Godine teške i bolne

Marica Stanković / Godine teške i bolne

Marica Stanković, Godine teške i bolne, Glas Koncila, Zagreb, 2012.

Izdavači: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 300; faks: 01/4874 303 E-pošta: [email protected] www.glas-koncila.hr

Suradnice Krista Kralja Ksaverska cesta 10b, Zagreb

Za izdavača: Stjepan Pogačić

Biblioteka: Ljudi i događaji. Knjiga 3

Urednik:Živko Kustić

Priprema za tisak: Glas Koncila

Tisak: Grafika Markulin, Lukavec

Treće nepromijenjeno izdanje tiskano u veljači 2012.

ISBN 978-953-241-327-4

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 798121

Marica Stanković

Godine teške i bolneU ženskom logoru u Slavonskoj Požegi

od 1. IV. 1948. do 1. IX. 1952.

3. nepromijenjeno izdanje

Glas Koncila Zagreb, 2012.

“Iz života moga ne mogu se izbrisati godine teške i bolne, kad je moje srce jako zeblo i kad mi se je ponekad nevidljivo činilo jako dalekim, stranim i nedohvatljivim.” (1955.)

Riječ kardinala Franje Kuharića(Predgovor I. izdanju, 2000. g.)

Marica Stanković svojom je snažnom vjerničkom osobnošću duboko označila život Crkve u hrvatskom narodu u 20. stoljeću.

Neumorna djelatnica katoličkoga laičkog pokreta Mahnićeva i Merzo-va nadahnuća ostavila je za sobom tisuće objavljenih i neobjavljenih stranica duboke duhovnosti i nezaustavljive tražilačke razboritosti u sučeljavanju sa svim nedaćama koje su našoj Crkvi prijetile od nadiranja suvremenih bezbožnih i protucrkvenih stavova. Hrabro se usprotivivši napadajima na sada već blaženoga Alojzija Stepinca, i sama je s najbližim suradnicama osuđena. Saslušavši osudu na pet godina robije, povela je u sudnici pjesmu “Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat”. Svoju je robiju iz dana u dan opisala u ovoj knjizi koja se prvi put izdaje uoči 100. obljetnice njezina rođenja (31. XII. 1900.). Više je hrvatskih ljudi opisalo svoje patnje u jugokomunističkim logorima i zatvorima. Svaki je od tih zapisa na svoj način dragocjen prilog istini o tom strašnom vremenu, ali ovo djelo, pisano poput dnevnika, osobito je svjedočanstvo duhovne patnje Kristove vjernice koja je na svom tijelu i u svojoj duši proživljavala Isusov križni put od Getsemanija do Golgote. Potresnom iskrenošću ona govori i o izvanrednim prosvjet-ljenjima i duhovnim zanosima i doživljavanju duhovne praznine do ruba očajanja, do strahote besmisla, a uvijek u bezuvjetnoj vjernosti svome poslanju. Više nego za povijest vjerničkih stradanja ova će knjiga poslužiti proučavanju i promicanju kršćanske duhovnosti u teškim oko-lnostima kroz koje je morao proći Maričin naraštaj hrvatskih katoličkih laika u protukatoličkoj i protuhrvatskoj diktaturi. Sluga Božji Ivan Merz i blaženi Alojzije Stepinac, koji su Maricu poznavali, duboko cijenili i s njom surađivali, zacijelo svojim zagovorom prate i ovo izdanje i sve pothvate u vezi s njezinom stogodišnjicom.

Zahvaljujem priređivačima i izdavačima ovog izdanja te njima i čitateljima želim Božji blagoslov

7Marica Stanković: Godine teške i bolne

Sjećaš li se, Marijo1, kasnih večeri u kolovozu 1948. godine? Ljet- no nebo bilo je posuto rijetkim zvijezdama, a plavi obrisi Papuka

gubili su se u daljini. Ah, te plave daljine! Kako su divne i privlačive, ali i nedostižne, kad se gledaju iza rešetaka jedne male sobice u drugom katu Kazneno popravnog doma u Slavonskoj Požegi.

Naše supatnice sanjarile su na svojim ležištima ili su već mirno spa-vale. Tišina! Neizmjerna tišina! Samo je Tvoje srce udaralo kraj mene, i njegovi kucaji pronosili su se kroz tihu ljetnu noć.

Tad ja prekinuh tišinu. “Ako ću ikada pisati o ovome logoru, tad će to biti povijest Božjih čudesa u njemu. Opisat ću kako se Bog objavljivao kroz patnje i nevolje. Kako je po bolima i suzama izgrađivao duše. Kako se kao rijeka razlio u svetištima naših duša i nije dao da ga izgubimo usred strašnih zala i teških grijeha.

Ne, nikada iz moga pera ne bi mogle poteći riječi mržnje. Ili prijetnje. Ili osvete. Zašto? Zato, jer je zakon ljubavi duboko upisan u mojoj duši. Upisala ga je u njoj ruka Učitelja iz Nazareta, i trag Njegove ruke još je uvijek tu.

Jest, opisat ću jednom život u našem logoru bez traga mržnje, bit će to dokument vremena. Značajna stranica u novovjekom martirologiju Crkve. Najljepša stranica u borbi za svetu Hrvatsku.”

Četiri godine su otada prošle, Marijo! Mogu li ispuniti svoje obećanje u punini? Kroz četiri godine život se u logoru mnogo izmijenio. U meni i oko mene. Koji puta nisam prepoznala samu sebe, a okolina mi je pogotovo bila nerazumljiva. Hoće li moji zapisci biti baš onakvi, kakvima sam ih zamislila?

Ne! Neće u njima biti mnogo smjelih ljetova u visinu. Neće biti ponosnih tvrdnja. Neće biti pobjedonosnih klicaja. Bit će to ispovijest običnoga čovjeka. Dizanje i padanje jedne duše. Jecaji jednoga slabog srca. Ali ipak bez mržnje, bez prijetnje, bez želje za osvetom. Jer Učitelj nije zaboravljen, i trag se Njegove ruke nije izbrisao.

Slušaj, Marijo, slušaj! Ispovijest jedne kršćanske duše počinje! Moja ispovijest počinje!


TEŠKA PRVOAPRILSKA ŠALA

Prvi travnja 1948. godine bio je lijep, svjež, sunčan. Koliko se šala, koliko smješica, koliko prevara izmijenilo taj dan u smijehu i radosti.

Ali za nas taj dan nije bio smiješan. Noćas je nas 13 žena dopraćeno iz zagrebačkih uza u Petrinjskoj ulici i nakon vožnje kroz cijelu noć sad nas evo predaju u Kazneno popravni dom u Požegi.

“Dom!” Da li ta bijela, velika kuća, s visokim zidom, produženim s nekoliko redova žica, s bunkerima na sva četiri ugla, gdje se stalno izmjenjuje straža, da li ta kuća zaslužuje naslov “Dom”? Dom je nešto srdačno, toplo, obiteljsko! A ovdje zid, žica, bunkeri!

A što je tek unutra? Uostalom, vidjet ćemo!Dok je naša straža, koja nas je pratila iz Zagreba, tražila pred kapi-

jom logora (to mu je pravo ime) neke dokumente, mi smo sve sasvim zanijemile. Kraj mene su stajale Nevenka Šarin i Emilija Hlavaček. Zajedno smo suđene, zajedno smo u Požegu došle. Bilo je između nas trinaest još nekoliko pristojnih gospođa, suđenih zbog političkih delikata, a bilo je i nekoliko prostitutki i kradljivki. Cijelim putem do Požege pravile su nam kojekakve neprilike, ali pred kapijom “Doma” i one su ušutjele. Među političarkama bila je i neka Maca Šimunović, suđena na 12 godina. Pred nekoliko mjeseci pobjegla je iz Požege, ali na granici FNRJ je uhvaćena i dovedena s nama natrag. Ona je plakala, suze su joj se samo sklizale niz obraze, jer znala je što je čeka. 14 dana okova najmanje, a tko zna koliko još samice.

I moje su oči bile pune suza. U istražnom zatvoru i na sudu držala sam se hrabro jer sam željela samo jedno: da naša skupina sačuva na suđenju dostojanstvo. Ali što se više približavalo vrijeme odlaska u Požegu, moja je hrabrost bivala sve manja. Osjećala sam da me u Požegi čeka nešto strašno. Napokon, zašto sam ja suđena? Što sam učinila? Moja je jedina krivnja u tome što vjerujem i što sam čuvala vjeru u dušama drugih. Ali nije sad vrijeme za takve rasprave sa sa-mom sobom.

Napokon se kapija otvori, a milicajci nas predadoše miliciji Doma, koja nas skupa s našom prtljagom smjesti pred zgradom uprave. Bila je to mala zgrada od crvenkaste opeke, iz koje se dobro vidio cijeli prostor ili cijeli krug.

10 Marica Stanković: Godine teške i bolne

Kapija se zatvorila za nama. Ne, nikada više neću vidjeti svoga doma. Nikada više neću doći među svoje. Nikada se više neću na-smijati, jer iza ove kapije sigurno se nitko ne smije.

A sunce se s neba jednako smije kao da se ništa nije dogodilo. Proljeće buji i život s njim, a ja ovdje. Zašto? Zašto? Suđena na 5 godina zatvora s prisilnim radom. Zašto?

Bilo je već oko 9 sati, i kažnjenice su već davno otišle na svoje po-slove. Tek u neposrednoj našoj blizini, među povrćem, jedan duboko sagnuti lik u sivom kažnjeničkom ruhu pridigao se malo, da nas bolje vidi. No brzo se je opet sagnuo. Vrijeme je prolazilo. Pokatkad je koje znatiželjno lice provirilo kroz prozor uprave i odmjerivši nas temeljito povuklo se natrag. Došla je i koja milicajka, znatiželjno uprla u nas oči i zaustavila se na Maci Šimunović:

“A to si ti? Kako si mogla misliti da ćeš neopazice proći? Narodna vlast svakoga pronađe.”

I tad bi jedna milicajka dozvala drugu. Opet se čulo čudenje: “Ti si mislila nama uteći? Toga nema, tko bi nama utekao.”

Među ostalima došao je Macu promatrati i komandir Štef. Čudna pojava! Sitan, malen, kao djevojka, a lice smežurano kao u eunuha. Čula sam kasnije, da je taj milicajac još pred nekoliko godina bio djevojka Štefa, a eto, sad je momak. Navodno, posljedica neke operacije. Eto, i takvih čuvara je bilo u KPD-u.

“Ha, ti si ta ptičica”, rigao je Štef prema Maci. “Dolijala si! Stavit ću te tamo, gdje nema sunca ni mjeseca.”

Macu su i opet oblile suze. Znala je da joj se nešto teško sprema. I stvarno, bila je u okovima, ali ne kroz čitav uobičajeni rok. Snašla se i te kako snašla, ali o tome poslije. Na ulazu u logor nismo ni sanjale da takvih mogućnosti može biti.

Prvi naš dojam u KPD-u bio je vrlo slab. A postao je još gori, kad se je sivi lik žene među povrćem malo pridigao i kad je bio sasvim blizu nas, upita:

“Odakle ste?”“Iz Zagreba.”“Baš iz samoga Zagreba?”“Da!”“Sirote! Sirote, jer ste došle ovamo. Ova je kuća - strašna kuća i

teško onome tko u nju uđe.”


Tad se je plašljivo povukla dalje od nas i sagnula se još dublje, da ne bi tko zapazio kako s nama razgovara.

I opet smo čekale dugo. Bilo nam je već pomalo i dosadno, jer nismo imale kamo sjesti, a dvorištem logora nije nitko prolazio.

Negdje oko 11 sati došle su napokon tri milicajke da nam pregledaju stvari. Mene je pregledavala Ljuba Čorić. Sigurno joj nije bilo više od 18 godina. Imala je lijep stas, vrlo lijepu kosu, ljepušasto lice; da, ljepušasto kad ne bi bilo ružne bore oko ustiju. Ta je bora davala tom licu grubi i prerano zreli izraz koji je brisao svu dražest mladosti. Pred tim izrazom nestajao je i skladni lik i lijepa kosa, i ugodno lice; ostajala je samo ta ružna bora oko ustiju i opori glas, koji je u razgovoru s logorašicama prolazio cijelu skalu grubosti.

Ljuba je grozničavo pregledavala moje stvari. Kod svakoga boljega komada zaustavljala se upitno, a kad je naišla na Sveto pismo na nje-mačkom jeziku, bora oko njezinih usana postala je još odvratnija.

“Što će ti to”, dreknula je, razderala knjigu i bacila je k zidu, gdje su već ležale pobacane stvari drugih logorašica. Tu je bilo zrcala, škara, nožića, knjiga, molitvenika, svetih sličica, medaljica i sl. To posljednje bacale su se s naročitom nasladom. Dogodilo se kadgod da su po tome i gazile uz glasne prosvjede logorašica. Kod osobne premetačine skidali su se i lančići s križićem s vrata. Ovaj puta su to valjda milicajke zaboravile. Ta napokon se ionako morao sav nakit predati, samo što se ostalo čuvalo na upravi do izlaska iz logora, a križići, medaljice kao i sve ostale nabožne stvari svršavale su negdje na tavanu. Milicajke su to smatrale najboljom lovinom. Kad je pretres bio gotov, odvele su nas milicajke u karantenu.

Za nas je to bila doista teška prvoaprilska šala.

U VLASTI ”KRALJA SUNCA”

Na prostranom krugu između uprave i velike bijele stambene zgrade poredalo se pet baraka za stanovanje, a na kraju kruga bilo je

još nekoliko baraka, u kojima je bila prostorija za priredbe, škola, razne radionice, knjižnica i kantina.

Karantena je također bila u baraki broj 3, i kad smo prešle njezin prag imale smo što vidjeti. Oko 90 žena sa svom svojom prtljagom smjestilo


se na podu ne baš velike sobe. Svaka je imala tek toliko mjesta da je mogla leći, ali u skvrčenom položaju.

Kad je nas 13 ušlo, trebalo je za nas naći mjesta, ali gdje? Sve je bilo tako zauzeto kovčezima, naprtnjačama, pokrivačima, raznim zavežljajima, kutijama. Nigdje pedlja mjesta, a mi smo tri htjele još biti i zajedno. Nekako, tek nekako, uhvatile smo toliko mjesta da smo si mogle odložiti stvari, a druge su se morale još više stisnuti. Nekoliko noći bilo je strašno. Ni mrvice mjesta između pojedinih ležaja na kojima se više čučalo nego ležalo.

U sobi je teško zaudaralo. Bilo je tu toliko čudnih mirisa od neopranih nogu, od zamazanog rublja, od prostog duhana, od kojekakvih sum-njivih bolesti, da nisi znala što ćeš. A kad je koja žena htjela na zahod, možete si predstaviti kako je bilo. Svjetlo se nije smjelo paliti, i ona je, tražeći sebi put do predsoblja budila žene, jer bi im nehotice stala u mraku na nogu, na trbuh, na glavu. Psovke i kletve prolamale su se kroz noć i trebalo je dugo dok se žene smire. A u predsoblju zapravo i nije bio zahod, već kibla koja se punila cijelu noć, pa bi koji put i procurila, i mokraća se u sitnim ili širokim mlazovima slijevala iz nje po predsoblju, a kadgod je ispod vratiju stigla i do ležaja žena. Trebalo je dugo dok bi se žene nakon takvih noćnih avantura smirile.

Iza nekoliko dana otišlo je nekoliko žena, i tad smo dobile bolja mje-sta, ali nas je još uvijek bilo oko 80. Naša je mala skupina imala nekih privilegija kod “sobnog starješine”, jer smo slovile kao otmjeniji trio.

“Sobna” je bila vrlo lijepa djevojka iz Podravine. Bila je u partizanima, a suđena radi čedomorstva. Meni nikako nije išlo u glavu da partizanka može biti čedomorka. No poslije sam se privikla na to, jer su to bile obične pojave.

Odmah prvu večer održala je sobna tom mnoštvu žena u karanteni političko predavanje. Bilo je to zapravo tumačenje kućnoga reda. Kućni red, potpisan po ministru unutrašnjih poslova Aleksandru Rankoviću, imao je mnogo paragrafa i, kako sam čula, nekada se učio naizust, ali u naše vrijeme glavno da se znao neki dodatak, koji se ponavljao svaku večer. Kažem dodatak, jer badava smo u potpisanom kućnom redu tražile nešto slično. O čemu se zapravo radilo?

“Najvažnije je”, govorila je Ružica, “da naučite pozdravljati u Domu i to ovim redom: svakog milicajca, milicajku, činovnika i namještenika stajanjem u stavu ‘mirno’ i lakim naklonom glave. Isto tako se pozdravlja i gđa referent za kulturni rad (preodgojiteljica u Domu) i svi ostali ruko-


vodioci, a to je zamjenica upravnika drugarica Milica, referentica rada Dara, referentica za zdravstvo Ana i još neke osobe. Samo, kad njih pozdravljaš moraš malo dulje stajati i čekati da prođu kraj tebe.”

Bez obzira na to što je Ružica govorila vrlo nevješto, primitivno, sam sadržaj bio je za nas zaprepašćujući. Mi smo očekivale da ćemo morati pozdravljati, ali da će to biti obični – građanski pozdrav. Ali ovo? No to još nije sve!

“Ako sretneš druga upravnika na krugu ili bilo gdje, imaš stajati u stavu ‘mirno’ već pet metara prije nego dođe do tebe i moraš se čelom okrenuti za njim prema pravcu u kojem se on kreće i ne smiješ proslijediti put, dok se on dostatno ne udalji ili ti ne kaže da ideš dalje. Ako drug upravnik ulazi na krug za vrijeme šetnje, tad se čitava kolona žena, koja šeće, mora zaustaviti i okrenuti čelom prema njemu, dok ne zamakne.”

“Mora li to ozbiljno tako biti?”, pitala je jedna začuđena logorašica.“Mora, i svaki se prekršaj kažnjava.”Dakle, tako! U demokratskoj zemlji. Činilo nam se to smiješno, straho-

vito smiješno. Ali još je bio smješniji sam susret s njim, s upravnikom.Zvao se Jovan Radić, Srbin iz Knina. Drugi i treći razred gimnazije

završavao je upravo onda, kad je došao za upravitelja u Požegu. Bio je srednje visine, vitak s pravilnim licem dalmatinskog pravoslavca, s čvrstom crnom kosom i oštrim crnim očima. Teško onoj osuđenici na kojoj su se te oči s mržnjom zaustavile. Ali još je nešto bilo u tome licu, što mu je na trenutke davalo zvjerski izraz. Bile su to uske, čvrsto stisnu-te i podrugljive usne i veliki zdravi bijeli zubi. Kad bi Jovan Radić stao stiskati usne i kad bi iskesio zube kao oštar pas, tad se znalo, oluja će se survati na logor, na logorašice uopće ili na koju sirotu posebno.

Dakle, kad bi se upravnik pojavio negdje na krugu, nastali bi najne-umjesniji prizori koji su strahovito ponizivali svaku logorašicu koja je iole mislila. Gdjegod logorašica bila, u kakvu god poslu, makar ne znam s čime u rukama, moralo se stati, ukočiti se, pete skupa, prsti razdaleko, ruke čvrsto uz tijelo, uporno gledati u njegove oči, a kad je on već blizu, naklon glavom. Kadgod je Jovan Radić takav pozdrav milostivo prekinuo s: “Prođi”, i tad se moglo mirno naprijed. A kadgod je Jovan Radić dignuo glavu, kao da ne vidi jadne osuđenice koja se sva ukočila od straha i bojazni, od stida i srama pred drugima i pred samom sobom. I tako je stajala ukočeno i kad je odmaknuo od nje već nekoliko koraka. Teško njoj ako se prije vremena maknula, jer Jovan Radić bi se znao okrenuti, i ako je vidio da se osuđenica prije reda maknula, tad je zarežao: “A tko


ti je dozvolio da se mičeš? Tri dana samice.” Ili, ako je bio malo blaže volje, slijedilo je: “Stoj ravno! Što se naguravaš!”

Kad bi se u nedjelju, u vrijeme šetnje, pojavio Jovan Radić na ulaznoj ili sporednoj kapiji, tad je to cijelo mnoštvo žena – na jednoj šetnji njih oko 500 – razdijeljeno po sobnim skupinama, u četveroredu, s rukama na leđima, zastalo, ukočilo se, opružilo ruke, ponizno sagnulo glave kao paščad i čekalo da upravnik samo prođe pokraj tih snuždenih, izgladnjelih i bolesnih patnica. Da prođe s visoko uzdignutom glavom, kao da pljucka na sav jad duša u sivim kažnjeničkim odorama, ali u stalnoj udaljenosti, da se on ne bi zaprljao.

Zašto “Upravnik-sunce”? Jer me je uvijek njegova pojava i njegovo držanje podsjećalo na Luja XIV. – le roi du soleil. Samo s tom razlikom što se Lujevo lice bar kadgod milostivo spuštalo k podanicima, a Jovan Radić nije znao za smiješak, za prijaznu riječ. Ne, Njegovo Veličanstvo “Upravnik-sunce” Jovan Radić znao je samo za psovke, pogrde, ru-ganje, ironiju i to je bilo sve! Ipak, Luj XIV. živio je u feudalno doba, a mi, vele, gradimo socijalizam!

Eto, tako je bilo u moje doba, a prije mene još gore. Ako su žene, kad su se srele s njim, nosile vodu, kruh, ciglu, cvijeće, sve se moralo baciti na pod, jer ništa nije smjelo biti u rukama kad “Upravnik-sunce” prolazi.

Međutim, malo sam preuranila, bit će još dana da sretnem Jovana Radića. Još sam u karanteni. Nakon smještanja na podu karantene trebalo je na upravi dati osobne podatke, otiske prstiju, prijaviti adrese za dopisivanje i pakete i na kraju – učiti kućni red. Ipak sam već prvih dana upoznala dvije članice Uprave.

Jednoga poslijepodneva, upravo sam se vraćala s Uprave nakon davanja otiska prstiju i pregledavala svoje zamazane ruke, srela sam pred karantenom dvije žene. Ne znajući tko su nisam ih pozdravila, pa se mlađa izdere na mene:

“Što je, babo?” To je bio omiljeli logorski naziv za žene, a pogotovo je bio drag, kad je dolazio iz usta Dare Bursač.

Bila je to koštunjava, vrlo visoka ženska, s muškim licem, velikim orlovskim nosom i razbojničkim pogledom. Nosila je sasvim ženske haljine i dugu kosu, ali svaki njezin kret bio je sasvim muški. Četiri godine života u šumi ostavile su težak trag na toj ženi, koju su moje kolegice u karanteni nazvale “Jastrebov kljun”. Bila je referent rada, dakle vrlo uplivna i odlučujuća žena. Tada nisam ni slutila da ću se


jednom s njom sresti u pitanju koje će me odvesti ravno u “izolaciju” među “gubavce”.

S Darom u društvu bila je i jedna postarija žena, skoro stara, ener-gičnog i čvrstog držanja, premda sijede glave i upalih tamnih očiju, koje su kao i Darine gledale mračno i mrko. Bila je to “gospođa referent” kako ju je cijeli logor zvao, Ružica Devčić, preodgojitelj logora. To je bio moj prvi susret s te dvije žene, s kojima neću nikada u logoru pobliže razgovarati, ali koje će, pogotovo druga, ipak odigrati znatnu ulogu u mom logoraškom životu.

Inače sam se kroz 3 tjedna karantene pomalo priučavala na logo-raški život. Na rano ustajanje, na pranje u drvenoj kućici, koja nije bila u mogućnosti primiti tolike žene najednom, na upotrebu logoraškog zahoda. Zahod je bio vrlo važna točka u logoraškom životu. Za ispra-žnjivanje crijeva služila je preko dana kibla u predsoblju naše nastambe. Tu su kiblu redari praznili ujutro i naveče, kad se karantena otvarala. Dakako da je kibla bila često tako puna da se je izmet izlijevao niz njezine rubove.

Ali ujutro rano, uz umivanje, žene su išle u zahod kraj praonice. Sve je to bilo pod jednim krovom, a nužda se morala vršiti s još dvije kolegice, na drvenim daskama koje su bile redovito mokre i koje nitko nije mogao ničim pobrisati prije ili poslije uporabe. A pred vratima te uredbe koja je imala dolje veliku jamu, čekali su veliki repovi žena, te ako sve ne bi bilo obavljeno u najvećoj brzini, čuli su se izvana glasovi: “Što radiš? Žuri se! Trebaš li škare da prerežeš?... Da li rađaš?...” I tako si i na tom mjestu, kao i svagdje, bio upravo divljački gonjen.

Da i ne govorimo o tom, kako se u godini 1948. i 1949., u poretku koji se je proglašavao progresivnim, čistila zahodska jama. Žene, određene za to, morale su silaziti u samu jamu, do gležanja zagaziti u izmetine, grabiti ih u kante i izlijevati. Nisu samo noge i ruke tih žena bile “parfimirane” zahodskim blatom, već je ono prskalo po njihovu licu, odijelu, zašlo u sve nabore odijela i sve pore kože, da su se žene same sebi gadile.

Ali kud sam ja to opet odlutala? Zapravo i nisam, jer na sve to se treba priučavati u logoru. A onda i na jednosatnu šetnju po “krugu”, uvijek u istom uskom krugu da ti se sve već vrtjelo u glavi, na zatvorena vrata naše nastambe, na stajanje u repu za jelo, na milozvučne glasove milicajki, a napose na onaj umiljati “ti babo!”.


Za vrijeme boravka u karanteni vidjela sam gotovo sve logorašice koje sam na slobodi poznavala. Došle su i iz baraka i iz zgrade u kojoj je bio još stroži poredak i iz koje se u baraku prelazilo s mnogo poteškoća.

Neću zaboraviti kako su jednoga jutra dotrčale preko kruga do naše praonice Verica Vincijanović, Olga Ugarković i Vera Augustin. Bile su sve zajapurene od trčanja i straha, objesile mi se oko vrata, tepale toliko dragih riječi, kad se začuo glas milicajke Ljube Čorić. Negdje je vrebala iz kuta, ali nije ih vidjela, i one su zaokruživši sve barake, ipak na vrijeme iza njezinih leđa ušle u svoju zgradu.

Bilo je i takvih logorašica, s kojima sam se mogla vidjeti tek kroz rešetke prozora za vrijeme šetnje. Bile su to zatočenice u tzv. “Rebeki”. To je zapravo bio neki disciplinski zatvor u koji su ulazile logorašice ili nakon kakvoga prijestupa ili jer su negativno djelovale na ostale. Iz prozora bivše kupaonice u drugom katu gledale su na nas za vrijeme šetnje Marija Maržić, Kaja Pereković, Miljenka Herceg, Darinka Bada-njek, Đurđa Kilijan, i tolike druge drage djevojke. Ja sam sa strahom i zebnjom gledala u njihove likove, žalila ih, a da nisam ni slutila kako ću brzo biti među njima.

Već prve dane moga boravka u karanteni odvukli su, mimo svih propisa, u krojačku sobu Nevenku i Emiliju. Ostala sam sama i bilo mi je tako teško da mi se činilo kako sam odijeljena od sviju. Ali našla se čestita seljačka žena Jagica Mravec koja me je prigrlila, spavala sa mnom i brinula se za me, jer ja sam još uvijek bila jako nespretna i nisam se znala snaći u najjednostavnijim dnevnim potrebama.

Kako se u karanteni pojavio tifus, morali smo produljiti još dva tjedna u karantenskoj baraci. Među oboljelima bila je i Anica Lucijanović, moja logoraška “seka”. Poznate smo odavno, nismo se vidjele godinama, i eto, gdje smo se našle.

Produljenjem života u karanteni prilično sam upoznala logoraški život. Za vrijeme boravka u karanteni žene nisu radile, a nismo ni morale nositi logoraško odijelo. Upoznala sam, bar iz daleka, i rukovodioce i milicajke. Od svih policajaca i komandira najviše nas je zabavljao komandir Štef. Žene su govorile, da je žensko-muško i poradi toga pravilo se dosta dosjetki na njegov račun. Štef je naime, kako sam već spomenula još nedavno bio Štefa. Dakle, pravo čudovište, igra prirode. Navodno je bio dosta bistar, ali u postupku prema ženama nehuman, grub, nemoguć.


Već pod kraj petoga tjedna znala je svaka logorašica u koju će na-stambu, samo za mene se nije znalo. Sve je nekako bilo misteriozno. Bojala sam se, da me ne otpreme u disciplinski. Ipak nije bilo tako. Još na ulazu u Dom zatražile smo Nevenka i ja da nas dodijele u nastambu časnih sestara, jer i mi pripadamo jednome redu. Kad je potvrda o tome stigla i od Vjerske komisije u Zagrebu, dva dana nakon što su sve moje suputnice i supatnice, među kojima je bilo i ubojica, i kradljivki, i skitnica, i prostitutki, porazmještane po sobama, odveli su i mene u sobu časnih sestara, gdje me je osim jedanaest redovnica čekala i moja Nevenka.

SOBICA BROJ 5.

Prije nego počnem opisivati život u novoj nastambi moram istaknuti, da sam već u tim prvim koracima u Domu imala neobičnih nutarnjih

smetnji.Odmah iza suđenja, a pogotovo što je odlazak u Požegu bio bliži,

pala sam u neku čudnu apatiju. Dok sam na UDB-i i prije suđenja neprestano mislila samo na to da naše suđenje ne osramoti Crkvu, sad je moju dušu potresao neki čudni besmisao. Sve mi je izgledalo bez smisla. I naš rad, zbog kojega smo bili suđeni, i samo suđenje, i dolazak u Požegu i novi križni put u Požegi, pet godina neizvjesnog života iza žice, sve me je to pritiskalo kao mora. Osjećala sam se kao čovjek koji se guši bez zraka. I dragi Bog kao da se sakrio. I ono što sam prije doživljavala kao Njegovu volju, čak kao žrtvu za Njegovu Crkvu, sad mi se činilo glupim, besmislenim, jadnim.

Prvi dani u logoru, u karanteni, opet su mnogostrukošću svojih doj-mova nekako to prigušili, ali ona osnovna smetenost, apatija, sumnja u sve, ostala je u duši i od vremena do vremena buknula bi žestoko.

Kako je Jurka ponovno došla u Požegu da nam donese hranu, našla sam u pretincu kutije vijest, da je Sveti Otac bolestan, a našla sam i molitvu iz mise sv. Petra u okovima, koju sam cijelo vrijeme logora sama molila i davala je drugima:

“Bože, koji si svetog Petra apostola oslobodio okova i izveo ga živa i zdrava iz tamnice, skrši okove ovih tvojih službenica koje su u sužanj-


ŽIVOTNI PUT MARICE STANKOVIĆ1900. U ponedjeljak 31.XII. rođena u Zagrebu u Mesničkoj ulici broj

7 u radničkoj obitelji Vragović.1901. U utorak 1.I. krštena u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu.1920. Nakon osnovne i srednje škole kao maturantica zastupa svoju

školu na sletu orlovske mladeži u Mariboru. Javlja se za riječ i to je prvi njezin nastup u javnosti. Upoznaje se s idejama katoličkog laičkog pokreta kako ga promiče krčki biskup dr. Antun Mahnić. Prvi put susreće dr. Ivana Merza s kojim će do smrti duhovno drugovati.

1921. Zapošljava se kao učiteljica u Sračincu kraj Varaždina, nakon dvije godine prelazi u Donju Voću.

1924. Mijenja prezime Vragović u Stanković.1925. Upisuje se na Višu pedagošku školu u Zagrebu. Na općem

orlovskom sletu u Šibeniku osnovana je Sveza hrvatskih orlica (SHO), a Marica ulazi kao prosvjetna referentica u prvi odbor.

1926. Kongregacija učiteljica u Zagrebu predaje svoj list “Za vjeru i dom“ SHO-u, Marica Stanković postaje glavna urednica. Vršit će tu službu sve do 1945.

U rujnu iste godine ide s orlicama na hodočašće u Rim. Ondje se u centrali Družbe sv. Pavla upoznaje sa svjetovnim redom o kojem joj je govorio dr. Ivan Merz.

1927. Nakon dva razreda Više pedagoške škole, odlazi u Podravsku Slatinu kao nastavnica na građanskoj školi. Na skupštini SHO u Sarajevu izabrana je za predsjednicu, piše Merzu da među djevojkama ima zanimanja za svjetovni red.

1928. Dr. Ivan Merz 10. svibnja umire.1929. Marica nastavlja studij na Višoj pedagoškoj školi, polazi u Prag

na veliki orlovski slet. Te godine odredbom predsjednika vlade u Beogradu generala Petra Živkovića ukinuta su sva gimnastička društva osim prorežimskog Jugoslavenskog sokola, pa tako i orlovstvo.

1930. Izabrana je za voditeljicu upravo osnovnog Velikog sestrinstva (VKS).

1931. Završava studij i kao profesorica počinje raditi u građanskoj školi u Čakovcu.


1933. U svibnju je zbog istaknutog katoličkog i hrvatskog djelovanja po kazni premještena u Gračac, ali već u rujnu dolazi u građansku školu u Kutini.

1935. O 10. obljetnici središnjice SHO i VKS više biskupa šalju joj po-hvalna pisma. Premještana je u Zagreb na mješovitu građansku školu u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. U toj zgradi je nekoć bila klinika na kojoj je umro dr. Ivan Merz. Maričina katedra je na istom mjestu gdje je bio njegov smrtni krevet.

1938. O 10. obljetnici Merzove smrti iza prigodnog križarskog tečaja u njegovu rodnom gradu Banja Luci Marica s još pet djevoja-ka obavlja duhovne vježbe, koje završavaju odlukom o osni-vanju “Zajednice suradnica Krista Kralja”. U kolovozu Marica hodočasti u Lurd.

1943. O 15. obljetnici predsjedničkog rada prima visoko crkveno odličje Pro Ecclesia et Pontifice. Piše prva Pravila za svoju zajednicu.

1944. Izlazi njezina knjiga “Mladost vedrine”.1945. U dvorani Radničke komore 2. lipnja nove komunističke vlasti

sazivaju skup prosvjetnih radnika. Uz Mariju Grgić, suradnicu koja se prva oglasila, samo Marica od svih nazočnih ustaje energično u obranu napadnutog nadbiskupa Stepinca. Od tada ima spreman zavežljaj za dan kad je dođu uhititi. Nakon što je po nalogu nadbiskupa Stepinca križarska organizacija prestala djelovati, članice sudjeluju u skrbi za mnoge obitelji kojima su očevi poginuli, pobijeni na križnom putu ili zatočeni u logore, također za 70 svećenika u logorima. Marica daje otkaz na službi u školi u kojoj se nameće ateizacija.

1947. Očekujući hapšenje, odlazi u Brezovicu te u samostanu karmelićanki sama obavlja osmodnevne duhovne vježbe. Uhićena je 1. rujna.

1948. Na suđenju 24. i 25. siječnja u zgradi Sudbenog stola u Petrinjskoj ulici uzvikuje: “Živio Krist Kralj!”, a nakon saslušane osude na 5 godina robije povede himnu: “Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat!” (Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada).

1948. Iz zatvora u Zagrebu 1. travnja voze je na izdržavanje kazne u Kazneno popravni dom za žene u Slavonskoj Požegi. Rijetkim pisamcima koja se krišom iznose iz logora ohrabruje svoje kod kuće.


1952. Nakon izdržane kazne 1. rujna izlazi iz logora. U požeškoj župnoj crkvi prva ispovijed i pričest nakon 5 godina. U Zagreb stiže 2. rujna i nastanjuje se u kući svojih suradnica, na Hrastovcu broj 9. Logorske patnje teško su narušile njezino zdravlje, a strah od UDB-e nije je napuštao. Ipak se odmah daje na posao odgoja nove generacije suradnica i prilagodbe Pravila novim zahtjevima Crkve.

1953. Na blagdan sv. Luke, 18. listopada, kanonski je ustanovljena Svjetovna ustanova “Suradnica Krista Kralja” i odobrene Kon-stitucije, uz posebni blagoslov zatočenog kardinala Stepinca Marici i njezinima.

1955. Neumorno piše tekstove potrebne za život i rad Zajednice. U veljači završava i svoje logoraške zapise. Krajem godine zdravlje joj se naglo pogoršava te mora u bolnicu.

1956. Donekle oporavljena obavlja svoje redovite poslove. Piše ko-mentar Pravila.

1957. Početkom godine bolest ponovno uzima maha. U utorak 8. listo-pada umire okružena suradnicama u svojoj sobi na Hrastov cu 9. Sahranjena je 11. listopada na zagrebačkom groblju Mirogoj.

2006. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić otvorio je 16. stu-denog 2006. proces za njezinu beatifikaciju. Od tada se naziva službenicom Božjom dok je dr. Ivan Merz proglašen blaženim 22. lipnja 2003. godine.


KAZALO

RIJEČ KARDINALA FRANJE KUHARIĆA (Predgovor I. izdanju, 2000. g.) ...................................................... 5

TEŠKA PRVOAPRILSKA ŠALA ............................................................ 9U VLASTI ”KRALJA SUNCA” .......................................................... 11SOBICA BROJ 5. .............................................................................. 17PRVI PUTA MEĐU GUBAVIMA ....................................................... 22VELIKO IZNENAĐENJE .................................................................... 28U GRAĐEVINSKOJ STRUCI ............................................................ 32MOJE SUPATNICE ........................................................................... 39LOGORSKI KAVALIR ........................................................................ 46NOVI UPRAVNIK .............................................................................. 49ŽANDAR PREODGAJA ..................................................................... 56JEDINA GOSPOĐA U LOGORU .................................................... 66PORAŽENO SRCE ............................................................................ 73MARIONETA SE PROBUDILA ........................................................ 76JOŠ NEKE OSOBITOSTI LOGORA ................................................ 81DRUGI PUTA MEĐU GUBAVCIMA ................................................ 85U PASJOJ KUĆICI ........................................................................... 92ŽIVOT U NOVIM SAMICAMA .......................................................... 101POSLJEDNJI TRZAJI ...................................................................... 111BILJEŠKE ........................................................................................ 115ŽIVOTNI PUT MARICE STANKOVIĆ ................................................ 119

Godine teške i bolne

Documents

Transcript of Godine teške i bolne