DOIVLJAJI ARTHURA GORDONA PYMA

i druge prie

To je zanimljiva pripovijetka o veoma bizarnim doivljajima glavnoga lika Gordona Pyma koji u elji za pustolovinama bjei od kue i ukrcava se kao slijepi putnik na brod Grampus. Na putovanju biva zatoen u utrobi broda, doivljava pobunu mornara, borbu sa odmetnicima, buru, glad i e na brodu koji polagano tone, kanibalizam, put na Juni pol...

Djelo je najpoznatije u cijelom Poeovu opusu i on je u njemu, vjerojatno, prvi opisao kaniba-

lizam kao jedinu mogunost spasa bijelog ovjeka izloenog opasnosti da umre od gladi. itki i gipki prijevod Lea Drica nije optereen arhaizmima koji bi mogli korespondirati s vreme-nom dogadjanja same prie, ali koji bi zasigurno otezali itljivost.

Direktor: Slavko Goldstein

Glavni urednik: Milan Miri

Prvi urednik edicije Prof. dr Ivo Hergei

Preveo: Leo Dri

Urednik: Nikica Petrak

Zagreb 1978

Naslov originala:

The Narrative of Arthur Gordon Pym of Nantucket

Sadraj

Doivljaji A. Gordona Pyma

Crni maak

Jama i njihalo

Umorstva u ulici Morgue

Krabulj a crvene smrti

Pad kue Usher

Pogovor (Sonja Bai)

Doivljaji A. Gordona Pyma

UVODNA NAPOMENA

Kad sam se prije nekoliko mjeseci vratio u Sjedinjene drave, doivjevi na junom moru i drugdje niz neobinih stvari, o kojima e biti govora na narednim stranicama, sluaj me na-nio u Richmondu u Virginiji u drutvo nekolicine gospode, koja su se osobito zanimala za sve, to se odnosilo na krajeve, koje sam bio pohodio, te su me neprestano salijetala, da svoje pripovijedanje objavim, jer da mi je to dunost. Imao sam, meutim, vie razloga, da to ne uinim. Neki su razlozi bili privatne naravi i ne tiu se nikoga osim mene, a drugi nisu bili sasvim takvi. Jedan od razloga, koji su me odvraali, bio je taj, to na svojem putovanju due vrijeme nisam uope vodio dnevnik, pa sam se bojao, da ne bih mogao po samom pamenju napisati izvjetaj, koji bi se inio dovoljno istinit kraj prirodnog i neminovnog preuveliava-nja, kojemu je sklon svaki od nas, kad potanko pripovijeda dogaaje, koji snano uzbuuju stvaralaki dar. Drugi je razlog bio taj, to su dogaaji, koje bi trebalo ispripovijediti, bili tako izvanredni, da ih ne bih mogao dokazati (osim svjedoanstvom jednoga ovjeka, a taj je ov-jek indijanski mjeanac), te sam drao, da e mi vjerovati samo moja obitelj i neki moji prija-telji, koji su imali razloga, poznavajui me, da vjeruju u moje istinoljublje. Bilo je vjerojatno, da e opinstvo moje pripovijedanje smatrati pukom bestidnom i zgodno udeenom izmiljo-tinom. Nepovjerenje prema mojoj spisateljskoj sposobnosti bilo je, dakako, glavni razlog, koji

me je sprijeio da posluam upute svojih savjetnika. Meu onom gospodom u Virginiji, koja su se najvie zanimala za moj izvjetaj, osobito

za onaj dio koji se odnosio na Antarktiko more, bio je g. Poe, koji je kasnije bio urednik mje-senika Southern LitemryMessenger, to ga je izdavao g. Thomas W.

White u gradu Richmondu. On mije izmeu ostalog savjetovao, neka odmah spremim potpuni izvjetaj o svemu, to sam vidio i pretrpio, i neka se pouzdam u otroumlje i zdrav razum opinstva. Uporno je i veoma uvjerljivo tvrdio, da e moje djelo uspjeti, premda e moda zbog moje spisateljske neiskusnosti biti neizbrueno. Njemu se, tovie, inilo vje-rojatnim da e moj izvjetaj biti primljen kao istinit upravo zbog nevjesta stila.

Usprkos ovome tumaenju nisam se odluio da uinim, kako mi je savjetovao. On kasnije predloi (vidjevi da se ne u pokrenuti), neka mu dopustim, da svojim rijeima opie moje pripovijedanje o prvom dijelu mojih pustolovina, prema mojim podacima, i da to objavi u

Southern Messengeru kao izmiljenu priu. Na to sam pristao, ne videi razloga da se proti-vim, uz jedini uvjet, da ne spominje moje pravo ime. Dvije toboe izmiljene prie redom su izile u Messengeru za sijeanj i veljau (1837) i, da bi se doista vjerovalo, da su izmiljene, bilo je u sadraju mjesenika uz te prie navedeno ime g. Poa.

S obzirom na nain, na koji je ta lukavtina primljena, odluio sam napokon da skupim i objavim te doivljaje. Ustanovio sam, da opinstvo unato tome, to je taj dio mojeg izvje-taja iziao u Messengeru kao pria (a da nije promijenjena ni iskrivljena nijedna injenica)

nije nimalo raspoloeno, da ga smatra priom, te je na adresu g. Poa stiglo nekoliko pisama koja su jasno dokazivala protivno uvjerenje. Tako sam zakljuio, da su injenice iz mog pri-povijedanja takve, da same pokazuju svoju vjerodostojnost, i da se prema tome ne treba goto-

vo ni bojati prigovora zbog nevjerojatnosti.

Kad ovaj izvjetaj bude dovren, odmah e se vidjeti, koliko od toga smatram svojim dje-lom, a bit e jasno i to, da nijedna injenica nije iskrivljena na prvih nekoliko stranica, to ih je napisao g. Poe. tovie, ni onim itaocima, koji nisu itali Messenger, ne e biti potrebno isticati, gdje svrava njegov dio, a gdje poinje moj. Razlika u stilu lako e se opaziti.

A G. Pvm

I

Ime mi je Arthur Gordon Pym. Moj otac je bio ugledan trgovac pomorskih potreptina u Nantucketu, gdje sam se rodio. Moj djed s majine strane bio je odvjetnik s dobrom praksom, sretan u svemu i veoma je uspjeno pekulirao dionicama Edgarton New Bank, kako se neka-da zvala. Tako je, a i na sline naine, uspio utedjeti prilian novac. Volio me vie no ikoga na svijetu, pa sam se nadao, da u nakon njegove smrti naslijediti najvei dio imutka. Kad sam navrio est godina, poslao me u kolu starom Rickettsu, nekom jedno rukom gospodinu. Gotovo svatko, tko je dolazio u New Bedford, poznaje toga udaka. U toj sam koli ostao do svoje esnaeste godine, a tada sam poao u akademiju g. E. Ronalda. Tu sam se sprijateljio sa sinom pomorskoga kapetana g. Barnarda, koji je obino plovio u slubi Lloyda i Vredenbur-gha. Imao je, znam tono, mnogo veza u Edgartonskoj banci. Sin mu se zvao August i bio je gotovo dvije godine stariji od mene. Jednom je bio s ocem u lovu na kitove, pa je neprestano

priao o svojim pustolovinama na jugu Tihog oceana. esto sam dolazio k njemu i ostajao ondje cijeli dan, katkada i cijelu no. Leali bismo u istoj postelji, i on mi ne bi dao zaspati gotovo do zore. Pripovijedao bi mi prie o uroenicima s otoka Tiniana i o drugim mjestima, koja je pohodio na svojim putovanjima. Napokon sam se i ja poeo zanimati za ono to mije pripovijedao, te sam pomalo i sam poeo osjeati sve veu elju, da poem na more. Imao sam jedrenjak, koji se zvao Ariel. Vrijedio je oko sedamdeset i pet dolara. Imao je polupokri-

venu palubu ili cuddy i jedan jarbol s jedrom. Zaboravio sam, kolika mu je bila nosivost, no

mogao je bez potekoa primiti deset osoba. S tim smo brodiem obiavali praviti najlue vratolomije. Kad se sada toga sjetim, udim se to sam jo iv.

Ispripovjedit u jednu od tih pustolovina kao uvod u dulju i vaniju pripovijest. Jedne ve-eri sastalo se drutvo kod g. Barnarda. Potkraj zabave bili smo i August i ja prilino opojeni. Kao obino u takvim sluajevima, ostao sam radije kod Augusta, umjesto da idem kui. On je, kako sam mislio, sasvim mirno zaspao (bilo je gotovo jedan sat u noi, kad se drutvo razi-lo), a da nijednom rijei nije spomenuo svoj omiljeni predmet razgovora. Prolo je oko pola sata, i ja sam upravo zadrijemao, kad on iznenada skoi uz neku stranu psovku i ree, da ne e, za volju nikakvog Arthura Pyma na svijetu, spavati, dok s jugozapada pue tako divan povjetarac. Nikad se u ivotu nisam toliko zaudio. Nisam znao, to hoe, i pomislio sam, da mu je vino i alkoholno pie, to gaje popio, smutilo pamet. On je meutim nastavio veoma nehajno. Rekao je, da zna, da ga smatram pijanim, no daje trijezan, kako jo nikada u ivotu nije bio. Dodao je, da mu se ne da tako divnu no provesti u postelji poput psa, nego da e ustati, odjenuti se i proetati s brodiem po valovima. Ne bih znao rei, to se dogodilo sa mnom, no tek to su te rijei bile izgovorene, osjetio sam golemo uzbuenje i radost, te sam njegovu ludu zamisao smatrao najsjajnijom i najrazumnijom stvari na svijetu. Puhala je goto-

vo bura, i bilo je veoma hladno bio je konac listopada. Ipak sam nekako zanosno skoio iz postelje i rekao mu, da sam i ja hrabar kao on, da se ni meni ne da leati u postelji poput psa, i da sam takoer spreman za svaku veselu vonju po valovima kao neki August Barnard iz Nantucketa.

Nismo gubili vrijeme odijevajui se. Pojurismo k brodiu. Leao je u starom trulom pris-tanitu, kraj skladita drva Pankev & Co., i udarao bokovima o neravne grede. August je sko-io u brodi i lopaticom izbacio vodu, koja ga je bila ispunila gotovo do polovice. Kad je bilo svreno, digosmo preku i glavno jedro, okrenusmo brodi u vjetar i smiono zaplovismo na more.

Vjetar je otro puhao s jugozapada. No je bila sasvim vedra i hladna. August je prihvatio rudu krmila, a ja sam stao kraj jarbola, na palubi cuddyja. Letjeli smo velikom brzinom. Nis-

mo progovorili ni rijei, otkako smo odrijeili brodi u pristanitu. Tada upitah svojega druga, kojim smjerom namjerava poi i u koje emo se vrijeme vjerojatno vratiti. On je nekoliko asova zvidao, a tada mrzovoljno ree:

Ja idem na more... ti moe, ako ti se svia, kui. Pogledavi ga, odmah zamijetiti, daje veoma uzbuen, premda se pretvarao, daje bezbri-

an. Dobro sam ga vidio na mjeseini lice mu je bilo bljee od mramora, a ruka mu je tako drhtala, da je jedva drao rudu krmila. Osjetih, da neto nije kako treba, i ozbiljno se zabrinuh. U to sam vrijeme znao veoma malo o upravljanju brodiem, te sam sada sasvim ovisio o po-morskoj vjetini svojega prijatelja. Vjetar je iznenada ojaao, pa smo brzo izili iz zavjetrine. Jo me uvijek bilo stid da pokaem i malo straha, te sam gotovo pola sata utio. Napokon ni-sam vie mogao izdrati, pa rekoh Augustu, da bi bolje bilo da se vratimo.

Proao je, kao i prije, gotovo jedan as, dok je odgovorio, odnosno dok je pokazao, daje uo moj savjet.

Polagano ree napokon ima vremena... polagano. Oekivao sam takav odgovor, no u zvuku tih rijei bilo je neto, to me je ispunilo nekim neopisivim osjeanjem strave. Opet ga pozorno pogledah.

Usnice su mu bile sasvim blijede, a koljena su mu tako estoko udarala jedno o drugo, da se inilo, da jedva stoj i na nogama.

Zaboga, Auguste, kriknuh preplaen to ti je?... to se dogodilo?... to kani? Dogodilo! promuca kao da se strano udi, te u istom trenutku ispusti rudu krmila i

isprui se na dno brodia dogodilo... nita se nije... dogodilo... Zar ne vidi, da se vraa mo kui?

Sada mi sine. Skoih i podigoh ga. Bio je pijan pijan kao ivotinja nije mogao ni sta-jati, ni govoriti, ni gledati. Oi su mu bile sasvim staklene, a kad sam ga u oaju pustio, bub-nuo je kao klada u vodu na dnu brodia> iz koje sam ga bio podigao. Bilo je oito, da je te veeri popio vie, negoli sam mislio, i da je njegovo vladanje u postelji bilo posljedica viso-kog stupnja pijanstva stanja, koje kao i ludilo esto doputa rtvi, da se vlada kao da je sasvim pri svijesti. Meutim, hladan noni zrak uinio je svoje duevna snaga popustila je pod njegovim utjecajem i mutna spoznaja opasnosti pospjeila je katastrofu. On je sada bio sasvim bez svijesti, i nije bilo vjerojatno, da e se naskoro osvijestiti.

Teko je bilo zamisliti veliinu moje strave. Pare alkohola su se ishlapile, i ja sam bio jo vie uplaen i neodluan. Znao sam, da nisam sposoban da upravljam brodiem, i da nas es-toki vjetar i jaka oseka tjeraju u propast. Iza nas se oito spremala bura. Nismo imali ni kom-pasa ni hrane, i bilo je jasno, da emo prije zore izgubiti s vida kopno, ako nastavimo sada-njim smjerom. Te misli, uz mnotvo drugih jednako stranih, jurile su zbrkane mojim moz-gom, pa sam za trenutak bio nesposoban za bilo kakvo djelo. Brodi je na jakom vjetru plovio strahovitom brzinom ni preka ni glavno jedro nisu bili skraeni grabei pramcem zapje-njenu vodu. Bilo je pravo udo, to se brodi nije razbio, kad je August ispustio rudu krmila, a

ja sam bio previe uzbuen, da i pomislim da je prihvatim. Ipak je, sreom, brodi bio vrst, a ja sam pomalo stekao sigurnost. Jo je uvijek rasla snaga vjetra. Kad god bismo pramcem izronili iz vode, more bi straga zalilo krmu i zapljusnulo nas. Udovi su mi bili tako ukoeni, da sam bio gotovo sasvim neosjetljiv. Napokon sam u oaju prikupio malo odvanosti. Jurnuo sam do glavnog jedra i odvezao ga. Kao to se moglo oekivati, jedro poleti preko pramca, i natopi se vodom i slomi jarbol. Taj me dogaaj spasio od neposredne propasti. Sa samom prekom tutnjio sam niz vjetar, grabei na mahove uzburkano more, ali straan osjeaj nepos-redne blizine smrti bio je uklonjen. Kad sam ustanovio, da jo ima nade u spas, prihvatih rudu krmila i odahnuh. August je na dnu brodia leao bez svijesti. Prijetila je opasnost da e se udaviti (gdje je leao, bilo je vode gotovo jednu stopu). Htio sam ga malo podii i posjesti, pa sam mu oko pasa provukao konop i svezao ga za neki kolut na palubi. Kad sam uinio sve kako sam najbolje mogao, onako prozebao i uzbuen, preporuio sam se bogu i odluio, da u sve podnijeti svom svojom hrabrou.

Jedva sam bio stvorio tu odluku, kad mi se iznenada uini, daje zrak oko brodia i iznad njega ispunjen nekim krikom, nekim urlanjem, kao da zavijaju tisue demona. Dok ivim, ne u zaboraviti smrtnu stravu, to sam je osjetio u tom trenutku. Kosa mi se na glavi najeila. Osjetio sam, da mi se krv ledi u ilama. Srce mi je gotovo prestalo kucati. Ni ne pogledavi, to bi moglo biti uzrok moje strave, padoh naglavce, bez svijesti, na tijelo svojega druga.

Kad sam se osvijestio, bio sam u kabini golema broda kitolovca (Penguin), koji je plovio

u Nantucket. Oko mene stajalo je nekoliko ljudi, a August, bljei od smrti, marljivo je trljao moje ruke. Kad je opazio, da sam otvorio oi, poeo je klicati od zahvalnosti i veselja, tako da je izazvao naizmjence smijeh i suze na surovim licima nekih ljudi oko nas. Naskoro je bila

razjanjena tajna naega spasa. Nas je pregazio kitolovac, koji je uz vjetar plovio punim jed-rima u Nantucket, dakle gotovo u pravom kutu na na smjer. Nekoliko ljudi bilo je na motri-tu na pramcu, no na su brodi opazili, kad vie nije bilo mogue sprijeiti sudar. Njihovi us-klici upozorenja bili su ono, to me je tako prestrailo. Rekli su mi, da je golemi brod za tren preao preko nas tako lako, kako bi na mali brodi preao preko nekoga pera bez ikakve zapreke. S palube rtve nije se uo nikakav krik. ula se tek lagana kripa pomijeana s urla-njem vjetra i vode, kad je krhki brodi strugnuo o kolibicu svojega unitavaa, i to je bilo sve. Kapetan (kapetan C. T. V. Block iz New Londona) drao je, daje na brodi (sjetit ete se, daje bio ostao bez jarbola) samo beskorisna olupina noena vodom, pa je htio nastaviti put odreenim smjerom, i ne mislei vie o tom dogaaju. Sreom su se dvojica promatraa klela, da su kod krmila vidjeli ovjeka. Drali su, da bi ga jo bilo mogue spasiti. Razvila se ras-prava. Block se naljutio, te je napokon rekao, da nije njegova dunost, da vjeno pazi na sva-ku ljusku od jajeta, da brod zbog takvih gluposti ne moe skretati sa svoga smjera. Ako je pregazio ovjeka, da je to pogreka toga ovjeka i niija vie neka se utopi i neka ga nosi avo. Tada se zauzeo prvi porunik Henderson, koji je, kao i cijela brodska posada, bio ogor-en zbog tako okrutnih rijei kapetana. Kad je vidio, da je momad uz njega, rekao je otvore-no kapetanu, da zasluuje vjeala, i da se nee pokoriti njegovim zapovijedima, pa da ga, u asu, kad stupi na kopno, i objese. Gurnuvi u stranu Blocka (koji je problijedio, no nita nije odgovorio) on pojuri prema krmi, zgrabi toak krmila i zapovijedi snanim glasom:

Krmom! Momad poleti na mjesta, i brod se okrene. Sve to trajalo je gotovo pet asova, i jedva je

bilo vjerojatno, da e onaj ovjek biti spaen uz pretpostavku, daje doista tko bio na palubi brodia. Ipak su spasili Augusta i mene. Svoj spas zahvaljujemo nepojmljivom sretnom slua-ju, kakav mudri i poboni ljudi pripisuju posredovanju providnosti.

Kad je brod stao, porunik spusti un i skoi u nj s dvojicom ljudi, mislim s onima, koji su tvrdili, da su me vidjeli uz krmilo. Upravo su se otisnuli iz zavjetrine, to ju je davao brod

(mjeseina je jo uvijek bila jaka), kad se brod snano zaljulja prema vjetru, a Henderson u isti as skoi sa sjedala i povie posadi:

Natrag! Nita drugo nije rekao nestrpljivo je ponavljao: Natrag! Natrag! Ljudi su zaveslali natrake, to su bre mogli. Za to se vrijeme brod okrenuo, te poao pu-

nom brzinom naprijed, premda se sva momad trudila da ga zadri. Usprkos opasnosti, poru-nik, im je mogao, zgrabi glavni lanac. Novi nagib na bok digne desnu strani broda iz vode gotovo do kobilice, i tada se pokae uzrok njegova nagibanja. Ugledali su tijelo nekog ovje-ka, to je na neobian nain visjelo na glatkom i sjajnom trupu broda (Penguin je bio obloen bakrom) i snano udaralo o trup pri svakom pokretu broda. Nakon nekoliko bezuspjenih po-kuaja, dok se brod naginjao, i uz golemu opasnost, da se un potopi, uspjelo je da me napo-kon oslobode iz tog opasnog poloaja i dignu na palubu jer ono tijelo je bilo moje. Ustano-vilo se, da je jedan od drvenih klinova iskoio i prodro kroz bakar, zaustavio moje putovanje ispod broda i uhvatio me na neobian nain. Glava klina probila je ovratnik mojega zelenog suknenog haljetka, zabola se u stranji dio moje ije izmeu dvije tetive, upravo ispod desnog uha. Odmah su me poloili u postelju premda se inilo, da u meni vie nema ivota. Na bro-du nije bilo ranarnika, no kapetan mije pruio svu pomo. Drim, daje to uinio zato, da se pred svojom momadi ispria zbog svog okrutnog vladanja u poetku ove pustolovine.

Meutim, Henderson se opet odmaknuo od broda, premda se vjetar pretvorio gotovo u orkan. Nekoliko asaka kasnije naie na neke dijelove naega brodia, a jedan od njegovih ljudi naskoro razabere, u tutnjavi bure, krik zapomaganja. To navede hrabre pomorce, da trae jo itavih pola sata, premda ih je kapetan Block znakovima pozivao, da se vrate, i premda su u onom krlinom unu bili u smrtnoj opasnosti. Jedva je mogue vjerovati, kako je mali un mogao ostati i jedan trenutak itav. un je, meutim, bio graen za lov na kitove, te su, kako sam kasnije utvrdio, na njemu bile ugraene posude za zrak, kao i na lakim amcima za spa-avanje na obali Walesa.

Nakon spomenute due uzaludne potrage odlue da se vrate na brod. Tek to su to odlui-li, zaue slabi krik, koji je dolazio s nekoga tamnog predmeta, to je brzo plovio kraj una. Oni zaveslae i naskoro ga stigoe. Ustanovie, da je taj predmet nekada bila Arielova paluba. Pokraj nje se posljednjom snagom borio za ivot August. Kad su ga prihvatili, ustanovili su, da je konopom svezan za drvo, to je plovilo na vodi. Sjeat ete se, da sam mu ja taj konop svezao oko pasa i privrstio ga za neki kolut, da bih ga odrao u uspravnom poloaju. Tako mu je taj moj in spasio ivot. Ariel je bio lagane konstrukcije, pa se njegov kostur raspao, kao to se moglo i oekivati. Navala vode u brodi otkinula je palubu, koja je (dakako, s dru-gim ostacima brodia) zaplovila po povrini. August se na palubi odrao na povrini vode, te je tako izmaknuo stranoj smrti.

Prolo je vie od jednoga sata, dok nije na palubi Penguina doao k svijesti, odnosno dok nije razumio, kakva se nesrea dogodila naem brodiu. Napokon se sasvim osvijestio, te je mogao pripovijedati, to je osjeao, kad je bio uvodi. Najprije je zapazio, da je na povrini vode, da se vrti neobinom brzinom i da mu je neki konop omotan tri ili etiri puta oko vrata. Trenutak kasnije osjetio je, da je poletio uvis, i tada se, udarivi snano glavom o neki tvrdi predmet, opet onesvijestio. Kad se opet osvijestio, osjeao je, da je sasvim pri svijesti, no i ta je svijest bila jo veoma mutna i zbrkana. Sad je znao, da se dogodila neka nesrea i da je u vodi. Na svu sreu usta su mu bila nad vodom, pa je nekako mogao disati. Vjerojatno je u to doba vjetar brzo nosio palubu, a ona je njega, dok je leao na leima, vukla za sobom. Dok se mogao odrati u tom poloaju, bilo je nemogue da se utopi. Tada ga neki val baci na samu palubu. Nastojao je da se odri u tom poloaju, te je na mahove vikao u pomo. Neposredno prije nego to gaje otkrio g. Henderson bio je tako iscrpljen, daje ispustio svoje uporite, pao u

more i predao se sudbini. Cijelo vrijeme nikako se nije mogao sjetiti ni Ariela ni bilo kakva

dogaaja u vezi sa svojom nesreom. Obuzeo gaje neki neodreeni osjeaj strave i oaja. Kad su ga napokon nali, izgubio je svaku sposobnost miljenja, pa je, kako sam prije rekao, treba-lo gotovo cijeli sat, dok je na palubi Pengni na postao potpuno svijestan svojega poloaja. to se tie mene ja sam uskrsnuo iz stanja veoma bliza smrti. Tri i pol sata uzalud su na meni iskuavali razliita sredstva; snano su me trljali flanelom umoenim u vrue ulje, kako im je predloio August. Rana na iji bila je runa, ali neopasna, i ja se naskoro oporavih.

Penguin je uplovio u luku oko devet sati ujutro, izdravi jednu od najeih bura oko Nantucketa. August i ja pojavili smo se kod Barnardovih tono u vrijeme zajutarka, koji je, sreom, radi sinone zabave, bio serviran prilino kasno. Drim, da su svi oko stola bili previ-e mamurni, a da bi opazili na izmoreni izgled koji ne bi izmakao pozornu promatrau. aci znaju, meutim, stvarati uda, kad se radi o pretvaranju, pa sam siguran, da nitko od naih prijatelja u Nantucketu nije najmanje posumnjao, da se strana pria nekih mornara, kako su na moru naletjeli na neki brodi i potopili trideset ili etrdeset bijednika, tie Ariela, mojega druga i mene. Nas dvojica smo veoma esto razgovarali o tom dogaaju no nikada bez neke jeze. U jednom naem razgovoru August mi je iskreno priznao, da u svojem ivotu nije osjetio takve muke i oaja, kao kad je u naem brodiu otkrio, koliko je pijan i kako zbog toga gubi svijest.

II

Bez obzira na to, da li nas neto privlai ili odbija, teko je izvesti zakljuak, pa i iz najje-dnostavnijih injenica. Moglo se oekivati, da e dogaaj, o kojemu sam upravo pripovijedao, ohladiti moju strast za morem. Pa ipak, nisam osjeao snaniju elju za pustolovinama na moru, nego u onih sedam dana nakon udnovatog spasa. To kratko vrijeme bilo je dovoljno dugo, da mi iz pamenja izbrie tmurne sjene opasnog doivljaja i da u ivahnom sjaju istakne svu ugodnost uzbuenja i slikovitost. Moji razgovori s Augustom bili su danomice sve ei i sve zanimljiviji. On je znao tako priati svoje prie o moru (danas vjerujem, da ih je vie od polovice izmislio), da su one utjecale na moju uzbudljivu ud i mranu ali ivahnu matu. Neobino je i to, da me je najvie oduevio za ivot pomoraca, kad je slikao najstranije aso-ve patnje i oaja. Za ljepote se nisam odvie oduevljavao. U mati sam gledao brodolome i glad, ropstvo ili smrt usred divljakih rulja, ivot pun jada i suza na nekoj sivoj i osamljenoj klisuri u dalekom i nepoznatom moru. Takve slike i elje jer one su izrasle u elje zajed-nike su, kako su me uvjerili, mnogim melankolinim ljudima; u to doba, o kojem govorim, to mi se inilo proroanskom slikom sudbine, koju sam u neku ruku morao slijediti. August je sasvim uao u moje misli. I vjerojatno je, da je to nae tijesno prijateljstvo dovelo do djelomi-ne zamjene u naim znaajevima.

Nekih osamnaest mjeseci nakon Arielove propasti preuzela je tvrtka Lloyd i Vredenburgh

(poduzee, koje je, drim, bilo u vezi s gospodom Enderbvjevima u Liverpoolu) popravak i opremanje jedrenjaka Grampus za lov na kitove. To je bila stara trupina, jedva sposobna za

plovidbu i nakon potrebnog popravka. Ne znam, zato su ga izabrali, izmeu drugih i dobrih brodova istoga vlasnika no tako je bilo. G. Barnard bio je odreen, da upravlja njime, a Au-gust je imao poi s njim. Dok je jedrenjak bio na popravku, August mi je esto isticao sjajnu priliku, koja mi se sada prua, da udovoljim svojoj elji za putovanjem. Ja sam to rado sluao no ipak nije bilo lako tu stvar urediti. Otac se nije odluno opirao, no majka bi pri samom spominjanju dobila napadaj histerije. Najgore je bilo ipak to, to se moj djed, od kojega sam najvie oekivao, zakleo, da e me razbatiniti, ako mu samo jo spomenem tu stvar. Te pote-

koe nisu oslabile moju elju, ve su je samo raspirile. Odluio sam da poto poto poem na putovanje. Kad sam svoju namjeru priopio Augustu, poeli smo zajedno smiljati, kako da to izvedemo. Za sve to vrijeme nisam nikome od rodbine vie ni spomenuo putovanje, a kako sam se pretvarao da marljivo uim, mislili su, da sam odustao od svoje namjere. esto sam poslije s nezadovoljstvom i uenjem razmiljao o svojemu vladanju u toj prilici. Pretvaranje, kojim sam se posluio, da bih ostvario svoju namjeru pretvaranje svakom rijei i svakim inom mogao sam sebi protumaiti samo divljom i vatrenom enjom, kojom sam oekivao ispunjenje davnoga sna o putovanju.

Pri izraivanju osnove za prijevaru morao sam se uvelike oslanjati na Augusta, koji je da-nomice provodio vei dio vremena na palubi Grampusa, nadzirui umjesto svojega oca rado-ve u kabini i u prostoru za tovar. Nou bismo naravno raspravljali i govorili o raznim mogu-nostima. Kad je tako prolo mjesec dana, a da nismo nali nikakvu zgodnu mogunost, on mi napokon priopi, da je sve uredio. Ja sam u New Bedfordu imao roaka, nekoga g. Rossa, kod kojega sam kadikad znao provesti po dvije ili tri sedmice. Jedrenjak je morao isploviti sredi-

nom lipnja (1827), a dan ili dva prije polaska primit e moj otac pismo od g. Rossa, u kojem me taj roak poziva, da provedem etrnaest dana s njegovim sinovima Robertom i Emmetom. August je preuzeo dunost, da napie to pismo i da ga odaalje. Poto toboe otputujem u New Bedford, javit u se svome drugu, koji e na Grampusu pronai za me neko skrovito mjesto. Uvjeravao me, da e to skrovite biti dosta ugodno, pa u se u njemu moi sakrivati vie dana. Kad jedrenjak odmakne toliko, da se vie nee moi ni pomisliti na povratak zbog mene, tada u se, ree, preseliti u kabinu, a, to se tie njegova oca, on e se od srca nasmijati toj ali. Susrest emo dosta brodova, koji e mojim roditeljima ponijeti pismo s obavijeu o toj pustolovini.

Napokon doe polovica lipnja, i sve je bio spremno. Pismo je bilo napisano i poslano, te jednoga ponedjeljka ostavih dom.

Mislili su, da sam se ukrcao na potanski brodi za New Bedford, no ja sam poao ravno k Augustu, koji me je ekao na uglu neke ulice. Naa prvobitna namjera bila je, da se negdje do noi sakrijem, a onda da se douljam na palubu jedrenjaka. Dobro nam je, meutim, dola gusta magla, pa odluismo, da ne gubimo vrijeme. August poe prema pristanitu, a ja krenuh za njim na maloj razdaljini, umotan u debeli mornarski ogrta, to gaje donio August, pa me nije bilo lako prepoznati. Upravo kad smo zakrenuli za drugi ugao iza bunara g. Edmunda,

pojavi se tono preda mnom, gledajui me ravno u lice, moj djed, stari gospodin Peterson. Gle, due mi. Gordone, ree nakon duge stanke hej... iji si to prljavi ogrta navuka-

o?

Gospodine! odvratili, koliko sam god mogao iznenade no i otresito vi ste se prilino zabunili, gospodine!... U prvom redu, moje ime uope nije Goddin, ni tome slino, a htio bih da znate, vi huljo, da moj novi ogrta nije prljav.

Jedva sam se suzdrao od smijeha, videi, kako je stari gospodin smijenom kretnjom do-ekao ovaj odgovor. Uzmaknuo je za dva ili tri koraka, problijedio, a zatim se strano zaru-menio. Podigao je na elo naoari, a tada je, spustivi ih opet, jurnuo na me zamahnuvi kio-branom. Ipak se brzo zaustavio, kao da se iznenada neega sjetio, zatim se okrenuo, te ode-pesao niz ulicu, drui cijelo vrijeme od bijesa i mrmljajui kroz zube:

Ne valjaju... nove naoari... Mislio sam, da je to Gordon... Mornarska nitarija. Jedva tako izmaknuvi, krenusmo opreznije dalje, te stigosmo sretno na cilj. Na palubi su

bili samo jedan ili dva mornara. Bili su neim zaposleni sprijeda na pramcu. Znali smo, da je kapetan Barnard bio kod Llovda i Vredenburgha i da e se tamo zadrati do kasno uveer, pa ga se nismo trebali bojati. August se prvi uspeo na brod, a ja sam poao za njim. Ljudi, koji su radili, nisu me opazili. Krenusmo odmah u kabinu. Ni tamo ne zatekosmo nikoga. Kabina je

bila veoma ugodno ureena to je inae neobino na kitolovcima. etiri sjajne kajite bile su

opremljene irokim i ugodnim leaj ima. Opazio sam golemu pe i veoma debeli i skupocijeni prostira na podu izmeu kabine i kajita. Strop je bio visok punih sedam stopa i sve je bilo ljepe i ugodnije, nego to sam oekivao. August mi je, meutim, ostavio malo vremena za razgledanje. Uporno je zahtijevao, da se to prije sakrijem. Odveo me u svoju kabinu, koja je bila na desnoj strani jedrenjaka, nedaleko pregradka broda. im smo uli, zatvorio je vrata i povukao zasun. Uini mi se, da jo nikada nisam vidio zgodnije male sobice od ove. Bila je duga nekih deset stopa i imala samo jedan leaj, koji je bio, kao i oni dragi, irok i ugodan. Uz ovu prostoriju bio je prostor od etiri etvorne stope sa stolom, stolcem i zidnom policom punom knjiga, uglavnom putopisa. U sobi je bilo i drugih udobnosti, od kojih moram spome-

nuti neku vrst hladnjaka, u kojemu mi je August pokazao mnogo poslastica i pia. On tada pritisne prstom na neko mjesto na prostirau u kutu spomenute prostorije i ree

mi, da je dio poda, oko esnaest etvornih palaca, izrezan i opet umetnut. Kad je pritisnuo, taj se dio poda najednom kraju poda toliko podigao, daje u otvor mogao ui Augustov prst. Tako je podigao vrata u podu (o koja je prostira bio privren avliima), te ustanovili, da ona vode u donju prostoriju. August upali fosfornom ibicom malu votanicu i, stavivi je u mutnu svjetiljku, spusti se kroz otvor, pozvavi i mene, da poem za njim. Kad smo se provukli, on zatvori vrata nad rupom s nekim klinom s donje strane. Prostira je doao na svoje prvotno mjesto na podu, i svi su tragovi otvora bili sakriti.

Votanica je tako slabo svijetlila, da sam jedva tapao po hrpi starei, u kojoj sam se naao. Oi su mi pomalo priviknule na mrak, pa sam se lagano provlaio drei se za skut prijatelje-va kaputa. On me napokon dovede, nakon puzanja i vijuganja kroz nebrojene uske prolaze, do

neke eljezom okovane krinje, kakvu su nekada upotrebljavali za spremanje fine glinene robe. Bila je gotovo etiri stope visoka, a est stopa duga, no veoma uska. Dvije velike prazne bave za ulje leale su navrh krinje, a na njima je leala jo neka golema hrpa hasura, koja je gotovo doticala strop. Svagdje naokolo bilo je gusto nabacan, takoer do stropa brodski alat svih vrsta, zajedno s razliitim koarama, bavama i zamorima, te se inilo, da je pravo udo, kako smo nali pravi put do te krinje. Poslije sam saznao, daje August namjerno uredio tu prostoriju, da bih se ja bolje mogao sakriti. Pritom mu je pomagao samo jedan ovjek, koji nije polazio s jedrenjakom na put.

Zatim mi je moj drag pokazao, da se jedna ploha krinje moe lako izvaditi. On je izvadi, te se pokae unutranjost krinje. Na dnu je bila prostrta strunjaa, kao na leaju u kabini, a bilo je u krinji i drugih potrebnih predmeta, koliko ih je god stalo u taj mali prostor. Bilo je dovoljno mjesta i za sjedenje i za leanje. Meu onim predmetima bilo je nekoliko knjiga, pero, crnilo, tri pokrivaa, veliki vr pun vode, burence pomorskog dvopeka, tri ili etiri go-leme bolonjske kobasice, velika butina, hladni peeni kravlji but i pola tuceta boca vina, rakije i likera. Odmah sam se uselio u svoj mali stan, vjerojatno zadovoljniji od svakoga vladara,

kad ulazi u novu palau. August mi pokae, kako se krinja zatvara, a zatim rasvijetli votani-com poklopac krinje, o koji je bio privren komad crnog konopca. Ree mi, da taj konopac vodi od mojega skrovita kroz sve prolaze izmeu nabacanih predmeta do avala, koji je zabi-jen u strop prostorije tik kraj vrata u podu njegove kabine. Pomou toga konopca moi u, dogodi li se to neoekivano, lako, bez vodstva, nai put. Tada ode, ostavivi mi svjetiljku i mnogo votanica i ibica, i obeavi, da e me pohaati, koliko god bude mogao, a da ne bude opaen. To je bilo sedamnaestoga lipnja.

Ostao sam tri dana i tri noi (ako sam dobro izraunao) u svojem skrovitu, a da uope ni-sam odatle iziao, osim to sam dvaput protegao udove stojei uspravno izmeu koara nasup-rot otvoru. Za cijelo to vrijeme nisam uope vidio Augusta, no to me je malo uznemirivalo, jer sam znao, da se jedrenjak mora svakog asa otisnuti na more, a u onoj vrevi nije mu lako uh-vatiti priliku, da doe k meni. Napokon zaujem, gdje se otvaraju i zatvaraju vrata u podu, a zatim me dozove tihim glasom, pitajui, kako mije i da li to trebam.

Nita rekoh. Dobro mi je. Kad e jedrenjak isploviti? Za manje od pola sata odvrati. To sam ti doao rei, i ne plai se zbog moje odsut-

nosti. Neko vrijeme ne u moi k tebi... moda jo tri ili etiri dana. Gore je sve u redu. Kad odem i zatvorim vrata, dopuzi uz konop do mjesta, gdje je zabijen onaj avao. Tamo e nai moj sat... moda e ti trebati, kad ne moe razlikovati dan od noi. Drim, da ne zna, kako si dugo zatvoren... samo tri dana... danas je dvadeseti. Ja bih donio sat k tebi, no bojim se, da e gore opaziti, da me nema.

I tada ode.

Nekako jedan sat nakon njegova odlaska jasno sam osjetio, da je jedrenjak zaplovio, i

estitao sam sebi, to sam napokon poeo putovati. Ovako zadovoljan odluio sam, da u sve prepustiti dogaajima do asa, kad mi bude doputeno da zamijenim krinju za prostranije i udobnije boravite u kabini. Najprije sam se pobrinuo da uzmem sat. Ostavivi u krinji zapa-ljenu votanicu, poeh tapati u mraku. Drei se za konop, provlaio sam se kroz mnoge zavi-jutke, no esto bih se, prevalivi muno prilinu udaljenost, opet naao stopu ili dvije od mjes-ta, s kojega sam poao. Napokon sam stigao do avla i uzeo sat. Zatim se vratih. Prolistao sam knjige, koje su bile promiljeno pripravljene, i izabrah knjigu o istraivakom putovanju Lewisa i Clarka na ue Kolumbije. Time sam se zabavljao neko vrijeme, dok ne osjetih, da sam pospan. Tada oprezno utrnuh svijetlo i naskoro zaspah zdravim snom.

Kad sam se probudio, bio sam neobino zbunjen i trebalo je da proe neko vrijeme, dok sam mogao da se dosjetim, u kakvu sam poloaju. Pomalo sam se sjetio svega. Upalivi svjet-lo, pogledam na uru, no ona je stala, pa nisam mogao ustanoviti, kako sam dugo spavao. Udo-

vi su mi bili veoma ukoeni, pa sam morao da ih protegnem stojei izmeu koara. Kako sam osjetio stranu glad, sjetio sam se hladne bravetine, koju sam prije spavanja malo pojeo, i koja mi je veoma prijala. Neobino se zaudih, kad sam ustanovio, daje pokvarena! To me veoma uznemiri. Najprije sam to doveo u vezu sa svojom zbunjenou, a onda sam zakljuio, da sam neobino dugo spavao. Tome je mogao biti uzrok zaguljivi zrak prostorije. A to bi napokon moglo izazvati i druge tetne posljedice. Glava me je strano boljela. inilo mi se, da teko diem, ukratko, uznemiravale su me mnoge tmurne misli. Ipak se nisam usudio otvoriti onaj otvor, pa sam, navinuvi sat, nastojao da se umirim, kako sam znao.

U itava idua jednolina dvadeset i etiri sata nitko nije doao u moje skrovite, pa po-eh optuivati Augusta zbog te besramne nepanje. Najvie me uznemirilo, to je u vru bilo vode samo jo oko pola pinte, a veoma me je muila ea, jer sam se, da nadomjestim gubitak bravetine, poteno najeo bolonjske kobasice. Osim toga osjeao sam elju da spavam, no drh-tao sam i pri samoj pomisli, da u toj elji popustiti, jer sam mislio, da bi ustajali zrak skrovi-ta mogao biti poguban, kao plin kod izgaranja drvenog ugljena. Meutim sam po ljuljanju jedrenjaka znao, da smo ve daleko na moru, a neki mukli um, to mi je kao iz goleme uda-ljenosti dopirao do uiju, govorio mi je, da ne pue obini vjetar. Nisam mogao zamisliti, to je razlog Augustove odsutnosti. Zacijelo smo na naem putovanju odmakli dovoljno daleko, da bih smio izii. Mora da mu se to dogodilo no nisam mogao zamisliti, to bi to moglo biti, kad me tako dugo dri u zatvoru, osim, dakako, da je nenadano umro ili pao u more. S tom se misli, meutim, nisam mogao nipoto pomiriti. Moda nam je protivni vjetar osujetio putovanje, pa smo jo uvijek u blizini Nantucketa. Tu sam misao ipak morao otkloniti, jer, kad bi bio tako, jedrenjak bi se morao esto okretati, a ja sam ustvrdio po neprestanom na-gibanju jedrenjaka na lijevi bok da plovimo uz jaki vjetar s desne strane. Osim toga, kad bismo i bili u blizini obale, zato me August ne bi posjetio i obavijestio o svemu? Razmilja-jui tako o svojem osamljenom i tunom poloaju, odluih poekati jo dvadeset i etiri sata, pa ako mi ni tada ne bi dola pomo, poi u do otvora i nastojati da pronaem prijatelja ili da kroz otvor udahnem malo istoga zraka, te da u kabini uzmem novu zalihu vode. Meutim, dok sam bio zabavljen tim mislima, zapadoh, unato opiranju, u duboki san, ili, bolje, u neko

mrtvilo. Moji sni bili su strani. Doivljavao sam svakakve nesree i strahote. Meu ostalima neki su me strani i divlji demoni golemim jastucima guili na smrt. Stezale su me goleme zmije i gledale me stranim, blistavim oima. Zatim se preda mnom prostrla beskrajna pusti-nja, oajna i strana. Golema i visoka stabla, siva i gola, izrasla su u dugim nizovima, dokle god je sezalo oko. Njihovo korijenje skrivalo se u irokim movarama, koje su preda mnom leale sasvim crne, tihe i strahovite. Neobino drvee bijae nalik na ljude. Stabla su na ma-hove mahala rukama, slinim rukama kostura, te su kretavim i prodornim krikovima samrt-nog oaja traila vodu, da im se smiluje. Prizor se promijeni, i ja sam stajao gol i sam usred arkog pijeska Sahare. Do nogu mi je leao zguren bijesan lav. Najednom otvori oi i pogleda me. Grevito skoi na noge i iskesi strane zube. Zatim mu se iz crvena drijela prolomi urlik slian grmljavini, i ja se sruih na tlo. Guei se u gru straha, napokon se napola probudih. Moj san ipak nije bio samo san. Sad sam napokon sasvim doao k svijesti. ape neke goleme grdosije teko su mi pritiskale grudi njezin vrui dah osjeao sam kod uha a njezini bijeli i strani onjaci svjetlucali su u mraku.

Da mi je i tisuu ivota ovisjelo o pokretu jednog uda ili o jednom slogu, ne bih se bio mogao maknuti, ne bih bio mogao govoriti. Zvijer, kakva god bila, leala je nepomino, nije pokuavala da me napadne, a ja sam leao sasvim bespomoan i, kako mi se inilo, u zagrljaju smrti. Osjeao sam, da me naglo ostavlja snaga tijela i uma ukratko, umirao sam, umirao sam od samoga straha U glavi mi se vrtjelo... smuilo mi se... vid mije slabio ak su potam-njele i one sjajne oi iznad mene. Uz posljednji, krajnji napor apnuh napokon ime boje i spremih se da umrem. Uini se, da je zvuk mojega glasa probudio sav skriveni bijes ivotinje. Ona se svom duinom baci na moje tijelo. Zaudih se, kad je uz otegnuto i tiho cviljenje neo-bino radosno i njeno poela nestrpljivo lizati moje obraze i ruke! Smeo sam se zauen no nisam mogao da se ne sjetim osobitog naina cviljenje mojega newfoundlanskog psa Tigra i smijena naina njegova iskazivanja njenosti. To je bio on. Osjetih, kako mi se naglo vraa krv u sljepoice. Obuze me suludi i neodoljivi osjeaj spasa. Nanovo oivjeh. Brzo ustadoh sa strunjae, na kojoj sam leao, i zagrlih svojega vjernog prijatelja, a itav potok strastvenih suza ublai dugu moru u mojim grudima.

Jednako kao i prije kad, sam se probudio, moja je svijest kad sam ustao sa strunjae, bila neobino mutna i pobrkana.

Dugo nisam mogao nai neku vezu izmeu misli, no polagano mi se vratila sposobnost miljenja, i ja sam se opet sjetio pojedinosti. Uzalud sam sebi kuao razjasniti prisutnost Tig-ra. Nakon tisuu razliitih nagaanja morao sam se zadovoljiti radou, daje Tigar uz mene u ovoj pustoj osamljenosti i da e me tjeiti svojim umiljavanjem. Mnogi ljudi vole pse, no ja sam volio Tigra vie nego obinom ljubavi, i doista, nikad nijedan stvor nije bio dostojniji takve ljubavi. Bio je sedam godina moj nerazdvojivi drug, i u mnogim je prilikama dokazao

svu onu plemenitost, koju cijenimo kod ivotinja. Ja sam ga jo kao malo pseto u Nantucketu spasio iz panda nekog zlog djeaka, koji ga je vukao u vodu, svezavi mu oko vrata konopac. Tri godine poslije toga, kao odrasli pas, oduio mi se spasivi me od toljage nekog razbojnika.

Napipavi sat prislonih ga na uho i ustanovih, da je opet stao. Nisam se uope zaudio, jer sam po svojem neobinom stanju znao, da sam, kao i prije, veoma dugo spavao. Bilo je, me-utim, nemogue utvrditi, kako sam dugo spavao. Bio sam u vruici, a e je bila nepodno-ljiva. Pipao sam po krinji traei ono malo preostale vode. Nisam imao svijetla, jer je vota-nica u svijetiljci dogorjela, a kutiju sa ibicama nisam mogao nai. Uto sam napipao vr i us-tanovio daje prazan. Nema sumnje, Tigar je ispio vodu, kao to je i pojeo ostatak bravetine. Oglodana kost leala je kod otvora krinje. Nije mi bilo stalo do pokvarena mesa, no klonuh pri pomisli na vodu. Bio sam neobino slab, te sam pri najmanjem pokretu drhtao kao u groz-nici. Osim toga jedrenjak se tako nagibao i ljuljao, da sam se bojao, da e se sa krinje sruiti bave za ulje i zatrpati mi jedini prolaz. Strano me muila i morska bolest. Sve to nagnalo

me, da se pokuam dovui do otvora i zatraiti pomo, prije nego budem sasvim nesposoban daje traim. Kad sam tako odluio, poeh opet traiti kutiju za ibicama i votanice. Naskoro naoh ibice, no nisam odmah pronaao votanice (jer se nisam mogao sjetiti, kamo sam ih spremio). Zato odustadoh od traenja. Zapovjedih Tigru, da bude miran, te pooh prema otvo-ru.

Tek se pri tom pokuaju pokazalo, koliko sam slab. Puzao sam uz krajnji napor, noge su mi otkazivale poslunost. Sruivi se licem na pod, ostao sam nepomian i nekoliko asova gotovo bez svijesti. Ipak sam polako i muno napredovao, bojei se, da u se svakog trenutka onesvijestiti usred uskih i zamrenih zavijutka u hrpi starei, gdje me oekuje samo smrt. Na-pokon udarih, potegavi svom snagom, elom o otri ugao neke krinje okovane eljezom. To me omami samo na nekoliko asaka, a onda, naalost, ustanovih, daje brzo i snano ljuljanje broda sruilo tu krinju upravo na prolaz, koji je tako bio potpuno zakren. Ni uz krajni napor nisam mogao pomaknuti krinju ni za jedan palac, jer se vrsto zabila meu krinje i brodar-ski alat. Trebalo je stoga, s obzirom na moju slabost, da prestanem ii uz konop i da potraim novi prolaz, ili da se popnem preko zapreke i da napredujem istim putem. Prvo je bilo prete-ko i preopasno, a plaila me i sama pomisao na to. Zbog oslabljene moi prosuivanja i sla-bosti tijela zacijelo bih zalutao, kad bih to pokuao, i bijedno bih poginuo u labirintu te nesre-tne i odvratne prostorije. Stoga sam bez oklijevanja skupio svu preostalu snagu i hrabrost, da

se popnem na onu krinju. Kad sam se u toj namjeri uspravio, ustanovih, da je taj pothvat znatno ozbiljniji, nego to

mi se inilo. Sa svake strane uskoga prolaza inile su hrpe nabacanih predmeta pravi zid, te bi moja svaka i najmanja pogreka sruila hrpu na moju glavu, ili, kad se ba i ne bi meni sruila na glavu, sruene bi stvari tako zakrile put, da se vie ne bih mogao vratiti. Sama pak krinja bila je visoka i glomazna, da na njoj ne bih mogao nai sigurno uporite. Uzalud sam pokua-vao dosegnuti vrh, nadajui se, da u se tako moi popeti na krinju. Da mi je to i uspjelo, zacijelo bi mi nedostajalo snage, da se privuem na vrh, pa je svakako bolje, to mi to nije uspjelo. Napokon osjetih, trudei se oajno da pomaknem krinju jako pomicanje jedne njezi-ne stranice. vrsto uprijeh rukom o daske i ustanovih, da je jedna veoma iroka daska popus-tila. Sreom sam imao uza se depni no, te mi uspije, tekom mukom, da je sasvim izvadim. Proavi kroz otvor, otkrih na svoju veliku radost, da sa suprotne strane nema dasaka dru-gim rijeima, da nema poklopca i da sam probio dno krinje. Sad sam bez znatnih potekoa nastavio put, dok konano nisam doao do avla. Srce mi je udaralo, kad sam, uspravno stoje-i, lagano pritisnuo o vrata otvora. Vrata se nisu otvorila, kako sam oekivao, pa ih odlunije pritisnuh, bojei se ipak, da bi tkogod drugi, a ne August, mogao biti u kabini. Na moje izne-naenje vrata se ne pomaknue, i ja se zabrinuh, jer sam znao, da su se prije veoma lagano otvarala. Gurnuh vre ostala su nepomina. Gurnuh svom snagom nita. Bilo je oito da je otvor bio otkriven, i da je zabijen avlima, ili je na otvor postavljen neki veoma teak pre-dmet, koji ne u nipoto moi pomaknuti.

Spopade me strava i oaj. Uzalud sam kuao pronai razlog, zato su me iva pokopali. Vie nisam mogao suvislo zakljuivati, te se spustih na tlo. Poele su me napadati najtmurnije misli, meu kojima su najstranije bile jezovita smrt od ei, od gladi, od guenja. Napokon mi se vrati neto prisutnosti duha. Ustadoh i pokuah prstima napipati spojeve ili pukotine u otvoru. Kad sam ih naao, pozorno iz promotrih, da vidim, proputaju li neto svijetla iz kabi-ne. Ne opazih nita. Zatim sam u pukotinu gurao otricu noa, dok nisam osjetio, da je zapeo. Strugnuvi o tu zapreku ustanovih, da je na otvoru neki teki eljezni predmet, a kako se pod noem osjeala neobina valovita povrina, zakljuih, da bi to moglo biti klupko eljeznog lanca. Sad mi nije preostalo drugo, ve da se vratim u krinju i da se ondje predam svojoj tu-noj sudbini, ili da se smirim i pokuam izmisliti neki nain da se spasim. Nakon mnogih pote-koa, vratih se na svoje mjesto. Bio sam veoma iznemogao i klonuo sam na strunjau. Tigar

se isprui kraj mene, kao da me eli utjeiti ili ohrabriti svojim umiljavanjem, da ne bih sma-laksao.

Napokon opazih da se Tigar neobino vlada. Nekoliko asaka lizao mi lice i ruke i tiho cvilio. Kad bih prema njemu ispruio ruku, osjetio bih da lei na leima sa apama uvis. To vladanje, koje se tako esto ponavljalo, uini mi se neobino. Nisam ga nikako mogao sebi protumaiti. Kako mi se pas inio tuan, zakljuih, daje ranjen. Opipao sam mu ape jednu za drugom, no ne naoh ni traga nekoj ozljedi. Tada pomislih da je gladan, i pruih mu veliki komad butine, koji je lakomo progutao. Ipak je odmah nastavio sa svojim neobinim vlada-njem. Tada mi se uini, da ga mui e kao i mene, no onda se odmah sjetih, da sam mu preg-ledao samo ape, a da bi mogao biti ranjen na tijelu ili na glavi. Opipah mu oprezno glavu, no ne naoh nita. Prelazei rukom preko plea, osjetih da su mu dlake nekako nakostruene. Istraih prstom i otkrih konopac, koji mu je bio svezan oko tijela. Tonijim istraivanjem na-pipah mali smotak papira, koji je bio privren ispod Tigrove lijeve lopatice.

III

Odmah mi je palo na um, da e taj papir biti pismo od Augusta, i da ga je neki nepredvi-eni dogaaj sprijeio da me oslobodi iz moje tamnice, pa je naao taj nain da me obavijesti o situaciji. Drui od nestrpljivosti poeh ponovo traiti fosforne ibice i votanice. Nekako sam se nejasno sjeao, da sam ih brino spremio, prije nego sam ono zaspao. I, doista, prije nego sam se posljednji put uputio prema otvoru, inilo mi se, da sam se tono sjeao mjesta, kamo sam ih spremio. Sad sam, meutim, uzalud razmiljao. Gotovo itav sat posvetio sam jalovu traenju izgubljenih stvari. Nikad nisam bio u munijem stanju tjeskobe i neizvjesnosti. Napokon, pipajui po tlu, opazih izvan krinje, blizu otvora, neko slabo svjetlucanje u smjeru krme broda. Veoma se iznenadih. Htjedoh se pribliiti tome predmetu, jer mi se uini, da je udaljen samo nekoliko stopa od mene. Tek to sam se pomaknuo, on mi sasvim nestade s vi-da. Opet sam se morao vratiti u krinju, kako bih ga ponovo mogao ugledati i utvrditi njegov poloaj. Tada, miui oprezno glavom, ustanovih, da se svijetlu mogu pribliiti, ako polagano krenem u protivnom smjeru od onoga, kojim sam bio krenuo prije. Sad dooh do svijetla (po-to sam proao kroz nebrojene uske zavijutke) i ustanovih, da ono dolazi od nekih komadia ibica, koje su bile u praznoj, prevrnutoj bavi. Zaudih se, odakle tamo ibice, kad napipah i dva ili tri komadia voska od svijea, koje je oito provakao pas. Odmah zakljuih, da je pas pojeo svu moju zalihu svijea, te izgubih nadu, da u ikada moi proitati Augustovo pismo. Preostali komadii voska bili su tako pomijeani sa smeem u bavi, da sam ih ostavio tamo, uvjeren, da ih ne mogu upotrebiti. Onih nekoliko mrvica fosfora brino pokupih i s mukom se vratih u svoju krinju, u kojoj je Tigar leao cijelo to vrijeme.

Nisam znao to da uinim. Prostorija je bila tako tamna, da nisam mogao vidjeti ni svoju ruku pred licem. Jedva sam razabirao bijeli trak papira, i to samo onda, kad ga ne bih gledao

izravno, ve tek iskosa, gledajui vanjskim dijelom mrenice oka, mogao bih ga nekako raza-brati. Po tome se moe zamisliti, kakav je bio mrak u mojem zatvoru, a pismo moga prijatelja ako je to doista bilo njegovo pismo dolo je samo da me baci u jo veu muku, uznemiru-jui bez svrhe moj ve oslabljeni i uzbueni um. Uzalud sam razmiljao o mnotvu besmisle-nih naina da doem do svijetla o nainima, kakve bi ovjek zamiljao samo u smetenom opiumskom snu, i koji mu se naizmjence ine najrazumniji i najlui, prema tome, kako njime

naizmjence vlada razum ili mata. Napokon se dosjetih neenu, to mi se uinilo razumno, te se zaudih, to se nisam tome dosjetio ve prije. Stavih papir na korice neke knjige, sabrah otpatke fosfornih ibica, to sam ih naao u bavi, i poloih ih na papir. Zatim sam ih trljao brzo i snano dlanom. Jasno svijetlo odmah se rasprostre po cijeloj povrini, i daje bilo togod napisano, zacijelo bih bez potekoa sve mogao proitati. No nije bilo ni slova nita do tu-ne bijeline. Svijetla nestane za nekoliko trenutaka, a s njim i hrabrosti u mojemu srcu.

Ve sam vie puta rekao, da sam neko vrijeme bio na granici ludila. Bilo je trenutaka pot-pune razumnosti, pa i fizike snage, no sve je to bilo rijetko. Treba znati da sam mnogo dana udisao gotovo kuni zrak zatvorene prostorije u kito lovcu i da sam ve dugo oskudijevao vodom. U posljednjih etrnaest ili petnaest sati nisam je uope imao a nisam ni spavao. Sla-na i podraujua jela bila su mi, nakon gubitka bravetine, jedina zaliha hrane, osim dvopeka, koji mi je bio gotovo beskoristan, jer je bio presuh i pretvrd za moje oteeno i suho grlo. Sad sam imao jaku groznicu i bio sam veoma bolestan. To e razjasniti injenicu, da su protekli mnogi tuni sati oaja nakon posljednjeg dogaaja s fosforom, dok sam se napokon sjetio, da sam pregledao samo jednu stranu papira. Ne u ni pokuati da opiem gnjev (jer mislim, da sam bio vie srdit, nego bilo to drugo), kad sam iznenada otkrio svoj golemi propust. Sama ta pogreka ne bi bila tako strana, da svojom ludou i naglou nisam poinio i drugu. Razoa-ran to na traku papira nisam naao nijedne napisane rijei, djetinjasto sam ga poderao i bacio tko zna kamo.

Tigar je svojom otroumnou rijeio najtei dio. Kad sam nakon duga traenja naao ma-li komadi papira, stavio sam ga psu pod nos da bi razumio, da mora pronai ostale komadie. Na moje zauenje (jer ga nikad nisam uio nijednu vjetina, zbog kojih je njegova pasmina na glasu) on je odmah razumio i njukajui nekoliko trenutaka naskoro naao prilian koma-di papira. Kad mi je to donio, malo je postajao i protrljao svoj nos o moju ruku, kao da eka pohvalu za svoje djelo. Pogladih ga po glavi, a on odmah nastavi traiti. Nakon nekoliko a-saka vrati se s velikim komadom papira, te utvrdih, da vie nita nedostaje inilo se, da sam ga bio poderao samo na tri komada. Sreom sam lako naao mrvice fosfora jedna ili dvije jo su uvijek blijedo svjetlucale. Moja me nesrea nauila da budem oprezan, pa sam sada najprije razmislio, to mije initi. Veoma je vjerojatno, daje na onoj strani papira, koju nisam pregledao, bilo neto napisano no koja je to strana? Sastavljanjem komadia ne mogu rijeiti to pitanje, premda sam bio siguran, da u sve rijei (ako ih uope ima) nai samo na jednoj strani i da u ih nai u loginom slijedu. Nunije je bilo da sa sigurnou utvrdim prvu toku pitanja, jer preostali fosfor ne bi bio dovoljan i za trei pokus, ako ne uspije ovaj, na koji se spremam. Poloih papir opet na knjigu, a zatim prosjedih nekoliko asaka razmiljajui. Na-pokon se dosjetih, da bi se na ispisanoj strani moglo napipati neke neravnosti na povrini pa-pira. Odluih uiniti taj pokus i, veoma oprezno, povukoh po jednoj strani. No, kako nisam nita osjetio, okrenuh papir. Opet povukoh kaiprst po papiru, kad mi se uini, da se iza prsta pojavljuje neko sasvim blijedo, no ipak zamjetljivo svjetlucanje. Znao sam, da su uzrokom

tome sasvim sitne estice fosfora, koje su preostale na papiru od mojeg prvog pokusa. Prema tome druga ili donja strana papira mora da je ispisana, ako je uope togod napisano. Opet okrenuh papir i ponovih ono, to sam malo prije. Kad sam utrljao fosfor, pojavilo se svijetlo. Ovaj put jasno razabrah nekoliko redaka napisanih krupnim slovima i oito crvenom tintom. Premda je svijetlo bilo dosta jasno, bilo je samo kratkotrajno. Ipak, da nisam bio tako uzbu-

en, bilo bi dovoljno vremena, da pomno proitam sve tri reenice vidio sam, da su bile tri. Bio sam, meutim, nestrpljiv, htio sam da proitam najednom sve, a uspjelo mi je da proitam samo ovih nekoliko posljednjih rijei: ... krvlju... tvoj ivot ovisi o tome, da ostane zatvo-ren. Da mi je uspjelo proitati cijeli sadraj pisma, saznati cijeli smisao opomene, koju mije prijatelj tako pokuao priopiti, ne bi me ta opomena, da mi je otkrila i cijelu priu neopisivih strahota, proela ni desetinom mune i neopisive strave, koju mi je u srce ulilo to nepotpuno

upozorenje. A i krvlju, ta jezovita rije tako puna tajnovitosti, patnje i straha kako li se sada inila trostruko znaajna (ovako nesuvisla, bez veze s rijeima prije nje, koje bi joj odre-dile smisao i razjasnile je), kako li su strano i teko padala njezina nejasna slova usred dubo-ke tame mojega zatvora, u najskrovitiji dio moje due!

August je zacijelo imao dobrih razloga, kad je elio da ostanem sakriven, i ja sam izmi-ljao tisuu odgovora, no nikako nisam mogao smisliti rjeenje tajne, koje bi me zadovoljilo. Nakon povratka s mojega posljednjeg puta do otvora i prije nego to e me Tigrovo neobino vladanje upozoriti na neto drugo, bio sam odluio, da u se pod svaku cijenu javiti onima na palubi, ili, ako mi to ne bi uspjelo, da u pokuati probiti put kroz donju palubu. Djelomina sigurnost, koju sam osjeao, da u u stranoj nudi uspjeti na jedan ili drugi nain, dala mije hrabrosti (koje inae ne bih imao), da podnesem svoj teki poloaj. No ono nekoliko rijei, koje sam uspio proitati, otele su mi i to, pa sam sad prvi put osjetio svu bijedu svoje sudbine. U nenadanom napadu oaja bacih se na strunjau, na kojoj ostadoh otprilike dan i no u ne-kom mrtvilu, dolazei k svijesti samo na trenutke.

Napokon sam opet ustao i poeo razmiljati o strahotama, kojima sam okruen. Bilo je nemogue, da bih jo dvadeset i etiri sata mogao izdrati bez vode. Za prvih dana svojega zatoenja pio sam alkoholna pia, kojima me opskrbio August, no ona mi nisu ni najmanje gasila e, ve samo pojaavala groznicu. Sad mi je i od njih preostalo jedva pola litre, i to je bila neka vrst jake rakije od bresaka, od koje me hvatala muka. Kobasice sam pojeo. Od buti-

ne ostao je samo komadi koe, a sav dvopek, osim jednog razmrvljenog komada, pojeo je Tigar. Da bi se poveali moji jadi, pojaavala mi se svakog trenutka glavobolja, a usto sam zapadao u neku vrst mahnitanja, koje me gotovo nije naputalo od prvom napadaja sna. Ve nekoliko posljednjih sati disao sam veoma teko, a sada je svaki pokuaj disanja pratilo bolno grenje u prsima. Uznemirivalo me i neto drugo, a to je i bilo glavni razlog, to sam se trg-nuo iz mrtvila na strunjai. To je bilo vladanje psa.

Promjenu u njegovu vladanju opazio sam prvi put, kad sam ponovno protrljao papir fos-

forom. Dok sam trljao fosfor, on mi je njukom gurao ruku, neznatno reei. Tada sam bio odvie uzbuen, da bih poklanjao tome panju. Malo zatim, kao to je poznato, bacio sam se na strunjau i zapao u neku vrst mrtvila. Sada sam sasvim blizu uha osjetio neki piskutavi zvuk. Ustanovih, da potjee od Tigra, koji je drhtao i hripao, pri emu su mu oi bijesno sjale u tami. Ja ga pozvah. On odvrati tihim rezanjem, a tada se smiri. Zapadoh u mrtvilo, iz kojeg

me opet probudi Tigrovo slino vladanje. Ovo se ponovi tri ili etiri puta. To me ispuni toli-kim strahom, da se sasvim probudih. Sad je pas leao tik uz izlaz iz krinje. Strano je reao, premda nekako prigueno, i kripao zubima, kao da gaje spopao snani gr. Vie ne sumnjah, daje od ei ili od zaguljiva zraka prostorije pobjesnio, pa nisam znao to bih. Nisam ga mo-gao ubiti, premda sam znao, da to moram uiniti zbog vlastite sigurnosti. Jasno sam opaao, kako su mu oi, pune smrtne mrnje, uprte u mene, i oekivao sam, da e me ovog asa na-pasti.

Napokon vie nisam mogao podnijeti taj strani poloaj, te odluih da pod svaku cijenu izaem iz krinje, a psa da ubijem, ako bi mi prijeio izlazak. Morao sam prijei preko njego-va tijela, i on se, kao da je osjetio moju namjeru, odupre o svoje prednje noge (to sam zaklju-

io po promijenjenom poloaju njegovih oiju. Blijesak njegovih bijelih onjaka dobro sam razabrao u tami. Uzeh ostatak od butine, bocu s rakijom, i iroki no, to mi ga je ostavio Au-gust, pa vrsto smotah oko tijela ogrta i krenuh prema izlazu iz krinje. im sam se maknuo, pas glasno zarei i skoi na me. Svom teinom svojega tijela udari o moje desno rame. Ja se sruih na lijevu stranu, a bijesna se ivotinja cijela isprui po meni. Pao sam na koljena, a gla-va mi se zakopala meu pokrivae, koji su me zatitili od drugoga bijesnoga napadaja, koji sam osjetio kroz vunene pokrivae kao jak stisak otrih zubi na svojoj iji ipak sreom pres-lab, da bi zubi probili pokrivae. Sada sam bio pod ivotinjom, i ona bi me zacijelo bila za

nekoliko asaka sasvim svladala. Oaj mi dade snage, te snano gurnuh psa, trgnuh se i povu-koh k sebi sa strunjae pokrivae. Sada ih bacih na psa i prooh prije nego se mogao iskopr-cati iz njih kroz otvor krinje, koji odmah i zatvorih, da pas ne bi mogao za mnom. U toj sam borbi izgubio onaj komadi koe od butine, pa se sad sva moja zaliha sastojala od pola litre rakije. Dok sam razmiljao o tome, osjetih elju za jednom od onih opakosti, kakva zna napasti razmaeno dijete u slinim prilikama. Prinesoh bocu ustima i iskapih je, zatim ljutito tresnuh njome o pod.

Tek to je zamro odjek udaraca, zauh kako neki nestrpljivi prigueni glas negdje iz kr-menog dijela broda izgovara moje ime. To je bilo tako neoekivano, a uzbuenje bijae tako snano, da sam uzalud kuao odgovoriti. Sasvim sam izgubio dar govora. Ispunjen smrtnim strahom, da e prijatelj drati, da sam umro, i da e se vratiti, a da ni ne pokua doi do mene, stajao sam izmeu koara tik uz ulaz u krinju. Grevito sam drhtao i naprezao se, da progo-vorim. Da je tisuu ivota ovisilo o jednom mojem slogu ne bih ga mogao izgovoriti. Tada zauh neko micanje u ropotariji, negdje ispred mjesta, gdje sam stajao. Opet se zvuk slabije razabirao, zatim jo slabije, pa jo slabije.

Hou li ikada zaboraviti osjeaje toga trenutka? On je odlazio moj prijatelj, moj drug, od kojega sam imao pravo toliko oekivati... on je odlazio... on e me ostaviti... otiao je! On e dopustiti, da bijedno poginem, da izdahnem u najstranijoj i najogavnijoj od svih tamnica a jedna bi me rije, jedan mali slog, mogao spasiti a ipak ne mogu izgovoriti taj jedini slog! Osjetih muku, koja je sigurno gora od umiranja. Mozak mi se smuti, i ja se sruih, na smrt izmuen, preko krinje.

Kad sam se sruio ispadne mi no iza pojasa te padne, uz zveket, na pod. Nikada moje uho nije ulo slai zvuk! Napetom strepnjom prislukivao sam, da li e taj zvuk djelovati na Augusta znao sam, da nitko drugi nije mogao biti onaj, koji je izgovorio moje ime. Nekoliko trenutaka sve je bilo tiho. Napokon zauh opet tiho i oklijevajui izgovorenu rije:

Arture! Nova nada vrati mi napokon dar govora, te vrisnuh, koliko sam god mogao:

Auguste! Oh, Auguste! Pst! Zaboga, uti! odgovori od uzbuenja druim glasom. Odmah u biti kod te-

be... im se probijem kroz to spremite. Dugo sam sluao, kako se probija kroz ropotariju, i svaki mi se trenutak inio vijekom.

Napokon osjetih njegovu ruku na ramenu. On mi u isti as stavi bocu vode na usta. Samo koji su bili iznenada spaeni iz ralja smrti, ili koji su upoznali nepodnoljive muke ei u takvim prilikama, kakve su bile moje u tom bezutjenom zatvoru, mogu zamisliti neopisivu slast, koju mi je pruio taj dugi gutljaj najdivnije od svih raskoi prirode.

Kad sam nekako ugasio e, August izvadi iz depa tri ili etiri prena krumpira, koje la-komno progutah. Imao je i zapaljenu svjetiljku, pa me zrake svijetla nisu nita manje obrado-vale, nego hrana i pie. Silno sam elio da saznam razlog tako duge njegove odsutnosti, i on mi pone pripovijedati, to se dogodilo na brodu za vrijeme moga zatoenja.

IV

Jedrenjak je bio isplovio, kako sam i ja bio zakljuio, nekako jedan sat poto mi je August bio ostavio uru. To je bilo dvadesetog lipnja. Poznato je, da sam tada bio u skrovitu ve tri dana. Za sve to vrijeme bilo je na brodu tako ivahno, bilo je toliko urbe, osobito u kabini i u ostalim prostorijama, da August nije imao prilike da me pohodi, a da ne oda tajnu mojega

skrovita. Kad je napokon ipak doao, ja sam ga uvjeravao, daje sve u najboljem redu, stoga

se idua dva dana nije mnogo brinuo za mene, premda je vrebao priliku, da doe k meni. Tek mu se etvrti dan pruila prilika. Cijelo je vrijeme namjeravao o tome pothvatu obavijestiti svojega oca, te me izvesti na palubu, no jo smo uvijek bili dovoljno blizu Nantucketa, a po nekim izjavama kapetana Barnarda nije bilo sigurno, da se ne bismo odmah vratili, kad bi me

naao na brodu. Osim toga on nije mogao zamisliti kako mi je August rekao, razmislivi o svemu da bi meni to trebalo, ili da bih ja oklijevao da se u sluaju nude javim. Kad je tako o svemu razmislio, odluio je da me ostavi u skrovitu, dok se ne prui prilika, da me neopa-zice pohodi. To se dogodilo tek etvrti dan, poto mi je bio donio uru, a sedmi dan po mojem ulasku u skrovite. On je siao dolje ne ponijevi ni vode ni hrane, s namjerom da me najprije pozove k otvoru, pa da mi onda iz kabine prui jelo i pie. Kad je siao, zakljuio je da spa-vam, jer mu se uinilo, da glasno hrem. Sudei po svemu, to je morao biti onaj san, u koji sam bio zapao, kad sam se vratio sa satom u krinju, pa prema tome taj san mora daje trajao vie od puna tri dana i tri noi Kasnije sam po vlastitom iskustvu i po uvjeravanju drugih utvrdio, daje razlog tome snu bilo snano uspavljujue djelovanje smrada od starog ribljeg ulja u zatvorenu prostoru. Kad pomislim na prostoriju, u kojoj sam bio zatvoren, pa kad se

sjetim, da je taj brod veoma dugo sluio kao kitolovac, tee mi je vjerovati, da sam se uope probudio iz onoga sna, nego da sam toliko spavao.

August me je najprije zvao tihim glasom, ne zatvarajui vrata na otvoru, no ja se nisam odazvao. Tada je zatvorio vrata, pozvao me glasnije, napokon i veoma glasno a ja sam jo uvijek hrkao. Nije znao to da radi. Trebalo bi mu dosta vremena, da se probije kroz ropotari-ju do moje krinje, a za to bi vrijeme kapetan Barnard, koji ga je svaki as trebao radi srei-vanja i prepisivanja spisa u vezi s ovim putovanjem, mogao opaziti da ga nema. Stoga on,

razmislivi, odlui da se vrati i da eka drugu priliku, da me posjeti. Na to se odluio lako, jer mu se moj san inio veoma prirodnim, a nije mogao zamisliti, da bi meni taj zatvor mogao ikako nauditi. Upravo je bio tako odluio, kad je zauo neku neobinu buku, koja je dopirala, kako mu se uinilo, iz kabine. to je bre mogao, skoio je kroz otvor, zatvorio vrata u podu i otvorio vrata kajite. Tek to je prekoraio prag, zabljesnu mu pred oima pitolja, a u isti tren obori ga udarac drvenom paokom po glavi.

Neka snana ruka pritiskala ga je o pod, drei ga vrsto za vrat, no on je ipak mogao vid-jeti, to se oko njega dogaa. Njegov je otac leao strmoglavce na stepenicama kabine sveza-nih ruku i nogu, a s dubokom ranom na elu, iz koje je neprestano tekla krv. Nita nije govo-rio i inilo se kao da umire. Nad njim je stajao prvi porunik. Gledao gaje posprdno i mirno mu pregledavao sadraj depova, iz kojih je upravo izvukao veliku lisnicu i sat. Sedam lano-va posade (meu njima i kuhar, Crnac) prevrtalo je stvari po kabinama, na lijevoj strani krme, traei oruje. Ti su se ljudi naskoro naoruali muketama i streljivom. Ne raunajui Augusta i Kapetana Barnarda, bila su u kabini devetorica najgorih lupea meu lanovima posade jed-renjaka. Ti su razbojnici svezali mojem prijatelju ruke na lea i poli s njim na palubu. Pooe prema pramnici. Pred zatvorenim vratima pramnice stajala su dva pobunjenika sa sjekirama a dvojica su stajala i kod glavnog otvora. Porunik se proderao:

ujete li, vi dolje? Iziite jedan po jedan... i upamtite... bez mrmljanja! Prolo je nekoliko asaka a da se nitko nije pojavio. Napokon izie neki Englez, novak

meu lanovima posade, plaui i ponizno molei porunika, da mu poteni ivot. Mjesto odgovora dobio je udarac sjekirom po elu. Bijedni momak sruio se na palubu bez glasa, a crni ga kuhar dignu kao malo dijete i mirno baci u more. uvi udarac i pljusak tijela, ostali nisu htjeli izii ni na prijetnje ni na obeanja, dok netko ne predloi, da ih istjeraju dimom. Tada oni odozdo izvrie opi juri. Za trenutak se inilo, da e preoteti jedrenjak, no buntov-nicima napokon uspije da zatvore pramnicu, prije nego to je izilo vie od estorice njihovih protivnika. Ta se estorica naoe nenaoruani pred monijim neprijateljem, te se predadoe nakon kratke borbe. Porunik im se obrati lijepim rijeima zacijelo zato, da navede one do-

lje, da se predaju, jer su lako mogli uti sve, to je govorio na palubi. Njegova otroumnost i paklena podlost donijele su plod. Svi su ljudi u pramnici odmah izrazili elju, da se predaju, a kad su se jedan po jedan uspeli, svezae im ruke i oborie ih na lea. Zajedno s prvom estori-com bilo ih je ukupno dvadeset i sedam.

Zatim je izvreno strano klanje. Svezane mornare, koji nisu sudjelovali u pobuni, odvukli su do otvora na boku broda. Tu je kuhar redom udarao rtve sjekirom po glavi, a tada su ih pobunjenici pobacali preko ograde. Tako su poginula dvadeset i dvojica, i August je izgubio

svu nadu ekajui da doe na red. Meutim, zlikovci kao da su se umorili, ili im se nekako zgadio taj krvavi posao. etvorica preostalih zarobljenika, zajedno s mojim prijateljem, koje-ga su dovukli na palubu, bili su poteeni. Porunik je poslao po rum, i cijelo je drutvo ubo-jica pijanevalo do veeri. Tada su poeli raspravljati o sudbini preivjelih, koji su leali sve-ga etiri stope od njih, te su jasno mogli razabirati svaku rije. Pie je, ini se umirilo neke buntovnike, jer se ulo nekoliko prijedloga, da zarobljenike sasvim oslobode, ako se pridrue pobunjenicima. Crni kuhar (koji je uope bio pravi zloduh i imao na svoju drubu bar toliko utjecaja koliko i porunik, ako ne i vie) nije htio ni da uje za takav prijedlog, te je nekoliko puta ustao htijui da nastavi svoj posao kod otvora na boku broda. Bio je, sreom, tako pijan, da su ga u tome mogli sprijeiti manje krvoedni drugovi, meu kojima je bio neki mornar pod imenom Dirk Peters. Taj je ovjek bio sin neke Indijanke iz plemena Upsaroka, koje ivi meu klisurama Black Hills, nedaleko izvora Missourija. Njegov otac bio je trgovac krznom, ili je bar odravao neke veze s indijanskom trgovakom postajom na rijeci Lewis. Peters je bio ovjek strano okrutna lika. Bio je niska stasa, visok jedva etiri stope i osam palaca, no herkulske snage. Osobito su mu bile goleme i iroke ake, tako da su jedva bile sline ljuds-kima. Ruke i noge bile su mu neobino iskrivljene, pa se inilo da uope nisu gipke. I glava mu je bila izobliena, golema, s izboinama na tjemenu (kao i na glavama veine Crnaca), i sasvim elava. Da sakrije taj nedostatak, kojemu nisu bile uzrokom godine, obino je nosio vlasulju od kakva dlakavog materijala kao krzno panjolskog psa ili amerikoga sivog me-dvjeda. Sada je imao na glavi komad medvjee koe, koja je jo vie isticala priroeni okrutni izraaj njegova lica, koje je imalo znaajke Upsaroka. Usta su mu sizala gotovo od uha do uha. Usnice su bile tanke, i inilo se da sukao i drugi neki dijelovi njegova tijela nepokretne. Nikakvo se uvstvo nije odraavalo na tom licu. Imao je duge zube, koji su mu tako strili, da ih njegove usnice nikada nisu, ni djelomice, pokrivale. Kad bi ga ovjek letimice pogledao, uinilo bi mu se, da se taj jako ta grevito smije, no kad bi ga ovjek pogledao bolje, dojam bi bio jezovit. Izraz njegova lica nosio je trag neke veselosti, avolske veselosti. Meu nantuc-ketskim pomorcima kolale su mnoge prie o tom stvorenju. Govorili su o njegovoj strahovitoj snazi u asu uzbuenosti, a neki su izraavali sumnju u njegovu zdravu pamet, a na Grampusu su ga u doba pobune smatrali, kako se inilo, smijenim likom. Pripovijedam o Dirku Petersu tako opirno zato, to je on, koliko se god doimao kao okrutan ovjek, bio glavni spasitelj Augustova ivota, i to u jo poslije esto imati prilike da o njemu govorim, prikazujui tako neobine i nevjerojatne dogaaje, da sasvim naputam nadu, da e im bilo tko vjerovati. Na-dam se samo, da e vrijeme i napredak nauke potvrditi najvanije i najnevjerojatnije od mojih navoda.

Nakon mnogo kolebanja, i dvije ili tri estoke svae, napokon odlue da sve zarobljenike (osim Augusta, kojega je Peters na aljivi nain traio za sebe kao pisara) odmah ukrcaju u jedan od najmanjih amaca i da ih prepuste sudbini. Porunik je siao u kabinu da vidi, da li je kapetan Barnard jo iv. (Njega su pobunjenici, poavi na palubu, bili ostavili). Naskoro su se obojica pojavili. Kapetan je bio blijed kao mrtvac, no ipak se bio nekako oporavio od svoje

rane. Jedva je jasno izgovarao rijei, molei ljude, neka ga ne ukrcaju u amac i neka se vrate na svoj posao, obeavajui im, da e ih iskrcati gdjegod zaele i da ne e nita poduzeti, da

budu kanjeni. No kao daje govorio u vjetar. Dva ga lupea pograbe za ruke i bace preko boka jedrenjaka u amac, koji su bili spustili u more.

Odvezae i etvoricu zarobljenika, koji su leali na palubi, te im zapovijedie, da se ukr-caju. Oni posluae bez rijei. August, jo uvijek u istom poloaju, nastojao je da ustane i mo-lio, da mu dopuste, da se barem oprosti od oca. Tada spustie u amac aku dvopeka i vr vode, no nisu im dali ni jarbol, ni jedro, ni veslo, ni kompas. amac je jo nekoliko asova, dok su se pobunjenici neto dogovarali, ostao svezan na krmi a tada prerezae konop. Meu-tim je pala no. Nije bilo ni mjeseca ni zvijezda. More je bilo puno kratkih i opasnih valova, premda nije bilo jakoga vjetra. amac je brzo nestao s vida. Za one nesretnike u amcu bilo je malo nade. Sve se to zbilo na 35 30' sjeverne irine i 61 20', zapadne duine, dakle nedaleko Bermudskih otoka. August se pokuao utjeiti milju, da e amac moda dohvatiti kopno, ili mu se barem toliko pribliiti, da ga uzmognu opaziti brodovi uz obalu.

Na jedrenjaku pak razapee sva jedra, i brod nastavi put prema jugozapadu. Pobunjenici su namjeravali izvesti neki gusarski pothvat. Htjeli su vjerojatno napasti neki brod, koji plovi

od Kapverdskih otoka u Porto Rico. Nisu se uope obazirali na Augusta, koji vie nije bio svezan i smio se slobodno kretati, jedino nije smio poi stepenicama prema kabini. Dirk Pe-ters je postupao s njim nekako prijazno, a jednom ga je prilikom spasio od kuharove surovos-

ti. Njegov poloaj bio je jo uvijek opasan, jer su ljudi neprestano bili pijani, pa se nije mogao oslanjati na njihovu dobroudnost ili nehaj. Rekao mi je, da ga je muila briga za mene. Dois-ta nikad nisam imao razloga da posumnjam u iskrenost njegova prijateljstva. Vie puta bio je odluio da pobunjenicima oda tajnu mojega boravka na brodu, no svaki put se svladao, dje-lomice zbog strahota, to ih je sam vidio, a djelomice zbog nade, da e mi naskoro pomoi. Neprestano je pazio i vrebao priliku, no prola su tri dana, otkako je u more sputen amac, a nikakva se prilika nije pruila. Napokon, uvee treega dana, udari s istoka jaki vjetar. Svi su bili zaposleni oko jedara, i on pokua neopaeno sii u kabinu. Na svoju alost ustanovi, da je njegova kabina pretvorena u spremite razliite robe i brodskog alata, i daje nekoliko hvati starog brodskog lanca, koji je prije leao pod stepenicama kabine, bilo maknuto, da se naini mjesta za neku krinju, pa sad lei upravo na vratima na podu! Bilo je nemogue maknuti lanac i ostati neopaen. Zato se vrati na palubu, to je bre mogao. im je doao na palubu, zgrabi ga porunik za vrat i upita ga, to je radio u kabini. Ve ga je htio baciti preko ograde s lijeve strane krme, kad se umijeao Dirk Peters i opet mu spasio ivot. Tada stavie Augustu na ruke okove (kojih je na brodu bilo nekoliko pari), a noge mu svezae. Zatim ga bacie u donju momadsku prostoriju kraj pregrade pramnice i napomenue mu, da vie ne e doi na palubu, dok je jedrenjak jedrenjak. To je bila kuharova izreka, kad ga je bacio u tu prostori-ju. Teko je znati, to je tom reenicom doista mislio rei, no cijeli taj dogaaj posluio mu je, da me napokon spasi.

V

Kad je kuhar iziao iz pramnice, August je nekoliko asaka oajavao. Izgubio je nadu, da e odavle izii iv. Odluio je da prvom ovjeku, koji doe k njemu, kae sve o mojem polo-aju, drei, daje bolje da okuam sreu s pobunjenicima, nego da u skrovitu skapam od ei jer sam bio ve deset dana zatvoren, a moj je vr sadravao vode jedva za etiri dana. Raz-miljajui o tome, najednom se dosjeti, da bi kroz glavno spremite mogao doi sa mnom u vezu. U drugim prilikama ne bi se izvrgnuo tolikoj opasnosti, no sada je, nakon svih tih doga-

aja i uz tako malo nade, da e se spasiti, usredotoio na taj zadatak sve snage svojega uma.

Prva pomisao bili su mu okovi na rukama. Najprije nije znao kako da ih skine. Bojao se,

da to ne e moi. Ispitujui ih tonije otkrije, da se uz veoma malo napora ili neugodnosti okovi mogu po volji skidati jednostavnim izvlaenjem ruku. Ta vrst okova bila je bez pravog uinka, ako su bili stavljeni na ruke mladu ovjeku, ije su kosti njenije, te poputaju pod pritiskom. August razveza noge. Konop je ostavio tako, da bi ga u sluaju da tko doe lako mogao opet namjestiti. Poe pregledavati pregradu prostorije. Ona je bila od mekane borove daske, palac debele. Ustanovi, da se ne bi morao mnogo truditi, da je probije. Uto zau na stepenicama pramnice neki glas. Upravo je dospio da gurne desnu ruku u okove (lijevu nije

bio ni izvukao) i da svee konop laganim vorom oko gleanj a, kad ue Dirk Peters, a za njim Tigar, koji odmah skoi na leaj i legne. Psa je doveo na brod August. Znajui koliko ga volim, mislio je, da e me njegova prisutnost obradovati. im me je bio odveo u skrovite, poao je po psa, no zaboravio mije to rei, kad mije bio donio uru. Od poetka pobune August vie nije vidio psa, sve dok se pas nije pojavio s Dirkom Petersom, pa je drao, da su ga poru-nikovi lupei bacili u more. Pas se, meutim, kako se poslije ispostavilo, sakrio u neku rupu pod amcem, iz koje se nije mogao iskoprcati, jer nije imao mjesta da se okrene. Napokon ga je spasio Peters. Vjerojatno neki osjeaj, koji je moj prijatelj u Petersu veoma cijenio, doveo ga je sada k njemu u pramnicu, da ne bude sam. Donio mu je i neto usoljena mesa i krumpi-ra, te posudu vode. Otiao je, obeavi, da e sutradan opet doi i donijeti mu jelo.

im je Peters otiao, August oslobodi obje ruke iz okova i razveza noge. Tada odmaknu strunjau, na kojoj je leao. Depnim noiem (razbojnici nisu drali potrebnim, da ga pretra-e) poe odluno rezati dasku, koja je bila najblie podu. Izabrao je to mjesto, kako bi po pot-rebi mogao sakriti izrezanu dasku strunjaom. Nitko ga, meutim, nije vie smetao, pa je te noi sasvim prerezao dasku. Treba spomenuti, da nitko nije spavao u pramnici, i da su svi od poetka pobune bili u kabini i pili vino i gostili se zalihama kapetana Barnarda. Za upravljanje jedrenjaka nisu se brinuli vie nego to je bilo najnunije. Ove okolnosti dobro su dole Au-gustu i meni, jer inae njemu ne bi uspjelo da stigne do mene. Nekako pred zoru, kad je prere-zao dasku i na drugom mjestu (oko jedne stope iznad prvoga reza), nainio je prilino velik otvor, tako daje bilo lako proi kroza nj do glavne gornje palube. Premda bi se trebalo penjati preko niza visoko naslaganih baava od ulja, meu kojima je jedva bilo mjesta da se provue ljudsko tijelo, sada je bilo lako doi i do donjeg glavnog otvora. Kad je August doao do otvo-ra, opazi daje Tigar poao za njim i da se poeo gurati meu bave. Bilo je, meutim, ve prekasno da pokua doi k meni prije dana. Glavna potekoa bila je u neprohodnosti donjega spremita. Stoga odlui da se vrati i poeka do idue noi. Ipak je odkrinuo glavni otvor, da se ne bi zadravao, kad opet doe. im ga je odkrinuo, Tigar nestrpljivo skoi k otvoru, po njui ga i otegnuto zacvili, pa pone grepsti apama, kao da eli maknuti poklopac s otvora. Nije bilo sumnje, daje osjetio, da sam ja u spremitu, te August pomisli, da e me pas sam pronai, ako ga pusti unutra. Tada se sjeti, da bi mi mogao poslati pismo i upozoriti me, da nikako ne pokuam izii, te da zbog sadanjih prilika ne zna, da li e sutradan moi k meni, kako je namjeravao. Kasniji su dogaaji dokazali kako je bila sretna njegova zamisao. Da nisam dobio to pismo, bio bih svakako izvrio koju od oajnikih namjera i uzbunio posadu, a najvjerojatnije je da bismo tada obojica izgubili ivot.

Kad je odluio da mi napie pismo, opazio je, da nema pribora za pisanje. U potpalublju je bio mrak kao u rogu, no on naini pero od neke stare akalice. Posluilo mu je nalee pi-sma onoga krivotvorenog pisma g. Rossa. Ovo je zapravo bilo izvorno pismo, no rukopis nije bio dobro pogoen, pa je August bio napisao drugo, spremio ga sreom u dep svojega kaputa, u kojemu gaje sada i naao. Nije imao crnila, no odmah je naao zamjenu. Depnim noiem lagano se ubo u prst iznad nokta. Iz rane je odmah isteklo dosta krvi. Tako je u mra-ku napisao pismo. Ukratko je ispripovjedio, da je na brodu izbila pobuna, da je kapetan Bar-

nard ukrcan u amac i preputen sudbini, te da se mogu nadati hrani, no da se ne smijem oda-ti. Zavrio je ovim rijeima:

To sam napisao krvlju... tvoj ivot ovisi o tome, da ostane zatvoren. Taj papir svezao je psu oko tijela i pustio ga kroz otvor, pa se zatim bre bolje vratio u

pramnicu. Nije naao nikakva znaka da je tko za njegove nenazonosti bio u prostoriji. Da sakrije rupu u pregradi, zabio je noi iznad rupe, te je na noi objesio svoj haljetak. Tada je opet nataknuo okove i svezao konop oko gleanj a.

Tek to je to bilo svreno, doe Dirk Peters, veoma pijan, no veoma raspoloen, i donese mojem prijatelju dnevni obrok hrane: dvanaestak velikih prenih irskih krumpira i vr vode. Sjeo je na krinju kraj leaja i bez sustezanja poeo govoriti o poruniku i uope o prilikama na jedrenjaku. Njegovo vladanje bilo je veoma hirovito i smijeno. Augusta je to njegovo vla-danje ispoetka veoma uzbuivalo. Napokon, Peters ustane, promrmlja neko obeanje, da e sutradan donijeti zarobljeniku dobar objed, i ode na palubu. Tog dana doao je i kuhar s dvo-jicom mornara (harpunara). Sva trojica bijahu potpuno pijani. Ni oni se, kao ni Peters, nisu

ustruavali da otvoreno govore o svojim namjerama. inilo se, da veoma razliito misle o konanom cilju putovanja, te se ni u emu nisu slagali, osim u odluci, da napadnu brod, koji plovi od Kapverdskih otoka i koji su oekivali svakoga trenutka. Koliko se moglo ustanoviti, pobuna nije bila izvrena samo radi pljake. Glavni uzrok bila je osobna mrnja porunikova prema kapetanu Barnardu. Sad se inilo, da su se pojavile dvije glavne stranke jedna poru-nikova, a druga kuharova. Prva je htjela zaplijeniti prvi zgodniji jedrenjak, koji susretnu, pa

da ga zatim na jednom od otoka Zapadne Indije opreme za gusarenje. Druga pak stranka, koja

je bila jaa, i kojoj je pripadao i Dirk Peters, htjela je nastaviti plovidbu u Juno more, gdje e loviti kitove ili prema prilikama poduzeti neto drugo. Oito su Petersovi opisi (Peters je esto bio u tim krajevima) silno utjecali na pobunjenike, tako da su se kolebali izmeu elje za do-bitkom i elje za zabavom. On im je ivo opisivao nevieni svijet i zabavu, koju e nai na nebrojenim otocima Tihog oceana, govorio im je o potpunoj sigurnosti i neogranienoj slobo-di, a osobito o slastima podneblja, o obilju dobre hrane i o razbludnoj ljepoti ena. Dotada jo nisu bili nita konano odluili, no mjeanevi opisi tako su uzbudili matu mornara, da je bilo veoma vjerojatno, da e konano prihvatiti njegove prijedloge.

Nakon gotovo jednoga sata otila su i ta trojica. itav dan nije nitko vie doao. August je mirno leao do noi. Tada je odvezao konop i skinuo okove, te se poeo spremati. U jednom od leaja naao je bocu. Napunio ju je vodom iz vra, to mu gaje ostavio Peters, a u depove je spremio hladne krumpire. Veoma se obradovao, kad je naao svjetiljku s malim komadiem votane svijee. Mogao ju je i upaliti, jer je u depu imao kutiju fosfornih ibica. Kad se sas-vim smrailo, provukao se kroz rupu u pregradi. Prije toga je, opreza radi, namjestio postelji-nu na svojem leaju tako, da se inilo, da na leaju spava ovjek. Provukavi se, objesio je, kao i prije, svoj haljetak na depni noi, da sakrije otvor. (To je lako bilo uiniti, jer izvaeni komad daske nije bio ponovno umetnuo.) Sad je bio kod glavnog otvora u palubi, te je nasta-

vio put izmeu gornje palube i baava za ulje prema glavnom otvoru za ukrcavanje. Tu je upalio svijeu. Tapajui tekom mukom kroz nakrcani prostor, spustio se u spremite. Nasko-ro ga uznemiri nepodnoljivi smrad i zaguljivi zrak. Poeo se bojati, da u zatoenju nisam mogao ostati iv, udiui tako zaguljivi zrak. Nekoliko puta zazvao me je imenom, no ja mu se nisam odazivao, pa mu se inilo, daje njegova bojazan opravdana. Jedrenjak se snano lju-ljao. Zbog buke August nije mogao uti slabi zvuk mojega disanja ili hrkanja. On otvori svje-tiljku i digne je, to je mogao vie, da bih ja, ako sam iv, mogao opaziti svijetlo i znati, da se pribliuje pomo. Meutim, od mene ni glasa. Bio je uvjeren, daje njegova pretpostavka o mojoj smrti tona. Vie nije sumnjao u istinitost svoje slutnje, ali se ipak i dalje probijao pre-ma krinji. Nekoliko puta morao je sebi probijati put. Napokon je ustanovio, daje prolaz sas-vim zakren, i da ne moe doi do cilja. Bacio se sav oajan na ropotariju i zaplakao kao dije-

te. Tada je zauo tresak boce, koju sam bacio o pod. Taj sluaj bio je doista sretan. Bila je to naoko sitnica, no o tome je ovisila moja sudbina. To mi August, dodue, nije odmah rekao. Stidio se svoje slabosti i neodlunosti, no kasnije mi je sve iskreno priznao. Ustanovivi, da ne moe svladati zapreke, odluio je da odustane i da se odmah vrati u pramnicu. Ne treba ga ipak osuditi prije, nego to uzmemo u obzir sve one mune okolnosti. No je brzo prolazila, i njegova odsutnost iz pramnice mogla je biti otkrivena. To bi se i dogodilo, kad se ne bi do

zore vratio na svoj leaj. Njegova je svijea izgarala u svjetiljci, i bilo bi veoma teko u tami pronai put do otvora. Treba dopustiti i to, daje imao razloga da vjeruje da sam mrtav, i da mi ne bi nita koristilo ni daje stigao do krinje, a sam bi se bez razloga izvrgnuo mnogim opas-nostima. On me je dozivao nekoliko puta, a ja nisam odgovarao. Bio sam jedanaest dana i

noi zatvoren s ono malo vode, koliko je sadravao vr, to mi gaje bio ostavio. Tu zalihu u poetku zatoenja vjerojatno nisam tedio, jer sam oekivao brzo osloboenje. Njemu koji je doao izvana, zrak se u spremitu inio otrovnijim i nepodnoljivijim, nego meni, kad sam se nastanio u krinji. (Tada je otvor za krcanje bio vie mjeseci neprestano otvoren.) Tome treba dodati i prizore krvoprolia i strave, to ih je doivio moj prijatelj, pa njegovo zatoenje, os-kudicu i smrtnu opasnost, kojoj je jedva izmakao. Sve te okolnosti svladale bi mnogu odva-nost i italac e, kao i ja, gledati na njegovo dranje prije s osjeajem alosti, nego s osjea-jem srdbe.

August je jasno uo tresak boce, no nije bio sasvim siguran, da li zvuk dolazi od skrovi-ta. Ipak je i sama sumnja bila dovoljna da ga potakne na ustrajnost. On se po tovaru popeo

gotovo do stropa. Uhvativi trenutak zatija, pozvao me imenom, to je mogao glasnije, ne marei, da bi ga tko od posade mogao uti. Znamo, da je njegov glas dopro tom prilikom do mene, no ja sam bio tako uzbuen, da se nisam mogao odazvati. Sada je bio sasvim uvjeren, da je njegova najgora bojazan opravdana. Spustio se s tovara namjeravajui da se odmah vrati u pramnicu. U urbi je prevrnuo neke male krinje, i ja sam, kao to je poznato, uo taj tro-pot. On je bio ve prilino odmakao, kad ga opet zaustavi pad noa. Odmah se opet popeo na tovar, te me u trenutku zatija ponovo zovnuo. Ovaj put mi je uspjelo da se odazovem. Bio je presretan, to me je naao iva, pa je odluio da svlada svaku potekou i opasnost, da doe do mene. Iskopao se, to je mogao bre, iz one zbrke starei, kojom je bio okruen, probio se do nekog otvora, i napokon je, tekom mukom, sav iscrpljen, stigao do krinje.

VI

August mi je tu, kraj krinje, ispripovjedio glavne dijelove svojih doivljaja, a kasnije ih upotpunio svim potankostima. On se bojao, da e opaziti, da ga nema, a ja sam eljno ekao, da odem s tog prokletog mjesta, gdje sam bio zatoen. Odluili smo, da odmah poemo do rupe u pregradi, gdje u ja ostati, a on e se povui, da izvidi prilike. Nijedan se od nas nije mogao pomitiri s milju, da ostavimo Tigra u krinju, no nismo znali, to da uinimo. Sada se inilo, da je pas sasvim miran. Ni um njegova disanja nismo mogli razabrati, kad smo prislo-nili uho na krinju. Drao sam, da je uginuo, pa sam odluio otvoriti vrata na krinji. Pas je leao ispruen, ali ipak jo iv. Nismo smjeli gubiti vrijeme, a ipak nisam mogao ostaviti i-votinju, koja mi je dvaput spasila ivot. Nisam mogao da je ne pokuam spasiti. Stoga smo, uz velike potekoe i napor, ponijeli Tigra sa sobom. August se neko vrijeme penjao preko zap-reka s tekim psom u naruju, to ja zbog svoje slabosti, nikako ne bih mogao izvriti. Napo-kon smo stigli do rupe. August se provukao, a Tigra sam ugurao za njim. U kabini je bilo sve

u redu, pa smo zahvalili bogu, to smo se spasili iz neposredne opasnosti. Zakljuili smo, da

ja za sada ostanem u blizini rupe, s druge strane pregrade, a moj drug da mi kroz rupu daje dio

svojega dnevnog obroka hrane. U novom skrovitu moi u udisati znatno istiji zrak. Da budu jasnija neka mjesta u ovom izvjetaju, gdje sam govorio o tovaru jedrenjaka,

mjesta, koja bi se mogla initi nejasna itaocu, koji moda jo nije vidio pravi i propisni smje-taj tovara, moram rei, da je kapetan Barnard zanemario svoju najvaniju dunost na Gram-pusu, tj. nije pokazao onu pomnju i iskustvo pomoraca, koje je potrebno u njegovoj pogibelj-

noj dunosti. Mnogi nesretni sluajevi, pa i nesree, koje sam sam iskusio, dogodile su se zbog nemara ili neznanja. Obalni brodovi, koji esto u urbi krcaju tovar, obino stradaju ba zbog toga, to se premalo pozornosti poklanja tovarnom prostoru. Glavno je kod kranja, da se, ni roba, ni mrtvi tovar, ni pri najjaem ljuljanju broda, ne mie. Prema tome treba pokla-njati veliku panju ne samo tovaru sipane robe, ve i ostale robe, bio to puni ili samo djelomi-ni tovar. Tovar se krca veinom pomou vitla. Tako se duhan ili brano pri krcanju tako tlai vitlom u tovarni prostor, da su bave kod iskrcavanja sasvim splotene, te je potrebno neko vrijeme dok opet dobiju svoj pravi oblik. Tlaenje se vri uglavnom zato, da se dobije vie mjesta u tovarnom prostoru, jer pri punom tovaru robe, kakva je brano ili duhan, ne moe biti nikakve opasnosti pomicanja, barem ne takvog, koje bi zadalo neprilike. Ima dodue primjera, gdje je taj nain tlaenja donio veoma jadne posljedice, koje su sasvim razliite od opasnosti pomicanja tovara. Tako moe, primjerice, tovar pamuka, koji je vrsto stlaen, pod odreenim uvjetima, koji su dobro poznati, dovesti, pri rastezanju robe, do rasprsnua broda na moru. Nema sumnje, da bi se isto moglo dogoditi i kod duhana pri vrenju, kad izmeu oblina bava, ne bi bilo praznina.

Ako je tovarni prostor samo djelomino ispunjen, opasnost prijeti uglavnom od pomica-nja tovara, pa treba uvijek poduzeti mjere protiv takve nezgode. Samo oni, koji su se namjerili

na snaan vjetar, ili su iskusili vladanje broda u iznenadnom zatiju, mogu sebi zamisliti silnu snagu valova i posljedice stranoga zamaha svih neprivrenih predmeta u brodu. Potreban je, dakle, oprez pri ukrcavanju robe, kad je oito, da e tovar samo djelomice ispuniti tovarni prostor. Brod (osobito brod s malim glavnim jedrom), koji nema propisano graene lukove, vjetar esto baca na bokove. To se dogaa prosjeno svakih petnaest ili dvadeset asaka, no posljedice nisu ozbiljne, ako je tovar uredno ukrcan. Ako to nije uinjeno kako treba, sav e se tovar pri prvom jaem nagibu na bok prevrnuti na onu stranu broda, koja lei blie vodi. Brod e tako izgubiti ravnoteu, pa e se za nekoliko asaka napuniti vodom i potonuti. Nije pretjerano, ako kaemo, da je pomicanje ukrcane robe ili mrtva tovara, u najmanje polovici sluajeva, razlog, to su brodovi, kraj jakoga vjetra na moru, pretrpjeli brodolom.

Kad je tovarni prostor samo djelomice nakrcan robom, treba ukrcane predmete vrsto stlaiti i pokriti ih slojem debelih dasaka. Na te daske treba staviti vrste motke, koje dosiu do stropa, da bi tako bio svaki komad tovara uvren na svom mjestu. Kod tovarenja ita ili sline robe potrebne su i druge mjere opreza. Tovarni prostor, koji je pri izlasku iz luke sas-vim ispunjen itom, bit e pri dolasku broda na odredite jedva do tri etvrtine pun, a ipak e tovar, kad ga primalac izmjeri buel po buel, u znatnoj mjeri premaiti poslanu koliinu (radi bubrenja ita). Uzrok je tome, slijeganje za vrijeme plovidbe. to je vrijeme burnije, to je sli-jeganje jae. Ako je ito slobodno ukrcano u brod, prouzroit e veoma pogibeljne nezgode, premda je osigurano daskama i motkama, jer je ito na dugom putovanju sklono snanom pomicanju. Da se to sprijei, treba prije