1

Gdje su Savka i Tripalo bili ´89?

Hrvatsko proljeće kao simbolički kapital i breme uoči demokratskih promjena u

Hrvatskoj i Jugoslaviji

Malo je primjera da je povijesni optimizam tako podjednako grijao i skorašnje pobjednike i

one kojima se smiješio epohalni poraz kao što je to bilo u europskoj „godini čuda“ 1989. U

godini nikad zamršenijih prilika, ali ni svjetlijih perspektiva, nikad veće neizvjesnosti, ali ni

življe nade, rijetko kada je bilo i tako lako pretrčati iz tabora poraženih u tabor pobjednika,

prihvatiti novo vrijeme i nova pravila igre. Naredne godine 1990., kada već nastupi svojevrsni

(neo)liberalni obrat odozgo, sve će postati izvjesnije. No 1989. ponudila je makar trenutak u

kojem je bilo lako povjerovati da se povijest pokreće - odozdo. Bila je to rijetko pluralna

godina, kada su se sve mogućnosti činile otvorenima, a sve ideje i koncepti bili u (naizgled)

ravnopravnom opticaju. Govorilo se i o propasti i o preporodu socijalizma, i o novoj

revoluciji i o postupnoj evoluciji, i o „svjetskom miru“ i o novim ratovima i sukobima, o kraju

realnog socijalizma, prevlasti zapadnog, liberalnog i kapitalističkog sistema, ali i o ideološkoj

konvergenciji humanog socijalizma i kapitalizma. Naposljetku, posljednje nade gajili su i oni

koji su bili za status quo, za opstanak postojećeg državnog i partijskog socijalizma uz davanje

sitnih ustupaka. Naizgled paradoksalno, najviše razloga za bojazan od takvog mnoštva izbora

i opcija, svojevrsnog izloga demokracije i pluralizma, imala je zemlja koja je desetljećima

tvrdila da je u pogledu demokratizacije i liberalizacije za sobom odavno ostavila čitav

socijalistički lager. No na kraju, Jugoslaviju neće pritiskati, niti će joj prijetiti, njeni

socijalistički ili kapitalistički konkurenti, nego će je sustizati duhovi i kontinuiteti vlastite

prošlosti. Mnogi su tvrdili da Jugoslaviji ne treba njena ´89, jer ona je imala svoju ´48, raskid

sa staljinizmom i boljševizmom koji ostali tek trebaju dostići. Razne (jugoslavenske) godine

pronašle su svoju refleksiju u toj 89´ - i 1918., 1941., 1945., 1948., 1966.,1974. itd. Kao da se

u njoj svodila bilanca cijelog 20. stoljeća. No za Hrvatsku jedna od godina koja se najakutnije

vraćala bila je – 1971. Godina maspoka, drugog hrvatskog narodnog preporoda, hrvatskog

proljeća, velikih nada i još većih razočaranja, činila se istovremeno tako dalekom i

neponovljivom, a opet kao da su njene želje i ideali i dalje bili nadohvat ruke. U nešto manje

od dva desetljeća posijedile su glave njenih protagonista, prolazili su kroz (samo)izolacije,

zatvore, sudove, tihe ekskomunikacije, osjećali su i kako pomalo postaju mitska bića,

potisnuta u kolektivnom pamćenju, bez jamstva da će iz tog pamćenja ikad više izroniti u

2

aktivni javni i politički život, ali je u međuvremenu bilo učvršćeno i njihovo uvjerenje da su,

unatoč porazu, ostali na pravoj strani povijesti, da su (p)ostali akteri u kolektivnoj,

nacionalnoj drami, te da isplata zasluženih dividendi možda tek predstoji. U svakom slučaju,

1971. u hrvatskoj povijesti činila se kao loše napisani scenarij koji jednom treba popraviti,

napisati bolji i pravedniji kraj.

1989. kao nova 1971.

Između 11. i 13. prosinca 1989. održan je 11. kongres SKH koji je otvorio vrata višestranačju

i prvim slobodnim višestranačkim izborima u tada još uvijek Socijalističkoj Republici

Hrvatskoj. Tih dana jedan od naslova u tjedniku Danas bio je „Sretna nova ´71“.1 Time se

najavljivao povrataka „maspokovaca“ u hrvatsku politiku. Tekst je popraćen slikama Franje

Tuđmana, Vlade Gotovca, Ivana Zvonimira Čička i Vice Vukova. U članku se još spominju:

Dražen Budiša, Vlado Veselica, Petar Šegedin, Hrvoje Šošić, Vladimir Šeks i Ante Paradžik.

Premda je bilo jasno da je jednostranačje neodrživo ipak je, ističe se u istom tekstu, postojala

bojazan od ponavljanja ´71, odnosno njenog ridignijeg dijela, što je zapravo bio strah od

višestranačja i gubitka vlasti. Prve prognoze o tome što će donijeti višestranačje ipak su bile

preoptimistčne. Ostanak jednostranačja vezivalo se uz pojam „nacionalne homogenizacije“ i

„podanika“, a višestranačje uz „ nacionalnu diferencijaciju“ i „građanina“. Stvarnost će

donijeti upravo suprotno.

Ranije tijekom 1989. i neke inozemne analize su također baratale određenim imenima,

političku atmosferu u Hrvatskoj smještalo se između konzervativizma u Srbiji i umjerenjaštva

u Sloveniji. U vladajućoj partiji (SKH) mogle su se nazrijeti tri grupacije: konzervativci (Stipe

Šuvar, Stanko Stojčević), liberalni (Ante Marković, a nakon njegova odlaska u Beograd za

predsjednika SIV-a, na sličnoj liniji su ostali Drago Dimitrović i Celestin Sardelić), i

neopredijeljeni (velik dio Srba). Pored tih struja u SKH postojale su još tri opozicijske grupe:

Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), Hrvatska demokratska zajednica

(HDZ) Franje Tuđmana i Hrvatski socijalno liberalni savez (HSLS) Slavka Goldsteina.2

No gdje su bili oni koji su prije 18 godina bili najistaknutiji frontmeni heterogenog gibanja,

kasnije nacional-politički korektno nazvanog „hrvatsko proljeće“ ‒ Savka Dabčević-Kučar i

1 „Sretna nova ´71“, Danas, 12.12.1989., 27. 2 Open Society Archive, Radio Free Europe (RFE) , „Situation Report: Yugoslavia“, 26.5.1989, 3-8.

3

Miko Tripalo? Taj hrvatski politički tandem je u kratkom periodu s kraja 60-ih i početka 70-ih

u javnosti, pa i u masama, imao karizmu dotad usporedivu samo s onom Josipa Broza Tita. Po

prvi puta, još od ratnih vremena, na transparentima, u parolama, narodnim pjesmama i

doskočicama neka imena su zauzela mjesto dotad neprikosnovenog maršala, vođe revolucije i

voljenog predsjednika. „Savka ‒ Tripalo, Hajduk ‒ Dinamo“, vikalo se po dalmatinskim

rivama i kaletama te 1971. godine. „Savka mati, Tripalo ćaća, daju kredit koji se ne vraća“,

svodio je narod njihovu ekonomsku politiku, „Savka i Mika, to je naša dika!“ itd. No takva

slava, po običaju, bila je varljiva. Nakon prosnica 1971. i smjene sa svih rukovodećih

funkcija, Savke s mjesta predsjednice CK SKH, a Tripala s mjesta člana Izvršnog biroa

Predsjedništva SKJ i Predsjedništva SFRJ, njih dvoje su niz godina proveli u najvećoj javnoj

zavjetrini od svih istaknutijih ili manje istaknutih sudionika prohujalog vremena. Time je

njihov mit osnažio, ali je ta vrsta neaktivnosti u sebi krila i određeni samoukidajući potencijal.

Jer čim prvi puta ponovno progovore, a u međuvremenu drugi ne pamte ništa nego njihovu

sliku iz 1971, svima će biti jasno da je magija nestala, da se ono prvotno iskustvo i osjećaj

više ne mogu ponoviti. U užem krugu „proljećara“ njihova pak interna slabost je uvijek bila

činjenica da, za razliku od mnogih, oni nisu bili u zatvoru. Dok su drugi, poput Vlade

Gotovca, Marka Veselice, Šime Đodana, Franje Tuđmana i ostalih, kroz svoje zatvoreničke

dane i sudske borbe tek počeli stvarati svoju priču i graditi se dijelom nacionalnog mitskog

imaginarija, Savka i Tripalo su osjećali da su najintenzivniji dani ipak iza njih. No, šutnja je

jednom morala prestati, a priča o „divnoj tajni 1971.“, kako će se kasnije poetski izraziti

teatrologinja Fani Muhoberac, nije mogla ni početi ni završiti bez njihove unutarnje

perspektive.

Krajem 80-ih jugoslavenski duhovi su već bili dovoljno uznemireni. Javnost je, nasuprot

službenim partijskim verzijama, bila gladna svake vrste alternativnih (pri)povijesti. Tripalo je

među prvima iskoristio priliku da izađe u javnost. Prvi intervju, u ožujku 1988., dati će

slovenskoj Mladini.3 Sa njim su razgovarali zadarski novinari Željko Luburović i Šenol

Selimović. U Zadru tamošnji općinski komitet SK taj razgovor s Tripalom, i ranije s

Milovanom Đilasom, i to još za slovensku Mladinu koja je znala kritizirati i vlast u SR

Hrvatskoj, će im uzeti za kao „političku grešku“, zbog čega je mladi novinarski dvojac

procijenjivao da situacija ondje zaostaje za demokratskim trendovima u Jugoslaviji.4 Tih dana

u Novoj reviji Dmitrij Rupel objavio je i opsežan razgovor s Vladom Gotovcem. Znakovito,

3 „Ljudi so bili razigrani“, Mladina, 10/11.3.1988., 12-15. 4 „Đilas i Tripalo kao hipoteka“, Nedjeljna Dalmacija, 13.11.1988, 11.; „Bura zbog omladinskog neposluha“, Vjesnik, 13.11.1988., 7.

4

reakcije na ove slovenske intervjue, shvaćene kao pokušaj rehabilitacije, bile su podjednako

negativne i u hrvatskim i u srpskim glasilima.5 Ipak, bilo je i drukčijih pogleda na tadašnje

omladinsko oživljavanje palih političara. Hido Biščević je smatrao da u Jugoslaviji ionako

nikada nije bilo političkih figura koje bi predstavljale dovoljno ustrajnu reformsku alternativu

niti dovoljno uporno disidentstvo, pa da se zapravo i nema koga rehabilitirati. Moguće je

samo prizivanje „starih duhova“ i to „oznaško-udbaških ili nacionalno-vlastodržačkih“. Zato

za njega izvlačenje Mike Tripala, Savke Dabčević-Kučar, Latinke Perović, Krste

Crvenkovskog i ostalih može prije biti njihova „demitologizacija“, nego „rehabilitacija“.6 U

tome je bilo istine. Naime, Tripalo je pri svom prvom pojavljivanju u javnosti odabrao (ili mu

je namijenjen) imidž penzionera, čovjeka koji politiku prati samo preko dnevnih novina,

rezigniranog i nespremnog za vraćanje u novu političku utakmicu, naročito nesklonog

traženju bilo kakvog revanša.

Prvi intervju u Hrvatskoj Tripalo je dao splitskoj omladinskoj Iskri 1989. godine. U odnosu na

Mladinu ovdje su naglasci bili ponešto drukčiji, tzv. hrvatsko proljeće još uvijek se

pokušavalo ugurati u jugoslavensku (Prokrustovu) postelju. Intervju je nosio naslov „Bilo je

to za Jugoslaviju“, a za naslovnicu je odabrana slika na kojoj je uhvaćen razdragani trenutak

zagrljaja Tripala i Tita dok na glavi nose mornarske (kapetanske) kape. Radilo se vjerojatno o

nekoj novogodišnjoj proslavi.7 Mimo režimskih poslovičnih osuda, članstvo Saveza

komunista, pa i neki najstariji članovi, ipak nije posebno negativno reagiralo na ponovno

ukazanje lika Mike Tripala. Čak će i stari splitski komunist Ante Jurjević Baja u trobroju

Slobodne Dalmacije povodom Dana republike (29.11.1989.), posljednjem te vrste,

izjavljivati: „Čitao sam onaj Tripalov intervju, pa to je vrlo korektno. Ne mogu ja biti đubre

da ga pljujem zato što je došao na tapet.“8 Očito, i najtvrđe uši načule su da je tih dana pao

Berlinski zid. No je li to bio signal da i u Savezu komunista još uvijek postoje simpatije za

Miku Tripala?

5„Novi stereotipi“, Večernji list, 21.3.1988, 2 ;„´Autentična´ kazivanja Tripala i Gotovca“, Slobodna Dalmacija, 14.3.1988; „Podzemne spletke i intrige“, Vjesnik, 24.3.1988..; „Prašinom u oči“, Večernje novosti, 24.3.1988., 2; “Inat ili primat“, Borba, 29.3.1988; „Povratak ´maspokovskih´ rogova“, Vjesnik, 5.5.1988. 6 „Ima li Jugoslavija koga rehabilitirati“, Nedjeljna Dalmacija, 8.5.1988., 3. 7 „Bilo je to za Jugoslaviju“, Iskra, 24.5.1989., 4-6. Znakovito, Tripalov intervju iz Mladine (1988) biti će preštampan u Slobodnom tjedniku u travnju 1990., tada već kao dio knjige razgovora Ljudi iz 1971.- prekinuta šutnja, a naslov će biti uzet iz ovog intervjua za Iskru – „Bilo je to za Jugoslaviju“. No tada je takav naslov, u kontekstu vrlo skorih hrvatskih višestranačkih izbora, mogao imati sasvim druge konotacije i zapravo štetiti političkoj opciji koju je Tripalo zastupao. 8 Slobodna Dalmacija, 28-30.11.1989, 11.

5

Negdje u isto vrijeme, ujesen 1989. Tripalo je pripremio i u tisak predao svoju autobiografsku

knjigu Hrvatsko proljeće. Iako na njenom prvom izdanju stoji godina 1989., ona se u

knjižarama pojavila tek početkom 1990. Kao da je i to bio mali simbolički pokazatelj da je

1990. u nas bila odgođena, pa i distorzirana 1989. Knjiga će tada doživjeti dva izdanja, a

treće, novo, tek 2001. Danas je sudbinu i značaj te knjige najzanimljivije pratiti kroz dva

različita pogovora kojima su staro i novo izdanje bili opremljeni. Onaj prvi pisao je politolog

Zvonko Lerotić, a drugi sociologinja i političarka Vesna Pusić. Lerotić je više pokušavao

konstatirati ideologiju hrvatskog proljeća, premda ne odviše precizno, jer ga je istovremeno

tumačio i kao liberalno-demokratski i kao moderno-socijalistički pokret.9 Očigledno, taj

pogovor je pisan u vremenima u kojima je ionako sve bilo „između“. Na kraju je, u

Lerotićevoj viziji, prirodni ili najbliži nastavljač hrvatskog proljeća postao Ante Marković i

njegova borba za višepartijski sistem i integralno tržište.10 Vesnu Pusić umjesto ideologije

više je zanimala metodologija hrvatskog proljeća, njegov pluralni potencijal. Manje joj je bilo

bitno tko je tu što htio, već je važno da je uopće postojala određena pluralnost. Dakle, za

razliku od Lerotića koji Tripala, pa onda i hrvatsko proljeće, više pere od socijalizma, točnije

od partijnosti, Pusić ga pere od nacionalizma. Za nju hrvatsko proljeće je polazište u izgradnji

modernijeg i demokratskijeg pluralizma.11

Ta potonja interpretacija postala je plauzibilna, moglo ju se lako iskoristiti i za kritiku

ondašnjeg komunističkog, ali i onog državotvornog režima 90-ih godina. Tu kritiku s

vremenom će više intonirati Savka Dabčević-Kučar, u kojoj je 90-ih još bilo ostalo nešto

političkog žara, nego Miko Tripalo koji je bio kritičan, ali i umjereno afirmativan i prema

reformiranom SKH-u i prema HDZ-u. Uoči 25. godišnjice hrvatskog proljeća (1996) Savka će

reći: „Izvore, korijene i inspiraciju današnje autoritarnosti, totalitarnih tendencija i

ekstremizma vidim u bivšem komunističkom režimu, a nikako u Hrvatskom proljeću. Prvo,

izvorište mu je u tijesnom prepletanju države – stranke – vojske – ekonomske moći, što se

vuče iz komunizma i suprotno je Hrvatskom proljeću!“12 Bila je to logična, premda i

nepovijesna, evolucija gledišta na hrvatsko proljeće kod njenih aktera, a koju je donijelo

iskustvo dvostrukog poraza, onog tadašnjeg, i onog novog iz 1990. godine. Iskustvo

gubitništva uvijek je lako sljubiti s osjećajem moralne pobjede.

9 Miko Tripalo, Hrvatsko proljeće, Zagreb, 1989, 253-255. 10 Isto, 257-259. 11 Miko Tripalo, Hrvatsko proljeće, Zagreb, 2001², 355. 12 Savka Dabčević-Kučar, Vlado Gotovac i Dražen Budiša, „Nakon četvrt stoljeća“, Erasmus 15, 1996, 19.

6

Savka i Tripalo – (n)i političari, (n)i disidenti

Savka i Tripalo nakon neuspjele (r)evolucije 1971. ostavljeni su da žive kao rezignirani

intelektualci koji su izgubili kontakt s masama i zatvorili se u svoju ljušturu. Tripalo je

vrijeme neaktivnosti koristio za učenje engleskog jezika i čitanje Karla Poppera (Otvoreno

društvo i njegovi neprijatelji).13 Kroz takvu literaturu, između ostalog, zasigurno je pokušavao

i racionalizirati proteklo iskustvo. Iako je takva njihova pozicija bila prinudna ona ih je učinila

politički tromima, zakržljalima. Cenzura je bila prejaka i oni ni na koji način nisu mogli doći

u javni prostor. Preselili su u privatno kolektivno pamćenje. U međuvremenu, jedina

mogućnost da netko od aktivnih sudionika 1971. ostane koliko-toliko javno prisutan je bila da

završi u zatvoru i na sudu. Time bi prisutnost njegova imena u javnosti ostala makar na razini

sudskog izvještaja. Dok su Savka i Tripalo proživjeli svoj vrhunac, neke druge brandirala je

tek njihova robija. Zato će primjerice Franjo Tuđman 1989. dočekati kao „disident“, a Savka i

Tripalo kao „penzioneri“. Početne pozicije, dakle, nisu bile iste. Oni su 1989-90., svojim

čekanjem da se ponovno politički aktiviraju, sugerirali da imaju prednost pred svim ostalim

potencijalnim nacionalnim vođama, da ih mogu sustići čim se na to odluče. Nisu uvidjeli da

se, upravo suprotno, radi o njihovom teško nadoknadivom zaostatku.

Savkin povratak, premda se vjerojatno sračunato na poprištu odlučila pojaviti zadnja, bio je

nešto žešći i temperamentniji nego Tripalov, ali također bez osvetoljubivosti. U siječnju

1990., u svom prvom povratničkom intervjuu, ona je odmah izbacila nekoliko parola kojima

je nagovijestila želju da se i aktivnije angažira: „Sadašnjost je preumorna od zasluga prošlosti

i vizija raja budućnosti. Traže se smisleni odgovori sada, danas i ovdje.“14 Savka je na pitanje

o usporedbi ondašnjeg hrvatsko proljeća i tadašnjeg srpskog „događanja naroda“ ponudila

svoju „negativnu“ definiciju hrvatskog masovnog pokreta:

„(…) nismo forsirali homogenizaciju pa čak ni unutar partije, gdje nismo koristili tadašnju

apsolutno nadmoćnu poziciju za nedemokratsku ´likvidaciju´ naših oponenata (…) Nismo

´usuglašavali´ pisanje štampi. Naši vlastiti pristalice oštro i kritički su nas kritizirali zbog

´neradikalizma´. Nismo u javnim istupima huškali ni protiv koga. Nismo bili saveznici šovinizma,

nego se od njega ograđivali (…) Nismo dovodili u pitanje postojeće ustrojstvo društva, nego

inzistirali na njemu, protiv zakulisnih dogovora ili nedemokratske prakse kojom se derogiraju

načelni stavovi prije svega u privrednom životu. Nikada nismo zahtjevali suspenziju legalnih

društveno-političkih institucija, nego, naprotiv, poštivanje odredbi koje su se proklamirale, a nisu

13 Od bilješki koje je Tripalo vodio pri čitanju filozofske literature, uključujući i Poppera, kasnije je priređeno i posebno izdanje Miko Tripalo: Otvoreno društvo, Goran Sunajko; Dario Čepo (ur.), Zagreb, 2017. 14 „Prekinuti u razvoju i vraćeni u ništa“, Nedjeljna Dalmacija, 14.1.1990., 10.

7

se provodile. Nikada nismo postavljali nikakve teritorijalne zahtjeve i pretenzije. Naš program

nismo reducirali na uskonacionalni (…).“15

Možda još uvijek nesvjesno, ona je kroz ovaj svoj osvrt na ´71 nabrajala razloge zbog kojih će

i te 1990. njihova politička platforma opet biti poražena. Svoj dojam o rađanju novog

pluralizma sažela je: „Ne pledirajući ni za kakvu uniformnost, u vezi s alternativom, imam

dojam da se danas, kad tek treba ostvariti prvi korak ka demokraciji i pluralizmu, kad se

približavamo izborima za Sabor SR Hrvatske, previše zastava vijori na hrvatskom političkom

poprištu. Čini mi se da postoji političko (i ekonomsko) vezivno tkivo koje bi moglo biti jače

od subjektivnih razlika, aspiracija i težnji.“16 Time je pokazala nerazumijevanje naravi

višestranačkog i otvorenog nadmetanja, ali i otvorenost za neku buduću catch-all političku

platformu.

Prve reakcije će biti vrlo pozitivne. Medijski napisi varirati će od proglašavanja Savke

Dabčević-Kučar za „ličnost tjedna“ do „Savke – buduće predsjednice Hrvatske Republike“!

Ipak, neki zaključci bit će istovremeno i otriježnjujuće antiklimaktični: „Zvjezdani trenuci

njene karijere trajali su kratko, a njen nagli silazak bio je stvoren za spekulacije tipa ´što bi

bilo kad bi bilo´. Danas, kad bi neki od nje opet pokušavali stvarati lidera možda bi trebalo

poslušati njen savjet iz Nedjeljne Dalmacije da prošlost treba kritički preispitivati, ali joj se ne

treba okretati.“17 Za druge pak, bila je to prigoda za početak političko-kadrovske

kombinatorike. Ivan Zvonimir Čičak, nekadašnji hrvatski (ili jugoslavenski) Dutschke, a sada

predsjednik jedne od obnovljenih frakcija Hrvatske seljačke stranke (HSS), prvi je požurio i

izašao s parolom o Savki kao budućoj predsjednici Predsjedništva SR Hrvatske. U najširim

kombinacijama za druge visoke funkcije, poput onih predsjednika Sabora ili predsjednika

Izvršnog vijeća (Vlade), u istom kontekstu ubačena su i imena Mike Tripala, ali i Stipe

Šuvara, čija je zasluga bila da SR Hrvatska ipak nije postala „miloševićevska provincija“.18

Određeni mediji očito su navijali da Savka, Tripalo i Šuvar postanu svojevrsni hrvatski

(post)komunistički dream team. Možebitni nositelji nacionalne i idejne sinteze. Bio je to,

ipak, račun bez krčmara. Jer dok je Savka već s prvim javnim istupom krenula žustrije,

Tripalo, i dvije godine nakon svog „povratničkog“ intervjua, kao da se još uvijek zagrijavao.

Medijski je i dalje predstavljan kao „umirovljeni političar iz Zagreba“, ali koji se odnedavno

vraća u žižu javnosti, interes za njega raste, novinari ga salijeću: „Čini mi se kao da se

15 „Htjeli smo Evropu dovesti u Hrvatsku“, Nedjeljna Dalmacija, 28.1.1990., 12. 16 Isto 17 „Prva ruža hrvatske“, Danas, 16.1.1990, 15. 18 „Savka Dabčević-Kučar predsjednica Hrvatske Republike“, Nedjeljni Vjesnik, 4.2.1990, 7.

8

vraćam u neka stara vremena, samo ovaj put sam, bez kabineta, šofera, sekretarice, onih što

kuhaju kavu, i onih što prenose poruke.“19 Umjesto jačeg opozicijskog impostiranja Tripalo je

počeo s hvalom hrvatskih komunista: „Neki se čude što sam u povodu držanja hrvatskih

komunista na Kongresu SKJ izjavio da se na određeni način ponosim što sam nekada

pripadao toj organizaciji. Ja se ne mogu, niti se želim, odreći svoje komunističke prošlosti, pa

i uz njene zablude kojih je bilo.“20

Također, imao je pokoju riječ razumijevanja i za Tuđmanov HDZ: „Hrvatska demokratska

zajednica ne može se izjednačiti sa Srpskom narodnom odbranom, bez obzira na to što se

među prvima javno nisam suglasio s nekim izjavama rukovodilaca HDZ-a“, ali ipak „[t]rebalo

bi razmišljati dalje od toga da su nacionalne zastave i proklamacije o slobodi sasvim

dovoljne.“ Na stigmu gubitništva koja se oko njega kao protagonista ´71 plete Tripalo

odgovara: „Priznajem da nikada ne bih mogao steći doktorat na temu Zauzimanje i držanje

vlasti. Priznajem značajnu prednost i ranijim i sadašnjim stručnjacima za to ´znanstveno´

područje. Ali, to ipak ne može biti dokaz da je pobjednik uvijek u pravu. Sa svoje strane kao

dokaz nudim neosporivu činjenicu da su ti pobjednici socijalističku Jugoslaviju doveli u

najtežu društvenu krizu.“21 Tripalo je, dakle, sam sebe ironizirao, lakom ironijom ukinuo

mogućnost nekog svog novog i probuđenog političkog erosa. No, je li to kod njega barem

dijelom bio i kompleks superiornosti, je li takvo „umjerenjaštvo“ imalo i neku drugu logiku,

da se gradi kao netko tko će u prijelaznom razdoblju moći biti prihvatljiv svima?

Tih dana Dušan Bilandžić je, kao recenzent Tripalove knjige, u Slobodnoj Dalmaciji kazao da

će se zalagati za „reviziju partijskog stava o razdoblju maspoka.“22 Iako se radilo o kroničnom

kašnjenju, i to je bio pokazatelj da su neki kanali komunikacije dugo ostajali otvoreni. Ranije

je to bilo dijelom zato da bi Partija svoje bivše članove imala na oku, a s vremenom možda

sve više i zato da se ostavi mogućnost eventualne suradnje u budućnosti. Općenito, stječe se

dojam da je u to predizborno vrijeme vladala atmosfera ideološke širine. Dijelom je tome

pridonosila neizvjesnost. Vlast se bojala promjena, a opozicija se još uvijek, po navici, bojala

vlasti. No osjećalo se da će u narednom periodu ideologija ionako biti sporedna, nad

političkim nebom nadvijali su se oblaci nacionalne isključivosti.

19 „Drugovi boljševici, zbogom“, Danas, 6.2.1990, str. 30 20 Isto, 30. 21 Isto, 31. 22 Dušan Bilandžić, Povijest izbliza, Zagreb, 2006, 346.

9

Koalicija narodnog sporazuma – u potrazi za Havelom

Unatoč tome što su se, kako smo vidjeli, Tripalo i Savka u različitim trenucima i na različite

načine odlučili vratiti na medijsku i političku scenu, javnost ih je ipak doživljavala kao

nerazdvojni tandem, i očekivala je njihovu zajedničku akciju. Znali su to i mnogi vođe tada

nastalih opozicijskih stranaka (Slavko Goldstein, Dražen Budiša, Antun Vujić itd.) koji su

mjesecima prije izbora „oblijetali“ i Savku i Tripala želeći ih uključiti u svoje redove.23 No,

problem je bilo definiranje programa iza kojeg bi njih dvoje moglo stati, nešto što bi crpilo iz

simbolične snage hrvatskog proljeća i 1971., ali istovremeno bilo i suvremeno, odgovor na

jedno novo vrijeme.

U proljeće 1989. Hrvatski socijalno-liberalni savez (HSLS), kao prva novoformirana

opozicijska stranka (mada i dalje u okviru Socijalističkog saveza radnog naroda), je u

medijima predstavljena kao „nekomunistička, nekršćanska i nereligiozna grupa (ali ne

antikomunistička, antikršćanska i antireligiozna)“.24 Svakako, prvi koraci su bili stidljivi i

oprezni, više „nejednostranački“ nego višestranački. No ubrzo, takva nepotrebna određenja

mogla su samo dodatno suziti njihovu biračku bazu. Krajem 1989., kada su najavljeni izbori,

odnosno najkasnije do početka 1990., bilo je jasno da je HDZ sa svojom mrežom ogranaka u

zemlji i inozemstvu, koju su u vrlo kratkom roku razvili, u značajnom vodstvu pred HSLS-

om. Stoga su se HSLS i partneri HDZ-ovom hrvatskom državotvornom bloku, kao i SKH-

SDP-u, željeli suprotstaviti srednjim putem, širokom idejnom platformom, svojevrsnom big

tent koalicijom, nečim po uzoru na Havelov Građanski forum u Čehoslovačkoj. No problem

jasnog identiteta koje je i HSLS-a od početka imao preliti će se i na Koaliciju: „Mi ne znamo

reći zašto su se Budiša, Kovačević, Gotovac, Goldstein i Lerotić – svaki kao svojevrsna

paradigma – našli upravo u našoj stranci. (…) U stranku kakva je sada teško se ulazi, a lako iz

nje izlazi. A oni koji izlaze nemaju osjećaj da su nešto ´izdali´. Koga ili što se izdaje kad se

izlazi iz HSLS-a?“, razmišljao je tih dana Ljubomir Antić.25 Prvaci HSLS-a ranije su se

zanosili mišlju da unutar Koalicije forsiraju njenu liberalnu komponentu. No naposljetku,

glavni oslonac namjesto ideologije, u čemu se ionako lutalo, potražen je u velikim ličnostima

23 „Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića“, Vijenac, 17.12.2009. na: https://www.matica.hr/vijenac/412/poroajne-muke-hrvatskog-visestranacja-2678/ 24„Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića“, Vijenac, 4.6.2009. na: https://www.matica.hr/vijenac/398/poroajne-muke-hrvatskog-visestranacja-3334/ 25 „Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića, Vijenac, 25.2.2010. na: https://www.matica.hr/vijenac/417/poroajne-muke-hrvatskog-visestranacja-2418/

10

– Savki i Tripalu, koji su pak čekali do zadnjeg trenutka da javno obznane svoj novi politički

angažman.

Početkom ožujka Nedjeljni Vjesnik na naslovnoj strani objavio je - „Povratak Savke i

Tripala“. Svakako, radilo se o naslovu koji je nakon toliko godina mogao probuditi neke

emocije, premda je vizualno (bijela slova na crnoj pozadini) mogao djelovati više kao

osmrtnica nego vjesnik novog proljeća. Sinkronizirano s time najavljeno je i „stvaranje

ozbiljne nacionalno orijentirane političke snage u Hrvatskoj koja ne djeluje argumentima

opasnog emocionaliteta, bliskog ekstremnijim političkim solucijama“.26 Ta snaga nazvana je

Koalicija narodnog sporazuma, a Savka i Tripalo trebali su biti njena zaštitna lica, uz

obećanje bezbolne tranzicije, onog istog što je obećavao SKH-SDP, ali uz vjerodostojnost

koju je Partija potrošila. Iako će se Koalicija u narednom periodu uglavnom suočavati s

prigovorom da je „nacionalno mlaka“, odmah na samom početku iznijet je potpuno suprotan

prigovor – njena mononacionalnost, tj. činjenica da su joj zasad pristupile samo stranke koje

su izrasle iz potrebe i zahtjeva hrvatske nacije i nacionalnog suvereniteta. Potom se dodaje:

„Upravo zato, kada bi u postojeću Koaliciju narodnog sporazuma ušle i tzv. srpske stranke u

Hrvatskoj, izborna snaga Koalicije u tolikoj mjeri bi porasla da bi moglo biti u tom slučaju

riječi o premoćnoj izbornoj pobjedi i povijesnom političkom sporazumu na tlu Hrvatske.“27

Vodeći ljudi Koalicije uistinu su smatrali da ostvarenje hrvatske države nema bez suradnje sa

Srbima u Hrvatskoj, ali su Srbi smatrali da u takvoj državi moraju biti konstitutivni faktor.

Stjecao se dojam da Koalicija, pored toga što, kao i HDZ, uvažava sva građanska prava Srba u

Hrvatskoj, za razliku od HDZ-a priznaje ih i kao „državotvorni element buduće Hrvatske“.

Zato su ponegdje prizivane i povijesne analogije s hrvatsko-srpskom koalicijom Frana

Supila.28 Tih dana Dražen Budiša usputno je razgovarao s Dragom Roksandićem,

povjesničarom i pripadnikom manjinskog kruga srpskih intelektualaca u Hrvatskoj koji su

radili na definiranju položaja Srba u Hrvatskoj u njihovoj cjelokupnosti, a ne samo

teritorijalno, i koji mu je kazao da je spominjanje Srba u njihovoj Programskoj deklaraciji

premalo da se pridobije ijedan Srbin. Na Budišinu primjedbu da oni ipak imaju mnoge Srbe u

stranci Roksandić je odgovorio da su to Srbi bez identiteta.29 Koalicija narodnog sporazuma,

dakle, nije imala dovoljno potencijala da postane „hrvatsko-srpska“. Svaka nacija postajala je

politički program za sebe. Koaliciju su naposljetku činile: Hrvatska kršćansko-demokratska

26 „Prva proljetna koalicija“, Nedjeljni Vjesnik, 4.3.1990, 6. 27 Isto 28 „Svi kavaliri Lijepe naše“, Start, 14.4.1990, 32. 29„Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića“, Vijenac, 17.12.2009. na: https://www.matica.hr/vijenac/412/poroajne-muke-hrvatskog-visestranacja-2678/

11

stranka, Socijaldemokratska stranka Hrvatske, Hrvatska demokratska stranka, Hrvatski

socijalno-liberalni savez, a do održavanja izbora priključile su se i neke druge stranke poput

Hrvatske seljačke stranke (frakcija) i Hrvatskog mirotvornog pokreta.30 No njen forte ipak su

činile tzv. izvanstranačke ličnosti, redom navedene na programskom letku KNS-a od 1.ožujka

1990.: Savka Dabčević-Kučar, Ivan Supek, Miko Tripalo, Dragutin Haramija, Srećko Bijelić.

Tripalo je dakle, u tom poretku bio tek treći.

„Tripalo je političar koji ima još uvijek prepoznatljivo komunistički jezik (…) A povrh toga,

nije dokraja određen ni po nacionalnoj crti“, govorio je tih dana Marko Veselica, predsjednik

HDS-a. Veselica je Tripalu spočitavao i „katastrofalan nastup u ´Ciboninoj´ dvorani“, na

najvećem skupu koji je Koalicija imala, pred 7000 ljudi.31 Tripalo je u Ciboni 17. ožujka,

između ostalog, rekao: „Protiv smo promjena republičkih i jugoslavenskih granica, kao i

protiv autonomija u Hrvatskoj.“ Također, da je za povratak emigranata „osim terorista i onih

koji su se dokazano ogriješili o zakone i međunarodne konvencije“, ali i da je „NDH (…) za

nas bila fašistička tvorevina.“ Savka je, pak, govorila da „Želimo biti vlasnici i gospodari u

svojoj zgradi, a ničija depandansa, da u toj zgradi ravnopravno žive svi stanari, bez obzira na

to koje su nacionalnosti.“32 To je bilo slikovitije i primjerenije tadašnjem političkom diskursu

i pomalo je podsjećalo na umjereniju varijantu one HDZ-ove sintagme: „Hrvatska puška na

hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu.“

„Tripalo je Tripalo samo uz Savku! Sam za sebe on ne znači ono isto što i u tandemu sa

Savkom!“, ogolila je stvar do kraja jedna demokršćanka. Ipak, ostali „proljećari“, posebno

Dragutin Haramija i Srećko Bijelić, do kraja su inzistirali na Tripalu kao frontmenu, čak i po

cijenu raspada Koalicije.33

U međuvremenu on je javno nastavio s retorikom u svom stilu: „Da sam kandidat na

američkim izborima ja bih vam rekao kako sam u najboljoj snazi i kondiciji. Ovako, iskreno

govoreći, osjećam pomalo umor od svega ovoga.“34 Također je izrazio svoje mišljenje o tzv.

„antikomunističkom sindromu“ koji sada svu povijesnu krivicu tovari na leđa Partije: „To je

danas trend u cijeloj Evropi, pa i u nas. Osobno mislim da nije potpuno pravedan, ali ga

30 Ivan Jelić; Mario Kevo, „Demokratske promjene u općini Slavonski Brod (1990.)“, Časopis za suvremenu povijest 37, br. 2, 2005, 335-353. 31 Darko Hudelist, Banket u Hrvatskoj: Prilozi povijesti hrvatskog višestranačja 1989-1990., Zagreb, 1991, 331. 32 Slobodna Dalmacija, 18.3.1990., 3. 33 Darko Hudelist, Banket u Hrvatskoj, 331-332. 34 „Iskušenja novog uzleta“, Danas, 13.3.1990, 10.

12

razumijem.“35 No već i takve izjave bile su dovoljne da neki ustvrde da Tripalo nije raskrstio

sa svojom komunističkom prošlošću. On je djelovao koncilijantno, više kao distancirani

kritičar zbivanja nego punokrvni političar koji bi trebao proživljavati svoju političku

renesansu. Po svom habitusu on je možda bio veći „sporazumaš“ od svih ostalih u Koaliciji.

No, obje političke biografije, i Savke i Tripala, u općoj predožbi ostati će vezane upravo uz

pojam nedostižnog „povijesnog sporazuma“, u čijem su dosezanju tobože bili onemogućeni i

1971. i 1990. godine. Tripalo će do kraja inzistirati da je Hrvatska i 1971. svoje odnose s

ostatkom Jugoslavije htjela rješavati: „Sporazumom. Naime, mi smo smatrali da su

ekonomska rješenja koja smo predlagali u interesu sviju, samo da svi još nisu spremni da to

vide.“36 Savka će, pak, možda i stoga što je svoja sjećanja objavila nekoliko godina nakon

Tripala, na prigovor da hrvatsko (proljećarsko) rukovodstvo ipak nije vodilo dovoljno računa

o „saveznicima“ u Jugoslaviji (prije svega srpskim liberalima, ali i ostalima poput Staneta

Kavčiča u Sloveniji ili Krste Crvenkovskog u Makedoniji), odgovoriti da su ekonomski

razlozi, borba za interese Hrvatske, na kraju rezultirali time da bi „dogovor (…) bio neplodan

i nepotreban. Trebao nam je kako bismo zaštitili hrvatske interese – to je bio smisao svakog

dogovora.“37 No to logično priznanje da je nemoguće ostvariti svoje interese, a da pritom baš

niti jedan tuđi interes ne bude oštećen, stizalo je prekasno. Uostalom, i Savkinu motivaciju da

to na taj način obznani treba uzeti s rezervom. Bio je to dio nastojanja, u kojima je Tripalo

manje sudjelovao, da se hrvatsko proljeće potpuno kroatizira, da se maltene raskine svaka

veza s jugoslavenskim kontekstom.

No, to što Tripalo nikad nije htio nepovijesno dejugoslavizirati hrvatsko proljeće ne znači da i

sam nije spadao pod određeni tip hrvatskog nacionalizma, primjerice onaj koji je za

pomirljivost prema Srbiji, ali i za oštriju retoriku prema Srbima u Hrvatskoj, kao prema

unutarnjem problemu: „Ako hoćete baš otvoreno da vam kažem onda ću reći da su po mom

mišljenju Srbi od oslobođenja do danas u Hrvatskoj uvijek bili u privilegiranom položaju.“

No taman kad bi odlučio udariti po hrvatskim Srbima i njihovim idejama o autonomiji

uslijedila bi ekvidistanca: „Protiv smo autonomije kao što smo i protiv mijenjanja unutrašnjih

i vanjskih granica Jugoslavije.“38 On je iste teze plasirao i u intervjuima i na masovnim

skupovima, gotovo bez nijansiranja i prilagođavanja trenutku. Tako Tripalu nisu mogle

pomoći ni naslovnice ni bombastično intonirani novinski tekstovi koji su ga uznosili i vraćali

35 Isto, 11. 36 „Miko Tripalo: Od 1971. do neostaljinizma“, Start, 6.1.1990, 83. 37 Savka Dabčević-Kučar, ´71: hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb, 1997, 1026. 38 „Iskušenja novog uzleta“, Danas, 13.3.1990, 11.

13

iz (politički) mrtvih. On je ostao trajno ambivalentan. Bio je preveliki hrvatski nacionalist da

bi bio autentični popperovac, a ujedno premali nacionalist da bi bio vođa (otac) nacije u

dramatičnim vremenima. Očito, Jugoslavija nije bila Čehoslovačka, Tripalo nije bio Havel, a

Popperovo „otvoreno društvo“ nije bila mirođija bez koje jugoslavenski narodi i elite nisu

mogli zamisliti svoju sutrašnju čorbu.

Vrijeme i okolnosti išli su na ruku radikalnijim opcijama. Bilo je neke simbolike u tome da se

baš na dan velikog povratka Savke i Tripala (4. ožujka 1990.) na Petrovoj gori održavalo

masovno okupljanje Srba iz Hrvatske i ostalih dijelova Jugoslavije pod nazivom „Narodni

zbor bratstva i jedinstva“. Iako je situacija bila naelektrizirana, taj skup je ipak prošao mirno,

bez incidenta. Liberalni koalicionaši Ljubomir Antić i Danijel Ivin željeli su tog dana na

Petrovoj gori neposredno doživjeti raspoloženje Srba. Vratili su se potišteni: „Doista je teško

reći što bi se moglo svesti pod ´opću volju´ ovih ljudi, osim što su nezadovoljni što se ništa

nije dogodilo (…) Samo je jedno sigurno: Hrvatsku ne žele doživjeti kao svoju državu. Boje

se hrvatske suverenosti. Njezino jačanje doživljavaju isključivo kao vlastito ugrožavanje.“39

Taj skup bio je veliko pogonsko gorivo za Tuđmana i HDZ. No dok se raspoloženje u narodu

u tjednima pred izbore osjetno i nepovratno radikaliziralo medijska slika još uvijek je

izgledala drukčije. Zagrebački mainstream mediji (Vjesnik, Večernji list, Danas, Slobodni

tjednik itd.) su i dalje favorizirali Koaliciju kao najbolje, umjereno rješenje, a dijelom su

protežirali i reformirani SKH-SDP. Hrvatska demokratska zajednica i njeni predstavnici

dobivali su najmanje prostora.40 „Koalicija demokrata i reformatora trebalo bi da osigura da

se komunisti uklone, nacionalisti zaustave i da se demokracija ustali“, sažeo je Vladimir

Gligorov idealnu (post)izbornu projekciju. S druge strane „[n]acionalisti na vlasti i u Srbiji i u

Hrvatskoj, to je kraj države, a kamoli ne demokracije. Ako se to ne dogodi, mogao bi se

razviti razuman politički prostor“.41 No, unutarhrvatska i jugoslavenska konstelacija su sve

manje pogodovale prerazumnim rješenjima. Slobodna utakmica u političkoj areni tražila je

sraz, borbu, napetost. Jedan od problema Koalicije bio je i taj što ona kao da nije mogla

pronaći dovoljno velikog neprijatelja. Naposljetku pojam „sporazuma“ implicirao je da

takvog neprijatelja možda ni nema. On je u sebi upravo i sadržavao etimološki korijen

„razuma“ (spo-razum), dakle razumnog pristupa i razrješenja političkih protuslovlja. Za prve

izbore koji su bili nabijeni ne samo sadržajem nego i emocijama, simbolikom, oslobađanjem

39 „Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića“, Vijenac, 11.3.2010. na: https://www.matica.hr/vijenac/418/poroajne-muke-hrvatskog-visestranacja-2365/ 40 Tomislav Kardum, „Medijska pristranost? : Izbori u Hrvatskoj 1990. u hrvatskom tisku“, Časopis za suvremenu povijest 53, br. 2, 2021, 428-432. 41 Vladimir Gligorov „Zablude o koaliciji“, Danas, 20.3.1990., 27.

14

velike količine zapretene energije, takav (pre)racionalni pristup mogao je djelovati odbojno, u

raskoraku s trenutkom. Koalicija nije razigrala narodnu imaginaciju, ona je nastupila politički

previše korektno. Uslijed nove nacionalne, ovoga puta predizborne, euforije i opijenosti njeni

protagonisti zaigrali su na kartu trezvenosti. Na jednom koalicijskom prijemu u hotelu

Esplanade organizatori su svojim gostima i simpatizerima poslužili bezalkoholne koktele. Igor

Mandić se tim povodom duhovito izjasnio: „Pristupam Tuđmanu!“42

Kako su se izbori približavali, u stalnim laviranjima i osluškivanjima domaće i inozemne

situacije, jačalo je mišljenje da bi za uspjeh na izborima Koalicija trebala više isturiti desno tj.

„demokršćansko“ krilo.43 Na to ih je mogao navesti veliki uspjeh demokršćana na izborima u

Istočnoj Njemačkoj koji su održani 18. ožujka iste godine. Tako se u ekspresnom roku od

„nekršćanskog“ HSLS-a stiglo do maltene „demokršćanske“ Koalicije narodnog sporazuma.

Oni do samoga kraja nisu vidjeli kontradikciju između doktrinarnih natezanja s jedne i široko

proklamirane inkluzivnosti s druge strane. Tako, dok su oni trošili materijal na podizanje

(političkog) šatora nad šatorom, HDZ i Tuđman uzeli su samo komad tkanine, obojali ga u

crven-bijelo-plavo i na njemu napisali - „država Hrvatska“.

No, nekih emocija je naposljetku ipak bilo. Nekoliko tjedana nakon izbora redatelj Antun

Vrdoljak, koji je u početku bio uz Koaliciju, pa potom ipak prišao Tuđmanu i HDZ-u, izjavio

je da mu „ništa (…) nije tako pomutilo radost poslije pobjede HDZ kao poraz Mike i

Savke.“44 Sigurno nije bio jedini koji je osjećao tu vrstu ambivalencije. Bio je to konačni

rastanak od 1971. godine. Novi dramatični događaji su svaku priču o „ljudima iz 1971.“ činili

sve više deplasiranom.

Kasnije, kada jugoslavenska kriza već eskalira, bilo je lako krivnju za čitav slijed događaja

prebaciti na međunarodni faktor koji je valjda trebao bolje povući demarkacijsku liniju

između totalitarizma (pa i onog nacionalnog) i opredjeljenja za demokraciju, te na vrijeme

prepoznati i podržati hrvatske, slovenske, srpske i druge „Havele“. Umjesto toga Amerika se

povukla, a Jugoslaviju prepustila Europljanima.45 Valja samo dodati da su ti Europljani potom

odlučili Jugoslaviju prepustiti samim Jugoslavenima. Ironično, idealistička parola s kraja 19. i

42 „Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića“, Vijenac, 22.4.2010. na: https://www.matica.hr/vijenac/421/poroajne-muke-hrvatskog-visestranacja-2178/ 43 „Svi kavaliri Lijepe naše“, Start, 14.4.1990, 33. 44 Slobodna Dalmacija, 22.7.1990, 13. 45 Albert Bing, „Hrvatsko proljeće (Miko Tripalo i Ivan Supek) i vrijeme promjena: kontinuitet demokratske evolucije hrvatske politike na prijelazu osamdesetih u devedesete godine 20. stoljeća“, u: Hrvatsko proljeće 40 godina poslije (ur. Tvrtko Jakovina)., Zagreb, 2012, 359.

15

početka 20. stoljeća: „Balkan balkanskim narodima“, nikada nije bila stvarnija nego 1990-ih

godina.

Odustajanje od Jugoslavije

Hrvatsko proljeće bilo je heterogeno, ali ne i stihijsko, u njemu je bilo sustavnosti (kako je

govorio Miloš Žanko: „U tom nacionalističkom ludilu ima sistema“), ali ono nije bilo samo

iracionalno. Ono je značilo postavljanje pitanja društvenih, ekonomskih i političkih odnosa

koja je tadašnja generacija morala postaviti, ako nije željela biti povijesno opkoračena,

zaboravljena. Točno je da nacionalno pitanje tada nije iznijeto kao prvenstveno državno

pitanje.46 Društvo, ekonomija, ideologija i sistem bili su jezik kojim se govorilo i koji je bio

razumljiv i na unutarnjem i na vanjskom planu. Pitanja nacionalne kulture, nacionalne

državnosti djelovala su pomalo passer. Iako pažljivom analizom diskursa vjerojatno ne bi

bilo teško dokazati da je Tripalo uvijek ostao bliži ovakvom, možda izvornom, „društvenom“

proljećarstvu, dok je Savka retroaktivno sve više isticala upravo njegovu državotvornu

komponentu, ipak su se te razine nerazdvojno ispreplitale. No 90-ih će ´71 biti reducirana

samo na godinu koja je nešto podrivala i rušila (Jugoslaviju, komunizam), koja je bila samo

proračunata etapa u stvaranju samostalne hrvatske države, a ne i ona koja je istovremeno

značila i najveću koncentraciju optimizma i nade u socijalizam, samoupravljanje, Hrvatsku i

Jugoslaviju.

Tripalov stav po pitanju države ni početkom 90-ih nije bio aprioristički, poput primjerice

onoga koji je najdulje prevladavao u hrvatskoj emigraciji da je „bilo kakva hrvatska država

bolja od bilo kakve Jugoslavije“. Čak i kada gradualno ugasnu i posljednje jugoslavenske

iluzije, on će bez odgode odmah stati na poziciju da „biti protiv ikakve Jugoslavije nije isto

što i biti za bilo kakvu Hrvatsku“.

Trvenja oko jugoslavenske forme i sadržaja nastavit će se još neko vrijeme. Često se

zaboravlja da je Jugoslavija ipak nadživjela svoju komunističku partiju i režim, pa makar i

nakratko. U jednoj od epizoda iznošenja „sopstvene bede“ pred inozemstvom sudjelovao je i

Tripalo. Krajem studenog 1990. u Rimu je, zajedno s Dobricom Ćosićem, Cirilom Zlobcem i

Vojinom Dimitrijevićem, bio izlagač na skupu pod nazivom „Kamo ide Jugoslavija?“, kojeg

su organizirale Talijanska socijalistička stranka i Međunarodni institut za političku,

46 Isto, 362.

16

ekonomsku i kulturnu suradnju. Svi sudionici poznavali su se od ranije. U avionu kojim su

zajedno kretali iz Beograda bili su raspoloženi i za šalu. Ćosić je u jednom trenutku rekao

Cirilu Zlobcu: „Ama Ćiro, pusti mene i Miku da kao Srbija i Hrvatska rešimo između sebe

naše probleme, kao u stara dobra vremena – a vi ćete posle s nama.“47 U Rimu, međutim,

atmosfera je bila ozbiljnija, zabrinuti stranci slušali su svoje goste koji su pred njima

demonstrirali dramatično razmimoilaženje. Tripalove teze svodile su se na sljedeće: Hrvatska

i Slovenija ne mogu zauvijek čekati ostale jugoslavenske republike da se demokratiziraju,

okrenu višepartijskom sustavu, tržišnom gospodarstvu, privatnom vlasništvu i zaštiti ljudskih

prava; Europa je predugo na Jugoslaviju gledala u cjelini, kao na geostratešku činjenicu, bez

uzimanja u obzir njene unutrašnje složenosti; Europa ne treba s podcjenjivanjem pristupiti

trenutnom rješavanju nacionalnih pitanja u Jugoslaviji i proglasiti to nečim anakronim i

balkanskim, no ne treba zanemariti ni ekonomska i socijalna pitanja koja će uskoro izbiti u

prvi plan, i naposljetku, pitanje preuređenja Jugoslavije ne treba biti terminološko (federacija

ili konfederacija) nego sadržajno, suštinsko, ali ipak dodaje da je, bar što se Hrvatske tiče,

termin „federacija“ istrošen i kompromitiran.48 On je uvjeren da postojeće stanje više ne želi

nitko, čak ni oni koji tvrde da su za očuvanje postojećeg, misleći prije svega na Srbiju.49 Stoga

je potrebno pronaći održivi tranzicijski model prema Europskoj zajednici:

„Najbezbolniji put bi bio da se na organe nove višenacionalne zajednice u Jugoslaviji

prenesu one nadležnosti, što će ih organi Evropske Unije dobiti 1992. Na taj način bi, uz

ispunjavanje drugih, nimalo lakših uvjeta/ funkcioniranje istinskog višepartijskog

demokratskog sistema, tržišne privrede, preobrazbe društvenog vlasništva, situacije na

Kosovu, prava i ravnopravnosti svih vrsta manjina, sloboda i prava čovjeka/, mogle sve

naše republike zajednički ući u Evropu.“50

Iz perspektive kasnijih tragičnih događaja ove Tripalove teze mogu djelovati razumno,

konstruktivno, optimistično. Ipak, nemoguće je u njima ne primijetiti podijeljene osjećaje

prema čitavom proteklom jugoslavenskom iskustvu, što se odražavalo i na sve buduće

projekcije. Otuda i mnoge kontradiktornosti koje je Tripalo očitovao: Nebitno je hoćemo li

novu zajednicu nazivati „federacijom“ ili „konfederacijom“ nego je važno koji će biti njen

sadržaj, ali ipak nama Hrvatima se ogadio termin „federacija“, pa bismo radije

„konfederaciju“. Kao referencu za novi model zajedništva treba uzeti nastajuću Europsku

47 „Dove va la Jugoslavia?“, Svet, 12.12.1990, 20. 48 Osobni fond Mike Tripala, Arhiv Miko Tripalo, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, kut. 43. , „Izlaganje na skupu ´Kamo ide Jugoslavija´“, Rim 1990., 1-6. 49 Isto, 8. 50 Isto, 11.

17

uniju, ali ne naprosto kopirati, jer presađivanje jednih rješenja na drugi teren može izazvati

više štete nego koristi. Nacionalno pitanje je ključno, i treba mu se posvetiti, ali ipak pitanja

društva, pluralizma, ljudskih prava, ekonomskog razvoja su još i važnija. U Jugoslaviji smo

svi ravnopravni, ali ipak treba slijediti Hrvatsku i Sloveniju jer one najbolje znaju kuda treba

ići itd. Takve Tripalove teze mogle su samo naići na hladan tuš s druge strane. Ćosić je

uglavnom govorio o srpsko-hrvatskim i drugim povijesnim prijeporima, neodrživosti

postojećih granica i ustvrdio da je pouzdano samo to da je „Jugoslavija u raspadu“, ali da su

„spoljni činioci opstajanja Jugoslavije u sklopu očuvanja evropskog status-kvo-a, možda (…)

još uvek presudniji od unutrašnjih u održavanju tog kanceroznog balkanskog bolesnika“.51 On

očito nije vidio da se od spomenutog europskog statusa quo polako, ali sigurno odustajalo.

Europa je krenula ka ujedinjenju. Ali nacionalni ideolozi na prostoru Jugoslavije, i Ćosić kao

jedan od najvažnijih među njima, odlučili su najprije obaviti neka svoja ujedinjenja. On će

ostaviti i svjedočanstvo o nepomirljivim razlikama koje su u Rimu ispoljene: „Moje polemike

sa Zlobecom i Tripalom nisu se dopale Italijanima. Pažljivo su nas slušali i bilo im je sasvim

jasno – kuda ide Jugoslavija. Za to saznanje nije trebalo da nam plaćaju avionske karte i tri

dana boravka u osrednjem rimskom hotelu.“52

U Hrvatskoj neki će Tripalove stavove tumačiti kao želju da se Jugoslaviju ipak, i unatoč

svemu, sačuva. No i sami svjesni nategnutosti takvog zaključka, neće im biti suviše teško

primijetiti da „Tripalo oscilira između optimizma i pesimizma, između nekih nada i nekih

strepnji, i teško mu je decidirano zauzeti stav.“53

S obzirom da je Tripalo tada već bio član Predsjedništva novoosnovane Hrvatske narodne

stranke (listopad 1990, s predsjednicom Savkom Dabčević-Kučar), a kao takav je putovao i u

Rim, premda je očito još uvijek sebi dozvoljavao slobodu nadstranačke ličnosti, njegova

nedecidiranost mogla je postati i problem stranke tj. njenog proboja na novom hrvatskom

političkom tržištu, a ne samo njegov osobni. Odjednom, bilo je važno isforsirati Tripalovo

otvoreno i rezolutno antijugoslavenstvo. Zato će on već u siječnju 1991., na nekoliko

stranačkih skupova, proklamirati: „[M]i ne želimo nikakvu Jugoslaviju!“54 Bilo je to u skladu

s trenutkom, kako je netko iz HNS-a tih dana objasnio: „Radikalizaciju stavova rodio je

povijesni trenutak koji ne trpi kompromise – s jedne strane su Hrvatska i njezini interesi, a s

51 „Dove va la Jugoslavia?“, Svet, 12.12.1990, 20-22. 52 Dobrica Ćosić, Lična istorija jednog doba: Vreme raspada 1981-1991, Beograd, 2009, 243. 53 „Federacija ili konfederacija - važno je sačuvati Jugoslaviju“, Novi list, 9.12.1990., 9. 54 „Ne želimo nikakvu Jugoslaviju“, Vjesnik, 27.1.1991.

18

druge svi njezini neprijatelji otvoreni i oni uvijeniji.“55 Nitko, pa ni Savka ili Tripalo, nisu bili

tako jaki pojedinci da bi se mogli, ili čak htjeli, oduprijeti perpetuirajućem nacionalizacijskom

mehanizmu koji je sve usisavao u sebe. No, neki mehanizmi ipak su bili jači od drugih.

Jugoslavija je nepovratno nestajala, ali ne toliko u srazu srpskog i hrvatskog nacionalizma,

već prvenstveno u sendviču između projekcija Velike Europe koja je povlačila sve (pozitivne)

konzekvence pada Berlinskog zida i (Velike) Srbije koja nije htjela vidjeti epohalni značaj tog

pada. Naposljetku, te dileme na ovom prostoru nisu razriješene ni do danas. Balkan se i dalje,

unatoč mnogim željama i nastojanjima, čini kao „swing-regija“, prostor nedovršene političke

arhitekture. Hrvatska se iz tog post-jugoslavenskog kotla uvelike izvukla (kroz članstvo u EU

i NATO-u), ali hrvatska politika iz 90-ih i dalje (pre)nosi sa sobom hipoteku jer se u tim

prijelomnim vremenima postavila reaktivno, s osnovnom kontradikcijom da je pokušala ići na

repu i jednog i drugog koncepta, i europskog i (veliko)srpskog. Dakle, Hrvatska je načelno

bila za mir, postojeće granice, zajednički ulazak u Europu bez granica, ali uz rezervnu

varijantu da ako Srbija ipak krene u novo omeđivanje svojeg teritorija onda će i Hrvatska

razmisliti o svojim granicama.56 Stoga ni ona nije odoljela igri koja je nacionalno pitanje

postavljala kao pitanje teritorija, pa i etničke homogenizacije. Naravno, ljudi u povijesti nisu

anđeli, moraliziranje katkada nije previše svrsishodno, naročito među povjesničarima, no ti

isti povjesničari ne bi se trebali miriti, niti sekundirati raznim moralkama koje opstaju u

političkoj sferi. Nije li stoga vrijeme da se i u Hrvatskoj otvore pitanja napetog odnosa i trenja

između triju koncepata: obrambenog (nametnutog), pravednog i pobjedničkog rata? Ovdje se

zasad sve tri odrednice upotrebljavaju kao samorazumljive poštapalice. No, kako reakciju

nužne obrane, borbe za pravdu, uspostavljanje reda i mira (uostalom završne ratne akcije

Bljesak i Oluja nisu samo slučajno nazvane upravo vojno-redarstvenima), spojiti s

prolongiranim slavljem i trijumfalizmom? Kako se pita Cian O´ Driscoll u svojoj seminalnoj

studiji Victory: The Triumph and Tragedy of Just War (2019): „Pobjeđuje li jedan sudac kada

zločinca pošalje na vješala? Može li uopće biti pobjednika u pravednom ratu?“ Također, je li

posve isto željeti pobjedu i željeti mir? Nešto je uvijek preče. Američki predsjednik Woodrow

Wilson je na kraju Prvoga svjetskoga rata zagovarao saveznički „mir bez pobjede“, jer

pobjeda bi donijela samo takav „mir koji bi bio nametnut gubitniku“. Ne može se inzistirati na

55 „Čitatelji dovedeni u zabludu“, Novi list, 31.1.1991. 56 Takva politička međuzavisnost je, čini se, zacrtana vrlo rano. U HDZ-ovom “Proglasu građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelomu hrvatskom narodu” od 29.11.1989. između ostalog je stajalo: „Nasuprot javno izloženim planovima o stvaranju Velike Srbije, u okviru ili izvan SFR Jugoslavije, i to na račun i hrvatskog i drugih nesrpskih naroda, ističemo zahtjev za teritorijalnom cjelinom hrvatskog naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama.“

19

jednome, a da se istovremeno ne žrtvuje ponešto od drugoga. Još je sveti Augustin znao da

pravedni rat nije nikakva slavna epopeja i trijumf nego prije teret koji treba nositi. Na našim

balkanskim primjerima teorijsko i praktično produbljivanje ovakvih pitanja dovelo bi u

sumnju mnoge samorazumljive pretpostavke i dalo nam za misliti. Taj put je tek pred nama.

Marino Badurina je doktorand na poslijediplomskom studiju „Moderne i suvremene

hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu“ na Filozofskom fakulteta Sveučilišta u

Zagrebu. Njegovi interesi posebno su usmjereni prema historiji intelektualaca, intelektualnoj

historiji i historiji ideja. Tema doktorske teze na kojoj radi je „Intelektualci i hrvatsko

nacionalno pitanje u političkim, društvenim i kulturnim previranjima u Hrvatskoj (1967. –

1974.)“

Esej je nastao u sklopu projekta „Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske

interpretacije“ kojeg uz podršku Heinrich Böll Foundation realizira Udruženje za modernu historiju.