukovački k sultanu s malom pratnjom, dok je Petar razglasio, da ga je poslao u Ugarsku k svome zetu Rakoczyju. Bukovački je saznao, da se sultan nalazi u Solunu i krene onamo. Divanu Mehmeda IV. svidio se je muški nastup Bukovačkoga, pa je prihvatio ponude Zrinskoga, koje su se sastojale u ovom: Ugarska i Hrvatska dolaze pod pokroviteljstvo sultana i plaćaju godišnji danak 12.000 talira, koja se svota ne će povećavati. Ugarskom i Hrvatskom vladat će u ime sultanovo Petar Zrinski i njegovi potomci, a poštivat će se stare slobode i ustav ovih kraljevina.

Turska će vojska pomagati Zrinskoga, a koje gradove otme Nijemcima, predat će ih Madžarima i Hrvatima. U Ugarskoj će se mjesto Apaffyja postaviti za kneza zet Zrinskoga Franjo Rakoczy. No kako nisu svi članovi sultanova divana bili oduševljeni za savez sa Zrinskim, Sultan prepusti konačnu odluku velikom veziru Ćupriliću, koji se je nalazio na Kandiji. Prijaznost Turaka osokolila je Bukovačkoga i on javi banu, da je pomoć Turaka osigurana, pa se ovaj dade na odlučan korak, ako i nije bio potpuno spreman. Žestoki Franjo Krsto Frankopan gorio je od želje, da se što prije udari na Nijemce, pa piše kapetanu Čolniću: »Komaj čekam, da naše kape s čalmami pomešamo, a krilaki budu frkati po zraku. Ni časa ne damo, da se plundraši sprave«. Zrinski dade razglasiti kmetovima, da će se ukinuti kmetstvo i tlaka, ako seljaci ustanu zajedno s njim. Pozvao je i vlaškog vladiku Mijakića, no taj mu odgovori, da bez privole ostalih starješina sam ne može ništa učiniti. Frankopan je, obilazeći s jednoga kraja na drugi, dobio za sebe u Primorju sav narod, te je župnik Jure Pipinić bio već spreman, da sa svojim ljudima provali u Kranjsku. U Zagrebu, oni na Kaptolu, nisu bili tako oduševljeni, već su tražili tri dana za razmišljanje, dok su građani na Griču odlučno pristali uz Frankopana. Prešavši odatle Savu sazva knez sastanak plemića u Brezovicu, gdje se je većina izjavila za Zrinskoga, ali ga Turopoljci odbiše.

No Zrinski se stade doskora kolebati. U Beču su znali već odavna za njegove osnove, jer ih je izdao Grk Panajotti, pa su se spremali na odmazdu. Zrinski videći, da je pretečen, pokuša i bez Frankopanova znanja nagoditi se s Bečom, pogotovo, kad je opazio, da ga i Turci varaju. Čuprilić je naime sumnjao u iskrenost Zrinskoga, ne vjerujući, da bi ban mogao biti turski podanik. Turci su Bukovačkome obećali odgovor preko bosanskog paše, ali taj nije stizao. Zrinski stoga pošalje zagrebačkog biskupa Borkovića k Leopoldu. Stari je biskup bio iskreno odan banu, ali nije bio dorastao lukavima bečkim diplomatima, koji mu izjaviše: »Znamo mi ovdje cijeniti Zrinskoga, samo neka dođe!« I prije još nego se je Borković povratio k banu, šalje ovaj već Irca Forstalla, učenog redovnika, s posebnim uvjetima, pod kojim bi se izmirio s carem. Uto je došao Leopoldu i Nikola Erdedi, zakleti dušmanin roda Zrinskoga, prikazavši mu sve, što se događa u Hrvatskoj. I dobije od cara 6000 for., da kupi vojsku protiv bana. Petar sada šalje 8. IV. 1670. i svog jedinca Ivana Antuna kao taoca kralju, ali je sve sad bilo uzalud. Leopoldovi savjetnici su tražili, da se Zrinskome ne smije oprostiti, a pružila im se dobra zgoda, da se konfiskacijom njegovih dobara napune prazne državne blagajne. Leopold proglasi 30. ožujka 1670. Zrinskoga veleizdajnikom, liši ga svih časti i udari 50.000 for. ucjene na njegovu glavu. A dok se je sve to provodilo, Lobkovic, po rodu Čeh, po službi Leopoldov savjetnik, po poštenju nitkov, uvjeravao je Forstalla, da još nigda nije nikoga


prevario, pa zato neka se Zrinski uzda u kraljevu milost; šta više dao je Forstallu vrlo ljubazno pismo za Zrinskoga, »miloga svog nećaka«!

Međutim je general Spankau provalio po uputama iz Beča U Međumurje približujući se Čakovcu. Zrinski se htjede oprijeti, no jedan ga kapetan odvrati od toga, jer da nisu pripravni. I da se ne sukobi sa Spankau-om, pode 13. travnja 1670. zajedno sa Franjom Krstom Frankopanom put Beča. Njemačka soldateska pohara bogati Čakovac, a ista sudbina stiže poslije i ostale gradove Zrinskoga i Frankopana. Ne znajući, kako će svršiti buna u Gornjoj Ugarskoj, Leopold je iz početka lijepo postupao sa hrvatskim velikašima. No čim je ondje bila buna ugušena, zavedoše protiv njih sudbeni postupak. Zatvoriše ih u tvrđavu Bečkoga Novog Mjesta (Wiener Neustadt), pa ih usprkos protesta, da im po hrvatskim zakonima ima suditi domaći sud i usprkos papina zagovora i zapadne Evrope, odrubiše glave 30. travnja 1671. u Wiener Neustadtu. Jednako su poginuli izdajica Nadasdy i propali Tattenbach. Žena Petrova Katarina, hrvatska spisateljica i ponosna banica, kojoj je muž pisao pred smrt poznato dirljivo pismo, svršila je svoj život u ludilu 16. studenoga 1673. u Gradačkom samostanu dominikanka. Zima, glad, golotinja, nečovječni, upravo barbarski postupak prema njoj i njezinoj kćeri Zori slomiše njezin jaki duh. Sve to Nijemcima nije bilo dosta, nego nasiljem, izdajom i nevjerojatnim cinizmom istrijebiše cijeli rod Zrinskih, dok je Frankopan i onako bio posljednji od svog roda u Hrvatskoj. Uništivši tako najmoćnije hrvatske velikaše mislili su Nijemci Hrvatsku pretvoriti u »nasljednu kraljevinu« i oteti joj vjekovnu slobodu i ustav, kako su to učinili i sa Češkom. Najveća im je zapreka u tom bila banska čast, s kojom je bila usko vezana tradicija još od doba hrvatskih narodnih vladara — čast, koju su i poslanici papini kao i oni zapadnih evropskih vladara smatrali potkraljevskom (vicerex) prema već poznatoj riječi u svoj Hrvatskoj: kralj kraljuje, a ban vlada. Leopold je još g. 1670., skinuvši Zrinskoga sa banske časti, povjerio »bansku službu« biskupu Borkoviću i neprijatelju roda Zrinskih Nikoli Erdediju. Karlovački general obilazio je zemljom nagovarajući plemstvo, da se odcijepi od Ugarske (gdje je bila ukinuta palatinska čast) i pripoji svoju domovinu neposredno austrijskim nasljednim zemljama — ako žele uživati carsku milost, koja će im donijeti svaku sreću i blagodat. No ta ista carska milost zaplijenila je gradove Zrinskih, a što je još gore i gradove Frankopana u Hrvatskom Primorju, te je tako Hrvatska izgubila i zadnji dijelak morske obale. Čak su i Štajerci širili granice svoga gospodstva na račun osakaćene Hrvatske.

ZEMLJA SE ČISTI OD TURAKA, A BRANI OD — KRŠĆANA

Pa ni u to najtužnije doba nisu Hrvati klonuli. Sabor traži g. 1673., da kralj imenuje Erdedija banom s potpunom vlašću, a bečki dvor dade ga instalirati s potpunom banskom vlašću, ali bez banskog naslova. I sam Erdedi konačno uvidi, kakovi su Hrvatima tuđinci bili prijatelji te uskliknu tom zgodom: »Sada ali nikdar treba za patriu stat!«

U Ugarskoj je gaženje slobode prouzrokovalo novu bunu »kuruca« (križara). Na čelo buntovnika stade mladi Emerik Tököly, drugi muž Jelene, kćeri Petra Zrinskoga, a Rakoczvjeve udove. Zemljom odjeknu pjesma: »Piti moraš krv njemačku«, a ustaše pomaganu Francuska, Turska, Poljska i Erdelj. Car u toj nevolji uspostavi u Hrvatskoj bansku čast, a u Ugarskoj palatinsku, i sklopi primirje s Tökölyjem. S Madžarima je pokušao nagoditi se na saboru u Požunu, ali mu to slabo pode za rukom, jer je Tököly doskora uvidio, da ga car vara, pa se obrati Turskoj. I Leopold pošalje poslanstvo Mehmedu IV., da produži vašvarski mir, kojemu je isticalo vrijeme. Turci su međutim željeli rat pa su postavljali neprihvatljive uvjete, a ujedno su Tökölyja proglasili knezom i


regentom Ugarske. Silna i dobro opremljena vojska od 250.000 ljudi krenu iz Drinopolja pod vodstvom Kara Mustafe. Na svoju sreću izmirio se Leopold s pomoću pape Inocenta XI. s Francuskom i sklopio savez s Poljskom, ali kukavan ipak pobježe pred Turcima iz Beča sa 60.000 Bečlija. Sam se skloni u Linz, a obranu Beča prepusti grofu Starhembergu sa 22.000 vojnika. Ni sultan nije pratio svoju vojsku, već je ostao u Beogradu, čekajući ratne vijesti. U najkritičnijem času dohrli Beču u pomoć poljski kralj Jan Sobieski, u čijoj se pratnji nalazio i neumorni hrvatski pobornik Juraj Križanić, i potuče Turke hametom 12. rujna 1683. Turci ostave silan plijen kod Beča i pobjegnu glavom bez obzira. Poljski kralj uđe pobjedonosno u Beč, a već drugoga dana eto tamo i Leopolda, kad već ni jednoga Turčina nije bilo blizu. I prva mu je briga bila, da sklopi — mir. No prije nego je sultan isto odgovorio, potuče Sobieski ponovo Turke kod Parkanja i osvoji Ostrogon. Sad se i bečki dvor odvaži na proganjanje Turaka. Sultan dade od bijesa zadaviti Kara Mustafu, ali ni novi veliki vezir ne mogne zaustaviti prodiranje kršćanskih vojska. Uto sklopi s carem savez Venecija, a ovom se pridruže papa i Poljska (sv. liga). Gonjenje Turaka potraje 16 godina (1683.—1699.). U Ugarskoj su ratovale carske vojske pod zapovjedništvom Ljudevita Badenskoga, Eugena Savojskoga i Karla Lotarinškoga, dok u Hrvatskoj stoji banska vojska pod zapovjedništvom bana Nikole Erdedija, a u Dalmaciji se bore Hrvati kao mletački podanici. Godina 1687. bila je odlučna za obadvije strane: u Turskoj bace buntovnici Mehmeda IV. u tamnicu i postave na prijestolje njegova brata Sulejmana III., dok je u Ugarskoj i Hrvatskoj proglašeno nasljedno pravo Habsburgovaca u muškoj lozi, pa se otada ne biraju više kraljevi, već se jednostavno krune. Ukinut je i 31. čl. zlatne bule, koji je velikašima dopuštao bunu protiv kralja, ako krši prava i povlastice tih kraljevina. Sve je to mogao Leopold postići, jer su carske pobjede zaslijepile Hrvate, a sami su ih većim dijelom izvojevali nad Turcima. Ban Erdedi otme Turcima (g. 1684.) Viroviticu, potuče ih (1687.) u Lici, a pred banskom vojskom pobjegnu Turci i iz Osijeka, pa se tako stade Slavonija od njih čistiti. U tim se borbama po Slavoniji odlikova fratar Luka Ibrišimović, kao što se je u Lici proslavio pop Matija Mesić. G. 1689. osvoje Hrvati pod Ivanom Draškovićem Zrin, provalivši u Tursku Hrvatsku, a te iste godine učini Ljudevit XIV. Turcima lijepu uslugu. Kad su se carskoj vojsci, koja je pod Ljudevitom Badenskim prodrla u Srbiju, pridružili Srbi pod patrijarhom Crnojevićem, prodru carevci sve do Skoplja i Vidina. No doskora moradoše ostaviti Srbiju, jer je u carske zemlje na Rajni provalio Ljudevit XIV., pa je trebalo braniti Njemačku. I kad je carska vojska napuštala Balkan, pođoše s njom ovamo u naše krajeve i Srbi pod patrijarhom Arsenijem Crnojevićem. Tom prilikom ostavi 36.000 Srba svoju domovinu; kuće i polja, a njihove krajeve zaposjednu Arnauti i drugi ostaci prehistoričkih naroda na Balkanu. To je iza Tomislava drugi put, da Srbi traže spas pred zulumom svojih dušmana izvan granica svoje domovine. Austrija ih naseli sada po Srijemu i južnoj Ugarskoj, te im za ono doba i ondašnje po-jimanje dade velike privilegije. Nato Turci provališe u Slavoniju, gdje im se pridružiše i Vlasi oko Pakraca. Odlučna se bitka zapodjene kod Slankamena 19. kolovoza 1691., gdje su Turci hametom potučeni. U tom boju pogibe i Adam Zrinski, Nikolin sin, boreći se u redovima carske vojske, a pogodi ga austrijski metak u leda. Od Zrinskih ostade poslije Adamove smrti još jedini Ivan-Antun Zrinski, Petrov sin, inače Leopoldov pristaša, koji je bio zatvoren u tamnicu i od progona oslabljena uma čamio u skrajnjoj bijedi u tvrđavi Schlossbergu u Gracu, gdje je g. 1703. i umro.

Rat s Turcima se nastavlja, a vodio ga je s carske strane Eugen Savojski, koji potuče g. 1697. Turke kod Zente u Ugarskoj. Dvije godine potom sklopljen je mir u Srijemskim Karlovcima g. 1699. Turcima ostade samo Banat u Ugarskoj. Hrvatska je od cara tražila, da joj se pripoji oslobođena Slavonija (osim jugoistočnoga Srijema, koji je


ostao Turcima). No protiv toga digoše se Štajerci, zabrinuti za svoje položaje i časti u Slavoniji, a s njima držahu i Vlasi. Venecija pak dobije srce i kolijevku Hrvatske — zemlju od Knina, preko Sinja do Vrgorca, i otada ta zemlja nosi mjesto staroga hrvatskog imena naziv Dalmacija.

Hrvati su se međutim cijelo vrijeme s pravom nadali, da će nakon oslobođenja zemlje od Turaka dobiti stare svoje granice i zemlje, koje su izgubili za 300-godišnje borbe s Turcima. Kad se je pak sklapao mir, bili su carski povjerenici sami Nijemci, a na čelu im Talijan grof Marsigli. Zato ih i kapetan Jasenovca Adam Domjanić nije htio priznati povjerenicima, jer da od bana nije dobio o tome nikakova naloga. A Pavao Ritter-Vitezović, dodijeljen Marsigliju kao savjetnik, napisa ovome spomenicu, tvrdeći u njoj, da Dalmacija uopće ne postoji, već se sve zemlje starog Ilirika imaju zvati Hrvatska.

G. 1705. umre Leopold, a naslijedi ga sin Josip I. (1705. do 1711.). Njegovo kratko vladanje ispunjeno je opet ratovima i bunama. U Ugarskoj je Rakoczy okupio oko sebe Madžare, na Zapadu bjesni rat za španjolsku baštinu s Ljudevitom XIV., a Hrvati odbijaju Rakoczyjev napadaj na njihove zemlje i gone ga preko granica svoje domovine. Ipak im nije pravo, da ban, koji je uto prešao s vojskom preko Mure, vodi i dalje borbu u samoj Ugarskoj, te nalažu vojskovođi Ivanu Draškoviću, kad je ovaj zatražio, da mu se pošalje pomoć u Ugarsku, da ne sluša bana — jer se ne priliči, da poglavica zemlje boravi izvan nje, pa makar i kralju pritom pomagao. Ujedno zatraže i od kralja, da varaždinsku vojnu krajinu povrati materi zemlji, ali je to ometao varaždinski general Sigbert Heister pod izlikom, da će tamo nastanjeni Vlasi prebjeći u tom slučaju u Tursku. Kad su pak Madžari pokušali na saboru g. 1708. provesti odluku, da kralj smije potvrditi samo one zakone hrvatskoga sabora, koji se ne kose s ugarskim zakonima, ustadoše protiv toga poklisari hrvatskoga kraljevstva, no kako je ugarski sabor bio raspušten radi kuge, ne bi od toga madžarskog pokušaja ništa. Kao odgovor na težnje Madžara stade zagrebački biskup Martin Brajković nastojati oko toga, da zagrebačku biskupiju uzvisi na nadbiskupiju i oslobodi Hrvatsku od utjecaja madžarskog nadbiskupa u Kaloči. No biskupova smrt omete zasada taj pothvat. Josip umre 13 dana prije nego je sklopljen mir s buntovnim Madžarima u Szatmaru (1711.). Tim je mirom dovršena dugotrajna borba između Habsburgovaca i Madžara na korist prvih, i Madžari će odsada pokušavati otimati prava i slobode Hrvata. Rakoczy je međutim pobjegao iz Ugarske u Francusku, a odatle u Tursku, gdje je i umro te pokopan uz svoju majku Jelenu Zrinsku u Galati.

Josipov brat Karlo III. (1711.—1740.) boravio je još od osamnaeste godine svoga života izvan zemalja, koje su ga iza smrti Josipove zapale kao jedinoga muškog člana habsburške loze. Boravio je u Nizozemskoj, Portugalskoj pa u Španiji, čekajući ondje na španjolsku krunu, a sada dobije mjesto nje evo carsku krunu njemačku i kraljevsku ugarsko-hrvatsku. Primivši carsku krunu u Frankfurtu dođe u Beč i sazove sabor u Požunu za dan 3. travnja 1712. Hrvatski se je sabor sastao na poziv banskog namjesnika, zagrebačkog biskupa Esterházija (naturaliziranog Hrvata) u biskupskim dvorima 9. ožujka 1712. Da naglase svoju neodvisnost od Ugarske, prihvate Hrvati na tom saboru rezoluciju, kojom priznaju pravo nasljedstva i onoj ženskoj lozi habsburškoj, koja drži u svojoj vlasti habsburške nasljedne zemlje Austriju, Štajersku, Kranjsku i Korušku. Ugarska se ovdje i ne spominje, šta više ta je rezolucija upravo uperena protiv ugarskoga zakona o nasljedstvu iz g. 1687., koji je glasio, da po izumrću muške habsburške loze Ugarska ima pravo slobodnog izbora. I da svoju samostalnost što bolje istaknu, opravdavaju Hrvati taj svoj korak ovako: »Nije nas Ugrima podvrgla ni jedna sila, ni jedno ropstvo, već se sami od svoje volje pokorismo ne kraljevstvu, nego kralju njihovu .. . slobodni smo, a ne robovi«. Time je, kako kaže Klaić, uzdrman temeljni zakon ugarskoga državnog prava. Pa ako Karlo i nije izdao Hrvatima diplome, da prihvaća taj njihov


zaključak kao državni zakon (nije ju potpisao, ali je koncept bio sastavljen u dvorskoj kancelariji), ipak, videći raspoloženje Hrvata, prihvati g. 1713. u tajnom vijeću svojih savjetnika kućni nasljedni zakon, u kojem su ove tri glavne točke: 1. primogenitura, 2. nerazdjeljivost njegovih kraljevina i zemalja, i 3. pravo nasljedstva ženske loze (Pragmatička sankcija). Madžari međutim nisu bili voljni proglasiti Karlovu pragmatičku sankciju zakonom, te su je priznali istom g. 1722., no pritisnuti od Hrvata morali su zabaciti svoj zahtjev o konkordanciji hrvatskih zakona s ugarskima, čime je potpuno utvrđena samostalnost Hrvatske (čl. 120 od g. 1715.). G. 1722. osnova Karlo namjesničko vijeće za Ugarsku kao najvišu upravnu vlast u zemlji. Ovo je doduše pokušalo odmah proširiti svoj djelokrug i na Hrvatsku, ali su to Hrvati na svom saboru u Varaždinu g. 1725. najodlučnije odbili izjavivši: da u pitanju uređenja granica ne će da znadu za namjesničko vijeće, već su o tome dali naputak svome banu, kako ima postupati, i onda da će se uvijek oprijeti uplitanju toga vijeća u hrvatske poslove. Doskora je (g. 1729.) stao hrvatski sabor sastavljati i odobravati godišnji proračun za svoju kraljevinu i raspisivati poreze, naglašujući time opet svoju punu samostalnost. Pa mada je Hrvatska bila zbog ratova od gotovo tri vijeka iscrpljena, ipak je njezin proračun svršavao viškom; dokle god je sama vodila svoje gospodarstvo. A dok se je tako razvijala borba za političku samostalnost Hrvatske, nije prestao hrvatski narod voditi borbe i na bojnom polju. Hrvati pod vlašću mletačkom vodili su i dalje u Dalmaciji bojeve s Turcima, pobijedivši silno tursku vojsku kod Sinja, dok je u slobodnoj Hrvatskoj banski namjesnik Ivan Drašković udarao na pogranične turske gradove u Bosni, kako bi zapriječio bosanske muhamedance, da priskoče u pomoć turskoj vojsci u Srijemu, Banatu i pod Beogradom, gdje je Karlo, kao saveznik Mletaka, ratovao s Turcima. Tu Eugen Savojski potuče Turke i osvoji Beograd g. 1717. Kod sklapanja mira u Požarevcu iste godine bila je zastupana i Hrvatska po Ivanu Draškoviću, ali je dobila samo nešto zemlje preko Une, dok je ostalim zemljama Karlo dao upravljati po svojim generalima. Kako su Turci prepustili Karlu Srijem, Banat, Srbiju između Drine i Morave, Vlašku do Alute i sjeverni dio Bosne uz Savu i Unu, nije Hrvatska i Ugarska gotovo više ni graničila s Turskom. Venecija je dobila Imotski i Vrgorac, pa zemlje na jugu Neretve, našto Dubrovnik ustupi Turskoj sa sjevera Klek, a na jugu Sutorinu, samo da nema zajedničkih granica s Venecijom. Tako je Hercegovina na dva kraja doprla do mora.

No kolikogod su Hrvati bili vjerni Karlu i pomogli mu provesti Pragmatičku sankciju, nije im se pokazao zahvalnim. Tome su međutim mnogo bili krivi i hrvatski velikaši, koji su, ne podnoseći niže plemstvo, radije se oslanjali na svoje staleške drugove, madžarske velikaše, i time škodili sami sebi. Takove razmirice, nesloga i borbe velikaša s nižim plemstvom dadoše povod carskome ratnom vijeću, da uredi hrvatsku i slavonsku Krajinu kao posebne carske zemlje, odijeljene od hrvatskog kraljevstva (g. 1734.). Tako ti naši »graničari« ili »krajišnici« primaju plaću od cara i vojuju za njega, gdje on hoće, bez obzira na to, što su rodom i podaništvom Hrvati. I Hrvatsko primorje imalo se je otrgnuti od matere zemlje i smatrati dijelom austrijskih carskih zemalja. Jedva je tek nešto uspjelo — da je carska komora plaćala izvanrednu daću u hrvatsku blagajnu, po čemu je opet priznato bilo pravo Hrvatske na Primorje. Karlo je donekle vodio i brigu za te krajeve, izgradivši od Karlovca do mora cestu (Karolinska cesta), uređivao luke u Bakru, Senju i Karlobagu, a radio je i oko podignuća brodogradilišta u Kraljevici.

Pod kraj života zapleo se je međutim kao saveznik Rusije u drugi rat s Turskom (g. 1736.—1739.), ali ne imajući dobrih vojskovođa — Eugen Savojski bio je uto g. 1733. umro — izgubi rat i morade se mirom u Beogradu odreći većine zemalja, što ih je bio dobio mirom u Požarevcu. Granicom prema Turskoj postade opet rijeka Sava.


ŽIVOT HRVATA ZA TURSKE NAJEZDE

Kršćanski Zapad nije se maknuo, da spasi Carigrad, ali je doskora osjetio, od kolike je važnosti bio pad toga grada. To je nažalost bilo od velikih i teških posljedica i za hrvatski narod. On je najviše morao voditi gotovo trajne krvave bitke, otimljući se turskoj najezdi i braneći pedalj po pedalj svoje zemlje uz teško prolijevanje svoje krvi. Turci u početku nisu doduše bili ni bolji ni gori od ostalih osvajača naših zemalja, ali su s vremenom radi nasilnosti i neiskrenosti svoje politike, koju su baštinili od Bizanta, radi silovitog poturčivanja i poznatoga svog ratnog bijesa postali strašni tirani i zatirači svake slobode. — Turci su se vladali spram drugih ljudi prema vjeri, pa kao što su u zapadnoj Evropi nosiocima državne misli bili plemići, tako su kod Turaka to bili muhamedovci: ovi jedini uživaju sva prava, dok su druge vjere jedva bile trpljene. Muhamed II. obećao je doduše kršćanima slobodu, ali je i ta bila takova, da je u našem narodu nastala riječ: Car daleko, a Bog visoko. Ako je i bilo u tom obećanju nekih dobrih odredaba, one se ipak nisu vršile. Sila i podmitljivost bijaše jedini način njihove uprave. Do turskog doba nije hrvatski narod znao za kolac, hajdučiju, izdajstvo, a imao je zaštitu u svojima plemenskim sudovima i starim, zdravim običajima, koji su stvorili narodnu, etički neslomljivu tradiciju. Turčin je pokušao sve to razoriti. Zato je i znao hrvatski narod s neviđenom ustrajnošću braniti sebe i svoje, te je malo primjera u povijesti, da se je jedan narod uz tolike žrtve tako odlučno i dostojno borio za svoje ognjište. Održao se je i onda, kad mu je plemstvo bilo posve osiromašilo, seljaštvo izgladnjelo, a od Turaka mu pružana zlatna obećanja, samo da se preda i da im pusti slobodan prolaz kroz svoju zemlju.

TERITORIJALNE PROMJENE

Kad je u hrvatskim krajevima sve već bilo opustošeno, kad je nestalo sela i šuma, a po poljima ostala pusta garišta, počeo se je hrvatski narod pomalo povlačiti s te svoje pustoši, i tako se hrvatsko ime proširilo na sjever od Gvozda u dotadašnju Slavoniju sve do Drave, a ta je obuhvatala zemlje na istok Hrvatske do Zemuna. Dalmacija je negda bila teritorij gradova Kotora, Dubrovnika, Splita, Trogira i Zadra te otoka Krka, Cresa, Lošinja i Raba tako, da od 9. do 15. vijeka Klis, Solin, Knin, Imotski, Biograd, Šibenik, Brač, Hvar i Vis ne bijahu u Dalmaciji već u Hrvatskoj. Za turske premoći u 16. vijeku krajevi, osvojeni od Turaka, poklopljeni su Bosni, a Primorje i otoci, potpavši pod mletačku vlast, primiše ime Dalmacije (»Acquisto vecchio« — stara stečevina). Bosansko se ime proteže i na gradove iza Gvozda, tako da su pod bosanski pašaluk spadali Klis, Solin, Knin, Sinj, Imotski, Drniš, Zemunik, Petrinja, Požega, Osijek, Đakovo, a onda i Turska Hrvatska (Bihać na Uni, Cazin i dr.). No kad su Turci počeli uzmicati iz naših krajeva, nisu se nažalost hrvatske zemlje povratile materi zemlji, te je mirom u Srijemskim Karlovcima (g. 1699.) Venecija dobila gradove sredovječne Hrvatske Knin, Vrliku, Sinj, Vrgorac i dalje do Gabele na Neretvi (»Acquisto nuovo« — nova stečevina). I na te se gradove protegnu ime Dalmacije, te je tako hrvatsko ime kao geografijski naziv potisnuto iz kolijevke hrvatstva. Još je jednom pomaknuta granica Dalmacije na štetu Hrvatske, i to za mira u Požarevcu g. 1717., kad je Dalmacija dobila opseg, koji je imala do g. 1918. (osim Dubrovnika i Spiča; »acquisto novissimo« — najnovija stečevina). Zemlje između Une i Vrbasa nisu se više nigda povratile Hrvatskoj, a i ono, što se po Hrvatskoj i Slavoniji oslobodilo Turčina, palo je pod vojne krajine, te Hrvatska ostade i dalje reliquiae reliquiarum.


NACIONALNE PROMJENE

Turci su uz ostali plijen vukli sa sobom na tisuće naroda u roblje. Mletački pisac Sanudo računa g. 1533., da su do tog doba Turci odveli u roblje oko 600.000 Hrvata. Poslije toga bez sumnje se je taj broj potrostručio. Većina zarobljenog pučanstva raseljena je po Bosni i njoj istočnim krajevima, te su tako doprle gomile Hrvata i do Carigrada i Male Azije. Jedan dio našeg naroda ostavio je pred sve većim opasnostima staru domovinu i selio se u Kranjsku, zapadnu Ugarsku, Austriju, Moravsku i Italiju.15 I dalmatinski gradovi puni su bjegunaca iz hrvatskih krajeva. Tim načinom spasli su se ti gradovi za hrvatstvo, pa i u 16. vijeku su nošnje i običaji u gradovima čisto hrvatski, a i jezik je hrvatski ondje jači od talijanskoga; tako napose žene nisu ondje ni znale drugog jezika osim hrvatskoga. U samostanima, gdje su živjele koludrice plemićkoga roda, morali su i ispovjednici i propovjednici poznavati hrvatski jezik, jer one drugoga nisu znale. Na hrvatska pusta ognjišta naseliše Turci pravoslavne Vlahe, Srbe i Grke, koji se tako raširiše napose po Krajinama. Hrvatski je narod u tom zlu uščuvala katolička vjera i svijest zajednice plemića i puka. A ta svijest bila je tako jaka, da je naš narod pohrvatio listom tolike pridošlice iz njemačkih, ugarskih i slovenačkih zemalja, kao i mnoge mletačke porodice, koje su se za turskih ratova po ovim krajevima naselile.

TURSKA UPRAVA U OSVOJENIM KRAJEVIMA

Turci su od svih hrvatskih zemalja stvorili jedan pašaluk — bosanski. Jedini Srijem od hrvatskih zemalja spadao je pod budimski pašaluk. Bosanski je osnovan g. 1582. ili 1583., a dotada je bio samo begluk. Paša ili beglerbeg nije imao mnogo veću vlast od ostalih sandžak-begova, koji su upravljali sandžacima, na koje se je dijelio pašaluk. Beglerbeg je vojnički i upravni poglavar, te mu je položaj sličan bizantskom strategu. Poturčeno plemstvo bosansko sačuvalo je svoje položaje i imanja, nosilo je i neke časti i vodilo upravu, ali se uza nj podiglo doskora novo, vojničko plemstvo: spahije. Tako Bošnjaci postadoše turski krajišnici. Beglerbeg je stolovao u početku u Banjaluci, a g. 1639. prenio je svoje sijelo u Travnik. Prati ga sjajno opremljena tjelesna straža. Uz njega je defterdar (blagajnik) sa svojim zamjenikom ćehaja-begom, koji zamjenjuje i beglerbega, a onda vrhovni muftija ili kadija (mulla) sa sjedištem u Sarajevu, gdje se nalazi i dizdar-aga, zapovjednik janjičara u Bosni. Sva zemlja pripada državi, pa je ova može uzeti od posjednika bez odštete i dati je drugomu.

Raja. Jedino musliman je privilegiran u turskom carstvu. Raja se mora od njega razlikovati i nošnjom. Muslimani nose svileno odijelo zelene, bijele, žute i crvene boje, a raja se može odijevati jedino u crnu boju. Ova se može samo iznimno baviti trgovinom, inače obrađuje zemlju po aglucima i beglucima, i plaća carstvu harač u novcu i krvi: u novcu je harač po odredbi iznosio jedan dukat, ali je u životu te mučene raje iznosio redovno daleko više, jer su haračlije, nezadovoljni nametnutim dankom, znali joj opljačkati kuće i zadruge. U krvi je plaćala raja tako, što su najljepšu i najzdraviju kršćansku djecu odvodili Turci: žensku u svoje i carske hareme, a mušku u janjičarske vojarne. Ni plač ni vapaj za milosrđem, a još manje traženje prava nije tu ništa koristilo; jedino je mito moglo nešto pomoći. Kad je kršćaninu dogorjelo do nokata, nije mu preostajalo drugo, nego odmetnuti se u hajduke ili prebjeći preko granice. No uza sve to

15 U Južnoj Italiji postoji još i danas par hrvatskih sela, u kojima stanovnici govore čakavskim dijalektom i spominju u svojim pjesmama turske bojeve.


krv se bratska nije mogla zatajiti. Musliman s jedne, a kršćanin s druge strane granice govorili su ipak istini jezikom — hrvatskim, pa ima primjera, gdje se krajišnici s obje strane lijepo paze i — bratime.

Vjera. Za katoličku crkvu kod Hrvata bile su u to doba najteže prilike. Već prije toga se je Bosna s pojavom bogumila udaljila od katoličke crkve, kojoj je pripadala još za narodnih vladara. Nekoji su pak tuđinci pristajali uz protestantizam (Franjo Tahi), premda su ga banovi i hrvatski sabor odlučno odbijali. Njemački vojnici, koji su dolazili ovamo kao protestanti i poslije rata vraćali se kući, ne mogu se nazivati hrvatskim protestantima. Duhovnu kulturu u krajevima, slobodnim od turske vlasti, pomagali su osobito redovi i samostani. Benediktinci izumiru pomalo u to doba, ali zato veliko djelovanje razvijaju kod Hrvata Pavlini i Isusovci. Pavlini otvaraju prvu našu gimnaziju g. 1503. u Lepoglavi, a zatim u Križevcima i Senju. I kroz gotovo 300 godina odgaja se u njihovim školama naša duhovna i svjetovna mladež. G. 1656. predaje se u Lepoglavi i filozofija, a g. 1683. i teologija, pa mladi ljudi postizavaju ovdje i doktorsku čast. A Pavlin Ivan Belostenec putuje po svim hrvatskim krajevima, skupljajući jezično blago za svoj rječnik. Franjevci Kačić-Grabovac i Ivan Filipović16 odlikuju se kao pjesnici, a Katančić kao arheolog, koji je platio životom svoje hrvatsko rodoljublje u zloglasnim mletačkim tamnicama.

I u glazbi se odlikuju Franjevci. Gvardijan splitskog samostana Ivan Lukačić (rođen g. 1574.) Vrši oko 30 godina službu kapelnika stolne crkve u Splitu, a g. 1620. izašle su u Mlecima njegove »Sacrae cantiones«, zbirka »moteta« za više glasova. To je drugo objelodanjeno hrvatsko glazbeno djelo (prvo takovo djelo jesu četiri četvero glasna madrigala, koje je g. 1550. izdao Andrija Patricij (Petrić) s otoka Cresa. Isusovci su došli k nama najprije u Dubrovnik (g. 1560.) a onda u Zagreb (g. 1606.). Oni se posvećuju poglavito školstvu; otvaraju škole u Zagrebu, Rijeci, Požegi, Osijeku, Varaždinu i Dubrovniku. Od zagrebačke njihove gimnazije razvila se (g. 1669.) akademija znanosti s pravima sveučilišta. Prvi rječnik hrvatskoga jezika izdao je (1649.) Isusovac (Talijan) Micaglia (Mikalja), a prvu gramatiku Isusovac Bartul Kašić (g. 1604.), koji je za glagoljaše priređivao na hrvatskom jeziku evanđelja, poslanice i ritual. A kao svestrani pisci odlikuju se: Sušnik, Jambrešić, Mulih, Kanižlić, Ignjat Đorđić, Ruđer Bošković i dr.

Kako su u krajevima, osvojenim od Turaka, katolici bili žešće progonjeni od drugih vjera, nastojali su pape više puta podići kršćanski svijet na križarsku vojnu protiv Turaka, te su u tu svrhu pomagali Hrvate i novcem i vojskom.

Položaj pravoslavnih bio je mnogo povoljniji, jer su oni pomagali Turke za ratova, pa su ih ovi zato i naseljavali na granici. Za pravoslavlje je osobito zaslužan Mehmed-paša Sokolović (koji je podsjedao Siget). On je g. 1557. uspostavio pećku patrijaršiju i predao je svome bratu ili rođaku Makariju.

Time je organizaciji pravoslavne crkve u turskom carstvu pružena znatna pomoć, te će ona odsada biti predstavnik naroda ne samo u vjerskim nego i političkim, kulturnim i socijalnim pitanjima. U tom je imala sklonost i pomoć turskih vlasti i činovnika, koji su dakako od toga vukli korist. Franjevci su dobivali fermane iz Carigrada (od g. 1514.—1599. dobili su 32 fermana), da nisu podloženi pravoslavnim vladikama, ali se u praksi to nije uvijek provodilo. Tako su se g. 1653. franjevci jedva oslobodili nasilja carigradskog patrijarha Ćirila, a već g. 1662. i 1669. pećki patrijarh Kalinik dođe osobno u Livno, i tu poteže na sud fratre, što ne slušaju carskog fermana, kojim su njemu podvrgnuti svi kršćani i moraju mu plaćati danak. Radi bune pobježe Kalinik u Banju Luku, no ni tu ne bi bolje sreće. 16 Grabovac štampa svoj »Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga«, a Filipović pjeva: »I svega slovinskoga naroda i jezika harvatskoga«.


Poslije seobe Srba g. 1690. pod patrijarhom Crnojevićem novi patrijarh u Peći Simeon ude u volju Turcima, pa mu oni izdadu ferman, kojim se izriče, kako su Latini, Madžari, Hrvati (Šokci), Lužani (u Crnoj Gori) i Arnauti dužni Simeonu od pamtivijeka plaćati milostinju, pa to moraju i sada. Taj se postupak pravoslavnih patrijarha dade razumjeti tako, što su carigradski vaseljenski patrijarsi živjeli u dobrim odnosima s visokom portom, od koje su dobivali čast i vlast (više puta za velike svote novca), pa su bili priznati i svjetovnim poglavarima te i sudili u nekim građanskim parnicama, a čast im bila jednaka velikom veziru. Turcima su opet pravoslavni bili od koristi kao neredovita vojska (martolozi).

Katolici su radi svega toga morali u turskom carstvu mnogo trpjeti, a to se još pogoršavalo pomanjkanjem svećenstva, pa su, ostavši bez dušobrižnika, primali sakramente i duhovnu okrepu a ruku pravoslavnih svećenika, što je imalo za posljedicu, da su pomalo i u masama prelazili na pravoslavlje.

G. 1731, izdan je, kako spominje srpski povjesničar Ruvarac, ferman sultana Mahmuda patrijarhu Arseniju IV., u kojem se zapovijeda, da ga i svećenstvo latinske crkve u Bosni ima priznavati za svojega patrijarha. Sam Ruvarac kaže, »da se takav postupak srpskih patrijarha nikako opravdati ne da.«

Jednake se pojave opažaju i po hercegovačkom i kliskom sandžaku, kako se to razabire iz različitih tužba samostana Rame, Makarske, Zaostroga, Karina i Visovca.

A nisu bile bolje prilike za katolike ni u Slavoniji. Patrijarh Kiril Lukaris goni (1632.) ispred sebe po cičoj zimi šest fratara. Sijedi svećenik Šimun Matković bude sa još dva druga bačen u tamnicu i mučen, a zatim okovan u gvožđa. Hranili su ga tvrdim kruhom i ledenom vodom. U okolici Požege platio je i glavom za svoja nasilja jedan takav metropolit, jer ga hajduci dočekaše i ubiše.17

KULTURNO NASTOJANJE

Kulturni polet, koji se opaža kod Hrvata prije turske najezde, bio je sada usporen, ali nije mnogo oslabljen. U Dalmaciji se baš od 15. do 18. vijeka razvila bujna književnost. Prva štampana hrvatska knjiga jest glagoljski misal iz g. 1483., koji preštampan g. 1528. nosi natpis: »Misal hrvački na Božju hvalu i hrvačkoga jezika prosvećenje«. Uz duhovnu književnost u 15. stoljeću nastadoše kod nas i »prikazanja« ili »skazanja« — prvi počeci dramatskog umijeća na osnovi crkvenih obreda, pa umjetno pjesništvo nepoznatih prethodnika Marulićevih. Nije ovdje mjesto potanje raspravljati o dalmatinsko-hrvatskoj književnosti, ali treba naglasiti, da je gotovo svaki dalmatinski grad dao hrvatskoj književnosti po kojega pjesnika i to baš u doba najžešćih borba za narodni opstanak. »Istorija svete udovice Judit u versih hrvački složena« od Marka Marulića (1450.—1524.) imala je tješiti narod u očajnoj borbi, a njegova »Molitva suprotiva Turkom« izlijev je duše rodoljuba, zabrinutog za opstanak svoga naroda; Lucićeva »Robinja« odjek je nesretnog boja na Krbavskom polju (g. 1493.), a »Planine« Zoranićeve pune su tuge s pretrpljenih jada od Turaka, ali i domovinske ljubavi.

Brno Karnarutić slavi g. 1584. u svom »Vazetju Sigeta grada« Nikolu Zrinskoga, kojemu »Hrvate bihu njegova dvora čas(t)«. Suvišno je spominjati, kako su Ivan Gundulić i fra Andrija Kačić prikazali u svojim djelima prilike našega naroda u tursko doba. I »Sirena mora Adrianskoga« Nikole Zrinskoga u prijevodu brata mu Petra slavi sigetskog junaka. A Slavonac Reljković opisuje u svom »Satiru« posljedice »turskih skula«. 17 Op. Vidi o tome: Draganović: Massenübertritte von Katholiken zur »Ortodoxie« im Kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Turkenherrschaft. Roma 1937.


HUMANIZAM I RENESANSA KOD HRVATA

Veliki preporodni razvitak kulturnoga Zapada, poznat pod imenom humanizma i renesanse, pratili su Hrvati usred svojih teških nevolja s velikim zanimanjem i razumijevanjem, te su ubrzo i sudjelovali u njemu. Humanizam se je osobito razvio u Dubrovniku (Aelius Lampridius Cerva, Ludovicus Tubero, Jacobus Bonus), kamo je g. 1490. iz Firence pozvan učitelj Demetrij Chalkokondylas, prvi izdavač Homerovih pjesama; zatim u Splitu (Marulić), Šibeniku (Juraj Šižgorić) i Trogiru (Ivan Subotić). U sjeverne krajeve hrvatske domovine utro je put humanizmu Ivan Vitez od Sredne (1400.—1472.), sin siromašnog plemića iz križevačke županije, a poslije ostrogonski nadbiskup i kulturni suradnik Matije Korvina. Nećak Ivana Viteza od Sredne Ivan Česnički (Janus Pannonius) istakao se je kao latinski pjesnik.

Već prije renesanse proživjelo je Hrvatsko primorje period gotske umjetnosti, koja je utisla poseban, umjetnički karakter našim gradovima, uresivši ih remek-djelima graditeljstva. Za renesanse pak natjecalo se je profano graditeljstvo s crkvenim, pa su mnoga djela slikarskih prvaka renesanse iz Italije kupnjom prispjela u Dalmaciju.

Graditelji i kipari iz drugih zemalja dolazili su k nama u prvom periodu renesanse, a naši umjetnici se proslaviše u Italiji i drugim zemljama. Stolne crkve u Korčuli, Dubrovniku, Kotoru, Šibeniku i Hvaru, palače duždeva u Dubrovniku, Cippico u Trogiru, općinska, Papalićeva u Splitu, samostan Dominikanaca, pa franjevački na Otoku kod Korčule, brojne slike na žrtvenicima i u crkvama, nadgrobni spomenici (Sobota u Trogiru), crkveno ruho i namještaj, sve to svjedoči o umjetničkom poletu 14.—17. vijeka u gotskom i renesansnom stilu. Od domaćih sinova vrijedni su spomena: Matej Gojković (radi na gotskom dijelu zvonika u Trogiru), Juraj Dalmatinac (graditelj na šibenskoj katedrali — kićena gotika), pa Ivan Pribislavić. U tuđini se proslaviše: Lucijan i Frano Laurana (Vranjani), Ivan Dalmatin, Andrija Medulić, nazvan »Schiavone«, Julijo Klović, Jakov Statileo (Trogiranin na dvoru Matije Korvina).

KULTURNI RAD U BOSNI

Ni tužna Bosna nije ostala bez kulturnoga nastojanja. Dala je i ona svoga sina Jurja Dragišića rodom iz Srebrenice. Poslije pada Bosne polazi on u Dubrovnik, a onda u Oxford i Pariz. Pod imenom Benignus napisao je sjajnih bogoslovnih i filozofijskih rasprava, zadobivši častan nadimak »ilirski Duns Scotus«. Među humanistima znatan je i Ivan Ančić (Johannes Anicius), rođen u Lipi kod Duvna, a umro u Italiji 1685. godine.

Na hrvatskom jeziku pišu: Fra Ivan Bandulavić, Mati ja Divković (1563.—1631.), Fra Pavao Posilović iz Glamoča, Stjepan Margitić, pa fra Lovro Ljubuški Sitović, po rodu musliman, a poslije franjevac.

U djelu »Grammatica latino-illirica« kaže, da »mnogi narodi t. j. Francezi, Šanjoli, Italianezi, Nimczi, Ungari lascgne (lašnje) nauče gramatiku nego mi Harvati . . ., jer oni »štampaju gramatike u svoje vlastite jezike istumačene«. Od njega je i »Pisna od pakla« složena »u hrvatski jezik i pisanje« (1727.).

Povijesnim se radom bavi suradnik Farlatijev fra. Filip Laštrić iz Oćeviije. Bosanski katolički pisci zovu svoj jezik bosanskim ili pak hrvatskim.

I bosanski muslimani bave se knjigom, te su dali lijepih priloga istočnim literaturama.

Prvi pjesnik iz Bosne na turskom jeziku jest Mahmud paša Abagović, s pseudonimom Adni (umro 1474.). Turci ga zovu Hrvatom. U 16. vijeku pjeva Mustaj-beg Hercegović (Širi-lavski), a najpopularniji bosanski pisac i komentator klasičnih


perzijskih djela bijaše Sudi (umro 1593.). Nerkesi Es-Saraji (rođen u Sarajevu 1592.) odaje utjecaj naše narodne pjesme.

Na hrvatskom jeziku pjeva: Muhamed Hevaji Uskjufi, vrlo tolerantni muhamedanac; značajno izjavljuje:

»Otac jedan, jedna mati — Prvo bin nam, valja znati — Jer ćemo se paski klati.« I kulturnih ustanova bijaše u Bosni dosta, a podizali su ih pojedini domaći

odličnici: Sarajevo je bilo na glasu radi svoje ljepote, česma, zgrada, bašča, džamija i drugih javnih zgrada kao jedan od najljepših gradova u turskom carstvu. Za razvitak Sarajeva najzaslužniji je Husrev-beg, koji je sagradio veličanstvenu džamiju (Begova džamija), pa medresu »Kuršumliju« (pokrita olovom). Ta škola bijaše na glasu radi svojih izvrsnih učitelja svjetskoga glasa. Uz medresu bijaše i knjižnica. Husrev-beg je osnivao i humanitarne ustanove, pa zdravstvene (kupalište), trgovačke (bezistan) i hanove za putnike. U Sarajevo se slijevaše trgovačka skupocjena roba arapska, perzijska, češka, poljska, mletačka i dubrovačka.

Trgovina i obrt bijahu za turskoga doba u drugim krajevima radi nesigurnosti slabi, pa su tako propali i bogati rudnici u Gvozdanskom, koje su iskorišćivali knezovi Frankopani još od g. 1392., a tako i onaj knezova Keglevića u Bužimu. Trgovalo se je većinom na sajmovima, ali su i trgovinu smetale nesnosne daće i zloupotrebe. Cehovi su izrađivali različnu robu, a bili su čvrsto organizirani. Poslije odlaska Turaka podigla se nešto trgovina žitom u Slavoniji, a dobre ceste, izgrađene u 18. vijeku od Karla III., služile su znatno trgovini između Karlovca, Bakra i Rijeke. Dalmatinski gradovi u 13. i 14. vijeku obogatiše se trgovinom sa zaleđem i preko mora, ali otkad su pali pod Veneciju, njihova trgovina jedva životari, jer Venecija nastoji svu trgovinu navrnuti k sebi. Trgovina s Bosnom bila bi vrlo izdašna, ali su se bosanski produkti kao i svi drugi morali voziti u Veneciju i tu prodavati, te se na pr. u Splitu nije smjela kupiti roba od bosanskog trgovca. Ni trgovanje između pojedinih gradova nije bilo dopušteno. Samo je slobodni Dubrovnik lijepo napredovao, jer je pod zaštitom Turske razvijao svoju trgovinu po turskom carstvu, kako ju je i prije vodio po balkanskim državama. Zato se je silno podigao na visinu blagostanja i kulture. No strašni potres uništi g. 1667. grad i njegovo bogatstvo. Kao važna trgovačka točka između Bosne i Dubrovnika bila je Gabela (negdašnja Drijeva). Bosna trguje s dalmatinskim gradovima, a u vezi je i s važnim turskim gradovima Skopljem i Solunom. Bosanska trgovina ide i na Drinu, pa po njoj u Beograd. I rude se kopaju već za turskog gospodstva: u Srebrenici srebro, u Fojnici i Varešu željezo. Kod Fojnice se kovale puške i sablje, i pravio puščani prah, dok su se zlatni i srebrni novci kovali u Čajniću i Srebrenici, a kasnije u Sarajevu.

APSOLUTIZAM I GERMANIZACIJA

Marija Terezija (1740.—1780.). U 17. i 18. vijeku vlada duh apsolutizma i centralizma. No dok je taj politički pravac bilo lakše provesti u državama, gdje je živio jedan narod, nije on mogao donijeti zadovoljstva ni sreće tamo, gdje je vladar vladao nad više naroda različita jezika, vjere, običaja i povijesnog razvitka. No premda se to centralističko nasrtanje opaža već kod prvih Habsburgovaca, ipak je ono dospjelo do vrhunca za Marije Terezije i sina joj Josipa II.

Marija Terezija bijaše umna vladarica i samo je njezina nadarenost mogla spasiti baštinu, koju je naslijedila od oca, a gledali su je raskomadati baš oni vladari, koji su svečano obećali Karlu III., da će poštovati njegovu Pragmatičku sankciju: Bavarska, Španija i Saska prisvajaju sebi pravo na svu baštinu Karla III. Fridrik II., pruski kralj,


tražio je za se bogatu Šlesku, Francuska Belgiju, a savojska kuća Lombardiju. I prema savezu, sklopljenom u Nymphenburgu g. 1741. imala je Mariji Tereziji ostati samo Ugarska i Hrvatska.

To je bio najzgodniji čas, da Hrvatska i Ugarska povrate sebi stare svoje slobode, ali skršeni ustanci Zrinsko-frankopanski, Rakoczyjevi i Tökölyjevi, pa nesloga plemstva i velikaša slomiše snagu tih kraljevina, i na veliko čudo baš su Ugarska i Hrvatska prolile najviše krvi, da spasu prijestolje Mariji Tereziji, koja je ubrzo zatim gotovo do kraja uništila njihov ustav. Tako, kad je 1. XII. 1740. javila Marija Terezija Hrvatima smrt svoga oca i svoje stupanje na prijestolje, ovi je sa svog sabora pozdravljaju kao svoju kraljicu ističući, da su oni prvi priznali njezino pravo nasljedstva. Pa i onda, kad se je ona nekoliko mjeseci iza toga zaplela u t. zv. nasljedni rat, Hrvati joj šalju redovite i dobrovoljačke čete.

Tu pomoć zatražila je ona od ugarsko-hrvatskog sabora u svibnju 1741., a to je bio ujedno i krunidbeni sabor, pa je 26. lipnja 1741. ona svečano i okrunjena »za kralja«. No kad je po tom zatražila, da joj muž Franjo Lotarinški bude priznat za suvladara, ugarski i hrvatski staleži usprotiviše se tome odlučno. Hrvati su pritom iznijeli još i svoje tegobe — tražeći, da se Krajina vrati pod bansku vlast. Ali se sabor svršio bez ikakova rezultata. Tek ponovo sakupljeni sabor 11. rujna iste godine obeća kraljici vojsku i prizna joj muža za suvladara. Svakako je Madžarima kasnije spočitnula kraljica, da više obećaju nego daju, dok su joj Hrvati poslali do 50.000 ljudi na bojno polje. »Trenkovi pandura« bijahu sa svojom slikovitom nošnjom, turskim oružjem i bandom (glazbom) strah i trepet srednjeevropskih pokrajina. Obi jest, nasilje i pustopašnost pandura i njihova vođe Trenka pribavi ovome doživotnu tamnicu u Spielbergu (kod Brna).

Tegobe rata za nasljedstvo, vođenog za korist habsburške kuće, teško su osjetili opet Hrvati. Cvijet hrvatskog pučanstva stradao je i ginuo po evropskim ratnim poljanama. Slabo opskrbljen i loše plaćen hrvatski vojnik napustio je svoja polja i kuće, gdje se je nužno pojavila nestašica i bijeda. I premda su se tu Hrvati odlikovali osobitim junaštvom, ipak su, navikli više guerilskom vojevanju nego evropskoj bojnoj taktici, dolazili u sukob i s vojskovođama, pa su napuštali u Italiji bojno polje i vraćali se kući, gdje se je, osobito u Slavoniji, pojavilo hajduštvo, a ponegdje planule i bune. Da se sve to stiša, dade kraljica (g. 1742.) Hrvatskoj za bana Karla Baćana, sina Adama Baćana. Narod u Slavoniji je živo želio, da se zemlja utjelovi varaždinskoj vojnoj krajini, jer se u njoj nije plaćao porez, no kraljica ipak odredi g. 1743., da se donja ili istočna Slavonija ponovo sjedini (reincorporatio) Hrvatskoj, što je slavonsko plemstvo veselo pozdravilo, a kraljica je time iskupila svoje obećanje, koje je zadala pri svome krunisanju. Ban Baćan provede to sjedinjenje, koje ipak nije išlo lako, jer je general Engelshofen potajno bunio seljake. G. 1745. budu imenovani veliki župani slavonskih triju županija: grof Patačić (virovitički), barun Pejačević (srijemski) i barun Vayay (požeški). Otada Slavonija šalje svoje delegate magnate na sabor kraljevina Dalm., Hrv. i Slavonije. I dok je tako Hrvatska s jedne strane dobila natrag Slavoniju, dotle je slavonsku Posavinu barun Engelshofen razdijelio u tri krajiške pukovnije (gradišku, brodsku i petrovaradinsku), kojima je zapovijedao general u Osijeku. Pa premda je hrvatski sabor toliko puta tražio, da se Krajine reinkorporiraju materi zemlji, ipak je za nedogledno vrijeme bila izgubljena svaka nada, da će se to postići.

G. 1746. uređene su Krajine strogo vojnički: zemlja bude podijeljena na regimente, bataljune i kapetanije. Sva vlast, pa i sudačka, bila je u rukama časnika, a uredovni jezik njemački. Svaki muškarac bijaše od 16. do 60. godine aktivni vojnik, spreman svaki čas ostaviti ralo, a pograbiti pušku. Dok je mir, nagrada mu je, što uživa zemlju, a za rata prima posebnu plaću. Hrvat je na Krajini imao biti samo »carski čovjek«.


A kad su tako bile uređene slavonska i gornja Krajina, došla je na red i reorganizacija i t. zv. banske Krajine između Une i Kupe, s tom razlikom, da je tu više časnike predlagao ban, a imenovat će ih kraljičino »ratno vijeće«. Trošak će snositi hrvatski sabor. I u jednoj i u drugoj Krajini narod se je protiv toga bunio, ali uzalud, jer je kraljica tvrdo odlučila naći način, kako da dobije što više i što boljih vojnika. A kako joj je trebalo za vojsku mnogo novca, tražila je od sabora u Požunu g. 1751. povećanje poreza, no dobije samo trećinu od onoga, što je tražila. Financijalno pitanje bilo je već g. 1748. uzrokom, da je kraljica oduzela banu nadzor nad slavonskim daćama, jer je hrvatski sabor tražio, da Slavonija plaća kao i Hrvatska samo polovicu poreza prema Ugarskoj. Kako su pak Madžari tvrdili, da je Slavonija sastavni dio Ugarske, a među Hrvatima se našao virovitički podžupan Antun Spišić, koji je na požunskom saboru g. 1751. predložio, da od tri slavonske županije svaka šalje u ugarski sabor po dva zastupnika, poput ostalih ugarskih županija, a ne sve tri zajedno jednoga nuncija, koji se bira na hrvatskom saboru, primili su Madžari objeručke taj prijedlog i uzakonili ga (zak. čl. 23. od g. 1751.). To je išlo na ruku kraljici, jer je Slavonija imala plaćati i dalje porez poput ostale Ugarske. Hrvatski su nunciji protestirali protiv toga, dokazujući, da je u predtursko doba uvijek ban vladao u Slavoniji, koja je bila integralni dio kraljevine Hrvatske i Dalmacije. Hrvati su toliko uspjeli, da je sabor udovoljio njihovu zahtjevu, da nad rečenim županijama ban vrši sudbenu i upravnu vlast, da svaka šalje po dva poslanika i u hrvatski sabor, kamo dolaze i slavonski velikaši, biskupi i veliki župani. A da budu izdašnija vrela poreza, kraljica dade izvesti popis zemljišta (katastar), što je g. 1755. silno uzbunilo narod ispod Kalnika, koji je i onako bio kivan na zemaljsku gospodu. Seljaci zapale 30 plemićkih dvorova, i krenu na Varaždin, odakle su namjeravali na Zagreb, da se tako oslobode kmetstva. Hrvatski sabor pošalje na buntovnike vojsku. Jedan je dio vodio Josip Drašković, a drugi podban Ivan barun Rauch.

Drašković je blago postupao sa savladanim narodom, dok je Rauch poharao zemlju gore od Turčina, a pritom se osobno okoristio seljačkom imovinom. I kad je poplijenio sela, čekao je od sabora, da mu podijeli naslov »otca domovine i spasitelja zemlje«, kako su predlagali njegovi pristaše!

Kraljica pošalje nato u Hrvatsku grofa Althana, ali s njim i mnoštvo uhoda. On je imao istražiti uzroke bune i krivicu plemstva. I na osnovi njegove istrage kraljica, i ne pitajući sabor, izda naredbu o uređenju odnosa između kmetova i gospodara, čime je olakšala nevoljno stanje seljaka i obuzdala samovolju gospode.

Gospoda izgubiše svaki ugled i pred narodom i pred dvorom. Suvišno je tražiti krivce tome, ali je taj njihov pad bio od teških posljedica za državno pravo hrvatskoga naroda. Dvor je mogao sada lako nametati svoju volju i mijenjati ustav slobodne Hrvatske, kad su velikaši ostali bez naroda, pa vidjeli svoj spas samo u tome, da se pojedinci što bolje dodvore kraljici. A ovoj to dobro došlo, da učini hrvatski sabor suvišnim. Tako ona provede bez otpora reorganizaciju županija, po kojoj ovima imenuje župane sama kraljica. Županije drže svoje skupštine i dopisuju se pod svojim pečatom izravno s kraljevskim dvorom, od kojega dobivaju zapovijedi bez obzira na sabor. A kad je g. 1756. ban Karlo Bacan dao ostavku, nisu hrvatski staleži predložili novoga bana, već su prepustili to pravo samome banu, i on predloži Madžara Franju Nadaždija. I da bude to rasulo još gore, kraljica dade novi oblik prisege: ovaj će priseći, da će se svake treće godine zahvaliti na časti, a i uopće, kad god to dvor bude zahtijevao, i nikad ne će tražiti, da se Krajina povrati pod bansku vlast. Osiguravši zatim poreze i reformiravši donekle (uglavnom samo u Hrvatskoj) vojsku pomišljala je kraljica obnoviti rat za Šleziju, sporazumijevši se prije s Rusijom. Ali pruski kralj Fridrik II. preteče svoje neprijatelje (Austriju, Francusku, Rusiju, Švedsku i neke njemačke knezove) te, složivši se prije s


Engleskom, provali u Sasku. Tako izbije sedmogodišnji rat (1756.—1763.), u kojem su se Hrvati istakli opet kao nada sve vrsni vojnici. Podmitivši više puta ruske, a jednom i francuske vojskovođe znao se je Fridrik izvući iz škripca. Hrvatska je sama dala za taj rat trećinu sve vojske (do 80.000 ljudi). Zato je dobila od kraljice nagradu — osam zarobljenih pruskih zastava! Rat se svrši mirom u Hubertsburgu 1763. na podlozi »status quo ante«.

Poslije tog mira kraljica i dalje provodi svoju osnovnu misao: ustavnu jednoličnost svih svojih zemalja, stvaranje što bolje izvježbane vojske i poboljšanje financija, koje su prijetile državnim bankrotom. U tom joj je desna ruka njezin sin Josip, koji je poslije očeve smrti došao 1765. na prijestolje, a majka ga uzela za suvladara u Hrvatskoj i Ugarskoj, premda je to bilo učinjeno protiv ustava. Josip je imao voditi vojne i financijske poslove. Sabor u Požunu 1764. bunio se je protiv kraljičinih zahtjeva, da se povise porezi, no ona i ne mareći za teške prilike napusti sabor, da jalovo vijeća, i otada do svoje smrti ne saziva više ugarsko-hrvatskog sabora, već vlada reskriptima ili patentima kao apsolutna gospodarica. Te patente šalje ugarskom namjesničkom vijeću, a ono ih ima razaslati županijama. Kako pak u Hrvatskoj nije bilo takova organa, to kraljica osnuje »kraljevsko vijeće u kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji« kao upravnu vlast — kojoj će biti na čelu ban s pet savjetnika. Kraljica poručuje Hrvatima, kako se nada, da će oni tu njenu odluku primiti s izjavom »duboke zahvalnosti svoga srca«. Sijelo će vijeću biti u Varaždinu, dok se ne urede za nj prostorije u Zagrebu. I po njemu provodi kraljica svoju volju. Plemstvo hrvatsko, kao i ugarsko, nije već marilo za prava svoje domovine. Svaki je od njih bio sretan, ako je bio uzet u kraljevsku gardu, da dobije kakvu službicu, da ga kraljica uzme na dvor ili odlikuje kakovim ordenom. Negdašnji gordi velikaši postadoše pokorne sluge. Sabor takvih slabića mogao je samo lojalno primati i provoditi kraljičine patente. Jednom se je ipak u saboru očitovao stari hrvatski ponos:

Vojni obziri ponukali su kraljicu, da poveća bansku Krajinu, a i da ju otkine od teritorija Hrvatske. No sabor se je g. 1777. odlučno tome opro. Kraljica je mislila, da je dovoljno odštetila Hrvate, kad je g. 1776. neposredno utjelovila kraljevini Hrvatskoj grad Rijeku i s hrvatskim teritorijem sjedinila negdašnja imanja Zrinskih s desne strane Karolinške ceste u pravcu Karlovac—Rijeka, ustrojivši od tog kraja »severinsku županiju« i što je godinu dana kasnije sjedinila s njom negdašnje frankopanske gradove Bakar, Bakarac, Kraljevicu. Povratila je doduše i Karlovac Hrvatskoj, proglasivši ga slobodnim kraljevskim gradom, i sagradivši za bolji njegov procvat »jozefinsku cestu« od Karlovca preko Velike Kapele do Senja, no uza sve to hrvatski sabor nije odobrio kraljičinu namisao eksproprijacije u banskoj Krajini, pa i kad je kraljica zaprijetila, da će ga raspustiti, nije udovoljio njezinoj naredbi, da odabere delegate za taj posao. Zato od g. 1778. i nije više bio sazivan, dok je živjela Marija Terezi ja.

Da se Rijeka što bolje razvije, gledala je kraljica dati joj što veću slobodu. I hrvatsko namjesničko vijeće izradi zajedno s prvim gubernatorom Rijeke prijedlog: »neka se grad Rijeka s kotarom i nadalje smatra kao odijeljeno, svetoj kruni kraljevine Ugarske pridruženo tijelo«, što je kraljica i prihvatila. Ipak je Rijeka i dalje ostala sastavni dio kraljevine Hrvatske, jer se prizivi sa riječkog suda šalju na banski stol, a riječke škole bijahu pod upravom vrhovnoga školskog ravnateljstva u Zagrebu, dok se županijske skupštine za severinsku županiju drže na Rijeci, i na njih šalje i Rijeka svoje poslanike i plaća županijski porez.

Ipak od negda toliko čuvanog ustava nije gotovo ništa ostalo. Namjesničko vijeće, koje je zamijenilo slobodni hrvatski sabor, nije imalo nikakvih simpatija kod plemstva, a kako su ga plemići morali plaćati, to su mu sami spremali propast, što su i Madžari jedva dočekali. Zato su ovi prikazivali kraljici suvišnost toga namjesničkog vijeća, jer smeta i


vojničkoj i poreznoj upravi, a ta bi bila jednostavnija, kad bi bilo jedno vijeće za Ugarsku i Hrvatsku. Tako kraljica ukine dekretom g. 1779. to vijeće, a Hrvatsku podvrgne ugarskom vijeću, u koje je mogao, ako je htio, doći i ban, da zastupa Hrvatsku.

JOSIP II. (1780.—1790.).

Marija Terezi ja vladala je u duhu t. zv. prosvijećenog apsolutizma, ali u tome nije do kraja bila dosljedna. Njezin sin i nasljednik Josip II. bio je za to odlučniji i do krajnjih granica bezobziran. On je htio sve svoje zemlje urediti kao jedinstvenu — njemačku —državu, u kojoj ne će biti nekih tradicionalnih prava ni ustava, već jedan ustav — volja vladareva, koja se ne obazire na želje i prava svojih podanika. Nije poštivao povijesni razvitak naroda svoje države niti se obzirao na pogodbe, pod kojima su njegovi pređi postali vladari podloženih mu zemalja. On nije pojmio, da su se narodi razvijali prema svojim baštinjenim tisućgodišnjim tradicijama, običajima i povijesnim činjenicama — što je sve stvaralo narodnu svijest, koja se nije dala mijenjati tisućama dekreta, što ih je on kroz kratko vrijeme svoga vladanja izdao. I zato nema nitko prava nazivati ga genijalnim vladarom, kako to neki hoće. Bio je to car teoretik, kojega je životna realnost slomila, jer mu je cilj bio visoko iznad njegovih sila.

Hrvati napose ne mogu nipošto slaviti ni njega ni njegovu majku, jer su baš oni bacili među njih klicu zla, koje je imalo razoriti čistu i otpornu narodnu svijest, kakova je kroz vjekove prožimala hrvatsku dušu. Josip II. pokušao je napose provoditi svoje ideje u crkvi. Kao apsolutni vladar nije mogao trpjeti, da njegovi podanici priznaju bilo koju vlast osim njegove, pa je zato htio slomiti moć katoličke crkve. Zato već četvrtog mjeseca svoga vladanja izdaje dekret, da se u njegovoj državi ne smije priznati nijedna papina bula, dok ju vlada ne potvrdi, a biskupi ne smiju vjernicima upravljati pastirskih poslanica bez odobrenja policije. Dispenze ili oprosti od nekih obveza crkvenoga prava nemaju se tražiti od pape, nego će ih davati sami biskupi, »jer je državi puno do toga stalo, da biskupi upotrebljuju vlast od Boga im danu«. Ipak ni tu vlast ne daje im Josip u bračnim parnicama, u crkvenim obredima te u upravi sjemeništa i samostana, ističući s nekim ponosom, da će ga unuci blagoslivljati, »što ih je oslobodio od Rima«. Stoga je sudovanje u ženidbenim parnicama prenio na državne sudove, ukinuo biskupska sjemeništa, osnivajući mjesto njih središnja sjemeništa. Tako je za Hrvatsku osnovano sjemenište u Zagrebu, no onda opet dokinuto i zamijenjeno središnjim sjemeništem za Ugarsku i Hrvatsku u Pešti. U tim se je zavodima poučavala i odgajala mladež u duhu jozefinizma. Crkvu je kanio Josip ustrojiti po principu Petra Velikoga, i kao glavu crkve postaviti crkveno vijeće ili sinod, sastavljen od ljudi njemu odanih. Izdao je i t. zv. patent o toleranciji, kojim je priznao sve konfesije pa i židovsku. Miješajući se tako u čisto crkvene stvari zabranio je i dobavljanje crkvenih knjiga iz inozemstva, kao i izvoz novca, što su ga različni redovi slali izvan države. Sam je imenovao biskupe, zatvarao i raspuštao samostane, dopuštajući rad samo onima, u kojima se poučavala mladež i vršilo dušobrižništvo. Ipak su i protiv toga stradali naši Pavlini, koji su u Lepoglavi podigli i s velikim uspjehom vodili visoku školu. No kad je tima svojim »reformama« počeo regulirati hodočašća i procesije, te određivati, koliko svijeća ima gorjeti na oltaru, koliko i kada se ima zvoniti, da se mrtvaci ne smiju pokapati u drvenim škrinjama, već oviti plahtama, jer se tako čuvaju šume, a unapređuje industrija platna, postao je naprosto smiješan. Uzalud je i sam papa Pijo VI. došao g. 1782. u Beč, gdje je ostao mjesec dana, uzalud su bečki nadbiskup, pa ugarski biskupi, a osobito energični zagrebački biskup Josip Galjuf protestirali protiv takovih dekreta, Josip nije popuštao, miješajući se tako

100 | S t r a n i c a

uporno u crkvene stvari, da je Fridrih II. jednom zgodom podrugljivo zapitao: »Što radi moj rođak sakristan?«

Josip II. htio je i stari grad Prag pretvoriti u vojarnu, te je dao g. 1782. prodati na javnoj dražbi ostatke tamošnje riznice, a bogatu knjižnicu Rudolfa II. razbaca kao bezvrijedni papir, jer je za njega vrijedilo samo ono, što je uveličavalo vladarevu moć. No praktične potrebe pučanstva bile su mu na srcu, pa je nastojao podići obrt, trgovinu, pučke škole, različita sirotišta i bolnice. A kako je bezobzirno postupao u pitanju crkvenih zakona, tako je još odlučniji bio u stvaranju novih državnih zakona i uredaba. Oslanjajući se samo na rimsko pravo, koje priznaje jedan zakon za čitavu državu i vladara kao apsolutnoga gospodara, pa zatim na t. zv. osnove prirodnog prava, odlučio je ukinuti sva posebna prava i ustave svojih zemalja. Apsolutna volja vladareva bit će izvor svakoga zakona: pred tom voljom moraju iščeznuti svi sabori i skupštine. Ne obazire se na to, da su ogromne razlike između njegovih zemalja, a pojedine zemlje imaju se samom njegovom voljom sklopiti u jednu državu s jednim zakonom i jednim (njemačkim) jezikom!

Dovršivši do g. 1784. crkvene reforme, obori se i na državne ustanove. Da omalovaži starinski običaj, Madžarima i Hrvatima upravo svet — kraljevo krunjenje, koje se je od vjekova uz posebne ceremonije i prilike obavljalo, tako da je i valjanost kraljeva izbora o tome ovisila, Josip I. ne htjede se ni kruniti, da izbjegne polaganju prisege na ustav tih kraljevina. Krunu sv. Stjepana dade g. 1784. odnijeti u Beč u svoju riznicu kao običan muzealni predmet bez ikakvoga realnog značenja. Na tužbe i ogorčenost naroda radi te uvrede Josip cinički odvrati: »Risum teneatis amici — smijte se, prijatelji!« I mjesec dana poslije tog čina izda naredbu, da za tri godine svaki državni činovnik i svećenik mora naučiti njemački jezik u govoru i pismu. Sabori se ne sazivaju, dok će županije i to samo do 1. XI. 1786. kao i dotada dopisivati s njegovom kancelarijom latinski, a poslije tog roka samo njemački. I kad su se sa županijskih skupština digli protesti na te protuzakonske kraljeve korake, on jednim dekretom 18. III. 1785. ukide županije, a Ugarsku i Hrvatsku razdijeli na 10 okružja, a zatim iste godine ukine i neke privilegije slobodnih kralj, gradova, ne puštajući uz plemstvo ni građane na miru. Tom razdiobom na okružja rastrgane su historičke veze, koje su vezale pojedine dijelove kraljevina kao na pr. Hrvatsku sa Slavonijom, i tako je, prekinuvši niti povijesnog života i uspomene na zajedničku sudbinu, pa uklonivši mogućnost, da se ti dijelovi nađu zajedno u skupnom političkom životu, mislio, da će narodi zaboraviti svoju prošlost i priviknuti se novim prilikama. Okružjem je upravljao od kralja imenovani povjerenik, koji je imenovao podžupane. Činovnike je birala skupština okruga, ali ih je kraljev povjerenik mogao po miloj volji otpuštati i druge imenovati. U takovim prilikama nije ni banska čast vrijedila ništa. Stoga se ban Franjo Esterhazy zahvali na časti, na što Josip II. imenova »banom« Franju Balašu (1785.—1790.) — protiv vjekovnog prava i običaja hrvatskog, jer Balaša bijaše protestant. O tom banu kaže suvremeni izvor:

»Nastojao je, da zavadi svećenstvo s velikašima, a ove s plemićima. Županijske je činovnike tjerao na različite protuzakonitosti, a koji ga ne slušahu, otpuštao bi iz službe. Vodio je istrage među župnicima i tako se uplitao u biskupsko pravo. Premda protestant, ipak je svojom rukom dirao svete kaleže i drugo posude u crkvama. Župnicima je zabranjivao otvaranje tabernakula, radi čega se je narod smućivao. Kad je ulazio u crkvu, moralo ga je svećenstvo na ulazu dočekivati u svečanom odijelu i blagosloviti svetom vodom. Tko mu se nije pokoravao, tomu bi protuzakonito prijetio okovima i zatvorom. Napokon je svojim besramnim jezikom mnoge smućivao«. Balaša je uveo najgadniji sistem špijunaže i uhodarstva, a da pokaže, koliko prezire svaku sjenu hrvatske prošlosti,

101 | S t r a n i c a

podijeli blagajničku službu u gradu Zagrebu svome slugi, Nijemcu. Žene je sramotio i mladež uvodio u zlo.

Iste godine 1785. učini kralj ipak jedno dobro djelo, ukinuvši jednim dijelom kmetstvo. Patentom o emancipaciji seljaka dopusti ovome, da se može slobodno seliti i napustiti gospodarovu zemlju; slobodno mu se je ženiti bez privole vlastelina, a može po volji izučiti zanat, polaziti škole, prihvatiti drugo zvanje, i raspolagati pokretnom imovinom. Vlastelin ga ne smije otjerati sa zemljišta, koje obraduje, premda ovo ipak ostaje vlastelinovim vlasništvom. Zemlju može seljak i prodati, ali će vlastelin primati od nje onaj dio prihoda, koji je i prije primao. Da uredi i porez, dade još 1784. popisati pučanstvo i domaće životinje i numerirati kuće. No tom se popisu usprotiviše županije, a u Turopolju planu i buna, no kralj posla vojsku i naredba bude izvršena. Posljedica pak županijskih prosvjeda bilo je ukinuće županija. U svrhu uređenja poreza izda Josip II. g. 1786. naredbu, da se ustanovi katastar, i posije u Ugarsku i Hrvatsku 750 oficira-mjernika. Ali je to bio premalen broj za takav posao, koji je kralj htio obaviti kroz godinu dana. Stoga su uz mjernike uzeti pisari, učitelji, pa i seljaci, koji su, nevjesti toj teškoj zadaći, samo ometali posao. Sam kralj proputova tom prilikom svu Hrvatsku i dio Ugarske, i smjesti u te kraljevine do 80.000 vojske, da mu se ne ometa posao oko katastra, ali ipak sve bi uzalud. Izvršeni katastar bijaše pun pogrešaka, što je izazvalo mnogo smutnja. Prigodom svoga putovanja dolazio je kralj u dodir s narodom, mada je mrzio suverenost njegove domovine, kušajući različnim odredbama za uređenje luka, i građenje cesta podići trgovinu i blagostanje zemlje. Pa dok su reforme plaćanja poreza bile donekle dobre, iako neuspjele, reformom sudstva pogoršao je i zapleo dotadašnji priprosti način sudovanja. Rasprave su se vodile njemački, zakonski zbornik sastavljen njemački, a postupak je bio tako zamršen, da su se kroz dugi niz godina po volji odvjetnika mogle voditi parnice, koje su taksama i troškovima uništavale obje parbene stranke.

Prije svoga puta kroz Hrvatsku ukine Josip II. dekretom od 20. III. 1786. nedavno za Marije Terezije osnovanu severinsku županiju, te kasniji Gorski kotar pridruži zagrebačkoj županiji, a od primorskih kotara uredi »Ugarsko primorje«, kojim je upravljao riječki guverner, u sudbenim poslovima podvrgnut zagrebačkom okružnom stolu, a u upravnim ugarskoj vladi. Glavni mu je cilj bio, da državu što više ojača vojnički, pa se je i sam smatrao u prvom redu vojnikom. On prvi od Habsburgovaca odbaci španjolsku nošnju i stade se oblačiti u vojničku odoru. Omiljela mu misao bijaše baciti Turke iz Evrope, koji su mnogo smetali i njegovoj trgovini po Dunavu do Crnoga mora. Zato stupi u savez s ruskom caricom Katarinom II. Prema tom sporazumu imao je od turskog područja dobiti Srbiju, Bosnu i Hercegovinu. No kad je planuo rat, onda je tek uvidio, kako su mu njegove nasilne metode otuđile srce naroda:

Županije izjaviše, da one nisu vlasne davati novake, već sabor, a ovoga nije htio Josip sazvati, pa je stoga po povjerenicima silom skupljao novake. Opremio je 200.000 pješaka, 36.000 konjanika i 800 topova, ali nije bilo glavnog uvjeta, kojim su negda Hrvati i s vrlo malim brojem vojske odbijali veliku tursku silu — a to je vojna vještina i oduševljenje. Za tirane ne gine nitko rado, već za slobodu domovine. Nesposobni njegov učitelj maršal Lascy porazmjesti tu veliku vojsku uzduž čitave granice od Dalmacije do Galicije. Oko 50.000 Hrvata stajalo je uz Unu i Savu. A Josip razasla po Bosni, Hercegovini i Srbiji svoje agente, da dižu narod »za vjeru i slobodu«! Kralj pode u glavni stan u Futok. Kad su Turci provalili preko Dunava, kralj ih dočeka kod Karanšebeša u Banatu, ali tu doživi 21. IX. 1788. težak poraz. Kralj se prehladi i sušica ga prisili, da se vrati u Beč. Vojska bijaše u rasulu, jer osim 30.000 pomrlih od bolesti, 12.000 bijaše ih poginulo a ostalo se porazboljelo. Da namiri ove gubitke i pribavi hrane vojsci, Josip II. naredi g.

102 | S t r a n i c a

1788., da svaki stanovnik Ugarske i Hrvatske mora na svoj trošak ili svojim blagom dovesti žito vojsci uz polovinu kupovne cijene. Balaša je narodu upravo otimao žito, te je u Hrvatskoj prijetila očita buna. Uz to je još kralj tražio 400 novaka za svaku regimentu, a god. 1789. zatraži od Madžara i Hrvata novac, ponovno hranu i 1.350 novaka svakoga mjeseca.

Županijske skupštine zahtijevahu saziv sabora, a kralj obeća, da će ga sazvati, kad završi rat. Ali habsburškim obećanjima nitko više nije vjerovao, te narod poče tjerati kraljeve činovnike, zabacivati njegove zakone i njemački jezik.

Sada je uzavrelo na sve strane. Katolička Belgija svrgne Josipa II., a on zamoli papu Pija VI., da umiri Belgijance, ali ovi ne htjedoše više ni čuti iza kralja, koji im je gazio najveće svetinje. Bojeći se, da će se odmetnuti i Hrvati i Madžari, pa i Česi, Josip izda sa smrtne postelje 28. I. 1790. naredbu, kojom dokida sve svoje dekrete i vraća politički život naroda u ono stanje, koje je bilo, kad je on stupio na prijestolje. Jedino ne opozva patent o toleranciji i o emancipaciji seljaka. Tako prođe uzaludno teških 10 godina narodnoga života, i Josip umre razočaran i ojađen 20. II. 1790. Kruna sv. Stjepana bi otpremljena prije kraljeve smrti u Budim, a iz Hrvatske pobježe u noći tiranin Balaša, bojeći se za svoju glavu.

Josip II. nije imao djece, pa ga naslijedi brat LEOPOLD II., (1790.—1792.), dotada veliki vojvoda toskanski. I po krvi i po idejama jednak Josipu II. uvidio je ipak, da ne može poći bratovim putem. Rat s Turskom još se nije svršio, zadavajući mnogo brige Leopoldu, mada je Landau popravio Josipove pogreške i osvojio Srbiju do Timoka. S Turskom je bila u savezu Pruska, a simpatizirale su s tim savezom Engleska i Nizozemska. Hrvatsko i ugarsko plemstvo, oslobodivši se poniženjâ, što ih je trpjelo za Josipa, počelo je i vanjskim držanjem davati sve jači izražaj svome patriotskom čuvstvu: stare narodne odore i materinski jezik zamijeniše njemačku (francusku) nošnju i jezik. Tražilo se, da se sazove sabor, a ne pristane li na to Leopold, sazvat će ga same županije. Da predusretne nemilim događajima, požuri se Leopold i javi Ugarskoj i Hrvatskoj, da će sazvati sabor i dati se okruniti po starom običaju. Sabor je urekao za 6. VI. 1790.

Značajna je pojava, da je Hrvat barun Ignjat Magdalenić dokazivao, kako Ugarska i Hrvatska nisu dužne primiti Leopolda za kralja na osnovi pragmatičke sankcije, na koju se je on pozivao, jer je Josipovim kršenjem ustava i prijašnjih ugovora poništena svaka veza između Habsburgovaca i ovih kraljevina. Potrebno je, dakle, sklopiti novi ugovor i novu kraljevsku zavjernicu.

I sam novi kralj privatno je priznavao to, jer u jednom pismu svojoj sestri Mariji Kristini piše: »Vladar je samo činovnik svoga naroda. Svaka se država ima upravljati po nekom temeljnom zakonu kao ugovoru između vladara i naroda; ako se vladar ne drži tog ugovora, onda se odriče svoje vlasti, a poslije toga nitko nije obavezan, da ga sluša«.

No dok su se Hrvati samo teoretski zadovoljavali, Madžari su poduzeli korake, kako će svoju samostalnost obraniti i stvarno učvrstiti. I mada su do jučer sami teško iskusili strašno nasilje, te im se gazio materinski jezik, ipak su sada počeli tražiti po županijskim skupštinama, da se mjesto latinskoga u sve urede uvede madžarski jezik, a u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji neka ostane latinski, dok činovnici ne nauče madžarski. Tu se jasno očitova gorka istina, da su tirani to gori, što su prije bili veći robovi.

Uto je kralj imenovao banom najljućeg dušmanina Balaševog Ivana Erdedija, dok je duhovni vođa hrvatskog plemstva bio Nikola Škrlec.

Novoga bana oduševljeno pozdravi čitava Hrvatska, a kako je teško Hrvat osjećao Josipov apsolutizam, dokazom je prigodnica kapucina Maljevca, spjevana tom prigodom domovini Hrvatskoj:

103 | S t r a n i c a

»Devet let se za te bati su kovali, S kojim se na tle sreća tva povali; Sloboština tvoja, starinske pravice Zaprte su bile kakti vu temnice.«

Sad se obnoviše i stare časti podbana (Antun Bedeković) i protonotara (Donat

Lukavski) Ovo je doba bilo odlučno za stoljetni razvoj hrvatske politike. Već prije sastanka sabora dade zagrebačka županija inicijativu za nove političke akcije. Na njezinoj skupštini 15. IV. 1790. održa veliki župan Nikola Škrlec govor, koji je ujedno program nove orijentacije. Razloživši štetnost i pogubnost apsolutističkog sistema Habsburgovaca još tamo od Karla III., dokazivaše, da je jedina obrana za Hrvate, »da se nerazrješivom vezom sjedinimo s Ugarskom«, jer onda kraljevska vlast ne će moći prelaziti svojih granica. Iznio je i nacrt novoga ustava: da se uvede senat (kao vlada) obiju kraljevina, i bez privole ovoga ne bi smio kralj ništa učiniti; svu legislativnu vlast ima sabor, kojemu je odgovoran i kralj. Taj bi se nacrt ustava imao raspraviti na hrvatskom saboru i predložiti zajedničkom saboru u Budimu. I na saboru 14. V. bude Škrlec izabran za izaslanika na budimski sabor. Njemu i drugovima dana je od sabora uputa, što imaju ondje raditi.

Hrvatski delegati imaju biti u dodiru s ugarskim zastupnicima u svim ustavnim Hrvatskoj i Ugarskoj zajedničkim pitanjima, ali će ipak paziti, da se ne povrijede posebna prava kraljevine Hrvatske. Tako se na pr. stari hrvatski vjerski zakoni imaju očuvati u svojoj snazi. Zatim će predložiti, da se ustroji senat kraljevine kao zajednička vlada Ugarske i Hrvatske (s kompetencijom, kakvu je izložio Škrlec na skupštini zagrebačke županije). Ne uspiju li u tome, onda će pristati na ovo: »Dok se ne predobiju oni dijelovi Hrvatske, koje sada drži Turska i Venecija, pa dok se na okupu ne nade toliki broj županija, da mogu uzdržavati jedan posebni svoj dikasterij (vladu), primat će dotle preostalih šest županija naredbe od namjesničkog vijeća«. U to vijeće ući će stoga razmjeran broj činovnika Hrvata. Time su Hrvati prepilili granu, na kojoj su sjedjeli: sami su se podvrgli ugarskoj vladi za nedogledno vrijeme. Samo strah za staleške plemićke privilegije naveo ih je na taj korak, da zajedno s ugarskim plemstvom brane svoje interese. Uostalom u tom pitanju nije bolje shvaćalo duh vremena ni ugarsko ni češko plemstvo. Bana, koji je uostalom otada ovisan o ugarskom namjesništvu, predlagat će hrvatski sabor, a imenovat će ga kralj; ban mora stanovati u Hrvatskoj i ima pravo sazivati hrvatski sabor po svojoj volji. Kralj nije vlastan ni tumačiti ni ukidati zakone, bez sabora ne može ni vojsku dizati ni porez raspisati, niti potpuno vršiti svoju vlast, dok se ne okruni.

Uz tu instrukciju dao je sabor delegatima i posebno tumačenje, po kojemu će delegati tražiti, da se kralju može povećanje poreza za izdržavanje vojske priznati jedino na zajedničkom saboru, ali će se i tu raspravljati o hrvatskom porezu odjelito od ugarskoga. Vojska u Hrvatskoj ima polagati prisegu kralju, hrvatskom narodu i svetoj kruni ugarskoj. Vježbat će se po hrvatskoj komandi.

BORBA PROTIV MADŽARSKOG JEZIKA

Međutim Madžari pokrenu na zajedničkom saboru 10. VI. 1790., već drugog dana pitanje službenoga jezika i odrede, da se saborski zapisnici vode madžarskim jezikom. Pođoše otvoreno stopama Josipa II., zahtijevajući, da od Karpata do Jadranskog mora bude jedna država, jedan narod i jedan jezik — madžarski. S takovim zahtjevima dolaze Madžari, kad Hrvatska ima još svoju vojsku i svoje financije!

104 | S t r a n i c a

Već pri tome prvom nastupu uvidjeli su hrvatski delegati, kako je luda bila lakovjernost, s kojom su predali svoju samostalnost na čuvanje kavalirskoj osamstogodišnjoj braći po oružju. Protiv madžarskoga jezika digoše se sve ugarske narodnosti, koje nisu znale madžarski.

Hrvatski delegati Adam Škrlec i Franjo Bedeković digoše se protiv uvođenja madžarskog jezika s motivacijom, da bi tako Hrvati bili isključeni od javnih poslova i službâ, ne poznavajući službenog jezika. Svi zakoni i ugovori pisani su latinski, i odbacivši taj jezik, a primivši madžarski, Hrvati ne će biti ravnopravni s Madžarima niti će imati prikladna sredstva za svoju obranu. Izjavljuju ujedno javno i privatno, da nisu voljni biti sluge Madžara, a ban Erdedi izjavi otvoreno, da jedno kraljevstvo nije vlasno drugome nametati zakone (Regnum regno non praescribit leges). I tog puta obraniše se od madžarske najezde, jer zakon o uvođenju madžarskog jezika nije dobio zakonsku moć za Hrvatsku, a zapisnik će se saborski uz madžarski original izdavati u latinskom ovjerovljenom prijevodu, ali kao autentičan s originalom.

U Hrvatskoj je kipjelo radi tih madžarskih zahtjeva, pa su delegati preko Adama Škrleca morali umirivati javno mnijenje, da nikada ne će pristati na uvođenje madžarskog jezika niti će dopustiti, da se krše prava Hrvatske. Ban je primao apele iz Hrvatske, da spriječi uvođenje madžarskog jezika kao službenog, a županije su takove apele slale jedna drugoj ad circulandum. Osobito se je istakla križevačka županija, koja izjavi, da će na madžarski pokušaj, koji smatra atentatom na prastari hrvatski narod, odgovoriti tako, da će uvesti »naš materinski jezik hrvatski« (croatico nativo videlicet idiomate ad haec respondere velimus). Očekivalo se je pače u Zagrebu, da će zagrebačka županija predložiti saziv hrvatskog sabora, na kojemu će zaključiti odcijepljenje od Ugarske i uspostavu posebne vlade.

Kad je dvor doznao za neslogu Madžara i Hrvata, a uz to bijahu dobri izgledi, da se sklopi mir s Turskom i Pruskom, dok je revolucija u Belgiji jenjala, postao je tvrdi prema ugarskom saboru, koji je inače tražio novu inauguralnu diplomu (zavjernicu) od kralja s proširenim pravima staleža i umanjenom kraljevskom vlašću. Kralj izjavi, da ne će potpisati druge za vjernice, već onu Karla III. ili Marije Terezi je.

Kralj je imao oslona i kod ugarskih Srba, koje je vodio general Sečujac i Sava Tekelija Popović. Većina je bila uz Sečujca, koji govoraše, da je srpski narod najstariji na svijetu, da se je širio negda od Karpata do Jadranskoga mora i borio »se s Rimljanima, Gotima i Hunima, a da ga se je plašio i sam Aleksandar Veliki. Poslije tih riječi Sečujca srpski narodni sabor zatraži u adresi na kralja za se Banat kao posebni srpski teritorij, a kraljeva sina Aleksandra za srpskog despota. Kao protuuslugu obeća 40.000 vojnika protiv Madžara.

Kralj udovolji zahtjevima Srba samo djelomično, time, što im 20. II. 1791. dade posebnu »ilirsku dvorsku kancelariju«, kojoj stavi na čelo bivšega bana Balašu.

No dok se je radilo o inauguralnoj diplomi, Madžari su u isti mah na saboru kušali prodrijeti s prijedlogom, da se u sve urede uvede madžarski jezik. Tome se opriješe Hrvati, vodeni banom Ivanom Erdedijem i zagrebačkim biskupom Maksimilijanom Vrhovcem. Hrvatski zastupnici izdadoše štampanu deklaraciju, u kojoj spočituju Madžarima, da ih nema nego četvrtina od čitavog pučanstva Ugarske, a da jedva jedna trećina pučanstva razumije madžarski, koji jezik nije toliko kultiviran, da ima tehničke izraze, kao latinski. U Hrvatskoj bi se lakše dao uvesti talijanski ili francuski jezik nego madžarski, jer su to kulturni jezici. Hrvati nisu robovi, da bi se dali siliti na učenje tuđeg jezika. Neka se sjete Madžari, kako su teško podnosili nasilje Josipa II.! Hrvatima je svejedno, otimao im slobodu kralj uvođenjem njemačkoga ili njihov saveznik uvodeći madžarski jezik. Bez privole Dalmacije, Hrvatske i Slavonije ne mogu se mijenjati uvjeti

105 | S t r a n i c a

sklopljenog ugovora — a taj je sklopljen na osnovi latinskoga, kao službenog jezika. — Hrvati su tom deklaracijom branili latinski jezik kao diplomatski, bez kojega ne bi mogli imati udjela u zajedničkim poslovima i uredima.

Ugarski je sabor htio uvesti u Hrvatsku i ugarski vjerski zakon — zahtijevajući za protestante u Hrvatskoj ravnopravnost, a baš vjerski hrvatski zakon bio je dokaz samostalnosti Hrvatske prema Ugarskoj, što je Madžarima smetalo. No ban Erdedi izjavi svečano 2. rujna 1790., da tog zakona Hrvatska ne će primiti, jer ima svoje posebne zakone. A na opasku Madžara, da ti zakoni vrijede samo za Hrvatsku, ali ne i za Slavoniju, koja nije pod banskom vlašću, dokazaše Hrvati, da je Slavonija od najstarijih vremena spadala pod hrvatskog bana. Nikola Škrlec izda i spis na trošak biskupa Vrhovca s dokazima za tu hrvatsku tvrdnju. I Hrvati se zasada s pomoću velikaške kuće obraniše od madžarskog presizanja. Ujedno ugarski sabor, pritisnut zaključkom srpskog sabora, popusti kraljevom zahtjevu glede inauguralne diplome i prihvati po volji Leopoldovoj onu Marije Terezi je, a onda kralj bi okrunjen 15. XI. 1790. u Požunu, kamo se je bio premjestio i sabor.

Poslije krunidbe nastavi sabor radom. Značajno je, da je Leopold zastupao napredno stanovište pri provođenju socijalnih reforma, a sabor, zabrinut za plemićke povlastice i koristi, tvrdo se zalagao za feudalno uređenje. Od svih drugih zaključaka najviše nas zanima članak X., u kojemu kralj priznaje Ugarsku i Hrvatsku slobodnim neodvisnim kraljevstvom s posebnim ustavom. U tom se kraljevstvu mogu samo na saboru donositi zakoni u sporazumu s okrunjenim kraljem. Ako bi se kušalo vladati s pomoću dekreta, Ugarska i Hrvatska slobodne su odbiti takove zakone. Time je imao biti zakrčen put apsolutizmu. Članak XIV. utvrdi namjesničko ugarsko vijeće kao ugarsku vladu, pa je tako propao nacrt hrvatskoga sabora o senatu. Članom XIV. uveden je madžarski jezik u škole, a u uredima je ostavljen zasada latinski. Protonotar Lukavski pročita u ime Hrvata 3. XII. 1790. ove želje Hrvata:

1. da se ugarsko namjesništvo prizna kao zajednička ugarsko-hrvatska vlada, a da u njemu bude razmjeran broj hrvatskih činovnika, dok banu ima biti osiguran doličan položaj.

2. na hrvatskom saboru će se rješavati posebni hrvatski poslovi, a sabor će sazivati ban, kad se ukaže potreba.

Madžari se opriješe tome, da ban saziva sabor bez privole kraljeve, na sto Hrvati odgovore, da su tako radili svi bani do bana Balaše. Kralj je ipak pri potvrdi tog članka vlastoručno dodao, da se sabor sazivlje s privolom kraljevom.

3. da se ratni porez i za Hrvatsku ima određivati na zajedničkom saboru, ali da pojedine hrvatske županije plaćaju samo polovicu od one svote, koju plaća pojedina ugarska županija. — I tomu se opriješe Madžari.

4. da se pod bansku vlast vrati Vojna Krajina hrvatska i slavonska. Kad se je u Hrvatskoj čulo o otporu Madžara prema hrvatskim prijedlozima,

planu županije uz svečane proteste, jer su s pravom u tome vidjele nezakonito presizanje Madžara u suverena prava hrvatskog sabora. Od tih hrvatskih zahtjeva redigiran je članak 58., po kojemu hrvatske županije primaju naredbe od namjesničkog vijeća, i 59., da se ratna daća za Hrvatsku određuje na ugarskom saboru, ali odjelito od ugarskih prinosa. Time je žrtvovana hrvatska politička i financijalna samostalnost, a Hrvati su uzalud rogoborili na svome saboru 7. VI. 1791., gdje su županijski delegati zahtijevali, da se u škole uvede hrvatski jezik. Svi su osjećali, da ih je vlastiti njihov kralj žrtvovao Madžarima, te sabor stvori zaključak, da se u škole uvede madžarski jezik kao neobligatan predmet, jer su osjećali, da će biti potreban onima, koji budu služili u zajedničkim uredima. Narodni genij slobode, poražen u javnim saborima, skloni se sada

106 | S t r a n i c a

u srca pjesnika i duhovnih stvaralaca, koji će ga dalje uzgajati, da u zgodan čas opet okupi hrvatske sinove na borbu za ponos i narodnu slobodu. Nepoznati pjesnik spjeva latinsku pjesmu, u kojoj diže duhove: »Slobodno smo kraljevstvo, a ako je koga stid, da bude Hrvat, neka služi kao rob divljim Hunima!«

Franjo I. (1792.—1835.). Malo je koji vladar bio tako sudbonosan za svoju državu kao Franjo I. Može se reći, da je on uveo u svoje zemlje duh, koji se je održao sve do pada monarhije — a u glavnom i skrivio njeno rasulo.

Franjo je bio po naravi lijen i bez ikakve volje za ozbiljan rad. Mnogo se je bavio beskorisnim kancelarijskim poslovima, ali nigda nije vidio, što mu je raditi u odlučnom momentu. Bježao je od pravog rada, a želio je, da se cijeni njegov rad. Tko je bio voljan pomoći državi svojim talentom (kao na pr. sposobni brat mu Karlo), toga je držao daleko od sebe, a okružio se nesposobnim ljudima. Karlo, carev brat, reče o vladi svoga brata: »Što se može očekivati, kad ministrima postaju ljudi, koji se javno hvale, da za 30 godina nisu pročitali jedne knjige ni novine?«

Franjo nije trpio nikakvog naprednog razvitka ni promjene — upravo kao da mu je bilo načelo: quieta non movere, miruj, ne miči se!

Ni napretka u trgovini nisu voljeli njegovi savjetnici, jer da obogaćen narod traži slobodu! I samo pitanje kmetstva nije se smjelo rješavati, jer je kmetstvo za narod »dobra škola poslušnosti«. I kad je 1810. imenovao ministrom financija grofa Wallis-a, ovaj se je nećkao primiti na se taj teret, jer se nije nigda tim pitanjima bavio, no Franjo mu reče, da njemu ne treba sposobnih, već poslušnih ljudi. Koje čudo, da je godinu dana iza toga bankrot upropastio državno gospodarstvo! Jasno je odmah, da se ni austrijske vojske nisu mogle othrvati Napoleonu, koji je oduševljavao svoje vojske, hrleći s njima u najžešće kreševo, dok se Franjo nije odvažio ni na konju jahati, već su mu ga za uzdu vodili, dok je sjedio na sedlu. Bio je to tip nenadarena vladara, koji, bez sposobnosti upravljanja državnom lađom na burnom moru, traži prividni mir, koji uljuljava i vladara u san. Takav mir urodi za kratko vrijeme apsolutizmom, koji je golemim policijskim aparatom tražio uzalud prigušiti volju naroda, pa je doveo monarhiju na rub propasti. Hrvatska je povijest obilna događajima za Franjina vladanja, a radi lakšega pregleda možemo ih ogledati u tri pravca: 1. vanjsko-politički događaji, 2. unutarnje stanje u državi, i 3. borba Hrvata protiv presizanja Madžara.

Već na prvom »krunidbenom« saboru u Budimu 20. V. 1792. zatraži kralj, da mu se odglasa potreban broj vojnika i novčana pomoć, jer mu je Francuska pred mjesec dana objavila rat. Zanimljivo je, da su i francuski kralj Ljudevit XVI. i Franjo I. željeli, da francuska vojska bude potučena, jer bi se tada Ljudevit XVI., inače tetak Franjin, oslobodio nametnute mu legislativne skupštine. Ali miješanje u francuske prilike dovelo je i Franjine zemlje u teške jade, dok je Ljudevita to stalo života. Ljudevita XVI. zatvoriše revolucionara u onaj Temple, odakle je njegov predak Filip IV. Lijepi izveo na stratište velikog templarskog meštra Jakova Molayja. Odovud je Ljudevit i odveden na stratište 21. I. 1793. Rat, u koji se Franjo I. zapleo s Francuskom, zapali doskora cijelu Evropu. Evropska koalicija (na čelu joj Engleska) bila je s početka premoćna, ali zbog nejedinstvenog vodstva i nepovjerenja među njezinim članovima Francuska napokon steče premoć, osobito kad je Carnot preustrojio njezinu vojsku. I kad je Prusija, da se okoristi diobom Poljske, sklopila s Francuzima mir u Baselu, veći se dio koalicije povede za njom. Rat nastaviše Engleska, južne njemačke zemlje, Napulj i Sardinija. No glavni teret imala je snositi Austrija. Genijalni vojskovođa Karlo, brat kralja Franje, potisnu Francuze preko Rajne, ali u Italiji budu austrijske vojske redom potučene, dok se 2. IL 1797. ne predadoše i čete, koje se bijahu zatvorile u tvrdu Mantovu. Napoleon, svladavši male talijanske knezove, pohrli prema Austriji, i nadvojvoda Karlo morade žurno poći s

107 | S t r a n i c a

Rajne, da zakrči put Napoleonu. No ovaj potisnu austrijsku vojsku sve d» Leobena (Ljubno) u Štajerskoj. Ali kako se je narod u mletačkoj vladavini u Italiji počeo dizati na Francuze, pače ih u Veroni za uskrsnih večernja i poklao, sklopi Napoleon s Karlom primirje i vrati se u Italiju, da pokori Mletke, koji su dotada stajali u nenaoružanoj neutralnosti. Takav stav bio je najgori, što se je mogao izabrati, jer su Mleci morali hraniti i konačiti francusku vojsku, a da ipak nisu zadobili Bonapartove sklonosti. No Mleci nisu više znali umirati za svoju slobodu, a Napoleon je zapečatio njihovu sudbinu već u preliminarima mira 18. IV. 1797. u Ljubnu. Zemlje njihove imale su se razdijeliti između Francuske i kralja Franje. Definitivni mir bude datiran u Campo Formio blizu Udinâ 17. listopada 1797. Kralj Franjo dobije pod svoju vlast otoke Jadranskoga mora, koji su dotada bili mletački, Dalmaciju s Bokom kotorskom, Istru, grad Mletke i njegovo zalede do crte, koja ide od Tirola na jezero Garda i po lijevoj obali rijeke Pad — sve do mora. Tako sudbina Poljske zadesi i Veneciju. Deputaciju, koja se je uputila, da protestira protiv toga mira, Napoleon spriječi, da pode u Pariz.

Glasovitu lađu Bucintoro, s koje je negda dužd Petar Orseolo bacio prsten u more u znak vjenčanja Venecije s morem, morade Venecija poslije izdaje vlastitih sinova predati Francuzima, da je spale i skinu s nje zlatne ukrase. Tek 18. listopada 1798., kad su odvukli iz Venecije golemo blago, ostaviše Francuzi grad, a vojska austrijska ude u nj i zaposjedne ga.

DOGAĐAJI U DALMACIJI

Primorske hrvatske zemlje ostadoše padom Venecije bez državnog suverena. Venecija je bila ime Dalmacije proširila i na one krajeve, koji su sve do dolaska Turaka bili sastavni dio Hrvatske. Te zemlje nisu, kao ni Venecija u svibnju 1797., ni znale za tajne nagodbe između Napoleona i Franje I. — pa su posve neodvisno od njih odlučile svojom voljom, na koju će stranu. Puk je u Dalmaciji bio kivan na pristaše francuskih revolucionarnih ideja te je na te »jakobince« navalio u Šibeniku, Trogiru, Splitu i Makarskoj, gdje je palo mnogo mrtvih glava. Inteligencija, kao predstavnik gradova, i svećenstvo, u ime puka, upriješe jednoglasno svoj pogled na Hrvatsku.

Međutim ni za mletačke vlade nije utrnula uspomena, da je Dalmacija s Hrvatskom bila jedna država. U Splitu su na samostanu sv. Benedikta postavili g. 1735. natpis, da je utemeljen »još kad je vladao Dalmacijom kralj Krešimir«. Dokumenti nam iz 17. v. kazuju, kako je u Dalmaciji osim trgovaca malo tko znao talijanski — pa ni plemićke porodice. U Mlecima je bila knjižara, koja se u svojim knjigama naziva »kod knjigara Ocetrija na Rivi od Hrvata«.

Koje čudo, da su Splićani pitajući, što imaju činiti, dobili odgovor od svećenika Ignacija Bakotića: »Sada (kad je Venecija propala) možete sebi birati novoga vladara, a ja vam svjetujem, da uzmete ugarsku krunu, da se tako kao dio hrvatske države, s kojom ste u staro doba bili zajedno, opet združite.« Po cijeloj Dalmaciji odlučiše jednako. U Karinu, u sjevernoj Dalmaciji, skupe se franjevački župnici cijele zagorske Dalmacije, i preko svoga provincijala fra Paške Sekule ovlaste 14. VII. 1797. fra Andriju Dorotića: . . .

. . . da pode do previšnjega prijestolja Njegova Veličanstva cara i kralja, i da ga zamoli, neka izvoli primiti svojevoljnu njihovu predaju s uvjetima i jednakim pravima cijeloga naroda . . . »Dajemo Vam u tome potpunu punomoć sa strane gore rečenoga puka Dalmacije, da uznastojite dovršiti to pridruženje po naputcima, koje Vam dadoše poglavari općina Splita, Trogira, Šibenika i Obrovca«.

Tu je predstavku fratar Dorotić predao kralju Franji, kojemu su prispjele uto i druge predstavke iz Dalmacije. Izaslanici većih mjesta iz Dalmacije upute se 17. VII.

108 | S t r a n i c a

1797. u Beč, ali se u Senju sastanu s pukovnikom Kazimirom, koji uvjeri deputaciju, da joj je nepotrebno putovati do Beča, jer će doskora stići u Dalmaciju carska vojska, da uvede mir i red. On primi od poslanstva zakletvu vjernosti kralju ugarsko-hrvatskom i predstavku za hrvatskoga bana Ivana Erdedija, da je posije kralju. U predstavci poslanstvo traži, da se Dalmacija združi s Hrvatskom. Vode toga hrvatskog pokreta bijahu splitski nadbiskup Cippico, makarski biskup Blašković, franjevac Dorotić i Splićanin conte Draganić.

Obećanje, da će doskora prispjeti kraljeva vojska, ispuni se zaista, ali se je pri tom bilo bojati nereda, jer na glas, da je to vojska njemačkoga cara, planu puk, da ne će Nijemaca! Smirio se narod tek onda, kad je čuo hrvatsku riječ iz usta vojnika, koji bijahu krajišnici, a pogotovo, kad je u Zadru i po ostalim gradovima zapovjednik kraljeve vojske Hrvat general Mato Rukavina progovorio s propovjedaonica narodu hrvatskim jezikom. Narod se uvjeri, da je car njemački ujedno i kralj ugarsko-hrvatski. No Rukavina nije poznavao namjera bečkoga dvora, koji nije želio, da Hrvatska ojača, a još manje je mislio novo stečene zemlje podložiti kruni ugarskoj. On ih je volio izravno podvrći bečkoj vladi. Na peticiju Dalmatinaca, da se pridruže Hrvatskoj, Franjo I. napisao je vlastitom rukom talijanski: »Serva di notizia e passi agli atti = Neka se zabilježi i baci ad acta«. Stoga je i bio djelokrug Rukavine skučen na vojničke poslove, i četiri dana poslije mira u Campo Formiju oduzeta mu je civilna vlast, a za civilnoga upravitelja u Dalmaciji i Boki Kotorskoj, koju je također zaposjeo Rukavina, bude postavljen grof Rajmund Thurn (1.1. 1798.). Njemu je dana zadaća, da želju Dalmatinaca za sjedinjenjem s Hrvatskom suzbije, a kao sredstvo za tu svrhu preporučeno mu, da se ide na ruku onome malom broju potalijančenog elementa, tužnom ostatku mletačke vlasti. Mirom u Campo Formiju (18. X. 1797.) zapečaćena je sudbina Dalmacije: ona je predana u potpunu vlast austrijskom caru, koji se je inače pri krunidbi za kralja ugarsko-hrvatskoga bio zakleo, da će ju predobiti za ugarsko-hrvatsku krunu i sjediniti s posestrimskim zemljama! Kralj je držao, da ga ne veže prisega o sjedinjenju hrvatskih zemalja, jer je po ratnom pravu, mirom u Campo Formiju, a ne po legitimitetu, stekao Dalmaciju. Hrvati u Banovini nisu zaboravili braće u Dalmaciji i g. 1802. dadoše upute svojim delegatima za ugarski sabor, neka traže, da se čitava Dalmacija povrati pod bansku vlast. No mada je to tražio od kralja i ugarski sabor, dvor je odgovarao, da je to još preuranjeno.

U Dalmaciji se za te austrijske uprave malo što promijenilo: sagradila se cesta od Zadra do Knina, ukinulo se nekoliko samostana, mjesto zatvorenoga starodavnog samostana sv. Krševana u Zadru otvorila se gimnazija i utemeljila u Zadru prva štamparija 1803.

DALMACIJA POD VLAŠĆU FRANCUZA

Kroz to su se vrijeme u Francuskoj prilike mijenjale i val revolucije se stišavao. Iza pada direktorija 9. XI. 1799. Napoleon postade prvi konzul za 10 godina i kao takav završi rat s evropskim velevlastima. Dopustivši povratak emigranata i sklopivši s papom konkordat utišavao je političke i vjerske borbe, i izdao kodeks zakona (Code Napoléon).

Po vrativši zemlji mir popravi financije, te se poče vraćati blagostanje, i narod mu plebiscitom preda doživotni konzulat g. 1802., i za dvije godine opet narodnim glasovanjem bi proglašen francuskim carem (20. V. 1804.). Prije nego se je Napoleon okrunio (2. XII. 1804.) Franjo I. uzeo je naslov cara austrijskoga (10. X. 1804.). Napoleon je već od g. 1803. bio u ratu s Engleskom te se spremao, da preveze vojsku preko mora, ali Engleska se pobrinula za saveznike Rusiju i Austriju. Car Franjo pošalje najbolju vojsku u Italiju, očekujući, da će tamo i Napoleon najžešće udariti, ali ovaj prodre preko

109 | S t r a n i c a

Rajne i prinudi austrijskog vojskovođu Macka, da mu preda svu svoju vojsku (23.000 momaka), a onda osvoji Beč i 2. XII. 1805., prodrijevši u Moravsku kod Slavkova (Austerlitz) u trocarskoj bitci (Napoleon, Franjo I. i Aleksandar I.), potuče saveznike. Za Austriju su bile njezine pobjede u Italiji uzaludne i ona morade sklopiti mir u Požunu (26. XII. 1805.), po kojemu je izgubila Veneciju, Istru, Dalmaciju, Tirol i svoje posjede u Badenu, Würtembergu i Bavarskoj, a dobila Salzburg.

Kako se je raspala Njemačka i rajnski savez (16 državica) pristupi Napoleonu, Franjo I. odreče se naslova rimskog cara (1806.). Na temelju požunskoga mira dođe francuska vojska pod generalom Molitorom, da zaposjedne Dalmaciju. Preko Dalmacije mogao je Napoleon povesti svoje vojske kroz turske zemlje na Rusiju, i zato mu je ova zemlja najviše trebala. Hrvati u Dalmaciji nisu voljeli Francuze, pa da nije naglo došla Napoleonova vojska, bili bi se ponovili jednaki jadi i bezvlađe kao pri padu Venecije. Molitor zaposjedne bez otpora Dalmaciju, ali Rusi, znajući za namjere Napoleonove, zauzeše Boku Kotorsku.

U svibnju 1806. dohrli francuski general Lauriston pred Dubrovnik, da ga ne bi zauzeli Rusi. On zatraži, da ga prime u grad, i ušavši zauze tvrđave i istaknu francusku zastavu. Tim je činom faktički, i protiv međunarodnog prava, zauzeo grad. Republika dubrovačka je postojala još samo po imenu do 31. I. 1808., kojega dana bude skupljenom senatu pročitan Napoleonov dekret: »Republika dubrovačka prestala je postojati«.

Dok je Lauriston bio u Dubrovniku, spustilo se 5000 Crnogoraca sa 2400 Rusa u plodnu dubrovačku okolicu i nemilo ju poharalo. No doskora pohrli Molitor u pomoć Lauristonu i otjera Ruse i Crnogorce. Da umiri zemlju i uredi prilike, posla Napoleon u Dalmaciju dva talentirana čovjeka: generala Marmonta i Vicka Dandola, koji je pri padu Venecije bio jedan od vođa frankofilske stranke. Ova se dvojica nisu slagali.

Narod se je u Dalmaciji i dalje bunio protiv Francuza: radi novačenja, oporezovanja, ukidanja starih povlastica (Poljica), a i radi vjerskog osjećaja, koji je bio povrijeđen ukidanjem bratovština, zatvaranjem crkava i samostana, od kojih su mnogi postojali još iz doba hrvatskih narodnih vladara s bogatim arhivom. Mnoge dragocjenosti propadoše netragom, a bile bi vrlo važne za hrvatsku kulturnu povijest. Osim toga poticali su narod protiv Francuza i Rusi, kojih su ratni brodovi krstarili Jadranom.

Francuzi su nekoje krajeve i sela upravo opustošili i popalili, a mnogo svijeta povješali i pobili. Najgore je prošla Poljička knežija, koja je ipak časno završila svoj život, braneći svoju slobodu. Posljednji knez Ivan Čović prebježe u Rusiju, a poslije sklopljenog mira s Rusima u Tilži zaposjedoše Francuzi i Boku Kotorsku (1807.).

Upravu Dalmacije imao je organizirati Vicko Dandolo. On je zaista s ljubavlju i ambicijom nastojao pridići Dalmaciju iz mrtvila i zapuštenosti, u kojoj ju je ostavila Venecija. U prvome svom proglasu objavi, da će sudovi biti pravedni i hitro će obavljati poslove, privredno će zemlju podići, pa završava, da želi biti Dalmatincima otac i prijatelj. Dalmacija bude upravno pripojena kraljevini Italiji, kojom je upravljao princ Eugen. Dandolo osnova i tjednik »Il regio Dalmata — Kraljski Dalmatin«, koji je izlazio na talijanskom i hrvatskom jeziku. To su prve hrvatske novine. Prvi broj je izišao 12. VII. 1806., a posljednji u travnju 1810. Hrvatski je jezik zaveden s ovom motivacijom: »Talijansko će skazanje biti preneseno u slavni arvazki jezik za one, koji vole služiti se svojim materinim govorenjem«. Dandolo je imao naslov providura, što je sjećalo na mletački naziv glavara zemlje. Bio je podvrgnut Eugenu Beauharnaisu, talijanskom potkralju ili, kako se to u hrvatskom tekstu kazivalo, »franačkom banu od Italije«. Vlada pokrajine imala je šest odjela (pravosuđe, unutarnja uprava, financije, vojska, školstvo i računovodstvo), a pokrajina je bila razdijeljena na četiri distrikta (Zadar, Šibenik, Split,

110 | S t r a n i c a

Makarska); ovi opet na kotare, a kotari na općine. Kad su Boka i Dubrovnik potpali pod Napoleonovu vlast, zavedena je i tamo jednaka uprava. Providur je imao uza se savjetno vijeće od 48 članova. Prve vijećnike je imenovala vlada, a svake godine bi ih 12 otpalo, na mjesto kojih je vijeće druge predlagalo. Sudstvo je Dandolo uredio prema modernim načelima u tri instancije. Nastojao je uvesti i nove francuske zakone (Code Napoléon), ali kako su u Dalmaciji vrijedili običajni zakoni, nije u tome posve uspio.

Školstvu je bio poklonio osobitu skrb. U Zadru osnova licej sa značajem sveučilišta, otvori sedam gimnazija, i mnogo pučkih škola, a i nekoliko strukovnih. Sve je to imalo odgojiti dobar činovnički kader. Za sve te osnove trebalo je mnogo novca. Pri svršetku Dandolove uprave 1819. troškovi su pokrajine bili 1,827.000 franaka a prihodi 1,894.000 — dakle Dalmacija nije bila pasivna zemlja!

Banska Hrvatska nije mogla pregorjeti gubitak Dalmacije. G. 1807. hrvatski sabor daje instrukciju svojim delegatima — nuncijima: »Ako kralj opet dobije Dalmaciju, zamolite ga, da tu saveznu kraljevinu — otrgnutu od banske vlasti — opet podvrgne istoj, pa da ju time pripoji svetoj kruni.« U novome ratu, što ga je car Franjo vodio s Napoleonom, čijega brata Josipa nije htio Franjo priznati španjolskim kraljem, posve je naravno, da su Hrvati s obje strane Velebita listom ustali protiv Francuza, jer nikoje nasilje ne rađa ljubav.

Za tog rata nadvojvoda Ivan ustroji domobranstvo. Svi sposobni muškarci od 18—45 godine vježbali su nedjeljom i blagdanom u oružju. Domobranstvo je morala izdržavati svaka zemlja za svoju obranu. Hrvatska je digla oko 17.000 domobranaca. Napoleonu priskoče u pomoć Rusi i Turci. Ovi posljednji provale u Hrvatsku i popale Cetin-grad, poharavši ogulinsku i otočku pukovniju. U Dalmaciju provali potkapetan hrvatskog kraljevstva barun Knežević, dok je hrvatski ban Gjulaj vojevao zajedno s nadvojvodom Ivanom u Italiji.

Kneževićeva vojska bijaše slabo opremljena, te je i sam uvidio, da ne će moći osvojiti Zadra, i povukao se. Ali na glas o njegovu dolasku i potaknuta od fratra Dorotića i Ivankovića diže se čitava Dalmacija na Francuze. Oni se zatvore u Zadar, Knin i Klis. Dalmaciji su nastojanjem biskupa Vrhovca, namjesnika banske časti, pritekli u pomoć raznim prinosima i darovima braća iz banske Hrvatske, a hrvatska vojska osvoji i otoke Krk, Cres, Rab, Lošinj i Pag. — Na glavnom bojištu odlučila se međutim bojna sreća, kad je kod Wagrama 5.—6. VII. 1809, na Moravskom polju u dvodnevnoj bitci pobijedio konačno Napokon nadvojvodu Karla. Pomoćna austrijska vojska pod nadvojvodom Ivanom došla je prekasno.

NAPOLEONOVA ILIRIJA I HRVATI

Car Franjo sklopi potom mir s Napoleonom 14. listopada 1809. u Schönbrunnu. Osim izgubljenih zemalja na sjeveroistoku i sjeverozapadu morao je predati Napoleonu na jugu: Trst, Goricu, Istru, Gornju Korušku, Kranjsku i svu Hrvatsku s desne obale Save do ušća Une. Od tih zemalja zajedno s Istrom i Dalmacijom, koje su otprije bile u njegovoj vlasti, Napoleon sastavi sedam pokrajina (Les provinces illyriennes — Države slovinske, kako ih nazva Kraljski Dalmatin). August Marmont dobije nad tim pokrajinama upravu sa sijelom u Ljubljani, a Dandolo, koji je došao u podređeni položaj prema svom rivalu, ponosan, a i tašt, zatraži otpust i ostavi Dalmaciju.

»Ilirija« se dijelila na šest građanskih pokrajina: Koruška, Kranjska, Istra sa Trstom, Građanska Hrvatska, Dalmacija i Dubrovnik, i jednu vojničku: Hrvatska krajina sa šest regimenta. To bijaše prava vojarna, odakle je Napoleon dobavljao dobre vojnike, a smatrao ih je najvrsnijim od svih korpusa svoje vojske.

111 | S t r a n i c a

Francuska vlada je očistila zemlju od hajdučkih četa, tih teških posljedica velikih ratova, a zabranivši kolanje austrijskog novca spasila ju je od bankrota, koji je 1811. zadesio Austriju. No porezi i daće prelazili su gospodarsku snagu Ilirije, pa su seljaci i u Tursku bježali, da izbjegnu gladi. Od 12,475.000 franaka prihoda Ilirija je morala platiti za vojsku 8,000.000. Naravno, da se je radi toga osjetio velik manjak za druge troškove. Najteže je pogođena trgovina, koja je, radi Napoleonova »kontinentalnog zatvora« uperena protiv Engleske, spala u Iliriji na tanke grane. Time je hrvatski narod plaćao svojom krvlju i novcem Napoleonove političke osnove. No nezadovoljstvo radi financijskog pitanja i skupoće javljalo se je protiv Napoleona i u samoj Francuskoj.

Za teške Napoleonove nedaće u Rusiji (g. 1812.) uništila je ruska studen i velik broj Hrvata. Slomom Napoleonove vojske povratiše se ilirske pokrajine g. 1813. pod vlast cara Franje, a da nije ni puška sjevnula, jer je narod bio sit francuskoga vladanja. Bečki kongres g. 1815. dosudi Franji i pravno ove zemlje, uz njih i Lombardiju i Veneciju, pa Tirol i Salzburg. Kralj obeća g. 1809., da će sve hrvatske zemlje, čim ih zadobije, pripojiti Hrvatskoj. Ali kako je bio običaj Habsburgovaca jedno obećavati, a drugo raditi, tako je i ovoga puta Franjo zaboravio na svoje obećanje. Krajina bude ponovo ustrojena kao vojnička pokrajina, a građanska Hrvatska zajedno s Dalmacijom i Dubrovnikom pripojena austrijskom carstvu. U građanskoj Hrvatskoj, koja nije htjela »carstvu austrijskom« položiti prisegu, nego zatražila, da se vrati majci Hrvatskoj, bi uveden njemački uredovni jezik, dok se u Dalmaciji uredovalo talijanski: Tako su Hrvati zamijenili jedan jaram drugim — s tom razlikom, što im je Napoleon govorio, da će im biti otac, a Franjo sebi utvarao, da ih je oslobodio francuskoga ropstva. Istom g. 1822. nakon upornog traženja hrvatskih staleža, povrati bečki dvor Hrvatskoj njezinu zemlju — građansku Hrvatsku. Dalmacijom se pak od 9. studenoga 1814. prozva zemlja od Zrmanje do Budve, a od Dalmacije budu otrgnuti njezini otoci Cres, Krk i Lošinj i pripojeni Istri.

BORBE S BEČKIM DVOROM

Hrvati su u ta teška vremena, kad im je domovina bila tako raskomadana, imali još izdržati i borbu s centralističkim težnjama bečkoga dvora. U početku svoje vlade obećao je kralj Franjo, da će vjerno čuvati ustav i vladati po zakonu na dobrobit naroda (1792.). No to su bile samo lijepe riječi, da dobije potrebne novake i novac za rat s Francuskom. On u početku nije htio sazivati sabor ugarsko-hrvatski bojeći se, da se sabor ne povede za primjerom francuskih staleža. No ugarsko-hrvatsko plemstvo nije bilo zadojeno revolucionarnim idejama kao staleži francuski; ono je čuvalo samo svoje staleške privilegije, pa je Franjo mogao lakše provoditi svoju apsolutističku volju, a sabor bi od vremena do vremena sazivao, kad mu je trebalo novca i vojske ili da okruni koju od svojih žena (četiri puta se ženio i redom su mu umirale žene) — 1796., 1802., 1805., 1807., 1808. Velikaši su pače bili spremni odreći se i prava za odobrenje poreza i kontingenta vojske, ali se je donja kuća tome oprla. To je urodilo trvenjem između obiju kuća, a sve na korist dvora. A kad je Franjo 10. VIII. 1804. uzeo naslov »car Austrije«, nisu Hrvati, kao ni Madžari, opazili pogibelj, koja im je time zaprijetila, pa su mirno primili i tu novotariju. A baš taj naslov bio je najbolja potpora centralizma, jer se otada sve zemlje habsburške dinastije smatraju kao jedna država — koje imaju jedne interese i ciljeve, pa će vladar njima upravljati i raspolagati ne prema ustavu i interesu pojedinih dijelova, već cjeline — monarhije. Hrvati su uzalud tražili, da kralj sjedini Dalmaciju s Banovinom. Oglušio se je kralj i na savjet biskupa Vrbovca u kritičnom času, kad je Napoleon pozivao Madžare, neka biraju novoga kralja (1809.). Vrhovac je uvjeravao

112 | S t r a n i c a

bečki dvor, da bi oduševljeni narod radi sjedinjenja s Dalmacijom lako pobijedio Napoleona. A bečki dvor, mjesto da sjedini hrvatske zemlje, on ih raskomada mirom u Schönbrunnu. U Beču su bili zaboravili, da su Hrvati izabrali Habsburgovce kao svoje kraljeve, pa da ovi nisu vlasni hrvatskim zemljama podmirivati pobjedonosnog Napoleona, da spase svoju baštinu. Cinički zvuče riječi, što ih je Hrvatima poručio njihov kralj Franjo — da je morao njihovu zemlju žrtvovati na korist cjelokupnosti svoje monarhije. U javnom životu to se zove državnička razboritost, a u privatnom se takovi krivci vuku pred sud radi zloporabe. Tako su Hrvati došli na rub propasti. Bankrot od g. 1811. — uništio je sve staleže. Madžari i Hrvati protive se već g. 1807. na saboru uvođenju papirnatog novca, a kad je Franjo jednostavnom naredbom od 20. II. 1811. snizio još na 1/5 njegovu vrijednost, planulo je sve na takovu povredu zakona. Naredba se je imala proglasiti u 9 sati 15. III. 1811., a dotle ju je svako okružje imalo držati zatvorenu pod pečatom: u naredbi je pisalo, da se dotadašnji papirnati novac proglašuje nevrijednim, a štampat će se novi i za 5 starih banknota dobit će se jedna nova! Pa kako je to za sve druge kraljevske zemlje bila strašna nesreća, za Hrvatsku je to bila katastrofa, jer su je i druge nedaće već bile slomile. Hrvati, koji su imali posjeda u Napoleonovoj Iliriji, morali su dovozeći prirod zemalja svojoj kući, plaćati za nj carinu, pa ga naravno nisu mogli baciti na tržište, jer su im drugi mogli lako konkurirati. Vojska u Hrvatskoj nije dobivala plaće, pa je pljačkala zemlju kao negda njemačka soldateska za turskih ratova. No ako je takva samovolja vladala u doba, kad je caru trebala hrvatska i ugarska vojska, to se je ona pretvorila u očitu tiraniju, kad je prohujala i prestala oluja, što ju je Napoleon poveo Evropom. Saborska se vrata zatvoriše 1. VII. 1812., i ostaše zatvorena sve do g. 1825. Caru je u to doba glavni savjetnik knez Metternich, najokorjeliji autokrat i reakcionar, za kojega Austrija postaje policijska stanica Evrope.

Metternicha ne boli glava radi pogaženih narodnih prava, prošlosti i ustava. On pozna samo jedinstvenu državu Austriju, koju će postaviti na nepromjenljive temelje apsolutizma i političkih starih metoda. Car je otac i skrbnik svojih naroda, koji mu imaju iskazivati zahvalnost i lojalnost u svim granama javnoga i privatnog života.

Ta konzervativna načela čuvao je Metternich s pomoću »svete alijance«, bdijući, da vladarska prava ostanu netaknuta od svake natruhe novih ideja. Policija postade svemoćna, uhodarenje, podvala, podlost i isticanje najnedostojnijih i najnesposobnijih nisu nažalost samo oznake te »Metternichove epohe« u Hrvatskoj. Tim se je oružjem služio prema Hrvatima i Josip II. i Bach, kao i drugi kasniji vlastodršci. Kako se sabor nije sazivao, vršila se je praksa Josipa II., te se vladalo naredbama, koje su županije imale samo primati na znanje. One su ih doduše primale, ali nisu za njih marile. Da slomi tu pasivnu rezistenciju, vlada je, držeći na okupu županijsko činovništvo, slala izravno njemu te naredbe. No županije na svojim skupštinama opriješe se tome, a vlada pozva i dovede u skupštine nesvijesne plemiće-jednoselce, neuke seljake, oko kojih su županijski činovnici morali trčkarati i predobivali ih za vladine osnove, jer su se inače otporni činovnici reducirali i ostali na ulici sa gladnom obitelji.

Da nevolja dođe do vrhunca, zavlada u to doba (1816. do 1819.) u našoj domovini strašna glad. Istom g. 1822. krenu nešto na bolje, jer se tada po carskoj naredbi sjedini negdašnja Napoleonova Hrvatska s materom zemljom. Cara su na to navele neprilike u Italiji, gdje je narod tražio od tamošnjih vladara, da mu dadu ustav. Austrijska je vojska uspostavila tamo apsolutističku vladu, i car je zato morao nekako udobrovoljiti i svoje narode. A kako je vojna u Italiji tražila mnogo novaca, nametao je Metternich nove poreze; radi čega dođe uzrujanost u Ugarskoj i Hrvatskoj do kritičnog momenta i kralj sazva sabor u Požun za 19. IX. 1825., gdje će se okruniti njegova žena Karolina Augusta, no pravi razlog je tome bio, da umiri Hrvate i Madžare. Hrvati pošalju svoje delegate na

113 | S t r a n i c a

taj sabor s ljutim tužbama i zahtjevima za sjedinjenje Dalmacije i Vojne Krajine, da se o hrvatskim porezima napose raspravlja, a ne zajedno s ugarskim, a onda, da se slavonske županije izjednače s hrvatskim u pitanju poreza, što je značilo, da se priznadu integralnim dijelom Hrvatske. Tako je na saboru u Požunu čuo kralj mnogu gorku, tobože protiv njegovih savjetnika, a uistinu protiv samoga sebe. Sabor je trajao sve do 8. V. 1827. U državopravnom pogledu najglavniji mu je zaključak, da se sabor mora sazivati svake treće godine i da je samo sabor vlastan odobriti novačenje i poreze. To je uostalom bilo zaključeno već na saboru 1790.—91. g. Tim je dakle saborom zaista vraćeno ustavno stanje i u Hrvatskoj, ali su zato morali hrvatski nunciji izdržati tešku borbu protiv madžarskoga presizanja i zahtjeva, da Hrvatima nametnu svoj madžarski jezik. Uostalom ta se je borba vodila još od Leopolda II., dakle uporedo s borbom protiv tuđinskog zavojevača i protiv domaćeg vladara — apsolutista.

MADŽARSKA NASRTLJIVOST

Već za Leopolda II. Madžari su, želeći se što više ojačati, kako bi odoljeli budućim nasrtajima germanizacije, stvorili plan, da Hrvatima nametnu svoj jezik — i time ih pomadžare. Hrvati su im u tome dali u ruke najbolje oružje protiv sebe, kad su sami zatražili, da se osnuje zajednička vlada u Budimu. Mislili su se tako obraniti od centralizatorne bečke politike, a međutim su naprtili sebi na vrat neprijatelja, s kojim će čitav jedan vijek biti boj i za sam narodni bitak.

Madžari su na saboru 1790. tražili, da se uvede u Ugarskoj (i Hrvatskoj) madžarski jezik kao uredovni. Tome se opriješe hrvatski nunciji dokazujući, da time Madžari hoće istisnuti Hrvate iz državnih služba. Prvi napadaj je odbijen i za Hrvatsku je ostao u porabi latinski jezik kao uredovni, kako je kroz vjekove bio. Taj je jezik zapravo bio diplomatski i s pomoću njega mogli su se jedino sporazumijevati Hrvati i Madžari, kako su se u Evropi narodi među sobom sporazumijevali francuski. Samo jaka svijest hrvatska mogla je dakle zastupniku Bedekoviću staviti u usta riječi, da Hrvati »madžarski jezik ne mogu primiti zato, što je hrvatski narod jednako tako drevan i korjenit kao i madžarski, pa bi bila velika sramota, da izgubivši s vremenom svoj jezik postanu sluge Madžara.« I križevačka županija svečano izjavi, da nikada ne će pristati na to, da se služi madžarskim jezikom u uredima i da će zahtjevima madžarskim odgovoriti uporabom svoga materinskog hrvatskog jezika. A kad se je Franjo I. g. 1792. krunio, Madžari su ponovo zahtijevali, da se u škole uvede njihov jezik kao obligatan. Hrvati se opriješe tome, dokazujući, da su oni po čl. 7. zakona uveli k sebi madžarski jezik samo kao neobligatan.

Borbe s Napoleonom potisle su za čas to pitanje madžarskoga jezika. Ipak g. 1805. pokušaju Madžari uvesti svoj jezik u sve škole i urede i u Hrvatskoj. A kad se je poslije požunskog sabora sastao hrvatski sabor u Varaždinu, izjavio se je za latinski jezik kao službeni u Hrvatskoj, s razlogom: kad bi se ukinuo latinski jezik, novi naraštaj ne bi razumijevao ni zakona ni prošlosti svoje domovine, jer je sve to pisano na latinskom jeziku.

Dvije godine iza toga izjavljuje Madžar Pavao Nagy na budimskom saboru (g. 1807.), da je materinski jezik važniji od samog ustava, tražeći, da se madžarska komanda uvede u ugarsku vojsku, jer narod može izgubljenu slobodu opet zadobiti, dok s izgubljenim jezikom gubi i svoju narodnu individualnost. No Nagyov prijedlog propade radi otpora gornje kuće i Hrvata. Madžari ipak ne miruju, već na svakom saboru nasrću, da nametnu Hrvatskoj svoj jezik. I god. 1811. na požunskom saboru, kad su se sami tužili na povrede ustava sa strane bečkoga dvora, zahtijevaju, da se u Hrvatskoj mora početi

114 | S t r a n i c a

madžarski uredovati kroz deset godina. Kralj nato raspusti sabor 1. VI. 1812., a da se nije sastao sve do g. 1825., pa je i Hrvatska tako otpočinula od tih madžarskih navala. Međutim te su navale Madžara donijele sasma protivan plod: probudile su u Hrvata ljubav za materinski jezik i ojačale narodnu svijest.

Taj novi pokret poznat je pod imenom hrvatskoga (kasnije ilirskog) pokreta. Danas se drukčije gleda na postanak ilirske ideje, pa je ispravni je taj period hrvatske povijesti nazvati

NARODNI PREPOROD

Najnovija istraživanja dokazuju danas, kako je narodni pokret niknuo u nas kao domaća, a ne iz tuđine donesena biljka. Istina, korijen njegov jest nacionalna ideja, koja je u 19. stoljeću zagrijala srca i duše svih evropskih naroda, ali kad u samoj hrvatskoj bližoj i daljoj prošlosti ne bi bilo preduvjeta za nacionalno osvještenje, nikad ne bi taj pokret mogao uspjeti.

Metternichov apsolutizam bio je duboka depresija, iza koje će se dići visok tlak narodne snage i razvedriti tmurno nebo. Upravo potkraj tog apsolutizma bude g. 1824. otpušten iz službe dr. Ljudevit Jelačić, profesor političkih znanosti na pravoslovnoj akademiji u Zagrebu, i to radi svojih predavanja, što je već znak, da nije bila zamrla svaka slobodna misao u Hrvata. Da narodni pokret može uspjeti, trebalo je sve narodne snage sjediniti, jer jedino tako moći će uspješno Hrvati ohrabriti malodušne sunarodnjake i steći poštovanje svojih prava kod Madžara. Najuspješnije sredstvo tog preporoda bilo je, naravno, jezično jedinstvo — dakle je trebalo okupiti sve dijelove jezika i naroda oko jednoga književnog jezika i njim preporoditi hrvatsku knjigu i podići narodnu svijest. Već prije Vuka poziva g. 1813. zagrebački biskup Vrhovac svoje svećenstvo, da sakuplja narodno blago, a namjera mu je bila, da se goji štokavski dijalekt, dok hrv. škol. nadzornik Tomo Košćak nastoji g. 1816.-17. uvesti štokavštinu u školske knjige. Već g. 1815. piše pjesnik hrvatske narodne himne Antun Mihanović malu brošuru: »Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku«, u kojoj kaže, da Hrvati zato imaju malo ljudi, kojih je ime poznato izvan međa domovine, jer nose jaram stranih jezika.

Anton Nagy u knjizi »Novi i stari kalendar horvatski za prosto leto 1818.« izjavljuje: » . .. vre davna iz srca bi bil želei tak Horvatom, kak Slavoncem i Dalmatinom ljubav materinskoga jezika vužgati«, a o renegatima veli: »koji se ne samo jesu sramuvali, neg takaj vu vnogeh prilika jesu skrblivo nastojali tajiti, da su horvatskoga ili slavonskoga roda i plemena, kak da bi to njim na špot bilo . . . Kaj se pak domovina od takvih sinov nadeati ima, naj vsaki pri sebi misli i sudi«. A godine 1818. izdaje i Tomo Mikloušić svoj »Stoletni kalendar iliti Dnevnik Stoletni Horvatski«, koji prožima ista nota.

Hrvati su dakle, da ne spominjemo uz Tomu Mikloušića i tolike druge, već i prije Gaja priređivali tlo za novi preporod. A ognjište tog rodoljublja bijaše gajenje narodne povijesti, koja je, čuvajući slavnu prošlost, odgajala borce za sretniju budućnost.

U hrvatskim se školama još od doba Rittera-Vitezovića učila marno hrvatska povijest. Držale su se svečane akademije, na kojima su đaci raspravljali o različitim povijesnim pitanjima.

I tako je u prvom redu hrvatska škola pripremala borce protiv presizanja Madžara, a osim redovne obuke davane su tu i školske predstave, koje su u mladeži budile hrvatski ponos (zagrebačko sjemenište). U čuvanju narodne svijesti i jezika u predilirsko doba najzaslužniji su hrvatski svećenici. Iz njihova kola izišli su Tito Brezovački, Mikloušić, Stoos, Kundek i Derkos. Sam Šafařik kaže: »… spominjali su

115 | S t r a n i c a

siromašni svećenici svoj hrvatskoj braći mnogobrojnim spisima, da su Hrvati i da imaju svoj jezik«.

Zato je »ilirski« pokret zapravo hrvatski, jer je u Hrvatskoj nastao, a vjekovima se je spremao povijesnim djelima Ratkaja, Vitezovića, Katančića pa i Farlatija i Jambrešića.

U požunskom saboru od g. 1825.—1827. Madžari ponovo i uporno traže, da se i u Hrvatskoj uvede madžarski jezik, i na odlučno opiranje Hrvata nadodaju, da su Hrvati politički Madžari i kao takovi dužni učiti taj jezik.

Hrvati se pozivahu na svoja municipalna prava, ističući, da Hrvatska nije podložena Ugarskoj, već združena s njom kao saveznica s posebnim teritorijem i grbom kao oznakom svoje suverenosti, i da ne će kao slobodan narod dati sebi narinuti tuđi jezik, jer »ne smije se kraljevstvima slobodnim saveznim i konfederativnim sila nanositi«. Ipak g. 1827. (10. IX.) zaključuje hrvatski sabor, da u Hrvatskoj ostaje latinski jezik kao uredovni, ali će se madžarski učiti u školama kao obligatan predmet, jer bez njega ne će mladež hrvatska moći dobiti namještenja u zajedničkim uredima, a i u zajedničkom saboru mogu raditi samo ljudi, koji poznaju taj jezik. Taj zaključak potvrdi i kralj. Čini se, da su Hrvati to učinili, samo da se ne kaže, da su im Madžari silom nametnuli svoj jezik, a onda opet, da osiguraju svojoj djeci službe. Tako se dade tumačiti i to, da županije, koje su se negda najžešće opirale madžarskom jeziku, daju g. 1830. instrukcije svojim poslanicima, da na hrvatskom saboru zagovaraju, neka se u školama svojski uči svaki dan jedan sat madžarski, da se unaprijed ne namještaju profesori, koji ne znadu madžarski, da se i ne šalje kao nuncij u Požun, tko nije vješt madžarskom jeziku. I zaista pred požunski sabor (g. 1830.), gdje se je imao okruniti kraljević Ferdinand, Hrvati daju iz svog sabora nuncijima za Požun ovaj naputak:

»Staleži i redovi uviđaju potrebu, da se u ovim kraljevinama širi madžarski jezik, i to zato, što žele, da se još čvršćim vezom uzmognu vezati sa saveznom kraljevinom Ugarskom. Stoga gospodi nuncijima kraljevstva nalažu, neka nastoje oko toga, da se zakonom uredi pitanje o učenju madžarskoga jezika kao obligatnog predmeta u ovim kraljevinama«.

Niže se nije zaista moglo pasti. Politika ne narodna, već staleška svojim oportunizmom, vođena u uskom krugu i vidiku, dovela je do toga, da službeni predstavnici domovine ne uviđaju pogibelj svoje kobne odluke. Ali ni tim kobnim zaključkom hrvatskoga sabora nije nipošto utrnula narodna svijest niti je položeno oružje; evo taj isti priznaje kao službeni jezik u Hrvatskoj samo latinski, a u instrukciji nuncijima izričito naglašuje, da je Hrvatska saveznica, a ne podložnica Ugarske.

A baš to će najjače upeći Madžare. Borba se dakle ne vodi tu na nacionalnom, već na državopravnom principu. I da nunciji hrvatski na tom polju mogu odbijati nasrtaje Madžara, trebalo im je dati u ruke podesno oružje, a to je bila knjiga, koju je dugogodišnji protonotar hrv. kraljevstva Josip Kušević napisao: »De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae18, Zagrabiae 1830. Ta knjižica prikazuje razvitak hrvatskoga javnog prava od doba narodnih vladara pa do g. 1830., dokazujući time, da Hrvatska ima posebni državo-pravni odnos prema Ugarskoj. Ta municipalna prava zovu analogno po starim rimskim municipijima, a to su gradovi, koji nisu bili podloženi, već samo združeni s rimskom državom, a imali su posebni svoj ustav. Hrvatska municipalna prava ostaci su potpune samostalnosti, a to su: Hrvatska ima svoga bana, koji predsjeda saboru i ovaj stvara zakone za Hrvatsku; staleži biraju svoga protonotara (vrhovnog suca) i zemaljskog kapetana; sudske poslove rješava banski stol, sasvim nezavisno od ugarskog sudstva; službeni je jezik latinski, no tko ga nije znao,

18 O posebnim pravima i ustavu kraljevina Dalm., Hrv. i Slav.

116 | S t r a n i c a

mogao je govoriti u saboru i u županijama hrvatski; Hrvatska plaća samo polovinu ratne daće, što je otpadala na Ugarsku; Hrvatska je oslobođena od ukonačivanja vojske i ratnih davanja; i konačno protestanti ne mogu u Hrvatskoj sticati građanskoga prava.

Hrvati su na tome saboru imali izdržati žešću borbu nego igda dotada, jer su Madžari posebno ustajali protiv izraza »regna socia« (savezne kraljevine), tražeći za Hrvatsku naziv »partes subjectae« (podložni dijelovi). Tek kasnije popustiše, uzevši za Hrvatsku izraz: »partes adnexae« (pridruženi dijelovi). Pritom kušahu nametnuti Hrvatima i svoje zakone o građanskom pravu protestanata, a kad se ovi pozvaše na svoja »municipalna prava«, Madžari nazvaše ta prava satirom na duh novoga doba. Hrvatski nunciji, vrativši se kući, izjavljuju u hrvatskom saboru u siječnju 1831., da su zasada još obranili hrvatske sloboštine, no ozbiljno se boje, »da to na budućem saboru više ne će biti moguće«.

Hrvatski staleži uviđaju, da prodornu silu Madžara, koji crpu svoju snagu iz narodnosne ideje, nije moguće odbiti samim pozivanjem na državno pravo. Hrvatska će se politika morati postaviti na isto stanovište kao što to čine i Madžari — tražiti oslon u narodu — u materinskoj riječi, ali svijest hrvatska ne smije zaboraviti ni svoje prošlosti ni svoga prava, što će i narodnoj ideji dati još jači zamah. No staleži isu bili otuđeni širokim vrstama naroda — za to će novi duh donijeti svećenici, sinovi puka, i mladi đaci — novo pokoljenje, koje je u zagrebačkim školama usisalo kult prošlosti, ali i ljubav prema narodnom jeziku.

I kad su hrvatski nunciji zabugarili onako tužno na saboru, zaplaka u isti gotovo čas i majka Hrvatska na usta mladoga klerika Pavla Stoosa u poznatoj pjesmi »Kip domovine vu početku leta 1831«.

Tu su materinska riječ i narodna knjiga ona magična sila, koja će podići Hrvate, da ne zaborave svoje prošlosti, a po tome i narodnog ponosa.

Potrebu njegovanja narodnoga jezika ističe godinu dana kasnije mladi pravnik Ivan Derkos u latinski pisanoj raspravi: »Duh domovine nad zaspalima svojim sinovima«. (U Zagrebu 1832.).

Iste godine 1832. izdaje mladi bogoslov, a kasniji misionar u Sjevernoj Americi, Josip Kundek: Reč jezika narodnoga, u kojoj se domovina tuži na svoje sinove, ali i tu s prizvukom stare slave.

I u pjesmi: »Želja starinske horvatske kraljice uz instalaciju bana Vlašića« (1832.) Kundek veliča narodnu hrvatsku prošlost. No da se taj preporod izvede, trebalo je naći vođu, koji će povesti novi naraštaj za idealom, što su ga mladi preporoditelji tek naslućivali. A taj se je našao u osobi LJUDEVITA GAJA (rod. 8. VII. 1809. u Krapini).

I taj »otac ilirskoga preporoda« nadahnut je na vrelu hrvatskih škola, koje je pohađao, kao i oni, koji su mu opojili dušu zanosom za hrvatsku prošlost (Vjekoslav Specijari). Da se provede narodni pokret, potrebno je bilo ponajprije jezično i književno jedinstvo, a da knjiga bude opće narodno dobro, trebalo je doći do zajedničkog pravopisa. Zato Gaj izdaje već g. 1830. pravila novoga hrvatskog pravopisa: »Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja« (Budim 1830.). No već prije Gaja kušali su na istoj osnovi urediti pravopis Hrvati Budinić (g. 1535 do 1600.), Kašić (g. 1575.—1650.), Glavinić (1586.—1650.), Vitezović (1652.—1713.) i Jambrešić (1700.—1758.)

Gaj je stvarao svoju pravopisnu osnovu još 1829., dakle prije nego je poznavao Kollára, ugledajući se poglavito u Vitezovića i Jambrešića, kojih su djela zagrijala njegovu dušu i za hrvatsku prošlost.

On naumi još u Gracu napisati hrvatsku povijest, i u tu svrhu ode g. 1831. u Peštu, gdje ga u knjižnici nade Stjepan Ožegović i veselo zagrli, kad ču iz Gajevih usta, da

117 | S t r a n i c a

proučava knjige »de rebus patriae meae Croatiae« (koje se tiču domovine moje Hrvatske).

Ne može se reći, da na Gaja nije utjecao i preporod drugih Slavena, pa i njegov boravak u Gracu u društvu Mojsija Baltića i drugovanje u Pešti s Janom Kollárom otvorilo mu je široke slavenske vidike, koji su onda bili »u modi«, ali njegov prvotni cilj bijaše probuditi na nov život i sjediniti Hrvate.

Povrativši se 1831. u domovinu Gaj se nastani u Zagrebu i tu se stavi na čelo novoga pokreta.

U to doba već buja hrvatska svijest u Zagrebu. Od 1830. uči se u školama madžarski jezik, dok hrvatskome tu još nije bilo mjesta. Mladi doktor filozofije Matija Smodek zamoli krajem 1831. kao suplent za pravnu nauku na Akademiji, da može u jednoj dvorani besplatno poučavati hrvatski jezik. Nastavnički zbor dopusti to zagovorom cenzora dra Stjepana Mojzesa, kasnijega biskupa, rodom Slovaka, ali žarkoga hrvatskog rodoljuba.

Madžarski se đaći protiv toga dignu tvrdeći, da to može dopustiti samo požunski sabor. Fran Kurelac, tada đak, napisa nekoliko ceduljica, pa ih porazbaca po školi, a pravnik Ivan Derkos pročita onu, koja je svršavala riječima: »Dolje s Madžarima!« Radi toga se porodi i tučnjava. No u sjednici profesorskoga zbora, na koju dođe i školski nadzornik kanonik grof Josip Sermage, odličan rodoljub, bude odlučeno, da je Smodeku slobodno predavati hrvatski jezik. I tako on posta prvi nastavnik našega narodnog jezika.

Svršetkom ožujka g. 1832. Gaj već traži, da mu se dopusti izdavati hrvatske novine, a tu molbu preporučuju zagrebačka i varaždinska županija, koje su negda tražile, da se uvede madžarski jezik u hrvatske škole!

Dne 16. prosinca 1832. imao se je sastati ugarsko-hrvatski sabor. Po starom običaju hrvatski će sabor, koji se je sastao 11. studenoga iste godine, dati instrukcije svojim odaslanicima na zajednički sabor. U to se doba javlja hrvatski velikaš Janko grof Drašković, koji je veći dio života proveo izvan domovine. On sastavlja političku brošuru, koju izdaje u Karlovcu pod naslovom »Disertacija iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom«.

Hrvatski sabor od 11. XI. 1832. disao je duhom ove Disertacije. Kapetan kraljevine Juraj Rukavina zahvali hrvatskim jezikom, što je izabran. Grof Karlo Sermage žestoko se obori na Madžare i preporuči nuncijima, da se junački drže, jer Madžari su time bezobzirniji, što su Hrvati mirniji. Vide li, da im se je uzaludno prepirati s Madžarima, to neka napuste sabor, pa će se Hrvati sami pobrinuti za sebe. To bi značilo potpuni prekid s Madžarima i — rat. Za nuncija bi izabran i autor Disertacije Janko Drašković, a naputke su nunciji dobili u duhu njegove brošure.

Na požunskom saboru (koji je trajao od 19. prosinca 1832. do 2. svibnja 1836.) Madžari su izvojštili mnogo prava za svoj jezik, a uveli i socijalne reforme u korist kmetova. Protiv tih su se borili hrvatski nunciji, jer bi naglo provođenje reforma osiromašilo velik broj malih plemića, a i prilike su u Hrvatskoj bile drugačije nego u Ugarskoj. Još žešće se opirahu nastojanju Madžara, da Hrvatska prihvati njihov vjerski zakon, pa da protestanti dobiju u Hrvatskoj građansko pravo. Time su mislili Madžari naseliti u Hrvatskoj velik broj protestanata, od reda madžarskih pristaša, i tako oslabiti hrvatski elemenat. U Gornjoj kući ustade protiv toga Janko Drašković i predobi većinu velikaša za Hrvate. — Virovitički župan Ivan Szallopek (Salopek) pristajaše odlučno uz Madžare pa je u svim pitanjima sramotno ustajao protiv Hrvata dokazujući, da je Slavonija dio Ugarske, Rijeka i Primorje da pripadaju Madžarima. Nato protiv izdajice ustade sam ban Vlašić pa isti predsjednik kr. suda i Donje kuće. Vlašić se pozva uz povijesne dokaze i na zdrav razum, pitajući: Kako može Ugarska preko tuđega teritorija

118 | S t r a n i c a

(Hrvatske) svojatati Rijeku za sebe? Teška bijaše ta borba, ali radi probuđene narodne svijesti i uspješna.

HRVATSKE NOVINE

Već tamo 1818. mladi Hrvat, negdašnji pitomac zagrebačke akademije, Đuro Šporer izda oglas za hrvatske novine »Oglasnik ilirski«, tražeći pretplatnike. No bio je loše sreće, jer ne nađe odziva, i tako čitav pothvat ostade pri samome oglasu. Vidjeli smo, da je Gaj 31. III. 1832. podastro molbu za izdavanje novina ugarskoj vladi, pa uza sve preporuke hrvatskih županija i gradova nije stizalo zatraženo rješenje, jer je vlada tražila različita razjašnjenja o Gaju i njegovoj sposobnosti, naravno, samo da osujeti Gajevu namisao. Tek 14. V. 1833. namjesničko vijeće dopusti Gaju izdavati — ne političke novine — već beletristički list! No takav list ne bi mnogo pomogao buđenju narodne svijesti, pa se Gaj uputi ravno u Beč k caru Franji. Zatraži privatnu audijenciju, koju i dobije 29. V. 1833., a 9. VII. 1934. dopuste Gaju izdavati i političke novine. Tu godinu dana upotrijebi Gaj, da postigne doktorsku čast u Leipzigu, što mu diže ugled u Hrvatskoj.

Početkom g. 1835. počeo je Gaj izdavati kajkavskim dijalektom i starim, a ne svojim pravopisom novine. To su »Novine Horvatzke«, i »Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka«. Novine su bile političke (izlazile su utorkom i subotom), a Danica beletristički list (izlazila je samo subotom).

Uto umrije car Franjo (2. III. 1835.). Omladina, plemstvo i svećenstvo našlo se već u to doba na istoj liniji u obrani

prava domovine. Hrvatska je ideja vezala sve duše. G. 1836. uvede Gaj u svoje novine štokavsko narječje, novi pravopis, i promijeni im i ime, te se odsada zovu: Ilirske novine i Danica ilirska. Tom strujom zaplovi i hrvatski pokret. No on je zapravo promijenio samo ime, dok je u bitnosti ostao i dalje samo hrvatski. Glavna njegova borba i dalje je borba za hrvatska prava, a ideal mu je sjedinjenje hrvatskih zemalja. Usto valja naglasiti, da su i nosioci ilirske ideje gotovo sami Hrvati, jer Srbi nisu bili voljni žrtvovati ni ime ni svoje pismo, dok je od Slovenaca jedini Vraz posve pristao uz pokret. I posljedice toga »ilirskog« pokreta vidne su samo u hrvatskom narodu. On se je razvijao u dva pravca: u kulturno-književnom i političkom. U književnosti znači nov period i preporod hrvatske knjige, a kulturne su mu tečevine: Narodne čitaonice, Matica ilirska (od 1874. Matica Hrvatska), Gospodarsko društvo, zamisao Društva prijatelja narodne izobraženosti ilirske (kasnija Akademija u Zagrebu), Narodno kazalište, te Zbor duh. mladeži zagrebačke. Uz Gaja su u oba pravca oduševljeno pristajali mladi bogoslovi, a i sami biskupi zagrebački Alagović i Haulik (osnivač Društva sv. Jeronima).

Gaj stupa u vezu s glavnim ličnostima slavenskih naroda, ali pritom pada sve više pod njihov upliv zanoseći se za sveslavensku ideju. No ta je ideja bila prilično maglovita, dok je Ilirce čekao u Hrvatskoj realan i težak rad.

NASTAVAK BORBE S MADŽARIMA

Zajednički sabor nastavio je vijećanje i poslije smrti kralja Franje, pa su Madžari, nadglasavši otpor Hrvata, ponovo tražili na saboru, da se u Hrvatsku i Slavoniju uvede madžarski jezik kao službeni. Hrvatski poslanik Herman Bužan izjavi u ime svojih drugova, »da se ne će odroditi od svojih otaca, već će narodnost čuvati svim dopuštenim sredstvima«, a još uz to, da Madžari ne mogu na svome saboru raspravljati o hrvatskim pravima, jer to spada na unutarnju upravu Hrvatske. Hrvati brane svoje jezično pravo i

119 | S t r a n i c a

po tome, budu li voljni, uvest će mjesto latinskoga hrvatski jezik u upravu. Kralj Fedinand V. (1835.—1848.) nije odobrio zaključak požunskoga sabora.

Poslije sabora nasta političko zatišje sve do 1839. Kroz to vrijeme zahvatila je »ilirska« ideja još čvršći korijen. Polovinom g. 1839. sazvan bude ponovo sabor u Požunu. Zato se sastaje i hrvatski sabor radi izbora nuncija. Kako se je ban Vlašić radi bolesti bio odrekao časti velikoga župana zagrebačkog, zapade ta čast odlučnog ilirca Nikolu Zdenčaja. Mjesto bolesnog bana otvorio je sabor njegov zamjenik zagrebački biskup Juraj Haulik. U instrukcijama, kojih su se nunciji morali držati, nalaže se nuncijima, da izrade, neka se u kraljevskom naslovu spomenu Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, a onda, da uz dužnost obrane municipalnih prava zatraže sjedinjenje Dalmacije i Vojne Krajine s banovinom.

Požunski sabor započe svoj rad 6. lipnja 1839. Kralja pozdraviše u saboru Madžari svojim narodnim jezikom. A kad su Madžari pokrenuli pitanje jezika i predložili, da se madžarski uvede u hrvatskoj upravi, pa i u Vojnoj krajini, ustade na obranu svoje domovine Herman Bužan — upozorivši Madžare, da je vojnička uprava uzalud kušala kroz 300 godina uvesti njemački jezik u Vojnoj krajini, a onda, da Madžari nemaju pravo, da naredbe i zakone za Hrvatsku pišu u jeziku, koji nitko ne razumije. To se protivi pozitivnim zakonima obiju kraljevina. Silom se ništa dobro ne postizava. Napokon izjavi, da bi mogli i Hrvati svoj jezik uvesti u upravu. Ipak nato i donja i gornja kuća uza sav otpor Hrvata (Bužana, Kulmera i Haulika) zaključi, da se do deset godina mora u Hrvatskoj uredovati madžarski. Na te glase planu čitava Hrvatska. Županije šalju kralju proteste, a Janko Drašković predlaže u zagrebačkoj županiji, da se zatraži od kralja posebna hrvatska vlada. Županija primi Draškovićev prijedlog, očitovavši time, da je pripravna prekinuti odnose s Ugarskom. Sada Hrvati uvidješe grdnu pogrješku, koju su učinili g. 1790., kad su svoju vlast predali u ruke tuđega naroda.

Kralj Ferdinand uskrati i sada sankciju zaključku požunskoga sabora. I prijedlogu o slobodnom naseljivanju protestanata opriješe se Hrvati, ističući, da je jedini hrvatski sabor vlastan dopustiti nekome, da se naseli u Hrvatskoj, dok u pitanju pripadnosti Slavonije kanonik zagrebački Josip Haramustek iznese mnoštvo povijesnih dokaza, da je Slavonija od pamtivijeka domena hrvatskoga bana — prema tome dio hrvatske domovine. I sam predsjednik Szerencsy pristajaše uz hrvatsku tezu u tom pitanju. Konačno na zahtjeve Madžara, da Hrvatska plaća jednaki porez kao i Ugarska, dokazivahu nunciji, da Hrvatska ima svoje posebne porezne zakone i da se je prije g. 1790. taj porez razrezivao samo na hrvatskom saboru, a ne na ugarskom. Najčuveniji branič hrvatskih prava u gornjoj kući bijaše biskup Haulik, koji je i uspio, da su velikaši zabacili prijedlog donje kuće u predmetu poreza.

Od svih zakonskih prijedloga, koji su se ticali Hrvatske, dobio je kraljevu sankciju samo urbarski zakon, po kojemu je kmetovima omogućen otkup od tlake. Na hrvatskom saboru, koji se je nato sastao 10. VIII. 1840. nunciji su izvijestili staleže o svome uspjelom radu. Tome je saboru predsjedao kao namjesnik banske časti biskup Haulik, jer je ban Vlašić bio pred koji mjesec umro (16. V. 1840.). Sabor izabra dva odbora, koji su imali prikupiti dokaze o pripadnosti Dalmacije i Slavonije materi zemlji. Sabor ujedno zamoli kralja, da se po hrvatskim školama ustanove katedre narodnog jezika.

BORBE S MADŽARSKOM IDEJOM KOD KUĆE

Narodna sloga dade sada klonulom narodnom geniju nov polet i snagu. Svijest slavenske zajednice ulila je toliko zanosa i pouzdanja u Gajevo srce, da je on, prijateljski inače primljen od vođe madžarske opozicije Frana Deáka, počeo donekle i prijetiti

120 | S t r a n i c a

Madžarima, nazvavši ih malenim otokom u slavenskom oceanu, koji, uzbuni li se, može lako prekriti taj otok. Gaj pode na put po slavenskim zemljama, pa nije mogao zaboraviti ni Dalmaciju, koja je u vladinom listu »Gazzetta di Zara« već od g. 1835. pratila Gajev rad. G. 1841. pohodi Gaj Dalmaciju, i bude osobito srdačno dočekan u Dubrovniku. Isti vladin list donosi dopis iz Dubrovnika, u kojem se govori o ilirskoj Ateni. Zatim pode u Crnu Goru, gdje je isto tako lijepo primljen. Kad se je povratio u Zagreb — pripremili su mu rodoljubi bakljadu i dočekali ga kao kralja. On je sada bio gospodar srdaca.

Madžari su dobro shvatili zamašitost Gajeva pokreta, pa su Hrvatima u vlastitoj im kući stvorili stranku, koja je imala ometati rad narodnih ljudi. Začetak je te madžarofilske stranke u »Kazinu« — u Zagrebu. To društvo kao protuteža Čitaonici imalo je svrhu, da njeguje madžarski jezik i u Hrvatskoj širi madžarsku narodnu misao. Članovi Kazina sami izjavljivahu, da žele ostati Horvati, ali ako ne mogu to, onda vole biti Madžari nego Iliri. Ako se uzme u obzir, da su oni pod »horvatstvom« razumijevali samo narod uže Hrvatske, onda nije čudo da su mrzili štokavštinu, razumijevajući pod hrvatskim jezikom kajkavsko narječje. Ilirci su ih prozvali madžaromanima (koji luduju za Madžarima) ili skraćeno: madžaronima. To bijahu gotovo od reda plemići. Oni osnuju g. 1841. političku »horvatsko-ugarsku stranku«.

No da se Ilirci nisu odrekli hrvatskoga imena, dokazuje nam Šulek, kad piše, da je Hrvat vlastito ime, a Ilir prezime njihovo.

Dva su tabora stajala tu jedan prema drugome. Poprište borbe bit će im županijske skupštine, koje su davale pravac hrvatskome saboru, a po tome i hrvatskom političkom mišljenju. Madžaronima nije bilo do hrvatskog sabora, jer su htjeli, da županije izravno šalju svoje poslanike na ugarski sabor — kao i druge ugarske županije! — što znači kao integralni dio Ugarske. Prvi okršaji između obje stranke odigraše se na skupštini križevačke županije g. 1841., gdje kandidati Iliraca budu jednoglasno izabrani.

Jednako pobijediše ilirci iste godine i u varaždinskoj županiji. Jedina nada madžaronima bijaše još zagrebačka županija, kamo je Josipović, jedan od glavnijih im vođa, mislio dovesti svoje Turopoljce. Ta stara župa hrvatska s dalekom povijesnom tradicijom pristajala je nažalost nesvijesno uz madžarone misleći, da time brani svoju konstituciju — slobodu, jer su Turopoljce madžaroni uvjeravali, da im Ilirci žele oteti plemićka prava. Ilirci su poništili dosta turopoljskih glasova, a biskup Haulik posla svećenstvu povjerljivo pismo, da seljačke plemiće privedu Ilircima, pa ipak su se ovi bojali, da će ih madžaroni na dan skupštine (31. V. 1842.) nadglasati. Madžaroni su mislili grubom silom skršiti jakost Iliraca, pa su njihove pristaše dočekali u Maksimiru s istrgnutim sabljama vičući: »I mi smo Horvati, ali nismo Iliri!« Za Gajem su bacali kamenje uz povike: »Ubijte ga!« I na samom biralištu madžaroni su izazvali tučnjavu, pri čemu ih Ilirci izbaciše iz dvorišta zemaljske kuće, gdje se je obavljao izbor (spravišće) i tako i tu jednoglasno biše izabrani Ilirci.

Madžaronski se Turopoljci utekoše sada običnom sredstvu nesavjesnih protivnika: denuncijaciji. Oklevetaju pred kraljem i samog biskupa Haulika i velikoga župana Zdenčaja kao i sve ilirce s veleizdaje, i pošalju pisma ugarskim županijama pisana madžarskim, a hrvatskim županijama hrvatskim jezikom, ne priznavajući izbor zagrebačke županije zakonitim. Od hrvatskih županija, koje kao da mišljahu, da je ime ilirsko na štetu narodnoga hrvatskog, izjave se i varaždinska i požeška i srijemska protiv ilirizma kao »protivuustavnog pokreta«, koji ne mogu odobriti. Ilirci se nađoše prinukani, da obrazlože i razjasne svoj program, pa izdadoše štampom »Riječ u svoje vrijeme« i Rakovčev »Mali katekizam za velike ljude«. Uto popuni dvor bansku stolicu imenovavši 16. lipnja 1842. banom Franju Hallera, dvorskog čovjeka, koji bi instaliran 18. listopada 1842. Taj je imao čuvati interese dvora, koji je dotada inače bio sklon

121 | S t r a n i c a

Ilircima. Ilirski pokret uzbuni međutim i duhove u Dalmaciji i Bosni, pa su Ilirci uzalud stali naglašivati, da im je jedina svrha procvat jezika i knjige. Banu Halleru je biskup Haulik dokazivao, da su Ilirci lažno oklevetani, a ovaj je i pri instalaciji izjavio, da će štititi »prava naše domovine, koja se obično municipalna KOVU«, ali vladanje nekih nesmotrenih i vatrenih Iliraca zabrinu dvor. Kako su se neki Ilirci počeli baviti mišlju, da prijeđu na pravoslavlje, dalo je to povoda uvjerenju, da se radi o odcjepljenju od Austrije i priključenju Srbiji, a neki se mladi franjevci iz Bosne (još 1840.) počeli baviti idejom, da se digne u Bosni ustanak, što dozna Mehmed Vedžihi-paša i pošalje protiv Gaja protest radi takove propagande.

Posljedica svega toga bijaše, da je kralj Ferdinand na prijedlog banov zabranio 11. siječnja 1843. ilirsko ime i nošenje ilirskih znakova. Gajeve novine promijene ime, nazvavši se »Narodne novine«, i »Danica horvatska, slavonska i dalmatinska«. Ilirski pokret razvi se do vrhunca, sa zaslugom, da je sjedinio Hrvate u jednu falangu. Zato je i zabrana njegova imena došla prekasno.

A kad je zanijemilo ilirsko ime, poče se sve više isticati pravo i narodno ime — hrvatsko, a time postade i otporna snaga naroda realnijom, jer se nije više zanosio maglovitim idealima, već se počeo pouzdavati u samoga sebe. Već g. 1842. izdaje Ivan Kukuljević, pred kojim pomalo uzmiče Gajev ugled, proglas s riječima: »Hrvati! Kada ćemo prestati pomoći tražiti od tuđina? Kada ćemo imati toliko ponosa, da sami sebi pomognemo? Onda, kad ćemo se u duhu sjediniti pa kad ćemo u Hrvatskoj dušom i tijelom biti Hrvati«. Ipak se ilirska stranka za volju te tuđe pomoći, a valjda zazirući i od madžarona, ne naziva hrvatskom, već »narodnom strankom«, mada inače svoj jezik nazivlje hrvatskim.

Madžaroni dovedoše na sabor seosko plemstvo, oboružano i u velikom broju. Ban Haller, bojeći se nereda, odgodi nato sjednice sabora na neodređeno vrijeme. No čim je madžaronsko seljačko plemstvo otišlo iz Zagreba, otvori on sabor, koji izabra nuncije s instrukcijama: da štite municipalna prava, služe se latinskim jezikom i traže, da kraljevski naslov bude: »kralj Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije«. Na tom saboru Kukuljević progovori hrvatski mjesto latinski tražeći, da sabor uvede svoj materinski jezik u sav javni državni život.

NA P0ŽUNSKOM SABORU

Madžari počnu na požunskom saboru jače nego igda napadati hrvatska prava, dok su se madžaroni s Josipovićem na čelu držali kukavnije nego su to i tražili od njih njihovi gospodari, izjavljujući, da se većina naroda u Hrvatskoj po srcu i duši osjeća Madžarima. U tužbi Turopoljaca, što su tobože izigrani i lišeni svoga prava, da prisustvuju hrvatskome saboru, postave se Madžari za suce. Tada ban Haller, makar i tuđinac, izjavi, da ugarski sabor nije vlastan njemu suditi, pa se ne će pred njim ni opravdavati. Madžaroni uzmu osobito na nišan biskupa Haulika i njegove klerike, premda njihov glavni govornik Ivan Erdödy nije ni znao madžarski, nego je govorio latinski, dok Levin Rauch optuži Haulika, da podupire ilirske buntovnike, a za se reče, da će ostati »nepokolebivo vjeran član madžarskoga naroda«. U Hrvatskoj se nato sastadoše županijske skupštine, da protestiraju protiv nasilja požunskog sabora. U zagrebačkoj županiji predloži podžupan Eduard Jelačić, da se poruči nuncijima, neka govore u požunskom saboru hrvatski, a Juraj Oršić izjavi se za prelom s Ugarskom, dok su drugi govornici tražili, da se Josipović progoni kao izdajica domovine. Jedino srijemska županija raspravljaše — madžarskim jezikom, pogrđujući svećenike, koji su protiv toga protestirali. A Madžari u Požunu zaključe, da poslije 10 godina ne može u Hrvatskoj

122 | S t r a n i c a

dobiti ni svjetovne ni crkvene službe, tko ne zna madžarski. Taj je zaključak stvoren, kad su hrvatski nunciji već napustili sabor, videći, da je svaki trud uzaludan. I dvor opominje požunski sabor, da ne krši hrvatska prava, i kad je stiglo od kralja rješenje, da se Hrvati imaju pravo služiti latinskim jezikom, nunciji se povrate u sabor, mada se njihovi govori od buke Madžara nisu mogli ni čuti. Kralj, videći toliku upornost madžarsku, izmijeni svoju prvašnju odluku i odredi (23. I. 1844.), da od 1850. dalje i Hrvati moraju u ugarskom saboru govoriti madžarski, a iste godine 29. svibnja predloži Josipović, da se Turopolje i sva zemlja s desne obale Save otrgne od Hrvatske i podloži Ugarskoj.

STIŠAVANJE

Taj sabor raspusti Ferdinand 13. XI. 1844. ne potvrdivši drugih zaključaka, koji su bili na štetu Hrvata, a onda 3. I. 1845. dopusti opet ilirsko ime, no samo u književnosti, odobrivši i osnutak »Katedre za ilirski jezik i književnost«, a poslije slovačkog renegata Mátsika (Mačika) dođe za cenzora Hrvat Pavao Muhić. Taj Mátsik htjede svojom strašnom i nesavjesnom cenzurom zatrti svaku slobodu u Hrvatskoj plijeneći i najnevinije vijesti i članke u »Narodnim Novinama«. Ta suluda cenzura steče u Hrvatskoj puno građansko pravo, postavši najvjernijom pratilicom hrvatske štampe. Da se naime podigne i uzdrži budna svijest Hrvata, trebalo je pred sabor 1843. raščistiti mnoga pitanja, no dok su Madžari mogli slobodno pisati, što su htjeli, Hrvatima je cenzura zatirala svako pravo obrane.

POKOLJ NA MARKOVOM TRGU

Stišavanju i primirivanju duhova imalo je poslužiti uređenje pitanja zagrebačke »restauracije«, protiv koje su Turopoljci vječno slali svoje pritužbe. Ban Haller imao je kao zagrebački župan provesti nove izbore. Glavno je pitanje pritom bilo, kako će se sastaviti izborničke listine. Nekoliko se je skupština županije sazvalo radi toga i različiti odbori se time bavili, dok napokon Haller ne prizna listinu, koja je bila sastavljena i pregledana od madžarona, naravno, u njihovu korist. Izbor časti i činovnika (restauracija) održao se 28. i 29. srpnja 1845. Madžaroni pobijede s pomoću turopoljskih seljaka-plemića, u omjeru glasova 1289 : 974. A kad su Ilirci izišli na Markov trg i krenuli Kamenitom ulicom u donji grad, planu puška iz Ferićeve kuće u slavu madžaronske pobjede. To je dalo povoda protestu Iliraca, tražeći od bana, da se pronađe izazivač. Ban se je oglušio, a Ilirci napadnu kamenjem Ferićevu kuću. Ban zapovjedi, da vojska isprazni Markov trg i zatvori sve ulice, koje vode k njemu. Pjesnik Mirko Bogović zapodjenu borbu sabljom s nadporučnikom Adelsheimom i bude teško ranjen. U tili čas nasta bezglava pucnjava vojnika (talijanske narodnosti) na sakupljeni svijet.

U tom sukobu pade 13 mrtvih glava, dok je 27 hrvatskih rodoljuba ranjeno (Srpanjske žrtve 29. VII. 1845.). Žrtve su svečano pokopane s lozinkom na nosilima »Danas meni, sutra tebi«, a grof Juraj Oršić utemelji zakladu, iz koje će se za vječna vremena držati za pokojnike mise za pokoj njihovih duša.

U Josipovićevoj kući igrali su madžaroni čardaš i zveketali čašama, dok su za pokojnicima turobno od jutra do mraka zvonila zvona zagrebačkih crkava. Za prolivenu krv hrvatsku nije nikad nitko pozvan na odgovornost. Grof Drašković i kanonik Vračan dignu pred banom Hallerom radi tog pokolja oštar prosvjed, a građani otkazaše časnicima stanove, dok vojnicima ne htjedoše ništa više prodavati.

123 | S t r a n i c a

»Restauracija« se nastavi 2. kolovoza, a kako narodna stranka nije pristupila, izabrani su sami madžaronski kandidati.

Dne 5. kolovoza održana je glavna skupština, na kojoj županija po diktatu Josipovićevu odluči: da staleži imaju dolaziti na skupštine u madžarskom narodnom odijelu (atile), da ugarska vlada obustavi Gajeve novine, da se stari pravopis i kajkavski dijalekt uvede u škole i javni život i da se zamoli kralj, neka seljačkom plemstvu dade pravo dolaziti na hrvatski sabor.

Na ta bezakonja potuže se narodnjaci kod dvora, ali im tamo prigovore, što su se ustegli od zagrebačke županijske skupštine vodeći politiku apstinencije, kako je Ambroz Vranicani javio Gaju.

POSLJEDNJI STALEŠKI SABORI

Vođe narodne stranke izmire se doskora s Hallerom, koji je bio sit Josipovićeva nasilja i njegovih seljačkih plemića, pa zauzme ispravno hrvatsko stanovište u nastaloj političkoj krizi, a nato sazove sabor za 23. IX. 1845., da se objave zakonski članci posljednjega požunskog sabora i da hrvatski poslanici polože račun o svome djelovanju. Na sabor dovedu madžaroni svoje seljačko plemstvo, koje je imalo nadglasati narodne zastupnike. Kad su opazili, da ban Haller ne misli priznati Turopoljcima prava, da prisustvuju saboru svi pojedince, Josipović mu stade spočitavati pokolj na Markovom trgu. Da dokrajči nerede u sabornici, ban dade pročitati kraljev reskript, po kojemu nije seljačkom plemstvu priznato pravo glasa u saboru. Josipovićevo vladanje pritom nazva sam ban nedičnim. Tek kad je sabor skršio Josipovića, mogao je nastaviti rad. Ponajprije donese zaključke, po kojima imaju pravo prisustvovati i glasovati u saboru ovi članovi: biskupi katolički i pravoslavni (prvi put u povijesti hrvatskoj), velikaši, zastupnici županija, gradova i kaptolâ, viši činovnici i zastupnik zagrebačke akademije. Turopoljskoj seljačkoj plemićkoj općini priznat je samo jedan glas, a zastupat će je njezin komeš. Sabor zatraži još od kralja, da se Hrvatskoj povrati pravo, kojega se je samo privremeno odrekla g. 1790. t. j. da se obrazuje posebna hrvatska vlada, odijeljena od ugarskog namjesništva. U toj se je raspravi osobito istakao svojim rodoljubljem i širokim pogledima senjski biskup Mirko Ožegović. Da pak Hrvatska bude i crkveno i kulturno neodvisna od Ugarske, zatraži sabor, da se zagrebačka biskupija podigne na čast nadbiskupije, a akademija u red sveučilišta.

Sabor je zaključio ban Haller ističući, da se »sreća može samo ondje očekivati, gdje je pravedni vladar vezan vezom iskrenoga povjerenja s vjernim narodom«. Poslije zaključka sabora odstupi Haller, a banske časti namjesnik postane biskup Haulik.

Madžarone ujede za srce, što su narodnjaci zatražili hrvatsku samostalnu vladu, pa pošalju u Beč protiv toga protest, a kako su mrzili biskupa Haulika, pokazuje njihova prijetnja, da će prijeći na protestantsku vjeru, ne makne li se Haulik iz Zagreba. Osim toga pozovu u pomoć i madžarske županije, a Kossuth optuži Hrvate u peštanskoj županiji s veleizdaje i rusofilstva, ali u Beču nisu toga slušali. U Turopolju izgubi Josipović doskora čast komeša radi opiranja kr. komesaru zagrebačke županije.

G. 1847. morao se opet sastati požunski sabor na redovito zasjedanje. Zato se u svrhu izbora nuncija sastane i hrvatski sabor 18. X. 1847.

Nastojanjem baruna Bedekovića saborski odbor predloži, da se hrvatski jezik uvede kao službeni u sve grane uprave i da potpuno zamijeni latinski jezik, i kad je biskup Haulik poslije Kukuljevićeva referata o tom pitanju iznio pred sabor taj prijedlog, bude taj primljen s velikim oduševljenjem (23. listopada 1847.). Nunciji dobiju instrukcije, da brane sva municipalna prava, a osobito da se opru uvođenju madžarskog

124 | S t r a n i c a

jezika u hrvatske škole. Posebno imaju braniti pravo Hrvatske na Slavoniju i Rijeku, i tražiti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Kruna svih napora hrvatskog preporoda bijaše taj posljednji staleški sabor. On je borbu Hrvata za materinsku riječ završio sjajnim uspjehom, jer njegovi zahtjevi odaju visoku nacionalnu svijest. U slavu toga historičkog dana pjevala se je 23. i 24. X. Lisinskova opera »Ljubav i zloba«.

PONOS PROTIV SILE

No mada su se Hrvati pokazali prema Madžarima susretljivi i pomirljivi, ipak požunski sabor nije promijenio dotadašnjeg pravca madžarske politike. Krila su Madžarima osobito porasla, kad je 12. X. 1847. kralj otvorio požunski sabor madžarskim jezikom (prvi put u povijesti). Sabor pokaza odmah, da mu nije do izmirenja s Hrvatima, jer je prisvojio sebi pravo, da sudi o ispravnosti izbora hrvatskih nuncija, za koje vječni smutljivac Josipović izjavi, da ih nije izabrao sabor, već skupština od 60 ljudi, a sabor da je nezakonit, jer nisu u njemu sudjelovali Turopoljci. Sada bude izabran posebni odbor, koji ima proučiti »hrvatske smutnje«. I kad je predsjednik tog odbora Kossuth, koji je u svojoj bahatosti ustvrdio, da ne postoji ni ime ni narodnost hrvatska, pozvao preda se hrvatske nuncije, ovi smatrajući to poniženjem za svoju domovinu, okupe se na Haulikov poziv s ostalim hrvatskim zastupnicima u bansko vijeće i s protestom odbiju Kossuthov poziv izjavljujući, da u toj stvari nema ugarski sabor nad njima nikakve kompetencije.

Učeni i hrabri Metel Ožegović opomene mudro Madžare, da ne bi bilo dično ni po Madžare, da živu u zajednici s podlim narodom, koji bi svoju narodnost pogazio i drugu prigrlio. No Madžari, što je uvijek bila fatalna zabluda svih silnika, misleći, da sila može i duh skršiti, i ne mareći za hrvatske proteste, iznesu pred sabor »osnovu zakona o madžarskom jeziku i narodnosti«, tražeći, da madžarski jezik bude jedini jezik uprave i legislative i kod građanskih i kod crkvenih vlasti, jedino se u unutrašnjoj upravi u Hrvatskoj ostavlja latinski jezik. Kako god su dakle Madžari prije spočitavali Hrvatima, da se bore za mrtvi latinski jezik, sada, kad su ovi uveli svoj živi hrvatski jezik, narivavaju im — mrtvi latinski.

I kad su obje kuće uz sve opiranje Hrvata prihvatile tu osnovu, nije Hrvatima ostalo drugo, nego da joj osujete kraljevu potvrdu. Kralj doista i nije potvrdio tih zaključaka i tako oni ne postadoše zakonom. U raspravi o domovnom pravu Kossuth je ustvrdio, da ne postoji niti ime niti narodnost hrvatska.

DOBA REVOLUCIJÂ

Uto se opet zažarilo nebo na Zapadu. Sin Filipa Egalité Filip Orléanski bijaše po značaju sličan svome ocu. Taj »kralj-građanin« bijaše kruti reakcionarac i apsolutist, a prikazivao se demokratom. Njegov parlamenat sastojao se od ljudi, izabranih mitom, a novac za podmićivanje sticao je različnim burzovnim špekulacijama. Nezasitni lakomac ulagao je novac u engleske banke, da mu bude na sigurnom mjestu. Za kraljem se povedoše ministri i zastupnici, što je demoraliziralo sve javno mišljenje, a državu osiromašilo i dovelo na rub propasti. I da ušutka opoziciju, zabrani ministar Guizot javne sastanke, na što u veljači 1848. bukne u Parizu revolucija. Kralj, ne našavši nigdje oslona, pobježe u Englesku. Iza kratke socijalističke vlade zadobije vlast Louis Napoleon, kasniji car Napokon III.

Vapaj Francuske za političkom slobodom odjeknu silno kod drugih potlačenih naroda, koji se listom dignu. Najteže osjeti taj zahtjev vremena Austrija. U Italiji su držali Habsburgovci veći dio gornje Italije, a pod njihovim utjecajem bile su i druge nekoje

125 | S t r a n i c a

državice apeninskog poluotoka. I što se je u duši Talijana probudilo pod utjecajem književnika, to su imali političari ostvariti. I Poljska se digne, a i Madžari zatraže slobodu i neodvisnost. Njemački pangermani pokušaju okupiti sve Nijemce, a uto se stanu micati i slavenski narodi. Austrija se je imala već onda raspasti. Gospodarska zaostalost Austrije i slaba ljetina 1847. išle su jednako tome u prilog. Slaveni su uglavnom bili za federalističku državu, Nijemci i Madžari nastojahu podijeliti vlast međusobno, dok su Talijani tražili sjedinjenje s oslobođenom Italijom. Svi su pak jednako mrzili Metternicha kao uzročnika svih nevolja. Kossuth uvidi, da je kucnuo zgodan čas za Madžare, te požunski sabor (3. ožujka 1848.) odluči zatražiti od kralja za Madžare narodu odgovorno ministarstvo, narodnu vojsku i proširenje prava zastupanja i na neplemiće, za ostale pak austrijske narode konstituciju. Metternichova reakcionarna politika bila je uzrokom pobune i u carskom Beču. Kolovođe bijahu đaci. Metternich preda kralju demisiju i 13. ožujka 1848. pobjegne u Englesku, a kralj Ferdinand obeća dati ustav (15. ožujka). Dan kasnije prispije madžarska deputacija sa svojim zahtjevima, kojima su dodali nove: ukinuće kmetstva, cenzure i oslobođenje političkih pritvorenika. Sam palatin nadvojvoda Stjepan zaprijeti, da će položiti palatinsku čast, ne udovolji li se Madžarima. I kralj Ferdinand popusti i 17. III. 1848. dobije grof Ljudevit Bacani nalog, da sastavi madžarsko ministarstvo. Od Hrvata je bio u toj deputaciji jedini Josipović. A kako po uređenju rada madžarske vlade kralj ne će ubuduće moći osujetiti provođenje u saboru izglasanih zakona, bili su Hrvati prepušteni na milost i nemilost madžarskog sabora. Tako su izglasali, da Hrvatsku u Donjoj kući ne će više zastupati dva nuncija, već 18 izabranih zastupnika, a Rijeka i Slavonija birat će izravno zastupnike za ugarski sabor. Madžari ustroje i svoje posebno domobranstvo, u koje uključiše i hrvatske vojnike.

I tako poslije mnogih poteškoća bude 7. travnja 1848. imenovano prvo ugarsko ministarstvo, ali. travnja zaključen rad sabora. Uto je već 18. ožujka planuo ustanak u Lombardiji protiv Austrije, a Madžari istoga dana, kad je kralj podijelio sankciju njihovim zakonima (11. IV.), izjave na skupštini u Požunu svoje simpatije za Talijane odobravajući im, što se bore protiv austrijskog jarma, zahtijevajući ujedno, da se ugarska vojska pozove iz Lombardije kući.

U ovo odlučno vrijeme imala je i probuđena Hrvatska kazati svoju odlučnu riječ. I istoga dana (16. III.), kad je stigao poštom glas o revoluciji u Beču, zatraži Kukuljević na čelu deputacije zagrebačkoga građanstva od zagrebačkoga gradskog zastupstva, neka pošalje građanski odbor kralju, koji će tražiti, da se sazove hrvatski sabor. Uto pozovu (20. III.) slavenski đaci u Beču Hrvate, neka Gaja, Kukuljevića i Vranicanija priznadu »provizornim upravnim odborom hrvatskoga naroda«.

JOSIP JELAČIĆ

Spomenuti triumvirat sazva narodnu skupštinu u Zagrebu 25. III. 1848., na koju se uputi i Josip Jelačić, pukovnik u Glini, no dobivši na putu istoga dana u Lekeniku dekret, kojim ga car imenuje banom, povrati se kući. To imenovanje isposlovaše u Beču Metel Ožegović i Franjo Kulmer. Skupština, koja o tome nije još ništa znala, zatraži i sama, da Jelačić bude ban. Druge su »želje naroda hrvatskoga« bile, da se sjedine sve hrvatske zemlje, da se postavi posebna hrvatska vlada, odgovorna narodu, hrvatski izabrani sabor ima se sastajati svake godine, ukinut će se svi staleški privilegiji i ustrojiti hrvatska vojska. A kad je deputacija od 400 članova pošla s tim zahtjevima u Beč, putem dozna za Jelačićevo imenovanje. No iz Beča se povrate razočarani, jer im kralj nije ispunio »želje«, kako je to učinio sa »zahtjevima« Madžara, te ih uputi, da mu te želje podnesu putem sabora. Madžari međutim, postigavši svoje, počnu punom parom

126 | S t r a n i c a

provoditi svoje osnove oko pomadžarivanja: na Rijeci uvedu madžarski jezik, hrvatskim oblastima pišu madžarski, a Slavoniju ne priznaju hrvatskom. Uza sve to šalju Hrvatima proglas za sporazum. Uime Hrvata odgovori im Ivan Mažuranić u spisu: »Hrvati Madžarom«, gdje iznese hrvatske zahtjeve, stavljajući im pred oči Švajcarsku kao sretnu zemlju. Tu Mažuranić traži, da bana imenuje kralj bez utjecaja madžarskih ministara, ban neka bude poglavica svih građanskih i vojničkih vlasti i ravan ugarskom palatinu. Do sporazuma nije moglo doći, i tako se imala ispuniti Kossuthova riječ upravljena Metelu Ožegoviću, da će rat odlučiti između Hrvata i Madžara. Na presizanje Madžara odgovoriše županije (i hrvatske i slavonske) tako, da su zabacivale dopise madžarskoga ministarstva, a 19. IV. 1848. izda i sam Jelačić naredbu, da se sve oblasti imaju samo na nj obraćati i ni od koga drugog ne primati naloge. Ban izjavi istog dana u proglasu, da je njegovo imenovanje za bana nastalo u skladu s voljom naroda, i da je imenovan i vrhovnim vojnim zapovjednikom i generalom u Hrvatskoj, te obećaje, da će se pokazati vrijednim narodnog povjerenja, jer su želje naroda i njegove želje iste. Prihvativši i zahtjev za sjedinjenje hrvatskih zemalja, on se izjavi za nov ugovor s Madžarima preko hrvatskog sabora, jer su stare veze prekinute. Radi potajnog huškanja madžarskih agenata proglasi energični ban prijeki sud, a onda rastjera madžaronsko činovništvo zagrebačke županije, koja potom uvede hrvatski jezik kao službeni, a za njom se povedoše i druge županije. Po raspisanim izborima (18. V.) sastanu se predstavnici naroda na sabor 5. VI. Na trgu sv. Katarine bude novi ban svečano instaliran od srpskog patrijarha Rajačića, jer biskupa Haulika ne bijaše u Hrvatskoj, a Rajačić bijaše izjavio u ime Srba, da će srpski narod raditi s Hrvatima kao brat s bratom. Ujedno bude Jelačić po starom običaju izabran i kapetanom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Kod prisege održa ban govor, u kojemu obeća, da će čuvati narod protiv svakog neprijatelja, naglasivši riječi: »Između naroda i naroda osnivaju se odnošaji na temelju slobode, jednakosti i bratimstva… Mi smo im (Madžarima) pripravni makar s mačem u ruci dokazati, kako je isteklo vrijeme, da jedan narod gospodu je nad drugim. Na stran sa samosiljem Madžara. Mi se možemo podložiti samo takvoj vladi, koja nas upravlja prema glavnim načelima starodavnog ustava našega u suglasju kraljevske moći. Zato niti smo se htjeli niti smo se mogli podvrći sadašnjoj vladi madžarskoj.«

Sabor zatraži na prijedlog Kukuljevića, da se banu dade i vlast nad vojnom silom u Dalmaciji, jer to mu kao banu Dalmacije pripada, a onda, da se ne dopušta Madžarima miješati se u hrvatske poslove. Traži ujedno federativno uređenje Austrije, obnovu banske vlasti od Drave do Jadrana i sjedinjenje hrvatskih zemalja. Deputacija, koju je predvodio Jelačić, ponese sve te zahtjeve 12. lipnja 1848. kralju u Innsbruck, kamo je ovaj pobjegao pred novom bunom u Beču. Kralj ih primi 19. VI. 1848. Nadvojvoda i kralj izjave »srdačno« banu, da im samo on može pomoći. No kako li se je ban razočarao, kad je na povratku kući već u Linzu čitao u novinama carski manifest od 10. VI. (dakle dva dana prije njegove audijencije), kojim kralj lišava bana svih časti i imenuje generala Hrabrovskoga komesarom u Hrvatskoj.

Sabor preda banu 29. VI. neograničenu vlast za obranu zemlje, ne mareći za carski manifest. Hrvati su tako bili spremni na sve posljedice i ratu je bilo teško izbjeći. Madžari su u Slavoniji pozivali narod, da se odmetne od Jelačića a podloži njihovu ministarstvu. I pod pritiskom Nijemaca i madžarona odluči virovitička županija poslati zastupnike na madžarski sabor. Sabor na to predloži Jelačiću, da pođe s vojskom u Slavoniju. On videći, da taj korak može dovesti do otvorenog oružanog sukoba s Madžarima, izjavi, da može podići do 40.000 vojnika, ali za to nema sredstava. U to ime stavi Herman Bužan na stol pred bana 300 forinta i pozove ostale rodoljube, da žrtvuju na oltar domovine.

127 | S t r a n i c a

Zastupnici izdadu 6. VII. 1848. proglas na Slavonce, a Jelačić krene 13. VII. iz Zagreba u Slavoniju. Za njegova pohoda plivala je Slavonija u radosti, jer ju odavna nije pohodio hrvatski ban. I ban lako predobije srce naroda za se. Jedino u Osijek nije ban dolazio.

Međutim dvor zaželi, da se Hrvati i Madžari izmire, te odredi kao posrednika nadvojvodu Ivana. U reprezentaciji (pismu), poslanoj od Madžara nadvojvodi, Madžari ističu, kako ništa nisu učinili na žao Hrvatima, već su vazda poštovali njihova prava i jezik, dok su Hrvati buntovnici.

Jelačić došavši u Beč doživi pravo slavlje. Najodličniji bečki građani držahu stražu pred njegovim stanom (i sam ministar Doblhoff). Dva puna sata prolazila je povorka građana i oficira s bakljama kraj njegova stana, mada se je bečka židovska štampa silno oborila na Jelačića.

Dogovori ne dovedoše do izmirenja. Pregovori su se razbili najviše kod pitanja srpskih sloboština, kojih Madžari nisu htjeli priznati. Jelačić se povrati u Zagreb već 4. VIII. i znajući, da je rat neizbježiv, poče obilaziti po Hrvatskoj, da podigne duh u narodu.

U Italiji uto Austrija pobijedi kod Santa Lucije i Custozze sardinskoga kralja Karla Alberta, čime su Madžari bili oslabljeni. Sa Srbima (na čelu im Đorđe Stratimirović i vojvoda Knićanin) dođe do borbe već 10. VII. Očito je bilo, da će i Hrvati zaigrati krvavo kolo. Prikupivši dosta darovane hrane za vojsku i dobivši odijela i opreme za svoje vojnike još se nije mogao Jelačić odlučiti, da udari na Madžare.

RAT S MADŽARIMA

Uto kralj opozva 4. IX. 1848. manifest od 10. lipnja i povrati banu sve časti, kojih on u Hrvatskoj nije nigda ni izgubio, a Kukuljević donese uz pogibelj života iz Italije od Radeckoga 200.000 forinti i 7000 pušaka. Rijeku zaposjedne hrvatska vojska bez otpora već 1. rujna, a 7. rujna objavi Jelačić rat, ne madžarskom narodu, već ugarskoj vladi.

Osnovavši prije bansku vladu u Zagrebu krenu u Varaždin, gdje prijeđe preko Drave s 40.000 pješaka i nešto konjanika. Pred njim pobježe madžarska vojska iz Međumurja, koje Jelačić pridruži Hrvatskoj. Bez otpora osvoji Stolni Biograd i tek 28. IX. sukobi se s Madžarima kod Pakosda i Velenca. Bitka je ostala neodlučna, jer su na desnom krilu i centru pobijedili Hrvati, a na lijevom Madžari. Ove je vodio general Moga, koji se je pokoravao revolucionarnoj vladi ili bolje »odboru za zemaljsku obranu« s predsjednikom Kossuthom. Kako je podmaršal Lambert, imenovani komesar za Ugarsku, nasilno poginuo, car Ferdinand imenova Jelačića komesarom i odredi mu 20.000 redovne vojske. To je Jelačiću dobro došlo, ali od toga časa on ne ratuje za Hrvatsku, već za cara, a pred vojskom se njegovom ne vije hrvatska zastava, već dvoglavi carski orao. Poče suton velikih dana hrvatske slobode.

U Beču Madžari podjare bunu. Buntovnici objese na uličnu svjetiljku ministra rata grofa Latoura, car pobjegne u Olomuc, a u Beču zavlada anarhija.

Jelačić se požuri prema Beču, da ga umiri. Sjedinivši se s carskom vojskom, koju je vodio knez Alfred Windischgrätz, stade jurišati na grad. Bečani počeše već pregovarati o predaji, kad li eto generala Moga s madžarskom vojskom u pomoć. Jelačić udari na Madžare i poslije osamsatne bitke kod Schwechata hametom ih potuče (30. X.). Košut prvi pobježe u kočiji. Sutradan se Beč u posljednji čas preda, jer je već gorio carski dvor. Kroz to vrijeme Madžari opreme jaku vojsku, prodru i u Međumurje, ali ga poslije dvadesetak dana opet napuste. U Osijeku i Petrovaradinu predobiju posadu za sebe. Ferdinand, koji nije bio tima burnim vremenima dorastao, odreče se prijestolja 2. XII.

128 | S t r a n i c a

1848. a kako se je odrekao svojih prava na prijestolje i brat mu Karlo, zasjede na prijestolje 2. XII. 1848. 18-godišnji

FRANJO JOSIP I.

Još za posljednjih dana Ferdinandove vlade postavljena bi nova vlada, na čelu joj knez Schwarzenberg, s centralističkim programom. Novi vladar izda manifest, da želi vladati »na temelju ravnopravnosti svih narodnosti monarhije, jednakosti svih državljana pred zakonom i sudjelovanjem narodnih zastupnika kod zakonodavstva« — i izjavi odlučnu volju, da skrši madžarsku bunu. Da zadobije srca Hrvata, imenuje kralj istog dana, kad je stupio na prijestolje, Franju Kulmera ministrom bez lisnice, a Jelačića gubernatorom Rijeke i Dalmacije.

Jelačić izda 10. XII. 1848. proglas na Dalmaciju, koji počinje ovim riječima: »S radošću pozdravljam vas, moji mili i slavni Dalmatinci. S veseljem vidim u sebi ponovljenu onu vezu narodnog bratimstva, koja će kadra biti putem ustavne slobode sjedinjenom brigom obezbijediti najvažnije polze sviuh udovah jednog plemena.«

Hrvati u tvrdoj vjeri, da se bliže dani, kad će se ispuniti svi njihovi narodni ideali, pošalju kralju adresu odanosti.

Madžari ne priznaše odreknuća Ferdinandova ni novoga vladara, jer se za sve to nije pitao madžarski narod, pa je prema tome sve to protuustavno.

U Ugarskoj je plamsala revolucija i rat. Kossuth se pokuša nagoditi sa Srbima i Slovacima, ali ga ovi odbiju. I u Erdelju se dignu Rumunji i Sasi protiv Madžara, uzdajući se u svoju snagu. Madžarsku su bunu imali do kraja skršiti i Windischgrätz i Jelačić. Jelačić poruče novoga vojskovođu madžarskog Görgeyja kod Mošonja (18. XII.), zauzme Đur, a banovi konjanici goneći Madžare poraze ih kod Babolne (28. XII.), a zatim ih porazi kod Moora (30. XII.) i kod Tetenja. Dne 5. I. 1849. udu Jelačić i Windischgrätz na čelu hrvatskih četa u Budim.19 Ugarska vlada pobježe u Debrecin, pretrpjevši još jedan teški poraz kod Kapolne. Windischgrätz se nije znao tim uspjehom okoristiti pa zato okrene doskora bojna sreća u korist Madžara, otkako im Poljaci poslaše u pomoć četu dobrovoljaca, i dva vrsna generala Dembińskoga i Berna. Bem potuče carevce u Erdelju, a Srbi budu pod Kničaninom poraženi u Bačkoj i Banatu. Sada bi Windischgrätzu oduzeto vrhovno zapovjedništvo (poslan na dopust), a predano Welden-u. Ovaj pošalje Jelačića u Slavoniju, a ostalu vojsku, osim male posade (4000 momaka) makne iz Budimpešte.

Iza prvih uspjeha madžarske vojske proglasi Kossuth na saboru u Debrecinu (14. travnja 1849.) Ugarsku slobodnom i neodvisnom evropskom državom, a Habsburgovce lišenima svih kraljevskih prava i protjeranima iz Ugarske. Vojska austrijska izgubi doskora Budim. Uto se Franjo Josip sastane u Varšavi s ruskim carem Nikolom I., koji, bojeći se, da se revolucija ne proširi i u Poljsku, obeća poslati svoje čete u Ugarsku. Vojske će udariti s četiri strane na Ugarsku. Sa zapada će navaliti Haynau, s juga Jelačić, a sa sjevera ruski general Paskiević s 80.000 vojnika. A i s istoka prodru druge ruske čete. Jelačić izvojeva pobjedu kod Kaća, zauze Novi Sad, pobijedi kod Sentomaša i Starog Bečeja, jedino kod Hegyeša doživi neuspjeh. No radi haranja kolere morade se povući u Srijem, a onda ponovo osvoji Bačku i provali u Banat. Pritisnuti sa svih strana budu Madžari pod vodstvom Berna ljuto poraženi od Haynau-a kod Temišvara (9. VIII. 1849.) Dva dana potom pobježe Kossuth iz Arada u Tursku, ponijevši sa sobom kraljevska insignija. S njim pobjegoše i glavni vojskovođe Bem, Dembiński i Perczel. Dne 1. VIII.

19 Dok su Hrvati bili u Budimu, dao je Jelačić po Ivanu Kukuljeviću prenijeti u Zagreb arhivalija, koja je Josip II. bio prenio u Budim.

129 | S t r a n i c a

postade madžarskim diktatorom Görgey, ali se već 13. VIII. preda bezuvjetno Rusima kod Vilagoša. Posljednji se je predao Klapka u Komoranu 27. rujna 1849. Madžarska revolucija bi time ugušena, a Ugarska izgubi svoj ustav.

U Beču se već u početku 1849. poče raditi oko centralizma, I iza prvih jačih pobjeda austrijskog oružja proglasi car 4. IV. 1849. novi »oktroirani« ustav.

Tim se poništuje dotadašnji ugarski ustav od 1848., koliko se jedan od drugog razlikuje, a od Ugarske se odcjepljuje i Vojvodina. Hrvati nisu bili zadovoljni tim ustavom s razloga, što ga nije donio njihov sabor, već im je nametnut, a to je za njih značilo, da im se gazi starinska sloboda, pa nisu primali rado ni onih naredaba, koje su im išle u prilog!

Kukuljević piše: primanjem oktroiranog ustava »odrekli smo se političke sile našega sabora, odrekli smo se starinske one vlasti, koju smo uvijek sa svim pravom za naše banove kao podkraljeve zahtjevali«. Bansko vijeće ne htjede proglasiti novi ustav, jer ne će »starinski od pređa svojih zadobljeni te zakonom i prisegom svojih kraljeva potvrđeni zemaljski ustav odbaciti i njega se posve odreći«.

Gaj i Ivan Mažuranić nazrijevali su u tom ustavu početak federacije. Iz Beča se počnu prijetiti i tako bude novi ustav u Hrvatskoj proglašen 6. IX. 1849.

Po njemu su bili od hrvatskog teritorija otrgnuti od srijemske županije kotari Ilok i Ruma i priključeni Srpskoj vojvodini.

Novi ustav poništi ujedno u Hrvatskoj i Slavoniji i stare upravne i sudske ustanove, a štampa (Šulekov »Slovenski Jug«), koja se je protivila novom stanju, bi jednostavno obustavljena. I hrvatski je sabor raspušten. U školstvu bude hrvatski jezik priznat uredovnim. Uto je Jelačićevom zaslugom imenovan i Strossmayer đakovačkim biskupom. Od g. 1850. uvedena je u Hrvatskoj žandarmerija, dok su socijalne odredbe o slobodi kmetova, stvorene na hrvatskom saboru g. 1848. ostale netaknute. Međutim su se narodi posvuda u Austriji stali protiviti tom ustavu, jer je po sudu svih to bio samo predznak apsolutizma. Car zaista nije sazivao ni zemaljskih sabora, a ni općeg državnog parlamenta. Pozvao je doduše u carevinsko vijeće one, koje je sam odabrao, ali te samo kao svoje savjetnike, a ne kao zastupnike naroda za stvaranje zakona, te je prema tome ukinuo i odgovornost ministara prema takovim zastupnicima.

Pa i tu prividnu ustavnost ukinu Franjo Josip patentom 31. XII. 1851. Za mišljenje je pitao samo svog ministra Schwarzenberga te Kübecka, predsjednika carevinskog vijeća, da li je za monarhiju korisno, da se drži oktroirani ustav, a kad mu oni izjaviše, da nije — ustav bi ukinut.

BACHOV APSOLUTIZAM

No apsolutizam nije uveden radi samog hira Franje Josipa ili radi puzavosti njegovih savjetnika. Austrijska politika, osiguravši se kod kuće, a opet — radi otpora naroda — ne provevši u život oktroirani ustav u svim zemljama, tražila je nove puteve, a kako je Austrija željela sačuvati svoj prestiž i hegemoniju u Njemačkoj, mogla je to najlakše tako, ako u savez njemačkih država ude što jača i jedinstvenija i sa što jačim njemačkim duhom. Tvorci apsolutizma bijahu uvjereni, da se duh, mišljenje i osjećaji narodni mogu stvarati dekretima i patentima pa je zato apsolutizam doveo sa sobom i pokušaj odnarođivanja — germanizaciju. Po nosiocu tog sustava prozvan je Bachovim apsolutizmom. Prebjeg Metternich povratio se uto iz Engleske, pa, premda nije sudjelovao u vladi, ipak je bio njezin glavni savjetnik. Autonomije pojedinih »krunovina« počnu redom propadati, a sudstvo počeše spajati s upravnom vlasti. Hrvatska je najgore osjetila taj novi sistem, jer tek što je iza tolikih borba došla do svog sabora i nove vlade, te s puno nade gledala u sretniju budućnost, uzdajući se u harnost vladarevu za pruženu

130 | S t r a n i c a

mu pomoć, već je prvih dana osjetila, da se vraćaju vremena Josipa II., koja su joj ostala u crnoj uspomeni. Srećom što je hrvatski preporod toliko bio digao narodnu svijest, da se ime i jezik hrvatski nije više dao zatrti nikakovom silom. Od 31. XII. 1851. do 20. X. 1860. proživi ju je Hrvatska opet teške dane, to teže, što su došli mjesto nagrade za tisuće ugaslih života za korist drugoga. Pa i samim tekovinama hrvatskoga pokreta poslužio se je Bachov sistem, da se ugnijezdi u Hrvatskoj. Dok Bogoviću nisu dopustili, da izdaje politički list »Domobran«, bečko je ministarstvo kupilo od Gaja »Narodne Novine«, koje postaše službeni list i Gaj piše u njima pod dvoglavim orlom, mjesto negdašnjega »ilirskog« polumjeseca sa zvijezdom. Zamuknu pjesma i knjiga, a političari (Kukuljević) se daju na proučavanje povijesti, da barem time drže budnu narodnu svijest. Hrvatsko činovništvo nestaje pomalo iz ureda, a u zemlju navale stranci upravo bezobzirno. I ti nametnici, koji su otimali koru kruha rođenim Hrvatima, oslanjajući se na surovu vlast kao pioniri i pobornici omraženog sistema, stadoše progoniti Hrvate, služeći se pritom špijunažom i denuncijantstvom. Školovana hrvatska djeca moradoše u svojoj vlastitoj kući gladovati te bez posla i službe gledati, kako se tuđinac u njoj bani — pod zaštitom onog cara, kojemu je Hrvat spasio prijestolje. I kao kod svih režima, koji nemaju oslona u narodu, razgrani se špijunstvo do savršenstva u svim granama života. Za par koraka izvan grada — morao je pojedinac imati putnicu. Strogo se pazilo, s kim se tko druži i koga pohađa, što čita i — u koje gostionice zalazi. A špijuni, kao svi bezdušnici, kad nisu imali što dojavljivati, stali su izmišljati, jer su dobivali plaću prema broju denuncijacija. U svakom uredu, u svakoj školi, pače i u pojedinim razredima našla je vlast među đacima takovih, koji su prijavljivali i najnevinije čine i riječi svojih drugova i profesora. Biti Hrvat, osjećati za narod — bio je zločin. Radi jedne političke budnice kažnjen je Ivan Filipović zajedno s Bogovićem, urednikom »Nevena«, gdje je izišla pjesma, robijom od dvije godine. Tužbu je tu podigao nažalost Ivan Mažuranić, drž. odvjetnik. I »Katolički list« dođe na optuženičku klupu, jer je u njemu kanonik Ledinski napisao članak o jozefinizmu, a kako je svaki apsolutizam sličan jedan drugome kao jaje jajetu, to je vlada shvatila, da je članak uperen protiv tadašnjeg sistema. Hrvatska su društva redom raspuštana (»Čitaonica« i »Dioničko kazališno društvo« i dr.), jedino je uspjelo spasiti Maticu ilirsku; ova je bila jača od despocije. I same surke bile su dokazom protudržavnih elemenata. Hrvatsko plemstvo, koje je reformama g. 1848. izgubilo uvjete egzistencije i nenaviklo još na krutu realnost, skloni se u činovnički stalež, i tu morade trpjeti najgora poniženja, ako je htjelo sačuvati koru kruha. Tako možemo protumačiti, da su mnogi ilirski rodoljubi, koji su u preporodnom oduševljenju preokrenuli svoja tuđinska prezimena u narodna — opet preuzeli staro ime i prezime. Apsolutistima nisu bila po volji ni hrvatska imena mjesta, pa su ih prevodili na njemački jezik. Zabranjene su i narodne slave i običaji o Božiću i o proštenjima, a ta žalosna sudbina snađe napokon i hrvatsku zastavu, pa i narodni jezik u uredima, a u svim školama, pa i u pučkim, vrši se obuka u njemačkom jeziku. Hrvati postadoše u vlastitoj domovini građani drugoga i trećega reda, gurnuti svagdje u stranu, u čemu su nažalost sistem pomagali u velikoj mjeri doseljeni ponijemčeni Slovenci i Česi. Hrvatski duh budno čuvaju još svećenici i priličan broj hrvatskih profesora, koji su našli načina, da u školi probude u srcima mladeži prezir protiv ugnjetavača.

Raspoloženje u narodu karakterizira Ante Starčević ovim riječima: »Svatko se boji budućnosti, a mrzi na sadašnjost, od dana do dana raste ljubav prema Rusu, Turčinu; svakom drugom, makar baš i vragu — samo ne prema Švabi«.

Jedine dobre strane tog stanja bile su te, da se je prema duhu vremena poboljšala uprava i pravosuđe, koje je dotada bilo nedostatno i patrijarhalno. Školstvo se diglo na visinu škola u drugim zemljama monarhije, a za kmetstvo, koje je u načelu bilo dokinuto

131 | S t r a n i c a

već g. 1848., uređeni su sada novi pravni odnošaji. Seljak je postao ravnopravan ostalim građanima, pa je birajući i druga zvanja (obrtnička, činovnička), ulio novu zdravu krv u narodno tijelo. Da se Hrvatska u crkvenoj hijerarhiji oslobodi tutorstva Ugarske, nastojao je već Jelačić, da se zagrebačka biskupija podigne na čast nadbiskupije, kojoj će se podložiti ostale biskupije u Hrvatskoj i Slavoniji. I g. 1852. uspio je ban u tome svom nastojanju.

No kolikogod se dade dekretima za neko vrijeme sputavati sloboda u domaćem životu, neda se i vanjska politika država vezati na patente, pa se je tako i Austrija slabo snašla u evropskim zapletajima, koji nastadoše baš u doba Bachova apsolutizma.

Za Krimskoga rata između Rusije i Turske (1854.—1856.) otuđila se Austrija Rusiji, zaboravivši na njezinu pomoć g. 1849. i to radi politike čuvanja integriteta Turske, koju je politiku zasnovao već Metternich. Zapadne vlasti, osobito Napoleon III., pomogoše Turskoj, da je dobila rat protiv Rusije, a na pariškom miru, koji je održan na inicijativu Austrije, prisustvovala je, unatoč protesta Austrije i Sardinija. Napoleon III., koji je u mladosti bio karbonar, a poslije pristaša načela narodnog samoopredjeljenja, pomagao je i inače Sardiniju u nastojanju oko oslobođenja i ujedinjenja Italije. Pa kad je Austrija vidjela, kako se Sardinija grozničavo oruža, objavi joj rat, da ju preteče. Ali uz Sardiniju bijahu Francuska, Engleska i Rusija (iz mržnje na Austriju radi njezine nezahvalnosti). Francusko-sardinsku vojsku vodio je sam car Napoleon III., i kako Austrija nije imala ni kod kuće ni u Evropi prijatelja, a radi pomanjkanja kontrole (kao kod svih apsolutističkih vlada) bile joj i financije u vrlo lošem stanju (za raspisani zajam od 200 mil. for. upisano je samo 70 mil.), pa ni vojska nije imala sposobnih generala, bude austrijski nesposobni general Gyulay, potučen kod Magente. I sam car Franjo Josip, kad je preuzeo zapovjedništvo, bude poražen u bitci kod Solferina, gdje mu je izginula čitava petina vojske 24. VI. 1859.) Mirom u Zürichu (10. XI. 1859.) Austrija ustupi Napoleonu III. Lombardiju, koju on preda Sardiniji. Austriji preostade u Italiji samo Venecija s pokrajinom i ostatak Lombardije. Nesretni rat, a još više pogibelj od bankrota i neuspjeh raspisanoga državnog zajma, otvori oči i samom caru, da treba ukloniti apsolutizam kao uzrok svega zla. No prođe gotovo godina dana, dok su se u Beču odlučili. Prva žrtva nesnosnih prilika bio je Bach. On bude uklonjen i poslan za poslanika na papinski dvor, a na njegovo mjesto dođe Agenor Goluchowski.

No Franjo Josip nije nigda bio u duši prijatelj ustavnosti, pa ni g. 1860. nije mislio povratiti svojim zemljama ustav već samo »poboljšati zakonodavstvo i upravu«. Da to postigne, pojača državno vijeće (Reichsrat), koje je uvedeno već g. 1849. s pravom savjetovanja, a ne odlučivanja. Članove je imenovao« car. To vijeće bi povećano sa 38 novih članova. Iz Hrvatske je pozvan u nj Ambroz Vraniczany, iz Slavonije Strossmayer, iz Dalmacije Frano conte Borelli. I mada su vijećnici — kao ljudi carskog povjerenja — vrlo oprezno izricali svoje misli, ipak ih se većina (34 prema 14) izjavila za autonomiju pojedinih zemalja na osnovi povijesnoga razvitka. Time je započela borba između centralizma i federalizma. Iz početka se činilo, da će prevladati federalistička struja. U državnom vijeću nastupa Strossmayer prvi put kao političar, zagovarajući federalizam, jednakopravnost svih naroda u carevini, tražeći da se u Hrvatskoj ponovo uvede hrvatski jezik u urede i škole. Pa kad je Borelli izjavio za Dalmaciju, da još nije vrijeme, da se sjedini s Hrvatskom, jer nisu još uređeni odnosi između Hrvatske i Ugarske, ustane Strossmayer odlučno na obranu hrvatskih prava na Dalmaciju, dokazujući, da je sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom zahtjev državnoga prava, narodnog načela, te kulturnoga i gospodarskog probitka Dalmacije, a i banovi hrvatski nose naslov: »bani Croatiae Slavoniae et Dalmatiae«. Uostalom to traže i svi Dalmatinci osim posve neznatne manjine.

132 | S t r a n i c a

To je mogao Strossmayer s tim više tvrditi, jer je od g. 1848. ideja hrvatska u Dalmaciji bila toliko jaka, da se je i sam Božidar Petranović, koji je bio pravoslavne vjere, izjavio 6. VII. 1848., kad je bio u Kninu izabran zastupnikom: »Nastojat ću, da se nas mili hrvatski jezik što prije uvede u škole i u sudove. …Mi smo Hrvati, pa nam valja narodnost našu i jezik čuvati kao zjenicu oka i nju do posljednje kapi krvi braniti«. A g. 1849., kad je Jelačić postao gubernatorom Dalmacije, piše Petranović banskom vijeću, da je za dalmatinski puk prava dika, da nad njim zapovijeda slavni ban, pravi Hrvat, jer su i prije nekoliko stotina godina hrvatski bani vladali Dalmacijom«. Jednako se i Dubrovnik i Kotor oduševljeno izjaviše za sjedinjenje s Hrvatskom, što je posve naravno, jer je narodna misao samonikla u Dalmaciji, kolijevci hrvatstva, a jedino ju je austrijsko činovništvo trajno prigušivalo. Protiv Borellija ustade listom Dalmacija, gdje je ideja buđenja hrvatske misli u vezi s hrvatskim preporodom nikla u bogoslovskom sjemeništu u Zadru, dok je ondje Pavlinović bio na naucima. S Mihom Klaićem osnova Pavlinović narodnu stranku, koju je vodila ideja samostalne, cjelokupne, ustavne Hrvatske.

Bolji dani u Hrvatskoj očekivahu se imenovanjem Josipa Šokčevića za bana, 19. VI. 1860., koji donese sa sobom ovlast, da u urede uvede hrvatski jezik.

Za kratko vrijeme nestade doista traga njemškutarima. Germanizacija je ipak silno škodila hrvatskom duhu time, što je kod Hrvata podržavala ljubav — za Madžare, jer su se nadali, da će zajedno s njima lakše odoljeti eventualno novim pokušajima Beča za novim apsolutizmom. Zakoni iz g. 1848., radi kojih su Hrvati zavojevali na Madžare, štampani su g. 1860. nastojanjem Levina Raucha i začas razgrabljeni.

POVRATAK USTAVA

Duhovi su još uvijek posvuda bili uznemireni, a u Ugarskoj je ponovo prijetila revolucija. U tim prilikama izda car 20. X. 1860. t. zv. oktobarsku diplomu, kojom je sam osudio svoju apsolutističku vladavinu.

Diploma je povratila, doduše samo Ugarskoj i Hrvatskoj ustav, premda Ugarsku nije zadovoljavala. U Hrvatskoj sazove ban Šokčević s kraljevim ovlaštenjem bansku konferenciju za dan 26. XI. 1860. Članovi konferencije bijahu većinom ljudi orijentirani prema Beču. Konferencija zatraži od Beča, da se Hrvatskoj pripoji Dalmacija s kvarnerskim otocima i Istrom do Raše, da se uvede u urede hrvatski jezik, da se na bečkom dvoru ustroji hrvatska kancelarija (kao vrst ministarstva), i da se po županijama imenuju veliki župani. I doista ispunjeni su zahtjevi glede jezika, kancelarije (predsjednikom bi imenovan Ivan Mažuranić) i glede velikih župana.

U pitanju pripojenja Dalmacije izjavi car, da će preuzeti na sebe brigu, da se to provede, i naredi, da se na bansku konferenciju pozovu i Dalmatinci. Ovi su se tome odmah rado odazvali, ali su intrige austrijske vlade ipak osujetile traženo sjedinjenje. Zato ,su i izbori za sabor g. 1861., koji je imao to pitanje riješiti, provedeni uz najžešći teror birokracije, samo da se falzificira javno mišljenje Dalmacije, te su od 41 zastupnika narodnjaci dobili samo 13. U kolijevci hrvatstva stvori se pod protektoratom ministra Schmerlinga i austrijskog namjesnika Mamule talijanaška stranka, koja se prozva autonomaškom — s farizejskom tvrdnjom, da su njezini članovi »Slaveni«. Autonomaši ustanu žestoko protiv sjedinjenja, pa kad su se poslanici splitskoga kotara Ivićević, Buratti i Milinović spremali poći u Zagreb na bansku konferenciju, bude im zabranjeno, jer da oblast (austrijska) nije još izdala naredbu u tom smislu.

U dalmatinskom saboru 18. IV. 1861. odbijen je na prijedlog dra Galvanija, a pomogao ga Splićanin Bajamonti, vladin poziv, da se biraju izaslanici za Zagreb. Narodnjaci pođu zato u Beč, da se potuže caru, no i autonomaši podu za njima. U Beču se

133 | S t r a n i c a

sastadoše s izaslanicima hrvatskog sabora, i Franjo Josip naredi, da hrvatska deputacija započne pregovore s Dalmatincima. Za sjedinjenje se silno zauzimao i pravoslavni zastupnik Boke Kotorske Ljubiša. I kad su austrijski krugovi osujetili uz pomoć autonomaša traženo sjedinjenje, izjavi car, da pridržava sebi rješenje toga pitanja. Međutim je i on umro i Austrija propala, a da ga on nije nikada riješio. Valja istaknuti da je duhovni krivac svega toga bio Nikola Tommaseo, otac autonomaštva i lažnoga dalmatinskog »slavenstva«. Na povratku iz Beča pohodiše nekoji dalmatinski zastupnici Zagreb, gdje im u saboru dadoše mjesto među hrvatskim zastupnicima. Ta demonstracija nije doduše imala jačeg utjecaja na razvoj prilika, ali je radom Pavlinovića i Klaića narodna stranka u Dalmaciji razvila daljnu žilavu borbu za hrvatski jezik u uredima i za sjedinjenje. Listopadska diploma priznaje dvije vrsti poslova u carevini: zajedničke (vojska, financije, pošta i promet) i autonomne. Zajednički su spadali na »carevinsko vijeće«, a ostale će rješavati zemaljski sabori po prijašnjim ustavima pojedinih zemalja.

Diploma nije zadovoljila Madžare, a ni Nijemce, jer je inaugurirala federalizam. Stoga ministar Schmerling izradi centralistički ustav, koji bude 26. II. 1861. objelodanjen patentom u formi tumača same diplome. Po tom ustavu šalje čitava država u centralni parlamenat preko svojih zemaljskih sabora zastupnike u Donji dom, dok se Gornji sastojao od nadvojvoda, biskupa i članova, koje imenuje car. Da zakonski prijedlog postane zakonom, moraju ga primiti oba doma i car ga sankcionirati. Hrvatski i ugarski sabor imali su sami odrediti način, kako će Ugarska i Hrvatska biti zastupane u carevinskom vijeću.

NA RASKRŠĆU: S UGARSKOM ILI S AUSTRIJOM?

Poslije provedenih izbora za ugarski sabor Deákova liberalna stranka dobije većinu. Na sazvani sabor za 2. IV. 1861. Hrvati ne htjedoše doći, i to je poslije tri vijeka prvi ugarski sabor bez sudjelovanja Hrvata. Deák se u adresi kralju pokazao pomirljiv prema Hrvatima: priznaje posebni hrvatski državni teritorij i smatra Hrvatsku saveznicom, a ne utjelovljenim kraljevstvom. Ipak su Madžari toliko došli u sukob s dvorom, da je ovaj 21. VIII. 1861. raspustio ugarski sabor.

Izbori za hrvatski sabor provedeni su po Jelačićevu izbornom redu iz g. 1848., kako je to i tražila banska konferencija predstavkom od 17. I. 1861. Na tu predstavku odgovori kralj 26. II. 1861. određujući djelokrug hrvatskog sabora: 1. instalaciju bana Šokčevića i izbor protonotara i kapetana kraljevstva, 2. raspravu o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj, 3. izbor odaslanika za kraljevu krunidbu u Budimu, i 4. izbor izaslanika, koji će s oda-slanicima dalmatinskog sabora raspravljati o načinu sjedinjenja Dalmacije. Na saboru 15. IV. 1861. bili su i nekoji Dalmatinci, od kojih su dvojica, Niko Pucić i Luka Botić bili i izabrani za narodne zastupnike. Taj je sabor bio krnj, jer u njemu nije bilo zastupnika Vojne krajine, Srijema i Rijeke, dok je Međumurje bilo u taj čas već dio Ugarske. Tek naknadno isposlova saborska deputacija, te je kralj odredio, da i Vojna krajina i Srijem pošalju svoje zastupnike.

Sabor je čekala znatna zadaća, da za budućnost odredi smjer hrvatske politike: ima li Hrvatska poći uz Austriju ili uz Ugarsku. Po veljačkom patentu morao bi sabor poslati svoje izaslanike u centralno carevinsko vijeće. Austrofilska stranka (bivši Ilirci) sa Strossmayerom na čelu nije očito ni sama smjela raditi za taj smjer, ali je u duši bila za nj. Madžarofili (bivši madžaroni i neki Ilirci — Bogović) željeli su što užu vezu s Ugarskom. Nova struja, puna vedrine i poštenja, sa Starčevićem i Eug. Kvaternikom na

134 | S t r a n i c a

čelu, izrekne međutim veliku riječ: Ni s Bečom ni s Peštom, već sama Hrvatska o sebi, uzdajući se u svoje pravo i samosvijest.

Od doba Josipa II. nije se u Hrvatskoj čula tako muževna riječ. Ona podiže klonule duhove, vodeći ih u najtežoj borbi za slobodu Hrvatske i onda, kad je Starčević već davno umro, ostavivši dičnu uspomenu poštenja, samoprijegora, odlučnosti i nesebičnosti, dostojne i vrijedne za uzor svim pokoljenjima. Narodna stranka prodre međutim svojom adresom, koja priznaje personalnu uniju s Ugarskom, jer su poslije g. 1848. bile među njima sve veze prekinute, ali je Hrvatska spremna te veze obnoviti uz uvjet, da Ugarska prizna prije toga samostalnost i cjelokupnost Hrvatske sa svim dijelovima, koji joj pripadaju po historičkom pravu i realnom stanju. Kralj se ima kruniti istom krunom i istim činom za obje kraljevine. Adresa je u konačnoj stilizaciji dosta izmijenjena prema prvobitnom tekstu, ali na štetu hrvatske državne svijesti. (Kasniji članak 42. god. 1861.). Madžaronska adresa traži realnu i usku vezu s Ugarskom, ali ne čeka, da ova prije toga išta prizna Hrvatskoj. Eugen Kvaternik i Ante Starčević u glavnom traže: 1) Najkasnije šest nedjelja iza nastupa na prijestolje ima se kralj kruniti u Hrvatskoj, i tom zgodom položiti prisegu na ustav. 2) Kralj će nositi naslov: »Cijele Hrvatske kralj«, i 3) Hrvatska kraljevina i hrvatska kruna potpuno su nezavisne od ugarske krune. Ipak će sabor sklopiti s Ugarskom politički savez za međusobnu obranu ustava i slobode. Zagovarajući tu adresu Starčević je izrekao svoj glasoviti govor 26. VI. 1861. u kojemu izreče: »Mi, ako izbijemo iz glave onu vjeru, koju nam je Austrija i Rusija narinula, vjeru, kao da smo mi, uzdržavatelji Austrije, tako slabi, da ne možemo drugačije nego kao bilo čiji robovi živiti, mi moramo Hrvatom kazati, da je sužnju jednako u amerikanskoj republici i u austrijskoj ili ruskoj despociji«. Zastupnici su većinom priznavali, da je taj prijedlog najbliži i najbolji, ali nisu imali odvažnosti, da ga prime, zazirući od borbe, pa su ga proglasili neizvedivim! Na taj prigovor odgovorio je Starčević: »Mi znamo, da ima bivših vladara, koji bi danas nekadašnjim svojim narodom deset puta onoliko dali, koliko su ovi narodi od njih zahtijevali dan prije, nego li su se prijestolja ovih vladara srušila. Austrija zna, da su nastala vremena, u kojih je narodom do prijestolja samo toliko stalo, koliko prijestolja pokazuju, da im stoji do prava naroda, i da narodi na poziv prijestolja onako odgovaraju, kako se prijestolja odzivlju na poziv naroda«.

Te riječi pokazuju, s kojom se je slobodom raspravljalo u saboru, a ujedno se tu očituje dalekovidnost Starčevićeva, jer izgleda, kao da je u duhu bistro gledao događaje iz g. 1918.

Ipak je taj prijedlog, makar i odbijen, urodio velikim plodom, jer od njega započinju Hrvati s borbom za svoja prava i svoju državnost, u čemu je moralna osnovica Starčevićeve misli: vjera u pravicu i narodnu svijest, što je on izrazio u svojoj krilatici, da će Hrvatsku podići i održati: Bog i Hrvati.

Starčević je donio u sabor duh otpornosti. Kralj pozove hrvatski sabor 26. II. 1861., da pošalje svoje izaslanike na krunidbu u Budim, kojom će prigodom kralj izdati posebnu krunidbenu zavjernicu za hrvatsko kraljevstvo prema zakonskom članku 49. od g. 1622. Na tu poruku odgovara sabor, da ne može sudjelovati kod krunidbe, dok se Hrvatskoj ne povrati potpuna ustavnost i cjelokupnost njezinih zemalja, a pridržava sebi pravo, da ga okruni posebice za hrvatskog kralja. Schmerling je tvrdio, da će Hrvate dovesti u centralni bečki parlamenat mitom, a ipak 24. VII. 1861. kod rasprave o odnosu Hrvatske prema Austriji, gdje se je rješavalo o kraljevu pozivu od 12. III. 1861, da hrv. sabor pošalje 9 svojih poslanika u Reichsrat, nitko se nije usudio otvoreno predložiti, da se ti poslanici izašalju, premda su austrofili uvijeno nastojali priznati neku zajednicu interesa s Austrijom. Posebice je bio mutan takav prijedlog Maksima Priče, na koji je odgovorio otvoreno i odrešito Nikola Stojanović prijedlogom, da se kralju odgovori, da

135 | S t r a n i c a

sabor ne može poslati svojih izaslanika u Reichsrat, jer bi time sam pogazio ustav svoje domovine. Taj je prijedlog i primljen sa 69 prema 46 glasova.

A kakav je u to doba bio hrvatski duh i narodna samosvijest, pokazuje i govor Dure Jelačića, brata bana Josipa Jelačića, koji je za svoje zasluge na ratištima već u svojoj 44. godini života postao generalom, a za sedam godina podmaršalom. Ban Šokčević ga imenova potkapetanom kraljevstva, Što znači komandantom hrvatske narodne vojske. Đuro dođe 10. VIII. 1861. iz Mletaka u Zagreb i položi pred saborom na ruke titularnog biskupa i priora vranskog Ivana Kralja prisegu, u kojoj reče u duhu Ante Starčevića i ove riječi: »Volio bih vidjeti narod naš pod tuđim jarmom skučen, nego pod isključivim uplivom drugih izobraženih susjeda i to samo zato, jer sam uvjeren, da našoj domovini od Turaka pogibelj ne prijeti; Turci bo jesu zadovoljni s imutkom, a kad i kad i s tijelom ugnjetenih naroda, međutim izobraženi narodi od onih, kojimi vladaju, osim imutka i tijela ištu još i dušu, to jest narodnost«.

Austrijski je dvor dobro shvatio te viteške riječi, pa je Đuru Jelačića već 16. VIII. umirovio, a onda ga internirao. Sabor pošalje protiv toga kralju oštar protest i odredi progonjenom Jelačiću godišnju plaću. Ovaj položi podmaršalsku čast, nastani se u svojim »Novim Dvorima«, čineći narodu u gospodarskim pitanjima mnoga dobra. Na saboru g. 1861. iskrsnu još jedno dotada nečuveno pitanje:

PITANJE SRBA I NAZIVA JEZIKA

Sabor je imao odrediti službeni naziv jezika hrvatskih zemalja. Hrvatski narodni pokret, nazvan kasnije ilirski, htio je zahvatiti sve Južne Slavene

i okupiti ih pod ilirskim imenom. No Slovenci ne htjedoše žrtvovati svoga jezika ni imena, a Srbi još manje. Vuk Karadžić pače ustvrdi, da su samo čakavci Hrvati — po čemu ni Hrvatska ni Zagreb ne bi bili hrvatski! Kod dalmatinskih Hrvata bio je odlučan branitelj čistoga hrvatskog imena Ante Kuzmanić, uz kojega je Ante Starčević reagirao na pisanje Karadžićevo još jače od Kuzmanića, niječući uopće Srbe. I sam Kukuljević je još g. 1856. držao pravoslavce Hrvatima. Protiv toga sam patrijarh Rajačić, koji je ustoličio Jelačića, upozorava povodom rasprave u saboru 1861. o predstavci kralju, »da hegemonične težnje pojedinih plemena i naroda nemaju nikakvoga blagoslova ni trajanja«, a bojeći se pohrvaćivanja Srba razlaže Rajačić: »Srbiji imadu svoju, a Hrvati svoju osobitu istoriju, Srbiji imaju svoju, istočnu, a Hrvati svoju, zapadnu crkvu; Srbiji graničari imaju svoj, a Hrvati svoj jezik, Srbiji imaju svoju slavensku, a Hrvati svoju latinsku pismenicu. Ako dakle Srbiji i Hrvati i jesu najbliža braća, ipak nisu oni jedan i isti narod . .. Srbiji imena svoga, koje ima svoju istoriju, u svijetu i u slavenstvu ni za čije ime promijeniti ne će, ni za ljubav ilirstva, ni jugoslavenstva, ni hrvatstva, baš da bi im se i silom nametnuti hotjelo«.

Zato gornjo-karlovački vladika Jovanović, da izgladi to različito gledanje, izmisli za stanovnike hrvatske kraljevine naziv Hrvaćani, što je prihvatio spremno Vuk Karadžić, a onda Mihajlo Polit, i tako sabor na prijedlog zastupnika Jovana Živkovića izjavi da »nije nijednom prilikom nijekao, dapače pripoznaje, da u trojednoj kraljevini ima i naroda srpskoga«. To je prvi put, da hrvatski sabor priznaje Srbe u Hrvatskoj i otada dobiva srpsko pitanje u hrvatskoj povijesti važnu ulogu.

Priznanje Srba iznijelo je na površinu i drugo pitanje: kako da se nazove jezik hrvatskoga kraljevstva? Taj se jezik imao naime proglasiti službenim, no manja je muka bila to provesti, nego li — označiti ime jeziku! Kukuljević predlaže »hrvatsko-slavonski«, pa »hrvatsko-srpski«. Mojsije Baltić postavlja pitanje pisma i traži jednako pravo za ćirilicu kao i za latinicu. Vončina ismjehava to pitanje pa kaže: »Kad se je već stalo raditi

136 | S t r a n i c a

o tome, da lijepi naš jezik imade naslov što veći i ogromniji« . . . onda predlaže, da se prozove jezik »hrvatsko-slavonsko-dalmatinsko-primorski«, pa da taj naslov bude što dostojanstveniji i savršeniji, dodajmo mu još »bunjevački«. Ipak predlaže konačno »jugoslavenski jezik«, no Srbi odbijaju taj naziv. Gervasij Petrović, koji štokavce smatra Srbima, predlaže, da se jezik prozove po onome narječju, kojega se najviše nade. Jugoslavenskom nazivu protivi se i Jovan Obradović, jer »u trojednoj kraljevini ima dva naroda, narod hrvatski i narod srpski, zato naš jezik ne možemo generalno nazvati jugoslavenskim«. Avelin Ćepulić predlaže konačno naziv: »narodni u trojednoj kraljevini jezik!«

Većina je glasovala za naziv: jugoslavenski. No kako je sve zaključke sabora podnosila kralju dvorska kancelarija, dvorski kancelar Ivan Mažuranić izbriše naziv jugoslavenski i prozove jezik kraljevine Hrvatske hrvatskim. U tim pomućenostima jedini A. Starčević ima određen cilj svoje politike i bistro gledanje.

Sabor bude već 8. XI. 1861. raspušten, a 20. XI. hrvatski dikasterij pretvoren je u hrvatsku dvorsku kancelariju, s kancelarom I. Mažuranićem, a 30. VI. 1862. osnovan je u Zagrebu Stol sedmorice kao vrhovno sudište za Hrvatsku, i ova otada nema više zajedničkog vrhovnog sudbenog stola s Ugarskom. Schmerling je pristao doduše da kralj dade Hrvatima i posebno namjesničko vijeće, neodvisno od ugarskoga, te kralj i potvrdi § 42., ali za provedbu toga trebalo je naći zgodan put.

No to su bile samo mrvice, samo da se Hrvati privuku Beču, a u tu svrhu posluži se Schmerling zastrašivanjem i progonstvima. Eug. Kvaternik bude osuđen na 6 tjedana zatvora, a onda istjeran iz carevine, jer je negda primio rusko podaništvo, Starčević dopade radi predstavke Riječke županije tamnice, jer je Austriju prikazivao uzročnikom svih smutnja u Hrvatskoj, dok su Perkovca zatvorili radi njegova publicističkog rada.

U Dalmaciji se vodi teška borba s autonomašima, pa je sreća, što su u Dalmaciji onda narod zastupali i vodili Pavlinović i Klaić, ljudi visoke kulture i puni znanja, odvažnosti i karaktera. Kako je pak crna birokracija u službi centralizma po običaju gazila zakon s jedne i druge strane Velebita, otpuštani su iz službe i u Dalmaciji činovnici (prof. Klaić, Danilo), premještani (ravn. gimnazije Pulić). Na denuncijaciju jednoga financijskog stražara »radi uvrede Veličanstva« i na najpodlije denuncijacije budu zatvarani ljudi u tamnicu i vučeni po sudu (braća Vragolov i župnik Gavranić).

U Hrvatskoj se konačno formirale stranke na osnovi: s Austrijom ili s Ugarskom. Austrofili Mažuranić, Kukuljević, Vranicani, Prica, Haulik i drugi držahu, da u

kolebanju između Austrije i Ugarske Hrvatska gubi vrijeme, te će biti zatečena, ako se sporazume Ugarska i Austrija, a veže li se Hrvatska realnom unijom s Austrijom, lako će se postići sjedinjenje Dalmacije. To je t. zv. samostalna stranka. Druga, od koje se je zapravo odcijepila »samostalna«, bila je »narodna stranka«. Vođa joj je Strossmayer. Program joj je u glavnom adresa iz g. 1861. i osobito § 42. Unionistička stranka simpatizira s narodnjacima, a tako u početku i Starčević.

Međutim je ban Šokčević s kancelarom Mažuranićem pripremao izbore, za koje je banska konferencija (4.—11. II. 1865.) donijela novi izborni red, skrojen tako, da austrofili dobiju većinu, jer je sama Vojna krajina, koju većinom zastupaju časnici, birala 55 zastupnika od svih 76 zastupnika. Ostalo su virilisti. Ipak narodnjaci i unionisti dobiše 2/3 zastupnika, a Starčevićevi pristaše 6. U samom Zagrebu Starčević je pobijedio Mrazovića, vođu narodne stranke. Graničari su izabrali i nekoje oficire, koji nisu ni znali hrvatski (Adler, rodom iz Češke). O tom reče Starčević: »Tuđinca u svoj sabor pustiti ne bi ni najkukavniji narod učinio ni trpio!« — to baš u doba, kad je u Italiji odjekivala simpatična lozinka: »Fuora lo straniero! (Van tuđinac!). Hrvatska se uto počela i ekonomski preporađati: Hrvatska izvozi sve više, osobito drvo, osnivaju se različite

137 | S t r a n i c a

industrije i obrti, napreduje i kopanje ruda, a gospodarska izložba (1864.) u Zagrebu dade sliku blagostanja domovine i dokaz, kako bi Hrvatska mogla izvrsno živjeti, kad bi gospodarila sama sobom. Taj napredak promiču tada najviše veleposjedi (Strossmayer, Rauch, Hellenbach, Bombelles, Vraniczany) donoseći prokušane metode obrađivanja tla iz naprednih zemalja, od čega su i seljaci imali mnoge koristi. Hrvati su zazirali od Austrije napose zato, što je ona bila član njemačkoga državnog saveza, pa bi preko nje i Hrvatska došla pod utjecaj njemačkoga carstva, premda je Austriju istiskala odande sve više Prusija. Schmerling je i pripremio projekt novoga ustava za Njemačku, te se u Frankfurtu na Majni g. 1863. raspravljalo na kongresu njemačkih knezova o toj reformi. Pruski ministar predsjednik Bismarck nagovori Vilima I. pruskoga kralja, da ne sudjeluje na kongresu, već da traži ravnopravnost Prusije s Austrijom, a parlamenat da se bira izravno od građana, a ne da se u nj šalju izaslanici sabora. I na tom otporu Prusije propade Schmerlingova osnova. Pa i u Austriji doživi njegova politika slom, jer su Česi ostavili carevinsko vijeće, a nisu u nj dolazili ni Madžari ni Hrvati. I kad je uto u Hrvatskoj na izborima propala austrofilska »samostalna stranka«, Schmerling bude uklonjen, a mjesto njega dođe grof Rikard Belcredi. I sam hrvatski kancelar Mažuranić preda ostavku odmah poslije izbora. Zato kralj obustavi 20. IX. 1865. manifestom na narode djelatnost carevinsko ga vijeća i objavi, da će se sporazum s istočnim zemljama (Ugarskom i Hrvatskom) postići preko njihovih zakonitih zastupnika.

UREĐENJE ODNOŠAJA S UGARSKOM

Hrvatski se sabor sastade 12. XI. 1865. Kraljevo pismo saboru govori o zajedničkim poslovima svih zemalja Monarhije, a onda izrazuje želju, da se ugarski i hrvatski sabor sporazume, te pozivlje hrvatski sabor, da Hrvatska bude zastupana na ugarskom saboru i na kraljevu krunisanju.

Sabor odgovara kralju adresom priznavajući zajedničke poslove Hrvatske sa zemljama austrijskim, ali će te poslove urediti s Austrijom onda, kad uredi svoj odnošaj prema Ugarskoj, s kojom će raspravljati na temelju »potpune državne jednakosti i ravnopravnosti obiju kraljevina kao dviju jednakih i ravnopravnih historičko-političkih jedinica jedne te iste krune«. Protiv takove adrese ustaje žestoko A. Starčević s riječima, da ne će ugovarati s vladom, kojoj osim vlastite sebičnosti nije ništa sveto, a »despocije se ne popravljaju, nego propadaju«. Adresa je primljena 12. II. 1866. ,sa 78 glasova (protiv nje je bilo 22, dok su se 92 ustegli). To ne bijaše dakle ni volja ni glas većine sabora! I već 27. II. 1866. poziva kralj hrvatski sabor, da izabere odbor, koji će s madžarskim odborom pregovarati o međusobnom državnopravno, i onda o odnosu Ugarske i Hrvatske prema Austriji. Sabor izabere 12 članova i ta se regnikolarna deputacija sastane s madžarskom u ožujku 1866. Vijećanja su ostala bezuspješna. Madžari ne priznavahu Hrvatima ništa: ni da je g. 1848. prekinut pravno i faktično svaki odnos između Ugarske i Hrvatske, ni pravo Hrvatske na Rijeku i Međumurje, a o posebnoj hrvatskoj krunidbenoj zavjernici ni da čuju. Za odnos prema Austriji da je kompetentna samo odluka ugarskoga sabora, na kojem hrvatski zastupnici imaju samo osobni — a ne kolektivni glas kao predstavnici hrvatskoga kraljevstva. Madžarima međutim nije ni bilo do toga, da se s Hrvatima nagode. Vanjski je naime položaj bio takav, da je moralo doći do rata Austrije i Prusije, a od toga su se Madžari nadali velikoj koristi. I doista, trebao je samo povod ratu između Austrije i Prusije. Taj se je i našao u pitanju uprave zemalja Schleswiga i Holsteina, koje su Austrija i Prusija, otevši ih Danskoj, među sobom podijelile, ali ipak obje nastojale proširiti svoj utjecaj na obje zemlje.

138 | S t r a n i c a

Posredovanjem Napoleona III. Prusija sklopi savez s Italijom. Uz Austriju pristade u Njemačkoj većina saveznih država, uz Prusiju većina onih manjih. A radi saveza Prusije i Italije morala je Austrija voditi rat s jednom i drugom. Italiju potuče austrijska vojska kod Custozze 24. VI. 1866 na kopnu, a na moru kod Visa 20. VII. 1866., no podlegne boljoj spremi i taktici pruskoj kod Sadove 3. VII. 1866. Rat se svrši mirom u Pragu 23. VIII. 1866. Austrija morade istupiti iz njemačkog saveza i prepustiti njegovo vodstvo Prusiji. S Italijom je sklopljen mir u Beču 3. X. 1866. Mletke, koje je Austrija bila predala Napoleonu III., ustupi ovaj talijanskomu kralju Viktoru Emanuelu, što je sada Austrija i ratificirala.

DUALIZAM

Sada je valjalo urediti nutarnje prilike, ako se htjelo, da Austrija sačuva svoj velevlasni položaj.

Franjo Josip je pružio ruku pomirnicu Madžarima, kojih sudbinu ima sada u rukama rodoljub Deák. Belcredi poče doduše zagovarati, da se Monarhija uredi kao federativna država, no političke prilike i odlučnost Madžara, pa i osobna sklonost carice Jelisave prema Madžarima učiniše, da je prevladala dualistička osnova ministra Beusta.

Belcredi odstupi, a Beust postane ministar predsjednik i vanjskih poslova. I Deák ugovori s Beustom, da se Monarhija podijeli na dvije pole: u jednoj će imati premoć Nijemci, u drugoj Madžari. I kralj primi otpisom od 17. II. 1867. na znanje zahtjeve Madžara te povjeri grofu Andrassyju, otprije na smrt osuđenom revolucionarcu, sastav ugarskog ministarstva. Tu je dakle nagodbu sklopio car, ali je ona vezala austrijske zemlje. Za Ugarsku pak postade nagodba osnovni zakon, koji je kralj sankcionirao 28. VII. 1867. kao zakonski članak XII. 1867. g.

Hrvatska nije pritome imala udjela, niti se izričito spominje u nagodbi, već jedino pod riječima »Ugarska i posestrime joj kraljevine«. I poslije te nagodbe dobije Monarhija od 14. XI. 1868. ime: Austro-Ugarska, kao realna unija dviju država, koje imaju: 1. zajedničkoga vladara, 2. zajedničku vojsku i mornaricu, 3. zajedničke vanjske poslove i 4. zajedničke troškove za te poslove. Delegacije od 60 članova sa svake strane sastaju se svake godine izmjenično u Beču i Budimpešti i vrše zakonodavnu vlast u zajedničkim poslovima. Nemadžarske narode u Ugarskoj, pa i Hrvatsku sa svim njezinim historijskim državnim pravom prepusti car Madžarima na milost i nemilost. Nagodivši se tako s Madžarima okruni se Franjo Josip za ugarsko-hrvatskoga kralja 8. VI. 1867. — bez sudjelovanja Hrvata.

UGARSKO-HRVATSKA NAGODBA

Dne 25. V. 1867. raspušten je hrvatski sabor; doskora je na svoju želju otpušten i ban Šokčević, a namjesnikom banske časti imenovan Levin barun Rauch. Njemu kralj povjeri zadaću, da provede nagodbu između Ugarske i Hrvatske na načelima ugarske regnikolarne deputacije iz god. 1866. — dakle na protuhrvatskom stanovištu! U Hrvatskoj ne bi prema izbornom zakonu od g. 1848. nijedna stranka mogla dobiti većinu, koja bi, priznavajući austrougarsku nagodbu, bila voljna sklopiti ugarsko-hrvatsku nagodbu, kakvu su snovali kralj i Madžari. Zato kralj ukine svojevoljno hrvatski izborni red iz 1848. i naredbom od 20. listopada 1867. donese (oktroira) u tu svrhu posebni zakon za izbore u Hrvatskoj. Po ovom je ostao velik broj virilista, a broj biranih narodnih zastupnika smanjen na 66. Pravo glasa imaju od vlade zavisni ljudi, napose činovnici. Poče strašan pritisak uz progon opozicionalne štampe, dok su mnogi odlični rodoljubi

139 | S t r a n i c a

lišeni služba, a strani novinari kao nepoćudni jednostavno prebačeni preko granice. Uz takove je prilike izbor i proveden. Rauch je dobio većinu. (52 od svih 66, a od tih 34 činovnika). I takav je sabor još uz pomoć virilista imao sklopiti za vječna vremena nagodbu između Hrvatske i Ugarske. Sabor se je sastao 8. I. 1868. U ime prosvjeda radi gaženja zakona i falzificiranja narodne volje opozicija istupa iz sabora, prepustivši tako sudbinu domovine unionistima. Dne 30. I. 1868. izabere sabor kraljevinski odbor od 12 lica (sve samih madžarona), koji je imao s jednakobrojnim ugarskim odborom stvoriti nagodbu. Ipak su među njima trojica: grof Janković, Jovan Živković i Ignjat Brlić, dolično željeli očuvati prava Hrvatske. I 27. IV. 1868. pođe odbor u Peštu, a već koncem srpnja bude nagodba sklopljena. Glavna su joj načela:

Nagodba se sklapa kao dvostrani ugovor između Kraljevine Ugarske i Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije formalno na paritetnoj osnovi, dakle kao ravnopravni faktori. Hrvatska priznaje naknadno austro-ugarsku nagodbu, ali se ubuduće takvi temeljni zakoni mogu stvarati samo sudjelovanjem Hrvatske.

Za uređenje državopravnih pitanja polazi se ipak sa stanovišta Pragmatičke sankcije od g. 1722., po kojoj su zemlje krune sv. Stjepana nerazdružive, ali se Hrvatskoj priznaje, da je »politički — dakle državni — narod, imajući svoj teritorij i u pogledu unutarnjih svojih poslova vlastito zakonodavstvo i autonomnu vladu«. Na teritoriju Hrvatske je službeni jezik hrvatski, a i na saboru u Pešti i u podnescima zajedničkoj vladi Hrvati se mogu služiti hrvatskim jezikom. Hrvatska i Ugarska tvore jednu državnu zajednicu — pa se kralj kruni samo jednim činom, ali zavjernicu izdaje kao original i na hrvatskom jeziku. Hrvatskoj se jamči reinkorporacija nesjedinjenih dijelova. Ugarska i Hrvatska imaju zajedničke poslove, koji spadaju pod ministarstva financija, poljodjelstva, trgovine i zemaljske obrane. Tu se ustrajaju hrvatski odsjeci. Inače Hrvatska ima potpunu autonomiju u legislativi i egzekutivi u svim nutarnjim poslovima te u bogoštovlju, nastavi i pravosuđu. Ovima stoje na čelu odjelni predstojnici. (Kasnije je organiziran i gospodarski autonomni odio).

Na čelu autonomne vlade hrvatske stoji ban, koji je odgovoran hrvatskom saboru. Njega imenuje kralj — ali na prijedlog zajedničkog ministra predsjednika. Ban ne može imati vojničkog djelokruga. Hrvatska će imati svoj grb i zastavu na svome teritoriju.

Zajednički poslovi rješavaju se u zajedničkom saboru u Pešti, kamo Hrvatska šalje iz svog sabora određen broj odaslanika, ali oni ne primaju upute od sabora, kojih su se dužni držati, niti vrše svoje pravo kolektivno kao prije, već osobno. Dok se u zajedničkom saboru vijeća o zajedničkim poslovima, vije se na njemu uz ugarsku i hrvatska zastava.

Iz zajedničkoga sabora delegiraju se petorica Hrvata u delegacije, a u zajedničkoj vladi sjedi i hrvatski ministar bez lisnice, kao veza između kralja i hrvatske vlade. Najlošije je prošla Hrvatska u financijalnom pitanju, i to baš radi potpune nesposobnosti svoje deputacije. Sam Deák je nudio ovima autonomiju u financijama, te je i u zajedničkoj sjednici deputacija izjavio, da je za to, da zajedničke budu samo neke vrsti poreza (na rakiju, pivo, slador, sol i duhan), a sve ostalo da se prepusti hrvatskoj autonomnoj upravi, no hrvatski delegati ne prihvatiše toga iz nekog straha, da Hrvatska ne bi mogla sa svojim porezima izaći na kraj.

Za pokriće autonomnih troškova Hrvatske određena je revizijom nagodbe tangenta od 45%, a 55% za zajedničke hrvatsko-ugarske troškove. (Po prvotnom tekstu nagodbe bilo je za Hrvatsku određeno paušalno 2,200.000 forinti).

Naravno da su takovom nagodbom Madžari okovali hrvatsku industriju, privredu i svaki gospodarski napredak, i sve kasnije nedaće Hrvatske na političkom, a osobito na gospodarskom polju izviru iz tog dijela nagodbe, kojom su Hrvati tražili od Madžara manje financijalne samostalnosti, nego im je davao sam Deák. Hrv. regnikolarna

140 | S t r a n i c a

deputacija pokazala je tako slabu stručnu spremu u financijalnim pitanjima, da su nekoji članovi njezini hvastali se, kako su još dobar posao učinili!

U pitanju Rijeke nisu se mogli složiti. Hrvati su, makar sami unionisti, tvrdili, da Rijeka pripada Hrvatskoj, što opet Madžari nisu htjeli priznati, pa Deák predloži, da se nagodba sklopi, a riječko pitanje da se zasada ostavi, i tako je § 66. Nagodbe glasio ovako: »U smislu predidućih paragrafa priznaje se, da na teritorijalni opseg kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije spada: 1. Cijeli prostor, koji zasada skupa sa gradom Bakrom i njegovim kotarom pripada riječkoj županiji, izuzevši grad Rijeku i njegov kotar, glede kojih među oba kraljevinska odbora Nagodba nije uspjela«.

Nagodbu su morala odobriti oba sabora. Hrvatski je sabor raspravljao o tome najvažnijem zakonu od 21. do 24. rujna 1868. tako površno, da se nije dokončala ni generalna debeta, kad li Žuvić predloži, da se nagodba primi, kako stoji, bez posebne debate o svakome paragrafu. Samo četvorica se zastupnika — opozicija nije dolazila na sjednice — usprotiviše tome prijedlogu, no drugi ga svi primiše odmah. Glede Rijeke zamolio je ipak sabor kralja, da taj grad dosudi Hrvatskoj, jer njoj pripada po »neoborivom pravu«. Kralj je i sankcionirao hrvatski tekst Nagodbe, u kojemu je stajalo, da se odbori nisu složili u riječkom pitanju. No podnesen mu je na sankciju i madžarski tekst, te Madžari izjaviše ujedno glede Rijeke: »grad Rijeka s lukom i kotarom pripada neposredno kraljevini Ugarskoj, pa se prema tome ima odmah njoj i utjeloviti«. Kralj, da dovede u sklad oba stanovišta, izda reskript, kojim poziva oba sabora, da priznadu, »da grad Rijeka sačinjava zasebno tijelo, koje potpada kruni ugarskoj«, a da će se sva njegova pitanja riješiti sporazumno sudjelovanjem Hrvatske, Ugarske i Rijeke. I premda su tekstovi Nagodbe bili već od oba sabora prihvaćeni, a hrvatski je dobio i kraljevu sankciju, ipak su i u već sankcioniranom tekstu uvedene promjene. Madžarski tekst je nanovo prepisan, i u njemu § 66. (glede Rijeke) promijenjen, dok je hrvatski kao već sankcioniran u Beču jednostavno falzificiran. Na originalni tekst prilijepljen je papir (»krpica«) s novim tekstom, koji je glasio: »Rijeka s lukom i kotarom sačinjava posebno s ugarskom krunom spojeno tijelo (separatum sacrae rcgni coronae adnexum corpus) i glede kojega kao takova, posebne autonomije i na nju protežućih se zakonodavnih i upravnih odnošaja i naređenja, imat će se putem odborskih rasprava između sabora kraljevine Ugarske i sabora kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i grada Rijeke opće sporazumljenje postići«. U privatnopravnom ugovoru bi takav falzifikat donio pojedincu tamnicu, dok u međunarodnim ugovorima takova slučaja ne pamti povijest, pa ipak je hrvatski sabor odobrio naknadno i taj falzifikat 17. XI. 1868. Na sastanku izaslanika Rijeke, hrvatskoga te ugarskog sabora za rješenje riječkog pitanja odbili su Riječani svaku vezu s Hrvatskom, dok su Hrvati tražili, da gubernator Rijeke bude riječko-modruški župan, da Rijeka ima doduše svoju autonomiju, ali vrhovna instancija da joj bude u Zagrebu, kamo će slati u sabor dva zastupnika, a jednoga u zajednički sabor u Peštu. Madžari su pak tražili, da vrhovna instancija bude u Pešti, kamo ona šalje jednog zastupnika, a gubernatora predlaže ug. ministar predsjednik. To su prihvatili i Riječani. Ministar predsjednik Andrassy posla svoj posredujući prijedlog: politička uprava Rijeke spada pod zajedničku vladu u Pešti, sudbena instancija joj je Stol sedmorice u Zagrebu, a o školstvu neka se Rijeka nagodi s Hrvatskom. Sjednice odbora budu nato odgođene, a kad su nastavljene (18. XII. 1868.), Hrvati postave prijedlog u formi ultimatuma: odsjek unutarnjih poslova prepušta se Rijeci, bogoštovljem upravlja hrvatska vlada, a pravosuđe u 2. i 3. molbi potpada pod Zagreb. Ne će li se to primiti, onda neka Rijekom provizorno upravlja zajednička vlada u Pešti, dok se u zgodnije vrijeme ne nastave dogovori. Madžari to prihvate objeručke i Rijeka ostade u njihovim rukama sve do pada Austro-ugarske. No ako je nagodbom i priznat hrvatski državni suverenitet, bila je ona

141 | S t r a n i c a

trajnim izvorom svih kasnijih političkih i socijalnih nevolja hrvatskoga naroda. Hrvati nisu njom nikad bili zadovoljni, jer je ona po sastavu sabora, koji ju je sklopio i proveo, zaista bila nametnuta Hrvatskoj, pa prema tome bez moralnih osnova. Poslije izglasane nagodbe Rauch postade banom, a Koloman Bedeković hrvatskim ministrom u Pešti. Da onemogući borbu protiv nagodbe, dade Rauch u saboru g. 1870. izglasati zakon, po kojem je svaka borba protiv nagodbe označena »zločinom smetanja javnoga mira« i veleizdajom. U tu svrhu zavede nasilan režim, otpuštajući iz državne službe viđenije intelektualce, progoneći opozicionalnu štampu, raspuštajući gradska zastupstva — jednom riječju gušeći svaki izraz negodovanja protiv sebe i režima. Ipak se našao način, kako će i Rauch pasti. Premda su bila zla vremena, ipak se je još u Hrvatskoj mnogo cijenilo poštenje. U Vojnom Sisku, u varaždinskoj Vojnoj krajini — dakle izvan dohvata Rauchove šake — štampao se je list »Zatočnik«. Taj list ustvrdi, da je Rauch imao osobne koristi u konzorciju za presušenje Lonjskoga polja. I ban bi moralno prisiljen tužiti »Zatočnik«. A Vojni sud u Petrinji, kao neodvisan, riješi urednika »Zatočnika«, te Levin Rauch morade kralju predati ostavku.

Banom postade Koloman Bedeković; on raspiše izbore, koji su donijeli pobjedu narodnoj stranci, a kad se je materi zemlji pridružila 8. VI. 1871. i Varaždinska krajina, dade i ona svih svojih devet mandata narodnoj stranci. Takav sastav sabora nije bio po volji Franji Josipu, i on ga triput odgađa za volju Madžara, na što narodna stranka odgovori muževnim proglasom na narod 20. IX. 1871. (rujanski manifest), u kojemu poriče pravovaljanost nagodbe. Nastade odlučan čas. Bečki ministar predsjednik grof Hohenwart nagovara dvor, da uredi državu federalistički. Kako je uto već 12. IX. 1871. izjavio Franjo Josip, da će se kruniti za češkoga kralja, pripremili su Česi s Hohenwartom t. zv. fundamentalne članke, po kojima bi Češka u pravima bila izjednačena Ugarskoj. No protiv federalističke ideje ustadoše ministar vanjskih poslova Beust i Andrassy, dok je Bismarck smišljao ne otkidati od Austrije njemačkih pokrajina, samo da ne bi oslabio utjecaj Nijemaca u Austriji na korist Slavena. Ali uto dođe na pomoć Beustu neuspjela Kvaternikova buna. Kvaternik, do skrajnosti pošten rodoljub, uman, dubok vjernik, ali više mistik, nego realan političar, obilazio je od g. 1857. različite prijestolnice Evrope, dolazeći tako u dodir s diplomatima i vladarskim dvorovima i tražeći svuda pomoći za Hrvatsku. No kako nije imao za sobom narodnih masa, počeše ga doskora napuštati izvanjski prijatelji, s tim više, što su mu i neki hrvatski renegati (Imbro Tkalac), koji su bili u službi Madžara, kvarili račune. Vrativši se razočaran u domovinu, više osjećajan nego realan, te bez većih priprema, zametne revoluciju oko Plaškoga, računajući, da će se bližnja Bosna i Dalmacija dići na oružje. Zgodan teren za bunu bila mu je Lika (Krajina), koja je bila na rubu ekonomske propasti, a bijesna na loše gospodarenje njezinim jedinim bogatstvom — šumama. No buna bude za nekoliko dana ugušena s tim, da su Kvaternik i drug mu Bach platili svoju ljubav prema Hrvatskoj glavom 11. listopada 1871.

Radi te bune pretrpi stranka prava mnogo progona, a napose Starčević, dok narodnjaci nedostojno osudiše Kvaternika. I sad narodna stranka poslije raspusta sabora (15. I. 1872.) ne radi više u duhu svoga rujanskog manifesta, već se poče približavati unionistima. Bedeković preda ostavku, a kralj imenuje Antuna Vakanovića namjesnikom banske časti. Tako se negdašnji pjesnik ilirskih budnica primi uloge, da kao madžarski eksponent najogavnijim sredstvima upokori Hrvatsku. No premda je po uputama Levina Raucha proveo izbore s velikim nasiljem (Milan Makanec ustvrdi, da je Vakanović dobio za te izbore Judinu plaću od 300.000 for.), odnese ipak narodna stranka većinu mandata (47 prema 28 unionista). Vakanović pozove u sabor 47 virilista-madžarona, a kad je narodna stranka počela sve upornije tražiti reviziju nagodbe, dade Vakanović falzificirati

142 | S t r a n i c a

četiri promemorije i zapisnike, kojima se dokazivalo, da su prvaci narodne stranke (Strossmayer, Mažuranić, Kukuljević, Mrazović, Miškatović i Makanec) stupili u vezu s ruskom vladom u svrhu, da dignu revoluciju u Hrvatskoj, primivši zato i novac od Rusije. Taj posao obavi po narudžbi Vakanovićevoj Židov Higin Reicherzer, koji je preveo svoje ime u Dragošić.20

Posljedica rakovičke bune bila je ta, da je intrigama Beusta i Andrassyja pao Hohenvvart, a s njim i ideja federalizma, kojom se uostalom ni Starčević nije oduševljavao, smatrajući je novim pokušajem bečkoga centralizma. Kako su pak pravaši bili radi te bune stavljeni izvan zakona, a narodnjaci Vakanovićevim intrigama onemogućeni, napuste sami svoj program i rujanski manifest te primiše ruku pomirnicu novoga madžarskog ministra predsjednika Lonyayja, stope se po njegovu naputku (g. 1873.) s madžaronima u jednu stranku. Unionisti stupe u narodnu stranku pod pogodbom, da se u zajednički sabor i u odbor za reviziju nagodbe bira polovica članova iz njihova kola. Za Vakanovićevu vladu veli Horvat, da je to »najtužnije razdoblje hrvatske parlamentarne povijesti 19. vijeka, po svom duhu i metodama zasjenjujući i kasniju vladavinu grofa Khuena-Hedervaryja. Vakanović kao namjesnik banske časti je inkarnacija političkih poroka — teško je u njemu naći jednu svijetlu crtu . . . Nekada slobodar uvodi prvi u 19. vijeku u hrvatsku politiku otvoreno nasilje, politički nemoral, korupciju, denuncijacije. Vakanovićev režim je gruba bezočna sila bez ikakve političke ideje«.21 Valja spomenuti, da je madžarska masonerija uspjela preko Vakanovića osnovati prvu ložu u Hrvatskoj kao »Društvo korisno za javne interese«.

REVIZIJA NAGODBE

Revizija nagodbe donijela je Hrvatskoj doskora nastojanjem narodnjaka ove izmjene: 1. hrvatski poslanici na zajedničkom saboru biraju sami, bez uplitanja zajedničkog sabora, pet članova za delegacije, 2. kralj imenuje izravno bana, a ne na prijedlog ugarskoga ministra predsjednika, 3. ban je odgovoran hrvatskom saboru i dobiva naslov zemaljskog ministra Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, 4. Hrvatska dobiva financijalnu samostalnost i 5. ukida se uplitanje hrvatskog ministra u Pešti u hrvatsku autonomiju. No od svega toga uspjelo se jedino u tome, da je ukinut paušalni iznos od 2,200.000 for., kako je to bilo uglavljeno u nagodbi, a uvedeno, da Hrvatska ima za autonomne poslove dobivati 45% od svojih prihoda i da se hrvatski sabor ima sazivati tri mjeseca poslije njegova raspusta. I kad je narodna stranka prihvatila jadno revidiranu nagodbu, istupi iz stranke jedan od najdarovitijih i najpoštenijih zastupnika Milan Makanec, jer je »za zdjelu leće« izdala svoja načela, i zapodjenu ljutu borbu protiv nje i njenoga vođe — Ivana Mažuranića, koji je 15 dana poslije izglasane revizije nagodbe 20. IX. 1873. postao banom (ban pučanin). Pa kao što je negda Rauch gonio narodnjake, tako su sada oni, imajući vlast, gonili Makanca i Starčevićeve pristaše. Makanec, čije je geslo bilo »Za istinu i pravo«, i Ante Starčević uz geslo »Bog i Hrvati« jedina su utješna pojava u to doba oportunizma, kao znak, da je u hrvatskom narodu još bilo zdravih klica.

Mažuranić je prvi ban, koji nije plemić, ali se i taj pučanin volio grijati na suncu bečkoga dvora — on činovnik-rodoljub, a uz to pjesnik, neka sinteza graničara, austrijanca i panslavena. Istina, kao ban donio je liberalan zakon o slobodi štampe, premda je on sam progonio opozicionalnu štampu, zakon o slobodi sastajanja, odvojio je sudstvo od upravne vlasti i time ga učinio neodvisnim. I na prosvjetnom je polju za njega

20 Pisac drama: Posljednji Zrinski, Zadnji dani Katarine Zrinske, Zakletva na Ozalj gradu. 21 Josip Horvat: Politička povijest Hrvatske, Zagreb, 1936.

143 | S t r a n i c a

Hrvatska vidno pokročila naprijed: s pomoću Strossmayerovom otvoreno je hrvatsko sveučilište g. 1874., a vlada uvodi opću obvezu polaženja pučke škole; osnovan je i statistički ured, pa kulturno i zdravstveno vijeće, bolnica za umobolne u Stenjevcu i kaznionica u Lepoglavi; konačno je donesen i zakon o odgovornosti bana i odjelnih predstojnika za svaki čin ili propust na štetu hrvatske samostalnosti. Sve to svjedoči, da je činovnička karijera banova imala i svoju pozitivnu stranu, jer je negdašnji činovnik s banskom vlašću podigao Hrvatsku na visinu moderne države. Ipak su nekoji narodnjaci (Makanec, Vrbanić, Marjanović, Mazzura) bili žestoki njegovi protivnici. Strossmayer i Starčević, dijametralno oprečni, slažu se u oštrom sudu protiv Mažuranića. Kao dvorski čovjek bio je ban neodvisan od Madžara, ali zato zavisan od dvora, pa se je pjesnik Smrti Smail-age Čengića vrlo mlohavo vladao, kad je sabor tražio od kralja, da se pomogne raji u Bosni.

OKUPACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Ondje je bilo stanje neodrživo. Raja nije mogla više snositi pljačku, zulume begova i turskih činovnika, pa se u očaju diže na oružje već g. 1857. Turska morade pod pritiskom javnog mišljenja Evrope obećati, da će uvesti reforme, ali nije bila kadra provesti svog obećanja. Stoga se javljao ustanak za ustankom. Englez Gladstone traži u javnim skupštinama, da se Turci otjeraju iz Evrope, a Bosni i Hercegovini da se dade autonomija. Austrija je već od 1856. gledala, kako bi dobila te zemlje, da time nadoknadi gubitak Lombardije i Venecije, pa grof Andrassy razvija živu diplomatsku djelatnost u t. zv. orijentalnom pitanju. Zato se je i protivio, da se Bosni i Hercegovini dade autonomija, jer nisu dozrele za to, upozoravajući ujedno velevlasti, da Srbija i Crna Gora rade, kako bi zaposjele te pokrajine. I kad su se Srbija i Crna Gora zaratile s Turskom, Austrougarska je ostala strogo neutralna, premda se je odmah u početku rata sporazumjela s Rusijom, bude li Turska potučena, da će Srbija dobiti dio Bosne uz Drinu, Crna Gora dio Hercegovine, a sve ostalo će zapasti Austrougarsku. No Srbija bude poražena, dok je Crna Gora potukla tursku vojsku, te kad Turska nije prihvatila reforma predloženih od velevlasti, objavi joj Rusija 24. IV. 1877. rat, sklopivši s Austrijom potajnu konvenciju 15. I. i 18. III. 1877., po kojoj je Austriji slobodno okupirati Bosnu i Hercegovinu. Pobijeđena Turska (kod Plevne) kapitulirala je Sanstefanskim mirom, po kojem je Bosna i Hercegovina imala dobiti autonomiju. No taj mir zabaciše Engleska, Njemačka i Austrija, i nastojanjem grofa Andrassyja sazva se evropski kongres u Berlinu. Člankom XXV. toga kongresa dobije Austrija 4. VII. 1878. mandat, da zaposjedne Bosnu i Hercegovinu i njima upravlja, a u Novom Pazaru da drži svoje posade, i zaposjedne vojničke i trgovačke ceste. Madžarski i njemački liberalci nisu toga željeli, jer su se bojali priliva Slavena, ali je Andrassy u delegacijama ipak nadvladao.

Hrvati su se nadali, da će poslije okupacije biti te zemlje priklopljene Hrvatskoj. Jedini je Starčević sa sumnjom gledao u to, pa je napadao Austriju, a branio Tursku, voleći, da Bosna ostane turska, nego da je okupira Austrija.

Austrija pošalje u Bosnu hrvatske vojnike, gdje su se muslimani na svoju ruku žestoko oprli tuđinskoj najezdi. General Filipović prijeđe 29. VII. 1878. preko Save kod Broda, Gradiške i Samca u Bosnu, a Jovanović kod Vrgorca i Imotskog u Hercegovinu. Uza svu anarhiju, koja je ondje vladala, uspije ipak demagogu Hadži-Loji organizirati žestok otpor, no morade konačno podleći.

Hrvati su se i sada nadali, da će barem jedan dio sjeverozapadne Bosne, t. zv. Turska Hrvatska biti pripojena Hrvatskoj. Tu je nadu sabor 1878. u adresi kralju i naglasio, ali Starčević, nezadovoljan tonom adrese, i iznoseći ispravke ustvrdi, da

144 | S t r a n i c a

»zauzeće Bosne i Hercegovine bez prava, koje na te zemlje ima samo kraljevina Hrvatska, ne može imati drugi konac van da u kratko vrijeme upropasti i one zemlje i da uskori zahtjeve izvanjske proti monarhiji.« … No Evropa — a pogotovo Austrougarska udesiše okupaciju tih zemalja s posve drugoga gledišta. Da ih kralj ne misli pripojiti Hrvatskoj, bilo je očito po ukoru, koji je dao saboru, da je »prekoračio svoju djelatnost govoreći o Bosni i Hercegovini«.

I tako je dualizmu dodan novi monstrum političke jedinice: zemlje pod suverenitetom sultana, upravljane po zajedničkom ministru financija, eksploatirane od Madžara i Nijemaca, s tri vjere, a s jezikom, koji po savjetu Hrvata Jagića, bečkog profesora, prozvaše — bosanskim.

Ni ban Mažuranić nije bio zadovoljan saborskom adresom, jer mu se činila preoštra. Tako se našao odasvud okružen samim protivnicima, kod kuće i u Pešti, te uvidjevši, da se ne može održati, poče tražiti način, kako da časno ode s banske stolice. I kad su se 1878.—79. poveli pregovori o obnovi financijalne nagodbe, gdje su Hrvati tražili financijalnu samostalnost, a Madžari im dokazivali, da je Hrvatska pasivna, i da je oni uzdržavaju, Mažuranić izjavi u posebnoj spomenici, da ne može ostati na banskoj stolici, ako se ne udovolji Hrvatima u dva pitanja: da dobiju financijalnu samostalnost i da se razvojačena Krajina pripoji Hrvatskoj. Rezultat je bio, da je hrvatski ban 21. II. 1880. umirovljen. Njega naslijedi grof Ladislav Pejačević, i on kao kraljev povjerenik sjedini g. 1881. Vojnu krajinu s materom zemljom, što u Krajini izazva veliku radost.

MADŽARIZACIJA HRVATSKE

Madžari su međutim, otkako je primljena nagodba, postepeno kušali provesti madžarizaciju u Hrvatskoj. Već g. 1876. počeli su s pitanjem željeznica, a za Pejačevića g. 1880. otvori financijalni ravnatelj u Zagrebu Madžar Antun David po intenciji ministra financija Szaparyja tečaj madžarskog jezika za financijske činovnike, s porukom, da će kod napredovanja u službi imati prednost oni, koji s uspjehom svrše taj besplatni tečaj.

I mada je ban uvjeravao saborsku deputaciju, da se taj postupak ne kosi s hrvatskim ustavom, ipak su zdraviji elementi iz same vladine većine vidjeli u tom povredu § 57. nagodbe, pokojemu je unutar granica kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i za organe zajedničke vlade službeni jezik hrvatski. Takovo držanje narodne stranke urodi secesijom boljih elemenata, koji onda osnuju »Nezavisnu narodnu stranku« (»Obzor«). Madžari su radili po planu. Iza afere »Davidove škole« postavi taj isti čovjek po naredbi ministra Szaparyja na financijalne urede u Zagrebu grbove s madžarskim i hrvatskim natpisom, skinuvši stare sa samim hrvatskim. Pa mada je to bila očita nezakonitost,, bili su s reda plijenjeni listovi, koji su na nju upozoravali, i zato buknu 14. VIII. 1883. u Zagrebu krvave demonstracije, koje se nastave i drugog dana, kad su demonstranti silom poskidali protuzakonite grbove. I vojnička puška bude uperena protiv građana, koji su se digli, da štite svoje pravo. Kad je pak ministar predsjednik Tisza izjavio, da će se zbačeni grbovi uspostaviti silom, usprotivi se tome Pejačević, koji, ne mogavši zapriječiti tu ministrovu odluku, preda ostavku. Duhovi se sada još gore uznemire i po Hrvatskoj buknu nemiri, koji su davali izgled revolucije. Na prijedlog madžarskog ministra predsjednika kralj obustavi u Hrvatskoj ustav, imenovavši kraljevskim komesarom generala Hermana Ramberga. Ovaj dade 7. IX. 1883. silom uspostaviti dvojezične grbove, ali ni njegova čizma ne donese mira, jer je već 16. X. bio prisiljen postaviti u Zagrebu »nijeme« grbove, dok su izvan Zagreba ostali dotadašnji grbovi s hrvatskim natpisom. A da posve »umiri« Hrvatsku, pošalje kralj za bana »svog čovjeka«.

145 | S t r a n i c a

KHUEN-HEDERVARY (1883.—1903.)

Kralj imenuje 1. XII. 1883. banom Dragutina Khuen-Hedervaryja. Bio je to koban dan za Hrvatsku. Khuen dođe kao homo regius, kojemu kralj dade zadaću, da umiri ili bolje, upokori Hrvate. Taj nije birao sredstva pa ni najogavnija (osim batina!), samo da postigne svoj cilj. Nasilje, nepravda, upropašćivanje čitave zemlje i pojedinaca, demoraliziranje javnoga života, laž i himba, izdaja i kriva kletva, — sve je to Khuenu dobro služilo, a farizejska mu deviza bijaše: rad, red i mir! Bijahu mu tada trideset i tri godine. Kao đak učio je pravo u Zagrebu, a, premda po osjećaju Madžar, mogao je postati hrvatski ban, jer je po svom posjedu i rodnom mjestu u Slavoniji (Nuštar) bio hrvatski državljanin, dok je prije bio veliki župan u Đuru. Nametnut saborskoj većini dade joj razumjeti, ne bude li mu poslušna, da će biti imenovan komesarom. I negdašnja narodna stranka, da tobože spasi ustav, padaše pred njim sve niže, primajući u svoje krilo elemente, od kojih rijetki osjećahu nešto za domovinu, te se tako pretvorila u družbu mameluka i robova, koji su bili kadri sve učiniti za pregršt srebrnjaka. No uz te nametnike i ropske duše živio je u hrvatskome narodu i čisti, pošteni lik rodoljuba i pregalaca — Hrvata Starčevićanaca. Stranka prava dizaše duhove, i što ju je tiranin žešće gonio, to se je sama čistila od gnjileži i postajala jedinom uzdanicom naroda; uza nju stajaše u opoziciji neodvisna narodna stranka (Obzoraši). Njezini prvaci bijahu umni i spremni ljudi, subjektivno i pošteni i dobri patrioti, ali radi svoga nagodbenjaštva ne činjahu se narodu dovoljno radikalni i zato ne imađaše stranka jakoga korijena u njemu.

Prvi korak Khuenov bio je, da je pooštrio saborski poslovnik, te je predsjednik sabora mogao po svojoj volji isključivati narodne zastupnike. Izbori, što ih je Khuen proveo g. 1884., dali su mu većinu, kojom je mogao vladati i raspolagati. Opozicija je imala 41 zastupnika (13 obzoraša, 3 izvan stranaka i 25 pravaša). Adresu stranke prava nije predsjednik sabora Mirko Hrvat dao ni čitati, jer »vrijeđa dinastiju«, a onda radi nemira isključi sve zastupnike pravaše pa i samog Davida Starčevića, koji tog dana nije ni bio u sabornici. Marko Lončarić, vladinovac, predloži, da predsjednik može isključiti narodnog zastupnika iz sabora za 60 sjednica, a ako se rasprava o kojem pitanju zateže, mogu poslije trećeg dana devetorica zastupnika predložiti, da se rasprava prekine, i onda se glasuje o pitanju — naprosto ustajanjem. Napokon je sabor »privremeno« obustavio porotne sudove.

Da Khuena onemoguće, slože se opozicionalci i odluče osramotiti ga usred sabora. Ban Jelačić bijaše po Kukuljeviću prenio u Zagreb spise ukinutih hrvatskih

samostana i druga arhivalija, koja su se dotada nalazila u Budimu. Madžari su još od Mažuranića uzalud tražili, da se ti spisi povrate u Budim. I Khuen dade sada krišom noću s pomoću arhivara Miškatovića prenijeti te spise u Peštu. No sami Khuenovi ljudi odaše opoziciji, što se je dogodilo, a ova zatraži od predsjedništva, da se sazove sabor, te u sjednici 3. X. 1885. podnese starčevićanac Tuškan prijedlog, da se ban stavi radi svoga čina pod optužbu. A kad ban reče, da dvoji, da je Hrvatska pošteno posjedovala one spise, nasta gužva, u kojoj David Starčević i Gržanić tvorno napadnu Khuena, te ga Gržanić udari nogom u stražnji dio tijela, i izguraju ga iz sabora. Radi toga dođoše naravno pod optužbu, i začudo svjedoci, koji su potvrdili, da je ban zaista udaren, budu osuđeni — »radi kriva svjedočanstva«. Tako Grga Tuškan na 2 godine tamnice i gubitak građanskih prava. Iso Kršnjavi i Rubido Zichy posvjedočiše na sudu, da ti svjedoci — lažu. Khuen, da se osveti Davidu Starčeviću, podmetnu mu lažan delikt — da je pronevjerio jednu inače sitnicu — i dade ga osuditi na dvije godine tamnice.

146 | S t r a n i c a

Na izborima g. 1887. slomi Khuen opoziciju, a onda u saboru 23. VI. 1888. dade izglasati izborni zakon, po kojemu se onemogućuje svaka opozicija, a broj mandata snizi od 112 na 88 (+ 2 grada Rijeke, koji se nisu nigda birali). Radi visokoga poreznog cenzusa nije imalo pravo glasa ni 2% od cjelokupnog stanovništva, dok su ga imali svi činovnici, pa i zajednički, koji su na teritoriju Hrvatske — prema tome i Madžari! A da bude što manje neodvisnih zastupnika, smanji i broj virilista na 45. No to su prema njegovoj t. zv. izbornoj geometriji prave sitnice. Izborne kotare je tako preustrojio, da je od dva, pa i tri kotara, koji su bili u opoziciji, ustrojio jedan, te su tako tri opozicionalna kotara birala samo jednog zastupnika. Onima pak opozicionalnim kotarima, koji su graničili sa srpskim življem (a ovo je redovito glasovalo za Khuenovu vladu), pridružio je toliko srpskih izbornika, da je vlada s pomoću tih srpskih glasova dobila većinu. Pritisak na izbornike nije bilo teško praviti, jer ih je bio malen broj (negdje tek oko 70), a i od toga dobar dio činovnika, dok je obrtnike opozicionalce uništavao poreznim nametima. Uto su se približili dani žalosnih izbora 1892., kad je Khuen radi nesloge pravaša i obzoraša upravo triumfirao. Godinu dana prije (g. 1891.) bila je u Zagrebu gospodarska izložba; na ovu je došlo i 400 Dalmatinaca, koji su korporativno pozdravili Starčevića.

Dalmacija je već g. 1890. prigodom otkrića spomenika fra Andriji Kačiću pokazala, da je zadojena pravaškom oslobodilačkom idejom, koja sada jednako lebdi nad Dalmacijom i Hrvatskom. Kolo narodne oporbe vodi u Dalmaciji umni i očeličeni poštenjak đon Ivo Prodan, uz kojega napose pristaju svi svećenici i većina učitelja.

Katastrofalni izbori g. 1892. osvijeste inače nesložnu opoziciju te se 10. VI. 1893. sastadoše u Krapinskim Toplicama Starčević i Strossmayer u stanu župnika Ivana Rukavine. To izmirenje ulije narodu nadu, da će združena opozicija odoljeti silniku (kod naknadnih izbora pobijedi Amruš u III. kotaru zagrebačkom madžarona Pliverića), ali doskora osta sve pri starom. Kršnjavi kao odjelni predstojnik favorizira osnivanje madžarskih škola, a osim željeznica madžarizira se pomalo i pošta. Pojedina hrvatska mjesta dobivaju upravo nakazna pomadžarena imena, dok se na željeznicama izbacuju iz vlakova putnici, koji traže poštivanje hrvatskog jezika, da o nečuvenoj cenzuri novina i ne govorimo. Gubitak jamčevine, globe i tamnica dnevna su sudbina novina i njihovih urednika. Narod globljen, osiromašen, seli se u masama u Ameriku, i u tako depopulariziranu Hrvatsku naseljuju se Madžari.

Khuen je tako stajao na gomili gospodarskih, moralnih i političkih ruševina, i s tim uspjehom dolazi pred kralja. I ovaj ima sada doći i vidjeti svojim očima, kako je Hrvatska ukroćena. Ban ga pozove na svečanost otvorenja novoga zagrebačkog kazališta (14. listopada 1895.), a da se i simbolički pokaže, da je Hrvatska dio Madžarske, dade ministar predsjednik Banffy posuti zagrebački kolodvor pijeskom, dovezenim sa slavnoga madžarskog Rakoškog polja, te je tako kralj imao, izlazeći iz vlaka, stupiti nogom na madžarsko tlo. Pa ipak Khuen dobaci Banffyju, kad je ovaj htio sjesti u kočiju do kralja: »Ekscelencijo, na hrvatskom sam teritoriju ja prvi do kralja« i Banffy je popustio. Grad je bio okićen zastavama. Na državnim, zajedničkim uredima i na glavnom slavoluku vi jala se madžarska zastava. Na to planu pravaškim duhom zadojena mladež, nevezana nikakvim obzirima i noseći svoju sveučilišnu zastavu, pod kojom su đaci Hrvati vojevali g. 1848. protiv Madžara, spali pred Jelačićevim spomenikom (16. X. 1895.) madžarski barjak. Na srpsko-pravoslavnoj crkvi, srpskoj banci i srpskoj bogoštovnoj općini bile su izvješene samo srpske zastave, što je također dalo povoda demonstracijama. Mladež bude zbog toga pohvatana, osuđena i relegirana sa sveučilišta. Sveučilišni profesori-madžaroni, među njima Šilović, osude rodoljubni čin omladine, Kršnjavi baca u saboru krivnju na novinstvo, a u gradskom zastupstvu Fran Folnegović požali, »što madžarska zastava nije simbol bratstva i ljubavi među Hrvatskom i

147 | S t r a n i c a

Madžarskom«. Taj njegov govor razglase Madžari po čitavoj Evropi! Za razumijevanje takova držanja Folnegovićeva, koji je prije zauzimao vidno mjesto u stranci prava, treba znati, da je Folnegović bio zapao među slobodne zidare, koji su oduvijek bili eksponenti madžarstva u Hrvatskoj — tamo još od vremena Vakanovićevih, preko kojega je madžarska masonerija osnovala prvu svoju ložu u Hrvatskoj kao »društvo korisno za javne interese«. Gradsko poglavarstvo u Zagrebu imenova Banffyja svojim počasnim građaninom. To Folnegovićevo držanje dovede do rascjepa u stranci prava 22. XI. 1895.

Khuen ostade hrvatskim banom još daljih osam godina.

KONAC KHUENOVE VLADE

Hrvatski đaci, koji su spalili madžarsku zastavu, moradoše, relegirani, nastaviti svoje nauke izvan domovine. Većina ih pode u Prag, no tu pod utjecajem T. Masaryka udare novim pravcem,; odričući se čistoga hrvatstva i svetih narodnih tradicija. Tako zadojeni idejama čeških realista povrate se u domovinu, ponesavši sa sobom iz tuđine protuvjerske ideje, držeći, da je vjera razlog razdoru između Hrvata, koje je Khuen doveo do propasti, i Srba, koje je isti tetošio. Karakteristično je, da je i ilirizam niknuo iz hrvatskog pokreta pod utjecajem Slovaka, i to poslije Jozefinizma i Metternichova apsolutizma; Strossmayer opet donosi jugoslavensku ideju u hrvatski narod poslije Bachova apsolutizma — a nova ideja srpskohrvatskog jedinstva (a ne samo sloge kao za Strossmayera) niče pod utjecajem naturaliziranog Čeha (po rodu Slovaka) Masaryka na ustuk tiraniji madžarskog eksponenta i habsburškog miljenika Khuena.

G. 1902. prenosi »Srbobran« članak »Srpskoga književnog glasnika«: »Srbi i Hrvati« iz pera Nikole Stojanovića. To je zapravo pamflet i uvreda za Hrvate, kojima se navješćuje propast i niječe im se vlastiti jezik i narodnost, što izazva krvave demonstracije protiv Srba u Zagrebu (1. i 2. rujna 1902.).22 Iste godine talijanaši i Srbi u dalmatinskom saboru glasuju protiv državopravnog dijela adrese hrvatske većine — ne priznavajući tako sjedinjenje s Hrvatskom. Ujedno se po Hrvatskoj razmahao skupštinski pokret oko zahtjeva financijalne samostalnosti. Sve hrvatske opozicionalne stranke fuzionirale se u jednu Hrvatsku stranku prava (29. I. 1903.), a doskora se počinju mirnije rasuđivati i odnosi između Srba i Hrvata, pa će se doskora naći zbijeni narodni redovi protiv Khuena.

Od skupština prelazi se na demonstracije, koje se pooštravaju, kad je na zgradi uprave željeznica u Zagrebu osvanuo madžarski natpis s velikim zlatnim slovima, dok se po željezničkim stanicama vješaju redom madžarske zastave. U narodu planu pravi ustanak. Pade radi toga i krv u Zaprešiću, a u Dalmaciji se pronese glas, da je po prijekom sudu obješeno dvadeset ljudi. Dalmacija planu gnjevom i njeni hrvatski zastupnici odoše do samoga kralja, da se potuže, no on ih ne primi. Tada ovi izdaju manifest na Evropu, iznoseći zorno strašne prilike u Hrvatskoj.

I Khuenu postadoše uzaludni prijeki sudovi, vojska i tamnice, jer se požar širio sve jače. Za samoga crkvenog ophoda na Ti jelovo g. 1903. u Zagrebu budu ulice ispražnjene i blokirane vojskom, da ban po starom običaju može stupati za Svetotajstvom. No dalji mu boravak u Hrvatskoj posta nemoguć. Kralj ga diže s banske stolice i šalje u Ugarsku za ministra predsjednika (27. lipnja 1903.). Trebalo je naime uto »pacificirati« i Ugarsku, jer su i Madžari počeli dizati glavu, tražeći potpuni prekid svih užih veza s Austrijom osim kraljeve osobe (personalna unija).

22 Kako je Khuen znao izrabiti neslogu Hrvata i Srba, koja je baš za njegova vladanja sve jače izbijala, i kako su mu Srbi služili, vidi se otud, što od 103 srpska zastupnika, koliko ih je svega bilo za njegove ere u hrvatskom saboru, 101 bijahu madžaroni.

148 | S t r a n i c a

I kako Khuena donesoše u Hrvatsku madžarski natpisi, tako ga oni i odnesoše iz Hrvatske.

RIJEČKA REZOLUCIJA I HRVATSKOSRPSKA KOALICIJA

Odlazak Khuena iz Hrvatske otvori put novoj orijentaciji hrvatske politike. U Ugarskoj je već duže vremena trajala kriza. Vlada nije imala oslona u

parlamentu, koji je prožet idejom samostalnosti, Ugarske. Košutova neodvisna stranka s programom 1848. godine ima većinu. Beč šalje Khuena, pa Fejervaryja, da ukrote Madžare, no uzalud. Franjo Josip poziva k sebi i »u nemilosti« otpušta vođe opozicije, pa ne pomažu ni prijetnje općim pravom glasa, jer bi ovo moglo, osloboditi ugarske narodnosti od madžarske prevlasti, kojoj je baš bio začetnik sam Franjo Josip g. 1867. Tri godine traju ta natezanja između dvora i parlamenta. U to se je doba imala obnoviti i financijalna nagodba između Ugarske i Austrije, kod čega bi morala i Hrvatska sudjelovati. Sada je nastupio za Hrvate odlučan čas, te su se s malo više opreznosti i energije mogle popraviti sve stare pogrješke. No Hrvati mjesto borbe izabraše u taj čas cjenkanje — takovo, da su popustili na svim linijama, izvlačeći »realnom politikom« madžarska državna kola iz gliba, i nakon dugih konferencija sastanu se izaslanici udružene opozicije iz Hrvatske (Vrbanić, Harambašić i Zagorac) i hrvatske stranke (fuzionirana narodna stranka s pravašima) iz Dalmacije u Opatiji, gdje su nakon vijećanja 11.—13. IX. 1905. zaključili između Beča i Pešte — podupirati Peštu. I dne 3. X. 1905. bi konačno u hrvatskoj čitaonici na Rijeci stilizirana i potpisana Riječka rezolucija:

Glavne su joj zasade: »Hrvatski zastupnici drže, da su današnje javne prilike u Ugarskoj nastale uslijed borbe, koja ide za tim, da kraljevina Ugarska dođe postepeno do potpune državne samostalnosti. Hrvatski zastupnici smatraju tu težnju opravdanom i uvjereni su, da su oba naroda, hrvatski i ugarski, upućeni jedan na drugoga. Zato hrvatski zastupnici smatraju, da je njihova dužnost boriti se uporedo s ugarskim narodom za ispunjenje svih državnih prava i sloboština, u uvjerenju, da će rečena prava i sloboštine biti od koristi hrvatskom i ugarskom narodu«.

Hrvati za tu uslugu traže sjedinjenje s Dalmacijom i strogo ispunjenje hrvatskih prava, sadržanih u hrvatsko-ugarskoj nagodbi, da bana ne imenuje kralj na prijedlog ugarskog ministra predsjednika, nego da ban bude neodvisan i samo hrvatskom saboru odgovoran.

Rezoluciju nije prihvatila Starčevićeva stranka prava (čisti), nisu je potpisali ni Istrani — a Slovenci nisu ni dolazili u obzir. Od Dalmatinaca je nije potpisao Prodan ni zastupnici na carevinskom vijeću u Beču.

Rezolucionaši, da osiguraju sebi leđa u domovini, stupe u Dalmaciji u dodir s talijanašima, koji su g. 1861. osujetili sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, a onda zatraže i u Dalmaciji i u Hrvatskoj pomoć kod Srba, koji su dotada u Dalmaciji bili u dobru prijateljstvu s talijanašima, a u Hrvatskoj bili stup Khuenova režima. Handelova afera u Dalmaciji okupi i talijanaše i Srbe i Hrvate, kad su 14. VII. 1904. izjavili, da ne će sudjelovati u saborskom radu, dok barem Handel bude namjesnikom, jer je on navodno rekao, da kod Dalmatinaca nema poštene riječi. I Handel je morao otići. Zbliženje Srba i Hrvata urodi time, da su Srbi iz Dalmacije i Banovine izdali »Zadarsku odluku« sa sastanka u Zadru 17. X. 1905., konstatirajući, da »sadanji državni sklop sputava razvitak naše otačbine hrvatskog i srpskog naroda«, te izjavljuju, da će poduprijeti pokret madžarskog naroda zajedno s Hrvatima, ali traže realne garancije, da se ispune i težnje Hrvatske i Slavonije za proširenje državnopravnog položaja i razvitka. Za sjedinjenje Dalmacije borit će se, ako se s hrvatske strane prizna ravnopravnost srpskoga naroda s

149 | S t r a n i c a

hrvatskim. I Talijani dalmatinski zauzeše posebno stanovište prema Riječkoj rezoluciji. Klub njihovih zastupnika na dalmatinskom saboru traži zaštitu svoga narodnog talijanskog karaktera u priznavanju i izvršenju prava, koja otud proističu, u razmjeru ne samo prema broju već i prema glavnim potrebama domaće kulture, lakoći trgovinskih odnosa i t. d. Kako pak Talijani nemaju nikakove garancije, da će u pokretu, koji su potakli Hrvati, biti uzeta u obzir narodna prava Talijana u Dalmaciji, oni ostaju rezervirani sa slobodom akcije. Dne 14. XI. 1905. dođe do potpunog sporazuma između Srba i Hrvatske stranke (fuzionirane stranke pravaša i narodnjaka). Srbima se priznaje potpuna ravnopravnost s Hrvatima. Sporazum s talija-našima nije uspio, jer su oni tražili jedno mjesto u zemaljskom odboru i jedan mandat u carevinskom vijeću. I Srbi iz Dalmacije, koji su bili otklonili poziv na riječku konferenciju, pristanu poslije zadarske odluke uz riječku rezoluciju, kad im je priznata u Hrvatskoj kao narodu jednakopravnost s Hrvatima. I tako svi redom, vidimo, traže od Hrvata garancije — dok Hrvati od Madžara traže samo obećanja za svoja prava. Da se politika riječke rezolucije realizira, imali su se hrvatski opunomoćenici sastati s madžarskim na Rijeci 19. II. 1906. Ali do tog sastanka nije nikada došlo.

Treba spomenuti, da su u isto vrijeme unionisti (Tomašić) tražili od Madžara, da se na teritoriju Hrvatske i Slavonije i u zajedničku vojsku, kako je to već bilo u domobranstvu, uvede hrvatski jezik, ako uspije Madžarima, da u svoju vojsku uvedu madžarski jezik, a onda, da kod pregovora za nagodbu s Austrijom ima biti zastupana i Hrvatska. No uto sastavi Wekerle kao kraljev čovjek 7. IV. 1906. vladu zajedno s opozicijom, u kojoj su 4 ministra opozicionalca, i među njima Košut kao ministar trgovine. Kako je time Ugarska kapitulirala, bude i hrvatski sabor raspušten 21. IV. 1906., te već za 3.—5. svibnja 1906. raspisani novi izbori. Na ovima pade madžaronska stranka, dok je hrvatskosrpska koalicija, koja je uzela za program riječku i zadarsku rezoluciju, dobila relativnu većinu. Ipak vladu u Hrvatskoj dobivaju ljudi »izvan stranačkog kluba« (Vladimir Nikolić, Badaj i Roje), a banom ostade i dalje Teodor Pejačević. Svi ti pristajahu uostalom uz načela riječke rezolucije. Madžari međutim sanjaju i dalje o nerazdruživoj madžarskoj državi, u kojoj bi Hrvatska bila samo pokrajina. Sva lijepa obećanja padoše u vodu. Isti Košut, koji je Hrvate zvao za saveznike, iznese u svibnju 1907. u zajedničkom saboru novu pragmatiku za željezničke činovnike, po kojoj je službeni jezik na svim željeznicama, pa i u Hrvatskoj, madžarski. Kad su Hrvati prigovorili, da se time krši nagodba, dobili su za odgovor, da željeznice nisu državna ustanova, koja bi se uređivala po nagodbi, već su one privatno poduzeće države,

Hrvatski delegati pokušaše s opstrukcijom osujetiti, da se ta pragmatika provede, na što Košut proglasi cijelu pragmatiku jednim paragrafom, samo da Hrvati ne mogu u posebnoj raspravi govoriti, i sabor ovlasti vladu, da uvede pragmatiku ministarskom naredbom.

Time je i politika riječke rezolucije propala, a Hrvati doživjeli jedno razočaranje više.

Sada nastupa politika hrvatskosrpske koalicije, kojoj je cilj — oživjeti jugoslavensku misao, a sredstvo — oportunistička politika prema Budimpešti, što kod čiste stranke prava izaziva odstup od austrofobske Starčevićeve politike. Sumnjičenja prema dolje i prema gore postaju uz neobuzdano i nekulturno napadanje na protivnike sadržaj političkoga života ovoga vremena. Jedni obraćaju svoj pogled na Beograd, kao jugoslavenski Pijemont i ideal demokracije, drugi očekuju trijalizam, za koji se drži, da mu je sklon i nasljednik prijestolja Franjo Ferdinand. U Dalmaciji se provodi fuzija hrvatskih stranaka u »Hrvatsku stranku«, u koju ne ulaze »čisti«. Poput naprednjaka u Hrvatskoj organizira u Dalmaciji Smodlaka, ostavivši pravaške redove, »demokratsku«

150 | S t r a n i c a

stranku s izrazito protukatoličkom tendencijom i srbofilskim pravcem. Gomilaju se podmetanja i afere, kod kojih se nisu birala sredstva za borbu.

Dne 26. VI. 1907. preda Teodor grof Pejačević ostavku na banskoj časti, jer nije mogao protiv jasnog slova nagodbe provoditi politiku Wekerleove željezničarske pragmatike. Istoga dana bude imenovan banom Aleksandar Rakodczay, koji najavljuje liberalan režim, ali koalicija ne će ipak s njim da surađuje, pa kad je u saboru stavljen prijedlog, da se ban stavi pod optužbu, bude sabor 12. XII. 1907. raspušten, a nakon Rakodczayjeve demisije postaje banom Pavao barun Rauch, negdašnji lični protivnik Khuenov, sin Levina Raucha. Rauch je sklon hrvatskom smjeru politike čiste stranke prava, pogotovo zato, što je koalicija vodila izrazitu srbofilsku politiku. Odmah pri nastupu izjavljuje, da će mu biti prva briga uspostaviti ugled vlade i njezinih organa, a osobitu će pažnju svratiti gospodarskom napretku.

U hrvatskosrpskoj koaliciji prevladava uto sve više utjecaj Svetozara Pribićevića, otkako mu je uspjelo potisnuti Supila, kojemu Pribićević oduzima i glinski zastupnički kotar, jer je to srpski kotar, a Supilo je Hrvat.

Protusrpska vladavina Rauchova nailazi na simpatije čiste stranke prava, dok su koalicionaši znali predobiti za se javno mišljenje uvjeravajući, da rade za slobodu Hrvatske. Mržnja na Beč i Peštu, a simpatije za balkanske narode nove su vodilje hrvatske politike. — No s tim u vezi izbija žalosna pojava podcjenjivanja hrvatstva i odricanja hrvatskog imena. Utjecaj Masarykova realizma postaje sve jači, jer njegovi đaci ulaze u hrvatski javni život.

Zato je i Rauch svagdje neprijateljski dočekivan, pače i na takav način, kojim se je krnjilo dostojanstvo hrvatskoga bana.

U takovim prilikama dođe i do saborskih izbora 27. i 28. veljače 1908., na kojima nije Rauch dobio ni jednog mandata, jer ih je u većini odnijela koalicija (56) i Starčevićeva hrv. stranka prava (24); S. Radić (3). Sabor je odmah iza saziva bio odgođen na neizvjesno vrijeme. Uto se na političkom obzorju Evrope, a napose Balkana javljaju tmurni dani. U Evropi se provodi politika zaokruživanja Njemačke, uz koju Austrougarska sve više veže svoju sudbinu, dok u Turskoj mladoturci kidaju svojom revolucijom sa svom tradicijom, radeći oko preporoda turskog carstva; u Srbiji novi duh za vlade kralja Petra I. Karađorđevića prekida s austrofilskom politikom Obrenovića i već je spreman do povede osvetničko kolo na Balkanu protiv Turske, te sve Balkanske države, do jučer vazali Turske, sve više dižu glavu. U tome općem pokretu oko traženja svoje politike — jedini Hrvati ne znaju, kamo će, te se prepiru, uz koga će pristati. U Hrvatskoj nasta upravo neko ludovanje za tuđim idejama i idealima. Austrija uto zaželi razbistriti mutnu situaciju na svome jugu, pokazujući svoju snagu, te ministar vanjskih poslova Aerenthal odluči provesti aneksiju Bosne i Hercegovine, nalazeći za to zgodan čas u tome, što Engleska i Rusija nisu bile još pripravne spriječiti njegov naum, Francuska pak nije mogla bez ovih ništa poduzeti, dok je Italija bila u trojnom savezu s Austrougarskom i Njemačkom. U isto doba, kratko vrijeme pred aneksiju, povede Rauch po nalogu iz Beča na osnovi iskaza špijuna Nastića, koji je prije radio zajedno s drugim špijunom, hercegovačkim Srbinom, drom Lazom Dimitrijevićem, veleizdajnički proces protiv 53 Srbina. Proces se je zavlačio, a optuženike su branili jednako iskreno odvjetnici Hrvati kao i Srbi, na čelu im dr H. Hinković. Na sudu se našlo međutim i nekih Srba — pravoslavnih, koji su svjedočili protiv optuženika.

Da je taj proces bio potreban austrijskoj diplomaciji, dokazom je pisanje nekih madžarskih listova prigodom Rauchova vijećanja s Aerenthalom i Wekerleom, koji tvrde, da je očit savez hrvatskosrpske koalicije s velikosrpskom propagandom, pa kako su

151 | S t r a n i c a

Aerenthal i Wekerle suglasni u tome, da treba jednom onemogućiti velikosrpsku propagandu.

Hinković je u obrani izrekao između ostaloga: »Ugled monarhije brani onaj, koji dokazuje, da u njoj veleizdaje nema. Kada bi se

dokazalo, da veleizdaja postoji, to bi bilo znakom, da u monarhiji imade širokih masa nezadovoljnika. Sreća naroda ne leži u velikim državama nego u malim autonomijama, ne u velikoj Srbiji ili Hrvatskoj, već u maloj Hrvatskoj i Srbiji, gdje bi svaka sila narodna aspirirala na to, da dođe do uporabe.«

Sud je optuženike osudio po § 58. k. z. (krivi zločinstva veleizdaje), no kasnije su pomilovani. Na glas o toj osudi dalmatinski sabor, koji je tada zasjedao u Zadru, diže sjednicu u znak prosvjeda, a hrvatski delegati u Pešti izjavljuju, da »u osuđenicima vide samo patriotske mučenike i nevine žrtve«. — Međutim su neki od tih osuđenika kasnije iza rata izjavili, da je sve bilo istina, zbog čega su ih optužili.

Supilo je već za Friedjungova procesa istupio iz koalicije, ne htijući radi nekih izjava protiv njega oteščavati njezin položaj, a poslije se je posve s njom razišao, jer je koalicija, vodena Svetozarom Pribićevićem, napustivši idealističku borbu za interese Hrvatske, gledala samo, da dođe opet na vlast. Ta je njezina taktika učinila od nje mladomadžaronsku stranku, koja je poput starih madžarona primala k sebi Srbe i Hrvate. Hrvati, premda brojniji i na svom ognjištu, dolazili su manje do riječi, a negdašnji bardovi i leaderi junačke Starčevićeve garde postadoše krotki janjci, primajući od vlade unosne službe.

U to se doba zametnu t. zv. Friedjungov proces u Beču. Povijesnik Friedjung ustvrdi naime u bečkoj »Neue Freie Presse«, da su članovi hrvatskosrpske koalicije u vezi s Beogradom, od kojega dobivaju i novac. Na nišan je uzet osobito Supilo. Na tužbu koalicije došlo je do sudbene rasprave u Beču, gdje svjedok Chlumetzky posvjedoči, da je Supilo još u Dubrovniku 1900.—1909. dobivao novac, da piše protiv Srba, a i on mu je lično jednom dao 200 kruna u tu svrhu, te da se je s njim sastajao u stanu austrijskog špijuna Srbina Kačanskoga na političke razgovore.

I sami optuženici (Friedjung i drugovi) dokazivahu, da je koalicija dobivala novac iz Beograda. U obranu koalicije digne svoj glas u delegacijama i na sudu prof. Masaryk. Da bolje utvrdi svoju nepristranost izjavljuje, da su i njega za njegova boravka u Beogradu mnoge srpske novine nazivale austrijskim špijunom, i iznese jake dokaze, da su Friedjungove tvrdnje lažne, a predsjednik »Slovenskog Juga« prof. Marković pobija svojim svjedočanstvom Friedjungovu tvrdnju, da je Supilo primio novac preko »Slovenskog Juga«. Dokazalo se, da su lažni i iskazi Chlumetzkoga. Proces je svršio nagodbom između stranaka — a posljedica je bila, da je Rauch 5. veljače 1910. dao ostavku, i banom postao Nikola pl. Tomašić, koji je kratko vrijeme pred tim izdao djelo »Pacta conventa«, dokazujući Madžarima, da je Hrvatska neodvisna kraljevina. I aneksija Bosne i Hercegovine je provedena (5. X. 1908.), ali te zemlje nisu priključene Hrvatskoj, kako su se kroz čitav 19. vijek Hrvati nadali, a to pravo na njih dokazivali naši historici (u 17. v. Ritter-Vitezović, a sada Šišić) već su ostale političko-upravno tijelo za sebe. Srbija je protiv aneksije protestirala, ali sile trojnog sporazuma (Engl. Franc. Rusija) izjaviše, da u slučaju rata ne mogu podupirati Srbiju. Time je uklonjena pogibelj rata.

Ban Tomašić nađe odmah oslona u koaliciji, jer je ova išla za vlašću, te sklopi s Tomašićem pakt. Koalicija prihvaća bez ograde nagodbenu i dualističku politiku, jedino Srbi u njoj zahtijevaju, da im se sačuvaju dobiti iz prvog perioda koalicione vlade, kao i one još iz Khuenova doba. Koalicija je tako bila prisiljena podupirati Tomašićevu vladu, sastavljenu od prononsiranih ličnosti stare madžaronske stranke. Tomašić donese po L. Policu izrađen novi izborni red, kojim je broj izbornika od 45.381 povećan na 190.096,

152 | S t r a n i c a

no razdioba kotara ostade ista kad i za Khuena, dakle najviše na štetu hrvatskih kotara. Pa ipak Tomašić, taj gordi hrvatski koljenović iz plemena Gusića, kako je to dokazao Šišić, nije dugo ostao u savezu s koalicijom: na izborima od 28. X. 1910. dobije koalicija od 88 mandata 35, Tomašić 18, čista stranka prava 15, Milinovci-pravaši 9, Radić 9, radikali 1, dok je Supilo izabran izvan stranaka. Poslije neprihvaćene Tomašićeve ostavke pokuša ovaj novim izborima od 15.—18. XII. 1911. dobiti većinu. Na ovima dobije Tomašićeva »stranka narodnoga napretka« 22 mandata, hrvatskosrpska koalicija 25, stranka prava 26, seljačka stranka 8, a drugo manje frakcije. Iza tog neuspjeha bude 19. I. 1912. prihvaćena banova ostavka. Tomašić je uza sve svoje madžaronstvo tražio ipak od Madžara poštivanje zakona, a svoju bogatu knjižnicu ostavio porukom sveučilišnoj knjižnici, za koju se u to doba počinje graditi veličanstvena zgrada. Osigurao je i Jugoslavenskoj akademiji obilniju pripomoć, a na sveučilištu ishodi nove katedre za hrvatsku književnost i pravnu povijest. Njega naslijedi Slavko pl. Cuvaj, najprije kao ban, no kako nije moglo biti ni govora o vladinoj većini, bude sabor 25. I. 1912. raspušten, a 5. IV. 1912. Cuvaj imenovan kr. komesarom.

Tako se sada može Hrvatskom upravljati jedino — neustavno. Za novine se uvodi preventivna cenzura, a kad već nema sabora, saziva Cuvaj konferenciju višeg činovništva i osniva stalno povjerenstvo »za priređivanje, pretres i konačno redigiranje zakonskih osnova.« U tom su povjerenstvu Teodor grof Pejačević, Iso Kršnjavi, Vinko Krišković, Šandor Egersdorfer, kanonik Radičević, Tomo Jalžabetić, L. Polić, Spevec, Janko Holjac, J. Šilović, Avakumović, Grujić, Sekulić i više drugih. Dne 8. VI. 1912. izvrši Jukić (Bošnjak) atentat na Cuvaja. Jukić je prije atentata bio u Beogradu, gdje se je sastao sa D. Dimitrijevićem-Apisom, poznatim iz solunskog procesa. Ovaj preda Jukića komitskom vojvodi Tankosiću, da ga izvježba u baratanju oružjem.

Cuvaj je ostao neozlijeđen, a pučko učiteljstvo, koje ga je pri nastupu banovanja 26. I. 1912. oduševljeno pozdravilo, šalje mu opet veliku deputaciju, da mu čestita, što je ostao živ. Takove su deputacije imale pokazati, kako ga narod voli. I u studenomu 1912. predvodi mu se opet deputacija od 4.000 Hrvata i Srba. Cuvaj ih dade uvesti u sabornicu, nazvavši taj zbor servilnih duša »narodnim saborom«.

Međutim godina 1912. donosi požar na Balkanu. Kako Turska ne provodi u svojim pokrajinama mnogo puta obećanih reforma, te u njima nestade svaka osobna i imovinska sigurnost, sklope balkanske države (Grčka, Bugarska, Crna Gora i Srbija) savez protiv Turske. Njihov ultimatum ne primi Turska do znanja. I tako planu g. 1912. rat, u kojemu saveznici iznesu sjajnu pobjedu, prisilivši Tursku na mir u Londonu (g. 1913.). Ta pobjeda odjeknu silno i kod Hrvata, koji su demonstrativno, iskazivali svoju ljubav za saveznike, kupili za njih novčane priloge, dok su nekoji pošli i na bojno polje. Tomu je uglavnom bila kriva Austrougarska, koja je svojom kratkovidnom politikom i komesarijatima samo pomogla, da se protuaustrijska ideja sve više širila među Hrvatima. Austrija je doduše uspjela zapriječiti Srbiji izlaz na more, a Crnoj Gori pripojenje Skadra, ali je nada u bolje dane kod Balkanskih Slavena sve više rasla.

Ni drugi balkanski, bratoubilački rat, kod kojega je bez sumnje Austrija imala svoje prste, nije monarhiji pomogao ništa. Nepokretnost i začmalost njezinih načela bila je za nju i njezine narode upravo fatalna. Hrvatsko je pitanje gledala i dalje silom riješiti — onako, kako se je to sviđalo Madžarima.

Odlučni su događaji bili već na pomolu. Cuvaj morade 21. VII. 1913 otići, ne obavivši ništa, a dobivši za nagradu tek

barunsku čast. Naslijedi ga novi komesar Ivan Skerlecz od Lomnice. Ručno kraljevo pismo poziva novoga komesara, da čuvajući nepromijenjene državopravne veze s Ugarskom pripravi sve za uspostavu normalnih prilika u Hrvatskoj, i da podnese svoje

153 | S t r a n i c a

prijedloge kruni. Ministrom za Hrvatsku bi imenovan T. Pejačević. Koalicija se doskora sporazumije s ugarskim ministrom predsjednikom Stj. Tiszom i Skerlecz bude 29. XI. 1913. imenovan banom. Ovaj izdaje 2. XII. 1913. naredbu, da se provede u djelo zakon o nazivlju mjesta (sankcioniran već g. 1907.), čime nestaju madžarski natpisi sa željezničkih postaja, ugarska vlada donosi istog mjeseca novu željezničarsku pragmatiku, po kojoj Hrvati-željezničari nisu dužni poznavati madžarski jezik. Izbori za sabor (16. i 17. XII. 1913.) donose pobjedu koaliciji, dok pravaši, ponovno rascjepkani, madžaroni i seljačka stranka iziđoše oslabljeni. Uto se imala te godine obnoviti financijalna nagodba. I sam stari madžaron Egersdorfer predlaže reformu financijalne nagodbe, utvrdivši, kako Madžari iskorišćuju Hrvatsku. No do nove nagodbe nije nigda došlo, već se je svake godine obnavljala ona iz g. 1906. I kad je sada u raspravi za produženje financijalne nagodbe pokušala opozicija opstrukcijom to osujetiti, hrvatskosrpska koalicija silom skrši opstrukciju, zaboravljajući, kako se je i sama negda morala opstrukcijom poslužiti u zajedničkom saboru. Tisza je doista mogao biti takovim radom koalicije zadovoljan, ali je sigurno bio upravo sretan, kad je u siječnju 1914. pohodio hrvatski sabor i tu dočekan velikim ovacijama koalicije kao saborske većine. Pa kao da se je u njoj povampirio sam Khuen, ona poništava mandat Stjepana Radića, koji je inače jednoglasno izabran. Tako hrvatskosrp. koalicija postaje načelni čuvar i branitelj svega, što dolazi iz Pešte. Julijanske madžarske, mada protuzakonite, škole šire se slobodno, a Madžari se odvaže sada na korak, u pravnoj povijesti upravo nečuven: Premda je Hrvatska i po nagodbi posebna država sa svojim teritorijem — Madžari iznesu u zajedničkom saboru zakon, po kojem su vlasni i silom otkupiti hrvatsku obalu, jer to spada u kompetenciju ugarskog ministarstva trgovine. I koalicija zabranjuje Supilovu protestnu skupštinu na Sušaku, gušeći tako opravdani glas hrvatskog naroda. Supilo udara nemilo na koaliciju radi toga njezinog kukavnog čina.

Upućeni u stvar znali su, zašto je koalicija pristala na izvlastbu hrvatske obale, premda je morala znati, da je to najosjetljivije pitanje za hrvatski narod. Dva su tome razloga: srpski dio koalicije s Pribićevićem na čelu vodio je zapravo svu politiku, jer hrvatski njezin dio, otkad je Supilo bio iz nje izguran, nije imao jačih ljudi, pa ih je bilo, koji nisu uopće znali, što se hoće. Srpski pak dio koalicije — narod manjine — vodio je narod većine, pa nije htio zbog izvlastbe hrvatske obale da napušta svoj privilegirani položaj u vladi radi jednoga čisto hrvatskog pitanja. A drugo, što je još važnije, vodila ih je misao, da treba kod Hrvata stvoriti što jače ogorčenje protiv države, kako bi potražili drugu orijentaciju izvan granica, kad im se unutar granica ugrožava pravo na egzistenciju. To je bilo najbolje sredstvo, da se Hrvati otuđe državi.

Uto buknu svjetski rat, koji dade nove osnove i ciljeve hrvatskoj politici. Gavrilo Princip ubije 28. VI. 1914. u Sarajevu prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Chotek. U javnosti se je vjerovalo, da je Franjo Ferdinand skloniji Hrvatima nego Franjo Josip, šta više držalo se je, da on misli provesti trijalizam. Koliko je u njega bilo u tome iskrenosti, bespredmetno je raspravljati, no istina je, da ga Madžari nisu voljeli — a ni sam Franjo Josip.

Upravo mjesec dana poslije tog atentata objavi 28. VII. 1914. Austrija Srbiji rat, kad je ova odbila zahtjeve Monarhije; iznesene u ultimatumu.

Dugotrajni rat, neviđena bijeda kod kuće, nepravda na svakome koraku učiniše i od najhrabrijih vojnika dezertere, mjestimice i buntovnike (mornarica). Italija, saveznica, poče se s Monarhijom pogađati, tražeći od nje za svoju neutralnost južne dalmatinske otoke, Južni Tirol i ispravak granice na Soči, dok bi se Trst imao proglasiti slobodnim gradom. Ne pogodivši se s Austrougarskom obrati se ona Antanti i tako nastade 26. IV. 1915. sa znanjem Rusije Londonski ugovor, po kojemu su Italiji obećani

154 | S t r a n i c a

Južni Tirol, Trst s okolicom, Gorica i Gradiška, Istra s otocima, Dalmacija sve do Ploče (sjeverno od Trogira) pa pravcem na izvor Čikole, Krke i Butišnice (po prilici nadomak Sinja i Vrlike), i svi otoci osim Drvenika, Šolte, Brača i Čiova, da o drugim kompenzacijama, koje se ne tiču hrvatskog teritorija, i ne govorimo.

Hrvatski sabor izjavi g. 1915. na usta svog predsjednika P. Magdića, da s obzirom na ljudske i gospodarske žrtve, što ih Hrvati prinose, goji uvjerenje, »da će doprinesene žrtve uroditi blagoslovenim plodom, bude li ostvaren onaj neprekidni i stalni zahtjev hrvatskoga naroda za narodnim ujedinjenjem, a u jedno jedinstveno svoje državno tijelo na osnovi narodnog načela te pozitivnoga i historijskog državnog prava«. Tako i opet hrvatskosrpska koalicija goji samo nadu, mjesto da postavi svoje zahtjeve. — Kad je austrougarski konzul u Buenos-Airesu pozvao g. 1914. austrougarske podanike, da se spreme u vojsku, »Jadranska legija« pozivlje Slavene na borbu protiv Austrije: Emigranti se bore s velikim poteškoćama. Antantina je diplomacija nudila bez skrupula Italiji tuđe zemlje i narode, da ju privuče na svoju stranu. Osobito se žalosno drže Rusija i Francuska: Već g. 1914. izjavljuje ruski ministar Sazonov, da Italija ima pravo na Zadar i Šibenik; Srbija će dobiti Split, dok za slobodu Slovenaca i Hrvata on ne mari ništa. I da upoznadu saveznike s pravim stanjem na jugu Monarhije te da porade na oslobođenju Hrvata, Slovenaca i Srba, koji su pod žezlom Habsburga, osnivaju emigranti odmah u početku rata Jugoslavenski odbor. Od Hrvata su u njemu najjači Trumbić, Supilo, Meštrović i Hinković. Odbor se taj konstituirao formalno 30. IV. 1915. u Londonu s predsjednikom Trumbićem na čelu. Supilo prvi otkriva tajne Londonskog ugovora, i on prvi upozori, kolika je razlika u shvaćanju jugoslavenskog pitanja između predsjednika srpske vlade Nikole Pašića i hrvatskih te slovenačkih članova Jugoslavenskog odbora. Pašić je išao za tim, da oslobodi samo one krajeve, koje je smatrao srpskima, i da tako stvori Veliku Srbiju. Pašić izjavljuje g. 1916. petrogradskoj štampi, da priznaje hegemoniju Italije na jadranskim obalama, a Srbija će se zadovoljiti i samim ekonomskim izlazom na more. Kako Pašić nije uopće dobrim okom gledao Jugoslavenski odbor, tražio je pod konac rata za srpsku vladu isključivo pravo, da zastupa interese ne samo Srba, već i Hrvata i Slovenaca. Stoga nije Pašić ni informirao Jugoslavenski odbor ni o kojem diplomatskom koraku srpske vlade — pa ni o Londonskom ugovoru. Ali je ovaj ipak izišao na vidjelo, te je baš on dao žestoku otpornu snagu Hrvatima na Soči, gdje se je bilo 14 krvavih bitaka, od kojih je ona kod Caporetta bila za Italiju katastrofalna.

Tako su se Hrvati imali i u emigraciji boriti na dvije fronte: protiv presizanja Italije, i protiv onih, koji su tjesnogrudno shvaćali slavensku solidarnost, jer je Pašić smatrao Jugoslavenski odbor ne predstavnikom naroda, već jedino propagandnim odborom! Supilo je spočitavao Pašiću, što uopće ne mari osloboditi katolički živalj i što hrvatske zemlje traži kao kompenzaciju za one krajeve, koje je imala Srbija u Macedoniji prepustiti Bugarskoj u slučaju, da Bugarska pristane uz Antantu protiv centralnih vlasti. Tako su saveznici hrvatskim zemljama podmirivali račune između sebe. Supilo, opor i dosljedan, istupi iz Jugoslavenskog odbora, koji mu se je činio previše popustljiv i obziran prema Pašiću i, odijelivši se od tog odbora, nastavi sam na svoju ruku borbu protiv Londonskoga pakta, pak dok su Česi nagovarali Trumbića i drugove, da porade, neka se Hrvati na Soči predadu Talijanima, a ovi odvraćali, da borba na Soči nije istovjetna s onom na ostalim frontama, Supilo daje izjavu u petrogradskom »Novoe Vremja«, da bi Hrvati voljeli austrijsko nego talijansko gospodstvo u Dalmaciji.

No premda su Talijani klevetali po evropskoj štampi članove Jugoslavenskog odbora kao austrijske plaćenike, ipak poslije poraza kod Caporetta zatraže preko senatora Torre dodir s predsjednikom Trumbićem. U tome su posredovali Steed i Seton Watson (Scotus Viator), i povodom toga dođe do kongresa »potlačenih naroda Austro-

155 | S t r a n i c a

ugarske« na rimskom Kapitolu. A poslije maglovitih govora, a bez ikakva točnog utanačen ja i bez službenog sudjelovanja Italije — Trumbić izdaje apel na jugoslavenske vojnike na Soči, pozivajući ih, da napuste borbu protiv Italije. Od tog časa pokolebala se i sočanska vojska.

Uporedo s tim diplomatsko-propagandističkim akcijama išao je rad jugoslavenskih dobrovoljaca, no i tu izbije doskora razrožnost mišljenja i nepovjerenje. A slično stanje nalazimo i između domaćih političara koalicije i nekih članova Jugoslavenskog odbora.

I tako usred ratnoga vihora, koji je vitlao narodima i lomio vjekovna carstva, odvijalo se jugoslavensko, a s njim i hrvatsko pitanje u punoj zamračenosti. Unatoč nekolikim pobjedama nad austrijskom vojskom morade srpska vojska g. 1915. uzmaknuti pred pretežnom silom i sa strahotnim naporom protući se kroz Albaniju, a nakon odmora na Krfu prebace je na solunsku frontu.

Međutim Austrija i Njemačka, kako god bijahu odasvud opkoljene neprijateljskim snagama te odavahu lik opsjednute tvrđave, ipak izgledahu kroz prve dvije godine rata nadmoćne, no opet je bilo jasno, da ne će moći izdržati dulje od Antante. To nagna Njemačku, da podmornicama započne bezobzirnu navalu na sve brodove, pa i trgovačke, da tako osujeti dovoz hrane i ratnog materijala Antanti. To dade povoda i Americi, da aktivno zađe u rat (1917. g.). Kako je međutim 21. XI. 1916. umro Franjo Josip, ponudi njegov nasljednik Karlo IV. Antanti poseban mir. I da nije u posljednji čas Clemenceau prekinuo pregovore, imao bi taj korak novoga austrijskog cara nedoglednih posljedica i za Hrvate, a napose za emigrante. Sad se počeše događaji naglo odvijati, iako Jugoslavenski odbor i službena Srbija nisu još ništa konkretno uredili glede buduće narodne države. Supilo je doduše još uvijek radio oko toga, da se to pitanje izvede načisto, i da buduća država ne bude samo proširena Srbija. Pa ako sam Jugoslavenski odbor i nije Supila u tome podupirao, prepuštajući rješenje tog pitanja budućnosti, ipak je želja Austrije za separatni mir (preko princa Siksta Burbonskoga, brata carice Zite) te akcija Steeda i Setona Watsona prisilila Pašića, da povede pregovore s Jugoslavenskim odborom o uređenju buduće države južnih Slavena.

Ulaskom Amerike u rat smalaksavaju sve više centralne vlasti, mada su padom carstva u Rusiji nešto i odahnule, te nestašica hrane i sirovina, opća iznemoglost i klonulost ratnog oduševljenja, a napose probuđenje naroda u Austro-ugarskoj potkopa svu njihovu otpornu snagu.

Slaveni u Austriji osjete, da je došao odlučan čas i stavljaju svoje zahtjeve, ne pozivajući se više na milost carsku, nego na pravo naroda, da sam odluči o svojoj sudbini. U ime Južnih Slavena iznese Korošec u bečkom parlamentu 30. V. 1917. t. zv. majsku deklaraciju: »Zastupnici udruženi u Jugoslavenskom klubu zahtijevaju na osnovi narodnoga načela i hrvatskoga državnog prava ujedinjenje svih krajeva Monarhije, što ih nastavaju Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno državno tijelo slobodno od svakoga tuđeg gospodstva i sagrađeno na demokratskoj podlozi a pod žezlom habsburške dinastije, te će svima silama raditi za ostvarenje ovoga svog zahtjeva. Uz ovu će ogradu sudjelovati u radu parlamenta.« U hrvatskom saboru izjavljuje se Starčevićeva stranka (Mile Starčević) za majsku deklaraciju, i »frankovci« su pojedinačno također za nju — jedina koalicija o tome šuti. Sada akcija Frana Supila, Steeda i Setona Watsona, pa srpske opozicije, a onda pitanje separatnog mira i majska deklaracija prisiliše Pašića na popuštanje. Padom carske vlade u Rusiji izgubi on najjači oslon svoje koncepcije: ujediniti pravoslavni živalj, kojemu Hrvati mogu pristupiti u zajednicu, ako hoće, ali tako, da u toj državi Srbija ima prvu i odlučnu riječ. Tu Pašić uzmiče i popušta i stvara na Krfu s Jugoslavenskim odborom t. zv. Krfsku deklaraciju. Vijećalo se o njoj više od mjesec

156 | S t r a n i c a

dana, pa ipak je ispala nejasna i dvosmislena. No i takove se je Pašić kasnije odrekao, jer mu nije konvenirala ona točka, koja ostavlja narodu, da unutrašnje uređenje države riješi u konstituanti bez majoriziranja, a on je želio centralistički uređenu državu, kakova je bila predratna Srbija. Stoga je kasnije i izjavio, da je krfska deklaracija samo jedan taktički potez i da ga ne veže.

Potpisnici deklaracije izjavljuju, da Hrvati, Srbi i Slovenci hoće na osnovi načela narodnog samoopredjeljenja da budu potpuno slobodan narod, i da njihova zajednička država bude:

slobodna, nezavisna Kraljevina s jedinstvenim teritorijem i jedinstvenim državljanstvom, ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića. Ime joj je: Kraljevina SHS. Imat će jedan državni grb, jednu državnu zastavu i jednu krunu.

Posebne zastave srpska, hrvatska i slovenačka ravnopravne su i mogu se isticati i slobodno upotrebljavati u svim prilikama, a tako i grbovi. Sva tri narodna imena potpuno su ravnopravna. Tako i obje azbuke: ćirilica i latinica. Kalendar treba što prije izjednačiti. Isključuje se svako djelomično rješenje narodnog oslobođenja i ujedinjenja i nijedan dio narodne cjeline ne može se pravilno odvojiti.

Izborno pravo vrši se neposrednim i tajnim glasanjem po općinama. Ustav se ima primiti u cjelini u ustavotvornoj skupštini brojno kvalificiranom većinom.

Deklaracija je izdana na Krfu 20. srpnja 1917. U ime srpske vlade potpisao ju je Pašić, a u ime Jugoslav. odbora Trumbić. Kad se je u Hrvatskoj doznalo za deklaraciju, nisu Hrvati njom bili zadovoljni, jer se nije uzelo u obzir hrvatsko državno pravo, a Hrvati su željeli ući u zajedničku državu ne kao amorfni elemenat, već kao posebna država — trebalo je, dakle, prije uskrisiti potpuno slobodnu Hrvatsku — pa ona će onda pregovarati sa Srbijom.

U Hrvatskoj je kroz to vrijeme došlo do promjene vlade: Iza Škrlca (koji je odstupio 8. VI. 1917.) dođe za bana Antun pl. Mihalovich (negdašnji madžaron, a tada koalicionaš, a poslije g. 1918. radikal). I dok je koalicija Škrlca samo pomagala, preuze sada ona svu vlast. Austrougarske vlasti traže poslije krfske deklaracije načina, da pođu Hrvatima donekle u susret, ali baš ono, što Madžari obećavaju (sjedinjenje s Dalmacijom), to, austrijski Nijemci odbijaju. Međutim narodi u Austrougarskoj poprimaju pomalo rješenje svoje sudbine u svoje ruke.

U austro-ugarskim delegacijama zatraži 3. XII. 1917. Čeh Franjo Staněk uime Čeha i Južnih Slavena pravo samoodređenja, a 6. I. 1918. izjavljuju se već Česi za nezavisnu državu, pa i Jugoslavenski klub šalje konferenciji mira u Brest-Litovskom spomenicu, tražeći potpuno pravo samoodređenja naroda i stvaranja slobodnih država. — Dne 8. I. 1918. objavljuje Wilson svojih 14 točaka kao uvjete mira. Uz slobodu mora, javnost pregovora, pravednu podjelu kolonija i razoružanje bijaše osobito naglašeno i pravo naroda Austrougarske na autonomiju.

Uz majsku deklaraciju pristaju kroz prve mjesece 1918. g. već i zastupnici iz Istre i Dalmacije, a kroz to se vrijeme sastaju 2. i 3. ožujka 1918. u Zagrebu mnogi političari hrvatski, srpski i slovenački iz Austro-Ugarske s izjavom, da zahtijevaju osnivanje države SHS. Dne 17. VIII. 1918. sastavljaju u Ljubljani sve slovenske stranke »Narodni svet za Sloveniju i Istru« sa zadatkom, da priprave sve potrebno za organizaciju slobodne države. Zaslijepljeni madžarski političari još ne progledavaju: Grof Tisza putuje u rujnu 1918. po Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni, nastojeći doći u dodir s viđenijim ljudima i ispitujući položaj, ali bude svagdje odbijen. I bijesan radi neuspjeha grozi se, da će sve uništiti. No već je 14. IX. bugarska fronta probijena, a istog dana pozivlje Austro-Ugarska sve zaraćene stranke na dogovor za mir.

157 | S t r a n i c a

Nato sve stranke Srba, Hrvata i Slovenaca osim hrvatsko-srpske koalicije i frankovaca izjavljuju u Zagrebu 24. IX., da austro-ugarska vlada nema legitimacije govoriti ni u čije ime osim u ime Madžara i austrijskih Nijemaca, a Srbi, Hrvati i Slovenci traže, da na budućem mirovnom kongresu bude osigurano mjesto i njihovim predstavnicima. Slom stare monarhije već je gotov, no car Karlo misli ipak, da se država još može spasiti, te ministar predsjednik Hussarek izjavljuje 1. X. u austrijskom parlamentu, da se Austro-Ugarska ima reformirati na bazi federacije. Ali mjesto ushita, s kojim bi se negda sa strane Slavena primile takve izjave, morade parlamenat saslušati naprijed spomenutu zagrebačku izjavu od 24. IX. Pet dana kasnije 5. i 6. X. 1918. ustraja se u Zagrebu »Narodno Vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca« kao revolucionarna vlada, jer od naroda nije još za to ovlaštena, i preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike — isključivši iz svoga kruga već samim statutom stranku prava, koja nije priznavala narodnog jedinstva. Car Karlo moli 4. X. Wilsona, da posreduje za mir, izjavljujući, da prima njegovih 14 točaka kao osnovicu za pregovore. Znalo se je, da Engleska i Amerika nisu željele rasulo Austrije, ali ga je ona sama izazvala, jer do posljednjeg časa nije htjela pustiti iz ruku ugrabljenu slobodu svojih naroda. I dok se još očekivao Wilsonov odgovor, sazove car Karlo 15. X. krunsko vijeće, koje zaključuje, da se i bez pristanka narodâ carevine uvede federalizam.

Madžari začudo ne dolaze ni u tim momentima k svijesti, jer traže, da carski manifest o federalizmu ima sačuvati netaknutu cjelokupnost zemalja ugarske krune, pa je to u manifestu od 16. X. i naglašeno. Istoga dana ugarski ministar predsjednik Wekerle prekida sve veze s Austrijom osim personalne unije, a dva dana iza toga stiže odgovor od Wilsona, da su od njegove poruke 8. I. 1918. nastupile važne promjene: vlada USA priznala je Čehoslovake kao ratnu stranku, priznala je »opravdanost narodnih težnja Jugoslavena za oslobođenjem. Stoga predsjednik ne može danas više samu autonomiju tih naroda priznati podlogom za mir, već je prisiljen tražiti, da oni sami, a ne on, sude, čime bi i kako austro-ugarska vlada mogla zadovoljiti težnje tih naroda u pogledu njihova prava i položaja njihova kao članova u porodici naroda«.

I tako je Wilson priznao Narodno Vijeće predstavnikom nove de facto nastale države. Preostala je samo još austrijska vojska protiv Italije, ali i tu su vojnici redom otkazivali posluh generalu Borojeviću, i fronta se je sama po sebi raspala.

Austrija javlja Wilsonu 27. X. preko ministra vanjskih poslova grofa Andrassyja, sina negdašnjeg tvorca dualizma, da prima kao podlogu za pregovore o miru njegov odgovor od 18. X. No to je sada već bilo prekasno. Dne 29. X. 1918. sastaje se hrvatski sabor na svoju sjednicu. Koalicija, koja je tek pred dvadesetak dana izišla iz svoje rezerve, stavlja se sada u prve redove. Silan narod, pa vojska sa časnicima, koji su poskidali kraljeve embleme s kapa i stavili na njih hrvatsku trobojku, ispuniše dupkom Markov trg pred sabornicom. U sabornici su zastupnici iz gotovo svih hrvatskih zemalja: Bosne, Hercegovine, Istre, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. I poslije govora predsjednika Medakovića, kojim je otvorio zasjedanje sabora, pročita oko 11 sati saborski bilježnik Marko Novosel prešni prijedlog zastupnika Svetozara Pribićevića i drugova:

1. Predlaže se visokom saboru, da zaključi: I. Hrvatski državni sabor na temelju potpunoga narodnog samoodređenja, koje je

danas već priznato od svih zaraćenih vlasti, stvara ovaj zaključak: »Svi dosadašnji državo-pravni odnošaji i veze između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te Kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razrešavaju se. Ukida se dakle i ništetnim proglašuje napose hrvatsko-ugarska nagodba (Zakonski članak I. od g. 1868.), a isto se tako ukidaju i ništetnim proglašuju svi kasniji njeni dopunjci ili

158 | S t r a n i c a

revizije tako, da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija ne ima s kraljevinom Ugarskom ni pravno ni faktično nikakovih zajedničkih državnih poslova.

II. Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sa Rijekom proglašuje se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji te prema modernom načelu narodnosti a na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi. Opća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba odlučit će sa naprijed određenom kvalificiranom većinom, koja potpunoma zaštićuje od svakoga majoriziranja, konačno kako o formi vladavine, tako o unutrašnjem državnom ustrojstvu naše države, utemeljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba«.

Obrazlažući taj prijedlog Pribićević je ponovno govorio o ravnopravnosti Srba, Hrvata i Slovenaca te naglasio, da će u novoj državi »svaki i najmanji dio naroda« biti zadovoljan, a nikako majoriziran. Prijedlog je primljen jednoglasno, i tako Hrvatska prekinu svoje vjekovne veze s državama Ugarskom i Austrijom. Poslije Pribićevića predloži Ante Pavelić saboru na odobrenje, da se Narodno Vijeće SHS smatra u buduće vrhovnom vlašću u državi: ban Mihalović prizna odmah i tu vlast, kako je uopće i svaku drugu najspremnije priznavao.

Tu historijsku sjednicu hrvatskog sabora zaključi iza toga predsjednik Bogdan Medaković s izjavom, da se saborske sjednice odgađaju na neodređeno vrijeme.

Lovre_Katic_-_Pregled_povijesti_Hrvata

Documents

Transcript of Lovre_Katic_-_Pregled_povijesti_Hrvata