E U R O P S K O P R A V O

I. NEPOSREDNI UČINAK I NADREĐENOST PRAVA ZAJEDNICE1. NAČELO NEPOSREDNOG UČINKA

Ako odredba prava Zajednice ima neposredan učinak, nacionalni sud primjenjuje tu odredbu kao dio nacionalnog prava. Nije nužno da se odredbom nacionalnog prava posebno na to upućuje. Međutim, potrebno je da u tom smislu postoji opća odredba nacionalnog prava o neposrednom učinku.

U slučaju Van Gend en Loos, Europski sud je prvi put odlučio o neposrednom učinku. To je jedna od najznačajnijih presuda koju je Europski sud ikada donio. Slučaj je nastao kada se pred nizozemskim tribunalom privatno trgovačko društvo pozvalo na pravo Zajednice u sporu pokrenutom protiv carinskih vlasti Nizozemske. Tribunal se obratio Europskom sudu. Glavno je pitanje bilo je li članak 12. Ugovora o EZ neposredno primjenjiv. Čl. 12. je u to vrijeme glasio (Ugovorom iz Amsterdama zamijenjen je novom odredbom): „Države članice neće uvoditi nove uvozne ili izvozne carine ili dadžbine s jednakim učinkom, i neće povećavati one koje se sada primjenjuju u međusobnim trgovinskim odnosima.“

Ta je odredba upućena državama članicama; ona im nameće obvezu, ali izričito ne dodjeljuje pojedincima nikakvo odgovarajuće pravo uvoziti robu bez plaćanja carina uvedenih nakon što je stvorena EZ, niti izričito navodi da će takve carine biti nevaljane. Zbog tih se razloga može pomisliti da ta odredba nije izravno primjenjiva. Međutim, Europski sud je zauzeo stav da nije smetnja za neposredni učinak te odredbe samo što je ona upućena državama članicama i što privatnim osobama izričito ne dodjeljuje prava.

Europski sud je umjesto toga postavio drugačiji kriterij za neposredni učinak: „Formulacija čl. 12. UEZ-a sadrži jasnu i bezuvjetnu zabranu koja nije pozitivna, već negativna obveza. Štoviše, tu obvezu države nisu ograničile nikakvom rezervom kojom bi se njena implementacija uvjetovala donošenjem pozitivnih zakonskih mjera na temelju nacionalnog prava. Sama narav te zabrane čini je idealnom da proizvede neposredan učinak u pravnim odnosima između država članica i njihovih podanika.“

U kasnijim slučajevima taj je kriterij preinačen i poboljšan. Odbačen je prijedlog da samo negativne obveze (zabrane) mogu imati neposredan učinak te sada taj kriterij navodi da za neposredan učinak obveza mora biti:

1. jasna i nedvosmislena,2. bezuvjetna,3. njen učinak ne smije ovisiti o daljnjem djelovanju bilo Zajednice, bilo nacionalnih vlasti

JASNOST I NEDVOSMISLENOSTKao i mnogi propisi nacionalnog prava, tako je i pravo Zajednice često nejasno i dvosmisleno. Međutim,

to nije samo po sebi smetnja neposrednom učinku; Europski sud je nadležan za tumačenje prava Zajednice, nakon kojega će sve dvosmislenosti biti riješene.

Stoga, teškoća nije toliko u dvosmislenosti, koliko u općenitosti i nedostatku određenosti. Ako propis samo postavlja opći cilj ili politiku koju treba provoditi, a ne navodi primjerena sredstva za njeno ostvarenje, teško on može predstavljati pravno pravilo pogodno za sudsku primjenu. Dobar je primjer takve odredbe, odredba koja glasi: „Države članice poduzet će sve potrebne mjere, bilo opće ili posebne, da osiguraju ispunjenje obveza koje proizlaze iz UEZ-a ili djelovanja institucija Zajednice.“ Ova odredba je suviše općenita da bi bila neposredno primjenjiva.

Stupanj određenosti ovisit će o konkretnoj situaciji. Visok stupanj određenosti izuzetno je bitan u slučaju kaznenog prava. Primjerice, ako regulativa Zajednice traži da država članica donese mjeru kojom se uvode kazne za povredu prava Zajednice, ne može se ni pomisliti da bi Europski sud mogao odlučiti da je time ustanovljeno novo kazneno djelo na osnovi neposrednog učinka odredbe Zajednice, ako država članica nije donijela potrebne mjere.

BEZUVJETNOSTNije smetnja da neka odredba Zajednice ima neposredan učinak samo zato jer prava koja dodjeljuje ovise

o nekom čimbeniku ili događaju; jednom kada je taj uvjet ispunjen, ne postoji razlog zbog koje je nacionalni sudovi ne bi trebali provoditi. Radije se pod zahtjevom bezuvjetnosti podrazumijeva da to pravo ne smije ovisiti o nečemu što je unutar nadzora neke neovisne vlasti, poput institucije Zajednice ili same države članice. Ono osobito ne smije ovisiti o prosudbi ili diskreciji bilo kojeg takvog tijela.

Primjer situacije gdje je riječ o prosudbi ili diskreciji institucije Zajednice pružaju članci 87.-89. UEZ-a. Oni se odnose na državnu potporu koja narušava tržišno natjecanje dajući prednost nekim trgovačkim društvima ili proizvodima pred drugima. Može se pomisliti da su te odredbe u dostatnoj mjeri određene da mogu imati neposredni učinak, međutim čl. 88. predviđa da će Komisija odlučiti o tome da li davanje takve potpore povrjeđuje čl. 87. UEZ-a, i narediti državi članici koja ih je povrijedila da je ukine unutar roka koji odredi Komisija. Štoviše, odredba čl. 88. UEZ-a dopušta Vijeću da odobri davanje potpore koja bi se inače mogla smatrati suprotnom Ugovoru.

Ekstreman bi primjer prava ovisnog o diskreciji države članice bila odredba koja navodi: „Svaka će država članica, ukoliko to smatra poželjnim…“. Ova odredba nikako ne bi mogla imati neposredan učinak, iz razloga što ukoliko ne bi djelovala sukladno odredbi, država članica bi uvijek mogla tvrditi da nije smatrala poželjnim to učiniti.

Ograničena, ali još uvijek značajna diskrecija postoji kada pravo Zajednice zahtjeva ostvarenje nekog cilja, ali dopušta državama članicama odabir sredstava. Primjer je odredba prava zajednice koja zahtijeva od

1

država članica da provedu načelo jednakosti muškaraca i žena u zapošljavanju. Između ostalog ta odredba obvezuje države članice osigurati pravno sredstvo za žrtve diskriminacije. U slučaju Von Colson čija je zamolba za zaposlenje odbijena zbog njenog spola, tvrdila je da joj pravo Zajednice daje pravo s neposrednim učinkom zahtijevati od suda da naloži poslodavcu da je zaposli. Europski sud je odlučio da postoje razni načini na koje države članice mogu izvršiti svoju obvezu osiguranja pravnog sredstva. Primjerice, žrtvi diskriminacije može se dati pravo da zahtijeva da je se zaposli ili dati pravo da zahtijeva naknadu štete. Svako će djelotvorno sredstvo predstavljati izvršenje te obveze države članice. Diskrecija koja je dana državama članicama posljedično predstavlja smetnju za neposredni učinak te obveze.

Sasvim je drugačije vrste diskrecija dana u tzv. ograničavajućim klauzulama koje se dosta često javljaju u raznim dijelovima Ugovora. Uobičajeni je obrazac da ugovor dodjeljuje prava, ali dopušta državama članicama da ta prava u posebnim slučajevima ograniče, s time da se podrazumijeva kako zainteresirane države članice trebaju odlučiti opravdava ili konkretna situacija pribjegavanje ograničavajućoj klauzuli. Primjer za to je odredba UEZ-a koja radnicima daje pravo slobodnog kretanja između država članica, ali predviđa da to pravo podliježe ograničenjima opravdanim na osnovi javnog poretka, javnog morala, javne sigurnosti i javnog zdravlja. Budući da nacionalne vlasti odlučuju o zahtjevima javnog poretka ta odredba čini pravo na useljenje ovisnim o uvjetima koji ovise o prosudbi države članice.

S obzirom na to, može se pomisliti da je pravo na slobodu kretanja koju daje odredba UEZ-a uvjetovano i da s obzirom na ugrađeni čimbenik diskrecije ne može imati neposredni učinak. Međutim, u slučaju Van Duyn vs. Home Office, Europski sud je odbacio taj argument. U tom se predmetu radilo o Nizozemki koja je htjela ući u Ujedinjeno Kraljevstvo da bi se zaposlila u scijentološkoj crkvi. Britanska je vlada nekoliko godina prije toga zaključila da je scijentologija štetna za mentalno zdravlje njenih sljedbenika i vodila je politiku otežavanja njenog djelovanja, premda je nije proglasila nezakonitom. Jedna od posljedica takve politike bila je odbijanje useljeničkih dozvola sljedbenicima scijentologije. Kada je gospođica Van Duyn stigla u UK, odbijena joj je dozvola za ulazak, a to je opravdano na osnovi odredbe o javnom poretku. Ona je potom pokrenula postupak pred engleskim sudom da bi tu odluku pobila, a jedno od pitanja koje se postavilo bilo je, ima li odredba UEZ-a koja daje radnicima pravo slobodnog kretanja između država članica neposredan učinak. Upućen je zahtjev Europskom sudu za donošenje odluke o prethodnom pitanju i tvrdilo se da čimbenik diskrecije ukida mogućnost neposrednog učinka. Europski sud je to odbacio na osnovi toga da primjena odredbe podliježe sudskom nadzoru. Time je uputio na činjenicu da odluke nacionalnih vlasti donijete na osnovi te odredbe podliježu nadzoru sudova država članica.

Razlika između situacije u predmetu Van Colson i one u predmetu Van Duyn izgleda da je u tome što su u predmetu Van Colson države članice imale diskreciju u pogledu provedbe prava, dok je u predmetu Van Duyn pravo bilo predviđeno pravom Zajednice, a državama članicama dana je samo ograničena vlast njegova ograničavanja u određenim okolnostima. U prvom slučaju pravo nije bilo potpuno sve dok država članica nije djelovala, a u drugom slučaju pravo je bilo potpuno.

NEOVISNOST O DALJNJEM DJELOVANJUAko odredba prava Zajednice navodi da će prava koja ona dodijeli proizvoditi učinak kada Zajednica ili

države članice poduzmu daljnje djelovanje zakonodavne ili izvršne naravi, razložno bi bilo zaključiti da ona ne mogu imati neposredan učinak sve dok se takvo djelovanje na poduzme. Međutim, u skladu sa svojom općom politikom, Europski sud je nastojao taj zahtjev svesti u minimalne okvire. On je to učinio ustanovivši pravilo da ako propis Zajednice sadrži rok za njegovu implementaciju, on postaje neposredno primjenjiv ako unutar toga roka nije implementiran.

UREDBEOdredba UEZ-a i odredba UEUROATOM-a navode da se uredbe izravno primjenjuju u svim državama

članicama. Vjerojatno je namjera tvoraca tih osnivačkih ugovora bila da izraz „izravno primjenjuje“ ima isto značenje kao i izraz „imaju neposredan učinak“.

S obzirom na odredbu UEZ-a može se pomisliti da su uredbe uvijek imale neposredni učinak, to je veoma često bio slučaj, ali ne i uvijek. Budući da uredbe obično imaju neposredan učinak, ne postoji u pravilu potreba za donošenjem nacionalnog zakonodavstva za njihovu provedbu. Štoviše, Europski je sud postavio opće pravilo da su nacionalne mjere za implementaciju neprimjerene, osim u slučajevima kada su one nužne.

Europski sud je doktrinu da su nacionalne mjere neprimjerene prvo postavio u slučaju Komisija vs. Italija. Slučaj se odnosio na program zajednice za suprotstavljanje kroničnoj hiperprodukciji mliječnih proizvoda uvođenjem premije za klanje krava. Talijanska je vlada donijela uredbu u kojoj je navedeno da su u njoj obuhvaćene odredbe relevantnih uredbi te ih je potom ponovila zajedno s određenim postupovnim odredbama nacionalnog karaktera. Protiv Italije je pokrenut postupak pred Europskim sudom zbog povrede, kako zbog toga što nije na vrijeme započela s provedbom programa, kao i zbog toga što uopće nije provela njegove stanovite dijelove. U svojoj je presudi Europski sud naveo da, sukladno odredbama UEZ-a, uredbe su kao takve neposredno primjenjive u svim državama članicama i stupaju na snagu samo na osnovi njihova objavljivanja u Službenom glasilu Zajednice, i to na dan koji je u njima naveden ili ako nije naveden, na dan određen Ugovorom. Posljedično, protivni su Ugovoru svi načini implementiranja koji bi mogli imati za posljedicu stvaranje smetnje neposrednom učinku uredbi Zajednice i ugrožavanje njihove istovremene i jednoobrazne primjene u čitavom području Zajednice.

Pravilo da su nacionalne mjere neprimjerene ima iznimke:1. kada sama uredba izričito zahtijeva od država članica da djeluju u cilju njene provedbe i

2

2. kada su odredbe uredbe neodređene te su poželjni propisi za njihovu razradu.

SMJERNICETvorci Ugovora nisu namjeravali da smjernice (direktive) budu neposredno primjenjive. Taj stav slijedi

iz pojma smjernice koji je ustanovljen u UEZ-u i UEUROATOM-u. u njima se navodi da su smjernice obvezujuće samo u pogledu rezultata koji se ima ostvariti, ali se prepušta odabir oblika i metoda državama članicama. Drugim riječima, smjernica utvrđuje cilj i prepušta državama članicama ostvariti taj cilj putem onih sredstava koja smatraju prikladnim. To povlači da će nacionalne vlasti donijeti zakonodavne mjere te da se zakonodavstvo može razlikovati u pojedinostima, premda rezultat mora u svim državama članicama biti isti. To je bitna razlika između uredbe i smjernice. Može se pomisliti stoga kako ne postoji nikakva mogućnost da su smjernice neposredno primjenjive.

Međutim, Europski sud je odlučio drugačije. Prvi probni korak je učinjen u dva slučaja koji su riješeni u razmaku od nekoliko mjeseci: Grad i SACE. U oba ta slučaja je uloga smjernice bila ograničena na određivanje dana na koji će odredba drugog instrumenta stupiti na snagu. Europski sud je odlučio da ta činjenica nije smetnjom da odredba drugog instrumenta ima neposredni učinak. Stoga su u tom ograničenom smislu, i u tim slučajevima, smjernice same za sebe bile izravno primjenjive.

To može sugerirati da su to bili posebni slučajevi. Međutim, sve su takve iluzije bile raspršene kada je Europski sud donio presudu u slučaju Van Duyn. Jedno od pitanja u tom slučaju je bilo, ima li članak smjernice neposredan učinak. Cilj te smjernice je bio ograničiti diskreciju država članica kada se pozivaju na odredbu o javnom poretku iz UEZ-a. gospođica Van Duyn je tvrdila da ta odredba ima neposredni učinak i da se stoga ona može pozivati na nju pred Europskim sudom. Europski je sud bio obvezan načelno odlučiti može li smjernica imati neposredni učinak. Vlada UK-a je tvrdila da ne može. Međutim, Europski je sud zaključio da smjernice mogu imati neposredan učinak i naveo je tri razloga (argumenta) u prilog tog zaključka:

1. Kad bi se načelno isključila mogućnost neposrednog učinka, to bi bilo u neskladu s obvezujućom naravi smjernice taj argument je neosnovan

2. Učinkovitost (effet utile) mjere biti će veća ako pojedinci budu ovlašteni pozivati se na nju pred nacionalnim sudovima mnogo jači argument od prvoga, ali je on političke, a ne pravne prirode

3. prema UEZ-u, Europski sud ima nadležnost donositi odluke o prethodnom pitanju, ali i o valjanosti i tumačenju akata institucija Zajednice, što uključuje kako odluke i smjernice, tako i uredbe. Europski sud je tvrdio da to povlači da svi takvi akti mogu imati neposredan učinak.

Najjači argument pravne ili kvazipravne naravi je zapravo onaj kojeg Sud nije ni spomenuo u slučaju Van Duyn. To je argument koji se može izvesti iz engleske doktrine equity i sličnih načela u sustavima privatnog prava. Problem je u slučaju Van Duyn bio u tome da vlada UK nije ništa učinila da implementira članak smjernice, nije postojao ni jedan nacionalni propis koji bi navodio da se ulazak u zemlju može uskratiti samo na temelju osobnog ponašanja potencijalnog useljenika. Time se moglo uvesti u igru načelo da se nitko ne može okoristiti vlastitim protupravnim ponašanjem. Drugim riječima, trebalo je smatrati da prava gospođice Van Duyn nisu ništa manja nego što bi bila da je UK izvršio svoju obvezu implementacije smjernice. To je povlačilo da se ona može pozivati na odredbe smjernice pred engleskim sudovima.

Prvi je pred Europskim sudom iznio ideju da se neposredni učinak direktiva može opravdati na temelju toga da on sprječava državu članicu da se okoristi svojim protupravnim ponašanjem, pravobranitelj Warner. Europski sud je ideju usvojio 1979.g.

ZNAČENJE ROKOVAU slučaju Van Duyn rok je za provedbu smjernice bio odavno protekao, stoga nije pridana veća

pozornost značenju tog roka. Međutim, slučaj Ratti pokazuje da je taj rok vrlo bitan. Slučaj se odnosio na dvije smjernice o pakiranju i obilježavanju razrjeđivača odnosno lakova. Prva je smjernica tražila da države članice implementiraju njene odredbe zaključno s 1974.g., a druga je smjernica određivala kao krajnji rok 1979.g.

Ratti je bio talijan koji je imao trgovačko društvo za prodaju razrjeđivača i lakova u Italiji. Trgovačko društvo odlučilo je svoje proizvode pakirati i obilježavati u skladu s te dvije smjernice, premda ni jedna od njih nije bila implementirana u Italiji. To je isto pitanje pakiranja tih proizvoda uređeno talijanskim zakonom, koji se odnosio na oba proizvoda, te koji je u nekim pogledima bio blaži od smjernice, ali u drugim stroži. Kada je trgovačko društvo svoje proizvode pustilo na tržište, protiv Rattija je pokrenut postupak zbog povrede odredaba talijanskog zakona. U tom je trenutku rok za implementaciju prve smjernice bio protekao, ali nije i za drugu. Ratti je priznao da se nije pridržavao talijanskog zakona, ali je tvrdio da je dostatno da se pridržavao smjernica. Sud u Milanu, pred kojim je postupak pokrenut, uputio je Europskom sudu zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju o tome jesu li smjernice bile neposredno primjenjive. Europski sud je odlučio da smjernica može imati neposredan učinak tek nakon što je prošao rok za implementaciju, stoga je prva smjernica imala neposredan učinak, ali druga nije. Rezultat je bio da je pravo Zajednice pružilo Rattiju obranu od tužbe u odnosu na razrjeđivače, ali ne i u odnosu na lakove.

Taj slučaj dokazuje da smjernica ne može imati neposredan učinak sve dok ne protekne rok za implementaciju.

RAZLIKE IZMEĐU SMJERNICA I UREDBIPostoji vrijeme kada neposredni učinak počinje djelovati: uredba može biti neposredno primjenjiva čim

stupi na snagu, ali smjernica ne može imati takav učinak prije nego što protekne rok za njenu implementaciju.

3

Druga je razlika, da se od država članica obično ne traži, niti im je dopušteno, da donose nacionalno zakonodavstvo za provedbu odredaba uredbi, dok u slučaju smjernice, postoji pravo odabira oblika i sredstava kojima će se ostvariti cilj smjernice. To vrijedi i onda kada je smjernica neposredno primjenjiva, međutim u takvom slučaju diskrecija država članica se može strogo ograničiti.

Sljedeća moguća razlika je da neposredni učinak predstavlja iznimku u slučaju smjernica, dok je on u pravilu obilježje uredbi. U slučaju Van Duyn, Europski sud je naveo da smjernice nemaju automatski neposredan učinak, dok uredbe mogu po samoj svojoj prirodi imati neposredan učinak.

Postoji i jedna vrlo bitna značajka, a ona je u tome da smjernice ne mogu nametati obveze pojedincima.

ODLUKEOdluka je izvršni akt; na prava stvorena takvim aktom samo će se rijetko pozivati pred nacionalnim

sudovima. Međutim, institucije Zajednice smatrale su da im je dopušteno donositi odluke zakonodavnog karaktera; neke od njih su slične smjernicama i traže od država članica da djeluju kako bi ostvarile u njima navedene ciljeve, neke druge sadrže opća pravila poput uredbi.

U slučaju Grad, Europski sud je kazao da i odluke mogu imati neposredan učinak, a ta je odluka donesena 4 godine prije slučaja Van Duyn.

Odluka se razlikuje od smjernice po tome što može biti upućena kako pojedincu, tako i državi članici,. Međutim, s obzirom na ono što je Europski sud kazao u slučaju Marshall, izgleda da odluka može nametnuti obvezu koja ima neposredan učinak samo osobi kojoj je upućena. Odluka koja je upućena državi članici ne može imati horizontalni neposredni učinak (nametati obveze pojedincima u korist države i drugih pojedinaca).

UGOVORI S TREĆIM ZEMLJAMADanašnji je stav da međunarodni ugovori s državama nečlanicama (bez obzira imaju li za cilj stvaranje

posebnog režima koji daje veća prava trećoj državi nego Zajednici, ili su obični recipročni ugovori) mogu imati neposredan učinak pred sudovima država članica Zajednice, čak kad oni nemaju neposredan učinak u državama nečlanicama. Kriterij je isti kao i onaj za Ugovore zajednice.

To je slučaj bez obzira da li je ugovor zaključila na strani Zajednice samo zajednica, kao što je to bilo u slučaju Kupferberg, ili zajednica zajedno sa državama članicama (mješoviti ugovor) kao što je to bilo u slučaju Bresciani. Međutim, u potonjem će slučaju nacionalno pravo određivati učinak onih dijelova ugovora za čije zaključivanje zajednica nije nadležna. U pogledu ugovora koje zaključuju države članice same, a koje obvezuju Zajednicu na temelju sukcesije (kao što je stari GATT), izgleda da Europski sud prihvaća načelnu mogućnost neposrednog učinka, iako je u praksi uvijek odlučivao protiv njega.

U slučaju Kupferberg se tvrdilo da se njemački porez na vino ne može primjenjivati na uvezenu robu iz Portugala (prije nego što je Portugal pristupio Zajednici) jer je on u sukobu s odredbom Ugovora o slobodnoj trgovini potpisanog između Zajednice i portugala. Time se postavilo pitanje ima li odnosna odredba Ugovora o slobodnoj trgovini neposredan učinak u Njemačkoj. Europski sud je odlučio da ona ima neposredan učinak. Razlog zbog kojeg je Europski sud usvojio tu strategiju je sljedeći: kada Zajednica zaključuje ugovor s nekom državom nečlanicom, ona ima obvezu pobrinuti se da se ugovor izvršava. Međutim, često će provedba ugovora od strane Zajednice ovisiti o državama članicama. Stoga će se Zajednica naći u neprilici u svojim odnosima s državama nečlanicama kad države članice ne provode ugovor.

Ugovor između Zajednice i država koje nisu članice obvezuju države članice i nema sumnje da se može podnijeti tužba protiv države članice koja ne udovoljava njegovim odredbama.

AKTI INSTITUCIJA OSNOVANIH UGOVORIMA S TREĆIM ZEMLJAMAUgovorima s trećim zemljama ponekad se stvaraju institucije, kao što su to vijeće pridruživanja,

osnovanih na temelju sporazuma o pridruživanju. U slučaju Sevince, Europski sud je zauzeo stav da akti (odluke) koje te institucije donose mogu imati neposredni učinak u Zajednici ako ispunjavaju niste uvjete koji vrijede između Zajednice i država koje nisu članice.

2. NADREĐENOST PRAVA ZAJEDNICE

Osnovno je pravilo prava Zajednice, uz jednu iznimku koja se sastoji u tome kada je nacionalni propis nužan radi preuzimanja obveze prema međunarodnom ugovoru koji je u državi članici stupio na snagu prije nego je ona postala stranka odgovarajućeg Ugovora Zajednice, da pravni propis Zajednice koji ima neposredan učinak uvijek ima prednost pred propisom nacionalnog prava. To se pravilo, kojeg nema ni u jednom Ugovoru nego ga je veoma odlučno proglasio Europski sud, primjenjuje bez obzira na narav prava Zajednice (osnivački Ugovor, akt Zajednice ili ugovor s nekom državom nečlanicom) ili unutarnjeg propisa (ustav, zakon ili neki podzakonski akt). Ono se također primjenjuje bez obzira na to je li propis Zajednice donesen prije ili nakon nacionalnog propisa. U svim slučajevima, nacionalni propis mora odstupiti pred pravnim propisom Zajednice.

Slučaj Simmenthal II pruža dobar primjer. Činjenice su bile jednostavne: Simmenthal je uvezao određenu količinu govedine iz Francuske u Italiju i morao je platiti pristojbu za obavljeni zdravstveni pregled mesa prilikom prelaska granice. To plaćanje ustanovljeno je talijanskim zakonom, ali je bilo u suprotnosti s UEZ-om i dvjema uredbama Zajednice. Postupak je pokrenut pred talijanskim sudom, gdje su talijanske vlasti tvrdile: Prvo, da je talijanski zakon mora imati prednost zato što je donesen nakon te dvije uredbe Zajednice i, drugo, da čak i u slučaju kada bi talijanski zakon bio u sukobu s ugovornim obvezama Italije, talijanski sudovi morali bi ga primjenjivati sve dokle god ga Ustavni sud Italije ne proglasi neustavnim. Ta je tvrdnja temeljena

4

na načelu ustavnog prava Italije prema kojem o pitanjima ustavnosti talijanskih zakona mora odlučivati ustavni sud. Upućen je zahtjev Europskom sudu da o tim pitanjima donese pravorijek.

Europski sud zauzeo je stav da je dužnost nacionalnog suda priznati puni učinak propisa Zajednice i ne primjenjivati ni jedan propis nacionalnog zakonodavstva koji bi im bio suprotan, čak i u slučaju da je on donesen kasnije. Europski sud je također odlučio da nacionalni sud ne treba čekati da nacionalni zakon bude ukinut bilo od strane ustavnog suda ili zakonodavca.

Propis Zajednice će imati prednost pred nacionalnim zakonodavstvom samo onda kada propis Zajednice ima neposredan učinak. Slučajevi Ratti i Marshall su primjeri za nadređenost smjernica nad nacionalnim zakonodavstvom, pod uvjetom da se pravo sadržano u smjernici poziva protiv države. Odredba međunarodnog ugovora koja ima neposredan učinak ima prednost pred nacionalnim zakonodavstvom koja s njom nije u skladu.

Prema Europskom sudu postoji pozitivna obveza država članica da ukinu nacionalno zakonodavstvo koje je u suprotnosti s pravom Zajednice, čak kada je ono neprimjenjivo. To je ustanovljeno u slučaju French Merchant Seamen, koji se odnosio na francuski zakon što je predviđao da određeni broj članova posade na francuskim trgovačkim brodovima mora biti francuskog državljanstva. To je očito u sukobu s pravom Zajednice i protiv Francuske je pokrenut postupak. Europski sud je ustanovio da je neukidanje tog zakona stvorilo nejasnu situaciju koja bi pomorce Zajednice mogla dovesti u nesigurnost u pogledu mogućnosti koje su im dostupne da se pozovu na pravo Zajednice. Stoga je i donesena presuda protiv Francuske.

ODGOVORNOST DRŽAVE ZA ŠTETUSlučaj Frankovich otvorio je novo poglavlje u nastojanju Europskog suda da učini pravo Zajednice

učinkovitijim. Taj se slučaj odnosio na smjernicu EZ kojom se nastojala osigurati puna isplata plaće zaposlenima čiji je poslodavac pao pod stečaj. To se trebalo postići ustanovljavanje osiguravajućih institucija koje bi financirali poslodavci, ali koje bi bile nezavisne od njih i koje njihovi vjerovnici ne bi mogli tužiti. Smjernica je trebala biti implementirana 1983.g. Italija nije usvojila potrebno zakonodavstvo te je Komisija temeljem UEZ-a protiv nje uspješno podnijela tužbu. Unatoč tome nije ništa poduzeto da bi se smjernica implementirala.

Skupina zaposlenika, nakon pada poslodavca u stečaj, tužila je talijansku vladu zahtijevajući bilo iznos koji im je trebao biti isplaćen prema smjernici ili naknadu štete zbog neimplementiranja. Talijanski sud koji je odlučivao o tom slučaju, uputio je zahtjev za odluku o prethodnom pitanju Europskom sudu. On je odlučio da smjernica nije bila neposredno primjenjiva jer osiguravajuće institucije nisu ustanovljene smjernicom, već ih je trebala ustanoviti država članica. Stoga je prvi zahtjev talijanskih zaposlenika o isplati iznosa zajamčenog smjernicom odbačen.

Međutim, Europski je sud prihvatio drugi zahtjev zaposlenika. Sud je zauzeo stav da postoji opće načelo temeljeno na UEZ-u, a ono glasi; država članica je odgovorna nadoknaditi pojedincima štetu uzrokovanu povredom prava Zajednice, u pogledu koje postoji odgovornost države članice. Ustanovivši postojanje tog načela, Europski sud je utvrdio uvjete za njegovu primjenu. U slučaju neimplementiranja smjernice, moraju se ispuniti tri uvjeta:

1. rezultat koji se smjernicom želi postići mora se odnositi na dodjeljivanje prava pojedincima;2. ta se prava moraju identificirati na temelju odredbi smjernice i3. mora postojati uzročna veza između povrede prava Zajednice od strane države članice i štete koju je

pretrpio podnositelj zahtjeva.Europski sud je u ranijem slučaju već utvrdio propust talijanske vlade da implementira tu smjernicu.

Slučaj je vraćen talijanskom sudu da odredi odgovarajuću naknadu.

II. EUROPSKO PRAVO – TEORIJE O INTEGRACIJAMA

Integracijske teorije razvile su se iz proučavanja integracijskih fenomena kao što su zona slobodne trgovine i carinska unija. Teorije integracije razvile su se između pedesetih i sedamdesetih godina XX. Stoljeća. Te se teorije mogu podijeliti na političke i ekonomske teorije integracije. Te se dvije skupine teorija međusobno nadopunjuju.

POLITIČKE INTEGRACIJSKE TEORIJEPolitičke teorije integracije mogu se smatrati osnovama teorija integracije budući da obrađuju sva ključna

pitanja integracija. U središtu zanimanja političkih teoretičara integracija jest uloga države i naddržavnih institucija u funkcioniranju i razvoju integracija.

Politička skupina teorija integracije može se podijeliti na četiri temeljna pravca:1. federalizam2. pluralizam3. funkcionalizam4. neofunkcionalizam.

Federalizam znači izgradnju zajednice stvaranjem formalnih zajedničkih nacionalnih institucija. Zastupnici ove teorije smatraju kako izgradnja zajedničkih institucija vodi razvoju zajedničkog duha i osjećaja za zajednicu među njenim članovima. Integraciju tretiraju kao nadnacionalnu zajednicu koja je po svojim funkcijama komplementarna suvremenoj državi. Prema ovoj teoriji integracija nastaje povezivanjem država / nacija koje imaju zajedničke kulturne, etničke ili druge karakteristike. U literaturi se obično navode uspješnih federalnih država ili zajednica (SAD, Švicarska, Kanada). Glavni predstavnici federalizma su: W. Hallstein, A. Spinelli, A. Etzioni, C. J. Friedrich.

5

Pristaše pluralističke teorije integraciju definiraju kao zajednicu država koju konkretizira visoka razina političke, ekonomske i socijalne suradnje između zemalja članica. Ocjenjuju da ulaskom u integraciju nije potrebno ograničavati suverenitet države, već uspostaviti određena pravila o vođenju vlastite politike što bi je zemlje članice morale poštivati. Glavni predstavnici pluralizma su: K. W. Deutsch i C. Pentland.

Funkcionalizam polazi od pretpostavke da razvoj međunarodnih integracija treba zasnivati na funkcionalnim vezama, kroz različite zajedničke aktivnosti i djelatnosti, kao što su znanost, kultura, zdravstvo, trgovina, transport itd. Osnove teorije funkcionalizma razradio je David Mitrany, inspiriran međunarodnom suradnjom za vrijeme rata. On tvrdi da je tehnička i funkcionalna suradnja bila mnogo uspješnija nego ona politička u okviru Lige naroda. Uspješna suradnja na funkcionalnoj osnovi, bez osnivanja političkog tijela ili drugog nadnacionalnog autoriteta vodi međusobnom približavanju te stvara osnovu za lakše rješavanje političkih problema.

Posebnost neofunkcionalizma je zalaganje za stvaranje zajedničkih institucija sa stvarnom vlašću. Nadalje neofunkcionalistička koncepcija se zalaže za postupnu ekonomsku suradnju (step by step). Upravo zbog toga neofunkcionalisti smatraju da su njihovi preteče Robert Schuman i Jean Monet. Prema mišljenju neofunkcionalista poticaj za integriranje kreće iz zajedničkog interesa. Glavni predstavnici neofunkcionalizma su E. Haas i Lindberg.

Funkcionalisti i neofunkcionalisti smatraju kako uglavnom socijalni interesi, a ne politički potiču države na međusobnu suradnju i povezivanje. Ustvari takvo opredjeljenje je u samoj prirodi integracijskog procesa.

EKONOMSKE INTEGRACIJSKE TEORIJEEkonomska skupina teorija može se sistematizirati u dva osnovna pravca:

1. liberalizam2. institucionalizam

Liberalizam polazi od pretpostavke kako se integracija postiže primjenom mehanizma tržišnog gospodarstva, koji trebaju osigurati slobodno kretanje roba, usluga, kapitala i radne snage. Stajalište je pobornika liberalizma da se slobodna međunarodna trgovina, zasnovana na konkurenciji, tržišnim načelima i opredjeljenju za eliminiranje prepreka i restrikcija, samim svojim funkcioniranjem integrira odgovarajući prostor. Liberalisti niječu potrebu postavljanja nadnacionalnih institucija, što znači da se zalažu za potpuni suverenitet država, ali dopuštaju mogućnost međunarodne koordinacije nacionalnih politika u mjeri u kojoj je to potrebno. Osnovni uvjet uspješne integracije, po njima je monetarna stabilnost i konvertibilnost nacionalnih valuta.

Institucionalizam zastupa suprotna stajališta. Međunarodna liberalizacija ekonomskih uvjeta i slobodno djelovanje tržišnih zakonitosti za njih je nedovoljan uvjet za punu integraciju. Po njima integracijski proces mora biti pod nadzorom unutarnjih subjektivnih faktora, odnosno može se ostvariti jedino pod kontrolom, koordinacijom ekonomskih politika zemalja članica te planiranjem u globalnim relacijama. Zastupaju tezu o nužnosti unutarnjeg organiziranja integracije posredovanjem organa i institucija s nacionalnim ovlastima.

Između liberalista i institucionalista postupno dolazi do približavanja stajališta. Liberalisti , s jedne strane postupno prihvaćaju ideju o potrebi reguliranja određenih vidova funkcioniranja međunarodnog tržišta. Nasuprot tome, pristaše institucionalnog pravca prihvaćaju ideju o nužnosti poštivanja tržišnih zakonitosti.

III. UGOVORI S TREĆIM ZEMLJAMA

Na neki način su međunarodni ugovori „nepravi“ izvor prava Zajednice. Osnivački ugovori su akti država članica. Uredbe, smjernice, odluke … akti su same zajednice. Opća načela prava tvorevina su Europskog suda. Međutim, međunarodni ugovori imaju porijeklo izvan pravnog poretka Zajednice i jednim su dijelom akti država nečlanica. Oni imaju učinak u pravu Zajednice i primjenjuje ih Europski sud, koji ih je proglasio sastavnim dijelom prava Zajednice. Stoga, unatoč njihovu podrijetlu, mogu se smatrati pravnim izvorom prava Zajednice.

Međunarodni ugovori koji čine dio prava Zajednice mogu se razdijeliti u tri skupine:1. prvu čine ugovori između Zajednice, koja ih sklapa sama, i jedne ili više država nečlanica (oni se mogu

sklapati i sa drugim međunarodnim organizacijama). Taj se način koristi onda kada sadržaj ugovora spada u cijelosti unutar nadležnosti Zajednice glede zaključivanja međunarodnih ugovora.

2. drugu čine mješoviti ugovori tj. ugovori sklopljeni između Zajednice i država članica koje djeluju zajedno, s jedne strane i država nečlanica, s druge. Taj se način koristi onda kada sadržaj ugovora spada jednim dijelom unutar nadležnosti Zajednice, a drugim unutar nadležnosti država članica.

3. treću čine ugovori sklopljeni između država članica koje djeluju same i država nečlanica. Europski sud prihvaća te ugovore kao sastavni dio prava Zajednice, i kao obvezujuće za Zajednicu samo u iznimnim okolnostima.

Međunarodna organizacija ne može sklapati međunarodne ugovore ako nema pravnu osobnost prema međunarodnom pravu. Ugovor o EZ-u izrijekom dodjeljuje pravnu osobnost EZ-u, a Ugovor o EUROATOM-u dodjeljuje ju EUROATOM-u. ne postoji odredba koja izrijekom dodjeljuje pravnu osobnost Europskoj uniji. Pa ipak, 2001.g. EU je sklopila međunarodni sporazum sa SR Jugoslavijom.

1. OVLASTI SKLAPANJA UGOVORA EUROPSKE ZAJEDNICE

IZRIČITE OVLASTI

6

Izričita je ovlast sklapanja ugovora dana UEZ-om u nekoliko slučajeva, od kojih su najvažniji trgovinski ugovori i ugovori o pridruživanju.

O trgovinskim ugovorima pregovara Komisija. Komisija mora dobiti ovlast od Vijeća da bi započela pregovore, a oni se vode uz konzultacije s posebnim odborom, kojeg imenuje Vijeće.

Vijeće također ima ovlast davanja uputa Komisiji. Ako se pregovori uspješno okončaju, Vijeće zaključuje ugovor, odlučujući kvalificiranom većinom. Ne postoji obveza konzultiranja Europskog parlamenta. Ovlast koju daje odredba UEZ-a nije ograničena samo na carinske i trgovinske ugovore, nego obuhvaća sve aspekte zajedničke trgovinske politike Zajednice, uključujući pomoć za izvoz, kreditiranje i financiranje, kao i pitanja koja obično čine dio višestranih robnih ugovora. Ta je ovlast isključiva tj. državama članicama je zabranjeno sklapanje takvih ugovora.

Ugovori o pridruživanju mogu bilo prethoditi članstvu u Zajednici ili biti zamjena za njega. Oni su uređeni odredbom UEZ-a koji predviđa mogućnost zaključivanja ugovora o pridruživanju s državama nečlanicama ili međunarodnim organizacijama. Njih sklapa Vijeće jednoglasnom odlukom, nakon dobivene suglasnosti Europskog parlamenta.

POSTUPAK SKLAPANJA UGOVORAOpće odredbe o postupku koji se ima usvojiti za međunarodne ugovore sadržane su u odredbi UEZ-a.

pregovore vodi Komisija, nakon što je za to dobila ovlaštenje od Vijeća, uz konzultacije s posebnim odborima i na osnovi usmjerenja koje joj ono može dati.

Odluku o potpisivanju ugovora, koja može uključivati i njegovu prijevremenu primjenu prije stupanja na snagu, i njegovu sklapanju donosi Vijeće. Pri tome, Vijeće u pravilu djeluje kvalificiranom većinom na prijedlog Komisije. Međutim, Vijeće mora djelovati jednoglasno kada ugovor obuhvaća područje za koje se zahtijeva jednoglasnost za usvajanje unutarnjih pravila ili u slučaju ugovora o pridruživanju. Osim u slučaju ugovora o trgovinskoj politici, prije zaključivanja ugovora mora se konzultirati Europski parlament. Vijeće može odrediti rok unutar kojeg se mišljenje mora dati; ukoliko se mišljenje ne dostavi unutar tog roka, Vijeće može zaključiti ugovor i bez njega. Jedine iznimke odnose se na ugovore o pridruživanju, druge ugovore koji ustanovljavaju neki poseban institucionalizirani okvir, ugovore koji imaju značajne posljedice za proračun i ugovore koji povlače izmjenu akata koji je donijet u postupku suodlučivanja; u tim se slučajevima mora pribaviti suglasnost Europskog parlamenta.

POSREDNE OVLASTIGotovo od početka, države članice i Vijeće nastojale su ograničiti ovlasti Zajednice. Dugo vremena

postojale su dvije suprotne teorije.S jedne strane, tvrdilo se da ovlast Zajednice pri sklapanju ugovora tj. njena vanjska nadležnost mora

odražavati njenu unutrašnju nadležnost. Prema toj doktrini paralelizma bilo bi nelogično da Zajednica posjeduje unutarnju ovlast donošenja zakonodavstva s obzirom na određeno pitanje, a da ipak nije u stanju sklapati međunarodne ugovore na tom polju. Stoga, mora se smatrati da Zajednica ima ne samo one ovlasti zaključivanja ugovora koje joj izričito daje Ugovor, nego mora također imati takve ovlasti glede svakog pitanja koje spada u okvir njezine unutrašnje nadležnosti. To se može opravdati na temelju teorije o posrednim ovlastima.

U početku su države članice odbacile tu doktrinu; zauzele su stav da Zajednica posjeduje samo takve vanjske ovlasti koje su joj izričito dane Ugovorom.

Budući da su ugovori o pridruživanju gotovo uvijek bili nešto više od običnih trgovinskih ugovora, mješoviti se postupak često primjenjivao i mnogi su od najznačajnijih ugovora zaključeni na temelju njega. Takve ugovore prvo ratificiraju države članice, sukladno svojim ustavnim zahtjevima, a potom ih potvrđuje Vijeće u ime Zajednice.

PRAVNI POSTUPAKPoseban pravni postupak je ustanovljen odredbom UEZ-a koja predviđa da Vijeće, Komisija ili država

članica mogu prihvatiti mišljenje Europskog suda o tome je li prijedlog ugovora u skladu s odredbama UEZ-a. Kada je mišljenje Europskog suda negativno, ugovor može stupiti na snagu samo u skladu s odredbom Ugovora o Europskoj uniji. Ta se odredba odnosi na sve ugovore čija stranka mora biti EZ. U biti, ona daje ovlast sudskog nadzora, ali se on obavlja prije sklapanja ugovora i ima oblik mišljenja. To mišljenje ima pravne posljedice: ako je mišljenje negativno ugovor ne može stupiti na snagu osim ako se ne izmijeni UEZ kako bi se Zajednici omogućilo njegovo sklapanje. Budući je postupak izmjena UEZ-a na temelju odredbe UEU-a veoma složen (izmjene mora ratificirati svaka država članica suglasno zahtjevima svog ustava), negativno će mišljenje obično spriječiti sklapanje tog ugovora. Međutim, ako su prigovori Europskog suda relativno manjeg značenja, postoji mogućnost, ako su i ostale stranke na to spremne, da se ugovor preinači u skladu s odlukom Suda.

Cilj tog postupka je bio spriječiti Zajednicu da sklapa sporazume koji su nespojivi s UEZ-om. Međutim, Europski sud je dopustio Komisiji da ga koristi za sasvim drugačiji cilj; da spriječi države članice da zadiru u nadležnost Zajednice.

Dobar primjer je slučaj Natural Rubber Agreement. Nacrt Međunarodnog ugovora o prirodnom kaučuku je izrađen u okviru UNCADA-a. pregovore su na strani Zajednice u početku vodili Komisija i nacionalne vlade te je postojala namjera nacionalnih vlada da stranke ugovora budu uz Zajednicu i države članice. Međutim, Komisija je smatrala da to pitanje spada u isključivu nadležnost Zajednice i smatrala je da države članice ne smiju sudjelovati u pregovorima. Komisija je podnijela zahtjev i tražila od Europskog suda mišljenje, je li suglasno UEZ-u da predloženi ugovor bude sklopljen u mješovitom obliku. Europski sud je

7

prihvatio zahtjev i dao mišljenje koje nije u potpunosti išlo u prilog zahtjevu Komisije. Sud je odlučio da države članice mogu biti stranke ako se, i samo ako se, konačno postigne dogovor da će program biti financiran iz nacionalnih fondova.

2. OVLASTI SKLAPANJA UGOVORA EUROATOM

Ugovor o EUROATOM-u daje zajednici široke ovlasti sklapanja ugovora u području atomske energije. UEUROATOM sadrži posebno poglavlje o Vanjskim odnosima, koje se odnosi na ovlast sklapanja ugovora, kako Zajednice, tako i država članica, a obuhvaća i međunarodne ugovore koje zaključuju pojedinci ili trgovačka društva u državama članicama.

Ovlast Zajednice da sklapa ugovore ustanovljena je u odredbi UEUROATOM-a koja daje ovlast Zajednici da sklapa međunarodne sporazume u granicama svojih ovlasti i nadležnosti. Drugim riječima, UEUROATOM izričito prihvaća doktrinu paralelizma. O sklapanju takvih sporazuma pregovara Komisija, u skladu s usmjerenjima Vijeća, ali za razliku od EZ, te ugovore sklapa Komisija, premda za to mora pribaviti suglasnost Vijeća.

UEUROATOM ne sadrži odredbu o upućivanju zahtjeva Europskom sudu za utvrđivanje jesu li predloženi sporazumi Zajednice u skladu s Ugovorom. Međutim, on predviđa analogan postupak za ispitivanje suglasnosti ugovora koje države članice namjeravaju zaključiti.

3. AKTI INSTITUCIJA OSNOVANIH UGOVORIMA S TREĆIM ZEMLJAMAMeđunarodnim ugovorima u koje ulazi Zajednica ponekad se stvaraju institucionalne strukture. Dobar su

primjer Vijeća pridruživanja na temelju sporazuma o pridruživanju. Ako ta tijela imaju ovlast na temelju sporazuma usvajati pravno obvezujuće akte, ti akti mogu biti dio pravnog sustava Zajednice. Odluke Vijeće pridruživanja na temelju Sporazuma o pridruživanju između Turske i EZ predstavljaju sastavni dio pravnog sustava Zajednice.

4. MEĐUNARODNI SPORAZUMI I PRAVNI SUSTAV ZAJEDNICEPravni učinak međunarodnih sporazuma sklopljenim s državama nečlanicama mara se razmotriti na tri

razine: međunarodnoj razini, razini Zajednice i nacionalnoj razini.Učinak sporazuma na međunarodnoj razini ovisi o tome sadrži li taj sporazum odredbe koje obvezuju

Zajednicu ili države članice, s jedne strane, i države nečlanice s druge strane. O tome se odlučuje na temelju međunarodnog prava.

Međutim, o učinku međunarodnog sporazuma unutar pravnog sustava Zajednice, odlučuje se prema pravu zajednice. Ono mora utvrditi jesu li međunarodni sporazumi izvor prava unutar pravnog sustava Zajednice te može postaviti granice i uvjete za to priznavanje.

Na isti način ovisi učinak međunarodnog sporazuma na nacionalnoj razini, o nacionalnom pravu. Međutim kada su države članice sklopile UEZ i UEUROATOM, dale su Europskom sudu nadležnost da ih tumači. Djelujući u okviru ove nadležnosti, Europski sud je presudio da ugovori Zajednice traže od država članica da priznaju učinak brojnih odredbi prava Zajednice u svojim pravnim porecima.

Čak i ako je ugovor valjan na temelju međunarodnog prava, Europski sud može odbiti njegovu primjenu, bilo zato što nije takve vrste kojeg je spreman provoditi ili zato što predstavlja povredu načela prava Zajednice.

OBVEZIVANJE ZAJEDNICEOdredba UEZ-a predviđa da Zajednicu obvezuju međunarodni ugovori koje ona sklopi. Europski sud je

otišao dalje i ustanovio da međunarodni ugovori koje sklope države članice mogu također obvezivati Zajednicu. Za to je vodeći slučaj, treći slučaj International Fruit Company; u kojem se postavilo pitanje obvezuje li Zajednicu Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT). Riječ je bilo o izvoznom GATT sporazumu koji je sklopljen prije osnivanja Zajednice. Europski sud je presudio da Zajednica vezana njime.

Zajednica je vezana svim dijelovima mješovitog ugovora koji spadaju u njezinu nadležnost, bez obzira spadaju li ti dijelovi također i u nadležnost država članica. Teže je pitanje je li Zajednica vezana onim dijelovima ugovora koji se nalaze izvan njezine nadležnosti. Predloženo je da ona to ne bi morala biti; inače bi sklapanje ugovora predstavljalo izmjenu Ugovora o EZ.

OBVEZIVANJE DRŽAVA ČLANICAOdredba UEZ-a predviđa da ugovori koje sklopi Zajednica obvezuju države članice. Ugovori što ih

sklope države članice, koji naknadno postanu obvezujući za Zajednicu, i dalje će obvezivati i države članice. Posljedično, svi ugovori koji obvezuju Zajednicu, obvezuju i države članice.

IV. OPĆA PRAVNA NAČELA EUROPSKOG PRAVANiti u jednom pravnom sustavu nije moguće da zakonodavstvo ili bilo koji drugi pisani izvor prava pruži

odgovor na svako pitanje koje dođe pred sudove. Stoga su suci dužni stvarati pravna pravila da bi mogli odlučivati o svim pitanjima koja se pred njih postave. Međutim, ako njihova pravno-stvaralačka uloga postane suviše očita, može se dogoditi da budu optuženi za prekoračenje svoje prave zadaće i ulaženje u domenu zakonodavca.

Za rješavanje te dileme, Europski sud koristi opća pravna načela kako bi prikrio očitost sudskog stvaranja prava. Zamisao je da će se, ako se pokaže da je pravorijek izveden iz dostatno općenitog načela, osigurati čvrst

8

pravni temelj za presudu. Zbog tog je razloga Europski sud razvio doktrinu da pravo Zajednice ne proizlazi samo iz Ugovora i zakonodavstva, nego i iz općih pravnih načela.

Koje je podrijetlo tih pravnih načela? Ona se izvode iz različitih izvora, ali su najvažniji Ugovori Zajednice i pravni sustav država članica.

U slučaju Ugovora Zajednice Europski sud utvrđuje da neka posebna odredba u nekom ugovoru predstavlja primjenu nekog općeg pravnog načela koje se ne nalazi u Ugovoru kao takvo; ono se tada primjenjuje kao samostalno opće pravno načelo.

Primjer za to je čl. 12. UEZ-a koji zabranjuje svaku diskriminaciju na osnovi državljanstva među građanima Zajednice. To je Europski sud koristio kao temelj opće doktrine o jednakosti koja zabranjuje samovoljnu diskriminaciju na bilo kojoj osnovi.

Drugi primjer je čl. 36. UEZUČ-a koji predviđa da podnositelj zahtjeva u žalbenom postupku protiv globe ili kazne može pobijati valjanost mjere koju je prekršio. U predmetu Meroni vs. High Authority, podnositelj zahtjeva je izložio taj prigovor u slučaju gdje nije bilo riječi o globi, već o dadžbini (porezu). Čl. 36. se nije mogao primijeniti, ali je Europski sud odlučio da ta odredba predstavlja pojedinačnu primjenu općeg načela da se sve zakonodavne mjere mogu neizravno pobijati. To je opće načelo potom primijenjeno na slučaj, tako da je podnositelj zahtjeva mogao pobijati mjeru.

To rasuđivanje uključuje dvije faze: 1. induktivna Europski sud iz posebne odredbe ugovora izvodi opće načelo i 2. deduktivna Europski sud dolazi do rješenja konkretnog pitanja primjenjujući opće pravno načelo

Treba istaknuti da kada Europski sud postupa na taj način, pravni izvor njegove odluke nije Ugovor, već opće pravno načelo.

Kada Europski sud traži nadahnuće u nacionalnim pravima, nije nužno da načelo bude usvojeno u pravnim sustavima svih država članica, dostatno je da je načelo općenito usvojeno u pravnim sustavima većine država ili da je u skladu s razvojem u državama članicama, tako da se može kazati da se nacionalni pravni sustavi razvijaju u smjeru njegova usvajanja. Treba ponovo naglasiti da bez obzira koje je stvarno podrijetlo načela, Europski sud ga primjenjuje kao načelo prava Zajednice, a ne kao načelo nacionalnog prava.

Sami Ugovori pružaju određeno opravdanje za pozivanje na opća pravna načela kao izvor prava. Prvo, postoji članak UEZ-a koji navodi da Europski sud skrbi o poštivanju prava prilikom tumačenja i primjene UEZ-a. to znači da taj članak ne samo da ovlašćuje, nego i obvezuje Europski sud da uzme opća pravna načela u obzir. Drugo, postoji još određenija odredba u članku UEZ-a koja određuje osnove na kojima Europski sud može poništiti akt Zajednice. Jedna je od tih povreda UEZ-a ili bilo kojeg pravnog pravila koje se odnosi na primjenu UEZ-a. Izraz „bilo koje pravno pravilo koje se odnosi na primjenu UEZ-a“ upućuje na nešto izvan samog Ugovora i Europski sud ga je koristio kao osnovu za doktrinu da se akt Zajednice može poništiti ako je njime povrijeđeno neko opće pravno načelo. Treće opravdanje je odredba članka UEZ-a koja se odnosi na izvanugovornu odgovornost (odgovornost za štetu) i izričito predviđa da se odgovornost Zajednice temelji na općim načelima zajedničkim pravima država članica. Europski sud je spreman primijeniti načela prava čak i onda ako se ne nalaze u pravnom sustavu neke države članice.

Opća pravna načela stoga su neovisan izvor prava. Međutim, ne smije se misliti da se Europski sud izričito poziva na opća pravna načela uvijek kada ustanovljava nova pravna pravila. Ponekad Sud jednostavno navede pravilo bez izričitog navođenja njegova izvora ili možda navede opravdanje utemeljeno na politici ili na općim zahtjevima pravnog sustava Zajednice.

Opća pravna načela su:1. osnovna ljudska prava;2. pravna sigurnost;3. razmjernost;4. jednakost;5. pravo na saslušanje i6. povlastica pravne struke.

1. OSNOVNA LJUDSKA PRAVAOsnovna ljudska prava nisu bila spomenuta u izvornim Ugovorima i tek su nedavno dobila važnu ulogu u

pravu Zajednice. Osiguranje učinkovitosti prava Zajednice bio je jedan od ciljeva kojem je Europski sud uvijek težio, a to

je s druge strane dovelo do doktrine nadređenosti prava zajednice nad nacionalnim pravom, doktrine koju je Europski sud najodlučnije zastupao. Tu su doktrinu prihvatili nacionalni sudovi, međutim još od početka Europske zajednice, njemački su pravnici sumnjali da to pravo Zajednice mora imati prvenstvo pred odredbama njemačkog Ustava, osobito onima koje se tiču osnovnih ljudskih prava. U SR Njemačkoj nije bilo teškoća u vezi s nadređenošću prava Zajednice nad običnim njemačkim pravom, uključujući zakone Saveznog parlamenta. Međutim, svi su njemački zakoni, uključujući savezne zakone, podređeni Ustavu SR Njemačke. Postoji i poseban Savezni ustavni sud koji ima ovlast utvrđivati ustavnost zakonodavstva. Neki su njemački pravnici zauzeli stav da se pravo Zajednice ne bi moglo primjenjivati u SR Njemačkoj kad predstavlja povredu odredbi njemačkog Ustava o osnovnim ljudskim pravima.

60-ih godina XX.st. njemački su pravnici, kako pred njemačke sudove, tako i pred Europski sud, često iznosili argument da pravo Zajednice mora biti suglasno odredbama o osnovnim ljudskim pravima sadržanim u Ustavu SR Njemačke. U prvo vrijeme Europski sud na to nije gledao blagonaklono. Međutim, ubrzo je postalo jasno da njemački sudovi smatraju tu doktrinu veoma uvjerljivom i bilo je prijeko potrebno da Europski sud djeluje kako bi suzbio moguću pobunu. Europski sud je usvojio rješenje kojim je proglasio koncepciju ljudskih

9

prava Zajednice i jasno stavio na znanje da će on sam poništiti svaki propis prava Zajednice suprotan osnovnim ljudskim pravima.

Slučaj u kojem je Europski sud obznanio novu doktrinu ljudskih prava Zajednice, bio je Stauder vs. City of Ulm. On se odnosio na program Zajednice kojim se korisnicima socijalne pomoći osiguravao jeftin maslac. Podnositelj zahtjeva je u Njemačkoj dobivao socijalnu pomoć kao žrtva rata i stoga je bio ovlašten dobiti jeftin maslac. Međutim, on je prosvjedovao zbog činjenice što je bio dužan pokazati bon sa svojim imenom i adresom da bi dobio maslac. Tvrdio je da je ponižavajuće to što mora otkriti svoj identitet i dokazivao da to predstavlja povredu njegovih osnovnih ljudskih prava. Onje stoga tvrdio da je odluka Zajednice nevaljana budući da sadrži takav zahtjev. Postupak je izvorno pokrenut pred njemačkim sudom i upućen Europskom sudu. Europski sud je zauzeo stav da ispravno tumačenje te mjere Zajednice ne zahtjeva da ime korisnika bude navedeno na bonu. Tumačena na taj način, odredba o kojoj je riječ ne sadrži ništa što bi moglo nanijeti štetu osnovnim ljudskim pravima koja su sadržana u općim pravnim načelima Zajednice i koja štiti Europski sud. Time se priznaje da su osnovna ljudska prava opće pravno načelo prava Zajednice.

Idući je bio slučaj Internationale Handelsgesellschaft, koji se ticao zajedničke poljoprivredne politike. Da bi se nadziralo tržište određenim poljoprivrednim proizvodima, uveden je sustav prema kojem je izvoz bio dopušten samo ako je izvoznik prethodno dobio izvoznu dozvolu. Prigodom podnošenja zahtjeva za izvoznu dozvolu, izvoznik je morao dati polog. Izvoznik bi ostao bez tog pologa ako u razdoblju za koje je izvozna dozvola vrijedila, ne bi ostvario izvoz. Međutim, podnositelji zahtjeva su u ovom slučaju tvrdili da je čitav sustav nevaljan budući je protivan osnovnim ljudskim pravima. Jedno od načela na koje su se pozivali, bilo je i načelo razmjernosti; riječ je o doktrini njemačkog ustavnog prava na temelju koje državne vlasti mogu građanima nametati samo one obveze koje su nužne za ostvarenje javnog cilja o kojem je riječ. Tu je doktrinu Europski sud usvojio kao samostalno opće pravno načelo. Postupak je pokrenut pred njemačkim upravnim sudom da odnosna mjera Zajednice nije valjana jer predstavlja povredu Ustava SR Njemačke te je upućeno Europskom sudu pitanje njezine valjanosti. Europski sud je ustvrdio da se valjanost mjera Zajednice ne može prosuđivati prema pravilima ili pojmovima nacionalnog prava, već se mogu primijeniti samo kriteriji Zajednice. Stoga, čak i povreda ustavnih odredaba države članice o osnovnim ljudskim pravima ne može oslabiti valjanost propisa Zajednice. Europski je sud tada ustvrdio da se mora također istražiti je li zanemareno neko analogno jamstvo sadržano u pravu Zajednice. Poštovanje osnovnih ljudskih prava predstavlja sastavni dio općih pravnih načela koja štiti Europski sud. Zaštita takvih prava, premda je nadahnuta ustavnim tradicijama zajedničkim državama članicama, mora se osigurati u okvirima strukture i ciljeva Zajednice. Sukladno tome, mora se utvrditi jesu li sustavom pologa povrijeđena prava osnovne naravi, prava čije se poštivanje mora osigurati u pravnom sustavu Zajednice. Europski sud je tada iscrpno istražio taj sustav, ali je zaključio da njime nije povrijeđeno nijedno osnovno ljudsko pravo u slučaju Internationale Handelsgesellschaft.

Idući korak je učinjen u predmetu Nold vs. Komisija. Taj se slučaj odnosio na odluku Komisije na temelju Ugovora o EZUČ, koji predviđa da kupci na veliko ne mogu kupovati ugljen iz Ruhra neposredno od zastupnika za prodaju ako ne pristanu kupiti određenu minimalnu količinu. Nold je bio kupac ugljena na veliko iz Ruhra, koji nije bio u stanju udovoljiti tom zahtjevu pa je stoga ugljen morao kupovati preko posrednika. On je tvrdio da ta odluka predstavlja povredu njegovih osnovnih ljudskih prava, dijelom zbog toga što su mu njome uskraćena vlasnička prava, a dijelom zato što predstavlja povredu njegova prava da se slobodno bavi gospodarskom djelatnosti. Stoga je pokrenuo postupak pred Europskim sudom za poništavanjem odluke na temelju UEZUČ-a. Europski sud je priznao ta dva prava kao načela zajednice, ali je zauzeo stav da se ne smiju smatrati apsolutnim i neograničenim. Ta prava podliježu ograničenjima koja opravdavaju svekoliki ciljevi zajednice, stoga nije bilo nikakve povrede prava u slučaju Nold vs. Komisija.

Iscrpne rasprave o ljudskim pravima Europskog suda nalaze se u predmetu Hauer vs. Land Rheinland-Pfaltz; koji se odnosio na uredbu Zajednice kojom je nametnuta privremena zabrana svakog novog sađenja vinove loze. Gospođa Hauer je posjedovala zemljište u Njemačkoj na kojem je htjela zasaditi vinograd, u čemu ju je sprječavala ta uredba. Pokrenula je postupak pred njemačkim sudovima, a Europskom sudu je upućen zahtjev za odluku o prethodnom pitanju, koji je prihvatio kao načela Zajednice: pravo vlasništva i slobodu bavljenja gospodarskom djelatnošću ili strukom, ali je i istaknuo i da ta prava nisu apsolutna. Ustvrdio je da je ta uredba kao mjera Zajednice opravdana javnim interesom i da time predstavlja iznimku od tih prava. Ta je presuda od osobitog interesa jer se Europski sud nije samo pozvao na odgovarajuće odredbe ustava triju država članica (Njemačke, Italije i Irske) da bi dokazao da pravo vlasništva podliježe ograničenjima, nego je donekle iscrpno raščlanio odgovarajuće odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP).

Pristup Europskog suda osnovnim ljudskim pravima donekle se razlikuje od onog koji primjenjuje u odnosu na druga opća pravna načela. Razlog je da je priznanje izričite doktrine o osnovnim ljudskim pravima bilo potaknuto željom da se uvjeri njemačke sudove da prihvate nadređenost prava zajednice čak i u slučaju navedenog sukoba s odredbama o osnovnim pravima Ustava SR Njemačke.

Ako je pravo o kojem je riječ opće usvojeno u čitavoj Zajednici i ne šteti osnovnim ciljevima Zajednice, vjerojatno ja daće ga Europski sud usvojiti kao osnovno ljudsko pravo na temelju prava zajednice, čak i kada je ustavno zaštićeno samo u jednoj državi članici. Međutim, situacija će biti drugačija ako je to pravo sporno. Pobačaj je najbolji primjer spornog prava. Pravo na život nerođenog djeteta zaštićeno je Ustavom Irske i kao posljedica toga, pobačaj je u Irskoj zabranjen. Iznimka je samo ako postoji stvarna i ozbiljna opasnost po život, ali ne i zdravlje majke. To pravo u Njemačkoj uživa ograničeniju zaštitu. U mnogim drugim državama članicama, pravo trudne žene da odabere hoće li roditi ili pobaciti, premda nije ustavom zaštićeno, uživa jaku potporu javnog mnijenja. Europski sud bi u takvim

10

okolnostima, bilo da prihvati pravo na život nerođenog djeteta ili da prizna pravo na izbor kao osnovno ljudsko pravo, izazvao neprijateljstvo u jednom ili drugom dijelu Zajednice. Stoga je najbolji put prepustiti svakoj državi članici da sama o tome odluči.

Pitanje pobačaja se pred Europskim sudom postavilo u slučaju SPUC vs. Grogan, u kojem je jedna privatna udruga (Udruga za zaštitu nerođene djece) pokrenula pravni postupak pred irskim sudovima kako bi spriječila studentske udruge u Irskoj da objavljuje adrese britanskih klinika za obavljanje pobačaja. Udruga je svoj zahtjev temeljila na odredbi Ustava Republike Irske kojom se potvrđuje pravo na život nerođenog djeteta. Studenti su svoju obranu temeljili na pravu Zajednice; tvrdili su da obavljanje pobačaja predstavlja uslužnu djelatnost u smislu UEZ-a i stoga pravo Zajednice zabranjuje Irskoj ograničiti pravo stanovnika ta zemlje da obavljaju pobačaje u nekoj drugoj državi članici. Europski sud je prihvatio stav da klinike za obavljanje pobačaja obavljaju uslužnu djelatnost u smislu UEZ-a ako je njihova djelatnost zakonita u državi članici u kojoj se nalaze. Uz određena ograničenja to obično znači da one mogu oglašavati svoju djelatnost u drugim državama članicama. Međutim, Europski sud je zauzeo stav da se tuženici ne mogu koristiti tim pravom jer ne djeluju u ime klinika za vršenje pobačaja, nego samo nastoje pomoći svojim kolegicama studenticama. Udruga je tvrdila da se vršenje pobačaja ne može smatrati uslužnom djelatnošću za svrhu Zajednice jer je ono nemoralno. Europski sud je to odbio prihvatiti; jer da je to prihvatio, to bi značilo da bi irski stav protiv pobačaja bio nametnut drugim državama članicama. S druge strane isto tako bi bilo pogrešno kad bi pravo zajednice imalo za učinak potkopavanje Ustava Irske u mjeri u kojoj djeluje u Irskoj.

Pored pravnih poredaka država članica, međunarodni ugovori predstavljaju drugi izvor nadahnuća za koncepciju osnovnih ljudskih prava Zajednice. Ako bi mjera Zajednice bila suprotna ljudskom pravu sadržanom u međunarodnom ugovoru čija je stranka država članica, država članica bi mogla biti nesklona primijeniti je na svom području zbog straha da će time povrijediti međunarodne obveze iz ugovora. Ako je država članica postala strankom ugovora o ljudskim pravima prije nego je ušla Europsku zajednicu, neće biti obvezna primjenjivati pravo Zajednice u onom dijelu u kojem je protivno prethodno zaključenom međunarodnom ugovoru. Najvažniji ugovor u tom pogledu je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP). Sve su države članice njene stranke i nema nikakve sumnje da su prava koja EKLJP štiti, istovremeno i osnovna ljudska prava Zajednice. Europski sud se na nju izričito i neposredno pozvao u nizu slučajeva. Drugi međunarodni ugovori na koje se još pozivao Europski sud su Europska socijalna povelja i MOR (Međunarodna organizacija rada).

Unatoč svim svojim naporima, nastojanje Europskog suda da utiša negodovanje njemačkih sudova nije odmah imalo uspjeha. U slučaju Internationale Handelsgesellschaft, njemački upravni sud nije bio zadovoljan pravorijekom Europskog suda i tražio je pravorijek Ustavnog suda SR Njemačke. Tek je u slučaju Wunsche Handelsgesellschaft, njemački ustavni sud objavio da neće više ispitivati mjere Zajednice kako bi bio siguran da ne povrjeđuju temeljna ljudska prava. Bio je zadovoljan da to prepusti Europskom sudu.

U posljednje vrijeme odredbe o ljudskim pravima uvrštene su u same Ugovore. Ugovor o EU predviđa da će Unija poštovati osnovna prava kako su ona zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisanom u Rimu i kako proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, kao opća pravna načela prava Zajednice.

U jednom je izvješću Komisija predložila da Zajednica formalno pristupi Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, međutim, Europsko vijeće je odlučilo neka Europski sud utvrdi je li pravno moguće da Zajednica postane stranka Konvencije. Europski sud je ustvrdio da je to pravno nemoguće bez izmjena Ugovora Zajednice. Nakon ove odluke pitanje sukoba između prava zajednice i Konvencije postalo je još jače izraženo. Budući da Zajednica nije stranka Konvencije, ne može snositi odgovornost za njezinu povredu. Tako je Europski sud za ljudska prava u slučaju Matthews vs. Ujedinjeno Kraljevstvo povrijedilo EKLJP ne dopustivši stanovnicima Gibraltara da glasuju na izborima za Europski parlament.

Europski sud je primijenio opće pravno načelo osnovnih ljudskih prava protiv Zajednice da bi tumačio ili ukinuo mjeru Zajednice. Postavlja se pitanje u kojoj je mjeri koncepcija ljudskih prava zajednice obvezujuća za države članice.

Dugo vremena se činilo da je odgovor na to pitanje; kako se koncepcija ljudskih prava zajednice uopće izravno ne primjenjuje. Međutim, sada je sve više očito da postoje brojne situacije u kojima pravo Zajednice zahtijeva od država članica da poštuju ljudska prava:

1. države članice će neposredno biti vezane koncepcijom ljudskih prava Zajednice uvijek kad se taj pojam koristi u tumačenju Ugovora ili zakonodavstva zajednice uvijek bio slučaj;

2. kada takva odredba daje pojedincima prava, ali ta prava podliježu ograničenjima na temelju razloga kao što je javni poredak, bilo koja ograničenja koja na toj osnovi nametnu nacionalne vlade ne smiju predstavljati povredu koncepcije ljudskih prava Zajednice;

3. kada države članice implementiraju akte Zajednice, one su vezane ljudskim pravima kako se shvaćaju u pravu Zajednice.Pored tih prava postoje i pravorijeci Europskog suda da su države članice također vezane koncepcijom ljudskih prava Zajednice uvijek kada djeluju unutar dosega prava Zajednice. U područjima koja su izvan dosega prava Zajednice, s druge strane, države članice nisu vezane koncepcijom ljudskih prava Zajednice.

2. PRAVNA SIGURNOSTPravna sigurnost jedno je od najznačajnijih općih pravnih načela koja priznaje Europski sud. Pravna

sigurnost je širok pojam koji se ne može jednostavno objasniti. Pravna sigurnost u pravu Zajednice ima

11

konkretnu ulogu u obliku raznih podređenih pojmova koji se smatraju primjenom pravne sigurnosti. Najvažniji od njih su:

1. retroaktivnost;2. stečena prava i3. legitimna očekivanja.

RETROAKTIVNOST I STEČENA PRAVARetroaktivnost je izraz koji kada se raščlani,odmah se uočava da sadrži najmanje dva različita pojma:

1. prava retroaktivnost sastoji se u primjeni novog pravnog pravila na djelo ili pravni posao koji je dovršen prije nego što je to pravno pravilo stupilo na snagu; i

2. kvaziretroaktivnost sastoji se u primjeni novog pravnog pravila na djelo ili pravni posao koji je u tijeku dovršenja.

Kao primjer može se uzeti zakon koji utvrđuje carinske pristojbe za uvezenu robu. Uzmimo da obveza plaćanja nastaje kada roba prijeđe granicu. Ako se donese zakon kojim se pristojba povećava i njime se predviđa da će se nova pristojba primjenjivati na robu koja je prešla granicu prije nego je novi zakon proglašen, to je slučaj prave retroaktivnosti. Međutim, uzmimo da se nova pristojba primjenjuje samo na robu koja prijeđe granicu nakon što je novi zakon proglašen, ali se primjenjuje čak i onda kada se uvoznik pravno obvezao (npr. na osnovi ugovora) uvesti robu prije nego što je proglašen novi zakon, to je slučaj kvaziretroaktivnosti.

Kao drugi primjer možemo uzeti dozvolu koju javna vlast izdaje privatnoj osobi. Ako je vlast dozvolu, nakon što ju je izdala, ukinula u takvim okolnostima da izgleda kao da ju osoba nikada nije ni dobila, imamo slučaj prave retroaktivnosti. Ali ako se ukidanje dozvole odnosi samo na budućnost, ali ukidanje stupa na snagu prije proteka valjanosti dozvole, govori se o slučaju kvaziretroaktivnosti.

Ti primjeri jasno pokazuju da prava retroaktivnost može često nanijeti veliku nepravdu pojedincu. U slučaju kvaziretroaktivnosti nepravda je mnogo manja, ali ipak i ona u određenim okolnostima može biti dosta velika. U oba slučaja kvaziretroaktivnosti nepravda se ne sastoji toliko u samoj retroaktivnosti, koliko u činjenici da su time iznevjerena legitimna očekivanja osobe o kojoj je riječ. To će se dogoditi ako je ona imala razložnu osnovu pretpostaviti da će pravni položaj ostati neizmijenjen te je djelovala na vlastitu štetu na temelju te pretpostavke.

Pojam stečenih prava nije ništa drugo nego drugi aspekt retroaktivnosti. Obično je odredba kojom se ukidaju stečena prava retroaktivna u užem smislu. Može kazati da je svojstvo zakona da utječe na stečena prava, jedno od mjerila retroaktivnosti zakona.

Postoje dva pravila u pravu Zajednice koja se odnose na pravu retroaktivnost:1. ako ne postoji jasna odredba o retroaktivnosti, uvijek se smatra da zakonodavstvo nije retroaktivno

(pravilo tumačenja); i2. retroaktivnost je općenito zabranjena, ali su dopuštene iznimke kada se cilj mjere ne bi mogao ostvariti na

drugi način, i pod uvjetom da se poštuju legitimna očekivanja zainteresiranih.Primjer za pravilo tumačenja jest slučaj Societe pour l' Exportation des Sucres vs.

Komisija, kada je Komisija donijela uredbu kojom je izvoznicima oduzela pravo tražiti ukidanje svojih izvoznih dozvola. Uredba je donesena 30.06.1976.g. te je objavljena u broju Službenog glasila koji je nosio datum 01.07.1976.g. i koji je trebao tog dana biti objavljen. Međutim, tiskanje je odgođeno zbog štrajka i broj se pojavio tek 02.07. 1976.g. Zahtjevatelj je 01.07. podnio zahtjev za ukidanjem određenih dozvola, ali je bio odbijen na temelju uredbe. Međutim, Europski sud je protumačio da je ta uredba stupila na snagu na dan kada je stvarno objavljena (02.07.1976.) tako da se nije odnosila na zahtjevatelja. Tu je odluku Europski sud donio unatoč činjenici da je u uredbi izričito bilo navedeno da će stupiti na snagu 01.07.1976.g. Europski sud je vjerojatno smatrao da komisija ne bi unijela tu odredbu da je znala da će objavljivanje biti odloženo. Drugim riječima, nije postojala namjera da se uredba primjenjuje retroaktivno.

Za materijalno pravilo koje općenito zabranjuje retroaktivnost, ali dopušta iznimke kada se cilj mjere ne bi na drugi način mogao ostvariti, primjer je slučaj Amylum vs. Vijeće. Ovdje je uredba koja je ustanovila sustav kvota i dadžbina za proizvođače izoglukoze (vrsta šećera) poništena u ranijem postupku zbog toga što je Europski parlament nije bio konzultiran. Vijeće je potom donijelo drugu uredbu (uz konzultiranje Parlamenta) kojom je ustanovilo sustav s retroaktivnim učinkom. Pokrenut je postupak za poništavanje nove uredbe, ali je Europski sud zauzeo stav da su uvjeti za retroaktivnost ispunjeni; cilj uredbe je bio osigurati da proizvođači izoglukoze podliježu istom sustavu kao i drugi proizvođači šećera, a to ne bi bio slučaj kada uredba ne bi djelovala retroaktivno. Legitimna očekivanja proizvođača izoglukoze bila su poštivana budući da su imali dobar razlog očekivati retrospektivno ponovno nametanje sustava. Stoga je uredba potvrđena.

LEGITIMNA OČEKIVANJANačelo legitimnih očekivanja je pojam koji je izveden iz njemačkog prava. Prema tom načelu mjerama se

Zajednice ne smiju (ako ne postoji stvar od važnijeg javnog interesa) povrijediti legitimna očekivanja zainteresiranih. Načelo legitimnih očekivanja je temelj pravila tumačenja, kao i osnova za poništavanje mjere zajednice, međutim najčešće se koristi kao osnova za tužbu za naknadu štete kod izvanugovorne odgovornosti.

Očekivanje nije legitimno ako nije razumno. Postoji također pravilo da ako osoba o kojoj je riječ ne posluje na uobičajeni način, nego nastoji iskoristiti slabost u sustavu Zajednice da bi ostvarila špekulativni profit, njena se očekivanja ne mogu smatrati legitimnim. To ilustrira slučaj EVGF vs. Mackprang u kojem je bilo riječ o interventnom sustavu za žitarice prema kojem su posrednici bili obvezni kupovati žitarice po interventnim cijenama. Žitarice su se mogle ponuditi posrednicima u različitim mjestima i obično trgovac nije imao nikakve koristi od toga da izabere ovo ili ono mjesto. Međutim, početkom 1969.g. došlo je do pada

12

vrijednosti francuskog franka te je za njemačke trgovce postalo unosno kupovati žitarice u Francuskoj kako bi ih prodavali njemačkom posredniku EVGF-u. To je prijetilo zauzimanjem skladišnih kapaciteta posrednika i sukladno tome kolapsom interventnog sustava u Njemačkoj. Da bi otklonila tu opasnost, Komisija je usvojila odluku kojom je ovlastila njemačku vladu da kupnju pšenice ograniči samo na njemačke proizvođače žitarica. Odluka je donijeta 08.05. i istog je dana stupila na snagu. U njoj je izričito navedeno da se neće primjenjivati na žitarice koje su posredniku ponuđene prije njena stupanja na snagu. Mackprang je bio njemački trgovac žitom koji je u Francuskoj kupio pšenicu s namjerom da je uveze u Njemačku i proda njemačkom posredniku. 08.05. je najveći dio pšenice bio utovaren na brodove i teglenice u tranzitu za Njemačku te Mackprang nije mogao izvršiti valjanu ponudu pšenice jer je postajalo pravilo da se ne može izvršiti valjana ponuda žitarica dok su one još u tranzitu. Kada su one stigle posrednik ih je odbio kupiti, a Mackprang je pokrenuo pravni postupak pred njemačkim sudovima tvrdeći da je on imao legitimno očekivanje, kada je kupio žitarice i organizirao njihov prijevoz, da će ih moći prodati posredniku. Međutim, pravobranitelj Warner je istaknuo, kada je Europskom sudu upućen zahtjev za odluku o prethodnom pitanju, da uvoz pšenice nije bio dio uobičajene trgovine unutar Zajednice, nego je bio vrsta špekulativnog posla. Taj je stav Europski sud usvojio i istaknuo da primjena odluke Komisije na žitarice u tranzitu za Njemačku ne predstavlja povredu načela legitimnih očekivanja nego opravdanu predostrožnost protiv čisto špekulativnog djelovanja.

Kad se načelo zaštite legitimnih očekivanja koristi kao temelj za tužbu za naknadu štete, podnositelj mora dokazati ne samo da je imao očekivanje koje bi bilo legitimno, nego i da je djelovao oslanjajući se na njega i pretrpio štetu kao posljedicu mjere Zajednice. Tada će moći ostvariti naknadu štete na temelju članka UEZ-a ili članka UEUROATOM-a, osim ako je mjera Zajednice opravdana zbog važnijeg javnog interesa.

Presedan o tome je slučaj CNTA vs. Komisija. Taj je spor nastao povodom sustava novčanih naknada (M.C.A) koji je ustanovljen s ciljem da se kompenziraju posljedice promjena deviznih tečajeva. Te su naknade prvotno bile isplaćivane za izvoz sjemena uljane repice iz Francuske, ali je Komisija 26.01.1972.g. donijela uredbu kojom je taj sustav ukinut 01.02.1972.g. Zahtjevatelj je bio francusko trgovačko društvo koje je prije nego je uredba donesena zaključilo više ugovora o izvozu, a oni su trebali biti izvršeni nakon što je sustav ukinut. Francusko trgovačko društvo je tvrdilo da je ugovore zaključilo na temelju pretpostavke da će M.C.A biti plaćene te je na temelju toga utvrdilo cijenu. Tvrdilo je da je pretrpjelo štetu zbog iznenadnog ukidanja tog sustava, do kojeg je došlo bez upozorenja i bez donošenja bilo kakve prijelazne odredbe za poslove čije je izvršavanje bilo u tijeku kada je ono nastupilo. Stoga je trgovačko društvo tužilo Komisiju za naknadu štete. Ono je moralo dokazati da je Komisija odgovorna za donošenje protupravnog akta. Tvrdilo je da je ta uredba takav akt jer je njome povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, a napose načelo zaštite legitimnih očekivanja. Europski sud je naveo da je Zajednica odgovorna kad Komisija, a da ne postoji iznimno važan razlog javnog interesa, neposredno i bez upozorenja ukine primjenu novčanih naknada u posebnom slučaju, a da ne donese prijelazne mjere koje bi omogućile trgovcima da izbjegnu gubitke koje bi pretrpjeli u ispunjenju svojih izvoznih ugovora. Međutim, Europski sud je zauzeo stav da Zajednica nije dužna platiti puni iznos novčanih naknada koji je predviđen za poslove o kojima je riječ. Obveza Zajednice je bila jedino osigurati da izvoznik ne pretrpi stvarnu štetu u poslu zbog promjene deviznih tečajeva. U kasnijem postupku je utvrđeno da je plaćanje pošiljki bilo izvršeno u francuskim francima, stoga CNTA nije pretrpjela nikakvu štetu te slijedom toga nije utvrđena nikakva naknada štete. Nije se protupravnost sastojala u donošenju uredbe, već u propustu izvješćivanja, unutar razumnog roka, zainteresiranih stranaka daće sustav ubrzo biti ukinut ili alternativnog donošenja prijelaznih odredbi kojima bi se zaštitili izvoznici koji su već preuzeli obveze. Upravo je taj propust predstavljao povredu načela zaštite legitimnih očekivanja.

Jedan od najpoznatijih slučajeva o zaštiti legitimnih očekivanja je slučaj koji na prvi pogled uopće ne uključuje retroaktivnost. To je slučaj Komisija vs. Vijeće (prvi slučaj Staff Salaries); gdje je Komisija pokrenula postupak protiv Vijeća zbog toga što je smatrala da Vijeće nije usvojilo dostatno visoko povećanje plaća službenicima zajednice. Plaće službenika bile su uređene člankom Uredbe o službenicima, koja je predviđala da Vijeće jednom godišnje razmatra plaće službenika u svjetlu izvješća koje priprema Komisija. Pri utvrđivanju visine plaća Vijeće mora skrbiti o nizu čimbenika, uključujući inflaciju i povećanje plaća u javnim službama država članica. U prošlosti je dolazilo do ozbiljnog sukoba kako te čimbenike treba prosuđivati, te je konačno pronađena formula za rješenje tog pitanja. Ta je formula uvrštena u jednu odluku Vijeća donesenu u ožujku 1972.g. i navedeno je da će se primjenjivati u razdoblju od tri godine. Međutim, kada je trebalo doći do novog povećanja plaća službenika, Vijeće je ustanovilo nove raspone za koje je Komisija smatrala da predstavljaju povredu te formule. Europski sud je morao odlučiti je li za Vijeće bila pravno obvezujuća odluka koja je sadržavala formulu o plaćama. Europski sud je odlučio da je odluka obvezujuća. Sud je zauzeo stav da su službenici, s obzirom na odnos poslodavac–zaposlenik između Vijeća i službenika, mogli razložno očekivati da će se Vijeće držati svojih obveza u odnosu na formulu. Zbog toga su novi rasponi plaća bili nevaljani u mjeri u kojoj s njom u sukobu.

3. RAZMJERNOSTRazmjernost je drugo načelo koje je izvedeno iz njemačkog prava i na njemu se temelje neke odredbe

Ustava SR Njemačke. Slučaj Internationale Handelsgesellschaft bio je prvi u kojem je načelo razmjernosti izvršilo utjecaj na pravo Zajednice.

Prema načelu razmjernosti javna vlast ne smije građaninu nametnuti obveze osim u onoj mjeri u kojoj su one strogo nužne u javnom interesu da bi se ostvario cilj mjere. Ako su nametnuti tereti očito nerazmjerni cilju kojeg se ima na umu, mjera će biti poništena. To zahtjeva postojanje razumnog odnosa između cilja i sredstva.

13

To znači i da se sredstvom može razumno vjerojatno postići cilj i da šteta onima koji su mjerom pogođeni ne smije biti nerazmjerna koristi javnosti.

Premda je načelo razmjernosti u pravo Zajednice najprije uveo Europski sud, sada je ono sastavni dio Ugovora. Prema Ugovoru o EU, unesena je u UEZ nova odredba koja glasi: „Bilo koje djelovanje Zajednice neće ići iznad onog što je nužno za ostvarenje ciljeva Ugovora o Europskoj zajednici.“

Razmjernost je napose značajna u području ekonomskog prava, jer ono često uključuje nametanje poreza, taksa, dadžbina ili carina poslovnim ljudima u nadi da će se ostvariti ekonomski ciljevi. Primjenu načela razmjernosti u takvoj situaciji ilustrira slučaj Skimmed-Milk Powder, kada je Vijeće htjelo smanjiti viškove mlijeka u prahu u Zajednici ponudivši proizvođačima stočne hrane da ga koriste u svom proizvodu umjesto uobičajenog proteinskog sastojka, soje. Manjkavost je tog programa bila što je mlijeko u prahu bilo približno tri puta skuplje od soje. Stoga je Europski sud odlučio da je uredba koja sadrži taj program nevaljana, dijelom jer je diskriminacijska, a dijelom jer je povrijedila načelo razmjernosti jer nametanje obveze kupnje mlijeka u prahu nije bilo nužno za smanjenje viškova.

Najuočljivije je obilježje doktrine o razmjernosti da ona prepušta mnogo toga prosudbi Europskog suda.

4. JEDNAKOSTNačelo jednakosti izražavaju brojne odredbe Ugovora. Članak UEZ-a zabranjuje diskriminaciju na

osnovi državljanstva; zatim druga odredba UEZ-a zabranjuje diskriminaciju između proizvođača i potrošača u vezi s poljoprivredom; zatim sljedeća odredba UEZ-a predviđa jednaku plaću za jednak rad bez obzira na spol. Međutim, Europski sud otišao je dalje od posebnih odredaba zauzevši stav da u pravu Zajednice postoji opće načelo nediskriminacije. To ne znači da institucije Zajednice moraju postupati jednako sa svima, nego da ne smiju postojati nikakve samovoljne razlike između različitih skupina unutar Zajednice.

U slučaju Skimmed-Milk Powder, Europski sud je donio dijelom odluku na temelju načela jednakosti navevši da bi učinak prinude proizvođača stočne hrane da koriste mlijeko u prahu bio povećanje cijene stočne hrane, a to bi bilo na štetu svih uzgajivača stoke. Koristi bi od te politike, s druge strane, imali samo proizvođači mlijeka u prahu. Tako je politika utjecala na nediskriminirajući način na razne skupine poljoprivrednika.

U slučaju Sabbatini vs. Europski parlament, Europski sud je jednakost između spolova utvrdio kao opće načelo prava. Slučaj se odnosio na jednu službenicu Zajednice kojoj je uskraćeno pravo na doplatak zbog toga što nije bila glava obitelji. Odgovarajućim je propisom taj pojam bio definiran na takav način da je ženu bilo moguće smatrati glavom obitelji samo u iznimnim okolnostima, primjerice ako je suprug proglašen nesposobnim za rad zbog bolesti. Odredba je stoga bila diskriminacijska, te je unatoč nastojanju pravobranitelja, Europski sud odlučio da ne može ostati na snazi.

Europski sud je učinio korak dalje u slučaju Airola vs. Komisija, gdje je diskriminacijska odredba bila dio nacionalnog prava. Ovdje je podnositeljica zahtjeva izgubila pravo na doplatak jer je stekla talijansko državljanstvo udavši se za Talijana. Na temelju talijanskog prava strana osoba ženskog spola koja se uda za Talijana automatski stječe talijansko državljanstvo, čak i kada to ne želi. Ali to se ne primjenjuje na stranu osobu muškog spola koja se oženi Talijankom. Pravo je Zajednice jednostavno dalo učinak talijanskom pravu za svrhu pravila koje je predviđalo da se doplatak za život u inozemstvu neće isplaćivati ako službenica dobije državljanstvo zemlje u kojoj je zaposlena. Međutim, Europski sud je odlučio da pravo Zajednice ne može uzeti u obzir državljanstvo koje je stečeno protiv želje osobe na temelju diskriminacijske odredbe nacionalnog prava.

Pitanje vjerske diskriminacije se postavilo pred Europskim sudom u slučaju Prais vs. Vijeće. U njemu je bila riječ o ženi židovske vjeroispovijedi koja je željela postati službenicom Zajednice. U svom zahtjevu ona nije navela svoju vjeroispovijed. Međutim, kada je saznala da određenog dana treba polagati natječajni ispit, priopćila je Vijeću da je tog dana židovski blagdan i da neće moći pristupiti. Tražila je od Vijeća da joj omogući polaganje neki drugi dan, ali je to odbijeno s obrazloženjem da je od bitnog značenja da svi pristupnici polažu ispit istog dana. Bilo je prekasno da se datum ispita izmijeni jer su sve pripreme već bile obavljene. Ispit je održan kako je bilo predviđeno, a gospođa Prais nije pristupila te je imenovan drugi pristupnik. Gospođa Prais je potom pokrenula postupak pred Europskim sudom za poništavanje odluke o održavanju ispita na židovski blagdan i poništenje rezultata natječaja. Također je tražila naknadu štete. Svoj je zahtjev temeljila na dijelom na odredbi članka Uredbe o službenicima, koji je predviđao da se službenici biraju bez obzira na rasu, vjeroispovijed ili spol; a dijelom na zabrani diskriminacije na osnovi vjeroispovijedi, za koje je tvrdila da je opće načelo prava Zajednice. Tuženik je prihvatio stajalište da je sloboda vjeroispovijedi opće načelo prava Zajednice, ali je tvrdio da ga svojim djelovanjem nije povrijedio. Treba primijetiti da tijelo za imenovanje nije bilo krivo za vjersku diskriminaciju; nije postojao nikakav dokaz da je znalo, kada je prvotno odlučivalo rok održavanja ispita, da je na dan ok kojem je riječ židovski blagdan i sigurno nije htjelo stvarati poteškoće podnositeljici zahtjeva. Europski sud je zauzeo stav da tijelo za imenovanje nije bilo obvezno izbjeći održavanje ispita na vjerski blagdan ako o toj činjenici nije bilo obaviješteno prije nego je datum utvrđen. Zbog tog je razloga gospođa Prais izgubila spor. Međutim, sud je dalje naveo da kad je tijelo za imenovanje unaprijed izvješteno, ono mora voditi računa o vjerskim zaprekama pristupnika i nastojati izbjeći održavanje ispita na taj dan. To znači da, čak i ako je unaprijed izvješteno, tijelu nije apsolutno zabranjeno izabrati takav datum, međutim ono mora pridati razumnu težinu poželjnosti da to ne učini i nastojati to izbjeći ako je razumno moguće.

5. PRAVO NA SASLUŠANJENačelo prava na saslušanje je predstavljalo prvi primjer u kojem se Europski sud pozvao na englesko

pravo u razradi svojih načela. To se dogodilo u slučaju Transocean Marine Paint Association vs.

14

Komisija koji se odnosio na pravo Zajednice o tržišnom natjecanju. Inače, čl. 81. UEZ-a zabranjuje sporazume koji ograničavaju tržišno natjecanje, ali ta ista odredba ovlašćuje Komisiju da u pojedinim slučajevima dopusti izuzimanje čl. 81. UEZ-a od primjene. Ugovor o osnivanju Transocean Marine Paint Association bio je prima facie suprotan odredbama čl. 81. UEZ-a, tako da je Komisiji upućen zahtjev za izuzimanje od primjene tog istog članka. To je prvotno bilo dopušteno, pod određenim uvjetima, za razdoblje od 10 godina. Kada je udruga podnijela zahtjev za produljenje, Komisija joj je priopćila nove uvjete koje je Komisija imala na umu i dala joj mogućnost očitovanja. Međutim, Komisija nije primjereno izvijestila o jednom uvjetu koji je zapravo bio postavljen. Udruga je zbog više razloga prigovorila tom uvjetu i pokrenula je postupak za poništavanje odluke kojom se dopušta izuzimanje od primjene čl. 81. UEZ-a u onom dijelu u kojem se propisuje uvjet. Navela je razne osnove nevaljanosti, ali povreda načela audi alteram partem (načelo prava na saslušanje) nije bila među njima. Pravobranitelj Warner predložio je da se slučaj mora presuditi na osnovi načela prava na saslušanje. On je tvrdio da je pravo na saslušanje opće načelo prava Zajednice i da ono obvezuje Komisiju, čak i ako ne postoji posebna zakonska odredba.

Taj je stav prihvatio i Europski sud, koji je presudio da postoji opće pravilo prava Zajednice da osoba čiji su interesi osjetno pogođeni odlukom koju donosi javna vlast mora dobiti mogućnost očitovanja. Sud je naveo da to pravilo zahtijeva da zainteresirane osobe budu unaprijed jasno obaviještene o osnovnim obilježjima svakog uvjeta koji Komisija namjerava postaviti. Budući da to u ovom slučaju nije učinjeno, uvjet je ukinut.

Nakon tog slučaja, Europski sud je razvio opću doktrinu koju je nazvao prava obrane, što je nespretan naziv za ono što engleski pravnici poznaju kao načela pravne pravednosti, a američki pravnici nazivaju pravičan postupak (due proces). Pored prava na pravično saslušanje, to također obuhvaća i pravo na pravno zastupanje, povlaštenu narav komunikacije između odvjetnika i stanke te slobodu od samooptuživanja.

6. POVLASTICA PRAVNE STRUKEPovlaštena je narav komunikacije između odvjetnika i stranke prvi puta priznata kao opće načelo u

slučaju A.M. & S vs. Komisija. To se pitanje nametnulo kada su inspektori Komisije jednog dana došli u ured britanskog trgovačkog društva i tražili na uvid njegove poslovne knjige. Inspekcija je bila dio opće istrage u vezi s navodnom praksom suprotnom pravilima o tržišnom natjecanju u industriji cinka. Istraga se provodila na temelju mjere zajednice, Uredbe 17 koja nije spominjala pravnu povlasticu. Trgovačko društvo ipak je odbilo dati na uvid određene dokumente na osnovi toga da su oni zaštićeni. Komisija je donijela odluku kojom se traži predaja dokumenata, a trgovačko društvo je pokrenulo postupak pred Europskim sudom za njeno poništavanje.

Europski sud je presudio da će tajnost dopisivanja između odvjetnika i stranke, koja je u pravnim sustavima država članica općepriznata, biti potvrđena u pravu Zajednice pod dva uvjeta:

1. mora biti riječ o dopisivanju u vezi s pravom na obranu stranke, a2. pravnik mora imati privatnu praksu, a ne biti zaposlen kod stranke.

Uvjet da pravnik mora imati privatnu praksu, a ne biti zaposlen kod stranke kritizirano je kao nepravično prema trgovačkim društvima koja zapošljavaju vlastite pravnike.

Postupak koji je utvrdio Europski sud je sljedeći: Ako se stranka želi pozvati na povlasticu pravne struke, mora bez otkrivanja sadržaja dokumenta pružiti Komisiji dostatne informacije da pokaže kako su ti uvjeti ispunjeni. Ako Komisija to ne prihvati, donijet će odluku kojom traži predaju dokumenata, a ako ni tad ne uslijedi predaja, može utvrditi periodičnu kaznu u određenom iznosu za svaki dan zakašnjenja. Stranka onda može tu odluku pobijati pred Europskim sudom, koji će odlučiti o tom pitanju, ako je to nužno, nakon uvida u dokument. Samo pokretanje postupka za poništavanje ne obustavlja izvršenje odluke, ali Sud može, ako to smatra potrebnim, donijeti odluku o privremenoj mjeri.

U slučaju A.M. & S vs. Komisija riječ je bila o pravnim mišljenjima, danim neposredno prije i odmah nakon što je Ujedinjeno Kraljevstvo pristupilo Zajednici, o mogućim sukobima s pravom Zajednice, naročito u području tržišnog natjecanja, i načinima na koji mogu biti izbjegnuti. Europski sud je presudio da ona podliježu zaštiti.

E U R O P S K O P R A V O

1. EUROPSKO PRAVO KAO SUSTAV ISPREPLETENIH PRAVNIH POREDAKA

1. Objasnite što znači europsko pravo u užem smislu.U samoj središnjici europske suradnje i integracije su tri europske zajednice: Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ); Europska zajednica (EZ) bivša Europska ekonomska zajednica (EEZ); Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM).Te tri zajednice su usko povezane zajedničkim tijelima (Europski parlament, Vijeće, Komisija, EU-sud),

a Ugovorom iz Maastrichta 1992. proširena je njihova suradnja na još dvije nove oblasti (2. i 3. stup). Uglavnom, pravo tih triju zajednica ili "pravo Zajednice", kao i propisi o novim oblicima suradnje u okviru EU čine europsko pravo u užem smislu.

2. Objasnite što su tri stupa Europske unije. Prvi stup, koji je i najvažniji, čine tri zajednice ( EZUČ, EZ, EURATOM ), Drugi stup čini zajednička vanjska i sigurnosna politika,

15

Treći stup čini policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima.

3. Koje su najvažnije razlike između prava Zajednice i prava Europske unije?Pravo Zajednice čini zasebni pravni poredak koji vrijedi ne samo u odnosu na države članice, već

neposredno utvrđuje prava i obveze pojedinaca. To vrijedi za same osnivačke ugovore triju zajednica (EZ, EZUČ, EUROATOM) koji se još nazivaju primarnim pravom Zajednice, ali obuhvaća i pravo koje tijela Zajednice donose temeljem tih ugovora, a to se pravo naziva još i sekundarnim pravom Zajednice. Od odlučujućeg je značaja to da su države članice triju zajednica prenijele svoju suverenu vlast tijelima Zajednice i tako im omogućile da oni umjesto njih provode regulatornu vlast također i u odnosu na pojedince (donošenje Uredbe EZ o kontroli spajanja i pripajanja, odluke o izricanju novčane kazne poduzeću u pravu tržišnog natjecanja).

Pravo Europske unije, znači pravo mjerodavno za drugi i treći stup. Naime, suradnja na području vanjske i sigurnosne politike, te policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima imaju uobičajene ugovorne oblike međudržavne suradnje na ugovornoj osnovi: obvezujući zaključci neposredno obvezuju same države članice. Pravo EU ne primjenjuje se neposredno na pojedince: građane ili poduzeća. Pravni učinci akata Unije u unutrašnjem pravu neke države članice, pogotovo ako se oni odnose na pojedince, crpe se prije svega iz pravnih akata država članica, kojima one implementiraju odnosne odluke u svoje nacionalno pravo. Pri donošenju takvih odluka odlučujuću ulogu nemaju neka nezavisna tijela Zajednice, već vlade kao zastupnici država, pa se ovaj oblik suradnje zove i međuvladina suradnja.

4. Objasnite što čini europsko pravo u širem smislu (najvažniji oblici institucionalne suradnje i njihove najvažnije karakteristike).

Europsko pravo u širem smislu čine oblici institucionalizirane suradnje u Europi koji ne ulaze u Europsku uiju s tri zajednice (EZ, EZUČ, EUROATOM). Uključivanje drugih organizacija međudržavne suradnje u Europi koji stoje uz bok Europskoj uniji (posebno: Vijeće Europe, ZEU, OESS, EFTA) već je zato potrebno što ih ugovorni sustav Europske unije uvijek uzima u obzir.

1. Vijeće Europe - utemeljeno 1949.g. kao zajednica koja se temelji na nasljeđu zapadno orijentiranih europskih država, no naknadno su primljene i brojne države iz bivšeg istočnog bloka, pa je to danas jedan sveeuropski forum koji se temelji na načelima pravne države i demokracije. U okviru tog tijela formirani su neki zajednički europski temeljni pravni standardi, donošenjem Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP), s brojnim kasnijim protokolima, te naročito kroz sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava. U razvoju nepisanih temeljnih pravnih standarda prava Zajednice, EKLJP igra važnu ulogu. Posljednjih desetak godina EKLJP podupire razvoj općih pravnih načela zaštite pojedinaca kroz sudsku praksu Europskog suda. Ugovor iz Maastrichta upućuje izričito na temeljne pravne standarde koji su sadržani u EKLJP.

2. Zapadnoeuropski savez (ZES) -nastao kao obrambeni savez zapadnoeuropskih zemalja, ali danas ima uglavnom mirotvorno-sigurnosnu funkciju u vidu Ureda za europsku sigurnost i prerastao u regionalnu organizaciju u smislu povelje UN. ZES igra ključnu ulogu kao europska sestra NATO-a u pribavljanju europskog identiteta obrane i ostvarenju zajedničke sigurnosne politike u okviru Europske unije. Ugovor iz Maastrichta označava ZES kao sastavni dio razvoja EU (zajednička sigurnosna politika).

3. Europska organizacija za sigurnost i suradnju – OESS -osnovana 1975. završnim aktom iz Helsinkija – očvrsnuta tijekom transformacije istočne Europe, tj. Pariškom poveljom 1990. Također radi na ostvarenju zajedničke vanjske i sigurnosne politike, tj. jačanju demokracije, ljudskih prava, sprečavanju sukoba itd.

4. Europsko udruženje za slobodnu trgovinu (EFTA) -osnovano 1960. kao alternativa za države nečlanice EZ, ali se također razvija unutar sustava Zajednice i EU.

5. Organizacija za europsku ekonomsku suradnju i razvoj – OEES -utemeljena 1948. kao reakcija na Marshalov plan SAD-a, tada je to bila Organizacija za Europsku ekonomsku suradnju a od 1961. postaje OECD- prerasla je europske okvire, postaje forum gospodarske suradnje 29 najvažnijih industrijskih zemalja zapadnog svijeta.

5. Objasnite razliku između ciljeva pojedinih institucija koje su dio europskog prava u širem smislu i ciljeva Europskih zajednica.

Institucije koje čine europsko pravo u širem smislu, kao što je Vijeće Europe, imaju za cilj jedinstvo europskih država na temelju nekih duhovno-povijesnih korijena; tu se ističe ideja o "zajednici vrijednosti" utemeljena na načelima pravne i socijalne države; na taj način se može premostiti različitost u političkoj i gospodarskoj sferi.

Europske zajednice pak imaju bitno pretencioznije, više gospodarsko-političke ciljeve. U tom sustavu postoje supranacionalna tijela koja nezavisno oblikuju svoju volju i u pojedinim oblastima potiskuju suverene ovlasti država članica u odnosu na pojedince. Sudska praksa Europskog suda je s razvojem općih pravnih načela na temelju zajedničkog, na ustavu utemeljenog, prijenosa suverenih vlasti država članica i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda već odavno uvrstila gospodarsku integraciju kao zajednički europski standard koji je u rangu temeljnih prava.

6. Objasnite razliku između pojma Europske unije i Europskih zajednica.Europska unija je širi pojam, a obuhvaća tri europske zajednice koje čine njezin prvi stup, te postojeće

oblike suradnje u političkim oblastima drugog i trećeg stupa EU. Znači, tri europske zajednice čine onaj ključni, najvažniji dio EU, njezin prvi stup.

16

7. Razlikovanje između Vijeća europske zajednice i Europskog vijeća!Vijeće Europske zajednice naziva se već neko vrijeme Vijećem Europske unije,iako je ono samo tijelo

triju europskih zajednica. Dakako osim toga Vijeće EZ predstavlja i gremij za donošenje odluka unutar drugog i trećeg stupa Europske unije. Kako Vijeće EZ načelno zasjeda u sastavu s ministrima iz određenih područja pa se uobičajeno naziva i Ministarskim vijećem.

Europsko vijeće je vrhovno tijelo za donošenje odluka u Europskoj uniji; u njegovu su sastavu šefovi država i vlada država članica kao i predsjednik Europske komisije (to nije Vijeće Europe!).

2. VIJEĆE EUROPE1. Navedite najvažnije ciljeve i objasnite strukturu Vijeća Europe.

Vijeće Europe je međunarodna organizacija osnovana 1949. sa sjedištem u Strassbourgu. Njegova je zadaća: ostvarivanje većeg jedinstva između svojih članica¹ radi očuvanja i promicanja ideala i načela koji su njihova zajednička baština² te poticanje njihovog ekonomskog i socijalnog napretka³. Zadane se zadaće ostvaruju: raspravljanjem pitanja od zajedničkog interesa, sklapanjem sporazuma i zajedničkom akcijom na ekonomskom, socijalnom, kulturnom, pravnom, znanstvenom i administrativnom polju, kao i očuvanjem i razvojem ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Danas Vijeće Europe čine 43 države članice. Sve države priznaju i slijede načelo vladavine prava te priznaju ljudska prava i temeljne slobode. Svaku europsku državu koja ispunjava ove pretpostavke, i spremna je djelovati u skladu sa zahtjevima Statuta, Odbor ministara može pozvati da postane članicom Vijeća Europe.

Tijela Vijeća Europe su::1. Odbor ministara obavlja u ime Vijeća Europe izvršne poslove, a čine ga ministri vanjskih poslova ili

posebni opunomoćenici država članica;2. Savjetodavna skupština parlament svake države-članice šalje u Skupštinu točno unaprijed utvrđeni broj

zastupnika (2-18).Oba tijela, i Odbor ministara i Savjetodavna skupština donose važnije odluke dvotrećinskom (2/3)

većinom glasova.

2. Koji su najvažniji ugovori Vijeća Europe?1950. – Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda + 11 protokola (najvažniji

multilateralni ugovor u okviru Vijeća Europe); potpisana u Rimu, a stupila na snagu 1953.g. Sve države članice Vijeća Europe su članice konvencije.

1955. – Europska konvencija o nastanjivanju1957. – Europska konvencija o mirnom rješavanju sporova1961. – Europska socijalna povelja1972. – Europska konvencija o državnom imunitetu1977. – Europska konvencija o borbi protiv terorizma1987. – Europska konvencija o sprečavanju mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili

kažnjavanja1992. – Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima1995. – Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina

NOVIJE:1997. – Konvencija o zaštiti ljudskih prava i ljudskog dostojanstva u biologiji i medicini1997. – Dodatni protokol o zabrani kloniranja ljudskih bića1997. – Europska konvencija o državljanstvu

3. EUROPSKA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA KAO SVEEUROPSKI TEMELJNI PRAVNI STANDARD

1. Objasnite značenje Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Na temelju nacrta Savjetodavne skupštine Vijeća Europe, potpisana je u Rimu 1950.g. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nakon ratifikacije 10 država potpisnica, Konvencija je 1953. stupila na snagu. Države članice Vijeća Europe, uključujući i Rusiju, države su ugovornice Konvencije.

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ima posebno značenje za razvoj međunarodne zaštite ljudskih prava, te predstavlja prvi efikasan mehanizam provođenja zaštite ljudskih prava na međunarodnoj razini, u okviru sudski uređenog postupka. Konvencijom su oformljeni zajednički europski standardi temeljnih prava, pa samo pristupanje neke države konvenciji znači visoku razinu zaštite, a uz to, države-članice konvencije ujednačavaju svoje pravne poretke prema konvencijskim standardima. Osim toga, u nekim državama, gdje je ustavnopravna kontrola zakona slabija ili nedostatna (npr. u Francuskoj), pravna zaštita prema konvenciji predstavlja neku vrstu zamjene ustavne sudbenosti.

2. Koja tijela predviđa Konvencija?

17

Konvencijski sustav zaštite je u početku bio formiran dvostupanjski, tj. stvorena su dva (kvazi) sudbena tijela:

1. Europska komisija za ljudska prava i2. Europski sud za ljudska prava,

Sa sjedištem u Strassbourgu. Komisija je imala selektivnu i posredničku ulogu. Postupak pred Komisijom (koja je mogla zahtjev konačno odbiti) prethodio je konačnoj odluci Suda.

Odbor ministara Vijeća Europe ima funkciju konvencijskog tijela s "političkim utjecajem". Odbor može od Suda zahtijevati savjetodavno mišljenje o raznim pitanjima iz konvencije, a također i nadzire izvršenje konačnih presuda Suda3. Pojasnite važnost 11. protokola na Konvenciju!

Komisija je imala selektivnu i posredničku ulogu, tj. prije odluke Suda prethodio je postupak pred Komisijom. No, to se pokazalo presloženim pa se sustav pravne zaštite temeljito mijenja 1995.g. 11. protokolom na konvenciju. Taj Protokol predviđa spajanje Komisije i Suda u jedno tijelo Stalni Europski sud za ljudska prava u Strassbourgu, koji je započeo s radom u studenom 1998.g. Europski sud za ljudska prava ima svoje stalne suce čiji broj odgovara broju država članica Konvencije.

Novi sustav uveo je 3 tijela:1. Odbori od 3 suca provode prethodni postupak kod individualnih zahtjeva (u pogledu dopuštenosti)2. Vijeće od 7 sudaca nadležno za odlučivanje o dopuštenosti i osnovanosti individualnih zahtjeva, kao

i o međudržavnim zahtjevima3. Veliko vijeće od 17 sudaca odlučuje o bitnim pravnim pitanjima4. Plenum svih sudaca odlučuje o organizacijskim pitanjima.

4. Koja su najvažnija prava koja jamči Konvencija?Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jamči sljedeća prava i slobode:

1. temeljna ljudska prava pravo na život, zabrana mučenja i nečovječnog postupanja, zabrana ropstva i prisilnog rada;

2. zaštita osobnih sloboda;3. sudska postupovna prava jamstva postupka u pravnoj državi;4. posebna prava zaštita privatne sfere, sloboda savjesti i vjeroispovijesti, sloboda izražavanja mišljenja,

sloboda okupljanja i udruživanja;5. pravo na brak i obitelj;6. zaštita prava vlasništva (protokol br.1);7. zabrana smrtne kazne (protokol br. 6);8. zabrana diskriminacije.

5. Tko može pokrenuti postupak pred Sudom?Svaka država ugovornica koja se poziva na kršenje Konvencije od strane druge države (međudržavni

sporovi). Pored toga, svaka fizička osoba, nevladina organizacija ili skupina pojedinaca može se obratiti Sudu

putem tzv. pojedinačnog zahtjeva i pozivati se na kršenje odredbi Konvencije od strane države ugovornice. U razvoju zaštite ljudskih prava pojedinačni zahtjevi predstavljaju revoluciju. Njima se pojedincu otvara mogućnost da na međunarodnoj razini, u okviru međunarodnog ugovora, zahtijeva zaštitu pred nezavisnim tijelom čak i protiv svoje domovine. Ugovornim priznanjem takve mogućnosti, svaka se država podvrgava mogućnosti da je čak i vlastiti državljani mogu pred međunarodnim tijelom pozivati na odgovornost, ali tek pošto je iscrpljena državna pravna zaštita. Nakon reformiranja sustava Konvencije jedanaestim protokolom, nije više potrebna izjava o pristanku države ugovornice Konvencije u pogledu pojedinačnog zahtjeva.

6. Objasnite postupak pri pojedinačnim zahtjevima sukladno čl. 34. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Pojedinačni zahtjev najprije provjerava Odbor u pogledu dopuštenosti. Ta provjera proteže se na pitanje poštivanja postupovnih propisa. Treba biti iscrpljena sva državna pravna zaštita te poštivan rok šestomjesečni rok od donošenja konačne državne odluke. Nedopušteni su zahtjevi koji nisu sukladni Konvenciji (npr. pozivanje na neko pravo koje Konvencija ne jamči ili događaj koji nije bio obuhvaćen Konvencijom što se tiče vremenskog polja primjene) kao ni zahtjevi koji su očito neutemeljeni ili predstavljaju zlouporabu prava. Jednoglasna odluka Odbora je konačna.

Ako Odbor nije odbio zahtjev kao nedopušten, prosljeđuje ga Vijeću. Vijeće može ustupiti nadležnost Velikom vijeću kad se radi o važnim pitanjima tumačenja ili kad bi odluka mogla voditi k odstupanju od prijašnjih odluka. Takvo ustupanje Velikom vijeću je moguće samo ako se stranke tome ne protive. Takva mogućnost protivljenja jedne stranke je vrlo problematična, iz razloga što stranka može i nakon donošenja presude Vijeća tražiti konačnu presudu Velikog vijeća. Tada odbor sudaca Velikog vijeća o dopustivosti zahtjeva. Prihvaćanje ovisi o tome da li se radi o bitnom pitanju tumačenja ili primjene Konvencije (ili protokola) ili na kakvo drugo bitno pitanje. Kod prihvaćanja zahtjeva Veliko vijeće odlučuje o stvari presudom. Kod zahtjeva za koje je odlučeno da su dopustivi, Sud započinje s potrebnom istragom i teži prijateljskom rješenju predmeta. U slučaju prijateljskog rješenja Sud briše spor iz registra i o tome donosi kratku odluka (ne presuda).

18

Konačne presude obvezuju države ugovornice sukladno Konvenciji da ih provode. Problematičan je doseg te obveze u slučajevima kad se kršenje Konvencije odnosi na pravne norme neke države, onda je država obvezna ne samo poštivati presudu, već i prilagoditi svoj pravni poredak tumačenjima Konvencije koje je dao Sud. Nisu predviđena prisilna sredstva za provođenje presuda.

7. Da li Sud može dodijeliti naknadu za pretrpljenu štetu?U slučaju kršenja Konvencije, Europski sud za ljudska prava može sukladno čl. 41. Konvencije dodijeliti

oštećenoj stranci pravednu naknadu za pretrpljenu materijalnu i nematerijalnu štetu. U praksi je Sud često koristio tu mogućnost..

8. Što znači samostalno tumačenje Konvencijskih prava (objasnite na primjeru)?

Europski sud za ljudska prava tumači Konvenciju koja se osamostaljuje od nacionalnog poimanja. Konvencijski sustav i samostalno tumačenje Konvencije od strane Suda, prikazuje se pomoću slučaja Ozturk vs. Njemačka o kojem je Sud odlučivao 1984.g. u ovom je slučaju protiv turskog državljanina zbog prometnog prekršaja u Heilbronnu bila određena novčana globa od 60 DEM. Vođen je sudski postupak u Njemačkoj u kojem je pred sudom izvršeno saslušanje dotičnog i nekih svjedoka, a uz pomoć prevoditelja. Na kraju mu je sud nametnuo plaćanje sudskih troškova, uključujući i troškove prevođenja što je iznosilo dodatnih 63,90 DEM, što je potvrdio i viši sud. Dotični je Europskoj komisiji za ljudska prava podnio zahtjev tvrdeći da je povrijeđeno njegovo pravo na besplatne usluge prevoditelja zajamčeno Konvencijom. Procesne pretpostavke za zahtjev, kao što je prethodno iscrpljenje državnog pravnog puta, bile su ispunjene. Međutim, za osnovanost zahtjeva odlučujuće je bilo to da li se tu uopće radi o kaznenom postupku u smislu Konvencije, budući da konvencija to pravo jamči samo "optuženima" (znači u kaznenom djelu). Ovo je upitno, stoga što je njemački zakonodavac donošenjem Zakona o prekršajima htio dekriminalizirati ta djela. Naravno da procjena nekog delikta kao kaznenog djela ne ovisi isključivo o etiketi koju mu daje nacionalno pravo. Utoliko se Konvencija mora tumačiti neovisno od nacionalnog prava. Komisija za ljudska prava odbacila je shvaćanje Savezne vlade SR Njemačke da se ovdje ne radi o kaznenom djelu u smislu Konvencije te je slučaj dala pred Europski sud za ljudska prava. Sud se priključio shvaćanju Komisije te je iz preventivnog i represivnog smisla novčane kazne zaključio da se ovdje radi o kaznenom djelu. Pri tome je Sud naglasio načelo tumačenja Konvencije koje je autonomno i neovisno o nacionalnom tumačenju. SR Njemačka je bila dužna poštivati ovu za nju obvezujuću odluku. S ovim je također bila povezana obveza da se državno pravo putem promjene zakona prilagodi Konvenciji u smislu tumačenja Suda.

9. Pojasnite važnost čl. 3 Konvencije (zabrana nečovječnog postupanja). Navedite primjer iz sudske prakse.

Prema čl. 3. Konvencije, nitko ne smije biti mučen ili podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni. Iz toga nastaju i zapreke za izručenje zločinaca, te izgon stranaca. To vrijedi u slučaju izručenja u neku stranu državu gdje prijeti ponižavajući postupak.

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda može proizvesti zapreke za izručenje trećoj državi zbog tamošnjeg sustava kazni i okolnosti koje postoje zbog izvršenja kazne. Primjer za to je poznati slučaj Soering u kojem je Europski sud za ljudska prava 1989.g. odlučio da je izručenje jednog Nijemca u SAD preko Velike Britanije, gdje ga čeka smrtna kazna, nespojivo sa zabranom nečovječnog postupka zbog zatvorskih uvjeta za kandidate smrti i sindroma ćelija smrti (u vezi nesigurnosti što se tiče smaknuća).

Još je dalje Europski sud za ljudska prava otišao u pitanju zaštite stranaca od dramatičnog pogoršanja egzistencijalnih uvjeta pri prijetećem izgonu. Sud je u predmetu D. vs. Ujedinjeno Kraljevstvo utvrdio povredu ovog članka pri namjeravanom izgonu dilera droge, oboljelog od AIDS-a, u njegovu domovinu ukoliko bi tamošnja loša medicinska skrb značila skraćivanje života oboljelog te izlaganje znatnoj patnji.

10. Pojasnite čl. 8. Konvencije (zaštita obitelji i privatne sfere). Navedite primjer iz sudske prakse.

Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam obitelj iz čl. 8. Konvencije, obuhvaća također i vezu između oca i njegovog izvanbračnog djeteta. U predmetu Keegan vs. Irska, Europskog suda za ljudska prava je utvrdio mogućnost prema irskom pravu, davanja djeteta na posvojenje tajno, bez znanja ili pristanka oca izvanbračnog djeteta kao povredu čl. 8. (zaštita obitelji i privatne sfere) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ukoliko ne postoje posebni razlozi dobrobiti djeteta koji takav postupak čine opravdanim.

U predmetu Lopez Ostra vs. Španjolska, Europski sud za ljudska prava ustvrdio je da povreda obiteljskog i privatnog života može nastati i zbog težih zagađenja okoliša koja znatno opterećuju kućni život, čak i kada nije prekoračen prag ozbiljne opasnosti za zdravlje. Sud pri tome naglašava da dopuštanjem ili pukim trpljenjem uređaja koji ugrožavaju okoliš, država mora uzeti u obzir i zaštitu susjeda od uznemiravanja i narušavanja zdravlja barem razmjerno javnom interesu.

11. Pojasnite čl. 10. Konvencije (sloboda mišljenja). Navedite primjer iz sudske prakse.

Europski sud za ljudska prava je u svojoj praksi glede slobode mišljenja prema čl. 10. Konvencije razvio osobito razrađenu konkretizaciju područja zaštite i standarda pravednosti za dopuštena prekoračenja. Pri tome

19

na prvom mjestu se nalazi nastojanje da se u širokom opsegu osigura pluralizam mišljenja i da se svaki zahvati u slobodu mišljenja procjenjuju prema kriterijima razmjernosti.

U predmetu Fressot vs. Francuska, Europski sud za ljudska prava je posebno zahvate u slobodu tiska u vidu zabrane objavljivanja informacija vezao uz strogu obvezu opravdanja. Radilo se o zaštiti slobode tiska kod objavljivanja porezne kartice generalnog direktora Peugeota od strane satiričnog tjednika Le Canard Enchaine.

Na prilično širok način sudska je praksa uvela slobodu radioprograma privatnih radio stanica u okvir slobode mišljenja Konvencije i sva državna ograničenja podvela pod stroge materijalne kriterije uz dalekosežne redukcije dopustivih ograničenja slobode mišljenja. U predmetu Informationsverein Lentia vs. Austrija, Europski sud za ljudska prava je utvrdio da se na smatra naročito opravdanim potpuno isključenje privatnih radija i televizija putem državnog monopola radija i televizije.

12. Koja je važnost prvog dodanog Protokola na Konvenciju?Prvi dodani protokol na Konvenciju jamči zaštitu prava vlasništva na način da:

1. jamči se svakoj pravnoj ili fizičkoj osobi pravo na poštivanje vlasništva;2. ograničenja vlasništva se dopuštaju u nužnim okvirima, kada je to u skladu

s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa i kazni;3. pravilo o izvlaštenju upozorava na "opća načela međunarodnog prava" .

13. Objasnite sudsku praksu zaštite vlasništva prema čl. 1. Prvog dodanog protokola!

Od velikog je praktičnog značenja sudska praksa zaštite vlasništva prema čl. 1. Prvog dodanog protokola na Konvenciju. Načela međunarodnog prava ograničavaju izvlaštenje kad je riječ o strancima i osobito ga vezuju uz primjerenu naknadu. Sporno je da li upućivanje na načela međunarodnog prava u Dodanom protokolu vrijedi samo za izvlaštenje stranaca ili i za oduzimanje vlasništva općenito, dakle i izvlaštenje vlastitih državljana. Kako je vidljivo iz sudske prakse, Europski sud za ljudska prava tumači upućivanje na opća pravna načela međunarodnog prava kao upućivanje na pravne razloge koji štite samo strance, međutim uspijeva doskočiti na drugi način načelnoj zabrani naknade za izvlaštenje vlastitih državljana. U predmetu Sporrong & Lonnorth vs. Švedska, Europski sud za ljudska prava utvrdio je da kod ozbiljnih povreda korištenja vlasništva ili samog prava vlasništva vlastitog državljanina, trebalo bi pravedno uravnotežiti opći interes i interes pojedinca kojeg štiti od prekomjerne posebne žrtve. U predmetu Lithgow vs. Ujedinjeno Kraljevstvo, Europski sud za ljudska prava istaknuo je da izjednačavanje zahtjeva općeg interesa i interesa pojedinca u pravilu vodi primjerenoj naknadi štete u svjetlu načela razmjernosti.

Značenje konvencijsko-pravne zaštite prava vlasništva pokazuje slučaj Chassagnou. U ovom slučaju je Europski sud za ljudska prava trebao odlučivati o individualnom zahtjevu glede ograničenja uživanja prava vlasništva prema francuskom Zakonu o lovu. Ovaj zakon je nalagao vlasnicima manjih zemljišta da pod određenim pretpostavkama postanu članovima lokalnog lovačkog saveza i da tim savezima prenesu pravo lova na svojoj zemlji. Ta se zakonska obveza odnosila i na osobe koje su kategorički bile protiv lova. Europski sud za ljudska prava presudio je da je prisilno prenošenje prava lova u korist ljubitelja lova nerazmjeran zahvat u pravo vlasništva. K tome, Sud je utvrdio i povredu na slobodu okupljanja i povredu zabrane diskriminacije. Ova odluka dokazuje da je Europski sud za ljudska prava u odnosu na parlamentarne zakone u mogućnosti jamčiti zaštitu temeljnih prava koja nisu dovoljno ostvarena u domaćem pravu.

14. Pojasnite čl. 14. (zabrana diskriminacije). Navedite primjer iz sudske prakse.

Zabrana diskriminacije vezano za jedno od obilježja naznačenih u čl. 14. Konvencije (na temelju spola, rase, boje kože, religije) ne predstavlja samostalno načelo jednakosti, već vrijedi samo u okviru područja zaštite nekog drugog prava iz Konvencije.

U predmetu Schmidt vs. Njemačka, Europski sud za ljudska prava je odlučio da povećanje vatrogasnih davanja u pokrajini Baden-Württemberg predstavlja povredu čl. 14. (zabrana diskriminacije) u vezi s čl. 4. (zabrana ropstva i prisilnog rada) Konvencije zbog ograničenja primjene samo na muškarce. Naime, ta su davanja u prošlosti bila vezana uz obvezu vatrogasne službe. Prema Sudu, obveza službe je ostala samo u teoriji ne u praksi stoga financijska davanja više nisu njezin ekvivalent, već su postala samostalnom obvezom. Sud nije razriješio pitanje je li opravdano različito tretiranje muškaraca i žena u pogledu ove građanske dužnosti.

15. Objasnite na koji način se Konvencija implementira u nacionalne poretke.Većina država članica je konvenciju implementirala ugovornim zakonom. V. Britanija je to učinila s

"Human Rights Actom" 1999.g. koji predviđa da nacionalni zakonodavni akti trebaju biti, koliko je moguće, tumačeni i primijenjeni u skladu s Konvencijom (viši sudovi mogu utvrditi neusklađenost). U nekim državama (Grčka, Austrija) konvencija ima pravnu snagu u rangu Ustava. U svakom slučaju, implementacija je nužna jer Europski sud za ljudska prava ima samo funkciju suđenja, a ne stvaranja prava; naročito ne može stvarati prava i obveze s neposrednim učinkom na pojedince.

16. Da li Europska konvencija predstavlja pravni izvor Europskog prava?

20

Da. Europski sud se kod razvoja nepisanog ustavnog standarda kao dijela općih pravnih načela prava Zajednice uvijek poziva na konvenciju, kao i na zajedničke ustavne tradicije država članica. Ugovor o EU u čl. 6. se izričito poziva na Konvenciju navodeći da Unija poštuje temeljna prava, na način koji je zajamčen u EKLJP i kako proistječu iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, kao opća pravna načela Zajednice.

17. Objasnite odnos Konvencije i Europskih zajednica.Ne postoji neposredna vezanost Europskih zajednica za Konvenciju. Katkada pravno stajalište Suda za

ljudska prava nadilazi standarde koje je razvio Europski sud na osnovi EKLJP u smislu daljnje zaštite temeljnih prava. Tako je u predmetu Hoechst, Europski sud pri zaštiti temeljnog prava na stan ograničio na privatno područje jer se čl. 8. (zaštita obitelji i privatne sfere) Konvencije odnosi samo na poštivanje privatnog i obiteljskog života. Nekoliko godina kasnije u predmetu Niemitz vs. Njemačka je Europski sud za ljudska prava sve poslovne prostore izrijekom podveo pod zaštitu privatne sfere prema čl. 8. Konvencije.

Formalno pristupanje Zajednice Konvenciji podvrgnulo bi zajednice kontrolnim mehanizmima Konvencije i imalo značajan utjecaj na sustav pravne zaštite triju zajednica.Konvencija je, za sada, otvorena samo državama, a pristup Europske zajednice konvenciji zahtijevao bi prethodnu izmjenu njihovih osnivačkih ugovora.

Prema sadašnjem pravnom položaju, tijela Konvencije ne mogu vršiti zahvate u pravne akte EZ. No, moguće je da se u Strassbourgu, zbog povrede Konvencije, nađe neki nacionalni provedbeni akt čiji je sadržaj propisalo upravo pravo Zajednice.

Pridržavanje konvencijskih standarda preispituje Europski sud za ljudska prava također pri prijenosu suverenih prava na EZ. Tako je u predmetu Matthews vs. Ujedinjeno Kraljevstvo, Europski sud za ljudska prava u isključenju Gibraltara od glasovanja za Europski parlament našao prijestup protivan pravu na izbor zakonodavnog tijela prema Prvom dodatnom protokolu Konvencije.

Europski sud za ljudska prava smatra da akti Zajednice kao takvi se ne mogu napadati pred Sudom u Strassbourgu jer Zajednica nije stranka ugovornica. Zato se odgovornost država članica nastavlja i nakon prijenosa nadležnosti na Europsku zajednicu.

4. RAZVOJ EUROPSKE ZAJEDNICE I EUROPSKE UNIJE1. Osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik.

Nakon II. Svjetskog rata nastojanje za trajnu integraciju europskih država prijenosom suverenih prava na međudržavnu organizaciju zadobio je čvrst oblik osnivanjem Europske organizacije za ugljen i čelik (EZUČ) ili Montana unije. Odlučujući poticaj za osnivanje EZUČ-a ili "Montana unije" dao je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman i njegov suradnik Jean Monnet. Oni su razvili plan kojim se proizvodnja ugljena i čelika Njemačke i Francuske objedinjuje i otvara pristup ka ujedinjenju s drugim europskim državama. Tako je 1951.g. zaključen ugovor o osnivanju EZUČ-a između Belgije, Francuske, Italije, Luksemburga, Nizozemske i Njemačke; stupio na snagu 1952.g. (Pariški ugovor šestorice). Svrha ugovora bila je stvaranje zajedničkog tržišta za ugljen i čelik.

Montana unija je međunarodna organizacija koja ima supranacionalni karakter temeljem prenijetih suverenih prava država-članica. Organizacijska struktura: "Visoka vlast" (sada Komisija), Vijeće, Sud i Parlamentarna skupština (sada Europski parlament). Komisija ima glavne zakonodavne ovlasti – može donositi pravne akte s neposrednim učinkom na poduzeća (kontrola kartela i spajanja, određivanje novčanih globi).

Ugovor o EZUČ-u sadrži posebne propise za proizvodne krize, uređenje cijena, uređenje kartela s kontrolom spajanja. Ugovor je sklopljen na 50 godina što je isteklo 2002.g. kada je Montana-unija prešla u sveobuhvatni Ugovor o Europskoj zajednici.

2. Koja je važnost Rimskih ugovora o osnivanju EEZ?Nakon osnivanja Montana-unije razvilo se nastojanje za sveobuhvatnijom integracijom i na političkom

području. Tako je izrađen nacrt ugovora o Europskoj obrambenoj uniji kojeg je, međutim, francuski parlament odbio. Tada je zaključeno da postupak integracije treba najprije postupno ostvariti na gospodarskom području, što će s vremenom rezultirati i političkom integracijom.

Tako su 1957.g. u Rimu radi stvaranja zajedničkog tržišta i zajednice za atomsku energiju, potpisani: Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (EURATOM), stupili na snagu početkom 1958.g. Osnivači kao i kod Montana- unije; Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka.

3. Objasnite srž Rimskih ugovora.Srž Rimskih ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice (kasnije samo "europska zajednica") i

Europske zajednice za atomsku energiju jest u carinskoj uniji. S obzirom na klauzulu najvećeg povlaštenja Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) EEZ-u je priznat izuzetak za carinsku uniju. U srži carinske unije nalazi se ostvarenje zajedničkog tržišta sa slobodnim prometom roba, osoba, usluga i kapitala tzv. "4 slobode tržišta".

Organizacijska struktura EZ i EURATOM-a je slična. Za razliku od Montana unije, Vijeće je imalo najveći politički utjecaj – u njemu zastupnici država-članica sudjeluju u stvaranju prava (taj je utjecaj oslabio s jačanjem Europskog parlamenta). Komisija je ovlaštena pri stvaranju prava na donošenje provedbenih propisa te izvršnih ovlasti u pojedinim područjima. Ona ima ulogu čuvarice poretka.

21

4. Koja je važnost Sporazuma o zajedničkim tijelima za Europske zajednice iz 1957. godine?

Važnost Sporazuma o zajedničkim tijelima za EZ iz 1957.g. jest što je tim sporazumom izvršeno stupnjevito spajanje tijela i stvoreno usko institucionalno povezivanje triju zajednica te su stvorena zajednička tijela za sve tri zajednice – jedinstveni Europski parlament i jedinstveni Sud Europske zajednice.

5. Ugovor o fuziji 1965. godine!Ugovorom o fuziji iz 1965.g. koji se nadovezuje na Sporazum o zajedničkim tijelima za EZ iz 1957..

formirano je zajedničko Vijeće i zajednička Komisija kao zajednička tijela za sve tri zajednice – EZ, EZUČ, EUROATOM.

6. Faze proširenja Europskih zajednica.1. 1973. proširuje se do tad 6-člana Zajednica na 9 članova → + Danska, Irska i Velika Britanija2. 1981. pristupa Grčka3. 1986. primljeni su Portugal i Španjolska4. 1990. integrirano je područje nekadašnje DR Njemačke 5. 1995. pristupile Austrija, Finska i Švedska.6. 2004. primljeno je u EU 10 država: Cipar, Češka, Mađarska, Slovenija, Estonija, Latvija, Litva, Malta,

Poljska i Slovačka.7. 2007. Rumunjska i Bugarska.

7. Jedinstveni europski akt iz 1986.Jedinstveni europski akt iz 1986. je donio dalekosežne promjene u europskoj političkoj suradnji, koja je

tim aktom dobila vlastitu ugovornu osnovu (izvan osnivačkih ugovora). Pored toga, unio je nova pravila glede unutrašnjeg tržišta (uspostavu unutarnjeg tržišta odredio kao cilj Ugovora) kao i osnivanja Prvostupanjskog suda, te značajne promjene u zakonodavnim postupcima (postupak suradnje i postizanje kvalificirane većine kod zaključaka Vijeća). Konačno, dodijelio je Europskoj zajednici značajno povećanje ovlasti (posebno u području istraživanja, tehnologije, zaštite okoliša i razvoja gospodarstva).

8. Ugovor iz Maastrichta 1992. godine.Ugovor iz Maastrichta o Europskoj uniji, iz 1992.g., stupio je na snagu 1.11.1993.g. uveo je novu

dimenziju integracijskog procesa. Ovaj se ugovor shvaća kao novi stupanj u ostvarenju sve tijesnije unije europskih naroda. Ugovor iz Maastrichta o EU otvara izvan sustava triju zajednica nova područja suradnje država članica i osniva Europsku uniju kao proširenu tvorevinu te se smatra osnivačkim ugovorom o EU i ulazi u primarno pravo Zajednice. Time je povezan institucionalni sustav na dva kolosijeka, s jedne strane sustav Zajednice, i s druge "međuvladina suradnja" u okviru EU u novoosnovanim političkim područjima. To djelovanje na dva kolosijeka očituje se i u činjenici da je Europski sud načelno nadležan za tumačenje UEZ-a,a ne za odredbe međuvladine suradnje (Ugovor iz Amsterdama unio je proširenje nadležnosti Europskog suda i u područje drugog i trećeg stupa). Pored osnivanja Europske unije, Ugovor sadrži i izmjenu ugovora Zajednice. Pritom su posebno značajne odredbe o gospodarskoj i monetarnoj uniji koje su dovele do zajedničke vrhovne monetarne vlasti. U vezi s UEU-om, države članice, izuzev UK-a, sklopile su i Sporazum jedanaestorice o socijalnoj politici.

Ratificiranje Ugovora o EU je u više država članica popraćeno ustavnopravnim razilaženjima, katkad uključujući i nacionalne ustavne sudove. U Danskoj, Francuskoj i Irskoj provedeni su referendumi. U SR Njemačkoj je put ka ratifikaciji UEU-a oslobodila presuda Maastricht.

9. Osnivanje Europske unije.Temelji Europske unije su europske zajednice, dopunjene Ugovorom o Europskoj uniji iz Maastrichta

uvedenim politikama i oblicima zajedničke suradnje.Odredbe Ugovora o EU tvore institucionalni okvir za "međuvladinu" suradnju (tj. bez prenošenja

suverenih prava) na područjima vanjske i sigurnosne politike (2.stup), kao i policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima (3.stup).

Ugovor o EU priznaje poštivanje identiteta država-članica i njihovih sustava vlasti koji počivaju na demokratskim načelima. Pored toga poštuju se i temeljna prava kao "opća načela prava zajednice" koja proizlaze iz EKLJP i zajedničkih ustavnih tradicija država-članica. Ugovorom je uvedeno i državljanstvo Unije s određenim političkim pravima. Ugovorni režim EU pokriva sistem Zajednica i novostvorene oblike suradnje kao zajednički krov.

10. Objasnite što znači pojam "zajednički krov".Pojam „zajednički krov“ znači da ugovorni režim Europske unije (kao krov) pokriva sistem Zajednica i

novostvorene oblike suradnje.

11. Što znači "posebno pravo Zajednice" ili Sporazum o socijalnoj politici?Sporazum o socijalnoj politici predstavlja oblik partikularnog ili posebnog prava Zajednice jer

izjednačavanje socijalne politike se nije moglo urediti ugovorom o EU, zbog protivljenja V. Britanije, pa su preostalih 11 država-članica sklopile Sporazum o partikularnom okvirnom prilagođavanju socijalnih standarda,

22

ipak – koristeći institucionalni sustav EZ (uključivanje Vijeća, Komisije, Europskog parlamenta i Suda pravde), pa je s tim u vezi donesen i protokol na Ugovor o EU.

12. Pojasnite značaj Schengenskog sporazuma.Schengenskim sporazumom su ostvarena značajna pojednostavljenja prekograničnog prometa osoba

ukidanjem kontrole osoba i uvođenjem novog mehanizma policijske suradnje. Pritom se ne radi o mjerama koje se temelje na UEZ-u, već posebnom ugovornom putu pojedinih država članica koji je otvoren i svim drugim članicama Unije. Zapravo, ovdje se radi kao kod Sporazuma o socijalnoj politici, o Europi dviju brzina. Isto vrijedi i za Dublinski sporazum iz 1990.g glede odredbi o nadležnosti države za ispitivanje zahtjeva za davanje azila podnesenog u jednoj od država članica Europske zajednice. Dublinski sporazum je na snazi od 1997.

13. Koje promjene uvodi ugovor iz Amsterdama?Ugovorom iz Amsterdama, koji je potpisan 1997.g., a na snagu stupio 1999.g., uvedene su promjene u

Maastrichtski UEU te u osnivačke ugovore triju zajednica, čime su njihove odredbe zadobile novu numeraciju i doživjele tehničke prilagodbe i pojednostavljenja.

1. položaj Europskog parlamenta je ojačao u odnosu na Vijeće (proširenjem primjene postupka suodlučivanja)

2. Schengensko stajalište je uvedeno u okvire EZ posebnim protokolom na ugovor iz Amsterdama3. Sporazum o socijalnoj politici je integriran u ugovor o EZ (time je okončan posebni položaj V. Britanije

prema socijalnoj politici) 4. uvedeno je novo poglavlje o zapošljavanju u Ugovor o EZ.5. ugovor predviđa i reforme u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike (osnivanjem funkcije

Visokog predstavnika; Javier Solana) 6. politika viza, azila, useljavanja i državne politike vezane uz slobodu kretanja osoba iz trećih država

premještene su iz 3. stupa, u okvir EZ (radi pozajedničavanja)7. u ugovor o EU i ugovor o EZ uveden je koncept "pojačane suradnje" ili "fleksibilnosti". Htjelo se olakšati

pojedinim državama da u okviru ugovora prednjače pojačanom suradnjom ili integracijom, ali uz ovlaštenje Vijeća. Stvoren je ugovorni temelj za stvaranje "posebnog prava Zajednice", odnosno "posebnog prava Unije".

8. otvorena je mogućnost da se pojedinoj državi ograniči pravo glasa ili dr. prava iz ugovora, ako teško i ustrajno krši određena temeljna načela kao što su – sloboda, demokracija, vladavina prava, ljudska prava i temeljne slobode.

9. proširuje se nadležnost Europskog suda i na područje drugog i trećeg stupa.

14. Koja je važnost Ugovora iz Nice?U prosincu 2000.g., šefovi država i vlada država članica EU na konferenciji u Nici dogovorili su u obliku

ugovora institucionalnu reformu koja bi trebala osigurati sposobnost za proširenje EU. Ugovor iz Nice:1. ugovorom je ojačan položaj manjih država u odnosu na države s velikim brojem stanovnika (prema broju

glasova)2. predviđena je mogućnost promjene glasova (na zahtjev) uzimajući u obzir odnos stanovništva Unije pri

kvalificiranom većinskom odlučivanju (tzv."demografska mreža")3. kod određivanja broja zastupnika neke države u Europski parlamentu više će se uzimati u obzir broj

stanovnika te države4. broj članova Komisije treba ograničiti (od 2005.g. odustajanjem velikih država članica od drugog člana

Komisije te nakon proširenja EU na 27 država članica na najveći broj od 26 članova Komisije)5. broj poslanika u Europskom parlamentu također treba imati maksimum (apsolutna gornja granica)6. konsenzus u odlučivanju (i mogućnost veta) i dalje ostaje u pojedinim područjima trgovinske politike, te u

središnjim pitanjima porezne i socijalne politike.

15. U kojim je organizacijama Europska unija članica?Europska je zajednica u okviru svojih nadležnosti u trgovinskoj politici urasla u pravni sustav svojih

država članica koje one imaju u odnosu na Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT). U međuvremenu je EZ postala formalnom članicom Ugovora o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO).

Niz ugovora o pridruživanju (Europski ugovori) sa srednjoeuropskim i istočnoeuropskim državama uveo je te države u blizak odnos sa zajednicama (EZ i EZUČ).

Radi promicanja razvitka država iz afričkog, karipskog i pacifičkog područja (tzv. AKP–države) zaključen je čitav niz ugovora o suradnji (Lome sporazumi) te o pitanjima politike, trgovine i razvojne politike (Partnerski sporazum).

5. STRUKTURA EUROPSKE UNIJE1. Objasnite model "tri stupa".

Model "tri stupa" predstavlja pokušaj da se slikovito prikaže novostvorena Europska unija i njena netransparentna struktura, a da se pritom preduhitreno ne veže za preciznu pravnu kvalifikaciju.

Prvi i najvažniji stup čine tri Europske zajednice (Europska zajednica za ugljen i čelik, Europska zajednica i Europska zajednica za atomsku energiju) i one su, kao međunarodne organizacije nositelji vlastitih prava i obveza prema svojim članicama i trećim državama. Radi prenesenih nadležnosti samostalno vrše te nadležnosti prema državama-članicama i građanima.

Drugi stup je zajednička vanjska i sigurnosna politika.

23

Treći stup je policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima.U drugom i trećem stupu šefovi država samostalno djeluju u ime država-članica. Donesene odluke ne

ostvaruju neposredan učinak prema unutrašnjem pravu države, već ih je potrebno putem pravnih akata država prihvatiti. To je glavna razlika između tzv. "pozajedničavanja" područja nadležnosti, te čiste "međuvladine" suradnje. Ugovorni režim EU slikovito se poima kao "krov" koji pokriva ta 3 stupa, tj. sistem Zajednica i novostvorene oblike suradnje.

2. Koje je najvažnije političko tijelo Europske unije?Kao politički vodeće tijelo Europske unije služi Europsko vijeće. Ono daje Uniji impulse potrebne za

njen razvoj i određuje opće političke ciljeve potrebne za taj razvoj. Europsko vijeće sastavljeno je od šefova država i vlada država članica te predsjednika Komisije. Članovima Europskog vijeća pomažu ministri vanjskih poslova i po jedan član Komisije.

Potrebno je razlikovati Europsko vijeće od (ministarskog) Vijeća Europskih zajednica. Iako Vijeće EZ nije uopće tijelo EU-a, taj se gremij od 1993.g. sam naziva Vijeće Europske unije. Europskoj uniji nije priznata svojstvena pravna sposobnost, a Europsko vijeće čini samo političku vezu država članica zajedničkim tijelom.

3. Da li tijela Zajednice sudjeluju u drugom i trećem stupu i ako da na koji način?

Ugovor iz Maastrichta predviđa za Uniju jedinstveni institucionalni okvir. Izraz ovog jedinstvenog institucionalnog okvira i napora za koherentnošću je transparentnost strukture triju stupova. Ona se očituje u tome da tijela zajednica (osobito Vijeće i Komisija) sudjeluju u zajedničkoj suradnji u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike (drugi stup) i policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima (treći stup). Osobito Vijeće i Komisija odgovorni su za koherentnost svih vanjskopolitičkih mjera Unije u okviru vanjske, sigurnosne, gospodarske i razvojne politike.

U okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike, Vijeće je nadležno za usuglašavanje među državama članicama, zauzimanje zajedničkih stajališta i zajedničkih djelovanja. Također i u području policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima Vijeće predstavlja važan savjetodavni i odlučujući forum za donošenje odluka.

Komisija i Europski parlament su u podređenom položaju prema Vijeću. Ugovor iz Amsterdama utvrdio je veću važnost Komisije pri vanjskom zastupanju EU, a Parlament može osigurati svoj utjecaj u drugom i trećem stupu putem financiranja, tj. proračunskim ovlastima. Osim toga, Europsko vijeće mora Parlamentu nakon svakog vijećanja podnijeti izvještaj, te mu podnositi godišnja izvješća o stanju Unije.

4. Da li Europske zajednice i Europska unija imaju pravnu osobnost i kako se ona očituje?

Tri zajednice, za razliku od EU, imaju svoju vlastitu pravnu osobnost, a ona se očituje u tome što mogu zaključivati ugovore s trećim državama i međunarodnim organizacijama, a i same mogu postati članicama međunarodnih organizacija (npr. WTO).

Na međunarodnopravnoj razini, aktivnosti u okviru drugog i trećeg stupa pripisuju se državama članicama koje moraju u slučaju međunarodnog delikta solidarno međunarodnopravno odgovarati.

S druge strane, zahtjev za koherentnošću osigurava unutrašnju usuglašenost ponašanja zajednica s jedne strane, a s druge strane, u okvirima drugih dvaju stupova, zajedničku suradnju država članica. Tijela Zajednice, Vijeće i Komisija osiguravaju zahtjev za koherentnošću.

Primjer povezivanja zajedničke vanjske i sigurnosne politike i nadležnost Europske zajednice je određivanje mjera embarga prema UEZ temeljem odluka zajedničke vanjske i sigurnosne politike.

5. Pojasnite što znači koncept "osnažena zajednička suradnja"?To je koncept koji dopušta državama-članicama da međusobno, u cilju produbljene međunarodne

suradnje (u okviru drugog i trećeg stupa) ili posebno intenzivne integracije (u okviru ugovora o EZ), koriste tijela, postupke i mehanizme u okviru ugovornih ciljeva, kada su na to ovlaštene od strane Vijeća. Takva suradnja među državama je jedan otvoreni proces kojem se kasnije mogu pridružiti i druge države-članice. Ugovor iz Nice vezuje "osnaženu zajedničku suradnju" uz najmanje 8 država-članica. Pritom postojeće pravo veta jedne države članice treba otpasti.

6. PRAVNA PRIRODA EUROPSKE ZAJEDNICE I EUROPSKE UNIJE

1. Objasnite pravnu osobnost Europskih zajednica u međunarodnom javnom pravu.

Europske zajednice su međunarodne organizacije stvorene na temelju ugovora međunarodnog javnog prava. Imaju svoja tijela, nezavisnu volju od država članica i nositelji su vlastitih prava i obveza. Pravna osobnost im je izrijekom priznata u tri osnivačka ugovora (UEZ, UEUROATOM, UEZUČ). Njihov međunarodnopravni subjektivitet izražava se pri zaključivanju ugovora s državama i drugim međunarodnim organizacijama (primjer: ugovori o pridruživanju, članstvo EZ-a u WTO-u). Njihova međunarodnopravna osobnost u odnosu na treće države ovisi o tome da ih te države izrijekom ili konkludentno priznaju.

24

U međunarodnopravnom prometu Zajednice zastupa, u načelu, Komisija. Kad se radi o međunarodnim ugovorima javnog prava, za EZ i EUROATOM Komisija pregovara, a zaključuje ih Vijeće. U Montana uniji ovlasti za zastupanje ravnaju se prema unutarnjoj nadležnosti.

Europske zajednice, kao subjekti međunarodnog prava, nisu samo vezane za ugovore međunarodnog javnog prava koje su zaključile, nego i za međunarodno običajno pravo i opća načela međunarodnog prava, ako je njihov sadržaj primjenjiv na zajednice. Ugovori zajednica su sastavni dio prava Zajednice.

2. Objasnite pravnu osobnost Europskih zajednica u nacionalnom pravnom prometu.

Pravna osobnost u nacionalnom prometu osigurava pregovaračku sposobnost Zajednica unutar državnog pravnog prometa, primjerice s obzirom na zaključenje ugovora ili stjecanje nekretnina. U takvim slučajevima zastupanje je povjereno Komisiji.

Europske zajednice ovlaštene su na niz povlastica i imuniteta u državama članicama. Protokol o povlasticama i imunitetima EZ iz 1995.g. osigurao je nepovredivost prostora, zaštitu predmeta iz imovine i potraživanja pred represijama i široko oslobođenje od izručenja. Prijeporno je u kojoj mjeri zajednice u ostalim pitanjima uživaju imunitet pred nacionalnim sudstvom. U području suverenog djelovanja, zajednice uživaju snagom međunarodnog običajnog prava imunitet u državama članicama i trećim zemljama koje ih priznaju. Kada se radi o postupanju koje se ne tiče suverenih prava, mogu kao i same države načelno biti podvrgnute sudbenosti.

3. Objasnite što znači pojam "supranacionalnost" i na koji način se očituje.Da bi se karakteriziralo europske zajednice kao supranacionalne organizacije treba označiti bitna svojstva

koja se temelje u prijenosu suverenih prava država članica (supstitucija državne suverene vlasti kroz vlasti Zajednice) i visokom stupnju samostalnosti u oblikovanju volje. Elementi "supranacionalnosti" ostvareni su već u Montana-uniji, gdje UEZUČ označava "visoku vlast", najvažniji organ odlučivanja, kao iznaddržavni.

Prema stalnoj sudskoj praksi Europskog suda, ugovori Zajednice stvorili su novi pravni poredak, kojim u korist zajednice, države u sve širim područjima ograničavaju svoja suverena prava i gdje subjekti zajednica nisu samo države članice, već također i građani. Bitno obilježje tako uobličenog pravnog poretka Zajednice jest njegova prednost pred pravom država članica i izravni učinak velikog broja važećih odredbi za njihove državljane i njih same.

4. "Neposredan učinak" supranacoinalnih odredbi.Zahvaljujući suverenim ovlastima, koja su na zajednice prenijeta, tijela Zajednice su u mogućnosti

donositi propise koji izravno, znači bez posredovanja država-članica, stvaraju prava i obveze za pojedince (neposredni učinak sekundarnog prava Zajednice). Primjerice, to su uredbe i odluke koje neposredno obvezuju na određeno ponašanje građane ili poduzeća ili im pak daju određeno pravo, npr. odobrenje za spajanje društva ili se određuje novčana kazna. U ovoj mogućnosti „neposrednog učinka“ leži bitna razlika između ovlasti Zajednice za donošenje propisa, i odluka drugih međunarodnih organizacija ili ostalih odluka međuvladine suradnje (kao primjerice odluke u okviru drugog ili trećeg stupa EU).

Takvo izricanje embarga Vijeća sigurnosti UN-a protiv države X zbog narušavanja ili prijetnje svjetskom miru obvezuje prije svega samo države članice UN-a. slično vrijedi i za obvezatne odluke u okviru vanjske i sigurnosne politike EU. Takve odluke moraju prvo biti implementirane u nacionalno pravo određene države da boi se za pojedince razvio neposredan pravni učinak. Drugačiju situaciju imamo pri donošenju Embargo uredbe EZ-a. Ona neposredno utemeljuje zabranu za pojedina poduzeća da sudjeluju u trgovačkim poslovima koji spadaju po uredbi u embargo.

5. Koje su poteškoće prilikom određivanja pravne prirode Europske unije?Europska unija predstavlja tvorevinu čiju pravno uobličenje nije lako odrediti. Ugovor o EU iz

Maastrichta, s jedne strane govori o Uniji kao adresatu pravnih načela, dok s druge strane nije dao Uniji nikakve vlastite nadležnosti ni prema unutra ni prema vani. UEU šuti o vlastitim pravima i obvezama novoosnovane tvorevine. Tako nedostaje svako uporište za ovlasti Unije da samostalno zaključuje ugovore međunarodnog prava. Očito je da države-članice nisu imale namjeru učiniti Europsku uniju pravno sposobnom međunarodnom organizacijom. Uniji nedostaju također formirana tijela koja bi mogla djelovati samostalnom voljom različitom od država članica.

Prema vladajućem stajalištu, nema nikakve osnove prihvaćanja međunarodnopravne sposobnosti EU u Ugovoru o Europskoj uniji. Europska unija je samo jedan forum za povezivanje i izražavanje volja država članica u njihovom zajedničkom djelovanju, ali nikako pravni subjekt nezavisan od država-članica. Unija nema vlastite nadležnosti. Nejasnoće unose nove odredbe UEU-a koje predviđaju zaključenje ugovora u okviru drugog i trećeg stupa kroz Vijeće. Izjava država članica na Konferenciji u Amsterdamu čini jasnim da se time ne prenosi nikakva nadležnost od država članica na Uniju, dakle također nikakva nadležnost zaključivanja ugovora.

Međutim, zamislivo je da EU, također bez ugovorne dodjele prava i obveza, tijekom vremena preraste iz svojih vlastitih prava u međunarodnu organizaciju s vlastitom pravnom osobnošću.

6. Posebnost sustava Europske unije.Ugovor iz Maastrichta je u sustav europskih zajednica uveo temeljne izmjene koje predočavaju jedan

novi oblik tvorbe novonastalog sustava. Odlučujući je rast nadležnosti kroz ujednačavanje monetarne politike..

25

Prije svega, to se odnosi na prijenos monetarne suverenosti čime bitno slabi državnopravna samostalnost država članica. Tako EZ počinje oblikovati ne samo gospodarsku politiku u užem smislu, već i druga važna politička pitanja poput socijalne politike. U povijesti međunarodnog prava tako nešto se uvijek povezivalo s osnivanjem savezne države.

Međutim, sustavu EU još uvijek nedostaju druge, također bitne značajke države. S tim u vezi, sustav EU-a ima određene značajke savezne države, ali ipak to ona nije iz razloga što prenesene ovlasti ne mogu biti proširene samostalno bez ugovorne osnove. Po tome se Europska unija razlikuje i od države, i od ostalih međunarodnih organizacija.

7. Pojasnite načelo pojedinačnih ograničenja ovlasti.To znači da europskim zajednicama stoje na raspolaganju samo nadležnosti koje su im konkretno

prenesene ugovorima. Te ovlasti ne mogu biti proširene samostalno, tj. bez ugovorne osnove (nedostatak tzv. "kompetenz - kompetenz").

8. Objasnite koji se problemi javljaju prilikom priznavanja državne kvalitete Europske unije. Navedite primjer iz sudske prakse.

Problemi koji se javljaju prilikom priznavanja državne kvalitete EU-a jest to da europski državni narod ne postoji kao personalni supstrat supranacionalne vlasti ni kao povezujući čimbenik demokratske legitimacije. Novo uspostavljeno državljanstvo Unije nije ni slično državljanstvu i njime povezanim pravima i obvezama. Najvažnije je da, i ovdje leži najvažnija razlika između Europske unije i države, da odnos između država članica i triju zajednica koje pripadaju Europskoj uniji nije određen pravom Zajednice (nego pravom država članica) niti konkretiziran putem tijela zajednica.

Sasvim je drugačiji pravni položaj u saveznoj državi gdje ustav definira, kao savezni zakon, razdiobu nadležnosti između saveza i njegovih dijelova. Valjanost teze „savezno pravo lomi državno pravo“ nužan je sastavni dio saveznog državnog poretka. Nasuprot tome, europske zajednice ukoliko djeluju kroz Europski sud određuju za pravo Zajednice prednost nasuprot svim nacionalnim pravima, ali ustavno pravo ne može priznavati prednost prava zajednica u svojoj apsolutnosti. Tek kada tvrdnja „pravo Zajednice lomi nacionalno pravo“ bude vrijedila bez ikakve ograde u ustavnom pravu država članica, mutirat će pravni poredak Zajednice iz krovnog saveza EU u tvorevinu sličnu saveznoj državi.

Primjer iz sudske prakse je tzv. Maastrichtška presuda Saveznog ustavnog suda SR Njemačke. U toj presudi Savezni ustavni sud je jasno porekao državnu kvalitetu Europske unije argumentiravši to činjenicom da europske zajednice imaju na raspolaganju samo stvarno ograničene nadležnosti u pojedinim sektorima te da Uniji nedostaje narod kao dostatno homogeni savez građana i da nije subjekt koji ima demokratsku legitimaciju za državnu vlast. Savezni ustavni sud je u svojoj presudi o UEU-u opisao Uniju kao jedan savez država ne želeći pri tome pojam saveza država spojiti ni sa jednom priznatom tipologijom u međunarodnom pravu ili općenito učenju o državi.

7. ODNOS EUROPSKIH ZAJEDNICA I EUROPSKE UNIJE PREMA DRŽAVAMA ČLANICAMA1. Koji je temelj Europske zajednice i saveza Unije?

Temelji Europske zajednice i saveza Unije leže u ugovornoj suglasnosti volja država članica. S međunarodnopravnog gledišta stranke mogu ugovor međunarodnog prava mijenjati i ukidati po volji. To govori u prilog tome da su države članice ovlaštene određivati sadržaj ugovora koji čine temelj sustava Unije. Sukladno većinskom shvaćanju, države članice mogu izmjenom ugovora zadirati u nadležnost Europske zajednice i povratiti suverena prava koja su prenijele. Protivno je mišljenje prema kojem takav zahvat nije više moguć jer države članice nisu samo obvezne poštivati novostvorene nadležnosti, nego su ove nadležnosti predane u korist zajednica.

2. Da li države članice imaju ovlasti za izmjenu ugovora?Ugovori koji čine temelj Europske unije ne postavljaju ograničenje državama članicama da ih izmijene.

Pritom je samo bitno poštivati pravila postupka za izmjenu ugovora. Države članice vezane su za ova pravila postupka ukoliko ova ugovorna samopovezanost ne bude izričito poništena izmjenama ugovora. Općenito je izrazito sporno da li je ovlast na izmjenu ugovora država članica sadržajno podvrgnuta bilo kakvom ograničenju. Mnogi stavovi u znanosti europskog prava zagovaraju da se priznaju određena strukturna načela, slično kao i u ustavnom pravu mnogih država članica, koja čine jezgru otpornu na promjene.

Europski sud je razvio neka ograničenja u promjenama ugovora. Sukladno vlastitoj sudskoj praksi, ugovori Europske zajednice s trećim državama ne smiju zahvatiti u same osnove Zajednice, kada bi ugovorne odredbe takvim sporazumima bile promijenjene. Države članice ne mogu otkloniti temeljna strukturna načela poretka Zajednice, čak ni putem izričitih izmjena ugovora.

3. Da li države članice mogu raskinuti Europsku zajednicu?Prema vladajućem shvaćanju, države-članice mogu Europsku zajednicu (i ukupni savez Unije) ponovo

razriješiti ugovorom o ukidanju (kao actus contrarius ugovora o osnivanju). Savezni ustavni sud SR Njemačke također podvrgava ugovore sustava Unije vlasti država članica.

Prema drugom stajalištu, EZ može biti razriješena samo uz suglasnost tijela Zajednice ovlaštenih za zastupanje. Ali sve je to, ustvari, u okviru pitanja političkih odnosa između zajednica i njihovih država-članica.

4. Da li države mogu istupiti iz Unije (Navesti primjer iz sudske prakse)?

26

Osnivački ugovori triju Europskih zajednica i UEU ne predviđaju jednostrano istupanje, kao ni isključenje pojedinih država članica. Svi ti ugovori, osim ugovora o Montana uniji, zaključeni na neograničeno vrijeme, što znači da država članica ne može jednostrano istupiti iz zajednica. No, moguće je da se u nekim izvanrednim okolnostima takvo istupanje ili isključenje države utemelji na međunarodnopravnim načelima u nedostatku potrebnih ugovornih pretpostavki.

Primjer: Savezni ustavni sud SR Njemačke je u poznatoj "Maastrichtskoj presudi" zauzeo drugačiji stav, da Njemačka može ukinuti svoju pripadnost EU kroz protivan akt, te da se može povući iz ugovornog združivanja monetarne vlasti – u slučaju propasti monetarne unije. Zbog tog, pomalo prijetećeg upozorenja, ova je presuda bila predmet brojnih kritika.

5. Koja su najvažnija načela u odnosima između zajednica i država članica?Najvažnija načela u odnosima između zajednica i država članica su:

1. načelo vjernosti Ugovoru,2. načelo otvorenog tržišnog gospodarstva i tržišnog natjecanja,3. načelo zabrane diskriminacije,4. načelo supsidijarnosti i5. zaštitna klauzula i klauzula kriznog stanja.

Obvezu lojalnosti i načelo vjernosti Ugovoru određuje sam Ugovor o EZ. Pritom smjera na pozitivnu suradnju pri ispunjavanju ugovornih obveza i potporu Zajednici, a istodobno zabranjuje sve mjere koje ugrožavaju ugovorne ciljeve.

Ugovor o EZ predviđa dogovaranje država-članica o gospodarskoj i monetarnoj politici. Koordinacija gospodarske politike izgrađuje se na jedinstvenom tržištu, te određivanjem zajedničkih ciljeva u skladu s načelom otvorenog tržišnog gospodarstva i slobodnog tržišnog natjecanja.

Zabrana diskriminacije na temelju državljanstva, prema UEZ-u spada u osnovne obveze država članica. No, to nije neko samostalno načelo jednakosti već vrijedi samo u okviru primjene Ugovora. Prednost imaju posebne zabrane diskriminacije koje proizlaze iz pravila o slobodi kretanja radnika i slobode osnivanja. Zabrana također obuhvaća i skrivenu (posrednu) diskriminaciju, tj. nejednakost u postupanju koje je pretežno povezano uz državljanstvo (podrijetlo ili prebivalište). Polje primjene ovog načela kasnije je još prošireno općim jamstvom sloboda građana unije (UEZ). Diskriminacija vlastitih državljana prema UEZ nije zabranjena, što znači da države mogu svoje državljane staviti u lošiji položaj od drugih građana Unije, ukoliko se radi isključivo o tuzemnom obilježju i nema povezanosti sa slobodama prava Zajednice.

U UEZ-u i UEU-u je izričito priznato načelo supsidijarnosti koje treba spriječiti pretjerano korištenje regulatornih ovlasti Zajednice. To znači sa Europskoj zajednici treba posebno opravdanje za djelovanje u područjima u kojima nema samostalne nadležnosti. U područjima koja ne spadaju u isključivu nadležnost Zajednice, ona djeluje u skladu s načelom supsidijarnosti, tj. samo ako cilj predviđenog djelovanja ne mogu ostvariti države-članice ili ih bolje može ostvariti Zajednica.

Zaštitna klauzula i klauzula kriznog stanja UEZ-a služe prevladavanju određenih gospodarskih ili političkih kriznih stanja, kao i očuvanju međunarodnopravnih obveza u službi zajednice naroda. Pri prijetećem narušavanju uvjeta tržišnog natjecanja pozivanje na klauzulu kriznog stanja UEZ stvara obvezu savjetovanja između Komisije i odnosne države članice u svrhu usuglašavanja nacionalnih mjera tržišnog natjecanja.

6. Objasnite na primjeru iz prakse koja je važnost načela supsidijarnosti.U područjima koja ne ulaze u njenu isključivu nadležnost, Zajednica prema načelu supsidijarnosti može

djelovati samo ako, i u mjeri u kojoj se ciljevi odnosnih mjera ne mogu u potpunosti ostvariti na razini države članice i stoga se zbog svojeg opsega ili učinka mogu uspješnije ostvariti na razini Zajednice.

Načelo supsidijarnosti korigirano je zahtjevom za nužnošću (minimalne intervencije) korištenja ovlasti Zajednice u odnosu na države članice. Ugovoru iz Amsterdama pridodan je Protokol o supsidijarnosti i razmjernosti. Prema osnivačkim ugovorima triju zajednica, načelo supsidijarnosti se primjenjuje jedino u područjima koja ne spadaju u isključivu nadležnost Zajednice, ali nije baš jasno koja se područja mogu smatrati takvima. Komisija je zauzela stav da neko područje spada u isključivu nadležnost zajednice ako Ugovori nalažu obvezu djelovanja Zajednici. Komisija je odredila da sljedeća područja zadovoljavaju ovaj kriterij:

1. uklanjanje zapreka slobodnom kretanju robe, osoba, usluga i kapitala,2. zajednička trgovinska politika3. opća pravila o tržišnom natjecanju4. zajednička organizacija poljoprivrednih tržišta5. očuvanje ribljeg fonda6. osnove prometne politike.

Do sada Europski sud nije ukinuo propis na temelju supsidijarnosti. Postoji ipak predmet koji je zanimljiv u vezi tog pitanja, a radi se o predmetu Tobacco Advertising. U tom je predmetu Njemačka pokrenula postupak pred Europskim sudom radi poništaja smjernice koja je nalagala opću zabranu na reklamiranje ili sponzorstvo duhanskih proizvoda u EU. Njemačka je iznosila različite osnove (uključujući supsidijarnost) za svoj zahtjev, ali jedina osnova koju je sud razmotrio bilo je pitanje je li smjernica prekoračila ovlasti Zajednice (nedostatak ovlasti ili ultra vires). Smjernica je bila poništena na toj osnovi. Budući je Zajednica vezana načelom ograničenih ovlasti nije bilo dostatno dokazati da je zabrana bila korisna, već je trebalo dokazati da je bila u okviru ovlasti Zajednice. Sud se nije bavio pitanjem je li opća zabrana reklamiranja bila dobra, već pitanjem da li bi je morala nametnuti Zajednica, a ne države članice. To je bit supsidijarnosti.

27

7. Koje su osnovne vrijednosti Europske unije?Ugovor o EU kaže: "Unija se temelji na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i

temeljnih sloboda, kao i pravne države. Ova su načela zajednička svim državama-članicama." Ugovor ističe i poštivanje nacionalnog identiteta država-članica.

UEU pribavlja sustav sankcija radi očuvanja tih načela. U postupku koji je pobliže uređen UEU, Europsko vijeće u sastavu šefova država i vlada može jednoglasno utvrditi da je država teško i trajno povrijedila neko temeljno načelo i kvalificiranom većinom odlučiti da se određena prava te države članice obustave, uključujući i pravo glasa u Vijeću. Ugovor iz Nice dopušta takve mjere Vijeća već kod same prijetnje povredom ovih načela. Pod vodstvom tadašnjeg Predsjednika Europskog vijeće, 14 država članica donijelo je kao bilateralne mjere, sankcije protiv Austrije zbog sudjelovanja u vladi FPO desničarske stranke pod vodstvom Jorga Heidera.

8. INSTITUCIJE EUROPSKE ZAJEDNICE1. Na koji način su tri zajednice povezane zajedničkim tijelima?

Europske zajednice imaju vrlo složen sustav institucija. Putem Sporazuma o zajedničkim tijelima za EZ iz 1957.g. i Ugovora o fuziji (spajanju) iz 1965.g. došlo je do postupnog spajanja tijela. Europski parlament, Vijeće, Komisija, Europski sud i Revizorski sud zajednička su tijela svih triju europskih zajednica (EZ, EZUČ i EURATOM-a). Jedinstvo tijela djelovalo je na tijesnu institucionalnu povezanost triju zajednica.

2. Navedite glavna tijela europskih zajednica.Tri ugovora o osnivanju (UEZ, UEUROATOM, UEZUČ) nabrajaju tijela zajednice:

Europski parlament Vijeće (Vijeće EZ, Vijeće EU) Komisija (Europska komisija, označena u EZUČ-u kao Visoka vlast) Europski sud (uključujući i Prvostupanjski sud) Revizorski sud

S ostvarenjem monetarne unije (odnosno ulaskom u njenu treću etapu) institucionalni sustav Europske unije je proširen Europskom središnjom bankom i Europskim sustavom središnjih banaka koje u Zajednici provode suverenu vlast u monetarnim pitanjima.

EZ i EUROATOM imaju zajednički Gospodarski i socijalni odbor, dok je kod Montana unije osnovan Savjetodavni odbor za potporu Komisije. Da bi se povećalo značenje regionalnih i lokalnih interesa, Ugovor iz Maastrichta je uveo Odbor za regije Europske zajednice.

3. Na koji način su raspoređene nadležnosti unutar pojedinih tijela Zajednice?Raspodjela nadležnosti unutar pojedinih tijela Zajednice izvodi se iz pravno složenog sustava diobe vlasti

i njezina ograničavanja. Postoje sličnosti s klasičnim konceptom diobe vlasti u unutrašnjem pravu, s razlikom što Zajednica ima više korporativnu strukturu, tj. institucionalni sustav je tako oblikovan da se još uvijek gradi na konceptu pojedinačne države kao njezina člana;

izvršnu vlast obnaša Komisija, zakonodavnu vlast obnaša Europski parlament i Vijeće pravosudnu vlast obnaša Europski sud s Prvostupanjskim sudom.U provođenju izvršnih ovlasti uz Komisiju sudjeluje i Vijeće, dok u zakonodavnim ovlastima pri

donošenju propisa u radu Vijeća sudjeluje i Komisija. Članove parlamenta biraju građani država-članica; Vijeće čine zastupnici vlada država-članica; članove Komisije imenuju vlade uz sudjelovanje Europskog parlamenta, a članove Suda također imenuju vlade. EZ ima vlastitu javnu službu s oko 30000 namještenika.

V I J E Ć E4. Vijeće Zajednice (nadležnost, organizacija i način donošenja odluka)

NadležnostVijeće Zajednice (Vijeće Europske unije), njegova nadležnost, organizacija i način donošenja odluka

Vijeća regulirani su osnivačkim ugovorima triju zajednica (EZ, EUROATOM, EZUČ). U oblasti donošenja propisa Vijeće još uvijek ima najznačajniju ulogu, iako je značenje Europskog parlamenta u odnosu na Vijeće tijekom razvoja znakovito poraslo. U Montana uniji, Vijeće je u odnosu na Komisiju koja se nazivala Visokom vlasti imalo bitno slabiji položaj nego što ga danas ima prema Rimskom ugovoru.

Vijeće EZ označava u institucionalnom smislu tijelo Zajednice s najvećim spektrom nadležnosti. Ono ima važnu ulogu poveznice između Zajednice i država članica. U oblasti drugog i trećeg. stupa EU, Vijeće je nadležno za donošenje odluka o zajedničkim mjerama u polju zajedničke vanjske i sigurnosne politike kao i u okviru policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima. Međutim, unatoč tome Vijeće ostaje samo tijelo triju zajednica, tj. "posuđeno" je Uniji. Od 1993.g. Vijeće se naziva Vijećem EU.

Osim što je tijelo Zajednice, Vijeće je i forum za donošenje odluka država članica. U Vijeću okupljeni predstavnici država članica ne djeluju u ime Vijeća kao tijela Zajednice, već u ime država članica u okviru svog općeg vezanog mandata. Odluke koje se donose na tako održanim konferencijama vlada država članica (npr. imenovanje članova Komisije) smatraju se "nepravim odlukama Vijeća", odnosno – odlukama država-članica, a ne odlukama Zajednice. Stoga one ne ulaze u pojam sekundarnog prava Zajednice.

Organizacija

28

Vijeće sačinjavaju predstavnici država članica, a svaku državu predstavlja ministar koji je ovlašten obvezati svoju vladu. Kada se razmatraju opća pitanja, države članice će obično predstavljati njihovi ministri vanjskih poslova. Ostali će ministri biti nazočni na sjednicama na kojima se raspravljaju posebna pitanja. Vijeće ima svoje Generalno tajništvo sa stalnim službenicima. Tajništvo je podijeljeno na opća ravnateljstva, a njime rukovodi generalni tajnik. Generalno tajništvo ima svoju vlastitu pravnu službu.

Način donošenja odlukaDonošenje odluka Vijeća regulirano je osnivačkim ugovorima triju zajednica. U načelu je dovoljna

obična većina iako to u biti predstavlja izuzetak (npr. donošenje Poslovnika). U većini slučajeva je za donošenje odluke potrebna kvalificirana većina, dok ima slučajeva kada je potrebna i jednoglasna odluka Vijeća.

5. Sastav VijećaSvaka država članica u Vijeće delegira jednog predstavnika na ministarskoj razini, koji je ovlašten

preuzimati obveze u ime države članice. Ugovorom iz Maastrichta izmijenjena pravila o sastavu Vijeća trebala su omogućiti svakoj državi s federativnom strukturom delegiranje ministara iz federalnih jedinica. Državnim tajnicima Saveza je prema uvriježenoj praksi Vijeća dopušteno sudjelovati prilikom donošenja odluka, tako da je njihovo sudjelovanje dopušteno primjenom običajnog prava.

Vijeće zasjeda s nadležnim ministrima pojedinih oblasti, tako da se i označava prema resorima (Vijeće ministara poljoprivrede ili Vijeće ministara gospodarstva i financija tzv. ECOFIN Vijeće). Kod pitanja od općepolitičkog značaja sudjeluju ministri vanjskih poslova zemalja članica. U posebnim slučajevima Vijeće zasjeda u sastavu sa šefovima država i vlada.

Pomoć u svom radu Vijeće dobiva i od Odbora stalnih predstavnika kao i od glavnog tajništva pod vodstvom Generalnog tajnika.

6. Kako se mijenja predsjedanje Vijećem?Dužnost predsjedavajućeg Vijeća naizmjenično obnašaju države članice u trajanju po šest mjeseci. Za

vrijeme u kojem obnaša dužnost predsjedavajućega, država članica daje Predsjednika za sve sjednice Vijeća i drugih tijela Zajednice u kojim su predstavljene države članice. Predsjednik saziva sjednice i njima predsjedava, stavlja na glasovanje i potpisuje akte koji su na sjednici usvojeni.

7. Na koji način se donose odluke u Vijeću?Prema ugovorima (UEZ, UEZUČ, UEUROATOM) Vijeće donosi odluke u načelu običnom većinom.

Međutim posebne odredbe o gotovo svakom značajnijem pitanju zapravo predviđaju drugačije, samo o pitanjima od manjeg značaja odlučuje se prema sustavu obične većine. Postoje pitanja, primjerice o primanju novih članica, o kojima se mora odlučiti jednoglasno. O većini pitanja, međutim odlučuje se kvalificiranom većinom.

Sustav glasovanja kvalificiranom većinom u Vijeću znači da se glasovima država članica daje različita težina. Glasovi koje ima pojedina država su u biti kompromis između načela jednakosti i načela da glasovi moraju održavati brojčano stanje stanovnika. Prije posljednjeg velikog proširenja EU 2004.g. glasovi u Vijeću su bili raspoređeni na sljedeći način:Njemačka, Francuska, Italija, V. Britanija 10 glasova svakaŠpanjolska 8 glasova Belgija, Nizozemska, Grčka, Portugal, 5 glasova svakaŠvedska, Austrija 4 glasa svakaDanska, Finska, Irska 3 glasa svakaLuksemburg 2 glasa

Vijeće broji 87 glasova, a kvalificiran većina postiže se sa 62 glasa, dok je za pravo veta potrebno 26 glasova u Vijeću. U slučajevima kada se odluka ne donosi na prijedlog Komisije, uz kvalificiranu većinu u Vijeću postoji i dodatni zahtjev, to da za odluku mora glasovati najmanje dvije trećine država članica (deset država članica). Izmjene u sustav glasovanja unijet će ugovor iz Nice, a primjenjivat će se od 1.1.2005.g.

.8. Koje izmjene uvodi Ugovor iz Nice u pogledu odlučivanja u Vijeću?

Prema Ugovoru iz Nice (prije posljednjeg velikog proširenja EU 2004.g.) glasovi u Vijeću bili su raspoređeni na sljedeći način:Njemačka, Francuska, Italija, V. Britanija 29 glasova svakaŠpanjolska, (Poljska) 27 glasova (Rumunjska) 14 glasovaNizozemska 13 glasovaBelgija, Grčka, Portugal, (Češka, Mađarska) 12 glasova svakaŠvedska, Austrija, (Bugarska) 10 glasova svakaDanska, Finska, Irska, (Litva, Slovačka) 7 glasova svakaLuksemburg, (Estonija, Latvija, Slovenija, Cipar) 4 glasa(Malta) 3 glasa

Iz toga se vidi da su veće države dobile više glasova iako to povećanje nije veliko. S druge strane manje države gube svoju glasačku snagu.

Druga izmjena ide također u korist većih država. Riječ je o pravilu da kada se odluka donosi kvalificiranom većinom, svaka država članica može tražiti potvrdu o tome da li države koje čine trenutnu

29

kvalificiranu većinu imaju barem 62% ukupnog stanovništva Zajednice. Time se sprječava da koalicija malih država preglasa veće države.

Uvodi se novo pravilo da odluku mora, čak i kad ju je predložila Komisija, podržati većina država članica.

9. Kada Vijeće donosi odluke jednoglasno?U određenim, posebno važnim slučajevima (npr. harmonizacije indirektnih poreza) odluke Vijeća moraju

se donijeti jednoglasno. Međutim, prema Rimskom ugovoru, suzdržavanje od glasovanja jednog ili više članova Vijeća ne onemogućava usvajanje takve odluke, pod uvjetom da su članovi o kojima je riječ osobno nazočni ili zastupani na sjednici.

Posebno je nužna jednoglasnost u slučajevima kada Vijeće prema UEZ-u djeluje po prijedlogu Komisije, a odluka Vijeća rezultira izmjenom ili dopunom tog prijedloga.

U drugom i trećem stupu, dakle u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike i u policijskoj i pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima, Vijeće uglavnom donosi odluke jednoglasno.

10. Najvažnije nadležnosti Vijeća.

Najvažnije nadležnosti vijeća su:1. donošenje propisa; 2. proračunske ovlasti; 3. oblikovanje vanjskih propisa; 4. izvršne ovlasti i 5. kreatorne ovlasti

imenovanje članova Revizorskog suda, imenovanje članova Gospodarskog i socijalnog odbora i imenovanje članova Odbora regija.Zadaće Vijeća posebno su istaknute u oblasti donošenja propisa. Od posebnog su značaja propisi koji

pridonose ostvarenju zajedničkog tržišta i tržišnih sloboda. Tu također pripadaju mjere ujednačavanja pravnih i upravnih propisa država članica (harmonizacija) u cilju postizanja funkcionalnog zajedničkog tržišta. U oblasti donošenja propisa djelatnost Vijeća ovisi od inicijative koju daje Komisija. S Europskim parlamentom Vijeće dijeli ovlast oko donošenja proračuna. Važne nadležnosti Vijeće ima u oblasti vanjskih poslova (sudjelovanje pri sklapanju međunarodnih ugovora, kao i donošenje mjera embarga). Nadalje, Vijeće ima brojne izvršne ovlasti (iznimno davanje odobrenja državnim potporama koje su inače zabranjene, kao i u postupku sanacije prekomjernog državnog deficita države članice). Pored toga, Vijeću pripadaju važne kreatorne ovlasti, tako vijeće imenuje članove Revizorskog suda, Gospodarskog i socijalnog odbora i Odbora regija.

Općenito je, zajedno s Komisijom, nadležno za koherentnost vanjskopolitičkih mjera u okviru vanjske, sigurnosne, gospodarske i razvojne politike EU. Tako je radi ostvarenja zajedničke vanjske i sigurnosne politike Vijeće ovlašteno poduzimati zajedničke mjere. Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima odvija se u Vijeću putem usvajanja zajedničkih stajališta i zajedničkih mjera kao i putem pripreme nacrta međunarodnih sporazuma koje trebaju usvojiti države članice.

11. Poseban status zastupnika pojedinih država članica u Vijeću (objasniti na temelju primjera).

Zastupnici pojedinih država-članica u Vijeću ne sudjeluju samo u provođenju vlasti Zajednice, već također djeluju i kao tijela države članice. Po tome se u određenoj mjeri razlikuju od poslanika u Europskom parlamentu i od članova Komisije. Zato se postavlja pitanje u kojoj je mjeri član Vijeća vezan mandatom države članice? To je važno kod davanja odobrenja onim pravnim aktima koji po sadržaju odstupaju od ustavnopravnih standarda u području temeljnih prava.

Jedan primjer je odobrenje koje je dao njemački zastupnik u Vijeću pri uspostavi tzv."kvota" u oblasti televizije. Te kvote za emisije koje bivaju emitirane iz Zajednice osiguravaju minimalni udio javnih i privatnih programa. Tim propisom dotaknut je pojam "temeljnog prava na komunikaciju" iz njemačkog Ustava. U njemačkoj državnopravnoj doktrini je sporno u kojoj je mjeri njemački zastupnik trebao voditi računa o ustavnopravnim standardima (posebno o temeljnim pravima). Pitanje u kojoj je mjeri zastupnik vezan mandatom svoje države članice pri glasovanju u Vijeću vrlo je osjetljivo, s obzirom da jednom izglasan akt Zajednice predstavlja provedbu vlasti Zajednice, a ne suverene vlasti države članice. To znači da se zakonitost odluke Vijeća ne može ispitivati prema njemačkom ustavu, jer Ustav SR Njemačke obvezuje jedino javnu vlast SR Njemačke. Samo kada se učinci neke odluke Vijeće priznaju u unutarnjem pravu države članice, postoji minimalna mogućnost ustavnog pridržaja.

Zajednica i njezina tijela smatraju da pravo Zajednice ima prednost pred svakim suprotstavljenim nacionalnim pravom. I u sudskoj praksi njemačkog Ustavnog suda je priznata takva hijerarhija izvora, što znači da sekundarno pravo zajednice ima prednost, osim ako nisu prekršena temeljna ustavna načela: „Ustavno ovlaštenje prijenosa suverenih ovlasti radi ostvarenja europske integracije obuhvaća u sebi i ovlast koja dopušta njemačkom zastupniku da pri donošenju odluka u Vijeću ustupi od ustavnopravne supstance (nevezanost mandatom države članice) na temelju primjerene ocjene. S druge strane, njemački se zastupnik ni u kojem slučaju ne smije suglasiti s aktima koji bi bili protivni temeljnim načelima ustavnog poretka te koji zbog toga ne bi mogli naići na unutardržavno priznanje (vezanost mandatom države članice“. No, čak se i neki temeljni ustavnopravni standardi mogu žrtvovati uz primjerenu kompenzaciju, tj. ako se time istodobno ostvaruju neki drugi interesi ustavnog ranga, pa je njemački zastupnik bio ovlašten odstupiti od ustavnopravne supstance na

30

temelju primjerene ocjene. Popustio je kod propisa o kulturno-protekcionističkim kvotama u korist europskih produkcija, ali u zamjenu za poboljšanje zaštite osobnih prava pri ispravku netočnih navoda.

K O M I S I J A12. Koja je važnost Komisije?

Komisija predstavlja ono političko tijelo Zajednice u kojem su članovi i odlučivanje potpuno nezavisni od volje država-članica. Uz revizorski sud, Komisija predstavlja najčišći izražaj supranacionalnosti tijela u sastavu Zajednice. Komisija prvenstveno obnaša prerogative izvršne vlasti Zajednice. Njezine funkcije idu i šire, pa je tako naglašena njezina oblikotvorna funkcija pri izradi propisa. U Montana uniji izvorna oznaka „Visoke vlasti“ smatra se sinonimom za Komisiju. Prema UEZUČ, Komisija (visoka vlast) imala je posebno jak položaj koji je kasnije s Rimskim ugovorom izgubila u korist Vijeća.

Komisija se rado naziva čuvaricom Ugovora i motorom procesa integracije, upravo zbog njezine samostalnosti i nadležnosti. Od 1993.g. označava se kao Europska komisija, ali inače pri donošenju pravnih akata, Komisija se i dalje potpisuje kao Komisija Europskih zajednica.

13. Članstvo u Komisiji.Prije Ugovora iz Nice, Komisiju je činilo 20 članova koji su morali biti državljani država članica. Svaka

država postavlja najmanje jednog člana, a "velike" države (Francuska, Italija, Njemačka, Španjolska i V. Britanija) imaju dva člana. Međutim, Ugovor iz Nice je takvo uređenje izmijenio. Izmjena se odvija u 2 faze. U prvoj fazi, velike države članice izgubile su drugog člana u Komisiji, tako je sada u Komisiji po jedan član iz svake države članice. Druga faza započet će kada broj država članica bude 27 (to je sada, pristupanjem Rumunjske i Bugarske). Države članice će tada izgubiti pravo da imaju barem jednog člana u Komisiji. Broj će članova komisije tada biti 26, a članovi će se birati sukladno rotacijskom sustavu utemeljenom na načelu jednakosti.

Prije Ugovora iz Nice postupak imenovanja članova komisije bio je sljedeći: prvi je korak bio na vladama država članicama da zajednički imenuju osobu koju namjeravaju izabrati za Predsjednika Komisije. Nominiranu je osobu tada morao prihvatiti Europski parlament. Potom su vlade imenovale ostale članove Komisije. Ugovor iz Nice je izmijenio postupak. Najprije Europsko vijeće u sastavu šefova država i vlada kvalificiranom većinom imenuje Predsjednika Komisije i to imenovanje potvrđuje Europski parlament. Izabrani Predsjednik zatim, u suglasnosti s Vijećem predlaže ostale članove Komisije, a cijelu Komisiju imenuje Vijeće nakon što je potvrdi Parlament. Svakom članu Komisije pripada jedan ili više resora Komisije koje se nazivaju Generalnim direkcijama (Općim upravama).

Nacrt Ustavnog ugovora predviđa da će od 2009.g. Komisija imati 15 članova od kojih je jedan predsjednik, 13 članova rotiraju se između država članica, a petnaestog čini novouvedena funkcija Ministra vanjskih poslova.

14. Način donošenja odluka.Usvojeno je kolegijalno načelo prema kojem se odluke donose običnom većinom glasova članova, što

detaljnije uređuje Poslovnik. Osim donošenja odluka na zajedničkim sjednicama (redoviti postupak), Poslovnik predviđa i donošenje odluka pisanim putem (pisani postupak) prema kojem se nacrti odluka dostavljaju članovima Komisije i ako u danom roku nitko ne stavi prigovor, smatra se da je prijedlog usvojen.

Kada Vijeće delegira ovlasti Komisiji, primjenjuje se poseban postupak. Vijeće obično osniva odbor kojemu Komisija mora dostaviti nacrte mjere koje namjerava usvojiti na temelju delegirane ovlasti. Ti su odbori sastavljeni od predstavnika vlada država članica, a predsjedava im službenik Komisije.

15. Koje su najvažnije zadaće Komisije?Najvažnije zadaće Komisije su sljedeće:

1. sudjelovanje pri donošenju propisa putem Vijeća i Parlamenta inicijativa i daljnje sudjelovanje

2. provedba vlastitih zakonodavnih ovlasti3. donošenje provedbenih propisa na temelju ovlaštenja Vijeća 4. vanjsko zastupanje Zajednice 5. izvršne odluke upravne naravi6. nadzorne ovlasti

postupci zbog povrede ugovora, postupci po tužbama za utvrđivanje ništavosti i zbog nedonošenja akata, te davanje odobrenja nacionalnim zakonodavcima za odstupanje od prava Zajednice.U oblasti donošenja propisa Komisija sudjeluje prvenstveno putem izrade prijedloga. Većina pravnih

akata može se donijeti jedino na inicijativu Komisije. Kada Vijeće djeluje po prijedlogu komisije, taj prijedlog Vijeće može izmijeniti jedino da je odluka o izmjeni donesena jednoglasno. U nekim stvarima komisija ima izvornu nadležnost za donošenje propisa. Pored toga komisija donosi provedbene uredbe za implementaciju temeljnih uredbi koje donosi Vijeće, i to na temelju ovlaštenja koje joj daje Vijeće.

Važne ovlasti Komisija ima na području vanjskih odnosa, primjerice u pregovorima za sklapanje međunarodnih ugovora. Također održava odnose s tijelima UN-a i drugim međunarodnim organizacijama.

31

U različitim oblastima komisija ima izvršne ovlasti. U ovlasti Komisije posebno ulazi izravno izricanje upravnih mjera u oblasti tržišnog natjecanja. Komisija se smatra čuvaricom poretka zajednice. Radi provedbe obveza koje prema Zajednici imaju države članice, Komisija može pokrenuti postupak zbog povrede Ugovora.

16. Na koji je način Europska komisija organizirana?Upravna struktura Europske Komisije je 1999.g. nanovo ustrojena, te ima ukupno 36 ureda. Komisija

djeluje pod političkim vodstvom svog Predsjednika. Podijeljena je na odjele koji se nazivaju opća ravnateljstva, opće uprave ili generalne direkcije (franc. Directiones Generales). Nisu sve od istog značaja i ugleda. Svakom generalnom direkcijom (općim ravnateljstvom) rukovodi generalni direktor (opći ravnatelj), koji je odgovoran odgovarajućem članu Komisije. Svakom članu Komisije pripada jedna ili više generalnih direkcija. Generalne direkcije su podijeljene na direkcije (ravnateljstva) kojima rukovode direktori (ravnatelji), a ove se opet sastoje od odjela kojima rukovode predstojnici odjela. Postoje i posebne službe, jedna od njih je i Pravna služba koja pruža pravne savjete svim generalnim direkcijama i zastupa Komisiju u pravnim postupcima.

Svakom članu Komisije pomaže njegov kabinet koji čini skupina službenika koje on osobno imenuje i koji su mu neposredno odgovorni te nisu stalni službenici komisije. Šef kabineta ima značajnu ulogu kao desna ruka člana Komisije. Ako se šefovi kabineta jednoglasno dogovore o nekom pitanju, njihovu će odluku Komisija obično usvojiti bez rasprave.

Vrlo važnu ulogu u radu Komisije ima i Generalno tajništvo.

E U R O P S K I P A R L A M E N T17. Sastav i organizacija Europskog parlamenta s posebnim osvrtom na Ugovor iz Nice.

Europski parlament je demokratsko zastupničko tijelo u kojem su predstavnici naroda država-članica Zajednice. Važno pravo raspravljanja Parlament je dosegnuo tijekom razvoja u oblasti proračuna.

Europski parlament danas broji 732 zastupnika, dok Ustavni ugovor smjera pomicanju gornje granice na 736 zastupnika. Broj članova raspoređuje se prema čvrstim kvotama po pojedinoj državi-članici. Nacionalne kvote svake države članice određuju se ugovorima o pristupanju. Propisi o biračkom pravu sadržani su Aktu o uvođenju neposrednih izbora zastupnika u parlament ili Aktu o izravnim izborima. Taj se Akt zbog svoje kvazi ugovorne naravi smatra primarnim pravom.

Ugovor iz Nice predviđa od 1.1.2004.g. uvođenje razdiobe zastupničkih mandata u Europskom parlamentu na temelju "demografskog faktora", tj. uzimajući u obzir broj stanovnika u nekoj državi, a istodobno je broj zastupnika koji pripadaju pojedinoj državi reduciran, budući je došlo do proširenja EU. To se nije odnosilo na njemačke (najveća država članica) i luksemburške (najmanja država članica) zastupnike. U Deklaraciji Zaključnog akta konferencije iz Nice jasan je sporazum država članica o broju zastupničkih mjesta koja pripadaju pojedinoj državi članici.

18. Položaj zastupnika u Europskom parlamentu.Zastupnici ne raspolažu nikakvim nacionalnim suverenim ovlastima i slobodni su od svih

državnopravnih veza. Znači, nisu vezani mandatom za svoju državu članicu niti uputama. Od 1979.g. biraju se neposredno, na vrijeme od 5 godina.

Članovi Europskog parlamenta imaju niz povlastica i imuniteta od kojih su najznačajniji:1. sloboda kretanja u mjesto gdje Parlament zasjeda i iz njega;2. imunitet od pravnih postupaka u odnosu na izražena mišljenja ili glasovanja tijekom obnašanja njihovih

dužnosti;3. u vlastitim državama članicama, isti imuniteti koje uživaju članovi njihovih nacionalnih parlamenata, a u

drugim državama članicama, sloboda uhićenja i imunitet od pravnih postupaka koji bi protiv njih mogli biti pokrenuti.

Imuniteti iz treće skupine vrijede samo tijekom zasjedanja parlamenta, ali kako ona traju skoro čitavu godinu to je ograničenje od malog značenja. Imunitete iz te skupine može Parlament ukinuti.

19. Navesti neke od najvažnijih političkih skupina u Europskom parlamentu.Članovi Europskog parlamenta sjede prema stranačkoj, a ne nacionalnoj pripadnosti. Poslovnikom je

predviđeno službeno priznanje političkih skupina. To nisu političke stranke u uobičajenom smislu riječi. One postoje isključivo radi unutarnjeg poslovanja Parlamenta, a ne kao koalicije koje se natječu na izborima. Da bi bila priznata, skupina mora imati određeni minimalni broj članova u Parlamentu.

U sadašnjem sazivu Europskog parlamenta ima Skupina Europske narodne stranke – koalicija nacionalnih stranaka demokratsko-kršćanske orijentacije, slijede Skupina Socijaldemokratske stranke Europe, Skupina Liberala i Demokratske stranke Europe, Skupina Zelenih / Slobodna Europska alijansa, Konfederalna skupina ujedinjenih Europskih ljevica / Nordijska Zelena ljevica, Skupina Unije za Europu nacija, Skupina nezavisnih zastupnika, Skupina za Europu demokracije i razlika.

20. Koje su najvažnije ovlasti Europskog parlamenta.Najvažnije ovlasti Europskog parlamenta su:

1. ovlast donošenja proračuna;2. sudjelovanje pri donošenju propisa;

pravo biti konzultiran / pravo na davanje mišljenja

32

postupci zajedničke suradnje postupci zajedničkog odlučivanja (pravo veta)

3. davanje suglasnosti pri sklapanju određenih međunarodnih ugovora4. davanje suglasnosti za prijem novih država-članica5. kreatorne ovlasti ( davanje suglasnosti kod imenovanja člana Komisije, pučkog pravobranitelja)6. nadzorne ovlasti;

izglasavanje nepovjerenja Komisiji istražna povjerenstvaU oblasti proračuna Parlament odavno ima značajno pravo raspravljanja, posebice oko neobaveznih

izdataka. Obveza upućivanja predmeta na mišljenje Parlamentu može biti fakultativna ili obligatorna (primjer za obvezne konzultacije pri donošenju propisa koji se odnose na okoliš). Prema sudskoj praksi Europskog suda svi pravni akti koji su nastali, a da nisu poštivane odredbe o konzultacijama, odnosno o davanju predmeta na mišljenje Parlamentu, izazivaju ništavost tih pravnih akata zbog bitne postupovne povrede.

Bitno značajnije pravo sudjelovanja Parlament ima u:1. postupcima zajedničke suradnje i 2. postupcima suodlučivanja s određenim pravom veta.

Slično kao i Vijeće i Parlament ima pravo zahtijevati od Komisije poduzimanje zakonodavne inicijative za izradu akta Zajednice.

U oblastima vanjskih odnosa pri sklapanju međunarodnih ugovora s trećim državama ili drugim međunarodnim organizacijama Europski parlament daje svoje mišljenje. Pri sklapanju određenih međunarodnih ugovora potrebna je suglasnost Parlamenta.

Za prijem novih država članica predvođena je također suglasnost Europskog parlamenta. Prije izmjene UEZ-a ili UEU-a, također treba pribaviti mišljenje Parlamenta.

U nadzorne ovlasti ubraja se pravo Parlamenta da izglasa nepovjerenje Komisiji kao i da postavlja istražna povjerenstva.

Europski parlament sudjeluje u oblikovanju zajedničke vanjske i sigurnosne politike, kao što i sudjeluje u odlučivanju o pitanjima policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima.

E U R O P S K I S U D21. Koje su najvažnije djelatnosti Europskog suda?

Europski sud predstavlja u institucionalno sustavu Zajednice zajedničko pravosudno tijelo. Sud osigurava provedbu prava pri tumačenju i primjeni Ugovora. Nadležnosti Suda su u osnivačkim ugovorima triju zajednica taksativno navedene. Sud ostvaruje svoju nadležnost u raznim sporovima, koji su u nacionalnim pravnim porecima često u nadležnosti sudova različite vrste. Možemo ga opisati istovremeno kao ustavni i upravni sud Zajednice.

Od posebne je važnosti djelatnost Europskog suda za:1. tumačenje ugovora i sličnih izvora prava Zajednice;2. razvoj prava Zajednice;3. nadzor nad pravnim aktima koje donose tijela Zajednice i njihova usklađenost s nadređenim pravom i4. nadzor nad ponašanjem država članica u primjeni prava Zajednice.

Osim nadzorne nadležnosti Europskog suda postoje općenito mjere međuvladine suradnje u okviru 2. i 3. stupa EU. Europskom sudu je 1989.g. pridružen Prvostupanjski sud koji se smatra dijelom Europskog suda, a razlikuju se u organizacijskom pogledu.

Europski sud je ovlašteni tumač odredaba osnivačkih ugovora EU. Njegova je funkcija dvojaka:1. odgovornost za izravnu primjenu prava Zajednice u određenim slučajevima i2. opća odgovornost za tumačenje odredaba prava EU, pri čemu treba nastojati osigurati njegovu stalnu i

jednaku primjenu.

22. Organizacija Europskog suda.U sastavu Europskog suda je 25 sudaca, po jedan sudac iz svake države članice. U sudu je i 8

pravobranitelja koji u potpunosti nezavisno podnose mišljenja o predmetima o kojima se raspravlja pred Sudom. Služba pravobranitelja oblikovana je poput institucije „commissaire du gouvernement“ koja postoji pri francuskom najvišem upravnom sudu. Pravobranitelji sudjeluju zajedno sa sucima u raspravljanju u upravnim pitanjima djelovanja Suda, ali ne sudjeluju u odlučivanju Suda u sporovima. Važna su obilježja položaja pravobranitelja neovisnost i nepristranost. On ne predstavlja ni Zajednicu ni bilo koju državu članicu, on istupa isključivo u javnom interesu. Djeluje potpuno odvojeno i neovisno o sucima.

Suce i pravobranitelje imenuju vlade država-članica temeljem zajedničke suglasnosti (putem neprave odluke Vijeća) na vrijeme od 6 godina. Države članice ne mogu suca razriješiti dužnosti tijekom razdoblja na koje je imenovan, ali on može biti razriješen dužnosti ako prema jednoglasnom mišljenju ostalih sudaca i pravobranitelja više ne ispunjava potrebne uvjete ili ne izvršava obveze koje proizlaze iz njegova položaja. Svaka država članica postavlja jednog suca, a "velike" države članice (Njemačka, Francuska, Italija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Španjolska) imaju pravo na po jednog pravobranitelja. Preostala 3 pravobraniteljska mjesta ostaju za manje države članice, po načelu rotacije.

33

Predsjednika suda biraju suci iz svojih redova na razdoblje od 3 godine. Dužnost Predsjednika sastoji se u tome da upravlja pravosudnim i upravnim poslovima Suda te da predsjedava plenarnim sjednicama Suda. Sud se dijeli na sudska vijeća, a predsjednika svakog vijeća imenuje Sud na razdoblje od godinu dana.

23. Na temelju kojih postupovnih pravila odlučuje Europski sud?Europski sud odlučuje na temelju postupovnih pravila koja se izvode iz osnivačkih ugovora triju

zajednica, Statuta Suda Europske (ekonomske) zajednice, EUROATOM-a i Montana-unije (protokola dodanih triju osnivačkim ugovorima), Poslovnika i Dodanog poslovnika Europskog suda, te Poslovnika Prvostupanjskog suda. Sud načelno zasjeda na plenarnim sjednicama, iako se mogu formirati posebna vijeća koja preuzimaju pripremu odluka ili odlučivanje u pojedinim vrstama predmeta.

24. Koja je važnost Prvostupanjskog suda?Prvostupanjski sud osnovan je 1989.g. izmjenama ugovora sadržanim u Jedinstvenom europskom aktu.

Osnivanje Prvostupanjskog suda kao dijela Europskog suda, imalo je za cilj rasterećenje Europskog suda. Međutim, stalni priliv novih slučajeva spriječio je značajnije smanjenje kašnjenja u rješavanju slučajeva. Svaka država članica daje jednog suca Prvostupanjskom sudu. Postoje vijeća po 3 ili 5 sudaca. S izmjenom izvorne odluke Vijeće koja je uslijedila 1999.g. kao s izmjenom Poslovnika Prvostupanjskog suda, otvorila se mogućnost da se određeni, ne odviše složeni predmeti upute na rješavanje sucu pojedincu. Prvostupanjski sud nema stalnih pravobranitelja, ali jedan od sudaca može djelovati kao pravobranitelj u slučajevima kada se smatra da za to postoji posebna potreba, ali je to u praksi vrlo rijetko. Nadležnost Prvostupanjskog suda obuhvaća rješavanje sporova po tužbama fizičkih i pravnih osoba (radi ništavosti, pobijanja ili naknade štete kao i rješavanje sporova sa službenicima Zajednice te sporova radi pobijanja arbitražnog ugovora). Pravni lijekovi koji se podnose Europskom sudu ograničeni su na pravna pitanja. Europskom sudu tada preostaju posebice sporovi radi povrede Ugovora, tužbe država članica ili tijela Zajednice za utvrđenje ništavosti kao i postupci za donošenje odluke o prethodnom pitanju.

Ugovor iz Nice oprezno proširuje nadležnosti Prvostupanjskog suda. Ubuduće bi trebalo biti moguće da Prvostupanjski sud može donositi odluke o prethodnim pitanjima.

25. Važnost sudske prakse Europskog suda i Prvostupanjskog suda.Važnost sudske prakse Europskog suda i Prvostupanjskog suda jest da ona na određen način djeluje kao

čimbenik integracije Zajednice. Svoj mandat usmjeren ka „očuvanju prava“. Sudska praksa Europskog suda i Prvostupanjskog suda uvijek ističe pravo Zajednice kao samostalni pravni poredak nadređen nacionalnom pravu, razvila je opća načela sustava Zajednice, uvela odgovornost država za neprimjenu smjernica, odgovornost za povredu primarnog prava Zajednice. Doduše, takvo dinamično sudovanje je problematično jer graniči sa sudačkim stvaranjem prava što otvara druga sporna pitanja.

26. Revizorski sud.Revizorski sud je tijelo Zajednice kojem je povjeren računovodstveni nadzor, osnovano 1977.g. Članove

Revizorskog suda (po jedan iz svake države članice) imenuje Vijeće, uz prethodno mišljenje Europskog parlamenta, na vrijeme od 6 godina. Oni su potpuno nezavisni u svom radu. Zadaća suda je ispitati zakonitost i regularnost prihoda i rashoda Zajednice, kao i ekonomičnost pri upravljanju sredstvima.

27. Navedite najvažnija pobočna tijela.Gospodarski i socijalni odbor – pobočno tijelo koje ima savjetodavnu ulogu, ima 222 člana iz različitih

područja gospodarskog i socijalnog života, a imenuju se odlukom Vijeća. Iznosi svoj stav o pitanjima koja su predmet zakonodavne inicijative i važni su utoliko što povezuju taj postupak na nivou Zajednice sa unutardržavnim interesnim grupacijama.

Odbor regija – pobočno tijelo koje jača regionalna i lokalna obilježja u Europskoj zajednici; ima također 222 zastupnika iz regionalnih i lokalnih tijela, a imenuje ih Vijeće. Njegova uloga se ne iscrpljuje pukom savjetodavnom funkcijom, budući UEU obvezuje Komisiju i Vijeće da pri zakonodavnim prijedlozima koji mogu utjecati na lokalne i regionalne interese konzultiraju Odbor regija prije donošenja konačne odluke.

28. Objasnite načelo institucionalne ravnoteže na primjeru.Institucionalna ravnoteža u pravu Zajednice suprotstavlja se načelu diobe vlasti. Prema Europskom sudu,

bitan element za postizanje institucionalne ravnoteže je pravo Europskog parlamenta da daje svoje mišljenje prilikom donošenja propisa. To pravo međutim predstavlja i postupovni propis čija povreda ima za posljedicu ništavost poduzetih radnji (Europski sud u predmetu Roquette). Pomoću teorije o institucionalnoj ravnoteži Europski sud je proširio ovlaštenje podnošenja tužbe radi poništaja i na Europski parlament ako je povrijeđeno njegovo vlastito pravo. To je mišljenje Europski parlament iznio u predmetu Tchernobyl gdje se navodi: „Ugovorima je uspostavljen sustav diobe vlasti između različitih tijela Zajednice. Očuvanje institucionalne ravnoteže znači da svako tijelo izvršava svoje ovlasti s dužnim obzirom u odnosu na ovlasti drugih tijela. Ono također zahtjeva postojanje mogućnosti sankcioniranja eventualnih povreda tog načela. Sud koji prema ugovorima ima zadaću osigurati zakonitost u tumačenju i primjeni Ugovora, mora imati mogućnost održati institucionalnu ravnotežu i biti u mogućnosti ispitati u kojoj se mjeri poštuju ovlasti koje ima Parlament“.

U međuvremenu je ovlaštenje za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti izričito priznato i Europskom parlamentu. Europski parlament se ne može u tužbi pozivati na to da je došlo do povrede njegova prava da bude konzultiran (da dade prethodno mišljenje), ako Parlament usprkos tome što se radi o stvarima koje ne trpe

34

odgodu, s nekim prijedlogom postupa uz odugovlačenje, a Vijeće zbog tog odugovlačenja donese sporni akt, bez da pričeka o tome stav Parlamenta.

9. IZVORI PRAVA ZAJEDNICA1. Objasnite hijerarhiju normi prava Zajednice.

U pravu Zajednice postoji hijerarhija pravnih normi slično kao i u unutrašnjem pravu. Na vrhu hijerarhije je primarno pravo Zajednice, koje obuhvaća osnivačke ugovore i druge izvore istog ranga. Ugovori čine osnovu za sekundarno pravo koje stvaraju tijela Zajednice. Sastavni dio prava Zajednice su i međunarodni ugovori koje sklapaju zajednice s državama i drugim međunarodnim organizacijama. Međunarodni ugovori obvezuju tijela Zajednice. Po rangu su između primarnog i sekundarnog prav. Čak i pravila općeg međunarodnog prava (običajno pravo i opća načela) utječu na pravo Zajednice. Međutim, imaju učinak koji im dopuštaju ugovori zajednica.

Odredbe prava Zajednice razlikuju se prema svojim adresatima. Ugovori zajednica se u prvom redu odnose na države članice i sama tijela zajednica. Možda također stvaraju neposredno, tj. Bez daljnje implementacije, prava i obveze za pojedince (neposredni učinak). Akti tijela zajednica usmjereni su djelomično samo na države članice, djelomično imaju neposredan učinak na pojedince.

Zajedno s političkim ciljevima zajednica, u ukupnost prava Zajednice ulazi i tzv. acquis communautaire (pravna stečevina), čije je preuzimanje temeljni uvjet za pristup novih država članica.

Hijerarhija normi prava Zajednice Primarno pravo

osnivački ugovori protokoli na ugovore opća pravna načela prava zajednica

Međunarodni ugovoriPravila općeg međunarodnog prava

(običajno pravo, opća načela međunarodnog prava)

Sekundarno pravo uredbe "temeljne uredbe" (Vijeće) provedbene uredbe (Komisija) smjernice odluke preporuke i mišljenja.

2. Što čini primarno pravo Zajednice.U pravnom poretku zajednica, primarno pravo zauzima najviše mjesto. U prvom redu primarno pravo se sastoji od osnivačkih ugovora s njihovim protokolima i dodacima, ali obuhvaća i nepisana pravila (opća pravna načela prava Zajednice).

3. Pojasnite što čini "Ustav pravne zajednice".„Ustav pravne zajednice“ čine Ugovori zajednica koji sačinjavaju temeljni poredak Zajednice. Europski

sud je kao "Ustav pravne zajednice" opisao Ugovor o Europskoj zajednici. Osnivački ugovori Zajednica sa protokolima čine temeljni poredak Zajednice pa se karakteriziraju kao vrsta "ustava" pravnog poretka zajednica.

Europski sud razradio je pojedina strukturna načela UEZ zbog njihove važnosti u poretku Zajednice. U središnja strukturalna načela Europski sud naročito ubraja autonomnu sudsku praksu slobodnu od vanjskih utjecaja.

4. Na koji način se mogu mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o Europskoj uniji?

Izmjene ugovora uređene su samim ugovorom o EU. Preduvjet za izmjene je ratifikacija svih država ugovornica. No, za tzv. "sitne" izmjene vrijede određene posebnosti (revizija ugovora) sukladno UEZUČ. Ovdje same države članice, u suženim granicama, uzimajući u obzir nadležnost Komisije mogu poduzeti izmjene ugovora. Takva prilagodba ugovora moguća je pod uvjetom da ne utječe na neke opće odredbe ugovora kao i na odnos među ovlastima danim Komisiji i drugim tijelima Zajednice. Autonomne promjene (one koje su poduzete na temelju ugovora bez značajnog postupka izmjene ugovora) pojedinačnih ugovornih odredbi predviđene su ugovorima triju zajednica u pitanjima sastava tijela zajednica. Tu ulazi i donošenje odredbi Vijeća o konkretiziranju konvergencijskih kriterija, propisi zamjenjuju konvergencijske kriterije protokola iz Maastrichta.

Općenito, ugovorne odredbe mogu se izmijeniti samo izričitim izmjenama ugovora, uz poštivanje pravila postupka za izmjenu ugovora sukladno UEU.

U usko ograničenim iznimnim slučajevima dolazi u obzir izmjena ugovornog prava kroz općeprihvaćenu odstupajuću praksu tijela, koja su se više vezala uz običajno pravo. Tu može biti riječi samo o praksi vezanoj uz zastupanu konkretizaciju ugovornih odredbi i koja donosi samo male izmjene u odnosima snaga među državama članicama ili organima zajednica (npr. zastupanje SR Njemačke u Vijeću putem državnih tajnika).

35

5. Objasnite što to znači neposredni učinak ugovornih odredbi.Neposredni učinak odredbi ugovora se odnosi na njihov pravni učinak u pravu država članica. Odredbe

koje imaju neposredan učinak uzrokuju pravne posljedice za pojedince i državna tijela (upravna i pravosudna) bez posebnog zakonskog čina preuzimanja (implementacije) u nacionalno pravo. Neposredno primjenjive odredbe mogu biti suprotstavljene zakonima i drugim nacionalnim pravnim aktima. Neposredno su primjenjive one odredbe koje su bezuvjetne i koje zbog svoje sadržajne određenosti ne zahtijevaju preuzimanje (pravno potpune). Europski sud je okarakterizirao kao odredbe s neposrednim učinkom cijeli niz ugovornih odredbi.

Temeljna odluka Europskog suda u slučaju van Gend & Loos o neposrednom učinku čl. 25. UEZ-a. ova odredba zabranjuje državama članicama da uvode nove uvozne i izvozne carine ili da u prijelaznom razdoblju do potpunog ukidanja carina povisuju postojeće. U slučaju van Gend & Loos prijevozničko poduzeće iz Nizozemske protivilo se carinjenju robe uvezene iz Njemačke, nakon stupanja na snagu UEZ o carini, povišenom uvoznom carinom. Na prijedlog nizozemskog suda, Europski sud je odlučio da se pravni poredak Zajednice temelji na davanju prava pojedincima i nametanju dužnosti radi ostvarivanja zajedničkog tržišta. Prav i obveze nezavisne od zakonodavstva država članica moguće su kada ugovor obvezuje države članice na određeno ponašanje i kada sadrži potpuno jasne i određene odredbe. Tada nije potrebno preuzimanje od strane zakonodavca.

U području tržišnih sloboda (omogućavanje slobode kretanja osoba, roba, usluga i kapitala), Europski sud je kontinuirano naglašavao da pojedinačne ugovorne odredbe pojedincima pribavljaju pravni položaj s neposrednim učinkom koji mogu ostvariti pred sudom i kojeg domaći sudovi moraju čuvati (Europski sud u predmetu van Duyn).

U području povišenja davanja, Europski sud našao je na jasnu obvezu o zabrani diskriminacije u UEZ, koja državama članicama ne ostavlja mogućnost slobodnog odlučivanja i koja je stoga neposredno primjenjiva (Europski sud u predmetu Lutticke).

Europski sud je dao neposredni učinak i zahtjevu za jednakim primanjima muškaraca i žena (Europski sud u predmetu Defrenne II).

6. Objasnite što su to opća pravna načela Zajednice te potkrijepite primjerima iz sudske prakse Europskog suda

Ugovori Zajednice u pojedinim područjima čine nepotpuni poredak koji zahtijeva dopune. Bitna praznina postoji pri materijalnim ograničenjima vršenja vlasti Zajednice. Do danas ugovori triju zajednica ne sadrže katalog temeljnih prava. Za ispunjenje takvih praznina Europski sud je razvio opća pravna načela prava Zajednice. Ugovorna osnova za takva nepisana pravna načela nalazi se na skrivenom mjestu, u vezi s odgovornosti zajednica za štetu koju su uzrokovala tijela ili službenici: prema UEZ, UEUROATOM izvanugovorna odgovornost zajednica temelji se na općim načelima koja su zajednička pravnim porecima država članica. Izvor za stvaranje općih pravnih načela su pravni poreci država članica iz kojih je u prilagođavanju proizašla osnova za općeprihvaćena načela, to je mišljenje iznio pravobranitelj Roemer u predmetu Stauder.

Opća pravna načela čine primarno pravo ispunjavajući praznine u ugovornim odredbama. Na nivou sekundarnog prava opća pravna načela nailaze na primjenu u pitanjima prava službenika zajednica ili pitanjima upravnog postupka.

Od iznimne je važnosti razvoj općih pravnih načela putem prakse Europskog suda u službi standarda temeljnih prav putem Europskog suda čini pozivanje na zajedničke ustavne tradicije država članica i odredbe EKLJP. UEU ratificira praksu Europskog suda kao zajednički standard temeljnih prava.

7. Značenje slučaja HauerZnačenje slučaja Hauer jest u tome što je to temeljna presuda u pitanju zaštite prava vlasništva kao

jednog od temeljnih prava. U tom se slučaju radilo o općoj zabrani novih nasada vinove loze prema uredbi Zajednice kojom je Vijeće htjelo suzbiti prekomjernu proizvodnju vina. Europski sud je najprije naglasio valjanost temeljnih prava kao općih pravnih načela. Pravo vlasništva u pravnom poretku Zajednice, Europski sud štiti prema zajamčenim ustavnim rješenjima koja su zajednička državama članicama te koja se ponovno ogledavaju i u Dodatnom protokolu EKLJP. No, isto tako je naglasio i mogućnost ograničenja vlasništva kao mogućnost zahvata u pravo vlasništva prema Prvom protokolu na EKLJP. Europski je sud preispitao ograničenja prava vlasništva u okviru zajedničkog tržišta, s obzirom na to da li ona predstavljaju dopustivi zahvat u ovlaštenja vlasnika. U konačnici je Europski sud naznačenu zabranu novih nasada ocijenio opravdanom radi njezinog prolaznog kvaliteta i zbog postojećih viškova.

Ostala zaštićena temeljna prava jesu sloboda rada, nepovredivost stana (s izuzetkom poslovnih prostora) i pravo na pravično saslušanje. Pored toga Europski sud je priznao pravo na pravičan postupak, posebice na postupak u primjerenom roku. Veliku ulogu u pravnoj praksi igra načelo razmjernosti. To načelo zahtjeva da težina zahvata, uz to što je otežavajuća mjera podobna i nužna za ostvarenje cilja, bude razmjerna važnosti cilja. Nadalje pravna praksa priznaje načela zaštite povjerenja i pravne sigurnosti.

8. Objasnite važnost Povelje temeljnih ljudskih prava Europske unije.Povelju temeljnih ljudskih prava su u prosincu 2000.g. u Nici svečano objavili Vijeće EU, te predsjednici

Europskog parlamenta i Europske komisije. Nacrt za Povelju temeljnih ljudskih prava izradila je radna grupa "Konvent" koju su činili opunomoćenici predsjednika svih država i vlada, neki članovi Europskog parlamenta, delegati nacionalnih parlamenata i jedan član Europske komisije, pod predsjedanjem bivšeg njemačkog predsjednika Herzoga. Povelja predstavlja katalog temeljnih prava po uzoru na EKLJP, ali pod utjecajem

36

nacionalnih ustavnih tradicija. Povelja vrijedi za tijela i uređenje Unije kao i provedbu europskog prava putem država-članica. Poveljom ne bi trebale biti utemeljene nove nadležnosti EZ-a i EU-a.

Budući da Povelja ne predstavlja ugovor, nije moguće razvijanje njene neposredne obveznosti. Ipak je Povelja i kao pravno neobvezujući dokument značajno doprinijela tome da se oblikuju konture dotad nepisanih standarda temeljnih prava. Posebno je izvorom inspiracije za Europski sud pri pravnoj kontroli tijela Zajednice te pri daljnjem razvoju prava Zajednice. Ovakvo djelovanje značajno je prije svega zbog razloga što je Europskoj uniji do tada nedostajala potpuna dogmatika temeljnih prava.

9. Što obuhvaća sekundarno pravo Zajednice?Sekundarno pravo Zajednice obuhvaća pravne akte tijela Zajednice koje ona donose na temelju ugovora

zajednica ili na temelju ovlaštenja koje im je dodijeljeno nekim drugim pravnim aktom (poput ovlaštenja za donošenje provedbenih propisa koje je Vijeće dalo Komisiji putem temeljne uredbe). U okviru Rimskih ugovora, Vijeće je dugo vremena bilo glavni zakonodavac za donošenje uredbi i smjernica, no danas i Europski parlament ima značajan udio u stvaranju prava.

Čl. 249. UEZ-a nabraja 5 različitih vrsta akata koje može usvajati Europski parlament skupa s Vijećem, Vijeće ili Komisija:

1. uredbe (regulations);2. smjernice / direktive (directives);3. odluke (decisions);4. preporuke (recommendations) i5. mišljenja (opinions).

10. Objasnite koja je važnost uredbi.Uredba je u biti zakonski (normativni) akt: utvrđuje pravila koja su obvezujuća, kako na razini Zajednice

tako i na nacionalnoj razini. U Montana-uniji uredbama odgovaraju „odluke“. Karakterizira je opća valjanost i obveznost svih njenih dijelova. Ona vrijedi neposredno u svim državama članicama, tj. proizvodi za pojedince "izravan" učinak. Uredbe se prema UEZ-u moraju obrazložiti i objaviti u službenom listu Zajednica. Komisija uglavnom donosi provedbene uredbe koje se izdaju na osnovi "temeljnih uredbi" (ovlaštenjem Vijeća).

11. Važnost smjernica kao sekundarnih pravnih izvora.Drugi oblik uređenja među općim propisima čini smjernica ili direktiva. U UEZUČ smjernica odgovara

„preporuci“. Smjernice su usmjerene prema državama članicama. Drugo je obilježje smjernica da su one obvezujuće samo u pogledu rezultata koji se ima polučiti i prepuštaju nacionalnim vlastima odabir oblika i metoda. To sugerira da smjernice postavljaju cilj i dopuštaju svakoj nacionalnoj vladi da ga ostvari sredstvima koje smatra najpogodnijim. Smjernice obvezuju države članice da njihov sadržaj implementiraju u domaće pravo. Time smjernica postaje osnovom za temeljni koncept dvostupanjskog zakonodavnog postupka: najprije se donosi program uređenja obvezan za države (smjernica), a onda, na sljedećoj razini države članice implementiraju sadržaj te smjernice u domaće pravo putem državnih pravnih akata (domaće provedbene odredbe).

Smjernice određuju i poseban rok za obvezu implementiranja. Smjernica je klasičan instrument za harmonizaciju domaćih propisa putem sadržajnog ujednačavanja. U odnosu na uredbu, predstavlja ipak manje strogu mjeru budući da državama ostavlja izbor oblika propisa prilikom implementiranja, no najčešće se one donose sa toliko pojedinosti da države nemaju puno izbora prilikom implementiranja.

Smjernice imaju određeno preddjelovanje i prije isteka roka za implementiranje. Prema odluci Europskog suda, država ne smije tijekom tog roka donositi propise koji bi mogli onemogućiti postignuće cilja predviđenog smjernicom (Europski sud u predmetu Inter-Environement-Wallonie). Preddjelovanje je naročito značajno u slučajevima u kojima država članica unutar roka za implementiranje donosi propise koji služe implementaciji smjernice, a koji u nekom ključnom pitanju odstupaju od standarda postavljenih smjernicom..

12. Što znači učinkovito implementiranje smjernica u nacionalni pravni poredak?

Smjernice obvezuju na učinkovito implementiranje. To znači da obveznost sadržaja smjernice mora, za pojedince i za nacionalna tijela, biti nedvojbeno osigurana domaćim pravom. Temeljno je implementiranje smjernica u obliku opće-obvezujućih pravnih izvora kao što su zakoni, uredbe i sl. Implementiranje putem upravnih propisa nije uvijek dovoljno, pogotovo u slučaju kada nije jasno zajamčena njihova opća obveznost za pojedince i sudove (Europski sud u predmetu Ta Luft). Nekad je to dovoljno, uglavnom – važno je da, u slučaju ako smjernica propisuje neke povlastice, odnosno prava za pojedince, de je osigurana mogućnost ostvarivanja tih prava pred nacionalnim tijelima, odnosno sudovima. Kod smjernica koje trebaju pojedincima priskrbiti pravni položaj ostvariv sudskim putem ne mora uvijek uslijediti sadržajno jednaka implementacija putem formalnog zakonodavnog akta.

13. Da li odredbe nacionalnog prava treba tumačiti u skladu sa smjernicama? Objasnite na primjeru.

Prema sudskoj praksi Europskog suda, pravo Zajednica zahtijeva da odredbe nacionalnog prava budu protumačene u skladu sa smjernicom, što je i u skladu s obvezom vjernosti prema Zajednici.

Premda Europski sud ne koristi izraz neizravni učinak, to je prikladan naziv za doktrinu prema kojoj nacionalni sudovi, prilikom tumačenja nacionalnog zakonodavstva, moraju uzeti u obzir propise Zajednice, čak

37

i one koji ne proizvode izravan učinak. Doktrina neizravnog učinka primjenjuje se uglavnom (premda ne i isključivo) na smjernice koje ne mogu izravno nametati obveze pojedincima.

Ta je doktrina začeta u predmetu Von Colson and Kamann vs. Land nordhein Westfalen koji se odnosio na smjernicu u vezi s diskriminacijom na temelju spola. Sud je u svojoj presudi kazao: Na nacionalnom je sudu da tumači io primjenjuje zakonodavstvo doneseno poradi implementacije smjernice u skladu sa zahtjevima prava Zajednice, u onoj mjeri u kojoj ima diskreciju to činiti na temelju nacionalnog prava.

Potom je ta ista doktrina primijenjena na nacionalno zakonodavstvo koje nije usvojeno poradi implementacije smjernice, zapravo koje je doneseno prije smjernice. To je bilo u slučaju Marleasingu, koji je proizašao iz postupka vođenog pred španjolskim sudom. Građanski zakonik Španjolske predviđa da ugovori koji nemaju kauzu ili im je kauza nedopuštena, ne proizvode pravne učinke. Sukladno tome, da je ništav ugovor koji je predstavljao temelj za osnivanje španjolskog trgovačkog društva jer mu je nedostajala kauza te da je to prividni pravni posao kojem je cilj izigravanja vjerovnika drugog trgovačkog društva. Stoga se tvrdilo da je osnivanje tog španjolskog trgovačkog društva ništavo. Međutim, smjernica Zajednice sadrži iscrpan popis razloga zbog kojih se osnivanje trgovačkog društva može smatrati ništavim, a nepostojanje pravne kauze nije jedan od njih. Tako je postojao mogući sukob između odredaba španjolskog Građanskog zakonika i odredaba smjernice EZ koje nisu u Španjolskoj bile implementirane. Španjolski je sud tražio od Europskog suda mišljenje o tome ima li smjernica izravan učinak. Odgovarajući na to pitanje, Europski sud je potvrdio svoju odluku u predmetu Marshall da smjernica ne može izravno nametati obveze privatnim osobama. Međutim, Europski je sud tada prešao na razmatranje doktrine nezavisnog učinka. Svoju je odluku u predmetu Von Colson proširio tako da vrijedi i za nacionalno zakonodavstvo doneseno prije smjernice, time je omogućio da se ta doktrina primijeni na odgovarajuće odredbe španjolskog Građanskog zakonika. Štoviše kazao je da se nacionalno pravo moralo tumačiti tako da se spriječi proglašenje ništavim osnivanje trgovačkog društva zbog razloga koji nisu u smjernici sadržani (preddjelovanje smjernice).

14. Da li smjernica može biti neposredno primjenjiva? Objasnite na primjeru.Prema različitim obrascima reguliranja uspostavljenim ugovorima zajednice, razlikujemo smjernice od

uredbi po tome što smjernice nemaju neposredan (izravan) učinak u domaćem pravu i ne mogu biti temeljom neposrednih prava ili obveza pojedinaca. Ovu razliku je znatno umanjila praksa Europskog suda. Prema sudskoj praksi smjernica iznimno može biti izravno primjenjiva u slučaju da:

1. nije implementirana u domaće pravo usprkos proteku roka2. je prema svom sadržaju bezuvjetna i dovoljno određena da može biti primijenjena u pojedinom slučaju.

Pod tim pretpostavkama, pojedinci se mogu pozivati na smjernice koje im idu u korist i to protiv države (i njenih dijelova) pred nacionalnim organima i sudovima (Europski sud u predmetu Becker). Osnovu za ovakvo vertikalno djelovanje prema trećima čini shvaćanje Europskog suda da država članica zbog svojeg oklijevanja da implementira smjernicu ne smije doći u prednost u odnosu na one kojima smjernica pogoduje.

Europski sud je zauzeo stajalište da smjernice mogu pojedincima samo dodjeljivati prava (protiv države), a ne mogu nametati obveze (u korist države ili drugih pojedinaca). To znači da smjernice mogu imati samo vertikalni izravni učinak, i za razliku od uredbi i odredaba Ugovora ne mogu imati horizontalni izravni učinak.

Godinama je pitanje mogu li smjernice imati horizontalni izravni učinak bilo sporno. Dva su pravobranitelja bila protiv takve mogućnosti (pravobranitelj Reischl u predmetu Ratti i pravobranitelj Slynn u predmetu Becker). Konačno u slučaju Marshall vs. Southampton and South West Hampshire Area Health Authority (Teaching), Europski sud je izričito naveo da smjernica ne može sama po sebi nametnuti pojedincu obveze i da se protiv takve osobe ne može pozivati na odredbu smjernice kao takve.

Međutim to nije bio kraj rasprave. Kada se o tom pitanju moralo konačno odlučiti u predmetu Faccini Dori vs. Recreb, Europski sud je potvrdio svoju odluku da smjernice ne mogu imati horizontalni izravni učinak. Budući da je Europski sud bio u punom sastavu od 13 sudaca to bi se pitanje trebalo smatrati riješenim.

15. Što znači pojam "effet utile"?Iza sudske prakse o neposrednoj primjenjivosti (neposrednom učinku, izravnom učinku) smjernica krije

se težnja Europskog suda da normama prava Zajednice priskrbi optimalnu snagu djelovanja effet utile (efikasna primjena). Vertikalno djelovanje u korist trećih osoba vrijedi također i protiv države kada se ona pojavljuje kao privatni poslodavac (pozivajući se na smjernicu EZ o jednakom položaju muških i ženskih zaposlenika u znanstvenoj ustanovi različite starosne dobi). Doktrina ide ka mogućnosti sveobuhvatnog djelovanja prava Zajednice.

Snažno praktično značenje imao je neposredni učinak koji je Europski sud pripisao obvezi o priopćavanju, sadržanoj u Smjernici o informiranju. Prema toj smjernici, države članice imaju obvezu dostaviti Komisiji tehničke podatke o proizvodima, (koji bi mogli predstavljati prepreku u trgovini). Ukoliko određena država članica ne dostavi naznačene standarde Komisiji, pojedinci se mogu pred nacionalnim sudovima i drugim tijelima pozivati na obvezu o priopćavanju iz Smjernice s posljedicom da se njima ne može zamjeriti nepridržavanje tih standarda.

Novija sudska praksa ograničava neposredno djelovanje smjernice s obzirom na njezinu svrhu, odnosno cilj. Tako se npr. pojedinac u kaznenom postupku zbog pijanstva ne može pozivati na to da tehnički standardi za mjerne instrumente na alkohol nisu dostavljeni Komisiji, u skladu sa Smjernicom o informiranju. Radi se o smjernici kojoj je svrha zaštita trgovine; prema kojoj države-članice imaju obvezu dostaviti Komisiji tehničke podatke o proizvodima koji bi mogli predstavljati prepreku u trgovini.

38

16. Važnost slučaja Faccini Dori.Najspornije je pitanje mogu li smjernice razviti i horizontalno djelovanje prema trećima. Pritom se radi o

pitanju neposredne primjenjivosti smjernica u odnosima privatnih osoba međusobno s individualnim pravima i obvezama. Horizontalno bi djelovanje značilo i stvaranje nekih obveza za jednog pojedinca nasuprot povlasticama drugoga, a sve bez domaćeg akta kojim se smjernica implementira u pravni poredak države članice. Europski sud je odbio takav učinak djelovanja prema trećima koji tereti privatne osobe. Prema pravnoj praksi smjernice ne mogu biti osnove neposrednih obveza za pojedince, i to neposredno djelovanje smjernica ostaje ograničeno na odnos građanin – država (Europski sud u predmetu Marshall I).

Važnost slučaja Faccini Dori vs. Recreb, jest u tome što je u tom slučaju Europski sud donio odluku da smjernica ne može sama po sebi nametnuti pojedincu obveze i da se protiv takve osobe ne može pozivati na odredbu smjernice kao takve, time je potvrdio svoj stav da smjernice ne mogu imati horizontalni neposredni učinak.

U slučaju Faccini Dori tužiteljica se, tijekom putovanja 1989.g. u blizini željezničkog kolodvora Milano dala nagovoriti na sklapanje ugovora o narudžbi dopisnog tečaja engleskog jezika. Po povratku kući tužiteljica je izjavila da raskida ugovor. Smjernica o zaštiti potrošača predviđa da kod ugovora zaključenih izvan poslovnih prostorija, predviđa da u takvom slučaju potrošač ima pravo na raskid ugovora u roku od sedam dana. Smjernica je trebala biti implementirana do kraja 1987.g. Italija je svoju obvezu glede implementacije smjernice ispunila tek 1992.g.. Pravobranitelj Lenz je držao da se neposredna primjenjivost te smjernice ima protezati i na pravne odnose privatnih osobe međusobno. Time bi smjernice mogle neposredno zasnivati za pojedince ne samo prava, nego i obveze. Međutim, Europski sud je odlučio u korist tuženog ističući da smjernice mogu neposredno zasnivati prava samo prema državi 8i njenim djelovima), ali ne i prema privatnim osobama, te da samo uredbe mogu stvoriti općevažeće obveze za pojedince.

17. Važnost odluka kao sekundarnog pravnog izvora.Odluke se koriste za obvezujuće reguliranje u pojedinim slučajevima. U pravilu odluke donosi Komisija.

Mogući adresati odluka jesu države-članice i pojedinci. Odluke usmjerene prema državama članicama iznimno mogu razviti djelovanje prema trećima u pogledu povlastica, kada sadrže bezuvjetne i dovoljno određene obveze države u korist pojedinaca (Europski sud u predmetu Leberpfennig).

18. Važnost preporuka i mišljenja kao sekundarnih pravnih izvora.Preporuke i mišljenja nisu pravno obvezujući. Ipak, domaći sudovi trebaju uzimati u obzir preporuke

kada mogu pružiti razjašnjenje pri tumačenju prava Zajednice i sadržaja propisa kojima je uređena Zajednica (Europski sud u predmetu Grimaldi).

19. Objasnite načelo ograničenih pojedinačnih ovlasti na primjeru.Zajednice raspolažu samo onim nadležnostima koje su im države članice prenijele osnivačkim

ugovorima i ne mogu si same dodijeliti nove nadležnosti bez ugovornog pristanka država članica. Predmetno ograničene nadležnosti i zahtjev za specifičnom osnovom ovlaštenja za djelovanje Zajednice, označava se kao načelo pojedinačnih ograničenih ovlasti (competence d' attribution).

Praksa tijela Zajednice zasada slijedi prilično široko shvaćanje opsega nadležnosti Zajednice. Primjer bi bio protekcionizam u oblasti kulture, u pravu medija (uređenje kvota u Smjernici EZ o televiziji) koji ima malo zajedničkog sa nadležnošću usmjerenom ka olakšavanju prekograničnog prometa usluga.

20. Učenje "implied powers".Razvilo se u američkom ustavnom pravu, no priznaje se i u europskom pravu. Prema tom učenju,

Zajednica može, u usko određenim granicama, smatrati da ima nadležnosti koje joj nisu izričito dodijeljene kada potreba za njima logično proizlazi iz izričito prenesenih ovlasti. Najvažniji slučaj primjene za nepisanih nadležnosti Zajednice je priznanje vanjskih nadležnosti u područjima, u kojima Zajednica prema unutra ima izričito prenijete nadležnosti.

Ugovor o EZ sadrži jedno opće ovlaštenje, a to je da proširenje nadležnosti smije uslijediti samo onda kad je djelovanje Zajednice potrebno za ostvarenje cilja Ugovora u okviru zajedničkog tržišta. Vijeće može tako donositi uredbe samo jednoglasno, na prijedlog Komisije i uz saslušanje Europskog parlamenta. Pozivanje na to ovlaštenje ipak je supsidijarno u odnosu na druge osnove nadležnosti. Veoma je dvojbeno u kojoj mjeri se, inače još uvijek nepisane nadležnosti Zajednice mogu zasnovati. Problematično je uređenje koje dopušta tijelima Zajednice ili drugim novostvorenim institucijama Zajednice odrediti nadležnost bez ugovorne osnove. Primjer bi bio nadležnost Komisije i Vijeća kod odlučivanja o dopustivosti puštanja GMO proizvoda prema Smjernici EZ o puštanju u okoliš.

21. Objasnite četiri postupka u kojima Europski parlament sudjeluje prilikom donošenja propisa.

Najstariji i najslabiji oblik sudjelovanja Europskog parlamenta prilikom donošenja propisa leži u fakultativnom ili obveznom pravu na davanje mišljenja. Nepoštivanje prava saslušanja Parlamenta predstavlja i bitnu postupovnu povredu.

Pravni položaj Parlamenta bio je pojačan tek uvođenjem postupka usuglašavanja na temelju zajedničkog izjašnjavanja Parlamenta, Vijeća i Komisije koji je uveden u pravne akte općeg karaktera i one sa znatnim financijskim učinkom

39

Daljnje jačanje Parlamenta sadrži postupak suradnje, u kojem se odvijaju dva čitanja, u Vijeću i u Parlamentu. U ovom postupku Vijeće kvalificiranom većinom donosi, nakon prijedloga Komisije i nakon mišljenja Europskog parlamenta, zajedničko stajalište koje se daje na drugo čitanje Parlamentu. Ukoliko Parlament prihvati to stajalište ili ako ne donese odluku za 3 mjeseca, Vijeće može usvojiti zajedničko stajalište kvalificiranom većinom. Ako Parlament odbije zajedničko stajalište apsolutnom većinom, Vijeće ga može usvojiti jedino jednoglasnom odlukom. Ukoliko Komisija prihvati izmjenu zajedničkog stajališta od strane Parlamenta, Vijeće može usvojiti izmijenjeni prijedlog kvalificiranom većinom, a ako Komisija ne prihvati izmjenu koju je učinio Parlament, onda Vijeće može usvojiti izmijenjeni prijedlog samo jednoglasno.

Pravni položaj Parlamenta još je snažniji u postupku suodlučivanja. Ovdje se radi o izrazito parlamentariziranom postupku sa sveobuhvatnim zakonodavnim ovlastima Vijeća i Parlamenta. U slučaju razilaženja predviđen je postupak posredovanja putem posebnog Odbora za posredovanje sastavljenog na paritetnoj osnovi između Vijeća i Parlamenta. Ugovor iz Amsterdama je znatno pooštrio postupak suodlučivanja. Od tada Europski parlament može spriječiti donošenje pravnih akata ako sa apsolutnom većinom odbije zajedničko stajalište Vijeća. Uredbe i smjernice donesene u postupku suodlučivanja, djeluju kao pravni aktu Europskog parlamenta i Vijeća.

U pojedinim slučajevima donošenje pravnih akata pretpostavlja suglasnost Europskog parlamenta.

22. Objasnite pojam "Comitology"Pri donošenju provedbenih putem Komisije potrebno je u temeljnoj uredbi utvrditi postupak kojeg se

potrebno pridržavati. Za izvršavanje provedbenih ovlasti na Komisiju, Vijeće je razvilo više oblika kojima se donošenje odluka ponovo vezuje uz Vijeće. Značajnu ulogu pri donošenju provedbenih propisa imaju Odbori u kojima su zastupljene pojedine države-članice i kojima predsjeda jedan predstavnik Komisije. Taj sustav se označava pojmom "comitilogy" – sustav koji obuhvaća različite oblike delegiranog donošenja odluka (osnovan zaključkom Vijeća iz '98.).

Tim sustavom otklonjene su prijašnje mogućnosti blokade običnom većinom Vijeću i ojačan položaj Europskog parlamenta;

Kod jednostavnog oblika delegacije, Komisija odlučuje bez sudjelovanja odbora, s različitim mogućnostima potvrde, izmjene ili ukidanja putem Vijeća.

Postupak putem odbora ima 3 oblika:1. savjetodavni postupak – Komisija samo uzima u obzir stajalište Odbora, ali ju ono ne obvezuje2. upravni postupak – upravni odbor zauzima stajalište o nacrtu Komisije koji se odnosi na neku mjeru i za to

je potrebna kvalificirana većina. Komisija u ovom postupku donosi neposredno važeće mjere. Ako se te mjere ne slažu sa stajalištem odbora, Komisija podnosi mjeru Vijeću.

3. zakonodavni postupak – Komisija zahtijeva zaključak zakonodavnog odbora koji glasa također kvalificiranom većinom. U slučaju suglasnosti, Komisija može donijeti planirane mjere, a ako one nisu suglasne sa stajalištem zakonodavnog odbora ili on uopće ne zauzima stajalište, Komisija podnosi prijedlog Vijeću i obavještava o tome Europski parlament. Vijeće odlučuje o tom prijedlogu kvalificiranom većinom, ali ako o njemu ne odluči, tj. ako ga ne odbije – Komisija donosi taj akt (tzv."filet-postupak"). Uglavnom, Vijeće više ne može odbijajućim zaključkom jednostavnom većinom blokirati odluku Komisije.

23. Da li za pravne akte tijela Zajednice vrijedi pretpostavka valjanosti.Za pravne akte tijela Zajednice vrijedi pretpostavka valjanosti. Tako su nevaljani pravni akti valjani sve

dok ih Europski sud ne proglasi ništavima ili na drugi način ne postanu ništavim. Europski sud je o tome ustvrdio: za pravne akte tijela Zajednice općenito vrijedi pretpostavka valjanosti i oni zbog toga čak i ako su nevaljani imaju pravni učinak sve dok nisu poništeni ili opozvani (Europski sud u predmetu BASF). Iznimka od ovog općeg načela su pravni akti koji sadrže očiti težak nedostatak da ih poredak Zajednice ne može trpjeti, te ne razvijaju nikakav, čak ni privremeni, pravni učinak; dakle koji su pravno nepostojeći. Europski sud je naglasio da samo u iznimno neobičnim slučajevima nedostatak u pravnom aktu Zajednice može dovesti do nepostojanja tog pravnog akta. Ništavost pravnog akta može, nasuprot nepostojanja zbog osobito teškog i očitog nedostatka utvrditi samo Europski sud (npr. kod tužbe za poništaj ili kod odlučivanja o prethodnom pitanju).

10. SUSTAV PRAVNE ZAŠTITE U ZAJEDNICI1. Koji su postupci po tužbama zbog povrede Ugovora?

Postupci po tužbama zbog povrede ugovora su:1. tužba Komisije;2. tužba države članice3. represalije prema općim načelima međunarodnog prava.

Tužba KomisijeTužba koju je Komisija ovlaštena podnijeti protiv države-članice zbog povrede ugovora je instrument

zbog kojeg se Komisija smatra "čuvaricom ugovora". Prije podnošenja tužbe Europskom sudu, provodi se prethodni postupak. Postupci zbog povrede ugovora koje pokreće Komisija predstavljaju u praksi važno sredstvo kojim se osigurava provedba prava Zajednice u državama članicama. U postupcima zbog povrede Ugovora, Europski sud donosi konstitutivnu presudu.

Država protiv koje je donesena presuda ima obvezu donošenja potrebnih mjera kako bi ispunila obvezu iz ugovora. Ugovorom iz Maastrichta je otvorena mogućnost da Europski sud na prijedlog Komisije osudi državu na isplatu paušalnog novčanog iznosa u slučaju da ne donese potrebne mjere. Presudu na isplatu novčane kazne Europski sud je prvi put donio protiv Grčke (zbog neizvršenja jedne presude koja se odnosila na

40

obveze odlaganja otpada kao i zbog propuštanja izrade, odnosno usvajanja plana o odlaganju otpada ) u predmetu Komisija vs. Grčka. Pritom se uzima u obzir težina povrede, njeno trajanje, ali i platežna moć države (BDP), te broj glasova te države u Vijeću.

Tužba države članiceTužba jedne države-članice protiv druge zbog povrede ugovora ima prema osnivačkim ugovorima triju

zajednica neznatno praktično značenje zbog uloge Komisije.Represalije prema općim načelima međunarodnog prava

Protumjere koje bi prema općim pravnim načelima međunarodnog prava mogla poduzeti Zajednica ili neka država-članica zbog povrede ugovora, dolaze u obzir samo onda. ako država koja se ne ponaša u skladu s ugovorom, ne poštuje ni sankcije koje su predviđene na temelju ugovora o EZ (npr. ne izvršava već donesenu presudu protiv nje).

2. Pretpostavke pod kojima se može podnijeti tužba za utvrđenje ništavosti.Tužbom za utvrđivanje ništavosti mogu se poništiti pravni akti navedeni u osnivačkim ugovorima triju

zajednica, uz navođenje samo točno određenih razloga ništavosti: 1. nenadležnost, 2. povreda bitnih postupovnih propisa, 3. povreda ugovora te4. zloupotreba ovlasti,

U praksi se ti razlozi ništavosti tumače i šire. Sud preispituje primjerice, također i postojanje očitih propusta prilikom donošenja odluke. Kod tužbi protiv donesenih prisilnih mjera Europski sud ima ovlast neograničenog diskrecijskog preispitivanja i ne može takav akt samo poništiti, već ga mora izmijeniti, čime djeluje unutar svoje nadležnosti.

Ovlast za podnošenje tužbe protiv Parlamenta i drugih tijela imaju i pojedinci, kao i države-članice, Vijeće i Komisija. Kod tužbi protiv Parlamenta ne treba se dokazivati nikakva kvalificirana pravnozaštitna potreba. Ugovor iz Nice proširuje tu ovlast i na Parlament. Pojedine (fizičke i pravne) osobe mogu ovu tužbu podnijeti ako su ispunjene pretpostavke navedene u Ugovoru o EZ. Razne teritorijalne podcjeline država nisu ovlaštene podnositi ovu tužbu (npr. savezne zemlje), ali mogu to učiniti posredno – putem savezne vlade podnijeti tužbu predviđenu ugovorom o EU.

3. Tko ima locus standi u postupku povodom tužbe za utvrđenje ništavosti?Države članice, Europski parlament, Vijeće i Komisija su „povlašteni tužitelji“, oni uvijek imaju locus

standi (postupovnu legitimaciju) pobijati bilo koji akt koji podliježe nadzor, čak i odluku upućenu nekom drugom. Što se tiče Europskog parlamenta, prema prvobitnom tekstu ugovora, on nije bio ovlašteni podnositelj tužbe. Ugovorom iz Nice, države članice, Parlament, Vijeće i Komisija imaju puni povlašteni status, dok Revizorski sud i Europska središnja banka imaju polupovlašteni status, oni mogu pokrenuti postupke samo da bi zaštitili svoje ovlasti. Opravdanje za dodjeljivanje neograničenog locus standi povlaštenim tužiteljima jest to da se na njih odnosi svaki akt Zajednice.

Svaka fizička ili pravna osoba može pokrenuti postupak protiv odluke koja je upućena toj osobi ili protiv odluke koja se, premda ima oblik uredbe ili odluke upućene drugoj osobi, na nju izravno odnosi. Ograničena su prava privatnih osoba na podnošenje tužbe. Predviđene su 3 situacije prema kojima nepovlašteni zahtjevatelji mogu pokrenuti postupak nadzora:

1. pobijani akt je odluka upućena zahtjevatelju;2. pobijani akt je odluka u obliku uredbe i 3. pobijani akt je odluka upućena drugoj osobi.

Sporno je još da li locus standi, odnosno svojstvo stranke u sporu treba priznati i nekim parlamentarnim tijelima (Predsjednik, Predsjedništvo, političke skupine)i pojedinim zastupnicima. Odredba UEZ-a odnosi se u prvom redu na Parlament kao cjelinu u institucionalnoj strukturi Zajednice. Priznanje svojstva stranke političkim skupinama može se temeljiti na potrbi zaštite manjine, s obzirom da prema poslovniku Parlamenta političke skupine imaju brojne ovlasti sudjelovanja u odlučivanju, a pri tome su organizacijski bitno nezavisne. Tumačenje prema kojem bi na fizičke ili pravne osobe trebalo primijeniti svojstvo stranke u sporu (kriterij neposrednog i pojedinačnog zahvata) opravdano je jedino ako pojedini zastupnik ili druga osoba iz Parlamenta želi ostvariti neko subjektivno pravo, a ne pravo s položaja tijela. U sporu između političke parlamentarne skupine i Parlamenta tužba za utvrđenje ništavosti se može podnijeti samo protiv onih pravnih akata Parlamenta koji imaju učinak prema trećima.

4. Vrste tužbi pojedinaca za utvrđenje ništavosti (primjeri).Prema UEZ-u i EURATOM-u pojedinci (fizičke i pravne osobe) mogu pod određenim pretpostavkama

podnijeti tužbu za utvrđenje ništavosti protiv pravnih akata tijela Zajednice. To vrijedi također za zajednice, regije i pokrajine i druge osobe javnog prava (Europski sud u predmetu Differdange). Neosporno je pravo na podnošenje tužbe pojedinca radi poništaja pravnih akata kojima su oni zapravo zahvaćeni.

1. Tužbe protiv odluka koje se odnose na treće osobe Pojedinci mogu podnijeti tužbu za utvrđenje ništavosti protiv odluka koje se odnose na treće osobe,

ako se u njihova prava zadire neposredno i pojedinačno. Neposredno je zahvaćen pojedinac ako se pobijani pravni akt odnosi na treću osobu, samo onda ako iz tog pravnog akta proizlazi izravni, dovoljno određeni zahvat u njegovu vlastitu pravnu sferu . Pojedinačno se zadire u prava pojedinca ako se odluka zbog posebnih

41

okolnosti i određenog osobnog svojstva na njih kvalificirano odnosi i individualizira ih kao adresate. U slučajevima kada su neki pojedinci na ozbiljan način tangirani odlukama koje idu u prilog trećima, konkurenti mogu podnijeti tužbu za utvrđenje ništavosti. Od posebnog su značenja tužbe konkurenata u europskom pravu tržišnog natjecanja, i to posebno pri kontroli spajanja. Sudska je praksa dopustila tužbu konkurenata za utvrđenje ništavosti odluke o odobrenju spajanja posebno u slučajevima ako je tužitelj koristeći se postupovnim garancijama uzeo bitnog udjela u upravnom postupku pred Komisijom ili ako pobijani akt neposredno utječe na tužiteljev položaj u tržišnom natjecanju (predmet Air France vs. British Airways).

Europski sud je odbio priznati ovlast za podnošenje tužbe udrugama za zaštitu okoliša uskrativši obilježje pojedinačnog zadiranja – o ovlaštenju Greenpeacea da podnese tužbu protiv odluke o financiranju radova elektrifikacije na Kanarskim otocima iz sredstava Zajednice (Europski sud u predmetu Greenpeace Council).

2. Tužbe protiv normativnih pravnih akata Uredbe mogu biti predmetom tužbe za utvrđenje ništavosti od strane pojedinca ako se neposredno i

pojedinačno odnose na tužitelja. Novija sudska praksa pokazuje spremnost Europskog suda da dopusti tužbe pojedinaca pod određenim pretpostavkama, također i protiv takvih uredbi koje se zbog svojeg polja primjene odnose na nepredvidivi krug adresata te na njih imaju značaj općeg propisa. Od odlučnog je značaja da se tužitelj zbog posebnih okolnosti može identificirati kao osoba na koju se akt odnosi,a te ga okolnosti razdvajaju od preostalog kruga adresata. Pritom Europski sud uzima sebi u zadatak ispitati cjelokupnu gospodarsku situaciju (Europski sud u predmetu Codorniu).

Tužbe pojedinaca je Europski sud posebno priznao ako je tužitelj sudjelovao u postupcima pred Komisijom koji su prethodili donošenju pobijanog pravnih akta, a ti su postupci također vođeni radi zaštite njegovih interesa.

Tako je Europski sud je dopustio tužbu poduzeća "Timex" iz Velike Britanije protiv Uredbe o antidampingu, koju je donijelo Vijeće, a koja je utvrđivala antidampinške carine pri uvozu iz trećih zemalja, a ista je stopa carine utvrđena uzimajući u obzir gospodarski položaj tog poduzeća. Europski sud je zaključio da se osporena Uredba temelji na pojedinačnoj situaciji tužitelja; ovom sudskom praksom otvorena je mogućnost tužbe konkurenata. (Europski sud u predmetu Timex)

Tužbu za utvrđenje ništavosti općih pravnih akata samo iznimno mogu podnijeti pojedinci.

5. Važnost postupaka za donošenje odluke o prethodnom pitanju.Postupci za donošenje odluke o prethodnom pitanju imaju bitno značenje za:

jedinstveno tumačenje prava Zajednice i

nadzor nad sekundarnim pravom Zajednice.To su najvažniji postupci pred Europskim sudom za koje Europski sud ima isključivu nadležnost. Zahtjev

se može odnositi na tumačenje i valjanost prava Zajednice. Zahtjev se može odnositi i na pitanje je li nacionalno pravo spojivo s pravom Zajednice. O tome su pozvani odlučivati nacionalni sudovi nakon odluke o prethodnom pitanju koju donese Europski sud tumačeći pravo Zajednice.

6. Tko je ovlašten podnijeti zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju?Prema članku UEZ-a razlikuju se sudovi koji mogu upućivati zahtjev za odluku o prethodnom pitanju i

oni koji to moraju. U UEZ-u se navodi da svaki sud ili tribunal države članice može tražiti donošenje odluke o prethodnom pitanju. Prema UEZ-u obvezu podnošenja zahtjeva imaju sudovi protiv čijih odluka se više ne mogu izjavljivati pravni lijekovi na temelju nacionalnog prava.

Obvezu podnošenja zahtjeva imaju sudovi protiv čijih se odluka više ne mogu izjavljivati pravni lijekovi. Pri tom je sporno da li dužnost podnošenja prijedloga imaju samo sudovi protiv čijih se odluka nikada ne može uložiti žalba (tzv. apstraktna teorija) ili se nemogućnost ulaganja pravnih lijekova pojavljuje samo u konkretnom slučaju (tzv. konkretna teorija). Prevladava shvaćanje o konkretnoj teoriji. Prema toj teoriji zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju mogu podnijeti dudovi saveznih zemalja ako se protiv njihovih odluka ne mogu izjavljivati pravni lijekovi.

Bitno ograničenje ovlasti za podnošenje zahtjeva za odluku o prethodnom pitanju kada su u pitanju propisi koji se odnose na vize, azil, imigracijske i druge politike koje utječu na slobodu kretanja osoba, te pravni akti koji su doneseni temeljem tih propisa, zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju mogu podnijeti samo sudovi najviše instance, kao i sudovi protiv čijih se odluka više ne mogu ulagati pravni lijekovi. Izabrani sudovi, arbitraže nisu ovlašteni podnositi takav zahtjev.

7. Koja je glavna svrha postupka o prethodnom pitanju?Glavna svrha postupka za donošenje odluke o prethodnom pitanju je osigurati da se pravo Zajednice

primjenjuje jedinstveno od strane nacionalnih sudova država članica. Ovaj zahtjev jedinstvene primjene posebno je važan kada se postavi pitanje valjanosti radnji koje poduzima Zajednica. Razlike u shvaćanju koje postoje između nacionalnih sudova razdvojile bi jedinstveni pravni sustav Zajednice i osujetile ispunjenje temeljnog zahtjeva za pravnom sigurnošću.

Osim toga, zahtjevi za odlučivanje o prethodnom pitanju, kao i tužbe za utvrđivanje ništavosti, predstavljaju i instrumente kontrole zakonitosti akata tijela Zajednice.

Kako prema UEZ Europskom sudu pripada isključiva nadležnost da proglasi ništavim radnju tijela Zajednice, koherentnost sustava zahtijeva da u slučaju kada je valjanost akta Zajednice osporena pred nacionalnim sudom, ovlast da proglasi taj akt nevaljanim također ostane u isključivoj nadležnosti Europskog

42

suda, a tome prethodi pokretanje postupka za donošenje odluke o prethodnom pitanju pred Europskim sudom (Europski sud u predmetu Foto Frost).

Ograničenje ovlasti podnošenja zahtjeva za odlučivanje o prethodnom pitanju oduzima nižestupanjskom sudu mogućnost da se pokretanjem postupka za odlučivanje o prethodnom pitanju Europski sud odluči u pogledu valjanosti sekundarnog prava Zajednice. Nižestupanjskom sudu načelno ne preostaje ni jedna druga mogućnost nego da primijeni odredbu sekundarnog prava zajednice, iako je smatra nevaljanom.

8. Da li je nacionalni sud ovlašten donijeti privremenu mjeru?I u predmetima koji ne trpe odgodu načelno postoji obveza podnošenja zahtjeva za odlučivanje o

prethodnom pitanju. Kada je sporno tumačenje prava Zajednice, činjenica da nacionali sud podnosi zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju nije smetnja da isti sud na temelju vlastite interpretacije primjenjivog prava donese odluku o privremenoj mjeri, tada se s donošenjem odluke o glavnoj stvari može pričekati dok Europski sud ne donese odluku o prethodnom pitanju. Ako sudac suda države članice ozbiljno sumnja u zakonitost i valjanost sekundarnog prava Zajednice, primijenit će nadređeno pravo Zajednice.

Nacionalni sud može kada je sporna valjanost sekundarnog prava Zajednice, pribjeći donošenju odluke o privremenoj mjeri ako se ispune za to određene pretpostavke: ako nacionalni sudac države članice u postupcima koji ne trpe odgodu polazi od nevaljanosti nekog pravnog akta od presudnog značenja kojeg je donijelo tijelo zajednice ili ozbiljno sumnja u njegovu valjanost, on može izuzeti od primjene nacionalni propis u kojem je implementiran sporni akt samo ako donošenje odluke ne trpi odgodu, a podnositelju zahtjeva prijeti nastanak teške i nepopravljive štete, te uz primjerenu zaštitu interesa Zajednice.

U sporu o bananama Europski sud je pobliže odredio te pretpostavke koje se trebaju ispuniti za donošenje privremene mjere, a koje daju osnova da se ozbiljno dovodi u sumnju valjanost sekundarnog prav Zajednice.

Ako se izuzme iz primjene neki upravni akt države koji se temelji na pravu Zajednice, ili se donese odluka o privremenoj mjeri, tada sudac države-članice mora podnijeti zahtjev Europskom sudu o pitanju valjanosti tog "suspendiranog" pravnog akta. (Europski sud u predmetu Zuckerfabrik Suderdithmarschen).

9. Kakav je učinak odluke donesene o prethodnom pitanju koju donese Europski sud?

Odluke Europskog suda u postupcima po zahtjevima za donošenje odluke o prethodnom pitanju u pravilu neposredno obvezuju samo sud koji je podnio zahtjev i sve ostale sudove koji odlučuju o nastavku postupka, osim presuda u kojima se općenito utvrđuje nevaljanost sekundarnog prava Zajednice (takvi pravni akti se onda tretiraju kao nevaljani). Opće obvezujući učinak imaju i presude koje daju tumačenje nekog propisa.

10. Objasnite tužbu za naknadu štete.Tužba za naknadu štete predstavlja, pored tužbe za utvrđenje ništavosti, samostalno pravno sredstvo. Kod

pogrešnih zakonodavnih akata (nepravde nanesene uredbom) tužbama za naknadu štete pripada važna funkcija ispravljača, pogotovo stoga što je primarna pravna zaštita putem tužbi za utvrđene ništavosti bitno ograničena jer se treba ispuniti uvjet neposrednog i pojedinačnog učinka.

Važnu ulogu ima i izvanugovorna odgovornost Zajednice. Prilikom donošenja propisa koji imaju gospodarsko-političke primjese odgovornost Zajednice, prema sudskoj praksi Europskog suda, postoji kad je tim propisom došlo so dovoljno jakog kršenja nekog hijerarhijski nadređenog pravnog propisa koji je utemeljen radi zaštite pojedinca. Da bi tužbeni zahtjev za štete bio osnovan što su ih sudionici na tržištu pretrpjeli zbog neke uredbe koja ima gospodarsko-politički značaj, nije dovoljna puka nevaljanost uredbe, već prema Europskom sudu, treba doći do "očiglednog i bitnog" prekoračenja zakonodavnih ovlaštenja uslijed čega se neki pravom zaštićeni interes nedovoljno štiti u odnosu na točno određenu skupinu sudionika na tržištu (Europski sud u predmetu Quellmehl).

11. PRAVO ZAJEDNICE I NACIONALNO PRAVO1. Navedite načela na kojima Europski sud temelji svoje shvaćanje o nadređenosti prava Zajednice (slučaj Costa / E.N.E.L., br. 6/64)!

Prema shvaćanju Europskog suda, pravo Zajednice je neograničeno nadređeno nacionalnom pravu, a to vrijedi i za ustavno pravo. Temelji ovog shvaćanja navedeni su u presudi Suda u predmetu "Costa". Nadređenost prava zajednice, Europski sud izvodi iz:

1. potrebe da se ustroji samostalni i pravni poredak temeljem Ugovora o EZ2. ograničavanja suvereniteta država članica putem prijenosa suverenih ovlasti na Zajednicu3. načela vjernosti ugovoru4. načela zabrane diskriminacije5. načela argumentum a contrario, vezano za posebna ugovorna ovlaštenja za poduzimanje jednostranih

mjera6. neposrednog učinka uredbe u svakoj od država članica.Iz toga je Europski sud izveo zaključak da: „pravo koje izvire iz Ugovora, koje predstavlja samostalni

izvor prava, ne može zbog svoje posebne i izvorne naravi, biti nadvladano odredbama domaćeg prava, bez obzira u kojem se obliku one pojavljuju“. Nadređenost prava Zajednice ogleda se u njegovu neposrednom učinku.

43

2. Objasnite stajalište Europskog suda o nadređenosti prava Zajednice iz presude Simmenthal II, br. 106/77!

Europski sud se na posebno razgovijetan način razjasnio o nadređenosti prava Zajednice u presudi donesenoj u predmetu Simmenthal II.

U tom slučaju, talijanski ustavni sud je pridržao sebi pravo da odlučuje o tome da li će se nacionalno pravo izuzeti od primjene zbog povrede prava Zajednice, te ujedno otklonio mogućnost da o tome odlučuje stvarno nadležni sud pred kojim se raspravlja o sukobu nacionalnog prava i prav Zajednice. Europski sud je naprotiv ukazao na svrhu postupka u kojem se zasniva donošenje odluke o prethodnom pitanju prema UEZ (nacionalni ustavni sudovi nisu nadređeni Europskom sudu kada je u pitanju dužnost podnošenja zahtjeva za donošenje odluke o prethodnom pitanju) i zahtijevao neograničenu primjenu prava Zajednice bez obzira na postojeće nacionalno pravo suprotnog sadržaja. Osim toga, u skladu s načelom nadređenosti prava Zajednice, odnos između odredbi ugovora i mjera koje se neposredno primjenjuju s jedne strane, i nacionalnog prava država članica s druge strane, te takav da te odredbe i mjere samim stupanjem na snagu stavljaju izvan snage bilo koju odredbu nacionalnog prava koja je suprotnog sadržaja, osim toga, postaju sastavnim dijelom pravnog poretka država članica i primjenjuju se prije drugih propisa, te sprječavaju donošenje novih nacionalni propisa koji bi bili nespojivi s propisima prava Zajednice.

Iz toga proizlazi da svaki nacionalni sudac, u okviru svoje nadležnosti, mora primjenjivati pravo Zajednice u cijelosti, a također treba zaštititi prava koje pravo Zajednice daje pojedincima pa prema tome mora staviti izvan snage svaku sadržajno suprotnu odredbu nacionalnog prava, bez obzira je li ona donesena prije ili nakon donošenja prava Zajednice.

3. Objasnite stajalište Europskog suda o nadređenosti prava Zajednice na slučajevima nacionalnih upravnih akata!

Nadređenost primjene prava Zajednice zahvaća u određenim slučajevima konačne upravne akte. Kada je u pitanju koncept konačnosti upravnog akta protivnog pravu Zajednice, države članice imaju određen stupanj autonomije. No, nadređenost prava Zajednice zahvaća u određenim slučajevima i konačne upravne akte, ako su doneseni prije nego je odnosna država pristupila EU.

Europski sud u predmetu Schilling navodi: „Nakon što je neka država članica pristupila EU ne smije se primijeniti neka zabrana protivna slobodi obavljanja usluga, koja prije pristupanja te države članice u EU bila uvedena nekom pojedinačnom upravnom odlukom te koja je u međuvremenu postala konačna, a da bi se procijenila zakonitost novčane kazne, kada je ista određena (zbog nepoštivanja odnosne zabrane) nakon što je ta država članica pristupila EU.

4. Na koji način nacionalni sudovi moraju osigurati učinkovitu primjenu prava Zajednice?

Nadređenost prava Zajednice znači da nacionalni sudac treba omogućiti učinkovitu pravnu zaštitu u slučaju da je nacionalno pravo protivno pravu Zajednice. Zahtjevu učinkovite primjene prava Zajednice pridružuje se osiguranje privremene pravne zaštite, posebno u slučaju neprimjene nekog nacionalnog zakona protivnog pravu Zajednice (načelo lojalnog postupanja).

5. Objasnite u čemu je značaj presude Francovich, br. C-6/90 i C-9/90!Izvanredan razvoj sudske prakse pri Europskom sudu bilježi u oblasti odgovornosti države za štetu zbog

povrede prava Zajednice. U slučajevima u kojima nacionalno pravo o odgovornosti države ne dopušta postavljanje zahtjeva za naknadu štete zbog povrede prava Zajednice zahtjev za naknadu štete se izvodi iz samog prava Zajednice.

Temeljna presuda u kojoj je priznata odgovornost države-članice za štetu zbog neimplementiranja smjernice, jest presuda Europskog suda u predmetu Frankovich.

U ovom predmetu Italija nije pravodobno implementirala Smjernicu o minimalnoj zaštiti radnika u slučaju nesposobnosti poslodavca za plaćanje, koja je predviđala poseban mehanizam namirenja neispunjenih zahtjeva posloprimaca. Tvrtka je otišla u stečaj i nekoliko radnika je podnijelo tužbu protiv Italije radi isplate zaostalih plaća, a podredno zahtjev za naknadu štete zbog neimplementiranja smjernice. Sud je došao do zaključka da iako su odredbe smjernice dovoljno precizne i bezuvjetne po pitanju kruga osoba koje imaju pravo na garanciju i sadržaj te garancije, ipak državama članicama pri konkretnom formiranju garantnog sustava ostaje širok manevarski prostor pa je zbog toga otklonjena neposredna primjena smjernice. Ipak je utvrđena odgovornost države zbog obveze implementacije smjernice.

6. Koji uvjeti moraju biti ispunjeni da bi postojala odgovornost države članice za neimplementaciju smjernice?

Europski sud smatra da odgovornost države za neimplementaciju smjernica postoje ako se ispune sljedeće pretpostavke:

4. ako smjernica propisuje neka prava za pojedince5. ako je sadržaj tog prava jasno određen smjernicom6. ako postoji uzročna veza između povrede obveze implementacije od strane države-članice i štete koja je

nastala osobama na koje se smjernica primjenjuje.Oblik odgovornosti države Europski sud prepušta nacionalnom odštetnom pravu. Pritom

materijalnopravne i postupovne pretpostavke za naknadu štete ne smiju biti takve da praktično onemogućavaju ili znatno otežavaju ostvarenje odštetnog zahtjeva koji im pripada prema pravu Zajednice.

44

SR Njemačka je iskusila primjenu pretpostavki za postojanje odgovornosti države, kada je došlo do propusta implementacije Smjernice o turističkim paket aranžmanima (Europski sud u predmetu Dillenkofer).

7. Navedite pretpostavke koje se moraju ostvariti radi ostvarenja zahtjeva za naknadu štete zbog povrede prava Zajednice!

Kao dodatak judikaturi koja razmatra odgovornost države članice zbog neimplementacije smjernica, Europski sud je razvio kriterije odgovornosti države zbog povrede primarnog prava Zajednice od strane Zakonodavca (Europski sud u predmetima Basserie du Pecheur i Factorame). Nedugo zatim je Europski sud ove kriterije proširio na nevaljanu implementaciju smjernica (Europski sud u predmetu British Telecommunications).

Zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava Zajednice prema nacionalnom zakonodavcu je osnovana ako se ispune sljedeće pretpostavke:

1. da se radi o povredi pravnog propisa koji za pojedinca propisuje neko određeno pravo1. da je povreda u dovoljnoj mjeri ozbiljna2. da postoji uzročna veza između povrede propisa od strane države i nastale štete

8. Koji se kriterij ne treba ispuniti da bi postojala odgovornost za povredu prava Zajednice?

Kriterij krivnje odgovornih tijela (namjera i krajnja nepažnja) izričito je otklonjen kao jedan od kriterija odgovornosti. → objektivna odgovornost

9. Objasnite u čemu je značaj presude Basserie du Pecheur, br. 46/93Značaj presude Basserie de Pecheur jest u tome što je u toj presudi Europski sud je razradio

kriterije odgovornosti država članica pri povredi primarnog prava Zajednice. Jedna francuska pivovara iz Alzasa morala je prilagoditi svoj proizvod za izvoz u Njemačku, jer njihovo

pivo više nije odgovaralo uvjetima "čistoće piva" prema njemačkom Zakonu o porezu na pivo, pa se nije moglo prodavati na njemačkom tržištu. Sud je već prije odlučio da je taj njemački propis o čistoći piva, odnosno zabrani uvoza piva iz drugih država članica, te propis o zabrani uvoza piva s aditivima u suprotnosti sa slobodom prometa robe. Nakon toga je francuska pivovara je tužila Njemačku za naknadu štete zbog zakonodavne nepravde, a tu se pravnu osnovu u njemačkoj sudskoj praksi oduvijek načelno otklanjalo. Stoga je Vrhovni sud SR Njemačke podnio Europskom sudu zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju, u kojoj mjeri pravo Zajednice nalaže širenje odgovornosti. Europski sud je smatrao da je SR Njemačka svojim Zakonom o porezu na pivo povrijedila pravo Zajednice, točnije odredbu UEZ-a koja pojedincima pribavlja određena prava, o čijoj primjeni vode brigu nacionalni sudovi. Da se radi o ozbiljnoj povredi prava Zajednice od strane njemačkog zakonodavca proizlazi iz toga što je protivnost zabrane o uvozu piva iz drugih država članica koje je na uobičajeni način proizvedeno i nosi oznaku pivo, postala evidentna i pije nego što je donesena presuda o čistoći piva, jer nije bila spojiva s ranijom praksom Europskog suda.

Ako neka država članica donese propise kojima, prema shvaćanju Europskog suda, propise Zajednice tumači na nevaljan način (npr. prilikom implementacije smjernice) odlučujuće je da li je tumačenje u sebi sadržavalo određenu mjeru prihvatljivosti i da li se temeljilo na dobroj vjeri. Tada nedostaje kriterij dovoljno ozbiljne povrede na kojoj se temelji odgovornost države.

Priznanje odgovornost države za zakonodavne akte koji su protivni pravu Zajednice izazvalo je revolucionarne promjene u njemačkom pravu o odštetnoj odgovornosti države. To proizlazi iz predloška odluke Vrhovnog suda SR Njemačke, u predmetu Basserie du Pecheur. Sudska praksa je dosad otklanjala odgovornost državnih službenika za nepravdu koju nanosi zakonodavac s načelnim argumentom da zakonodavac ne podliježe nikakvoj službeničkoj odgovornosti jer nije poput službenika instruiran os strane treće osobe.

10. Objasnite prijenos suverenosti na institucije Zajednice na primjeru SR Njemačke!

U mjeri u kojoj SR Njemačkoj unutar neke određene oblasti ostala puna suverena vlast, odredbe međunarodnog prava u unutarnjem pravu nemaju nikakvo neposredno značenje. Mjerodavni ostaju nacionalni pravni akti kojima se preuzimaju iste odredbe međunarodnog prava.

Drugačije je ako je ovlaštenje za izvršavanje suverene vlasti unutar određene oblasti prepušteno i preneseno na neku supranacionalnu organizaciju (Europsku zajednicu). Tada međudržavne institucije, pa tako i EZ mogu, putem donošenja propisa ili pojedinih akata (presuda), neposredno djelovati na unutarnjem planu. Tako stvorena vlast Zajednice vrijedi umjesto sada umanjene javne vlasti SR Njemačke. S ustavnopravnog stajališta, prijenos suverenih ovlasti može se priznati samo ako za to postoji ovlaštenje u samom Ustavu. Povezivanje SR Njemačke u sustav Zajednice imalo je ponajprije ustavnopravnu podlogu u odredbi Ustava SR Njemačke koja dopušta da se zakonom prenose suverene ovlasti na međudržavne institucije. S obzirom da je došlo do dramatičnog proširenja nadležnosti u korist EZ-a te nastanka EU-a Ugovorom iz Maastrichta, članstvo SR Njemačke u EU regulirano je novim člankom Ustava SR Njemačke.

11. Objasnite ograničenje mogućnosti prijenosa suverenosti na institucije Zajednice na primjeru SR Njemačke!

Prijenos suverenih ovlasti na Zajednicu predstavlja upad u postojeći ustavni poredak. To je zbog toga jer se prenesene suverene ovlasti ne izvršavaju više aktima njemačke državne vlasti, već aktima tijela koja nisu

45

vezana za Ustav SR Njemačke. Zakon o davanju suglasnosti Ugovoru o osnivanju i njegove izmjene doveli su do povrede Ustava SR Njemačke. Ustavni sud SR Njemačke opetovano ističe da nije dopušten prijenos suverenih ovlasti bez ograničenja. Prema sudskoj praksi, koja se odnosi na Ustav SR Njemačke dopušteni prijenos suverenih ovlasti prestaje na onom mjestu gdje bi bio žrtvovan identitet njemačkog ustavnog poretka, tj. temeljna strukturna načela Ustava SR Njemačke.. Tako novi članak tog Ustava postavlja određene normativne standarde kojih se Njemačka treba pridržavati u svom sudjelovanju u razvoju EU, a to su: očuvanje demokratskih, socijalnih i federativnih načela, kao i jamčenje ustavom zaštićenih temeljnih prava. Znači, daljnja integracija se smije kretati smo u tom smjeru.

Ustavnopravno ovlaštenje određuje da izvršavanje nadležnosti koje su prenesene na zajednicu ulazi u polje primjene unutarnjeg prava pa stoga može istisnuti ustavno pravo suprotnog sadržaja. Na sličan način nova odredba Ustava SR Njemačke sudjelovanje Njemačke u daljnjem razvoju EU uzdiže na rang državnog cilja. Granice primjene te odredbe nalaze se u ovlaštenju za prijenos nadležnosti uz ograničenja sadržana u vidu temeljnih strukturnih načela Ustava SR Njemačke, pa se unutar tog ograničenja kreće i priznavanje učinka pravnim aktima koje donose tijela Zajednice, u polju unutarnjeg prava.

12. U čemu je značaj tzv. Maastricht odluke Ustavnog suda SR Njemačke?U svojoj Maastrikt odluci, Ustavni sud SR NJemačke je istaknuo da proces integracije zahtijeva

sudjelovanje nacionalnih parlamenata kao predstavnika naroda pojedine države. Zahtijevani stupanj legitimacijske funkcije postoji prema shvaćanju Ustavnog suda SR NJemačke o ako narodu jedne države i njegovom parlamentarnom tijelu preostanu neke zadaće od bitne vrijednosti.

Državama je potrebno da imaju vlastito, u dovoljnoj mjeri značajno, djelatno polje, unutar kojeg će svaki narod razvijati i izražavati svoju političku volju u postupku ustanovljenog političkog odlučivanja kojem je on dao legitimitet, pa će na taj način pravno izraziti svoju duhovnu, socijalnu i političku povezanost..

Iz toga proizlazi, da njemačkom parlamentu trebaju preostati zadaće i ovlasti od suštinskog značaja. Značaj te presude je i tome što je ona utjecala na mogućnost priznavanja pravnih akata Zajednice u unutarnjem pravnom poretku SR Njemačke.

Prema shvaćanju Saveznog ustavnog suda u Maastricht presudi u ustavnoj se žalbi može tvrditi da postoji povreda Ustava SR Njemačke uz obrazloženje da daljnji prijenos suverenih ovlasti na Zajednicu uzima od njemačkog parlamenta tako važne ovlasti da se nanosi šteta tom nepovredivom području demokratskih načela.

13. Na koji je način utjecala tzv. Maastricht odluka Ustavnog suda SR Njemačke na mogućnost priznanja pravnih akata Zajednice u unutarnjem pravnom poretku SR Njemačke?

Nakon "Maastricht-presude" Ustavnog suda SR NJemačke nije se moglo zahtijevati nikakvo priznanje pr. akata prava Zajednice, čak niti u unutarnjem pravu SR Njemačke, ako su njima prekoračene nadležnosti koje su prenesene na Zajednicu. Pri tome nije jasno da li svako upravno tijelo ili svaki sud može ostaviti sa strane sekundarno pravo Zajednice zbog toga što je došlo do prekoračenja nadležnosti Zajednice. Tu bi Ustavnom sudu SR Njemačke trebao pripasti monopol da odbije primjenu sekundarnog prava s pozivom na Ustav SR Njemačke.

14. Objasnite garanciju neizmjenjivosti (vječnosti) iz Ustava SR Njemačke!

Sporno je da li je iz njemačke perspektive tzv. garancija neizmjenjivosti (vječnosti) iz Ustava SR NJemačke suprotstavljena ideji ostvarenja europske savezne države. Garancija vječnosti iz njemačkog Ustava učvršćuje krajnju odgovornost državnog tijela za neka temeljna, strukturna načela ustavnopravnog poretka. Konkretno, to znači da zakonodavac koji pristupa izmjeni Ustava ne može disponirati određenim načelima njemačkog državnog poretka, te ih ne smije dirati na način da Njemačka izgubi svoju državnost, a time i svoju ulogu jamca za ta načela.

Prema drukčijem shvaćanju Ustava SR Njemačke, ne postoji nikakvo apsolutno ograničenje za inkorporaciju Njemačke u saveznu europsku državu To bi značilo da je potreban jedan sveeuropski ustavni poredak koji bi osiguravao standarde barem usporedive sa njemačkom garancijom vječnosti, te jednako kategoričnu zaštitu tih standarda od kasnijih izmjena kao što to sada predviđa Ustav SR NJemačke.

15. Da li je moguće ispitivati ustavnost akata Zajednice pred nacionalnim sudovima?

Pravni akti tijela Zajednice mogu se ispitivati pred ustavnim sudom u više različitih postupaka. Načelno, pravni akti tijela Zajednice mogu se podvrgavati sustavu konkretne normativne kontrole kako bi se utvrdila ustavnost nekog propisa (prema odluci njemačkog Ustavnog suda). Ako Ustavni sud donese odluku o neustavnosti, to znači da pravni akt EZ ne može na unutarnjem planu proizvoditi nikakav pravni učinak. Iz kuta gledanja EZ, to je povreda načela nadređenosti prava Zajednice te omalovažavanje pravosudnog monopola Europskog suda koji je jedini ovlašten otkloniti primjenu propisa europskog prava. Bitno ograničenje pri ispitivanju ustavnosti prava Zajednice učinjeno je u pogledu kriterija temeljnih prava.

16. U čemu je značaj presude Solange II Ustavnog suda SRNJ?Značaj presude Solange II jest u tome što je u toj presudi se Ustavni sud SR NJemačke se odrekao

preispitivanja spojivosti sekundarnog prava Zajednice s temeljnim pravima. U presudi se navodi: "Dokle god Zajednica, a posebno sudska praksa Europskog suda, pruža opću i učinkovitu zaštitu temeljnih prava u odnosu na akte suverene vlasti Zajednice, a ta zaštita zadovoljava kriterije minimalne zaštite temeljnih prava propisane

46

Ustavom SR Njemačke, Ustavni sud SR NJemačke neće više uzimati u svoju nadležnost predmete u kojima bi odlučivao o ustavnosti izvedenog prava Zajednice kada se ti predmeti pojave u postupcima pred njemačkim sudovima i drugim tijelima putem kojih SR Njemačka izvršava svoju suverenu vlast, niti će prilikom ispitivanja ustavnosti primjenjivati kriterij sukladnosti temeljnim pravima iz Ustava SR NJemačke.

Ustavni sud SR Njemačke ograničit će se samo na opću zaštitu nužnih i temeljnih pravnih standarda. Pritom se nije odrekao te nadležnosti preispitivanja, već je samo ne vrši do daljnjeg, pod uvjetom da postoji primjerena pravna zaštita temeljnih prava u Zajednici ("Solange"→"dokle god").

Znači, "solange-pridržaj" će se aktualizirati ako u sudskoj praksi Europskog suda u velikom broju predmeta ili u jednom predmetu koji ima dalekosežno značenje, dođe do dramatičnog pada nivoa zaštite temeljnih prava.

17. Kakvo je stajalište zauzeo Europski parlament u pogledu nacionalnih odluka koje se odnose na pravo Zajednice?

Europski parlament je zahtijevao da Europski sud ima monopol pravno obvezujućeg tumačenja prava Zajednice te se usprotivio preispitivanju sekundarnog prava Zajednice pred nacionalnim sudovima.

U odluci Europskog parlamenta o odnosu između međunarodnog prava, prava zajednice i ustavnog prava država članica, ističe se da je Europski parlament zabrinut razvojem događaja pred nacionalnim sudovima nekih država članica koji uzimaju u svoju nadležnost odlučivanje o nevaljanosti prava Zajednice, te određuje da kada su u pitanju sudovi SR Njemačke, samo Europski su je ovlašten odlučivati o tumačenju i primjeni prava Zajednice s pravo obvezujućim učinkom. Time se Europski parlament distancirao od sudske prakse Ustavnog suda SR Njemačke o mogućem preispitivanju akata tijela Zajednice.

18. Objasnite odnos između Ustavnog suda SR NJemačke i Europskog suda!Ustavni sud SR Njemačke je donio odluku da treba svoje pravosudne ovlasti izvršavati na kooperativan

način u odnosu na Europski sud, to je odluka Ustavnog suda SR Njemačke u predmetu Solange II. Bitni izražaj tog odnosa je opoziv preispitivanja sekundarnog prava Zajednice po kriteriju temeljnih prava, s kojim je Ustavni sud SR Njemačke povjerenjem da postoji primjerena zaštita temeljnih prava koju osigurava Europski sud, suspendirao svoja ispitna ovlaštenja. Daljnji izražaj tog kooperativnog odnosa je i priznanje Europskog suda kao zakonom nadležnog suda u smislu čl. Ustavnog suda SR Njemačke u situacijama kada se radi o obvezi podnošenja zahtjeva za odlučivanje o prethodnom pitanju.

No, iz kuta gledanja europskog prava, ta formula "odnosa kooperativnosti" ne smije dovesti u pitanje načelo nadređenosti prava Zajednice u odnosu na nacionalno pravo, niti pravosudni monopol Europskog suda da odlučuje o valjanosti sekundarnog prava Zajednice. Zajednica ne priznaje taj pridržaj procjene prava Zajednice kojeg je u praksi razvio njemački Ustavni sud. S ustavnopravnog stajališta, stoji teza Ustavnog suda SR Njemačke da Zajednica i Europski sud nisu u stanju zaključno odrediti granice svojih nadležnosti u odnosu na države članice.

19. Na koji se način provodi pravo Zajednice u državama članicama?Pravo Zajednice u nacionalnom se pravu provodi pred tijelima države-članice, pri čemu se primjenjuje

nacionalno postupovno pravo na određenu materiju prava Zajednice. No tu postoji obveza učinkovite primjene prava Zajednice, uzimajući u obzir interese Zajednice. Obveza lojalne provedbe znači da postupovni propisi upravnog prava ne smiju onemogućiti ostvarenje cilja propisa prava Zajednice. Odlučujuće značenje ima načelo zakonitosti upravnih radnji s pravom Zajednice.

20. Na koji način utječe pravo Zajednice i presude Europskog suda na dogmatiku upravnog prava?

Donošenje propisa na nivou Zajednice i sudska praksa Europskog suda ne dopuštaju više da se dogmatika upravnog prava razvija odvojeno unutar svake države članice, već potiču opreznu "europeizaciju" dogmatike upravnog prava u smislu ujednačavanja upravnopravnih pojmova u skladu s pravcima razvoja u pravu Zajednice.

Sudska praksa Europskog suda ne određuje točne granice upravnog djelovanja i razlikuje se od njemačkog upravnog prava po tome što se striktno odvaja "djelatno polje prosudbe" i "ovlaštenje". Praksa Europskog suda koja se odnosi na implementaciju smjernica sili na promišljanje pravnog karaktera normom konkretiziranog upravnog propisa. Daljnji masovni slom sustava nacionalnog upravnog prava unosi praksa Europskog suda o odgovornosti država-članica za povredu prava Zajednice. Njome se nacionalno upravno pravo donekle stavlja u oklop koji zahtijeva izgradnju jedne nove upravnopravne strukture, posebno kod odgovornosti za zakonodavnu nepravdu.

21. Na koji se način ostvaruje pravna zaštita protiv upravnih akata s transnacionalnim učinkom?

Prema pravu Zajednice, učinci upravnih akata koji su doneseni u jednoj državi-članici mogu se, prema pravu Zajednice, proširiti na sve države članice. Kao primjer za to navodi se dozvola za proizvode genetski izmijenjenih organizama prema Smjernici EZ-a o namjernom uvođenju u okoliš genetski izmijenjenih organizama iz 1990.g. Prema članku te smjernice proizvodi koji su od strane upravnog tijela neke države članice, a uz suglasnost Komisije, pušteni u promet mogu se bez podnošenja nove prijave upotrebljavati u cijeloj Zajednici.

47

Pravna zaštita protiv takvih "transnacionalnih" upravnih akata, na koju bi imali pravo konkurenti ili koja bi se mogla zahtijevati s aspekta zaštite okoliša, procjenjuje se dosad isključivo prema postupovnom pravu države-članice čije je tijelo izdalo dozvolu. Taj problem inozemnih učinaka upravnih mjera se također pojavljuje u području bankarskog nadzora. Stoga je sve jasnija potreba izgradnje sustava transnacionalne pravne zaštite na području europskog upravnog prava.

12. FINANCIJSKI SUSTAV EUROPSKIH ZAJEDNICA1. Ukratko objasnite osnove općeg proračuna triju zajednica!Tri zajednice izrađuju jedan opći proračun u koji se unose svi prihodi i rashodi zajednica, uključujući i

one koji se odnose na Europski socijalni fond.U okviru Montana unije, u opći proračun ide samo upravni proračun. Kao ostatak financijske autonomije

Montana unije, za nju se izrađuje poseban operativni proračun, to je povezano s posebnim položajem Komisije kao proračunskog tijela Montana unije i mogućim pribavljanjem sredstava putem Montana nameta kao i s primanjem pozajmica..

Pored toga, iz općeg proračuna je izdvojen niz financijskih aktivnosti Europske zajednice za atomsku energiju. Time je jasno sužena djelotvornost proračuna.

2. Navedite proračunska načela Ugovora o Zajednici.U proračunska načela UEZ-a i drugih osnivačkih ugovora ulaze:

1. načelo potpunog prikaza prihoda i rashoda2. načelo ravnoteže prihoda i rashoda3. načelo godišnje izrade4. načelo specijalnosti (iskaz prihoda po njihovu nastanku i rashoda po svrsi njihove uporabe)

Proračun se mora donijeti do početka svake financijske godine. Ukoliko to ne uspije, primjenjuju se odredbe o privremenom financiranju.

3. Ukratko objasnite postupak donošenja proračuna!Način izrade proračuna reguliran je člankom UEZ-a, člankom UEUROATOM-a i člankom UEZUČ-a. U

proračunskom postupku sudjeluju Komisija, Vijeće i Europski parlament.Najprije Komisija, na temelju procjene izdataka pojedinih tijela Zajednice, sastavlja prednacrt proračuna,

te ga podnosi Vijeću. Vijeće onda donosi nacrt plana proračuna kvalificiranom većinom. Ukoliko Parlament odobri nacrt ili u roku od 45 dana ne donese odluku kojom ga odbacuje, onda je

proračun konačno usvojen. Ako izmijeni nacrt proračuna, dolazi do drugog čitanja. Pritom je važna razlika između obveznih i drugih izdataka. Za obvezne izdatke konačnu odluku donosi

Vijeće, a za neobavezne (oko 30% svih izdataka) konačnu odluku donosi Parlament. Predsjednik Parlamenta formalnom objavom konačno usvaja proračun. Ta odluka je pravni akt Parlamenta, pa ga Vijeće, Komisija i države-članice mogu pobijati tužbom za utvrđenje ništavosti usmjerenom prema Parlamentu.

Ako Parlament većinom glasova svojih članova i 2/3 većinom svih glasova zbog važnih razloga odbije nacrt proračuna i zatraži novi nacrt, onda cijeli postupak počinje ispočetka.

4. Navedite najvažnije stavke proračunskih rashoda!Bitne stavke rashoda otpadaju na agrarni sektor kao i na mjere za poboljšanje gospodarskih struktura te

na regionalnu i socijalnu politiku.Proračun EU za 2001.g. je obuhvaćao sljedeće rashode:

1. poljoprivreda: izdaci zajedničke agrarne politike razvoj seoskih prostora i zaštitne mjere

2. strukturno-političke mjerestrukturni fondovikohezijski fondovi

3. interna politička područja4. eksterna politička područja5. administracija6. rezerve7. proširenje

13. DRŽAVLJANSTVO UNIJE1. Kojom izmjenom primarnog prava Zajednice je uvedeno državljanstvo Unije?

Državljanstvo Unije je u primarno pravo unio Ugovor o Uniji iz Maastrichta.

2. U čemu je značaj državljanstva Zajednice?Taj novi pravni institut je izraz težnje da se pojedinom pripadniku EU, u okviru europske integracije,

jamči pravni položaj koji se može odvojiti od sudjelovanja u gospodarskom životu. Pojam državljanstva ima simboličan karakter u perspektivi "sve bliskije unije". Prosudba pravnog pojma državljanstva odnosi se na pojedinca kao citoyen (građanin) te ima simboličan karakter za daljnje perspektive Unije.

48

Bitan dodatni dobitak prava za pojedinca jest u jamstvu opće slobode kretanja kao i u pristupu političkom oblikovanju volje na lokalnoj razini i prilikom izbora za Europski parlament.

3. Da li državljanstvo Zajednice odgovara nacionalnom poimanju državljanstva?Državljanstvo Unije se bitno razlikuje d državljanstva. Ono ne sadrži ni približno blizak odnos prava i

obveza između pojedinca i njegove države, kao što je to značajka nacionalnog pojma državljanstva. Naime, ukupnost državljana Unije ne čini jedinicu političke volje. I kod samog zastupanja putem Europskog parlamenta, reprezentanata naroda država članica, državljani Unije su podijeljeni pripadanjem jednoj državi-članici po ključu podjele koji vrijedi za pojedine države. Državljanstvo Unije ostaje vezano za državljanstvo neke države-članice. Pravo Zajednice ne poznaje ni minimalne standarde za stjecanje državljanstva, koje sa svoje strane izvodi nacionalni pojam državljanstva.

4. Navedite osnovna prava koja proizlaze iz državljanstva Zajednice!Osnovna prava koja proizlaze iz državljanstva Zajednice su sljedeća:

1. opća sloboda kretanja u EU;2. pravo političkog suodlučivanja (oblikovanje volje na lokalnoj razini i prilikom izbora za Europski

parlament);3. diplomatska zaštita u trećim državama

5. Objasnite slobodu kretanja kao pravo državljanina EU!UEZ predviđa pravo državljanina Unije da se u suverenom području država-članica može slobodno

kretati i boraviti. Slobodna mobilnost državljana Unije se time odvaja od specifične gospodarske svrhovitosti koja je osnovom korištenja slobode kretanja radnika i slobode poslovnog nastana ili također aktivne slobode pružanja usluga. Ovo pravo slobode kretanja vrijedi neposredno, tj. ne traži nikakve daljnje pr. akte tijela Zajednice ili država-članica. No, garancija slobode kretanja vrijedi samo uz pridržaj nekih ograničenja i uvjeta predviđenih UEZ-om. Ovaj pridržaj reguliranja odnosi se osobito na propise sekundarnog prava zajednice koji dopuštaju državama da pravo boravka uvjetuju sredstvima dovoljnim za egzistenciju i zdravstvenim osiguranjima za umirovljenike, studente, nezaposlene i druge pripadnike EU . Time se treba spriječiti to da korištenje socijalne pomoći ne postane glavna svrha te mobilnosti, pogotovo nezaposlenih. Na nivou Zajednice donesene su sljedeće smjernice o boravku: Opća smjernica o boravku, Smjernica o pravu boravka nezaposlenih i umirovljenika i samostalnih privrednika te Smjernica o pravu boravka studenata.

6. Objasnite pravo političkog suodlučivanja državljanina EU! Obuhvaća pravo sudjelovanja na lokalnim izborima, te na izborima za Europski parlament.

Pravo sudjelovanja na lokalnim izborimaPravo sudjelovanja na lokalnim izborima odnosi se na državljane Unije kako to predviđa UEZ. Na

temelju ovog propisa donesena je smjernica Vijeća o lokalnim izborima. Time se ne diraju opće odredbe o najmanjem trajanju boravka na području lokalnog tijela kao pretpostavka za aktivno i pasivno pravo glasa. Pristup državljana EU oblikovanju političke volje na lokalnoj razini znači da države-članice moraju i stranim pripadnicima EU-a u istom opsegu, kao i vlastitim državljanima, osigurati političko djelovanje korištenjem slobode mišljenja, okupljanja i udruživanja. Također im mora na jednak način biti otvoren i pristup političkim strankama u pogledu lokalnih izbora. Donesena je smjernica Vijeća o lokalnim izborima koja to pobliže utvrđuje.

Od interesa u vezi s time je preuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Piermont o utjecaju prava Europske unije i Europskih zajednica na interpretaciju EKLJP. Ovdje se radilo o odluci francuske vlade o progonu njemačke zastupnice u Europskom parlamentu, koja je zbog svog sudjelovanja u prosvjedima protiv nuklearnih testova u Francuskoj Polineziji postala nepoželjnom. Zastupnica je individualnom tužbom tražila ostvarenje svog prava, između ostalog, radi povrede slobode mišljenja. Europski sud za ljudska prava je odbio žalbu Francuske u pogledu mogućnosti ograničavanja političke aktivnosti stranaca. Pri tome je Sud uzeo u obzir to da podnositeljica tužbe ima državljanstvo države članice Unije i dodatno status člana Europskog parlamenta.

Pravo sudjelovanja na izborima za Europski parlamentZa pristup državljana Unije koji borave u nekoj drugoj državi članici na izborima za Europski parlament,

UEZ predviđa aktivno i pasivno pravo glasa po načelu prebivališta, pod uvjetima koji vrijede za tuzemce. Odvajanje prava glasa za Europski parlament od državljanstva stvara zbog toga lom sustava, jer UEZ shvaća narode u zajednici ujedinjenih država dodatnim subjektom parlamentarne reprezentacije te se broj zastupnika koji pripadaju svakoj državi članici uređuje po krutom sustavu kvota. Kod tih kvota se ne uzimaju u obzir stranci EU kojima je dopušten pristup izborima po načelu prebivališta.

7. Objasnite diplomatsku zaštitu državljana EU!Za građane Unije u suverenom području treće države u kojoj njihova domovina nije zastupljena, UEZ

predviđa da oni uživaju diplomatsku i konzularnu zaštitu svake države-članice EU, pod istim uvjetima kao i njihovi vlastiti državljani. Ostvarenje konzularne zaštite putem jedne države za pripadnike druge države bez vlastitog predstavništva u međunarodnom pravu je već dugo poznata pojava. Pritom UEZ utemeljuje obvezu samo za druge države članice. Treća država, prema kojoj se treba vršiti diplomatska ili konzularna zaštita, ima slobodu izbora da li će takvu zaštitu priznati ili ne. Budući da samo države mogu pružiti diplomatsku i konzularnu zaštitu, ne postoji vlastito jamstvo zaštite putem EZ ili EU, što također ukazuje na kvalitativnu razliku između državljanstva Unije i državljanstva.

49

14. ZAJEDNIČKO TRŽIŠTE I USPOSTAVA UNUTARNJEG TRŽIŠTA1. Što je zajedničko tržište u odnosu na UEZ i kako je ono definirano u presudi Gaston Schul, br. 15/81?

Prema Ugovoru o EZ, uspostava zajedničkog tržišta spada u ključne ciljeve EZ, a njegova je bit uklanjanje zapreka u trgovini između država-članica kao temelja jednog jedinog tržišta.

Europski sud, u presudi Gaston Schul definira zajedničko tržište kao "uklanjanje svih zapreka u trgovini unutar Zajednice sa ciljem stapanja nacionalnih tržišta u jedinstveno tržište, čiji se uvjeti što je više moguće približavaju uvjetima stvarnog unutarnjeg tržišta".

2. Ukratko objasnite razliku između zajedničkog tržišta i drugih oblika gospodarskog integriranja država!

Koncept zajedničkog tržišta uzdiže EZ iznad jednostavne carinske unije, koja se pak razlikuje od zone slobodne trgovine radi primjene zajedničke carinske tarife u razmjeni sa zemljama izvan Unije. Ostvarenje slobodnog prometa roba, osoba, usluga i kapitala, sveobuhvatni poredak tržišnog natjecanja koji sprječava da događaje na tržištu ometa utjecaj javne vlasti i privatnih poduzeća koji narušavaju tržišno natjecanje, te pozajedničenje pojedinih političkih područja predstavljaju konstitutivne elemente gospodarske zajednice. Ekonomskom i monetarnom unijom dosegnut je visok stupanj integracije, svojstven državnom poretku. Karakteristike zajedničkog tržišta su tržišno-gospodarska načela, koja su pak u pojedinim područjima potisnuta intervencionističkim mehanizmima (tako u Montana sektoru npr. određivanje proizvodnih kvota, tržišna pravila u poljoprivredi).

3. Objasnite razliku u shvaćanjima između pojmova zajedničko tržište i unutarnje tržište!

U velikoj blizini zajedničkog tržišta nalazi se unutarnje tržište kao vodeći cilj Zajednice. Radi uklanjanja još postojećih ograničenja na zajedničkom tržištu, Komisija je u svojoj „Bijeloj knjizi o dovršenju unutarnjeg tržišta“ razvila koncept unutarnjeg tržišta.

Dok se po nekim mišljenjima zajedničko tržište se shvaća kao uvod u unutarnje tržište, drugi obratno smatraju da je zajedničko tržište jedan širi pojam. Po tome zajedničko tržište treba prihvatiti, osim sloboda kretanja, još i pozajedničenje sektorskih politika (agrarna politika, politika zaštite okoliša, zajednička trgovinska politika, itd.), te time prikazati viši stupanj integracije. Za unutarnje tržište je karakteristično uspostavljanje područja bez unutarnjih granica sa slobodama prometa.

Po vladajućem mišljenju većine država članica, definicija unutarnjeg tržišta kao "prostora bez unutarnjih granica" znači da unutar Zajednice trebaju ne samo nestati granice radi kontrole robe, nego treba ukinuti i kontrolu osoba.

4. Na koji je način definirano unutarnje tržište u UEZ?Unutarnje je tržište U UEZ-u definirano kao: "područje bez unutarnjih granica u kome se, sukladno

odredbama Ugovora o EZ, osigurava slobodan promet roba, osoba, usluga i kapitala."

5. Koji su najznačajniji akti koji su utjecali na uspostavu unutarnjeg tržišta?Koncept unutarnjeg tržišta je 1985.g. razvila Komisija u svojoj "Bijeloj knjizi o dovršenju unutarnjeg

tržišta", i to radi ukidanja postojećih ograničenja na zajedničkom tržištu. "Jedinstveni europski akt" iz 1986.g. je to uspostavljanje unutarnjeg tržišta postavio na visoko mjesto među ciljevima Ugovora te odredio rok do 31.12.1992.g. za njegovo uspostavljanje.

6. Koji su najvažniji instrumenti uspostava unutarnjeg tržišta?Prema UEZ-u kod uspostave unutarnjeg tržišta središnji zadatak je uklanjanje zapreka koje izrastaju iz

različitosti nacionalnih pravnih uređenja, a tom cilju služi – olakšavanje pravnog ujednačavanja, te međusobno priznavanje nacionalnih standarda (koji se odnose na proizvode i kvalifikacije).

Ugovor iz Maastrichta je predvidio djelomično pozajedničenje migracijske politike. Po njemu je Vijeće moglo pomoću propisa o vizama regulirati ulazak državljana trećih zemalja.

Ugovor iz Amsterdama je prenio područja reguliranja kretanja osoba i migracijske politike iz trećeg stupa EU u okvire EZ; nadležnost za reguliranje slobodnog kretanja osoba, prava azila kao i useljavanja i boravka državljana trećih zemalja. Tako Vijeće može donositi odredbe radi ukidanja kontrola osoba prilikom prelaska unutarnjih granica, kao i propise o vizama za državljane trećih zemalja. Osim toga, dobilo je i nadležnost za reguliranje važnih pitanja prava azila i prava o izbjeglicama kao i politici useljavanja.

7. Objasnite pojam "Europa dviju brzina"!Po vladajućem mišljenju većine država članica, definicija unutarnjeg tržišta kao "prostora bez unutarnjih

granica" znači da unutar Zajednice trebaju ne samo nestati granice radi kontrole robe, nego treba ukinuti i kontrolu osoba. Instrumentarij prava Zajednice ipak ne ispunjava potpuno taj zahtjev stoga su neke države-članice počele sklapati ugovore međunarodnog prava po tom pitanju. Takav ugovorni put uklanjanja ovih ograničenja obilježen je pojmom "Europa dviju brzina". Naime, tu se radi o ukidanju ograničenja prometa – ali samo između pojedinih država ugovornica unutar EU.

8. Ukratko objasnite značajke Schengenskog i Dublinskog sporazuma!

50

1985.g. sklopljen je Sporazum o postupnom uklanjanju kontrola na zajedničkim granicama (Schengen I), a neposredno nakon toga i Sporazum o provedbi tog sporazuma (Schengen II) koji predviđa odricanje od kontrole osoba na unutarnjim granicama.

Prvobitne države ugovornice bile su Njemačka, Francuska i Zemlje Beneluksa. U međuvremenu su Sporazum ratificirale i Italija, Grčka, Portugal, Španjolska i Austrija, kao i skandinavske zemlje članice EU. Shengenskom sustavu su se priključile i zemlje nečlanice EU-a, poput Islanda i Norveške.

Po tim sporazumima – unutarnje granice se na svakom mjestu mogu prelaziti bez kontroliranja osoba. No, pojedina država ipak može, zbog razloga javnog poretka ili nacionalne sigurnosti, odstupiti od toga za ograničeno vrijeme. Na ovu klauzulu se pozvala Francuska da bi privremeno zadržala kontrolu osoba zbog nizozemske politike o drogama.

Shengenski sporazum II donosi odredbe o priznavanju viza za kratkotrajni boravak i harmonizaciju politike o vizama kao i odredbe o putničkom prometu državljana trećih država. Uvedena je jedinstvena "schengenska viza" (prije puta izdaje ju država glavnog odredišta i koja se dodjeljuje turistima, posjetiteljima i poslovnim putnicima) koja ovlašćuje vlasnika na tromjesečni boravak u čitavom prostoru EU. Za dulji boravak mora se dobiti nacionalna viza za dotičnu državu.

Na ugovor iz Amsterdama donesen je poseban protokol o uvođenju schengenske pravne stečevine u okviru EU, tj. njezine institucionalne i pravne okvire EU. Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama do sada je donesen sustav normi o ugovornoj suradnji (shengenska pravna stečevina) koji je za sudjelujuće države članice postao neposredno primjenjiv. Protokolom iz Amsterdama shengenski sustav postaje jednom vrstom ppartikularnog prava Zajednice. Na mjesto schengenskog izvršnog odbora stupilo Vijeće.

U uskoj vezi sa shengenskim sustavom, 1990.g. sklopljen je Dublinski sporazum o određivanju države nadležne za ispitivanje zahtjeva za azil postavljen u nekoj državi-članici. Stupio je na snagu tek 1997.g.

15. TRŽIŠNE SLOBODE1. Navedite četiri temeljne slobode!

Prema Ugovoru o EZ, 4 temeljne slobode su: slobodni promet roba, osoba, usluga i kapitala. U vezi s tim je i slobodni promet plaćanja koji se nekad navodi kao peta temeljna sloboda.

2. Objasnite zajedničke standarde koji vrijede za sve temeljne slobode!Ugovor o EZ je različito oblikovao tržišne slobode. Tek je sudska praksa Europskog suda strukturno

ujednačila tržišne slobode u smislu opsežne zabrane ograničenja. Danas vrijedi za sve temeljne slobode UEZ-a tzv ."četverostruki standard opravdanja". Iz sudske prakse Europskog suda proizlazi da nacionalne mjere koje mogu spriječiti ili učiniti manje atraktivnim ostvarenje UEZ-om zajamčenih temeljnih sloboda moraju ispuniti 4 pretpostavke:

1. moraju se primjenjivati na nediskriminirajući način2. moraju biti opravdane nužnim općim interesom3. moraju biti prikladne da bi se ostvario zacrtani cilj koji slijede4. ne smije ići preko onoga što je potrebno za ostvarenje cilja (načelo razmjernosti)

To je Europski sud naveo u predmetu Gebhard.Time su ograničenja slobodnog prometa roba, slobode kretanja radnika, poduzetnička sloboda poslovnog

nastana, sloboda pružanja usluga kao i sloboda kretanja kapitala i plaćanja samo onda dopuštena ako:1. služe interesu priznatom od prava Zajednice2. ako ne diskriminiraju (ni izravno, ni posredno) tuzemstvo i inozemstvo EU (u pogledu na osobe ili

gospodarska dobra)3. ako su prikladna za postizanje cilja4. ako su potrebna (u mjeri u kojoj su potrebna).

Znači, za opravdanje takvih ograničenja temeljnih sloboda odlučujući su zabrana diskriminacije i razmjernost. Ugovorne mogućnosti ograničenja treba tumačiti u svijetlu temeljnih pravnih standarda Zajednice uz uvrštenje EKLJP. To znači da se mjere država članica mogu opravdati ako su u skladu s temeljnim pravima koja štiti Europski sud.

3. Objasnite smjer zaštite temeljnih sloboda!Temeljne slobode UEZ-a prvenstveno štite od državnih mjera. Ugrožavanje interesa koji bi morali biti

zaštićeni tržišnim slobodama, mogu biti posljedica zlouporabe gospodarske premoći nekih privatnih osoba (poduzeće). Zato je Europski su u pojedinačnim slučajevima ograničenja koja dolaze od privatnih osoba podvrgnuo tržišnim slobodama. Kada ograničenja dolaze od privatnih osoba, tu se radi o tzv. "učinku tržišnih sloboda prema trećima". Sudska je praksa takav učinak prema trećima razvila najprije u onim slučajevima u kojima se radi o zaštiti pojedinca od moći privatnih udruga. Tako je npr. Europski sud propise nekih sportskih saveza koji otežavaju prekogranični mobilitet sportaša mjerio s garancijama slobode kretanja iz UEZ-a. Najspektakularniji slučaj je odbacivanje pravila nogometnog saveza o transferu i o klauzulama za strance (Europski sud u predmetu Bosman) opća pravna načela prava Zajednice štite i privatnu autonomiju i autonomiju udruga.

U novijoj sudskoj praksi Europski sud nije ostao pri učinku prema trećima u slučajevima superiorne moći saveza. U predmetu Angonese, Europski sud je ocijenio diskriminatornim zahtjev poslodavca o podnošenju dokaza dvojezičnosti radnika prije zapošljavanja i kvalificira ga kao povredu slobode pružanja usluga. Ovo proširenje subjektivnog područja zaštite tržišnih sloboda s ograničenjem privatne autonomije i poduzetničke

51

slobode, koja iz toga slijedi, je problematično. Ono počiva na granicama dopuštenog stvaranja prava jer jedva da je pokrivena ugovornim pristankom država članica.

Protivno slobodi prometa robe može biti i nastojanje privatnih poduzetnika da se raznim ugovorima ili iskorištavanjem zaštite industrijskog vlasništva postigne izolacija nacionalnih tržišta (npr. ugovori o zabrani uvoza ili uporaba zaštite industrijskog vlasništva kao smetnje uvozu roba).

U novijim odlukama Europskog suda, ne radi se o neposrednom učinku na treće, tu se više radi o suprotnosti između slobodnog prometa roba i određenog zakonodavstva ili primjene prava u državi-članici; ukoliko podupire takvu tržišnu izolaciju.

16. SLOBODAN PROMET ROBA1. Kojim se zabranama postiže sloboda kretanja robe?

Sloboda kretanja robe se postiže:1. zabranom ubiranja uvoznih i izvoznih carina ili davanja s istim učinkom za promet roba unutar Zajednice,2. zabranom ostalih necarinskih trgovinskih zapreka – zabrana necarinskih uvoznih ograničenja,3. zabranom porezne diskriminacije,4. zabranom količinskih ograničenja i mjera s istim učinkom.

2. Navedite karakteristike carinske unije između država EZ!Prema Ugovoru o EZ, carinska unija čini temelj Zajednice, a proteže se na cjelokupnu razmjenu roba.

Uključuje zabranu ubiranja uvoznih i izvoznih carina ili davanja s istim učinkom za promet roba unutar Zajednice. No, njeno konstitutivno obilježje je uvođenje zajedničke carinske tarife prema trećim državama.

3. U čemu je značaj zabrane količinskih ograničenja i mjera s jednakim učinkom za unutarnje tržište?

Od središnjeg značenja za ostvarenje unutrašnjeg tržišta zabrana svih mjera s jednakim učinkom koja flankira zabranu količinskih uvoznih ograničenja. Sudska praksa Europskog suda o zabrani takvih mjera pokazuje bogatu panoramu otvorenih ili prikrivenih diskriminacija kojima države sprječavaju uvoz robe radi zaštite domaće trgovine (protekcionističke mjere). Tako je npr. njemačko pravo, pod izlikom zaštite potrošača, odredilo standarde čistoće piva, što je onemogućilo uvoz piva iz drugih država ako ono ne odgovara tom propisanom standardu. Osim ograničenja s protekcionističkom motivacijom ima mnogo nacionalnih propisa kojima se, na način koji je po njihovom shvaćanju neutralan u odnosu na tržišno natjecanje, želi zaštititi opći interes ili individualne interese, koji se međutim ispoljavaju kao ekstenzivni zahvat u slobodan promet roba.

4. Objasnite značaj presude Dassonville, br. 8/74!Značaj presude Dassonville je u tome što je u tom predmetu Europski sud dao definiciju mjere s

jednakim učinkom.U slučaju Dassonville radilo se o postupku pred belgijskim sudom protiv trgovaca koji su kupili

škotski whisky u Francuskoj i uvezli ga u Belgiju. Prigovoreno im je da nisu imali potvrdu o podrijetlu britanske carinske uprave, čime su prekršili belgijske propise. Europski sud je takve formalnosti za dokazivanje izvornosti uvezenih proizvoda kvalificirao kao mjeru s istim učinkom koja je suprotna Ugovoru o EZ.

1. Formula Dassonville najprije obuhvaća svaku diskriminaciju uvezenih roba u odnosu na domaće proizvode. To vrijedi i za prikrivenu diskriminaciju koja se skriva iza formalne jednakosti postupanja s domaćom robom. Primjer za takvo postupanje je britanski propis prema kojem svo homogenizirano mlijeko koje se u UK stavlja na tržište mora biti pakirano i sterilizirano u tuzemnoj mljekari koja ima dozvolu za rad. Takav zahtjev je izjednačen s potpunom zabranom uvoza stranog homogeniziranog mlijeka.

Njen osobit značaj je u tome što obuhvaća i nediskriminirajuća ograničenja trgovačkog prometa, koja na jednak način pogađaju tuzemnu i inozemnu robu.

U mjere s istim učinkom ne ulaze ne samo pravna ograničenja, već i druge državne mjere koje predstavljaju ograničenje trgovine. Npr. Europski sud je tu ubrojio reklamne kampanje koje potiču prodaju domaćih proizvoda (predmet Buy Irish).

Prema Ugovoru o EZ, države-članice imaju obvezu suprotstaviti se sprečavanju prekograničnog prometa roba od strane privatnih osoba. Tako npr. je Europski sud to istaknuo u slučaju kada su francuska tijela vlasti ostala pasivna pri nasilnim prosvjedima francuskih poljoprivrednika protiv uvoza voća i povrća iz dr. država-članica. Francuska je time povrijedila obvezu zaštite slobodnog prometa roba (predmet Komisija vs. Francuska).

5. Navedite tumačenje pojma mjere s jednakim učinkom iz presude Dassonville, br. 8/74!

Tumačenje pojma mjere s jednakim učinkom iz presude Dassonville glasi: Svaki trgovinski propis država-članica, koji može, neposredno ili posredno, stvarno ili potencijalno spriječiti trgovinu unutar Zajednice, treba smatrati mjerom s istim (jednakim) učinkom kao i količinsko ograničenje.

6. Koje su četiri ključne presude u tumačenju pojma mjere s jednakim učinkom?

Četiri ključne presude u tumačenju pojma mjere s jednakim učinkom jesu: 2. presuda Komisija vs. Ujedinjeno Kraljevstvo - koja se odnosi na britanski propis prema

kojem svo homogenizirano mlijeko koje se u UK stavlja na tržište mora biti pakirano i sterilizirano u tuzemnoj

52

mljekari koja ima dozvolu za rad. Takav zahtjev je izjednačen s potpunom zabranom uvoza stranog homogeniziranog mlijeka.

3. presuda Dassonville – odnosi se na postrupak pred belgijskim sudom protiv trgovaca koji su kupili škotski whisky u Francuskoj i uvezli ga u Belgiju. Prigovoreno im je da nisu imali potvrdu o podrijetlu britanske carinske uprave te da su time prekršili belgijske propise. Europski sud je takve formalnosti za dokazivanje izvornosti uvezenih proizvoda kvalificirao kao mjere s istim učinkom koje su protivne Ugovoru.

4. presuda Buy Irish – odnosi se na reklamnu kampanju što ju potiče država da se kupuje domaća roba. Europski sud je te državne mjere koje predstavljaju ograničenja trgovine kvalificirao kao mjeru s istim učinkom.

5. presuda Komisija vs. Francuska – odnosi se na suprotstavljanje sprječavanja ograničavanja prekograničnog prometa roba od strane privatnih osiba. Europski sud je u postupku protiv Francuske radi povrede ugovora, u kojem je Komisija kaznila propuštanje francuskih tijela vlasti pri nasilnim prosvjedima francuskih poljoprivrednika protiv uvoza voća i povrća iz Španjolske i drugih država članica, utvrdio da je Francuska ovim propuštanjem povrijedila svoju obvezu zaštite slobodnog prometa roba.

7. Tko sve može biti autorom zabranjenih količinskih ograničenja i mjera s jednakim učinkom?

Autor zabranjenih količinskih ograničenja i mjera s istim učinkom u prvom redu može biti zakonodavac kada nacionalnim propisima želi zaštititi opći interes ili individualne interese, koji se međutim ispoljavaju kao ekstenzivan zahvat u slobodan promet roba.

To može i biti sudska vlast, kada koči promet robe određenim formalnostima, poput belgijskog suda u slučaju Dassonville koji je prigovarao trgovcima koji su uvezli škotski whisky iz Francuske u Belgiju bez da su imali potvrdu o podrijetlu britanske carinske uprave.

Nadalje, to može biti sama država članica koja putem državnih mjera potiče reklamne kampanje kojima se treba poticati kupnja domaćih proizvoda od strane potrošača.

Također, to mogu biti izvršna tijela vlasti država članica kada propuštanjem obavljanja svoje dužnosti ne sprječavaju nedopušteno kočenje prometa robom, kao što je to bio slučaj kada francuska tijela vlasti nisu primjereno djelovala pri nasilnim prosvjedima francuskih poljoprivrednika koji su se bunili protiv uvoza voća i povrća iz Španjolske i drugih država članica.

8. U čemu je značaj presude Keck, br. C-267/91 i C-268/91?Značaj presude Keck jest u tome što je zbog osobito široke formulacije formule Dassonville trebalo

postaviti ograničenja opsežne zabrane količinskih ograničenja i mjera s istovrsnim učinkom. U tom predmetu Europski sud je uveo opću iznimku od zabrane količinskih ograničenja i mjera sa istim učinkom prema formuli Dassonville. Iznimka vrijedi za nediskriminirajuća ograničenja prodaje, koja nisu usmjerena na to da utječu na prekogranični promet roba.

Radilo se o francuskoj zabrani daljnjeg otuđenja roba po cijeni nižoj od kupovne cijene.

9. Koje se nacionalne mjere prema presudi Keck, br. C-267/91 i C-268/91 nikada neće smatrati mjerama s jednakim učinkom?

Europski sud je u predmetu Keck istaknuo da se neće smatrati da nacionalni propisi koji zabranjuju određene načine trgovanja s proizvodima iz drugih država članica koje stvarno ili potencijalno ometaju trgovinu unutar Zajednice, dokle god se primjenjuju na sve sudionike koji trguju na tuzemnom tržištu i dokle god ti propisi na isti način utječu na prodaju domaćih proizvoda i proizvoda iz drugih država-članica.

Pod uvjetom ispunjenja tih pretpostavki, primjena tih propisa o prodaji proizvoda iz drugih država članica koja udovoljava zahtjevima koje propisuje ta ista država nije sama po sebi takva da bi onemogućila ili zatvorila proizvodima pristup na tržište ništa više nego što onemogućuje pristup domaćim proizvodima.

Znači, formula "Keck" predstavlja iznimku od slobode prometa roba koja se može proširiti i na druge tržišne slobode – dakle, općenito državne mjere koje ne diskriminiraju ni izravno (po osnovi državljanstva), ni neizravno (po porijeklu gospodarskih dobara), ne treba odmjeravati po tržišnim slobodama, ako one ne utječu na prekogranični promet roba, osoba, usluga i kapitala. To je ustvari promicanje načela supsidijarnosti na razini sudske prakse.

10. Na koji se način mogu opravdati količinska ograničenja i mjere s jednakim učinkom?

Prema Ugovoru o EZ, trgovinska ograničenja nisu apsolutno zabranjena. Ona se mogu opravdati iznimkama koje su izričito predviđene tim ugovorom. Tako je u članku 30. UEZ-a predviđeno da zabrana količinskih ograničenja na uvoz i izvoz i sve mjere sa istovrsnim učinkom ne isključuju zabrane ili ograničenja uvoza, izvoza ili provoza dobara koje su opravdane temeljem javnog morala; javnog interesa; javne sigurnosti; zaštite zdravlja i života ljudi, životinja i biljaka; zaštite nacionalnog blaga od umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti ili zaštite industrijskog i komercijalnog vlasništva. Takve zabrane ili ograničenja ne smiju predstavljati sredstvo arbitrarne diskriminacije ili prikriveno ograničenje trgovine između država članica.

Osim tih izričitih iznimki, Europski sud je razvio unutarnje zapreke za tu zabranu koje za određena ograničenja ne zahtijevaju izričito opravdanje sukladno čl. 30. UEZ-a. Kod opravdanja takvih mjera vrijedi strogo ispitivanje razmjernosti.

53

11. U kojoj je presudi Europski sud uveo nužne zahtjeve koji mogu opravdati postojanje zabranjenih mjera s jednakim učinkom?

U predmetu Cassis de Dijon Europski je sud uveo nužne zahtjeve koji mogu opravdati postojanje zabranjenih mjera s jednakim učinkom. Radilo se o njemačkom propisu koji je određivao minimalni postotak alkohola u likerima - po kome su likeri mogli biti stavljeni u promet samo sa minimalnim vinskim sadržajem od 30% alkohola, voćni likeri iznimno s minimalnim vinskim sadržajem od 25% alkohola. To je za francuski liker "Cassis de Dijon" značilo zabranu plasiranja na njemačko tržište. Njemačka je vlada navela da se određivanjem minimalnog vinskog sadržaja treba suprotstaviti opasnosti od navikavanja, međutim ta argumentacija Europskom sudu nije bila uvjerljiva, Europski sud je to odbio upozorivši na bogatu ponudu proizvoda s malim ili srednjim sadržajem alkohola, kao i na rasprostranjenu praksu razblaživanja pića s visokim postotkom alkohola. Ni pozivanje njemačke vlade na zaštitu potrošača od nelojalne konkurencije nije bilo uvjerljivo iz razloga jer se taj interes može ostvariti propisima o označavanju.

12. U čemu je značaj presude Cassis de Dijon, br. 120/78?Značaj presude Cassis de Dijon je u tome što je kroz tu presudu Europski sud pobliže odredio zabranu

količinskih ograničenja i svih mjera s istim učinkom stvorivši formulu „Cassis de Dijon“ u kojoj je definirao unutarnje zapreke koje trebaju omogućiti državama članicama, neovisno od postojanja posebnog opravdanja iz čl. 30. UEZ, da predvide trgovinska ograničenja koja su nediskriminirajuća i koja su potrebna radi zaštite općih interesa, a priznata od prava Zajednice, ukoliko u dotičnom području još ne egzistiraju propisi Zajednice.

Znači, zapreke unutarnjoj trgovini unutar Zajednice, koje proizlaze iz razlika među nacionalnim propisima, moraju se uzeti u obzir ukoliko su te odredbe potrebne radi opravdanja nužnih zahtjeva, osobito zahtjeva učinkovite porezne kontrole, zaštite javnog zdravlja, poštenog trgovinskog prometa i zaštite potrošača. Tako se u ovom slučaju Njemačka pozvala na zaštitu javnog zdravlja (zbog opasnosti od navikavanja kod pića s niskim postotkom alkohola), te na zaštitu potrošača od nelojalne konkurencije, no ni jedan razlog nije bio uvjerljiv za Europski sud. Unutarnje zapreke priznate od Europskog suda odnose se samo na mjere koje se pokažu kao razmjerne.

13. Navedite opća načela koja se primjenjuju na opravdanja iz čl. 30. UEZ i objasnite!

Opća načela koja se primjenjuju na opravdanja iz čl. 30. Ugovora o EZ jesu: načelo razmjernosti, načelo zabrane ostvarenja samovoljne diskriminacije i načelo zabrane zloupotrebe radi prikrivenog ograničavanja trgovine.

Ta načela je potrebno poštivati kako zaštita tradicionalnih marketinških praksi u unutarnjem tržištu, stvorena najprije bez namjere diskriminiranja, ne bi prerasla u privilegij pri tržišnom natjecanju.

Europski sud je u predmetu Bockbeutel odlučivao o zabrani prodaje vina punjenog u trbušasto okrugle boce koje potječu iz drugih područja osim iz područja Franken. Tu je SR Njemačka bezuspješno navodila da je ova zabrana prometa opravdana zbog javnog poretka, u interesu zaštite potrošača i poštenog trgovinskog prometa prema čl. 30 UEZ-a. sud je nasuprot tome naglasio da se time ne može spriječiti uvoz vina iz neke druge države članice, koje se po stalnoj praksi i uobičajeno u njihovoj zemlji puni u takve boce. Ovdje se pokazalo kako zaštita tradicionalnih marketinških praksi u unutarnjem tržištu stvorena najprije bez namjere diskriminiranja, može prerasti u privilegij pri tržišnom natjecanju.

Iznimna odredba čl. 30. UEZ-a ne pruža opravdanje za trgovinska ograničenja prema nekoj drugoj državi članici kada je zaštićeni interes već harmoniziran pravom Zajednice, tu neka država članica ne smije ograničavati trgovinski promet s obrazloženjem da neka druga država članica ne poštuje odredba prava Zajednice radi zaštite nekog interesa obuhvaćenog čl. 30. UEZ-a (javni moral, javna sigurnost, javni interes, zaštita zdravlja, zaštita nacionalnog blaga ili zaštita industrijskog ili komercijalnog vlasništva). Europski sud u predmetu Headly Lomax – o britanskim ograničenjima izvoza u odnosu na Španjolsku na temelju zaštite životinja.

14. Objasnite provjeru razmjernosti između nacionalne mjere i cilja koji se želi ostvariti čl. 30. UEZ ili nužnim zahtjevom.

Provjera razmjernosti nacionalnih mjera usmjerena je na utvrđivanje da li su te mjere primjerene za ostvarivanje tog cilja, odnosno da li se taj isti cilj mogao ostvariti blažim mjerama. Kod provjere Europski sud sve više uzima u obzir jamstva EKLJP. Tako, zahtjevi o sadržaju tiskovnih proizvoda moraju biti sukladni zaštiti raznovrsnosti medija koja jamči slobodu mišljenja prema EKLJP. Nacionalna trgovinska ograničenja pozivanjem na zaštitu zdravlja, potrošača ili okoliša, kao i ostale interese u smislu čl. 30. UEZ-a su sumnjiva ako se razlikuju od standarda koji su u drugim državama članicama uobičajeni.

15. Objasnite zaštitu intelektualnog, industrijskog i trgovačkog vlasništva iz čl. 30. UEZ!

Iznimka od čl. 30. UEZ-a pokriva i mjere za zaštitu intelektualnog, industrijskog i trgovačkog vlasništva. Tu osobito ulaze patentno pravo, pravo žiga i autorsko pravo. Ova prava na nematerijalnim dobrima osnivaju za ovlaštenika (vlasnika ili primatelja licence) isključiva prava u pogledu tržišnog plasiranja intelektualnih ostvarenja. Vezivanje tih prava na nematerijalnim dobrima s područjem određene države (načelo teritorijalnosti) može voditi znatnim ograničenjima slobodnog prometa roba; osobito kad se ovlaštenik pozivom na svoje isključivo pravo tržišnog plasiranja usprotivi uvozu proizvoda iz druge države, u kojoj je proizvod ranije

54

stavljen u promet (tzv. "reimporti" kod proizvodnje proizvoda u tuzemstvu, inače paralelni uvozi). Postoji opasnost da se zaštita industrijskog vlasništva ili drugih prava intelektualnog vlasništva uporabe na način koji vodi izolaciji tržišta.

Problem nastaje kod razlike u cijenama unutar EZ; kada trgovci u zemlji podrijetla prodaju po višoj cijeni proizvod od cijene u drugoj državi. Prema sudskoj praksi EU-suda, zaštita prava industrijskog vlasništva ne smije služiti sprečavanju uvoza proizvoda unutar EZ stavljenih na tržište uz suglasnost imatelja prava .Ukoliko imatelj patenta stavi zaštićeni proizvod u promet u jednoj državi članici, u kojoj za to ne postoji zakonska zaštita patenta, on ne smije zabraniti reimport pozivom na svoje patentno pravo (Europski sud u predmetu Merck). Iza toga stoji razmišljanje da imatelj patenta slobodnom odlukom o prvom tržišnom plasiranju donekle iscrpi svoje patentno pravo.

Na tom tragu je sudska praksa Europskog suda o ostvarenju autorskog prava. Ako neki proizvod, koji je u jednoj državi predmet autorskog prava, u drugoj stavi u promet vlasnik autorskog prava, ili to bude uz njegovo odobrenje, onda vlasnik autorskog prava više ne može spriječiti uvoz proizvoda. Ako je neko glazbeno djelo, kako u zelji podrijetla tako i u nekoj drugoj državi članici, autorskopravno zaštićeno, onda licenca (za koju se plaća pristojba) za tržišno plasiranje u zemlji porijekla istovremeno pokriva daljnje tržišno plasiranje unutar Zajednice. Uz to je vezana praksa Europskog suda u predmetu GEMA (društvo za glazbena izvođačka prava i mehanička prava umnožavanja); GEMA je dala nekom proizvođaču gramofonskih ploča i glazbenih kazeta licencu za inozemstvo EZ-a, ali ne i za SR Njemačku (gdje su pristojbe za licencu utvrđene u višem iznosu). Nakon što je inozemni primatelj licence iskorištavanjem razlike u cijenama uvezao nosače zvuka u Njemačku, GEMA je tražila naknadu štete u visini razlike između pristojbe za licencu u inozemstvu i više tuzemne pristojbe. Europski sud je naglasio opasnost da bi ostvarivanje autorskog prava vodilo izolaciji nacionalnih tržišta. Nakon što vlasnik autorskog prava licencom dobivenom za tržišni plasman iscrpi svoje autorsko pravo za Zajednicu, ne može se protiviti uvozu u neku drugu članicu. Pritom je ukazao da može sam ili preko svog nakladnika, slobodno i sukladno svojim interesima izabrati mjesto gdje će svoje djelo staviti u promet. To bi vrijedilo i onda kada primatelj licence prekograničnim tržišnim plasmanom želi iskoristiti konkurentske prednosti.

Europski sud ih izvodi iz čl. 30. UEZ-a i čl. 7. Prve smjernice EZ o pravu žiga. Europski sud predmetima tržišnog plasmana razlikuje pravo industrijskog vlasništva na koje ne utječe pravo Zajednice i zapreke njegovom ostvarenju pravom Zajednice. Pravo iz nekog žiga Zajednice iscrpljeno je kod roba kada su pod žigom imatelja prava, ili uz odobrenje, jednom u Zajednici stavljeni u promet. Na temelju Sporazuma Europskog gospodarskog područja ovo iscrpljenje vrijedi i za stavljanje u promet robe u nekoj njegovoj članici. Imatelj žiga se iz posebnih razloga može protiviti daljnjoj distribuciji putem trećih osoba, osobito ako je stanje roba nakon stavljanja u promet promijenjeno ili pogoršano. Drukčije se procjenjuje stavljanje u promet proizvoda izvan Zajednice, kao npr. u SAD-u; s time se još ne povezuje iscrpljivanje prava industrijskog vlasništva, imatelj robnog znaka može svoje pravo koristiti da spriječi uvoz tim znakom obilježenog proizvoda iz treće zemlje u Zajednicu.

17. SLOBODA KRETANJA OSOBA1. Što uključuje sloboda kretanja osoba?

U slobodu kretanja osoba ulazi sloboda kretanja za radnike i sloboda poslovnog nastana za poduzetnike. Pored toga postoji opća sloboda kretanja građana Unije, koja je neovisna od gospodarske djelatnosti.

2. Što je predmet slobode kretanja radnika? Objasnite!Prvenstveno, pojam radnika u smislu UEZ-a obuhvaća sve osobe koje obavljaju nesamostalnu djelatnost,

te za svoj rad primaju plaću. Sudska praksa Europskog suda pod pojmom radnika obuhvaća i studente ako između ranijeg zaposlenja i studija postoji stvarna veza. Vremenski opseg djelatnosti i ostvareni prihod tu nisu mjerilo. Pojam radnika obuhvaća i zaposlene u nepunom radnom vremenu s malim prihodom.

Ugovor o EZ jamči načelo jednakog postupanja, te time najprije utemeljuje zabranu diskriminacije, kako izravne, tako i posredne (prikrivene) koja se najčešće vezuje uz obilježja (mjesto podrijetla ili prebivalište) povezana s državljanstvom. To se odnosi na njihov ulazak, boravak, pristup tržištu rada pod istim uvjetima kao i tuzemci, te pravo ostanka. Pravo boravka radnika proizlazi iz samog prava Zajednice i nije potrebna nikakva dozvola za boravak od države-članice. Načelo jednakog postupanja isključuje i poreznu diskriminaciju, tj. nepovoljnu primjenu propisa o poreznoj obvezi pripadnika EZ s prebivalištem u inozemstvu.

Novija sudska praksa Europskog suda ne procjenjuje samo diskriminirajuća postupanja, već općenito sva ograničenja slobode kretanja koja sprječavaju mobilnost radnika. Takva ograničenja Europski sud opravdava samo onda ako bi slijedila opravdani cilj priznat od Zajednice, te ako bi bila opravdana nužnim razlozima općeg interesa. Znači, sloboda kretanja radnika razvija se prema jednoj sveobuhvatnoj zabrani ograničenja.

3. Objasnite neposredan učinak slobode kretanja radnika!Neposredan učinak slobode kretanja radnika očituje se u tome što određena ograničenja slobodnog

kretanja koja propisuju privatne osobe, osobito sportski savezi, podliježu strogom opravdanju pred Europskim sudom i imaju učinak prema trećima, kad su u pitanju propisi udruga.

Pažnju je probudio predmet Bosman. Radilo se o presudi Europskog suda o pravilima za prijelaz i klauzule o strancima Belgijskog nogometnog saveza i Europskog nogometnog saveza UEFA-e. U toj je presudi je Europski sud kao ograničenje slobode kretanja shvatio ne samo ograničenje dozvole za sudjelovanje u utakmicama za igrače državljane drugih država članica, nego i opći sustav prijelaza igrača te ih podvrgnuo strogom opravdanju. Europski sud je kao povredu slobode kretanja radnika kvalificirao ograničenu dozvolu

55

sudjelovanja državljana nečlanica EU-a, kao igrača u profesionalnom nogometu i obvezu plaćanja prilikom prelaska iz kluba u klub.

Novija sudska praksa je taj neposredni učinak radikalno proširila, tj. protegnula i na pretpostavke za zapošljavanje koje postavljaju privatni poslodavci. Znači, zabrana diskriminacije na temelju državljanstva vrijedi i za privatne osobe (neposredno).

4. Koja su ograničenja i iznimke predviđene slobodom kretanja radnika?Ograničenja slobode kretanja dopuštena su samo radi javnog poretka, sigurnosti i zdravlja. Ovaj pridržaj

treba usko tumačiti - Europski sud u predmetu van Duyn. Prema Smjernici o koordinaciji posebnih propisa za ulazak i boravak stranaca, ukoliko je to opravdano razlozima javnog poretka, sigurnosti i zdravlja, mjere zabrane ulaska ili protjerivanja mogu se izreći samo zbog teških razloga vezanih uz osobno ponašanje pojedinca.

Iznimka od slobode kretanja vrijedi sukladno UEZ-u za zaposlenje u javnoj upravi. Time se osigurava poseban odnos lojalnosti, pa je državljanstvo pretpostavka za zaštitu nekih državnih funkcija. Prema praksi Europskog suda, to se ne odnosi na javne službe poput željeznice, zdravstva, školstva (iznimka se ne odnosi na pripravničku službu gimnazijskog nastavnika – Europski sud u predmetu Lowrie – Bium) i sl., već na sudjelovanje u obnašanju suverenih ovlasti ili obavljanje takvih zadaća koje su usmjerene na zaštitu općih interesa države ili drugih javnih tijela.

5. Objasnite ulogu sekundarnog prava za slobodu kretanja radnika!Radi ostvarenja slobode kretanja radnika donesen je čitav niz propisa sekundarnog prava o pravnom

položaju radnika migranata i članova njihove obitelji. Središnju važnost zauzima Uredba o slobodi kretanja radnika unutar Zajednice (Uredba o slobodi kretanja) koja polazi od načela jednakog postupanja pri pristupu na tržište rada i obavljanju zanimanja. Ona konkretizira zabranu diskriminacije zabranom primjene kvota na teret radnika migranata iz Zajednica. Zabranjuje svaku diskriminaciju po osnovi državljanstva u pogledu uvjeta zapošljavanja i rada, u pogledu naknade za rad, otkaza, ponovnog zapošljavanja itd. Radnicima iz drugih država-članica moraju se osigurati i jednake socijalne i porezne olakšice kao i domaćim radnicima. Diskriminirajući propisi o tome su ništavi. Također, strani radnici ne smiju biti diskriminirani u pravu na pripadnost sindikatima i ostvarenju sindikalnih prava. Najbliži članovi obitelji smiju stanovati kod radnika, a bračni drug i djeca (uzdržavana) imaju pravo obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti. Ova prava vrijede i za bračne drugove koji žive odvojeno, sve dok bračni odnos formalno ne prestane (Europski sud u predmetu Diatta). Djeca radnika imaju pravo na obrazovanje, a iz toga može proizaći i pravo na državne poticaje za obrazovanje.Naime, prema Uredbi 1408/71, koja koordinira nacionalne propise predviđeno je zbrajanje ukupnog staža prema različitim nacionalnim propisima o stečenim pravima na naknade, a to omogućuje i zbrajanje perioda iz prava socijalnog osiguranja koje je neki radnik ostvario u različitim državama-članicama.

6. Što je sadržaj slobode na poslovni nastan?Pod slobodom poslovnog nastana podrazumijevamo slobodu obavljanja poduzetničke djelatnosti i

slobodu izbora sjedišta poduzetnika. Znači, poduzetnici iz drugih država-članica mogu obavljati samostalne djelatnosti, te osnivati i upravljati poduzećima prema odredbama koje vrijede i za domaće državljane (UEZ). Europski sud taj pojam tumači u širokom smislu, a od slobode pružanja usluga ga razlikuje obilježje kontinuiteta. U predmetu Gebhard Europski sud slobodu poslovnog nastana tumači kao stvaranje mogućnosti da se na stabilan i kontinuiran način sudjeluje u gospodarskom životu države koja nije država njegovog podrijetla, te iz toga izvući korist.

Prema UEZ-u zaštićeni su započinjanje i obavljanje samostalnih djelatnosti kao i osnivanje i upravljanje poduzećima prema odredbama koje vrijede za državljane zemlje u kojoj se osniva. Na taj se način mogu osnivati agenture, podružnice i društva kćeri

Danas se ova sloboda ne sastoji samo u zabrani diskriminacije već se, putem sudske prakse, razvila u opću zabranu ograničenja. Garancija slobode poslovnog nastana se ne iscrpljuje u načelu jednakog postupanja. Ona štoviše, zabranjuje i formalno nediskriminirajuće standarde, ali koji ugrožavaju ostvarenje te slobode. Tako je nedopušteno po nacionalnom statusnom pravu odvjetniku zabraniti osnivanje podružnice u nekoj drugoj državi, jer obzirom na moderne komunikacijske mogućnosti, tu više nema opravdane prepreke slobode poslovnog nastana (Europski sud u predmetu Klopp)

. Uglavnom, kao i kod drugih tržišnih sloboda, ograničenja ne smiju biti diskriinirajuća, moraju biti opravdana "nužnim razlogom" od općeg interesa, biti prikladna za ostvarenje cilja i biti za to neophodna.

7. U čemu je značaj presude Daily Mail br.81/87?Značaj presude Daily Mail je u tome što je njome Europski sud potvrdio da sloboda poslovnog

nastana ne sadrži opće pravo nekog društva koje je osnovano u jednoj državi-članici, da premjesti sjedište svoje uprave bez prestanka dosadašnjeg statusa društva i bez da ispuni druga ograničenja koja proizlaze prema pravu države osnivanja.

Konkretno se radilo od jednom britanskom društvu sa sjedištem u Londonu koje je htjelo bez prethodne legitimacije svoje sjedište premjestiti u Nizozemsku, da bi izbjeglo oporezivanje porasta vrijednosti imovine društva u Britaniji. Prema engleskom pravu za takvu promjenu sjedišta je bila potrebna dozvola, koju je Ministarstvo financija uskratilo. Poduzeće je radi premještaja sjedišta u Nizozemsku trebalo osnovati novo društvo Europski sud je tad odlučio da sloboda poslovnog nastana ne jamči zaštitu od obveza koje proizlaze iz

56

prava društava, kako je to tražilo d.d. "Daily mail". No, dopuštena je strategija poduzeća da u nekoj državi s povoljnim pretpostavkama za osnivanje – tamo osnuje društvo kapitala i ima sjedište, ali svoje čitavo poslovanje razvija preko podružnice u nekoj drugoj državi.

8. Koje su zapreke i iznimke predviđene slobodom na poslovni nastan?Iznimka od slobode poslovnog nastana su djelatnosti u vršenju suverenih ovlasti, a Europski sud

ograničava ovu iznimku na "neposredno i specifično sudjelovanje u vršenju javne vlasti" (npr. tu se ne ubraja djelatnost odvjetnika). Također su moguća ograničenja iz razloga javnog poretka, sigurnosti i zdravlja (kao i kod slobode kretanja radnika).

9. Objasnite ulogu sekundarnog prava za slobodu na poslovni nastan!Donošenje propisa za ostvarenje slobode poslovnog nastana predviđa zakonodavni program UEZ-a. od

velike važnosti pritom je obilje mjera za ujednačavanje pravnih propisa država članica, primjerice odredbe o harmonizaciji prava društava. Donošenje smjernica o međusobnom priznavanju dokaza o osposobljenosti predviđa UEZ. Donošenje harmonizacijskih smjernica za započinjanje i obavljanje samostalnih djelatnosti nalazi svoj temelj u UEZ, kao smjernice za djelatnost arhitekata, inženjera ili liječničkih zanimanja. Opća Smjernica o visokoškolskim diplomama odvaja harmonizaciju od profesionalne koordinacije te ju nadovezuje na opće standarde obrazovanja za zanimanja koja regulira država.

10. Objasnite pojam obrnute diskriminacije!Propisi prava Zajednice o slobodi kretanja osoba ne zabranjuju obrnuto diskriminiranje tj. diskriminiranje

vlastitih državljana. Štoviše, postojeće zabrane diskriminacije u okviru tržišnih sloboda pretpostavljaju taj inozemni ili prekogranični element. Kod prekograničnog korištenja tržišnih sloboda odredbe o slobodi kretanja štite i tuzemce, kao pri priznavanju dokaza o osposobljenosti i svjedodžbi stečenih u inozemstvu EZ-a.

Naprotiv, odredbe o slobodi poslovnog nastana nisu protivne obrnutoj diskriminaciji onda kada nemaju prekograničnog elementa. To je Europski sud jasno dao do znanja za zaključke o stručnoj kvalifikaciji kao u predmetu Aubertin. U toj odluci o prethodnom pitanju radilo se o jednom francuskom zakonu koji je propisivao diplomu frizera za rad frizerskih salona. No, prema jednoj smjernici EZ-a od toga su oslobođeni drugi državljani Unije koji su frizerski poziv dulje vrijeme obavljali u nekoj drugoj državi-članici, zbog olakšavanja slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga za frizere. Po mišljenju Europskog suda, države su ovlaštene prema vlastitim državljanima bez stručne prakse stečene u inozemstvu EU-a, ostati pri zahtjevu za posjedovanjem frizerske diplome.

18. SLOBODA PRUŽANJA USLUGA1. Što je predmet slobode pružanja usluga?

Sloboda pružanja usluga odnosi se na promet usluga s elementom prekograničnosti, a koje imaju obilježje naplativosti. Uz slobodu kretanja osoba, ima više funkciju popunjavanja praznina. Za razgraničenje od poslovnog nastana odlučujući je prolazni karakter usluga. Ova sloboda se primjenjuje u 3 varijante:

1. kao aktivna sloboda pružanja usluga u nekoj drugoj državi2. kao pasivna sloboda pružanja usluga putem primatelja u nekoj drugoj državi (npr. turisti)3. kad granicu prelazi samo usluga (npr. radio i tv emisije).

Ova sloboda također ne znači samo zabranu diskriminacije, već i sveobuhvatnu zabranu ograničenja. Ograničenja se mogu opravdati samo iz nužnih razloga od općeg interesa, te ukoliko su prikladna i neophodna za ostvarenje cilja.

Europski sud u predmetu Gephard, odlučivao je o slučaju odvjetnika koji nije mogao obaviti praksu u Italiji, budući je fakultet završio u Njemačkoj gdje je stekao i diplomu. Po pokrenutom postupku, Europski sud je utvrdio da njemačkom odvjetniku mora biti odobren rad u Italiji u skladu sa slobodom pružanja usluga.

2. Koja su dopuštena ograničenja slobode pružanja usluga?Prema UEZ-u na slobodu pružanja usluga se odgovarajuće primjenjuju ograničenja slobode poslovnog

nastana. Za opravdanje unutardržavnih ograničenja vrijede slični kriteriji kao i kod drugih tržišnih sloboda. Dakle, ograničenja su dopuštena ako služe općem interesu sukladnom Zajednici, ako se poduzimaju na nediskriminirajući način te ako su razmjerna (prikladna i potrebna). U okviru provjere razmjernosti kod aktivnog pružanja usluga (prelazak granice od strane davatelja usluge) te kod prelaska granice same usluge, bitnu ulogu igra činjenica postoje li već u izlaznoj državi dovoljni standardi za osiguranje zaštićenog interesa.

U interese koji mogu opravdati ograničenja ulazi osobito zaštita potrošača. Također državama se ostavlja široke mogućnosti ograničenja u pogledu zaštite određenih javnopravnih interesa, odnosno zaštite socijalnog poretka . Europski sud u predmetu Schindler, opravdao britansku zabranu lutrija zaštitom socijalnog poretka po mjeri sociokulturnih specifičnosti svake države članice).

Moguće opravdanje može biti i socijalna zaštita radnika. Tu Europski sud strogo kontrolira načelo razmjernosti. Npr. prema jednom njemačkom zakonu, dopušteno je stranim poduzećima pružanje građevinskih usluga i prekogranično ustupanje radnika samo ako su vezani uz njemačke kolektivne ugovore, što znači da nužno imaju poslovni nastan u Njemačkoj. Takve je propise Europski sud kvalificirao kao nerazmjerno ograničenje slobode pružanja usluga (jer to dovodi do prejakog utjecaja na tržište rada).

3. Objasnite ulogu sekundarnog prava za slobodu pružanja usluga!

57

Radi liberalizacije prometa usluga donesen je čitav niz smjernica za međusobno priznavanje stručnih diploma i dokaza o osposobljenosti, te radi koordinacije obavljanja profesije. Europski sud se usprotivio pokušajima nekih država članica da izmaknu slobodi pružanja usluga u interesu tržišnog natjecanja domaće strukovne grane.

Značajna je i Smjernica EZ o televiziji koja proširuje liberalizaciju u okviru slobode pružanja usluga na važan medijski sektor. Osnova smjernice je sloboda prijema i daljnjeg prenošenja tv-emisija iz drugih država-članica. Nadzor jedinstvenih standarda u tom području moraju imati u prvom redu države članice čijoj pravnoj vlasti podliježe predmetni TV_prikazivač ili uz koju TV-prikazivač inače ima najbližu vezu. Načelo slobodnog daljnjeg prenošenja televizijskih emisija s prvenstvom kontrole države porijekla (princip države emitiranja) vrijedi i za daljnje prenošenje televizijskih emisija putem kabela. No, u novije vrijeme se učvrstio princip države sjedišta (država u kojoj TV-prikazivač ima svoju glavnu upravu i gdje donosi odluku o ponudi programa).

19. SLOBODA KRETANJA KAPITALA I PLAĆANJA1. U čemu se sastoji sloboda kretanja kapitala?

Sloboda kretanja kapitala odnosi se na prekogranični transfer kapitala u novcu i stvarima, prvenstveno sa svrhom ulaganja i investiranja. Pritom je najznačajnija Smjernica EEZ-a koja obvezuje države-članice na uklanjanje ograničenja kretanja kapitala između stanovnika država-članica. Takva ograničenja su dopuštena samo da bi se spriječili prekršaji protiv pravnih propisa država, te da bi se postupkom prijavljivanja dobile administrativne ili statističke informacije, radi poreznog prava ili prava nadzora nad bankama. Europski sud pripisuje neposredni učinak obvezi državama članicama za uklanjanjem svih ograničenja kretanja kapitala, a obveznost izdavanja dozvola izvozu deviza dopušta samo u uskim granicama.

2. U čemu se sastoji sloboda kretanja plaćanja?Sloboda kretanja plaćanja ili tzv. "peta tržišna sloboda" je također zajamčena Ugovorom o EZ, a

prvenstveno služi očuvanju slobodnog unutarnjeg tržišta kod pružanja protučinidbi u vezi s prometom roba i prometom usluga.

20. PRAVNO UJEDNAČAVANJE1. Objasnite ujednačavanja propisa kao cilj UEZ!

Prema UEZ-u u ciljeve Zajednice ubraja se ujednačavanje unutardržavnih pravnih propisa u mjeri koja je potrebna za funkcioniranje zajedničkog tržišta. Time se otklanja indirektno narušavanje tržišnog natjecanja, koja se ogledaju u postavljanju različitih okvirnih uvjeta za gospodarsku djelatnost. Pravno ujednačavanje, tj. harmonizacija ili koordinacija zakonskih i upravnih propisa može ići do potpune prilagodbe, tj. potpunog ujednačavanja nekog pravnog područja, ili samo do određivanja nekih minimalnih standarda u pravu Zajednice.

2. U čemu je razlika između horizontalne i vertikalne harmonizacije?Kod horizontalne harmonizacije određuju se opći standardi (npr. za zaštitu zdravlja kod prehrambenih

proizvoda), a kod vertikalne se donose detaljni propisi (npr. o proizvodnji i sastavu nekih prehrambenih proizvoda).

3. Na koji način UEZ omogućuje ostvarenje harmonizacije propisa?UEZ omogućuje ostvarenje harmonizacije propisa kroz sekundarno pravo ovlaštenjem za donošenje

smjernica za ujednačavanje zakonskih i upravnih propisa država-članica koji izravno utječu na uspostavu ili funkcioniranje zajedničkog tržišta. Ovlaštenje harmonizacije dolazi u obzir samo onda kada se radi o uklanjanju zapreka unutarnjem tržištu, koje proizlaze upravo iz aktualnih ili potencijalnih zapreka u pravnim porecima država članica.

Osim toga Ugovor o EZ predviđa i mogućnost sklapanja međunarodnih sporazuma na području zaštite pojedinaca; kod pitanja dvostrukog oporezivanja, priznavanja društava, međusobnog priznavanja i ovrhe sudskih i arbitražnih odluka. Najznačajniji takav sporazum je Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti i izvršavanju odluka u građanskim i trgovačkim predmetima iz '86.g. s dopunskim protokolima. Uredbom Vijeća je sadržaj te konvencije pretvoren u neposredno važeće pravo Zajednice – Uredba Brisel I.

21. POLJOPRIVREDA1. Što je cilj zajedničke agrarne politike?

Cilj zajedničke agrarne politike je prema UEZ-u:1. povećati produktivnost u poljoprivredi1. osigurati poljoprivrednoj zajednici pristojan životni standard2. stabilizirati tržišta3. osigurati opskrbu4. osigurati primjerene cijene za potrošače

2. Objasnite značajke zajedničke agrarne politike?Načelno, propisi o uspostavi zajedničkog tržišta se primjenjuju i na poljoprivredne proizvode, ukoliko

Ugovorom o EZ nije drugačije određeno. Time temeljne tržišne slobode načelno vrijede i za poljoprivredno tržište.

58

No, instrumenti za ostvarenje zajedničke agrarne politike su bitno obilježeni intervencionističkim mjerama. Različite vrste obuhvaćaju spektar od određivanja jednostavnih standarda kvalitete preko subvencija do potpunog sustava cijena. Pogotovo je specifičan tzv. "tržišni poredak" za većinu poljoprivrednih proizvoda, pogotovo žitarica.

Sustavi cijena za tržišne poretke ciljaju na ujednačavanje razine cijena unutar Zajednice i na sigurnost prihoda za poljoprivrednike. Kod sustava cijena za žitarice ključnu ulogu prije početka žrtve ima određena ciljna cijena kao orijentir za daljnji razvoj cijena. Ciljna cijena je do 1995.g. činila osnovu za obračunavanje praga cijene. Prag cijene je predstavljao najmanju cijenu po kojoj su se mogli uvoziti poljoprivredni proizvodi iz trećih zemalja. Proizvodima koji su uvezeni ispod praga cijene nametana su davanja u visini razlike. Taj sustav s tzv. pragom cijene je ukinut u vezi s reformom svjetskog trgovinskog poretka (tzv. GATT reforma), te zamijenjen novim režimom sa fiksnim carinama. U okviru Zajednice određene su tzv. "interventne cijene" kojima je cilj osigurati stabilnu razinu cijena. Države-članice osnivaju svoje Agencije za tržišne intervencije koje otkupljuju poljoprivredne proizvode po interventnoj cijeni. Radi promicanja izvoza jamče se potpore (izvozne naknade).

22. SUSTAV TRŽIŠNOG NATJECANJA1. Objasnite značajke čl. 81. UEZ – zabrana kartela!

Ugovor o EZ-u u čl. 81. sadrži generalnu klauzulu koja zabranjuje sve sporazume između poduzeća, odluke udruga poduzeća i usklađene načine djelovanja koji bi mogli utjecati na trgovinu između država-članica i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja unutar zajedničkog tržišta. Ta je zabrana konkretizirana cijelom listom zabranjenih načina djelovanja.

Za usklađena djelovanja tipično je da ona počivaju na svjesnoj suglasnosti volja te se prema vani predstavljaju kao jedinstveno djelovanje. Ova zabrana ne obuhvaća sva usklađena djelovanja koja su u okvirima ugovorne suradnje, već oblike koji uzrokuju znatno narušavanje međudržavne trgovine.

Ova klauzula ne zabranjuje samo kartele tj. horizontalna ograničavanja tržišnog natjecanja, znači suradnju poduzeća koja konkuriraju na istom tržištu, već i vertikalna ograničenja, znači ugovorne odnose među partnerima koji ne djeluju na istoj gospodarskoj razini te zbog toga ne stoje u međusobnom odnosu tržišnog natjecanja. Tu spadaju dogovori koji ograničavaju tržišno natjecanje između proizvođača i posrednika u prodaji, kao ugovori o isključivoj distribuciji ili ugovori o dugoročnoj isporuci.

Klauzula vrijedi neposredno samo za poduzeća, a ne za zakone i druge mjere država-članica, no ipak i države mogu prekršiti svoje obveze prema ugovoru ako poduzećima nalože sklapanje kartelskih sporazuma ili na drugi način potiču takve sporazume ili prenesu odgovornost za ograničavanja tržišnog natjecanja na privatne poduzetnike.

Sporazumi koji sprječavaju tržišno natjecanje i koji potpadaju pod zabranu automatski su ništavi, znači nije potrebna posebna upravna odluka.

2. Koje su sve iznimke moguće u odnosu na načelnu zabranu kartela?Prema UEZ-u, Komisija može pojedine sporazume ili vrste (grupe) sporazuma između poduzeća, odluke

udruga poduzeća i usklađeno djelovanje izuzeti od zabrane kartela oslobađanjem, ako te mjere doprinose poboljšanju proizvodnje ili distribucije roba, ili promicanju tehničkog ili gospodarskog napretka. Formalne i pojedinačne iznimke za konkretne sporazume (kao ugovori željezničkih poduzeća o korištenju kanala tunela) su rijetke, značajnije su grupne iznimke koje se donose kao uredbe Komisije na temelju ovlaštenja Vijeća. Time su obuhvaćeni:

ugovori o isključivoj distribuciji, ugovori o trgovinskim zastupnicima i ugovori o isključivoj nabavi.

Od aktualnog interesa je izuzimanje određenih grupa sporazuma o tehnološkom transferu. Ova uredba i iznimkama treba promicati tehnološki transfer putem ugovora o licencama i know-how ugovora.

3. Objasnite značajke čl. 82. UEZ – zabrana zloupotrebe!Čl. 82. UEZ-a zabranjuje zlouporabu vladajućeg položaja jednog ili više poduzeća na zajedničkom tržištu

ili u njegovom značajnom dijelu, ukoliko bi mogla utjecati na trgovinu između država-članica. Prema shvaćanju Europskog suda, "vladajući položaj" predstavlja gospodarsku tržišnu snagu poduzeća koja tom poduzeću može omogućiti da se ponaša neovisno o svojim konkurentima, kupcima i potrošačima, i tako sprječava ili ograničava održavanje djelotvornog tržišnog natjecanja. Za postojanje takvog položaja odlučujući kriteriji su – struktura poduzeća, sustav dobavljača, udjeli na tržištu i uvjeti za pristup tržištu.

Pored posljedica zabrane koje proizlaze prema pravu Zajednice i nacionalno pravo može sankcionirati takve zlouporabe vladajućeg položaja na tržištu, kao ništavost sporazuma koji na tome počivaju.

Europski sud je iz te zabrane zlouporabe vladajućeg položaja na tržištu izveo i obvezu poduzeća s vladajućim položajem da, pod posebnim okolnostima, opskrbljuju poduzeća koja se s njima tržišno natječu. Presudna je odluka u predmetu Comercial Solvens Cooperation. U tom je slučaju proizvođač sirovina za proizvodnju lijekova protiv TBC-a s vladajućim položajem na tržištu, prekinuo daljnje isporuke jednom kupcu nakon što je odlučio sam proizvoditi lijekove. Drugo je poduzeće bilo ovisno o daljnjoj isporuci nakon što je drugdje presahnuo izvor nabave sirovina. Europski je sud u uskrati isporuke vidio zlouporabu tržišnog natjecanja na tržištu sirovina.

59

Naime, postoji mišljenje da ugovorno tržišno natjecanje uopće nije moguće bez ponude određenih činidbi vladajućih poduzeća na tržištu (posebno kada se radi o opskrbi energijom i telekomunikacijskim mrežama). Tu je znatno utjecala jedna doktrina "essential facilities"; zagovara otvaranje određenih uređaja ako su konkurenti o tome ovisni. No, takva prisilna ponuda za sunatjecatelje znači i zahvat u poduzetničku slobodu, stoga je novija sudska praksa istakla da se takav zahtjev takmaca od vladajućih poduzeća može kretati u vrlo uskim granicama, osim ako se ne radi o prirodnom monopolu ili o mrežama vezanim na vodove (struja i plin).

Novija sudska praksa Europskog suda u određenim slučajevima izvodi iz zabrane zlouporabe vladajućeg položaja na tržištu ograničavanje ostvarivanja prava industrijskog vlasništva.

4. Objasnite nadležnost i upravni postupak u pogledu zaštite tržišnog natjecanja!

Upravni postupak na razini Zajednice radi provedbe prava o kartelima reguliran je Uredbom o kartelima. Za upravnu provedbu je nadležna Komisija, odnosno njezina generalna direkcija za tržišno natjecanje. No postoji i supsidijarna nadležnost nacionalnih tijela vlasti, koja traje sve dok Komisija ne pokrene upravni postupak. Jedino za određivanje iznimki od zabrane kartela isključivo je nadležna Komisija.

Veliku ulogu u praksi imaju jednostavni upravni dopisi u kojima Komisija priopćava sudionicima da s obzirom na iznesene činjenice ne vidi povod da se umiješa protiv prijavljenog sporazuma tzv. „negativni atest“. Samom prijavom sporazuma od strane sudionika Komisiji prestaje supsidijarna nadležnost nacionalnih tijela za tržišno natjecanje za povredu zabrane kartela.

Ako Komisija utvrdi povredu odredbi o zabrani kartela ili zabranu zlouporabe vladajućeg položaja, može poduzećima naložiti obustavu takvog postupanja i kao sankciju odrediti novčane kazne (do milijun eura, a i više – do 10% godišnjeg prometa poduzeća), zbog kažnjavanja zabranjenog ograničavanja tržišnog natjecanja.

U okviru tog upravnog postupka Komisija ima znatne istražne ovlasti. Ona može od nacionalnih vlada i tijela državne uprave, kao i od poduzeća i udruga poduzeća zahtijevati obavijesti, neke provjere, vršiti neposredan uvid u poslovne prostore... U odnosu na poduzeća i udruge poduzeća, Komisija raspolaže opsežnim nadležnostima preispitivanja. Kod vršenja ovih istražnih ovlaštenja vrijedi načelo razmjernosti.

5. Da li se pravo tržišnog natjecanja primjenjuje ekstrateritorijalno? Objasnite!Pravo tržišnog natjecanja primjenjuje se ekstrateritorijalno. Europski sud slijedi široko shvaćanje

teritorijalnog odnosa pri ograničavanju tržišnog natjecanja. Zabrana kartela i zabrana zlouporabe obuhvaća sve radnje koje ograničavaju tržišno natjecanje i koje proizvode učinak na zajedničkom tržištu ili su upravljene na takav učinak. U predmetu Zellstoff, Europski sud je prihvatio i naveo da se ne radi samo o tome gdje kartel nastaje, nego više o tome gdje se provodi.

Aktualnost primjene uredbe EZ-a o tržišnom natjecanju na spajanja izvan Zajednice, pokazali su rasprave o spajanju američkog proizvođača aviona Boeinga i europskog McDonnel Douglas, kada je Komisija odbila spajanje zbog učinka na europski sustav tržišnog natjecanja, budući im je značajan konkurent bio Airbus-Konsortium. Vlada SAD-a je tada gotovo prijetila trgovinskim ratom, pa je na kraju uspio sporazum između Boeinga i EZ-a, te je Komisija odobrila spajanje, ali uz neke važne uvjete (Naime, Europska komisija i američko tijelo nadležno za kartel sklopili su Sporazum o kooperaciji – vezano uz pravo kartela).

6. Objasnite značajke čl. 86. UEZ-a – javna poduzeća!I za javna poduzeća načelno vrijede pravila o tržišnom natjecanju. To su poduzeća na koje javna vlast

ima vladajući utjecaj (kroz ugovorne ili zakonske odredbe o djelatnosti poduzeća, ili samim sudjelovanjem javne vlasti. Npr. to je poduzeće čiji je jedini dioničar država; njemačka željeznica). Propis UEZ-a o javnim poduzećima primjenjuje pravila tržišnog natjecanja u načelu i na poduzeća kojima države članice daju posebna ili isključiva prava (npr. isključive licence s utvrđenim rokom).

Novija sudska praksa nastoji proširiti područje primjene propisa o tržišnom natjecanju i na obavljanje klasičnih državnih funkcija ako nositelj upravne vlasti s ponudom usluga stupa u tržišno natjecanje s privatnim poduzećima (npr. zavod za socijalno osiguranje nudi i dodatno mirovinsko osiguranje koje je slično privatnom životnom osiguranju, pa je Europski sud takav zavod kvalificirao kao poduzeće).

Po UEZ, poduzeća kojima je povjereno obavljanje službi od općeg gospodarskog interesa ili službe koje su po svojoj prirodi monopoli koji stvaraju prihod – podliježu pravilima o tržišnom natjecanju, u mjeri u kojoj primjena tih odredbi ne sprječava obavljanje, pravno ili stvarno, posebnih zadaća koje su im dodijeljene. Pravo tržišnog natjecanja EZ osobito potiskuje posebna prava javnih poduzeća onda kada ona kolidiraju sa standardima učinkovitog pružanja usluga te ne ispunjavaju potrebe modernog tržišta.

Za opravdanje ograničavanja tržišnog natjecanja u korist javnih poduzeća, Europski sud uvijek vodi brigu o tome je li ono razmjerno obavljanju javnih zadaća.

7. Objasnite odnos prava tržišnog natjecanja Zajednice i nacionalnog prava!Odnos između prava tržišnog natjecanja EZ-a prema odredbama o tržišnom natjecanju nacionalnih

pravnih poredaka je samo u pojedinim slučajevima izričito reguliran. Npr. u području spajanja poduzeća, Uredba o kontroli koncentracije propisuje da države ne primjenjuju svoje pravo na spajanja s europskim elementom. Posebno je problematično ako nacionalno pravo zabranjuje neko djelovanje koje je po pravu Zajednice dopušteno. No, države imaju obvezu lojalne implementacije, znači da nacionalno pravo mora uzeti u obzir vrednovanje koje stoji iza iznimke zabrane kartela UEZ-a. Dok traje pred Komisijom postupak povodom zahtjeva nekog poduzeća za oslobođenjem od zabrane kartela, nacionalno tijelo se treba uskladiti s Komisijom ili prekinuti postupak. Prema Europskom sudu, primjena nacionalnog prava konkurencije dopuštena je samo uz

60

pravo Zajednice, ako ne utječe na jedinstvenu primjenu prava Zajednice o kartelima, niti na učinkovitost donesenih mjera za provedbu toga prava. Kada su ista djelovanja zabranjena i po jednom i drugom pravu, moguće su i dvostruke sankcije. No, trebalo bi uračunati raniju odluku o sankciji u zajedničku, po načelu razmjernosti i pravednosti.

8. Objasnite reguliranje problematike državnih potpora u UEZ!UEZ sadrži načelnu zabranu potpora koje narušavaju tržišno natjecanje. Time su obuhvaćene sve

dobrovoljno dodijeljene činidbe države koje povlašćuju neko poduzeće bez adekvatne protučinidbe, te time narušavaju tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu. Kad su u pitanju javna poduzeća, opravdanje može biti opći interes, ali se javne povlastice moraju usko držati okvira potreba.

Komisija upućuje kod državnih pogodnosti na mjerilo rentabilnosti orijentiranog investitora koji racionalno radi pod tržišnim uvjetima. Ako neka državna davanja ne odgovaraju takvim racionalnim očekivanjima dobiti (kao davanje državnog jamstva bez protučinidbe poduzeću koje je u nevolji), to upućuje na karakter potpore. Pogodnosti za javnokreditne institucije ispunjavaju obilježja potpore.

UEZ sadrži i značajne propise o nadzoru nad državnim potporama. Od velikog praktičnog značaja za nove (odobrene nakon stupanja na snagu UEZ-a) je postupak prijave, koji obvezuje nacionalna tijela da provode postupke prethodnog ispitivanja prije same Komisije. Prema praksi Europskog suda, povreda te obveze ima za posljedicu nevaženje pravnih akata za provedbu mjera potpore, čak i kad bi Komisija kasnije proglasila te akte sukladnima pravu Zajednice (Europski sud u predmetu Federation Nationale du Commerce Exterieur des Produits Alimentaires). Ako nije proveden postupak prijave, može doći i do obveze povrata već primljene potpore i poduzeće se tu ne može pozivati na zaštitu legitimnih očekivanja. Znači, poduzeće se mora brinuti o tome da li se nacionalna tijela, pri davanju potpore, pridržavaju prava Zajednice.

23. TRGOVINSKA POLITIKA1. Objasnite karakteristike trgovinske politike UEZ!

Zajednička trgovinska politika regulirana je Ugovorom o EZ; u stvari pritom se radi o vanjskotrgovinskoj politici. Od velike je važnosti za zajedničku trgovinsku politiku Uredba EEZ-a o definiranju zajedničkih izvoznih pravila koja navodi načelo slobode izvoza. (…izvoz EEZ u treće zemlje je slobodan, a to znači da ne podliježe količinskim ograničenjima, uz iznimku onih koji se primjenjuju u skladu s propisima ove Uredbe.) Posebne odredbe vrijede za mjere koje se mogu poduzeti protiv nedostatka životno važnih dobara. Osim toga, države-članice mogu uvesti količinska ograničenja koja su opravdana zbog: razloga javnog morala, poretka i sigurnosti, za zaštitu života i zdravlja ljudi, životinja i biljaka, nacionalnog kulturnog dobra od umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti, te intelektualnog, industrijskog i trgovačkog prava vlasništva.

Trgovinskopolitička nadležnost Zajednice ima isključiv karakter, iz toga proizlazi da trgovinskopolitičke mjere neke države članice kao ograničavanja trgovinskog prometa s trećim državama načelno ne smiju biti donesene u nacionalnom pojedinačnom djelovanju. Države članice smiju donositi vlastite trgovinsko-političke mjere samo kada imaju specijalno ovlaštenje Komisije, ili ako su takve mjere dopuštene posebnim propisom, Uredbom EZ ili međunarodnim ugovorom EZ, ili se prema posebnim propisima mogu opravdati.

U području zajedničke trgovinske politike, države članice ne mogu promet dobara sa trećim državama podvrgnuti ograničenjima podvrgnutim pravom Zajednice. To vrijedi i onda kada iza tih ograničenja stoje razlozi vanjske i sigurnosne politike.

Bitna karakteristika trgovinske politike UEZ-a je i zajednička carinska tarifa prema trećim državama, što je konstitutivni element carinske unije. Postojanje zajedničkih vanjskih carina razlikuje carinsku uniju od zone slobodne trgovine. Suverenitet nad carinskom tarifom ima isključivo EZ (utvrđivanje uvoznih davanja i njihovih visina). U pogledu svjetskog gospodarstva UEZ prihvaća ukidanje carinskih zapreka u međunarodnom trgovinskom prometu.

Carinske stope Zajedničke carinske tarife proizlaze iz ugovornih odredbi u GATT-u ili drugih trgovinskih sporazuma. Privilegiranim trgovinskim partnerima EZ omogućava posebno sniženje carina – to su afričke, karipske i pacifičke države (ugovor iz Lomea), te pridružene države srednje i istočne Europe ("europski sporazum"). Opće carinsko pravo sažeto je u Carinskom kodeksu,čime je i kodificirano ovo područje upravnog postupovnog prava EZ.

24. GOSPODARSKA I MONETARNA POLITIKA: GOSPODARSKA I MONETARNA UNIJA1. Kojom su izmjenom primarnog prava Zajednice uvedene gospodarska i monetarna politika u UEZ?

Ugovor iz Maastrichta o EU uveo je u Ugovor o EZ usku koordinaciju gospodarskih politika država-članica u pogledu proračunske discipline, te program usklađivanja monetarne politike, s ciljem gospodarske i monetarne unije.

2. Na čemu se temelji gospodarska i monetarna unija? Objasnite.Go0spodarska i monetarna unija temelji se na dva stupa: usklađivanju gospodarske politike (putem

Vijeća ministara gospodarstva i financija), te kroz vršenje monetarnih ovlaštenja od strane Europske središnje banke u sprezi s nacionalnim središnjim bankama (Europski sustav središnjih banaka).

3. Nabrojite temeljne ciljeve gospodarske i monetarne unije prema UEZ!

61

Osnovni cilj gospodarske i monetarne unije je stvaranje stabilne valute uz zdravo financijsko stanje država-članica. Ugovorni koncept navodi pet temeljnih točaka:

stvaranje potpuno nezavisne Europske središnje banke, osiguranje stabilnosti cijena kao prvenstveni cilj Zajednice, stanje konvergentnosti kao uvjet pristupanja monetarnoj uniji, rajno pridržavanje proračunske discipline, isključiva odgovornost države-članice za svoje obveze.

4. Ukratko objasnite ugovorne osnove gospodarske politike!Prema UEZ, države članice dužne su svoju usklađenu gospodarsku politiku usmjeriti ostvarivanju ciljeva

Zajednice. Orijentacijska točka gospodarske politike država članica je načelo otvorenog tržišnog gospodarstva sa slobodnim tržišnim natjecanjem koje treba promicati učinkovitu raspodjelu sredstava. Koordinaciju gospodarske politike država provodi Vijeće. Pri tome ne dolazi do oslobađanja država članica od odgovornosti za gospodarsku politiku Zajednice. Posebice samostalno odgovaraju države članice za vlastite obveze (načelo no bail-out)

Za opće smjernice gospodarske politike nadležno je Vijeće ministara gospodarstva i financija (tzv. ECOFIN-Vijeće). Neformalne gospodarsko-političke odluke donose se u užem krugu ministara samo onih država koje sudjeluju u monetarnoj zajednici (njih 12).

Od središnjeg je značaja za usklađenu gospodarsku politiku dužnost država izbjegavati prekomjerni državni deficit i pridržavati se utvrđenih standarda proračunske discipline. Postizanje proračunske discipline predstavlja bitnu osnovu monetarne unije. U pogledu proračunske discipline, uzima se u obzir odnos državnog deficita, te stanja državnog duga prema BDP-u države. Državni deficit ne smije prijeći 3% BDP-a, a državni dug 60%. U slučaju prekomjernog deficita predviđen je niz mjera koje Vijeće može poduzeti (čak do sankcija).

5. Što je to pakt o rastu i stabilnosti?Pakt o rastu i stabilnosti je sporazum o proračunskoj stabilnosti i uravnoteženom ekonomskom rastu

kojeg je Europsko vijeće zaključilo 1997. u Amsterdamu. On sadrži tri komponente: Rezoluciju Europskog vijeća o Paktu rasta i stabilnosti Uredbu EZ o izgradnji proračunske kontrole i koordinaciji gospodarskih politika Uredbu EZ o ubrzanju i pojašnjenju postupka u slučaju prekomjernog deficita – uveden je etapni mehanizam

proračunske kontrole koji u krajnjoj liniji uvodi sankcije protiv države koja sudjeluje u zajedničkoj valuti, a opetovano krši proračunsku disciplinu. Kao sankcija se određuje beskamatni polog koji može iznositi do 0.5% BDP-a . Kod ustrajne povrede proračunske discipline, tj. ako se proračunski deficit ne smanji u daljnje 2 godine, polog se zamjenjuje globom. Vijeće može poduzimati i dr. mjere.

Učinkovitost ovog Pakta je sporna, jer koji je smisao sankcija protiv gospodarstva države ako je ono ionako pred propašću? Te sankcije zapravo imaju veći učinak samo kao prijetnja, nego što bi imala učinak primjena.

6. Ukratko objasnite ugovorne osnove monetarne unije!Ugovor iz Maastrichta uveo je u UEZ program za postupni prelazak monetarne politike u nadležnost

Zajednice, što je dovelo do stvaranja monetarne unije s jedinstvenom europskom valutom i Europskom središnjom bankom, koja (uz sudjelovanje središnjih banaka država-članica), ima najviše monetarne ovlasti u Zajednici.

Za politiku tečajeva u odnosu na valute zemalja izvan te monetarne zajednice, nadležno je Vijeće. Ovaj program daje Ugovoru iz Maastrichta revolucionarni značaj, budući da pozajedničenje najviših monetarnih ovlasti zadire snažnije u državnopravnu samostalnost država članica, nego u dosad prenesene ovlasti. Pravo Zajednice na taj način duboko zadire u oblikovanje tržišta rada i politiku rasta kao i u različite oblasti socijalne politike.

UEZ definira monetarnu uniju i kao zajednicu stabilnosti, znači kao zajednicu čiji je prvenstveni cilj održavanje stabilnosti cijena. Za cjelokupno gospodarsko djelovanje Zajednice obveza osiguranja stabilnosti cijena može se smatrati temeljnom normom ukupnog poretka Zajednice. Odredba UEZ-a određuje kao usmjeravajuća načela gospodarske i socijalne politike:

stabilne cijene, zdrave javne financije, monetarni uvjeti i održiv sustav plaćanja.

7. Ukratko objasnite institucionalni sustav monetarne unije!Institucionalni sustav monetarne unije čine Europski sustav središnjih banaka (ESSB) i Europska

središnja banka (ESB), osnovani prije treće etape monetarne unije, a preuzeli ovlaštenja od 1.1.1999.g. Europski sustav središnjih banaka sastoji se od Europske središnje banke koja ima status pravne osobe i nacionalnih središnjih banaka. Nacionalne središnje banke:

posluju u skladu sa smjernicama i napucima ESB-a; upisuju kapital prema utvrđenom ključu u Statutu ESB-a, i to samo središnje banke onih država članica

koje ispunjavaju potrebne uvjete za uvođenje jedinstvene valute uplaćuju udio kapitala; opskrbljuju ESB deviznim rezervama u protuvrijednosti od 50 milijardi €

Guverneri nacionalnih središnjih banaka ostaju uz potpunu nezavisnost kao predstavnici državnih tijela podčinjeni ustavnopravnim vezama svoje zemlje.

62

8. Kako funkcionira ESSB?Europski sustav središnjih banaka (ESSB) se sastoji od Europske središnje banke (ESB) i nacionalnih

središnjih banaka. ESSB ima 2 glavna tijela:1. Izvršni odbor ESSB-a - sastoji se od predsjednika, potpredsjednika i još četiri člana, koji se imenuju na 8

godina uz suglasnost država-članica (šefova država ili vlada). 2. Vijeće ESSB-a - čine Izvršni odbor ESSB-a i guverneri nacionalnih središnjih banaka (načelo "one state,

one vote" ). Izvršni odbor vodi monetarnu politiku prema napucima i odlukama Vijeća ESSB-a. Guverneri, kao

predstavnici državnih tijela potpuno neovisni u radu, njihova brojčana dominantnost u Vijeću daje tom cijelom sustavu decentralizirajući karakter. Proširenom Vijeću pripadaju i guverneri NSB-a onih država koje nisu u monetarnoj uniji (Švedska, Danska, Britanija), no imaju samo ograničena ovlaštenja.

ESB ima isključivo pravo odobriti izdavanje novčanica unutar Zajednice, a mogu ih izdavati ESB i NSB i one su jedino zakonito sredstvo plaćanja u monetarnoj zajednici. Osim toga, vodi poslove otvorenog tržišta i kreditne poslove, te donosi odluke o najnižim rezervama.

ESB i nacionalne središnje banke, kao i članovi njihovih tijela koji donose odluke, djeluju potpuno nezavisno od institucija ili tijela Zajednice kao i od vlada država članica.

9. Što je Europski monetarni sustav?Europski monetarni sustav (EMS) osnovan je još 1979.g. kao prethodna etapa zajedničke valute. Jezgru

EMS-a čini jedinstvena europska valuta koja se prije nazivala ECU (European Currency Unit), kao košara valuta država-članica, koja predstavlja referentnu veličinu za mehanizam valutnih tečajeva EMS-a (1ECU=2DM). Danas je to euro.

Za valutni tečaj države koja sudjeluje u EMS-u postoji srednji tečaj prema ECU, koji se može mijenjati samo uz uzajamnu suglasnost svih država-članica i Komisije. EMS uspostavlja valutni tečaj s određenim marginama fluktuacije, pri čijem prekoračenju ima uslijediti obvezna intervencija središnje banke. Švedska i V. Britanija nisu sudjelovale u mehanizmu valutnih tečajeva EMS-a.

Početkom treće, posljednje etape monetarne unije, vijeće je usvojilo tečajeve koji su neopozivo utvrđeni za pojedine valute, a po kojima će ECU zamijeniti te valute. 1995.g. je Vijeće za tu valutu utvrdilo novi naziv "euro". Tako nastaje novi mehanizam valutnih tečajeva koji treba upravljati odnosom valuta koje su ostale izvan euro-zone.

10. Ukratko objasnite etape realizacije gospodarske i monetarne unije!Postoje tri etape realizacije gospodarske i monetarne unije

Prva etapa je započela 1.7.1990.g. i bila je povezana s potpunom liberalizacijom kretanja kapitala. Druga etapa je započela 1.1.1994.g. kad je osnovan Europski monetarni institut (EMI) kao preteča ESB-a.

EMI je mao je svojstvo pravne osobe i sjedište u Frankfurtu na Maini. Trebao je :1) pojačati suradnju nacionalnih središnjih banaka 2) pojačati koordinaciju monetarnih politika država-članica kako bi se osigurala stabilnost cijena, 3) nadzirati funkcioniranje EMS-a te 4) olakšati korištenje ECU-a.

Osim toga, bitno je sudjelovao u pripremi treće etape. Za ulazak u treću etapu preciziran je vremenski plan, povezan s određenim materijalnim kriterijima kao što

su: kriteriji konvergencije, pitanje rokova i postupka te različitog položaja određenih država-članica u ostvarenju gospodarske i monetarne politike.

11. Što su to kriteriji konvergencije?To su kriteriji koji predstavljaju preduvjet za ostvarenje monetarne unije, a ima ih četiri.

1. postizanje visokog stupnja stabilnosti cijena - prosječna stopa inflacije države-članice ne smije prelaziti više od 1,5% stope inflacije u trima zemljama s najstabilnijim cijenama. Ta stopa se utvrđuje indeksom potrošačkih cijena.

2. održivost financijskog položaja države - obuhvaća odnos proračunskog deficita i javnog duga prema bruto društvenom proizvodu. Dopušteni deficit najviše 3% BDP-a, a javni dug – maksimalno do 60% (RH sada 50%).

3. stabilnost deviznog tečaja - država članica mora poštivati tzv."normalnu fluktuaciju" predviđenu u okviru EMS-a tijekom barem dvije godine prije ulaska u monetarnu uniju, te ne smije devalvirati svoju valutu u odnosu na valute država članica

4. kriterij kamata - proizlazi od dugoročne nominalne kamate koja ne smije prelaziti više od 2% kamatne stope triju zemalja s najstabilnijim cijenama. Mjerodavne su kamate za dugoročne državne zajmove.

Ti su kriteriji razrađeni u Protokolu o kriterijima konvergencije u prilogu Ugovora o EU i predstavljaju bitne parametre za prognozu stabilnosti (osobito 1. i 2. kriterij).

12. Objasnite rokove i postupak realizacije treće etape gospodarske i monetarne unije!

Temeljem izvješća Komisije i na preporuku Europskog monetarnog instituta, kao i na preporuku Komisije, Vijeće ministara financija i gospodarstva kvalificiranom većinom prosuđuje u kojoj mjeri neka država , s obzirom na kriterije konvergencije, ispunjava nužne pretpostavke za uvođenje jedinstvene valute. Na osnovi te prosudbe Vijeće donosi preporuku koja se, uz mišljenje Europskog parlamenta, dostavlja Vijeću u

63

sastavu šefova država i vlada, a ono donosi konačnu odluku. Prema UEZ-u preporuka Vijeća ministara predstavlja osnovu za donošenje konačne odluke. Naprotiv, dužno uvažavanje izvješća Komisije i Europskog monetarnog instituta kao i stava Europskog parlamenta imat će značenje samo u iznimnim slučajevima.

Vijeće u sastavu predsjednika država i vlada, je na Briselskom zasjedanju u svibnju 1998. u posebnom protokolu o prelasku u treću fazu gospodarske i monetarne unije odlučilo o neopozivom prelasku Zajednice (11 država) u treću etapu gospodarske i monetarne unije.

Treća etapa počela je 1.1.1999. istog su dana neopozivo utvrđeni tečajevi za valute država članica koje sudjeluju u trećoj etapi, te po kojim tečajevima zajednička valuta mijenja te valute. Ujedno nastaje jedinstvena valuta zvana euro. Vijeće je usvojilo tečajeve jednoglasnom odlukom država članica. U toj odluci ne sudjeluju države članice za koje vrijedi posebno pravilo. Prilikom donošenja ove (i samo ove) odluke postojalo je svojevrsno pravo veta pojedine države članice.

13. Objasnite različite položaje država članica u ostvarenju gospodarske i monetarne unije!

Kod različitog položaja država članica u ostvarenju gospodarske i monetarne unije razlikuju se države članice sa odstupanjem ili sa posebnim statusom.

Treća etapa počela je 1.1.1999.g. s 11 država-članica, bez: Danske, Grčke, Velike Britanije i Švedske. Velika Britanija je posebnim protokolom na Ugovor iz Maastrichta pridržala pravo slobodne odluke o tome da li će pristupiti trećoj etapi, ostala je izvan euro-zone i čeka njen razvitak. Danska je također to odgodila iskoristivši mogućnost nepristupanja trećoj etapi do podnošenja zahtjeva za pokretanje postupka. Švedska želi i u budućnosti ostati izvan monetarne unije, a Grčka nije ispunila uvijete konvergencije (visok deficit i glavni dug). Međutim, u međuvremenu je popravila konvergenciju pa je primljena u euro-zonu 2001.g. odlukom o ukidanju posebnog statusa Grčke.

Italija, Grčka i Belgija predstavljaju tešku hipoteku za euro-zonu, jer ne ispunjavaju uvjete konvergencije, ali su primljene konsenzusom država-članica.

Postoje i države-članice s odstupanjem ili posebnim statusom, te se na njih ne primjenjuju neke ugovorne odredbe, a to su države koje ne ispunjavaju uvjete za uvođenje jedinstvene valute. Njima se ne mogu nametnuti sankcije zbog proračunskog deficita, zadržavaju nadležnost izdavanja novčanica, njihove NSB zadržavaju svoje monetarne ovlasti, i ne sudjeluju u izvršnom odboru ESB. To su Danska, Švedska i Britanija. Za njihovu valutu je utvrđen srednji tečaj u odnosu na euro. Deset novih država također ostaje izvan euro zone.14. Objasnite položaj SR Njemačke u ostvarenju gospodarske i monetarne politike!

Njemački Savezni Ustavni sud je u "Maastrichtskoj presudi" svojim tumačenjem stupnjevanog sudjelovanja Savezne vlade i Bundestaga (donji dom), pri pojedinim koracima koji vode ka uspostavi gospodarske i monetarne unije, izrazio svojevrsni "parlamentarni pridržaj". Istaknuo je da se Njemačka ratifikacijom UEU ne podvrgava neopozivo monetarnoj uniji, već samo otvara put postupnoj daljnjoj integraciji koja ovisi o pretpostavkama ili naknadnoj suglasnosti Savezne vlade na koju Parlament može utjecati.

Znači Njemačka se može povući iz tog ugovornog združivanja monetarne vlasti – u slučaju propasti monetarne unije. Parlament je donio Rezoluciju o gospodarskoj i monetarnoj uniji u kojoj se njemački Bundestag proglašava čuvarem kriterija stabilnosti iz Maastrichtskog ugovora. Njome je glasovanje Savezne vlade pri donošenju odluka u pitanjima monetarne unije uvjetovano i odobrenjem Bundestaga. Ustavni sud je podržao taj koncept parlamentarne suodgovornosti.

15. Objasnite mogućnost istupanja država članica iz gospodarske i monetarne unije!

Takva mogućnost nije predviđena Ugovorom o EZ-u i malo je vjerojatna. UEZ polazi od "nepovratnosti" monetarno-političkog integracijskog procesa, pogotovo prelaskom u njegovu treću etapu. No, njemački ustavni sud je npr. u svojoj Maastrichskoj presudi naglasio i tu mogućnost- istupanja Njemačke iz tog procesa u slučaju propasti stabilizacijskog cilja.

U bankarskim krugovima se raspravlja o mogućnosti kasnijeg istupanja pojedinih država članica iz proračunske discipline koja postaje nadmoćna. Morat će se dopustiti izlazak neke države ako je o tome postignut konsenzus, a bez formalne izmjene Ugovora. Prema Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora, i jednostrano napuštanje države je zamislivo u slučaju osnovane i nepredviđene promjene okolnosti (omjera), ako bi daljnji ostanak u monetarnoj zajednici za tu državu postao neprihvatljiv. U tom slučaju ona se ne može samo tako vratiti na svoju staru valutu prije eura, već dobiva novu nacionalnu valutu koja ovisi o priznanju EZ, članica EU i trećih zemalja.

16. Objasnite postupak promjene valuta!Proces monetarnih promjena događa se u tri faze: Faza A – Pokrenuta odlukom Vijeća šefova država i vlada, na Bruxelleskoj konferenciji 1998., o

ulasku u 3. etapu gospodarske i monetarne unije od 1.1.1999 s 11 država sudionica. Faza B – Stvarni početak monetarne unije od 1.1.1999.g. s utvrđenjem tečajeva valuta koje ulaze u

monetarnu uniju, te preuzimanje monetarno-političkih ovlasti Europske središnje banke i ESSB-a. Umjesto valutne košare ECU-a, stupio je euro kao samostalna valuta Unije. Još uvijek postojeće nacionalne valute su samo različite tiskovine jedinstvene valute. Službena devizna tržišta za nacionalne valute su otpala. Na burzama država sudionica vrijednosni papiri i transakcije izražavaju se u eurima.

64

Faza C – Konačni prelazak na jedinstvenu valutu, znači da se i papirne novčanice i kovanice nacionalne valute fizički zamjenjuju i euro postaje jedino zakonito sredstvo plaćanja, a taj novac ulazi u promet od 1.1.2002.g. Promjena gotovine i promjena valute svih privatnih sektora morala se izvršiti u narednih pola godine, što znači do kraja lipnja 2002.g.

25. POLITIKA OKOLIŠA1. Kojom je izmjenom primarnog prava uvedena politika zaštite okoliša u UEZ?

Jedinstvenim europski akt je uveo u Ugovor o EZ poseban odjeljak koji regulira zaštitu okoliša. No, još prije toga je EZ donijela veliki broj propisa za to područje (na temelju ovlasti ujednačavanja propisa koji utječu na unutarnje tržište, i na temelju jedne opće klauzule ugovora - vezano uz poboljšanje životnih i radnih uvjeta).

2. Što je ugovorni cilj zaštite okoliša?Ugovorni cilj zaštite okoliša je očuvanje okoliša i poboljšanje njegove kvalitete, zaštita ljudskog zdravlja,

razumno korištenje prirodnih resursa i promicanje mjera na međunarodnoj razini za rješavanje regionalnih ili globalnih problema okoliša.

3. Na kojim načelima počiva politika zaštite okoliša? Politika zaštite okoliša počiva na tri temeljna načela:

1. načelo predostrožnosti i prevencije (sprečavanje uništenja okoliša smanjivanjem rizika i dugoročnim osiguranjem prirodnih resursa)

2. načelo izvora (prioritetno suzbijanje štete na samom izvoru)3. načelo odgovornosti osobe koja je prouzrokovala štetu (pozivanje osobe da ukloni ili ublaži štetu, kao i

odgovornost za naknadu štete – načelo opće odgovornosti).

4. Što je to "poprečna klauzula"? Objasnite!Poprečna klauzula je klauzula UEZ-a iz koje proizlazi da načela prava okoliša utječu na politiku

Zajednice i u drugim oblastima. Stoga, prema praksi Europskog suda, zaštita okoliša se uzima kao bitan opći interes koji može opravdati međudržavne trgovinske zapreke. Iz poprečne klauzule proizlazi da zaštita okoliša može biti predmet raznih pravnih akata koji se donose u okviru provedbene politike Zajednice i u drugim oblastima (sistematska Smjernica o primjeni genetski izmijenjenih organizama u zatvorenim sustavima).

Nadležnost za odlučivanje o mjerama zaštite okoliša imaju Vijeće i Europski parlament u postupku suodlučivanja, i to nakon konzultiranja sa gospodarskim i socijalnim odborom, te odborom regija. Obzirom na tu okolnost, odlučujuća je svrha koja se želi postići nekim pravnim aktom; da li je to zaštita okoliša (onda vrijedi prethodno navedena nadležnost) ili neka druga svrha. Države-članice imaju slobodu donošenja nacionalnih propisa u interesu pojačane zaštite okoliša, pa mogu uvesti i strože zaštitne mjere, samo moraju biti u skladu s UEZ-om i o njima se mora obavijestiti Komisija.

26. SOCIJALNA POLITIKA1. Koje je područje djelovanja Zajednice u socijalnoj politici?

Područje djelovanja Zajednice u socijalnim pitanjima prostire se prema UEZ-u na:1. poboljšanje, osobito radne okoline, radi zaštite zdravlja i sigurnosti radnika2. radni uvjeti3. informiranje i konzultiranje radnika4. integriranje osoba isključenih s tržišta rada5. jednake mogućnosti žena i muškaraca na tržištu rada i jednako postupanje prema njima na radnom mjestu.

Putem smjernica se određuju minimalni standardi u ujednačavanju prava u tim područjima. Pritom, države-članice mogu uvesti još strože zaštitne mjere. Ugovor iz Amsterdama posvećuje poseban odjeljak socijalnoj politici, u kojem se navode ta temeljna socijalno-politička prava i socijalno-politički ciljevi Zajednice.

2. Što je to sporazum o socijalnoj politici?Ugovor iz Amsterdama u odredbama Glave XI. uveo je taj sporazum u Ugovor o EZ. Inače, zaključen je

Maastrichtskim ugovorom između svih država-članica EZ, osim V. Britanije i Sjeverne Irske. Njime se htjelo proširiti socijalnu dimenziju poretka Zajednice. Bio je oblik partikularnog ili posebnog prava Zajednice, no ugovorom iz Amsterdama je integriran u Ugovor o EZ, pa je time i okončan posebni položaj V. Britanije po ovom pitanju. Sponu ovog posebnog međunarodnog sporazuma čini Protokol o Socijalnoj politici koji vrijedi za sve države članice i priložen je UEZ-u.

3. Objasnite mehanizam donošenja propisa o socijalnoj politici?Ugovorne odredbe o socijalnoj politici ne samo da proširuju pravne temelje za stvaranje sekundarnog

prava Zajednice, nego i čine značajan pomak u procesu donošenja propisa. Naime, sindikatima i udrugama poslodavaca kao socijalnim partnerima priznat je oblik ovlaštenja u okviru "socijalnog dijaloga" na razini Zajednice. Prema Ugovoru EZ, socijalni partneri mogu na razini Zajednice zaključivati sporazume. Za provedbu tih sporazuma predviđene su dvije alternative:

provedba uobičajenih postupaka i prakse socijalnih partnera i država članica, ili provedba putem odluka Vijeća na zajednički zahtjev potpisnica sporazuma i na prijedlog Komisije.

65

Prva takva donesena je Smjernica o roditeljskom dopustu. No, postoje prigovori da to baš nije u skladu s demokratskim načelom jer socijalni partneri tako praktički sudjeluju u zakonodavnoj djelatnosti, a Vijeće ne može utjecati na sadržaj sporazuma, već postaje samo stroj za ratifikaciju, a Europski parlament je tu potpuno isključen. Stoga je Europski sud istaknuo da kod takvih sporazuma podignutih na razinu Zajednice, socijalni partneri moraju biti reprezentativno zastupljeni, radi demokratičnosti.

4. Koje je temeljno načelo postupanja prema muškarcima i ženama u radnim odnosima?

Ugovorom EZ utvrđeno je temeljno načelo o jednakim plaćama muškaraca i žena za isti rad. Europski sud je utvrdio i neposredni učinak tog načela, te proširio njegov pravni učinak na poslove u javnoj službi i sve kolektivno ili individualno ugovorene radne odnose.

5. U čemu je značaj presuda Defrenne II i Defrenne III? Značaj presude Defrenne II je u tome što je u tom slučaju donijeta načelna odluka o jednakosti plaća

muškaraca i žena za isti rad. U ovom se predmetu radilo o jednoj klauzuli ugovora o radu za osoblje koje leti za belgijsku zrakoplovnu tvrtku, prema kojoj stjuardesin radni odnos prestaje s navršenih 40 godina života. Sud je naglasio da zabrana diskriminacije iz UEZ vrijedi neposredno za nejednako postupanje bez obzira da li ono proizlazi iz zakona ili ugovora ( Defrenne II ).

Značaj presude Defrenne III je u tome što je u tom slučaju Sud obrazložio da tako utvrđene posebne dobne granice, bez obzira na financijske učinke, prema Ugovoru EZ nije u području primjene jednakosti plaća.

6. Što znate o Smjernici o jednakom postupanju, br. 76/507/EEZ?Tom smjernicom se ostvaruju temeljna načela jednakog tretiranja muškaraca i žena obzirom na

zapošljavanje, izobrazbu te napredovanje u struci. Po toj Smjernici, ne smije postojati ni neposredna ni posredna diskriminacija temeljem spola. Neravnopravno postupanje se može pod određenim pretpostavkama, predviđenim Smjernicom, opravdati načelom jednakih mogućnosti za muškarce i žene. Klauzula smjera na faktično izjednačavanje položaja žena na radu uz otklanjanje nekih stvarno postojećih nejednakosti na štetu žena i poduzimanje drugih mjera za poticanje jednakih mogućnosti pa se to neće smatrati diskriminacijom (muškaraca). Europski sud je iz toga izveo i zahtjev za djelotvornim sankcijama nepovoljnijeg položaja na temelju spola pri zapošljavanju.

7. U čemu je značaj presude Kalanke, br. C-450/93?Značaj presude Kalanke je u tome sto je Sud u tom slučaju razjasnio da nejednako postupanje

temeljem spola vrlo lako dolazi u konflikt za zabranom diskriminacije iz Smjernice o nejednakom postupanju. Radilo se o jednom natječaju za unapređenje na poslu gdje je žena imala prednost u odnosu na muškog kolegu s istim kvalifikacijama, jer je bremenski Zemaljski zakon o izjednačavanju muškaraca i žena kod podzastupljenosti žena u okviru istih kvalifikacija propisivao prednost zapošljavanja ženskih kandidata radi unapređenja jednakih mogućnosti. Europski sud je to ocijenio neopravdanim pridržajem Smjernice i istaknuo da opravdane mogu biti samo takve poticajne mjere koje poboljšavaju natjecateljsku poziciju žena prije odluke o izboru kandidata, a ne mjere koje tako apsolutno i bezuvjetno favoriziraju žene pri imenovanju ili unapređenju. Znači, nedopustiva su pravila o kvotama i slične odredbe koje automatski daju prednost ženama.

8. U čemu je značaj presude Marshall, br. C-409/95?Značaj presude Marshall je u tome sto je Sud u tom slučaju precizirao prostor koji državama ostaje pri

reguliranju pitanja favoriziranja žena pri zapošljavanju i napredovanju u javnoj službi, do postignuća određene "kvote". Sud načelno davanje prednosti ženama ne smatra nedopuštenom diskriminacijom u smislu Smjernice o jednakom postupanju ako u pojedinom slučaju napredovanja postoje posebne okolnosti koje su otvorene i muškom kandidatu, koje na taj način ostavljaju mogućnost isključenja odredbe o favoriziranju žena.

Konkretno se radilo o propisu Zakona o državnim službenicima zemlje Nordhein-Westfalen koji propisuje prednost primitka žena pri jednakim kvalifikacijama, sposobnosti i stručnom učinku ukoliko ne priloži temelj prema kojem preteže neki drugi kandidat.

Sud takve mjere prihvaća uz "otvorenu klauzulu" u korist muških kandidata kao dopušteni izuzetak od zabrane diskriminacije, a to je – ako su uz kvalifikacije relevantni i neki drugi kriteriji, a oni pretežu u korist muškarca. Takvi kriteriji reguliranja iznimaka nisu bliže određeni, pa nacionalne ustanove pri jednakim kvalifikacijama kandidata različitog spola imaju veliku slobodu reguliranja.

9. U čemu je značaj presude Kreil, br. C-285/98?Značaj presude Kreil je u tome sto je Sud u tom slučaju morao suditi o isključenju žena iz borbenih

postrojbi njemačke savezne obrane (Bundeswehr). Radilo se o tome da je odbijena prijava za natječaj elektroničarke za dobrovoljnu službu u saveznoj obrani, s obrazloženjem da po njemačkom pravu, žene u saveznoj obrani mogu raditi samo u sanitetu i vojnoj glazbi. Isključenje žena iz borbenih postrojbi proizlazi iz spornog tumačenja Ustava. Europski sud je u takvom kategoričkom isključenju vidio zapostavljanje i diskriminaciju žena, koje se u svojoj općenitosti ne može opravdati funkcionalnim razlozima, te povredu razmjernosti.

27. OSTALE OBLASTI POLITIKE1. Politika zapošljavanja!

66

Ugovor iz Amsterdama daje politici zapošljavanja značajno mjesto. Pri navođenju ciljeva zajednice, visoki stupanj zaposlenosti naveden je prije održivog i neinflatornog rasta. Nova glava UEZ-a koja se odnosi na zapošljavanje, u njega je unesena na inicijativu Francuske. Sukladno tome, države-članice i Zajednica rade na razvitku koordinirane strategije zapošljavanja. Ono što posebno valja naglasiti je da pri tom ne dolazi do bitnog prijenosa nadležnosti iz oblasti politike zapošljavanja na Zajednicu, već osiguranje visokog stupnja zaposlenosti ostaje u nadležnosti država-članica, a Zajednica samo potiče suradnju između država-članica i podupire njihove mjere politike zapošljavanja.

4. lipnja 1999. godine, na zasjedanju u Kölnu, Europsko vijeće je donijelo odluku o "Europskom paktu za zapošljavanje". Temelji ovog Pakta za veći gospodarski rast i zaposlenost su:

1. koordinirana strategija zapošljavanja1. gospodarske reforme2. makroekonomski dijalog.

2. Što znate o prometnoj politici?Prometna politika Europske unije uređena je Glavom V. UEZ i teži ka izjednačavanju domaćih

prijevoznika i konkurenata iz drugih država-članica. Tako, odredba o mirovanju iz UEZ-a, prema praksi Europskog suda, priječi državama članicama promjenu uvjeta konkurencije između domaćih prijevoznika i konkurenata iz druge države članice na teret državljana EU-a (apsolutna zabrana pogoršanja uvjeta). Ista odredba vrijedi i u slučaju kada se inozemnim konkurentima uskraćuju pogodnosti Za izgradnju i unapređenje transeuropske mreže u područjima prometne infrastrukture odredbom UEZ-a utemeljena je nova nadležnost Europske zajednice.

U sektoru cestovnog prometa vrijedi čitav niz pravnih akata. Vijeće je dugo vremena sporo provodilo liberalizaciju prijevoza osoba i roba, ali je u najvećem dijelu liberaliziran zračni promet i postupno otvoren za konkurenciju.

3. Što znate o politici obrazovanja i kulture?UEZ regulira nadležnost Zajednice u obrazovnoj politici i stručnom obrazovanju. Zajednica je razvila

više programa u tim oblastima. "SOKRATES" obuhvaća programe: "ERASMUS" (suradnja visokih škola) i "COMENIUS" (područje školstva). Akcijski program "LEONARDO DA VINCI" služi za provedbu politike stručnog obrazovanja Zajednice. Ovaj akcijski program trebao bi poticati praksu stručnog obrazovanja u državama Zajednice i tako pridonijeti unapređenju učinkovitosti i međunarodnoj kompetitivnosti cijelog sustava stručnog obrazovanja.

U domeni kulture nadležnost Zajednice je ograničena pa na tom području ima samo podupiruću i dopunjujuću ulogu. Tu Zajednica ne smije za razliku od politike obrazovanja razvijati ili provoditi vlastitu kulturnu politiku, te se uzima u obzir posebni senzibilitet država-članica kad se radi o pitanjima kulturne politike. Ipak, postoje tri programa za poticanje kulture: ARIANE (potpora u oblasti knjiga, čitanja i prijevoda), KALEIDOSKOP (potpora u oblasti umjetničkog i kulturnog stvaranja) i RAPHAEL (očuvanje kulturnog nasljeđa) koji bi uskoro trebali biti povezani u okvirni kulturni program.

4. Što znate o politici zaštite potrošača? Nadležnost Zajednice u oblasti zaštite potrošača izričito je uspostavljena Maastrichtskim ugovorom. UEZ

eksplicitno upućuje na usklađivanje propisa putem donošenja smjernica. Donesene su Smjernica o odgovornosti za proizvod, smjernica o potrošačkim kreditima i dr.,ali ni one nemaju neposredni učinak u odnosima između privatnih osoba.

5. Što znate o energetskoj politici?Osim temeljnih ciljeva, u UEZ-u se ne nalaze posebna ovlaštenja za reguliranje pitanja energetske

politike. Ipak, te nadležnosti ima Montana unija kad je riječ o ugljenu te Europska zajednica za atomsku energiju kad je riječ o istraživanju, opskrbi i kontroli nuklearnih goriva, kao i uspostavljanju zajedničkog tržišta nuklearnih goriva. Maastrichtskim ugovorom je uvedena posebna nadležnost EZ za transeuropske mreže i u oblasti energetske infrastrukture.

6. Što znate o industrijskoj politici?Industrijska politika, prema UEZ-u predstavlja obvezu Zajednice i država-članica da se pobrinu "da se

osiguraju uvjeti potrebni za konkurentnost industrije Zajednice", a to njihovo djelovanje mora se orijentirati na "sustavu otvorenih i konkurentnih tržišta".

7. Što znate o regionalnoj politici?Ugovor o EZ u poglavlju o gospodarskoj i društvenoj povezanosti regulira ujednačavanje regionalnih

razlika kao predmet gospodarskih mjera (unapređenje investicija i infrastrukture). Regionalna politika smjera na smanjivanje razlika između stupnja razvijenosti različitih regija i zaostalosti najzapostavljenijih regija. U ostvarivanju tog cilja ključnu ulogu ima Europski fond za regionalni razvoj.

Osim toga postoje još i Strukturni fondovi i Kohezijski fond. Ciljevi Strukturnog fonda su:1. unapređenje regija u kojima je prosječni BDP po glavi stanovnika manji od 75% ukupnog prosjeka EU2. unapređenje regija sa strukturalnim problemima3. potpora i prilagodba sustava obrazovanja, usavršavanja i politike zapošljavanja.

67

28. VANJSKI ODNOSI1. Objasnite nadležnost u vanjskim odnosima!

Nadležnost u vanjskim odnosima je značajna pri zaključenju međunarodnih ugovora. Prema praksi Europskog suda vanjske se nadležnosti odvijaju paralelno s unutarnjim nadležnostima. Za zasnivanje vanjskih nadležnosti posebno su značajne odredbe Ugovora o EZ o zajedničkoj trgovinskoj politici, o konstitutivnim asocijacijama i o sporazumima o pridruživanju.

U slučaju ugovora koji se tiču nadležnosti i EZ i država-članica, zaključuju se tzv. Mješoviti ugovori (npr. Lome-ugovori s AKP-državama, Međunarodni sporazum o sirovinama).

EZ ima isključivu nadležnost (dakle, i nadležnost za zaključenje ugovora) kada su pravni akti Zajednice mjerodavni za pravni položaj državljana trećih zemalja ili ovlašćuju Zajednicu za pregovaranje s trećim zemljama. Europski sud ističe isključivu nadležnost zaključivanja ugovora Zajednice u pogledu GATT (opći sporazum o carinama i trgovini), a u pogledu GATS (opći sporazum o trgovini uslugama) i TRIPS (trgovinski aspekti intelektualnog vlasništva) sporazuma, zajedničku nadležnost zaključivanja ugovora Zajednice i država članica.

Ugovor iz Nice nadležnost za zaključenje ugovora Zajednice u trgovinskom sektoru podvrgava kompleksnom režimu. Francuska je pritom isposlovala da sporazumi o trgovini kulturnim i audiovizualnim uslugama, uslugama o obrazovanju, kao i socijalnim i zdravstvenim uslugama budu u nadležnosti Zajednice i država članica, stoga se takvi ugovori sklapaju kao mješoviti sporazumi.

Ovlaštenje za sklapanje ugovora u okviru EZ u načelu ima Vijeće (uz pridržaj nadležnosti kojeg ima Komisija). U posebnim slučajevima potrebna je suglasnost Europskog parlamenta. Samo u strogo ograničenim slučajevima Komisija može samostalno sklopiti ugovor. U tom je smislu Europski sud, sporazum sklopljen između Komisije i SAD-a o primjeni zakona o tržišnom natjecanju EZ-a i SAD-, zbog prekoračenja ovlasti Komisije proglasio nevažećim (Predmet C-327/91 Francuska vs. Komisija). Potom je Vijeće odobrilo sklapanje sporazuma o suradnji s SAD-om i proglasio ga retroaktivno važećim.

2. Objasnite učinak međunarodnih ugovora u pravu Zajednice! Učinak međunarodnih ugovora u pravu Zajednice reguliran je Ugovorom EZ. Prema praksi Europskog

suda međunarodni ugovori hijerarhijski zauzimaju mjesto negdje između primarnog i sekundarnog prava Zajednice (Europski sud u predmetu International fruit Company).

Ima li neki međunarodni ugovor neposredni učinak ovisi o tumačenju. Odlučujuće je da li on zasniva jasnu i bezuvjetnu obvezu čije djelovanje ne ovisi o daljnjim aktima (Europski sud u predmetu Demirel).

3. Objasnite međunarodnu vezanost EZ prema pravilima WTO-a!GATT (Opći sporazum o carinama i trgovini) je nastao 1947.g. i čini temelj liberalnog svjetskog

trgovinskog poretka. EZ najprije nije formalno pristupila GATT-u, već je putem svojih carinskih i trgovinsko-političkih nadležnosti urasla u prava svojih država članica i time faktički stekla položaj ugovornog partnera. Osnova Sporazuma GATT-a je :

načelo najpovlaštenije nacije, tj. širenje trg. pogodnosti koje ima jedna država na ostale članice, zabrana diskriminirajućeg postupanja s robom drugih država-članica u odnosu na domaću, daljnje smanjenje carina, te otklanjanje carinskih trgovinskih zapreka.

U središtu sadašnjeg svjetskog trgovinskog poretka je novoosnovana Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Za rješavanje sporova predviđen je postupak sličan arbitraži, a u slučaju povrede ugovorne obveze jedne države, ostale mogu poduzeti protumjeru uz ovlaštenje tijela nadležnog za rješavanje sporova.. EZ je formalno pristupila tom novom Sporazumu o WTO-u 1994.g, osim toga i države EU su pojedinačno ugovorni partneri Sporazuma o WTO-u i većeg broja drugih trgovinskih sporazuma.

4. Objasnite mogućnost primjene propisa WTO-a u Zajednici!Europski sud u svojoj ustaljenoj praksi ne prihvaća neposrednu primjenu propisa GATT-a u pravu

Zajednice (Europski sud u predmetu International fruit Company), no ipak navodi da se pojedinci mogu pozivati na odredbe GATT-a ako to proizlazi iz sekundarnog prava Zajednice (Europski sud u predmetu Fediol III).

Rasprava o značenju propisa GATT-a unutar prava Zajednice ponovo je aktualizirana u sporu o tzv. Poretku tržišta banana EZ. Naime, EZ je tržište banana uredila Uredbom iz 1993.g. s ciljem da se poboljša nepovoljni tržišni položaj banana s područja Zajednice (Kanari, Karibi, Pacifik), u odnosu na jeftinije i ukusnije tzv. "dolar-banane" (Srednja i Južna Amerika). Dok "banane Zajednice" uživaju subvencije, za uvoz banana u Zajednicu potreban je uvozna dozvola, a osim toga; za trgovinski opseg koji prelazi uvozne kvote utvrđen je carinski kontingent i to prema težini s umjerenom uvoznom carinom. Iznad tog kontingenta uvozna carina se naglo povisuje do prohibitivnog iznosa. Tako je promet njemačkih uvoznika koji trguju sa "dolar-bananama" smanjen na 40%. Takav poredak krši veći broj propisa GATT-a; carina prema težini umjesto prema vrijednosti, te davanje prednosti AKP-državama što je protivno načelu najpovlaštenije nacije i zabrani diskriminacije. No, u tom sporu EU-sud je načelno utvrdio da propisi GATT-a nisu neposredno primjenjivi u pravu EZ, navodeći visoku elastičnost tih propisa, postojanje mnogobrojnih iznimki itd. (naime, Njemačka je podnijela tužbu za utvrđenje ništavosti protiv te Uredbe EZ kojom se uređuje tržište banana). Time je relativiziran karakter obveza GATT-a od strane Europskog suda.

68

S obzirom na temeljnu reformu sustava GATT-a i formalno pristupanje EZ ugovorima nove Svjetske trgovinske organizacije (WTO), Europski sud bi trebao prihvatiti neposredan učinak obvezujućih odluka tijela koja rješavaju sporove unutar WTO-a na pravo Zajednice (napomene u tom smislu u predmetu Atlanta III).

Odluka Vijeća o ratifikaciji novih Svjetskih trgovinskih ugovora određuje da sporazum o osnivanju WTO-a nije tako sačinjen da ga mogu neposredno primjenjivati pravosudna tijela zajednice i država članica.

U postupku pred novim tijelom za rješavanje sporova WTO-a, panel eksperata ponovo je utvrdio povredu poretka tržišta banana EZ-a u odnosu na GATT. U prosincu 2000.g Vijeće je donijelo temeljnu izmjenu poretka tržišta banana EZ-a koja vodi računa o odlukama tijela za rješavanje sporova WTO-a.

Formalno pristupanje EZ-a WTO-u i multilateralnim trgovinskim sporazumima ima za posljedicu da su ti sporazumi prema UEZ obvezni za institucije Zajednice i države članice. Pitanje je mogu li se pojedinci neposredno pozivati na ugovorne odredbe novog svjetskog trgovinskog sustava? U prilog tome ide stajalište o jedinstvenom standardu odlučivanja.

Novija praksa Europskog suda oprezno relativizira otklanjanje neposredne primjenjivosti propisa WTO-a i to osobito vrijedi za jasno sročene postupovne propise kakve sadrži TRIPS (trgovinski aspekti intelektualnog vlasništva) – sporazuma o sudskoj zaštiti prava intelektualnog vlasništva primjenom privremenih mjera.

5. Što su to sporazumi o povezivanju?Cilj povezivanja je stvaranje bliskih veza između određenih država, područja ili međunarodnih

organizacija koje se u različitim oblicima povezuju u zajednički sustav. Povezivanje može biti konstitutivno i ugovorno.

Konstitutivno povezivanje temelji se na povezivanju nesamostalnih ostalih prekomorskih zemalja i teritorija koji imaju posebne odnose s državama članicama.

Ugovorno povezivanje obuhvaća razvojne asocijacije (s ciljem gospodarskog razvoja drugih zemalja), asocijacije slobodne trgovine (stvaranje bliskih gospodarskih odnosa uz stvaranje slobodnih carinskih zona), te pridruživanje radi pristupanja (pripreme za kasnije pristupanje EU).

Za unapređenje razvoja afričkih, karipskih i pacifičkih država ( AKP-države ) zaključen čitav niz ugovora o suradnji (tzv. Lome-sporazum). Kao njihov slijednik 2000.g. zaključen je Partnerski sporazum između AKP-država i EZ i njenih država članica. Taj sporazum povezuje oblasti politike, trgovine i razvojne politike.

Sa državama srednje i istočne Europe zaključeni su tzv. Europski sporazumi. Cilj sporazuma je privesti te države u tranziciji važnim strukturnim načelima poretka Zajednice. Pored liberalizacije trgovine obostranim otvaranjem tržišta, ovi sporazumi imaju za cilj da ugovorni partneri Zajednice prilagode svoj pravni poredak pravnom poretku Zajednice. Svojevrsni sporazum o pridruživanju povezuje također EZ sa Rusijom.

Sporazumi o pridruživanju sastavni su dio pravnog poretka Zajednice. Neposredna mogućnost primjene odredbi sporazuma o pridruživanju ovisi o tumačenju sporazuma. Slično vrijedi i za pravne akte tijela koja donose odluke, a osnovana su sporazumima o pridruživanju.

Od velikog je praktičnog značenja neposredno djelovanje odluka Vijeća za pridruživanje Turske, a posebno odluka Vijeća koja se odnosi na položaj turskih radnika

6. Što je to Europski gospodarski prostor?To je prostor koji je nastao Sporazumom o europskom gospodarskom prostoru koji su sklopile Europska

zajednica, Montana unija, države članice zajednica, te "EFTA-države" – Island, Lihtenštajn i Norveška . Švicarska je ostala izvan zbog negativnog ishoda referenduma građana.

Za europski gospodarski prostor najvećim dijelom vrijede temeljna načela UEZ-a o tržišnim slobodama i pravila tržišnog natjecanja. Nisu predviđene zajedničke vanjske carine, niti zajednička trgovinska i poljoprivredna politika, kao ni usklađenje indirektnih poreza.

7. Što znate o transatlantskim odnosima EZ?U prosincu 1995. godine, na summitu u Madridu, predsjednik Vijeća te predsjednik Europske komisije s

jedne strane i predsjednik SAD-a s druge strane potpisali su Novi transatlantski program kojem je priložen zajednički akcijski plan. Pri tom su se EU i SAD sporazumjele o stvaranju novog transatlantskog tržišta. Pažnja je posvećena sljedećim glavnim ciljevima:

1. unapređenje mira i stabilnosti, demokracije i razvoja u svijetu2. reakcija na globalne probleme (međunarodna trgovina drogom i terorizam)3. proširenje svjetske trgovine4. stvaranje jačih gospodarskih veza i jačanje multilateralnog trgovinskog sustava 5. prekoatlantsko povezivanje produbljivanjem trgovačkih, kulturnih, znanstvenih i obrazovnih veza

U interesu normativnog proširenja gospodarskih veza između EU i sjevernoameričkog trgovačkog bloka, razvija se diskusija o stvaranju transatlantske zone slobodne trgovine (Transantlantic Free Trade Area).

Važan korak ka približavanju čini Sporazum o međusobnom priznavanju proizvodnih standarda u nekim sektorima (telekomunikacijski i medicinski uređaji), kojeg su sklopile EZ i SAD 1998.g.

Iste godine, Vijeće EU je prihvatilo jedan akcijski plan Komisije o transatlantskoj ekonomskoj suradnji kojim se nastoje otkloniti regulatorne prepreke transatlantske trgovine i utvrditi zajedničko djelovanje na daljnjoj liberalizaciji u okviru WTO-a. Osim priznavanja proizvodnih standarda značajno je i približavanje propisa o tržišnom natjecanju i otvaranje financijskih tržišta.

69

29. ZAJEDNIČKA VANJSKA I SIGURNOSNA POLITIKA1. Objasnite položaj ZVSP u EU!

Zajednička vanjska i sigurnosna politika predstavlja drugi stup sustava Unije. Pri tom se ne radi o prenošenju suverenih ovlasti nego o obliku djelovanja u zajedničkom interesu država-članica i u službi jedinstvenog nastupanja prema van. Time se institucionalizirano razvija europska politička suradnja. Ciljevi ZVSP-a sežu od zaštite zajedničkih vrijednosti i temeljnih interesa, uključujući vojnu sigurnost, do provedbe interesa međunarodne zajednice. Pritom se poziva i na temeljna načela OESS-a koja su ustanovljena u Završnom aktu iz Helsinkija i Pariškoj povelji. Također, obvezuje se na ostvarenje demokracije, pravne sigurnosti i ljudskih prava.

Pri ZVSP-u se radi o koordiniranju djelovanja država članica sa ciljem ostvarenja jedinstvenih pozicija, pri čemu Vijeće (ministara) uvijek odlučuje jednoglasno.

UEU ne predviđa vlastiti instrumentarij za djelovanje tvorevine Europska unija, akteri ostaju države članice okupljene u Uniji. Poticajnu ulogu u okviru ZVSP ima Europsko vijeće (čine ga predsjednici država i vlada + Predsjednik Komisije) koje određuje načela i linije vodilje.

Kao mjere zajedničke vanjske i sigurnosne politike UEU predviđa zajednička stajališta i zajedničke akcije. Države članice moraju se međusobno obavještavati i konzultirati unutar Vijeća o svakom pitanju vanjske i sigurnosne politike koje je od općeg interesa. Države članice su dužne voditi računa o tome da njihova državna politika bude u skladu sa zajedničkim stajalištima. Kao daljnje sredstvo ZVSP-a, Vijeće može odlučiti o provedbi zajedničkih akcija koje pak obuhvaćaju čitav paket mjera. Zajedničke akcije imaju još strože obvezujuće djelovanje za države članice, one su obvezujuće za stajališta i ostala postupanja država članica.

Posebno je značajna obrambeno-politička komponenta zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Dugoročno je predviđen razvoj zajedničke obrambene politike s perspektivom zajedničke obrane (time se dodiruje osnova državnog suvereniteta).

Ključnu ulogu u zajedničkoj obrambenoj politici ima prenošenje zadaća Zapadnoeuropske unije (ZEU) na Europsku uniju u okviru ZVSP-a.

2. Objasnite razvoj ZVSP kroz izmjene primarnog prava!Kada odlučuje o nekom pitanju zajedničke vanjske i sigurnosne politike, Vijeće uvijek odlučuje

jednoglasno pa je tako svaka država članica mogla sabotirati odluku o zajedničkom postupanju (čak i samim suzdržanim glasom). Ugovor iz Amsterdama je olakšao donošenje odluka i odredio da suzdržani glasovi prisutnih osobno ili putem opunomoćenika ne sprečavaju usvajanje jednoglasne odluke. Država može davanjem formalne izjave o suzdržanosti biti oslobođena od dužnosti provođenja te odluke, ali time prihvaća da odluka obvezuje Uniju i ne smije sprječavati njezino provođenje u Uniji.

Ugovor iz Amsterdama pridodao je još i "zajedničke strategije" u kojima se moraju navesti ciljevi, trajanje i sredstva koja Unija i države-članice osiguravaju.

Ugovorom iz Amsterdama je također djelovanje Unije na ovom polju podignuto na viši nivo uvođenjem Visokog predstavnika za ZVSP, a to je glavni tajnik Vijeća.

30. POLICIJSKA I PRAVOSUDNA SURADNJA U KAZNENIM STVARIMA1. Objasnite položaj policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima u EU!

Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima predstavlja treći stup Europske unije. Izgradnja trećeg stupa služi savladavanju niza pojava koje nastaju kao posljedica ostvarenja unutarnjeg tržišta, s obzirom na slobodu kretanja. Tako prema Ugovoru o EU postoje brojni poslovi od zajedničkog interesa, u okviru suradnje u ovom 3. stupu, a uglavnom se odnose na pitanje viza, azila, useljavanja i ostale propise vezane uz slobodu kretanja osoba. Ugovor iz Amsterdama prenosi značajno područje reguliranja iz 3. stupa u okvir Ugovora o EZ.

Pri utvrđivanju zajedničkih stajališta ili zajedničkih mjera u Vijeću vrijedi načelo jednoglasnosti.Na sastanku u vrhu u Tampereu, 1999. godine, u Europskom vijeću postignut sporazum o stvaranju

"europskog pravnog prostora". Tim prostorom bi bili obuhvaćeni minimalni standardi dostupnosti sudske zaštite, poboljšalo bi se međusobno priznavanje sudskih odluka i nastavilo daljnju harmonizaciju u oblasti građanskog prava. Pored toga bi trebalo poboljšati borbu protiv kriminala na razini Unije.

Ugovor o EZ daje Vijeću ovlaštenje za donošenje propisa radi poboljšanja pravosudne suradnje u građanskim predmetima – Uredba br. 44/01 o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u trgovačkim i građanskim predmetima (Uredba Brisel I).

Na temelju prijedloga Vijeća, osnovan je Europski policijski ured (Europol) sa sjedištem u Den Haagu. Njegova zadaća je poboljšanje protoka informacija između država članica i prikupljanje saznanja o počinjenim kaznenim djelima te dostavljanje podataka nadležnim nacionalnim uredima.

Prema odluci Europskog vijeća iz Tamperea, u okviru suradnje na području kaznenog prava pored Europola, osniva se dokumentacijski centar "EUROJUST", koji bi trebao potpomagati koordinaciju nacionalnih državnih odvjetništava, prije svega pri progonu organiziranog teškog kriminala i podupirati kazneni progon u suradnji s Europolom.

2. Što su to "passarelle"?"Passarelle", odnosno most između trećeg stupa i UEZ-a predstavlja odredbu članka 42. UEU-a. ta

odredba predviđa da se određena materija pravosudne i policijske suradnje u kaznenim stvarima može

70

jednoglasnom odlukom Vijeća staviti u nadležnost Zajednice, što moraju prihvatiti države-članice u skladu s njihovim ustavnim propisima. Prema njemačkom ustavnom pravu za to je potrebna suglasnost za zakon izglasan većinom koja se traži pri izmjeni ustava. To predstavlja neznatno olakšanje u odnosu na postupak izmjene Ugovora.

3. Objasnite razvoj policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima kroz izmjene primarnog prava!

Ugovor iz Amsterdama prenosi značajno područje reguliranja iz 3. stupa u okvir EZ radi pozajedničenja (vize, azil, useljavanje i istali propisi koji se odnose na slobodno kretanje osoba) novo, IV: glavom UEZ-a..

Ugovor iz Amsterdama predviđa i nove oblike ove suradnje: tzv. Okvirnu odluku za ujednačavanje zakonskih i upravnih propisa država-članica. S osloncem na instrument smjernice, okvirne odluke obvezuju države-članice u pogledu cilja koji treba postići, ali im prepuštaju odabir oblika i sredstava. Tako je usvojena Okvirna odluka o europskom nalogu za uhićenje i postupak izručenja između država-članica. Jasno je istaknuto da okvirne odluk4e nemaju izravan učinak

Ugovor iz Amsterdama je uveo i mogućnost da Europski sud donosi prethodne odluke o valjanosti i tumačenju okvirnih i drugih odluka, tumačenju konvencija zaključenih u okviru policijske i pravosudne suradnje, te o valjanosti i tumačenju mjera pomoću kojih se one provode.

31. RAZVOJNE PERSPEKTIVE EUROPSKE UNIJE1. Objasnite razvojne perspektive EU!Velik broj susjeda Unije s područja srednje i istočne Europe i Sredozemlja legitimno očekuje primanje

pod njezin krov. Shodno tome, Europska komisija je u Amsterdamu, svojim programom "Agenda 2000" dala znak zemljama koje su voljne ući u Uniju.

U svrhu pristupanja kandidata iz srednje i istočne Europe, Europska komisija je razvila koncept "partnerstva za pristupanje", što podrazumijeva preuzimanje određenih obveza kandidata s jedne strane i davanje strukturalne pomoći Europske unije s druge strane.

Proširenje EU zahtijeva hitnu reformu institucionalnog sustava, a ta je zadaća prihvaćena ugovorom iz Nice. Ta zadaća obuhvaća davanje većeg demografskog čimbenika pri vrednovanju glasova u Vijeću i raspodjeli zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu, kao i ograničavanje broja članova Komisije, a može se očekivati i promjena snaga u Vijeću ESB-a. Postoji i nada da će proširenje EU prema istoku dovesti do temeljite reforme skupe agrarne i strukturne politike.

Ugovor iz Nice ostavio je otvorenim bitna pitanja budućeg oblika Europske unije i Zajednica. Stoga se konferencija u Nici obvezala 2004. godine sazvati novu reformsku konferenciju. Proces reforme bi se prije svega trebao odnositi na:

1. preciznu podjelu nadležnosti u odnosima Europske unije i država-članica2. pravni status Povelje o temeljnim pravima Europske unije3. tehničko pojednostavljivanje ugovora u interesu bolje razumljivosti4. ulogu nacionalnih parlamenata u "europskoj arhitekturi".U veljači 2002. EU je sazvala međuvladinu konvenciju čija je temeljna zadaća bila razmotriti treba li

Uniji ustav. Konvencija je tijekom jednoipolgodišnjeg rada izradila prijedlog Ustava koji je sadržavao nacrt novog funkcioniranja tijela Unije. Iako su se čelnici država Unije nadali usvojiti prijedlog ustavnog ugovora, još na summitu u Bruxellesu u prosincu 2003., radi neslaganja Španjolske i Poljske s predloženim sustavom glasovanja kvalificiranom većinom, nakon brojnih kompromisnih rješenja tekst prijedloga Ustavnog ugovora s više od 300 stranica, bio je završen u lipnju 2004. predstavnici država članica EU (predsjednici država i vlada) potpisali su u Rimu 29. listopada 2004. Ugovor kojim se uspostavlja ustav za Europu.

Dok je proces ratifikacije u državama članicama započeo već u studenome 2005., Europski parlament ga je potvrdio u siječnju 2006. ustav, kao i dosadašnji temeljni ugovori na osnovu kojih je Unija do sada funkcionirala, sadrži pravila koja utvrđuju raspodjelu ovlasti između država članica i Unije, kao i između samih institucija Unije. Ustavom se ustanovljuje i pravna osobnost EU što bi joj trebalo omogućiti djelovanje na međunarodnoj razini u ime država članica.

Ustavom se željela povećati učinkovitost rada europskih institucija i pojednostaviti proces donošenja odluka u Uniji koja okuplja 27 država članica. Promjene predviđene u tekstu Ustava, donijele bi novu metodu ponderiranja glasova država članica u Vijeću ministara, koja se djelomično temelji na načelu brojnosti stanovnika. Promjena predviđena Ustavom smjera uvođenju odlučivanja kvalificiranom većinom za veći broj područja javnih politika Unije. Ustav uključuje i sporazum o maksimalnoj veličini i sastavu Komisije, sadašnje rotirajuće predsjedništvo EU-a zamjenjuje uvođenjem dužnosti Predsjednika Europskog vijeća, a ustanovljuje i instituciju ministra vanjskih poslova EU.

Ustav osim toga daje veće ovlasti nacionalnim parlamentima u nadzoru europskih institucija te jače naglašava načelo supsidijarnosti, prema kojem sve ono što nije izričito navedeno kao područje o kojem se odlučuje na razini Unije, automatski spada u nacionalnu ili lokalnu nadležnost, tj. Bliže građanima. Povelja o temeljnim ljudskim pravima uključena je u tekst Ustava pa bi time trebala postati pravno obvezujuća za sve institucije, tijela, urede i agencije Unije, dok je u državama članicama njen domašaj ograničen na one situacije u kojima se primjenjuje pravo Unije.

Projekt političkog ujedinjenja Unije došao je u pitanje nakon negativnih ishoda referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj. Naime, Ugovor kojim se uspostavlja ustav za Europu trebao bi stupiti na snagu tek nakon što ga ratificiraju sve države članice. Ratifikacije je moguće provesti parlamentarnom procedurom ili

71

putem referenduma, koji pak mogu imati savjetodavni ili obvezujući učinak ovisno o nacionalnom zakonodavstvu članica.

32. ZAPADNOEUROPSKA UNIJA (ZEU)1. Što je to ZEU?

Zapadnoeuropska unija je jedan obrambeni savez – sustav kolektivne sigurnosti (samoobrane). Njen je izvor u alijansi zapadnoeuropskih zemalja Francuske i V. Britanije, a kasnije su se priključile i zemlje Beneluksa, za zaštitu od političke i vojne ugroženosti od SSSR-a i Njemačke, nakon II. svjetskog rata.

Danas ta unija ima oblik prema Ugovoru iz Bruxellesa iz 1954.g i protokolima iz iste godine. Bitni cilj ugovora je uzajamna potpora za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti te pružanja otpora svakoj napadačkoj politici. U novije vrijeme djeluje i u provođenju mjera regionalnog osiguranja mira pod okriljem UN-a i OESS-a.

Tijela ZEU jesu Skupština (predstavnici država-ugovornica pri Savjetodavnoj skupštini Europskog vijeća) i Vijeće (predstavnici pojedinih vlada).

ZEU je doživjela bitne funkcionalne promjene postupnim približavanjem EU i proširenjem svojih ciljeva na svladavanje vojnih konflikata u službi osiguranja mira. Deklaracija iz Petersberga iz 1992. nudi ministrima vanjskih poslova i obrane potporu ZEU-a pri provođenju mjera za sprječavanje konflikta OESS-a ili Vijeća sigurnosti UN-a te predviđa spremnost vojnih jedinica pod zapovjednom vlašću ZEU-a.

U tzv. "Deklaraciji iz Kirchberga" iz 1994.g. Vijeće ZEU-a naglašava spremnost na suradnju sa NATO-om za sprečavanje kriza. Posebni sporazum između ZEU i NATO-a imaju za cilj izgradnju zajedničke sigurnosne politike. Posebno je značajno formiranje specijalnih savezničkih snaga za operacije "sprečavanja kriza", koje se vode pod okriljem NATO-a.

2. Objasnite prelazak zadaća ZEU-a na EU! Ugovor iz Amsterdama je tzv. "Zadaće iz Petersberga" (humanitarne zadaće i poduzimanje akcija

spašavanja, zadaće održavanja mira kao i borbene zadaće pri savladavanju kriza, uključivši i mjere za stvaranje mira), uključio u ZVSP, dakle u dugi stup Europske unije.

Europska unija je tako prisvojila "Zadaće iz Petersberga" te je u tu svrhu razvoja operativne sposobnosti. Vijeće ZEU-a je na zasjedanju u Marseillesu 2000. godine, odlučilo raditi na prenošenju obveza na Europsku uniju , tako da je uglavnom zadržalo formalnu funkciju obrambenog saveza, te provodi neke zadatke pri suradnji u naoružavanju između članica ZEU-a i pridruženih članica. Vojni stožer ZEU je u potpunosti raspušten.

33. ORGANIZACIJA ZA EUROPSKU SIGURNOST I SURADNJU (OESS)1. Što je to OESS?

OESS čini jedan institucionalni okvir za proces sporazumijevanja među državama, u kome su se postupno razvile određene institucije. Prvobitni naziv bio je Konferencija za europsku sigurnost i suradnju (KESS) jer se način rada odvijao putem konferencija vlade.2. Kakav je bio razvojni put OESS-a?

Prvobitni naziv OESS-a je bio KESS (Konferencija za europsku sigurnost i suradnju), a potječe od načina rada koji se odvijao putem konferencija vlada.

Prvi putokaz na razvojnom putu KESS-a, bio je Završni akt Konferencije iz Helsinkija 1975.g. Na konferenciji su sudjelovale 34 zemlje Europe i Amerike (SAD i Kanada), te Sveta Stolica. U tom aktu utvrđeno je 10 temeljnih načela koje zemlje primjenjuju u svojim međusobnim odnosima (suverena jednakost, teritorijalni integritet, nepovredivost granica, mirno rješavanje sporova, priznanje ljudskih prava i temeljnih sloboda...). Taj akt nije međunarodni ugovor koji bi zasnivao međunarodne obveze, već se njime samo izražavaju političke namjere. No, sva načela koja države formalno priznaju uzdižu se na razinu međunarodnih obveza, te služe kao polazište u međudržavnim odnosima.

Na Pariškoj konferenciji 1990.g. potpisana je tzv. "Pariška povelja za novu Europu". Tek tada, s padom komunističkih režima u istočnoj Europi, počelo je "zapadno" razumijevanje ljudskih prava. Znači, u tom su dokumentu priznata ljudska prava, demokracija i pravna država kao međusobno isprepletena temeljna načela. Pritom se jamči pravo vlasništva, zaštita manjina i učinkovita pravna zaštita kod povrede subjektivnih prava. Također se naglašavaju gospodarske slobode i politički pluralizam, razvoj tržišnog gospodarstva, itd.

Dokument Moskovske konferencije iz 1991.g. utvrđuje zajedničku odgovornost za demokratska načela u pojedinim državama sudionicama KESS-a, a u slučaju pokušaja prevrata zahtjeva se pružanje potpore (solidarne) demokratski izabranim tijelima.

Dokument Helsinške konferencije iz 1992.g. ističe prvenstveno političko rješavanje kriza i razvoj za to potrebnih struktura. Ističu se mehanizmi odvraćanja, sprečavanja sukoba i kriza, mirno rješavanje sporova, no predviđa se potpora i NATO-a, ZEU-a. U suradnji s UN-om gdje je KESS dobio status promatrača, KESS je slao misije na područje ex YU i SSSR-a.

Konvencija o mirenju i arbitraži je u okviru KESS-a potpisana 1992.g., a stupila na snagu 1994.g. Njome je osnovan Sud za mirenje i arbitražu koji treba rješavati sporove između zemalja ugovornica.

Dokument Budimpeštanske konferencije od 1994.g. preimenovao je taj sustav KESS-a u OESS (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju), te je ojačao njezinu institucionalnu strukturu. No, ni tad OESS nije postala međunarodna organizacija u užem smislu, nema vlastitih prava i obveza, a prema vani djeluju uvijek određene države članice povezane institucijama OESS-a.

72

U okviru Daytonskog sporazuma iz 1995. godine, koji ovlašćuje OESS za provedbu važnih civilnih aspekata mira u BiH (garantirao je slobodne i poštene izbore, posredovao pri stranačkim sukobima).

Na Istanbulskoj konferenciji 1999.g. OESS je prihvatio Europsku povelju o sigurnosti u kojoj se utvrđuju mehanizmi pripreme obrane u slučaju sukoba i sprečavanje kriza koje bi ugrožavale stabilnost.3. Koje su institucije OESS-a i koje su njihove funkcije?

Najvažniji forumi OESS-a su sastanci na vrhu šefova država ili vlada. 1. Vijeće ministara (na nivou vanjskih poslova) - središnje upravno tijelo i tijelo koje donosi odluke je

Vijeće ministara (vanjskih poslova). Postoji i:2. Visoko vijeće ( sastavljeno od visokih službenika ministarstava vanjskih poslova) - razmatra odluke

političkih i proračunskih smjernica. Sastaje se bar dva puta godišnje u Pragu. 3. Stalno vijeće - predstavlja regularno tijelo nadležno za konzultacije i donošenje odluka (čine ga stalni

predstavnici država-članica, a zasjeda u Beču). 4. Trojka; sastoji se od predsjedavajućeg (jedan od ministara vanjskih poslova država-članica, po načelu

rotacije, koji odgovara za sve tekuće zadaće i koordinaciju aktivnosti OESS-a), te prethodnog i narednog predsjedavajućeg.

5. Parlamentarna skupština sa sjedištem u Kopenhagenu, sastoji se od parlamentarnih delegacija država članica, a njihov se broj određuje prema veličini zemlje. – prima izvješća o radu OESS-a, od strane predsjednika vijeća ministara

6. Glavni tajnik Vijeća ministara djeluje kao zastupnik Vijeća i provodi nadzor nad Tajništvom OESS-a (sjedište u Beču i ogranak u Pragu), Tajništvom za sprečavanje sukoba i Uredom za demokraciju i ljudska prava. On priprema sastanke OESS-a i nadležan je za provođenje odluka.

7. Ured visokog predstavnika za nacionalne manjine osnovan je za rano prevladavanje problema manjina, sa sjedištem u Den Haagu.

8. Centar za sprečavanje sukoba je usko vezan s Tajništvom OESS-a, a podupire vijeće prilikom povećanja napetosti.

9. Ured za demokratske institucije i ljudska prava ima sjedište u Varšavi i bavi se potporom izbora i drugim pitanjima demokracije, te ostvarenjem ljudskih prava i načelima pravne države.

10. Ured mandatara za ljudska prava sa sjedištem u Beču11. Forum za sigurnosnu suradnju - djeluje kao element sigurnosne arhitekture OESS-a u pitanjima

kontrole naoružanja te mjera sigurnosti i povjerenja.Sva tijela OESS-a, osim Skupštine, djeluju na načelu konsenzusa. To znači da je za sprečavanje sukoba

potrebna suglasnost svih stranaka. Ipak, prema Pariškom dokumentu iz 1992. kod krupnih povreda ljudskih prava ili demokracije, mjere mogu biti primijenjene i bez suglasnosti dotične države (konsenzus minus jedan).

Države mogu biti upućene i na postupak mirenja bez njihove suglasnosti (jer taj postupak ne dovodi do pravno obvezujuće presude).

73