259Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa balobana povodom 70. godine života

Prof. dr. sc. Ivan Karlić Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

UDK 27-31:27-18”201”Pregledni znanstveni rad

ISUS KRIST I SUVREMENI ČOVJEK: EVANĐEOSKA NAČELA I AKTUALIZACIJA

Ivan KARLIĆ

UvodPapa Benedikt XVI. otvorio je godinu posvećenu sv. Pavlu 28. lipnja

2007. Time se željelo obilježiti dvije tisuće godina od rođenja „Aposto-la naroda“. Koliko god Pavao bio, slobodno možemo reći, općepoznat i popularan kao „građanin svijeta“, dakle ne samo u kršćanskim crkvama i zajednicama, proglašavanje „Pavlove godine“ nije, nažalost, izazvalo veću pozornost u široj javnosti. U govorima o Apostolu obično se navodi da je riječ o „čovjeku dviju kultura“: Židov iz dijaspore, veliki poznava-telj grčko-rimske uljudbe i prava; dubok mislilac koji jednako dobro po-znaje i židovsku duhovnu baštinu i helenističku filozofsku misao; čovjek vjere, revni propovjednik židovske duhovnosti i obdržavatelj Mojsijeva Zakona, koji prve kršćane, svoje sunarodnjake, u početku doživljava kao nositelje razdora i izdajnicima „otačke vjere“ u Jahvu, Boga Izraelova. Zbog toga ih je, prije nego je vjera u Isusa Krista postala sav njegov život, žestoko progonio. No nakon obraćenja postaje gorljivi navjestitelj, pro-povjednik i svjedok Isusa Krista, tumačeći i utvrđujući kršćansku vjeru navješćivanjem i djelovanjem, ali i svojim teološko-spekulativnim i du-bokoumnim pismima koja upućuje novoobraćenicima kako bi ih ojačao u vjeri u Isusa Krista. Upravo svojim poslanicama Pavao trajno osnažuje vjeru u Isusa Krista, utjelovljenoga, raspetoga i uskrsnuloga Sina Božje-ga i Spasitelja, koji je bio i ostao „Židovima sablazan, poganima ludost, a pozvanima Božju silu i Božju mudrost“ (1 Kor 1,23). Apostolovi nam spisi vrlo duboko otkrivaju osobnu viziju Isusova otajstva i njegova zna-

260

Ivan KARLIĆ

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

čenja za čovjeka i za ljudsku povijest. Prateći probleme i poteškoće, ali i rast svojih zajednica, Pavao nudi duboke teološke odgovore, ali i najdublje Apostolove misli nalaze se u kontekstu praktičnih upozorenja ili opomena koje on upućuje svojim zajednicama.

Iako su njegove poslanice prigodnoga karaktera, svaka je od njih navje-štaj istoga Evanđelja, iste Radosne vijesti. Zadržavajući karakter aktualnoga prigodnog odgovora na probleme kroz koje su prolazile njegove zajednice, Pavlove poslanice mogu biti od velike koristi nama danas, da znamo kako rješavati naše današnje nedoumice i probleme u svjetlu Kristova evanđelja. Sv. Pavao je, očito, znao i umio ispravno navijestiti otajstvo Isusa Krista u različitim religijskim, društvenim i političkim okružjima. Drugim riječima, znao je i uspio aktualizirati osobu Isusa Krista i navještaj o njemu kako među Židovima, tako i u tzv. poganskom okružju; kako među kulturnim Grcima, tako i među osvajački nastrojenim Rimljanima, i to na način da je osobnu viziju Isusa Krista znao protumačiti, odnosno prilagoditi svojim slušateljima.

Svako vrijeme ima potrebu za jednim takvim Pavlom. Tijekom stoljeća u Crkvi je i bilo izvanrednih osoba koje su uspijevale učiniti bar nešto slično onome što je sv. Pavao učinio u svom vremenu. Imamo li i danas u Crkvi takvih osoba? Dakako da je teško odgovoriti na to pitanje, svatko bi o tome mogao izreći svoje osobno mišljenje… No ono u čemu bismo se svi složili moglo bi biti sljedeće: svaki vjernik-kršćanin, susrećući Isusa Krista u svom kršćanskom životu (sakramenti, pobožnosti, molitva, ljubav itd.) ima, od-nosno bar bi trebao imati, svojevrsnu osobnu viziju Isusa Krista, za koju bi trebao životom svjedočiti te tako tu osobnu viziju pretočiti (u svakodnev-nom životnom okružju, u svome danas) u navještaj Isusa Krista.

1. Kako aktualizirati i približiti (Evanđelje) Isusa Krista današnjem čovjeku?

Kada se u teologiji/kristologiji govori o čovjeku, ne može se zaobići govor o Isusu Kristu, odnosno govor kršćanske antropologije. U teolo-giji/kristologiji posljednjih desetljeća sve se više naglašava da Isus Krist nije samo onaj koji objavljuje Boga, nego objavljuje i čovjeka, pravoga, autentičnoga čovjeka. Naime, Isusovo čovještvo je najviše ostvarenje čo-vječnosti i zbog toga je ono „prototip“ (Urbild) i „model“ (Abbild) sva-kog čovještva. Na taj se način i teorijski (teološki) i praktično (pastoral) valorizira Isusova povijest, njegov povijesni život, ponašanje, djelovanje,

261

Isus Krist i suvremeni čovjek: evanđeoska načela i aktualizacija

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa balobana povodom 70. godine života

govor, poučavanje. Isusova povijest je povijest koju valja pripovijedati, iznositi, jer to je povijest ljubavi prema čovjeku.

U svezi s tim Gaudium et spes kaže: „U misteriju utjelovljene Riječi (tj. Krista) rasvjetljuje se i misterij čovjeka.”1 Drugi vatikanski koncil i inače – kada govori o odnosu Krista i čovjeka – naučava da je Isus Krist „učitelj”, „primjer”, „model” savršenstva za čovjeka. Onaj tko ga nasljeduje i sam postaje čovječniji („više čovjek”). Govor Koncila nije tek općeniti govor o tome „što bi trebalo…“; govori konkretno o svetosti života, o potrebi zalaganja i brige za čovjeka, za svijet, o osjetljivosti za drugoga, a Isus je primjer (model) kako i od čega treba oslobađati suvremenoga čovjeka: ne samo od moralnoga zla (grijeha), nego i od nepravde, iskorištavanja, progona, gladi… Drugim riječima, naglašava se i duhovno i materijalno (fizičko) oslobođenje čovjeka, i vanjsko i nutarnje oslobođenje.

Isusove odluke (ponašanje, djelovanje, govor, odnosi prema drugima i dr.) po sebi jesu religiozne naravi (= objava Boga Oca), ali sadrže u sebi odjek (jeku) ili konotacije etičke, socijalne, pa i političke naravi. Po svemu tome on i današnjemu čovjeku nudi model autentične čovječnosti, auten-tičnoga rasta i izgrađivanja čovjeka i svijeta, autentičnog zauzimanja za čovjeka, za istinu, za pravdu, za ljubav, za mir – za sve ono što doprinosi humanizaciji čovjeka (društva i svijeta) i „civilizaciji ljubavi“.

Božja je poruka ljudima dolazila i izricana je uvijek konkretnim (ljud-skim) jezikom, preko određenih povijesnih događaja i iskustava koja opi-suju i donose knjige Staroga i Novoga zavjeta. Ovdje, međutim, ne može-mo iznositi čitavu etiku ili moral Pisma, ali ako uzmemo u obzir tek neke paradigmatične tekstove koji govore kako objava Boga, odnosno Božja poruka, može utjecati na čovjeka, na njegovu ljudskost i humanizam te na njegovu savjest vidjet ćemo da kršćanstvo (Crkva) itekako mnogo ima za ponuditi i suvremenom čovjeku; vidjet ćemo da kršćanska vjera može pružiti čovjeku kao nekakve norme za njegovu svijest i savjest, neku vrstu kategoričkoga imperativa, koji – ako ga se bar donekle i realizira – itekako može društvo dovesti do ozdravljenja, odnosno može pomoći čovjeku i čovječanstvu u njegovu moralnom, društvenom i političkom življenju, djelovanju i ponašanju! Kako bismo ove misli, odnosno tvrdnje i potkri-jepili, donosimo dva primjera novozavjetnih tekstova kojima je cilj poka-zati da se može i kako se može osoba i evanđelje Isusa Krista aktualizirati i približiti današnjem čovjeku.

1 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. XII. 1965.), br. 22, u: Dokumenti, Zagreb, 72008.

262

Ivan KARLIĆ

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Temeljni tekstovi za naše primjere su Isusov Govor na gori (usp. Mt 5–7) i tekstovi koji govore o Isusovoj osudi i smrti (usp. Mk 13–15; Mt 26–27; Lk 22–23; Iv 13; 18–19).

2. BlaženstvaDio Isusova Govora na gori kojega obično nazivamo blaženstva mogu

nam poslužiti kao ključ za iščitavanje svekolike evanđeoske poruke koja govori o tematici kršćanske objave i ljudskih vrednota. Smatramo da je ned-vojbena „revolucionarna” vrijednost blaženstava i Govora na gori baš glede ljudskih vrednota i ponašanja. Osim toga, za vjernika-kršćanina koji želi ući u srž evanđeoske poruke nemoguće je izbjeći susret s blaženstvima.2

Blaženstva se obično promatralo u teološkoj perspektivi: u središtu je Bog i njegovo Kraljevstvo u koje on sve poziva i prima, posebice siromaš-ne, progonjene, odbačene, patnike, a koji su se spremni prepustiti Bogu i u njega polagati sva svoja nadanja. No tu teološku perspektivu ponekad „zamjenjuje”, ali i dopunjuje antropološka perspektiva i antropološko tu-mačenje koje svoju pozornost usmjerava, više negoli na Boga, na čovjeka, odnosno na ponašanje koje bi ljudi morali usvojiti i slijediti da bi mogli uživati plodove kraljevstva Božjega.

Antropološko tumačenje ipak ne može bez teološkoga, jer teološko značenje uključuje i kristološki vid blaženstava. Naime, Isus se ne za-ustavlja samo na proklamiranju blaženstava, on nije učitelj morala koji samo poučava ljude ponašanju koje bi bilo sukladno njihovu pozivu i dostojanstvu; on je prije svega donositelj Radosne vijesti spasenja. Dono-seći tu Radosnu vijest on se ne ograničava samo na njezino navješćivanje riječju, nego je manifestira djelom i svojim ponašanjem prema malenima, si-romasima, bolesnima, progonjenima, odbačenima, grešnicima...3

Pitanje koje se samo po sebi nameće je tko su (onda i danas) siromaš-ni, progonjeni, krotki, žedni pravednosti, milosrdni, čisti, mirotvorci… Je

2 Literatura o ovoj temi je vrlo bogata. Ovdje donosimo nekoliko naslova kojima smo se i koristili. Usp. Ivan DUGANDŽIĆ, Nova pravednost, Zagreb, 1991.; RAZNI AUTORI, Il discorso della montagna, u: Credere oggi, 3 (1991.), cijeli je broj posvećen Govoru na gori; Luka MARIJANOVIĆ Govor na gori i politika? Pledoaje za „političko“ kršćanstvo, u: Diacovensia, 12 (2004.) 2, 335-371; Mario CIFRAK, „Nova“ pravednost ili pravednost u obilju više (Mt 5,20)?, u: Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 1, 109-125; Marijan VUGDELIJA, Isusov Govor na gori: put istinskoga očovječenja (Mt 5,17-7,29), Split, 2014.

3 Usp. Ivan DUGANDŽIĆ, Nova pravednost; Ignazio SANNA, Dalla parte dell’uomo. La Chiesa e i valori umani, C. Balsamo, 1992.

263

Isus Krist i suvremeni čovjek: evanđeoska načela i aktualizacija

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa balobana povodom 70. godine života

li moguće danas primijeniti načela koja nude blaženstva i Govor na gori u izgrađivanju svijeta, ljudskoga društva i uopće društvene stvarnosti? Može li evanđeoski ethos biti i univerzalni ethos koji svi mogu prakticirati? Ili se radi samo o lijepoj utopiji? Kako svjedoči kršćanska tradicija tijekom povijesti kršćanstva, Govor na gori nije smatran baš neprimjenjivim; već je sv. Augustin govorio da su blaženstva upravljena svima, ne samo ondaš-njim slušateljima.4 Prema suvremenom teologu G. Lohfinku, postoje dvije međusobno različite pozicije koje odgovaraju na ova pitanja.5

Prva pozicija smatra da valja napokon ozbiljno uzeti u obzir Govor na gori, i to i u društvu i osobno. Traži se radikalna promjena svekolikoga društva koja bi se nadahnjivala upravo Govorom na gori. Ovakav stav bra-nio je u posljednje vrijeme F. Alt u svom djelu Mir je moguć. Politika Govora na gori.6 On je uvjeren da se možda neko vrijeme mogu odjeljivati religi-ja i politika (odnosno politika, osobni život i profesija), ali na duže staze ne može se živjeti shizofreno. Naime, on smatra da je u suvremenoj politici odjeljivanje etike osobnoga uvjerenja i etike odgovornosti shizofreno i vodi prema lošim posljedicama. Čak se tu i ne radi o odjeljivanju, nego više o rascjepu koji omogućuje činjenicu da se mnogi političari u privatnom ži-votu smatraju kršćanima koji zapravo ne znaju u politici učiniti ništa što bi bilo označeno Isusom Kristom iz Nazareta. Oni imaju nekakvu sentimen-talnu vjeru u njega, smatraju da je Isus s političkoga motrišta dobar tek za nedjeljne ili božićne priče i govore, ali praktično neuporabljiv u svakod-nevnom političkom životu. Iz toga proizlazi da mnogi političari govore o Učitelju nenasilja i u isto vrijeme pripremaju žrtve nuklearnog rata.

Druga pozicija može se predstaviti klasičnom formulacijom M. Webe-ra u njegovu djelu Intelektualni rad kao profesija.7 Ovaj njemački sociolog je mnijenja da se politika ne može voditi Govorom na gori, a još manje se njime može izgraditi nekakvo novo društvo jer političko djelovanje ozna-čava postajanje djelotvornim za drugoga, i to na odgovoran način. Zbog toga, smatra, etika odgovornosti ne može se pomiriti s odreknućem od uporabe sile (ili oružja), što pak traži Govor na gori. Između ostaloga, on

4 Usp. AURELIJE AUGUSTIN, De sermone Domini in monte, I, 3, 10 (CCL 35; Il discorso del Signore sulla montagna, Roma, 1991.).

5 Usp. Gerhard LOHFINK, Per chi vale il discorso della montagna? Contributi per un’etica cristiana, Brescia, 1990.

6 Usp. Franz ALT, La pace è possibile. La politica del discorso della montagna, Trento, 1989.7 Usp. Max WEBER, Il lavoro intellettuale come professione, Torino, 1980.

264

Ivan KARLIĆ

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

kaže da, ako uzmemo primjerice zapovijed: „Okreni i drugi obraz“, i to bezuvjetno, bez da se pitamo „s kojim pravom drugi udara“, takva etika je etika pomanjkanja dostojanstva – osim ako se radi o nekome svecu. Dakle, valja biti svetac, treba živjeti kao Isus, kao njegovi apostoli, kao sv. Franjo i slični, i tek tada takva etika ima smisla i dostojanstva. Inače – ne! Tamo gdje se etikom ljubavi zapovijeda: „Ne opiri se zlu nasiljem“, za političara, smatra Weber, vrijedi: „Moraš se oprijeti zlu nasiljem, inače ćeš biti odgovoran ako ono nadvlada“.

Dakle, prema Weberu, samo si svetac može priuštiti da se odrekne uporabe sile i nasilja, odnosno samo pojedinac koji živi svoja uvjerenja daleko od svake javne odgovornosti. Govor na gori može stoga imati vri-jednosti samo na privatnom i individualnom planu.

Prema Lohfinku, obje pozicije su pogrešne, premda obje imaju ponešto i dobroga. Prva ima pravo kada tvrdi da se socijalna dimenzija Govora na gori ne smije minimizirati, ali se također ne može smatrati da je on nepo-sredno upućen svekolikom društvu. S druge strane, ima pravo i Weber kada kaže da se s principima Govora na gori (npr. s nenasiljem) ne može upravljati i vladati. Teško je zamisliti da bi policajci radeći svoj posao mora-li pružiti i drugi obraz (usp. Mt 5,39), da se suci ne bi smjeli opirati zlu (usp. Mt 5,39) ili da se političari ne bi trebali brinuti za sutra i da ne bi trebali planirati gospodarstvo (usp. Mt 6,34). U tome Weber ima potpuno pravo.

U tom je slučaju Govor na gori ili utopistički i neprimjenjiv, ili pak traži nekakav ambijent koji ne bi bio identičan sa svekolikim suvreme-nim društvom, odnosno koji bi bio tako strukturiran da se u njemu javno može živjeti socijalna dimenzija Govora na gori. Takav socijalni ambijent ipak ne bi smio biti tek jedan dio čitavoga društva, nego bi se morao kon-stituirati prema drugačijim projektima.

„Treći put” koji nudi Lohfink sastoji se u tome da se isplanira i us-postavi jedna kršćanska zajednica kao mjesto u kojem se, već od sada, ispunjavaju mesijanska obećanja novoga društvenog poretka. No ovaj Lohfinkov „treći put” odbacio je K. St. Krieger koji je mnijenja da se Govor na gori neposredno obraća i poganima i Židovima te si stoga Crkva ne može prisvojiti pravo da samo ona živi Govor na gori, nego to može svaki čovjek dobre volje.8

8 Usp. Klaus-Stefan KRIEGER, Das Publikum der Bergpredigt (Mt 4, 23-25). Ein Beitrag zu der Frage: Wem gilt die Bergpredigt, u: Kairòs, 28 (1986.), 98-119.

265

Isus Krist i suvremeni čovjek: evanđeoska načela i aktualizacija

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa balobana povodom 70. godine života

Čini se da su vrednote koje u sebi sadrže blaženstva pravi i konkretni izazov određenim moralnim uvjerenjima koja vladaju u suvremenome društvu. Slika suvremenoga svijeta opisana u enciklici Sollicitudo rei so-cialis Ivana Pavla II. prilično je daleka od društva koje bi se nadahnjivalo evanđeoskim načelima.9 Isti papa u enciklici Centesimus annus kritički go-vori o lažnim materijalističkim antropologijama komunizma i konzumiz-ma, koje niječu duhovnu dimenziju života i predlažu sreću i blagostanje ideologijama koje udaljuju čovjeka od njega samoga i od svega drugoga.10 U središtu moderne konzumističke kulture stoji „prevelika propaganda čisto utilitarističkih vrijednosti” (CA 29; usp. CA 41).

Nasuprot blaženstvima koje proklamira Crkva stoje „kontrablažen-stva” koja nerijetko proklamira suvremena kultura: blaženi bogati, jer mogu kupiti sve što žele; blaženi tvrda srca, jer će napraviti karijeru u životu; blaženi oni koji kvare duh i tijelo, jer će im tisak i razni mediji slaviti ime; blaženi osvet-nici zbog ranjene časti, jer će im se narod diviti. I tako dalje.

Znači li ovo da je ideal sreće i blaženstva koje predlaže Evanđelje u suprotnosti s onim što predlaže moderna etika? Ne bi se reklo! Ako i postoji suprotnost (antiteza), radi se o antitezi između egoistične i indi-vidualističke dimenzije sreće s jedne te slobodne i zdravo altruističke di-menzije s druge strane. Isusova obećanja pozivaju na drugačije čovjekovo ponašanje, ne na ono koje bi bilo suprotno ili protivno čovjeku; ti pozivi traže obraćenje srca.

3. Isusova osuda i smrtDrugi primjer koji ovdje navodimo mogao bi nas možda još konkret-

nije poučiti kako osobu i evanđelje Isusa Krista aktualizirati i približiti današnjem čovjeku. Radi se o novozavjetnim tekstovima koji opisuju Isu-sovu osudu i smrt.

Kršćanska kristologija kao ispovijest vjere i kao kršćanski govor o Isu-su Kristu mora se hraniti, između ostaloga, i Isusovom poviješću, tj. oni-me što se u njegovu povijesnom životu dogodilo i, u svjetlu vjere, nama objavilo. Višestoljetna kristološka tradicija često je prebrzo prelazila od

9 Usp. IVAN PAVAO II., Sollicitudo rei socialis – Socijalna skrb. Enciklika (30. XII. 1987.), Zagreb, 1998. U ovom kontekstu vidi posebice br. 11-26. (dalje: SRS).

10 Usp. IVAN PAVAO II., Centesimus annus – Stota godina. Enciklika (1. V. 1991.), Zagreb, 1991. (dalje: CA).

266

Ivan KARLIĆ

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

razmatranja otajstva Kristova utjelovljenja na njegovu otkupiteljsku smrt na križu, gubeći tako iz vida dobar dio govora o objavi, o otkupljenju i o spasenju u Isusovu životu. Isto tako, kada se analizira razmišljanje i govor o Isusovoj osudi i smrti, u povijesti kristologije često se nije previ-še vodilo računa o nerazdvojnoj svezi između Isusova života (odnosno navješćivanja kraljevstva Božjega) i njegove osude i smrti na križu. Suvre-mena kristološka razmišljanja pokušavaju ublažiti i ispuniti te praznine, posvećujući više pozornosti baš tom odnosu između Isusova navješćiva-nja i njegove osude/smrti te promatrajući taj odnos u povijesnoj i u teo-loškoj perspektivi.11

Treba napomenuti i da ovakav govor o Isusovoj osudi i smrti pretpo-stavlja, promatra i uzima izvješća Evanđelja (posebice Markova) o Isusovoj osudi/smrti i kao povijesne izvore. Njihova svjedočanstva o događaju koji se zbio tridesetih godina u Jeruzalemu sežu upravo u te godine te imaju i povijesnu vrijednost, a ne samo teološku. Sadržaj kršćanske ispovijesti vje-re i spasenja koje Isus Krist donosi odnosi se na povijest, odnosno na djelo, na osobu i na usud Isusa Krista umrloga i uskrsnuloga: „Crkveno vjerova-nje ima svoj sadržaj i svoju zadanu normu u Isusovoj povijesti i sudbini“.12

11 Literatura o ovoj temi doista je golema. Navodimo samo neke naslove: Bruce D. CHILTON – Craig A. EVANS (ur.), Studying the Historical Jesus, Leiden, 1994. (s više priloga koji s različitih motrišta govore o Isusovoj osudi i smrti); Wolfgang REINBOLD, Der älteste Bericht über den Tod Jesu. Literarische Analyse und historische Kritik der Passionsdarstellung der Evangelien, Berlin, 1994.; Peter EGGER, „Crucifixus sub Pontio Pilato“. Das „crimen“ Jesu von Nazareth im Spannungsfeld römischer und jüdischer Verwaltungs– und Rechtsstrukturen, Münster, 1997.; Bruce D. CHILTON – Craig A. EVANS (ur.), Jesus in Context. Temple, Purity and Restoration, Leiden, 1997.; Chaim COHN, Der Prozess und der Tod Jesu aus jüdischer Sicht, Frankfurt, 22001.; Juan J. TAMAYO-ACOSTA, Per questo lo hanno ucciso. Cristologia storica in prospettiva etica, Assisi, 2001.; John D. CROSSAN, Wer tötete Jesus? Die Ursprünge des christlichen Antisemitismus in den Evangelien, München, 1999.; Gerd HÄFNER – Hansjörg SCHMID (ur.), Wie heute vom Tod Jesu sprechen? Neutestamentliche, systematisch-theologische und liturgiewissenschaftliche Perspektiven, Freiburg i. B., 2002.; Lorenz OBERLINNER, Der Weg Jesu zum Leiden, u: Ludger SCHENKE – Ingo BROER i dr. (ur.), Jesus von Nazaret – Spuren und Konturen, Stuttgart, 2004., 275-318; Lorenz OBERLINNER, Zašto je Isus morao umrijeti?, Zagreb, 2004.; Jürgen MOLTMANN, Raspeti Bog. Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije, Rijeka, 2005.; Ivan KARLIĆ, Osuda i smrt Isusa iz Nazareta, Krista, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 3, 859-888; Anto POPOVIĆ, Isusova muka i smrt prema Markovu evanđelju. Egzegetsko-teološki komentar, Zagreb, 2009.; Mario CIFRAK – Tomislav SMILJANIĆ, Je li Isusova smrt bila plod krivoga razumijevanja i besmislenoga udesa?, u: Diacovensia, 22 (2014.) 2, 255-266.

12 Walter KASPER, Isus Krist, Split, 1995., 43, usp. 38-44. To, dakako, ne znači da se povijesnoga Isusa može učiniti svekolikim i jedinim mjerodavnim sadržajem vjere u Krista, kako upozorava i sam Kasper. O toj temi vidi također: Ivan KARLIĆ, Bogočovjek Isus Krist. 1. Uvod u kristologiju, Zagreb, 2001., 151-156.

267

Isus Krist i suvremeni čovjek: evanđeoska načela i aktualizacija

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa balobana povodom 70. godine života

Isusova smrt na križu jedna je od najsigurnijih povijesnih činjenica iz njegova života. O njoj ne svjedoče samo Evanđelja, nego i razni židovski i starorimski povijesni izvori.13 Na smrt razapinjanjem Isusa je osudila rimska politička vlast, tj. predstavnik rimskoga cara Poncije Pilat. U toj su osudi ulogu imali i predstavnici židovske religiozne vlasti: Veliki sveće-nik i svećeničke starješine te članovi Sinedrija. Ondašnjoj političkoj vlasti Isusa je predala vrhovna religiozna vlast židovskoga naroda koja je od političke vlasti tražila Isusovo smaknuće.14 Tako je Isus osuđen na naj-okrutniju i najsramotniju smrtnu osudu – razapinjanje na križ.

3.1. Društveno-politički uzrok Isusove osude na smrtIsusovu osudu i smrt na križu ne treba uvijek gledati i tumačiti ap-

straktno; treba ih promatrati u teološkom, ali i u povijesnom kontekstu. Ovo posljednje vodi nas prema razmišljanju i produbljivanju Isusova po-vijesnog djelovanja koje je također na određeni način bilo uzrokom nje-gove osude i smrti. Isusova smrt nije bila naravna niti slučajna, nego su je uzrokovale reakcije njegovih suvremenika (Židova i Rimljana) na Isusove akcije tijekom njegova javnog propovijedanja i djelovanja. On je osuđen na smrt i zbog načina na koji je živio i djelovao te ta činjenica priječi svaki pokušaj redukcije, dehistorizacije, pa i depolitizacije Isusova razapinja-nja. Osim toga, na taj način se više vrednuje Isusovo povijesno zauzimanje i djelovanje koje ne treba gledati samo kao pretpostavke njegove spasenjske smrti i uskrsnuća, nego i kao mjesto i način na koji on čovjeku pokazuje put autentične ljudskosti utemeljene na Bogu.

Ako kroz ovakvu prizmu promatramo Isusovu osudu i smrt, onda možemo govoriti o trostrukim uzrocima ili motivima Nazarećaninove osude i smrti, odnosno o tri causae crucis: religijski, društveno-politički i teološki uzroci. Ovdje ćemo se više zadržati na tzv. društveno-političkim uzrocima Isusove osude i smrti jer želimo baš na tom primjeru pokazati da se može i kako se može osoba i evanđelje Isusa Krista aktualizirati i pribli-žiti današnjem čovjeku.15

13 Usp. Tomislav IVANČIĆ, Isus iz Nazareta povijesna osoba, Zagreb, 21996., 29-49; Ivan KARLIĆ, Bogočovjek Isus Krist, 157-165.

14 Židovska religiozna vlast nije imala to pravo i nije mogla nikoga osuditi na smrt.15 Ovdje sažeto slijedimo: Ivan KARLIĆ, Osuda i smrt Isusa iz Nazareta, Krista, u:

Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 3, 859-888, gdje se o trostrukim uzrocima Isusove smrti govori puno opširnije.

268

Ivan KARLIĆ

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Pod „religijskim uzrocima“ podrazumijeva se odbacivanje Isusa Kri-sta (njegova navješćivanja, ponašanja i djelovanja) od strane židovskih religijskih vođa i vlasti (farizeji, saduceji, Sinedrij, Veliki svećenik) koji su Isusa proglasili bogohuliteljem: za te Isusove suvremenike najveći „skan-dal” koji je on izazvao i nije toliko bilo njegovo manjkavo opsluživanje zakonskih propisa o suboti i obrednom čišćenju (sigurno je i tada bilo mnogo ljudi koji sve to nisu opsluživali), koliko njegova tvrdnja da on navješćuje i djeluje u ime samoga Boga, dapače, stavlja se na mjesto Boga (ili: pravi se Bogom). Očito su Isusovi kritičari doista mislili da moraju bra-niti Boga i Božja prava od Isusa. Budući da se po židovskome Zakonu za bogohuljenje izricala smrtna kazna, i to kamenovanjem (usp. Lev 24,15s; Br 15,30s; Pnz 13,1-11; Dj 7,55s), „čuvari Zakona“ tražili su priliku da Isu-sa smaknu.

Iako je u očima „čuvara Zakona“, odnosno židovskih religijskih vlasti Isus bio bogohulitelj, on nije bio kamenovan, nego razapet na križ, i to od strane Rimljana koji su tada vladali Palestinom. U Rimskome carstvu razapinjanje na križ je politička osuda, odnosno kazna, jer je bila rezer-virana za one koji su se teško ogriješili protiv Carstva. Budući je Isus bio osuđen baš na tu kaznu s pravom se, dakle, postavlja i pitanje političke dimenzije njegove osude: je li Isusovo navješćivanje i djelovanje sadrža-valo i političku (odnosno socijalno-političku) dimenziju zbog koje ga je rimska politička vlast osudila na razapinjanje? Jer na temelju izvješća iz Evanđelja može se zaključiti da je Isus pred Poncijem Pilatom, rimskim upraviteljem, bio procesuiran kao politički pobunjenik.

Pomno analiziranje Isusova navješćivanja i djelovanja dopušta da se govori i da se uzme u obzir i društveno-politička dimenzija njegova življe-nja, ponašanja, zauzimanja, djelovanja i, dosljedno tome, njegova osuda i smrt na križu.

Naime, Isusov navještaj kraljevstva Božjega, njegovo djelovanje i po-našanje uključuju nešto specifično: ne samo da je stavio u pitanje, nego je potpuno „preokrenuo“ određene vrednote, tradicije i ponašanja koja su bila u suprotnosti s vrednotama Kraljevstva koje navješćuje i koje bi on imao ostvariti. „Nova slika“ Boga i novi odnosi među ljudima (novi čo-vjek i novo čovječanstvo označeno bratstvom/sestrinstvom koje ne poznaje nikakve granice, dijeljenje dobara među ljudima, međusobno pomirenje, opraštanje i sl.) koje je Isus „ocrtavao“ i navješćivao predstavljali su snaž-nu poruku ne samo za religijsko, nego i za političko, društveno i kultural-

269

Isus Krist i suvremeni čovjek: evanđeoska načela i aktualizacija

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa balobana povodom 70. godine života

no okružje i uređenje. Konkretno, Isusov navještaj o kraljevstvu Božjem (i sve ono što se pod tim podrazumijeva, tj. njegovo ponašanje prema ljudi-ma, njegovo djelovanje među ljudima) ozbiljno stavlja u pitanje sve što je u suprotnosti kraljevstvu Božjem, odnosno što priječi njegovo ostvarenje (nepravda, nasilje, diskriminacija, izrabljivanje, što mnoge ljude osuđuju i vode u neimaštinu, odbačenost, otuđenost, glad). I to su također razlozi zbog kojih su Isusa sumnjičavo gledali, odnosno zbog kojih biva optužen i odbačen ne samo od religijskih, nego i od onodobnih političkih moćnika koji brane svoje političko i društveno uređenje. Dosljedno tome, dakle, moguće je govoriti i o „političkim“ ili „društveno-političkim uzrocima“ Isusove osude i smrti.

Prema tome, Isusov navještaj i ponašanje imali su golemu snagu koja nije potresala samo religijsko-kultno uređenje, nego i društveno i politič-ko: navještajem o kraljevstvu Božjem Isusa se moglo doživjeti (i praktično ga se doživjelo) kao nositelja poruke koja u sebi implicitno sadrži „na-pad“ na državu (tj. Carstvo), koju je divinizirala rimska religija u osobi imperatora. Ta Isusova poruka stavljala je u pitanje društveno-političke temelje carske moći. Doduše, teško je preciznije odrediti narav i identitet konkretnih političkih motiva koji su rimsku vlast vodili prema tome da osudi Isusa iz Nazareta. No kako je već rečeno, Isusova „nova slika“ o Bogu te njegov govor (uvijek popraćen konkretnim ponašanjem) o no-vim (bratskim/sestrinskim) odnosima među ljudima, zatim njegovo za-uzimanje za svijet bez nasilja, bez gospodarenja jednih nad drugima, bez iskorištavanja slabih i bez diskriminacije bilo koje vrste, barem je impli-citno stavljalo u pitanje ondašnju društveno-političku moć i njezine nosi-telje. Dosljedno tome, „Prorok iz Nazareta“, koji je za židovske religijske vlasti bio „bogohulitelj“, poslan je na križ i eliminiran kao politički agitator i pobunjenik protiv carskoga pax romana. S toga motrišta gledano, Isusovo razapinjanje na križ nije bilo nekakva nesuglasica ili pogreška rimskih vlasti, nego ishod određenoga političkoga gledanja na Isusa, na njegov navještaj i na njegov „pokret“. Tome u prilog govori i kasnije ponašanje rimskih vlasti prema kršćanstvu i kršćanima u Rimskome Carstvu: kla-njanje „raspetome Bogu“ imalo je za Rimljane i političko značenja, a ne samo religiozno – javno odbiti žrtvovanje i kult prema caru-bogu nosilo je sa sobom mučeništvo u religiozno-političkom smislu.

Što govori takvo Isusovo „društveno-političko“ ponašanje i djelova-nje nama danas? Kako aktualizirati sve to u našemu danas? Tražeći odgo-

270

Ivan KARLIĆ

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

vor na to pitanje, polazimo od tvrdnje da, ako je Isusovo navješćivanje, djelovanje i ponašanje imalo na neki način i političko ili društveno-po-litičko značenje, to znači da i kršćanska vjera sadrži određenu društve-no-političku dimenziju. Ovdje želimo kratko prikazati neke implikacije te dimenzije u konkretnome životu kršćanskih vjernika.16

Ispovijest vjere u Isusa Krista zadobiva – preko Isusa Nazarećanina razapetoga i zbog „društveno-političkih razloga“ – javnu i društvenu, a onda i političku dimenziju. Iz onoga što je Isus govorio i što je (pro)živio (memoria vitae, passionis et resurrectionis Christi) dolaze kršćanskoj zajedni-ci i vjerniku pojedincu nadahnuća ne samo za javno ispovijedanje vjere i pobožnosti, nego i za vlastito javno, društveno, kulturalno i političko za-uzimanje u svom povijesnom okružju.17 Takvo zauzimanje odnosi se prije svega na „kritički stav“ koji kršćani trebaju imati u odnosu na državu, na društvo i na samu Crkvu. Na taj način kršćani, odnosno kršćanska za-jednica postaje „kritički korektiv“ koji će uvijek biti spreman u ime Boga dizati glas protiv onih pojedinaca i institucija koje svojim djelovanjem grade svijet ne samo bez Boga (ili s lažnim bogovima!), nego i svijet „bez ljudskoga lica“.

Ovakvo razmišljanje nužno vodi prema staroj, ali i uvijek novoj tema-tici nasljedovanja Isusa Krista. Važno je kod ove tematike naglasiti činjeni-cu da u novozavjetnim tekstovima Isusova učenika bitno ne obilježavaju pojmovi „učenje, naučiti“ (kao kod židovskih rabina, kojima su učenici dolazili da bi naučili ono što zna njihov učitelj), nego izraz „nasljedovati“, izraz koji stvara poseban odnos i posebnu povezanost između učenika i Učitelja. Ta posebnost znači: učenik nazaretskoga Učitelja ne živi kao on, nego živi ovisan o njemu i s njime (usp. Mk 3,13-14). A to pak podrazu-mijeva i pozivanje na Isusovu povijesnu stvarnost: na njegovo življenje, djelovanje i ponašanje, na njegov odnos prema Bogu i prema ljudima, na vrednote koje je promovirao i sam živio, na načine na koje je stajao uvijek

16 Opširnije o toj temi usp. Jürgen MOLTMANN, Teologia politica della speranza, u: Helmut PEUKERT (ur.), Dibattito sulla „teologia politica“, Brescia, 1971., 207-229; Gustavo GUTIÉRREZ, Teologija oslobođenja. Povijest, politika, spasenje, Zagreb, 1989.; Jon SOBRINO, Gesù Cristo liberatore. Lettura storico-teologica di Gesù di Nazaret, Brescia, 1995.

17 Ovakvo promatranje „događaja Isusa Krista“ vodilo je neke europske teologe (J. Moltmann, J. B. Metz, E. Schillebeeckx, W. Pannenberg) prema tzv. „političkoj teologiji“, a neke južnoameričke teologe prema razrađivanju „teologije/kristologije oslobođenja“ (L. Boff, G. Gutierrez, J. Sobrino, R. Munoz I. Ellacuria itd.); usp. Rosino GIBELLINI, La teologia del XX secolo, Brescia, 1992., 321-344; 371-409.

271

Isus Krist i suvremeni čovjek: evanđeoska načela i aktualizacija

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa balobana povodom 70. godine života

uz „maloga“ čovjeka, oslobađajući ga i braneći njegovo dostojanstvo pred raznim „religijskim i društveno-političkim moćnicima“.18

Evanđelja usmjeravaju poglede prvih kršćana od iskustava s uskr-snulim Gospodinom ponovno na povijesnoga (zemaljskoga) Isusa i na konkretan životni put koji je on prošao i koji ga je doveo do križa. Na taj način, dakle, predstavljaju kršćansku vjeru kao poziv na nasljedovanje Isusa. Taj poziv nalazimo i u kontekstu Isusova „prvoga navještaja muke i uskrsnuća“ (usp. Mk 8,31-38 i par.): nasljedovati Isusa značilo bi odreći se samoga sebe i uzeti „svoj križ“. Prema tome, nasljedovanje nije opo-našanje te „nasljedovati Isusa“ ne znači da kršćani trebaju postati „drugi Isusi“. Isusa se nasljeduje kada se u svoj život, u svoju osobnu odgovor-nost, u svoje „danas“ uvodi njegovo poslanje i kada se uzima svoj križ. Stoga se može reći da nasljedovanje Isusa stvarno označava vjeru u njega. A vjera pak obuhvaća egzistencijalno sjedinjenje teorije i prakse, što znači da se nasljedovanje Isusa (odnosno kršćanska vjera) ne može iscrpiti ili svesti samo na čisto vanjski izričaj, ili samo na pobožnost, ili samo na „spiritualizaciju Raspetoga“, nego ona mora biti stvarna i konkretna. To vodi vjeru u Isusa Krista, ortodoksiju, prema sjedinjenju teorije i prakse, odnosno prema ortopraksi, ili konkretnije – prema kristopraksi.

Prema tome, nije uvijek dovoljno tumačiti Isusov život, povijest, djelovanje i razapinjanje samo kroz soteriološki vid, nego valja teološki tumačiti i društveno-političku dimenziju Isusove smrti na križu (i njego-va uskrsnuća, naravno, jer je baš taj Raspeti i od mnogih odbačeni uskr-snuo!). Nasljedovanje takvoga Isusa Krista osposobljava kršćane, kršćan-sku zajednicu i kršćansku teologiju da doista postanu „kritički korektiv“ u odnosu na društvo, na državu i na Crkvu (tj. i na same sebe u smislu kritičkoga preispitivanja). Cilj ovakvoga nasljedovanja Isusa Krista i ova-ko impostirane teologije jest naznačiti čovjeku i čovječanstvu plan po ko-jemu će čovjek biti „kritiziran“ i promijenjen za njegovo vlastito dobro i za dobro cijeloga svijeta, za njegovo vlastito oslobođenje i za oslobođenje svijeta. Naravno, to će u potpunosti biti ostvareno tek u eshatološkoj bu-dućnosti. Raspeti, ukoliko je identičan s Uskrslim (a jest!) pokazuje tu eshatološku budućnost i potpuno oslobođenje te konačno ostvarenje čo-vjeka i svijeta. Nasljedujući Isusa Krista kršćani već sada na neki način

18 Usp. Ivan KARLIĆ, Kraljevstvo Božje: neka obilježja Isusove prakse oslobađanja, u: Obnovljeni život, 59 (2004.) 2, 143-153.

272

Ivan KARLIĆ

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

anticipiraju tu eshatološku budućnost, i to tako da otklanjaju, ponajprije u vlastitom okružju (ali i šire), svaki oblik nepravde i mržnje prema čovjeku i prema stvorenju općenito, svaki oblik nasilja „jakih“ prema „slabima“, svaki oblik napadanja i ugrožavanja života i ljudskoga dostojanstva.

Svojim navještajem i ponašanjem te svojom praksom Isus je želio vra-titi ljudsko dostojanstvo onima kojima je ono na bilo koji način oduzeto; želio je ponovno uključiti u ljudsko društvo sve one koji su iz njega bili isključeni zbog religijskih, kulturalnih, ekonomskih ili političkih razloga, ili pak zbog tjelesnih ili mentalnih nedostataka. To za današnju kršćansku teologiju i općenito za kršćansku zajednicu znači da i one javnom kritič-kom praksom trebaju nastojati oslobađati ljude od raznih spona koje ih sapinju; znači nastojati promijeniti strukture zaražene virusom iskorišta-vanja slabih i nemoćnih, zaražene zarazom političkoga pritiska na male i siromašne narode, zaražene bolešću marginaliziranja i diskriminacije raznih vrsta. S tim u vezi lijepo se kaže u jednom dokumentu Kongre-gacije za nauk vjere: „Evanđelje Isusa Krista je poruka slobode i snaga oslobođenja.“ Zato je potrebno da se i kršćani „koji su vjerom prosvi-jetljeni i spremni da u punini žive svoj kršćanski život, iz ljubavi prema svojoj obespravljenoj, potlačenoj ili progonjenoj braći zalažu u borbi za pravednost, slobodu i ljudsko dostojanstvo.“ Sa svoje pak strane „Crkva želi osuditi zloupotrebe, nepravde i nasrtaje na slobodu, bilo gdje se one pojavljivale i bilo od koga dolazile, te se svim sredstvima koja su joj na raspolaganju želi boriti za zaštitu i promicanje ljudskih prava, osobito onih siromašnih.“19 Sličan se govor susreće i u enciklici Ivana Pavla II. Solicitudo rei socialis kada se spominju „strukture grijeha“ koje su „u su-protnosti s pravom sviješću o sveobuhvatnom općem dobru i sa zahtjevom da se ono promiče.“ Te „strukture grijeha“ moguće je „uz pomoć božan-ske milosti pobijediti jedino dijametralno oprečnim stavom: zalaganjem za dobro bližnjega i spremnošću da, u evanđeoskom duhu, ‘izgubimo sebe’ radi drugoga, umjesto da ga iskorištavamo, te da ‘mu služimo’, umjesto da ga tlačimo radi vlastite koristi“ (SRS 36).

Sve to također znači da kršćanska zajednica u nasljedovanju Isusa Krista promovira konkretno služenje čovjeku/bližnjemu, koje treba pre-rasti u konkretna djela oslobađanja i u solidarnost. To onda postaje put

19 SVETI ZBOR ZA NAUK VJERE, Uputa o nekim vidovima teologije oslobođenja. Uvodna riječ, Zagreb, 1985., 5-7.

273

Isus Krist i suvremeni čovjek: evanđeoska načela i aktualizacija

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa balobana povodom 70. godine života

prema humanizaciji čovjeka i svijeta, put prema miru i razvoju, put pre-ma spremnosti da se i zemaljska dobra dijele sa svima, posebice sa slabi-jima i potlačenima. Na taj način nasljedovanje Isusa Krista je usmjereno za tim da potakne i probudi konkretno suosjećanje s drugim, da potakne dolazak novoga, ostvarenje „utopijskoga“ svijeta koji je oslobođen od svakoga zla i patnje.

3.2. Teološki uzroci Isusove osude na smrtU ovome dijelu želimo ukratko iznijeti i „teološke uzroke“ Isusove

osude i smrti jer bez toga sve navedeno moglo bi se krivo shvatiti i tumačiti.U povijesnoj perspektivi, Isusovu osudu i smrt možemo povezivati

s njegovim navješćivanjem kraljevstva Božjega, s njegovim ponašanjem i djelovanjem, kao i s nekim njegovim izričajima koji neizravno upućuju na zaključak da je on Sin Božji, poslan na svijet da ga spasi. Međutim, ni re-ligijska ni politička perspektiva (tj. povijesni uzroci) Isusove osude i smrti zapravo ne otkrivaju (a ni ne mogu otkriti!) niti Isusov pravi identitet, niti temeljni uzrok (motiv) i temeljno značenje njegove smrti na križu. Za sve novozavjetne spise i za svekoliku kršćansku tradiciju Isusova osuda i smrt imaju ipak dublju dimenziju i dublje značenje. Sve to nije se dogodilo samo zbog religijskih ili političkih motiva, nego Isusova osuda i smrt na križu ipak prvotno imaju teološki motiv, odnosno teološku vrijednost. Tako uzroke Isusove osude i smrti ne treba tražiti samo u „ovome svijetu“, nego ih valja tražiti i u providonosnom naumu Božjem za spasenje svijeta. Tu valja traži-ti prave uzroke i pravo značenje Isusove smrti na križu.

U jednome od najstarijih navještaja/svjedočanstava vjere u Isusa Kri-sta Spasitelja kaže se: „…Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrsnu treći dan po Pismima“ (1 Kor 15,3-4). Prema tome, prva kršćanska zajednica vrlo je brzo nakon pashalnih događaja shvatila pravo značenje i temeljni motiv Isusove smrti: Božji naum spasenja i Božja ljubav objav-ljuje se u povijesti na način koji je nekome „ludost“, a nekome „sablazan“ (usp. 1 Kor 1,18.23), ali koji je zapravo duboko teološki i soteriološki: Isu-sova smrt dio je Božjega milosrdnog nauma spasenja, na neki način već naviještenoga u Starome zavjetu.

Isusov temeljni cilj i poslanje je oslobađanje čovječanstva od ropstva grijeha, kako će to kasnija novozavjetna teologija jasno tumačiti (usp. Iv 8,34; Rim 6,17-20; 7,25; 8,2; 1 Kor 8,35). Kao objava Božje ljubavi, Isusova smrt i otkriva da „Bog je ljubav“: „U ovom se očitova ljubav Božja u nama:

274

Ivan KARLIĆ

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Bog Sina svoga jedinorođenoga posla na svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4,9-10). Prema tome, Isusov križ nije nikakvo sredstvo božanske kazne ili Božje srdžbe, nego je vrhunski izraz Božje ljubavi prema ljudima, one ljubavi koja želi praštati i pomiriti sa sobom svekoliki svijet.

Zbog svega toga Isusova nasilna smrt nije tek neki incident ili loša sreća, a nije niti politički protest, nego je teološki i soteriološki događaj koji je zapravo dio Božjega nauma spasenja (usp. Mk 8,31). Drugim ri-ječima, Glasnik kraljevstva Božjega bio je odbačen i osuđen na smrt, ali osim odgovornosti koju za to imaju određeni povijesni uzroci i određene povijesne osobe, ipak Isusova osuda i smrt – kako se kaže u Katekizmu Ka-toličke Crkve – „nisu plod slučaja u nesretnu stjecaju okolnosti“ nego „pri-padaju otajstvu nauma Božjega.“20 Grijesi svega svijeta uzrok su Isusove smrti na križu (usp. 1 Kor 15,3; KKC 598), odnosno „predajući svoga Sina za naše grijehe, Bog očituje da njegov naum s nama jest naum dobrohotne ljubavi koja prethodi svakoj zasluzi s naše strane“ (KKC, br. 604).

4. Pet puteva prema novom humanizmu u Isusu Kristu (prema papi Franji)

U završnome dijelu želimo sažeto iznijeti misli pape Franje o novom humanizmu, shvaćene kao potpuni humanizam koji se dostiže i ostvaru-je u konkretnome življenju vlastitoga poziva, kako nam je objavljeno u Isusu Kristu, „mjeri uzrasta punine“ (Ef 4,13); promišljanje Svetoga Oca nalazimo u njegovoj Apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium – Radost evanđelja.21

Izričaji dostići puninu i stići „do čovjeka savršena“ sadrže glagole kretanja, dinamizma. Iz tog dinamizma izvire pet glagola koji su uzeti kao smjerokaz za Nacionalnu crkvenu konferenciju u Firenci.22 Radi se zapravo o „pet puteva“ koje je papa Franjo predložio u spomenutoj Apo-

20 Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 599 (dalje: KKC).

21 Usp. Papa FRANJO, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu (24. XI. 2013.), Zagreb, 2014. (dalje: EG).

22 Radi se o Petoj nacionalnoj crkvenoj konferenciji Novi humanizam u Isusu Kristu, održanoj od 5. do 9. studenog 2015. u talijanskom gradu Firenci.

275

Isus Krist i suvremeni čovjek: evanđeoska načela i aktualizacija

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa balobana povodom 70. godine života

stolskoj pobudnici Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Ti putevi su: izići, navješćivati, obitavati, poučavati, preobraziti.

Izići uključuje otvaranje i kretanje, tj. ostaviti otvorena vrata te krenuti na put. Bez otvaranja nema mjesta ni za što i ni za koga, osim za nas same; bez kretanja istina ostaje tek nekakav idol.23 Izići uključuje i izlaženje iz svoga ja, ali i iz našega mi da bismo poput Abrahama napustili svoje „sigurnosti“ i bez straha išli ususret drugima, i onima koji ne misle kao mi. Konačno, kao što su pastiri u Betlehemu (usp. Lk 2,8-18), nakon što su vidjeli Isusa i poklonili mu se, ozarena lica i radosno izišli, tako i kršćanskim vjernicima valja izići na gradske ulice i na periferije te radosno svjedočiti vjeru. Uostalom, valja izići da bi se izbjegao rizik inertnosti i učmalosti u vjeri.

Navješćivati znači svjedočiti novost koju Isus Krist donosi s radošću, kao anđeo pastirima: „Evo, javljam vam veliku radost za sav narod!“ (Lk 2,10). Ako nas je Radosna vijest duboko dirnula, nemamo pravo držati je samo za sebe: „Vjerna Učiteljevu uzoru, od vitalne je važnosti da Crkva danas iziđe naviještati evanđelje svima, u svim mjestima, u svim okolnostima, bez oklijevanja, nevoljkosti i straha. Radost evanđelja za sav je narod, ne može isključiti nikoga“ (EG 23). U tom kontekstu papa Franjo naglašava četiri bitne odrednice navješćivanja: preuzeti inicijativu, uključiti se, pratiti te donositi plodove i radovati se (usp. EG 24). Konačno, valja navješćivati po-gledom punim ljubavi jer svaki je čovjek „sveti prostor“ prebivanja Duha Božjega; navješćivati jer ljudi i danas imaju potrebu riječi i gesta podrške, jer ljudi i u doba vladavine medija i digitalne tehnike imaju potrebu za osobama koje znaju kada i što progovoriti i reći.

Obitavati: čovjek je biće koje obitava, ali se ne ograničava samo na to da iskopa nekakvu spilju samo za sebe da bi preživio, nego gradi stalna obitavališta kako bi uspostavljao odnose sa sebi sličnima, kako bi gajio kulturu, tradiciju, duhovnost. To je i esencijalna dimenzija Utjelovljenja (kao i rođenja i smrti): „I Riječ je tijelom postala i nastanila se (ušatorila) među nama.“ (Iv 1,14). Valja obitavati prostore koji uključuju svijest o svijetu kao „zajedničkoj kući“ za sve narode. To znači graditi kuću otvo-renih vrata, kuću koja prihvaća drugoga, koja vlastita dobra stavlja na raspolaganje, na radost svima koji dolaze. Na taj se način stvara model „siromašne Crkva za siromašne“.

23 U Lumen fidei papa Franjo veli: „Vjera vidi onoliko koliko je u pokretu“, Papa FRANJO, Lumen fidei – Svjetlo vjere. Enciklika o vjeri (29. VI. 2013.), Zagreb, 2014., br. 9.

276

Ivan KARLIĆ

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Poučavati: Crkva je za samu sebe u ovome desetljeću (2010. – 2020.) iza-brala upravo poučavanje kao jednu od važnijih tema na kojoj valja raditi: poučavati (ponajprije sebe) poniznosti, jednostavnosti, ljepoti i milosti, hu-manizmu. Humanizam danas treba biti „integralan i integrirajući“24, za što smo svi odgovorni. To je dar Boga Oca u kojemu smo svi braća i sestre koji uspostavljaju međusobne odnose, međusobno se poučavaju i obogaćuju te nam pročišćuju i zagrijavaju srca i donose plodove novog humanizma.

Preobraziti stvarnost u kojoj živimo i koja nas okružuje. Isus se preo-brazio pred svojim apostolima (usp. Mk 9,2-13 i par.) i objavio im svoje božanstvo sjajem božanskoga svjetla; oni su htjeli ostati na tom prediv-nom mjestu, no Isus će ih pozvati da „siđu sa svetoga brda“, odnosno da „prestanu gledati samo u nebo“ (usp. Dj 1,9-11) te ih šalje u svijet kao svjedoke. Preobraziti znači jamčiti „kvalitetu kršćanskog življenja“ jer za vjernika vrijedi da se njegova vjera vidi po onome što čini, a to činjenje (= konkretno življenje vjere) preobražava stvarnost i rasvjetljava je ljubavlju.

Umjesto zaključkaKrajnji cilj Crkve, zajednice vjernika, jest Božje kraljevstvo shvaćeno

kao spasenje ljudi i svijeta. Taj cilj ne odnosi se samo na „spasenje svoje duše”, na nekakvo individualno spasenje od „zloga svijeta”, nego se odnosi i na ostvarenje nade u pravdu, ostvarenje humanizacije i socijalizacije čovječan-stva, na ostvarenje mira među ljudima i mira sa svime stvorenim (ekologija). Iz toga proizlazi da kršćanstvo (i njegova teologija) nužno sadrži u sebi i jednu određenu etičku i socijalno-političku dimenziju, tj. upućuje vjernika, ali i „drugoga“ – svakoga čovjeka dobre volje – na odgovorno zauzimanje u svijetu: sam vjernik (Crkva) nalazi u svojoj vjeri stimulans za kritički sud o zbilji u kojoj živi, dakle za sud o etičkoj i socijalno-političkoj stvarnosti. Ne radi se o kritizerskom sudu (kako je to često u modi!), nego o pozitivno kritičkom, odnosno konstruktivno-kritičkom sudu koji itekako može do-prinijeti novom kršćanskom humanizmu. Uostalom, „novi kršćanski hu-manizam u Isusu Kristu“ koji je utemeljen na kršćanskoj tradiciji, a „nov“ je stil i način na koji danas svjedočiti i navješćivati ljepotu Evanđelja, u di-jalogu sa svakim čovjekom dobre volje, riskirajući i sukob s idolatrijama i dehumanizaciji koje potiče suvremena kultura.

24 Usp. Papa FRANJO, Laudato si’. Enciklika o brizi za zajednički dom (24. V. 2015.), Zagreb, 2015., br. 141.

277

Isus Krist i suvremeni čovjek: evanđeoska načela i aktualizacija

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa balobana povodom 70. godine života

SažetakAutor u članku promišlja o uvijek važnom pitanju aktualizacije i konkretnoga živ-ljenja Evanđelja u kršćanskome okružju, odnosno vjere u Isusa Krista; svaki bi vjer-nik-kršćanin, susrećući Isusa Krista u životu, trebao imati svojevrsnu osobnu viziju Isusa Krista za koju bi trebao životom svjedočiti te tako tu osobnu viziju pretočiti (u svakodnevnome životnom okružju, u svome danas) u navještaj Isusa Krista. Smatra da Božja poruka sadržana u Pismu i u kršćanskoj tradiciji može utjecati na čovjeka, na njegovu ljudskost i humanizam, na njegovu savjest, te da kršćanstvo (Crkva) može mnogo ponuditi i suvremenome čovjeku: kršćanska vjera može da-našnjemu čovjeku pružiti norme za njegovu svijest i savjest, neku vrstu katego-ričkoga imperativa koji može ljudsko društvo dovesti do ozdravljenja, odnosno pomoći čovjeku i čovječanstvu u njegovu moralnom, društvenom i političkom živ-ljenju, djelovanju i ponašanju. Da bi ove misli, odnosno tvrdnje i potkrijepio, autor donosi dva primjera novozavjetnih tekstova kojima je cilj pokazati da se može i kako se može osoba i evanđelje Isusa Krista aktualizirati i približiti današnjem čovjeku. Temeljni tekstovi za primjere su: Isusov Govor na gori (usp. Mt 5–7) i tekstovi koji govore o Isusovoj osudi i smrti (usp. Mk 13–15 i par.). Na kraju autor sažeto donosi „pet puteva prema novom humanizmu u Isusu Kristu“ prema papi Franji.

Ključne riječi: Isus Krist, Evanđelje, Crkva, vjernici, svjedočenje, novi humanizam.

AbstractJESUS CHRIST AND THE CONTEMPORARY HUMAN BEING: GOSPEL PRINCIPLES AND ACTUALISATION

The article reflects on, in the Christian context, always important issue of actualisation and concrete living according to the Gospel, i.e., faith in Jesus Christ. Through meeting Jesus Christ in her/his life, each believer-Christian should have a certain personal vision of Jesus Christ, for which s/he should testify with her/his life in order to transfer this personal vision (in the everyday context, in her/his today) into the proclamation of Jesus Christ.The author believes that God’s message, contained in the Scripture and Christian tradi-tion, can very much influence the human being, her/his humanity and humanism, her/his conscience, and that Christianity (the Church) has a lot to offer to the contemporary human being. The Christian faith can offer to the contemporary human being some norms for her/his consciousness and conscience, some sort of a categorical imperative that can heal the human society and help the human being and the humanity in her/his/their moral, social, and political life, activity, and behaviour! In order to substantiate those thoughts and claims, the author offers two examples of new testament texts, whose goal is: to show how the person and the gospel of Jesus Christ can be actualised and brought closer to the contemporary human being. The essential texts for these examples are: Jesus’s Sermon on the Mount (Mt 5–7) and the texts that talk about Jesus’s Trial and Death (Mk 13–15 and par.). In the end, the author presents concisely the “five ways towards new humanism in Jesus Christ” according to Pope Francis.

Keywords: Jesus Christ, Gospel, Church, believers, testimony, new humanism.