IVO VOJNOVIĆ (1857 - 1929)Dramatičar, prozaik i pjesnik, pisac tek djelomice objavljenih dnevničkihzapisa i bezbroj epistola, Ivo Vojnović rođen je u Dubrovniku 9. listopada1857. godine, kao drugo od ukupno petero dijece Košta Vojnovića i Marierođ. Serragli. Djetinjstvo i ranu mladost provodi u Splitu kamo se njegovaobitelj preselila već 1858. godine. Ujesen 1874. otac mu Košta, odvjetnik iznanstveni radnik, političar i istaknuti borac za ujedinjenje Dalmacije sbanskom Hrvatskom, prihvaća mjesto na novootvorenom Zagrebačkomsveučilištu te se s obitelji doseljava u Zagreb, u kojem Ivo maturira i završavapravo godine 1879. Iste godine otpočinje svoju službeničku karijeru kaoprislušnik Kraljevskog sudbenog stola u Zagrebu. Zatim službuje uKriževcima (1884-1889), Bjelovaru (1889), Zadru (1889-1891), Dubrovniku(1899-1903), Supetru na Braču (1898-1899), Zadru (1899-1903) i ponovo uSupetru na Braču (1903-1907), gdje je zbog financijske afere otpušten izdržavne službe bez prava na mirovinu. Od 1907. do 1911. dramaturg jenacionalnog glumišta u Zagrebu. Slijede putovanja po Italiji, u Prag,Budimpeštu i Beograd. Godine 1913. i 1914., do hapšenja, živi u Dubrovniku.Potom je prebačen u šibensku tamnicu te kao nepouzdana osoba interniran(od svibnja 1915. do kraja 1916.) i liječen (do 1919) u zagrebačkoj Bolnicimilosrdnih sestara. Nakon svršetka rata, početkom 1919., odlazi u Francusku,gdje živi, i to uglavnom u Nici, sve do jeseni 1922. godine. Od 1922. do1928. boravi u Dubrovniku, a 1928. i 1929. liječi se, već gotovo posve slijep,u Beogradu gdje u Sanatoriju "Vračar" umire 30. kolovoza 1929.S dopisima i kazališnim kritikama, koje će kasnije objavljivati i na stranicamaopozicionog "Pozora", Vojnović se već 1877. javlja u zadarskom "Narodnomlistu", u kojem će surađivati nekoliko godina. Kao prozaik istupa prvi put uSenoinu "Vijencu", gdje tiska još djelomice naivnu i početničku pripovijetku"Geranium". No i ova se već pripovijetka odlikuje izvornom frazom piscakoji prerasta dotada uobičajenu deskripciju te u svoju prozu unosi profinjenelirske pasaže. Svojim nastojanjem da usavrši i obogati osobni prozni izraz,nazočnim i u ostalom njegovu pripovjedačkom stvaranju, posebice u "Ksanti"(1886), Vojnović ostvaruje nove nijanse hrvatskog realizma i anticipirahrvatsku modernu (M.Matković). Tu anticipaciju hrvatske moderne Vojnovićostvaruje i refleksivnim "Lapadskim sonetima",

Page 6iznimnim također za to doba, te dramom "Ekvinocijo", kojom navještavanovo razdoblje nacionalne dramske književnosti (J.Ibler). Potvrdu toganavještenja predstavlja i prva nagrada koju Vojnović dobiva za "Ekvinocijo"na natječaju za dramska djela raspisanom u povodu otvaranja nove kazališnezgrade u Zagrebu 1895. godine."Ekvinociju", kojem po kronologiji nastanka Vojnovićevih dramskih djelaprethode kozmopolitska komedija "Psyche" (1893) i prigodnica "Gundulićevsan" (1893), ishodište je u osobnom autorovu doživljaju dubrovačkog,gruškog puka, ali i u pripovijesti "Tužna Jele" dubrovačkog župnika i biskupaMata Vodopića, te u dramatičarskom stvaranju i iskustvu Henrika Ibsena,osobito u "Sablastima".S koloritno raspjevanim, socijalno naglašenim i psihološki dosta vještorazrađenim "Ekvinocijem", temeljenim na spontanom pučkom govoru, kojiodiše ambijentom, karakterizira lica i licima je karakteriziran, Vojnović u sebiostvaruje preduvjete za svoje remek-djelo "Dubrovačku trilogiju" (1903),kojom će se definitivno potvrditi kao tvorac modernoga dramskog izraza."Dubrovačka trilogija" - taj raskošni triptihon povijesnog pada i sutonaDubrovnika, odumiranja moći i bogatstva njegove vlastele - majstorski jekomponiran te s tri svoje jednočinke (od kojih se "Allons enfants!" događa27. svibnja 1806., kada Francuzi ulaze u Grad, "Suton" neimenovana dana1832., a radnja "Na taraci" zbiva se u posijepodnevnim i predvečernjim

satima jednog dana 1900. godine) - ostavlja dojam kao da kontinuiranoobuhvaća vremenski raspon od gotovo cijelog jednog stoljeća. "Maškaratamaispod kuplja" (1922) Vojnović se gotovo poslije dvadeset godina, i posliječetiri drame napisane u međuvremenu, vraća tematici rodnoga grada, pa svojudubrovačku trilogiju zapravo pretvara u tetralogi-ju. No ponovno zaokupljenpropadanjem vlastele, on u ovoj drami senti-mentalno-poetskih ugođaja isuzvučja protivnosti, koja je protkana opsežnim proznim komentarima ididaskalijama, usredotočuje svoje zanimanje na humanizaciju odnosa vlasteleprema puku, tj. prema vlastitim službenicama.Ali Vojnović nije samo autor navedenih drama i nije samo pjesnik vlastele iDubrovnika, dubrovačkih pučana, sjete i rezignacije, diskretnog sutona ineminovnih društvenih mijena; i nije samo majstor nijansi i detalja, slaviteljmajke i istančani analitičar žene, profinjeni stilist koji ustrajno traga za svo-jom osobnom frazeologijom. On je istodobno i žrtva vlastitih nesporazuma,

Page 7afektiranosti i hirovitih lutanja. Kao dramatičar, on je tako i zanesenipobornik južnoslavenskog ujedinjenja, kojemu daje svoj nekada vrlorazglašeni, ali i vrlo sporni umjetnički obol ("Smrt majke Jugovića", 1907;"Lazarevo vaskrsenje", 1913), pobornik prividno atraktivnih, no u biti ipakprilično bizarnih kozmopolitskih tema ("Gospođa sa suncokretom", 1912). Umisteriji pak "Imperatrix" (1918), svoju sklonost scenskom simbolizmudovodi do krajnosti, odnosno do djelomične nerazumljivosti. Pred kraj životajavlja se i kao smioni i vješti modifikator pirandellovskog relativizma istine("Prolog nenapisane drame", 1928).Dok je "Ekvinocijo" praizveden u nacionalnom glumištu u Zagrebu 1895.,kao uostalom i "Dubrovačka trilogija" (1903.), "Maškarate ispod kuplja",posvećene Pragu, prikazuju se prvo u praškom Vinohradskom divadlu 1923.i, zatim, 1924. u Zagrebu.Branko Hečimović (Iz "Antologije hrvatske drameII", Zagreb 1988.)CRONACA SULLI ULTIMI GIORNI - O NASTANKUDUBROVAČKE TRILOGIJE"...i konačno, niste li, gospođo, ni to primijetili da je baš glavni arhitektonskipotez čitave Trilogije taj decrescendo? Jer Allons enfantsl je tragedija, Sutondrama (neka vrst Whistlerovske simfonije: blanc, noir et mauve), a u Nataraci zadnji likovi prošlosti nestaju kao magla u bezdušnom smijehuprofanirane operete."(Ivo Vojnović u pismu Kristini Zaleskoj, 1924.)O 20-godišnjici praizvedbe "Ekvinocija" u Zagrebu Ivo je zapisao u"Bolničkom dnevniku" (30. X 1915.): "Mjesec dana kasnije (tj. Nakonpraizvedbe "Ekvinocija", dakle potkraj studenog ili početkom prosinca 1895.)vratih se u Dubrovnik otkle me kotarski poglavar Tončić posla na Mljet zaopćinske izbore u Babinom Polju. Tu sam u žandarmerijskoj kući stanovao ijedne besane noći, od 8 sati na večer do 2 sata poslije ponoći napisao ujednome mahu "Suton". Spominjanje - tugovanje."

Page 8Ovom Ivovu "spominjanju" nije poklonjeno dovoljno pažnje ni povjerenja -iako je Ivo u svojim sjećanjima iz vremena rata bio najiskreniji - jer je Ivo nadrugom mjestu, u predgovoru "Sutonu", objavljenom u "Živom" (br. 2, 1900),o nastanku "Sutona" rekao: "Suton napisah u blaženom miru omiljenoga,pitomog ostrva Brača godine 1898-99. kada u tišini zadrijemale supetarskeluke, oživih uspomene dalekoga zapuštenoga doma." Suvin je pretpostavio dase u Babinom Polju radilo samo o početku inkubacije "Pra-Sutona". Na to biukazivala i kratkoća vremena od samo šest sati koju Ivo navodi za pisanje"Sutona". Ipak treba se ovdje sjetiti njegova intervjua u "Pokretu" (20. X

1922.) o svom načinu pisanja drama: "Ja ne bilježim nikada ništa za svojadjela. Sve suho lišće uspomena pada na tle mog životnog opažanja pa stvarapolako homogeni humus otkle niču cvjetovi poezije kad ih vrijeme sazrije, asunce oplodi." A u "Politici" je izjavio 8. V 1927.: "Dugo to leži u meni: jahodam, sjedim, govorim, spavam i uvijek mi se vraćaju ličnosti koje samstvorio; one se smucaju, međusobno se vole i mrze - i ja ih ostavim da takožive sve dok ne vidim gotovu pozornicu u mojoj glavi. Tek kada začujem glassvake moje ličnosti, kad vidim svaku njenu gestu: kako sjedaju, kako boluju,kako se smiju, - tek onda uzimam pero." Ne treba zaboraviti ni da je gotovouvijek uzimao gotove sižee. Kad "uzme pero", brzo, u vatri baci na papir prvuverziju, "sloj", gotovo skicu, s kratkim, eliptičnim dijalozima, gotovonatuknicama, koje zatim smisaono i izražajno dopunja, prepravlja, dotjeruje,prepisuje, prevodi. "Trilogije" se sačuvalo petnaestak verzija, ne računajućinjegove vlastite prijevode na talijanski i francuski, koji su također posebneverzije. A i kad je "definitivni" tekst poslao za praizvedbu ili štampanje, opetje pri svakoj novoj postavi i novom izdanju vršio izmjene i davao noveverzije. Na taj način je i u kratkom vremenu jedne decembarske noći mogaonapisati a ne samo zamisliti svoj "Pra-Suton", čija je inkubacija svakakopočela "u aleji" godina 1891. do 1893., kad i "Ekvinocijo" - a možda i prije - iiz istog izvora. Samo ovoga puta nije morao žuriti i slati na natječaj dis-paratne slojeve, nesrasle u umjetničku cjelinu, a mogao je do 1898. godinedovršeno djelo poslati i Luju i ocu na mišljenje. Ivo je u Supetar stigao dakles gotovim "Sutonom", koji je samo dalje dotjerivao. (...)Uz to treba napomenuti da je Ivo izazivao zabunu i izmjenom naslova"Trilogiji": prvobitno se čitava trilogija zvala "Suton", a njen prvi dio - kasniji"Suton" - zvao se "Sjene", i Ivo je ta dva naziva čest zamjenjivao... Uspomenutom predgovoru u "Životu" spominje "Allons efants!" (koji upravodovršava) kao drugi dio trilogije... Da ne bi bilo dvoumljenja o čemu se radi, i

Page 9u pismu majci 9. X 1898. piše: "...A propos: reci mame mome Lujetu neka miposije ili reče gdje ću naći quella cronaca di Kaznačić sugli ultimi giorni dellaRepubblica. Služi mi odma, perche faccio un dramma in un atto che tratta dicio. Anche una distrazine!" Dakle je Ivo već od početka listopada 1898. uSupetru pisao "Allons enfants!" čija je inkubacija također mnogo ranija,možda već od onog izgubljenog studentskog "Pada dubrovačke republike"...Što tu drugu aktovku nije u Supetru i dovršio, krive su najviše povijesnestudije i literatura koje su mu bile potrebne. A plan o povezivanju prvih dvijuaktovki o sutonu starog Dubrovnika svakako postoji već od početka listopada1898. pa je to i jedan od glavnih razloga što je objavljivanje aktovke "Suton"odložio do kraja 1899. godine... Milanu Grloviću 20. V 1900. zahvaljuje nadobrostivoj kritici "Sutona" u "Narodnim novinama" pa dodaje: "Ako Bogdade zdravlja, eto do malo i drugih dijelova "Trilogije". Onda ćeš moćirazumjeti koliko je ljubavi, zanosa, tuge i vječnog žalovanja u mojoj duši zastarim, slobodnim Dubrovnikom. Ja mislim da su se u meni i u mome bratuslegli svi atomi uništenog republikanskoga svijeta, pa eto zadnje pjesmenestale slave, utrnute slobode." (...)Ivova činovnička karijera nije se mogla mjeriti s karijerom briljantnog bratamu Luja, ali ipak je već 4. VIII 1899. postavljen za tajnika pri Namjesništvu uZadru, s povišenom plaćom.... Donio je sa sobom u Zadar gotov "Suton" iuskoro će ga poslati novopokrenutom časopisu "mladih" -"Životu" (objavljenu 2. br. iz 1900,), a i Hrvatskom zemaljskom kazalištu (praizvedba 8. V1900.). "Allons enfants!" je bio dobrim dijelom izrađen, a "Na taraci" u planu- trilogija je najavljena u "Životu" za jesen iste godine. (...)Lujo Vojnović je ispričao ("Spomeni o bratu") da je Ivo "Trilogiju" pisaonoću, u krevetu, pri jednom krajičku svijeće (i da je nacrtao sebe tako) "ili zavrijeme kancelarijskih do smrti dosadnih časova između dva c. kr. Dekreta, ustaroj zadarskoj palači generalnih providura mletačke republike u Dalmaciji i

Albaniji". Nužna iskra su bile riječi: "Što ih još vrag nije odnio?" iz Lujeva"Pada Dubrovnika"... Lujo je vjerno prikazao stvaralačku vatru koja jezahvatila Iva od "Pra-Sutona" u Babinom Polju (1895) i držala ga dozavršetka "Na taraci" (1902). On je osjetio da je naišao na svoju veliku temu,da je u njemu sazrela i da će ostvariti svoje životno djelo. Dvojnost njegoveprirode, psihe i talenta odražavala se i u svim njegovim ranijim djelima, alibez potrebne ravnoteže i sklada. Lujo je istakao kako je u njega bila jaka dozarealizma, gotovo skepticizma i artističke ironije kojima promatra ljude idogađaje, a u isto vrijeme i velika fantazija, zadojena simbolizmom koji traci

Page 10smisao života kroz vizije. U "Trilogiji" su ta dva elementa prvi puta došla dopunog sklada i ravnoteže.Mirko Žeželj(Ulomak iz knjige "Gospar Ivo", Zagreb, 1977.)ESTETSKA OKAJNA ŽRTVASuočenjem s "kmetima" iz dubrovačkog zaleđa - za razliku od gradskih"pučana", tj. mlade buržoazije za koju je rezerviran Vojnovićev puni prezir- završava "Na taraci" i "Dubrovačka trilogija". U "Allons enfants!" središnjikrug aristokratske vladavine ugrožen je vanjskim neprijateljima iza zidinaGrada i vanjskim krugom "pučana" koji žamore između Orsatovog doma izidina. U "Sutonu", aristokratski se krug krajnjim naporom suzio na grčevitobranjeni porodični Domu kome su - već nužni - građani samo uljezi. U "Nataraci", diferencijacija aristokracije u opada-jućem nizu starosti iumrtvljenosti Niko - Mare - Lukša - Ida potpuna je; uz to se javljaju i dvijenove društvene klase s oprečnim životnim stilovima, koje će nakon"parćivanja" vlastele ostati samo na demistificiranom ekonomskom ipolitičkom poprištu.Sve to, nema sumnje, znači da između mitske historiografije numinoznogGrada čiji je elegični pjesnik Vojnović "Sutona" i Orsatovih tirada, i ukupneslike svijeta i čovjeka "Trilogije" postoji značajna, čak i osnovna razlika.Naša je poslijeratna kritika voljela spominjati Engelsovu primjedbu o pobjediBalzacovog umjetničkog realizma nad njegovim društveno-poli-tičkimsimpatijama, a isto bi se tako, i to sasvim u skladu s Vojnovićevimsimpatijama, moglo govoriti i o analogiji s opozicijom građanina i stvaraocakod Flauberta ili Tolstoja. Na svršetku se "Trilogije" uspostavlja kritičkapoezija o poukama povijesti, te nju u cjelini, na sreću, ne moramo tertirati kaoteatar historiografa, ni nazadnog ni naprednog. Uza sva svoja kolebanja iograničenosti, ona nadilazi građansku "povijesnu" dramatiku Schillera iHugoa, da i ne govorimo o liniji koja od Scribea ide do Sardoua, Rostanda iD'Anunzija. Prizori poput čitanja Metastazija i Kronike Carla Quinta, Saba iLuca, svađe vlastele do ulaska Kneza, operete ili Lukše s Vukom, te mnogereplike... spadaju među najbolje časove hrvatske dramatike još i danas, a prijeKrleže jedva da im možemo naći premca.

Page 11Dakako, slika svijeta i čovjeka u "Trilogiji" određena je svojom temom -otočentskim Dubrovnikom, iz kojeg je stvarala umjetninu. A taj je Dubrovniki u povijesnom mitu i u povijesnoj stvarnosti bio relikvija i mrtva stvar, truploi numinozni svjedok slave - ex hypothesi ljepše i slobodnije - prošlosti.Uzbudljivi su časovi "Trilogije" stoga okrenuti imaginarnoj mitskoj prošlosti,ili - rjeđe - imaginarnoj utopijskoj budućnosti. Između prošle i budućesakralnosti, nekrofilnog kulta mrtvih stvari i nejsanih zaleta prema slobodi,sadašnjost je bila samo kontrastna ispražnjenost, i baš zato predmet kritičkog ičesto nemilosrdnog pogleda. Sama je stvarnost Dubrovnika, Hrvatske i južnihSlavena nužno bila izvor elegičnosti i eskapizma kao i prkosa i kritike.Vojnovićevo marginalno i zapravo doseljeničko, i upravo zato strasno

angažirano i lucidno postrano, "podubrovčanjeno" - pa donekle i"pohrvaćeno" - stanovište bilo je podesno za takav dvogubi, unutarnji ivanjski, retrospektivni i prospektivni pogled. Njegov se amalgam umjetnosti,patriotizma i okajnog simbolizma razvija tokom "Trilogije" iz eksplicitnogpogleda unazad u zlatni vijek prošlosti do pogleda unaprijed čija jeimplicitnost sasvim realistički objašnjiva zatvorenom hrvatskom stvarnostifin-de-sieclea. Diskretna perspektiva na ruševinama svekolike prošlosti i uzgnušanje nad sadašnjosti, kakvom nas "Trilogija" ostavlja, točan je odrazpovijesnog stanja epohe. (...) Za "Trilogiju" kao cjelinu, uzevši u obzir njenepadove i postignuća, bilo bi najprimjerenije reći da je ona "između" dvaJanusova lica Vojnovićeva: između eskapizma zatvorene individualističkedramaturgije, koja se oslanja na strane predloške od Schillera do D'Annunzijai Rostanda (sa sretnijim korištenjem Ibsena i Maeterlincka u "Sutonu") ikritičnosti otvorene anti-individualističke dramaturgije, koja izrasta izsredišnje vizure što umjetnički ažurira pristupe i preokupacije Manzonija iŠenoe. Ta će dva lica -svoje privatno-građansko i stvaralačko Ja - Vojnovićformalizirati u "Prologu nenapisane drame", u kome Gavella s pravom vidiključ za njegovu stvaralačku psihologiju. Privatno, Vojnović je bio pokloniketike filozofskog idealizma; stvaralački, on je usvajao pogled filozofskogrealizma ili materijalizma. Nekrofilnoj orijentaciji njegovog idealističkog Japroturiječi, i na kraju "Trilogije" prevladava je, vitalna orijentacija njegovogstvaralačkog Ja. To vrijedi čak i u erotici: "ljubavni roman" u "Na taraci" jepučki i pobjednički, nasuprrot plemićkom i poraženom u ranijim dijelovima.Kao i u "Ekvinociju", to je naznačeno vrlo diskretno, iza kulisa, i po cijenužrtve starije generacije. Patricijat u "Trilogiji" kao cjelina igra u odnosu naVuka i Jelicu (i donekle Idu, čija se unio mystica okreće ovozemaljskom a ne

Page 12kao Pavlina transcedentalnom vremenu) ulogu koju u "Ekvinociju" igra Jele uodnosu na Iva i Anicu -ulogu okajne žrtve koja omogućava novi život.Perspektive se u oba slučaja prebacuju u utopijsku apstraktnu udaljenostAmerike, daleko od rodnog tla koje ne pruža uvjeta za osobnu slobodu ierotsku sreću: no konačna je idejna orijentacija nedvosmislena, sve ako toscenska stvarnost (još) ne može biti. I time Vojnović izravno prethodiutopijskim erotskim i političkim trzanjima o panonska sidrišta likovaKrležinih "Legendi". Kao Pavline čiope ili Orsatovi galebovi, pučki mladenci,iskupljeni od stvarnosne sile teže, u smiraju drame i vremena, putuju uslobodu. Ako smo "Suton" okarakterizirali kao citat Mita Slobode,"Dubrovačka trilogija" je estetska okajna žrtva, "djelo od pokajanja" položenona žrtvenik prošle i buduće Slobode. Zbog toga je Orsatov vapaj još živ,mitski Dom Beneša još impozantan, i otvorena Taraca još suvremena udramatici južnih Slavena. Zbog toga i zbog načina na koji je ta žrtvadramaturški simbolizirana, "Dubrovačka trilogija" je imala tako golem utjecajna čitavu hrvatsku književnost, a posebno je odredila gibanja dramatike -književno do "Legenda", a teatarski do ciklusa "Glembajevih": "na njoj jesazidano triest godina naše dramaturgije, i moglo bi se, idući redom oddramatičara do dramatičara, naći u hrvatskoj drami utjecaje Trilogije. Zbogtoga je ona relevantna i danas, kao početak i prvo djelo vitalne vizijehrvatskog čovjeka, egzistencijalno uronjenog u povijest.Darko Suvin(Ulomak iz studije "Dramatika Iva Vojnovića", Dubrovnik, 1977.)O REDATELJUJoško Juvančić, jedan od najznačajnijih i najproduktivnijih hrvatskih kaza-lišnih redatelja tzv. postgavelijanske generacije, rođen je u Dubrovniku 1936.godine. Osnovnu i srednju školu završava u rodnome gradu, a književnost naFilozofskom fakultetu, te režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost uZagrebu. Odmah po završenoj Akademiji postaje prvo Gavellin, a zatim i

Page 13Spaićev asistent, što će umnogome odrediti njegovu budućnost kazališnogpedagoga. Kao profesor glume od 1960. do danas Juvančić je presudnoutjecao na umjetnički razvoj mnogih danas poznatih i cijenjenih hrvatskihglumaca. Prve važnije režije Joško Juvančić ostvaruje u dubrovačkomkazalištu ("Dubrovački škerac" Feđe Šehovića 1961., Moliereova "Škola zažene" 1962.), kojemu će se i kasnije redovito vraćati postavljajući, poredostalih, djela Držića, Schisgala, Bettija, Obaldije, Euripida, Ostrovskog, DeFilippa, Vojnovića i Goldonija, te ostvarivši nekoliko dugo i rado pamćenihhit predstava. Široj hrvatskoj javnosti Juvančić se nametnuo sredinomšezdesetih kada u zagrebačkim kazalištima režira nekoliko višestruko važnih ipoticajnih predstava - od Schisgalovih "Daktilografa" i "Tigra", kojima kaoda navješćuje zlatno doba Teatra ITD, preko Tollerova "Hinkemanna" iGhelderodeovih "Škole za lude" i "Escuriala" u Gavelli, koje predstavljajupraktički prve dodire hrvatskog kazališta s tzv. tjelesnim teatrom, doGoldonijeva "Velikog smiješnog rata" u FINK. Od tada, pa do danas režiratće iznimno veliki broj predstava u gotovo svim hrvatskim kazalištima,podjednako uspješno se noseći s klasicima domaće i svjetske dramskeknjiževnosti (u tom kontekstu osobito su važne njegove postave Držićeva"Plakira iliti Grižule" i "Dunda Maroja", Shakespeareova "Sna Ivanjske noći",Vojnovićeve "Dubrovačke trilogije", Vetranovićeva "Kako bratja prodašeJozefa", te crkvenog prikazanja "Ecce homo" na Dubrovačkom ljetnomfestivalu) i suvremenim piscima (Bakarić, Brešan, Ionesco, Simone, Coonev -već taj površni popis bjelodano govori o Juvančićevu zanimanju za tekstoveraznovrsnih žanrovskih i tematskih pretpostavki), pri čemu su neka od tihuprizorenja - primjerice "Rosencrantz i Guildenstern" su mrtvi TomaStopparda u ITD-u (1971) -postala amblematskom kazališnom oznakom svogvremena. Raznolikost Juvančićevih kazališnih iskustava upotpunjuju i brojnerežije predstava za djecu, kao i lutkarskih predstava za djecu i odrasle("Skup", "Osman", "San Ivanjske noći"), a posebno poglavlje njegove pro-fesionalne biografije vezano je uz Dubrovačke ljetne igre/festival, u čijem jeumjetničkom rukovodstvu naprekidno nazočan već dvadesetak godina,obnašajući od 1986. i ulogu umjetničkog direktora, odnosno umjetničkogaravnatelja dramskog programa.Za svoj umjetnički rad Joško Juvančić je dobio čitav niz uglednih nagrada ipriznanja, među kojima izdvajamo Nazorovu nagradu, Nagradu DubravkoDujšin, te nekoliko nagrada Hrvatskog društva dramskih umjetnika.

Page 14DVIJE DUBROVAČKE POVIJESNE VINJETENepozvani gostTako osvanu Rusalje (Duhovi) 26. svibnja 1806. godine, kad puče glas kojiprenerazi i vladu i narod: odjeli francuske vojske pod jednim generalomprijeđoše na dubrovačko zemljište. Sastanu se Malo Vijeće i Senat. PredDvorom, gdje oni vjećaju, talasa se narod u strašnom uzbuđenju; sjednica sebrzo svrši: dva će senatora poći zapovjedniku ruskih lađa pod gruškomlukom, Snaksarevu, a dva francuskom generalu; objasnit će im kritične prilikeRepublike. Čemu je nevoljna zemlja kriva, da ona sad bude njihovo razbojište? Nagrnut će Crnogorci, a to znači haranje i rasap; država drugo ne traži,nego da bude neutralna.Izaslanici su loše sreće: Rusi su bili još u premalenu broju, ne znaju, što ćebiti. Francuski general Lauriston dočeka osorno senatore te nastupa dalje; uvečer 26. stiže na Osojnik, 27. u 9 sati izjutra preveze se preko Rijeke uSustjepan, pope se na Kono, dođe na Posat, sade na Pile, i u podne se stvoripred gradskim vratima. Kad se Lauriston pojavio, otvore se mala vrata, spustise most i dva senatora izađu nepozvanom gostu u susret. Došao je, veli, damu se momčad odmore u gradu, pak će nastaviti put o Boku; međutim moraprogovoriti osobno sa Senatom. Uđe s njima u grad, pa u Dvor, i tu održa

kratki govor: Šalje ga car, da zauzme sve utvrde u državi; Dubrovnik je jedinaluka na Jadranskom moru, kojom raspolažu neprijatelji Francuske; to više nesmije biti; uostalom ne će se dirati u suverenost države. - Da je izjavio: Sicvolo, sic jubeo!, njegove bi riječi jednako djelovale na članove vlade. Svojskom pred gradskim vratima, što je vlada drugo znala raditi nego predatimu ključeve svojih utvrda? I tog dana 27. svibnja 1806. poslije podne prođeprvi put tuđa vojska preko svetog praga Dubrovnika.Josip Bersa(Ulomak iz knjige "Dubrovačke slike i prilike", Zagreb 1941.)O domus antiqua...Kao što se trešnjom dogodi rasap materijalni Dubrovnika, da iz njega iziđenovi materijalni Dubrovnik, tako se još onadar, kad ga zauze Austrija, uviđalo

Page 15da ima doći i rasap moralni i iz toga iziti neki novi - kako bi danas rekli -"preporođeni" Dubrovnik. Nil magis iratis potuit contingere Divis! Daponovimo stih Stjepana Gradi, napisan odmah iza trešnje. U ono prvo dobavlade austrijske kazao je grad svu svoju ljepotu moralnu, svu svoju kulturu namrtvačkom svom palogu. Onadar su još vrijedile izreke jezuita BenediktaRogacci, Dubrovčanina; još je bilo duha i živoće poetičke, još trajahu starenavade u puku; činilo se, kako da se nije promijenila nego vlada. (...)Ćud i navade puka s vremenom se čine, a s vremenom opet nestaje ih, kaddođu drugi politički elementi. Ali ćud i navade puka više traju, nego navadearistokrata; aristokrati prvi zameću novosti, pošto više putuju po svijetu i, višeuče i tako u nečem u bolje u nečem u gore mijenjaju navade svoga mjesta.Puk, koji je stalno pribijen zemlji, na kojoj se rodio, nema tijeh sredstava,koja služe da se popravi ili pokvari. U Dubrovniku vlastela, koja se odvajaladostojanstvom na društvenom polju, uz malo izuzetaka, nijesu bila fiori divirtů u svomu domaćemu krugu i u privatnom životu. Aristokracija početamnjeti i opadati; počeše brakovi s čeljadi iz prostog puka, čak sa seljacima.Zemlje, kuće, počeše se prodavati komu mu drago, osim onijeh fidejkomisa;tako da, gdje god se obrneš po Dubrovniku, svaki čas možeš kliknuti izrekuCicerona, koju izreče Pompej, kad bi pobijeđen od Cezara: O domus antiqua,quam disapri dominaris domino! To opadanje aristokracije ide vazda u koristapsolutizma. Dokle je aristokracija na nogama, niogda ne može (to naspovijest uči) nastati apsolutizma. Da ovaj nastane, treba najprvo da se izravnapolje socijalno, da ne vidiš nego s jedne strane zapovjednika i one, koje onpostavlja, a s druge one, koji slušaju. Neki dječak dubrovački iz vlasteoskeporodice reče mi jednom: "Neću da mi niko časti u današnja vremenaporodicu, ni da mi popijeva, od kojijeh sam se djedova rodio: bilo bi bolje dasam sin kakvoga kapurala, nego vlastelina dubrovačkoga."Ivan Stojanović(Ulomak iz "Povijesti dubrovačke republike", Dubrovnik 1923.) HRID ZA SAKRIT SLOBODUKonte Ivo Trilogiju je zasnijevo na za crnu neobaroknu teatarsku kutiju.Scenografu je valjalo pomno iščitati autorove didaskalije i uspostaviti tri slikekazališne iluzije. Najprvo se ide kući Orsata Velikog, pak Benešinom dvoru, i

Page 16na finimentu kamenitoj taraci Menčetićevog ljetnikovca. U tom gotovostogodišnjem ophodu zidove zategnute tamno-crljenijem damaškom, predkojima se koči buro s novom empire-urom i velika bijela monumentalnarokoko-vrata smjenjuje siromaška saloča sa zaprašenim slikama starihgospara, zatim taraca: mirna, velika i gospodska u zlatu prvijeh jesenskijehzapada.Negdje četvrt stoljeća po Vojnovićevoj smrti, na tragu europskih kazališnihstremljenja, ali i domaćih tradicija, zametnula su se prva dubrovačka ambi-

jetalna prizorišta. Već 1953. godine Branko Gavella i Miše Račić Taracupostavljaju na taracu Gundulićevog ljetnikovca u Gružu. Gledalište je hrabroispeto nad krov susjedne kuće kako bi se omogućio pogled na "pravu"Vojnovićevu taracu. 1965. Košta Spaić i Zvonko Šuler Allons Enfantspostavljju u atriju Kneževoga dvora, a Suton u palači Sponza. Uz obnovljenuGavellinu Taracu ostvaren je antologijski trolist dramskog repertoara Igara.Njegov dugi uspiješni život kao da je uspostavio kanon za prostorno rješenjesvih budućih dubrovačkih ambijentalnih Vojnovićevih trilogija. Gledateljstvoje bilo uvjereno kako je Spaić iznašao vječito rješenje - jer je ono istinsko itobože pravo! A, Kostino je rješenje bilo genijalno baš zato jer nije ni tragaloza pravim, nego za metaforičnim udomljenjem Vojnovićevog djela. Tako jeAllons Enfants i mogao biti igran u Dvoru iako se u jednom od ključnihdramaturških čvorišta predstave, prije nego se na sceni pojavi Knez, gospariskandaliziraju upravo činjenicom da je suveren kršeći ne samo protokol negoi ustav, izišo iz Dvora i pohrlio u Orsatovu kuću. Jer samo sebi dosljednaSpaićeva redateljska imaginacija saloču je Orsata Velikoga mogla vidjetijedino u dubrovačkom Sanctus sanctorumu, dakle u srcu Kneževoga dvora.Pa makar i piscu uprkos!Joško se Juvančić 1979. godine odlučio za dvorac Skočibuha na Boninovu.Iznevjerio učitelja!? Prekršio kanon!? Nasuprot! Umjesto časnog epigonstvaautorski je slijedio jedinu vitalnu i potentnu nit tradicije. Iznašao je svojuprostornu metaforu Trilogije. Renesansni dubrovački dvorac opkoljengrobljima i čempresima. Uz pomoć Miše Račića uzvitlao je publikom okopalače što diše tamjanom i plandovanjima, gdjeno znak propela grbove kruniposred ružmarina. No, za laike kršitelja tradicije nisu obranila mudraobjašnjenja, nego sjajna i nezaboravna predstava.Može li se o pedesetoj obljetnici Igara otići još dalje. Prema samoj iskonskojsrži Vojnovićevog kazališta. Valjalo je pokušati. Nova kazališna pustolovinana koju nas je pokrenuo Juvančić stremi iznalaženju "hridi za sakrit slobodu".

Page 17To je upravo ona strmen iznad luke na kojoj se na razmeđu kasne antike iranoga srednjovjekovlja, u vrtlogu bujica velikih seoba začeo Grad. Hrid -pribježište drevnih otaca s koje se, unatoč svim iskušenjima gotovopetnaeststoljetne povijesnice, nikada nije otplovilo. Upravo na njoj seraspostro današnji park Umjetničke škole. Mjesto, kako bi rekao Brečić,sublimirane energije povijesti. (Tu je još u IX. stoljeću, na kasnoantičkimrazvalinama podignuta crkva predromanička Svetoga Petra kojoj se sačuvalakripta. Krajem sljedećeg stoljeća uz nju se gradi samostan benediktinki, onajSvetoga Šimuna. Jedan od najuglednijih ženskijeh manastijera gdje sestoljećima čuvala Isusova Palenica. Na prijelomu XV. i XVI. stoljeća ublizinu im se doseljavaju klarise. Andrijić i Petrović klešu samostan SvetogaApostola. Cezura velike trešnje 1667. Na nogama su ostali tek rijetki ulomcijednog od samostana. Početkom narednog stoljeća na temeljima crkveSvetoga Petra gradi se barokna crkva Svete Katarine Sienske, a na temeljimastarih samostana podiže se današnja zgrada škole "Luka Sorkočević", tadasamostana dominikanki. Kako jedan napoleonski bataljun nije tek prošao putBoke, Franćezi su raspustili redovnice, a u bivšem manastijeru uspostavililicej. Naslijedit će ga dubrovački gimnazijalci koji će se u zgradi zadržati svedo 1920. godine. Kasnije će samostanske prostore zaposijesti mladiglazbenici. Nakon nemale trešnje 1979. godine ni ovaj povijesni kompleksneće umaći velikim iskušenjima "obnove Dubrovnika.")Ovdje je mjesto Orsatovog i Dešinog doma smrti. Ovdje, na istom je mjestuskutreni dvor Mare Beneše što još živi u diskretnom odsjaju zlatnu" ehbuzdovana Karla Kvinta. Ovdje je mjesto Lukšinog oproštaja i Lidijinogzaborava. Sve ujedno! ...Pak, Deša, Pavle, Ida... (Skladnog li krika!) Čuju liritualni molitveni korak davnijeh dumanskijeh manasti-jera? Ćute li im usud?Na hridi za sakrit Slobodu. ...Za ovoljetna tri struka lovorike, pelina i vrijesa

kazalištem se usuđujemo zazivati dubrovački genius loci...Ivica Prlender