k.i.f. broj_dva

[ odi ide logo]

k.i.f. broj

II

sajt.com.hr

kif pdf verzija samo za Sajt!

sajt.com.hr


K.i.f. 1

Sadržaj 1. Uvod 2. Post Scriptum 3. TV Raspored 4. Važnost staklene vune za planktone 5. Senzacionalna vijest:“ PROPAST ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA „ 6. Aktualizam 7. Recenzija knjige: „70.555.634.122.716.464. milimetara pod morem?“ 8. Oboren rekord u čemu? U TREPTANJU! 9. Exkluzivno iz Bagdada-DNK analizom utvrđeno da je Saddam Husain retardirani stariji brat Georga Busha Jr. i Ljube Ćesića Rojsa 10.Nafta i čaj od šipka 11. Upute za izvanredne situacije:“Kako zavezati vezice“ 12. Walkmen Smail-age Čengića prodan na aukciji

13. Putopis: PERZIJA 14. Metodologija hodanja 15. + 16. Riješen misterij – Odakle dolazi slina iz nosa? 17. Studenski izbori 18. Slike Olivera Mlakara ( u kolažu) 19. Sport: ekstremno sjedenje ( stil: polunagnuto) 20. Komentar o novom zakonu koji zabranjuje agresivno čupanje dlaka iz nosa Nedjeljom i

blagdanima 21. Ekskluzivni intervjuv s mega popularnim Alojzijem Štofikanovićem III.

sajt.com.hr


K.i.f. 2

ŽELJA IZ NAJDUBLJIH PONORA VAŠIH PERVERZNIH MISLI UPRAVO SE OSTVARILA, SKAČITE, VIČITE, PLAČITE IZ OLAKŠANJA. ZOVITE DJEDOVE, MILICAJCE, SVEĆENIKE, SJEMENIŠTARCE, SKLADIŠTARCE, BAKE I NJIHOVE PRABAKE. JAVITE SVIMA DA JE NOVI BROJ JEDINOG VREMENA I HVALE VRIJEDNOG ČASOPISA UPRAVO U VAŠIM RUKAMA. SVAKA VAS SLJEDEĆA MISAO IZ PERA I MOZGA POTPISANIH AUTORA VODI RAVNO PREMA NEIZBJEŽNOM ORGAZMU. ZAHVLITE SVIM BOGOVIMA ŠTO VAM JE POSLAO NAS. DA I U VAŠ ŽIVOT PRISTUPI GLAS ISTINE I STVARNOSTI. AKO VEĆ PITATE, NE TRAŽIMO PRIZNANJA I SLAVE, NE TREBAJU NAM NAGRADE ZA NAJBOLJI ČASOPIS, MI SVE OVO ŠTO RADIMO, RADIMO

IZ ČISTOG ALTRUIZMA I LJUBAVI PREMA VAMA. OSJĆALI BISMO NEPREMOSTIVU ODGOVORNOST I KRIVNJU ŠTO VAM

NISMO UDJELILI OSJEĆAJE RADOSTI ( KOJE SAMO K.I.F. MOŽE PRUŽITI ), KAD OVAJ ČASOPIS NE BI UGLEDAO SVJETLO ZIMSKOG

DANA, PA AKO ŽELITE NEKOGA ISTINSKI USREĆITI ZA BOŽIĆ (2007) I POKLONITI MU NEZAMJENJIVE TRENUTKE RADOSTI I ISPUNJENJA ,

ŠOPING CENRTI VAM TU NEMOGU POMOĆI, JEDINO K.I.F. – NAJBOLJI POKLON OVOGA BOŽIĆA.

SRETAN USKRS!

VAŠE NEZAMIJENJIVO UREDNIŠTVCO & co.

sajt.com.hr


K.i.f. 3

Uvod Povodom desete godišnjice demonstracija za opstanak Radija 101 na Trgu bana Jelačića, 21. studenog 1996., događaja daleko šireg od značenja same Stojedinice, vjerujemo da je važo podsjeti na taj izuzetan trenutak u razvoju demokracije i civilnog društva u Hrvatskoj. Prije deset godina, 20. studenog 1996., Vijeće za telekomunikacije, u kojem je sjedio tada svemoćni predsjednikov savjetnik Ivić Pašalić, pokušalo je ugasiti zagrebački Radio 101. Razlog za taj potez vlasti bio je taj što je Stojedinica bila neovisan radio na čiju uređvačku politiku vladajući nisu imali nikakav utjecaj. Za razliku od tada velike većine režimskih medija Stojedinica je bila krtički nastrojena prema valstima što je 1996. imalo uvelike veću težinu nego danas. Cilj je bio jasan, ukloniti smetnju, a smetnja je u ovom slučaju bio jedan neovisan medij što u jednoj demokratskoj zemlji nemože biti prihvatljivo jer bi to značilo da se kreće prema diktaturi. Međutim Stojedinica je svoj eter u potpunosti prepustila slušateljima koji su zvali i izražavali neočekivano veliku podršku Radiju. Prosvjed, zakazan za 21. studenog na Jelačić placu, organizirao je Hrvatski helsinški odbor, ali već se iste večeri na Cvjetnom trgu spontano okupilo nekoliko tisuća ljudi. Skup na Cvjetnom trgu bio je samo uvod u ono što će se dogoditi dan kasnije... Dan nezavisnosti Radija 101. Na Jelačić-placu se 21. studenog 1996. u 20 sati okupilo oko 120 tisuća ljudi kako bi izrazilo svoj revolt prema pokušaju autokratske vlasti da ugasi jedan nezavisni medij. "Pogledajte kako sloboda radosno izgleda!" – bile su slavne riječi sad već pokojnog Vlade Gotovca te postale simbol prosvjeda. Skupom na Trgu bana Jelačića, 21. studenog građani Zagreba poručili su vlasti da ne daju Stojedinicu, koja je postala simbolom slobodne riječi i demokracije u poratnoj Hrvatskoj.Skup za Radio 101 bio je puno više od običnog prosvjeda. Opstanak Stojedinice doživljavao se kao opstanak i budućnost demokratske Hrvatske. To je bila poruka stotinu i dvadeset tisuća građana. Htjeli su društvo sa slobodnim medijima u kojem će Stojedinica ostati radio koji se NE gasi. Glavni zagrebački trg ne pamti baš puno sličnih skupova, a ni spontanu kreativnost koju su građani pokazali pružajući podršku omiljenom radiju - radiju koji je postao simbolom puno većih vrijednosti. Svijeće na Trgu bile su znak njenog otpora. Poruka je bila jasna i Stojedinica je izborila svoju koncesiju. Demonstracije na Trgu bana Jelačića 21. studenog 1996. bile su vjerojatno početak stvaranja jedne drukčije, normalnije i slobodnije Hrvatske. Sloboda govora je važna koliko i krhka. U Hrvatskoj? Definitivno. Tako je bilo jučer, danas je isto a biti će i sutra. Krhka i ranjiva koliko god da bila sloboda govora je jamac kakve takve slobode općenito. Iako se vremena mijenjaju i danas nominalno živimo u svijetu demokracije u kojem je sloboda govora, tj. izražavanja mišljenja, garantirana kao jedno od temeljnih prava nekako mi na pamet pada rečenica jednog jako pametnog čovjeka a glasi odprilike ovako ...“ Što je društvo razvijnije to je sustav kontrole sofisticiraniji.“ Dakle iako danas baš i nema ovako direktnih napada na slobodu govora ipak ih ima. Pojam „politička korektnost“ ili „uvreda časti i ugleda“ samo su nježni oblici cenzure koja treba stvoriti automatizam autocenzure tako da se ne bi bilo „politički nekorektno“. Ispada da se mora jako potruditi oko toga da napišete što mislite a da se baš nitko ne nađe uvrijeđen. Ako to nije cenzura onda ne znam što je jer nam sloboda misli i govora daje za pravo da se s nekim ne slažemo ili da nam se netko ili nešto NE sviđa, da za nešto imamo pravo misliti da je glupo,apsurdno, idiotno, neukusno ili jednostavno blesavo, te to reći ili napisati bez straha da će vas netko tužiti ili prijetiti nekakvim sankcijama. Rješenje? Jednostavno. Što vam se ne sviđa ne čitate. U Kifu vlada sloboda govora i vladati će i dalje. Ako se nekome ne sviđa što unutra piše ili se nađe uvrijeđen i povrijeđen ... iskreno, nije nas briga jer nikoga ne tjeramo da nas čita niti da nas voli. Ostaloj čitateljskoj publici želimo da uživa RamazanskoBožićnoHanukaNovogodišnjeNadamsedasamsvenabrojao izdanju ovog možda divnog časopisa pa makar vam poslužio za potpalu.

Igor Margan

sajt.com.hr


K.i.f. 4

VATRENI NAVIJAČI

Kao što i svaki lijek ima nuspojave, tako je i sve lijepo i zabavno bremenjeno svojim nusproduktima. Nogomet recimo. Jedna od mnogo izumljenih igara. Stvorena za zabavu, rekreaciju, užitak i takmičenje. I negdje usput, kroz neobrojene ljudske talente gramzljivosti i gluposti svijet je iznjedrio one hibridne izrode zvane ''vatreni navijači'' ''Vatreni navijači'' rekao bih da je nekakav marketinški eufemizam za: glupe, tupe, jadne, razne, prazne, debilne, nasilne, nepojmljive, alkoholizirane, društveno zaostale, obiteljski zakinute, emocionalno izazvane, uznapredovano primitivne univerzalno praznoglave neispunjenih ili još puno gore ispunjenih potencijala kretene Posebno pak iritantne su navijačke pjesme. Volio bih da sam u mogućnosti usporediti ih s nečim dovoljno primitivnim i niskim ali bojim se da su one same svoj pandan. Nadam se da na svijetu neće ništa biti takvo da ću ga ubuduće moći usporediti s navijačkim pjesmam. '' OooooooOoOooAAAAAAAAEEeeeeOOOOoooooOOO Jebem te Diiinaaamooooooooo!!!!!!!'' Moj afirmirani neodarvinizam uči nas da je: Čovjek nastao od majmuna, majmun od gmaza, gmaz od ribe, riba od algi, alge od jednostaničnih organizama, jednostanični organizam možda od nekog primitivnog oblika metabolizma, a tek oni nastali su od vatrenih navijača. Navijanje, pljuvanje, bješnjenje, primitivizam, ''visoke'' emocije, cuganje, urlanje, tuče i neredi…sve to duboko je urođeno u ''vatrenim navijačima'' ali nema mnogo veze s nogomentom. Nogomet, kao i svaki sport, samo je metafora života, jedna igra koja utjelovljuje aspekt ili distorziju ljudskoga svijeta. Nogomet je pak samo isprika da niski oblici ljudskog života mogu uprazniti svoj gnjili izraz.

sajt.com.hr


K.i.f. 5

Lutkarska predstava

Strašno je ovo mjesto i razmišljaš,, živiš i ovisiš o njemu.. Dovoljno strašno gledamo li ga svi istim očima. Razvaljenost boja,, mirisa,, perverzija osjećaja – mjesto gdje strahota zaudara,, gdje joj skandiraju i linčuju je istovremeno osakaćeni do smrti;;pušteni na konopima,, ostavljeni sami sa sobom. Kad se konopi isprepletu razlijevaju se boje,, osjeća se vonj truleži.. Kad sve utihne dobro je.. Nastavljamo dalje škripavim zubima i s pjenom na ustima poput bolesnika padavičara,, poput malih šarenih i nasmijanih harlekina.. Strašno je ovo mjesto,, svijet lutkarskih predstava,, kuće sablasnih lutaka.. Bijela lica, nacerena,, uvijek ista.. Oker male spodobe,, ružičasti krvnici i zvijeri pod skupocjenim mirisom.. Odavno su postali popularni zatvorski kavezi s četiri zvjezdice,, švedski stol s prosjacima;; ruka,, noga,, oko, na današnjem jelovniku.. Strašno je, i strah me gladi i lutkarskih predstava,, strah me konopa s kojih svi oni vise,, strah me lijepog jer u njega su se ovili zlotvori. .Ali nije me strah slijepog lutkara jer je visoko..

Faust

sajt.com.hr


K.i.f. 6

Dva sata ujutro.. oznojena sam.. ustajem iz kreveta.. u neredu oko sebe pokušavam pronaći cigaretu.. pronalazim je, pripaljujem..da, to je to.. obožavam osjećaj prvog dima u plućima, droga je sranje.. živjela cigara.. U2.. where the streets have no name.. da to je ta stvar.. stvar koja ide uz dotičan trenutak.. ..ne znam.. ništa više, ne znam.. ne znam niti zašto sam trenutno budna, niti zašto su se dan i noć stopili u jedan zbunjujućI splet boja koje će slikar nanIjeti na bijelo platno i tako opet načinIti dan, i tako načiniti noć.. dan, noć, dan, noć.. Sve je isto, svi su isti.. grad i sve te prašnjave ulice pune programiranih bezličnih lica sa već unaprijed memoriranim rasporedom..Praznina.. da, upravo to.. i gubitak duha.. vlada među svima.. isti dan, iste osobe, isti vjetar, ista kiša, ista samoća, isti prezir koji zrak mi oduzima, ista slabost, isti okovi, ista pritajena tuga, ista maska koja me skriva.. sve je isto.. ..čemu trud.. čemu žrtva.. mrzim vas i volim vas..želim vas sve mrziti, jer ništa doli pohlepnih spodoba niste.. sav trud i ulaganje vremena uzaludan je, jer prije ili kasnije, samo je pitanje vremena kad ćete oglušiti na moj poziv u pomoć i zaboraviti sve moje trenutke posvećeNE vama.. ..prijatelj ne postoji. .ljubav.. ljubav da li postoji.. možda, nisam sigurna.. ljubav između muškarca i žene da li ona postoji.. možda.. tko zna. .otkrit će onaj tko posjeduje hrabrost.. ipak, moj savjet je: hrabrost je jebeno najgluplja vrlina čovjeka.. znam.. jer jednom sam i ja bila hrabra, no bolje je živjeti kao kukavica, možda ne bolje, ali zato sigurnije.. Tri sata ujutro.. gasim cigaretu.. volim njen okus, pomješan s okusom crne kave.. umor me svladava.. zaspati.. trebam zaspati i otključati vrata snovima.. sanjati nije hrabro.. no hrabrost je glupa..

xxxxxxxxx

sajt.com.hr


K.i.f. 7

Pametna GLUPOST

Jeste li primijetili kako su glupi ljudi mnogo više samouvjereni, samopouzdani i sigurni u sebe od pametnih?!? Ako to niste primijetili onda ste vjerojatno ili jedan od onih glupih ili niste dugo na svijetu te još ne znate ni čitati! Što gluplja osoba to blaženija u svim svojim sposobnostima! Zanimljivo je sretati takve ljude. Imali smo na faksu jednu curu, za akademske standarde recimo da je glupa kao stup, a unatoč tome ili točnije upravo zbog toga uvijek je imala ''svoje mišljenje'', te uvijek osjećala potrebu da ga glasno i jasno iznese, pa čak i borbeno, iako za tim često nije bilo nikakve potrebe. To je nama ostalima dalo priliku da se uvijek dobro narugamo i nasmijemo. No iza te poruge koja je bila neizostavna ležalo je jedno iskreno divljenje. Barem od mene. Svaka joj čast- mislio sam si! Majka priroda dala joj je nešto puno vrijednije od svih umskih i duhovnih sposobnosti. Dala joj je ogroman osjećaj komocije, osjećaj sigurnosti i osjećaj prava! Nije ona ni približno shvaćala da se njoj smijuljimo čitave 4 godine, niti da su joj pogledi i mišljenja kojima je nepotrebno zasipala sve nas vrlo usko omeđeni, bjelodani kao bjeli dan, a ponekad i tupi do boli! Bilo je više nego inspirativno gledati ju kako se segači i glasno odgovara na svaka, pa i očito retorička pitanja naše profesorice. Takvo samopouzdanje i blažena nemoć samosvjesnosti dolikuju gotovo apsolutističkome kralju! No, nije ona bila jedina u koje sam primijetio ovu sposobnost. Ima mnoštvo žešće ograničenih ljudi koji se tako šarmantno busaju u prsa, viču i ispituju, čude se nama koji ''drugačije'' gledamo na neke stvari, i nije im niti malo problem reći kako su te stvari koje izmiču izvan njihovih ograda naprosto teške gluposti! Ako mene pitate, ta konfiguracija je jedna fantastična, ingeniozna kompenzacija majke prirode na području ljudskih moći! Svi znamo da nije pamet ono što nam osigurava siguran opstanak, već upravo ono što klade valja, upravo snaga volje! A nje oni imaju dovoljno da iskoriste sve one prilike i situacije koje mi ''pametni'' nemamo muda ili samopoudanja da zgrabimo! Zašto?!? Jer mi previše razmišljamo! Kad malo doblje pogledate svijet i život u oči shatit ćete da je velika većina razmišljanja potpuno suvišna i da je dovoljna doista izrazito mala količina: zrno racionalnosti+ standardne motoričke sposobnosti+ malko športske sreće= _________________________________ dug i sretan život!

sajt.com.hr


K.i.f. 8

Pamet je oduvijek bila više kao sumnjiva dodatna opcija nekih koji su se u životu dosta loše proveli, a sve što su postigli je da ih se sada pamti. Nadam se da su negdje sretni i zadovoljni što ih se sjećamo i da se hvale i osjećaju ponosito jer ako to ne čine, onda ni to malo što su postigli nema nikakva smisla! Jer glupi imaju druge moći koje ih toliko divno i paradoxalno krase! Kao kad izgubiš vid pa ti se sluh i intuicija poprave tako i kada izgubiš(ili nemaš za izgubiti) pamet tada volja, samozaluđenost, divno samopouzdanje krase te kao pauna njegove šare! Pametni se mogu truditi do mile volje no nikako neće ih prestići; ići će u psihijatra, vježbat će tijelo i duh, meditirati, premišljati i domišljati, a opet neće dostići tu fantastičnu jednostavnost koju njihovi tupasti suputnici posjeduju u izobilju! I zato će se još gorče i jače smijati i rugati glupima, jer dakako, tko ne bi rado bio glup?!? Ako si pametan, vrlo dobro znaš koliko je pametnije biti glup. Pa i samo to znanje pametnog o glupima bolno je i ironično, a naposlijetku i glupo. I šećer na kraju: pametni se često znaju osjećati kao budale, dok glupi gotovo nikada!

Robert Marinković

VI.

Kad ugledala sam te, srce stalo je.. ..nimfo zlatnih vlasi..

..dah moj oduzela si ljubavi.. Prekrasna draga bila si..tvoj smijeh..

..tvoje oči i sjaj u njima nikad ništa nadomjestiti neće.. Bila si..moje utočište, moja vodilja, moj hram, moje svetište..

Sve pjesme muzo, tebi posvećene bile su.. ..sve tajne tvoje su..

..duša i emocije koje u meni jesu za tebe su.. ..koža preko mog kostura, tvoj prekrivač u hladnom svijetu jednom bit će..

..moje meso, jednom tvoju glad utažit će.. ..i krv moja, žeđ tvoju suzbit će.. Idi ljubice..idi cvijetu mili moj.. Oslobađam te, teških okova..

..koje sebično nametnula sam ti.. Idi..i ..

..ne osvrći se za hladnim vjetrom i vječnom zimom.. Idi draga..i ne boj se..

..bit ću tu.. Uvijek negdje tu..gdje i ti..

Ivana

sajt.com.hr


K.i.f. 9

Usporedni test inteligencije :

Zadarski student vs. meko kuhano jaje Pristupajući ovom istraživanju, namjeravalo se usporediti fizionomiju subjekta A i subjekta B. Međutim, morali smo preći na anketni test inteligencije, pošto bitne fiziološke razlike između subjekta A i subjekta B nema. U prilog prilažemo sliku centralnih neuronskih jedinica oba subjekta.

Prilog 1. Subjekt A Subjekt B

Iz niza eksperimenata je utvrđena statistički zanemariva razlika (p<0.01) i stoga se prešlo na anketna pitanja. Eksperiment je izveden u strogo kontroliranim i identičnim uvjetima, a test je prilagođen očekivanim mentalnim sposobnostima ispitanika. U prilogu 2. prilaže se test.

Prilog 2. Pitanje: Odgovor studenta: Odgovor jajeta:

1. Koliko kuteva ima trokut?

«nuuuuu…jab reka… nuuuuu… cirka… tri?»

[šuti] 2. Ako se Citadela zatvara u 9 sati, prije kojeg sata treba izaći iz citadele?

«jel morešli molinte ki pasa ponovit pitanje zaboravije!»

[koluta očima]

3. Na kojem dijelu tijela raste kosa?

«AHA! To je trik pitanje! Kosa ne raste, ona se …uuu… uuu… neznan…»

«ovo je nevjerojatno, brate…»

4. Koliko ste knjiga pročitali u životu?

[ko iz topa] «Na glavi!» [sebi u bradu] «Nemoš' vjerovat»

5. Što mislite o eutanaziji i abortusu?

«Nisu lip par, ali ako se ljudima sviđa neka gledaju. Ja osobno nevolin mjuzikle.»

«Đisz krajst!»

6. Što mislite o europskoj uniji?

«A koji ti je bog to sad?» [jede burek] 7. Jabuka ne pada daleko od stabla ako je stablo…

«ja te čoviče božji ništa nerazumin, jesi ti drogiran?»

«Ma ja ću na živce ispalit…»

8. Ako u traktoru nema benzina, hoćeš li s njim moći okopavati njivu?

«Daštaću!» «Ajme, brate, ja ovo ne mogu izdržat. Aj bog, idem doma.»

Zaključak: silogističko-deduktivnom metodom smo iz ovog iscrpnog i metodološki savršenog istraživanja smo zaključili da: Nije zdravo piti pesticide, ako je četvrtak. Ina če se može.

Matko «Subjekt A» Sorić

sajt.com.hr


K.i.f. 10

O buri i sjećanjima

Bura je zapuhala i u jednoj jedinoj večeri studenog napokon srezala ljeto koje se nevjerojatnom sigurnošću probijalo kroz jesen i poticalo nebrojene rasprave o globalnom zatopljenju, iako je po stručnjacima tek nastupilo ledeno doba, bile one stručnog ili laičkog karaktera; te otjerala i onu nemalu skupinu nadobudnih trendsetera s terasa kafića i šetnica još dublje u njihove zatvorene svjetove finih mjesta za izlazak, još bliže šanku i bliže jedne drugima. Zanimljivo je uhvatiti ih, u kratkom pogledu preko njihovih lica onako usputno, kako se međusobno preziru i mrze, zavide jedni drugima na bilo kojoj osnovi ali i dalje ostaju u tom zatvorenom krugu; promatrati sve te pojave koje topli dani razvodne i ostave neprimjetne pukom prolazniku i zimi da ih iz godine u godinu opetovano definira i kristalizira.

Ulice mjestašca i stotinama metara duga plaža brutalno je prazna i nema tog pokazatelja koji bi, barem indirektno, pojavi, koja tu nije ostavila većinu vremena sparnih noći i dana, a za sobom, nezainteresirano i bezobzirno, gomilu alkoholnog smeća, dočarala značenje istih tih ulica i plaže u jednom drugom vremenu. Vremenu, kojeg trenutačne prilike čine snom iza kojeg dolazi još jedan dan s glavom u papirima, knjigama, proračunima, uputnicama, računima, molbama, formularima, kupusu (ili što se već bere ovih dana), cementu, prašini, ribi, mesu, smeću ili tko zna čemu već, što neizostavno zaokuplja ljude opetovano, u nekom periodu fraze «radni dan». Onima koji pak samim prolaskom opažaju na tim prostorima stvari vidljive samo njima, a tako neshvatljive onim drugima, stvari skrivene ispod slegnute prašine na ulicama i ispod najmanjeg zrnca pijeska, skrivene u kori obližnjih izraslina i njihovim, još uvijek prilično nenarušenim sjećanjima, jasnoća dana nakon noći divlje bure i onaj osjećaj kao da je sve nadomak ruke pružaju mogućnost ponovnog proživljavanja njima toliko bitnih trenutaka bliže i dalje prošlosti. Ti trenuci teško da će biti negdje zapisani, možda samo ovlaš spomenuti u nekakvom dnevniku nekoga tko strahuje za svoja sjećanja i još više za svoju budućnost, možda, iako još rjeđe, u nečijoj nenamjenskoj pjesmi, ali onda prožeti subjektivizmom i sebičnim tumačenjima. Ali britkost bure istom onom prolazniku-akteru istih onih ne tako davnih događaja ne ostavlja mogućnost manipulacije realnošću, koja samo čeka da ga, iskočivši iz svog sigurnog skloništa zaborava i s nekim čudnim vjetrom u leđima, povede na blitz iskustvo još jednom prije jesenjih kiša, koje ne mareći za objektivnost tjeraju ekipu pred sredstva isijavanja topline i u ruke im pruža olovke i tipkovnice da proizvoljno kreiraju svoja sjećanja.

Proživljavajući takva iskustva iz jednog prelaska ljeta u zimu, u drugi shvatim zapravo da je taj prijelaz nešto, što volim možda i više od samih ovih slika, koje me, na već opisan način salijeću sa svih strana.

Vedran

sajt.com.hr


K.i.f. 11

MAJA MILATOVI Ć:

DOBRO ODGOJENA DJEVOJKA

Simone Lucie-Ernestine-Marie-Bertrand de Bouvoir Želim predstaviti jednu od svojih najdražih autorica, Simone de Beauvoir, ‘dobro odgojenu djevojku’ dvadesetog stoljeća koja je uvelike utjecala na razvoj feminističke misli, ali i značajno pridonijela filozofiji i književnosti svojim djelima poput eseja, memoara i romana. Simone de Beauvoir (1908-1986) je francuska spisateljica, filozofkinja, feministica koja kroz svoje stvaralaštvo želi biti svjedokom same sebe, ali i svog vremena. Dvadeseto stoljeće je vrijeme velikog intelektualnog previranja i tehnološkog napretka. Svjetskom izložbom u Parizu 1900.-te godine, označio se iskorak ka prekomorskim zemljama, opraštanje od europocentrizma i mnogostrukosti civilizacija. Francuska je naizgled zakoračila u prosperitet; Pariz dobiva električnu rasvjetu i podzemnu željeznicu, njezine kolonije je čine ravnopravnom Velikoj Britaniji i financijski je jaka. Ipak, Dreyfusova afera (1894-1906) je zapravo najveća kriza Treće Republike, podijelivši Francusku na one vjerne tradiciji i nacionalnoj časti i one koji vjeruju u univerzalnost razuma i slobode. Na Dreyfusovu stranu su stali intelektualci (poznato nam je Zolino J'accuse!), socialisti, radikali i antimilitaristički republikanci. Protiv njega su nacionalisti, klerikalci i antisemiti. Simone de Beauvoir odrasla je u turbulentom društvenom ozračju gdje su duhovna kretanja i ideje bila utjelovljena u liku Henrija Bergsona koji, udaljivši se od scijentističkog pozitivizma i pojedinačne svijesti uhvaćene u mijen, dolazi do intuicije. Naime, uklapanjem bioloških, psiholoških i socioloških znanja u misaoni proces, postiže se novi stupanj razumijevanja pomoću iskustva. Intuicija 'shvaća' bit života i svijeta, pružajući uvid u samu srž i time predstavlja pravu metodu filozofije. 20-tih godina 20.-og stoljeća, Europljanin počinje prihvaćati ostale stilove života poput argentinskog tanga, crnačkog jazza ili svijeta dalekoistočne kulture. Pariz živi u konstantnoj ludističkoj mijeni i iluziji trajne estetičke inovacije, ali otriježnjenje slijedi pred nadiranjem fašizma i nacizma. Drugi svjetski rat je vrijeme velikih moralnih i političkih dilema. Romani Simone de Beauvoir (Gošća, Mandarini, Tuđa krv, Svi su ljudi smrtni) odišu proturječnostima subjektiviteta i ljudskog života i bave se temama poput ljubavnog trokuta, nadanjima i razočaranjima francuskih

sajt.com.hr


K.i.f. 12

intelektualaca ili težnje za afirmacijom vlastite egzistencije. Ipak, djela koja bih htjela posebno istaknuti su Drugi spol (1949) i Uspomene dobro odgojene djevojke (1958), prvenstveno zbog njihovog uvida u položaj žene u prošlosti i danas, kao i upečatljive opise odrastanja i suočavanja s vlastitim ženskim identitetom u društvu nejednakosti. Uspomene dobro odgojene djevojke je djelo velike umjetničke i dokumentarističke vrijednosti. Pokušat ću površinski uhvatiti najbitnije trenutke u knjizi sa svrhom stvaranja svojevrsne mreže koja se u potpunosti može spoznati tek kad se knjiga doista pročita. Ovo djelo obuhvaća razdoblje od Simoneina djetinjstva do školovanja na Sorbonni gdje upoznaje svog 'dvojnika' i 'intelektualnog trenera' Sartrea. Simone se još kao djevojčica bojala budućnosti i nazirala vrtoglavu prazninu i pomanjkanje razloga u jezgri zakona koji su je okruživali. Teško je podnosila pubertet zbog promjene fizičkog izgleda, smatra se ružnom sa prištavim licem, crvenim nosom i nezgrapnim tijelom. Dodatno pati zbog očevog izrugivanja i komentara. Umjesto da je ostala svijest ukorijenjena usred svemira, kao u djetinjstvu, ona se Utjelovila, bolno svrgnuće za dječji svjetonazor. Velik utjecaj na Simonein intelektualni razvoj imao je otac, koji ju je fascinirao svojom načitanošću. Ipak, bio je fanatičan nacionalist koji je mrzio strance i bio čvrsto uvjeren u Dreyfusovu krivnju. Ono što je bitno istaknuti jest da se njegov privatni moral temeljio na kultu obitelji; ženu-majku smatrao je sveticom, od mladih je djevojaka očekivao nevinost dok je s druge strane tolerirao slobodu muškaraca. Simoneina majka je priznavala njegovu nadmoć, dok je on često tvrdio: Žena je ono što od nje stvori njen muž; na njemu je da je oblikuje. Simone se uspjela s ocem povezati na duhovnoj, intelektualnoj sferi, dok je majka brinula o njenom 'organskom' životu. Predana religiji i konformizmu, Simoneina majka se oslanjala na opće priznata pravila i smatrala da žena mora slušati muža, trudeći se u svojoj kreposti i pobožnosti. Simone je rano odlučila ne biti poput svojih roditelja jer je shvatila da oni u njoj mrze baš ono što je razlikuje od njih. Da bi shvatila svijet i našla samu sebe, morala ih se osloboditi. S vremenom se sve više počinje buniti protiv nametnute uloge inferiorne žene i konformizma te počinje tajno izlaziti, odlazi u lokalne barove gdje pije i druži se s alkoholičarima koje ne gleda kao ljude već kao alegorije; ništavnost, duševna tupost, očaj i možda genij, ali sasvim sigurno porok u svim mogućim varijacijama. Simoneino spolno sazrijevanje bilo je zakočeno zbog 'puritanskog' odgoja, a roditelji su strogo cenzurirali sve što bi čitala. U jednom trenutku nagađa da je i katolicizam utjecao na njen otpor prema tjelesnosti i zgražanje pri aludiranju na tijelo. Simone je shvatila da se neće moći odreći zemaljskih radosti koje se smatraju grešnima i nije se iznenadila kad je spoznala da Bogu nema mjesta ni u njenom srcu ni na njenom nebu. Otada se njen svijet promijenio i plašila ju je 'praznina neba' koje šuti, sama je i bespomoćna, odgovorna sama za sebe. Za vrijeme školovanja otkrila je interes za filozofiju. Privlačila ju je jer se bavila esencijom stvari, više je voljela razumijeti nego vidjeti. Ulazila je u cjelokupne realnosti i otkrivala red, razlog i nužnost. Sustavi Descartesa i Spinoze su je odvodili visoko u 'beskrajnost' te joj se Zemlja činila kao mravinjak, a literatura 'isprazno cvrčanje'. Upoznavši Kanta, shvaća da nikad neće otkriti tajnu svemira, ali mu se njegova kritika čini toliko prikladna i ona se raduje što je razumije te se

sajt.com.hr


K.i.f. 13

prestaje žalostiti zbog te nemogućnosti. Priklonila se subjektivističkom idealizmu koji je svijet lišavao njegove težine i čini joj se da u dubini svega postoji neko biće kojemu se može pristupiti, vječno biće u znaku Plotinove misli i mistične psihologije. Razmatrajući odnos sa Sartreom, ona ga isprve zna po glasinama kao jednog od najboljih studenata i saznaje da je pao na pismenom ispitu iz filozofije jer je pokušao 'svojim riječima izložiti određene stvari', a to nije ono što su ispitivači htjeli čuti. Zatim joj Sartre preko prijatelja šalje svoj komični crtež Leibnitz na kupanju s monadama i tako se napokon upoznaju. Simone je toliko fascinirana njime da vrijeme koje nije provela s njim smatra izgubljenim. On se zanimao za sve, nije se pitao što treba misliti, već što on misli, mrzio je hijerarhije, karijere, domove, prava i dužnosti, sve ozbiljne strane života, a govorilo se da uopće ne spava već dalje razmišlja zatvorenih očiju. Za Sartrea, umjetničko djelo bilo je apsolutna svrha, nosilo je u sebi razlog svog postojanja (raison d'etre), razlog svog autora i smisao svemira. Simone ističe da je napokon našla svog dvojnika s kojim će sve moći dijeliti. Potrebno je shvatiti veliki utjecaj koji je Sartre imao na nju, ali i obrnuto, da bi se moglo pristupiti njenoj filozofskoj i književnoj misli. Simone zaključuje da je život proveden u radu, razvijanju i obogaćivanju vrijedan i pun zanosa. Povodi se za Gideovom porukom: Stvoriti od svojeg Ja jedno nenadoknadivo biće! Drugi spol (Le Deuxieme sexe) je prva ozbiljna moderna studija o položaju žene u prošlosti i danas, osvijetljen iz mnogo kutova kao što su biologija, religija, mitologija, književnost, povijest običaja i morala. Ova knjiga nastoji kritički uzdrmati mitove o ženstvenosti i vječnoj ženskoj esenciji. Žena se ne rađa kao žena već se to postaje: odgojem, konvencijama i prisilama. Za filozofske svrhe, ovo je prvo djelo feminističke filozofije koje nastoji razlikovati biološku seksualnu razliku i društveno nametnute kategorije spola. Knjiga pruža fascinantan povijesni pregled uloge žene, sa stajališta religije, mita, društvenih previranja, braka, kulta majke i djevice, homoseksualnosti i suvremenih pokušaja uspostavljanja ravnopravnosti. Kroz povijest, žena je bila idol, sluga, izvor života, moć tame, elementarna istina, prijetvornost, trač, laž, iscjeljujuća prisutnost, čarobnica, plijen muškarca i njegov pad, sve što on nije i za čime žudi. Muškarac vidi u ženi Drugog (The Other) kao Prirodu, ali i kao njegovog koegzistenta. Ali Priroda inspirira ambivalentnim osjećajima, jer on je eksploatira, a ona ga nadvladava; rođen je od nje i umire u njoj. Žena utjelovljuje Prirodu kao Majka, Žena i Ideja; ovi se oblici združuju, ali i proturječe jedan drugom. U svim civilizacijama, ali i danas, žena inspirira strahom. Simone zaključuje da je muškarčev strah od njegove vlastite tjelesne kontingencije ono što on projicira na ženu. Biti ženom je stanje marginalnosti, potlačenosti i inferiornosti. Kako biti žena i biti slobodna? Ako je biti žensko vrsta ropstva, kakva je to revolucija spolnog bića potrebna da bi žene postale društveno i kulturno jednake muškarcima? Žena ne može iskoračiti iz uskog kruga konvencija bez da je optužena za nemoralnost, nepristojnost i pogotovo promiskuitet. Simone je u jednoj od svojih kasnijih biografija napisala: 'Kad pomislimo na antičke demokracije temeljene na idealu jednakosti, teško nam je shvatiti kako su mogli smatrati status robova prirodnim. Svatko bi pomislio da bi im ta proturječnost trebala biti očita. Možda će se jednog dana sljedeće generacije pitati sa istim čuđenjem kako su demokracije našeg doba mogle

sajt.com.hr


K.i.f. 14

zadržati nejednakost dvaju spolova bez ikakve grižnje savjesti...' Ukratko, Simone de Beauvor smatra da je žena osuđena na nemoralnost, jer da bi bila moralna značilo bi da mora utjeloviti nadljudsko biće poput 'kreposnih žena' poslovica ili 'savršene majke'. Čim ona razmišlja, spava i sanja bez dopuštenja, ona izdaje muški ideal. Uspomene dobro odgojene djevojke je iskrena autobiografija koja dotiče osjetljivo razdoblje djetinjstva, sazrijevanja i suočavanja sa životnim problemima. Osobno je smatram interesantnom jer pokazuje intelektualni razvoj fascinantnog uma i formiranje filozofskih afiniteta. Drugi spol je pristupačno i zanimljivo napisana knjiga, temeljena na istraživanjima i zaključcima same autorice. Svojevremeno je izazvala veliki val oduševljenja kod čitateljica, ali i velik broj kritika i kontroverzi zbog određenih stavova. Ipak, preporučujem je zbog toga što nesumnjivo potiče na razmišljanje, prvenstveno zbog bogatstva perspektiva koje nudi obrađujući problematiku vrijednu svačijeg razmatranja.

II.

Duhovi prošlosti vraćaju se, čuje se tiho, suho tapkanje,

tap, pam, dum.. dolaze, približavaju se, gnjevno udarajući vrata svijetlosti.

Remete mir osobe koja sjedi na crnoj izjedenoj klupi, domu sitnih insekata koji izgovaraju ime i hrane se trulom dušom patnika..

Zeleno svijetlo puže po tijelu, svaka zraka siše i otkida svoj dio organa. Zjenice su raširene, trenutak je prekinut,

Udarci na vratima ispunjavaju sobu kisikom, bol u prsima lomi rebra..rađaju se grčevitom mukom,

formiraju se..rastu..rastu, zauzimaju prostor i truju ga.. počinje rad, udisaj i izdisaj,

svijest se pritom vraća lažnoj stvarnosti gumenih tijela. Zeleno svijetlo se povlači,

klupa se pretvara u mrtvog insekta, još su samo vrata tu.

Buđenje navire sa svih strana, lažna svjetlost okupala je sobu. Kvaka je stisnuta, otvaraju se,

kaos započinje u glavi neodređene ličnosti, tko je, što je..?

žena ili muškarac..? Dali ste mi svijest, mogu misliti..

Dali ste mi život, a zapravo ste me ubili. Ivana

sajt.com.hr


K.i.f. 15

- Sličice iz mog dvorišta -

Ne vjerujem u reinkaranaciju! Kad bih vjerovala, onda bi to značilo da sam nešto gadno zaj...u životu pa sam ponovno ¨vraćena¨ da to ispravim! I dok razmišljam, sve mi se više čini da to ¨vraćanje¨ sliči na neprekinutu vožnju istim, nerealiziranim putem, u krug... Strašne li pomisli. A sve je počelo... ne znam... možda je sve počelo onda kad sam postala svjesna svijeta oko sebe – moga svijeta! A postoji li ikakav drugi?!? Ma kakvi! Egoistično, kao i uvijek, ja pa ja. Zna li itko 'ko sam ja?! -znam li ja? ................ Mama se razbolila. Infarkt. Mama je umrla. Od onog ¨razbolila¨ do onog ¨umrla¨ prošlo je devet godina... ...kao da je bilo jučer... ................ Čovjek je stroj, samo radi i radi, vrijedno skuplja svoj život i sprema ga u kutiju od šibica. Prije par tjedana sam bila u trgovini na veliko – znate one trgovine, ogromne, redovito izvan grada, da je teže doći do njih...gdje tu logika?! Nema je! Uglavnom, došla sam do zaključka da je čovjek ipak malo više od stroja – pa mi proizvodimo. Ne samo djecu kao gotove proizvode ( jer i zato nas treba barem dvoje ). Postoji nešto što je svojstveno samo čovjeku. Mi proizvodimo svaki dan, dok spavamo, dok dišemo ( tko zna, možda i kad prestanemo disati – još nitko nije došao i to potvrdio. Proizvodimo misli! Prekrasne,fantastične,neograničene,ponekad loše i destruktivne...misli... Konstatno mi nešto nedostaje, cijeli život tragam za nečim. Tko zna, možda je poanta u samome traganju. Polako mi se slažu kockice kako upoznajem sve više istomišljenika. Jednom se možda i slika dovrši samo, voljela bih upoznati slikara mog života da ga upitam zašto stavlja toliko sive boje na platno... Neke opsesije postanu bolest, usele ti se u pluća, teže dišeš dok te ne povuku u dno ponora svih nadanja i želja. Neke opsesije postanu tvoje drugo ja! I do svega toga sam došla razmišljajući među labirintima između omekšivača i sapuna u onim tgovinama na veliko – ma znate one trgovine, ogromne, redovito izvan grada... Moja mantra je pod zemljom...zauvijek. I. Šimunović

sajt.com.hr


K.i.f. 16

Ontološke implikacije ideologije paradigme diskursa

S podnaslovom: O moći sociologije

Jenny Curran: Do you ever dream, Forrest, about who you're gonna be? Forrest Gump: Who I'm gonna be? Jenny Curran: Yeah. Forrest Gump: Aren't - aren't I going to be me? Da li sociologija ima moć? Njezini klasici, Marx, Weber, Simmel, Durkheim, pa čak i Spencer, smatrali su da na društvo treba djelovati i mijenjati ga. Kako i u što, to sada nije bitno. Sociologija je u početku pretendirala na moć, na osvijetovljenje. To više nije tako. Zašto? Diskurs po sebi postao je paradigma humanističkih znanosti dajući im legitimitet lociran upravo u definiranju izvjesne teorije diskursom putem vrednovanja nje kao jedne od mnogih, jednako vrijednih, perspektiva. Tim procesom dijalektičke identifikacije kroz definiranje ideologija paradigme diskursa interpelira specifičnu teoriju baš kao diskurs. A kako diskurs pokazuje moć tek u konfliktu s drugim diskursom, devalvacija je postignuta, jer bilo koji akademski diskurs teško će doći u kontakt sa svjetovnim diskursom, Hegelovim zdravim razumom. Kao što to reče Weber: «U najvećem broju slučajeva, društveno djelovanje protiče u mukoj i tupavoj polusvijesti ili nesvijesti svog naumljenog značenja». Prema tradicionalnom konceptu ideologije (Weltanschauung) ljudi ne znaju što rade, a usponom paradigme diskursa zadaća sociologije da objasni to društveno djelovanje je onemogućena. Njezin se uspon događa odvajanjem riječi i stvari(Foucault) ili uspostavljanjem razlike između predmeta spoznaje i zbiljskog predmeta (Althusser), što su osnovne premise trenutne sociološke epistemologije. Ovdje vidimo nešto čudno – napredak. Iako povijest svijeta nije linearna, povijest koncepata povijesti jest linearna. Ona napreduje od prosvjetiteljske, Hegelove linarno-jednistvene, povijesti ka mnoštvu povijesti u strukturama. Što je to nego progres, koji potvrđuje upravo ono što ovdje želimo naglasiti: promjene u društvenim teorijama nemaju veze sa stvarnim društvom. Što se tiče povijesti (Geschichte), bitan je jedino onaj Nietzscheov stav: «... nepromišljeno je i gotovo budalasto vjerovati da napredak mora nužno uslijediti(proizići); no, kako bi se moglo poreći da je on moguć?». Ovdje vidimo drugačije artikuliran onaj isti jaz što u klasičnom njemačkom idealizmu odgovara jazu između bitka i trebanja(Sein und Sollen). Na subjektu je da ukine taj jaz. No, ne subjekt u liberalnom individualnom smislu hipostaziranog pojedinca (Descartes, Althusser…), nego subjekt kao oživljena supstancija. Sociološko iščitavanje idealističke ontologije može biti strašno plodonosno ako supstanciju shvatimo kao Svijet(Welt), društvo sada kao metonimičnu akumulaciju prošlog. Usprkos tome što u njemu postoje mnoge povijesti, razni slojevi društvenog bitka, one se sada pod utjecajem kapitala rastapaju u jednu jedinu jedinstvenu povijest, i to, paradoksalno, linearnu u onom najbitnijem aspektu – ekonomskom. Kao što kažu Hardt i Negri, razlika više nije u naravi, nego u stupnju. Bit Drugoga je kulturološka, koje na glatkom homogenom tržištu nema(embargo je konstituiranje drugosti putem prodiranja političko-kulturnog u ekonomiju, ali samo nakratko i marginalno). Naglasimo to: razlike, prave razlike, nema. Akumulacija kapitala, dijakronijska pojava par excellence, pokazuje prevlast i univerzalnost «posljednje instance». Drugi možda smiju pisati vlastite specifične povijesti, ali monopol na kolektivnu budućnost polaže kapital. Svejedno, ako to i jest tako, ne znači da mora biti tako.

sajt.com.hr


K.i.f. 17

Partikularnosti još postoje, ali se rastapaju u Cjelinu. Das Wahre ist das Ganze. Zašto su predmet analize kulture kao djelovi, a ne tržište kao cjelina? Moža Popper i jest u pravu kada pripisuje totalitetu totalitarnost, pa bez drugih argumenata otpisuje Platona, Spinozu, Hegela i Marxa. No, htjeli mi to ili ne, bio on totalitaran ili ne, totalitet postoji, i ime mu je tržište. Nema li ipak više istine u ekonomiji nego u kulturi? Možde za sada ne, no čini se da je takva budućnost: partikularnosti će se rastopiti u ekonomsku cjelinu. A s njima će se rastopiti i tek «običan nabor u našem znanju», čovjek. Zakazivanje strukturalizma na području ekonomije (Lévi-Straussa da ne naglašavamo) nije samo izraz njegove odbojnosti prema vulgarnom ekonomizmu, već i pokušaj, kojeg se samo simptomalno može uočiti(potiskivanjem fantazme «relativne autonomije»), da se ekonomija baci u zaborav, da se učini podsvjesnom. Vjerujemo da bi dublje iščitavanje otkrilo puno zajedničkih crta «ideologije» Hegela sa «znanstvenošću» strukturalizma; antihumanizam i nije toliko daleko od humanizma koliko se čini. Pluralizam kao arhetip tolerancije neoliberalizma u ideološkom smislu je pobjeda Deleuzeove različitosti nad Hegelovom niveliranom različitošću, negacijom. To je diskurs, politički nametnut, koji ima moć, no nije zaživio; negacija ne samo da daje znakove života, nego itekako pulsira zdravim razumom. Iako je Hegel u akademskim raspravama passé, u zbilji je aktualan. Britkim zapažanjem medijskog sadržaja može se vidjeti sraz sklopa isključivosti sa sklopom pluralizma. Ovo možda zvuči kao naricanje za Hegelom zato što i jest naricanje. Ali ne da bi ga oživili, nego da bi intenzivnije promislili aktualnu sociologiju, pomoću kategorija filozofije prije de Saussuerea. Jesu li Hegelova općost i cjelina doista izraz dogmatičnog monizma? Prema Žižeku «Apsolutno znanje denotira subjektivno stajalište koje konačno prihvaća kontradikciju kao unutarnje stanje svakog identiteta.» Hegel je prije svega neurotičar, a tek onda i monist. Njegov komentar nastavlja Žarko Paić opisujući odnos aktualne sociologije prema Hegelu: « Kulturalni studiji i teoretičari kulture kao nove ideologije stoga su doista to što jesu: naime, novi ideolozi koji bez dublje filozofske i sociologijske naobrazbe, kako izvrsno upućuje Žižek, pišu o Hegelovu falogocentrizmu, kao lažni kritički univerzalisti bez znanja o biti onoga što je smisao, primjerice, Hegelova spekulativno-dijalektičkog prikaza gibanja apsouta kroz vrijeme.». Opravdano postavljamo pitanje: Je li Hegel doista mrtav? Ili, za nas još intrigantnije, čak i ako jest mrtav, može li se bez njega shvatiti aktualna sociologija, koja, svijetu usprkos, ipak teče linearno? Poststrukturalizam nije inspiriran samo Nietzscheom, nego i njemačkim idealizmom, kao što kaže Alain Badiou. Međutim, iako se ekipa kune da je raskrstila s Hegelom, je li to doista tako? Koliko se Nietzsche razlikuje od Hegela? Ako je Hegel samo Spinoza stavljen u pokret, kao što sugerira Althusser, hajde da se i mi isto tako nepromišljeno drznemo, pa recimo da je Hegel samo anemični Nietzsche. Nije li der Wille zur Macht naprosto osobina radikalnog subjektiviteta? Samoproizvođenje (Selbsttätigkeit) svijesti bi moglo biti vječno vraćanje istog? Bitak i trebanje = čovjek i nadčovjek? «Sve vrijednosti» iz famozne sintagme «prevrednovanje svih vrijednosti» tek Hegelova Sittlichkeit? Što se tiče stava prema etici i moralu, identični su. Nietzsche kritizira razum i Kanta. Hegel u ranom programu idealizma zagovara «mitologiju uma»(dakako, više u smislu Verstand), a i Kantu se ruga, samo sa puno manje književnog stila, uspoređujući ga sa skolastikom koji uči plivati mašući rukama na obali. Otvoreno postavljeno: koliko je Hegel doista prevladan i koliko se Nietzsche doista razlikuje od Hegela? Ontološki evergreen o bitku i biću ima svoj pandan u sociologiji u obliku strukture i agenata. Baš zato je Hegel aktualan. Ima li sociologija kontakt sa društvenom zbiljom ili nema? Da li može postati ono što Pierre Bourdieu želi da bude, borilačka vještina na strani onih koji nemaju moć? Može li se koristiti i u ideološke svrhe, u obrani laissez-fairea i dominantnog diskursa? I u

sajt.com.hr


K.i.f. 18

konačnici, je li sociologija oruđe pomoću kojeg shvaćamo društvo oko sebe i bolje se u njemu snalazimo? Diskurs kao paradigma može biti samo kopija arhetipa pluralizma, koji je sastavni dio ideologije neoliberalizma. Izvlačenjem ontoloških implikacija iz nje dobivamo esenciju, navodno nepostojeću, koja razotkriva sociologiju kao akademski hobi bezbrižnog skakutanja iz diskursa u diskurs i afirmaciju funky pogleda na svijet, nabolji od svih mogućih. U skladu s atmosferom tajkunsko-patrijarhalne močvare po kojoj plutamo bespomoćni kao ličinke, o čijoj gustoći i mirisu aktualna sociologija zaokupljena pluralizmom lifestyleova ne zbori, slijedi jedan prigodni citat s početka Pulp fictiona: «Everybody be cool, this is a robbery! – Any of you fucking pricks move, and I'll execute every motherfucking last one of you!» Matko Sorić

sajt.com.hr


K.i.f. 19

Ljubav ? Vrti mi se po glavi, u ovom vremenu, pitanje koje može duboko utjecati na pogled na svijet bića koje se zove čovjek.

Zapravo, sam odgovor nije toliko važan, koliko je važno da li se to pitanje kod nekog pojavljuje, to jest da li neki pojedinac drži ljubavi kao vrijednost. Zasigurno da, kod svakog.Samo ne kod svih na tako jasan i čist način kako se to obično misli. Naime, većina se ljudi, kod misli o ljubavi, misli o svojoj konkretnoj ljubavi prema određenom drugom biću.Luka voli Sanju, i to je to. Isto tako smatram, da onaj koji misli o svojoj konkretnoj ljubavi, više toga zna nego onaj koji razmišlja o ljubavi kao takvoj.

No, pogledajte mene. Ja već proglašujem sve i svašta ljubavlju, a da vam prije toga nisam ni postavio svoje pitanje.Teško ga je postaviti tako izravno, a da se ne pojavi mali podsmijeh kod nekog, ali ima nas čija lica odmah zauzmu ozbiljan stav na samu spomen. Smatramo to važnim. Naime: Što je ljubav? Ljubav s upitnikom možda nije potrebno.Sama riječ nam je već pitanje i upitnik. Ona leti u tako mnogim nebima raznih pojedinaca, da nisam uspio uhvatiti dva ista odgovora. Upravo zbog toga je ljubav slatka i draga.Jer se nije svela na jedno, nego je izgleda raznolika i raznobojna. Možda zbog toga zato što je osjećaj, ili nešto više, ili…

Kako već pred postavljate ovdje vam neću dati nikakva odgovora. Ja samo želim misliti o ljubavi s vama. Ali reći ću vam kako ja gledam na ljubav. Za mene je ljubav SLOBODA! To je slobodna igra u kojoj smo mi lepršavi glumci, i smatram da se valja riskirati povrijediti druge i biti povrijeđen. Smijeh na licu, pogled u oči, ples u srcu. Onda obarajuća toplina. Onaj osjećaj da ne postoje granice. Mnogo toga što se ne da opisati. I onda ja nemam više što za reći.Za mene je ljubav još uvijek moment. Vječnost? O tome još ne mogu ništa reći jer se s tim nisam upoznao. Možda me netko upozna. A sad… sad. No, ne samo da se sama ljubav ne da otkriti svima u istom ruhu, nego postoje čak mnoge stvari koje dijele isto ime s ljubavlju, no meni je to samo problem nazivlja.Znači ne samo da je ljubav za sve različita , nego postoje više vrsta ljubavi.

sajt.com.hr


K.i.f. 20

Koja tu zbrka logičkom razdiobom nastaje, a da se nisu upleli sami osjećaji. Znači malo toga može biti znano o ljubavi. No mi nismo nesretni zbog toga. Da, da mnogo toga su razni ljudi govorili i prije, ali za mene to nisu znalci o ljubavi, nego više njezini interpretatori. Ljubav u interpretaciji nje, ljubav u interpretaciji tebe.Svi smo ja, vi oni samo interpretatori ljubavi.To je dovoljno. Svatko ima iskustvo o ljubavi, ali ne i pojam. No vi mene pitate: “ Što tamo gdje ljubav ne raste? „ Ništa mi ne slama rce više nego kad ljudi truju svoju vlastitu zemlju mislima da je neplodna i govore joj: „ Ti moja zemljo si neplodna „ iako će ta zemlja uvijek biti plodna i moć dati ploda. No jedna stvar se mora i razumjeti. Ljubav može biti dana, ali takvi darovi brzo postanu jeftini. Za ljubav se valja boriti, jer tada su njezini plodovi najslađi, i onda takva ljubav vraća deseterostruko snagu uloženu da je se osvoji.

Pravi lijek za svakog čovjeka! No što ako su vrata srca drugog zatvorena za nas? Vrata srca su vrata srca , što znači da ih se može uvijek iznova otvarati i zatvarati, svaki put nanovo. Glup je za mene, onaj koji misli da može jednostavno stavljati

lokot na svoja vrata, jer srce se voli igrati. A borba je najveća igra. Sredstva su raznolika, a nam najzanimljivije je seks. Seks čini da sve oko nas postaje duboko i zastaje dah, a srce da koju sekundu kasni. Ono je kao sredstvo vrlo

moćno, no samo kad su u pitanju dvije osobe koje se vole. Nas ovdje ionako zanimaju samo stvari povezane s ljubavlju. A može li se uopće pričati o metodi? I , treba znati i to da je ljubav i onda ljubav i kad nije uzvraćena. Da se u to uvjerimo trebamo se samo okrenuti onim pred renesansnim pjesnicima koji su takvoj ljubavi

ostavili veliki spomen i iz nje crpili svoju lirsku snagu. Spomenuti ću sad sonet jednog talijana: Misleć na vas učim miso svoju i čudim se, te nisam okončao svoj život, da bih tako izmakao uzdaha teških preveliku broju

I kako zboreć o gledu, kog hoću, ko i kosi, licu, što ostala sjeni, ne ponesta zvuka i jezika meni,

sajt.com.hr


K.i.f. 21

dok vas tako zovem i danju i noću I kako me noge ne izdaše trudne, dok vam stope slijedim u umoru svome, te ne vidim, da su muke uzaludne? I otkud mi tinte i papira dosti, Da ga punim vama? Slab li sam u tome Ljubavi je krivnja, a ne umjetnosti Iz Kanconijera Od onog sata kad sam se upoznao sa ljubavnim jadima tih pjesnika, iako nisam siguran da ih tako mogu nazvati, do danas ostajem fasciniran. Možda zato što pronalazim sebe u njihovim ulogama. Nije grijeh voljeti, nije grijeh diviti se. Ima nešto magično u tom divljenju. Upravo tu nastaju najljepše riječi koje je ljudsko srce izustilo. No smatram da se danas na ljubav troši najmanje riječi, nego više na nezadovoljstvo i sukob sa svojim raznim licima. Zašto ljudi jednostavno saginju glavu bez daljnjeg razmišljanja?Ljudi stvarno ponekad misle da daju ljubav, no daju li ju je ? No iz svega toga ostaje mi pitati se pitanje: Postoji li ljubav? U što mi to vjerujemo? Pitanje je legitimno, i postoje mnogi koji se drže

dotičnog stava da je ljubav, pa recimo, besmislica, i opisuju takve osjećaje kao impulsnu privlačnost. No da ljubav i je samo impulsna privlačnost, zar to nije dovoljno?Ne, ne bi svima bilo dovoljno, jer smo već rekli da ljubav ne izgleda isto u oku svih promatrača. Može li jedna impulzivna eksplozija pokriti svaki pokušaj poimanja ljubavi na svijetu?

Važno je isto tako reći da mnogi budu povrijeđeni, i stoga počnu sumnjati u ikakvu vrstu postojanja „der Liebe“1. No nekako smatram da i svatko zna nešto o tom osjećaju sumnje, baš onda kad osjećaju nedostatak nečega što se zove ljubav…

Ivan „Le“ Genda

1 „der Liebe“- (koga?, čega?) ljubavi, njemački genitiv

sajt.com.hr


K.i.f. 22

sajt.com.hr


K.i.f. 23

Propuštene prilike za priliku Pričati o propuštenim prilikama i osjećajima koje one neminovno donose bilo bi suvišno, jer svi su barem jednom iz ruke ispustili nešto vrijedno spomena, nešto zbog čega su se upoznali s pojmom propuštena prilika, a ako nisu, zbog ograničenja vremenom koje su proveli živeći, zasigurno jednom hoće, i u neku ruku dosadno. Prilike u ovom kontekstu su jasne, one podrazumijevaju mogućnost proživljavanja neke ugode u bilo kojem obliku, u oblicima u kakvima ugode već dolaze, različite za svakoga od nas, ulaganjem nekog napora, koji se smanjuje tim što je prilika veća. Prilika za upoznavanje novih zanimljivih ljudi, posebice onih slabijeg, ili bolje rečeno ljepšeg spola, da me feministkinje ne razapnu, meni je među dražima, a propuštanje takvih mi naročito teško pada. Uzroci propuštanja takvih prilika mnogi su. Nekad primjerice prevlada onaj neugodni osjećaj straha od nepovoljnog ishoda prilike za upoznavanje, posebice u vremenima tmurnih razmišljanja i blage melankolije, koji onda upravo pridonosi perverznom uživanju u tim istim melankoličnim trenucima. Zašto su ljudi skloni tom duhovnom samoranjavanju tema je za neko drugo razmišljanje, no nije isključeno da određeni period proveden u takvim razmišljanjima pridonosi pojačanju uživanja u razdoblju kad se izvučemo iz tjeskobe, i tako zapravo pretvara samoranjavanje u svojevrsni obrambeni mehanizam od duhovnog sloma.

No s druge strane nekad je jednostavno bolje ni ne dovesti se u priliku za upoznavanje i pasivno očekivati i nadati se da sudbina ipak postoji i da će upravo ona riješiti sve neugodnosti koje se mogu izroditi kad se jednom uhvatimo u hvatanju prilike. Onda se budi ono romantičarsko u nama, ona razmišljanja koja daju posebnu draž potpuno iracionalnim željama i nadanjima, iako je očigledno jasno da je potrebno samo malo inercije da se dovedemo u priliku a potom i iskoristimo tu priliku u skladu sa istim onim željama i nadanjima. Ta razmišljanja nas odvode u propuštanje prilike da se dovedemo u priliku. Ta razmišljanja nas odvlače od našeg cilja ali pružaju ugodu

sajt.com.hr


K.i.f. 24

gotovo ekvivalentnu onoj koju bi donijelo postizanje tog cilja, s jednom malom razlikom. U tim razmišljanjima mi kreiramo slijed događaja. I nije li se lijepo igrati režisera vlastitog života u potpunosti, unatoč paradoksalnosti da upravo tako i gubimo onu količinu utjecaja na svoju budućnost koju imamo povrh svih ostalih događaja koji nas uvjetuju. Nije li lijepo i nevino, gotovo dječje promatrati pogled djevojke duboko u svom i smijati se njenom smiješku, bez progovorene riječi koja bi sve to pokvarila i odvela nas u priliku kroz koju bi sva naša nadanja i želje po svom ostvarenju bila pretvorena u još jedan događaj, prepuštena potom velikoj prilici prelaska u prošlost. Nije li lijepo tako stečeni status odvesti u bezvremenost sjećanja koja neće biti narušena nečim čime već sjećanja koja uzrok svog postojanja imaju u stvarnim događajima bivaju narušenima. Nije li lijepo ovako glupo propustiti svoj san kroz prste stvarnosti i onda ga uhvatiti kad god to želimo, ili barem kada nam se pogled sretne s nekim tko nema veze s ničim u ovoj priči ali neodoljivo podsjeća na njen pogled, u smiješnoj nestvarnosti prostora mašte. Onda uvijek mogu prolaziti ulicama sa kojih je potekla i bezuvjetno se prepuštati ljepoti trenutaka koji se nikad nisu dogodili, a upravo to nosi veliki dio njegove ljepote, i sjećati se kako mi je bilo lijepo gledati i pretvarati se da se i ona pretvara i uživa u pokapanju prilike za priliku a sve da bi zapravo oživjeli samo nas dvoje u svijetu gdje ćemo se kroz tuđe oči nesmetano gledati, slobodni od okova vremena i prilika u kojima bi nam sve ovo postalo dosadno. Nije li lijepo nekad samo biti pasivan. Nije li lijepo propustiti priliku za priliku, barem u ovom kontekstu. Barem jednom biti hrabar u kukavičluku.

Vedran

sajt.com.hr


K.i.f. 25

N a s l o v Od praznine papira zaboli glava. Minute i sati u pokušaju početka stapaju se u malu vječnost praznine a toliko toga je za reći. Niti jedna misao nije dobar početak … Mnogo je krajeva. Mogućnosti. Početak je kao rođenje kojeg se ne sjećamo ali uporno pokušavamo. Nema dobrog početka. Postoje samo tuđi kojih se sjećamo ili smo ih pri rođenju vidjeli. Nisu ništa posebno, a ujedno su toliko moćni. Imaju značenje ali uglavnom nemaju sadržaj. Svaki početak je težak. Mrzim tu rečenicu. Istinita je ako vam je stalo kako početi . Ako nije ide i pre lako. Ne volim ljude s lakim početcima. Iza njih ne slijedi ništa zanimljivo. Jednostavno. Cijeli me život pokušavaju uvjeriti da je jednostavno dobro. Ne volim jednostavno. Nije vrijedno truda. Ne znači mi mnogo jer to mogu kad god hoću. –Možda sam mazohist. Nisam siguran. Čudna mi je negativna konotacija te riječi. Mazohizam podrazumijeva bol. Ljudi ne vole bol. Izbjegavaju je. Jednostavni ljudi. Ne uvijek. Ima ljudi koji nisu jednostavni kao početci ali ipak izbjegavaju bol. Osjetili su ju možda i previše. Požele biti jednostavni. Bez boli. Barem neko vrijeme. Ponekad se ipak poželim prepustiti jednostavnosti. Izazov koji se s vremenom javlja. Utonuti u prosječno, jednostavno glupilo. Bol od toga bježi. Nemoćna je. To je gotovo nepobjediva privlačnost jednostavnosti. Cjepivo. Kao univerzalna sila glupost dominira i širi jednostavnost. Ljudi su tupi i misle da su sretni. Dakle jesu. Zavidim im na lakim početcima dok ja od mnogih krajeva bivam utopljen u moru mogućnosti. Umrijeti ću nezavršen dok su ljudi i dalje sretni. Ili pak . . .

TRISTAN

sajt.com.hr


K.i.f. 26

UOSTALOM SMATRAM DA KARTAGU TREBA RAZORITI

„Uostalom smatram da Kartagu treba razoriti “ – Marko Porcije Katon 2. st.pr.n.e. Tko je bio Katon i zašto bi to vas zanimalo? Za sve one kojima je povijest neopisivo dosadno nabrajanje godina i mrtvih ljudi koji su „nekad nešto tamo radili“ odmah upozorenje da ovo NIJE biografija davno preminulog rimljana i da ovaj članak sam po sebi nije epopeja o njegovom političkom djelovanju ili bilo kakvom djelovanju uopće. Ovo također nije nikakav povijesni rad, referat,teorija vjerni prikaz, seminar ili bilo kakav znanstveni rad upće. Ali što je onda? Pa jednostavna metafora naime koja mi je iz čiste , oprostite na izrazu, zajebancije pala na pamet i koja baš lijepo odgovara temi o kojoj želim pričati. No da krenemo. Tema je moj divni odsjek za povijest Sveučilišta u Zadru i „divni“ uvijeti rada na njemu u Velebnom nam i sveobljubljenom bolonjskom sustavu Visokog školstva. Zar nije Katon zgodna metafora za temu? I mislio sam da je. Dakle kratka priča o Katonu. U 2. st.pr.n.e. Katon je bio član senata. Rimskog dakako. Dakle kao prebogati pojedinac koji nije morao ništa konkretno raditi u životu osim piskarati o nečemu, dane je provodio u Senatu sa sebi sličnima svađajući se i odlučujući o sudbini Carstva i njegovih podanika. Kao naš sabor samo nisu imali odjela ni elektronički sustav glasanja koji neznaju koristiti. Uglavnom, raspravljali oni tako o svemu i svačemu a Katon bi svaki put svoj govor završavao s rečenicom „Uostalom smatram da Kartagu treba razoriti “. Raspravljo Senat o porezu Katon završi s „Uostalom smatram da Kartagu treba razoriti “. Raspravlja Senat o poljoprivredi Katon završi s „Uostalom smatram da Kartagu treba razoriti “. Govorili oni o ratu, miru, vojsci, zidinama , religiji gladijatorim, konjima, potkivanju svinja, kukuruzu kokošima ma i Muji i Hasi vjerovatno ovaj bi nakon svog govora završio sa .... no znate s čim. Nakon nekog vremena ta se njegova govorna mana preselila i van Senata te je vjerovatno i robovima govorio„Uostalom smatram da Kartagu treba razoriti “ nakon što bi tražio da mu donesu vino ili što god. O odnosu prema gospođi Katon neću ni nagađati zbog svoje ponekad prebujne mašte. I tako danima i mjesecima Katon maltretira svih koga stigne sa svojim „Uostalom smatram da Kartagu treba razoriti “. Iritantan kakav je i morao biti na kraju je valjda toliko naživcirao rimljane sa svojom upornom dosadnošću da su oni Kartagu i razorili jer ga više nisu mogli slušati a i ljudi su sve češće umirali od ciroze jetre te je i natalitet počeo padati. Zašto je ova mala pričica vezana uz temu? Pa poanta je da se pomoću upornosti, želje i traženja može mnogo postići, promijeniti nešto, oblikovati stanje po svojoj volji. Sve što je potrebno je volja i upornost. Znam da zvuči naivno i utopistički ali kad malo bolje pogledamo i nije, pogotovo u ovom slučaju. Što su problemi katedre Povijesti ? Pa počnimo s prostorom. Većina predavanja a tako i ispita održava se u velikoj dvorani zgrade DHM-a( što god ta organizacija bila) iznad koje se svakodnevno održavaju sati plesa za mlađe uzraste. Problem? Blago rečeno. Vidite ta djeca proizvedu buku krda slonova dok skakuću vjerovatno gubeći kile u već tako mladim danima

sajt.com.hr


K.i.f. 27

zahvaljujući agresivnoj politici prehrane svojih baka zasigurno. Kad počnu sa svojim plesovima, u vrijeme predavanja dakako, imate osjećaj da se cijela zgrada trese i da će vam se strop srušiti na glavu. Nepotrebno je reći da se predavanje baš i ne da slušati neko vrijeme. U dvije sam prilike imao i zadovoljstvo pisati ispit dok se tako zgrada rušila i mislim da ne moram naglasiti da to NISU optimalni uvijeti za razmišljanje. Najgore od svega je da uopće nemaju ritma. O opremi same prostorije stvarno ne znam što bih rekao. Prvi put kad sam vidio te stolice nisam mogao vjerovati da si jedan takav fakultet to može dopustiti. To su vam naime plastične prljavo narančaste „klupe“ za koje bi Inkvizicija dušu dala da ih posjeduje. Slušati dva sata predavanja u komadu je prilično neugodno a za neke kolege i kolegice koji su viši od mene zasigurno i bolno. Druga prostorija uopće nije u istoj zgradi. Divota ali manje važno. Ono što je važno je da je mizerna. Nekom srećom nas je puno palo ili odustalo prošle godine tako da nedostaje mjesta za samo nekoliko studenata. To što izgleda kao skladište viška klupa i stolica s cijelog fakulteta je maje važan detalj ali ipak... Dakle zaključak je da su predavaonice loše pa i više od toga. A zašto? Cijela zgrada DHM-a je iznajmljena za druge namjene koje nemaju što tamo tražiti!!! U isto vrijeme ni profesorima nije baš bajno s prostorom. Bio sam u većini kabineta i također mogu reći da su mizerni. Moja kupaona je neznatno manja, a taj prostor dijeli nekoliko profesora. Jedina veća je dakako u drugoj zgradi praktički u podrumu. Kraj svega toga u tako divnom ambijentu imamo i „super modernu “ tehnologiju na raspolaganju. Mislim da cijela katedra dijeli jedan jedini grafoskop koji po nekim procjenama vuče podrijetlo od talijanske okupacije te je u posjed fakulteta došao kao ratni plijen. Pozitivna strana tog aparata je što u hladnom razdoblju sasvim dobro služi kao grijalica. Stvarno ne razumijem zašto bi bio problem priuštiti projektor koji imaju svi drugi odsjeci. I to neki koji je mlađi od studenata. Dojam koji ostavljaju ovi naizgled mali problemi, naizgled jer su lako rješivi, je taj da ovaj ugledni i podosta kvalitetan studij životari poput prosjaka. Beskućnik i lutalica koji preživljava iz dana u dan. Najgore od svega je što sam tek počeo s nabrajanjem. Jedna vrlo važna stvar koju sam primjetio je kroničan manjak asistenata . Tu nazovimo „rupu“ nisam jedini uočio ali posebno me bode u oči pošto ih na mom drugom kolegiju ima podosta tako da ne razumijem ovakvu razliku. Na odsjeku povijesti asistenti su praktički samo službeno asistenti jer nose kolegije ali to nije to jer u praksi su profesori kao ostali. Zbog tog aspekta razlika između studija Povijesti i mog drugog studija je golema i to ne u korist studja Povijesti. Jednom sam prilikom pitao jednu profesoricu zašto nema asistenta a drži tri kolegija od čega dva na bolonji. Odgovor je bio da ministarstvo ne da . Divno. Odmah mi je na pamet palo lice našeg marljivog ministra kako se ponosno i neumorno diči svojim nevjerovatnim uspjesima i ulaganjima. Da toliko energije potroši spuštajući se s oblaka vlastitog ega i na trenutak zanemari maestralna ulizivanja birokratskog aparata sveučilišta možda bi profesorica koja drži tri kolegija imala asistenta. Iskreno nemam pojma kako stigne spavati uopće jer je i prošle godine kada je držala dva bilo teško. Da li se može? Sve se može ali pitanje je koliko kvalitetno s obzirom na okolnosti. U takvim se uvijetima ne postiže „izvrsnost“ koju naš dragi ministar toliko voli spominjati. Odakle je izvukao tu iritantnu riječ stvarno nemam pojma. Ponovite par puta, stvarno grozno zvuči zar ne?

sajt.com.hr


K.i.f. 28

No natrag na temu. Asistenti. Nema se novaca kao. Dakle nema ni asistencije. Ali bez asistencije nema ni bolonje. Dakle zaključak je da nema ni bolonje. Na odsjeku za Povijest zaista i nema bolonje . Ono što se prodaje pod bolonju su pojedinačni pokušaji koji su bili više nego blijedi prošle godine kad se sve zbroji. Najgore od svega je da kod nekih nije bilo niti pokušaja!! A to je za nas studente ... pa blago rečeno nezgodno. Sada dakle dolazimo do dijela kada krivci za probleme nisu isključivo van katedre. Nezgodno. Međutim koliko god nezgodno da bilo ničim se ne može argumentirati da je implementacija bolonje bila izrazito loša. Blago rečeno. Uvijeti za rad nisu jedini problem bili niti su sada ma koliko god važni bili. Problem je i u provedbi koja nema veze s okolnostima rada. Bodovanje, izgled ispita, razlika između jednopredmetnih i dvopredmetnih koja je bila gotovo nepostojeća, seminari količina građe i broj kolegija nedostatak informacija na internetu i mizerna komunikacija na razini student- profesor. Usput rečeno malo tko od nas uopće zna kako izgleda naš pročelnik. Svi ovi faktori međusobno ispremješani napravili su prošlu godinu ... pa recimo izazovom. Godinu je upisalo oko 110 studenata a prije odobravanja žalbi uvijete je dalo oko 25 od kojih je polovica ponavljača koji su imali neke ispite položene već. Zaključak izvucite sami. Unatoč tome veći je problem u nečem drugom jer nije toliko loše što je teško. Mora biti teško inače ne vrijedi ništa. Problem je u nečemu što mene osobno vrijeđa, a to je vrednovanje tj. bodovanje ispita. 30 bodova podjeljeno je na 14 kolegija . S obzirom na količinu literature to je u najmanju ruku uvredljivo a čak je i protivno pravilima same bolonje!!!! Poprilično je također frustrirajuće što uloženi trud i vrijeme za dva mizerna boda praktički službeno znače da smo prelistali skripticu od kojih stotinjak strana i prošli ispit a literatura je barem osam do devet puta veća!!!! Tko je dijelio te bodove svaka mu čast na neznanju. I druga važna stvar je razlika između jednopredmetnih i dvopredmetnih. Ona je prošle godine postojala na samo 4 od 14 kolegija. Bodovna razlika je dakako dupla a ispiti isti. Gdje je tu logika? Kad to pitanje postavim kolegama kažu da logike nema ali da nikoga nije briga. S obzirom na nepromijenjeno stanje ove godine mislim da su u pravu. Jedno od većih razočaranja dosad ne spomenutih također ima veze s logikom. Nekako mi nije jasno kako je jedan profesor imao dva asistenta, kojih sad doduše više nema ali razlika se ne osjeti niti malo. Nije mi također jasno zašto je problem platiti putne troškove profesoru iz Splita pa on sada dolazi svaka dva tjedna jer je gostujući predavač a ne više redovni. Kao da je Split daleko pa bi troškovi bili neznam kakvi. Profesor dakako nema asistenta i vidimo ga dva puta mjesečno na meni osobno zanimljivim predavanjima. I to mi je bolonja. I za stari sistem je loše. S druge strane imamo i profesora koji je dobio „plaćeni godišnji odmor“ od godinu dana. Da, vratiti će se. Bar asistenti neće i to je nešto, ali to je tema za sebe. Ovi i još neki problemi za koje sad nemam mjesta ovdje napisati su veliki po svom učinku, ali TOLIKO mali za riješiti. To dovodi do zaključka da je najveći problem to što se NE rješavaju. To je žalosno i stvarno ne služi na ugled jednoj tako uglednoj katedri , ali ne samo katedri već i fakultetu( o ministarstvu je suvišno i govoriti). Zašto? Pa zato što je jedna divna znanost i stvarno plemenit i uzbudljiv poziv. Povijest na žalost nije jako popularna među ljudima ali oni koji se odluče na studij Povijesti odluče se zbog stvarne ljubavi i fascinacije njome. Malo koji studij se može mjeriti sa razinom želje, volje i ljubavi svojih studenata prema onoj koju studenti Povijesti imaju prema svom

sajt.com.hr


K.i.f. 29

studiju. Povijest nije ekonomija ili pravo da se upisuje tek tako da se nešto upiše ... takvih imau promilima. Upravo zbog toga je tužno što se mnogi susreću sa ovakvom stvarnosti koja postepeno ubija u njima svu žar i interes zbog čistog razočaranja. Tome sam osobno svjedočio i grozno je. Nedostaju mi riječi za opisati. Najgore od svega je što bi baš ti ljudi bili dobri profesori. Tu sada dolazi Katon. Dolazi kao metafora i kao inspiracija. Tražiti, tražiti i tražiti. Biti naporan i dosadan da se nešto malo jače pokrene. Ako je Katon mogao pokrenuti rat mislim da i mi zainteresirani po ovom pitanju možemo dovesti do pozitivnih pomaka za nešto što nam svim puno znači. Treba početi tražiti, zahtjevati ... reći ... da uostalom smatram da Kartagu treba razoriti .

Igor Margan

sajt.com.hr


K.i.f. 30

STAROST Kao šalica nedovršene kave glava prazna, bez misli. Dok te gledam oči me peku kao kad gledam u sunce. Koza suha, stisak slab, pogled beznačajan. Dolazi, ona dolazi.. U kutu je zamračene sobe, no ipak nam se približava. Zubi polako žute, nokti pucaju, vjeđe se spuštaju. Koraci su sve tezi, sporiji. Dah ustajao, rijeci nesuvisle. Motriš me pogledom ispijenog vuka, umornog od traganja za plijenom. Mi kao ličnosti blijedimo, ljubavi nema, ničega nema.. Samo ti i ja, dva okorjela starca na rubu. USPAVANKA I dok nas prekrivaju bršljani razni, volimo se dok nam kiša ispire bol s lica blijedo gledamo jedno u drugo uperenim puškama u sljepoočnice kao dva začarana leptira, zapletena kukca u paukovoj mreži učimo se voljeti ponovo... Glineni golubovi lete nam iznad glave u kojoj razum spava. Mala luka, ugasla odmara se na ramenu mom kao ptić u gnijezdu, na sigurnom. Violina se daleko čuje, a noć se savija nad gradom poput slavne balerine.

LEGENDA O SMRTI II Kiše rominjaju u meni, more je uzburkano, osmijesi krvavi. U glavi je puno pitanja bez odgovora.. Dišući, osjećam se, no život mi je stran; ja sam tek okorjela breza na dnu ulice. Miris zime opipavam daleko od svijeta, od svega. Sjetno je lice moje, bore se nastanjuju na njega, nečujno. Gomila života gasi se u opušku jednog dana...

sajt.com.hr


K.i.f. 31

Zvao sam se Davor

I. U trenutku kada sam otupio, stajao sam na rubu zgrade visoko iznad ulice. Sreća je bila ta što je otupio i strah od visine, inače bi mi koljena zadrhtala, zaljuljao bi se i pao. Moju igru sa sudbinom pratila je cijela ekipa, dok sam sa smješkom na licu hodao po rubu. Udari vjetra na dvadesetom katu su postajali sve jači i igra dvorske lude naposlijetku mi se nije svidjela. Sišao sam i poklonio se. Pljesak i zviždanje. Tek tada sam shvatio što sam napravio. Suzdržao sam se da ne povratim ispred svih. Inače nisam takav. Ne vozim brzo, ne psujem, dobro učim i sa odgovornošću preuzimam obaveze. Zovem se Davor. Imam 18 godina i maturant sam opće gimnazije. Prosječno sam građen, visok, imam kratku, plavkastu kosu i zelene oči. Od nedavno nosim leće, ali cjeli život me znaju kao četverookog. Nemam baš puno prijatelja, odnosno jedanog kojeg sam imao se odselio u drugi grad, pa sada provodim vrijeme baveći se hobijem... Nemam curu, ali mi se sviđa Marina. Još ne znam što ona misli o meni ali znam da sam joj jako drag. Najviše mi se svidjelo to što je divlja, vrlo inteligenta i lako vam se uvuče pod kožu. A i jako je lijepa. Ona me inspirira. Bavio sam se slikanjem kao i uobičajno, kada mi je netko pokucao na vrata. Bio je to susjed Petar. Dugo smo susjedi, ali nikada se nismo družili. Uvijek bi neobavezno počavrljali dok bi čekali lift, ali to bi bilo to. Jednostavno se nismo htjeli družiti jedni s drugim više od tih razgovora. - Nisi li rekao da imaš Play Station? - klimnuo sam glavom i pretpostavio...- Bi li mi posudio džojstik? -Može, može...Uđi.- okrenuo sam se i otišao u sobu po džojstik. Kada sam se vratio, zatekao sam ga kako promatra skoro dovršenu sliku moje zamišljene, savršene cure. - Imaš dara. Nisam znao da ovako dobro slikaš.- kaže zadivljeno.- Niti da znaš Marinu. - Koju Marinu?- upitam u čudu. -Ne znaš Marinu? Pa, čovječe, ovo je ista Marina!-odgovori u nevjerici. - Koja Marina?- upitam opet, ali sada sa malo povišenijim tonom, vidno uzbuđen. - Moja frendica, doli je u stanu sa nama. Nema mi staraca pa sada pijemo i igramo, ali nam fali džojstik. Ali kako si ju onda naslikao? Što, iz glave? - Paa- malo mi je bilo neugodno u tom trenutku priznati kako, pa sam kratko odgovorio- Da.- ugurao mu džojstik u ruke i krenuo prema vratima. Kada je već izašao, promisli, pogleda me kratko u oči i upita: -Hoćeš doći doli kod mene pa ćemo igrat. Zajebancija! Još je kašun pive ostao. Upoznat ćeš mi ekipu. Upoznat ćeš Marinu... Nisam bio ni malo zainteresiran dok mi je nabrajao. Htio sam slikat to popodne, no tada sam čuo njeno ime. Što ako stvarno izgleda kao na slici? To pitanje me je nagnulo da odem: -Može, hajde. Čekaj da se obujem.

sajt.com.hr


K.i.f. 32

II. Kroz vrata se čula glasna muzika, nekakav psihodelic-rock. Mislim da je svirao Led Zeppelin. Petar otvori vrata. Iznenadio me mrak koji sam ugledao, jer sam očekivao istu količinu svjetlosti kao u mom stanu, s obzirom da su bila tri sata popodne, proljeće. Samo se vidjela svjetlost ekrana televizije u drugoj prostoriji i obrisi kako je zaklanjaju dok prolaze. Ušao sam za Petrom, zatvorio vrata i nestao u mraku. Netko upali lampu koja obasja sobu. Lampu je upalila Marina, odmah sam je prepoznao. -Ovo je Davor, susjed sa 12. kata.- svi me pozdrave sa bog, bog. U sobi su sjedili, pili, i igrali igrice oko desetak ljudi. U sredini sobe se nalazio kašun, a pokraj boca Jack Danielsa. Gust oblak dima se dizao prema stropu, jer su manje-više svi pušili. Petar mi svih predstavi s desna na lijevo. Zadnju mi predstavi nju: -Ovo ti je Marina.- ona se digne, zakorači i pruži mi ruku: - Marina, drago mi je..- pogled dug i značajan. Htio sam joj reći da je tako lijepa; ali sam samo ponovio svoje ime. Dojam koji je na mene ostavila bio je vidljiv tako što sam zbunjenim, teturajućim kretnjama potražio mjesto za sjesti. Nisam vidio nikog osim nje i stalno sam je pogledivao. Pila je Jack Daniels i pušila. Kretnje su joj bile graciozne; kako je pila, pušila , pričala sa drugima, i na kraju igrala igrice. Svi su je izgleda prihvacali i obraćali joj se bez ustručavanja. Bila je spremna za zajebanciju i nasmijavala je svih. Ona je bila njihova Afrodita. Puštala se dobra muzika, zajebancija. Ponudila me pivom. Malo sam oklijevao, ali kada sam vidio da sam jedini koji ne pijem, promislih da mi od jedne pive mi neće biti ništa. Inače ne pijem, i ne pušim. Mislim da mi to ne treba u životu. Ipak znatiželja, zašto svi piju u tolikim količinama, bila je jača od discipline. Marina se vrati iz kuhinje i sjedne pokraj mene. Samo sam joj se nasmješio i pogledao u ekran, ljuljajući se u ritmu Dire Straitesa. Balada Brothers in arms me izludila dok sam sjedio tamo pokraj nje. Pio sam sve više. Svako malo bi mi pogled zapeo na njenu sjajnu, dugu, crnu kosu. Pila je i ona. Osjetio sam kako me njene tamno zelene oči promatraju. Nisam znao što ću. Kraj mene je sjedila roba bez greške, savršena; tjelo, lice, sve. Posebno pune usne kao da su šaputale: -Odvaži se i poljubi me. Budi muško i poljubi me. Sabrao sam se i progovorio. - Mislim da bi trebala vidljeti sliku što sam naslikao. Ne zato da ti se pohvalim, slika još nije ni gotova, nego zato što ćeš sigurno primjetiti jednu neobičnost koja će te zaintrigirati; kao što je i mene od kada sam došao tu. Pogleda me iznenađeno: -Slika? Što, slikaš?- ništa joj nije bilo jasno. -Ma iz hobija... Ništa posebno, ali htio bi ti nešto pokazati. Slika je gore kod mene. Rado bi je donio tu ali je malo prevelika i ne bi htio da je svi vide. -odgovorio sam drhtućim glasom. Pogleda me kao da nešto skrivam, ili da je ovo jadan pokušaj da ju odvedem u stan. -I oprosti ako misliš da je ovo samo jadan pokušaj da te odvedm u stan da budemo sami. Možeš li mi vjerovati?- nisam ni sam znao zašto sve ovo govorim. Prestrašio sam se kakva će biti njena reakcija i požalio. Misli su mi prolazile:Budalo! Kako možeš očekivat da će ti vjerovati? Kako sam glup!

sajt.com.hr


K.i.f. 33

-Može! Ne izgledaš mi kao psihopat. Ne bi mogao glumiti u hororu. Imaš previše umiljato lice... -Molim?- lice mi nije više bilo umiljato, već je odavalo svo moje iznenađenje njenim odgovorom. -Idemo.- ustane, pružajući mi ruku. Samopouzdanje koje sam izgubio u trenu, još brže mi se vratilo. Uhvatio sam joj ruku i krenuo prema vratima. Iza nas su se čuli uzvici.

III. Vozili smo se u liftu i još uvjek držali za ruke. Igrali smo se pogledima. - Mislim da ćeš počet vjerovat u sudbinu, kao i ja, kada vidiš ovu sliku. Znaš li ti mene od nekud? Na brzinu promisli, pa mahne glavom. - E, vidiš, nisam ni ja tebe nikada vidio, zato je sve ovo tako čudno. - I meni je čudno što mi se malo vrti, ali to neću pripisati sudbini već Jacku Danielsu.- očito nije vjerovala u sudbinu, ali ne zadugo. Otključao sam vrata od stana i ušli smo. Više sunca nije bilo, pa sam upalio svjetlo iznad stalka za slikanje i okrenuo sliku prema njoj. -Zamišljao sam te i prije, ali nisam mogao vjerovati da ću te baš i izmisliti. Ostala je skamenjena. Izraz lica joj se nije mjenjao dok je dugo promatrala sliku. Napokon me pogleda. U očima joj se vidjelo nepovjerenje: -Kako? Mislim, da li si ti to mene slikao ili što? Ohrabren pivom dugo sam objašnjavao kako zamišljam savršenu curu i kako sam je jednostavno odlučio naslikati. Kako nije imalo veze sa njom dok nije Petar pokucao. Nisam htio ispast nekakav psihopat pa sam se trudio da što bolje prezentiram svoje djelo. Ona je samo slušala sa još uvjek istim izrazom lica; nepovjerenjem. Odjednom joj lakne. Osjećala se počašćenom. Stajala je dva koraka od mene dok sam joj objašnjavao mašući rukama, kada zakorači i nasloni se na moja prsa, gledajući me u oči i smješkajući se osmjehom koji me uznemiri. Nije ništa govorila. Nisam mogao vjerovati što se događa. Cura koju sam još jutros zamišljao i slikao, sada stoji naslonjena na mene ispred njene slike. I naginje se pružajući mi usnice. Bio je to poljubac kakav se pamti. Pun osjećaja, ali i nedefiniranog divljeg nagona. Nisam se nikada tako osjećao. Bilo je savršeno. Ona je bila savršena. Ubrzo smo se zaputili prema vrhu nebodera. Htjeli smo ležati i gledati zvjezde. Tražili smo zvjezde kako padaju, ne bi li zaželili koju lijepu želju za nas. Ja sam joj pričao o astrologiji, ona meni o budućnosti i putovanju kroz svemir. Dugo smo pričali. Malo je zapuhalo pa smo se još jače stisnuli jedno kraj drugog. Sve mi je to izgledalo kao jedan prediven san. Bar dok nisu došli oni. Došla je Petarova ekipa na vrh ne znajući da smo tamo. - Samo smo došli zapaliti.-rekao je Petar motajući marihuanu u rizlu. -Ovdje je uvijek najbolje zapalit, nema jačeg filinga. Marina je kratko nadodala: -Aaa, da...- i pogledala mene. I ona je pušila. To me malo zabrinulo. Ona je tako pametna, zašto to radi od sebe. Što joj to treba u životu? Možda ipak to i nije tako loše ako je to ona probala i svidjelo joj se? Toliko pitanja mi je kružilo kroz glavu, isto kao i joint koji je napokon došao i do mene. Svi su me

sajt.com.hr


K.i.f. 34

znatiželjno gledali jer su znali da ne pušim ni cigarete. Pogledao sam Marinu dok je ispuhavala gusti oblak dima. Ona me pogleda i klimne glavom. Jako sam se zakašljao, te mi se zavrtilo. Usta su mi se osušila, morao sam pljucat. Sve mi je to bilo nešto novo, nešto uzbuđujuće. Kakav osjećaj, adrenalin. Opet sam legnuo i pogledao zvjezde. Sve su padale i ostavljale trag. Zaželio sam sto istih želja, da Marina zauvjek ostane tu kraj mene. Pogledao sam ju kroz maglu. Treptao sam ali svejedno mi je bila u magli. Pogledao sam drugih ali i oni su bili u magli. Skočio sam na noge. Morao sam se razbistriti. Naglo izgubim ravnotežu, i posrnem. To mi je izgledalo tako smješno da sam se valjao po podu od smjeha. Svi su se smijali sa mnom. Svidjelo mi se biti tako prihvaćen, pa sam nastavio paradu. Skakao sam, pričao nepovezane rečenice, smijao se do suza. Napokon više nije izgledalo tako smješno. Ni Marini. To nije bilo dovoljno. Sada sam lud. Sada mogu sve. U trenutku kada sam se uspinjao na rub, čuli su se uzvici. Podignuo sam se i smirio. Lagani povjetarac mi je probirao kosu. Pogledao sam dolje i ugledao mravinjak. Mravi se šetaju ulicom, voze aute, nestaju iza uglova i ne brinu za nikoga. Žuta svjetla visoke rasvjete bacala su spiralni trag. Kroz zvižduk povjetarca se čula prigušena buka ulice; trube, ljudi, sirene, netko vrišti. Pokrenuo sam se i laganim koracima prošetao do ugla. -Marina! Vidi me, Marina!- Srce mi je usporeno kucalo i za zakašnjenjem reagiralo na situaciju. Kada me zviždući vjetar zaljuljao, po ritmu srca sam shvatio da je dosta. Teturajući sam sišao i poklonio se. Ekipa je bila preplašena i nitko se nije pomicao. Samo Marina ustane i počne zviždat i pljeskat. Njoj se dopalo. -Mogao bi opet ako se njoj sviđa.- promislih. U taj tren kao da me netko zalio hladnom vodom. Pa što ja to radim. Skoro sam poginuo. Digne mi se želudac i suzdržih se da ne povratim. Priđe mi Marina: -Bilo je dosta. Ideš spavat.- prošapta jako tiho i nježno me povuče za ruku. Pratio sam je i nisam znao gdje idem. Zatim sam prepoznao svoj stan. Slika je još stajala u kutu sobe, okrenuta prema meni i cura sa slike me tiho gledala. -Ne trebam te više! Sad imam pravu Marinu!- ponavljao sam i razbijao sliku. Umorio sam se i zadihano pogledao Marinu. Ona je samo klimnula glavom i odvukla do kreveta. Svukao sam se i legnuo. Ona me pokrije i sa gorućim pogledom koji me uplaši, prošapta: -Ništa ne brini. Ja ću uvijek biti tu.- nasloni kažiprst na moje čelo i klimne. Pokušao sam razumjeti zadnju rečenicu koja mi je odzvanjala u glavi. Iznemogao od umora, zaspem pokušavajući.

IV.

Dragi dnevniče, još sam nešto zaboravio dodati... ...Jutros sam se probudio sa mamurlukom kojeg nisam nikada okusio. Gorak je to okus, ali nije gori od sjećanja na moje budalaštine. Stvarno sam bio glup. Ali bar je nešto dobro izašlo iz toga. Mislim naravno na Marinu. Nije mi ništa ostavila doli lijepa sjećanja, makar je i to najveća ostavština. Trebam joj se javiti da se ne brine kako sam. Morat ću Petra pitati broj. Roditelji nisu ništa shvatili. Vratili su se kada sam ja već bio u duboku snu sanjajući Marinu. Još mi je to sve nevjerovatno kako sam ja, koji nisam nikada u životu bio sa

sajt.com.hr


K.i.f. 35

curom, osvojio takvu curu. Osjećam ponos i samopouzdanje. Idem pitati Petra broj Marininog mobitela.

~

Davor je to sve lijepo zapisao, zatvorio dnevnik kojeg je dobio od prijatelja na dar i zaputio se prema hodniku. Obećao je prijatelju da će počet pisati u dnevnik kada prvi put poljubi curu. Bio je zadovoljan izvršenim obećanjem. Prošao je kraj razbijene slike i nije se previše obazirao, samo se nasmješio i produžio. Lift je odzvanjao dok je Davor zviždao veselu melodiju. Zaustavio se na 7. katu i pozvonio na ista vrata kroz koja se jučer u ovo vrijeme čula glasna muzika. Iza vrata su se čuli dugi koraci kako šuljalju papuče. Vrata otvori visoka, starija žena u bjelom ogrtaču. Imala je sijedu trajnu i naborano, namrgođeno lice dok je pušila cigaretu iz cigaršpica. -Što je?- promrmlja pa ga pogleda kao da hoće da ode jer ima pametnijeg posla. -Tražim Petra. Je li možda kod kuće?- tiho odgovori. - Pero!-okrene se i ode. Čekao je na vratima. Petar napokon izađe iz sobe i dođe na vrata. Pogleda u pod, zamahne glavom te ga pogleda u oči: -Kakav si ti luđak! Pa ti si luđak! Da li se ti sićaš što si ti sinoć radio?- shvati da se dere pa zatvori vrata, primakne se bliže Davoru pa nastavi u pola glasa: -I? Da li se sićaš? Da sam znao ne bi te zvao da dođeš...- pogleda ga očekujući odgovor. Davor je samo šutio i čudio se Petrovoj reakciji. -Pa što malo sam se zajebavao... Nije baš sad da sam nešto napravio.- mucajući odgovori i spusti pogled u pod. - Ma što nije baš, jebo te ja! Pričao si sam sa sobom, samo tako nestao iz stana, hodao po rubu na vrhu zgrade, zvao neku Marinu... Kada smo te našli na krovu si htio s nama pušiti ali onda si još više poludia... Koji je tebi kurac? Neka žena je zvala policiju kada si zvao Marinu dok si hoda tamo po rubu. Sve si sjeba. Sada se više nećemo moći ni tamo skupljat!... I ta Marina, što ti je to bivša neka pa te pucaju halucinacije?- Davor nije ništa odgovarao, tupo je gledao u pod. Nije osjećao nikakvu emociju. Otupio je. Okrenuo se, ušao u lift dok je iza njega Petar i dalje psovao i prigovarao. Stisnuo je gumb sa naljepnicom na kojoj je pisalo sitnim brojevima 21. -Zar sam ja zaista tako jadan da moram i curu izmislit? Koji sam ja jadnik? Sam se sebi gadim? Gadim! Kako me ljudi vide? Kako to nisam prije shvaćao? Da drugi u meni vide luzera koji je cjeli dan kući, ne druži se ni s kim i kao da nikada nije ni vidio curu! Roditeljima neću baš nedostajat! Oni me ionako izbjebavaju! Kome ću ustvari nedostajat?- Već je izašao na vrh nebodera, popeo se na rub i gledao dolje. Povjetarac ga pogladi po kosi i obrazima. Bio je oblačan dan i on je daleko iznad svih stajao na najvećem neboderu u gradu. Raširi ruke i duboko udahne. Košulja mu se vijorila na vjetru. Zatvori oči i zakorači u prazninu. -Da bar imam Marinu da joj nedostajem...

Frane Škara

sajt.com.hr


K.i.f. 36

Big Brother

Sve što se izravno proživljavalo,

udaljilo se u predstavu. Guy Debord

Kada upalite televiziju i ugledate ukućane Big Brother kuće nemojte okrenuti program. Znam, znam: emisija glupa i dosadna, ali uvjeravam vas da se isplati gledati ju. O Big Brotheru možemo reći puno više od «glupo i dosadno». Britki sociološki pogled otkriva nam čitav snop lekcija koje pomažu da shvatimo ulogu masovnih medija u današnjem društvu. Trivijalnost

Što prvo vidimo? Što je najočiglednije? –Trivijalnost. Big Brother kuća prikazuje obične ljude u običnim, svakodnevnim situacijama. Spektakl više ne pali. Nema više Jamesa Bonda sa njegovim specijalnim uređajima, nema Supermena, Ramba ni Conana razarača. Sve su to iznimne, ekstremne ličnosti kojih smo se zasitili. Teško je svaki dan konzumirati špijunažu, razbijanje, ubijanje, seks, zagonetke, ucjene i otmice, kada naš život nema veze s time. To i dalje ostaje tema blockbustera po kinima, ali pučanstvu treba na svakodnevnoj razini pružiti nešto obično. Nije spektakularno, nego svakodnevno; što je to? Odgovor je - Big Brother. Kao što je to rekao Ed Harris u ulozi režisera Thrumanovog Showa: «Dosadili su nam glumljeni osjećaji. Umorili smo se pirotehnike i specijalnih efekata. Mada je svijet u kojem živi u nekom smislu krivotvoren, sam Thruman nije lažan. Bez scenarija i sufliranja. Nije to uvijek Shakespeare, ali je pravo. To je život.» Mi gledamo druge ljude kako kuhaju, jedu, spavaju, pričaju…Ta prizemna trivijalnost je ključna za sljedeći moment naše analize. Poistovjećivanje

U tim svojim banalnim radnjama ukućani su jako slični nama gledateljima. Oni rade isto ono što i mi. Poput nas su. Zato se tako lako poistovjetiti s njima. Oni su isto što i mi – obični.

Isto kao što se djeca u svojim igrama poistovjećuju s figurama odraslih: dječaci imaju auto, poput očeva, a djevojčice se brinu za bebu ili kuhaju kao što to radi majka. Poistovjećivanje je ključni element socijalizacije. Imitirajući naš uzor, učimo se određenom ponašanju. Kada je riječ o Big Brotheru, mi smo djeca, a ukućani su naš uzor. Dakle, Big Brother je oblik latentne socijalizacije. On nas uči određenom ponašanju. Međutim, kada je riječ o ponašanju odraslih

sajt.com.hr


K.i.f. 37

ljudi, onda više ne govorimo o socijalizaciji, nego o socijalnoj kontroli. Kakvo to ponašanje učimo? Pokoravanje i autoritet

Ukućani nisu čitav dan zaokupljeni svojim plitkim, «stvarnim» emocijama i odnosima. Big Brother im se povremeno javlja i naređuje im što da rade. Zadaci koje moraju izvršiti uopće nisu bitni. Bitna je forma, a ona je disciplinarna, i to je ono ključno što mi gledatelji učimo. Ukućani s kojima se identificiramo, bespogovorno izvršavaju zadatke. Oni ne znaju zašto rade zadatke i koji je cilj toga. Jednostavno, poput vojnika, provode zapovjedi neidentificiranog Autoriteta. Izbor je jasan: pokoriti se nerazumljivim, iracionalnim zapovjedima Autoriteta ili biti kažnjen. U provizornom svijetu Big Brother kuće kazna nije strašna. Jednostavno se vratite u stvarni svijet.

Ali u stvarnom svijetu posljedice su brutalne. Dva autoriteta, pored Države, koje načešće srećemo su autoritet freudovskog Oca i Tržišta. Oba funkcioniraju na identičan način: zahtjevaju vjeru u sulude zapovjedi o čijem provođenju ovisi naša egzistencija. Poput Abrahama koji je spreman zaklati vlastitog sina kao ovcu, i članovi Big Brother kuće slijepo slijede upute Glasa. No, ne smijemo zaboraviti bitnu razliku: Biblija i Big Brother su fikcijske reprezentacije odnosa moći iz obitelji i tržišta. Dok nas u idealnoj predstavi svemogući Bog spašava i dok u reality-showu odustajanje znači tek povratak u stvarnost, u dimenziji obitelji i tržišta pobuna uzrokuje ozbiljne probleme; završit ćemo na ulici ili u redu za besplatan ručak. Big Brother nas obrazuje na taj način što nam na fenomenološkoj razini ukazuje kako se ponašati pri susretu s autoritetom. Poruka je zapravo vrlo jednostavna: «Pokori se!» Najveća psihološka lekcija su nam facijalne ekspresije ukućana pri razgovoru sa Svemoćnim Glasom. Panoptikum efekt

U kršćanskom puku još i danas postoji vjerovanje da Bog vidi sve. Ako napravimo neko nedjelo, taj Univerzalni Voajer će uvijek znati i na kraju nas kazniti. Iz činjenice što može sve vidjeti proizlazi Božja svemoć. Big Brother je nešto kao sekularizirani Bog, Bog nevjernika. Sve vidi i sve kažnjava. Analogija je jasna.

Da oni koji sve vide imaju strahovitu moć znao je i Jeremy Bentham. S tom je idejom pristupio gradnji jednog zatvora i nazvao ga Panoptikum. Struktura je jednostavna: sobe zatvorenika su staklene i poredane su u krug oko jednog stražara. Tako jedna osoba može nadzirati njih puno. Bez upotrebe sile. Jedini način kontrole zatvorenika je činjenica da ih netko gleda. Tada oni sami sebe discipliniraju, iako ih u stvarnosti onaj stražar možda ni ne gleda. Važnost tog jednostavnog koncepta nadzora je shvatio jedan francuz sadomazohističkih sklonosti i napisao knjigu «Nadzor i kazna».

Što je panoptikum efekt? Samokontrola zbog fabriciranog straha da nas netko gleda. Big Brother, kao i sve ostale TV emisije, ima jednu latentnu, podsvjesnu razinu funkcioniranja. Nije riječ tek o benignoj

sajt.com.hr


K.i.f. 38

glupoj zabavi. Psihički efekt postoji, a isti je kao kod Benthamovih zatvorenika ili srednjovjekovnih kmetova. Big Brother stvara osjećaj promatranja i nadziranja. «Netko me gleda i zato ću biti dobar». Ekonomija & tržišna logika

Discipliniranje se sastoji u poticanju određenog ponašanja i zatomljivanja drugih vrsta ponašanja. Kako se ponašaju ukućani Big Brothera? Zaboravimo onu iluziju da je riječ o stvarnom ponašanju. Big Brother nije ništa stvarniji od Batmana ili Matrixa. To nije «reality» show. Svi su ukućani ušli s jednim ciljem, a to je dobiti milijun kuna. To je to. Čim su u kući, znamo što im je cilj. Šporka lova! Kada plaču zbog odlaska iz kuće, ne plaču zbog prijatelja, nego zbog para. Ne žele ostati u kući zbog prijatelja, nego zbog novca. Sve što rade, rade zbog novca. Zbog novca će napraviti sve, pa čak i reći kako im nije stalo do novca. Pošto gledatelji određuju tko ispada iz kuće, svatko se u toj kući želi svidjeti gledateljima kako ga ne bi izbacili. Naravno da pohlepa nije ništa poželjno, pa je nitko ni ne spominje. Bolje je od sebe napraviti mučenika, u dobroj staroj kršćanskoj tradiciji, i onda naknadno za nagradu dobiti beatifikaciju u obliku love. Kako? Metoda ja-jadan-oni-pokrvareni na debilnu populaciju gledatelja pali. Shema meksičkih sapunica je pretočena u psihu ukućana. Ali, naravno, to ne mijenja ništa na stvari. Nitko u toj kući ne može biti mučenik, budući da mu je jedini cilj lova. Zaključak? Očito je riječ o falsificiranim odnosima i emocijama. Ponašanje ukućana zapravo je reflekcija njihove vizije vrijednosti gledateljstva. Kao takva, Big Brother kuća je mikrokozmos našeg društva. Iako u svim odnosima dominira posljednja instanca, ekonomija, nitko to ne želi priznati. Svi bezbrižno glumimo lelujanje fluidnim prostranstvima preuzvišene kulture, iako je zapravo materijalna proizvodnja ono što u potpunosti definira srž našeg društvenog bića. To je razlog zbog kojeg su najveći hrvatski nacionalisti za vrijeme rata trgovali sa srpskim nacionalistima bez problema. Najveće ideološke i kulturne razlike prestaju biti problem kada se rodi prilika za trgovinu. Jedna od dobrih stvari kapitalizma je to što ubija svaku nacionalističku iluziju o tome kako postojimo «mi», homogeni i odvojeni od «njih». Kapitalizam je pervertirani kozmopolitizam. Možda je Hegel ipak bio u pravu kada je govorio o važnosti općeg. Ono opće danas je tržište i ekonomija, i kao takvo je i najbitnije. Sve se ideološke maske otapaju kada društvene fenomene gledamo pod tim aspektom. Isto vrijedi i za Big Brother. Reklama

Stari koncept reklamiranja između dvije emisije više ne pali. Ljudi lako okrenu program i pobjegnu reklami. Međutim, Big Brother je stvorio novi oblik reklame. Integrirajući je u samo tkivo radnje, reklama je postala neizbježna. Proces koji je još uvijek u tijeku je brisanje granice između stvarnog sadržaja kojeg svjesno želimo

sajt.com.hr


K.i.f. 39

konzumirati i reklame koja žudi za jednakom pozornošću. Reklama se ubacije u prostor koji joj je donedavno bio zabranjen. I ne samo to: određeno djelovanje postaje neshvatljivo bez odgovarajuće marke robe. Nike je uspješno povezao sport sa svojom kvačicom do te mjere da svaki sportaš/ica u glavi prosječnog konzmenta popularne kulture simbolizira tek aktera u službi kvačice. Samo bavljenje sportom je postalo nezamislivo bez ispravne etikete. Kada vidite lika u kafiću kako dimi Malboro, nećete pomisliti da je on automehaničar s upalom bubrega. Pomislit ćete da je to kauboj koji se odmara od gonjenja stoke. Dobru analizu reklama je napisala Naomi Klein u knjizi No logo. Big Brother oslikava idealan konzumerizam. Ne govori nam samo da treba nešto kupiti, nego nam pokazuje druge, «stvarne», ljude kako kupuju i kako uživaju u tim robama. Reklama je samo naizgled nestala. Ono što se zapravo dogodilo je njezino raspršavanje po čitavom prostoru medijskog sadržaja. Stvarnost je postala nezamisliva bez sveprisutnog Trademarka. Koja je njegova uloga? Da potiče kupovanje. I bez obzira što nam izvjesna stvar ne treba, mi ćemo je kupiti. Time je reklama došla do svog savršenstva; više uopće nije bitna stvarna potreba za robom, pošto je reklama ta koja će osigurati kupovinu. Uloga Big Brothera je da u skladu sa službenom ideologijom zapadne Europe (a to bi mogli nazvati funky neoliberalizam) potiče kupovanje. Navodno više ne živimo u društvu proizvodnje, nego u društvu potrošnje. Tu sliku perpetuira ovaj show. Teleologija

Život prosječnog čovjeka građanskog društva je prožet teleologijom. Uvijek se radi nešto što je samo sredstvo do nekog cilja. Iako se život čini preplavljen ciljevima, do njih se nikada ne dolazi, u njima se nikada ne uživa. Oni su tek psihološka manifestacija supstancije-kapitala koji na taj nači regrutira ljude u tržište. Osnovnu školu treba završiti da bi upisali dobru srednju, srednju za dobar fakultet, fakultet za dobar posao. Onda treba raditi za djecu, za hipoteku, za vikendicu, za penziju. Na kraju, kada nas tržište totalno iscjedi, osjećamo se suvišno i izlizano. Jedini cilj je tada smrt. I to samo zato da bi obitelj kupila lijes, pri čemu se pojavljuje mitski fenomen ne kojem počiva čitava današnja ekonomija svijeta, a zove se višak vrijednosti ili popularnije – profit. Big Brother na konceptualnoj razini odražava našu svakodnevnicu. U toj simboličkoj areni cilj je pobijediti i osvojiti milijun kuna. Međutim, cilj je jako dalek i njegovo ostvarenje treba odlagati. To odlaganje s vremenom postaje sama bit postojanja, odnosno čovjekove radnje postaju samo instrument u službi nedostižnog cilja. Užitak neprestano bježi ispred nas i ne možemo ga uhvatiti. Stara protestantska vrijednost askeze, u kojoj Max Weber vidi izvor kapitalizma, urezala se u svaku poru društvenog života. No s bitnom razlikom: kalvinisti/ce su svjesno i voljno izabirali odricanje, a danas je ono neizbježna nužnost. Stanari Big Brother kuće moraju prodati vlastitu intimu i integritet kako bi dobili šansu da osvoje milijun kuna. Te kune su mrkva kojom se ukućani podvrgavaju

sajt.com.hr


K.i.f. 40

totalitarnom režimu kuće. Isti koncept prevladava u našoj svakidašnjici. Zaklju čak Gledati Big Brother znači biti glup/a.

Matko Sorić Literatura: Naomi Klein, No logo Guy Debord, Društvo spektakla Karl Marx, Kapital I, II, III. Michel Foucault, Nadzor i kazna Film: Thrumanov show Film: ED TV George Orwell, 1984. Dean Duda, Kulturalni studiji

sajt.com.hr


K.i.f. 41

KrŠtenje Djetinjstvo je uvijek ostavljalo na čovjeku onaj pečat koji mu je bio zalijepljen na leđima

do smrti, gotovo urastao u kožu, na njemu bi pisalo svašta; osim velikog naslova - SJEĆANJA – tu su bila lica, riječi, plač, smijeh, i sve ono što kasnije postaje neizbrisivo. Poput mirisa sjećanja se ruka po čovjekovoj svijesti skrivena, oslobađajući one osjećaje za koje slobodno možemo reći da su more, ili pak, slast.Ja kao dječak nisam bio kršten.I da vam zapravo kažem nije me bilo briga.Ali kao svako dijete imao sam svoj pečati slagalicu na njemu koju je trebalo složiti. Ne mogu reći dame nije smetalo zadirkivanje ostalih balavardije i sve one „ povlastice „ koje nisam imao kod određenih učitelja,ali naučio sam s vremenom, mukom i suzama da ono što imaš, ili nemaš, je svakako ono što tvoju slagalicu čini jedinstvenom! Umjesto da se zapitam što Bog za mene je i kakav je to njegov bezgrješni sin o kojem svi tako hvalospjevno urliču, ja sam se,u tom zadovoljnom osjećaju nepripadnosti i odbačenosti u toj suludoj okolini pročišćenih i krštenih zapitao kakav bi svijet bio bez njega. Naravno,zbog tih pravila koja su mi bila nametnuta, nije mi padalo na pamet da se nekom povjerim. Sama pomisao bila je dovoljna da me zauvijek izopći iz svega što je drugima bilo sveto, i da od mene napravi ovakva izopačenost čije rečenice danas gutate. Smiješno, ali nakon nekoliko godina saznao sam da je ista misao prognala Svjetlonošu iz zagrljaja gospodnjeg, i meni natjerala smiješak na usne kao natopljene slatkom nadom doku su mi se drugi unosili u lice, pljuvali i vrištali da sam nekršten.

Jednom sam,kad sam već bio stariji; iz puke znatiželje otišao u crkvu. Misa je već trajala a kako je bio radni dan – nedovoljno svet za sve okorjele „svetce“-u crkvenim klupicama su sjedili samo uobičajeni gosti; bakice na samrti, bolesnici i poneki bogalj te skrušeni preobraćenici koji su svoj dosadašnji životu kaosu pokušali koji su svoj dosadašnji životu u kaosu pokušaju popravljati tako da žrtvuju nešto svog dragocjenog vremena Bogu.

Vrata su bila širom otvorena iako je vani bojala jesen. Ušao sam i zastao na ulazu. Nikad nisam slušao misu s toliko znatiželje kao tog dana; valjda su jesenji ugođaj i tmurno vrijeme, hladnoća, vjetar koji je skakao po lišću i kosi, i polu prazna crkva dovodi onu šačicu mistike koju dotada nisam mogao naći. Baš ono što mi je trebalo, baš ono što sam u tom trenutku htio cijelim svojim malim crnim srcem. Gledao sam u prizore kojima su bili ukrašeni dugi crkveni prozori, murale na zidovima,svijeće i sveto plamenje koje se lijeno gegalo negdje u prostoru, teški zadah tamjana i molitve, šaputanje i mir.Sve je to čudno utjecalo na mene, kao opijen, začaran.Bio sam zadovoljan, prvi put u crkvi, na mjestu iz kojeg sam praktički bio izbačen, osjećao sam se ugodno i spokojno – nije više bilo onog nemira, osjećaja neprihvaćenosti… samo ja, mirisi, boje i tišina. Za sebe, unutra sam bio sam, nisam se obazirao na svećenika niti ostale, samo sam upijao, gutao svim osjetilima taj trenutak. Ruke su mi prelazile preko fino isklesanih stupova, hladnog mramora prelazila su i marljivo opipavale zidove, svijećnjake; oči su gutale lijepe murale, tamu crkvenih kutova i žar koje su lijene svijeće bacale po timstarim zidinama. Osjećao sam se kao netko tko dugo nije bio doma a sad se vratio.

Naposljetku, došao sam do posude, najljepše isklesane na cijelom jednom zidu, ljubomorno je čuvala u sebi svetu vodu, vodu probračenja, najčišću od svih stvari. Zagledao sam se u njenu površinu i vidio svoj obris; nisam vidio oči, ni usta, samo kosu i konture lice, nešto opet tako strano, nešto čije mjesto nije bilo namijenjeno za ovako svetu površinu niti ovako svet prostor. Dodirnuo sam površinu hladnim prstima i osjetio toplinu tekućine… pustio sam prste da utonu i dodirnu dno posude, da još više osjete toplinu i dodire čistog i božanskog. Izvadio sam ruku, promatrao dok su se tople kapi spuštale niz prste. Obrisao ruku rupčićem, ispljunuo odvratan sadržaj iz usta te izletio van, na kišu iz nesuđenog doma ili bar iz nečeg za što sam to smatrao.

Rekao bih još ali jednostavno mi riječi ni volja, ne dopuštaju takvo svetogrđe prema svojim osjećajima i razmišljanju, ali tko zna, možda da još koji put ući na to mjesto i okusiti koliko je gorko i lako biti vjernik.

Faust

sajt.com.hr


K.i.f. 42

Intrepretacija

Ima jedna stara narodna priča, koju je… ubime, ali not shure… pronašla, priredila i obradila možda čak i naša poznata I. B. M. A ona ide nekako ovakoc; Bio jednom jedan dobri stari seljak koji je marljivo i teško radio, al, jebiga, zemlja je bila jalova (naime biće da su ga lokalni muljatori zajebali pa je od njih kupio parcelu „sa pogledom na more“ a dobio neki livi kamenjar na obroncima Velebita, pa se doista može nazrijeti more kojih tridesetak km naprijed i kilometar i po niže…), hrane nije mogao uzgojiti i njegova (isto tako) dobra, višečlana obitelj nije imala dosta za prehraniti se i preživjeti… Nije znao što će, kako će, nije ništa pod milim Bogom mogao napraviti. Nula opcija, nula bodova. Pa se jadan i zdvojan u očajavanju, i zbogradi činjenice da se ništa drugo ne može – jebiga! – na rubu je! – Kriza! – obratio za pomoć vragu: -O vraže, vraže! O pomagaj! O nahrani moju dicu jadnu! Za divno čudo – vrag se odazvao. I, naravno, kako je vrag bio pravi vrag – rekao je da nema problema, hrana će stići, sve će biti ol rajt – samo mu seljak to mora nekako sankcionirati. I naravno – tražio je od seljaka, kad je vidio kako je marljiv i kakve mišiće ima, da mu radi kao osobni butler i da mu robuje sve do svoje smrti, a dok se, pak, ovaj kulira na najpoznatijim svjetskim plažama – da ovom bude još triput gora muka. Seljak se pobunio: -Daj, ajde, nahranit ćeš mi familiju jednom, dat ćeš mi dobre zemlje da mi može hrana sama rast – al' ne mogu ti baš sad za to prodati cijelu dušu i postat ti robom do smrti! -Ma neeeemože! Ništa! Što si se sad sjetio sa vragom prepirat! Daj dušu! Šuti i robuj! -Ma ne budi takav, nisi human, kako će mi dica bez čaće biti?! Šta će oni jadni sami?! Aime, jao-si-ga-meni-i-njima, pa zar se ne može bar nešto nekako malo drugačije? I tako… Tamo - vamo, povuci - potegni, argumenti i protuargumenti… Na kraju, vrag u onoj Rolling Stonesovskoj maniri „Pleased to meet you/ hope you guessed my name“ pristane na malo smanjivanje kriterija: -No dobro, ajd' – nećeš mi biti rob do kraja života. Evo, pobijedio si, ajd', nećeš! Nego ćeš mi biti rob dooo… eem… dok na vrbi ne rodi grožđe! I to je to! Dalje se ne spuštam! Gleda seljak vraga, vrag mu se podmuklo ceri, vidi da se dalje ništa ne može napraviti. Fanatik vražji neće popustit ni milimetar… -Dok na vrbi ne rodi grožđe? –Priupita još jednom provjere radi. -Da, dok na vrbi ne rodi grožđe, odgovori vrag. –Kad na vrbi rodi grožđe – slobodan si ko ptičica. 'Oćeš više prihvatit ponudu, pa da više završimo biznis, pa da ti predam tu hranu – evo kombi je već stigao – il' nećeš, pa da ne gubimo dragocjeno vrijeme, pa da mogu ići dalje ća svojim vražjim poslom? Gleda seljak vraga, gleda vrag njega. Misli si nešt' seljak. I na kraju kaže: -OK, u redu, može tako, može ova druga verzija.

sajt.com.hr


K.i.f. 43

Vrag sav happy što je uspio prevariti seljaka, sav se ceri i misli na kakvu je naivčinu naišao, kadli se seljak opet odmah oglasi: -Ali ja bih to htio napismeno. U ugovoru. -Napismeno? A što to? -Pa to… da ću ti biti rob i butler sve dok na vrbi ne rodi grožđe. -A što ć… Već je htio zaustiti da ga pita što će mu ugovor, kad se prisjetio da je to u biti none of his goddamn business, pa je odmah ušutio. I gleda vrag seljaka, gleda seljak njega. Ne zna vrag jel' se seljak šali, il' što mu je – što ga zajebava sad sa papirologijom, rob do smrti je rob do smrti i ćao. Ne'š ti ugovora! Al budući da mu je zahtjev izgledao harmless – pristane na to. I dobi tako seljak svoj primjerak ugovora. I dobi ujedno čvrsta, čvrsta osiguranja od vraga i svih njegovih odvjetnika da se vrag - budući je on… ono… Lucifer; odmah prvi anđeo (doduše pali anđeo) iza Boga i da je on… ono… skoro pa svemoguć – pridržava svojih ugovora i nema ni šanse ni teorije da on napravi nešto suprotno od nekog ugovora, pa se seljak, rest assured, ne treba brinuti o kršenju ugovora. I odmah se istog dana seljak oprosti od obitelji i ode službovati i robovati kod vraga. I prolaze godine. Vrag uživa. Seljak mu naporno služi. Vrag ga svakodnevno podjebava zbog obitelji i kako im on sigurno više ne nedostaje i kako su se dica odrekla njegovog prezimena i zaboravila ga i kako mu se žena preudala, pa se sad valja u njegovom krevetu s nekim tamo desetim tipom… Mudri dobri seljak šuti i trpi izrugivanje. Ništa ne govori, mirno i uredno nastavlja raditi svoj posao. I prođe još kojih godina. Seljak malo posijedio, leđa ga jako bole u zadnje vrijeme. Ali i dalje mirno rinta kod vraga, i dalje ga vrag neprekidno podjebava (kaže želi mu napraviti pakao od života, jer se bar on tada osjeća k'o kod kuće), i dalje se seljak ne da isprovocirati i svaki dan se pravi da je „miran tihi otok u uzburkanom moru; miran tihi otok u uzburkanom moru; miran tihi otok…“ Kadli jednog dana zove vrag seljaka da mu donese u bazen još jedan Bloody Marry, a ono – seljaka nigdje! Pa di je, pa di je, pa kud je sad oša'?! Nema, nema, nema, traži ga vrag svugdje, nigdje ništa, nigdje seljaka, kad se onda sjeti da ode seljakovoj kući, da provjeri jel' se oglušio na izričite zapovjedi i otišao natrag svojoj familiji. I naravno, tamo ga i nađe, taman je došao u trenutku idilične scene gdje mu je žena u dubokom zagrljaju, a djeca (sada već dosta poodrasla, al' još uvijek djeca) mu se vješaju o noge i vrte se sretna oko njih dvoje. Vrag bijesan k'o vrag… ovaj… k'o ris! Ljut, lud, mahnit. Iz nozdrva mu suklja vatra, iz očiju laseri, iz usta rendgensko zračenje. Govori on sa seljakom, a k'o da govori sa mrtvacem: -Pa jesam li ti zabranio da ih odeš posjetiti?! Jesi ti normalan? Jesi ti pismen i jesi ti kršten? 'Oćeš da ih sad sve tu pobijem k'o crve zajedno s tobom? Ja sam VRAG, mene ne možeš neslušati! Ubit ću te ki zeca! Pripremi se za susret sa stvoriteljem… I reci mu da sam ga toplo pozdravio!

sajt.com.hr


K.i.f. 44

A seljak ga gleda pogleda blažeg od janjetine… ovaj janjeta i ni da će trepnut: -A što mi se sad ljutiš? Nisam li se svih ovih godina pridržavao našeg dogovora? Vrag malo zbunjen ovim mirom a samo nekoliko trenutaka prije očite smrtne kazne… -Pa… jesi, da, al' to ti ništ' ne vrijedi kada si prekršio ugovor! Gotovo je, fakju, mrtav si! -Ma ček, ček malo, ne pridržavam li se i sad dogovora? Nije li još uvijek sve u redu? -U redu??! U red… Zagrcnuo se. Ne može više vrag vjerovati što čuje… -U KOJEM REDU? IMALI SMO JEBENI DOGOVOR; Čak si insistirao na JEBENOM PISMENOM UGOVORU DA SI MI ROB DO SMRTI!! Koga vraga se sad izmotavaš? MRRRRTAV si!!! Vrag tol'ko vruć da se onaj kamenjar na kojem stoji zagrijao do usijanja. A seljak hladan k'o špricer… -A-a! Ne-ne! Potpisali smo ugovor da sam ti rob dok na vrbi ne rodi grožđe, ne do svoje smrti! Baci pogled iza sebe! Vrag se okrene… A ono se iza njega na jednoj maloj vrbi, koja je bila posađena unutar seljakove parcele gdje je bilo najviše vode, ovila vinova loza, koja je namjerno bila posađena i nasađena na vrbu kao na šćap za stabilnost, a na lozi se upravo rodilo prvo mlado grožđe. I naravno vrag se morao pridržavati ugovora, ne može ni on pobjeći od odvjetnika, i morao je pustiti dobrog seljaka na miru, jer je seljakova služba kod vraga svakako završila, jer je na vrbi faktički rodilo grožđe… Te je tako seljak lijepo ostao sa svojom obitelji i živjeli su sretno i zadovoljno do kraja svoga života, a vrag se morao pokunjeno povući kući ća u Ameriku, jer ga je jedan dobri seljak uspio bogovski zajebati…

EDO

sajt.com.hr


K.i.f. 45

AKSIOM DOBRE VOLJE Primijetio sam kako su ljudi općenito skeptični i cinični prema aktivistima, vegetarijancima i onima što se zalažu za prava životinja! Ne doživljavaju ih osobito ozbiljno! Što mislite zašto je tome tako!?! Vrlo jednostavno. Ne želimo priznati da imaju više dobre volje od nas! Jer maksima vrijedi: Svaka osoba za koju se čini da ima više dobre volje od mene, samim time mora da ima lažnu dobru volju! Onaj višak kojim netko tobože nadilazi moju dobru volju, to je naprosto nepotrebna budalaština ili licemjerstvo! Što drugo može biti? Zar je osoba bolja od mene ako volontira i brine se za psiće te se protivi njihovom zlostavljanju u kozmetičke ili medicinske svrhe? Nemoguće! Ja sam na vrhu liste s dobrom voljom, no ja ju upražnjavam na svoj način. Ja volim ležati u krevetu i prditi, gledati tv. Ja sam vrlo emocionalna osoba i to je moj aktivizam, moja dobra volja! Ja suosjećam i ja sam iznimno dobar! To je dovoljno, a svi oni kojima to nije dovoljno i žele nešto ''učiniti'', nekome zbilja ''pomoći'' to su blesani koji traže pažnju! Tko je vidio pomagati i raditi?!? Dobra volja je dovoljna, ići u njeno ime još i raditi nešto to je suvišno, licemjerno, neiskreno, suvišno! Uostalom ispada da čine više od nas koji se jako susjećamo, gledamo tv i prdimo!

sajt.com.hr


K.i.f. 46

PAPER PLANE

Like paper,this body folds, Made a paper plane to fly,

Instead,on the ground it rolls, Crumbling,bleeding,waits to die.

There's no wind to push it off, No light breeze to lift it up.

Instead it makes a mortal cough, Another lifeless paper lump.

Like sun,this mind comes and goes,

It shines briefly ,then it fades. An orchestra of bloated toads, Greeting it towards the shades.

There's no hand to make it stop, Forcing it, keep shining bright. It hides behind a mountain top; Guess it wants an endless night.

If only those two would meet, A symbiosis that's so obscure. Like illness with two left feet, They walk and evade the cure.

If the plane would see the sun, Let it flame its wounded core; It would turn to ash and bone-

But it would be a lump no more.

AN ODE TO MODERN JOURNALISM Stvar za lakše probavljanje pjesme: Eric Satie: Trois Gnossiennes Little goblins smudged in ink, Sometimes black and sometimes pink; Another forest timbered down, And newspapers go around the town. Pens scribble and printers hiss No article will go amiss: Extra! Extra! Read it all!- Threatening headlines standing tall. The Past,the Now and what's to be- All is there for you to see Whether it is false or true- The believing's always left to you. Cancer,Taurus,Libra,Pisces, Future's given for all species Truth always comes in little doses Making addicts for unknown causes. The shaking hands that write for sheep, The bloody eyes that see no sleep Just to tell the world grave tales Of lit-out stars and singing whales. Adverts this and adverts that: Of little pills that slim the fat, Of new phones and ringing tones- Telling you to sell your souls. For a misery of something coins, Breeding from the news stand's loins, Lying so helpless,defying winds, Yet hold the cure for all our sins; Little goblins smudged in ink, Sometimes black and sometimes pink, Inviting us so bright and tall: Extra! Extra! Read us all!

F.W. MURNAU

sajt.com.hr


K.i.f. 47

Sretan vam Božić!

Raspršio se snijeg po cijelom gradu. Mali božić izranja iz jutra. Na nebu se

zvijezda repatica ponovno digla kako bi pokazala put. Čak se i anđeli što sjede na

brijegu iznad grada, osluškujući let kristalnih pahulja, čude ljepoti ranog jutra.

Oni gase zadnju svijeću adventa.

Kurvetino , majku ti jebem kurvinsku. Kurvo prokleta. Ti ćeš meni govoriti

kakav sam? A? ti? Pa ko si ti uopće? najobičnija nula ! ništa! Jebena ništarija..da to si

ti! Dođi da ti popravim to ružno lice. Ajde, da te naučim ponašanju! Pička ti materina,

da ti pička materina pokvarena. Pa, gdje bi ti bila bez mene! Gdje???? Gnjido

prokleta, u karitasu bi se hranila. Pa, ja sam te spasio! Pa ja sam ti život spasio! Moraš

biti sretna da si me upoznala, da te uopće netko htio pogledati. Pogledaj se kakva si !

izgledaš ko najobičnija drolja s ulice. Zahvali tom svom bogu da me poslao da ne

krepaš. Ništarijo obična nezahvalna! Bježi van dok te nisam smrvio!!!! Goni se van

kad ti kažem.. .ajde, zovi, zovi policiju. Pa šta meni policija može, šta??? Poslije si

mrtva! Samo zovi! Je li ti jasno, kurvo???? Mrtva si onda, mrtva!!! Ha? Odgovaraj

kad te pitam!!!!!!!

Mali se Marko upravo probudio. Probudila ga je užasna galama i vika što je

dolazila iz dnevne sobe. Boji se sići dolje, a tako bi želio vidjeti što ga čeka ispod

bora. Mama mu je prošlu večer, prije spavanja čitala priču o malom Isusu, njegovoj

majci i štalici u kojoj je došao na svijet. Nije mu bilo jasno kako može neko malo

dijete spasiti svijet, no priča ga je toliko obradovala da je jedva čekao jutro, da se Isus

ponovno rodi. Veselio se biciklu što će napokon dobiti. Znao je da će ga sutra ispod

bora čekati baš bicikl jer, mama ga je obećala još u ljeto kad je iz škole donio

knjižicu u kojoj su bile same petice. Konačno će se i on moći utrkivati s prijateljima

po cijelom gradu. « Joj, samo da ima amortizere. Ma, zapravo nije važno, samo da ga

dobijem.» Jedva čeka jutro da zagrli mamu i tatu kad odmota taj veliki paket. «Tata će

me odmah morati naučiti kako se vozi.» Srce mu je tako jako lupalo da je jedva

zaspao.

Sada se sklupčao na stepenicama. Boji se da tata opet ne udari mamu. Kad ju

je zadnji put udario obećao je i njemu i njoj da neće nikad više. «Sad se svađaju i tata

sajt.com.hr


K.i.f. 48

opet viče, a obećao mi je da neće više» Molio je Boga da mu pomogne – «Dragi

Bože, daj mi da se moji mama i tata vole. Molim te da tata ne tuče mamu nikad više.

Božić je Bože. Molim te»

Čuo je tatu kako je glasno zalupio vratima stana, upalio auto i otišao prema

gradu. Slušao je mamu kako plače u dnevnoj sobi. Sišao je po stepenicama da vidi

kako je. Na boru kojeg su jučer svi zajedno kitili titrale su žaruljice. Jaslice su ispod

bora okružene mahovinom, u njima se malo dijete sakriva u naručju roditelja. Mama

je primjetila da je Marko ušao u sobu i okrenula glavu prema zavjesama kao da ih

treba poravnati. Brisala je suze iako je znala da ih je on vidio. Zagrlila ga je i rekla da

je tata morao otići u dućan po nešto i da će se brzo vratiti. «Pogledaj ispod bora što

ima. Sretan Božić, sine.» «Sretan Božić, mama.»

Kad se probudite na Božićno jutro, sjednite na krevet samo na tri minute i

sjetite se da još jedno dijete postaje glavni lik unicefove reklame o doživotno

osuđenima. Upravo u ovim trenucima nečija se osobnost već na samom početku svog

razvoja raspada na nesastavljive dijelove. Osjećaj bespomoćnosti i manje vrijednosti

zakopava se u djetetovu dubinu i svakim novim danom i proživljenim trenucima taj

osjećaj raste, razvija se zajedno s doživljajem svijeta oko sebe. Svijest se razvija,

slažu se nove slike na stare i otvaraju novi putevi beskonačnih misli , dok

bespomoćnost nevidljiva poput oka najvećeg brata to nadzire i svemu daje svoj zadnju

riječ. Svi smo barem jednom proživjeli užasan osjećaj nelagode susrećući se sa

pričama o ljudima koji bi proveli mnoge godine zatočeni u zatvoru, optuženi i

osuđeni za nešto za što nisu krivi, a ipak ostave većinu neiskorištenih godina svog

života između četiri zida. Tako i dijete koje mora sudjelovati i ponijeti najveći dio

posljedica sa sobom zbog nezrelosti i nesposobnosti svojih roditelja da i njemu i

njima samima život bude lišen svakodnevnih prijetnji ubojstvom, samoubojstvom,

ponižavanjem i mržnjom koja umjesto zraka ispunjava njihovu kuću. Dijete se nalazi

na sredini gdje se mržnja njegovih roditelja isprepliće, i bez imalo vlastite krivnje,

postaje ograničen u mogućnosti da se u potpunosti razvije u osobu koja će biti

sposobna bez poteškoća suočavati se sa stvarnošću oko sebe i samim sobom.

Svakim je danom u ovom našem modernom svijetu sve više anonimnih i javnih

slučajeva u kojima pojedinci dolaze u sukobe sa stvarnošću i nemogućnošću

suprotstavljanja, vlastitom osobnošću, gubljenjem smisla u svakodnevici i na kraju

otupljenjem osjećaja za drugoga. Drugima se nanose grubi i neograničeni udarci

sajt.com.hr


K.i.f. 49

poniženja i uvreda, pa preko poniženja drugog pokušavamo uzdići sebe. U ovom

degenerirano razvijenom svijetu danas je jedino važno u bilo kojem trenutku i na bilo

kojem mjestu, biti bolji od drugog. Takve su scene prisutne u svakodnevnim vijestima

na televiziji , novinama… Mlate se političari , glumci, generali, pjevači, svećenici i

časne sestre, studenti i djeca! Mediji imaju veliku ulogu u kreiranju stvarnosti, ali oni

ipak, u velikoj mjeri, stvarnost samo prenose i komentiraju. Unutar četiri zida nema

šminke, nema glume ni uljepšavanja, riječi su ogoljene do samog dna, ne postoje

statisti, samo pravi ljudi što se ponašaju gore od životinja koje kad se proždiru to čine

bez nama, ljudima, toliko dragog i hvaljenog razuma. Očito nam je jako teško i

mučno priznati da svaku patnju, mržnju, tjeskobu, strah, bol i odbačenost koje si

međusobno dobacujemo, činimo potpuno svjesno. Valjda si dokazujemo da smo

primitivniji i brutalniji od životinja, samo što njih nitko ne može osuđivati jer one

naime, NEMAJU RAZUM i osjećaj pripadajuće (ne)odgovornosti!

Kakva je deformacija mozga i uma morala prethoditi muškarcu da u bilo

kojem trenutku svojeg života odluči zabiti šaku u glavu biću koje mu svojom

ljepotom, nježnošću i samim najobičnijim postojanjem još jedino može dati smisao u

ovom zaostalom i perverznom svijetu.

A djeca pretvorena u uho, upijaju svaki pokret, svaku izgovorenu riječ, sve očeve i

majčine prijetnje, ponižavanja i udarce pospremaju u sjećanja, urezuju ih u sebe, a da

nisu svjesni kako će im cijeli život biti obilježen tim događajima koje će morati nositi

zauvijek sa sobom , u sebi.

Odjednom postanu junaci. Njihova su lica na naslovnicama, priče o njima

smještene u rubriku, «ekskluzivno». Cijelo se susjedstvo čudi kako je tako miran, tihi

dečko mogao na tako hladnokrvan način pobiti troje ljudi. Nikome ni na rubu pameti

nije prohladno božićno jutro kad su dizali ruke prema kipovima i mrmljali mukom

naučene riječi kako bi iznudili vlastito spasenje, božićno jutro u kojem je taj isti mirni,

tihi dečko sjedio sklupčan na stepenicama, bojeći se da tata ne ubije mamu.

Igor Ivko

sajt.com.hr


K.i.f. 50

Nova planetarna vulgata

Pierre Bourdieu & Loic Wacquant

Aktivisti, koji se još smatraju progresivnima, stavljaju svoj potpis na američki novojezik kada svoje analize temelje na terminima kao što su «iskljuečnje»,

«manjine», «identitet», «multikulturalizam» i naravno «globalizacija».

U svim razvijenim državama, poduzetnici i visoki međunarodni dužnosnici, medijski intelektualci i renomirani novinari počeli su se jednoglasno služiti neobičnim novojezikom, čiji je vokabular, naizgled nastao ni od kuda, sveprisutan: «globalizacija» i «fleksibilnost»; «upravljanje» i «zaposlivost»; «underclass» i «isključenje»; «nova ekonomija» i «nulta tolerancija»; «komunitarizam», «multikulturalizam» i njihovi «postmodernistički» rođaci – «etnicitet», «manjina», «identitet», «fragmentacija» i tako dalje.

Širenje te nove planetarne vulgate - iz koje su izuzeti pojmovi kao što su kapitalizam, klasa, eksploatacija, dominacija, nejednakost, toliko riječi odlučno povučenih pod izlikom zastarjelosti ili nekorektnosti - proizvod je čisto simboličkog imperijalizma. Njegovi su učinci tim snažniji i pogubniji što taj imperijalizam ne sprovode samo pobornici neoliberalne revolucije, koji pod krinkom modernizacije nastoje ponovno izgraditi svijet iz kojeg bi bile izbrisane sve socijalne i ekonomske pobjede koje su proizašle iz stogodišnjih sukoba, a koje se danas prikazuju kao arhaizmi i prepreke novom poretku u nastajanju, već i proizvođači kulture (istraživači, pisci, umjetnici) i ljevičarski aktivisti, koji se u velikoj mjeri još smatraju progresivnima.

Poput rodne ili etničke dominacije, kulturni imperijalizam oblik je simboličkog nasilja koji se oslanja na jedan komunikacijski ograničen odnos da bi iznudio potčinjavanje i čija se osobitost sastoji u tome što univerzalizira partikularizme vezane za neko jedinstveno historijsko iskustvo, tako što ih negira kao takve i priznaje kao univerzalne2.

Stoga, kao i u 19. stoljeću kada su brojna «filozofska» pitanja o kojima se raspravljalo u cijeloj Europi, poput spenglerovske teme «dekadencije», pronalazila svoje podrijetlo u historijskim specifičnostima i sukobima

2 Uvodna pojašnjenja da SAD nemaju monopol na težnju za univerzalizmom. Brojne druge države - Francuska, Velika Britanija, Španjolska, Japan, Rusija - provodile su ili još nastoje provoditi, u vlastitim sferama utjecaja, po svemu slične oblike kulturnog imperijalizma. Razlika je, međutim, u tome što je, prvi put u povijesti, samo jedna država u mogućnosti ostatku svijeta nametnuti vlastite poglede na svijet.

sajt.com.hr


K.i.f. 51

svojstvenim jedinstvenom svijetu njemačkih sveučilišta3, tako su se i danas cijelom planetu, pod krinkom bespovjesnosti, nametnule brojne teme koje su neposredno proizašle iz intelektualnih sučeljavanja vezanih za specifičnosti i partikularizme američkog društva i američkih sveučilišta.

Ta opća mjesta (u aristotelovskom smislu pojmova ili teza pomoću kojih se argumentira, ali o kojima se ne argumentira) duguju svoju uvjerljivost ugledu mjesta iz kojeg proizlaze i činjenici što su, cirkulirajući kontinuiranim tokom od Berlina do Buenos Airesa i od Londona do Lisabona, svugdje prisutne istovremeno i što su svugdje snažno upregnute od strane zvanično neutralnih instancija neutralnog mišljenja kao što su velike međunarodne organizacije - Svjetska banka, Europska komisija, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvitak - konzervativni think tankovi (Manhattan Institute u New Yorku, Adam Smith Institute u Londonu, Deutsche Bank Fundation u Frankfurtu i exFondation Saint-Simon u Parizu), filantropske zaklade, škole moći (Science-Po u Francuskoj, London School of Economics u Velikoj Britaniji, Harvard Kennedy School of Government u Americi) i veliki mediji, neumorni širitelji te linguae francae za svaku priliku, kao stvorene da nestrpljivim piscima uvodnika i užurbanim stručnjacima kulturnog uvoza-izvoza podari iluziju ultramodernizma.

Osim automatskog učinka međunarodne cirkulacije ideja, koji vlastitom logikom nastoji prikriti izvorna značenja i uvjete nastanka tih ideja4 , igra prethodnih definicija i skolastičkih izvoda zamjenjuje prividom logičke nužnosti kontigenciju poricanih socioloških nužnosti i teži zabašuriti historijske korijene cijelog jednog skupa pitanja i pojmova – «učinkovitosti» (slobodnog) tržišta, potrebe za priznavanjem (kulturnih) «identiteta», ili pak potvrđivanja-uzdizanja (individualne) «odgovornosti» - koje se nameće kao filozofske, sociološke, ekonomske ili političke, već prema mjestu i trenutku recepcije.

Tako planetarizirana, globalizirana, u strogo geografskom smislu, a istovremeno i departikularizirana, ta opća mjesta koje medijsko naglašavanje preoblikuje u univerzalni zdravi razum uspijevaju prikriti činjenicu da ona zapravo često samo izražavaju, istina u krnjem i neprepoznatljivom obliku, uključujući i onima koji ih šire, složenu i osporavanu stvarnost pojedinačnog historijskog društva, prešutno postavljenog za model i za mjeru svih stvari: američko društvo postfordijanske ere. Tu jedinstvenu supersilu, tu simboličnu Meku svijeta, karakterizira namjerno rušenje socijalne države i paralelan golem rast kaznene države, gušenje sindikalnog pokreta i diktatura pojma poduzeća zasnovanog na «dioničkoj vrijednosti», kao i njihove sociološke posljedice - opće neizvjesno nadničarenje i društvena nesigurnost, preobražena u povlašteni pokretač ekonomske stabilnosti.

Primjer je toga nejasna debata oko pojma «multikulturalizma», pojma koji je Europa uvezla kako bi označila kulturni pluralizam u sferi civilnoga društva, dok taj pojam u SAD-u upućuje, istim potezom kojim ih prikriva, na kontinuirano isključivanje crnaca i krizu nacionalnog mita «američkog sna» «prilike za sve», koja se odvija usporedno s propašću javnoga obrazovnog 3 Cf. Fritz Ringer, The Decline of the Mandarins, Cambridge University Press, Cambridge, 1969..sv. II, broj 3, lipanj 2001. 46 4 Pierre Bourdieu, ioLes conditions sociales de la circulation internationale des idéesla, Romantische Zeitschrift fur Literaturgeschichte, 14-1/2, Heidelberg, 1990, str. 1-10.

sajt.com.hr


K.i.f. 52

sustava, i to upravo u trenutku kada se natjecanje za kulturni kapital pojačava i kada klasne razlike vrtoglavo rastu. Pridjev «multikulturalno» prikriva tu krizu, tako što ga umjetno proganja u sveučilišni mikrokozmos i tako što je izražava u očito etničkom registru, iako se zapravo ne radi o priznavanju marginaliziranih kultura od strane akademskih kanona, već o pristupu srednje i više klase sredstvima za proizvodnju, što je i Sveučilište, u vrijeme aktivnog i masivnog povlačenja Države.

Američki «multikulturalizam» nije ni koncept, ni teorija, ni politički ili socijalni pokret, premda nastoji biti upravo sve to odjednom. To je prikrivajući diskurs čiji intelektualni status proizlazi iz gigantskog učinka nacionalne i međunarodne allodoxie5 , koja vara one koji su njezin dio kao i one koji to nisu. To je, zatim, američki diskurs, iako se smatra i prikazuje univerzalnim, upravo stoga što izražava kontradikcije svojstvene isključivo akademskim zajednicama, koji izuzeti iz javne sfere i podređeni snažnoj diferencijaciji na stručnome planu, nemaju gdje izraziti svoj politički libido osim u sveučilišnim prepirkama, prerušenim u konceptualne epopeje.

Multikulturalizam, kamo god se izvozi, nosi sa sobom ova tri poroka američke nacionalne misli: a) «grupizam», koji postvaruje socijalne podjele kanonizirane od strane državne birokracije po principu političkog poznavanja i potraživanja; b) populizam, koji strukturalnu analizu mehanizama dominacije zamjenjuje uzdizanjem kulture podređenih i njihova "gledišta" uzdignutog u status prototeorije na djelu; c) moralizam, koji onemogućuje primjenu zdravog racionalnog materijalizma u analizi ekonomske i socijalne zbilje i osuđuje ovdje na beskrajnu raspravu bez učinaka o neophodnom «priznavanju identiteta», dok se u tužnoj svakodnevici problem nipošto ne nalazi na toj razini6: dok filozofi učeno raspravljaju o «kulturnom priznavanju» na desetke tisuća djece nije primljeno u osnovne škole zbog nedostatka mjesta (samo u Los Angelesu bilo ih je ove godine 25000) i samo jedan od deset mladih iz kućanstava s manje od 15000 dolara prihoda godišnje pristupa sveučilištu, nasuprot 94% djece iz obitelji s više od 100 000 dolara prihoda godišnje.

Mogli bismo isto pokazati za vrlo polisemično shvaćanje pojma «globalizacije», koje ima učinak, ako ne i za funkciju, zamaskirati posljedice američkog imperijalizma kao učinke kulturnog ekumenizma ili ekonomskog fatalizma, i prikazati transnacionalni odnos moći kao prirodnu nužnost. Kroz jedan simbolički preokret koji se temelji na naturalizaciji shema neoliberalne misli, koje dominiraju već dvadeset godina zahvaljujući radu konzervativnih think tankova i njihovih saveznika u novinarskoj i političkoj sferi7, prihvaća se s rezignacijom preoblikovanje društvenih odnosa i kulturnih običaja sukladno sjevernoameričkom modelu. To oblikovanje, koje se u razvijenim društvima sprovedeno osiromašenjem države, trgovanjem javnim dobrima i 5 Allodoxia: smatrati nešto nečim drugim 6 Kao i globalizacija materijalne i simbolične trgovine, raznolikost kultura ne počinje s našim stoljećem jer se proteže kroz cijelu ljudsku povijest, kako su to već istaknuli Emile Durkheim i Marcel Mauss u svojem tekstu ieNote sur la notion de civilisationlm (Année sociologique, nno. 12, 1913, str. 46-50, vol. III, Editions de Minuit, Pariz, 1968). 7 Čitati Keitha Dxona, Les ÉEvangelistes du marché, Raisons d™agir Editions, Pariz, 1998.

sajt.com.hr


K.i.f. 53

poopćavanjem nesigurnosti zaposlenja, prihvaćano je s rezignacijom kao neizbježno dovršenje nacionalnih evolucija, ako već nije uzdizano s neslutećim entuzijazmom. Dugoročna empirijska analiza razvoja razvijenih ekonomskih sistema sugerira da globalizacija nije nova faza kapitalizma, nego i»retorika» na koju se pozivaju vlade kako bi opravdale svoje dobrovoljno podvrgavanje tržištu. Daleko od toga, kao što se neprestano ponavlja, fatalna posljedica rasta vanjske razmjene, deindustrijalizacija, porast nejednakosti i sužavanje socijalne politike rezultat su odluka unutarnje politike koje odražavaju previranje klasnih odnosa u korist vlasnika kapitala8.

Namećući ostatku svijeta perceptivne kategorije koje odgovaraju njihovim vlastitim socijalnim strukturama, SAD preoblikuju svijet prema vlastitoj slici: mentalna kolonizacija koja se čini preko tih istinitih-lažnih koncepata može samo dovesti do jednog općeg i čak spontanog «Washingtonova konsenzusa», što danas možemo primijetiti u pitanjima ekonomije, filantropije i poučavanja o upravljanju. Uistinu taj dvostruki diskurs, koji utemeljen u uvjerenju, oponaša znanost, i koji zakriva prividom (napose ekonomskog i političkog) rezona društvene fantazije vladajućeg, obdaren je sposobnošću da prizove u stvarnost ono što opisuje, po principu samoostvarujućeg proročanstva: prisutan u duhu političkih i ekonomskih odlučivača i njihove publike, koristi se kao instrument za konstruiranje javnih i privatnih državnih politika, te kao instrument za njihovu evaluaciju. Poput svih mitologija znanstvenog doba, nova planetarna vulgata oslanja se na opreke i istovjetnosti, koje se podržavaju i koje si međusobno odgovaraju, kako bi oslikala suvremene transformacije razvijenih društava: smanjivanje ekonomskog angažmana Države i pojačavanje njezinih policijskih i kaznenih sastavnica, deregulacija financijskih tokova i prestanak oblikovanja tržišta rada, smanjivanje socijalne zaštite i moralizatorsko uzdizanje «individualne odgovornosti»: tržište sloboda otvoren prilagodljiv dinamičan, promjenjiv budućnost, novost rast pojedinac, individualizam raznolikost, autentičnost demokratsko

država prisila zatvoren krut nepomičan, zamrznut prošlost, nadmašen mirovanje, arhaizam grupa, kolektivizam uniformnost, artificijelnost autokratsko («totalitarno»)

Imperijalizam neoliberalnog razuma pronalazi svoje intelektualno

ispunjenje u dvama novim primjerenim likovima kulturnog proizvođača. Prvi, stručnjak koji u sjeni ministarskih i poslodavnih kulisa ili u tajnosti think 8 O «globalizaciji» kao «američkom projektu» koji nastoji nametnuti koncept «dioničke vrijednosti» poduzeća, cf. Neil Fligstein, «Rhétorique et réalites sur la mondialisation», Actes de la recherche en sciences sociales, Pariz, nno. 119, rujan 1997, str. 3647.

sajt.com.hr


K.i.f. 54

tankova priprema dokumente strogo stručnog sadržaja, napisanih koliko je god to moguće ekonomskim ili matematičkim jezikom. Drugi, vladarev savjetnik za komunikacije, otpadnik od sveučilišnog svijeta koji je stupio u službu vladajućih, čija je misija akademski uobličiti političke projekte novog državnog i poduzetničkog plemstva i čiji je planetarni prototip nedvojbeno britanski sociolog Anthony Giddens, profesor na Sveučilištu u Cambridgeu i nedavno postavljen na čelo London School of Economics, te otac «teorije strukturacije», školske sinteze različitih socioloških i filozofskih tradicija.

I možemo vidjeti istinsku inkarnacije lukavosti imperijalističkog uma u činjenici da je Velika Britanija, zbog povijesnih, kulturnih i jezičnih razloga, postavljena u posrednički položaj između SAD-a i kontinentalne Europe, priskrbila svijetu toga trojanskog konja s dvije glave, jednom političkom, a drugom intelektualnom, u dvostrukoj ličnosti Tonyja Blaira i Anthonyja Giddensa, samoprozvanog teoretičara «trećeg puta», koji prema vlastitim riječima, koje je potrebno doslovno citirati «prihvaća pozitivno stajalište glede globalizacije», «pokušava reagirati na nove oblike nejednakosti», ali odmah upozoravajući da «današnji siromasi nisu slični nekadašnjima (isto kao što bogataši nisu što su nekad bili)»; «prihvaća ideju da su postojeći sistemi socijalne zaštite i cjelokupna struktura države izvor problema, a ne samo njihovo rješenje»; «naglašava činjenicu da su ekonomska i socijalna politika povezane» da bi bolje istaknuo da «se socijalni troškovi moraju procijeniti s obzirom na njihove posljedica po ekonomiju»; i naposljetku zanima se za «mehanizme isključenja» koje pronalazi «na dnu društva, ali i na vrhu također» uvjeren da «ponovno definirati nejednakost s obzirom na isključenje na te dvije razine» znači «ponuditi dinamičnu koncepciju nejednakosti»9. Gospodari ekonomije mogu mirno spavati: pronašli su svojeg Panglossa. Tekst je preuzet iz časopisa studenata/ica sociologije Diskrepancija (broj 3, lipanj 2001.) Prevela ga je Dijana Lazar. Original se zove La nouvelle vulgate planetaire i preuzet je iz iz Le Monde diplomatique (svibanj, 2000, str. 6-7), http://www.monde-diplomatique.fr/2000/05/BOURDIEU/13727.html (19.4. 2001).

9 Ovi odlomci su izvučeni iz kataloga školskih definicija Giddensovih teorija i političkih stajališta koje on nudi u rubrici iuFAQs (Frequently Asked Questions)l€ na svojoj Internet stranici: www.lse.ac.uk/Giddens/

sajt.com.hr


K.i.f. 55

K.i .

f .

Ne zaboravite: vaše genijalne turbonabrijane uratke u pismenom, slikovnom ili usmenom obliku možete uru čiti redakciji k.i.f.-a na sljedeć i imejl:

[email protected]

sajt.com.hr


K.i.f. 56

K.I.F. (Kulturno- Informativni Fanzin) Zadar, Prosinac 2006.

Spešl tenks tu: Ivan Čirjak; Phate99; Kantina iz podzemlja; Dino Meta; shell63; Maja Milatović;

sajt.com.hr


sajt.com.hr


Sekularizacije!

sajt.com.hr


k.i.f. broj_dva

Documents

Transcript of k.i.f. broj_dva