PETER CAREY OSCAR I LUCINDA BIBLIOTEKA Svezak 17. Ureuje MIROSLAVA VUI PETER CAREY Oscar i Lucinda Prvo hrvatsko izdanje S engleskoga prevele NADA OLJAN i MAJA ZANINOVI nTARGA ZAGREB, 1998. Naslov izvornika Oscar & Lucinda Copyright 1988. by Peter Carey Copyright prijevoda 1997. hy Nada oljan & Maja Zuninovi i. Crkva Ako je nai ao kakav biskup, moja ga je majka pozivala na aj. Posjela bi ga, ne kamo vi mislite, ne na elo velikoga ovalnog stola, ve usred dugake strane, gdje je leima okrenut pogledu na rijeku Bellin-ger, mogao promatrati zid na kojem je visjela posveena staklena dage-rotipija moga pradjeda, veleasnog Oscara Hopkinsa (1841.-18 66.). Ti su biskupi bili uglavnom graftonski biskupi. Jednom je do ao i biskup iz Wollon gonga, na proputovanju. Imali smo i kanonika i razne druge veleasne, posjetitelje ili zamjenike. Ponekad su bili kratkovidni ili nepa ljivi pa im je valjalo dagero tipiju uruiti preko stola. Moja majka savijala je prst dok je podizala alicu s ajem . Nikad nije rekla biskupima daje sveeniki ovratnik mog pradjeda bio buntovni in. O ni su gledali samo jednog viktorijanskoga sveenika. Vidjeli su lea ravna kao svijea , stisnute usnice, tanak nos, dugaak, ispru en vrat, a da nikad ni jednom, u to se mo ete okladiti, nisu pogodili kako je razlog tome bio stoje Oscar Hopkins zadr avao dah nastojei ostati miran dvije minute, jer inae - vjeno se vrpoljei - nije mogao p rovesti ni desetinu sekunde, a da se ne poe ka po gle nju ili ne prekri i noge. Meni je to bilo oito, ali ni ta nisam govorio. Ja sam sjedio, sav napet, ruku vrsto isprepletenih pod bedrima. Na trenutak bi dotini biskup zanemario na e velike nosov e i sve ostale proturjene dokaze i komentirao na u slinost s tim sveenikom pionirom. Poredali smo se: moja majka, moj brat, ja, moja sestra. Imali smo crvenu kosu, dugake tanke vratov e poput zavrnute gumilastike. Moja je majka voljela zami ljati da izgleda popni te fotografije. Meni bi bilo mil ije sliiti mome ocu. On uope nije bio nama slian. Bio je nizak, iroka lica, koko jih p rsiju. Imao je mirkavc oi i iskrivljene zube. Smijao se i pu tao vjetrove. Izvrsno j e igrao kriket. Mouao je jednom rukom smotati cigaretu. Nije nam bio slian, i kad hi moja majka pripovijedala na em posjetitelju biskupu priu o tome kako c Oscar p renio malu crkvu Svetog Ivana u Bellingen, moj bi oku uokim noktom lju tio ibicu i g ledao kroz prozore onamo gdje se veliki h/iki spomenik njegovu braku, Tvornica st akla Princa Rupcrla crveno obojenog krova u to doba, 1930-ih - uzdizao visoko iz nad rijeke BclIim-er. Moja je majka pripovijedala povijest te crkve na nain koji je u meni uvijek izazi vao nelagodu. Stil joj je bio pretjerano uvstven. Ne to je zvualo la no. Zacijelo nam je to svima bilo jasno, ali o tome nikad nismo govorili. Ionako to ne bih bio u stanju protumaiti. Takva je bila i u crkvi: njezini odgovori na Sanci us (Svet, S va Svet, Gospod Bog nad vojskama) bili su glasni i razmetljivi u svojoj pobo/nos ti. Moj se otac alio na raun mnogo ega, ali nikad na raun toga. Moj otac bio je ljubomoran na tu crkvu premda biste, da je sad vidite, te ko razum jeli za to. Smje tena je na komadiu niskog terena izlo enog poplavama kraj Sweet VVatcr C'reeka kod Glcnifiera - siu na zgrada od preklopnih dasaka s krovom od valovitog lima. Pedeset godina bila je oliena u razne nijanse smedega, a tada su je, 1970., obojili u grubo limetazeleno. Sad je poprimila nekakav kredasti ton i le i u toj bogatoj dolini poput neega na emu raste li aj. Skrila se pod dugaak red ka/.uarina ko

je oznauju tok rijeke. Visoko gore iza te rijeke, planine se naglo uzdi u do tisuu m etara - to je stra nji zid doline, tako strm da na njemu uope nema staze, premda pr iaju kako se ondje gore nalazi stari rudnik kositra kamo su namjeravali skriti ene i djecu od Japanaca /a vrijeme Drugoga svjetskog rata. U to doba nisam ondje ivi o, ali to mi se ini nevjerojatnim. Davno sam nauio da se ne pouzdajem u mjesnu pov ijest. Darkvvood, rei e vam u Povijesnom dru tvu, zove se Darkvvood zbog toga to je l i e ondje tamno, ali nije tome tako davno da ste mogli uti kako ga ljudi /ovu Darkie s1 Point, i ne dugo prije nego to je djed lioracea C'larkca po ao onamo sa svojim p ajda ima - sve bi stare obitelji morale to pamtiti kad se prepiru oko toga tko je glavni u kotaru - i odgurnuo itavo jedno pleme domorodaca, mu karaca, ena i djece, s ruba planine u ponor. To su isti ti ljudi koji sad ele leperom preseliti Svetog Ivana. Htjeli bi ga odve sti u Bellingen da slu i kao kola za nastavu vjeronauka. Moj otac, ako nitko drugi, znao bi to cijeniti. Bio je, kao to sam ve rekao, ljubo moran na tu crkvu. Nije mu se sviao posjedniki odnos moje majke prema njoj. Mo da bi , daje crkva bila u samom gradu Bellingenu, sve bilo drukije. Ali Gleniffer je ud aljen esnaest kilometara. Ona nije htjela ni uti da ide na misu u Bellingen. Moral i su se voziti u Gleniffer. Za vrijeme rata potro ili su sav benzin koji im je bio dodijeljen samo na odlazak u crkvu. Svi smo bili ondje kr teni, ondje krizmani. J a sam se ondje o enio. Kad je moj otac umro, nosili su ga esnaest kilometara u Glen iffer na pogrebni obred, a onda opet esnaest kilometara natrag u grad da ga pokop aju. Moj se otac nije opijao, ali mi je jednom, nakon stoje popio dva piva, rekao kak o moja majka hoda oko perimetra Svetog Ivana poput psa koji pi ki oko ograde. Ali samo je jednom u ivotu pokazao mojoj majci snagu svojih uvstava. 2. Adventski vijenac Moj otac nije mogao nai bateriju zato Sto je meni, veCcr prije toga, pala u septik u jamu. Vidio sam je kako tone, dok joj /.rak svjetla i dalje sjaji kroz mutno z anosno more urina i i/meta. Moj otac nije, kao stoje to inio u ranijim prilikama, izi ao da je i/.vue. I tako, kad je idue veeri u oluji nestalo svjetla, nije imao bateriju da pregleda kutiju s prekidaima. Gromovi su pucali oko nas na sve strane. Telefon se glasao k ratkim tu nim cilikom kao odgovor na udare negdje na liniji. Pomislili smo da su n am osigurai pregorjeli zbog naglog porasta napona. Moj otac uzeo je svijeu i i/.is ao na verandu. Svijea mu se ugasila na vjetru. Kad se vratio u kuu, nije uza se im ao osigura. Mi smo utke sjedili za kuhinjskim stolom. Otac je rekao: - Gdje je ica od osiguraa? Bilo mi je deset godina. Sjedio sam kraj majke. Sestri je bilo esnaest godina; o na je sjedila kraj mene. Bratu je bilo etrnaest godina; on je sjedio kraj sestre. lipotrijehila sam je - rekla je majka. Ljudi su o njoj obino govorili kao o visok oj eni. Nije bila visoka. Imala je metar ezdeset sedam, ali posjedovala je eljeznu volju i sumnjiavu narav i to je, udru eno s njezinom moi poslodavca u tvornici stakl a, bila ozbiljna kombinacija. OSCARlLUCINDA Osjeao sam vonj svijee. Premda je moj otac dr ao tu svijeu u ruci, znao sam da ga ne osjea. On uope nije imao osjet mirisa. - Kako si je upotrijebila? - Nisam mogao vidjeti oca. ekao sam sljedei bljesak mu nje. - Kako? - Imao je promukao glas. To je na neki nain bilo povezano s gubitkom osjeta mirisa. Svakog je jutra ispirao nosne kanale slanom vodom. esto je pitao: - Smrdi li? - Pitanje se odnosilo na njegov nos. - Upotrijebila sam je - rekla je moja majka - za adventski vijenac. U njezinom glasu nije bilo ni traga isprike. Munja je plahtom svjetla preplavila cijelu kuhinju. Ona je podigla glavu u onoj prezirnoj pozi koja je, prema obite ljskoj mitologiji, navodno podsjeala na devu. Osjeao sam veliku napetost. Ja sam bio taj koji je majci pomogao napraviti taj ad ventski vijenac. Nismo imali ni bo ikovine ni br lja-na, ali ja sam prona ao li e kamfora koje je sjajno i zeleno. Znao sam da je ona ne samo upotrijebila icu za osigurae, ve je izvukla i ianu re etku iz bratova kaveza za zeeve. Zeevi su se u tom trenutku n

lazili u kutiji za cipele u ormaru s posteljinom. Nije ni pomislila da bi se mog li pomokriti. To njoj uope nije palo na pamet. Moj je otac upalio svijeu. Nije se pribli io stolu. Nije krenuo natrag prema vratim a. Stao je nasred sobe. - A gdje je? - upitao je. - U crkvi - rekla je moja majka. - Molim te sjedni, Davide. - U kojoj crkvi? - Je li to sad va no? - Meni je va no. Ne mogu vam objasniti koliko je to bilo zastra ujue. Moj otac nije govorio na taj n ain. On je volio da ivot bude miran. ak i kad je umirao, poku ao je to izvesti tako d a ne uzruja moju majku. - Crkvi Svetog Ivana - rekla je ona. Naravno da je u pitanju bila crkva Svetog Ivana. to je drugo moglo biti? Ali zbog neega, ta ga je izjava, ini se, razbjesnila. Uhvatio se za glavu. Stavio je svijeu na vrh Kelvinatora, gdje se ona smjesta ugasila. - O Kriste - rekao je. - Isuse, Josipe i jebena Marijo. U svjetlu munje vidio sa m kako je moja sestra ziniihi. Majka je ustala. Ona se nikad nije kretala nje no ili tulinjcrcnc). Ustala je tako brzo daje stolac pao unatrag. Tresnuo je o pod. Telefon je zazvonio - dva kratk a meketa - zatim je utihnuo. - Kleknite - rekla je moja majka. Htjela je da Bog oprosti inom ocu to svetogre. Razumjeli smo to hoe, ali na li smo se i/van na eg uobiajenog terena. Samo me je "razvo d" mogao vi e prepla iti, samo sam se zbog "seksa" mogao vi e postidjeti. - Kleknite - vrisnula je. Kasnije smo shvatili da je bila tiranin. Ali kad smo hi li djeca, previ e su nas z bunjivali proturjeni osjeaji. Uglavnom smo /el eli da nas voli. I tako smo pri li i kleknuli kraj nje, ak i moj btat, pienula je on volio ostajati budan kasno naveer i priati s mojim oeem o knketu. A onda je kleknuo i moj otac. Tako smo ostali kleati na tvrdom podu od linolnmia. Moj brat je tiho plakao. A onda je do lo svjetlo. Podigao sam pogled i ugledao tvrdi bljesak tnjimila u oima moje majke. Ona e umrij eti vjerujui da je Bog popravio osigura. 3. Bo ini puding Crkve u Glenifferu ne bi ni bilo da nije bilo jednoga bo inog pudinga. Ne bi bilo d agerotipije Oscara Hopkinsa na obalama rijeke Bellinger. Ja se ne bih rodio. Ove prie ne bi bilo. Nije to bio obian bo ini puding. Bio je vrlo malen, ne vei od loptice za tenis. Sasto jao se od dvije liice kandiranih tre anja, tri male lice gro ica, kore jedne narane i zina soka, pola alice bra na, pola alice loja, malo rakije i, osim veliine, ni ta na nj emu nije bilo tako iznimno, osim injenice da je bio pripremljen u kuici mog pra-pr adjeda Theophilusa Hopkinsa, u Hennacombeu u Devonu, u Engleskoj. Theophilus Hopkins bio je slavan ovjek. Mo ete ga potra iti u Enciklopediji Britanici iz 1860. godine. Puna su tri stupca posveena njegovim koraljima i crvenim algama , njegovim moruzgvama i morskim zvijezdama. 0 samom ovjeku neete nai ni ta naroito kor isno. Nigdje ne stoji kakav je bio. Mo ete proitati taj tekst tri puta zaredom a da uope ne pogodite kako se on osobito odnosio prema bo inom pudingu. Bio je tamnokos, ilav udovac od etrdeset godina, tvrd i ekinjast izvana, pune brade , vrstih mi ia, a ipak je, istodobno, bio blage naravi. Mogli ste osjetiti kako ta b lagost treperi. Bio je puten po prirodi, a strastveno je vjerovao da e otii u nebo , da nebo nadma uje svaku za-mislivu zemaljsku radost, da se pru a poput srebrne pla hte preko beskonanog prostora vjenosti. Nastojao je biti vrst, suoen sa svojim privremenim uvstvima, kao to kraljevski gardist - pijanac i lakrdija kad je u gostioni ci - mora ostati posve ukoen dok mu muhe gmi u preko onih kapaka. Pripadao je Plimut skoj brai i mislio je - u samoj toj pojedinosti nema ni ta suludo - kako sveanosti k r anske crkve uope nisu kr anske. Njegov je problem bio temperament, premda vas ta rije mo e zavesti. Njegov je problem zapravo bila strast. Tijelo mu nije bilo dovoljno sna no daje zadr i, a o Bo iu svake godine jedva se uspijevao nekako svladati. Svojom s

e stra u slu io uglavnom konstruktivno -bio je propovjednik i imao je dara da u svoji m slu ateljima izazove uvstva jednaka svojima. Blagdan nije htio nazivati Bo icm. Upor no ga je zvao starinskim poganskim imenom Yuletide. I do te je mjere uspio uvjer iti svoju malu pastvu koja se sastojala od zemljoradnika, krovopokrivaa, lovouvara , ugljenara, ribara - svu tu ozbiljnu eljad koja je, ako je uope znala itati, onda to inila samo polako, s prstom na svakoj rijei - do te ih je mjere, dakle, uspio u vjeriti kako je Bo i ne samo poganski ve i baptistiki, da su oni na sam Bo i izlazili n polja i na livade kao da je bilo koji dan u godini. Njihovi su im se susjedi ba ptisti smijali. Njihovi susjedi baptisti gorjet e u paklu. Oscaru je bilo etrnaest godina, doba kad su djeaci tajnoviti i mrgodni. Ali on ipa k nije sumnjao u naela svoga oca. Znao je daje njegovoj du i zajamena sigurnost i ka d je itao Bibliju, naglas, kraj vatre, tumaio ju je na posve isti nain kao taj ovjek koji je strugao araem po malom kaminu i neprestano premetao ugljen u njemu. Oboji ca su itali Bibliju kao daje znanstveni izvje taj to gaje sastavio kakav savjestan p rirodoslovac. Ako Biblija ka e da zvijer ima etiri lica, ili ovjek zube lava, oni su u to onda i vjerovali. Ali toga Bo ia, 1858. godine, dobili su drugu slu avku, dok su ranije imali samo jedn u. Prva slu avka bila je krupna, u urbana gospoa Williams, koja je, kad god bi se uzr ujala, etkala svoje neuredno gnijezdo elinosivc kose etkom od kornjaevine. U toj obit elji provela je petnaest godina, deset godina u Londonu, a pet u Devonu. U Henna combeu je e e etkala kosu. Svaala se s mesarom i vlasnikom ribarnice. Klela se da je slani zrak vrlo lo za njezin katar, ali sat i \c kako je govorila - "prekasno da se bilo Sto mijenja". Ostala je kml n ih. i premda nije bila "spa ena", i premda s u ponekad nala/ih nje/ine vlasi u peenim jajima, postala je dijelom njihovih ivota . OSCARlLUCINDA Druga slu avka, meutim, ne samo da nije bila "spa ena". Za nju se ak nije moglo rei ni da "tra i". Bila je anglikanka, i u kuanstvo je dospjela iz milosra po to ju je napust io mu , te ak, a dvije joj upe, prebacujui odgovornost jedna na drugu, uskratile sirot injsku potporu. I ba je ona - pjegava Fanny Drabble - zapravo stajala iza tog bo ino g pudinga. Imala je bijele ko ate ruke jarko crvenih zglobova na prstima, i dotada je ivjela munim ivotom u tresetom pokrivenim kolibama i jazbinama uz prugu, sagraeni m uz pomo svadljivih te aka. Dijete joj je umrlo. Od odjee je posjedovala samo jednu tanku pamunu haljinu. Jedan joj je zub ispao ve prvoga jutra. Ali sablaznila se k ad je otkrila da Oscar nikad nije okusio bo ini puding. Gospoa Williams - premda se od nje mogla oekivati vea razboritost - na la se nesvjesno ponesena ajnoslatkim valom Fannvnog moralnog zgra anja. Deko mora upoznati okus bo inog pudinga, a ono to gospoda r ne zna, ne mo e mu ni nauditi. Fanny Drabble nije znala daje taj puding "meso kojim se hrane idoli". Njihova kuica bila je mala, ali sagraena od debelih blokova devonskoga vapnenca. H ladan vapnenasti vonj kamena osjeao se u nosnicama ak i kad se sjedilo kraj vatre. U kuhinji se nije mogla uti ni rije izgovorena u siu noj blagovaonici do nje. Bila j e to tijesna kua s niskim dovratcima i nespretnim opasnim pragovima i stubama izm eu soba, ali bila je, unato tome, dobra kua za tajne. I budui da Theophi-lus nije ul azio u kuhinju (mo da zato to je gospoa Williams u njoj i spavala na klupi kraj tednj aka), mogli su ondje proizvoditi idole, a da ih ne uhvate. Ali Oscar je volio kuhinju. Volio je tu suhu bra nastu toplinu i nosio je vodu, i i stio pepeo iz tednjaka, i sjedio na stolu dok je gospoa Williams ribala kameni pod . Ubrzo je shvatio to se dogaa. Vidio je tre nje i gro ice. Oni inae nisu imali gro ic kad u ivotu nije vidio tre nju. Oekivalo se da e na Bo i imati ruak kao na bilo koji d i dan. Theophilus je ranije pozvao gospou Williams gore u svoju radnu sobu. Budui daje ta radna soba bila i Oscarova uionica, i on je uo upute. Otac je bio posve odreen. U njegovoj je naravi bilo da bude odreen. U svakom pothvatu u koji je bio ukljuen ob raao je pozornost ii r Caki y i na n;i MUMju sitnu u K;ul je on crtao moruzgvu, mogli ste bili sigurni da iicC r i pustiti iu jedan hrCi na pipcu. Krumpiri, rekao je, imaju biti "prilitn- dn pr osjeene veliine". Usto e se skuhati jo pola glavice \ upusa Mutr KiH# (icorfic i tak o dalje.

\h n samoj kuhinji, izdajnike su ene mijesile loj, odmjeravale oi.> .li" . i Mihaiie gulile onu jednu dragocjenu naranu. Oscar je sjedio ki.i ini i-li.i i napuhavao ga dok kotli nije zapjevao tako glasno da su jedva uli i'.al.im koji je l;anny D rabble pjevu ila. Gospoda VVilhams jurila je siukima popni nekakvog dervi a, kojemu je namjera da svojim postupuma zbunjuje okolinu i odvraa pozornost. Stvarala je z astor od pi.i iiu kovitlac krpa. etkala je kosu na ulaznim vratima gledajui kroz i iinkfc si\c grane, preko hravosmee paprati, u hladno sivo more. Obi la i kum. pro la kraj bunara, i odlo ila kosu na hrpu komposla. Oscar je /nao a kosa gospoe Williams ne trune. akao je po gomili dugakim Mapom i prona ao je. Isprva je bila malo sluzava, ali mogla se oprati pod slavinom i onda je, kad se sva sluz sprala s nje, ispal a ba kao nova. I tono mu je to i rekla gospoa Williams. Iznenadilo gaje to je bila u pravu. Njegov otac nije cijenio mi ljenje gospode Williams. Ona nije bila znanstv enik. (iovorila je kako ima ljudi koji pljakaju grobove samo da bi ukrali kosu s mrtvaca. Prodavali su je trgovcima kosom koji su je prali i sortirali i prodaval i je za perike i uvojke i pletenice. Ta je kosa jo imala korijen na kraju svakog pramena, nazivali su je "grobljanskom kosom". Gospoda \Villiams ivjela je u stanj u neprestane strepnje za svoju kosu. Uporno je tvrdila kako postoje, mo da ne u He nnacombeu, ali sigurno u Teign-tnoiithii i Nevvton Abbotu, "fletni tati" s o trim britvama, pripravni da iiktailn /ivu kosu ravno eni s glave. etkala je kosu na stu bi tu i u radnoj ,ohi na katu. Svuda je skupljala kosu iz svoje etke, pravila od nj e kru i, zavezala ga i olagala u d ep na pregai. Onoga dana kad su pripremali ho/ini pu m.!1. radila je to e e nego obino. Theophilus, kao prirodoslovac, mo da r to opazio. O scar svakako jest. Oseu u nisu ni ta rekli o bo inom pudingu, no on je znao. Nije sebi dopustio da /nade kako zna. A ipak, to mu se saznanje uvuklo duboko u svijest. Bilo e trak sunca u zamraenoj sobi. Pra ina je plesala u uskovitlanom zraku. Ni ta nije moglo stajati mirno. Dok je Oscar sjedio m svojim rukom na Bo i, noge su ga boljele od uzbuenja. Pr ekri io je gle njeve i vrsto slegnuo rukama no i vilicu. Napregnuo je uho preOSCARlLUCINDA ma otvorenim kuhinjskim vratima, ali nije se ulo ni ta osim njegova oca koji je dis ao kroz nos dok je jeo. Oscar je imao maleni drveni pladanj, podijeljen u sitne pre-gratke. Prvotna mu j e svrha bila uvanje kukaca ili koljki. Oscar je u njemu dr ao gumbe. Bili su to gumb i njegove majke, premda mu to nitko nije rekao. Nisu bili gumbi njegova oca. Bil o je malih, okruglih poput bubamara, s jednim jedinim kolutiem od mjedi umjesto n o ica. Drugi su bili napravljeni od stakla. Bilo je gumba od kovine s etiri rupice, i sedefastih s dvije. Uvje bavao je te gumbe kao to bi drugi djeak uvje bavao vojnike . Razvrstavao ih je u redove. Nareivao im je. Brojio ih je. Bilo ih je pet stotin a i ezdeset. Ponekad bi ga usred nekoga novog rasporeda zaboljela glava. Toga Bo ia njegov je otac rekao: - Vidim da si iznova razvrstao svoje gumbe. Gumbi su stajali na prozorskoj dasci. Bila je iroka. Gospoa Williams je onamo stav ila gumbe dok je prostirala stol. Oscar je rekao: - Da, oe. - S tim da je taksonomino naelo boja. Spektar od lijeva na desno, dok je veliina d rugo naelo rasporeda. - Da, oe. - Vrlo dobro - rekao je Theophilus. Oscar je do kraja oistio svoj tanjur s gula om. Ispio je do kraja a u vode. Pognuo je glavu zajedno s ocem i zahvalio Bogu za ono to im je dao. A kad je gospoa Williams do la na vrata i zamolila ga da bude tako dobar i pomogne joj dodati posije u svi njski napoj, po ao je brzo, tiho, lagan, blijed, zlatokos djeak. Razmi ljao je o svoj im gumbima, ne o onome to radi. Dvije ene stajale su rame uz rame kao dva vra na polici. Jedna je bila velika i br a njava, druga malena i pjegava, ali njihovi su smije ci bili poput odraza u zrcalu, i ruke to su dr ale pred sobom bile su posve jednako stisnute. Stavile su "ono" na tanjur. Razrezale su ga na etvrtine i prekrile krasnom kremom . Gospoa Williams gurnula je svoju etku dublje u d ep na pregai i pru ila mu puding. To likom je brzinom pronijela tu zdjelicu zrakom da je lica zaostala i zazveala na ka menom podu. Gospoa Williams se zaustavila, ali Fannv Drabble je za i tala: - Ostavite. - Odgurnul a je nogom licu na podu i dala Oscaru istu. Iznenada ju je uhvatio strah da ih ne

otkriju. Oscar je uzeo licu i jeo stojeki. Ni u snu nije mogao zamisliti takav divan okus. Dopustio mu je da se razla e, teto ei ga u ustima. Podigao je pogled i vidio kako se dva jednaka smije ka ire. I;anny Drabble uvukla j e bradu u vrat. I on se nasmije io, gotovo sneno, i upravo je podizao licu k ustima i ekujui jo , i ak osjetio sadr aj druge lice u ustima, kad su vrata za kripala iza nj Theophilus u ao prelazei velikim koracima kamene ploe poda. On to nije vidio. Osjetio je. Osjetio je udarac na zatiljku. Lice mu je odskoilo naprijed. lica gaje udarila u zub. lica je pala na pod. Velika uljevita ruka zgrabi la ga je za zatiljak, a druga mu se ljebasto postavila ispod usta. Poku ao je progu tati. Osjetio je drugi udarac. Ispljunuo je to je mogao. Theophilus se pona ao kao da mu je sin otrovan. Odveo gaje u ostavu i natjerao ga da pije slane vode. Tako mu je pritiskivao a u na usta da ga je zaboljele Oscar se gu io i opirao. Oi njegova oca bile su kao mahnite. Nisu ga vidjele. Oscar je pio. Opet je pio. Pio je dok nije poeo povraati u svinjski napoj. Kad je to bilo obavlj eno, Theophilu^ je bacio ostatak pudinga u vatru. Na Oscara do tada nitko nije digao ruku. To nije mogao podnijeti. Njegov je otac odr ao govor. Oscar mu nije vjerovao. Njegov je otac rekao da je puding Sotonino voe. Ali Oscar je okusio puding. Nije imao okus Sotoninog voa. 4. Poslije pudinga Njegov sin bio je dugovrat i nje an. Bio je lagan, prozraan, kao da je napravljen o d dugakoga ptijeg perja. Bio je blijed i krhak. Imao je trokutasto lice, tanak nos , usnice kao streliarev luk, finu za iljenu bradu. Oi su mu bile iste i neza tiene popu netom oguljenog voa. Bilo je to lice koje vam je iskazivalo potpuno povjerenje, olak avalo vam srce u samom trenutku kad je na vas svaljivalo punu te inu odgovornos ti za njegovu za titu. Bilo je to tako otvoreno lice da ste u istom trenutku kad v as je ispunilo zabrinuto u zbog njegove sigurnosti u svijetu, mogli zahvaljivati Bo gu to je li eno svake prepredenosti. ak ni crvena kosa, valovito gnijezdo koje je ra slo prema van, horizontalno kao vjetrom podignuto stablo na nekoj slici u talija nskom stilu, ni ta kosa nije upuivala na ne to tako samoza titno kao to je "razdra ljiva narav". Nije ga smio udariti. To je shvatio ve u trenutku kad je to uinio, ve onda kad je osjetio kako se kree pop ut vjetra kroz kuhinju punu pare od zelja, napuenu ukruenim i utljivim lutkama. Vid io je kako gospoa Wil-liams pose e za svojom etkom za kosu. Vidio je Fannv Drabble k ako podi e ruku da pokrije otvorena usta. Znao je, dok je slu ao kako ostatci onog o dvratnog slatki a i te na vatri, da nije smio udariti svoga sina. Theophilus je vidio dva modra peata to ih je ostavio na sinovljevu zatiljku. Ostav ila su ih klije ta njegova palca i ka iprsta. alio PeterCarey ji* /bog te ozljede, ali to je drugo mogao uiniti? Djeak je imao ko u poput svoje maj ke. U jednoj ordinaciji u Pimlicu, neki doktor Hansen kapnuo je du inu kiselinu na tu ko u iz 15-mililitarske pipete. Je li je djeak u ekaonici uo kako je kriknula? Ima la je rak, i Hansen je na taj nain uklonio izraslinu, kapima kiseline na njezinoj nje noj ko i. Ono to su napokon uklonili bila je kvrga, tamna i stvrdnuta od svog on og hola. Na kraju je ipak umrla. Nikad nije podigao ruku na svoga sina. Podupirali su se meusobno, utke, ne elei dodi rnuti svoju ranu rijeima. Bili su sami u zemlji kojoj nisu pripadali. Sjedili su na crvenom tlu Hennacombea kao dvije londonske cigle. Kad bi otac zapao u melank oliju, djeak bi utke unuo, neuredna hrpa adolescentnih udova, i stegnuo oevo koljeno i uljevitu ruku. Bili su povezani krvlju, fundamentalistikim za-sadama buntovnike v jere, i tom mrtvom enom o kojoj nisu bili kadri otvoreno razgovarati. Bacio je njezinu odjeu u more. Bio je o amuen od gnjeva i tuge. Ostavio je djeaka u k revetu i otrao do mora kroz ni an doline, nosei njezinu lavandom namirisanu odjeu, ne potrudiv i se da je odvoji od drvenih vje alica. More ju je uzelo kao alge, i onda je opet izbacilo natrag na al. Izvukao ju je i tra io nekakvu struju. More ju je od

bacivalo. Mali Oscar, koji je stajao u flanelskoj spavaici poput siroia, napokon gaje prizvao k svijesti. Nikada o tome nisu razgovarali rijeima, ali u ti ini svojih oiju razumjeli su jedan drugoga i govorili stvari koje bi bilo posve nezamislivo izrei naglas. (iospoda Williams poela je etkati kosu. Stajala je, iroka i visoka, trbuh joj se is ticao ispod bijele u krobljene pregae, i etkala je onu /amrScnu masu vrstih sijedih k ovra koje se nikako nisu mogle i/u\nati. Malo se sagnula, tako da istodobno mo e gl edati kroz prozor ptfiua moru. Sk-sk-sk. etkala je kao daje u osami vlastite sobe . I tolika j< bila snaga uvjerenja kojom se etkala, daje sebi napravila sobu, mal i stakleni kave/ unutar kuhinje. Imao je i vrata i bravu, i nije se smjelo ui. - Daklr rekao je Theophilus. Drmao je re etku na tednjaku. Nitko mu se nije usudio rei da drma prejako ili da mu ugljen propada kroz re etku. Dugaak pramen kose gospode Williams pao je na njegovu kosu. Nije ga o sjetio. Fanny Drabble ga je vidjela, ali nije ga se usudila podii. - Dakle - rekao je i dalje povlaei re etku, amo i tamo, tamo i amo - mladi gospodine Hopkins, sad budi dobar pomonik i donesi vje-dra. - Idem ja po njih, gospodine - rekla je Fanny Drabble, kojoj je bilo muno, i inilo joj se da e i sama povraati. Shvatila je kako joj je slu ba u opasnosti. Shvatila j e kako to ima neke veze s pudingom, ali dalje od toga zaista nije mogla nagaati. - Oh, molim vas - rekla je. -Dajte da ja idem, gospodine. - I na brzinu mu je sk inula onaj sijedi pramen s glave. Nije mogla drukije. - Ne - rekao je Theophilus Hopkins. Nije primijetio da kose vi e nema. I dalje se bavio re etkom, unutra-van, van-unutra. - To nee biti potrebno, gospoo Drabble. Mla di gospodin Hopkins i ja idemo pokupiti nekoliko primjeraka. Tada ju je pogledao. Nije razumjela taj pogled. inio joj se slaba an i blijed. Nije bio u skladu s onim to se osjealo u glasu. - Ali gospodine - rekla je Fanny Drabble, osjetiv i napokon da je slobodna sagnuti se i podii onu licu s poda - pa danas su Bo i. I tada je Theophilus okrenuo glavu dovoljno da pogleda sinu u oi. I tada je shvat io koliku je tetu poinio. - Bo i - mumljala je Fanny Drabble - i ka u da kotlovi pucaju od onog silnog mraza u Exeteru. Kad je Theophilus pogledao u nju, pokazao je lice ija su uvstva bila povezana s on im to je maloas vidio. To lice nije imalo ni ta s gospoom Drabble. - Bo i - rekla je blago, a da nije bila svjesna to je uinila. - Neki ga tako zovu - rekao je Theophilus odmaknuv i se od tednjaka. Ispru io je ruk u da mu ona urui licu. Dala mu je. - Neki ga tako zovu, ali u mojoj slu bi nitko. - Da - pomislila je Fanny Drabble - a ti si ba pravi crni bezdu ni gad. 5. Molitva Oscar se bojao mora. Mirisalo mu je na smrt. Kad bi pomislio na tu "smrt", nije to bila jedna jedina stvar koju mo e oznaiti jednom jedinom rijeju. Nije to bila neka fina cjelina. Lomila se i razlijetala, jati-la se poput ribe, rasprskavala popu t stakla. Smrt je napredovala prema njemu poput sablasti u snu, groteskna, proto plazmika, sveobuhvatna, nje na, i as je bila hladna i mokra poput kabanice njegova o ca, tako da je ustuknuo pred njom i kriknuo u snu, utiskujui izgu vanu flanelsku pl ahtu u udubinu trbuha, a ponekad opet topla i blaga, i neodreeno se smije ila poput njegove majke. U koljkama na alu vidio je udesa koja je etiketirati, secirati, ubijati, bio ivotni cilj njegova oca. Vidio je i le ine, kosti, mrtva stvorenja. Stvorenja bez du a. Kad je more podizalo tamne isprepletene krpe algi, mislio je na d empere praznih ruku . Uzeo je vjedra s mjesta na kojem su stajala jo od jeseni, obje ena na stra njem zid u kraj bunara. Nijr volio da mu more dodiruje gle njeve. Laganu kovravu pjenu osjei-ao r poput elinih okova na ko i. Polo io je svoje fine ruke u udubinu ti hi i ha i stajao nepomino, lica blijedoga i kao isklesanog, poput st\oini a koje se eli napr aviti nevidljivim pred oima krvolone zvijeri. < iospoda NVilliams bacila se na njega s d emperima. Natjerala im i"- .l.i obuCe et iri, poma ui mu na svoj zadihani, nestrpljivi nain, iu-hoiu r mu navlaCci kosu i ruka ve, tako da se rukav prvoga d empera

nabrao gore u rukavu drugoga, i tako dalje, sve dok se djeak nije pretvorio u vrst o kvrgavo stvorenje s velikim vunenim prsima. Izbjegavala je njegov pogled i nije spominjala puding. - to e biti s njom? - upitao je Oscar. Gospoa Williams nije se brinula za Fanny Drabble. Brinula se za sebe. Izvukla je svoju etku iz pregae i poku ala urediti Oscarovu kosu. Bila je isto tako gadna kao n jezina. Oscar se otimao pod o trim ekinjama. - Zabranjujem vam - rekao je Oscar, i iznenadio se kad je gospoa Williams presta la. - Onda idi - rekla je gospoa Williams, uruiv i mu vjedra i smotano u e. - Plivaj - re kla je zlobno. Znala je da se on boji mora. Nosio je svoj strah savijen i splete n u sebi kao to drugi djeaci nose pagu i dretvu u d epovima punim mrvica. Nitko nije mogao pogoditi da ga nosi. Svatko bi pomislio kako je to veseo, zadovoljan, susr etljiv, uljudan djeak. A i bio je. Bio je vrlo religiozan, tono, ali ne na nekakav sumoran nain. Kad je govorio o Bogu, govorio je jednostavno i s rado u. Imao je lic e koje se bolje slagalo s gospodarevim uvjerenjima nego lice samog gospodara. Gospoa Williams pogledala je u to lice ne bi li vidjela strah. Nije ga mogla otkr iti. Bilo je tu ne to drugo, ali on joj to nije elio pokazati. To ne to drugo bio je gnjev. Desno mu je uho jo uvijek bridjelo i peklo ga od udarca. Po ao je za ocem kroz vrtn a vrata (udariv i u njih - uvijek je u njih udarao) i niz strmi i ljepljivi putelj ak (brojei pritom korake - uvijek ih je brojao) prema moru, privijajui svoj gnjev v rsto uza se poput bode a. Pazio je da koraci budu kratki da dobije pravi broj. Nos io je est metalnih vjeda-ra, tri konopljane torbe, svitak u eta, a vjedra su mu uda rala o izgrebene pomodrjele goljenice. arape mu nisu mogle nai dovoljno potkoljeni ce da se na njoj zadr e; bile su zgu vane i pomije ane s crvenim blatom oko sjajnih sm eih visokih cipela s vezicama. Ve je poderao pumperice na trnovitu grmu, a crvenog blata bilo je na vunenom donjem rublju. Bio je to posve oito djeak ije e kolske knji ge biti zaprljane i i arane. Sklizao se i posrtao niz puteljak, brojei, u smjeru mo ra. Nije biologija mora navela Theophilusa da se spusti tim putelj-kom i ude do prsa u ledenu vodu. Bio je prirodoslovac, dakako, i morao je sakupljati primjerke. A li sad gaje obuzela strast da bude svjedokom. Zario je nokte u dlanove. Uspravio se pomou one zami ljene niti koju je smjestio usred lubanje. Pokazat e on cijelom H ennacombeu - a posebno svom sinu - to pravi kr anin misli o Bo iu. Plitko je disao, a n a licu je imao nekakav izraz koji bi neznanac mogao pogre no shvatiti kao smije ak. Jo su bili u gnjecavim promoenim umama na skliskom blatu izmeu visokih brda i mora, ali Oscar je ve mogao namirisati smrt. Ie/ala je skrivena pogledu, u urednim crni m bar unastim hrpama, korov nazvan Melanasperm to gaje more nanijelo pod rie crvenu klisuru koja je seocu Hennacombeu dala ime. Mogao je namirisati i otrovnu sol. B io je kratkovidan i more je mogao vidjeti samo kao nje nu sivu boju, poput neke sa tenske plahte prebaene preko jame. Ali ve ga je mogao uti i znao je kakvo je, ispru e no mirno i pokorno kao usnuli tigar. Bit e sivo i biserno i dopustit e da ga pijes ak upija u tihim i ta-vim gutljajima. Ali Melanasperm se na ao ondje da sve to opovrg ne, da poka e kako more mo e otrgnuti biljku koju ni najjai ovjek ne mo e izvui, kako mo ubiti tog istog ovjeka, ugurati mu bijele perjanice niz grgotavo grlo, strgnuti m u odjeu i onda je ostaviti raspr enu i bezoblinu, blijedoru iastu poput meduza du bijel h ipkanih rubova ala. Brojao je korake. Bila je to navika. Gotovo je uope nije bio svjestan. Bude li se mogao spustiti do dna klisure u tristo ezdeset i pet koraka bit e to dobro, na ne ki nain, nije tono znao kakav. Jo je mogao osjetiti okus onog pudinga koji mu je bio tako nasilno uskraen. Uho ga je boljelo i peklo, a gnjev se nije smanjivao. Taj gnjev bio je nezamisliv, ali nije to bila stvar razmi ljanja. Gnjev ga je obuzeo i tresao. Bio je tek kuni u nje govim raljama. Skliznuo je niz crvenu sklisku udolinu (raunaj to kao pet koraka) tako da su mu vjedra zazvekrtala, oderav i pri tom zglobove na ilovai gruboj poput l junka. Njegov je otac disao na onaj nain. Imao je na sebi debeli vuneni dJnnper i arenu k abanicu boje pregorjelog prepeenca. Oko toga omoluo je pojascve i u ad koja e mu pri dr ati ekie i dlijeta, vjedra i vree. Njegov je olac bio tamnoput i ilav kao da je nap

ravljen od za-smoljcnog u*cta. OCeva kosa bila je crna, opaljena srebrnom vatrom . OSCARlLUCINDA Sinova je kosa bila zlatnocrvena, vrsta poput ice, uvijek rasku trana. Stajao je na a lu (etiri stotine koraka) poput anela koji se netom spustio na zemlju, dok mu je n emiran zrak raznosio kosu. - Napuni - rekao je Theophilus. Nije smio udariti djeaka, ali kako ga je inae moga o sprijeiti da proguta onu stvar? Oscar je poeo "puniti". To je znailo da mora stajati na rubu hravocrvene lokve u st ijeni, spu tati vjedro, ekati da se napuni, podii ga, a onda nalijevati vodu u vjedr a koja je njegov otac privezao oko sebe. Dok su se vjedra punila, otac je stenja o pod teretom. To je stenjanje bilo smije no. Ali toga dana Oscar nije htio gledati svog oca. Bojao se to e mu te oi otkriti. Umj esto toga promatrao je oeva usta. Promatrao ih je kao da su neko morsko bie, crven ousta moruzgva s crnim dlakavim pipcima. Stajao je nad morem kao iznad jame pune i tavih zmija. Tada je otac u ao u more. More je bilo ameba, protoplazma. Ra irilo je svoje od soli ljepljive ruke i obujmilo ovjeka. Razlilo se na pijesak i za i talo pod djeakovim cip elama. On je uzmaknuo pred njim, uzmaknuo preko pogrebnih lepeza Melanasperma, u zmiui sve dok nije osjetio vrstu klisuru iza svojih ko atih lopatica. Oblaci su bili b lago biserno sivi, oblikovani poput pijeska iz kojega je plima polako istekla. B ili su poput zaklopca koji vrsto sjedi na obzorju, osim na ju noj strani gdje se na zirala tanka pruga nje nog zlata, poput bode a nehajno ostavljena na prozorskoj dasc i. Njegov je otac bio nejasna, neodreena tamna sjena, neka masa u snu. Oscar je sjedio kao snop granica, kolibica sastavljena od predugakih kostiju. Kad je obgrlio koljena, kljocnula su. Sjedio je vrsto pritisnut leima uz crvenu klisuru i mo nje su mu bile stisnute od studeni - ko nata naborana vreica koja sadr i samo dva novia, gruba i debela izvana, poput pileeg vrata, poput od crva izjedene stijene g dje je stajao njegov otac, u hladnoj vodi do iznad pfsa, i dlijetom otkidao koma de stijene i spu tao ih u ianu ko aru. Oscar se vrsto upro leima o klisuru Hennacombe i dok je vjetar donosio malu pje anu o luju da mu ple e oko gle anja, on je govorio Bogu. Nije mu se obraao uzvi eno i sveano k ao to se navodno Pl.TER CAREY obraao anglikanac Stratton, uz kri anje i kleanje. Sjedio je uspravno. Sklopio je ru ke (jednu hrapavu od pijeska, jednu glatku) i vrsto ih trljao dok je govorio, nes vjesno opona ajui svog oca koji se, kad je molio, naoko fiziki hrvao sam sa sobom po ku avajui, usred neopisive buke glasova u svom gre nom srcu, uti istu i nepokvarenu Bo j rije. - Dragi Bo e - rekao je glasno, visokim i zvonkim glasom - ako je Tvoja elja da Tvo ja pastva jede puding u ast Tvoga roenja kao ovjeka, daj onda Tvom poniznom sluzi z nak. Stisnuo je oi i opet ih brzo otvorio. to je oekivao? Anele? Njegov je prijatelj Tomm y Croucher tvrdio da je vidio anela. Rekao je da je bio tri metra visok i da mu j e majka vidjela glavu iznad staje. Poveo je Oscara sa sobom i pokazao mu to je ane o ostavio. Bila su to tri mala kamena koja su predstavljala vrhove trokuta. Tomm y je rekao da oni predstavljaju "Oca", "Sina" i "Duha Svetoga". Oscar nije vjero vao Tommvju Croucheru, ali kad je vidio da je taj znak matematiki simbol za "iz t oga slijedi", pokolebao se. Ali na alu, na Bo i, nije bilo nikakovoga znaka, tek se onaj zlatni bode na jugu jedv a zamjetno rasvijetlio. Zagunao je i protrljao ruke. Uho ga je jo boljelo od udarca. U ustima mu je bio ok us bljuvotine, ali ono ega se sjeao bile su suhe ljive, gro ice, tre nje, loj, krema na ravljena od jaja sa sjajnim utanjci-ma i gustoga mlijeka. Nije to bilo Sotonino v oe. Nije to bilo meso kojim se hrane idoli. - Dragi Bo e - rekao je, pri emu se pokazao ravan rub njegovih zuba - ako je Tvoja volja da Tvoj narod jede puding, osini ga! Omotao je udove oko pjeskovitih hodnika molitve. Podigao je pogled i ugledao oca kako izlazi iz mora. S mukom se uspravio. Koljena su mu kljocnula, najprije lije

vo, a onda desno, a onda je potrao, taj gre ni i poslu ni sin, da pomogne s onim mali m stvorenjima koje je njegov otac ulovio, moruzgvama, anteama, nje nih bijelih pip aka, listoli-kim crvenim algama, mo da nekim glatkim zelenim raiem ili krhkim ivim pu poljkom, dokazom postojanja Boga, udom u boji ebanovine, ru iastoj, naranastoj, ameti stnoj. Trao je ma ui rukama, nespretno izbacujui noge prema van. port mu nije bila jaka stran a, ali na ao se na i tavom rubu vode kad je OSCARlLUCINDA njegov otac izi ao poput nekog kosmatog Neptuna crvenih usana, u oklopu od mokre v une s koje se cijedilo, boje blistavog zagorenog pre-peenca. I tada je, kad je pr euzeo te ka vjedra, kad je kleknuo da razve e u ad, vidio da mu je otac o inut. Theophilusovi su zubi cvokotali, udovi drhtali. Crvena krv izbijala je iz rane n a boku, a alat, prirodoslovevo dlijeto za kamen, jo mu je bio u ruci. Morska je vo da do tad ispirala krv, ali se sad krv probila kroz modri ser , poput debelog cvij eta, neprirodno jarke boje. Oscar vi e nije bio gnjevan. Spustio je svoje vjedro, prestra en onim to je pokrenuo. 6. Anglikanska crkva Veleasni Hugh Stratton vidio je Oscara kako moli. Nije znao da moli. Djeak je staj ao na zavoju puteljka na vrhu udoline a dva prepuna vjedra iz kojih se prelijeva la voda visjela su mu s dugakih blijedih zape a. Molio je svojim "unutarnjim" glasom , nepominih usana. Molio je da njegov tatica ne umre. Osjeao je hladnou i stezanje oko pfsa. Bol u rukama kao da nije bila povezana s vjedrima. "0 Gospodine, molim Te, po tedi ga, ak i ako jest u gre noj zabludi. Ne daj da mu krv bude otrovana u Tv om gnjevu. Ne daj da bude odnesen u neznanju. Dragi Isuse, koji si za nas umro, odmakni mu ljuske s oiju da mo e vidjeti istinsko svjetlo. Nemoj dopustiti da bude odbaen. Daj mu da sjedi s Tvojim svecima na nebesima." Nije molio za sebe. Ali mi sli su se uvlaile izmeu potke i pree u tkanje njegove molitve. Poku ao ih je potisnut i. Silovito su se vraale. Vidio je svog oca u lijesu od borovine, lijesu sa siu nim dr kama. Vidio je gospou Williams kako pakira koveg. Odlazila je u "Agenciju". I pri je je time prijetila. On nije imao novaca da plaa gospou Williams. Bile su to sebin e misli. Nastojao ih je otjerati. Uinio je da mu duh bude ogoljen poput dvorane z a Bo ju molitvu. Poeo je iznova. Hugh Stratton nije mogao proniknuti u tajnu te molitve. On je vidio samo djeaka s vjedrima. Lea su ga boljela. I ijadini ivac bio mu je priklije ten. Osjeao je kako bol prodire niz bok, spu ta se ak do lista. Osjeao je kako mu pulsira u lijevom guzu i l ijevom testisu. Nije u tom djeaku vidio ni ta divljenja vrijednoga (njega ni ta nije podsjealo na anele ili po rculan). Na putu mu se isprijeio djeak s vjedrima i on 0 njemu nije mislio ni ta drugo nego da je to sin ovjeka koji mu je oteo ostatak pa stve. Poput po asti crnih kozica, poput kuge, Theophilus Hopkins praznio je klupe u crkvi, jednu obitelj za drugom. Veleasni gospodin Stratton vjerovao je da voli sve ljude. Ma kakvim patnjama bio osobno izlo en, nastojao je biti pravedan, sagledati sva stajali ta. Ali nije mogao podnijeti slavnog Theophilusa Hopkinsa koji se poslu io zvunom mu evno u svog glasa da z avede njegove nepismene zemljoradnike, a njemu ostavi bijedne ostatke - dvije ob itelji konzervativnih anglikanaca i jednog ostarijeg svadljivca koji se pobunio protiv vlastelina. Milodari o Uskrsu pro le godine iznosili su dva ilinga 1 est i pol penija. Tona ugljena stajala je sedam ilinga i est penija. Hennacombe je bio movara, dno anglikanske crkve. Bio je jama. Bio je "posao", ali jedva dovoljan za ivot, u pokrajini u koju je i kota do ao sa zaka njenjem. Bilo je t o mjesto za saonice koje su ukopavale staze sve dublje i dublje, sve dalje od su nca. Gadilo mu se to crveno blato. Bilo je poput te kog ljepila oko cipela, i lije va bi ga noga zaboljela svaki put kad je zakoraio. Dva sokola crvenih lea lebdjela su na vjetru nad klisurom. Nisu bili vi e od dvadeset lakata daleko, ali Hugh Str atton ih nije primijetio. Poeo je obilaziti djeaka koji se nije micao sa staze, pr emda je staza bila uska. Hugh Stratton bio je navikao na nepo tovanje, ak i na nepr ijateljstvo. Vjerovao je da mu se djeak namjerno isprijeio na putu. Nosio je vreu repe na uskim leima i vodio hromoga konja. Konj ne bi mogao podnijet i tu te inu. Provukao se oko djeaka. Vrea je udarila Oscara po ramenu, a konj ga je

odgurnuo leima u tipavac. Hugh Stratton nije vidio da se djeak spotaknuo; znao je s amo da ga lea bole. Bilo mu je drago to nije pozdravljen, to "nije vien" na Bo i. Drag Bo e, oprosti mu. Neka mu Bog oprosti i zajami zdravlje njegovih susjeda dok jedu njegovu perad. Hugh Stratton bio je etrdesetgodi njak, visok, malo pogrbljen, s licem koje je izda leka djelovalo mladenaki svje e - okruglih obraza, male iljaste brade, rastresite ko se boje pijeska na elu - ali koje je gledano izbliza pokazivalo sve one fine trag ove bola i razoaranja koje vrui zainjeni rum ne mo e izgladiti. Bio je anglikanski sv eenik u kotaPF.TFR CAREY ni u kojem je omiljeni vlastelin bio baptist. Te su okolnosti donekle umanjile v a nost njegova polo aja i spustile financijsku situaciju na skromniju razinu, ali ip ak nije morala biti oajna. ak i kad je Theophi-lus Hopkins do ao iz Londona i oteo m u pastvu, mogao je razmjerno pristojno ivjeti -jer je upni dvor imao deset hektara dobrog pa njaka. Ali on nije imao dara za zemljoradnju. Njegova ena imala je vi e, a li ne dovoljno. itala je asopise Londonskog zemljoradnikog dru tva. Vodila je odu evlje nu prepisku na temu kombinirane metode sjemenja i gnojiva. Ali sve je bilo uzalu d. Jedva su sebi mogli priu titi po tanske marke, i neprestano su bili u nekakvoj kr izi, jer je on ili ozlijedio lea podi ui te ki teret, ili im je zob prestala rasti, il i im je krmaa pobacila ili im se, evo danas, perad razboljela i poela ugibati ba ka d se dovoljno udebljala za prodaju. Za svaki bi komad dobili barem devet penija. Nije mogao podnijeti taj gubitak, Bog neka mu oprosti - zato im je skinuo glavu i oerupao ih kao da su uginule zdrave. Zato je prekr io svetkovinu dana Gospodnjeg a. im je ona sumorna jutarnja misa zavr ila, odnio je tu oerupanu perad prijeko u vl astelinovu kuu, predstavljajui ih kao dar. Zapravo je to bila trampa, dakako, ali bio je Bo i pa se morao pretvarati da nije. Do ao je na kuhinjska vrata. Oni su bili baptisti. Prezirali su ga, ne zbog toga to trguje, ve to trguje na Bo i. Znali su da n ije rije o daru. Kuharica mu je dala repu, pokazujui mjeru svojih uvstava. On se na dao neemu boljemu ali, kako se pretvarao da je rije samo o razmjeni darova, nije s e mogao pogaati. Brinula gaje opasnost od te uginule peradi. Samo da nikakva bole st ne pogodi vlastelinovu kuu. Vlastelin je nosio cilindar, visoki ovratnik, debe li al oko vrata. Duga sijeda kosa visjela mu je nad u ima. Pogled mu je bio nepokol ebiv, upravljen ravno pred sebe, i mogao je postidjeti vraga. On ne bi otrpio tr ovanje. Imao je irok nos i prkosne nosnice. Bio je mrk, otresit, dobar, i svojim bi otpadnikim biem o inuo lice anglikanca to mu je otrovao ljude. Hugh Stratton vodio je hromog konja uzbrdo, strmom stazom pod golim brijestovima . Nikakve ljepote nije nalazio u tim umama. Kroz crne grane s kojih se cijedila v oda vidio je normanski toranj crkve Svete Ane, a malo nalijevo visoki slamom pok riveni krov upnoga dvora. Sivi kameni zidovi bili su prekriveni li ajem, kamenikom i mahovinom, samo to on sam vi e nije bio onaj bistar mladi netom pristigao s OSCARlLUCINDA fakulteta, odu evljen tim rustinim izgledom, tim mirom, malim sunanim satom u vrtu n a kojem je stajalo "Slu iti i vladati". Znao je da je slama puna trule i i da zidovi pu taju vlagu. Novac mu je bio na pameti, i kako do njega doi. 7. Stetoskop Stoli je imao tri noge i bio je prislonjen uz kosi, olju teni bijeli zid tavana gdje je Oscar spavao. Bila je to oskudno namje tena soba, i imala je samo eljezni kreve t, krpam na podu i malu petrolejku. Ali bila je to i suha soba i odisala je neki m slatkim okrepljujuim vonjem to je zraio iz prastarih mirisnih greda. Stoli je bio n apravljen od devonske hrastovine i, premda uglavnom taman, bio je na prednjoj st rani uglaan do boje meda, na mjestu gdje su ga dvije stotine godina ruku podizale , okretale, spu tale, uvijek u ovoj istoj kuici. Ujutro se Oscar uspinjao na stoli i podizao svoju spavaicu da bi mu otac mogao posl u ati prsa stetoskopom. Nikad nije postavljao pitanje za to je taj stoli potreban, ak n i sada, kad je poeo preispitivati druge oblike pona anja svoga tate. Stajao je na s toliu, podigav i flanelsku spavaicu, dok je otac zabrinuto kuckao po njemu, kao mlad i neiskusan ovjek kojega su pozvali da provjeri nema li u drvu crva. To se dogaalo odmah ujutro, im se probudio. Obino mu je i mjehur bio pun. Ponekad mu je penis b io tvrd, ponekad nije. Budui da nije osjeao nikakvo zanimanje za funkciju tvrdog p

enisa, nije se ni stidio. Kad je Oscar podigao spavaicu, njegov otac zapazio je rie dlake koje su rasle oko genitalija. Zapazio je to okom prirodoslovca, ali ipak ne samo tako. Nije mu se svidio izgled tih dlaka. S takvom dlakom dolaze velike te koe u ivotu. Stoli se rabio i kad je Oscar spavao, kasno u no, kad bi Theophilusove oi posustale, a u prstima se pojavio gr od pisanja. Njegova radna soba (bila je to i Oscarova uionica) nalazila se na drugoj strani hodnika, na vrhu stubi ta, i u dva sata ujutr o on bi izuvao cipele i prelazio hodnik u svojim tankim utim arapama, podi ui noge da ne privue pranje. Tada bi podigao stoli i smjestio ga, vrlo tiho, odmah do sinova k reveta. Sjedio je i slu ao ga kako di e. Ujutro ga je slu ao stetoskopom. Plua su bila ista. Uvijek su bila ista. uo bi sama se be kako govori "ista kao suza", ali to ga ipak nije smirivalo, jer mu je Bog govo rio kako s djeakom ne to nije u redu. Taj glas koji je uo mo da i nije bio ono to biste vi nazvali Bogom, ali ostavimo sad to. Mo da vi imate neku drugu rije za sve ono to su oba Hopkinsa (otac i sin) nazivali Bogom. Nije va no kako to zovete. Za Theoph ilusa, to je bio Bog. Bio je to njegov strah, njegova savjest, to god hoete, ali n jemu potpuno jasan. U svakom sluaju, djeak je imao plua svoje sestre. Tekuina u njez inim plunim mjehuriima jo je grgoljila u zaepljenim kanalima Theophilusovih dnevnih mora. Kad bi sjeo na stoli, navlaio bi poplun sve dok ne bi dodirnuo Oscarovu bradicu. Ru ka s izgri enim noktima tada bi odgurnula poplun i Theophilus bi se nasmije io, i un ato svojoj zabrinutosti ne bi ga poku ao vratiti. Njegov je sin imao bijelu flanels ku spavaicu i dah poput toplog mlijeka. Ba ni ta nije upuivalo na djeakovu uznemirenos t i zbunjenost; jer on je sad vjerovao da mu je otac u zabludi, da grije i ne samo kad je u pitanju puding, ve jo i u mnogo emu drugom. Theophilus, meutim, nije imao nikakvih dvojbi o ivotu poslije ovoga. Brinuo gaje o vaj ivot. Bojao se da e mu sin biti "oduzet". Molio je Boga da ga po tedi. Nikakav g las nije uzvraao. Podnijet e to ako bude morao. Ako ga njegov Bog pokrije gnojnim i revima kao Joba, podnijet e to. Bog mu je oduzeo ker Saru, sina Percvja, ljubljenu enu. Nije to bio kadar podnijeti, ali podnio je. Ni ta nije nepodno ljivo. Lavlje ra lje, muke kr anskih muenika, sve je to tek ujed buhe pred licem vjenosti. Sama sebe smatrao je slabiem, sladostrasnikom. Ponekad je elio samo lei u krevet i zagrliti svoga sina, zabosti nos u njegovu istu opranu kosu, stvoriti ljudski kav ez oko njega da to 'I-TKR CAREY k.io ptiica krhko tijelo za titi od zla; a kakva bi oholost, pomislio je, kakva ta ti na to bila. Jer Oscar je ve bio predan Bogu. Bio je jedan od izabranih. I i iic spasenja bile su mu bo anski otkrivene. On se prihvatio Krista i !!"> c biti baen u vatru paklenu . Sve mu je to bilo zajameno. I kad bi se natjerao na tu posljednju misao, Theophilus bi osjetu i kako mu nape tost popu ta. Mi ii u prsima i u ramenima omek ali hi i disanje bi mu postalo dublje i pravilnije. U duhu je vidio kako mu se krv vezuje s kisikom, kako postaje jarko, blistavo crvena. Ispru io bi se i osjetio kako ga krv pecka u dotada stegnutim pr stima. Koje si udo Ti stvorio. Nagnuo bi se nad sinom i poljubio zrak nad njegovim elom, a onda se udaljio na vr c ima prstiju onim pomalo pretjeranim i smije nim korakom koji ljudi poput Theophilu sa, obino otresiti i zauzeti svojim poslom, shvaaju kao neku vrstu plesa kojim e pr oslaviti svoja naj-nje nija uvstva. 8. Poganski znakovi Bilo je to u Devonu, blizu Torquayja. Pretvarati se - kao stoje to inio Theophilu s - da su to zamalo tropi isto je to i govoriti o odreenom dijelu Melbournea kao o "pari kom dijelu ulice Collins". To zvui posve razumno ako nikad niste bili u Pari zu, ali ako ste ga jednom posjetili, onda jasno vidite da je taj opis tek pusta e lja. Kad ja posjeujem Devon, ja ne vidim ni ta tropskoga. Prije bih rekao da sam iznenaen to tako maleni kotar mo e sadr avati tako golemo i ravnodu no nebo. Devon mi se ini okr

utnim i hladnim. Gledam udne skupine kamenja gore na pustopoljini i mislim na nez nanje i bijedu, i na studen, uvijek na studen. Ali Oscar tada jo nije vidio rijeku Bellinger, i jednako kao i otac mu, bio je uv jeren kako su posebno povla teni to ive u tim "zamalo tropima". Nije bilo va no to su z a njim jurili sinovi ribara i seljaka i rugali mu se jer ga je sin vlastelinova kuhara natjerao da pojede oblutak. Bio je to raj na zemlji. itali su londonske no vine s jednim danom zaka njenja. Naslaivali su se mirtama i fuksijama koje mraz nij e spalio. Polovica Theophilusove pastve jo je vjerovala da sunce ple e kad izlazi na Uskrs uj utro, a mnogi su tvrdili da su vidjeli kako i ovce ple u s njim. Bio je to kotar u kojem su se jo uvijek rtvovali pijetlovi o zimskoj ravnodnevici. Theophilus je sa m zabilje io koledanje, gdje su golog djeaka posjeli na stablo jabuke i opili (misl io je) prepeencem natopljenim jabukovaom. On nije do ao u potrazi za poganskom tminom. Do ao je prouavat i zoologiju mora, ali sad, kad je ve tu, bit e svjedokom uda uskrsnua. esto ga je bac ala u oaj dubina i zamr enost, drevna vlaknasta potka, ivo aroliko tkanje mraka koji ga okru uje. Kad je jednoga jutra prona ao poganske znakove izgrebene na stazi, zabilje io ih je u svojoj teci, ovako: Theophilus je vjerovao kako to bilje i u pravom znanstve-nikom duhu, ali premda je bri ljivo prenosio tone dimenzije znaka, ipak nije bio objektivni promatra. Znak ga je pla io. I ba kao to je u onom koledanju vidio izrugivanje raspeu, u ovome je vidio poganski napad na svetinju kri a. Nije to mogao zanemariti. Morao je to s nekim raspraviti. Ali nije bio siguran g dje bi mogao raspravljati. Hodao je sve do Morlevja, ustro, uvjeren da e nekoga nai u krmi. Na umu mu je bio Bargus koji je neko bio lovouvar, a onda postao crkvenjak . Ali kad je u ao k Swanu u Morlevju, otkrio je daje potpuno prazan. Okrenuo se i uputio natrag, est kilometara preko polja. Theophilus se uzrujavao to je potratio toliko vremena. Dovr avao je ilustracije za svoje Koralje Devona. Mora napraviti dva crte a svakoga dana, da na vrijeme zavr i r ukopis. Danas, meutim, nije napravio ni jedan crte , osim ovog svetogrdnog simbola. Bio je potpuno bez daha kad se popeo preko ljese u Hennacombeu i ugledao Bargus a kako sjedi na kamenom mostiu sagraenom preko rijeke. Nije sebe smatrao praznovje rnim, ali ta ga je "podudarnost" uznemirila. Theophilus je Bargusu pripisivao neku vrstu moi, to bi starca, da je za to znao, z acijelo iznenadilo. Imao je preko sedamdeset godina, bio je nizak, irokih prsa, r umenih obraza, snje no bijele brade u obliku lopate. Bio je jedan od onih ljudi kojima je u ivotu najva nije, mnogo va nije od bil o ega drugoga, da budu omiljeni, i u tome je uglavnom imao uspjeha. Kad mu je taj gospodin gurnuo bilje nicu u ruke, prihvatio ju je. Pogledao je crte onih znakova, a zatim pogledao i druge crte e. Divio se uspjelim skicama paprati, t ipavca, ranih ljubica, jaglaca i tada je smije ei se, ali zbunjen, vratio teku. - Vrlo lijepo - rekao je, i poeo puniti lulu. Bio je nakanio spremiti ovu posljed nju prstovet duhana za krmu, ali obuzela gaje neka nelagoda. Nije znao kako da sh vati toga ovjeka koji se udnovato iskesio, tako da mu je lice nalikovalo na mrtvaku lubanju. Nikad mu se jo nitko nije tako kesio. Pomislio je punei lulu: "Za to li se taj ovjek meni ovako kesi?" Podigao je pogled, mirkajui malo kao da bi se na taj nain mogao bolje usredotoiti na znaenje grimase svoga sugovornika. Kako je sunce za lo, naglo je zahladilo. Izjavi o je ne to u tom smislu. - Dakle - rekao je Theophilus, lupkajui rukom po svojoj teci, otresajui blato s ci pela na kamenom mostu, i dalje jednako iske en. -Vama ovo ni ta ne znai? - Ni koliko je crno pod noktom. - To jest Sveti Kri ? - O da - rekao je Bargus, kome se inilo da to slii djejoj igri -ne dvojim. Theophilus se naglo oprostio od njega. Nije vjerovao ni jedne rijei od onoga to je Bargus rekao. Bargus je bio poganin. Volio je voditi lijes tri puta oko granitn og kri a kod Svete Ane. Hodao je pred lijesom blistavih modrih oiju, dr ei svoju lopat u dalje od sebe okrenutu nadolje. Kad je rekao da ne razumije, Theophilus je to shvatio kao siguran dokaz da razumije.

Ali Bargus - koji je sad polako gazio preko puteljka k Swanu u Morlevju, jo uvije k s nezapaljenom lulom - nije bio taj koji je nacrtao one znakove, i Theophilus je odlo io svoju teku a da nije pogodio pravoga autora. Sumnje gospoe Williams bile su bolje usmjerene. Uputila se na po tu u Morlev - to j e bilo dva dana kasnije - kad je nai la na jo jedan niz onoga to su u mjestu sada zvali "vje tijim znakovljem". Buno je hitala puteljkom, pojava iroke zadnjice, opasana bijelom pregaom, na dugom crvenom brc;ul ku. Posvu da je nosila tu pregau. U Morlevju su je zvali "bolniarka". Nije imala ni ta protiv te titule. Oscar je i ao s njom, brojei korake do sela. Hodao je uz nju, malo zaostajui, i za ilj enim tapom izvlaio crtu po putu kojim su hodali. Gospoda \Villiams nikad se nije ugodno osjeala dok je mirovala. Njoj je to bilo g otovo nemogue. Poskakivala je i skakutala u majinoj utrobi i poskakivala je i skak utala odonda. Ali kad je nai la na one oznake, napravila je lijepu dugaku stanku. Ne bi bila ni primijetila Oscarovo lice, ne bi uope mislila o njemu, da on iznena da nije poeo plesati preko tih znakova, stru ui po njima petom dok ih je istodobno ta su dva cilja bila proturjena -poku avao preskoiti. - " kolica" - rekao je prodornim glasiem. Tada mu je pogledala u lice. Bilo je crveno kao rak. Obrazi su mu bili plosnati, gornja usnica dugaka, usnice zategnute kao uzetom. Izbjegavao je njezin pogled i ona se iznenada osjeala vrlo udno. 9. drijebanje "Vje tije znakovlje" nacrtao je, naravno, Oscar. Bila je to konstrukcija pomou koje se pogaala prava volja Bo ja. A stajalo je za Theophilusa koji je, sa svoje strane, predstavljao otkrivenje on ako kako ga shvaaju Plimutska braa i cijeli onaj strogi sustav vjerovanja koji je Oscar do tada prihvaao bez pitanja. To je bio znak koji je govorio kako mo e ii u pakao zato to jede puding. Sq bio je znak za baptiste, odnosno kratica za Squire, njihovoga vlastelina, koj i je bio njihov mjesni predstavnik. Oscar je odrastao u uvjerenju da su baptisti prokleti. Ali mo da je Bog, koji je o inuo njegova oca, ipak promatrao vlastelina s naklono u. Ti su znakovi bili nain da se pitanje postavi izravno. VIII. bio je osmica iz Henrika VIII. i ujedno ifrirana referencija na reformaciju , pogled na nevjerojatnu mogunost da katolika crkva nije kreatura antikrista, ve je dina i prava crkva. Kasnije se Oscar pobojao kako je ta ifra previ e oita, pa je dod ao jedan X, tako da je sad u toj etvorini stajalo XVIII. a bila je ifra za "A", stoje opet znailo anglikanac. Zamalo je uope nije upisao, al i nije imao to drugo staviti na to mjesto. Znao je da je anglikanska crkva najmoni ja u vanjskome svijetu, ali u Henna-combeu ona je bila predmetom sa aljenja. Nitko nije mogao veleasnog Strattona smatrati prikladnim vodiem na te kom putu k spasenju. Nije znao ak ni oerup ati perad a da joj ne rastrga meso. Kad je Oscar zavr io te etiri etvorine, dodao je "rep" od jo dvije etvorine kako bi taj sustav izvana nalikovao na djeju igru, na " k olicu". Stavio je nulu u prvu etvorinu, zato to nije znaila ni ta, i omegu u sljedeu, zato stoje bila kraj. A tada je, shvativ i da ima alfu i omegu iz Otkrivenja 1:8, dakle citat dobiven posve sluajno, shvatio kako to uope nije sluajnost i kako je on o to bi drugi mogli nazvati sluajno u ili podudarno u, zaista rije i blagoslov Gospodn Na vrhu je napravio jo jednu etvorinu i ostavio je praznu. Bio je to znak po tovanja . Prvi od tih znakova bio je onaj to gaje njegov otac zabilje io u teku. Oscar ga je nacrtao na stazi koja je vodila iznad zapadne strane poetka udoline. Nacrtao ga j e dr ui, tik do jedne stare drvene klupe, ije su daske bile napola trule i obrasle br l janom. Bilo je poslijepodne, oko tri sata, i dan je ve gotovo utonuo u tminu. Puh ao je ledeni sjeverac, ali on nije drhtao zbog toga. Osjeao je da posve doslovno tetura na rubu vjenosti. Otpalo je li e hitalo preko staze, okupljalo se u hrpice, o nda se razdvajalo i rasipalo. Bilo mu je etrnaest godina. Duh mu je bio ispunjen smru, prokletstvom, rajem Oznaio je svoj sustav posebnim utim kamenom koji je odabr ao medu milijunima na alu. Trebao je oprati kantu za mlijeko u potoku koji je tek ao u dolini. Jasno je uo kako klopoe na stijenama kad ju je vjetar zahvatio. Crtao

je svojim specijalnim kamenom. Bio je mo da tek tri centimetra dugaak i oblikom, k ao i njegovo lice, pomalo nalik na srce. Nije bio svjestan te podudarnosti. U sv akom sluaju, nije uope prihvaao ideju podudarnosti. uao je i crtao, kreui se unatrag vokoui zubima. Kad je napokon upisao sve znakove, stao je petama uz etvorinu s omegom i zagledao se na drugu stranu, prema mirisu mora. I tada je izrekao rijei iz Knjige o sucima, tiho, ne pokreui usne: Ako sam na ao milo st u tvojim oima, daj mi znak da ti govori sa mnom. Sada se u vjetar umije ala ki a. Bockala ga je po licu. Uzeo je svoj uti kamen, svoj "tor", i bacio ga preko ramena. Pao je na alfu. Stajao je pognutih ramena i zurio u njega. Dugo je tako stajao, te ka srca. To ne mo e biti istina. Ali mora biti. Ako jest istina, ne mo e ivjeti u kui svoga oca. Mora ivjeti u nekoj anglikanskoj kui. Brzo se sagnuo, podigao kamen i stavio ga u d ep.

Nosio je dugaku nepromoivu kabanicu, od istog onog materijala poput pregorjelog pr epeenca kakva je bila kabanica njegova oca. Ali budui da je bila prekrojena od neeg a drugoga, d epovi su bili nisko, blizu zemlje. Poku ao je ne to izvui iz jednog od tih velikih d epova, ali nije i lo. Hodao je, nezgrapno, s rukom jo u d epu dolje kraj por uba, i sjeo na rub br ljanom obrasle klupe. uo je kako se kanta za mlijeko kotrlja dalje niz potok. Kopao je po d epu. Pojavio se smotani rupi. Uzeo ga je. Poslije tog a do la je olovka, i napokon debela teka. Kako je ki a sad ve jako padala, raskopao je donji dio kabanice i podigao je pred so bom - tako je dobio neku vrstu atora pod kojim je mogao zabilje iti ishod. Zapisao je: "Prvi ponedjeljak poslije Bogo-javljenja: Alfa." Tada je stavio teku, olovku , "tor" i smotani rupi natrag u d ep i, po to je odsutno strugao po svojim znakovima " k olice", strao je niz obalu da spasi kantu za mlijeko. Brzo ju je izribao, dr ui, i po peo se skliskom, blatnom strminom do staze. Trao je kui, brojei. Morao je proi kraj anglikanskoga upnog dvora. Koljena su mu kljo ala. Pravio je grimase da se za titi od kljocanja i od ki e. Po elio je da se nae doma k raj kamina, u istoj, vapnenaki hladnoj kuici, gdje su njegov otac i on stra ili gospou Wil-liams raspravljajui smireno i zrelo o pojedinostima udnih umorstava. Tada su bili najbli i. Poslije toga, njegov bi ga otac sna no zagrlio i pro-trljao mu obraz bradom tako da bi se nasmijao i ustuknuo. To se zvalo "brijanje na suho". Bio je to izraz ljubavi. Ali Bog je odabrao alfu. Nije bilo naina da o tome razgovara sa svojim ocem. Sto dvadeset i pet koraka dijelilo je njegove znakove od anglikanske ivice. ivica je bila nepravilna i isprekidana, poput bolesnikove brade. Oscar je ondje napoko n do ao do daha. Kroz ivicu vidio je stra nji dio kue, gdje su anglikanac i njegova ena poku avali zaklati svinju bez pomoi mesara. Svinju je trebalo zaklati u tjednima p oslije Svih svetih, ne sada. Uboli su je u obraz. Svinja je vri tala. Oscarovo se lice zg rilo. Anglikanac je uzeo no od anglikanke; ruke su mu bile crvene, ne od krvi, ve o d blata, od skliskoga, crvenog blata s mokre svinje. Sveenik je nekoliko puta uda rio no em. Lice mu je bilo izoblieno, jo vi e nego Oscarovo. Napokon je djeak uo hropta je iz svinjinog du nika. Otpustio je ruke i vidio da su mu nokti ostavili male pol umjesece u mesnatom dijelu dlanova. Nikako nije mogue da su to sluge Bo je. A ipak, vjerojatno jesu. / tada Jahve pozove Samuela, a on odgovori: "Evo me!" Anglikanac to nije mogao uti, ali ga je vidio, na neki nain, kako ondje stoji. - Nestani - rekao je veleasni Stratton. Bacio je na njega blatnu i arku. - Ti grozno dijete, hajde kui. Oscar je oti ao kui i sakrio svoju teku. 10. La ni nauk Oscar je u d epu imao novi "tor" za gatanje. Nije to bio onaj uti "tor" kojim je zapoeo, ve novi, crveni oksid, boje koja se zva la ( to bi mu otac rekao, daje dobio priliku), caput mortem, ili mrtvaka glava. Nje gov je otac svaku stvar prisvajao tako da bi joj dao ime, bez obzira je li to od njega tko tra io ili nije. On je otkrio uti "tor" za gatanje. Izi ao je na kamenom p

oploeni prostor pred podrumskim vratima dok se Oscar prao. (Bio je obiaj da se per u vani, po svakom vremenu, radi podizanja tjelesne otpornosti.) Oscar se polijev ao hladnom vodom iz velike cinane zaimae, pu ui, sopui, trljajui uska prsa i topui Na zidu je bila kuka predviena za vje anje Oscarove odjee. On je radije odlagao odj eu na rub zdenca. Njegov se otac do ao oprati, ugledao ko ulju i hlae na zdencu, uzeo ih, objesio ko ulju na kuku i poeo pretra ivati d epove hlaa. Nije to znailo da zabada n s gdje ne treba. Ta kategorija naprosto nije postojala. Njegov otac pregledao je sve sitnice koje je njegov sin sakupio u toku dana. Dr ao ih je izmeu palca i ka ipr sta, kao da su sadr aj crijeva neke ribe koju namjerava prouavati. Teka je bila sakrivena, ali prona ao je uti "tor". Iz razloga koje nije objasnio, s tavio je "tor" u d ep. Nije rekao da ga je "konfiscirao". Nije uope izrazio nikakvo mi ljenje. Spustio ga je u d ep svoga kunog ogrtaa, i te ko bi bilo rei je li to bilo i rastresenosti ili kritinosti. Oscar je, osjetiv i kako mu lice obliva rumenilo, okrenuo glavu, pokazujui zidu svo je ko ate lopatice. U molitvi, "tor" nije bio spomenut. Sljedeeg jutra, za dorukom, kamen se na ao na stolu. Stajao je na svom mjestu, kao o ptu ba. Oscaru je srce poelo u urbano udarati. Pomislio je da je otkriven. Imao je na sebi d emper od nee ljane vune onoga tipa koji nose ribari u tom kraju. Iznenada mu je u njemu postalo prevrue. - Zgodan kamen - rekao je Theophilus, nakon to se Oscar pomolio. - Da, oe. - Gdje si ga na ao? Theophilus je posipao eer po zobenoj ka i. Volio je slatko. Veselo je posipao eer, nii ne odajui strahovitu tjeskobu koja ga je obuzela. Ne to nije bilo u redu. Ne to nika ko nije bilo u redu. Uzeo je taj kamen u jadnom poku aju da se nekako pribli i djeaku . Ali sad se nije mogao sjetiti to bi rekao. Pitanje koje je postavio bilo je glu po, ali drugoga se nije mogao sjetiti. Oscar nije htio odgovoriti na pitanje. Osjeao je da nije bezazleno. A ak i da je b ilo bezazleno, nije mu mogao rei. Upravo s tim kamenom, Bog mu je dao na znanje d a je njegov otac u stra noj zabludi. Njegov otac nije trpio nikakve sumnje u svoju vjeru. Zami ljao je da Bog govori "n jemu". Taj je nesporazum Oscara gotovo dirnuo, izazivajui samilost. Ali nije moga o, ak ni u ma ti, pronai nain da ka e svome ocu za to je on, otac, bio o inut. Svakoga dana Oscar je poku avao sreu. "Tor" se uvijek iznova zaustavljao na a a ne na A. Po elio je da bude svinja, da nema smrtnu du u, da bude pretvoren u kobasice i pojeden i osloboen toga u asnog pritiska vjenosti. Nije mogao ni pogledati oca u oi. Otac ga je upitao gdje je prona ao taj kamen. Oscar nije znao to time misli. Promij e ao je aj. Prozor kraj maloga okruglog stola bio je zamagljen od pare. Izvana, smea se paprat topila u magli. inilo se da njegov otac ne primjeuje kako je odgovor izostao, a ipak mu je pogled bio vrlo udnovat. Dragi Bo e, skini mu ljuske s oiju. Skini mu ljuske s oiju sada. - Zna li ime ove boje? - pitao ga je otac. Oscar nije elio da boja bude imenovana. Naljutio se na oca zbog onoga to se sprema o uiniti. - Zove se indijska uta. - Hvala ti, oe. Gospoa Williams napunila je stalak za prepeenac, po jedan komad u svaku drugu praz ninu, slijedei stroge upute svoga gospodara. Bilo joj je muno kraj njih. Izrekla j e neku primjedbu o magli. Nisu joj odgovorili. Neiji pas ukrao je Croucherovima o vcu pro le noi, ali ta vijest nije imala nikakva uinka. Bila je s njima i u doba kad su bili potpuna obitelj, a ne ova nezgrapna, nesuvisla stvar s jednim odrezanim udom, bez ravnote e, to se sudara sa stvarima i po danjem svjetlu. Muno je bilo s n jima. Po la je u kuhinju, gdje ih nije mogla uti. - Zove se indijska uta iz vrlo dobrog razloga - rekao je Theophilus, uzev i pritom komad prepeenca i isku avajui ga stezanjem izmeu palca i ka iprsta da se uvjeri kako ni je, unato pa ljivom rasporedu na stalku, postao gnjecav. - Veoma zanimljiva razloga . Oscar je podigao pogled, ali ne to u oima njegova roditelja izazvalo je u njemu nel agodu. Taj je pogled bio blag i ispunjen nekakvom molbom. Nije pripadao tom krut

om licu s crnom bradom, nije pristajao tonu glasa. Oscar je poznavao taj pogled. I prije ga je viao. Bio je nalik na svjetlo Svetoga Vida. Ako poku a potrati prema n jemu, povlai se; ako ga obgrli , u zagrljaju se udaljava. Nije se moglo zadr ati, to nje no i ljupko sredi te u osjeajima njegova oca. - Zovem ga indijsko uto zato to je jednako boji u mojoj kutiji s vodenim bojama ko ja se zove indijska uta, a ona je nastala vrlo udnovatim postupkom. Iz pi-pija - r ekao je otac. Oscar je podigao pogled. Njegov je otac pravio smije no lice. Pi-pi je bila intimn a rije. udno da je rekao "pi-pi" na mjestu gdje bi normalno upotrijebio rije "mokraa ". Oscar je spustio pogled, sklanjajui se od zahtjeva oevih oiju. Dragi Bo e, daj mu da vidi. Ali znao je da njegov otac nee vidjeti. Bio je ispunjen prkosom i oholo u i nije mog ao uti Bo ji glas. Dragi Bo e, nemoj me slati anglikancima. - Od pi-pija krava koje se hrane li em stabla mangoa. Stolnjak je bio bijel. uti je kamen poivao na njemu, kraj zelene zdjelice za eer. Sa d je dobio ime - indijsko uto, i postao je besko-ristan. Oscar se nije potrudio n i da ga stavi natrag u d ep, i gospoda Williams je, kad je istila, spustila kamen u Theophilusov akvarij. Tjedan dana kasnije, Theophilus je opet raspravljao o pi-piju, premda se ovaj pu t poslu io pravom rijei. Bilo je to u vezi s posebno velikom muharom koju je skicir ao pro le godine, a sada je dovr avao za ilustraciju u knjizi. Pozvao je Oscara koji je ba pisao zadau iz grkoga i djeak, zadovoljan to su ga spasili tog prljavog posla, ipak je pomalo strepio od onoga to e se od njega tra iti. Nije mogao sebi dopustiti da voli svoga tatu. Dr ao je svoja uvstva podalje od sebe, na lakat daljine, u str ahu da ga ne preplavi suut. - Naravno, tebi je poznato da vje tice jedu ovu biljku - rekao je Theophilus. Oscar je osjetio te inu novoga "tora" u d epu, i vrsto ga je uhvatio jednom tintom za prljanom rukom. Htio je kriknuti: Tvoja je du a u opasnosti. U krivu si. Otac mu je bio blizak i poznat, tako poznat da njegovo lice ne bi nikome mogao o pisati. Bio je oblik, osjeaj, ono ne to to dijete naziva "tatica". Bio je gruba tkan ina, formaldehid, sigurno utoi te. Nije bio sigurno utoi te. Ne vi e. - One piju mokrau nekoga tko je jeo tu biljku. - Oscar nije podigao pogled. - Kom uniciraju s avlom, ili u svom stanju opijenosti zami ljaju da komuniciraju. Kamen u d epu bio mu je te ak, prete ak. Njegova se ruka ste-gnula oko kamena tako vrst o da ga nije mogao ispustiti. Mi ii oko fino oblikovanih malih vilica odra avali su g r ruke. Njegova sigurnost bila je u Bogu. Ljubljeni Gospodin ivjet e u njegovoj sigurnosti; i Bog e ga prekrivati cijeli dan, i on e poivati medu njegovim ramenima. - Imamo nekoliko vje tica u okolini - rekao je Theophilus. Osjeao se kao da govori u magli. Sin ga nije htio pogledati. - Mislim da je istina da u blizini ima vje t ica. Oscar je dodirnuo rub mekanog risaeg papira na kojem je njegov otac crtao. Imao j e o tar rub, ali mekanu bar unastu povr inu. - Misli li da je to istina? - Da - rekao je Oscar. Podigao je pogled i prepla io se onih oiju. uvaj se proroka koji ti dolaze u janjeem runu, a iznutra su krvoloni vukovi. - Da, i ja mislim. - Nastupila je stanka. Oscar je uo kako otac ilji olovku. Namir isao je o tar, kovinasti miris olova iz olovke, slatki, okrepljujui miris drvenih s trugotina. - Ima dokaza - rekao je Theophilus - oko seoskih puteva, da su u ivatelji muhara n a djelu. Jesi li vidio znakove? - Jesam. Theophilus je tada uinio ne to to uope nije odgovaralo njegovu karakteru - opisao je ne to to zapravo nije vidio. U oajnikoj elji da privue nje nu pozornost svoga sina, da jeti te ametistne oi kako mirno poivaju na njegovu licu, ponovio je ne to to je uo od Bistrog Jacka, lovouvara koji je posjeivao njihovu kuicu u namjeri da proda zeeve i raspravlja o Svetom pismu. - Gore na vrhu postoji jedan prazan prostor - rekao je Theophilus - gdje rtvuju

kozu. Skidaju glavu tom jadnom stvorenju i onda ostave tu glavu na istini, kao po grdnu sliku Na ega Spasitelja. / oni e otkrenuti u i od istine i pretvoriti je u basne. Oscar je vidio kako njegov otac podi e a u hladnog crnog aja to gaje uvijek pijuckao do k radi. Usta su mu se jedva otvorila. Pokazao se vrh jezika. Oscar je vidio oca koga ljubi, ali vidio je istodobno i osobu koju je Theophilus Hopkins najvi e napa dao - iritelja la nog nauka. Oscarova se ruka stegnula oko kamena. Tetive na zatiljku pokazivale su koliki je napor ulo en u taj stisak. Izvukao je ruku iz d epa i otvorio je pred svojim ocem. Evo! Theophilus je uzeo ka men iz dlana zamrljanog tintom. Kamen je bio topao. Postavio ga je na risai papir i okrenuo ga olovkom. - Caput mortem - rekao je. Oscar je brzinuo u pla. 11. Otpadni tvo Djeaci baptisti tjerali su ga da jede zemlju. Tjerali su ga da pjeva pjesme koje nije smio pjevati. Pokazivali su mu crte e poganskog kipa iz Kristalne palae. Mazal i su mu ko u grubim blatom, jer nisu mogli podnijeti da bude tako nje na i bijela. On nije bio "odavde". Bio je "odande". Nije mu se sviao ni zvuk vlastitoga glasa. Poku ao ga je izmijeniti, napraviti ga mekanim i pahuljastim kao u Timmvja Crouch era. Govorio je "otec" umjesto "otac", ali ne kod kue. Kako je malen bio njegov svijet. Nije mu smetalo to je malen. On bi volio da je j o manji, da bude krtica ili jazavac. Vi e mu se sviala gusta hrastova i brijestova um a, to je odvajala visoka brda od mora. Tu bi mogao satima mirno stajati, u sanjar skom transu koji nikakav vjetar ne mo e razbiti, prouavajui mrtav list, trule na list u, spore, fun-gus, bijeli neodreeni ivot - ne to bez du e, to izgleda kao rasuto bra no. Ostavljao je pisma za svoju majku u duplji stabla. Timmy Crou-cher, ko at djeak masl inaste ko e s mekim dlaicama na usnici, smi ljao je posebne molitve; odr avali su vlast ite obrede i prepirali se oko prirode pakla. U nabreklom, bodljikavom zemljovidu koji je oznaavao njegov teritorij, to je obuhvaalo vei dio. Zemljovid nije ukljuiva o selo. Odlazio je onamo ali samo kad bi mu to zapovjedili, i s gospoom Williams kao uvarem, ako je to mogao urediti. Imao je vrlo OSCARlLUCINDA odreenu svijest o vlastitom teritoriju, kao pas, i kad se kretao podrujem izvan sv og zemljovida, brdima prema Morelvju, na primjer, kretao se u trzajima, trao zadi han, dok su mu koljena kljocala, a u boku probadalo. Nije elio napustiti utoi te oeva doma. Nije imao nikakve ambicije da vidi svijet, da sudjeluje u velikim pustolov inama imperija. Taj imperij postojao je iza kratkovidne magle. Tamo negdje posto jali su "Disraeli" i "Lord Russell" i "Lord Elgin". Nije ih mogao zamisliti. On je poznavao gospou Williams, Timmvja Chrouchera, Bistroga Jacka. Vidio je anglikanskoga sveenika i njegovu enu, ali oni nisu zapremali nikakvo mjes to u njegovu ivotu. Tono je, dakako, da je Hen-nacombe bio sagraen oko anglikanske crkve Svete Ane i njezinoga upnog dvora, ali seoce je bilo poput stabla kojemu je sr istrunula. Srike nije bilo, samo mjesto za pra inu i pauke. A ipak je Bog elio da ba onamo poe. Kad nije htio poslu ati kamen, Bog je opet iznova ponavljao poruku, a = anglikanac. I tako je Bog rekao: - "Idi." - Ni ta ga u toj pomisli nije privlailo. Obeao je Bogu da e otii prije Velikog Petka. Proslavio je Uskrs u lo oj vjeri, meu Pli mutskom braom u bijelim haljetcima. Proitao im je propovijed u kojoj Bog ka e: Ti, l icemjeru. Uskrs je do ao i nije do ao. Pupoljci na stablu tre nje na dan Uskrsa bili su jo vrsto z atvoreni. Bio je 24. travnja, gotovo najkasnije to Uskrs mo e biti. Nikad se do tad a jo nije dogodilo da na dan Uskrsa nema slatkih tre anja. Nije bilo ni vrbinih mac ica. Njih su u Hennacombeu zvali "palma" i upotrebljavali ih kao palme na Cvjetn u nedjelju. Tako da nije bilo cvijea za Cvjetnu nedjelju. Niti je bilo jaglaca za Uskrs. Nije bilo leptira kupusara. iope nisu stigle. I to je bio znak. Vrijeme gaje pla ilo. Upravo gaje to natjeralo na otpadni tvo. Nije sebi dopu tao da znade to radi. Dok su Braa pjevala svoj dugaki i turobni psalam - bila je to druga nedjelja po Uskrsu - on se tiho izvukao kroz vrata kapele. U d epu nije imao ni ta osim kovanica od tri penija i zaprljanog rupia. Hodao je kraj oe

ve kue i uo je kako su vrata lupila kad je gospoa Williams u la u kuu iz vrta. Vidio j e etvrtasti toranj Svete Ane pod sobom, malo nalijevo. Bio je u dubokoj sjeni, opko ljen ogoljelim stablima. Nije to bilo neko privlano odredi te. Bilo mu je petnaest, skoro esnaest godina. Stopala su mu bila natisnuta u visoke cipele. Blijeda zape a virila su iz rukava - etvrt metra dugaka. Krenuo je stazom, al i ne onom koja je ravno vodila do Svete Ane. Poku ao je ne misliti o onome to radi. Izmolio je kratku molitvu, ali rijei su mu bile poput opeka - polagao ih je pa lji vo, polako, jednu za drugom - koje e ga ograditi od sablasnih slika iz nonih mora t o su mu se uvlaile u duh danju - lice njegovoga tatice kako gori u vatri paklenoj . uo je kako Plimutska braa pjevaju. Razvlaili su rijei poput sirupa. - Dragi Bo e - mol io je - imam samo petnaest godina. Staza se ravala. Lijeva se spu tala u dolinu, i stoga vodila manje-vi e ravno do Svet e Ane. Krenuo je desnom, koja je vodila do ovjekova Nosa i dalje na brdo. Spustio je pogled, promatrajui svoje smee, sjajno uglaane cipele, crveni ljunak, mrt ve rubove staze. Pomislio je na ljeto, na glogovo grmlje prepuno cvijeta, crni t rn, javor, udikovinu s njezinim snje nim loptama, blistave, srcolike listove blju ca . Osjeao je jad i bolnu e nju za vedrim veerima. Vidio je pred sobom nje an ispitivaki okret bambusovog tapa svoga oca dok je blagosiljao dra esnu ljubicu, mi jakinju s nje zinih tisuu bijelih zvjezdica, resulju, hajduicu. Pomislio je: nikad vi e neu biti sretan. Puhnuo je u rupi i nakratko, ali znati eljno pogledao u ono stoje izi lo. Spremio je r upi natrag u d ep. Staza je gotovo doprla do mora. Nije volio taj dio staze. Okrenuo se i poeo trati u smjeru iz kojega je do ao, prema Svetoj Ani. Krenuo je novom staz om. Vodila je nadolje kroz tamni gaj. Ondje su kosovi pjevali kao frule, ali on ih nije uo. U glavi mu je klopotalo ne to poput suhog gra ka. Put je bio zarastao i n eprohodan. Gurao se kroz ikaru. Nogom je gazio debele stabiljke crnju e. S mukom je disao. Spoticao se i posrtao. A kad je izi ao na visoki nasip koji je gledao odoz go na povrtnjak veleasnog gospodina Strattona, nije vi e hodao ni stazom, ve se otsk lizao na stra njici i zavr io petama naprijed u plitkom jarku. OSCARlLUCINDA Posegao je za noviem u d epu, s namjerom da ga baca. Ali novi se izgubio. U d epu je bi a rupica. Zaustavio se na as i promatrao obrasli kameni zid, s naporom hvatajui da h. Bio je uhvaen izmeu zida i nasipa. Mogao ga je, korak po korak, obii i pronai ljesu, premda bi se u tom sluaju vjerojatno ozlijedio jer je ljesa bila prastara, s let vama koje su potpuno istrunule od vlage, neupotrebljavana jo od vremena ranijeg s tanara. Ali Oscar je ionako bio previ e nestrpljiv, pa se bacio na zid kao to bi vo jnik, onemoao od straha, mo da u oaju jurnuo preko vrha rova, tjeran nekim neodoljiv im nagonom, stegnutih zuba, usta ve otvorenih u kriku. Hvatao se noktima za kamen, zguliv i i ko u i li ajeve. Uspio se zakaiti cipelom, skliz nuo, poderao jednu nogavicu, zatim na ao bolje upori te i dospio do neravnog vrha, o dakle mu se pogled pru ao na sadnice rajica, smee tlo i leptire kupusare. Ve je doskoi o kad je dotrao veleasni gospodin Stratton s vrtnom lopatom u ruci. Sveenik je pres kakivao gredice, jednu, drugu, treu. Imao je sreu to su staze izmeu gredica bile irok e i ostavljale mu dovoljno mjesta. Nije tako trao jo od kolskih natjecanja u Etonu. Sadnice su kraj sebe ve imale kolie. Stvarale su prepreku koju sveenik nije mogao la ko prijei. On je bio na jednoj strani, mladi uljez na drugoj. Gledali su se, oboj ica zadihani. - Ti, deko! - rekao je Hugh Stratton. Oscar je otvorio usta. Hlae su mu se poderale na turu kad je skliznuo niz nasip. Mislio je kako sveenik izgleda kao neko ve davno ubrano povre. Osjeao je nepoznati v onj neega to je zacijelo bio alkohol. Pretpostavljao je da jest, na temelju onog e gzotinog obreda euharistije. Sveenik je obi ao gredicu s rajicama. Nije smio tako trati. Od toga su ga strahovito zaboljela lea. Njegov ishijadini ivac poslao mu je strelicu bola nalik na zubobolju u obje noge, pulsirao mu u bolnim testisima, zahvatio mu zadnjicu. - Ti, deko, idi kui ocu. - Ne mogu - rekao je Oscar i zakoraio unatrag, tono na mladu salatu.

- Mii se s moje salate - rekao je Hugh Stratton. Po ao je korak naprijed. Bila je t o pogre ka. To je prisililo Oscara da uini jo jedan korak unatrag, u drugu glavicu s alate. - Ja sam pozvan - rekao je Oscar. Trebalo je prilino vremena da objasni to eli. 12. Slu iti i vladati Gospoa Stratton nije zavr ila fakultet. Nije mogla, jer dok je statut sveuili ta dopu ta o upis etrnaestogodi njem djeaku (s d epom punim page i sasu enih crva), ni u kojem slu nije omoguavao upis eni. A ipak, gospoa Stratton imala je hod za to. Cijelo joj je tijelo iskazivalo poziv. Imala je hod koji danas mo ete susresti u Magpie Lane i Merton Streetu, ulicama enskih koled a. Dinamika tog hoda najbolje se mo e procijenit i ako smjestite metar visoku hrpu ud benika u ispru ene ruke svog zami ljenog hodaa. Od atle pa nadalje, sve je ista fizika. Mo ete je razrije iti vektorima - vertikalna str elica oznauje masu knjiga, horizontalna propulzivnu silu tijela u kretanju. To je oito. Odmah ete shvatiti za to se tijelo takve osobe naginje naprijed pod ku-tem od 60 stupnjeva prema horizontali. Za to su odgovorne knjige, ili sklonost prema k njigama. A kad vidite visinu te naslage, postaje takoer jasno za to takvi ljudi uvi jek tako visoko podi u glavu. Mislili ste da je to zbog kratkovidnosti, ali ne - r ije je o visini imaginarnih knjiga preko kojih moraju gledati. Otac gospoe Stratton bio je nastavnik na fakultetu (ali samo kratko vrijeme - do lo je do neke raspre). On, meutim, nije tako hodao. Njezina majka, dakako, nikad ni je bila nastavnik na fakultetu, ali nije ni hodala nagnuta tijela. Ki je, ini se, prilagodila taj hod svojim potrebama. Vidjeti je kako hoda uz strme, crvene staz e Devona znailo je vidjeti osobu koja nije u svom elementu. Bila je nespretna, tako nespretna da je, ma koliko vam se sviala, ne biste pozvali da s vama odigra partiju tenisa. S padala je u Oxford, ne u Hennacombe, a ipak toga nije bila svjesna. U sebi je, d ok je s mukom gazila blatom ulijepljenim cipelama po strmom puteljku, nosila nek i spoj upornosti i dobronamjernosti, pa kad bi podigla glavu i usmjerila svoju i zdu enu vilicu prema vama, niste mogli sebi dopustiti da osjetite razdra enost ili d a zapazite bilo to neugodno, na primjer tvrdoglavost; umjesto toga, vidjeli ste o dlunost da se uspije unato svim zaprekama. Njezin je otac bio upnik s velikim crkvenim posjedom u Buck-inghamshireu, koji je sam obraivao. Voljela je ivot na imanju, kad bi svi zajedno udru ili snage u doba et ve - kapelan, upnik (premda ne i dekan), napoliari i te aci i sve mlade ene, bez obzi ra na njihov stale , sve s velikim bijelim e irima svezanim pod bradom da bi svoju hv aljenu put za titile od sunca. Voljela je to jednako kao to je voljela ivot u salonu , gdje je njezin razgovor bio upravo onoliko intelektualan koliko je to njezin h od nagovije tao. Njezin otac rado je govorio kako e Betty biti "korisna supruga". I premda je njegova procjena korisnosti bila posve tona - njezin bi mu vjerojatno u mro od gladi bez nje - bila je stara djevojka od dvadeset i osam godina prije ne go ju je budui upnik Hen-nacombea do ao zaprositi. Ono to je stra ilo prija nje mladie nije bilo njezino odu evljavanje etvenim radovima, v njezina strast da raspravlja o ozbiljnim temama koje su se nametale anglikanskoj crkvi u sve iroj brazdi to su je za sobom ostavljali Oxfordski pokret i Wesleyans ki raskolnici. Bilo je onih kojima se nije sviala njezina strast jer su bili uvje reni kako teologija nije posao za ene. Bilo je takvih koji su smatrali da joj je glas mrvicu preglasan za salon. Od tih su neki, naravno, pripadali prvoj skupini , ali valja zabilje iti kako je bilo i drugih, koji su, premda ih je osobno odbija la, ipak osjeali elju da se pobrinu za vlasnicu tog glasa i da je za tite, ba kao to b i pomogli slijepoj osobi koja je neprestano puna modrica od udaranja u zidove. A li bilo je, takoer, mladih ljudi koji su bili oarani njezinom konverzacijom. Nisu bili nu no u manjini, premda im je veinom nedostajala ustrajnost, pa su osjetili iva hnu i hitru privlanost i jednako brzi zamor. To su bili oni koji su je posjetili dva ili tri puta zaredom u vrlo kratkom razmaku, a onda nikad vi e. Bili su to mladii koji su do li do zakljuka da joj, premda je pametna, silno teti njezina svadlj ivost i prkos, jer ma koju poziciju zauzeli, ta bi je gospoica Cross shvatila kao predmet spora s kojim se mora smjesta uhvatiti u ko tac. Ako je njezin prosac zau zeo polo aj evangelika, ona bi osjetila kako je privlai latitudinarizam; ili bi, is

to tako, mogla nastupiti u obranu vjerskoga ara i evangelizma, to jest, ako bi nj ezin prosac otkrio sklonost pusevov tini. Bila je kadra iznijeti niz uvjerljivih a rgumenata u korist dvojbenih aspekata Atanazijskoga uenja a tada ih, i ne trudei s e da uznemiri svoga prijatelja tako velikom zaprekom, sama oboriti. Dekan njezin a oca, suhi starac koji nije volio da se netko mije a u njegovu botaniku, usporeiva o je njezino pona anje s pona anjem velikog i zanesenog djeteta, koje e provesti pet sati gradei dvorac od pijeska, samo da bi ga ponovno sru ilo. To nije bilo pravedno , i ne samo zato to su dekanova usta bila samozadovoljna i na kubljena dok je to pr iao (poprimajui isti onaj oblik naborane kese kao kad se prisjeao -a to uvijek nako n tree rakije - pubinih vlasi koje je jedna slavna knji evnica ostavila za sobom u k upaonici njegove kue). Bilo je to nepravedno zato to Betty Cross nije imala nikakv a polo aja, nije pripadala nikakvoj stranci, nije zagovarala nikakav raskol i trud ila se samo da otkrije to bi "istina" mogla biti. Tragala je za apsolutnim, i nij e ga mogla nai. Nije imala nikakvih predrasuda za koje bi se mogla prihvatiti, i toga je bila jednako nesvjesna kao i svoga hoda. Sreom, meutim, po Hugha Strattona, koji je polagao zavr ne ispite na Orielu 1838. Do putovao je u Buckinghamshire o Miholju da posjeti svoga prijatelja Downeya, koji je izigravao kapelana ocu Betty Cross, a pritom potajno prevodio rane gnostike t ekstove. Hugha se silno dojmila Betty Cross, i nije mu uope bila dosadna. Njegovo je mi ljenje bilo - a nije ga se ustruavao izrei - da mu je najstarija dekan ova ki otvorila horizonte, mogunosti koje mu istaknuti profesori na Orielu - odlini ljudi, slavni ljudi - nisu dali ni naslutiti. Kovitlao se pod vjetrom njezinoga ispitivakog duha, vrtei se poput zvrka. Nije mu uope smetao njezin profesorski hod , njezin sna an glas, injenica da ima velike ruke i da su ve osute pjegama. Bila je krupnih kostiju, ali nije to bilo ono to bi on zapazio, ni kao po eljno ni kao nepo e ljno. Uope nije imao oka za fiziko i mogao se s vama sastati etiri puta a da vam ne prepozna lice. Upravo je to, ozbiljna mana za jednoga upnika, bilo uzrokom onom neodreenom smije ku kojim je znao obdariti potp uno nepoznate ljude, pripravan da ga pro iri ako naie na reakciju, a hitro povue u s uprotnom sluaju. Tako da on, dakle, nije zamijetio pjege. Znao je da ima kosu boj e lana, ali da gaje netko upitao koje su joj boje oi, morao bi pogaati. Vidio je n jezino lice u sjeanju s nekom blagom bezoblino u, sa svim pojedinostima umek a-nim uvst ima, kao to jednogodi nje dijete, navodno, poima svoju majku. Njezine misli, meutim, vidio je u izobilju, kao vrt. U vrtu se nitko ne prepire oko toga to je pravi cv ijet, i on je vjerovao kako to vrijedi i za njezine ideje i argumente. Nije tada vidio (niti e ikad vidjeti) kako e ona za njega znaiti profesionalno optereenje, ka ko e u tolikoj mjeri uzrujati dekane i biskupe, jednoga za drugim, da e njih dvoje biti odgurnuti u stranu poput dva grozna starinska vria dobivena na dar od nekoga roaka koji bi jednog dana mogao doi u posjet. Te se vrie ne mo e baciti. Mora ih se z adr ati, na vidjelu, ali ne "posve". Prema tome: Hennacombe u biskupiji Exeterskoj . Strattonovi nisu imali djece, a s obzirom na ednu narav njihovih zagrljaja, nije bilo ni razloga da ih imaju. Oni su to smatrali vrlo civiliziranim sporazumom. Z akljuili su to, s olak anjem, u prvoj branoj noi, i nikad nisu do li u napast da promij ene odluku. Gospoa Strat-ton nije imala nikakav osjeaj gubitka. Bila je zadovoljna gotovo svakim aspektom svoga ivota, sretnija, inilo joj se, nego to ima pravo biti . Neprestano je osjeala kako je osvje ava priroda oko nje, more, godi nja doba. Uvije k je bila vani i na zraku. Imala je asopise koje je mogla itati i inteligentnog mu k arca s kojim je mogla razgovarati, ali voljela se dru iti i s obinim pukom i voljel a je slu ati mi ljenja lovouvara i pastira, krovopokrivaa i mladih te aka. Bila je sirom a na, dakako, mnogo, mnogo siroma nija nego to je mogla oekivati, ali na neki nain ta s trahota, ta najvea strahota, nije bila onakva kakvom ju je neko mogla zamisliti. T oliki su ljudi meu kojima su ivjeli bili siroma ni. Mladii u okolini rasli su obueni u haljine svojih starijih sestara, i nikome nije padalo na pamet da im se smije. Da je njezin mu bio sretan, ona bi svoj ivot ocijenila kao savr en. Ali Hugh nije volio njihovo siroma tvo. Bunio se. Rado je bacao krivnju na vlastel ina - baptista, ili na Theophilusa Hopkinsa, koji je vazda stajao u moru. Sitnic a, kao to je mrlja od vlage na zidu dnevne OSCARlLUCINDA sobe, mogla ga je natjerati da se rasplae kao dijete. Bio je zabrinut zbog stanja

njihovog slamnatog krova i imao je limenku u koju je stavljao kovani novac koji m e jednoga dana platiti krovopokrivaa. Sastavljao je i pisao posebne molitve Svem oguemu da mu milodari o Uskrsu budu obilni, da u i ne napadnu rajice, da crna snijet ne doe na ito. Ona je sa svoje strane dokazivala kako je oduvijek bilo ovako, kak o je vlastelin tup, kako su zidovi oduvijek vla ni itd., itd., dragi moj Hugh, a i pak su pre ivjeli. To, meutim, nije bio dobar pristup. Od toga se osjeao jo gore. Vod io ju je sa sobom po kui i pokazivao joj novu vlagu i novu trule . Kraj sunanog sata ("Slu iti i vladati") legao je u podivljalu travu i zaplakao. Preklinjao ju je da se odrekne pretplate na svoje oxfordske i londonske asopise. Odbila je. On je bj esnio. Ona je rekla da e radije jesti repu cijeli mjesec, odrei se ko e za cipele i prodati konja. On je rekao da e mo da i morati. Ona nije rekla ni ta o cijeni sherryj a kojim e se on kasnije tje iti. Bio je to isti onaj ovjek koga je predstavljao simbol a, onaj za kojega je Bog re kao Oscaru da je njegov Odabrani Sluga. uvstva koja su se uzburkala u tom odabran om sluzi bila su, kad je napokon shvatio Oscarovu namjeru, daleko slo enija od oni h neposredno izazvanih gubitkom dvije glavice mlade salate. Hugh Stratton stresao je svoju ravnu svijetlu kosu s oiju i duboko gurnuo ruke u d epove. Napravio je jedan mali pokret, naklon, ki-ma