NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 183/184 | prosinac 2013. | CIJENA 22 kn

ISSN 1330–4747

Sretan Božić i nova 2014. godina!

60. Z

agr

ebač

ki f

esti

val

| 60.

ro

đen

dan

Zla

tka

tan

od

ija

| 50.

gla

Zben

a tr

ibin

a o

pati

ja | 5

0. r

ođ

enda

n s

anje

dr

aku

lić

i sr

ećk

a b

rad

ića

| 40

go

din

a d

isko

gr

afij

e Zr

ink

a tu

tić

a | 3

0 g

od

ina

stva

ral

aštv

a to

mis

lava

uh

lik

a | 1

5 g

od

ina

gu

dač

kog

k

vart

eta

ru

cn

er |

15

go

din

a g

ru

pe e

lem

enta

l |

1.m

eđu

nar

od

na

auto

rsk

a kr

eati

vna

kon

fer

enc

ija

(mak

k) u

Zag

reb

u

15 godina Elementala Tvornica kulture Zagreb 16. studenog 2013.(tekst na str. 40-41)

3

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

2

BR

OJ

182

, LIS

TOPA

D 2

013

.

UVODNIKRiječ urednice

Dragi čitatelji Cantusa,

iza nas je vrhunac stvaralačke godine: jesenski mjeseci uvi-jek su za naše skladatelje naj-produktivnije doba, o čemu svjedoči ispunjenost naših stranica. Teško da ćemo u

jednom broju imati toliko popraće-nih događaja, međunarodnih i hr-vatskih tribina, festivala ili autorskih koncerata: u ovom broju naći ćete osvrte na jubilarni 60. Zagrebački festival, jubilarnu 50. Glazbenu tri-binu Opatija, obljetničke autorske koncerte Tomislava Uhlika, Srećka Bradića, Zlatka Tanodija, Sanje Dra-kulić… Uz to, govorimo o, ili dajemo riječ, našim istaknutim članovima koji su priznanjima ili zaokruženim stvaralačkim opusima obilježili naš glazbeni krajolik: skladatelji Zrin-ko Tutić (četrdeset godina njegove diskografije) i Arsen Dedić (pedeset godina solističke karijere) te mu-zikologinja dr. sc. Zdenka Weber (Nagrada Josip Andreis HDS–a). U svjetlu pristupa naše zemlje Europ-skoj uniji intenzivira se angažman u povezivanju naših članova sa svjet-skim udrugama i trendovima, pa tako se niz probranih hrvatskih au-tora pridružuje CISAC–ovoj inicijativi Program veleposlanika i sudjeluje u međunarodnom podizanju svijesti o potrebama umjetnika u današ-njem digitalnom okruženju, dok naši predstavnici predvode CISAC–ov 10. regionalni seminar u Budimpešti. Vrhunac je takvih težnji HDS ZAMP–ova ključna uloga u priređivanju 1. Međunarodne autorske kreativne konferencije u Zagrebu (MAKK, 9. — 11. prosinca) koja je dodatno učvrstila vodeći položaj naše zemlje u regiji u pogledu regulacije Zako-na o autorskim i srodnim pravima. Upravo u tom kontekstu, u prvom su planu ovoga broja prvi koncert Zlatana Stipišića Gibbonija u Beo-gradu, kao i posljednji zagrebački nastup sve popularnijeg bosan-skohercegovačkog benda Dubioza Kolektiv. Od »općih tema« ne pro-pustite saznati što znači uspjeti na području pop–glazbe u Hrvatskoj, te zašto glazbeni producent Srđan Sekulović Skansi neprestano ulaže u sebe, plaćajući skupe seminare kod najvećih svjetskih stručnjaka.

Nadamo se da će vam novi broj uljepšati božićne blagdane i ulazak u novu, sretnu 2014. godinu.

Jana Haluza

Hrvatski stručnjaci na 10. regionalnom seminaru CISAC–a u Budimpešti

V eć desetu godinu u Budimpešti se održava regionalni seminar autorskih društava srednje i istočne Europe.

Djelatnici HDS–ZAMP–a redovito su-djeluju na tom događaju koji okuplja stručnjake i profesionalce s područja autorskih prava iz bivših socijalističkih zemalja, od Slovenije i Češke, do Rusije i srednjoazijskih republika. Ove je jese-ni seminar održan 27. i 28. studenoga na temu dobrog upravljanja društvima za kolektivno ostvarivanje prava, te njihov odnos s mjerodavnim državnim tijelima. U dvorani mađarskog društva ARTISJUS okupilo se više od stotinu sudionika — predstavnika pedesetak društava s područja glazbe, literature i filma, državnih tijela, međunarodnih udruga i znanstvenih ustanova. Od dvanaest predavača bilo je čak dvoje iz Hrvatske: dr. sc. Romana Matanovac, profesorica sa zagrebačkog Pravnog

fakulteta, koja je iznijela komparativ-ni pregled tarifa u zemljama srednje i istočne Europe, i glavni tajnik HDS–a, Antun Tomislav Šaban, koji je u svoj-stvu dopredsjednika ECSA–e i člana Upravnog odbora vijeća glazbenih au-tora CIAM–a iznio svoj pogled na su-stave kolektivne zaštite i njihov odnos

s autorima. Ovogodišnjim seminarom obilježena je i deseta obljetnica uteme-ljenja regionalnog ureda CISAC–a za srednju i istočnu Europu u Budimpešti, s kojim Hrvatsko društvo skladatelja i služba Zaštite autorskih muzičkih pra-va od početka blisko i uspješno sura-đuju. (HDS)

Hrvatsko društvo skladatelja raspisuje 2. prosinca 2013.

NATJEČAJ za potporu produkcije hrvatske glazbe u inozemstvu

RE

AG

IR

AN

JA Polemika o

demantijima

U prošlom broju Cantu-sa, kolega Srzić naj-prije odapinje otrovne strijele, ali se odmah potom povlači i ne želi dalje polemizirati.

U međuvremenu Dubrovački simfonij-ski orkestar ide tragom ostalih hrvatskih izvođačkih tijela i veselo djeluje bez šefa–dirigenta ili umjetničkog ravnatelja. Takva smo mi zemlja, uskoro ćemo igrati jedini na svijetu i nogomet bez trenera. Moram nažalost priznati da ni to nije lošije od ne-kompetentnog šefa–dirigenta. Onog koji, ne bi li sačuvao svoju stolicu, spremno podupire bolesno lažljive pothvate svojeg ravnatelja. Kako slika govori više od riječi, prosljeđujem fotografije snimljene na spo-minjanom koncertu Dubrovačkog simfo-nijskog orkestra u Washingtonu, od kojih najviše govori slika publike. A o kompeten-tnom vođenju izvođačkih tijela u Hrvatskoj rado bih polemizirao! (Mladen Tarbuk)

HDS International natjecaj 02.indd 1 12/20/13 12:00 PM

I. Hrvatsko društvo skladatelja (dalje: HDS) Natječajem podupi-re aktivnosti hrvatskih skladatelja, svojih članova, na međunarodnoj glazbenoj sceni ili tržištu.

II. Cilj Natječaja je povećati kon-kurentnost glazbenih djela i pro-dukcije hrvatskih autora u među-narodnom i globalnom kontekstu, čime bi na kvalitetan način ostva-rili dodatnu prepoznatljivost svo-je zemlje, njezine kulture, glazbe i identiteta. Natječajem se podu-pire i promiče glazbeno stvaralaš-tvo svih žanrova na način kojim se stimulira kvaliteta i izvrsnost. Pro-jekti koji se prijavljuju moraju biti osmišljeni za prezentaciju na me-đunarodnoj sceni ili tržištu, iz čega se isključuju zemlje regije (Slove-nija, BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora, Makedonija).

III. Natjecati se mogu isključivo re-doviti članovi HDS–a koji taj sta-tus imaju dulje od pet godina i koje HDS i njegova Služba ZAMP putem punomoći zastupaju u ci-jelom svijetu. Natjecatelji također moraju biti državljani Republike Hrvatske sa stalnim prebivalištem u RH, koji su prije pristupanja Na-tječaju ostvarili prepoznatljivu umjetničku karijeru u RH.

IV.  Natjecatelji su dužni podnije-ti HDS–u detaljan umjetnički, or-ganizacijski i financijski opis pro-jekta za koji traže sufinanciranje, zaključno s 13. siječnja 2014. go-dine, s naznakom »Za međunarod-ni natječaj« na urudžbeni zapisnik

ili poštom, na adresu: Hrvatsko društvo skladatelja, Berislavićeva 9, 10 000 Zagreb. Svi materijali ču-vat će se najviše 15 dana nakon objave rezultata.

V. Materijali svakako moraju sa-državati dokumentaciju iz kojih su razvidni kontakti sa stranim par-tnerima: izvođačima, producenti-ma, diskografima i slično. Također moraju sadržavati kvalitetne audio ili notne zapise,

VI. HDS može uvjetovati dodjelu potpore određenim izmjenama u projektu, suradnjom u medijskom predstavljanju, te odgovarajućom promocijom važnosti zaštite au-torskog prava,  HDS–a ili ZAMP–a u projektu.

VII. Potpora iznosi najviše 150.000 kuna, namijenjena je jednom pro-jektu i nedjeljiva je. Udio HDS–a u financiranju projekta ne može biti veći od 50%. HDS pridrža-va pravo da potporu ne dodijeli. HDS će od dobitnika potpore tra-žiti financijsku i programsku do-kumentaciju o utrošku dobivenih sredstava.

VIII. Odluku o dobitnicima potpore donijet će Predsjedništvo HDS–a na prijedlog Stručnog povjeren-stva sastavljenog od istaknutih skladatelja i drugih umjetnika od-govarajućeg područja, najkasni-je do 29. siječnja 2014. godine, o čemu će javnost biti obaviještena putem interneta.

Antun Tomislav Šaban i Mitko Čatalbašev

4 5

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Gibonni prvi put u Beogradu, Kombank Arena, 25. 10. 2013.

Kad emocije poprskaju brodolomnikeU stvaralaštvu je pomirio nepomirljivosti lokalnog i svjetskog te publici širokog pejzaža ponudio glazbu koje se nikad i nigdje ne treba odreći.

Baš u prostoru emocija, Gibonni muzikom,

toplinom i porukama tvori nježnu liturgiju, podsjećajući na biblijsku istinu da su ljubav i trpeljivost nužni ako želimo, uprkos svemu, ostati zdravi.

Piše: Petar Popović

D a se ne lažemo, on je sinonim onoga što nam svima neg-dje duboko nedo-staje. Fali nam taj šlager s emocijama

i u dosluhu s vremenom. Civiliziran, dobro napravljen i vrhunski izveden. To Srbi nemaju, kao što Hrvatima, čini se, nedostaju naši narodnjaci, oni ka-fanski, najprizemniji, kojih smo odavno siti i rado bih da ih se odreknemo, a ni-kako nam ne polazi za rukom. Gladni smo i jedni i drugi onoga što nemamo, ali se ustežemo da to glasno priznamo. Zato nas povremeno zadese emotivni udesi. Zapravo, htio bih da kažem koju o Zlatanu, sinu šjora Ljube Stipišića, poznatijem kao Gibonni.

Lucidan i neposredan

Njegov se koncert s razlogom čekao dugo. Gibonni je jedini stvorio ozbilj-nu regionalnu karijeru s reperkusi-jama. Veći se kantautor od njega nije oglasio na zajedničkim prostorima u posljednja dva desetljeća. A opet, ni-kada nije gostovao u Beogradu. U vre-menima kad se u svim državama biv-še Jugoslavije pozicionirala velika zbr-ka što bi se moglo smatrati modernim mainstreamom, upravo je on u toj sred-njoj struji koja je iskrila između isklju-čivosti etno muzike i »rocka za ugod-no starenje«, tijekom solističke karije-re napravio najviše najboljeg. U svo-jem je stvaralaštvu pomirio nepomir-ljivosti lokalnog i svjetskog, te publici širokog pejzaža ponudio glazbu koje se nikad i nigdje ne treba odreći. Ču-desnom dosljednošću stvaranja, luci-dan i neposredan unutarnji poetski Sti-pišićev svijet, bez lažnog filozofiranja i mudrijašenja, bez usiljenih pouka i po-ruka, s čednim osjećanjem djetinjstva u osjetilu, mladićstvom u odrastanju, roditeljstvom u zrenju, spasilačkom

Noinom arkom ljepote i dobrote, vje-re, nade i ljubavi uplovio je u nas same, u našu privatnu Oceaniju čije obale je izmišljao i kotirao, a o kojima smo mi kontinentalci dugo maštali. Na pozor-nici ga nisam vidio punih dvadeset pet godina. Do glavnog grada Srbije stizao je dugo preko Vojvodine. Prije dvije je-seni u Novom Sadu je rekao: U Beo-grad ću kako treba ili nikad neću doći... Tako i bi.

Panorama emocija

Pogasi svjetlo unutar pune, najveće, prijestolničke koncertne dvorane i pje-smom Mirakul istog trena uvede svoj prvi ovdašnji nastup u čudesnu atmos-feru. Vidjevši to, i slušajući kako se more publike talasa u muzici, odmah mi nešto sijevnu kroz glavu. Taj do-lje pod reflektorima, zasut tolikom lju-bavlju prisutnih, taj Gibonni je kao Vu-kas, kao Beara, kao Smoje, kao Mato-šić, kao Runjić, kao Jerković, kao Oli-ver, kao Slišković, kao glasovi klape Cambi. Za sve njih pojedinačno ovdje odavno živi uzdah divljenja — majstor s mora.

Njegov teren je nepredvidiva panora-ma emocija. Baš u tom prostoru muzi-kom, toplinom i porukama tvori nježnu liturgiju, podsjećajući na biblijsku isti-nu da su ljubav i trpeljivost nužni ako želimo, uprkos svemu, ostati zdravi. Spaja duhovno i pučko, stvara od no-vobeogradske Arene istovremeno ka-tedralu, trg i kafanu, na način i s mje-rom koja ga izdiže iznad svake uspo-redbe. Opkoljena aureolom posveće-nosti i slane magije iz koje se rodila ne samo Gibonnijeva glazba nego i scen-ska umjetnost, sve je to više nego du-hovna hrana!

Ona se može osjetiti čak i kad se ne mogu do kraja racionalno shvatiti lo-mne niti pjesama, metafore i brojne li-terarne skice. Najviše djeluje i plemeni istinitošću i postojanošću svojeg uzvi-šenog tona.

Jezgroviti tragovi njegova autorskog jezika, u rasutom poretku pjesama, kriju bezbroj tajnih vještina, ne osta-jući nikad bez snažnih unutarnjih to-naliteta. Zahvaljujući vrsnim muziča-rima koji ga prate, Gibonnijev koncert u svakoj pjesmi dobiva glazbenu poza-dinu koja cjelokupni nastup vodi pre-ma višim sferama. U gotovo tri sata, to je pun krug od Mirakula do Mirakula i, ako me pamćenje služi, dvadeset se-dam pjesama koje predstavljaju pre-sjek impozantne karijere, uključujući najnoviju englesku ploču 20th Century Man. Redaju se zborske svečanosti: Činim pravu stvar, Ovo mi je škola, Za-moli me (Možda ti je ispod časti), U lju-bav vjere nemam, Libar, Ne odustajem, Tajna vještina, Hodaj, Anđeo u tebi, Sla-vim ove dane što si tu, Ljudi, zviri i be-štimje, Budi moja voda, Žeđam, Došlo vrime da se pomirim sa svitom, Oprosti, Zlatne godine, Tempera, Posoljeni zrak, Povedi me, Cesarica sve do Vrata moje sestre...

Trijumf rijetkog talenta

Ima ljudi među zvijezdama pozornice koji te dobrotom zanesu, pa se osjetiš ispunjeniji i bogatiji upravo zbog pri-sutnosti posebne predanosti i pleme-nitosti. Onda si, bar dok traje ta čaroli-ja, prinuđen da budeš i sam bolji nego što znaš da jesi. Zato kada kažem kon-cert za pamćenje, uvijek mislim na po-bjedu emocija i plemenitosti u produk-cijski vrhunskom programu. Kad Gi-bonni pjeva, u svom je svijetu, u zavi-čaju brodolomnika i poeta. Tek na tre-nutke gleda u publiku, ali uglavnom zatvorenih očiju bježi u pore svojih pje-sama. On ne ruši glasom (samo piva da ga ne pojide mrak), ali zato uvijek zna od svojih nedostataka, okružen doista vrhunskim suradnicima (markantni vo-kal Tea Brajčića) i sjajnim gostima, na-praviti dodatnu prednost: Maya Azuce-na, Damir Urban, Vlatko Stefanovski, Steve Stivens, Zbor londonske gospel zajednice... Njegov je koncert, jedno-

stavno, u nerazmjeru sa stvarnošću u kojoj živimo. To nije zvučna i vizualna iluzija, već trijumf rijetkog talenta, du-gog rada i skupe investicije nekoga tko iz uvjerenja ulaže u ono u što vjeruje i što voli.

Kralj glam rocka i električni ratnik Marc Bolan 1973. godine dominirao je top–listama (20th Century Boy) pjevaju-ći o rockenrolleru, novom Robinu Hoo-du, koji ubada kao pčela, juri kao auto i želi biti dečko 20. vijeka. Petnaest godi-na poslije veliki Ray Davies, autor fan-tastičnog opusa grupe Kinks, odgovo-rio mu je (20th Century Man) da ga ni majka ne razumije što to radi na rubu ludila. On, čovjek 20. stoljeća, koji ne želi to ovdje i sada da bude. Poslije sve-ga imamo, izmaknutog na distancu od četiri desetljeća, Gibonnija (20th Cen-tury Man) sa senzibilitetom dovoljno zrelim i profesionalno zapakiranim da se u 21. stoljeću osjeća ponosno kao dio velike pustolovine, ne zaboravljaju-ći da su on i njegova glazba skup svih nevjerojatnih iskustava prošlog stolje-ća. Koliko u svojem radu Gibonni kao Čovjek dvadesetog vijeka hrabro spa-ja zvuk svojeg dalmatinskog zavičaja s modernim tokovima popularne glazbe, toliko taj autor fine prašine na stihovi-ma i arija što obilježavaju vrijeme, isto-vremeno simbolizira stav da bez kom-pleksa valja ljubiti domaće a pritom ne mrziti tuđe niti se odreći vrijedno-sti zbog kojih je davno, radoznao i čist, ušao u glazbu.

Glazba djeluje na raspoloženje, zdrav-lje, na sve. Postoje mnoge pjesme koje te kad si loše znaju vratiti u život. To je čudo glazbe. Upravo je tako rekao ne-davno otišli Lou Reed. A taj gad, život, ponekad me unutarnjim vodičem za brodolomnike i anđele promatrače tje-ra da dodam: Na prostoru mojeg jezika i mojih osjećanja, muzičkih čudotvora-ca poput Zlatana Stipišića sve je ma-nje. Odajem mu duboko poštovanje jer mi je u vremenu prijevara i obmana po-mogao da ponovo poželim biti vjernik.

To nije zvučna i vizualna iluzija, već trijumf rijetkog talenta, dugog

rada i skupe investicije nekoga tko iz uvjerenja ulaže u ono u što vjeruje i što voli.

Bilješka o piscu: Petar Popović, za pri-jatelje (ali i sve one koji malo dulje pra-te pop–glazbu) Peca, živa je legenda srpskog i nekada jugoslavenskog no-vinarstva, kako mu najčešće tepaju na internetskim stranicama ako uguglate njegovo ime. Pisac, novinski, televizij-ski i diskografski urednik, promotor ro-cka. Sebe najradije naziva jednostavno rock–novinarom i reći će: Moja starost (rođen je 12. srpnja 1949., nap. ur.) lepša je zbog privilegije da sretnem i razgova-ram s puno čudaka koji su darom boga-tili život naše generacije. I čija sam neka razmišljanja preneo čitaocima. »I približio im njihovu glazbu«, dodao bih, kao što to čini i ovaj put u svojem nadahnutom osvrtu na prvo Gibonnijevo gostovanje u Beogradu.

Glazbenih čudotvoraca poput Zlatana Stipišića sve

je manje. Odajem mu duboko poštovanje jer mi je u vremenu prijevara i obmana pomogao da ponovo poželim biti vjernik.

BO

JAN

HO

HN

JEC

6 7

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

T R I B I N E

Uspješna 1. Međunarodna autorska kreativna konferencija u Zagrebu, 9. — 11. prosinca 2013.

Autorstvo i kreativnost — snaga za 21. stoljećeSuradnja udruga: HDS ZAMP–a, Instituta hrvatske glazbe, Hrvatskoga društva za autorsko pravo i Adria MC–a.

Piše: Milan Majerović Stilinović

M e đu n a ro d n a autorska krea-tivna konferen-cija, pod sloga-nom Autorstvo i kreativnost —

snaga za 21. stoljeće, uspješno je odr-žana u Zagrebu od 9. do 11. prosinca 2013. S više od tristo registriranih sudi-onika, konferencija je, kao plod surad-nje udruga: Instituta hrvatske glazbe (IHG), Hrvatskoga društva za autorsko pravo (HDAP — ALAI) i Adria MC–a,

bila pravi međunarodni skup. Predava-či i sudionici okruglih stolova pristigli su iz zemalja članica Europske unije: Au-strije, Francuske, Poljske, Slovenije, ali i iz regije — Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. 

Konferencija je održana pod pokrovi-teljstvom Ministarstva kulture RH i CI-SAC–a (Međunarodne organizacije društava autora i skladatelja), uz pot-poru Državnog zavoda za intelektual-no vlasništvo (DZIV),  Pravnog fakulte-ta u Zagrebu i veleposlanstva Republi-ke Francuske u Zagrebu. Glavni par-tner konferencije bilo je Hrvatsko druš-tvo skladatelja i njegova stručna služba Zaštite autorskih muzičkih prava HDS ZAMP.

Zanimljive teme

U žarištu izlaganja i rasprava bila je tre-nutačna pozicija autora i umjetnika te rad njihovih udruga reguliran Zakonom o autorskim i srodnim pravima i drugim pravnim aktima.  O temama kao što su turbulentna gospodarska situacija, iza-zovi interneta i digitalnog doba ili potre-ba za sustavnom edukacijom najmlađe generacije o autorskim i srodnim pravi-ma,  raspravljali su domaći i inozemni pravni stručnjaci, ali i skladatelji, filmski redatelji, književnici, izvođači, diskogra-fi,  glazbeni publisheri, novinari, medij-ski djelatnici, nakladnici knjiga, organi-zatori festivala, filmski distributeri, vodi-telji digitalnih servisa koji publici nude legalan pristup autorskim djelima i dru-gi predstavnici kreativnih industrija.

Među šezde-set govornika, na konferenciji su bila mnoga javnosti dobro poznata ime-na. Pozdrav-nim su je  go-vorima otvo-rili  skladatelj i zamjenik mi-nistrice kultu-re Berislav Ši-puš i ravna-teljica DZIV–a Ljiljana Kute-rovac. Izvrsno predavanje o novostima u tretmanu au-torskih djela u zakonodav-

stvu Europske unije održao je Patrick Ager, glavni taj-nik ECSA–e (Europskog saveza skla-datelja), a jedna od zvijezda konferen-cije bila je i Marie–Françoise Marais, direktorica francuskog HADOPI–a, ta-mošnje vladine agencije za borbu pro-tiv online piratstva. Ona je sudionicima

iznijela francuska iskustva u zaštiti au-torskih djela na internetu, rekavši kako se u svojoj karijeri borila za prava umjet-nika i kako joj je drago vidjeti da i u Hr-vatskoj ima mnogo onih koji rade isto.

Doprinosi kreativaca

Treba čuvati delikatne, osjetljive auto-re koji nemaju sposobnost zarađiva-nja novca, rekao je u videoporuci veliki skladatelj Arsen Dedić, koji je bio među najčešće citiranim sudionicima konfe-rencije. Svjetski poznati književnik Mi-ljenko Jergović osvrnuo se na pitanje naknade autorima za posudbu knjiga u javnim knjižnicama i zaželio svima koji stoje na braniku autorskih prava puno uspjeha u budućnosti i vedrine u pristu-pu — jer nas samo ona može spasiti. U velikom skupu kreativaca i kulturnih poduzetnika sudjelovali su i Hrvoje Hri-bar, Damir Urban, Miro Gavran, Vinko Brešan, Neven Frangeš, Ante Pecotić, Seid Serdarević, Hrvoje Krstulović, Pa-olo Sfeci, Nikola Francetić, Tonči Hu-

ljić, Zoran Predin, Dino Šaran, Dragan Brajović, Želimir Babogredac,Tomo In der Muehlen, Igor Geržina, Phat Phillie, Ela Radić, Silvije Varga, Nikola Vrdoljak, Ivan Brezak Brkan, Eddy i Dus, Neno Belan, Massimo i brojni drugi. Svi su oni zainteresirani  za priznavanje do-prinosa kreativnih pojedinaca i udruga nacionalnoj kulturi i gospodarstvu.

Hrvatski autori — veleposlanici CISAC–a

I hrvatski autori uključili su se u novopokrenutu međunarodnu inici-jativu CISAC–a pod nazivom Program veleposlanika. Ideja inicijati-ve jest okupiti skupinu priznatih autora koji bi bili voljni poduprijeti i uključiti se u promotivne aktivnosti CISAC–a, na dobrobit šire kre-ativne zajednice. CISAC konstantno djeluje na polju širenja među-narodne prepoznatljivosti i predstavljanja autora i njihovih društava.

Bivši predsjednici CISAC–a, Robin Gibb i Hervé di Rosa, uspješno su utjecali na političare u mnogim zemljama, a to iskustvo pokazalo je ne samo nužnost da se autori uključe u djelovanje CISAC–a nego je potenciralo i donošenje sljedećeg koraka: Programa veleposlanika. Na poziv HDS–a i HDS ZAMP–a, inicijativi su se rado odazvali hrvatski skladatelji različitih naraštaja i glazbenih žanrova. Oni će se pridružiti kampanji podizanja svijesti o potrebama umjet-nika u današnjem digitalnom okruženju  te važnosti sustava kolektivne zaštite autorskih prava. Davanjem izjava ili stavljanjem svojeg potpisa na zajedničke rezolucije, oni će, kao dio velike svjetske skupine uglednih autora, pomoći kampanji u ostvarenju njezine svrhe.  Veleposlanici će djelovati prema potrebi te će imati punu potporu HDS ZAMP–ova i CISAC–ova tima. U predsjed-ničkom mandatu francuskog skladatelja Jean–Michela Jarrea, u Program CISAC–ovih veleposlanika od hrvatskih skladatelja zasad su se uključili  Alfi Kabiljo, Ante Pecotić, Arsen Dedić, Boris Đurđević, Dubravko Detoni, Frano Parać, Hrvoje Hegedušić, Husein Hasanefendić, Krešimir Seletković, Miro-slav Buljan, Mladen Tarbuk, Neno Belan, Pavle Dešpalj, Rajko Dujmić, Ta-mara Obrovac, Zlatan Stipišić Gibonni, Zrinko Tutić i Zoran Juranić. Tamara Obrovac, priznata hrvatska kantautorica i jazz glazbenica, a odnedavno i veleposlanica CISAC–a, rado se odazvala pozivu društva te je inicijativu po-zdravila ovim riječima: Uvažavanje mišljenja, stavova i specifičnosti svih ze-malja pripadnica globalne zajednice autora, čini mi se pozitivnim potezom, usmjerenim većoj povezanosti i usklađenosti te zajednice. Za mene funkcija ambasadorice CISAC–a znači priliku da još bolje upoznam odnos autora i njihovih prava na globalnom planu, te pridonesem sa svim ostalim hrvatskim ambasadorima još aktivnijem uključenju Hrvatske u globalnu zajednicu au-tora. (HDS)

5 0 . Z a g r e b a č k i f e s t i v a l

Svečanost dodjele priznanja, 5. studenoga u klubu Matis (Matica iseljenika)

Najzaslužnijima u šezdeset godina Zagrebačkog festivalaUz probuđene uspomene, svi su uzvanici ponijeli i poklon HDS–a, kompilaciju 60 godina Zagrebačkog festivala, glazbeni vremeplov od 121 pjesme na šest CD–ova.

Piše: Milan Majerović Stilinović

P eti dan u studenome imao je neuobičajeno toplu večer, barem u zagrebačkom klubu Matis pokraj Koncer-tne dvorane Vatrosla-

va Lisinskog. Svečanost Hrvatskog društva skladatelja kojom je obilježeno šezdeset godina Zagrebačkog festivala razgalila je srca i ugrijala duše mnogo-brojnih velikana i diva hrvatske popular-ne glazbe. Bila je to prigoda da se na jednom mjestu okupe neki od zasluž-nih ljudi iz povijesti našeg najdugovječ-nijeg festivala: od skladatelja, od kojih sve i počinje, do izvođača, aranžera i direktora festivala.

Uzdasi za izgubljenim vremenom

Nisu ostali zaboravljeni ni ostali bez ko-jih nema niti jedne velike glazbene ma-

nifestacije: fotografi, televizijski voditelji i voditeljice, redatelji i urednici… Pred-sjednik HDS–a Zoran Juranić i glavni tajnik Antun Tomislav Šaban te su ve-čeri dodijelili priznanja članovima obite-lji ili nasljednicima dvadeset zaslužnih pojedinaca koji više nisu s nama, ali su ostavili trajan trag u povijesti festivala. Kako je čitano ime za imenom, okuplje-ni su uzdisali prisjećajući se prošlih vre-mena i velikih uspjeha. Ljudi više nema,

ali njihove su pjesme ostale.

Dio večeri u kojemu su po priznanja dolazili sami dobitnici — tridesetero njih — bio je, naravno, mnogo veseli-ji. Ponovni susret sa starim znancima razveselio je mnoge. Tereza Kesovi-ja nije dugo vidjela Đelu Jusića, Zden-ka Kovačiček i Radoj-ka Šverko oduševlje-no su pljeskale Marku Novoselu, Hrvoju He-gedušiću i Dragi Dikli-ću; Gabi Novak je po-zdravila sve i ispričala Arsena zbog izostan-ka, a i Zdenka Vučko-vić preuzela je zahval-nicu i za supruga Kre-šimira Oblaka kojega su zdravstvene tego-be spriječile u dola-sku. Maja Perfiljeva, zaslužna za neke od najljepših tekstova do-maće glazbe, bila je ganuta pljeskom koji

su joj iz publike uputili Alfi Kabiljo, Pero Gotovac, Stjepan Mihaljinec, Zrinko Tu-tić i ostali velikani i velikanke — jer spo-menuli smo samo neke od okupljenih.

Šarm »stare škole«

Ipak, jedan je čovjek te večeri bio po-sebno istaknut: Ljubo Kuntarić prvi je pobjednik Zagrebačkog festivala, onog iz 1953. Zato je i glavni lik prvog do-

kumentarnog filma iz serije Zanima-nje — skladatelj koju u koprodukciji s HRT–om pokreće HDS. Film urednice Jane Haluze te je večeri i pretpremijer-no prikazan, a maestro Ljubo je i u filmu i tijekom ovacija okupljenih nakon filma oduševljavao izjavama i entuzijazmom, neuništivim šarmom »stare škole«.

Osim uspomena, uzvanici su ponijeli i poklon HDS–a, kompilaciju 60 godi-na Zagrebačkog festivala. Taj glazbeni vremeplov od 121 pjesme na šest CD–ova donosi pregled festivalske raznoli-kosti i inovativnosti koji je festivalu, kako kažu autori kompilacije Croatia Recor-dsa — Želimir Babogredac i Zlatko Tur-kalj: ...dugi niz godina osigurao publiku, diskografski uspjeh i, što je najvažnije, pjesme koje čine naše najveće glazbe-

no bogatstvo kad je u pitanju zabav-na, pop i šlager glazba, te jedinstve-na zagrebačka scena — zagrebačka šansona.

U žarištu izlaganja i rasprava bila je trenutačna pozicija

autora i umjetnika te rad njihovih udruga reguliran Zakonom o autorskim i srodnim pravima i drugim pravnim aktima.

Marie–Françoise Marais, direktorica francu-skog HADOPI–a

Kako je čitano ime za imenom, okupljeni su uzdisali

prisjećajući se prošlih vremena i velikih uspjeha.

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

Publika — nagrađeni i njihovi poklonici

Radojka Šverko

Prigoda za susret starih kolega i prijatelja

Nagradu prima i legenda HRT–a, spiker i voditelj Ljubo Jelčić

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

Dino Šaran, Tonči Huljić i Zoran Predin

8 9

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Jesu li izvedbe na ovom slavljeničkom izdanju

trebale biti tek faksimili s istovjetnim aranžmanima ili možda neka nova, hrabrija čitanja evergreena Zagrebfesta?

60

. Z

ag

reb

ač

ki

fes

tiv

al Šezdeset godina Zagrebfesta, 28. listopada 2013. u Studiju Anton Marti HTV–a, 8. studenoga na 2. programu HTV–a

Jubilej kao TV šou Publika je mogla posvjedočiti bogatoj riznici kvalitetne domaće pop–glazbe i zapitati se gdje je ta glazba danas u odnosu na 1964., 1972. ili 1980.

Piše: Josip Radić

J ubilarni, šezdeseti ro-đendan Zagrebfesta proslavljen je u formi televizijskog šoa, a gle-datelji su 28. listopada 2013. na koncertu u

HRT–ovu Studiju Anton Marti i 8. stu-denoga na 2. programu HTV–a imali prigode poslušati sedamnaest skladbi koje su obilježile bogatu povijest toga festivala. Pjesme su izvodili dijelom originalni izvođači, a dijelom mlade snage, no u svakom slučaju, žiriju nije bilo lako odabrati skladbe koje će predstaviti presjek svih djela izvedenih na festivalu koji je, nota bene, dvije go-dine mlađi od onoga u San Remu te dvije godine stariji od Eurosonga. Na samom otvaranju, Marko Tolja i Damir Kedžo podsjetili su nas na rane godine festivala, izvevši Ta tvoja ruka mala i Još samo večeras.

Original ili remake?

Tu se već postavilo pitanje jesu li izved-be na slavljeničkom izdanju trebale biti tek faksimili s istovjetnim aranžmani-ma ili možda neka nova, hrabrija čitanja evergreena Zagrebfesta? Tolja i Kedžo svoje su otpjevali korektno, kao i Neno Belan koji je, uz akustičnu gitaru, usnu harmoniku i prikladni šezdesetosmaš-ki styling, izveo trubadurski klasik Sta-ri Pjer. Ipak, jedan od vrhunaca televi-zijskog prijenosa bio je nastup Josipe Lisac koja se, ne mareći za televizij-ska ograničenja, odlučila na radikalnu obradu svojeg hita iz 1972. Dok razmi-šljam o nama. Praćena uigranim ben-dom i nadahnutom fretless bas–gita-rom, njezina se pjesma iz festivalskog aranžmana preobrazila u ambijentalni blues/trip hop kojim bi se danas rado podičila i inozemna imena poput Ma-ssive Attacka ili Björk. Bravo za Josipu!

Arsen Dedić i Tereza Kesovija, vetera-ni Zagrebfesta, otpjevali su svoje festi-valske uspješnice (Djevojka za jedan dan i Stare ljubavi) praćeni ansamblom HRT–a koji je, i to treba napomenu-ti, cijelu večer uspješno vodio maestro Alan Bjelinski. Pjesma Sanjam Indexa iz 1972. činila se previše »bjelačkom« za soul senzibilitet Marija Huljeva, dok su izvedbom Da te ne volim Novi fo-

sili opravdali najavu voditelja Voje Šiljka kako se radi o hrvatskoj inačici legen-darne ABBE. I zaista, njihov istoime-ni album iz 1978. može poslužiti kao kajdanka domaće pop–glazbe i oba-vezno štivo za sve mlade skladatelje i aranžere.

Da se poveo za primjerom Josipe Li-sac, te je večeri Oliver Dragojević od Ključa života mogao napraviti sjajan komad soul balade s odjecima Otisa Reddinga, a ovako smo dobili standar-dnu verziju kakvu stari morski vuk ina-če izvodi na svojim koncertima. Gene-racije odrasle uz Zagrebfest osamde-setih došle su na svoje izvedbom Zori-ce Kondže i velikim reunion nastupom Ljiljane Nikolovske i Magazina. Simpa-tična Lile prisutnošću i glasom poka-zala je koliko je današnji Magazin, na-žalost, daleko od njezina Magazina, pop–pogona koji je itekako imao »što-fa« za izvoz.

Faktografski propusti

Inače, televizijska je snimka koncer-ta sadržavala i arhivske materijale koji su obogatili cijelu proslavu, no scena-ristima priredbe potkrale su se i neke faktografske greške, pa neka barem ovi ispisani reci upozore na to da, pri-mjerice, Zdenko Runjić na festivalu nije debitirao 1968. nego 1963., uz napo-menu da je za Ključ života napisao i glazbu i tekst, premda je svojedobno stihove potpisao kao Nena Labić (nje-gov povremeni pseudonim), ali ne i kao N. Larić, kako je u televizijskom šou na-vedeno. Također, red je navesti i pra-ve autore pjesama Da te ne volim (R. Dujmić/D. Volarić: Dea, ne Rea) i Piši mi (T. Huljić/N. Ninčević, a ne V. Huljić) te napomenuti kako Utorak u izvedbi Pe-tra Graše i Daleko, duet Borisa Novko-vića i Kemala Montena, nisu odabrane kao pobjedničke, već kao reprezenta-tivne skladbe iz razdoblja revijalnog ka-raktera Zagrebfesta.

Sve u svemu, jubilej Zagrebfesta pro-slavljen je dostojno, prisjećajući se svo-jih velikana kojih više nema i slaveći one koji su još s nama. Publika je mogla po-svjedočiti bogatoj riznici kvalitetne do-maće pop–glazbe i zapitati se gdje je ta glazba danas u odnosu na 1964., 1972. ili 1980. Možda nam putokaz po-nudi već sljedeće izdanje Zagrebfesta u siječnju.

Alan Bjelinski: pssst, gudači, pjeva Arsen!

Josipa Lisac

Damir Kedžo

Melita Hrengek i Vojo ŠiljakNovi fosili

Marko Tolja

10

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

50. G

lazb

ena

trib

ina

Opa

tija

50

. G

laz

be

na

trib

ina

Op

ati

ja,

od

7.

do

10

. s

tud

en

og

a 2

01

3.

Blagodati antologijaKoncerti Zbora HRT–a te pijanista Pavice Gvozdić i Vladimira Krpana

Piše: Zrinka Matić

O vogodišnja je 50. jubilarna Glazbena tribina Opatija svo-jim programom, po izboru dvojice umjetničkih vodi-

telja, Silvija Foretića i Vanje Lisaka, što se tiče koncertnog programa izvedenog u dvorani Hotela Imperial, donijela jednu od mogućih program-skih retrospektiva — usredotočila se na starija djela, već izvođena na Tribi-ni, i to isključivo hrvatskih skladatelja.

Ljepota hrvatskoga

Svojim koncertom Tribinu je otvo-rio Zbor Hrvatske radiotelevizije, pod vodstvom šefa–dirigenta Tončija Bili-ća (četvrtak, 7. studenoga u 20 sati). Zbor je izveo svoja repertoarna djela, neke od najreprezentativnijih skladbi hrvatske glazbe za zbor. Njihova razi-na izvođenja standardno je vrlo viso-ka, posebno kad se radi o hrvatskoj glazbi. Još jedanput su nam, premda im se možda i može prigovoriti pone-ka nesavršenost u izvedbi, omogućili da iznova, a dojmovi su uvijek jači pri živoj izvedbi, osjetimo ljepotu pone-kih suzvučja koja izviru iz nečeg što je specifično hrvatsko, iz te osobite vo-kalnosti, koja u rukopisu odabranih skladatelja svakako nosi i kvalitete dostojne svjetskog repertoara. Jedi-no što toj glazbi priječi da to i postane jest hrvatski jezik, odnosno razumije-vanje teksta o kojemu ovisi velik dio dojma za onoga koji sluša. Tu se u prvom redu radi o — možemo to slo-bodno reći — remek–djelu zborske literature, madrigalima za djevojač-ki zbor i obligatne instrumente Petra Bergama, Spiriti eccelenti, koji nose cijelu paletu raspoloženja, preno-se unutarnji svijet žene, melankoliju i oporost otočnog svijeta, koji dopire iz stihova velodrveničke pjesnikinje Ma-rine Čapalije. Ženskom dijelu zbora u toj skladbi pridružio se niz odličnih in-strumentalista: Rudolf Homen, Mar-ko Bobičanec, Dario Golčić, Ivana Bilić, Marko Mihajlović i Boris Žuvela.

Rog obilja

Još jedna izvrsna skladba iz roga obilja stvaralaštva Igora Kuljerića jest Galeotova pesan, također dio re-pertoara ovoga ansambla. Bio je tu i Ubu, Marka Ruždjaka, skladba koju

ovaj put možda i nismo čuli u naj-sjajnijoj izvedbi, ali svejedno se na-metnuo originalan i beskrajno krea-tivan način Ruždjakova razmišljanja, u skladbi koja je stvorena od sasvim originalnog glazbenog materijala, tonske i glasovne sirovine koju Ruž-djak slaže u izmišljen, a opet sasvim komunikativan i neposredan glazbe-ni jezik. Svojem programu Zbor je pri-dodao ovim koncertom jednu novu skladbu, inače i najrecentnije nasta-lu u programu ovogodišnje Opatij-ske tribine — to je motet Daniel Milka Kelemena, za dvozborje, na biblijske motive, skladan prepoznatljivim ru-kopisom skladateljskog barda 2008. godine, a praizveden godinu poslije.

Entuzijastična čitanja

Baš kao što je Zbor odabrao u svo-jem programu repertoarna, antolo-gijska djela za zbor 20. stoljeća, uz iznimku novijeg Kelemenova dje-la, tako su i na svojem zajedničkom koncertu s antologijskim izborom po-slijepodne drugoga dana Tribine (pe-tak, 8. studenoga u 16 sati) nastupili pijanisti Pavica Gvozdić i Vladimir Kr-pan. Doživjeli smo ih kao tandem koji iskustvom, znanjem, velikim majstor-stvom svojeg instrumenta i, unatoč poznim godinama, velikom i iskre-nom srčanošću, može mnogo toga pokazati i prenijeti mlađima. Ponaj-prije u pristupu glazbi 20. stoljeća, odnosno suvremenoj hrvatskoj glaz-bi. Čuli smo djela za koja su velikim dijelom baš oni zaslužni što su nam »u uhu« i koja su preko njiho-va entuzijastič-nog čitanja ušla u standardni su-vremeni reperto-ar. Pavica Gvoz-dić odsvirala je Tri preludija Da-vorina Kempfa, Jubilus Ive Josi-povića, Sonnant Stanka Horvata, Četiri studije Bo-risa Papando-pula, a Vladimir Krpan Treću so-natu Borisa Pa-pandopula, Mi-krosuitu Natka Devčića te Prvu sonatu Stjepana Šuleka.

Jedino što toj hrvatskoj zborskoj antologiji priječi da postane međunarodni repertoar jest hrvatski jezik,

odnosno razumijevanje teksta o kojemu ovisi velik dio dojma za onoga koji sluša.

Otac i kći Krpan: pijanisti Vladimir i Katarina Zbor HRT i maestro Tonči Bilić Svečano otvaranje memorijalne sobe L. von Matačića u Rijeci prvoga dana Tribine uveličao je ansambl Antiphonus

Pavica Gvozdić

Zbor HRT–a i Tonči Bilić

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

12 13

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

50. G

lazb

ena

trib

ina

Opa

tija

50

. G

laz

be

na

trib

ina

Op

ati

ja,

od

7.

do

10

. s

tud

en

og

a 2

01

3.

Pola stoljeća u svakom je pogledu respektabilno razdobljeJubilarni su događaj umjetnički osmislili skladatelji Silvio Foretić i Vanja Lisak, nositelj programa bilo je Hrvatsko društvo skladatelja uz organizacijsku pomoć Cantusa d.o.o.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

N akon gotovo cjelodnevnog putovanja au-tobusom od Beča do Opati-je, uspjelo mi je

8. studenoga stići na večernji kon-cert Zagrebačkih solista. Dakle, propustila sam svečano otvorenje sa Zborom HRT–a pod ravnanjem šefa–dirigenta Tončija Bilića, a ni-sam stigla čuti ni naše pijanističke veterane Pavicu Gvozdić i Vladimi-ra Krpana. Pa ipak, dvodnevni se boravak u Opatiji itekako isplatio jer je bilo moguće doživjeti nastupe Zagrebačkih solista, sjajnog jazz sastava Borne Šercara, Zagrebač-kog kvarteta, biti na izvedbi opere Svijetleći grad Ive Lhotke Kalinskog u HNK–u Ivana pl. Zajca u Rijeci te čuti nadahnute džezističke impro-vizacije našeg uglednog pijanista Matije Dedića. Doista, za 50. Glaz-benu tribinu Opatija, koju su kao jubilarni događaj umjetnički osmi-slili Silvio Foretić i Vanja Lisak, čiji je nositelj programa bilo Hrvatsko društvo skladatelja uz organizacij-sku pomoć Cantusa d.o.o., pripre-mljeni su vrijedni koncertni projekti i jedan glazbeno–scenski, u čijem je središtu bilo isključivo stvaralaštvo eminentnih hrvatskih skladatelja.

Retrospektiva stvaralaštva

Pola stoljeća susreta skladatelja, muzikologa, izvođača, studenata, glazbenih kritičara i inih za suvre-menu glazbu zainteresiranih sluša-telja respektabilno je razdoblje. Ne-

što starijima u dobrom su sjećanju događanja iz vremena kada je Tri-bina u Opatiji još imala jugoslaven-ski predznak i kada su se oko nje okupljali glazbeni djelatnici s cijelog područja bivše Jugoslavije. S tim je pobudama sjećanja u programskoj knjižici 50. Glazbene tribine Opati-ja zacijelo i tiskan Pozdravni govor sudionicima 1. Jugoslavenske mu-zičke tribine, Opatija, 1964. godine, iz pera Branimira Sakača. Raspa-

dom nekadašnje višenacionalne države nestala je i potreba da se na hrvatskom terenu, u biseru hrvat-skog turizma, susrećemo s glaz-benim predstavnicima iz drugih, danas kao i Republika Hrvatska samostalnih država. Dakako, treba imati na umu i tribine koje su održa-vane u Puli, ali povratkom u Opati-ju još se znakovitije ustanovila kon-centriranost na hrvatsko glazbeno stvaralaštvo i na hrvatske soliste i ansamble. Upravo je u tom smislu,

a i kao svojevrsna retrospektiva hr-vatskog glazbenog stvaralaštva u proteklih pedeset godina, ovogo-dišnja jubilarna 50. Glazbena tri-bina Opatija okupila skladateljska imena čije stvaralaštvo obilježava drugu polovicu 20. stoljeća. Jed-nako su tako pozvani i solisti i an-sambli čija je dugovječnost najbolje jamstvo za vrhunsku kvalitetu hr-vatskog izvođačkog umijeća u tom razdoblju.

Polet mladog duha

Program koncerta Zagrebačkih solista znakovito je dakle obuhvatio skladbe Krešimira Fribeca i Stan-ka Horvata, doajena hrvatske glaz-be 20. stoljeća koji više nisu živi, Ive Maleca, hrvatske »perjanice« na svjetskom planu, i Srđana De-dića, autora koji potvrđuje najbolje tradicije hrvatskog skladateljstva, budući da je kompoziciju diplomi-rao 1989. godine u razredu Stan-ka Horvata na Muzičkoj akademi-

ji u Zagrebu. Fribecov Lamento za gudače iz 1967. godine, skladba koju su Zagrebački solisti praizveli 1969. na MBZ–u i iste godine izve-li na Tribini u Opatiji, antologijski je primjer hrvatskog avangardističkog promišljanja na putu emancipacije zvukovnosti gudača i slobodnog tretiranja njihovih tehničkih danosti. Daljnje kretanje prema »bogatstvu zvukovne posvudnosti«, prema koncentriranoj disciplini ovladava-nja svijetlim i tamnim stranama gustih namaza gudačke volumi-noznosti predstavlja samo godinu dana mlađa, dakle iz 1968. godine, Malecova Lumina za dvanaest gu-dača i magnetofonsku vrpcu, koju smo čuli nakon Horvatovih Četiriju stavaka za gudače, nastalih 1959. godine. U tom je slijedu naime upravo Horvatova glazba bila ot-klon prema optimističnijem zvuča-nju, kao iskaz opijenosti zvukom s više samozatajnosti. I na kraju De-dićev Concerto grosso za gudače iz 1986. godine, pokretljivost i polet mladoga duha koji spaja udaljene svjetove i donosi glazbu barokne motoričnosti i melodijske inventiv-

nosti. Zagrebački solisti iskazali su se kao vrsni interpreti i njihove su izvedbe u cijelosti odgovarale za-htjevima odabranih partitura.

Muzikalna nadgradnja

Noćni termin s Jazzianom Croa-ticom Borne Šercara, sastavom u kojemu sudjeluju Vojkan Jocić, saksofon, Zvjezdan Ružić, glasovir, Tihomir Hojsak, kontrabas i Borna Šercar, bubnjevi, na vrlo je duhovit način odao počast 200. obljetnica-

ma rođenja Giuseppea Verdija i Richar-da Wagnera te se doista moglo uživa-ti u sjajnim improvizacijama na dobro poznate operne teme. Ugodu je do-nijela i džezistička obrada teme Bersi-nih Sunčanih polja i završno Šercarovo Kolo, pa je to u cijelosti bio nastup ko-jim su glazbenici potvrdili svoju visoku tehničku i nadahnutu improvizacijsku spremnost.

Zagrebački kvartet odlučio se iz svo-jeg bogatog repertoara hrvatske glaz-be izvesti Doppio (1968.) Branimira Sa-kača, Song (1981.) Igora Kuljerića, Gu-dački kvartet (1990.) Frane Paraća i Zaboravljene muzike (1981.) Dubravka Detonija. Dakle, skladbe koje od Sa-kačeve »zvukovne prostornosti«, pre-ko Kuljerićeva »tragalaštva za sofisti-ciranim oblikom europske tradicije« i Paraćevih »intimno proživljenih medi-tacija« do Detonijeve »pregršti neurotič-no ispremiješanih odlomaka« otkrivaju kontinuitet bavljenja gudačkim kvarte-tom kao mogućnošću, kao što je jed-nom rečeno, »razgovora četiriju inte-ligentnih osoba«. Doista, našim skla-dateljima ne manjka invencije, promi-šljenosti i svježih ideja i njihova glazba obiluje bogatom razrađenošću koju su violinisti Sergej Evseev i Davor Philips, violist Hrvoje Philips i violončelist Mar-tin Jordan iznosili preciznim poštiva-njem zapisa, ali i primjernom dozom glazbeničkog razumijevanja i potrebne muzikalne nadgradnje. Tako se svako od izvedenih djela ističe kao svojevrsni, uvriježeno rečeno, antologijski primje-rak vrste i dokaz razvijene tradicije gu-dačkih kvarteta u hrvatskoj glazbi.

Igra apsurda

Stota obljetnica rođenja Ive Lhotke Ka-linskog bila je svakako dobar povod da se izradi suvremena rekonstrukcija nje-gove »muzičke farse zatočenika apsur-da«, kako stoji u podnaslovu njegove jednočine opere Svijetleći grad. Stan-ko Juzbašić izradio je rekonstrukciju partiture djela koje je bilo praizvede-no 1967. godine u HNK–u u Zagrebu, a suvremena je izvedba osigurana u koprodukciji HDS–a, Glazbene tribine Opatija, HNK–a Ivana pl. Zajca Rijeka i Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu — Teatar &TD, sve na inici-jativu mezzosopranistice Nataše An-toniazzo. Izvedbu 9. studenoga reda-teljski je pripremila Saša Broz, likovno rješenje scenografije dao je Borna Šer-car, kostime je osmislila Manuela Pa-ladin Šabanović, koreograf je bio Ro-nald Savković, oblikovatelj svjetla Pre-drag Potočnjak, a izvedbom je ravnala Nada Matošević Orešković. Prvi susret s glazbom Svijetlećeg grada u prvi plan najviše stavlja orkestralni dio, vrlo gu-sta i harmonijski slobodna orkestralna rješenja nerijetko vrlo suptilne zvukov-nosti, na koja se glasovi solista nastav-ljaju pomalo kao »strana tijela«, kao že-ljena »igra apsurda« čiji je parlando (li-breto Petar Šegedin) teško prohodan i ne uvijek razumljiv. U tome su glavni solisti: bariton Robert Kolar (Jaki), tenor Sergej Kiselev (Mršavi) i mezzosoprani-stica Nataša Antoniazzo (Žena u žutoj haljini) s dosta napora nadglasavali or-kestar i jedino je u tome uspješan bio Robert Kolar. Sadržaj je gotovo ma-nje važan, pa je redateljica Saša Broz nedvojbeno bila pred dosta teškim za-datkom. Pa ipak, zahvaljujući veselim bojama i oblicima kostima, Šercarovoj dobro smišljenoj scenografiji i razigra-

nim zboristima, cijela igra postaje za-bavna i lako gledljiva. Teško je vjerova-ti da će Svijetleći grad postati reperto-arna predstava, možda u kombinaci-ji s još nekom od Lhotkinih jednočin-ki, ali predstavu ponuđenu pratiteljima 50. Glazbene tribine Opatija moguće je ocijeniti uspješnom, i to upravo zbog dobro ostvarenog vizualnog i orkestral-nog dijela, a bilo je i pohvalno sjetiti se skladatelja koji nije prezao pred izazovi-ma glazbene scene.

Kako dalje?

U velikom gledalištu riječke Opere u noćnom je terminu nastupio jazz pija-nist Matija Dedić, čije je jednosatno mu-ziciranje djelovalo vrlo smirujuće, inven-tivno u obradama i tehničkoj realizaciji. Time je 50. Glazbena tribina Opatija, spo-jivši različite glazbene žanrove, okupivši vr-sne glazbenike i pred-stavivši vrijedna djela hrvatske glazbe dru-ge polovice 20. stolje-ća na pohvalan način ispunila svoju slavlje-ničku godinu. Daka-ko, a to je pitanje bilo postavljeno i u sklo-pu popratnih Povije-snih videoteka koje su vodili muzikolozi Se-adeta Midžić i Nikša Gligo, ostaje otvore-no pitanje kako dalje. Ako smo iskustveno na ovogodišnjoj Tribini utvrdili gradivo o stva-ralaštvu hrvatskih skla-

datelja od kojih mnogi više i nisu među nama, možda će iduće godine više po-zornosti biti posvećeno mlađima?

Ako smo iskustveno na ovogodišnjoj Tribini utvrdili

gradivo o stvaralaštvu hrvatskih skladatelja, od kojih mnogi više i nisu među nama, možda će iduće godine više pozornosti biti posvećeno mlađima.

Papandopulu u spomen

S vake se godine opa-tijska Tribina održava u podnožju brijega na kojemu počiva jedan od najvećih hrvatskih skladatelja 20. stolje-

ća. Sudionici Tribine slobodno vrije-me uglavnom provode u šetnjama uz more i gotovo da se nitko ne zaputi na grob Borisa Papandopula. I ove bi go-dine bilo tako da nismo u Povijesnoj videoteci, što su je priredili Seadeta Midžić i Nikša Gligo, vidjeli emisiju iz 1991. godine. U njoj, između ostalog,

Seadeta Midžić govori pokraj groba u koji je tek desetak dana prije po-kopan Papandopulo. To je ponukalo muzikološki dvojac — Marijanu Pintar i mene — da odemo na njegov grob.

No potraga za točnom lokacijom nije bila jednostavna. Pitale smo stariju ge-neraciju sudionika Tribine, ali nitko nije znao odgovor. Srećom, postoje oni koji uvijek sve znaju — recepcionari.

Nakon što nam je ljubazni re-cepcionar ho-tela Imperijal objasnio pozici-ju Papandopu-lova groba na opatijskom gro-blju, bez pro-blema smo ga pronašle; nalazi se u polju lijevo od kapelice, u četvrtom redu, odmah uz put.

S velikim poštovanjem zapalile smo jedinu svijeću koju smo mogle te kiš-ne nedjelje kupiti u Opatiji i posvetile je svima koji dijele posljednje počivalište uz Papandopula: pjevačicama Maji Strozzi–Pečić i Jani Pulevi, Borisovoj majci te supruzi, kao i Maji Papando-pulo, koja se strastvenom predanošću skrbila za očev opus. Posjet prekra-snom groblju, koje posve odražava otmjeni stil Opatije, nadahnuo nas je na promišljanje o tome čuvamo li u dovoljnoj mjeri spomen na naše naj-zaslužnije glazbenike. Istina je, Tribina služi prije svega da se čuje glazba i da se o njoj raspravlja, ali odavanje poča-sti Papandopulu moglo bi joj dati novu dimenziju. (Nada Bezić)

Posljednje počivalište Borisa Papandopula na opatijskome groblju

Izložba »Šetnja kroz prošlih 50« autorice Petre Pavić postavljena je u Vili Angiolini

Matija Dedić održao je recital neposredno nakon premijere opere Svijetleći grad na sceni HNK–a u Rijeci, u scenografskom rješenju kolege Borne Šercara

Povijesnu videoteku pripremili su dr. sc. Nikša Gligo i Seadeta Midžić, uz potporu Marije Sarage

Zagrebački solisti i Zoran Juranić

14 15

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

A U T O R S K I K O N C E R T I č L A N O V A H D S – a

Dvorana Hrvatskog društva skladatelja, 17. listopada 2013.

Cvijet šaronskiAutorski koncert splitske skladateljice Olje Jelaske

A U T O R S K I K O N C E R T I č L A N O V A H D S – a

Trideset godina djelovanja Tomislava Uhlika, 13. listopada 2013. u Studiju Bajsić HRT–a

Obljetnica uz tamburašePred brojnim posjetiteljima, uz prijatelje i goste, i na pozornici i u publici, Uhlik je na svojem slavljeničkom koncertu nastupio u dvostrukoj ulozi — kao autor i kao dirigent. Piše: Đurđa Otržan

U prostorijama Hr-vatskog društva skladatelja, ta-koreći u kućnom sk ladate l j skom prostoru, održan je

u večernjim sati-ma 17. listopada skroman ali in-tenzivan nastup troje hrvatskih glazbenika koji su predstavili mali niz sklad-bi Olje Jelaske, povezanih ima-ginacijom Medi-terana i njegovih sjevernih i južnih obala. Auto-ru je dovoljno da stvori djelo i nakon njega neko novo, ali i djela trebaju biti predstav l jena drugima, izve-dena javno i u širem auditoriju, i to iz niza razlo-

ga od kojih je m o ž d a

nama ipak najvažniji onaj da znamo što

i kako rade naši suvremenici. Da ih bolje upo-znajemo i time obogaćujemo i njihov i vlastiti

profesionalni život. Briga za takvu vrstu pred-s tav l j an j a novih ili skorašnjih skladbi na-ših autora postoji, i

takve se pri-redbe događa-ju, ali autorima

p r e d s t o j i m u -

čan put do ostvarenja izvedbi i svaki je takav pokušaj i dobrodošao i zanimljiv.

Liričarka i kantilenistica

Večer na kojoj je Olja Jelaska (1967.) predstavila svoje četiri skladbe naslov-ljena je Cvijet šaronski, usmjeravajući naša očekivanja prema pradavnim, bi-blijskim ozračjima. Tako je podsjetila na svojedobno iznenađenje kad je i Mar-ko Ruždjak, njezin profesor kompozici-je izvodio skladbu Tvoj i moj Libanon na Muzičkom biennalu Zagreb, na stihove Halila Džubrana. Time se dogodila lije-pa podudarnost: mlada skladateljica u svojem je učitelju našla maštu i kapa-citet da slijedi i razvija svoja nagnuća. I sama Mediteranka, Olja Jelaska već se više puta dokazala kao liričarka i kan-tilenistica. Vjerojatno bi Hatze da je živ bio sklon takvom izričaju koji se, iako modernistički, pouzdaje u melodijski ti-jek i pjev. Ili pak Ivo Parać u svojem in-strumentalnom komornom opusu koji je uvijek u prozračnom tkivu bio sebi

dostatan, pomalo izvan konteksta epohe i vremena nastanka.

Trio u kadenzi

Tim skladbama pripadaju Lahor blagi i tri pjesme Cvijet šaronski na stihove iz Pjesme nad pjesmama i biblijskih pje-sama, dok je međuskladba Miris cedra libanonskog, predstavljena prvi put jav-no u izvedbi pijanistice Srebrenke Po-ljak, snažno upotpunila taj patinirani okvir solo pjesme koja je ozbiljna poput lieda i meka poput canzone. Davorka Horvat je sopranistica koja osjeća me-lodiku i poruku pjesme pa je njezina izvedba bila odlično donesena, prem-da je možda manjkalo uvježbanosti u pripremi zajedničkog muziciranja, po-sebice kad je u pitanju bio trio u kaden-zi (Cvijet šaronski je pisan za sopran, klarinet i klavir).

Na putu za Sion za klavir solo je sklad-ba koju bismo rado čuli s repertoara naših pijanista kako bi zaživjela u razli-čitim doživljajnim i stilskim opredjeljenji-ma. Nosi naboj koji bi se moglo više-struko iskoristiti, gotovo da bi se i jazz–pijanisti mogli u njoj ogledati.

Takav mini koncert autorskog tipa od-ličan je model koji bismo rado i češće viđali i slušali u skladateljskom »kuć-nom« prostoru u Berislavićevoj ulici. Jer kad bi se našlo više onih koji bi pomogli skladateljima da nose svoje breme izo-lacije i tišine, glazba bi bila bliža publici i glazbenim stručnjacima, a time bi i su-stvarala vlastiti kontekst.

Piše: Ana Vidić

O n je autor koji svoju glazbu radi s lako-ćom, kao dirigent izvodi je ležerno, ali sa strašću. Tomislav Uhlik — skladatelj,

dirigent, aranžer, profesor na Akade-miji u Zagrebu i dugogodišnji suradnik i veliki prijatelj našega orkestra. Tim je ri-ječima maestro Siniša Leopold otvorio autorski koncert Tomislava Uhlika 13. listopada 2013., ujedno i prvi u novoj sezoni Tamburaškog orkestra HRT–a u Studiju Zvonimir Bajsić na HRT–u. Pred brojnim posjetiteljima, uz prijatelje i go-ste, i na pozornici i u publici, Tomislav Uhlik, na svojem slavljeničkom koncer-tu nastupio je u dvostrukoj ulozi — kao autor i kao dirigent. Osim Tamburaš-kog orkestra HRT–a s kojim surađuje više od dvadeset godina, za izvedbu izabranog programa — mahom sklad-bi koje se temelje na tradiciji, folklornoj i umjetničkoj — izabrao je nekolicinu vrsnih umjetnika za koje ga osim su-radnje veže i prijateljstvo: sopranisticu Lidiju Horvat Dunjko, baritona Mirosla-va Živkovića, violinista Antuna Stašića, klarinetista Brunu Philippa te članove Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO — ansambla u kojem je i počeo glazbeničku karijeru.

Osim u LADU, Tomislav Uhlik djelovao je i u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, gostovao u HNK–u u Zagre-bu i Osijeku, vodio Mješoviti pjevački zbor Lira, te povremeno ravnao i Sim-fonijskim orkestrima HRT–a te OSRH–a. Uz to, redoviti je profesor na Odsjeku za glazbenu kulturu Muzičke akademi-je u Zagrebu. U njegovu je opusu više

od stotinu djela za razne ansamble, od amaterskih zborova, tamburaških i har-monikaških orkestara, preko komornih sastava, sve do simfonijskog i simfonij-skog puhačkog orkestra, s posebnim naglaskom na folklorne utjecaje. Po-sezanje u raznolike izvore nadahnuća bilo je tako vidljivo u skladbama slav-ljeničkog programa, kao što su Život

na sjeveru, Neozbiljne varijacije, Tartu-fada, Kač, Poslijepodne jednog Straus-sa, Kvintarijada, Randevu sa šjor’ Ivom, Vse se okreče, Cucek, Lijepoj našoj, Zadnja popevka i Svatovska koleda. Našlo se mjesta i za praizvedbe dvi-ju novih skladbi: Valcer za tamburaški orkestar, te Koncertni stavak za violinu, klarinet i tambure.

Tomislav Fačini sve češće sklada

O sim što je ravnao programom drugog ovosezonskog koncerta u ciklusu Sfumato Zbora HRT–a, 19. studenoga 2013. u Muzeju Mimara, Tomislav Fačini napisao je za tu prigodu i novo djelo, i to upravo na poticaj Zbora HRT–a. Iskusan dirigent raznolikih interesa te dokaza-ni tumač ranog i suvremenog vokalnog repertoara, što se u posljednje vrijeme na najbolji na-čin očituje u domaćim i međunarodnim uspjesima vokalnog ansambla Antiphonus u kojem sudjeluje i kao izvođač i kao umjetnički voditelj, Tomislav Fačini znalački prepoznaje i kreira

vokalne doživljaje. Pridruživši tim vještinama i one vrsnog aranžera i skladatelja, u mješovitom sastavu Zbora HRT–a prepoznao je idealnog tumača svoje nove skladbe — uglazbljenja marijanske himne Ave maris stella (Zdravo zvijezdo mora). Tekst himne, uvršten u Božanski časoslov, spaja litanijske zazive i molbe oblikovane u sedam strofa s po četiri stiha i 24 sloga, a svojom ritmičnošću i skladom, ali i osobitim sadržajem, tijekom povijesti pokazao se kao izuzetno inspirativan predložak za uglazbljivanje. Iako se kao gregorijanski napjev himna pjevala na nekoliko različitih melodija, jedna među njima postala je dio Rimskog obreda i kao takva čest temelj niza skladbi, pa tako i dio Fačinijeva uglazbljenja. Spajanjem povijesnog naslijeđa himne Ave maris stella i njezinih manifestacija u hrvatskoj sakralnoj tradiciji, skladba se, kako je sam autor ukazao, temelji na responzori-jalnom ili pak propletenom sljubljivanju gregorijanskog korala i dvije teme koje predstavljaju kvarnerski, odnosno dalmatinski tip glagoljaškog pjevanja, uz citat napjeva Zdravo morska zvizdo mila s Bola na Braču. Aludirajući na specifičnu hrvatsku crkvenu povijest, Tomislav Fačini hrvatski je zborski repertoar obogatio skladbom osobita suzvučja, prepoznatljiva na lokalnoj razini i komunikativna u širim okvirima. (AV)

Takav mini koncert autorskog tipa odličan je model koji

bismo rado i češće viđali i slušali u skladateljskom »kućnom« prostoru u Berislavićevoj ulici.

Tomislav Uhlik i Tamburaški orkestar HRT–a uz goste u Studiju Bajsić

Olja Jelaska zahvalna publici i prijateljima: Srebrenki Poljak, Davorki Horvat i Danijelu Martinoviću

ANTE

TO

PIć

ANTE

TO

PIć

16 17

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

A U T O R S K I K O N C E R T I č L A N O V A H D S – a

Uz autorski koncert Srećka Bradića u povodu 50. rođendana, održan u Muzeju Mimara u Zagrebu, 6. studenoga 2013.

Nenametljivo nadmetanjeGlazbena građa pojedinačnih »nadmetajućih« dionica za supstancijalnost je zvukovnog identiteta Bradićevih skladbi jednako bitna kao i »sveukupnost« tih dionica — pri čemu je »sveukupnost« neupitno veća od zbroja sastavnica

Piše: Trpimir Matasović

S ad već tradicija Hrvat-skog društva skladatelja da u suradnji s Cantu-som priređuje obljet-ničke koncerte u čast svojih članova, dvosjekli

je mač. S jedne strane, tako se u sre-dište pozornosti stavljaju pojedini skla-dateljski opusi, koje unutar standardne koncertne produkcije nije moguće sagledati u njihovoj ako već ne cjelini, onda barem u reprezentativnom pre-sjeku. Nasuprot tome, takvi koncerti su svojevrsna jednokratna »getoizacija«, pa i (pozitivna?) »diskriminacija«, koja ponekad može nanijeti više štete nego koristi. K tome, s obzirom na logistič-ke i/ili financijske danosti, spomenuti reprezentativni presjek često ostaje

željenim ali neostvarivim idealom, koji se, suočen s (iz)vanjskim uvjetovano-stima, na kraju svede na izbor (često sve samo ne reprezentativan) djela koja je u danom trenutku moguće izvesti s raspoloživim (čak ne nužno i raspolo-ženim) izvodilačkim snagama.

Stazis osobnoga stila

Sve to, naravno, vrijedi i za koncert održan 6. studenoga 2013. u zagre-bačkom Muzeju Mimara u povodu pe-desetog rođendana skladatelja Srećka Bradića. Srećom (svjesnom ili nesvje-snom), pronicavošću priređivača i/ili skladatelja, navedene zamke u ovom su konkretnom slučaju ipak donekle izbjegnute. Jer, ako bismo i mogli reći (premda bi se i o tome dalo raspravljati) da su u Bradićevu opusu »najreprezen-tativnije« orkestralne skladbe, njegova su komorna djela (pa i ona predstav-ljena ovom prigodom) ipak svojevrsni »komprimirani« (možda čak i »sublimi-rani«) paradigmatski primjeri njegove skladateljske estetike.

Tu je estetiku u uvodnom tekstu u pro-gramskoj knjižici koncerta akademik Nikša Gligo sažeo u rečenici: Osobni stil u Bradićevoj glazbi određen je nje-govim specifičnim poimanjem i treti-ranjem zvuka, funkcionalizacijom toga zvuka (koncertantnim ili kvazi koncer-tantnim) nadmetanjem. Ovdje je po-trebno usredotočiti se na dva elemen-ta: »osobnost« i »(kvazi)koncertantnu funkcionalizaciju zvuka«.

Bradićeva skladateljska »osobnost« uvjetovana je primarno — ne i isključi-vo — dvama elementima. Prvi je činjenica da je skla-dateljski put počeo rela-tivno kasno; zato je na po-četku — s obzirom na već formiranu osobnu »osob-nost« — i ona skladatelj-ska u osnovnim naznaka-ma također bila već for-mirana, stoga je i cijeli nje-gov opus u osnovnim cr-tama (ali ne i u detaljima!) primjer svojevrsnog stva-ralačkog stazisa. Drugi je element — studij u klasi Stanka Horvata, od koje-ga je Bradić (kao i većina

Horvatovih studenata) bašti-

nio ne samo temeljit skladateljski zanat nego i sklonost elementima (glazbenim i izvanglazbenim) koji se nalaze na pola puta između »tradicije« i »avangarde«, oprimjerene poglavito u opusima au-tora takozvane poljske škole. Nipošto ne treba, na »osobnoj« razini, zanema-riti i podatak (razvidan iz u program-skoj knjižici objavljenog popisa Bradi-ćevih djela) da autor stvara primarno iz umjetničke potrebe, pa tako između pojedinih opusa postoje čak i višego-dišnje lakune, nasuprot nekim produk-tivnijim fazama.

(Kvazi)koncertantnost

Kad je pak riječ o »funkcionaliziciji zvu-ka (koncertantnim ili kvazi koncertan-tnim) nadmetanjem«, riječ je uistinu o okosnici Bradićeva skladateljskog ru-kopisa, premda valja odmah napome-nuti kako se ta »(kvazi)koncertantnost« pojavljuje u različitim i raznolikim oblici-ma. Među djelima izvedenima na jubi-larnom koncertu, to je najočitije (i »naj-doslovnije«) provedeno u Šestom za-grebačkom koncertu — Concertu da chiesa, skladbi koja jest obilježena »koncertantnošću« baroknoga tipa, ali uz niz znakovitih odmaka. Stoga je, u smislu Bradićeva odnosa prema »kon-certantnosti«, na jubilarnom koncertu reprezentativnija praizvedena Sinfoni-etta za gudače. U njoj, naime, nisu us-postavljeni hijerarhijski odnosi između »solista« (u jednini ili množini) i »ansam-bla«, nego je riječ o svojevrsnom »sku-pnom nadmetanju«, u kojem je glazbe-

na građa pojedinačnih »nadmetajućih« dionica za supstancijalnost zvukovnog identiteta skladbe jednako bitna kao i »sveukupnost« tih dionica — pri čemu je »sveukupnost« neupitno veća od zbroja svojih sastavnica.

Na zvukovno »manjem« planu, isto vrijedi za (također ovom prilikom pra-izvedene) dvije Etide za klavir, u koji-ma su »melodije« izložene »napadi-ma« i »ometanjima« tek naizgled ne-supstancijalne glazbene građe. Bît tih djela, međutim, proizlazi upravo iz tog »nadmetanja« u kojem prividno primar-na glazbena građa novi identitet prona-lazi upravo u sukobu sa »sporednim« sadržajima.

Suradnja u iskrenosti

Na jubilarnom koncertu Srećka Bradi-ća izvedene su i tri njegove pjesme (od kojih je jedna i praizvedena) koje su na-izgled u proturječju s dosad izrečenim tezama o »koncertantnom« karakteru Bradićeva skladateljstva. Pa ipak, ako i nema izravnog »nadmetanja«, očito je supostojanje različitih slojeva glazbe-nih i izvanglazbenih sadržaja. Odabra-ni pjesnički tekstovi Željka Grabarevića i Rabîndranâtha Tagorea nisu uglaz-bljeni »deskriptivno« — umjesto toga, glazbom se »oslikava« općenita »ugo-đajnost« cjeline, bez potrebe za »reagi-ranjem« na pojedine trenutke u teksto-vima. U sâmoj pak glazbi, protok vokal-ne dionice kao da se razvija posve ne-ovisno o glasovirskoj — glas i glasovir

Ako bismo i mogli reći da su u Bradićevu opusu

»najreprezentativnije« orkestralne skladbe, njegova su komorna djela ipak svojevrsni »komprimirani« paradigmatski primjeri njegove skladateljske estetike

glazbeno žive u svijetu vlastitih idioma, pa bi se gotovo moglo zamisliti da je ri-ječ o dvjema različitim skladbama (do-duše, istog izvanglazbenog nadahnu-ća) koje su »slučajno« izvedene simul-tano, a ne konsekutivno. Ali, ponovno, i ovdje je riječ o »sveukupnosti« koja je veća od zbroja svojih sastavnica.

A kad je riječ o temeljnim sastavnica-ma Bradićeve glazbe, svakako treba spomenuti i interprete. Bradić, naime, često sklada za točno određene stalne suradnike — troje među njima pritom su (po-malo, ali ne previše pretjerano rečeno) njegove trajne »muze« — pijanisti Lana Bradić i Damir Gregurić te sopranistica Martina Zadro (redoslijed je abecedni, ne hijerarhijski). Toj skupini sva-kako valja pridodati i, također na ovom koncertu prisutne, Za-grebačke soliste, ansambl s ko-jim je Bradić višekratno kvalitet-no surađivao, kao i bas–barito-na Giorgia Suriana koji je dosad rijetko izvodio suvremenu glazbu. I upravo na toj razini umjetničke bliskosti skladate-

lja i interpreta, treba potražiti još jedan ključ za (iš)čit(av)anje umjetničke osob-nosti toga autora. Ako mu je, naime, sâmom najvažnije da se njegova glaz-ba doživi kao »iskrena«, onda je nužno da ta iskrenost bude posredovana jed-nako iskrenim interpretima. A Srećko Bradić ima sreću da ima upravo takve interprete.

Giorgio Surian i Lana Bradić

Zagrebački solisti

Srećko Bradić i Damir Gregurić — legendarni tandem

Srećko Bradić s plaketom Nagrade HDS–a Boris Papandopulo

Sestre Martina Zadro i Lana Bradić

18 19

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

A U T O R S K I K O N C E R T I č L A N O V A H D S – a

Koncert uz 60. rođendan Zlatka Tanodija, 19. studenoga 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog

Piše: Jagoda Martinčević

Z latko Tanodi, skla-datelj, pedagog, urednik, producent, aranžer... obilježio je 60. rođendan kon-certom primijenjene

i elektroničke glazbe 19. studeno-ga u Malom Lisinskom u organiza-ciji Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa d.o.o. Uz prigodnu riječ glavnog tajnika Društva Antuna Tomislava Šabana koji je, među ostalim, pročitao i čestitku pred-sjednika Republike Ive Josipovića, svečanost je, osim dakako sadrža-ja, obilježila i brojna mlada publika. Takav odaziv čini mi se znakovitim jer su mladi i mlađi očito znali kamo su došli i što mogu očekivati, po-gotovo zato što Zlatko Tanodi slovi kao jedan od najomiljenijih profeso-ra Muzičke akademije u Zagrebu. Onima koji pak nisu studenti (da-našnji ili bivši), Tanodi je znan kao jedan od najsvestranijih hrvatskih glazbenika koji skladateljski opus niže već puna četiri desetljeća, a onaj izvođački datira i nekoliko godina prije. Danas se Zlatka Ta-

nodija možda najviše percipira kao jednog od vodećih autora elektro-ničke glazbe, no njegovo je stvara-laštvo jedno od najraznovrsnijih u suvremenoj hrvatskoj glazbi i seže od solističke, komorne i orkestralne klasične i jazz glazbe, do vokalne, vokalno–instrumentalne, mjuzikla, kazališne i filmske do glazbe za dječje radioigre. U brojkama to je doista velik opus koji broji više od stotinu skladbi te gotovo dvostruko više aranžmana. Impresivno!

Neuobičajeni počeci

A počelo je dosta neuobičajeno, svirkom u vokalno–instrumental-nom sastavu Fantomi još 1968. godine, potom utemeljenjem jazz grupe Opus X 1974., sudjelova-njem u mnogim drugim sastavi-ma kao i suradnjom s ansamblom ACEZANTEZ. Tanodijev životopis navodi da su mu učitelji bili prof. Margita Matz (glasovir u srednjoj glazbenoj školi) i prof. Milo Cipra (kompozicija na Muzičkoj akademi-ji). Elektroničke instrumente, kako sam ističe, otkrivao je u zabavnoj i jazz glazbi, najprije električni klavir, a potom orgulje i sintetizator. Sva

stečena znanja, ali i iskustva, pre-pliću se kroz njegov opus gotovo naizmjence pa je tako moguće za-mijetiti kako je u kronološkom popi-su djela kao prvo navedena Klasič-na tema iz 1973. godine s primjed-bom elektronika, da bi uslijedilo nekoliko klasičnih skladbi koje nisu izvedene. U nastavku popisa pre-pliću se Tanodijevi najrazličitiji au-torski interesi u kojima će uz ostalo biti zastupljena i pop–glazba, šan-sona, zabavna pjesma, ali i Himna policije iz 1992. godine!

Komunikativna informacija

Već je iz popisa skladbi razvidna Tanodijeva ekstrovertirana znatiže-lja spram različitosti žanrova i njiho-vih karakteristika, a nju je bilo mo-guće prepoznati i u odabiru raspo-reda za slavljenički koncert. Kao rijetko kada u takvim prigodama, koncert se učinio čak i prekratkim, nipošto kao retrospektiva ili presjek stvaralaštva, tek kao izvanredno komunikativna informacija o auto-ru koji zavređuje češće pojavljiva-nje na našim koncertnim podijima.

Dramaturški odlično posložen ras-

Onima koji nisu studenti (današnji ili bivši), Tanodi je znan kao jedan

od najsvestranijih hrvatskih glazbenika koji skladateljski opus niže već puna četiri desetljeća.

Glazba bez publike ne postojiUz projekcije ulomaka filma Četverored i rock–ope-re Crna kraljica, autorovu glazbu izvodili su i »živi« interpreti na sceni: plesačica Aleksandra Mišić, bas–klarinetist Ratko Vojtek, pijanistica Katarina Krpan i sopranistica Lidija Horvat.

pored počeo je s glazbenom scenom i filmskom glazbom iz koje je odabra-na snažna i dramatična glazba iz ne-pravedno marginaliziranog filma Če-tverored redatelja Jakova Sedlara. S istim redateljem skladatelj je surađi-vao i u stvaranju dramskih predstava Krađa Marijina kipa i Macbeth u Hr-vatskom narodnom kazalištu, od ko-jih je glazba za Shakespearovu krva-vu dramu svakako jedna od najdoj-mljivijih u hrvatskom kazalištu novijeg doba.

Videofragmenti iz glazbene legende Crna kraljica iz 1994. godine prisjetili su na vremena kada je kazalište Ko-medija ispisivalo nove stranice svo-jeg glazbenog repertoara. Puna dva desetljeća nakon Gubec–bega, pra-izvedena je u Velikom Lisinskom Ta-nodijeva Crna kraljica na libreto i u re-žiji Ivice Krajača. Nije ponovila uspjeh Gupca (kao što se to nije dogodilo ni s Gričkom vješticom koja je praizve-dena u međuvremenu), no bilo bi vri-jedno reinterpretirati je danas, možda ne tako spektakularno kao na pra-izvedbi, nego u nekom scenski ko-mornijem obliku, to više što novih dje-la toga žanra više nema te su u Ko-mediji zamijenjena inozemnim mj-uziklima i inim glazbeno–scenskim tvorbama. Uostalom, i muzikologinja dr. sc. Irena Paulus (KAZALIŠTE. hr., 21. travnja 2013.) ističe: Crnoj kraljici u devedesetima se najviše zamjera-lo da je nije izveo orkestar, no u ratno je vrijeme imati orkestar na sceni bilo financijski neizvedivo. S druge stra-ne, matrica koju je osmislio i realizirao skladatelj Tanodi idejno je vrlo zani-mljiva. Sada je to glazba koja više ne donosi rock–stvarnost, nego preno-si sasvim drukčiju i mnogo okrutniju stvarnost koja se metaforički preslika-la u staru legendu iz petnaestog sto-ljeća. Prvi dio te glazbeno–scenske prezentacije Tanodijeva opusa zavr-šen je ulomkom Albina sjećanja iz ne-izvedenog TV baleta Dom Bernarde Albe za koji je libreto, prema drami F. G. Lorce, napisala Ksenija Savin. Uz glazbu s vrpce nastupila je Aleksan-

dra Mišić, članica Zagrebačkog ple-snog ansambla u koreografiji Snježa-ne Abramović Milković.

Misa za mrtve

Toj bi skupini svakako valjalo pridoda-ti još i djelo kojim je koncert efektno okončan, a to je Requiem za sopran i Kymu iz 2007. godine. Najprije blaga reminiscencija, flashback citata izve-denih skladbi, a potom Misa za mr-tve, duboko osjećajna, čak potresna, u bogato nijansiranoj izvedbi sjajne Li-dije Horvat i koreografiji Mateje Pučko Petković. Talent za sceničnost u elek-troničkom ruhu Zlatka Tanodija neu-pitan je i snažan.

I napokon dvije skladbe za dva posve različita glazbala. Najprije Klavirske etide iz 2002. godine, tematski po-svećene pojedinim tehničkim zada-nostima koje je majstorski izvela Ka-tarina Krpan. Ponovno jedan drukčiji Tanodi, ovaj put u klasičnom ruhu, ali na izrazito autorski način.

I, dakako, Air za bas–klarinet i elek-troniku, uz neponovljivog Ratka Voj-teka koji je djelo i praizveo 1997. go-dine. Akustički instrument htio bi zvu-čati kao da je elektronički, a elektro-nički instrumenti bi što vjernije htjeli oponašati one akustike. No na kra-ju, sve su to titraji u zraku, ništa dru-go osim — air. Mogući su i drugi pu-tovi asocijacija (npr. gradnja, povijest, putovi novca itd.) komentira autor. Pa ako su mogući drugi putovi asocijaci-ja, Air sam doživjela kao igru, interak-ciju živog i neživog a uvijek radosnog i, što je najvažnije, silno komunikativ-nog. Zacijelo najbolje tumačenje misli koju je Zlatko Tanodi izrekao u tekstu S elektroničkom glazbom kasnimo 50 godina Dejane Marunović (Hrvat-sko slovo, 2001.):

Ako zvuk, po definiciji, podrazumijeva izvor zvuka, medij kojim se prenosi i do slušatelja, tada glazba bez publi-ke ne postoji.

Aleksandra Mišić, članica Zagrebačkog plesnog ansambla, izvela je ulomak skladateljeva TV baleta Dom Bernarde Albe

Katarina Krpan

Slavljenik za laptopom

Mnogi mladi došli su poduprijeti omiljenog profesora

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

20 21

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Slaveći svoj pedeseti rođendan, Sanja Drakulić

ga je uokvirila istinom i ljubavlju svetih riječi, poput kormilara koji želi jedino nove krajolike.

A U T O R S K I K O N C E R T I č L A N O V A H D S – a

Autorski koncert Sanje Drakulić u povodu 50. rođendana, održan 12. prosinca 2013. u HGZ–u

Kormilar polifonih monologaKoncert je u svakoj skladbi mijenjao i izvođače (više njih), vrste ansambala i orkestara, solista, instrumenata (klavir, orgulje, harfa, glasovi itd.), riječju, obilje koje je srećom programska knjižica sređeno ponudila za praćenje.

Piše: Đurđa Otržan

S pola godine zakaš-njenja, 12. prosinca u dvorani HGZ–a, skladateljica Sanja Drakulić proslavila je pedeseti rođendan,

svečanim koncertom uz obilje glazbe i brojne glazbenike.

Kako je usidrena u glazbi, živeći i ra-deći za svoju umjetnost, njezin je ži-

votni put istodobno i poetski životo-pis. Od pijanistice, učenice Pavice Gvozdić, do studentice, skladateljice, glazbene aktivistice, pedagoginje, stručne publicistice do svjetske put-nice spremne da prihvati nove ljude, sredine i iskustva.

Kapetanica broda

U knjižici objavljenoj u povodu sveča-nog koncerta, publika je mogla me-ditirati na raznovrstan i bogat opus prepun zanimljivih težnji, izbora glaz-bala i sastava, ansambala, literarnih afiniteta, budući da je objavljen i po-pis svih njezinih skladbi do sada, ti-skanih ili objavljenih na nosačima zvuka. Isto tako je tiskan i opis njezi-na rada, kao i detaljan program kon-certa koji je bio to važniji što je odu-darao od tipskih koncerata s jednim izvođačem ili nekoliko njih; ovaj je u svakoj skladbi mijenjao i izvođače

(više njih), vrste ansambala i orkesta-ra, solista, instrumenata (klavir, orgu-lje, harfa, glasovi itd.), riječju, obilje koje je srećom programska knjižica sređeno ponudila za praćenje.

No Sanja Drakulić nije čovjek admi-nistracije, upravo je najdalje od ne-čega što bi zaustavljalo, ukonačiva-lo ili katalogiziralo. Ona je kapetanica broda koji neprestano plovi i vidi, bira i budi nove krajolike. Po svojstvima i stilu potpuna ekspresionistica, u sta-nju je svaki novi vidik ponuditi izva-na, samim odabirom medija i glazbe-nom strukturom, tako da nema ne-istraženih unutarnjih pitanja. Preda-na strukturalnom jeziku, takva poeti-ka suglasna je s vizualnim i grafičkim umjetnostima, jer se svaka skladba Sanje Drakulić može poimati poput samosvojne zvukovne instalacije, a isto tako i primijeniti kao nadograd-nja nekoj suvremenoj likovnoj insta-laciji. Moguće je sklopiti prizor likov-ne izložbe u čijem prostoru odzvanja-ju snimke njezinih skladbi, posebice onih sa svečanog koncerta, recimo Sedmo nebo za orgulje solo (Eliza-beta Zalović).

Vokalni triptih

Koncert je otvorila dojmljiva skladba praizvedena 2008. u crkvi Sv. Franje u Puli, Ne budite ljubav moju (Zbor HRT–a, T. Bilić) i nastavila se još jed-nom zborskom a cappella skladbom Svet (Komorni zbor MA, J. Ostojić). Stihovne inspiracije, udaljene jedna od druge epohama i kulturnim sloje-vima, izviru iz moralnih korijena ljud-stva , a dolaze i primaju se lako, kao i razumijevanje kojim ih skladatelji-ca uglazbljuje. Od starog ka novom, mogli bismo naznačiti nastup trećeg zbora Zagrebačkih dječaka u sklad-bi Put, ali s istom vedrinom kormila-

ra koji pokazuje put kojim valja ići i koji sam zastupa.

Nakon tog vokalnog polifonog triptiha, s povremenim solima koji lebde ponad valova ostalih dionica, drugi dio prvog dijela koncerta pripao je instrumentima s tipkama, kao stalnom osloncu skla-dateljičina glazbenog mišljenja. Uvaže-na legenda hrvatskog pijanizma Pavica Gvozdić odsvirala je Sanjin Pleter, de-monstrirajući zreli uvid u klavirski za-pis skladbe i nijansirajući bogato i buj-no melodičko tkivo, tako da nije ostalo malo mogućnosti za neko kvalitativno „novo« čitanje skladbe, premda se ni-kada ne može nijedan zapis iscrpiti jed-nom izvedbom ma kako vrhunska bila, jer ona uvijek ostaje projekcija individu-alnog imaginativnog svijeta.

Spoj istoka i zapada

Nakon već spomenutog Sedmog neba za orgulje, skladbe koja je možda naj-bliža onome što bismo danas nazva-li modernim, prvi je dio koncerta okru-nila izvrsna izvedba skladbe United We Stand, Divided We Fall za dva klavira, Julije i Konstantina Krasnickog. U njoj je sažeta nit poetike Sanje Drakulić,

kada se iz jednog vala u drugi prenosi pokret-ljivost, a pronalazi nova dinamika kretanja, bilo ritmom, bilo gestikula-cijom ideje, putujemo s pouzdanjem kamo god nas vodi i odbacujući već viđeno, povodimo se za nadolazećim. Tu je i najvidljivija karakteristi-ka njezina stila da je na-rator, ma kako osamljen bio u monologu, okru-žen mnoštvom glasova koji se oko njega roje, u jarkim bojama, iskreno, bez ulagiva-nja, slažući se s naratorom ili odlaze-ći od njega. Spoj istočnog stila, s po-jedincem uronjenim u svijet oko sebe, i zapadnog stila s pojedincem koji se predstavlja svijetu oko sebe, čini Sanju Drakulić iznimnom ali i prepoznatljivom, bolje reći, zapamtljivom, u vrijeme nje-zina naraštaja kao skladateljice koja je mogla stvarati u razdoblju stvaralačke slobode koja nije ukalupljivala u stilove ili političke diktate, i skladateljice koja je u tu slobodu krenula punim jedrima.

Tri različita instrumentalna ansambla

ispunila su drugi dio večeri: tamburaš-ki, komorni i harmonikaški orkestar koji su latentno dali naslutiti i onaj dio opu-sa Sanje Drakulić za velike orkestre, od kojih ne mogu a da ne spomenem Kla-virski koncert Oaza za klavir i orkestar.

Tako smo čuli Idilu za tamburaški or-kestar na narodne stihove (KUD Gaj, K. Račić) sa solisticom Lidijom Horvat, Jabuku razdora, koncert za harfu i ko-morni ansambl (Ansambl Cantus, I. J. Skender) sa solisticom Dianom Grubi-šić ćiković, te Noli tangere za harmoni-kaški orkestar (OKUD Istra, D. Bužleta), čime je zaokružen distih cijelog koncer-

ta: od prvog naslova Ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela do Ne diraj me jer još nisam uzašao Ocu. Sla-veći pedeseti rođendan, Sanja Draku-lić ga je uokvirila istinom i ljubavlju sve-tih riječi, poput kormilara koji želi jedino nove krajolike, a za to mu je potrebno stalno moliti za milostivo nebo i dobro more. Petar Bergamo imao bi razumi-jevanja za taj iskaz stvaralačke poetike jer je i on još kao mlad znao da Naviga-re necesse est. Iako Sanja nije bodul-ka, kao skladateljica nosi istu disciplinu stvaralačkog poriva u najnestalnijoj od svih umjetnosti.

Disciplina stvaralačkog poriva u najnestalnijoj od svih

umjetnosti.

Sanji je prof. Pavica Gvozdić vječni uzor i nadahnuće

Sanja Drakulić čestita Lidiji Horvat

Duo Krasnitsky

Zagrebački dječaci i Jasenka Ostojić

Cantus Ansambl

22 23

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

vatsku glazbu poznavala i studijem sve više istraživala, ali mogu reći da sam barem svojim kolegama uspjela pribli-žiti glazbu hrvatskih skladatelja, jer smo tjedno imali zajednička predavanja i svaki od nas je morao izvješćivati o sta-diju u kojemu se nalazi sa svojim istra-živanjima. Svakako mogu reći da sam i sama mnogo naučila o drugim glazba-ma, jer smo bili međunarodna dokto-rantska grupa.

Doktorirali ste na glazbenom impresio-nizmu. Kako definirate taj skladateljski stil i koliko je imao odjeka kod hrvatskih skladatelja?

Naslov moje doktorske disertacije bio je Prijem glazbe Claudea Debussya u Hrvatskoj, 1918.–1940. a doktorat sam obranila 13. svibnja 1985. godine. Taj »trinaesti« mi se nekako pokazao kao prilično nesretan broj, ali to je svakako druga priča i o njoj ne namjeravam go-voriti. Vezano pak uz glazbeni impresi-onizam, najprije sam vrlo detaljno pro-učavala Debussyjev život i stvaralaštvo i sve što se u Francuskoj događalo oko

fin de sièclea, tog kulturološki izuzetno zanimljivog razdoblja s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Čitala sam svakodnevno u Nacionalnoj knjižnici u Parizu vrlo bo-gatu literaturu, kako bih doista upozna-la sva mišljenja o glazbenom impresio-nizmu kao stilu. Naime, poznato je da naziv dolazi iz slikarstva, pa sam ima-la mogućnosti vidjeti pariške izložbe s djelima impresionista, upoznati pjesniš-tvo simbolizma, riječju — uglavnom sve što je iniciralo i proslavilo taj umjet-nički smjer. Poznato je da je Debussy bio prije svega vagnerijanac, ali onda je krenuo drugim putem, jer nije želio skladati prema Wagneru, nego nakon Wagnera! Dakle, trebao je pronaći nova rješenja koja će u prvi plan staviti fran-cusku senzibilnost, ostvariti glazbu koja će odgovarati njegovim traženjima slo-bode, užitka i svega karakterističnog za galski duh. Zato je Debussy izučavao

izvaneuropsku, napose javansku glaz-bu, poticaje nalazio kod ruskih sklada-telja i uopće nastojao stvarati glazbu koja će biti tajanstvena matematika čiji elementi sudjeluju u Beskonačnome. Jer, kako je sam govorio: Glazba je od-govorna za pokret voda, za igru lûkova koje opisuje promjenjivi vjetrić, ništa nije muzikalnije od zalaska sunca! Tako je Debussy na početku Novoga, sve-ga što je otvorilo vrata glazbi 20. sto-ljeća i zato je on tako važan i nezaobi-lazan. Što se pak tiče odjeka kod hr-vatskih skladatelja, nisam tražila epigo-ne, obradila sam odsjaje stila u djelima Dragana Plamenca i Božidara Kunca kao »preuzeti impresionizam«, ali sam tražila poticaje koje su naši skladatelji nalazili u hrvatskoj, osobito u međimur-skoj narodnoj glazbi, budući da je tu ri-ječ o pentatonici i modalnoj glazbi, te sam sabrala mnogo toga što su mi go-vorili danas već pokojni hrvatski skla-datelji Rudolf Matz, Boris Papandopu-lo, Ivan Brkanović, Bruno Bjelinski, Ivo Lhotka Kalinski i Natko Devčić.

Mjesto u svijetu

Dugo ste živjeli u Parizu i Berlinu. Jesmo li svjesni sebe u širem europskom kon-tekstu što se glazbe tiče? Što iz našeg glazbenog stvaralaštva u tim velikim gospodarskim i kulturnim središtima najviše privlači pozornost?

Životni me je put doista vodio Euro-pom. Studirala sam nakon zagrebač-ke diplome u Beču, zatim u Parizu, u nekoliko sam navrata bila na studijskim boravcima u Berlinu, zatim sam pet go-dina radila u Njemačkoj operi i nakon toga u Veleposlanstvu Republike Hr-vatske u Berlinu, a sada sam pri Ve-leposlanstvu u Beču. Kao muzikologi-nja sudjelovala sam na brojnim znan-stvenim skupovima diljem Europe, bila sam gostujuća profesorica u Poljskoj i Španjolskoj, s Njemačkom operom go-stovala sam u Japanu i Finskoj, mogla sam dakle i izravno upoznati mnoga kulturna središta. Što se nas tiče, mi-slim da smo svjesni sebe u širem eu-ropskom kontekstu, naši su skladatelji još od davnina odlazili na studij u ino-zemstvo, od sredine 20. stoljeća ima-mo Muzički biennale Zagreb, razvi-li su se različiti mediji i naši su suvre-meni skladatelji i glazbenici, koji odu-vijek izvode najširi svjetski repertoar, dobro informirani. Međutim, svakako je premalo poznata i prisutna hrvatska glazba u Europi, da ne kažem u svije-tu. U prvim je desetljećima 20. stolje-ća prodor učinio primjerice Josip Štol-cer Slavenski, između svjetskih ratova Europu je zanimao hrvatski nacionalni smjer pa je bio izvođen Gotovčev Ero s onoga svijeta na brojnim opernim po-zornicima ili pak baleti Frana Lhotke, poslije su se afirmirali Milko Kelemen u SR Njemačkoj i Ivo Malec u Francu-skoj, ali sve je to za naše bogato glaz-

beno stvaralaštvo premalo. Razlozi su nedvojbeno vrlo kompleksni i svakako komplicirani te bi ih trebalo znanstve-no proučiti i analizirati. Međutim, sada se osamostaljenjem Republike Hrvat-ske i ulaskom u Europsku uniju otva-raju nove mogućnosti. Vjerujem da hr-vatska glazba dobiva nove prigode. Ali na njezinoj afirmaciji moramo najviše raditi sami. Vjerujem da smo dovoljno uvjereni u vrijednosti te glazbe i na sva-kome je, na našim glazbenicima, soli-stima i ansamblima kada nastupaju u inozemstvu, kao i na nama muzikolozi-ma kada pišemo i kada je to objavljiva-no na stranim jezicima, da tako svi ra-dimo na promicanju hrvatske glazbe. U Beču smo 1. srpnja 2013. imali svečani koncert u povodu ulaska Republike Hr-vatske u Europsku uniju i Zagrebačka filharmonija izvela je Sambu da came-ra Ive Josipovića. Svi su bili oduševlje-ni djelom, ali i činjenicom da Hrvatska ima predsjednika koji je skladatelj »oz-biljne« glazbe. Pa, hajdemo svi zajed-no naprijed!

S kakvim ste očekivanjima prihvatili funkciju ministra savjetnika pri Velepo-slanstvu RH u Austriji i na čemu radite u kulturnoj razmjeni dviju zemalja?

Ovo mi je drugi diplomatski mandat, nakon Berlina sada sam u Beču, pa mogu reći da sam u oba slučaja u važ-nim glazbenim središtima. Biti diplomat zadužen za kulturu je nešto poput liječ-nika opće prakse. Mora se biti pomalo »stručnjak« za sva područja i doista nije lako. U Beču mi je mandat još naporniji, naši umjetnici svih struka kontinuirano dolaze, blizu smo, imamo mnogo toga podudarnoga iz zajedničke povijesti, Austrijanci nas primaju doista »otvore-nih ruku« i mogućnosti su znatne. Da-kako, posebno mi je drago što sam u mandatu kada je veleposlanik u Beču Nj. E. Gordan Bakota koji ima veliko ra-zumijevanje za kulturu. Samo, od svih dvadeset osam država Europske uni-je, jedino Republika Hrvatska još nema svoj Kulturni institut, a to znači da go-tovo cijeli posao obavlja samo jedna osoba.

Miševi u podrumu

Nagrađena knjiga U zagrljaju glazbe zbirka je vaših tekstova na području glazbene kritike i s drugih znanstvenih i stručnih područja kojima ste se u pro-teklih četrdeset godina bavili. Kako ste birali tekstove za objavu?

Imala sam sreću da je moj pokojni otac vrlo uredno skupljao moje tekstove, a ja sam ga bila naučila da upisuje toč-no izvor i datum, pa sam tako mogla dosta brzo prikupiti građu i izabrati. U proteklih sam četrdeset godina objavi-la više od tri tisuće tekstova, ali su svi moji tekstovi za Hrvatski radio naža-lost zauvijek izgubljeni, jer su mi ih po-jeli miševi u podrumu, u koji sam ih bila

spremila prije odlaska u Berlin. U sva-kom slučaju, izbor je uglavnom moj, a određenu mi je pomoć pružio i urednik izdanja, dr. Janko Pavetić. Željela sam ponajprije kao glazbena kritičarka dati presjek glazbenog života u Zagrebu i šire u Hrvatskoj koji sam vrlo intenziv-no pratila, posebno pak kad je riječ o mojim tekstovima o Varaždinskim ba-roknim večerima, dala sam im više pro-stora jer je i izdavač knjige u Varaždinu. Zato se na ovom mjestu mogu i pohva-liti da sam za 2012. godinu dobila Na-gradu grada Varaždina. Osim kritika, skupila sam i razgovore s uglednicima iz hrvatskoga glazbenog života, ese-je koje sam pisala u Berlinu kada sam bila dramaturginja Orkestra Njemačke opere, a sada su na jednom mjestu i moji stručni i znanstveni radovi koji se nalaze u raznim hrvatskim i inozemnim zbornicima.

Kao glazbena kritičarka bili ste niz godi-na angažirani za Vjesnik koji više ne po-stoji. U kakvom je stanju glazbena kriti-ka u Hrvatskoj danas?

Kad sam pisala za Vjesnik, imala sam na raspolaganju potreban prostor i osvrti na koncerte mogli su biti opsež-niji i time argumentiraniji. Dnevni listovi koji danas izlaze, glazbenoj kritici daju mali, gotovo nikakav prostor. Osobno još redovito pišem za Hrvatsko slovo i za Cantus kada za to postoji tema, pa mogu biti zadovoljna jer ni u tim glasi-lima nisam ograničena prostorom. Na pitanje mi međutim nije lako odgovori-ti, osim iznošenjem vlastitog iskustva, a to je da treba biti pošten prema radu izvođača i autora i najprije cijeniti ulože-ni trud, nadarenost i znanje. Uvijek sam bila protiv »kritizerstva« i isticanja ono-ga što je možda bilo lošije. Trudila sam se argumentirano isticati pozitivno i vri-jedno. Naime, tekstove treba znati čita-ti, posebno ono čega nema u tekstu! Studij muzikologije je nužan, potreb-no je znanje i obrazovanje, ali nije uvi-jek dovoljno jamstvo da se zna i pisa-ti, ocjenjivati i relevantno javno iznositi svoje mišljenje.

N A G R A D E H D S – a

Dr. sc. Zdenka Weber, dobitnica Nagrade Josip Andreis HDS–a za doprinos na području muzikologije i glazbene publicistike za 2012. godinu

Razgovarala: Jana Haluza Kako ste »završili« u svojem pozivu — muzikologiji i djelovanju u pozadini stvaranja glazbe same?

Budući da sam u rodnom Varaždinu maturirala na gimnaziji i srednjoj mu-zičkoj školi s glavnim predmetom kla-virom, odlazak na studij u Zagreb se podrazumijevao. Kako su mi dobro išli strani jezici i za to sam bila najviše za-interesirana, upisala sam studij engle-skog i njemačkog jezika s pripadajućim književnostima na Filozofskom fakulte-tu Sveučilišta u Zagrebu. Ali nedosta-jala mi je glazba, iako se za studij kla-vira nisam osjećala pozvanom. Dakle, pokojni profesor Josip Andreis, kojega sam poznavala preko Muzičke omladi-ne Varaždina i Hrvatske u kojima sam već tada godinama bila aktivna, upo-zorio me je da će ujesen 1970. godi-ne na Muzičkoj akademiji u Zagrebu biti otvoren studij muzikologije. Otiš-la sam na prijemni ispit i bila primljena. Tako pripadam prvoj generaciji diplo-miranih zagrebačkih muzikologa. Sada sam nagrađena Nagradom Josip An-

dreis Hrvatskog društva skladatelja, što mi je drago jer me je moj bivši profe-sor i animirao za taj studij, što se sada, dugoročno, pokazalo eto i vrlo uspješ-nim. Dakako, mi muzikolozi djelujemo »u pozadini glazbe«, ali ako svoj posao obavljamo savjesno i požrtvovno, ite-kako pridonosimo glazbi i njezinu ugle-du i pravome mjestu u društvu u cjelini.

Što je to Hrvatska!?

Koliko je studij u inozemstvu, na ugled-noj Sorbonni, promijenio pogled na hr-vatsku glazbu?

Rekla bih da mi je drago što sam za-vršila sve tri studijske grupe: engleski, njemački i muzikologiju i što sam se odlučila upravo za kandidiranje za sti-pendiju francuske vlade jer sam tako, prije svega, bila u mogućnosti završi-ti i učenje francuskog jezika na Civili-sation française na pariškoj Sorbonni. Došla sam u Pariz ujesen 1978. godine i imala sreću da me je u svoj razred pri-

mila i postala mi mentorica prof. Édith Weber, danas umirovljena profesori-ca na Odsjeku za muzikologiju Sveu-čilišta Sorbonne–Paris IV. Vrlo smo se brzo dogovorile o temi, jer sam voljela glazbu Claudea Debussyja, neka sam djela i svirala u srednjoj muzičkoj školi, a onda se pokazalo da bi bilo vrlo za-nimljivo istražiti prijem njegove glazbe u Hrvatskoj. Kada smo u studentskoj referadi prijavljivale temu, bilo mi je po-stavljeno pitanje — A što je to Hrvat-ska?! Zbilja, bilo je to u razdoblju biv-še Jugoslavije, ali kada sam objasnila da dolazim iz Hrvatske i da me jedino zanimaju hrvatsko–francuski glazbeni doticaji, tema je bila bez pogovora pri-hvaćena. Danas mogu slobodno reći da sam bila prva na Sorbonni koja je upisala muzikološku temu s hrvatskim predznakom, a na prvi zajednički sat donijela sam svojim kolegama zemljo-pisnu kartu da vide gdje je to i čuju što je to Hrvatska. O promjeni pogleda na hrvatsku glazbu s moje strane ne znam što bih točno odgovorila, jer ja sam hr-

Treba znati čitati

ono čega

nema u tekstu

Hrvatska muzikologinja, glazbena kritičarka, predavačica, pedagoginja i diplomatkinja,

nagrađena je za knjigu U zagrljaju glazbe, u zajedničkoj nakladi Koncertnog ureda Varaždin,

varaždinskog ogranka Matice hrvatske i varaždinske tiskare TIVA.

Dr. sc. Zdenka Weber ove je godine uredila i prvu cjelovitu monografiju Milke Trnine

Studij muzikologije je nužan, potrebno

je znanje i obrazovanje, ali nije uvijek dovoljno jamstvo da se zna i pisati, ocjenjivati i relevantno javno iznositi svoje mišljenje.

Imala sam sreću da je moj pokojni otac vrlo

uredno skupljao moje tekstove, a ja sam ga bila naučila da upisuje točno izvor i datum, pa sam tako mogla dosta brzo prikupiti građu i izabrati.

Od svih dvadeset osam država Europske

unije, jedino Republika Hrvatska još nema svoj Kulturni institut.

24 25

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

5. Dani Nove glazbe Split 24. — 30. studenoga 2013.

Eksperiment prethodi

stvaralaštvuMladi splitski skladatelji s međunarodnim karijerama, Mirela Ivičević i Gordan Tudor, uspješno predstavljaju svojem gradu duh novog zvuka

Piše: Ivana Tomić Ferić

G ovoriti o glazbi danas, o su-vremenoj, novoj glazbi, s hti-jenjem da barem na trenutak unesemo osvježavajući da-šak reda, svojevrsna je pusto-lovina, put u ono nepoznato

duha suvremenog glazbenika–stvaraoca, koji nad golemim bogatstvom zvukovnoga svijeta, suočen s riskantnom svemogućnošću zvučnog materijala i svake zvukovne misaonosti, nepre-kidno istražuje i eksperimentira. Jer, glazba da-nas više nije kobno razapeta između »sklada«i »nesklada«, harmonije i disharmonije. Proces opredjeljenja je, čini se, završen... Disharmonija određuje ljudsko biće, vlada svijetom, pa tako i onim zvukovnim. Ton se rastvara i zgušnjava u šum, u nabijene komplekse zvukova koji dobi-vaju individualnost i postoje sami po sebi. No isti taj svijet ne vjeruje u glazbu koju sam stvara, pa-nično od nje okreće glavu, kao da će u škripanju žica i bučnim šumovima elektroakustičkih tvore-vina otkriti sliku vlastitoga, razjedinjenog i dishar-moničnog bića. Upravo razbijajući predrasude o slobodno improviziranoj i/ili eksperimentalnoj glazbi kao nepristupačnom, nerazumljivom i sa-modostatnom muziciranju, Gordan Tudor, jedan od najboljih hrvatskih saksofonista, pokrenuo je (sa skladateljicom Mirelom Ivičević) festival Dani Nove glazbe s ciljem promicanja suvremenoga glazbenog stvaralaštva za koje u Splitu do tada nije bilo mjesta. Danas, uz suorganizacijsku pot-poru Udruge mladih akademskih glazbenika, nakon sedamnaest koncerata te devedeset de-vet premijerno izvedenih glazbenih djela, doista se možemo nakloniti Tudorovim nastojanjima, sa željom da ustraje u svojoj misiji i naporima da slušatelje približi duhu novoga zvuka, tome jedinom tumaču postojanja glazbe u današnjem svijetu.

Slikari zvukom

Ovogodišnje izdanje predstavilo je ši-roku paletu glazbenih pristupa koji su obilježili drugu polovicu 20. stoljeća, kao i najrecentnija glazbena ostvarenja hrvatskih i inozemnih glazbenih umjet-nika, uvrstivši Split u krug gradova koji prate eksperimentalne glazbene tren-dove koji impliciraju karakteristike no-vog. Eksperiment prethodi stvaralaš-tvu, stvaralaštvo ukida i apsorbira ek-speriment, on je nov kao stvaralački postupak, a zahvaljujući svojoj nepred-vidivosti i neočekivanosti, može pružiti ishod u kojem se pojavljuje novo. Upra-vo to novo odjeknulo je u svoj punoći i snazi na završnoj večeri festivala Nove glazbe koja je ugostila mađarskog skladatelja, soundpaintera Gryllusa Sa-mua i splitski soundpainting orkestar, mlade glazbenike okupljene u svrhu istraživanja uzbudljivog, univerzalnog znakovnog jezika za live kompoziciju. Riječ je, dakle, o soundpainting jeziku namijenjenom glazbenicima, plesači-ma, glumcima i vizualnim umjetnicima koji je 1974. koncipirao i do danas ra-zvija američki skladatelj Walter Thomp-son. Soundpainting jezik obuhvaća više od tisuću dvjesto znakova koje, gestama ruku i tijela daje »real time–skladatelj«— soundpainter, indicirajući tako vrstu specifičnog i/ili aleatoričkog materijala koji se očekuje od izvođa-ča. Geste kojima se koristi soundpain-ter temelje se na četiri osnovna pitanja — tko, što, kako i kada. Neke od njih vrlo precizno upućuju na ono što treba izvesti, dok druge ukazuju na određene stilove, žanrove, aleatoričke koncepte, improvizaciju, poziciju na sceni/u pro-storu, rekvizite i sl. Soundpainting zahti-jeva od izvođača odmak od poznatog i predvidivog te posvetu svakom krea-tivnom aktu bez znanja o tome kamo vodi. Jednako uzbudljiv i nepredvidiv je i za samog skladatelja soundpain-tera koji, bez obzira na to je li od an-sambla dobio očekivani ili neočekiva-ni zvuk/reakciju, uvijek sklada s onim što se dogodi u danom trenutku. Re-zultat su dinamični dijalozi skladatelja i članova ansambla, zapravo spontane real–time skladbe kojima smo, pod Sa-muovim vodstvom, svjedočili u inspira-tivnom prostoru gotičke dvorane Papa-lićeve palače. Bio je to interaktivni, edu-kativno–koncertni projekt u kojem su svi prisutni (i glazbenici i publika) iščita-vali Samuove geste, zvučno uobličavali njegove glazbene ideje i vizije, sudjelu-jući u kreiranju live skladbi.

Detoni i Ruždjak

Domaću glazbenu produkciju na ovo-godišnjem festivalu predstavili su već na prvoj koncertnoj večeri održanoj u foajeu HNK–a Split članovi Zagreb Tri-ja (Danijel Detoni, glasovir; Martin Dra-ušnik, violina; Pavle Zajcev, violonče-lo). Osim duboko transcendentalnog zvučnog svijeta latvijskog skladatelja

Pēterisa Vasksa, s pravom jednog od najprominentnijih živućih skladatelja s baltičkog područja, taj, u interpretativ-nom smislu, vrlo dojmljiv i kompaktan komorni sastav izveo je djela dvojice hrvatskih autora — Detonija i Ruždja-ka. Skladbu za klavir, violinu i violonče-lo Zovu me Tryor napisao je Dubravko Detoni na poticaj Trija Orlando u Du-brovniku 1996. godine, a isto je djelo i praizvedeno na skladateljevu rođen-danskom koncertu, 22. veljače 1997. Sastoji se od dvadeset sedam poveza-nih ulomaka raznolikog tonskog odje-ka u kojima se, između ostaloga, isku-šavaju rađanje, postojanje i raspršiva-nje markantnih polifonijskih fragmenata uporno praćenih djelotvornim homofo-nijskim mrljama, simultanost i postu-pna razdvojenost melodijsko–ritmič-kih pomaka uvijek drukčijih intervalskih raspona, trajnost suprotstavljanja har-monije melodiji, nadigravanje neslič-nih naglasaka, oponašanje vokalnoga sloga gotovo parodijski postavljenim instrumentalnim zvukovljem te pojava raznorodnih glissanda »kao sjećanja na svjetlosne odjeke prasaka svih pri-rodnih početaka i zaglavlja«. Recepcij-ski zanimljivo Detonijevo suprotstavlja-nje grubo dramatskih i suzdržano lir-skih glazbenih trenutaka, članovi Za-greb Trija izveli su virtuozno, u čvrstoj međusobnoj komunikaciji i s izrazitom dozom umjetničkog temperamenta i uživljenosti. O posljednjem djelu Marka Ruždjaka s naslovom Vedute, posve-ćenom hrvatskom muzikologu, akade-miku i skladateljevu prijatelju Nikši Gli-gu, malo se zna. Poslovično štedljiv na riječima, autor je skladbu 2011. predao violončelistu Pavlu Zajcevu, voditelju Zagrebačkog klavirskog trija, tek sa za-gonetnom molbom da s praizvedbom pričekaju do sljedeće godine. Tako je došlo do posmrtne izvedbe skladbe na Dubrovačkim ljetnim igrama 2012. go-dine. Ruždjakove misli o skladbi ostat će nam nepoznate, no u njoj se jasno ocrtavaju sve odlike skladateljeva au-tentičnog glazbenog stila — iznimna preciznost pri raspoređivanju glazbe-nih parametara u cjelinu, pri čemu ek-spresivni naboj djela nije rezultat su-bjektivne odluke, već logični rezultat osluškivanja potencijala glazbenog materijala. Ruždjakovo desetominutno poigravanje kratkim motivima i zvuko-vima triju glazbala pronašlo je vjernog tumača u, do detalja razrađenoj i raz-govijetnoj izvedbi, Zagreb Trija.

Pticopjev

Druga festivalska večer u Muzeju grada Splita ugostila je flautisticu Lauru Levai Aksin, rođenu Subotičanku, koja je na-kon studija flaute u Novom Sadu ob-razovanje, a zatim i karijeru nastavila u Francuskoj, nastupajući kao solistica te članica brojnih ansambala za stariju i novu glazbu. Tijekom vremena, profili-rala se u vrsnu interpretkinju djela su-

vremene flautističke glazbene literatu-re pa su se na splitskom koncertu našli primjeri najzanimljivijih, ali i najzahtjevni-jih pristupa flauti iz pera velikana glazbe 20. stoljeća — od onih Luciana Berija i Karlheinza Stockhausena do prvaka avantpopa Jacoba Ter Veldhuisa.

Umjetnica je predstavila i djelo mladog hrvatskog skladatelja Tibora Szirovicze naslova Birdsong za flautu i elektroni-ku, praizvedeno u rujnu 2012. na fe-stivalu Ascoli Piceno u Italiji. Riječ je o dvostavačnoj skladbi inspiriranoj neo-bičnim snom o Archaeopteryxu — naj-starijoj poznatoj ptici. Unatoč pozna-tom opisu toga stvorenja, skladate-ljeva ptica je stvorena u podsvjesnom trenutku i zato se razlikuje. Prvi stavak prikazuje kretanje zbunjene i znatiželj-ne ptice koja pokušava letjeti kroz pu-sti prostor, čudeći se vlastitim nezgra-pnim pokretima. U drugom, karakteri-ziranom pojavom elektronike, ptica ula-zi u magičnu šumu te svojom pojavom izaziva kaos... Ostvaruje interakcije s ostalim bićima i proživljava intenzivna emocionalna stanja. Kako ističe skla-datelj, »pticopjev opisuje specifičnu si-tuaciju u kojoj individua ispituje odnos s okolinom analitičkim pristupom, utvr-đujući odnose prema toj okolini«. Goto-vo jednosatni nastup Laure Levai Aksin proveo nas je cijelom paletom različitih ugođajnosti u kojima nije nedostajalo privlačnih melodičnih linija, profinjene muzikalnosti i tehničke dotjeranosti. Uz kreativnu primjenu efekata, matrica i vi-dea te kompjutersko–semplerske teh-nologije, umjetnica je suvereno, razi-grano, ritmički besprijekorno, čas silo-vito, a čas sofisticirano, razotkrila nove pristupe i interpretativne dosege svojeg instrumenta.

Kvartet Papandopulo

Uvijek s tom magičnom dozom opti-mizma i glazbeničke energije što pro-sijavaju iz umjetničkih predanja Kvar-teta saksofona Papandopulo (Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jur-ković, Tomislav Žužak) bivamo podjed-nako privučeni, zagolicani, usredoto-čeni. Njihovo sviranje privlači i kada u prvi plan ističu intelektualne, u izvjesnoj mjeri racionalne glazbene odnose, kao i kada posežu za nekonvencionalni-jim glazbenim programom koji u svo-jevrsnoj relaksaciji nalazi svoj smisao. Tako su nam i ovaj put, u sklopu tre-će festivalske koncertne večeri, pred-stavili svu raznolikost suvremenog hr-vatskog glazbenog stvaralaštva po-sebno skladbe u kojima se pronalaze elementi crossovera — od već proslav-ljenih Šest krokija Borisa Papandopula do najnovijeg djela mlade hrvatske jazz glazbenice i skladateljice Lane Janja-nin. O skladbi Goldspell Mirele Ivičević, o bogatstvu njezine glazbene asocija-tivnosti i o neposrednosti njezine glaz-bene imaginacije već smo pisali prigo-dom predstavljanja ovogodišnjeg MAG

festivala. Hrvatska praizvedba dogodi-la se, međutim, s djelom Pid oblackom Lane Janjanin koja glazbeničku karije-ru gradi na razmeđu jazza i suvreme-ne umjetničke glazbe. Obojena plura-lističkom estetikom, skladba je nastala 2013., najprije za gudački kvartet, a za-tim je aranžirana i za kvartet saksofo-na. Riječ je o šest varijacija na istoime-nu ukrajinsku narodnu pjesmu u kojoj se razotkriva široka lepeza ugođajno-sti i ocrtava sva raznolikost skladatelji-činih glazbenih utjecaja — od neona-cionalnog/folklornog, ekspresionistič-kog pa do vrlo naglašenih elemena-ta jazza. Neozbiljne (božićne) varijacije Mladena Tarbuka donose prilično in-ventivno glazbeno poigravanje motivi-ma božićnog napjeva Narodi nam se, dok Saxophonia Sande Majurec ezo-teričnošću strukture i sažetošću izraza podsjeća na aforističnost Webernova stila. Skladba Piece for Amy Tene Iva-ne Borić, skladateljice u čiji su glazbe-ni izričaj utkani elementi postmoderniz-ma (korištenje citata, glazbeni humor te propitivanje barijera između tzv. popu-larne i umjetničke glazbe), napisana je 2012. na narudžbu Kvarteta Papando-pulo. Radi se o jednostavačnoj skladbi, svojevrsnom hommageu pjevačici Amy Winehouse. Okosnicu skladbe čini sre-dišnji dio u kojem se citira pjesma Love is a losing game, čiju glavnu temu izno-si alt–saksofon. Najveću naklonost pu-blike dobila je efektna skladba (auto)iro-ničnog naziva Melankonija gegen raki-ja Margarete Ferek–Petrić koja kombi-nira moderne instrumentalne tehnike i klasične estetike s narodnom glazbom Balkana i Orijenta. Skladba je posveće-na austrijskom jazz–kvartetu saksofo-na PHOEN koji ju je 2012. praizveo u bečkom jazz–klubu Porgy&Bess. Fe-rek–Petrić je pokušala uz humoristi-čan pristup povezati glazbene svjeto-ve jazza, Balkana i izvodilačkih tehni-ka suvremene glazbe uz maksimalno iskorištavanje instrumentalnih boja i s dovoljno prostora za improvizaciju. Pri-vlačnost i čistoća interpretativnog ka-zivanja predstavljenih djela darovali su nam uvjerljive, neposrednošću i neop-terećenošću ispunjene, a istodobno duboko proživljene trenutke nadahnu-te glazbom.

Ako bismo i poželjeli ustuknuti pred no-vim glazbenim izazovima čiji je tek dje-lićak predstavljen na ovogodišnjim Da-nima Nove glazbe, ne smijemo posu-stati. Jer hvalevrijedna inicijativa Gor-dana Tudora i njegova kruga zavređuje opstati, ne samo zbog dosadašnjih po-stignuća nego i zato što je umjetnost, kao stvaralački čin, uvijek i slutnja mo-gućeg pa joj valja ostaviti užitak u na-poru da ga dosegne. Napokon, tvr-di Jaspers, »ono što je bezvremeno samo je preko suvremene stvarnosti dostupno, samo prihvaćajući vrijeme mi dospijevamo onamo gdje se svako vrijeme briše«.

Ako bismo i poželjeli ustuknuti pred novim

glazbenim izazovima čiji je tek djelićak predstavljen na ovogodišnjim Danima Nove glazbe, ne smijemo posustati jer hvalevrijedna inicijativa toga kruga zavređuje opstanak.

Gordan Tudor i Ivan Batoš

Plakat za festival Dani nove glazbe Split 2013.

26 27

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Planet 8 Mirele Ivičević na Ganz novom ganz ganz novom festivalu u Zagrebu

Epizode iz života jednog umjetnikaU središte projekta Mirela Ivičević stavila je složenu mrežu međuljudskih odnosa i unutarnjih dvojbi koje prate umjetnika.

Piše: Ivana Jurenec

G lavni program tre-ćeg međunarodnog festivala razvojnog kazališta Ganz novi ganz ganz novi festi-val održao se od 14.

do 22. rujna ove godine u prostorijama Studentskog centra Sveučilišta u Za-grebu. Publici su predstavljene nove predstave, radionice, instalacije, kon-certi, performansi... ukratko, sve ono što spaja suvremene načine kreativ-nog izražavanja (tehnologiju, film, svje-tlo i dr.) koji umjetnicima omogućuju da izraze doživljaj sebe i svijeta.

Planet 8

Svoj doživljaj svijeta mlada je hrvat-ska skladateljica Mirela Ivičević izrazi-la u scenskoj suiti za ansambl i (samo)refleksiju Planet 8, premijerno pred-stavljenoj u ponedjeljak, 16. rujna u po-lukružnoj dvorani &TD–a. O Planetu 8 alias Operaciji Neptun autorica kaže kako je to dijete miješanog braka kritič-kog i zvučnog doživljaja svijeta. ...Služi se svime što vidi i čuje, tolerantan, ne cenzurira. Ne štedi, preispituje sve što mu dođe pod ruku... Taj svijet... istovre-

meno je zrcalo ne uvijek idealne stvar-nosti, ali i neiscrpnog izvora mogućno-sti njezina preoblikovanja. U tih je neko-liko riječi sažeto, a i vrlo precizno opi-sano o čemu se u projektu radi. Pa kre-nimo redom.

Dijete miješanog braka

Kao dijete miješanog braka, perfor-mans je donio doživljaj svijeta različi-tim zvukovima — od onih najprimitiv-nijih sa samog početka (kad članica ansambla s dozom znatiželje, ali i ču-đenja promatra kako se od uništenog cvijeća može napraviti jednostavna udaraljka) pa do onih složenijih, koji zahtijevaju sudjelovanje elektronike te raznih vrsta akustičkih instrumenata (puhaćeg, gudaćeg, udaraljkaškog te ljudskog glasa). Taj je zvučni doživljaj svijeta ujedno i njegov kritički doživ-ljaj, i to ne samo svijeta nego i njego-vih protagonista — u širem i užem smi-slu. Na vrlo duhovit i pomalo (auto)iro-ničan način skladateljica je pružila kri-tiku svega što čini dio jedne glazbene predstave, a nije glazba sama.

Tolerancija prije svega

Mnogo je tu onoga što se čuje, a još više onoga što se vidi. Mirela Ivičević ništa nije štedjela, preispitala je sve što joj je došlo pod ruku. Učinila je to, dakako, na tolerantan način, jer smo danas prisiljeni mnogo toga tolerira-ti, čime prisiljavamo druge na (uglav-nom) istu vrstu tolerancije. Često ču-jemo kritike na račun showova koji iz redova onih koji se bave tzv. ozbiljnom glazbom stvaraju hiperprodukciju in-stant–zvjezdica i koji su rijetko svjesni toga da ti isti često stvaraju još degu-tantnije i besmislenije showove. Mire-la je (svjesna i prvog i drugog) izvela show koji je poslužio kao promišljena necenzurirana kritika. Kao takva, ona je bila »istodobno zrcalo ne uvijek ide-alne stvarnosti, ali i neiscrpnog izvora mogućnosti njezina preoblikovanja«.

Da bismo stvarnost preoblikovali, po-trebno je sanjati. Sanjati se može glaz-bom, kako nas uči povijest. U više je navrata Mirelino sanjanje bilo slič-no onome Hectora Berlioza u njego-vu općepoznatom fantastičnom sim-fonijskom ostvarenju. Kao da se cije-la Mirelina suita može opisati kao niz epizoda iz života jednog umjetnika, pri čemu je umjetnik krovni pojam više ra-zličitih supstancija glazbene umjetno-

sti. U središte je Mirela Ivičević stavila složenu mrežu međuljudskih odnosa i unutarnjih dvojbi koje u pripremi i re-alizaciji nekog koncerta prate umjet-nika. Njih su izvrsno predočili »glav-na zvijezda showa«sopranistica Ma-rija Lešaja te »manje bitni članovi or-kestra«— udaraljkašica Kaja Farszky, saksofonist Goran Jurković te violi-nistica Dunja Kobas, koja se okušala i u vokalnom izrazu, sa silnom željom da okusi barem djelić slave koja inače prati primadone.

Kritika kritike

Svatko tko se bavi umjetnošću su-sreće se s kritikom. Koju važnost ona ima u »preoblikovanju ne uvijek ideal-ne stvarnosti«jednog glazbenika, Mire-la je najbolje pokazala kreirajući sâm kraj performansa kao nadasve proni-cavu »kritiku kritike«. Kao i sve genijal-ne stvari u životu, ona se svakodnevno pruža nadohvat ruke, možda bi bolje bilo reći, nadohvat oka. Ne znam hoće li itko poželjeti komentirati ovaj čla-nak, no znam da ga je Mirelin projekt komentirao.

Bila je to pljuska njegovim zadnjim riječima — »ovaj članak još nije komentiran«.

Ansambl Simply Brass, Kanarski otoci, Kanada, Nebersdorf…

Promicatelj hrvatske glazbe za limene puhače u svijetuPiše: Ana Vidić

O snovan prije sedam godina, kvintet Sim-ply Brass ulaže zna-tan trud u promidžbu hrvatskog stvaralaš-tva, potičući obo-

gaćivanje domaćeg repertoara sklad-bama za svoj sastav. Trubači Tomica Rukljić i Rudolf Homen, hornist Hrvoje Pintarić i trombonist Alan Bošnjak, re-dom diplomanti zagrebačke Muzičke akademije, danas priznati glazbenici naše scene, uz Joea Kaplowitza na tubi, svestranog glazbenika školovanog u SAD–u, kao gorljivi promicatelji glazbe za puhaće limene instrumente, nailaze stoga na znatan odaziv naših skladate-lja čija djela izvode ne samo na svojem redovitom koncertnom ciklusu u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog nego i kao gosti i suradnici drugih sastava.

Suradnja s Prohaskom

Jedan od rezultata tih nastojanja je al-bum Camminate, objavljen još 2010. go-dine s djelima hrvatskih autora, među kojima je i Miljenko Prohaska sa sklad-bom U arboretumu. Riječ je o sklad-bi koju je kvintet iste godine izveo u ci-klusu Kućnih koncerata iz Salona Očić, prvi put u prostoru za koji je izvorno na-

pisana, što je ujedno označilo početak plodne suradnje članova kvinteta s Mi-ljenkom Prohaskom: nadahnut njihovom okretnošću u interpretaciji jazza i klasi-ke, od tada je napisao nekoliko skladbi upravo za njih, a i svoju glasovitu Intimu obradio je tako da je mogu svirati uz vi-brafon. Jedna od posljednjih skladbi koju je posvetio članovima kvinteta je Koncert za Simply Brass i big band — klasično koncipiran koncert koji je ansambl, u ulozi solista, praizveo uz Jazz orkestar HRT–a 20. ožujka 2013. u Studiju Zvoni-mir Bajsić na koncertu posvećenom no-vim skladbama hrvatskih autora.

Već u srpnju Koncert je doživio još jed-nu izvedbu: članovi kvinteta uvrstili su ga na program nastupa na Međunarod-nom trubačkom festivalu u Maspaloma-su na Gran Canariji, i to u sklopu sveča-ne završne večeri kad su nastupili uz Big band Gran Canarije. Na istome festiva-lu, nekoliko dana prije, 24. srpnja, održali su i samostalan koncert kojim je ponov-no dominirala glazba Miljenka Prohaske: publika u Kulturnom centru San Fernan-do de Maspalomas mogla je čuti njego-ve Un Petit Blues za brass kvintet i Hand Rummy Bop u kojoj im se pridružio kla-rinetist Radovan Cavallin, ali i Dvije rijeke za brass kvintet, međimurskim i podrav-skim folklorom obojenu skladbu Dalibo-ra Grubačevića (skladba je praizvede-na na spomenutom koncertu u Salonu Očić 2010. i danas je stalni dio reperto-

ara kvinteta) te tradicijsku makedonsku pjesmu Jovano, Jovanke u obradi Ala-na Bošnjaka za brass kvintet. Uz to su članovi kvinteta tom prigodom praizveli skladbu Simply CG za trubu i brass kvin-tet Španjolca Gonzala Díaza Yerra, po-svećenu upravo njima (solo trubu svirao je Sebastián Gil Armas, ujedno umjetnič-ki ravnatelj Festivala).

Skenderova praizvedba

Novu prigodu za predstavljanje u ino-zemstvu, i to radom kvinteta Simply Brass, hrvatska glazba dobila je počet-kom listopada; još 2011. godine članovi ansambla predstavili su se na Juilliard School of Music u New Yorku, daka-ko izvedbama djela hrvatskih skladate-lja, ali i praizvedbom skladbe Balkanika koju je američki skladatelj Eric Ewazen napisao upravo za njih, da bi ove godi-ne, na poziv pročelnika Odjela za lime-ne puhače Sveučilišta Laval u Quebe-cu u Kanadi, Jamesa C. Lebensa, na-stavili promociju Hrvatske u Sjevernoj Americi. Osim što su održali majstorski tečaj sa studentima iz komornog mu-ziciranja, gostovali u udarnom terminu radijskog programa CBC–a te odradili intervju za dnevni list Le Soleil, Simply Brass su 3. listopada održali i koncert na Sveučilištu Laval, predstavivši broj-nim posjetiteljima glazbu Davora Gru-bačevića (Dvije rijeke), Ive Josipovića

(Csárdás), Miljenka Prohaske (Un Petit Blues) te Ewazenovu Balkaniku koja je ove godine u Bostonu objavljena i kao partitura u izdanju Theodore Presser Company.

Niz ovogodišnjih gostovanja zaključuje nastup 10. studenoga na tradicional-noj manifestaciji gradišćanskih Hrvata u Nebersdorfu / Šuševu — Šara jesen — u čemu im je potporu pružio Kon-certni ured Varaždin. Uz ostalo, na pro-gram nastupa uvrstili su Dvije rijeke D. Grubačevića i novu skladbu Ivana Jo-sipa Sken-dera — če-tverostavač-nu Saxbrass Suite. Riječ je o sklad-bi koju su samo neko-liko dana pri-je, 27. listo-pada, čla-novi kvinte-ta uz gošću na alt–sak-sofonu Pe-tru Horvat, praizveli u sklopu svo-jega redovi-tog ciklusa u Lisinskom.

MEĐUNARODNI USPJESI

Na Svjetskim danima nove glazbe ISCM–a praizvedena mini opera Mirele Ivičević

U sklopu Svjetskih dana nove glazbe ISCM–a (Međuna-rodnog društva za suvremenu glazbu), koji su se održavali

između 4. i 14. studenoga 2013. u Slo-vačkoj i Austriji, 14. studenoga u bečkom Palais Kabelwerku u produkciji bečke operne kuće Sirene Operntheater prai-zvedene su četiri nove komorne opere. Nova petnaestominutna operna djela u režiji Kristine Tornquist dio su originalnog projekta Gäste/GATES u suradnji Sirene s ISCM–om te festivalom Wien Modern, austrijskim domaćinom ovogodišnjih Svjetskih dane nove glazbe. U jednom od četiri tandema libretist/skladatelj, našla se i mlada hrvatska skladateljica Mirela Ivičević koja je na libretto Poljaka

Radeka Knappa skladala mini operu Ka-russell, pisanu za troje vokalnih solista i šest instrumenata. Nakon jednočinke Za tri lipe praizvedene na Biennalu 2007. te nedavno praizvedenog glazbenog teatra Planet 8 u Teatru ITD, Ivičević se ponovno dokazuje kao skladateljica s dobrim osjećajem za vokalne dionice i izvrsnim smislom za glazbenu drama-tiku. Vrlo dobra izvedba svih sudionika, u kojoj se scenskim nastupom posebno istaknuo bariton Johann Leutgeb, odu-ševila je do posljednjeg mjesta ispunjen Kabelwerk. Može se samo poželjeti da taj uspjeli projekt suvremenog glazbe-nog teatra vidi i hrvatska publika, napose ona u Mirelinu rodnom Splitu. (HDS)

Pijanist Berislav Arlavi s hrvatskom glazbom u Danskoj

G lazbenik u čijem dje-lovanju stvaralaštvo hrvatskih autora za-uzima posebno mje-sto, pijanist Berislav Arlavi, nakon nastu-

pa u Francuskoj, Austriji i Nizozemskoj, u studenome ove godine gostovao je i u Danskoj, ostvarivši dva recitala — 14. studenoga u Kopenhagenu, te 15. studenoga u Jyllingeu. Obilježavajući ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ve-leposlanstvo Republike Hrvatske u Kra-ljevini Danskoj, u suradnji s Institutom za prekokulturne i regionalne studije Humanističkog fakulteta Sveučilišta u Kopenhagenu, te uz potporu Službe za javnu diplomaciju Ministarstva vanjskih i europskih poslova , organiziralo je se-minar pod nazivom Hrvatski jezik, status i djelovanje kroz vrijeme, čiji je dio bio i nastup Berislava Arlavija. Cjelovečernji recital, uz djela Franza Liszta, Frédérica Chopina i Claudea Debussyja, sadrža-vao je i Sedam bagatela Brune Bjelin-skog te Drugu sonatu za klavir Stjepana Šuleka — djela koja su već postala stalni dio Arlavijeva repertoara; Bjelinskijevih

Sedam bagatela tako je i zabilježio na CD–u Klavirska glazba Brune Bjelinskog u izdanju Cantusa (2010.). Isti program, dan poslije, čula je i publika u dvorani Laden u Jyllingeu, na koncertu koji je ta-kođer organiziralo veleposlanstvo u su-radnji s Hrvatskom kulturnom udrugom u Danskoj i župom Jyllinge, a znakovito je da je upravo nastupima Berislava Arla-vija zaključen ciklus aktivnosti iz domene javne diplomacije kojima je ove godine obilježen ulazak Hrvatske u Europsku uniju. (AV)

Kaja FarszkyMarija Lešaja se uživjela u skladateljsku poetiku Mirele Ivičević

MAR

TIN

A KE

NJI

Petmaestominutna opera Karousell Mirele Ivičević

Berislav Arlavi

Članovi ansambla Simply Brass

28 29

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Piše: Ivana Jurenec U istinu je pohval-no kad se mladi interpreti izvan bijenalskih i opatij-skih dana ohrabre održati koncert s

praizvedbama djela hrvatskih autora, i to unutar ciklusa Zagrebački umjetnici zagrebačkoj publici, inače orijentiranog na repertoarni kanon. Tako je 24. listo-pada zagrebačka publika mogla upo-znati čak pet novih skladbi za violon-čelo i klavir, zahvaljujući inicijativi mlade violončelistice Dore Kuzmin Maković. Na njezin su poticaj naši skladatelji mlađe generacije: Frano Đurović, Ivan Josip Skender, Gordan Tudor, Bruno Vlahek i Ivana Kiš prenijeli svoju inspira-ciju na notni papir, obogativši hrvatsku literaturu za komorni duo violončela i

klavira.

Različitost rukopisa

Kao pijanističku su-radnicu, Kuzmin je po-zvala Petru Gilming, koja je zadatku od-govorila vrlo pouzda-no i kvalitetno. Obje su glazbenice poka-zale da su snažne in-dividualne umjetničke osobnosti. To ih nije omelo da istodobno besprijekorno uskla-de sviranje na aspek-tu svih odrednica koje čine izvedbu. Zahva-ljujući takvoj interpre-taciji, u prvi plan doš-le su nove skladbe. Praizvedena djela ne-sumnjivo su pokazala da su, kao i interpret-kinje, i njihovi autori umjetničke osobnosti, no odrednica »snaž-ne individualne« pri-tom je mnogo disku-tabilnija. Jedina snaž-nija poveznica među navedenim skladatelji-

ma je dob. Potječući iz različitih sklada-teljskih škola, stvaralaštvo su kanalizi-rali u različitim smjerovima, što je kon-cert i potvrdio.

Djelo radi djela

Glazbenice su raspored odabrale tako da tvori svojevrsni crescendo. Najprije su izvele Sonatu za violončelo i klavir, čija je dva stavka (Largo ma non molto rubato i Allegro con brio) Frano Đuro-vić izgradio na sekvenci motiva, čiji ra-zvoj nije dosegao zaokruženost pa je skladba ostavljala dojam nedorečeno-sti. Glavnu je ulogu povjerio dionici vi-olončela, koje tematski materijal donosi mikropromjenama u zvuku, ostvarene ponajviše artikulacijom, ali i samom pri-rodom instrumenta. Ispitujući akustič-ke osnove tona, Đurović je dominiraju-ćoj dionici violončela povjerio ponavlja-nje istog tona na različitim žicama, koje je, dakako, svaki put zvučalo jednako intonacijski, no ne i interpretativno. Pri-tom se nismo mogli oteti dojmu da je dublje promišljanje o odabiru sklada-teljskih postupaka i njihovu oblikova-nju kod autora izostalo, što je rezultiralo osrednjim djelom radi djela, vrlo udalje-nog od larpurlartističkog shvaćanja.

Skenderova Studija prolaznosti

Po karakteru, sasvim je suprotna bila Skenderova jednostavačna Studija prolaznosti. Dosljedan svojem sklada-teljskom izričaju, ostvario je umjetnički solidnu skladbu, blisku neoklasicizmu s natruhama impresionističkih harmonija i ritmike jazza. Njezin se sanjarski ka-rakter temelji na izmjeni plošnosti, čime se autor u više navrata približio idiomu filmske glazbe. O djelu je autor zapi-sao da njime postavlja pitanje slušate-lju, izvođačima, a ponajviše sebi — što ostaje nakon protoka vremena, a što odmah zaboravljamo. Izgrađujući dje-lo od nekoliko naizgled različitih, no po-mnijim slušanjem zapravo srodnih plo-ha, Skender kao da odgovara da na-kon protoka vremena ostaju emocije i naša razmišljanja zarobljena u njima.

Odlični Tudor i Vlahek

Treće praizvedeno djelo te večeri bio je Tudorov Pièce brève za koji sklada-telj kaže da se u njemu sve vrti oko jed-nog disonantnog akorda u klaviru koji violončelo privlači i odbija te da sklad-ba time opisuje odnos ljubavi i mržnje koji često nalazimo u komornoj glazbi. Na inovativan i nadasve zanimljiv način, Tudor je ostvario djelo čija će ga kvali-teta zasigurno zadržati na repertoaru, nadasve uspjelo djelo koje ima razvoj, unutarnju logiku i dinamiku glazbenog materijala. Isto je, ali sasvim drugim po-stupcima ostvario Bruno Vlahek u naj-kraćoj novoj skladbi te večeri, koncer-tnoj etidi za violončelo i klavir, naziva

Fanfare. Dionici violončela namijenio je niz brzih pasaža etidnog tipa, dok je klavir imao akordički slog harmonija u stilu impresionizma, koje su koketirale s folklorizmom i glazbom u starim na-činima. Bruno Vlahek pokazao je da, osim talenta, za razliku od nekih dru-gih naših skladatelja, ima i mjeru te zna kada skladbu treba završiti a da se ona ne pretvori u predugi, dosadni bućku-

riš. Iz gradnje djela moglo se jasno čuti da su Tudor i Vlahek i sami interpreti te da skladanju pristupaju (i) kao izvođači, ali i kao publika. Prepoznali su to i slu-šatelji, koji su se, kad je riječ o koncerti-ma s programom hrvatskih skladatelja, »tradicionalno«odazvali u malom broju. (Zašto je tako, u ovome tekstu nećemo raspravljati, jer je to tema koja zahtijeva mnogo više prostora.)

Zaboravljeno pismo

Drugi je dio koncerta počeo posljed-njom praizvedbom te večeri, u kojoj se violončelistici i pijanistici pridružio reci-tator Adam Končić. On je pročitao tek-stualni predložak Pisma koje je Ray J. zaboravio ostaviti, što je ujedno naslov djela Ivane Kiš, naše skladateljice koja živi i radi u Izraelu. Poput Vlaheka, i ona je oba instrumenta tretirala ravnoprav-no, a u zajedničkom su dijalogu Dora Kuzmin Maković i Petra Gilming publi-ci predstavile razrađenu igru motiva. Ona je imala unutarnji rast, no nedosta-jalo joj je konciznosti izraza. Glazbeni-ce su hrvatski program odlučile upot-puniti Sonatom za violončelo i klavir u C–duru, op. 119 Sergeja Prokofjeva, što je zapravo bilo nepotrebno, jer bi program praizvedbi i više nego dobro funkcionirao sâm za sebe.

R E A G I R A N J A

Reakcija na ispravak netočnih navoda u tekstu Glazbeno–poetsko putovanje kroz Marulićev život Ivane Jurenec iz 182. broja časopisa Cantus, listopad 2013.

Nismo falsificirali srednjovjekovljeCilj projekta nije bio rekonstruirati glazbu iz Marulićeva doba, a poetske i glazbene slike treba shvatiti kao ugođajne

Piše: Marin Kapor Kaporelo

P išem ne samo osobno kao autor projekta Pri-ča o Marku Maruliću nego i u ime vokalnog sastava Cantores Ma-ruli u kojemu pjevam

kao prvi tenor. U dijelu teksta s pod-naslovom Falsifikat povijesti autorica je netočno obrazložila glazbeni obra-zac projekta, a samim podnaslovom sugerirala da sam kao autor projekta nekakav falsifikator povijesti, kao i to da je Blaženko Juračić (splitski sklada-telj, docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu) nekakav pseudoklapski obra-đivač koji falsificira srednjovjekovnu glazbu.

Što se tiče povijesti i konteksta Maru-lićeva života, treba reći da je u osam poglavlja ispričana priča o Maruliću putem njegovih književnih ostvarenja, ali i djela njegovih suvremenika, poput Frane Božičevića, koji mu je bio prija-telj i biograf. Uvidom u sinopsis progra-ma razvidno je da nije donesen nije-dan falsificiran ili netočan povijesni po-datak o Maruliću i njegovu životu. Cilj projekta nije bio rekonstruirati glazbe-ni život Splita ili Hrvatske iz Marulićeva doba. Poetske i glazbene (vokalne i in-strumentalne) slike treba najprije shva-titi kao ugođajne, a ne kao autentični glazbeni zapis. U analizi autorica spo-minje da je maestro Juračić obradio re-nesansne motete, što nije točno. Nai-me, od polifonih moteta u programu se nalazi djelo Tomása Luisa de Victori-je, Ave Maria, za četveroglasni sastav. Tonskom ugodbom i načinom interpre-tacije nastojali smo se približiti tom vre-menu. Drugi je primjer homofoni motet (gotovo plesnog prizvuka) Andrije Mo-tovunjanina, Senza te, sacra regina, koji smo »posudili« iz bogate arhive našeg poznatog zbora Brodosplit koji vodi maestro Vlado Sunko, a također se radi o četveroglasnoj skladbi za muš-ki sastav.

Kad završava srednji vijek?

Netočno je potom da smo »srednjovje-kovnu glazbu izvodili u četveroglasnom akordičkom slogu na način klapskog pjevanja«. Naime, možemo postavi-ti pitanje kada završava srednji vijek?

Prema većini literature, to se događa padom Carigrada (1453.), ot-krićem Novog svijeta (1492.) ili rođenjem Karla V. (1500.). Dakle, De Vic-toriju ne možemo sma-trati srednjovjekovnim skladateljem, a usudio bih se reći, ni Andri-ju Motovunjanina. Kao srednjovjekovnu glazbu ne možemo promatra-ti čak ni glagoljaške na-pjeve. Netočan je navod »da je izvedba sve stav-ljala pod isti nazivnik«. Očito je da je glazbeno ruho projekta podijelje-no na pet stilskih kru-gova: gregorijansko pje-vanje (od korizmenog himna Vexilla regis do antifone Ave Maria) pre-ma hrvatskom glago-ljaškom pjevanju (obra-đeni izvorni napjevi iz oko-lice Splita), potom bugarštice (pjesme hvarskih ribara otkrivene u zapisu slav-noga hrvatskog pjesnika i erudita Pe-tra Hektorovića) i renesansna polifoni-ja (djela predstavnika renesansnog stila s europskog i hrvatskog tla iz pera već spomenutih De Victorije i Motovunjani-na). Programom se daje obol očuvanju baštine domaćih autora, pa središnje mjesto zauzima suvremena skladba hrvatskog autora Igora Kuljerića, Glaz-ba za starocrkveno pučko prikazanje u osam stavaka (1989.) za muški zbor a cappella (u načelu četveroglasno) koja je nastala upravo kao sinteza jednogla-snih srednjovjekovnih gregorijanskih napjeva, višeglasja bizantske proveni-jencije, glagoljaškog pjevanja i doma-ćeg folklora srednje Dalmacije.

Nismo klapa, ali ne pjevamo ni jednoglasno

Vokalni sastav Cantores Maruli nikada nije težio biti klapa niti je njegovao klap-ski (pri)zvuk koji se danas bez obzira na naslijeđe i izvor iz glagoljaškog, tj. crkve-nog i paracrkvenog pjevanja, promet-nuo u nešto sasvim drugo. U vokalnom kvartetu komornog zborskog zvuka i kulture pjevanja koja se upravo doka-zuje širinom stilskog repertoara, njegu-je se solistički glazbeni izričaj, u koje-mu do izražaja ne dolazi fuzija, već po-

jedinačna ljepota i spretnost glasova. U klapskom pjevanju glasovi se umnaža-ju zbog postizanja kolorističkih efekata, a repertoar je vezan samo uz svjetov-ne obrađene napjeve ili one skladane u tom, pa čak i šlagerskom i starograd-skom duhu. U daljnjem tekstu autorica donosi prosudbu (koja nije sporna) o glagoljaškim napjevima: »Harmonizaci-ja i njihova interpretacija uvelike je pod-sjećala na izvedbu klapskog pjevanja«, ali nakon daljnje analize poentira: »Ta-kva interpretacija može dovesti jedino do bezrazložnog falsifikata povijesti, a ne njezina prožimanja sa sadašnjošću.« Taj navod, kao i zaključak, potpuno su netočni. Pokušat ću odgovoriti protupi-tanjem: Jesmo li trebali pjevati bugar-štice i glagoljske napjeve jednoglasno, kako ih je možebitno puk pjevao? U ra-znim krajevima postojali su različiti obli-ci glagoljanja, tako da je ono negdje ui-stinu bilo jednoglasno, ponegdje dvo-glasno ili troglasno. Iz tog pjevanja ra-zvilo se poslije i svjetovno pjevanje jer su upravo pučki pjevači, kako sam sa-znao iz jednog razgovora s maestrom Ljubom Stipišićem Delmatom, »prvo u crkvi pjevali neki napjev nebeskoj majci Mariji, a onda sa sličnim napjevom do-lazili pod prozor svojoj djevojci Mariji u serenadu«. Dakle, u obradama jedno-glasnih izvornika ne možemo pobje-ći od melodike Dalmacije, upravo kao

što ni maestro Kuljerić nije mogao, niti želio uzmaknuti od navedenih izvora u Glazbi za starocrkveno pučko prikaza-nje. U istom broju Cantusa muzikologi-nja Katarina Livljanić (koja je, usput re-čeno, bila na koncertu koji je predmet ove kritike) kaže: »Sjećam se da mi je nakon jednog koncerta u Francuskoj prišao jedan gospodin i rekao: Pa tu ste vi i nešto svoje dali! Kao da je to nešto sramotno. Nakon toga, prestala sam govoriti o rekonstrukcijama, otvo-reno pišem da je riječ o glazbi koju sam priredila na temelju starih izvora.« Gle-dajući samo osnovne crte bogate bio-grafije maestra Blaženka Juračića (di-plomirao na Umjetničkoj akademiji u Splitu, stekao magisterij iz kompozicije i proglašen maestrom crkvene glazbe na Pontificium Institutum Musicae Sa-crae u Rimu), uvjeren sam da ima pravo na tu glazbenu rekonstrukciju koja se naslanja na melodiku Dalmacije. Pod-sjećam da neslužbena himna Dalmaci-je, Dalmatino povišću pritrujena, dola-zi iz jednog starog glagoljaškog napje-va. Zaključno, sve navedene autoričine premise su pogrešne, kao i zaključak o falsifikatu povijesti kojim se daje neisti-nit, iznimno uvredljiv pečat predanom istraživačko–umjetničkom radu sasta-va Cantores Maruli.

Petra Gilming i Dora Kuzmin Maković

Pohvalno je kad se mladi interpreti izvan bijenalskih i

opatijskih dana ohrabre održati koncert s praizvedbama djela hrvatskih autora.

Kao pijanističku suradnicu, Kuzmin

je pozvala Petru Gilming, koja je zadatku odgovorila vrlo pouzdano i kvalitetno. Obje su glazbenice pokazale da su snažne individualne umjetničke osobnosti.

Večer praizvedbi, 24. listopada 2013. u Hrvatskom glazbenom zavodu

Nove skladbe za violončelo i klavirViolončelistica Dora Kuzmin Maković uputila narudžbe mladim skladateljima (Frano Đurović, Ivan Josip Skender, Gordan Tudor, Bruno Vlahek i Ivana Kiš).

Vokalni kvartet Cantores Maruli 12. srpnja u Rotondi sv. Trojstva unutar Crkve sv. Donata u Zadru

30 31

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Samoborska glazbena jesen , 28. rujna — 12. listopada 2013.

Vjerna promicateljica hrvatskog glazbenog stvaralaštvaUz mnoga hrvatska djela na programima koncerata i nagradu za najbolju izvedbu u sklopu Natjecanja Livadić, od prošle godine uvedeno je i međunarodno skladateljsko natjecanje NEW NOTE

Piše: Bojana Plećaš Kalebota N akon mnogobroj-nih ljetnih festivala, početak tekuće koncertne sezone ponovno su obilje-žila dva jesenska,

43. Varaždinske barokne večeri i pet godina mlađa Samoborska glazbena jesen. I dok je program prvospomenu-toga festivala, ove jeseni ostvarenog u suradnji s Ruskom Federacijom, odre-đen samim nazivom i ponajprije usmje-ren na stvaralaštvo jedne epohe, Sa-moborska glazbena jesen zahvaljujući širim okvirima programske koncepcije kojoj je vjerna posljednjega desetljeća, ipak ostavlja više prostora i slobode za manevriranje. Ono što je i ove godine ostalo nepromijenjeno jest cijeli spektar atraktivnih koncerata i popratnih sadr-žaja koji su nesumnjivo oplemenili je-sensku kulturnu ponudu, privukavši tih dana u već prohladni Samobor mnoge znatiželjnike, pa i znatan broj pripadnika mlađe generacije.

Bez prve nagrade

Trideset osmo izdanje uvijek vedrog i osvježavajućeg Festivala, svečano je 28. rujna otvorila izvedba Mozartove Velike mise za sole, zbor, orkestar i or-gulje u c–molu, KV 427, pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića i uz Simfonijski

orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizi-je, sopranistice Lidiju Horvat Dunjko i Moniku Cerovčec, tenora Domagoja Dorotića i basa Giorgia Suriana. Sve do 12. listopada nizali su se nastupi vr-

snih glazbenika: pijanista Joséa Gallar-da, violinista Gernota Süssmutha i Li-nusa Rotha, violista Rumena Cvetkova i violončelistice Jelene Očić, Gudačkog seksteta Münchenske filharmonije, vio-lončelistice Monike Leskovar, mezzo-sopranistice Renate Pokupić uz Hr-vatski barokni ansambl te mladih glaz-benika, prošlogodišnjih laureata Natje-canja Ferdo Livadić, violinistice Tanje Sonc i pijanista Krešimira Starčevića te solista, Komornog zbora Muzičke aka-demije Sveučilišta u Zagrebu i Samo-borskih gudača, pod ravnanjem Ja-senke Ostojić. Uz koncertni dio festi-valskoga programa, u Samoboru se održavao sada već ustaljeni IvanaBi-licMarimbaWeek, s radionicama, maj-storskim tečajevima i nastupima vo-dećih udaraljkaša današnjice, među kojima i Kaia Strobela, Tatiane Koleve, Erica Sammuta, same Ivane Bilić i dru-gih. Jedno od osvježenja festivala koje mu je nesumnjivo dalo dodatnu težinu i proširilo djelokrug na međunarodnu skladateljsku scenu, drugu godinu za-redom bilo je Međunarodno skladatelj-sko natjecanje NEW NOTE na kojemu je druga nagrada pripala mladom slo-venskom skladatelju Davidu Veberu, a treća ruskoj skladateljici Eleni Samarini, dok prva nije dodijeljena.

Prepoznatljivi i sada već neodvojivi dio Samoborske glazbene jeseni, Među-

narodno natjecanje mla-dih glazbenika Ferdo Li-vadić protekle je jeseni doživjelo jubilarno, de-seto izdanje. U samo-borskoj Galeriji Prica tako se u dva natjeca-teljska poslijepodneva publici i ocjenjivačkome sudu (kojim je predsje-dao maestro Vladimir Kranjčević, a činili su ga Krešimir Seletković, Iva-na Kocelj, Zlatko Madžar i Branimir Pofuk) pred-stavilo osam mladih so-lista i komornih sastava, iskazavši sviračko umi-jeće programima satka-

nim od skladbi po vlasti-tom izboru, uz obvezno

djelo hrvatskoga autora. Prema mišlje-nju članova ocjenjivačkoga suda, u ja-koj konkurenciji odreda izvrsnih mladih glazbenika, najbolji su dojam ostavili pi-

janist Aljoša Jurinić, kojemu je dodijelje-na Nagrada Ferdo Livadić, i trombonist Ivan Mučić koji je, zahvaljujući uvjerljivoj izvedbi Šulekove Sonate za trombon i klavir — Vox Gabrieli, zaslužio Nagra-du Grada Samobora za najbolju izved-bu djela hrvatskog autora. Aljoša Juri-nić, koji je prema obrazloženju ocjenji-vačkoga suda pokazao sjajnu tehnič-ku pripremljenost, profinjenost tona u svim dinamikama, perfektno vođenje dionica i sugestivnost interpretacije, na sljedećem će izdanju Festivala praizve-sti novu skladbu za klavir i komorni or-kestar skladatelja Dubravka Detonija, a nastupit će i s Cantus Ansamblom u sklopu ciklusa u Maloj dvorani Lisinski te na Osorskim glazbenim večerima.

Večer laureata

Priznanja kao poticaj za daljnji umjet-nički rast i usavršavanje, laureatima su uručena uoči koncerta prošlogodišnje pobjednice Natjecanja Ferdo Livadić, slovenske violinistice Tanje Sonc, u žu-pnoj crkvi Sv. Anastazije, 8. listopada 2013. Mlada glazbenica iza koje sto-ji neupitan trud, uz solističke izvedbe nekoliko skladbi kojima se predstavila s pijanisticom Boženom Hrup, tom je prigodom ostvarila skladnu suradnju s gudačima Cantus Ansambla, praizvev-ši pokretnu Etidu za violinu i gudač-ki kvintet Anđelka Klobučara, sklada-nu na narudžbu Samoborske glazbe-ne jeseni posebno za tu prigodu. Djelo sažetoga opsega i izričaja, svojim ka-rakterom zorno ocrtava naslov i ozrač-je skladbe koja plijeni jednostavnošću, stavljajući u prvi plan tehnički aspekt, kontrastnost i gustoću glazbenoga materijala.

Osvježenje i zanimljivost desetog iz-danja Međunarodnog natjecanja Fer-do Livadić bile su i dvije praizvedbe skladbi hrvatskih autora koje su mladi glazbenici uvrstili u svoje recitale, kon-templativna Molitva Damira Bužlete, u predanoj i uigranoj izvedbi virtuoznog harmonikaškog Dua Furioso, Nikoli-ne Furić i Mirka Jevtovića, te dopadlji-vi Ginger Blues Ivana Josipa Skende-ra, koji je šarmantno predstavila Špe-la Mastnak na vibrafonu, kao dodatne nijanse u raskošnom spektru boja još jednog uspjelog izdanja Samoborske glazbene jeseni.

U čast 15. obljetnice Gudačkog kvarteta Rucner i 35. obljetnice umjetničkog rada njihovih voditelja i osnivača, bračnog para Rucner

Brkanovićev Andante kao posveta Koncert Jesen iz ciklusa Četiri godišnja doba, 30. listopada 2013. u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

U natoč poteškoćama koje nisu ostavile netaknutima ni kulturu, pa slijedom toga, ni glazbenu umjetnost, glazbenici su oči-to odlučili svu svoju kreativnu energiju usmjeriti na ono što

najbolje znaju — na aktivno muziciranje. Jedan od primjera koji potkrepljuju navedeno nesumnjivo

je područje komorne glazbe koje je na domaćoj glazbenoj sceni posljednjih nekoliko koncertnih sezona doživjelo svojevrstan procvat, podjednako među pripadnicima zrelijeg kao i mlađeg naraštaja reproduktivaca. Odraz toga je i veći broj koncerata i ciklusa komorne glazbe, kao i aktivnih gudačkih kvarteta, među kojima oni »stariji« već imaju proku-šane recepte za privlačenje nove, ali i zadržavanje postojeće publike. Jedan od tih kvarteta je i Gudač-ki kvartet Rucner koji je 30. listopada 2013. u Hrvat-skom glazbenom zavodu koncertom posvećenim Liginoj zajednici pacijenata oboljelih od raka Sveti Juraj, otvorio svoju jedanaestu sezonu ciklusa Četiri godišnja doba, u godini u kojoj obilježava petnaest godina postojanja Kvarteta, a njegovi utemeljitelji, bračni par Snježana i Dragan Rucner, slave i tride-set pet godina umjetničkog rada. Iako su se dionice prvih dviju violina proteklih godina mijenjale pa su sada u sastavu Dunja Bontek i Ana Paula Kna-

pić–Franković, Gudački kvartet Rucner zadržao je prepoznatljivu programsku koncepciju zasnovanu na praizvedbama djela hrvatskih skladatelja, ugo-šćavanju renomiranih, ali i mlađih glazbenika te na obilježavanju važnih obljetnica. Sve to obično je dodatno obogaćeno pokojom simpatičnom obra-dom, s kojom čini mješavinu koja, iako ponekad nema očitu poveznicu, nesumnjivo privlači širi krug publike na koncerte Kvarteta.

Svečarska praizvedba

Prvi dio svojega jesenskog koncerta na kojem je ugo-stio sopranisticu Vedranu Ši-mić, tenora Domagoja Doro-tića i harfisticu Mariju Mlinar, a koji je počeo izvedbom Še-stog gudačkog kvarteta Josi-pa Mihovila Stratika, Gudač-ki kvartet Rucner u cijelosti je posvetio hrvatskoj glazbi. Tro-stavačno ostvarenje pročišće-noga, jednostavnog izričaja karakterističnog za pretklasič-no razdoblje, glazbenicima je poslužilo kao zagrijavanje za praizvedbu koja je uslijedila. Bio je to Andante za gudač-ki kvartet Željka Brkanovića, skladan 2013. godine i posve-ćen Kvartetu Rucner u povo-du petnaeste obljetnice njego-va djelovanja i tri i pol deset-ljeća zajedničkog umjetničkog rada Snježane i Dragana Ruc-nera, kao temelja Kvarteta koji su tijekom godina oplemenji-vali vrsni violinisti. Prema rije-čima samog skladatelja, na-

mjera mu je bila kroz svoje djelo taj temelj pretočiti u koral zasnovan na gregorijanskom koralu iznad kojega se dograđuju ostale dionice. Sinergija glaz-benika i toga dojmljivoga, moglo bi se reći, lirskoga ostvarenja, ispunjenog variranjem početnoga te-matskog materijala i pokretnijim srednjim dijelom, rezultirala je smirujućim ozračjem koje je obavilo Hr-vatski glazbeni zavod.

Prvi dio večeri, u cijelosti posvećen hrvatskom glaz-benom stvaralaštvu, upotpunile su dopadljive Tri dječje pjesme, op. 56 Dore Pejačević, iz 1921., na stihove Jovana Jovanovića Zmaja: Majčica, moj an-đeo, Dijete i baka te Mali Radojica, koje smo čuli u obradi Radovana Tarbuka i u nepretencioznoj su-radnji sopranistice Vedrane Šimić, harfistice Marije Mlinar i Gudačkog kvarteta Rucner, kao svojevrsni uvod u operno–operetni nastavak koncerta ispu-njen popularnim arijama Giuseppea Verdija i Fran-za Lehára.

Autorski koncert Krešimira Hercega 3. prosinca 2013. u Galeriji Prica u Samoboru

Samoboru s ljubavljuIzvedena skladateljeva djela pisana za Gudački kvartet Rucner u petnaest godina djelovanja ansambla

Piše: Zvonko Šeb

S kladatelj, aranžer i pijanist Krešimir Her-ceg u svojem je rodnom Samoboru 3. prosinca priredio autorski koncert na kojem je iz bogatog autorskog opusa izdvojio dio vezan uz višegodišnju surad-nju s Gudačkim kvartetom Rucner. Pod-

sjetivši mnogobrojnu publiku u Galeriji Prica da je svoju glazbenu karijeru počeo prije gotovo šezdeset godina upravo u Samoboru, kod Piloša (u današnjoj vili Tonše-tić), Herceg je biranim riječima i kronološki poredanim skladbama ukratko elaborirao što i kada ga je povezalo s Rucnerima i ponukalo na stvaranje opusa u kojemu su uz Gudački kvartet istaknuto mjesto našli i svjetski glasoviti virtuozi na bandoneonu i harmonici, Amerika-nac Antonio Peter Soave i njegov Šarm harmonike.

Koncertna je večer otvorena skladbom Promotion Par-ty za koju u trenutku njezina nastanka još nitko najvje-rojatnije nije ni slutio da će u godinama koje dolaze, sa skladbama koje je posvetio Rucnerima i bračnom paru Soave (Rucner Tango, Soave Tango), Herceg postavi-ti okvire Božanstvene suite (Suita Divina), u koju je do danas uvrstio još šest stavaka koje je majstorski aran-žirao Stjepan Mihaljinec. Publika je posebno toplo po-zdravila Victorious Rhapsody u kojemu se kao solist uz Antonija Petera Soavea predstavio i pijanist Danijel De-toni, a ništa manje oduševljenje nije izazvala ni skladba Mady’s Dance, valcer posvećen Mady Soave, u kojem je uz Kvartet Rucner gospođa Soave solo dionicama vrlo dojmljivo dočarala šarm francuskog muziciranja na harmonici. Dio koncerta ispunile su Hercegove džezi-stičke skladbe za koje je tekst napisala britanska pjeva-čica i skladateljica Sally Night. Izvela ih je Dunja Skoplja-nac Peroš uz pratnju jazz–kvarteta (Antonio Peter Soa-ve, Krešimir Herceg, Davor Črnigoj i Boris Ciglenečki).

Željko Brkanović i Gudački kvartet Rucner u HGZ–u

Autorski koncert Krešimira Hercega u Samoboru

Na 2. natjecanju NEW NOTE druga nagrada pripala je

mladom slovenskom skladatelju Davidu Veberu, a treća ruskoj skladateljici Eleni Samarini, dok prva nije dodijeljena.

Harmonikaški Duo Furioso: Nikolina Furić i Mirko Jevtović

Slovenska violinistica Tanja Sonc i kontrabasist Nikša Bobetko (Cantus Ansambl)

32 33

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

U povodu trideset godina umjetničkog djelovanja Ivana Žana

Oratorijski skladateljAutor koji je nakon radnog vijeka provedenog u inozemstvu, mahom na njemačkom govornom području, otišao živjeti na otok Pag, u rodnu Novalju.

Kantautorica te profesorica engleskog i ruskog jezika Dunja Knebl

Dvadeset godina među namaPrvi javni nastup umjetnica je održala 16. travnja 1993. u zagrebačkom KIC–u.

Razgovarala: Karolina Rugle

U nedjelju, 22. rujna 2013., u crkvi Bez-grešnog Srca Ma-rijina na zagrebač-kom Jordanovcu svečanim je kon-

certom obilježena trideseta obljetnica skladateljskog djelovanja Ivana Žana. Tom su prilikom izvedena skladateljeva

djela nastajala od 1987. do danas. Taj osobiti promicatelj hrvatske liturgijske i zborske glazbe, s otoka Paga, koji je veći dio svojega umjetničkog živo-ta proveo u inozemstvu, hrvatskoj je glazbenoj publici uglavnom poznat s festivala Cro Patria i Pasionska baština. U sklopu ovogodišnjeg programa Pasi-onske baštine imali smo prilike čuti pra-izvedbu njegova oratorija za sole, zbor i orgulje Put križa, koji je bio dijelom

programa i ovog obljetničkog koncer-ta. Pod ravnanjem samoga maestra, te Josipa degl’ Ivellija, na koncertu su nastupili zbor župe Sv. Pavla i zbor crkve Sveta Mati Slobode uz soliste Vitomira Marofa, Ivicu Trubića, Željku Martić, Vinka Maroevića, Joška Lešaju i  Božu Župića. Za orguljama je bio Mario Penzar. Nakon koncerta kratko smo razgovarali s maestrom Žanom o njegovu životnom i stvaralačkom putu.

Težnja vlastitom

Iza vas je zanimljivo i bogato razdoblje glazbenog stvaralaštva. Što je ponajviše obilježilo skladateljski, ali i vaš osobni put ovih prvih trideset godina u svijetu glazbe?

Od proteklih trideset godina proveo sam šesnaest u Njemačkoj, sedam u Austriji, točnije u Beču, a sedam u Hr-vatskoj. To je razdoblje bilo obilježeno skladateljskim radom, zborskim dirigi-ranjem, ali i pedagoškim radom, on-dje sam i predavao. Zapravo je u pr-vom planu bio skladateljski rad. Osim toga, obrađivao sam napjeve i pisao aranžmane za njemačke orkestre, to sam izvodio u Bochumu, u Mannhei-mu i diljem Njemačke. Ono što je do-maće, izvorno, hrvatsko, ono što sam vidio kao »vlastitost«hrvatske glazbe, to sam prenio i na svoje skladateljsko dje-lovanje i izvan Hrvatske, osuvremenivši to europskim tonalnim izrazom.

Kao jedan od naših eksteritorijalnih skladatelja, zasigurno ste obilježeni okolinama u kojima ste djelovali i glaz-benim obrazovanjem izvan Hrvatske. Koji su to skladateljski uzori za koje bi-ste danas mogli reći da su bili osnova vaših prvih skladateljskih koraka, jeste li i poslije imali kakve uzore? Što je naj-više utjecalo na formiranje vašeg skla-dateljskog jezika?

Kad sam počinjao, detaljno sam ana-lizirao opuse Haydna i Mozarta, a po-slije su mi puno značile analize Bra-hmsovih stavaka, mnogo sam iz toga naučio. No kad sam došao na studij u Beč, na studij kompozicije, pokušao sam se maknuti od toga, priklonio sam se ponajprije skladatelju Albanu Ber-gu kao uzoru. Ipak, nisam ostao na tome, nego sam razvio vlastiti stil, tzv. slobodnu tonalnost. To je poslije i sni-

mano, zabilježeno je na gramofonskoj ploči. Tako sam se, dakle, udaljio od bečke škole, od bečke slobodne tonal-nosti i opet sam se vratio svojem »do-maćem« izrazu, tako da je moj stil sada zapravo — tonalni stil. Dakle, pokušaj je bio malo izaći iz okvira u avangardu, ali sam se ipak na kraju vratio. Tradici-ja je jaka.

Pogled »izvana«

Ne znam jeste li bili u mogućnosti pratiti hrvatsko glazbeno stvaralaštvo i koliko poznajete trenutačnu hrvatsku sklada-teljsku scenu, kakvim vam se čini sa-dašnje stanje u suvremenoj hrvatskoj glazbi i glazbenom životu?

Vidim da se radi, piše se. Zamjećujem da i stariji kolege, kolege moje genera-cije prate svjetska zbivanja, prije sve-ga putem Muzičkog biennala Zagreb, i to je za svaku pohvalu. Treba istaknu-ti i Cantus Ansambl, koji uspješno radi na tom polju. Prisutni smo izvodeći dje-la hrvatskih skladatelja, ali i stranih. Me-đutim, vidim da pokušavamo i na taj način pristupiti Europi, pa se preuzima-ju drugi i drugačiji izrazi i stilovi, nastaju djela u drugim medijima, elektronička glazba i slično. Razvijaju se usporedno i ovdašnji skladateljski tijekovi, ali se ko-riste i stilovi, načini i suvremene tehni-ke »izvana«.

Izvori snage

Vi ste, pak, u svojem dosadašnjem opu-su pisali za tradicionalni izvođački kor-pus, a velik dio glazbe oslanja se na li-turgijske tekstove i Bibliju. Koje mjesto religiozna tematika ima u vašem stvara-laštvu, jesu li se njoj na neki način pri-klonili i prilagodili vaši skladateljsko–tehnički postupci ili se zapravo pokaza-la kao domena koja nudi idealne glazbe-ne forme upravo za vaš glazbeni izraz?

Ona je izvor iz kojeg crpim snagu. Ipak, oratorijska glazba mi je možda najbli-ža. Osjećam se kao oratorijski skla-datelj, možda ne bih smio reći da mi je to najjači dio skladateljskog rada, ali me ta glazba nekako najviše odu-ševljava. Crpio sam snagu na izvori-ma liturgijskog i, rekao bih čak, tradi-cijskog (dalmatinska glazba), ali sam preuzeo »europske« harmonije i po-kušao to sjediniti. Za mene je sim-fonijski orkestar vrhunac glazbenog

izraza, bez obzira na glazbeni jezik. Ostvarili ste mnoge uspješne suradnje s crkvama kao organizatorima, ali i s ni-zom zborova i nekima od glasovitih pje-vačkih solista u Hrvatskoj. Kako prona-lazite suradnike za svoje projekte?

Mnogo sam radio u Beču, ali i ovdje. Uvijek sam koristio puno zborova, su-rađujući sa zborovima iz crkava u Za-grebu, komornim opernim zborom iz Splita, nastojeći zborski zvuk obogati-ti solistima Opere HNK–a u Zagrebu i Splitu. Nije uvijek lako dobiti umjetnike s kojima želite surađivati, s obzirom na zauzetost svih naših pjevača, no uglav-nom uspijevam.

Pripreme za operu

Koji su vaši planovi, ideje za nastanak novih djela?

Još se nisam okušao u opernom stva-ralaštvu. No još davno, za moje beč-ke faze, pisao sam, tj. počeo sam radi-ti na jednoj operi pod naslovom Marija Magdalena. Ona je pisana nešto druk-čijim glazbenim jezikom, suvremenim, korak dalje od ovog klasičnog izraza. Tu sam koristio još veći orkestar. No još nisam našao libretista koji bi mi po-mogao doći do kraja. Nadam se da ću u Zagrebu naći dobrog suradnika koji će mi pomoći da uz suvremeni pristup realiziramo operu koja ne bi bila duga, samo sat vremena, ali bih jedino inzisti-rao na suvremenom načinu oblikovanja opernog tkiva.

Piše: Dubravko Jagatić

Ž ivotni put kantautorice i predstavljačice etno pjesama ili bolje reći hrvatske world music dive, nije počeo njezinim glazbenim školovanjem

od malih nogu i nastupima po zborovi-ma, crkvama, ‘prvom pljesku’ i sličnim manifestacijama. Dunja je ljubav prema glazbi stjecala zahvaljujući prije svega roditeljskoj ljubavi, obiteljskom naslijeđu i obitelji kojoj je glazba bila dio njih samih. S mamine strane su i braća i sestre svi-rali i pjevali pa nije ni čudo što je dio tog zadovoljstva i vještine prešao na Dunju.

Put prema glazbi

Istodobno, zahvaljujući poslu kojim su se bavili njezini roditelji, Dunja Knebl odrastala je u Americi, Rusiji i Indonezi-ji. Na sva ta tri ključna mjesta, važna za njezino formiranje kao osobe i umjet-nice, glazba je bila dio svakodnevnog života, a kultura tih zemalja samo ma-mac da uroni u vlastito glazbeno na-slijeđe. Nakon što joj je engleski i ruski postao svakodnevni razgovorni jezik, te se potpuno kao profesorica engle-skog i ruskog jezika posvetila prevođe-nju, ali uz neizbježan utjecaj i ljubav pre-ma glazbi, Dunja je shvatila da unatoč iskustvu i ljubavi prema glazbi, o hrvat-skoj glazbenoj baštini zna zapravo vrlo malo. Jedan od prvih kontakata bio je susret s notnim zapisom Pučke popi-jevke iz Međimurja Florijana Andraše-ca, hrvatskog pučkog pjesnika koji je između dva svjetska rata bio desna ruka dr. Vinka Žganca — jednog od najvećih hrvatskih melografa, muziko-loga, etnomuzikologa, zapisivača na-rodnih pjesama, plesova i običaja iz Međimurja. Bio je i orguljaš, zborovođa i kapelnik limene glazbe te je svirao niz instrumenata, no za Dunju je ipak naj-važnije bilo to što je zahvaljujući njemu ostala zaljubljena u međimurske pje-sme i napjeve. I onda je počela njezi-na glazbena pustolovina. Krenula je u istraživanje starih i zaboravljenih i malo poznatih hrvatskih tradicijskih pjesama.

Močvarni laboratorij

Bilo joj je tek četrdeset pet godina kad je upoznala te pjesme i počela ih pjeva-ti za sebe i svoje uže društvo. Prvi jav-ni nastup održala je 16. travnja 1993. u zagrebačkom KIC–u. Malo–pomalo, i prvi album bio je neminovan. Godine

1994. izdaje debitantski album Čuješ, golob, čuješ na kojem su se našle nje-zine interpretacije međimurskih narod-nih pjesama. Što je više istraživala, to je bilo više materijala za nova izdanja. Al-bum ...jer bez tebe nema mene snimila je 1996. i već dvije godine poslije, u vri-jeme najveće ekspanzije world musica u Hrvatskoj (zahvaljujući tada vrlo aktiv-noj grupi Legen i Mojmiru Novakoviću, Lidiji Bajuk, Dariju Marušiću i drugima) objavila i Croatian folk songs from Me-đimurje (1998.). Već u prvih nekoliko go-dina, Dunja Knebl postala je sinonim za hrvatsku etno glazbu i čuvarica hrvat-ske autohtone glazbene baštine. U tih dvadeset godina objavila je dvanaest albuma i održala nebrojeno mnogo na-stupa. Posvetivši se u cijelosti i strastve-no etno glazbi, moglo se očekivati da će njezine pjesme odletjeti i preko gra-nica Hrvatske. Jedno od priznanja koje je dobila za svoj rad svakako je i uvršta-vanje u cijenjenu britansku enciklopedi-ju world music glazbe Rough guide to world music te osvajanje Porina 2008. za Kite i kitice, najbolji album etno glaz-be. Sve to vrijeme, osim istraživanja i in-terpretiranja zaboravljenih hrvatskih pje-sama, Dunja je nesebično pomagala brojnim mladim glazbenicima i kantau-torima. Tako je u sklopu kluba Močvara osnovala i, sad već glasoviti, Močvarni laboratorij u kojemu su nastupali upra-vo ti mladi kantautori i ljubitelji melodija, pjesama i zvuka koji ne trešti svakod-nevno kroz eter, tvoreći zvučni čep pre-ma glazbi koja se stvara iz ljubavi, a ne zbog novca.

Kololira — bend i instrument

I koliko god je punih dvadeset godi-na Dunja pjevala, svirala i snimala, to-liko je možda tek sada najnovijim al-bumom doživjela svojevrsno otkrive-nje jer je našla prateći bend s kojim je ‘kliknula’; snimili su najnoviji album Tamo doli. To je izdanje koje je s gru-pom Kololira predstavila na ovogodiš-njem Ethnoambient festivalu u Solinu i nastupom oduševila inozemne goste i izvođače, zbog čega su joj i posvetili primjerenu pozornost u uglednom bri-tanskom glazbenom world music ma-gazinu fRoots.

Sam album Tamo doli snimljen je u studiju Kramasonik uz sudjelovanje Hrvoja Nikšića kao snimatelja, pro-ducenta, ali i instrumentalista (u dvije je pjesme gostovao svojim mellotro-nom). U miksanje i produciranje uklju-čeni su i ostali članovi Kololire koji su ove godine već sudjelovali na dva me-

đunarodna festivala gdje su dobili sjaj-ne kritike. No Dunja ne bi bila Dunja da iza nje i njezina novog albuma ne sto-ji neka zanimljiva priča. Ova se odnosi na samo ime benda Kololira. Kololira je novom albumu dala karakterističan zvuk jer se radi o instrumentu koji se nije prije svirao u Hrvatskoj, a koji se na engleskom naziva hurdy gurdy. Na-ime, prema istraživanju etnomuzikolo-ga, kololira se još u doba srednjeg vi-jeka koristila kao instrument u mnogim europskim zemljama, a nema nikakvih tragova o tome da se svirala u Hrvat-skoj. Bend se odmah suočio s činje-nicom da treba dati naziv instrumen-tu koji bi bio u duhu hrvatskog jezika. Nakon zajedničkog rada na stvaranju novog naziva, usvojena je riječ kololira, kao adekvatan izraz koji opisuje sam instrument (kolo+lira), ali i kao izraz sli-čan onome koji se koristi u nekim eu-ropskim zemljama.

Karijera kojoj se treba nakloniti

Međutim, nije samo kololira zaslužna za posebnost zvuka. Tu je i harmonika svirana tako da s kololirom stvara do-jam kao da svira cijeli orkestar. To se pokazalo fantastičnom ‘kulisom’ za ta-janstvene stare zaboravljene pjesme iz raznih krajeva pretežito kontinentalne Hrvatske koje su oduvijek bile osnova Dunjinih albuma. Posebnost je i način na koji zvuče pjesme kad se u pjeva-nju udruže svi članovi benda. Unisono pjevanje bilo je karakteristično za neka prijašnja vremena, pa čak i pravilo kad su u pitanju popijevke iz Međimurja. Ta-kav način pjevanja sličniji je onome ti-pičnom prije stotinjak godina. »Ljudi bi se okupili i pjevali onako kako im je bilo prirodno«, vole istaknuti sami člano-vi Kololire. Bez nekih priprema i uvjež-bavanja, pjevalo se grupno na raznim okupljanjima jer je to bio način komuni-kacije, druženja, zabave.

Početkom mjeseca studenoga 2013. godine, Dunja Knebl je s pratećom gru-pom Kololira održala koncertnu pro-mociju novog albuma Tamo doli te pri-godno, na sceni kluba Močvara, pred okupljenom publikom obilježila prvih dvadeset godina izuzetno bogate i za-nimljive karijere, kojoj se treba nakloni-ti, baš kao i umjetnici bez koje bi osta-le zaboravljene, zapuštene i izgubljene stotine pjesama koje su pjevali naši sta-ri. Kako to zvuči apsurdno u današnje vrijeme kad se milijuni pjesama mogu pronaći samo jednim klikom miša. Du-njin entuzijazam i ljubav prema autoh-tonim pjesmama i napjevima pomogao

je da hrvatska glaz-bena baština ne ostane uskra-ćena za ne-i z m j e r n o g la zbeno blago.

Crpio sam snagu na izvorima liturgijskog i, rekao bih čak,

tradicijskog (dalmatinska glazba), ali sam preuzeo »europske« harmonije i pokušao to sjediniti.

Žan i glazbenici Mario Penzar, Joško Lešaja, Nikša Radova-nović i Ivica Trubić

Skladatelj Ivan Žan pratio je svoj obljetnički koncert iz publike

Bilo joj je tek četrdeset pet godina kad

je upoznala hrvatske tradicijske pjesme i počela ih pjevati za sebe i svoje uže društvo.

Dunja Knebl

34 35

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

16. Chansonfest, 15. studenoga 2013. u Gradskom kazalištu Komedija

Neprijeporna kvaliteta Mladost i iskustvo stopili su se u programu jedne festivalske večeri i iznenadili izvrsnim novim šansonijerskim repertoarom

Piše: Danijela–Ana Morić

D a je publika itekako željna glazbenog događaja kakav je Chansonfest, do-kazuje još jedno izdanje toga hva-

levrijednog festivala. Ovogodišnji 16. međunarodni festival šansone Chan-sonfest i ovaj put je ponudio mnogo glazbenog materijala neprijeporne kvalitete, lijepog ugođaja i dobrog, po-zitivnog ozračja. U do posljednjeg mje-sta ispunjenom zagrebačkom kazalištu Komedija istinski se uživalo u odabra-nim skladbama u izvođenju iskusnih, šarmantnih i novih, mlađih izvođača. Ugodno iznenađenje bila je skupina Pavel, koja je otvorila festivalsku ve-čer skladbom Dobro je da sam bivši. Dojmljiv nastup imala je mlada Jana Fabijanić s pjesmom Arsena Dedića i Stipice Kalogjere Ali noću. Ništa manje zanimljiv nastup na šansonijerskoj po-zornici nisu imale ni Sandra Bagarić s pjesmom Masline (stihovi Vesna Parun) te Ivana Majcan sa skladbom Jedan mali cvijet. Osim njih, festivalskom po-zornicom prodefilirali su sjajni Dražen Žanko, Andrea Baković, Željko Toth, Bernard Ivan Hruška, Boris Petrov, Igor Brešan, Luka Udjbinac i Nina Romić. Oduševljeno gledateljstvo posebno je dugim pljeskom nagradilo glazbene ‘veterane’ Zrinka Tutića, Hrvoja Hege-dušića, Miru Ungara, gosta iz Slovenije Ladu Leskovara, Kostadinku Velkov-sku te Ibricu Jusića (čiji je dolazak na pozornicu s vjernim pratiteljem, psom Bondom u trenutku osvojio simpatije prisutnih). Aranžmani svih skladbi bili su vrlo dopadljivi, jasni i tečni, na zado-voljstvo publike i glazbenika, a sve su pjesme (što je posebnost i vrijednost ovog festivala!) izvedene uživo uz prat-nju festivalskog orkestra pod ravna-njem Josipa Cvitanovića.

U publici su, kao i dosadašnjih godi-na, sjedili brojni glazbenici koji su došli poduprijeti svoje kolege i Chansonfest (među ostalima i Tereza Kesovija, Ra-dojka Šverko, Gabi Novak, Maja Blag-dan). Uživao je ondje i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Festivalska ve-čer proletjela je u trenu — uz red sklad-bi, red duhovitih dosjetki i najava uvijek odličnog i šarmantnog voditelja Voje Šiljka. Večer je začinila i zatvorila Kse-nija Erker koja je s pjesmom Ive Jagnji-ća i Predraga Martinjaka Ne mogu ti to oprostiti u osebujnom emotivnom na-stupu raznježila prisutne. Valja spome-nuti da se festival održao pod pokrovi-teljstvom Ministarstva kulture Republi-ke Hrvatske, Gradskog poglavarstva grada Zagreba, Gradskog ureda za kul-turu i Studija Dva M.

Vojina molitva

Kako je na početku večeri u svojem simpatičnom stilu Vojo Šiljak zamo-lio publiku da se »pomoli« da ovogo-dišnje pjesme napokon prihvate glaz-beni urednici i da zažive u eteru do-maćih radiopostaja, vjerujemo da će se to i ostvariti. Ovaj festival to svaka-ko zaslužuje, budući da svake godine nudi sve bolji program, skladbe koje bi mogle postati evergrini. Svoj ugled Chansonfest gradi na kvaliteti stiha i interpretaciji s »puno duše”. Njeguju-ći šansonu kao glazbeni izričaj (s veli-kim uspjehom kod struke i u javnosti), u proteklih je šesnaest godina opravdao svoje postojanje i dokazao kako u Za-grebu i cijeloj Hrvatskoj postoji potreba za glazbenim žanrom koji traži i glazbe-ni i intelektualni angažman svih sudio-nika: autora, umjetnika izvođača i pu-blike. Pokazao je da postoji potreba za organiziranjem i opstankom takve spe-cifične glazbene večeri koja zasigurno neće osvanuti kao prva vijest na strani-cama senzacionalističkih listova, ali će ostati u kolektivnoj memoriji kao doga-đaj kojim se možemo s pravom dičiti.

U proteklih je šesnaest godina Chansonfest

opravdao svoje postojanje i dokazao kako u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj postoji potreba za glazbenim žanrom koji traži i glazbeni i intelektualni angažman svih sudionika: autora, umjetnika izvođača i publike.

Kostadinka Velkovska

Sandra Bagarić

Ibrica Jusić

Nina Romić

ANAS

TAZI

JA V

RŽIN

A

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

36 37

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.Jubilarni 20. Hrvatski dječji festival, 24. studenoga 2013. u KD Vatroslava Lisinskog

Dobrotu ti svakom daj...S brigom o očuvanju važnosti dječje pjesme i njezine edukativne funkcije u središtu pozornosti, HDF se profilirao kao središnji promicatelj glazbe među najmlađima.

Piše: Karolina Rugle

P oznati i omiljeni lik iz pripovjetke Ivane Br-lić Mažuranić, šegrt Hlapić, čije Čudnova-te zgode ove godine slave stotu obljetnicu,

uz svoju prijateljicu Gitu te voditeljicu Uršulu Tolj, bio je jedan od domaćina možda najveselijeg i najzabavnijeg do-gađaja koji je ove godine ugostila Kon-certna dvorana Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

»Plesnjak« najmlađih

Djeca svih dobnih skupina ispunila su

dvoranu, foaje i međuprostore Lisin-skog u nedjelju, 24. studenoga. Počeo je 20. Hrvatski dječji festival. Opušte-no i veselo ozračje u dvorani ostavilo je dojam pravog »plesnjaka« najmlađih, a entuzijazam i angažman voditelja dječ-jih skupina zaista nije ništa manje im-presivan. U dvadeset godina kontinui-ranog održavanja festivala koji iz godine

u godinu okuplja dvadesetak najboljih dječjih zborova iz cijele Hrvatske, tisu-će dječjih skladbi i koreografija pred-stavljene su uvijek brojnoj publici na za-jedničkim koncertima. S brigom o oču-vanju važnosti dječje pjesme i njezine edukativne funkcije u središtu pozor-nosti, Hrvatski dječji festival profilirao se kao središnji promicatelj glazbe među najmlađima koji nudi vrlo dobar počet-ni impuls za kasnije bavljenje glazbom u glazbenim školama i raznim dječ-jim ansamblima.  Odabranih dvadeset izvođačkih skupina nerijetko okuplja upravo one najmlađe, male glazbenice i glazbenike u dobi ključnoj za »upija-

nje« pozitivnih vrijednosti i razvijanje in-teresa za bavljenje umjetnošću.

Repertoar koncerta činile su dječje skladbe mnogobrojnih autora iz cijele zemlje, a neke od njih imaju potenci-jal postati pravim hitovima, što je plje-skom i potporom potvrdila i brojna pu-blika. Riječ je o zaista različitim i razno-

likim glazbenim stilovima i izrazima, od klasičnih dječjih pjesmica, preko pop–aranžmana i tema, do melodijskih hip–hop balada koje progovaraju o mnogim temama, pa čak i o ekološkoj svijesti. Poput svojih odraslih kolega na nekim drugim glazbenim festivalima, i ovi ma-leni solisti, kvarteti i zborovi bavili su se najpopularnijom svevremenskom te-mom, pitajući se Što je to ljubav.

Kreativni divertimento

Osim glazbenog dijela, Festival ima i »širu« umjetničku ambiciju, pa su dje-ca osnovnih škola bila pozvana posla-

ti svoje likovne i literar-ne uratke na natječaj, a neki od njih mogli su se pogledati i pročitati toga dana u Lisinskom. Osim dvadeset likov-nih radova okupljenih i odabranih na likovnom natječaju Divertimento, u konkurenciji sto se-damdeset pjesama pri-stiglih iz trinaest župa-nija, odabrani su najbo-lji uratci mladih pjesniki-nja i pjesnika, koji su za-tim tiskani u jubilarnom, 20. zborniku Hrvatskog dječjeg festivala. U su-radnji s izdavačkom ku-ćom Cantus, Festival prate i izdanja notnih materijala i nosača zvu-ka, koji su dosad preni-jeli tisuće glasića male-nih zborskih pjevača iz cijele Hrvatske i mno-go zanimljivih skladbi za djecu svih uzrasta.

Večer je završila zajed-ničkim nastupom svih ansambala okupljenih u veliki festivalski zbor koji je izveo himnu Festiva-la, Stih i nota, sto divota, skladatelja Pere Gotov-

ca te tako zaokružili uspješnu obljetnič-ku proslavu Hrvatskog dječjeg festiva-la. Svim mladim sudionicima Festivala, kao i slušateljima, cijelo je događanje nesumnjivo pobudilo zanimanje za kre-ativno umjetničko izražavanje, a odra-slima u publici mali izvođači zasigurno su dali dozu pozitivne energije za nado-lazeći tjedan.

Hrvatski dječji festival Priznanje skladatelju zaslužnom za doprinos dječjoj glazbi ove je godine dobio Arsen Dedić.

Oliver Dragojević u Lisinskom (15. — 17. studenoga 2013.)

Praznik glazbeTri koncertne večeri zaredom, naslova More u Lisinskom, bile su rasprodane tjednima unaprijed.

Piše: Danijela–Ana Morić

S tri rasprodana koncerta tjednima unaprijed, pra-vom pomamom za ulazni-cama, malo se tko danas može pohvaliti. Velikan hrvatske glazbene scene,

Oliver Dragojević, nastupima u Koncer-tnoj dvorani Vatroslava Lisinskog svojim je poklonicima priredio pravi glazbeni praznik. Naravno, to i nije neko izne-nađenje, budući da je svaka Olivero-va predstava posebna i na neki način drugačija. Njegovi dupkom puni zagre-bački koncerti za pamćenje nazvani su More u Lisinskom. Zadnji od tri počeo je pjesmom Vela Luka, što je odmah raspjevalo dobro raspoloženu publiku, a kad se na trećoj skladbi Skalinada pojavila grupa Dupini (koja s Oliverom svira već dvadeset godina), ozračje se počelo zagrijavati. U trosatnoj glazbe-noj čaroliji istinski je uživala publika svih naraštaja. U ‘zbornom’ pjevanju refre-na svi su ga pratili od početka do kraja koncerta, a kad su počeli prvi taktovi Nadaline, dvorana se digla na noge. Oliver ih je zadržao na nogama i na sljedećoj pjesmi U ljubav vjere nemam (te i sam zaplesao), a onda je nastavio s »mirnijim« repertoarom jer se, kako je kazao, »umorio«. Nastavio je pjesma-ma Kad mi dođeš ti, Konfidenca... Pu-blika je jednako uživala u kultnim sklad-bama poput Oprosti mi, pape, Moj lipi

anđele, Magdalena, ali i onim novijeg datuma, s njegova aktualnog albuma Tišina mora, poput pjesama Moje lipo, U mom zagrljaju, S tobom, jubavi... Po-sebno se publike dojmila, kako je to Oliver najavio, »novoosnovana« klapa Gerijatrija (Oliver i članovi banda Dupini) koji su a cappella otpjevali prelijepu pje-smu Nemoj da me kuneš.

Morski vuk

Koncerti su protekli u prisnoj atmosferi, prožeti (na samo njemu svojstven, du-hovit i šarmantan način) komunikacijom s publikom. Nerijetko se usred pjesa-ma znao prolomiti pljesak odobravanja i oduševljenja. Nenadmašnog »starog morskog vuka« pratio je i Gudački an-sambl iz Zagreba kojim je dirigirao Alan Bjelinski, a kao pojačanje bendu Dupini pridružio se Jan Ivelić na bubnjevima te Dražen Bogdanović na saksofonu. Da ugođaj bude jedinstven i veličanstven, Oliver je ugostio svoje prijatelje i surad-nike: Tedija Spalata, gitarista Elvisa Sta-nića te zbor Izvor. S puno ljubavi i duše, kao i uvijek do sada, pjevačka je legen-da prepoznatljivim glasom i interpreta-cijom dotaknula srca svih u Lisinskom. Dobro ozvučenje i minimalni scenski efekti pridonijeli su toj glazbenoj posla-stici. Održavajući do samog kraja kvali-tetu na vrhunskoj razini, Oliver je poka-zao da ima još mnogo toga dati ljudima koji ga slušaju i vole.

Vikend za sjećanje

Svevremenskim skladbama i šarmom ovaj pjevač godinama opstaje i osta-je kao neprijeporna glazbena veličina. Svojom je glazbenom vizijom i notama (uz jednostavnost, originalnost i talen-tiranost) konzumentima glazbe pružao i pruža samo radost i emotivno ispu-njenje. Premda ga mnogi često doživ-ljavaju kao predstavnika dalmatinske pop–skladbe, bliske šansoni, iza nje-govih neospor-nih uspjeha kri-je se savršeni oblik skladne simbioze neko-liko glazbenih idioma. Oliver ih (ne robujući i ne podilazeći tren-dovima) već de-setljećima spaja u prepoznatljiv glazbeni izričaj blizak različitim generacijama. Vikend ispunjen pjesmom i do-brim vibracija-ma ostat će u dugom sjećanju onim sretnici-ma koji su ima-li prilike uživati u njemu.

Drugi koncert ovosezonskog ciklusa Jazz.hr, 20. studenoga 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog

Ernie Watts Quartet u spomen na Miru Križića

S lavni američki saksofonist Ernie Watts nastupio je 20. studenoga 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, na drugom koncertu ovosezonskog ciklusa Jazz.hr. Odlukom organizatora (HDS/Lisin-ski) taj je koncert bio posvećen jazz zaljubljeniku, novinaru, piscu i voditelju kultnih tribina Miri Križiću koji je preminuo 19. studenoga. Nastupivši sa svojim kvartetom u kojem već godinama sviraju pi-

janist Christof Saenger, kontrabasist Rudi Engel i bubnjar Heinrich Koebberling, Watts je oduševio publiku u do posljednjeg mjesta ispunjenoj dvorani. U izved-bama uglavnom vlastitih skladbi — osebujnih ostvarenja — pokazao se kao vrsni izvođač moćna, bogata, zaokružena zvuka. Osim što su uigrana družina, glazbe-nici su tijekom cijeloga koncerta morali biti usredotočeni na njegove nestašluke. Naime, Watts se tijekom sola okretao prema njima, izazivao ih na dvoboje, poticao da daju sve od sebe. Oduševio je kao improvizator, svirajući uz pratnju ili bez nje, ili pak samo uz jednog suradnika kojega bi odabrao u trenutku. Oni su spremno prihvaćali njegove izazove i upuštali se s njim u međuigru, koja bi ponekad prera-stala u kolektivne improvizacije. Svirao je mainstream pristupom s tek povremenim diskretnim izletima u free improvizacije koje je posebice dobro začinio citatima, pri-mjerice temama standarda Nature Boy ili St. Thomas. Istodobno i ugledni glazbeni pedagog, Ernie Watts je dan poslije koncerta u dvorani HDS–a održao uspješnu glazbenu radionicu za napredne saksofoniste. (HDS)

Svevremenskim skladbama i šarmom

ovaj pjevač godinama opstaje i ostaje kao neprijeporna glazbena veličina.

Ernie Watts Quartet u Maloj dvorani Lisinski

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

Oliver u Velikoj dvorani Lisinski

LIVI

O A

ND

RIJ

Ić

Poput svojih odraslih kolega na nekim drugim glazbenim

festivalima, i ovi maleni solisti, kvarteti i zborovi bavili su se najpopularnijom svevremenskom temom, pitajući se: Što je to ljubav.

38 39

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Festival Jazz.hr/jesen, od 21. do 24. listopada 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog

Jesen s okusom vrhunskog jazzaU organizaciji HDS–a i KD Lisinski festival i pod novim vodstvom (Davor Hrvoj) zadržava visoku razinu.

Piše: Tomislav Vuković

N akon što je Davor Hrvoj preuzeo šta-fetnu palicu od do-tadašnjeg voditelja Antuna Tomislava Šabana, dalo se

naslutiti kako će već tradicionalni festi-val Jazz.hr/jesen, koji zajednički orga-

niziraju Hrvatsko društvo skladatelja i Koncertna dvorana Vatroslava Lisin-skog, zadržati razinu koju je postavio prethodnik, pa možda i podići letvicu više. Svakako su najavljivana imena obećavala sinergiju audio–vizualnih užitaka, dok ugodan ambijent i per-fektna akustika Male dvorane Lisinski omogućuju da se tako nešto i ostvari.

Porin za Konitza

Festival je otvorio Lee Konitz, legen-darni američki alt–saksofonist i jedan od glavnih predstavnika tzv. cool jazza. Konitzu je tom prigodom uručena na-grada Porin za posebna dostignuća u jazz glazbi, koju mu je u ime Institu-ta hrvatske glazbe predao priznati hr-vatski jazz pijanist i glazbeni pedagog Neven Frangeš. Konitz je nastupio u duu s pijanistom Danom Tepferom, ko-

jega se generacijski uredno može svr-stati u kategoriju Konitzova unuka, no iako je iskustvom možda zaostajao za »starim liscem«, virtuoznosti mu sigur-no nije nedostajalo. Izašavši na pozor-nicu, dvojica glazbenika podsjećala su na djeda i unuka u turističkom obilasku grada, a iznimno raspoloženi Konitz lu-cidnim je pošalicama samo potvrđivao

alanfordovsku aluziju, što je publika s veseljem prihvatila. Večeras ćemo svi-rati standarde, a vi ćete pogađati nazi-ve skladbi, duhovito je najavio. Zvuča-lo je kao uvertira u zanimljivu večer, što je i bila.

Koncert je otvoren izvedbom koju je u svojem stilu interpretirao dugim melo-dičkim linijama, no zadržavajući formu i sklad, iz čega se jasno naziralo oda-kle dolazi epitet cool. Nije se dugo tre-

balo čekati ni na tečaj improvizacije za publiku koja je mumljajući prethod-no odsvirani ton na saksofonu dava-la zvučnu kulisu. Na takvu organsku podlogu glazbenici su se uključili me-lodičkim varijacijama, pa se generirala pomalo hipnotička atmosfera. Je li tim činom Konitz doista uspio očarati pu-bliku, ostat će predmet rasprava kon-

certnih entuzijasta, no impresionirala je lakoća kojom je uspostavljao poveza-nost s auditorijem.

Svojih pet minuta dobio je i Dan Tepfer. Izveo je jednu od Bachovih Goldberg varijacija. Perfektno otkrivanje klasične naobrazbe, kao i podatak da Dan ima i diplomu iz astrofizike, navodi na zaklju-čak da za pijaninom sjedi samozataj-ni genijalac. U tom se trenutku moglo reći da je Tepfer Konitzu preoteo šou, što su prisutni popratili oduševljenjem i gromoglasnim pljeskom.

Jazz legenda koncert je završila sklad-bom Kary’s Trance, ali je ipak bila pri-morana vratiti se na bis, zaključivši tako zaista posebnu večer u Lisinskom. No Dan Tepfer je, ponesen dobrom atmosferom, zasvirao i poslije na jam sessionu u Vip Clubu s hrvatskim jazz glazbenicima, ali ne glasovir, nego kon-trabas, čime je također impresionirao prisutne.

Urbana putovanja

Drugog dana Jazz.hr/jesen festivala nastupio je sve utjecajniji kvartet ku-banskog pijanista Aruána Ortiza koji čine iskusni glazbenici: Rez Abbasi na gitari, John Hébert na kontrabasu te bubnjar Eric McPherson. Ortiz se tim projektom poprilično odmaknuo od svojih afro–kubanskih korijena te uplo-vio u vode modernog, konceptualnog, pa i free jazza, kojim stvara zvučnu ku-lisu za putovanje kroz urbane krajolike.

Njegova vizija »urbanog« poprilično se poklapa s iskustvima radnog čovjeka koji se svakodnevno susreće s pusto-lovinama gradskog prometa. Komeša-nje, borba s vremenom, vizure proče-lja koje se nižu jedna za drugom, kon-stantni protok krvnih zrnaca žilama gra-da... dinamična je to i uzburkana slika koja se prenosi i na izvedbu, a nave-dene motive savršeno prikazuje prva predstavljena skladba Orbiting, s isto-imenog zadnjeg albuma. Pritom dolazi do izražaja umijeće bubnjara McPher-sona, čak toliko da bi se moglo reći da je zapravo on vođa grupe koji određuje smjer, tempo i kretanje same skladbe, dok ostali glazbenici samo upotpunju-ju melodičnu strukturu. Grupa je auto-matski uplovila u sljedeću skladbu, pa je tako izvedba trajala dulje od dvade-set minuta.

Uslijedio je hommage utjecajnom ame-ričkom jazz trubaču Donu Cherryju in-terpretacijom njegove skladbe Open

or Close, te epohalna The Arabesques of the Geometric Rose, nastala kao dio Ortizo-va projekta Music & Arhitecture u kojoj je po-sebno zanimljiva bila igra Ortiza za električnim orguljama i bubnjara McPhersona, kao i se-kvenca tijekom koje je gitarist Abbasi poseb-nim efektima preuzeo ulogu pijanista.

Opravdana perfekcija

Trećeg dana festivala zagrebačka je publika u sklopu festivala Jazz.hr/jesen mogla vidjeti čovjeka kojeg višestruko krasi epitet najboljeg: najbolji jazz umjetnik, najbolji pijanist, najbolji trio, najbolji album... sve to prema priznanjima uglednih časopisa i udruga. Vijay Iyer zaista je svestrana osoba, što je evidentno kad se prouči njegova prošlost i edukacija. Naime, di-plomirao je matematiku i fiziku, a ipak je vr-hunski glazbenik, većinom samouk za glaso-virom, dok je vještinu brusio možda na najbolji mogući način — praksom. Te se večeri traži-lo mjesto više u Maloj dvorani KD Lisinski, jer je Vijay nastupao sa svojim hvaljenim trijom, koji uz njega čine Stephan Crump na kontra-basu i Marcus Gilmore za bubnjevima, inače unuk slavnog Roya Haynesa. Vijay je u dva sata svirke, u što su bila uključena i dva izla-ska na bis, predstavio glazbu s recentnih iz-danja svojega trija, kao i neke nove skladbe, a zanimljivost je bila skladba posvećena de-troitskom pioniru techno žanra minimal, Ro-bertu Hoodu, u čemu se ponovno očitovala polivalentnost toga glazbenika, jer tko bi i po-mislio da poznaje taj poprilično underground žanr glazbe?

Izvedene skladbe odlikuju se relativno stabil-nom strukturom, pa čak i elementima popa i rocka, što njihov jazz čini radiofoničnim, čemu posebice pridonosi genijalni bubnjar Gilmore. Iako mu je samo dvadeset sedam godina, Gil-more pokazuje zadivljujuću virtuoznost, te uz klasične i moderne improvizirane jazz ritmove, često uključuje i one, nazovimo ih signature, osmišljene vjerojatno baš za određene sklad-

be, što je jedan od elemenata koji taj trio čini posebnim.

Koliko se glazbenici nisu štedjeli poka-zala je i košulja basista Crumpa koja je nakon završetka svirke bila potpuno mokra, a da je publika dvoranu na-pustila i više nego zadovoljna bilo je očito iz reda koji se stvorio pred sto-lićem postavljenim u predvorju, za kojim je Vijay prodavao svoje albu-me i strpljivo ih potpisivao.

Nearer my jazz to thee

Zadnje večeri festivala nastu-pio je kvartet gitarista Darka Jurkovića — Charlieja koji je udružio snage s gudačima: vr-snim hrvatskim violinistom Go-ranom Končarom i njegovom kćeri, violončelisticom Ljer-kom. Gudače u jazzu nema-mo prilike često vidjeti, ali to je jedan od razloga zani-mljivosti te grupe. Ostali su članovi pijanist Zvjezdan Ružić, kontrabasist Henry Radanović i bubnjar Kru-no Levačić. Razlog okup-ljanja tih glazbenika je do-sad neizvedeni Capriccio za violinu solo i jazz kvartet Borisa Papandopula, kojim je počeo koncert. Nakon pri-lično klasične točke, uslijedio je obrat u obliku funky ritmo-va, melodične glazbe koja bi se uredno mogla zavrtjeti i po radi-opostajama. U sljedećem progra-mu publika je dobila lijepu mješavi-nu jazz, brazilskih pa i pop–izričaja, a koncert je završen prigodnom Ne-arer, My God, To Thee, poznatom iz filma Titanik.

Jesenski Jazz.hr festival je za-vršio, ali na-stavlja se ciklus Jazz hr–a, pa nas iduće godi-ne očekuju Black Coffee, John Hollenbeck Lar-ge Ensemble te Geri Allen Solo, imena koja sva-kako valja čuti uživo.

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

Praizvedba Papandopulovog Capriccia za violinu solo i jazz kvartet

Aruan Ortiz i Davor Hrvoj Lee Konitz

40 41

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Tvornica kulture Zagreb, 16. studenoga 2013.

Elemental15 godinaTri sata neumorne svirke, gusto češljanje kroz sve elementarne Elementalove hitove, bez popuštanja intenziteta, bez poštede, bez lickanja i brige o razmazanoj maskari… I Venera i Mars te su večeri rekli — U redu je!

Piše: Martina Validžić

K oja zmija od reda! Nije to tek zmija, to je anakonda!, komentirali smo prijatelj i ja dok smo se nakon polu-satne potrage za slobod-nim parkingom u cijelom

bloku približavali Tvornici kulture i čudili se dugačkoj koloni ljudi koja je strpljivo čekala da uđe u koncertni prostor. Sjajan kadar, baš za Save as folder, posebice zato što sličnih dugo nije bilo. Publika razjedinjena u genera-cijama i vizualnom identitetu bila je ujedinje-na u mišljenju — Elemental su zaslužili takvu masovnu pozornost!

Krcata Tvornica

Tri sata neumorne svirke, gusto češljanje kroz sve elementarne Elementalove hitove, bez popuštanja inteziteta, bez poštede, bez lickanja i brige o razmazanoj maskari, sve, baš sve su se zvijezde na nebu, izrazit ću se astrološki, složile da 16. studenoga bude nji-hov dan. I Venera i Mars te su večeri rekli — U redu je!

Već je i sama Remi u brojnim intervjuima uoči koncerta vizionarski izjavila da će to biti vrhunac njihove karijere. Iako mislim da bi Tvornica, i da nije bilo tih brojnih intervjua, koje zvijezde danas moraju odraditi kako bi se usadili u kolektivnu svijest, bila kao šipak pun koštica! Svirku je otvorio Neustrašivi, su-perherojski singl sa zadnjeg albuma U redu je, koji su ujedno predstavili na slavljeničkom

koncertu. Simbolična je ta pjesma i sjajan uvod u priču o žilavom zagrebačkom bendu koji se nije pokorio medijskim postulatima i pravilima ponašanja. Neustrašivo kroče dalje po hrvatskom glazbenom nebu, na kojem tu i tamo iskoči koji nepovoljni Saturn. No nema-ju se uistinu čega više bojati. Dokazali su se.

Zna ih cijela regija

Prošli su put od kvartovskih hip–hopera koji su se skupljali na klupicama, bacali rime, sni-mali demo–snimke u dječjim sobama, dok su starci kunjali s druge strane zida i molili re-datelja gore da im se djeca prime knjige, do benda koji danas uživo zvuči tako da im i naj-veće picajzle ne mogu naći mane.

Godine 1998. bili su još trojac; nastupali su s DJ–em, Oli do boli mu je ime. Danas su pra-vi pravcati bend; Shotu i Remi pridružilo se još njih petero, zatim ih se još nekoliko izmi-jenjalo i danas je to postava u sastavu: Mi-rela Priselac Remi i Luka Tralić Shot u napa-du, a u obrani Erol Zejnilović na gitari, Davor Zanoški na klavijaturama, Konrad Lovrenčić na basu, Ivan Vodopijec na bubnjevima i Vida Manestar kao prateći vokal. Nanizali su već šest studijskih albuma, odsvirali koncera-ta i koncerata, što klupskih, što dvoranskih i festivalskih, zna ih cijela regija. Obožava-telja im ne nedostaje, od onih koji su ih vo-ljeli u početnoj hip–hop fazi, pa do onih koji su se priključili kad su odustali od nastupa s matricama te taj hip–hop požestili, dodali mu električne gitare, posolili reggaeom, za-činili funkom.

Mirela Priselac Remi zaslužuje posebno po-

glavlje. Možete je voljeti ili ne voljeti — što je opet odlika svih velikih ljudi: biti osporavan ili omiljen. E pa, ta djevojka je iznimna. Iako će mnogi žanrovski čistunci skočiti na zadnje noge, reći ću da je Remi trenutačno najveća rock–heroina u Hrvata. Ona to svakako nikad za sebe ne bi rekla, za razliku od nekih koje se time hvale kao da su rock i sve što ide s tim kupile jučer u supermarketu. Po svojem stavu i dojmu, stilu života, nepopustljivosti — ona je rock’n’roll 21. stoljeća! Glasnogo-vornica vječno mladih žena, drska, pametna, obrazovana, jezičava taman koliko treba, a neodoljivoga osmijeha. Ona ne treba dekol-te i umjetne trepavice, a dečki ipak sline za njom. Čak i kad joj pobjegne poneka psovka. A to opet ublaži Luka Tralić Shot, pravi kava-lir koji je dami prepustio dominaciju, iako se njegova riječ uvijek čuje.

Onima kojima je Remi i cijeli Elemental po-znat samo iz prepucavanja s Huljić music royalty ne znaju što propuštaju. Uporni su i trude se, rade na svojoj glazbi i na sebi, na-preduju, razvijaju se, idu prema gore... glaz-bena karijera kakva se samo poželjeti može. Čak su se i odlučili napokon niz od desetak koncerata po cijeloj regiji nazvati turnejom. A jasno vam je da je toga u petnaest godina bilo podosta. Vikendi su rezervirani za svirke, a tjedan za probe... spartanski je to način ži-vota, no zato rezultata ima. Baš kao što je u jednom intervjuu Remi sjajno podvukla crtu: Odustajemo u životu od nekih luksuza kako u svojoj glazbi ne bismo radili ustupke i kako bi ona ostala ono što treba biti.

Bez obzira, vrijeme je za darove. Elemental, sretan rođendan!

Remi u akciji ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

Neustrašivo kroče dalje po

hrvatskom glazbenom nebu, na kojem tu i tamo iskoči koji nepovoljni Saturn. No nemaju se uistinu čega više bojati. Dokazali su se.

Od kvartovskih hip–hopera koji su se skupljali na klupicama, bacali rime, snimali

demo–snimke u dječjim sobama, dok su starci kunjali s druge strane zida i molili redatelja gore da im se djeca prime knjige, do benda koji danas uživo zvuči tako da im i najveće picajzle ne mogu naći mane.

42 43

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Quasarr

ANAS

TAZI

JA V

RŽI

NA

»Pozitivan koncert«, 30. studenoga 2013., Dom sportova u Zagrebu

Glazba i solidarnostU organizaciji HUHIV–a (Hrvatske udruge za borbu protiv HIV–a) i agencije LAA

Piše: Anastazija Vržina

»Pozitivan koncert« trenutač-no je jedini glazbeni događaj u Hrvatskoj pop–rock prizvu-ka, koji već ima obilježje tradi-cionalnog: u devet godina po-stojanja ne samo da se održao nego je postao jedna od najvaž-nijih glazbenih manifestacija kod nas, ne samo po veličini nego i po važnosti te sadržaju, odno-sno poruci koju odašilje. »Pozi-tivan koncert« organizira HUHIV (Hrvatska udruga za borbu pro-tiv HIV–a) i agencija LAA kako bi obilježili Svjetski dan borbe pro-tiv AIDS–a te pozitivnom glaz-benom porukom pomogli oso-bama koje žive s HIV–om ili he-patitisom u rješavanju problema koji se odnose na medicinsku i socijalnu skrb, pravnu po-moć, te ujedno educirali mlade i opću populaciju o tim bolesti-ma, kao i o diskriminaciji koja je s tim bolestima povezana. Ne-vjerojatan rast zanimanja javno-sti za taj događaj pokazao je da je ideja prepoznata, prihvaćena i poduprta.

Izvođači koji se od prvog kon-certa 2005. spremno odaziva-ju uglavnom su iznimno jaka, čak najveća domaća imena ra-zličitih žanrova, što samo po-tvrđuje podupiranje i prihvaća-nje različitosti. Bilo je tu i inoze-mnih gostiju, ali događaj prije svega okuplja domaću glazbe-nu scenu. Neki od izvođača koji su nastupali tijekom godina bili su i Svadbas, Elemental, Ma-ssimo, Vatra, Pips,Chips & Vi-deoclips, Let 3, Hladno pivo, TBF, Hugh Cornwell, Laibach, Stereo MCs, Dubioza kolektiv... Od manjih zagrebačkih prosto-ra poput prvotne Tvornice kultu-re i poslije KD Dražen Petrović, »Pozitivan koncert« se prije tri godine zbog velikog zanimanja javnosti preselio u veliku dvora-nu Doma sportova koja je sva-ke godine bila dupkom puna, pa tako i ove.

Pozitivno ozračje

Iz godine u godinu svjedoči-mo iznimnoj atmosferi i poziti-vi među publikom i izvođačima koja je sasvim u skladu s na-zivom koncerta — pozitivna i opuštena, publika je ujedinjena u ljubavi prema prije svega do-maćoj glazbi, ali i u solidarno-sti i prihvaćanju. Pet sati izvrsne svirke i ove je godine odjekiva-lo iz Doma sportova. Na raspro-danom koncertu nastupili su i vi-šestruko nagrađivani, Porinima ovjenčani autori i izvođači: česti

gosti »Pozitivnih koncerata« Da-mir Urban & 4, te nove zvijezde Pozitivnog, rock–legende Goran Bare & Majke. No sve je poče-lo, točno poput urice, riječkim predstavnikom indie rock–pop scene, grupom Quasarr, koja je izvrsno zagrijala nadolaze-ću publiku u dvoranu. Prikazali su se tako kvalitetnom svirkom i vokalnom izvedbom da je do-sta publike, koja se poslovično okuplja u hodnicima dvorana uz čašicu »ćakulanja« i pića, odlu-čilo ipak ući u dvoranu i provjeriti »što to tamo praši«.

Zajednička priča

Nakon Quasarra, na scenu je stupio regionalni gost: izuzetno jako ime srpske glazbene scene — S.A.R.S. koji je ne tako dav-no, ove godine triput zaredom, rasprodao naš kultni klub KSET u Zagrebu. Ako je Quasarr od-lično zagrijao na početku kon-certa, pravi »raspašoj« nastao je već sa S.A.R.S.–om — kri-žanac rocka, popa, nekog obli-ka world musica (na tragu Manu Chaa) i naravno balkanskog šti-ha glazbe u koji čudno ali efek-tno umiksavaju harmoniku — povratna vibracija publike nije se stišavala, nastalo je opće usija-nje. I onda nešto sasvim druga-čije i čak dosta žešće — Urban & 4 su nakon početnih proble-ma s uštimavanjem zvuka, jed-nostavno krenuli nekim drugim smjerom i pokazali kako izgleda kada petero ljudi funkcionira kao jedan s pozornice, stopi se s onih nekoliko tisuća ispod i oko nje i nastane zajednička priča, snažna i neraskidiva. Urban je također bio najrazgovorljiviji od izvođača: iskoristio je priliku da kaže i nešto prigodno — upozo-rio je na stigmatizaciju oboljelih od AIDS–a i rekao nekoliko vrlo suptilnih riječi o netom održa-nom referendumu.

Za kraj i spektakl večeri pobri-nuo se Goran Bare uz svoje Majke. Pjesme iz bogate rizni-ce benda publiku su pretvorile u prateći zbor, koji se na kraju teško pomirio sa završetkom još jednog superuspješnog »Pozi-tivnog koncerta«. Iako je glaz-ba bila najvažniji i najjači ele-ment događaja, kristalno je ja-sno da su namjena i cilj svima itekako važni, gotovo kao i sama glazba. Nije floskula da glazba može mijenjati svijet. Možda ga ne može trajno promijeniti, ali ga može promijeniti barem na ne-koliko sati, na jedan dan.

S.A.R.S.

Goran Bare & Majke

44 45

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.Razgovarala: Martina Validžić

T elevizija, dokumentarci i glazba, »sveto trojstvo« Zvonimira Varošanca, za prijatelje Zvonka, oduvijek je u njegovu ži-votu bilo povezano naj-

čvršćim tkanjem. Na HRT–u iz današnje perspektive kao da radi oduvijek: počeo je, kako je to prije bivalo kad su novina-ri poletarci u pitanju, u gradskoj rubrici. Potom su ga bacili u politiku, koja ga je zanimala, ali danas je sretan što se us-pio iz toga izvući. Kako bi inače nanizao toliko uspješnih glazbenih emisija, koje mnogi čitatelji ovih redaka još uvijek do-bro pamte. Najsvježiji primjer za koji svi televizijski i glazbeni kritičari, ali i pasivni promatrači, imaju samo riječi hvale jest i nedavno emitirani serijal o Zagrebačkoj školi šansone, naslovljen pjesmom Ar-sena Dedića Takvim sjajem može sjati. I sam glazbenik i skladatelj, koji će rijetko u javnosti zasvirati gitaru, sve je te pje-

sme imao od djetinjstva u uhu, zato je i

odluka o se-dam epizo-da o našim šansonije-rima bila potpuno logična. Već na početku n a š e g razgovora iznosi što je sve pretho-dilo pokre-

tanju ci-klusa:

Još sam prije deset–dvanaest godina predložio da radim dokumentarac o Za-grebačkoj školi šansone, no tada to nije izazvalo nikakvu reakciju, pa sam pred-ložio to i drugoj i trećoj generaciji ured-nika i svi su me redom odbili. Po tome sam vrlo blizak svojim protagonistima iz serijala koji su i sami bili odbijani. No nisam odustajao, znao sam da će doći taj trenutak. Jednom sam prilikom prije tri godine, sjedeći u restoranu s Ninosla-vom Lovčevićem, tadašnjim urednikom Dokumentarnog programa, rekao kako su me svi redom odbili, a on mi je rekao: »Dođi sutra k meni.« Od tad je sve strelo-vito krenulo. Potom se u to umiješao Mi-ljenko Bukovčan, koji je isto godište kao i ja i koji također voli tu vrstu glazbu, a i radio je dvije emisije o Dragi Britviću, što je inače bila moja velika ambicija. Sve se poklopilo; Miljenko je tada zagrizao i za-jedno smo krenuli u to.

Kako ste se pripremali za snimanje? Kako ste odredili smjer serijala?

Povijest bolesti je duga. Imao sam am-biciju napraviti paralelu između strane šansone, francuske, i talijanske kanco-ne, i onog što se kod nas događalo. Svi mi, studenti Filozofskog fakulteta, boluje-mo malo od komparatistike. Ja sam sve pročitao o francuskoj šansoni. Govorim francuski, pa sam čitao na francuskom, o tome pisao kao glazbeni kritičar u Stu-dentskom listu i u Večernjem listu, a i dok sam kao jedan od urednika radio Crno–bijelo u boji, uvijek sam forsirao rubriku šansone. No došlo je na red pitanje pra-va. Pokazalo se da sve te inserte za sva-ku pjesmu Jacquesa Brela možemo za-boraviti, stajalo bi previše novca. Rekao sam: Još bolje; hajdemo se baviti samo našima, ali ćemo se u tekstu osvrnuti na strance, tako da nisam bio dužan to predočavati.

– Kad već volite komparirati, gdje je Za-grebačka škola šansone u odnosu na francusku šansonu ili pak talijansku kanconu?

Apsolutno u vrhu! To u jednom od na-stavaka, mislim da je to šesti ili peti, go-vori Alfi Kabiljo. Rekao je da nije jezične prepreke, da bi Arsen Dedić, Hrvoje He-gedušić, Zvonko Špišić i ostali bili sam vrh, a i jesu. Arsen Dedić, koji je često kontaktirao s inozemstvom, čiji je kum

Gino Paoli koji je bio vrlo blizak sa Sergi-om Endrigom, svi su oni dolazili ovamo... Ako sve zbrojimo, taj čovjek ima više sto-tina pjesama, filmsku glazbu, glazbu za teatar...

Možemo samo stati i reći: Bože, je l’ to moguće?

Moderato cantabile

Puno je to biografija, pjesama, glazbe-nih sudbina koje ste morali apsolvirati... je li bilo teško pronaći sve te pjesme?

Rekao bih da mi je beskrajno drago što sam potrošio tisuće i tisuće sati u pre-gledu naše arhive, materijala je bilo 5:1, pjesama je u fono obliku na stolu bilo 2500. Najprije sam radio selekciju od prvih petsto, onda sve uže. To pokazu-je koliko sam to ozbiljno postavio, jer je to ozbiljna ekipa. To su ljudi s kojima se ne bih igrao, jer zaslužuju i više od toga što sam ja napravio. Na pola puta sam zamalo odustao od serijala, zato što ni-sam uspio u arhivi naći neke od notornih pjesama. Bio je vrlo velik zadatak da ono najbolje izađe van. Taj me zadatak uma-lo skršio. Sedam mjeseci tražio sam Mo-derato cantabile, htio sam cijeli serijal po-četi s tim, jer je to jedna od pjesama na koju se cijeli serijal referira. Ta je intertek-stualnost u šansoni bitna, o tom nisam ni stigao progovoriti. Nismo htjeli zamarati ljude teorijom, mislio sam da je najbolje da oni sami govore dok su još živi i zdra-vi. Htio sam pitku, mirnu seriju, bez teori-je. Za teoriju i komparaciju ima vremena.

Koliko ste morali vagati što će sve ići u serijal a što ne?

Najpažljiviji sam bio s osobnim podaci-ma ili s onima koje sadrže malo »gorko-ga«, ali nisam htio napraviti »gorku se-riju«. Unatoč svim tim silnim zabrana-ma, to je sretna generacija. Unatoč od-bijanjima, prije nego zabranama. Arsen ima nešto zabrana, nešto diskriminacije, ali više je tu bilo odbijanja, nego velikog suprotstavljanja. To je sretna generacija koja je doživjela priznanje u najboljim go-dinama. Svi pjevači koji su bili šansoni-jeri prošli su zagrebačku školu šlagera i kad bi imali pjesmu koja nije bila klasični šlager, ulazila je u večer slobodnih formi na Zagrebfestu, da bi 1964. počeli i sa šansonom, a to su mahom bile odbijene pjesme ili su postigle vrlo malu nakladu. Moderato cantabile nitko nije htio, danas se to čini čudnim, Trešnjevačka bala-da nije bila nagrađena, Zadnji fijaker nije prošao ni u finale. To su tzv. pjesme »sa sporim paljenjem«.

Definicija šansone

Jesu li šansonijeri bili velike zvijezde?

Svi su bili velike zvijezde, ali ne zbog šansone, nego zbog šlagera. Zanimlji-vo je da Gabi u svojem repertoaru ima više šlagera, ali te šansone koje je pje-vala od Još uvijek Ivice Krajača do Pusti

me da spavam su pjesme koje će ostati. Pa Vino i gitare… e, sad, tu uvijek postoji rasprava što jest šansona a što nije, tu je vrlo tanka granica.

Koja je vaša definicija šansone?

Sjajan tekst koji ima poetsku vrijednost, dobra glazba koja vrlo dobro prati tekst, metrika, dikcija i sjajna interpretacija, I naravno, dobar aranžman koji može pomoći, ali i odmoći. Tu su dvije škole. Jedni slijede Peru Gotovca koji je i sam bio aranžer i skladatelj te je tvrdio da je aranžman nevjerojatno bitan pa su onda i od male pjesme uspijevali napraviti ve-liku, kao što je Celuloidni pajac s kojom je Ibrica Jusić pobijedio na Zagrebfestu. Vrlo jednostavna pjesmica koja je u svo-jem aranžmanu odskočila. No ima i dru-gih primjera: u serijalu Gabi Novak kaže da joj se sviđaju one pjesme koje su toč-no aranžirane, ni previše ni premalo,

koje ostavljaju dovoljno prostora pjeva-ču, da ga ne zatrpaju. Aranžman je po-put odjeće — ako je lijepa žena ružno odjevena, primijetit ćete da je lijepa, ali isto tako da je došlo do nesklada.

Želja za uspjehom

Postoji li netko među mlađom generaci-jom tko bi mogao ponoviti takav uspjeh?

To je pitanje koje mene zaokuplja već dugo, pa smo tako i jedan nastavak na-slovili Škola bez učenika. Odgovor je već tu. Ne teži se ostaviti neki trag, teži se prodaji i preživljavanju. Kvaliteta se do-godi više slučajno nego namjerno. Kod ove se generacije osjećala želja da se uspije — svi su bili školovani, nitko tu nije bio slučajno, sjajni su to glazbenici. Mo-rate znati da je Arsen pisao najrazličitije tipove tekstova: od Vratija se Šime koju potpisuje pseudonimom Igor Krimov do Kud plovi ovaj brod koju je potpisao kao Luka Juras.

Vjerojatno vam je onda bilo logično seri-jal nazvati po Arsenovoj pjesmi?

Da, htio sam reći da to sjaji... kao što kažu njegovi stihovi: Takvim sjajem može sjati samo što je prošlo sad, što ne može da se vrati, što je bilo tko zna kad.

Kad ste završili seriju, koliko ste je puta pregledali?

Puno puta, tu mi je uvelike pomoglo iskustvo Miljenka Bukovčana koji je ko-autor i redatelj niza dokumentarnih pro-jekata. Jako dobar promatrač. Kad bi osjetio da negdje dolazi do zamora ili da nešto nije jasno, da neka epizoda štuca, tu je njegovo iskustvo bilo dragocjeno. Jako dobra montažerka, Vlatka Zadro, nije ništa znala o šansoni, ali je na kraju iz posla izašla kao ljubiteljica šansone. To mi je bio cilj.

Što vas sad zaokuplja?

Vjerojatno ću raditi dalmatinsku šanso-nu, ali prije toga idem u arhivu.

Pop–scena danas

Što znači uspjeti u Hrvatskoj?Uloga diskografskih kuća doživjela je velike promjene unatrag samo nekoliko godina jer su glazbenici shvatili da dostupna tehnologija više nije znanstvena fantastika i da doista svatko može sam napraviti sve, potrudi li se dovoljno.

Piše: Dubravko Jagatić

K ad govorimo o po-pularnoj glazbi, što zapravo znači uspjeti u Hrvatskoj? Nekada se uspjeh mjerio brojem pro-

danih singlica i albuma. Brojem osvoje-nih nagrada na festivalima. Nastupom na televiziji i naslovnicama magazina. U tadašnjem medijskom prostoru, mno-go manjem nego danas — istodobno državi znatno većoj nego danas! — kad smo slušali jedan program radija i gle-dali jedan televizijski kanal ili dva, te či-tali tjednik Studio i informirali se iz prvih glazbenih magazina, uspjeh je bio vidljiv u tren oka. Danas je situacija u odnosu na to vrijeme gotovo neopisiva.

Oko sto pedeset radiopostaja, brojni magazini, novine i tjednici, cijeli niz lo-kalnih televizija, četiri programa nacio-nalne televizije, Nova TV i RTL sa svojim dodatnim kanalima, internet, društve-ne mreže… Trebalo bi biti lakše uspjeti. Međutim, dospjeti do publike danas je mnogo teže, iako su alati spretniji i pri-stupačniji. Ma koliko bio smanjen me-dijski prostor nekada, toliko je bilo lakše pokazati se i dokazati publici koja go-tovo da nije imala izbora osim gledati ili ne gledati, odnosno slušati ili ne sluša-ti. Povrh svega, tržište je bilo veće i uz takvu medijsku potporu, prodaja je bila uspješnija i uspjeh veći. Ukratko, vre-mena su se promijenila. Mladi glazbe-nik danas ima prigodu skladati, otpje-vati pjesmu, snimiti je, sam je produci-rati i snimiti spot te se predstaviti publi-ci na društvenim mrežama. I to sve za gotovo nula kuna, a da pritom možda ostvari popularnost o kakvoj nije ni sa-njao. Načelno mu više ne treba ni dis-kografska kuća. Navodno je dovoljno biti dobar pa će te publika sigurno uo-čiti. To su priče koje su nekada držale vodu jer smo danas zatrpani stotinama pjesama i izvođača, a publika ih teško odabire sve dok joj netko ne kaže što da sluša i zašto. A dobrih i odličnih i jed-nako tako nevjerojatno talentiranih ima na sve strane. Samo je pitanje što žele i koliko su daleko spremni ići.

PR agencije došle su na svoje jer mogu uz prikladnu zaradu na svaki dopušten i nedopušten način pomoći tim istim mladim glazbenicima da dođu do pu-blike koju će oni pripremiti, uvjeravaju-ći je da je netko od njih nova zvijezda.

Bez obzira na talent, na vještinu i na re-alnu kvalitetu. Na žalost, to je najmanje važno. Uostalom, to vrijedi i za proizvo-de koje svakodnevno kupujemo u trgo-vinama — zbog reklama, a ne zbog de-klaracija i vrijednosti.

Tko su zapravo danas uspješni glazbe-nici u Hrvatskoj? Oni koji prodaju barem deset tisuća albuma? (Takvih je iznimno malo i više su zvijezde prošlosti nego sadašnjosti.) Oni koji pune velike dvora-ne i stadione? Oni koje vidimo svakod-nevno u medijima? Ili oni čije pjesme znamo napamet i uvijek ih rado zapje-vamo kad čujemo neki njihov hit na ra-diju. Velik je broj pjevačica i pjevača koji su dotaknuli slavu i osjetili popularnost, ali jednako tako brzo i pali i nestali sa scene. S druge strane, sasvim pristojan broj zvijezda nalazi se na sceni više od trideset godina i neskriveno se iz dana u dan trudi zadržati svoj položaj, ma ka-kav on u ovom trenutku bio. Na žalost, kad danas govorimo o uspjehu, govo-rimo o zaradi, a mnogo manje o kvali-teti, odnosno umjetnosti stvaranja glaz-be bez obzira na profitabilnu vrijednost. Zaboravljena vještina koju je potisnula neoliberalna politika kapitalizma u kojoj za sve postoji cijena i sve se može ku-piti i prodati. Uloga diskografskih kuća doživjela je velike promjene unatrag samo nekoliko godina jer su glazbenici shvatili da dostupna tehnologija više nije znanstvena fantastika i da doista svat-ko može sam napraviti sve, potrudi li se dovoljno. Upravo zato, uspjeh je danas potpuno nova kategorija koju je prilično teško definirati. Je li uspjeh zarada, po-pularnost, slava ili kvaliteta i vještina koja se cijeni? Na žalost, vrlo često su to raz-dvojeni pojmovi jer nečija popularnost ne znači istodobno i zaradu, dok nečija zarada zbog popularnosti istodobno ne podrazumijeva kvalitetu, da bi pak s tre-će strane nečija popularnost i kvaliteta ostale uskraćene za zaradu.

Menadžer je tata i mama

Ako ostavimo po strani sve prepreke i otegotne okolnosti i usredotočimo se na potencijalni uspjeh, evo što bi jedan pro-sječni mladi bend trebao učiniti da ba-rem na početku osjeti da je uspio. Sni-manje demo materijala se podrazumije-va (danas zvuče gotovo kao finalni pro-izvod za eter i slušatelje), no nakon po-tencijalnog hita, prikladnog barem za većinu domaćih i regionalnih radioposta-ja (tržište je tržište ma kako ga mi zvali, a prednost sličnog jezika, melosa i menta-

liteta je prilika koja se ne propušta), pred-stoji mukotrpan rad u pogledu PR–a, posla koji danas pretežito obavljaju dis-kografske kuće za svoje klijente, tj. glaz-benike. Bez menadžera, put do uspjeha gotovo je nezamisliv (kao uostalom i bez agenta u inozemstvu). Kao što je mno-gim glazbenicima poznato, od glazbe se danas vrlo teško živi (ako niste već odav-no ostvarili slavu i na račun nje vam go-tovo svakodnevno stiže novac). Drugim riječima, ako imate neki drugi posao, zbog osnovnog izvora prihoda posve-titi se radu na vlastitoj promociji gotovo je nemoguća misija. Upravo je zato me-nadžer i tata i mama svakog benda pa ako je dobar, osigurat će svojim klijenti-ma da misle i stvaraju glazbu u idealnim uvjetima, ne razmišljajući o svim proble-mima koji su pred njim(a). Nakon sređi-vanja zaštite autorskih prava, publishin-ga, potencijalnih medijskih pokrovitelja i sponzora, slijedi lobiranje na svih sto pedeset radiopostaja u Hrvatskoj i jed-nako toliko u ostatku regije, povlačenje za rukav novinara u tiskanim medijima i na portalima, svakodnevni rad na druš-tvenim mrežama i na webu, snimanje spota i fotografija za promociju, dogo-varanje nastupa i gostovanja u mediji-ma. Intervjui, istupi i televizijski nastupi. Ne treba zaboraviti ni posao tiskanja al-buma i distribucije, bez obzira na to radi li se o besplatnom downloadu ili o fizič-kom izdanju. Ili što bi se reklo današnjim estradno–medijskim rječnikom — stva-ranje hypea. Naravno, za sve nabrojeno potreban je novac ili nevjerojatan entu-zijazam i vjera u uspjeh. O originalnom glazbenom izrazu i karizmi da i ne govo-rimo. Ako nakon takve koordinirane ak-cije nema nikakvih rezultata, jasno je da nema ni uspjeha, a nema li uspjeha, teš-ko da ima i budućnosti za te glazbeni-ke. Bez singla na top–ljestvicama, spota na YouTubeu i televizijama, gostovanja u eteru, intervjua u tiskovinama i na porta-lima, pojavljivanja na raznim događajima i promocijama — ukratko dizanja hypea — nemoguće je uspjeti. Lokalni uspjeh tek je prvi korak koji mami osmijeh na lice, ne dopuštajući akteru da govori o tome. Uspjeh treba znati ostvariti, a još je teže zadržati ga.

Glazba ne poznaje granice

Međutim, lokalna sredina više nije do-voljna da bi se izmjerio uspjeh. Scena je jedna jedina, i to globalna; stoga se valja orijentirati upravo na globalno tržište. Ako već postoji tehnologija i ako smo umre-

ženi diljem svijeta, čemu se ograničiti na tržište od siromašna četiri milijuna ako je možda četiri milijuna broj potencijalnih kupaca na europskom ili američkom tr-žištu. Razmišljajući na sličan način, prije nekog je vremena hrvatski saksofonist Igor Geržina odustao od domaćeg trži-šta, lokalnih diskografa i krenuo goloruk u osvajanje globalnog tržišta. Rezultat — iznad svih očekivanja! Njegov talent i vještinu sviranja saksofona u niši smo-oth jazza, u Hrvatskoj je priznavao tek vrlo mali broj lokalnih zaljubljenika u jazz i taj je specifični zvuk bio dovoljan okidač (osim već tradicionalnih problema na svakom koraku prosječnog stanovnika Hrvatske) da krene na veće tržište. Na-kon slanja svojeg albuma Metropolis na specijalizirane radiopostaje diljem svijeta, Geržina se, kao rijetko tko u Hr-vatskoj da-nas, može pohvaliti da su njego-ve skladbe emiti rane na više od stotinu ra-dioposta-ja u svije-tu (Europa, SAD, Ka-nada, Australija…) uz nebrojeno mno-go pozitivnih kritika iz pera glazbenih kri-tičara i glazbenih urednika s gotovo svih kontinenata. Valja tome dodati da Ger-žina nastupa u ožujku 2014. godine na Smooth jazz festivalu u Los Angelesu. Dakako, uz objavljen album na prodaju putem online glazbenih servisa (Ama-zon, iTunes, cdBaby itd.) njegova je glaz-ba dostupna diljem svijeta i svatko je u svakom trenutku može kupiti. Konkuren-cija je, očekivano, golema, ali ako je net-ko doista dobar na globalnoj sceni i zna se izboriti za svoje mjesto, uspjeh mora doći. Svakako valja istaknuti da Geržina nije osamljen primjer, te da je glazbenika koji razmišljaju na sličan način sve više.

A što znači uspjeti u Hrvatskoj? Neka uspjeh u Hrvatskoj bude prvi korak i ško-la za uspjeh izvan Hrvatske, jer tko us-pije u Hrvatskoj i ostvari sve nabrojeno, ostvario je temelj i prošao tešku školu preživljavanja i priprema za globalno trži-šte. Glazba ne poznaje, niti je poznavala, niti će ikada poznavati granice, a uspjeh je relativna stvar!

Uz HTV–ov serijal Takvim sjajem može sjati o Zagrebačkoj školi šansone

Škola bez učenikaIntervju s autorom serijala Zvonimirom Varošancem

46 47

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

U povodu HTV–ova serijala Takvim sjajem može sjati (Zagrebačka škola šansone)

Što je meni Ibrica Jusić? Tragom jedne izgubljene datoteke

tekstopisaca); približiti vrijeme kada je takozvana Zagrebačka škola šansone uspješno penetrirala svojim estetskim, profesionalno–stručnim i prije svega nadarenim stvaranjem u našu popular-nu kulturu. (Toj spontano nastaloj gru-paciji već mitsku egidu nadjenuo je neki anonimni novinar!)

Rekoh, tekst je subjektivan i odnosi se samo na neke pojedince iz spomenu-te grupe nadarenih i neobično samo-zatajnih umjetnika. U svakom pogledu zreli, provocirani dilemama i sumnjama, pokušavali su stihom i glazbom podi-jeliti sa svojom publikom dio svojih ži-votnih opservacija. Vrijeme je pokaza-lo da su njihove težnje bile na pravom putu. Rekao bih, sretna generacija, po-sve zadovoljna svojim opusom, potvr-đenim i do danas sačuvanim, svjedoči o istinski nadahnutom razdoblju doma-će popularne glazbe. Ovom prigodom spominjem samo jednoga među njima: Ibricu Jusića!

Ibričine skaline

Ne pamtim više je li zazvonio telefon, mobitel, faks (što li?!) ili je stigao neki mail uz svakodnevnu poštu. Pisma da-nas više nitko ne piše. Poštanski san-dučići prepuni su šarenih prospekata svih boja u prvorazrednom »koloru«, a poštari, oni pravi, koji stižu s velikom torbom preko ramena, redovito nose ili račune ili porezne obavijesti. Poko-ja dopisnica ili razglednica s božićnom ili uskrsnom čestitkom pomalo je rijet-kost, a turistička razglednica prijatelja stiže jedino ako je poslana iz inozem-stva. (Nikad nisam znao šalje li se ona zbog primatelja ili pošiljatelja!)

Javlja se Ibrica. Već navikao na to da se pojavi svako malo, izgovaram go-tovo rutinski: … a gdje si, jesi li živ…? Dakako, znam kuda se kreće, što radi i kako radi. Pratim mu putove umjetnič-kog djelovanja i nastupa. Neumoran, sveprisutan na mjestima okupljanja jav-nih osoba i na stranicama tiska. Pitam za Arčija, jer ne pitati za njegova vjer-nog suputnika bio bi grijeh. Dobro je, njeguje ga i mazi. Prijatelja se ne zabo-ravlja! A Arči je više od toga!

Često sam razmišljao o fenomenu Ibri-ce Jusića. Osobi, na koju sam bio upo-zoren davnih dana jedne tople ljetne večeri u Dubrovniku. Bijaše još gotovo dječak koji je sjedio na vrhu stuba pred portalom crkve u uzanoj uličici. Daka-ko, s gitarom u rukama.

Danas, taj isti već odrastao dječak ima u tom istom Dubrovniku obnovljene te iste skaline, pa i danas tamo sjedne na topao kamen u toploj noći s gitarom u rukama. Pjeva! Pjeva stih pjesnika, stih uglazbljen rukom skladatelja, njegovih prijatelja i poklonika, ali i rukom vlastite skladateljske mašte i inspiracije. Postao je već svojevrsna »institucija«.

Dubrovnik se ne može zamisliti bez Orlandova stupa, bez Porporele ili Zelenaca na uzvi-šenu tornju odakle otkucavaju sate. Ne bih se začudio da se te stube jed-noga dana prozo-vu Ibričine skaline.

Kaže da mu pri-jatelji pripremaju monografiju. Proš-lo je mnogo godi-na otkako javno djeluje kao pjevač, njegujući uporno i dosljedno glazbe-ni oblik što se nazi-va šansonom. (No nije sada bitno, niti je trenutak da se elaborira i analizira sva njegova umjet-nička dosljednost i razvojna krivulja što je neprestano težila vrhuncu koji je i, najblaže rečeno, dosegao.) O tome se vjerojatno može podosta naći na stranicama ove pu-blikacije, koje su marni urednici skupili i pripremili kao prilog u povodu prosla-va njegovih raznih obljetnica uspješnog javnog umjetničkog rada. Uostalom, manifestum non eget probatione.

Zove me zbog toga te me moli da mu tom prigodom nešto napišem. Rekoh da sam već pisao o našim počecima suradnje pa mi je pomalo teško: vrije-me je poodmaklo, a i bojim se da se ne bih ponavljao. Kao uvijek, šarmantno duhovit, izrekao je kratko Samo ti piši!

Pjevačko–skladateljska suradnja

Pa eto, pokušat ću što je moguće kra-će. U glazbenom umijeću bilo kojega žanra, a posebice kod pjevane riječi, pojam umjetničke suradnje od bitne je važnosti. Bez pjesničkog stiha ne bi bilo glazbenog tkiva koje na neki na-čin dopunjava željenu literarnu poru-ku, ali isto tako izvedbeno–reproduk-tivna komponenta skladbe (ne računa-jući prateće »aranžerske« intervencije) ima podjednaku važnost, a nju u ovom slučaju bez sumnje nosi pjevač–inter-pret. On stvara svojevrsni most između autora i publike kojoj je ta poruka i na-mijenjena. Možda trenutačno navodim općepoznate stvari, no u slučaju žanra o kojemu je riječ, one se čine poseb-no bitne. Dijelili smo tri puta zaredom od 1968. do 1970. radost pobjednika na Večerima šansone festivala Zagreb: Celuloidni pajac, Još uvijek ne znam neke važne stvari i Mačka. Drugim ri-ječima, moje ispisane partiture bez tu-mačenja Ibričinih izvedaba ostale bi tek

hrpa crnih »piknji« ispisanih na petocr-tju notnoga papira.

Daljnji pozivi na suradnju u kazališnim projektima, uvjetovani njegovim sve-stranim potvrđivanjem, uslijedili su u gotovo legendarnim predstavama Du-brovačkih ljetnih igara: Život i smrt kra-lja Eduarda II. (Brecht), Aretej i Kristofor Kolumbo (Krleža) itd. Ne samo da su potvrdili naše suradničke uspjehe nego su i kazališni songovi, koji su postali re-dovitim repertoarom Ibričinih nastupa, i dalje živjeli i izvan kazališne pozorni-ce. Čini mi se da bih ovom prigodom trebao istaknuti još jednu komponentu Ibričine umjetničke funkcije u koju sam se uvjerio. Obljubljen redovito od mlade generacije koja ga je pratila na estrad-nom putu, imao sam prilike vidjeti škol-ske bilježnice s ispisanim stihovima Shakespearea, Krleže i Brechta, kao i stihove pjesnika koje je pjevao i pre-nosio mladom auditoriju. Posebno one kazališnog izvorišta koje se nisu nalazi-le na zvučnim zapisima.

Trubadurska funkcija

Sama činjenica proizašla iz te njegove trubadurske funkcije (da tako kažem), učinila mi se posebno uzbudljivom i važnom. Ta mlađarija pamtila je i bilje-žila svaki stih i svaku riječ, isključivo slu-šajući ga. Do tada sam vjerovao u nje-govu moć izražaja, ali tada sam povje-rovao i u neke druge mogućnosti nje-gova rada. Očito je djelovao kulturološ-ki, da ne kažemo edukativno.

Pretpostavljam da je naše druženje na istom ili sličnom poslu ostavljalo uza-jamnog iskustvenog traga. Tu smo se bez mnogo riječi podupirali, znajući i

osjećajući svrhu i ciljeve istorodnih po-buda i želja.

Odgovor na samom sebi postavljeno pitanje u naslovu ovih pribilježbi goto-vo da me dovelo u nedoumicu: Da, što je meni Ibrica Jusić? Prije svega glaz-benik zavidnih izvedbenih mogućnosti i potencijala, s posebnom nadareno-šću misaonog shvaćanja poetike koju prenosi pjevanim žanrom. (Ne spomi-njem profesionalnu instrumentalnu i vo-kalnu perfekciju kao nužni uvjet za po-sao kojim se bavi.) Bez njega bi i moja skladateljska maštanja bila nepotpuna; zasigurno ne bi postigla željeni i zami-šljeni cilj. On je meni i dragi dugogodiš-nji prijatelj te dragi kućni gost, kad se povremeno nakon životnih stranputica ponovno sretnemo i pokušavamo i na-dalje nalaziti iste umjetničke i ostale ide-ale. Bilo je lijepo družiti se u proteklim vremenima dok nam obojici nisu »prvi snjegovi« ukrasili kosu.

Pjeva stih pjesnika, stih uglazbljen rukom skladatelja,

njegovih prijatelja i poklonika, ali i rukom vlastite skladateljske mašte i inspiracije. Postao je već svojevrsna »institucija».

Piše: Pero Gotovac D ogodi se tako, da-kako vrlo često, da ‘surfamo’ vlastitim ‘hardom’ te naiđe-mo na koješta što se »izgubilo” u veli-

koj količini fajlova utipkanih u tipkovni-cu osobnog računala. Koliko je novih

riječi i kovanica što se svakodnevno »iskuju”, u namjeri da se nekako

prevedu s engleskog jezika, čiji eto prijevod koristi po-jedincima koji nisu imali prigodu pobliže upoznati taj jezik naše novije sva-

kodnevice (?). O tempora, o mores, to su nas učili i u realki, kad smo dogurali do

petoga razreda gimnazije. A moja ge-neracija je kao ratna (onoga Prvog, odnosno Drugoga svjetskog, za razliku od ovog zadnjeg našeg, što ga naziva-mo Domovinskim)…

Bože, što nam se obogatio vokabu-lar, kad se toliko različitih i brojnih even-ta zbiva u našem najnovijem reality–showu… (Ni sam ne znam jesam li to ispravno napisao!?)

No ja po svom starom običaju odlutah od osnovne teme o kojoj sam želio ka-zati dvije–tri riječi.

Odsjaj vremena

Tekst koji sam pronašao, mislim da nije

nezanimljiv. On je opis ili bolje rečeno odsjaj, evokacija nekih vremena kad je u Zagrebu stasala jedna grupa glazbe-nika koja je popularnoj glazbi pokuša-vala (i uspijevala!) davati određeni digni-tet. Kad ne bi bilo tako, možda ovi reci, inače vrlo osobno vezani uz taj svoje-vrsni kolektivni pristup glazbi upuće-noj na literarni stih (to nam je bila za-misao, želja i cilj), ne bi imali potrebnu zanimljivost i aktualnost. Stoga sam ih ponudio urednici da ih pokuša uvrstiti na stranice našega Cantusa, koji je u krajnjoj liniji ipak — naš list.

Možda vam uspijem oslikati ozračje i okruženje u kojemu je djelovala skupi-na tih zagrebačkih autora (skladatelja i

Pero Gotovac i Ibrica Jusić

Ibrica Jusić i Pero Gotovac

48 49

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Razmišljanja s povodom

Arsen Oremović, novinar, esejist i kolumnist, filmski i rock–kritičar, odnedavno kao scenarist i redatelj dokumentarca U braku sa švicarcem dobitnik nagrade Sarajevo film festivala 2013. »za najbolji f ilm na temu ljudskih prava«, iz posve osobnog kuta osvrnuo se na punih sedamdeset pet godina svojeg imenjaka, velikog Arsena Dedića i pedeset godina njegove solističke karijere.

Piše: Arsen Oremović

M nogi s Arsenom Dedićem imaju neku svoju priču, neki svoj odnos prema njemu, koji je počeo

prije ili poslije, na ovaj ili onaj način, ali moj traje doslovno od rođenja. Naime, ja sam dobio ime prema njemu.

Te 1966. godine bilo je još popularnih, možda i popularnijih pjevača: Ivo Robić dotad se već nakrcao hitovima, doma-ćih i stranih, a kad danas promatram, Arsen Dedić nije još imao ni debitant-ski album. No bilo je to doba kad se od-brojavanje glazbeničkih karijera nije za-počinjalo debitantskim albumima, tako da je Arsen svoju prvu kolekciju pjesa-ma objavio tek 1969. godine (album Čo-vjek kao ja). Važni su bili singlovi, odno-sno u to vrijeme vrlo popularni EP–jevi s po četiri pjesme, i pojavljivanje na fe-stivalima, pa prema njima određujemo stvarni početak karijere koja ove godi-ne slavi 50. obljetnicu. Naime, Arsen je 1963. na Zagrebfestu otpjevao Jesenji dažd skladatelja Milana Lentića, a iste se godine prvi put predstavio kao kom-pletni autor na Splitskom festivalu pje-smom Onaj dan. Ipak, ako Ilustrovana rock enciklopedija 1960.–1997. (ur. Petar Janjatović) ispravno bilježi povijest, prva diskografski zabilježena vlastita pjesma bit će Nevoljen, također iz 1963. godine. Uvijek sam bio zadovoljan svojim ime-nom, čijoj specifičnosti pripisujem to da mi nikada nisu pripisivali nadimke, a u zrelijim sam godinama počeo postajati i sve ponosniji na subjekt od kojega sam ga naslijedio. Najprije sam se zaljubio u Arsenove stihove i način na koji je govo-rio kada bih ga uhvatio na TV–u ili radiju, dok je ljubav prema glazbi došla nešto kasnije. Ta dva područja Arsenova dje-lovanja, pjesništvo i glazba, svako je za sebe toliko veliko da bi utjelovljena u dva posve različita lika, u oba slučaja opet govorila o genijalcima.

Arsen i rock–generacija

Za nekoga tko je stasao iz punka i no-voga vala, Arsen je, u vrlo površnoj sli-ci, mogao djelovati kao netko tko pred-

stavlja srednju struju, međutim, to je go-vorilo isključivo o krajnjoj neupućeno-sti promatrača. Oduševljenje koje sam poslije razvio prema Arsenovoj pojavi, potpuno dokazuje tvrdnju Igora Man-dića koji 1983. godine, dakle točno u vrijeme kojem pridajem formativnu ulo-gu na moje biće, kaže: Mada su da-našnje mlade generacije više opsjed-nute poezijom i glazbom svojih vršnja-ka, mladića i djevojaka koji u razmjerima jedne rock i punk kulture na njih bitno utječu, više je nego sigurno (za ono-ga koji se zna osvrnuti), da je brešu za njih probio upravo Dedićev individuali-zam. Živi sam dokaz da je tome tako. Arsena Dedića ne držimo rokerom, niti ga se takvim ikada smatralo, ali po svo-jem djelovanju i iskričavosti bio je veći uzor rokerima nego mnogi koji se time vole busati u prsa. Uostalom, njegov dvostruki album Homo volans (1973.), bogata i nadahnuta riznica stilski najra-zličitijih bisera, osobito uzmemo li kon-tekst onodobnih zbivanja u rocku na po-dručju ex–YU, pripada (i) tom korpusu. Ispada da nepotrebno tražim Dedićevo mjesto u rocku, da je to suvišno s obzi-rom na to da je sasvim dovoljno učinio za razvoj domaće šansone, šlagera, za-bavne i pop pjesme, ali samo želim ista-knuti utjecaj transcendirajućeg Arseno-va opusa na razne skupine, pa i na onu ideološki najzatvoreniju zajednicu kakva je (uz jazzere) rokerska. Uostalom, nači-tali smo se tekstova o Arsenovoj veličini u njegovim primarnim područjima glaz-benog djelovanja, pa mogu samo pono-viti da su od kraja 1950–ih do sredine 1970–ih hrvatski šlager i šansona nosi-li svjetske krojeve, kako literarno, tako i glazbeno, a Arsen je i u tako jakoj kon-kurenciji bio sam vrh. Ali to već znamo, manje se vrte teze (da do kraja razotkri-jem svoje senzacionalističke nakane) da

Arsen i stare pjesme

Arsena koliko treba shvaćati šan-sonijerom toliko mu zbog indivi-dualizma pripadaju i epiteti rokera, pankera, pa i repera (narušenim ritmičkim izgovaranjima stihova u Staroj pjesmi i Ti se smiješ, zbog viška slogova, danas može, pri-znajem nategnuto, zazvučati re-perski i glazbeno).

Kužili smo svijet

Kao pjesniku i osobi, Arsenu me uvijek posebno privlačio njegov smisao za humor, ali ne bilo ka-kav. Nije od onih koji stalno u druš-tvu moraju ostavljati dojam vicma-hera, on je jednostavno hodajuća ideja satiričke šansone, ponekad i lascivne. Otkako sam prvi put, pri-je gotovo dvadeset godina, zako-račio u Dobrotvorov dom u Hauli-kovoj ulici da bismo napravili naš prvi intervju, imao sam puno pri-lika upoznavati taj duh uživo. Iz nekog je razloga i on osjetio na-klonost prema meni, pa me če-sto propuštao u svoju blizinu bez nekih većih službenih povoda, što sam dakako uvijek doživlja-vao kao posebnu čast. Osobito i zato što sam i za neku svoju sklo-nost (satiričkom) radu, skromnom u svakom pogledu u odnosu na slavnoga imenjaka, od Arsena znao dobivati uvažavanje, barem deklarativno.

Često prepričavam događaj koji mi se posebno usjekao u sje-ćanje jer živopisno opisuje nje-govu istodobnu kompleksnost i jednostavnost, svojstvenu naj-većim intelektualcima koji nema-ju potrebu nikome se dokaziva-ti. Razgovarali smo o francuskim filmovima, obojica smo ljubite-lji Godarda, Truffauta i općenito novovalovaca, o filmskoj glazbi kod nas i u svijetu... Rekao bi dru-gi veliki pjesnik i skladatelj, Džoni, kužili smo svijet. U tom se trenut-ku na ekranu njegova televizora prikazivao nekakav trećerazred-ni strani film u kojem je zgodna cura stala za rulet u kasinu u Mo-naku. Na to je Arsen skočio: Znaš što, Arsene? — Što, Arsene? — Vidiš, mi filozofiramo, a pamet-ni se ljudi zabavljaju... Pogledaj nju. Ona ti je sva životna filozofija! Upravo takva poniranja s poetskih visina u svakodnevnu jednostav-nost ili geg, s Godarda na dobru žensku, osjećamo u njegovim sti-hovima, kao što su Završit ću i ja kao Howard Hughes/ mrak četr-desetih, na radiju blues/ završit ću točno kao Howard Hughes/ ili po domaću kao — Franjo Kluz ili pri-mjerice Ja ne mogu biti ni svetac ni monah/ meni su najbolje — koje daju odmah. Naravno takve, uvjet-no rečeno, zezalice samo su dio

izuzetno bogatog pjesničkog opu-sa. Arsen Dedić svjestan je vlasti-te veličine i to mu omogućava da bude opušten, što rezultira briljan-tno inteligentnim, često humori-stičnim, pa i ciničnim stihovima. Stihovi njegova Posljednjeg tan-ga u Đevrskama najbliže su što se ova sredina na bilo kojem umjet-ničkom polju približila najvećemu — Felliniju.

Odjavna rola?

Širina Arsenova opusa traži odre-đenu podlogu: estetsku, ali i emo-cionalnu, životnu. Naravno da za razumijevanje zakučastosti Stare pjesme ili fatalizma Ni ti, ni ja treba imati određena životna, konkret-nije ljubavna iskustva. Arsen De-dić vrlo je rijedak pjesnik koji ima sposobnost uočiti i pjesnički uo-bličiti one životne trenutke, začine ili kamenje koji nas vuku na dno, koje obični smrtnici, kada im us-fali riječi i znanja da opišu te teš-ko izrecive međuprostore živo-ta nazivaju ono nešto. Obeshra-bruje da se na Arsenovu primjeru ogleda priča o nama samima. Još je Veselko Tenžera zapisao da je pojavom Arsena ova sredina bila dobila pregovarača između Po-ezije i Masa. Arsen je to odavna prestao biti, ali promijenili smo se mi, naime masa, a ne Arsen. Ar-senov je opus glazbeno i literarno danas jednako uzbudljiv kao prije trideset–četrdeset godina. Jedna-ko je bio plodan u stvaranju ever-greena od 1991. do danas, kao što je bio u svojem zlatnom dobu. No društvo se promijenilo, a Arse-nove pjesme ostale su kao relikt nekog idealnog ili idealnijeg Za-greba, urbanijih sredina i životnih preokupacija. Pariz je imao na-glašenu romantiziranu ulogu u fil-movima francuskih novovalovaca, Zagreb se tome najviše približio u pjesmama Arsena, Špišića i dru-gih šansonijera. Nije samozava-ravanje ako novi svijet oko sebe i neke »stare pjesme« — vjekovne odnose između spolova, borbe s profesijama, budalama... — uljep-šano ili jasnije gledamo kroz leće ili naočale Arsenovih pjesama. To je svrha umjetnosti — puniti pro-matrača ne nužno objektivistič-ko–matematičkim izračunima.

Prilikom jednog od naših posljed-njih susreta pitao sam ga kako je. U svojem je stilu odgovorio: Ide mi odjavna rola, sad sam negdje oko maske. Pa, Arsene, nije kasno zaželjeti Ti sretan 75. rođendan, i ovako, gotovo pola godine poslije, neka ta odjavna rola bude kao u današnjim holivudskim filmovima, u kojima se ona toliko otegne da joj ne vidite kraja.

Stihovi njegova Posljednjeg tanga u

Đevrskama najbliže su što se ova sredina na bilo kojem umjetničkom polju približila najvećemu — Felliniju.

Rezultati natječaja za potporu projekata zabavne glazbe iz sredstava naknade za prazne medije u 2014. godiniU 2014. godini 450.000 kuna izdvojeno je za predmetni Natječaj koji je bio otvoren od 28. listopada do 27. studenoga 2013. godine.

U propisanom roku zaprimljen je sto jedan prijedlog, koje je obrađivalo povjerenstvo u sastavu: Siniša Škarica (predsjednik Povjerenstva), Denis Dumančić i Pero Kozomara, uz potporu stručne službe Hrvatskog društva skladatelja.

Povjerenstvo je odabralo i izdvojilo četrdeset sedam projekta koji će se novčano nagraditi.

Stimulirani su sljedeći projekti:Udruga KLUB MUZIKA, Zagreb; Akustika — Večeri akustičnih nastupa — 12.000 knHrvatski sabor kulture, Zagreb; 47. susret hrvatskih pjevačkih zborova, Novigrad — 10.000 kn Hrvatski sabor kulture, Zagreb; 28. susret hrvatskih puhačkih orkestara, Novi Vinodolski — 10.000 knHrvatski sabor kulture, Zagreb; 11. susret hrvatskih malih vokalnih sastava — 5.000 knHrvatski sabor kulture, Zagreb; 21. susret tamburaških orkestara, Dugo Selo — 5.000 knDruštvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo, Krapina; Festival kajkavskih popevki Krapina 2014. — 10.000 knSkalinada, Split; Runjićeve večeri — Split 2014. — 7.000 knSpona, Zagreb; Velika rock eksplozija — 15.000 knUdruga Mraz, Zabok; HGF Zabok 2014. — 15.000 knHrvatske blues snage, Zagreb; 6th Croatian blues Challenge Pula — 7.000 knKatedra čakavskog sabora, Čavle; Festival grobnička skala 2014. — 7.000 kn Studentski centar Zagreb; Muzički salon SC–a — 5.000 knKulturna udruga mladih CENTAR SCENA, Varaždin; koncerti i turneja grupe COLD SNAP u 2014. — 5.000 knRenato Metessi, Zagreb; PREČKO FEST 2014. — 5.000 knAutor d.o.o. Zagreb; CMC festival Vodice 2014. — 20.000 kn»CROMIDI« Dalibor Pirc, Sisak; proizvodnja i distribucija MIDI datoteka — 7.000 knUdruga »Kanat«, Kastav; Festival čakavske šansone Čansonfest 2014. — 10.000 kn»Trade off« d.o.o. Čakovec; Međimurski festival

zabavne glazbe — 7.000 kn Udruga Vibra, Zagreb; MIMO — Medijski Inventar Muzičkih Originala — 10.000 knAngie 2010. j.d.o.o., Zagreb; DEMO HR — Mala škola rock’n rolla — 15.000 knUdruga BUBAMARA, Vinkovci; Rock Marinfest (humanitarni festival) — 15.000 knU.O. Festival šansone Chansonfest, Zagreb; Chansonfest 2014. — 15.000 knHrvatski tamburaški savez, Osijek; Festival hrvatske tamburaške glazbe — 10.000 knSIDRA music, Split; »Lastovo otok glazbe« dva projekta — 10.000 knGlazbeni festival, Pitomača; Pjesme Podravine i podravlja, Pitomača 2014. — 15.000 knGrađanska prevencija »Osječka škola«, Osijek; »NEĆU DROGU — glazbom protiv ovisnosti« — 5.000 knŽelimir Škarpona, Split; festival Melodije hrvatskog juga — Opuzen, 2014. — 7.000 knGlazbeni festival »Šokačke pisme«, Županja; 9. festival »Šokačke pisme« — 10.000 knUdruga »K.L.U.B.« — Dostava zvuka, Orahovica; festival »Ferragosto Jam 7« — 10.000 knMelody, Kastav; Festival MIK — Melodije Istre i Kvarnera — 15.000 knArt scena, Zaprešić; 7. demo festival — 5.000 knPiano d.o.o., Zagreb; »Kreativni glazbeni kolektiv«, koncerti u klubu Sax — 7.000 knUdruga HUK, Knin; 6. Glazbeni festival »Gerilla Rock and Roll« — 8.000 kn»Tunel« klub, Metro–Školjić d.o.o., Rijeka; HDS ZAMP radionice 2014. — 5.000 knRock akademija, Zagreb; Rock akademija — Festival mladih glazbenika — 5.000 knIDM Music d.o.o., Zagreb; digitalna platforma za medijsku distribuciju glazbenih izdanja — 20.000 knUdruga Urban fest Osijek, Osijek; 11. festival UFO — Urban fest Osijek 2014. — 7.000 knSlavonsko tamburaško društvo »Pajo Kolarić«, Osijek; koncert u povodu 60 godina djelovanja — 5.000 knKOPITO records&videos d.o.o., Kutina; festival Ethnoambient Salona 2014. — 7.000 knHrvatska glazbena unija, Split; Svjetski dan glazbe 2014. — 7.000 knDragan Lukić Šegedin — Luky, Split; multimedijski glazbeni projekt MODRO i CRVENO (za koncerte) — 10.000 knGlazbena udruga »Šibenik koncert«, Šibenik; 17. Večeri dalmatinske šansone Šibenik — 15.000 knHit Records d.o.o., Zagreb; Klapske i večeri tamburaške glazbe 2014. — 15.000 knGoran Karan, Split; »Original — izvedba je osobnost«, knjiga — 10.000 knCentar za kulturu Novi Zagreb; Nova scena u Novom Zgrebu — 5.000 knUdruženje za razvoj kulture URK, Zagreb; projekt Začarana Močvara u klubu Močvara — 10.000 knMirko Švenda Žiga, Čakovec; »Najljepša etno priča iz Hrvatske«, koncerti — 10.000 kn

50 51

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

U povodu 40 godina diskografije Zrinka Tutića

Na svoju rukuIntervju koji se nije dogodio

Piše: Siniša Škarica

R ekao sam sâm sebi: intervju sa Zrinkom, to je barem lako! On elokventan, duhovit, dominantan; važno je biti pažljiv medij,

slijediti mu misao, de facto biti zahvalan zapisničar i to je to! Čista šala!

Trebao je to biti razgovor u povodu pro-jekta Na svoju ruku koji se nije dogodio! Mislim, razgovor. Projekt jest. Ne volim izraz »projekt«, ali konačni rezultat (box

s knjigom i četiri CD–a i DVD–om) mo-gao bi zaslužiti taj inače preuzetni ter-min. Vidi li se Zrinko tako, kao osoba na svoju ruku, ili je to nečiji pogled na njegovu osobnost? Znamo da se kao autor opće prakse često znao poziva-ti na Dedićevu sintagmu pjesnika opće prakse... Sad je to sasvim svejedno.

Počeci

Kako početi? Pa, kako se to zna reći, počet ćemo od početka.

Banja Luka, 2. ožujka 1955. Rano dje-tinjstvo, škola, muzika–sport–muzika. Znam za muzičku: sa šest godina kla-vir, solfeggio. A sport, rukomet? Tata je bio komercijalni direktor banjolučke Vitaminke, predsjednik legendarnog Borca, višestrukog rukometnog prva-ka bivše države i prvaka Europe 1976.

Igrao je rukomet; veza s tim sportom ostala je čvrsta — ako ništa drugo, na emocionalnoj osnovi — za RK Za-greb je osamdesetih napisao klupsku himnu.

Godina je 1973. Zagreb. Studira na Ekonomskom, na Kennedyjevu trgu. Svira. Grupa je Selekcija. Sljedeća po-staja — Jugoton: Stari kovači, Magle. (Tada za Jugoton Kundić potpisuje grupu Hobo Mate Došena, ali to su pri-lozi za životni Porin Vojina Kundića!) Ni-šta posebno se nije dogodilo...

Istodobno, počinje pisati za druge, prva je bila Ksenija Erker sa singlovi-ma Doći će dan sa Zagreba 74 i Reci mi istinu (strana A, na strani B: Prolje-će bez tebe!) Tu je u društvu s velikim imenima zabavne glazbe, ali sada prije svega predstavnicima tzv. zagrebačke škole šansone: s Arsenom, Hegeduši-ćem, kojima će se priključiti i bjelovar-ski pjesnik Željko Sabol — napisao je stihove za Doći će dan. To je jedno od njegovih mnogobrojnih lica: kantautor, šansonijer? Ili je točnije rečeno — to je njegovo prvo lice, pravo lice?

Sjećam se, sreo sam ga u tadašnjoj Marohnićevoj, pokraj Kvatrića. Konac sedamdesetih. Zrinko, kako si, što se radi? Odgovor je: Mjuzikl sa Sunča-nom Škrinjarić Bajka o maslačku, radi se, Sina!

Selekcije više nije bilo, ali prirodno, na-stavio je kao solist: Nepoznata, tako ću te zvati, Loša pjesma, U tebi je nešto; to su tri Zagreba (77/78/79), prije nego što će dobiti naziv banjalučkog Davida Bowieja, i to više zbog fizičke sličnosti.

Generacija

Pripada generaciji rođenoj sredinom pedesetih, generaciji Husa (1954.), Mate Došena (1953.), Jurice Pađe-na (1955.), Darka Rundeka (1956.), Rajka Dujmića (1954.), Jure Stublića (1954.), Branimira Štulića (1953.), Ivana Pike Stančića (1953.), Tomislava Ivčića (1953.) (koji kao i on dolazi u to vrijeme u Zagreb); Jasenko Houra je klinac, ro-đen 1960. Potkraj sedamdesetih oni su na servisu, da upotrijebim taj sportski termin: Parni valjak, Novi fosili, Aero-drom, Prljavo kazalište, Novi val i Zrin-ko u ulozi kantautora. Doris se doima na Zagrebu 81 kao da Dedić susreće

Dire Straits! (Gitaru je svirao Vedran Bo-žić.) Ali status autora–pjevača neće za-živjeti; za širu publiku ostat će poznat samo po Doris. Unatoč činjenici da je osamdesetih snimio čak četiri solistič-ka LP–a!

I dalje piše za druge. Je li to neki pri-čuvni položaj? Za Mišu Kovača za Za-greb 76 Kad jednom odeš, ne vraćaj se više (Suzy), Ćao i piši mi za Zlatka Pe-jakovića (Hit leta 77, PGP RTB), a onda dalje u osamdesetima, dakle uspored-no sa solističkim istupima, piše za Fo-sile, Nedu Ukraden, Srebrna krila, Dar-ka Domijana, Jasnu Zlokić, Neki to vole vruće, Danijela, češće kao tekstopi-sac, i vjerojatno je nepravedno što ga ova kolekcija predstavlja poglavito kao skladatelja...

Da, tu se moram vratiti na početak: možda je uistinu na svoju ruku. Pjesniku je pretpostavio skladatelja, a mnogi su ga (i ja među njima) prije vidjeli kao pje-snika popa. O tome je nešto na promo-ciji u Berislavićevoj govorio i Enes Kiše-vić. (Njegove mini monodrame na tra-gu Dedić–Šerbedžijine Ne daj se, Ines: Dnevne temperature, Ti sutra odlaziš, I stope se istope.)

Osamdesete

Kad sam s Fosilima 1987. bio u Bru-xellesu na Eurosongu, dočekala nas je zanimljiva srpska ekipa »domaćina« na čelu s, nekada u Hrvatskoj oblju-bljenim, sada pokojnim Momom Ka-porom i nekadašnjim jugoslavenskim nogometnim reprezentativcem Vladi-mirom Petrovićem Pižonom. Kapor je imao potrebu komplimentirati Fosilima i zaključio kako je Milena — stihove koje je Zrinko napisao 1983. — pjesma nad pjesmama domaće pop–muzike, po-etski vrhunac u popularnoj glazbi!

Došla je 1986., Doris Dragović je na-kon loših albuma s grupom More Haj-de da se mazimo (1983.) i Tigrica (za Jugodisk, pola albuma napisao je Milu-tin Popović Zahar) (1985.) prekinula sa Slobom Kovačevićem, ostala bez pra-vog oslonca i — javlja se vitez na bije-lom konju: Zrinko Tutić. U ožujku i trav-nju sljedeće 1986. snimljen je album Željo moja. Napisao je osam od deset skladbi — prvi takav zahvat nakon nje-govih kantautorskih albuma — s na-slovnom pjesmom koja je pobjedom u

Prištini odvela Doris, RTV Zagreb i Ju-goton na Euroviziju, u norveški Bergen.

Moglo bi se reći da se Zrinku tada otvorilo: Doris, Massimo — Stranac u noći (Samo jedan dan, Pruži mi ruku) (P)1987.; Riječi čarobne (album s dva covera: Malaguena salerosa, Jedna suza na tvom licu) (P) 1988.; Željko Be-bek — Niko više ne sanja (Sinoć sam pola kafane popio — tekst: B. Đorđe-vić; Bijela ptica, Da zna zora i — Pjevaj moj narode (P) 1989. Piše većinu glaz-be, a tekstove sve više prepušta Ma-rini Tucaković, Željku Pavičiću, M. D. Rusu, Alki Vuici. Mislim da se na Bebe-kovim albumima te 1989. prvi put kao producent javlja danas sveprisutni Nik-ša Bratoš.

Reklo bi se da je tim izdanjima stao uz bok svojem uzoru Đorđu Novkoviću i Rajku Dujmiću, a u nečemu ih i nadma-šio, toliko da već 1989. zajedno i ravno-pravno osnivaju produkciju Trio.

Moja domovina

Godina je 1990. Premda 22. siječnja na 14. izvanrednom kongresu SKJ–a dolazi do raskola, u Zadru se 3. ožujka događa Jugovizija. Bilo je to u počast gradu iz kojeg je dolazila dotad anoni-mna Riva s kojom su Rajko i Stevo Cvi-kić godinu prije u Lausanni s Rock me osvojili Euroviziju. Kao da se ništa ne događa, muzičari su valjda skloni držati luster kada se cijela kuća ruši! Javnost i struka — i televizijska i glazbenička — složit će se da je to bio najbolje orga-nizirani i najkvalitetniji izbor za jugosla-venskog predstavnika za Eurosong, koji će se održati 5. svibnja u Zagre-bu. U Zadru će pobijediti Zrinkova Haj-de da ludujemo (tekst je dao Alki Vuici — on ga je dotjerao) s Tajči, nenadano rođenom tinejdžerskom Merylin Mon-roe yu–popa. Uvjerljivo, sa 114 bodova ispred drugoplasiranog mladog Nov-kovića (i Noćne straže) s 61 te Olivera i Zorice s 58 bodova. (Zagrebački žiri: Prohaska, Klima i Ksenija Pajić, dao je pjesmi najmanje bodova!)

Tajči je Tutićev prvi veliki projekt, kad iz praktički anonimne tinejdžerice Ta-tjane Matejaš stvara nacionalnu zvijez-du. Istina, bila je proglašena najboljom debitanticom Zagrebfesta 87, ali osim festivalske kompilacije (Noć od krista-la) te dvije vokalne suradnje s Harijem

Varešanovićem, odnosno grupom Hari Mata Hari, praktički je bez diskograf-skoga traga.

E sad, kolovoz je 1991. Rat se više ne čini tako dalekim (Bit će rata, kažu svi, pjevao je mladi Boris Novković pet go-dina prije). Tomislav Ivčić i još uvijek Ju-goton (ali bez uobičajenog loga!) pro-moviraju Stop The War In Croatia. Zrin-ko me zove da prokomentiramo njego-ve stihove za angažiranu, motivirajuću pjesmu potaknutu izvješćima o pro-gonu stanovništva iz Aljmaša, Erdu-ta, Dalja, Iloka i potresnim TV slikama prestrašenih, izbezumljenih lica... Rađa se himna za sto pedeset glasova: Moja domovina!

Tutico

Život ide dalje; i Tajči ide dalje, ona bi preko noći prekinula svoj zvjezdani put i otišla u Obećanu zemlju. Zrinko do-lazi u moj ured i, ne znam tko je prvi rekao, ali slažemo se da bi ona mala crnka iz Splita koja vlada pozornicom u onom Top Cupu, mogla biti to — nova Tajči! Problem je međutim u tomu što joj je Orfej već izdao jedan album i tre-balo je vidjeti kako stvari stoje s ugo-vorom. Naravno, riječ je o Severini. Prvi put u domaćoj diskografiji jedna tvrtka otkupljuje izvođački ugovor od druge: 20.000 maraka!

Sa Severinom raste i Tutico. Trio, na-ime, 1992. odlazi u povijest. Nakon Zdenka Runjića i njegove Skalinade, Tutić je prvi koji je podmetnuo leđa i ta-lent u ono što je do tada bilo nezamisli-vo u diskografiji kad je riječ o izdavaš-tvu (privatni studiji postojali su još od sedamdesetih). Na samom početku dolazi i prvi film Zlatne godine s mlađim Žmegačem, i što je s diskografske stra-ne još zanimljivije, tu je suradnja s tek stasalim Zlatanom Stipišićem Gibonni-jem. Zlatne godine, naslovna tema fil-ma, praktički je Gibin prvi veliki hit. On je napisao tekst.

Željko Bebek i Doris će otići (...a svemir miruje), ali u jednom trenutku 1995. bit će tu ponovno Massimo, Mišo Kovač, Tereza... Otkriva Divasice, Stampedo. Godine 1996. priključuje se Crvena jabuka. No prije toga, već sa Santom Marijom (Zrinko i Gibonni na Zagrebfe-stu 92), javlja se nova zvijezda: Maja Blagdan (na preporuku Zorice Kon-dže). S Majom će sljedećih godina na-nizati Ti si čovjek moj, Bijele ruže, Jedini moj... sve do Svete ljubavi 1996., kada će osvojiti i do danas najviše, 4. mjesto za Hrvatsku na Eurosongu. Ona će mu postati najpouzdanijom pjevačicom. Kao da je ta 1996. bila i klimaks Tutica?

Severinina Moja stvar s munchovim

Krikom na omotu i s rokerskijim zvu-kom bila je narodu korak previše na-kon Trave zelene, a Djevojku sa sela 1998. spasit će brončani nogometaši, izdignuvši je do vlastite himne. Da stvar bude bolja, došlo je do loma u Croa-tia Recordsu. Odlaze Lilić, Kundić, šef prodaje Marinko Glibo, buduća Can-tusova šefica Mirjana Matić i moja ma-lenkost u Orfej Hrvatske televizije. Ne vidi se u izmijenjenom okružju CR–a ili je Tuticov do tada savršen tim tajni-ca, producenata, urednika, vozača, dizajnera, tehnike i studijskih majstora koji je radio ko švicarska urica — una-toč pristigloj Jasni Zlokić i Sanji Dole-žal te postojanoj Crvenoj jabuci — po-stao preskup u diskografiji nesklonim vremenima?

Prvo poluvrijeme

Pokušao je i s klasikom: Martinom Fi-ljak, Zagrebačkim solistima... sve više se okreće filmu, biva nagrađivan Zlat-nim arenama... vraća se sebi, kantau-torstvu, redovito je na Chansonfestu. Tu je i suradnja s kontroverznim kariz-matikom Zlatkom Sudcem. I sve ove godine, već dvadeset njih, promatra kako se u životu snalazi još jedno dijete koje je porodio i s kojim nije blizak koli-ko bi to trebao biti — Porin. Pri tome ne mogu ne istaknuti kako nitko u susjed-stvu nema takvog glazbenog giganta, što god kritičari i zavidni (ili zavidni kriti-čari!) mislili o tome.

A privatni život, obitelj: Karmen, Tea, Ivan, snaha Martina, unuci. Odlazak ti-hog čovjeka, brata Damira, koji je tako-đer — malo ljudi to zna — bio i pjevač; snimao je za Jugoton!

Arsena Dedića je u davnom intervjuu moj novinski uzor–urednik Darko Stu-parić, glavni urednik kultnoga Pop expressa, upitao: Jednom prilikom go-tovo si zaurlao preko stranica Poleta. Mislim da nisam zaboravio taj urlik: Moj život je postao svačija zemlja. Ali ja se s time neću pomiriti. Svoju autonomiju ne dam! Kako izboriš slobodu koja ti je potrebna kao stvaraocu, intelektualcu, čovjeku... ili u tome ne uspijevaš? Ar-sen mu je odgovorio da je već bio bli-zu poraza kad ga je prenuo Apollinai-reov »zov roga« i vratio ga na početak. (Sjećanja su lovački rogovi čiji zov umi-re na vjetru.)

Je li to osjetio i Zrinko Tutić, onda na Porinu 2002., kada je s pozornice zvi-jezda koju je stvarao javno zaključila burni završetak njihove suradnje? Je li i on osjetio koliko lica ima život. Ne samo njegov. Svačiji. Kako je tada za-ključio Dedić, je li i njega prenuo Apolli-naireov »zvuk roga« i je li bio spreman za ponovni početak, kao 1973.? Prošlo

je puno vremena, tu je Muzika zabavna kao mogući odgovor. Hoće li se probu-diti note njegova mjuzikla Majka Božja Bistrička? Zar ni molitve ne pomažu u tome?

Da, poznavajući ga, iza njega je tek prvo poluvrijeme koje — barem što se diskografije tiče — upravo zaključuje svojih četrdeset godina!

Zrinko me zove da prokomentiramo njegove stihove

za angažiranu, motivirajuću pjesmu potaknutu izvješćima o progonu stanovništva iz Aljmaša, Erduta, Dalja, Iloka i potresnim TV slikama prestrašenih, izbezumljenih lica... Rađa se himna za sto pedeset glasova: Moja domovina!

Naslovnica CD–a »Na svoju ruku«

Pjesniku je pretpostavio skladatelja, a mnogi su ga (i ja među njima) prije vidjeli kao pjesnika popa.

52 53

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Koncert bosanskohercegovačke grupe Dubioza Kolektiv, 26. listopada 2013. u rasprodanom Domu sportova

Lava ska, punk, dub i raznih drugih glazbenih stilova, na potezu od Bosne do Jamajke, prelila je publiku koja je jedva dočekala da ispusti frustracije.

Piše: Aleksandar Dragaš

N astupala je Du-bioza kolektiv po festivalima u regiji i Europi i pred većim brojem gledatelja, ali rasprodani su-

botnji koncert u zagrebačkom Domu sportova pred deset tisuća ljudi njezin je najveći samostalni koncert. Već je po tome taj nastup najvažnijeg i jednog od dva–tri najpopularnija sastava u regiji bio povijesni, poput svojedobno prvih rasprodanih samostalnih koncerata Hladnog piva i TBF–a u Velikoj dvora-ni Doma sportova. Ono što se vidjelo i čulo prepričavat će se godinama, jer je Dubioza kolektiv ukazala na to da nosi potencijal za proboj u Europu kakav ni-jedan sastav s Balkana već godinama nema. Tijekom dvosatnog nastupa Du-bioza je djelovala, podsjetiše me na to njihovi žuto–crni dresovi, kao da je Bo-russia iz Dortmunda došla do vrha na-krcati mrežu Dinama. Razlika je samo u tome što Dubioza ne dolazi iz Njemač-ke, nego iz Bosne i Hercegovine, a sve ostalo je kao da uspoređujete Bunde-sligu s HNL–om pa ne čudi što će Du-bioza na turneju po Latinskoj Americi, baš kao svojedobno njezin »mentor” Manu Chao s kojim dijeli glazbenu plat-formu i socio–političku agendu.

Od Bosne do Jamajke

Lava ska, punk, dub i ra-znih drugih glazbenih sti-lova, na potezu od Bosne do Jamajke, prelila je pu-bliku krcatog Doma spor-tova koja je jedva doče-kala da ispusti frustracije nagomilane ljevicom koja se »ponavlja k’o pokvare-na traka” i desnicom koja »još samo za onaniju je šaka”. Hitovi poput Tran-zicije, Recesije, Kažu, 1. maja, Brijuna, Firme ile-gal, Vidi, vidi, vidi (ovaj put bez Saše Lošića), Waltera (koji bi se stvarno morao pod hitno vratiti da se da-našnjim zločincima na**** majke), krasna obra-da Ja sjećam se KUD–a Idijoti s Milom Kekinom kao gostom i podsjeća-njem na Tustu koji nam se osmjehnuo iz nekog svo-jeg komunističkog raja te niza drugih pjesama s po-sljednja tri albuma, uka-zali su na to da je Dubio-za u ovom trenutku svjet-ski relevantna, pa i jača od Asian Dub Fundationa

na vrhuncu karijere, dok Gogol Bor-dello u usporedbi s njom izgleda i zvu-či tanko.

Kao balkanski Clash

Pridodajte tomu recepture Beastie Boysa, Rage Against The Machine, Specialsa i The Clasha sa Sandini-ste kao temelja za glazbeno–politički

Osobno bih potpisao i da je Balkan u Dubiozi dobio svoj

The Clash za 21. stoljeće ili barem našu inačicu Manu Chaa.

»bombardman”, odnosno fascinantnu usviranost i glazbenu vibrantnost zre-lijih članova Dubioze koji instrumentima kopaju kao Alija Sirotanović lopatom, kao i skojevsku navalentnost dvojice bombaški raspoloženih mlađih MC–a, te spretno uvezivanje bosanskog i en-gleskog, i dobili ste ekstremno zapaljiv Molotovljev koktel u kojemu se veselo i uravnoteženo bućkaju glazbeni idiomi

koliko multikulturalnog Londona i Pari-za, toliko i multietničkog Sarajeva. Ako i nema potrebe mjeriti koliko je danas nešto mlađa Dubioza jača od starijih dečki iz TBF–a i Hladnog piva (uosta-lom, to su braća po oružju i uvjerenju), nakon ovako impresivnog koncerta ipak ima smisla zapitati se gdje je grani-ca benda koji — Bogu hvala da se toga ne srame — ljevičarskim populizmom

i agitpropom može nadahnuti, naelek-trizirati i natjerati na bunt jednu zamalo izgubljenu generaciju koja je u Dubio-zi, uza svu stilsku različitost, dobila ono što je novovalnoj generaciji bila Azra.

Osobno bih potpisao i da je Balkan u Dubiozi dobio svoj The Clash za 21. stoljeće ili barem našu inačicu Manu Chaa, a na SDP–u je da se zapita —

ako Zoran Milanović uopće shvaća važnost tog zadatka i nužnost povrat-ka njegove stranke iskonskim počelima ljevice — kako na svoju stranu pridobi-ti mladu »crvenu” publiku Dubioze koja u ovom trenutku, za razliku od ideološ-ki potpuno drukčije orijentirane publike M. P. Thompsona, nema koga izabrati na biralištu, pa čak ni kamo kanalizirati svoje nezadovoljstvo i energiju. Dubioza na pozornici Doma sportova

O, Bože, pa je l’ ovo moguće!

Povijesni koncert

IRFA

N R

EDŽO

VIć

IRFA

N R

EDŽO

VIć

54 55

U laboratoriju glazbene produkcije

Producent mora stalno učiti od najboljih Četrdesetogodišnji producent Srđan Sekulović Skansi još se dobro sjeća kako je potkraj devedesetih iz Dubrovnika stigao u Zagreb na studij građevine, bez konkretnog plana, bez opreme i angažmana.

Piše: Toni Volarić

J edan od najpoznatijih hrvatskih producenata vratio se pun dojmova sa seminara producen-ta Rolling Stonesa iz Francuske. O kakvom

je prestižnom seminaru riječ dovoljno govori podatak da je Jack Joseph Puig producirao pjesme Rolling Stonesa, The Black Crowesa, grupe No doubt i mnogih drugih. Budući da je uz apli-kaciju i biografiju trebalo priložiti i neke radove, Skansi je poslao pjesmu Hi-pnotiziran, koju je praktički sam napi-

sao pokojnom Dini Dvorniku, i još neke radove manje poznatih izvođača.

Dodatna edukacija

Pokušavam otići na najmanje jedan ta-kav seminar godišnje, iako su skupi, pa se odreknem kupovine nekih dijelova tehničke opreme koja mi treba. Riječ je o nekoliko tisuća eura za takav semi-nar, ali se odricanje isplati jer niti jedna minuta tih nekoliko dana nije izgublje-na. Prigoda je to učiti od najvećih svjet-skih majstora i bez te dodatne eduka-cije, producent jednostavno ne može svoj posao raditi kako treba, kaže taj Dubrovčanin koji je doslovno cijeli život posvetio poslu koji obožava.

Usavršavanje tehnika

Desetak izabranih provelo je pet dana u nekoj vrsti izolacije; bili su okruženi zelenilom i naravno vrhunskom opre-mom. Radilo se po cijeli dan, sa stan-kama za ručak i večeru. Mladi su pro-ducenti bili koncentrirani samo na sa-vladavanje ili usavršavanje produ-centskih tehnika. Za Skansija je to bio nastavak seminara Michaela H. Bra-uera 2011. godine. Brauer je radio s Coldplay, Jamesom Morrisonom, The Kooksima i mnogim drugim zvijezda-ma. Očito se za Skansija otvaraju vrata nekih svjetskih studija:

Jedan dan na seminaru protekao bi pri-mjerice u preslušavanju i miksanju pje-sme Streets of love Rolling Stonesa. Satima smo se bavili detaljima produk-cijskih zahvata, različitim pristupima... Ma stvarno sam uživao okružen ljudi-ma koji, kao i ja, izgaraju za svoj posao. Vječna dvojba o in the box ili out of the box pristupu trošila nam je svu energiju.

Primamljiva ponuda

Nerado priznaje da mu je pri kraju se-minara u polusatnoj šetnji tamošnjim parkom Jack Joseph rekao da je on najbolji od svih polaznika, pa mu ne-izravno ponudio da Ilicu zamijeni nekim od studija Los Angelesa:

Jack me pitao jesam li sretan u Hrvat-skoj. Kad je čuo koliko zarađujem po albumu, nije mogao vjerovati o kakvim je malim iznosima riječ. Ostao sam za-tečen time što me istaknuo, jer znam da je među polaznicima bilo boljih od mene, ljudi koji su već radili sa svjet-skim bendovima. Moram priznati da ni-sam znao koliko znam i nisam bio svje-

stan vlastitih mogućnosti.

Put do produkcije

Četrdesetogodišnji producent još se dobro sjeća kako je potkraj devede-setih iz Dubrovnika stigao u Zagreb na studij građevine, bez konkretnog pla-na, bez opreme i angažmana. Znao je samo da se želi baviti glazbom i da mu je studij izgovor za dolazak u me-tropolu. Počeo je raditi reklame za Hr-vatsku lutriju s Božidarom Domagojem Burićem, koji je dosta godina poslije bio glavni urednik HRT–a. Imao je neki bend, prijavio se i pobijedio na natjeca-nju kojim je novog izvođača tražio Zrin-ko Tutić. Nakon toga bio je kod Tutića na razgovoru i on ga je usmjerio. Prvu snimku radio je s Mucom Softićem u studiju Rokoko i upravo je tada shvatio da ne želi pjevati nego producirati glaz-bu. Dobio je ponudu da tonski radi al-bum grupe Tram 11, pa i da producira album Tonija Cetinskog, ali album nije izazvao posebnu pozornost medija. Ipak, sa Songkillersima je napravio do-bar posao i postavio neku razinu kvali-tete. Teško se tada živjelo, ali su nakon nekog vremena stvari krenule. Naime, počeo je raditi s Dinom Dvornikom:

Znate kako je nastala pjesma Hipnotizi-ran? Satima sam čekao Dinu u studiju. On bi povremeno nazvao i rekao da još malo kasni i da ga pričekam. Tko zna gdje je bio. Iz očaja sam počeo raditi pjesmu za njega, čak sam je i otpjevao. Danijela je nekoliko dana poslije čula tu snimku i odmah ustvrdila da je pjesma kao stvorena za njezina supruga. Dino mi je poslije puno puta rekao kako taj hit potvrđuje da je bolje da tog dana nije stigao na vrijeme u studio.

Nenadmašni Dino

Dino je bio jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao. Imao je neku vrstu alter ega, ali meni to nije smetalo. Sjećam se da je za potrebe snimanja serijala Dvor-nikovi iz čista mira počeo u studiju na mene vikati da više ne želi sa mnom raditi, da nemam pojma i tome slično. Nije mi bilo jasno o čemu je riječ, pso-vao je i derao se na mene, čak je i sni-mateljima bilo čudno što se događa. Nakon svega prišao mi je onako zbu-njenom i objasnio da sam super odglu-mio i da je sve bilo inscenirano za ka-mere. Nikada taj čovjek nije ostao du-žan, bio je pošten i iskren. Za moj je ukus bio naš najbolji pjevač, s izvrsnim rasponom, iako je mrzio stati pred mi-

krofon i sve bi radio samo da ne mora zapjevati. Nemam dovoljno lijepih riječi da opišem kako je bio dobar. Ljudi ne znaju da sam ja napisao »Pelin i med« i pjesmu »Više ili manje« i to dok sam če-kao da napokon dođe u studio. Ali nit-ko te pjesme nije mogao tako otpjevati.

Novi Psihomodo

Srđan Sekulović Skansi je jedan od onih koji ne može spavati od nestrplje-nja da sjedne u svoj studio u zagrebač-koj Ilici. Budi se i u šest ujutro kako bi što prije sjeo za pult. Radio je s grupa-ma Gretta, Sane, Ramirez, Pavel, Ra-dio Luksemburg, Quassar, s Josipom Lisac i još mnogima. Manje je pozna-to da je radio na dokumentarnim seri-jalima poput Ludi rimski carevi, Hrvatski kraljevi i Tajnoviti srednji vijek. Kako kre-ira zvuk, otkriva nam na primjeru najno-vijeg projekta:

Miksam ovih dana novi album Psiho-modo popa. Završio sam sve pjesme i onda sav materijal bacio u smeće. Na jednoj od pjesama koja sigurno neće biti singl počeo sam ispočetka istraži-vati postavke za miksanje. Na to sam potrošio deset dana, prešao sam u hi-bridnu varijantu miksa, pa se vratio na konzolu. Tako sam došao do set upa za cijeli njihov album. Sreća što na opremi koju danas imam mogu koristiti sva tri tipa miksanja, hibridno, konzolno i tzv. in the box. Članovi banda nisu se mo-gli načuditi koliko mi vremena treba. Ja stvarno moram zahvaliti supruzi na str-pljenju, bez nje ne bih mogao postići ništa.

Sam sa sobom

Radi s mladim bendovima, pokušava im pomoći da se probiju kroz neformal-nu medijsku blokadu. Dobio je nekoliko Porina, ne misli na dulje otići iz Hrvat-ske, iako, kao što smo rekli, ima ozbilj-ne i primamljive ponude. Često je sam, priznaje da razgovara sam sa sobom satima, stalno pokušava dobiti najbolje od sebe i opreme, a ne bježi od toga da u stalnom traženju trenutka u kojem će prevagnuti intelekt ili intuicija, zna za-pasti u emotivna stanja koja rijetko tko može do kraja razumjeti. Nedavno je na radiju u automobilu čuo Pelin i med i preplavio ga je znoj, prošli su ga trnci kad se prisjetio truda i okolnosti u koji-ma je pjesma nastajala. Morao je sta-ti na autocesti i pribrati se. Nakon pola sata krenuo je dalje. U nove izazove.

Skansi je jedan od rijetkih u svojoj branši koji neprestano

ulaže u sebe, odlazeći na vrhunske producentske seminare u svijetu.

Skansi pred pultom

Toni Volarić, Skansi i Gobac

SJE

ćA

NJA In memoriam Vinko Coce (1954. — 2013.)

Trogirski slavujPovijest hrvatske glazbe poznaje tek rijetke slučajeve pjevača koji su na hrvatskoj glazbenoj sceni imali prigode okušati se u više stilski različitih glazbenih žanrova i stilova.

Piše: dr. sc. Joško ćaleta

U Splitu je 27. li-stopada 2013. nakon višemje-sečne bitke s teškom bolešću preminuo Vin-

ko Coce — trogirski slavuj, trogirski Pavarotti. Povijest hrvatske glazbe poznaje tek rijetke slučajeve pjevača koji su na hrvatskoj glazbenoj sceni imali prigode okušati se u više stilski različitih glazbenih žanrova i stilova (klapsko pjevanje, operno–klasično zborsko pjevanje, hrvatska zabav-na dalmatinska urbana glazba) i u svakom od njih ostaviti svoj timbar i prepoznatljiv trag. Lakoća intonira-nja jednostavnih, ali i zahtjevnih na-pjeva, arija, melodija, kao i izuzetna mediteranska muzikalnost glavne su karakteristike božanstvenoga pjeva kojim je Vinko Coce slušatelja na prvu ostavljao bez daha. Taj prirodni talent koji samo rijetki naslijede ge-netskim kodom, a onda i kvalitetno prezentiraju, do samog kraja krasili su Vinkovu glazbenu karijeru.

Vinko Coce, rođen 1954. godine u Trogiru, izdanak je stare trogirske (ci-ovske) težačke obitelji. Stoljećima su njegovi preci na ovom prostoru gra-dili svoj glazbeni izričaj, crkveni i svje-tovni, koji je u drugoj polovici 20. sto-ljeća kulminirao prepoznatljivim glaz-beno–stilskim obilježjima poznatim kao trogirsko klapsko pjevanje. Je-dan od glavnih kreatora tog, danas u svijetu prepoznatljivog, glazbenog izričaja glas je prvog tenora Vinka Coce. Tako je zapravo i počela nje-gova dugogodišnja pjevačka karije-ra; Vinkova glazbena nadarenost za-mijećena je već u osnovnoj školi. S trinaest godina pridružuje se trogir-skoj limenoj glazbi svirajući klarinet, da bi s petnaest godina i propjevao — kao tenorin u vokalnom kvintetu Mali kanti. Pomoglo mu je to što ga je primijetio stariji brat već etablira-ne postave legendarne Klape Trogir. Jedan od razloga koji je klapu odr-žao u gotovo četrdesetogodišnjoj dominaciji na klapskoj sceni bilo je redovito regrutiranje iz redova mla-dih pjevača koji su se mogli iskaza-ti u mlađim pjevačkim kategorijama, potvrditi se kao pjevači od mire i na taj način postati njezinim članovima.

Klapa Trogir

Godine 1972. Vinko se pridružuje se-niorima koji nastupaju na Omiškom festivalu u dvije postave: Tamni Tro-gir i Svijetli Trogir. Bio je to jedan od zanimljivih projekata tadašnjeg ma-estra klape, nedavno preminulog barda dalmatinske tradicijske kultu-re Ljube Stipišića. U početku, Coce pjeva dionicu baritona, zatim drugog tenora. Prvi veliki izlet na klapsku scenu doživljava 1974. godine kad na Omiškom festivalu pjeva u no-voj postavi klape prvog tenora. Maj-ko, igla i bičvica, koju je Vinko (Buco kako su ga zvali prijatelji) svojim gla-som prostro po omiškoj pjaceti, go-dinama se prepričavala, a najsta-riji je pamte kao jedan od poseb-nih klapskih trenutaka kojih se svaki pravi klapski pjevač uvijek rado sje-ća. Gromoglasan početak najavio je legendarnu figuru koja će sljedećih dvadesetak godina uvijek izaziva-ti, nastupom i dobroćudnim nasmi-ješenim izrazom, ovacije publike na gotovo svim kontinentima, na broj-nim svjetskim scenama, od Pariza do Berlina, Los Angelesa i Sydneyja na kojima je klapa nastupala. Njegov talent vješto je znao iskoristiti svaki novi voditelj — maestro matičnoga društva, koji bi njegovim glasom do-nosio novosti na već prepoznatljivoj klapskoj sceni. Nakon Stipišića, tu je maestro Nikola Buble i legendarna izdanja (Pisme staroga Trogira II i III, LP Ćale moj, LP Svet’ Ivane o’ moga Trogira) koja današnjim klapama slu-že kao pjevačka početnica, stan-dard od kojega polaze i koji poštu-ju. Pisac ovih redaka imao je čast biti dijelom te klapske obitelji od 1979. kao mladi pjevač, a potom i voditelj (1984.–1989.). U tom razdoblju klapa se na najbolji način (ponovno zahva-ljujući Vinku) okušava u predstavlja-nju klasičnih i svjetskih vokalnih tra-dicija (LP Tragurium), a zatim se kul-tnim albumom Povratak iskonu vra-ća korijenima.

U solističkom vodama

Istodobno s pjevanjem u klapi, Coce razvija glazbeni talent u Glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu, na odjelu solo pjevanja kod prof. Branke Ristić. Godine 1983. postaje članom profe-sionalnog mješovitog zbora HNK–a u Splitu gdje sljedećih pet godina,

usporedno s radom u klapi, pjeva i tenorske dionice (HNK Split, HNK Zagreb) kao asistent glavnim tenor-skim ulogama. Treći dio njegove sjaj-ne karijere počinje samostalnim na-stupima na zabavnoj glazbenoj sce-ni, ponajprije na Splitskom festivalu zabavne glazbe, a zatim i na brojnim drugima (Krk, Korčula, Opuzen). U Domovinskom ratu nastupa diljem zemlje i inozemstva na skupovima prosvjeda protiv rata i potpore bra-niteljima te na mnogim humanitar-nim koncertima. To ga odvaja od su-radnje s Klapom Trogir, koja dijelom i zbog toga prestaje s radom 1995. godine. Prvim većim estradnim uspjesima pripomogla je suradnja s Nenom Ninčevićem i Joškom Bano-vom. Coce 1993. snima svoj prvi al-bum, Mirno spavaj, ružo moja, koji je donio i nekoliko hitova, a iste godine osvaja i Grand Prix na Splitskom fe-stivalu zabavne glazbe pjesmom Si-ćaš li se lungomare. Godine 1994. nastupa na Dori s pjesmom Zlato moje. Uskoro dolazi i nominacija za Porin, za pjesmu Kora kruha u vinu. Nagradu doista i dobiva, zajedno s Klapom Trogir, i to kao priznanje za rad na polju njegovanja i unapređe-nja tradicionalnog klapsko–dalma-tinskog pjevanja. Zbog uspjelog so-lističkog angažmana, 2000. godine postaje članom Hrvatske glazbe-ne unije te dobiva status slobodnog umjetnika.

Neraskidiva veza

Godine 2002. potiče ponovno oku-pljanje Trogira te tako nizom velikih koncerata, glazbenih i tiskovnih izda-nja (monografija Povratak iskonu au-tora Stanka Geića) zajednički obilje-žavaju četrdeset godina postojanja klape. Sljedeće, 2003. godine or-ganizira samostalni koncert pod na-zivom Vinko i prijatelji koji će posta-ti tradicionalan te kulminirati velikim koncertima (2008., 2009.) na prepu-nom poljudskom stadionu, pretvo-renima u klapski spektakl Ne damo te, pismo naša. Iste, 2003. u Trogiru pokreće u Hrvatskoj jedinstven festi-val: Prvo međunarodno natjecanje mladih tenora, koje će se do 2006. tradicionalno održavati ljeti, uz veliku medijsku pozornost i pokroviteljstvo najvećih državnih institucija.

Dvadesetogodišnje samostalno dje-lovanje rezultiralo je mnogobrojnim uspjesima i popularizacijom njegovih pjesama, što mu je na nacionalnoj estradnoj sceni osiguralo eminen-tnu poziciju jednog od najuglednijih izvođača prepoznatljivoga po oda-biru i interpretaciji dalmatinsko–me-diteranskog, glazbeno–popularnog urbanog izričaja. Nekoliko je anto-logijskih skladbi koje će podsjećati na njihova prvog interpreta — Da je meni s tobom kroz Pasike, Vilo moja, Ribari, Mirno spavaj, ružo moja… Dokaz tomu je i večer nakon objavlji-vanja tužne vijesti, kad su se u mno-gim hrvatskim gradovima spontano okupili klapski pjevači i drugi poklo-nici koji su zapjevali uspješnice uz čiju se popularnost neraskidivo ve-zuje ime trogirskog slavuja — Vin-ka Coce.

Večer nakon objavljivanja tužne

vijesti, u mnogim su se hrvatskim gradovima spontano okupili klapski pjevači i drugi poklonici trogirskog slavuja.

Vinko Coce

ARH

IV C

RO

ATIA

REC

OR

DSA

56 57

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

SJE

ćA

NJA Miro Križić — in memoriam

(1930. — 2013.)

Život ispunjen jazzomGodinama je ozbiljno promicao jazz glazbu i educirao mnoge generacije

Piše: Davor Hrvoj

U Zagrebu je 19. studenoga 2013. preminuo ugledni kulturni djelatnik Miro Križić koji je godinama promi-cao jazz i educirao mnoge genera-cije. O jazzu je pisao u novinama i časopisima, priređivao je radijske

emisije te vodio tribine. Rođen je 1930. godine u Zagrebu. Tijekom srednjoškol-skog obrazovanja usporedno je radio kao reklamni crtač i fotograf u Ogla-snom zavodu Hrvatske. Diplomirao je  povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, a 1961. na poziv tadašnjeg gradonačelnika Većeslava Holjevca po-čeo je raditi u Skupštini grada Zagreba kao tajnik za nauku i kulturu, Fondu za unapređivanje kulturnih djelatnosti, te kao tajnik Komisija za dodjelu nagrada Grada Zagreba.

Od rane se mladosti zanimao za glaz-bu. Prvu diskoteku ploča sa 78 okre-taja oformio je još davne 1944., kad je polazio Glazbenu školu Pavla Markov-ca. Godinama je predano promicao jazz glazbu i educirao mnoge generacije. Od 1973. bio je rukovoditelj tribina u Cen-tru za kulturu i informacije, poslije KIC–u, te u Studentskome centru Sveučilišta u Zagrebu, kao i predsjednik Komisije za program i sredstva USIZ–a kulture Gra-

da Zagreba. Od 1980. pa do umirovljenja 1992. bio je rukovoditelj programskih djelatnosti Muzičke omladine Hrvatske.

Križić je od 1956. počeo pisati o glazbi u dnevnim listo-vima — Narodni list, Vjesnik i drugi — te časopisima — Studentski list, Telegram, Oko, Mol, Cantus, WAM (ure-dio je trideset brojeva), Hrvatsko slovo, 15 dana i drugi-ma. Više od četrdeset godina vodio je glazbene tribine u Zagrebu, ali i drugim gradovima: u Puli, Rijeci, Spli-tu, Bujama, Grožnjanu, Karlovcu, Sisku, Krapini, Osije-ku, Koprivnici i Varaždinu. Od 1964. bio je autor više od 1600 radijskih prikaza i emisija: Portreti i profili, Muzika bez reda vožnje, Jazz na koncertnom podiju, Glazbeni vremeplov, Jazz klub, Pjevač tjedna, u suradnji s Nadom Križić–Vrkljan, Transverzale suvremene glazbe, Muzička radionica, U svijetu jazza i druge, a surađivao je i u mno-gim televizijskim emisijama. Deset godina — pet man-data — bio je aktivni član Programskog savjeta Muzič-kog biennala Zagreb i član inicijativnog odbora, a poslije i predsjedništva Jazz kluba Zagreb HDS–a. U povodu obilježavanja pedeset godina djelovanja Hrvatske glaz-bene mladeži, Miri Križiću dodijeljena je Zlatna značka te organizacije s kojom je bio povezan još od studentskih dana. Godine 2008. dobio je posebnu plaketu Status koju dodjeljuje Hrvatska glazbena unija.

Piše: Jagoda Martinčević

D a je skladao samo mo-tet Svrši stopi moje, hrvatski skladatelj Kr-sto Odak bio bi upisan zlatnim slovima u obitelj onih naših autora čija

upravo pojedina djela čine hrvatsku glaz-benu antologiju tradicije, poput Sacrae cantiones Ivana Lukačića, Večeri Vatro-slava Lisinskog, Notturna Ferde Livadića, Sunčanih polja Blagoja Berse, Kolede Jakova Gotovca, Hrvatske mise Borisa Papandopula…

Nesuđeni teolog iz Siverića nedaleko od Drniša, rođen 20. ožujka 1888. godine, na-kon glazbenog školovanja kod patera Har-tmanna u Münchenu i Vítězslava Nováka u čijoj je klasi i diplomirao u Pragu, od 1922. do 1961. djeluje kao profesor teorijskih predmeta i kompozicije na Muzičkoj aka-demiji u Zagrebu. U Zagrebu je i umro, 4. studenoga 1965. godine.

Stotinjak djela

Opus toga iznimnog skladatelja s više od stotinjak djela simfonijske, komorne, kon-certantne, zborske, vokalno–solističke, operne i filmske glazbe osim spomenutog moteta sadrži još mnogo tvorbi koje pripa-daju vrhuncima hrvatskoga skladateljstva 20. stoljeća. I to gotovo na svakom po-dručju kojega se dotaknuo, a glavninu naj-važnijih djela napisao je između dvadese-tih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Već je prvim opusom Sonatom za violinu i glasovir iz 1922. postigao uspjeh na ap-solventskom koncertu u Pragu, osvojivši i nagradu praškoga Konzervatorija. Samo nekoliko godina poslije Odakov prvi (od četiri gudačka kvarteta) 1924. u Zagrebu praizvodi glasoviti ansambl Amar–Hinde-mith (violu svira skladatelj Paul Hindemith), a isti sastav 1927. praizvodi i drugi gudač-ki kvartet, ovaj put na Festivalu komorne glazbe u Baden–Badenu.

Uspjeh Dorice

Šest godina poslije, 1933., Odak je među onima koji se na glazbenoj sceni priklanja-ju nacionalnom izrazu i sklada najosebuj-niju hrvatsku operu Dorica pleše, satkanu isključivo od međimurskog pučkog melo-sa. Nakon praizvedbenog uspjeha 1934., Dorica je tek jedanput obnovljena scenski, a 1988. izvedena je u koncertnom obliku. Iznimne su i dvije passacaglie, prva op. 34c za orgulje, a druga op. 35 za gudače iz 1937./’38. godine. Sjajno je pogođen Kr-leža u pjesmi Stric–vujc, također iz 1938. U istoj godini nastaje i druga Staroslavenska

misa op. 34 (prva datira iz 1928.). U naj-važnije i najbolje Odakove skladbe ubraja se Simfonija Jadrana op. 36 iz 1940. (uku-pno će napisati četiri simfonije) na tekstove Vladimira Nazora i Đure Vilovića, djelo pro-gramskoga određenja, živopisne ugođaj-nosti i majstorske instrumentacije. Tim iz-dvojenim primjerima svakako treba doda-ti i brojne duhovne skladbe na hrvatskom, latinskom i staroslavenskom jeziku koje su ga u poratnom vremenu stajale mnogih gorkih trenutaka.

Sud (ne)časti

Kao što su danas poznati slučajevi pre-suda takozvanih sudova časti koji su

1945./46. godine progonili mnoge umjet-nike Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu zbog njihova djelovanja u vrije-me NDH (Papandopulo, Matačić, Gotovac i dr.), tako je manje poznato da je jedan ta-kav sud časti bio i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u čijoj je komisiji kao predstavnik studenata sudjelovao i jedan danas u svije-tu iznimno uvaženi živući skladatelj. Komi-sija se osobito okomila na djelovanje pro-fesora Ive Mačeka, Božidara Kunca, Melite Lorković, Krste Odaka i Stanislava Straž-nickog koji se ubrzo nakon dobivene »ka-rakteristike« zajedno sa suprugom bacio pod vlak. (Dosjei profesora MA dostupni su u Državnom arhivu.)

Ostali su preživjeli, svatko cijenjen u svo-joj profesiji, pitajući se čime su to zaslužili odiozni biljeg vremena u kojem su se ba-vili samo glazbom. A Krsto Odak, progla-šen nepoćudnim klerikalcem, mogao se samo tješiti stihom Davidova psalma br. 17 za kojim je posegnuo u motetu Svrši stopi moje, Davidovom molitvom — Vapaj nevi-na čovjeka.

SJE

ćA

NJA U povodu 125 godina rođenja Krste Odaka

Svrši stopi moje

SJE

ćA

NJA Milottijevi dani 2013. i susret–koncert 4. studenoga 2013. u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Puli

Skladatelj Nello Milotti u pjesmama istarske zabavne glazbePremda se ogledao u gotovo svim područjima glazbenog stvaralaštva, od zborskih, orkestralnih, tradicijskih i scenskih žanrova,  znatan dio njegovih djela pripada zabavnoj glazbi.

Miro Križić

Krsto OdakDAV

OR

HRV

OJ

Piše: Marijan Cukon

U sklopu  Milottije-vih dana 2013., posvećenih ve-likom istarskom s k l a d a t e l j u , dirigentu i glaz-

benom pedagogu, u punoj pulskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici 4. stude-noga održan je skup Skladatelj Nello Milotti u pjesmama istarske zabavne glazbe.  U bogatom i osebujnom glazbenom opusu, skladatelj Nello Milotti (Trst, 1927. — Pula, 2011.) ogledao se u gotovo svim područji-ma glazbe, od zborske, orkestralne, instrumentalne do scenske glazbe. Kako je rekla muzikologinja Danijela Lovrić,  u stvaranju se napajao na bogatim izvorima istarske narodne glazbe, a  znatan dio njegovih djela pripada i zabavnoj glazbi.

Vedre i nezaboravne melodije

Njegove su skladbe  put do sluša-telja pronalazile na festivalu Melodi-je Istre i Kvarnera. Na MIK–u je izve-deno više od šezdeset Milottijevih skladbi, od kojih su mnoge nagradili i žiri i publika. Već od prvog nastupa na MIK–u 1965. godine, prva Milotti-jeva skladba Suvenir, nastala u su-radnji s pulskim pjesnikom Boškom Obradovićem (izvođači Višnja Kor-bar i Toni Kljaković), dobila je drugu nagradu publike, a već iduće godine pjesma Bokaleta (izvođači Ira Kraljić i Dinko Banić) osvaja prvu nagradu publike. U vedre i nezaboravne me-lodije ubrajaju se i Kartulina z Kra-ljevice, Trsački prošjani, Nebuloza...  Paleta  melodijskih linija,  dodala je Lovrić, razotkriva glazbenika bogate glazbene invencije, vješto ukompo-nirane u različite glazbene forme — od šlagera, šansone, talijanske kan-cone do slobodnijih pjesama, a sve je prožeto istarskim i primorskim me-losom koji se temelje na istarskoj lje-stvici; tako njegovim pjesmama daju prepoznatljivost i osebujan kolorit. Književnik Giacomo Scotti s puno se emocija prisjetio svojeg prvog su-sreta s Pulom početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, kad se prvi put susreo i s maestrom Milottijem, i

to u prostorijama talijanskog Circo-la gdje  ih je, osim zajedničkih idea-la, spojila ljubav prema glazbi i um-jetnosti. Tako je, uz prisno prijatelj-stvo, počela njihova plodna surad-nja  na razini tekstopisac–skladatelj, koju je posebno označila svojedob-no vrlo popularna pjesma Polesana mia. Nju je Scotti napisao za svoju tadašnju djevojku,  poslije prvu  su-prugu Mariju. Podsjetio je na to da je  to prva pjesma s područja  za-bavne glazbe na talijanskom jeziku, nastala u poslijeratnim godinama u Puli.  Tu je skladbu zatim, razgalivši brojnu publiku, otpjevao ženski zbor KUD–a Lino Mariani s dirigenticom Oriettom Šverko i uz klavirsku prat-nju Branka Okmace.

Emotivni vrhunac

No u  emotivnom  vrhuncu večeri, ovacije publike izazvao je pjevač Mirko Cetinski, srčano i bez glazbene pratnje otpjevavši Milottijevu sklad-bu Zemljo moje sriće, a nakon toga i veliku Milottijevu uspješnicu Mara-for. Inače, tu pjesmu svojedobno nisu htjeli uvrstiti na repertoar Melo-dija Kvarnera zbog talijanskog teks-ta. Otpjevao sam je na tom festivalu. Nisam pobijedio, niti dobio nagradu, ali mi je ta pjesma jedna od najdražih,

kazao je Cetinski.  Profesora Milotti-ja upoznao je kao petnaestogodišnji učenik pulske glazbene škole. Iako je u školi bilo zabranjeno izvoditi za-bavne pjesme, nestašni i nemirni Mirko ih je pjevao, a njegov talent prvi je prepoznao upravo Milotti, da bi već za idućeg školskog  odmora počeli, pokazat će se, višedesetljetnu su-radnju. Milotti je bio sinonim za Istru i svugdje je bio dobro primljen, dod-ao je Cetinski. Istarska pjevačica Ves-na Nežić Ružić kazala je da je mae-stro  Milotti cijelog života bio veliko razigrano dijete, veseljak koji je jako volio vedre pjesme,  skroman i jed-nostavan čovjek koji je gajio nevje-rojatnu ljubav prema glazbi. Njegov karakterističan  glazbeni izraz s tim polutonovima zadavao je probleme i aranžerima, pa i pjevačima, jer je ipak trebalo savladati istarsku ljestvicu, ka-zala je. Njezina  je suradnja s Milotti-jem počela 1984. pjesmom Kanat od vina, a za ovu je prigodu pred puls-kom publikom  nadahnuto otpjeva-la njegovu skladbu Violine u noći.

Dr. sc. Ivana Paula Gortan–Carlin s katedre Čakavskog sabora za glaz-bu Novigrad rekla je da je Nello Mi-lotti njegovao folklorni izraz svojega zavičaja, a da se u njegovu opu-su mogu pronaći i elementi etna,

jazza i world musica, koji se danas mogu čuti u glazbi Franka Krajcara i Indivie te u grupama Šćike i Veja. Na kraju je zbor Lastavice  iz OŠ Šijana pod vodstvom profesorice glazben-og odgoja Irene Kuhar Giorgi  te uz gitarističku pratnju Maura Giorgija otpjevao Milottijevu pjesmu Sunce ima dva barkuna.

Milotti je njegovao folklorni izraz

svojega zavičaja, a u njegovu se opusu mogu pronaći elementi etna, jazza i world musica, koje na današnjoj glazbenoj sceni nastavljaju Franko Krajcar i grupa Indivia te skupine Šćike i Veja.

Na skupu posvećenom skladatelju Nellu Milottiju: Mirko Cetinski, Vesna Nežić Ružić, dr. sc. Ivana Paula Gortan–Carlin, Nela Načinović, Giacomo Scotti i Danijela Lovrić

58 59

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

SJE

ćA

NJA 2. Glazbeni memorijal Adalbert Marković, 27. listopada

2013. u Kazalištu Komedija

Bertiju s poštovanjemNa koncertu su nastupili Tamburaški orkestar KUD–a Gaj Zagreb, Kvartet Sebastian i pijanist Krešimir Starčević.

Piše: Jagoda Martinčević

P od pokroviteljstvom pred-sjednika Republike Hr-vatske Ive Josipovića u Kazalištu Komedija 27. listopada održan je 2. Glazbeni memorijal Adal-

bert Marković. U spomen skladatelju, pe-dagogu i prijatelju, Memorijal je utemeljio Tamburaški orkestar KUD–a Gaj Zagreb, na čelu s dirigentom Krešimirom Račićem, »dušom« projekta nastalog u čast 80. ro-đendana uglednog glazbenika koji je upra-vo tamburaškoj glazbi posvetio znatan dio svojega opusa. Nažalost, prof. Marković preminuo je u 81. godini 2010. godine, no Memorijal je ostao, zamišljen bijenalno, na

radost i korist brojnih poklonika ne samo našeg popularnog pučkog glazbala nego i ostvarenja kojima je upravo omiljeni Berti iznimno obogatio literaturu za tamburaše.

Skrb za struku

Životopis Adalberta Markovića, rođenog 1929. u poznatoj glazbeničkoj obitelji, vrlo je bogat i raznovrstan. S istim žarom, da-rom i uvjerenjem podijeljen je između skla-danja, pedagogije i skrbi za struku i na sva-kom je polju djelovanja ostavio trajne vrijed-nosti. Bio je i dirigent, posebno posvećen glazbenim amaterima koje je iznimno vo-lio i poštovao, cijenjeni pedagog na Muzič-koj akademiji u Zagrebu i na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, te niz godina srčano angažiran kao glavni tajnik te u tri navrata predsjednik Hrvatskog društva skladate-lja. Ratnih godina odigao je nadasve važ-nu ulogu u razdruživanju s tadašnjim SO-

KOJ–em (Savezom organizacija kompozi-tora Jugoslavije) i utemeljenjem zaštite au-torskih prava u Republici Hrvatskoj. Zbog tih i drugih zasluga izabran je za počasnog člana HDS–a, a utemeljena je i Nagrada s njegovim imenom za doprinos afirmaciji položaja skladatelja i autorskih prava koju je ove godine na Memorijalu skladatelju i di-rigentu Mladenu Tarbuku uručio glavni taj-nik HDS–a Antun Tomislav Šaban.

Skladateljske sklonosti

Sigurno je da će Markovićevi mlađi kole-ge zdušno nastaviti ono što je on hrabro i entuzijastički počeo, kao što je sigurno i to da će njegova glazba (ne samo za tambu-raše) i nadalje biti prisutna u hrvatskoj re-produktivi. Ako nitko drugi, za to će se za-

sigurno brinuti i dalje Krešimir Ra-čić sa svojim tamburašima koji su na ovaj koncert pozvali i goste kako bi prikazali širok raspon Markoviće-vih skladateljskih sklonosti. Tako su uz Tamburaški orkestar Gaj koji je izveo skladbe Vukovar u mjeseči-ni, Scherzo grottesco, Na slavon-ski način i Capriccio, na progra-mu izvedena i djela Suza za gla-sovir koju je izveo pijanist Krešimir Starčević te 5 bagatela i 4 minija-ture za gudački kvartet u interpre-taciji Kvarteta Sebastian. U izvedbi skladbe Ćaskanje za dvije violine i tamburaški orkestar, tamburašima su se pridružili violinisti Anđelko Kr-

pan i Saki Kodama, violončelist Zlat-ko Rucner kao interpret Lirske baga-tele te Krešimir Starčević u izvedbi

Notturna za glasovir i tamburaški orkestar.

Fini humor i sjeta

Dvije temeljne značajke Markovićeva au-torskoga rukopisa — fini humor i sjeta — bile su karakteristike i tih odabranih sklad-bi koje su tek dio bogata Bertijeva opusa. Dakako, nedostajala je antologijska Četi-ri razglednice iz staroga Zagreba, no ona je izvedena na prvom Memorijalu, iako bi mogla postati i Markovićev zaštitni znak, kao što bi i iznimno profinjeni ciklus za bari-ton i simfonijski orkestar Snijeg na Mirogo-ju možda mogao dobiti i svoju tamburaš-ku inačicu. Najmonumentalnije djelo Mar-kovićeva opusa, oratorij Moj grad, zacijelo će morati pričekati neku novu zagrebačku obljetnicu, ali zato u njegovu opusu ima još dovoljno »štofa« za brojne nadolazeće Me-morijale koje je naš uvaženi glazbenik ite-kako zavrijedio.

Dvojezično, hrvatsko–njemačko monografsko izdanje

čovjek koji je volio fagotAutorica s velikom pozornošću slijedi Klepačevu koncertnu karijeru, nastupe, kritike, snimanja, muziciranje u drugim komornim ansamblima, gostovanja po Europi i Americi, ali i repertoar u kojemu su se do šezdesetih godina prošloga stoljeća našli »…temeljni koncerti za fagot i orkestar…«

Piše: Sanja Raca

D vojezično, hrvat-sko–njemačko mo-nografsko izdanje Rudolf Klepač, mu-zikologinje Bosiljke Perić Kempf (Na-

klada Jesenski i Turk, Zagreb, 2013.), pripovijest je o glazbeniku koji je živio, djelovao, spajao i volio dvije kulture, hrvatsku i austrijsku. Put od Varaždi-na, bolje rečeno Majerja gdje je rođen, preko Zagreba do Salzburga, a onda i cijeloga svijeta, zaokružen je mono-grafijom koja se pojavila u godini obi-lježavanja stote obljetnice njegova rođenja (1913.). Pratile su je izložba Ma-estro fagota u Muzeju grada Zagreba i svečani koncert Zagrebačke fil-harmonije, orkestra uz koji je umjetnik bio istin-ski vezan i čijih je davnih dana bio član i solist. Vezu s Austrijom u toj je prigodi predstavljao diri-gent Leopold Hager, ne samo Klepačev prijatelj nego i višego-dišnji glazbeni partner, o čemu je u knji-zi posvjedočio sjećanjem na intenzivnu zajedničku suradnju. Najavljujući sva tri događaja, Austrijski kulturni forum u Zagrebu (uz Ministarstvo kulture Repu-blike Hrvatske podupro je objavljivanje monografije) govorio je o Rudolfu Kle-paču kao o poznatom hrvatsko–austrij-skom fagotistu, dirigentu i dugogodiš-njem profesoru na Mozarteumu, koji je kao hrvatski i austrijski državljanin de-setljećima bio u službi glazbenog vele-poslanika između Salzburga i Zagreba.

Varaždin i Salzburške svečane igre

Krećući u istraživanje ranih djelovanja slavnoga fagotista, sve do smrti 1994. godine, Bosiljka Perić Kempf zaokruži-la je kroz povijest iznimnoga pojedinca, među ostalim, i fenomen glazbenoga Varaždina. Autorica je cijelo to podne-blje situirala u mnogim istaknutim po-vijesnim činjenicama kako bi osvijetlila prostor u kojemu je iznikao Klepačev talent. Zahvalan i ispunjen umjetnički život dali su sliku o glazbeniku i u ma-nje poznatom dijelu karijere, poput jazz epizode netom prije Drugog svjetskog rata ili u poratnom razdoblju kad svira u

raznim ansamblima i podučava u glaz-benim školama, sve dok nije počeo stalno djelovati u ondašnjoj Zagrebač-koj filharmoniji. Tada se u njegovu ži-votu počinju ispreplitati imena i utjeca-ji Fridricha Zauna, velikoga reformato-ra orkestralnog muziciranja u Zagrebu, simbolično, Tita, koji je najvjerojatnije »spasio« njemačkog dirigenta od mo-žebitnoga progona i time ga »sačuvao« za hrvatsku kulturu, te Antonija Janigra, ključne figure u profiliranju Zagrebačkih solista, nekadašnje svjetske atrakcije. Klepač se upravo u to vrijeme obliku-je kao solist, čije umijeće interpretaci-je izaziva divljenje glazbenika, kritike i publike. Zahvaljujući dobrome »glasu«,

Ernst Märzendorfer, dirigent Mozarteum orkestra, poziva hr-vatskog fagotista na suradnju, koji 1955. prvi put nastupa na Salzburškim sveča-nim igrama. Za prvo-ga fagotista i solista Mozarteum orkestra, »taj koncert označa-va početak dugogo-dišnjih umjetničkih

veza koje će… uspostaviti i održavati finim balansom između svoga zagre-bačkog i salzburškog djelovanja«.

Posvete hrvatskih skladatelja

Autorica s velikom pozornošću slijedi Klepačevu koncertnu karijeru, nastu-pe, kritike, snimanja, muziciranje u dru-gim komornim ansamblima, gostova-nja po Europi i Americi, ali i repertoar u kojemu su se do šezdesetih godina prošloga stoljeća našli »…temeljni kon-certi za fagot i orkestar«. Tada počinje era hrvatske koncertantne literature za fagot posvećene upravo Rudolfu Kle-paču, a tiče se djela Brune Bjelinsko-ga, Stjepana Šuleka, Milka Kelemena i Borisa Papandopula. To sretno raz-doblje nastavlja se pedagoškim djelo-vanjem na salzburškom Mozarteumu i na Međunarodnoj ljetnoj akademiji Mo-zarteum, dijelom i na zagrebačkoj Mu-zičkoj akademiji na kojoj je do 1961. bio prvi profesor fagota, zatim novim ciklu-sima gostovanja u domovini i na među-narodnoj sceni te sjajnim kritikama koje su ga pratile do posljednjega koncer-tnog nastupa. Nesumnjivo je da je s ra-zlogom nosio naslov Mozartova fagoti-sta, uz čija se djela vežu njegovi najveći izvedbeni dosezi.

Rafinirani svijet muziciranja

Bosiljka Perić Kempf, osim što slijedi svaku umjetničku postaju Rudolfa Kle-pača, uz one koje se odnose na mno-ge organizacijske pothvate i promica-nje veza Zagreba i Salzburga u kojima je živio, iznosi niz kritičkih analiza njego-va instrumentalnoga majstorstva (soli-stičkoga i komornoga), odnosa prema partiturama, profesiji, kolegama i stu-dentima. Stalno je radio na usavršava-nju vlastitih sposobnosti. Sav njegov ta-lent, ogromni radni potencijal i potpuna profesionalna usredotočenost, koja ga je činila tako pouzdanim i ugodnim su-radnikom, bili su u službi ideala perfek-cije autentične glazbene izvedbe. Slo-ženu sliku umjetnika autorica zaokru-žuje Obiteljskim glazbenim albumom dajući prostor supruzi, operetnoj pri-madoni Ruži Cvjetičanin, i sinu, fagoti-stu Željku Klepaču, koji je diplomirao u očevoj klasi.

Sjećanja i svjedočanstva kao zaokru-ženi dio monografije prate sjajnu Kle-pačevu zvijezdu riječima suvremenika, onih u Zagrebu i onih u Mozartovu gra-du gdje se ukrštavaju svi europski puto-vi. Svaki od njih izražava duboko pošto-vanje uspomeni na glazbenika, kako je to u eseju Čovjek i fagot pjesnički ispri-povijedao Zvonimir Berković, dobri duh i nezaboravljeni promatrač našega glazbenog života. Ima nas dosta koji pamtimo obojicu…

Solist, komorni glazbenik, profesor, di-rigent i promotor, sastavnice su život-ne priče o Rudolfu Klepaču čija se mo-nografija pojavljuje uz stotu obljetnicu njegova rođenja. Ona dokumentirano u jednakoj mjeri prati hrvatsku i među-narodnu karijeru glazbenika iz Majerja, kao i kulturu promjena u Hrvatskoj i Au-striji. Bosiljka Perić Kempf, uz popis na-grada i priznanja, izbor iz diskografije, bibliografiju tekstova o slavnome fago-tistu, uz literaturu kojom se koristila i ga-leriju fotografija, izdanju znalački dodaje CD sa snimkama Mozartova Koncerta za fagot i orkestar KV 191 i Dieterova Koncerta za dva fagota i orkestar. U Di-eterovu opusu, uglednome tumaču pri-družuje se sin Željko. Rudolf Klepač na prvoj snimci muzicira uz Mozartem or-kestar i dirigenta Gerharda Wimberge-ra, a na drugoj, uz Simfonijski orkestar HRT–a i Milana Horvata. Izdavač albu-ma je Cantus. Zahvaljujući zvučnoj do-kumentaciji, slika majstorstva toga ne-nadmašnog interpreta dobila je drugu

dimenziju koja će »svjedoke« s hrvat-ske i austrijske strane podsjetiti na nje-gove žive izvedbe, a novoj generaciji slušatelja dati uvid u rafinirani svijet mu-ziciranja velikog hrvatskog glazbenika.

Koncerte za fagot pisali su Rudolfu Klepaču,

između ostalih, Bruno Bjelinski, Stjepan Šulek, Milko Kelemen i Boris Papandopulo.

Dio ciklusa poetsko–biografskih zapisa o glazbenicima, koje priprema nakladnik Menart

Kontekstualizacija lika i djelaSvoju perspektivu, među ostalima, nude Željko Brodarić Jappa, producent Trećeg svijeta, Duco i Isabel iz Rundek Cargo Trija, dramaturginja Pavlica Bajsić Brazzoduro te etnomuzikologinja Mojca Piškor.

Piše: Josip Radić

N isam ljubitelj biografija. To je kao povijest: počneš jedan rastresiti materijal trpati po ladicama i na kraju ostane samo laž…, tim riječima Rundek objašnjava (ili brani?) novo izdanje iz pera Ante Perkovića Rundek, iz-među — Knjiga o pjesmama. Riječ je, kako

poručuju iz nakladničke kuće Menart, o seriji intimnih, poetskih zapisa u prvom licu koji će bolje od bilo kakve biografske fik-cije ocrtati čovjeka i njegovo vrijeme. Čovjek u pitanju je, naravno, Darko Rundek, a zapisi su zapravo polagano otkrivanje fragmenata vre-mena u kojem su nastajale njegove pjesme, od prvih za-jedničkih ostvarenja tandema Rundek — Sacher (Sacher je vukao konce, a Rundek reagi-rao kad bi osjetio da bi osnov-na ideja mogla biti ugrožena) do posljednjih eksperimenata Rundek Cargo Trija.

Da pojasnim, Perkovićeva knjiga nije nikakva Rundeko-va biografija niti je pisana s tom namjerom; riječ je o do-ista rastresitom materijalu, li-terarnim doprinosima Runde-kovih suputnika i prolaznika te kontekstualizaciji lika i dje-la u odnosu na političke, kul-turne i socijalne prilike i nepri-like. Svoju perspektivu, među ostalima, nude Željko Broda-rić Jappa, producent Trećeg svijeta, Duco i Isabel iz Run-dek Cargo Trija, dramaturgi-nja Pavlica Bajsić Brazzodu-ro te etnomuzikologinja Mojca Piškor, prisjećajući se anegdota ili usputnih detalja, kao što je doručak u pariškom studiju Cargo Orkestra. Vrijeme i prostor obuhvaćeni knjigom još su širi; od zagrebačkog Trnja šezdesetih, preko Omladinskog festivala u Subotici 1980. i Splita 1983., pa sve do međunarodnih voda Ja-dranskog mora i francuskog Ablona u novom tisućljeću.

Cijelim putovanjem, poput bljeskova se pojavljuju Rundekova autobiografska tumačenja, nastala u dopisivanju s Perkovićem. Čitatelj s vremenom dobiva jasniju sliku boemske scene zagre-bačkog Novog vala koja se, zanimljivo, ne razlikuje mnogo od multikulti lonca francuskih umjetničkih imigranata. Jasnija biva-ju i načela diskografske industrije nekad i danas, kao i meha-nizmi susreta glazbe s ostalim umjetnostima, poput kazališta, radiodrama i sl. Jasnije je, dakle, mnogo toga, osim nedostižno uzbudljivog Rundeka i njegovih uzbudljivo nedostižnih pjesama. Oni će ostati u izmaglici, za neke buduće generacije. I dobro je da je tako!

Bosiljka Perić Kempf

Monografija Rudolf Klepač Naklada Jesenski i Turk, 2013.

Ante Perković

Rundek, između — Knjiga o pjesmamaMenart

Tamburaški orkestar KUD-a Gaj Zagreb i članovi Gudačkog kvarteta Sebastian

60 61

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Trostruki DVD s izvedbom Osorske trilogije, oratorijskih djela vezanih za gradić na otoku Cresu

Tajanstveni Osor oplakan vrhunskom duhovnom glazbomGlazbeno–vizualni dokument koji svim budućim korisnicima pruža mogućnost gledanja i slušanja snimki triju maestralnih ostvarenja hrvatske novovjeke glazbe

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

V išestruke su pred-nosti glazbeno–vi-zualnih izdanja koje omogućuje suvre-mena tehnologija optičkih diskova,

tzv. DVD–ova (kratica za digital video disc ili, prema nekima, za digital ver-satile disc, engleski svestrani digitalni disk). Naime, kad je riječ o bilježenju koncertnog događaja, DVD omoguću-je da se gledatelj/slušatelj osjeća kao svjedok stvarnoga čina interpretacije nekog glazbenog djela i pritom može vrlo pomno pratiti sve što se, jednako akustički kao i vizualno, događa na po-diju. Novoizašli album s tri DVD–a, koji su kao izdavači u optjecaj dali Hrvatska radiotelevizija i Cantus d.o.o., upravo je takav, rekli bismo povijesni, glazbeno–vizualni dokument koji svim korisnicima pruža mogućnost gledanja i slušanja snimki triju maestralnih ostvarenja hr-vatske novovjeke glazbe, Osorskog rekvijema i Osorskog misterija Borisa Papandopula te Osorskog plača Beri-slava Šipuša.

Prva integralna izvedba

Na 37. Osorskim glazbenim večeri-ma, festivalu koji od početka osobitu pozornost posvećuje hrvatskoj glaz-bi, izvedena su 20., 22. i 24. kolovoza 2012. godine tri navedena ostvarenja, kao prva integralna izvedba trilogije po-svećene Osoru. Te su izvedbe snimlje-ne slikom i tonom kao izuzetno vrijedna svjedočanstva jedinstvenih glazbenič-kih dostignuća u izvođenju novije hrvat-ske baštine, a sada postaju trajna po-pudbina za buduće naraštaje, bilo da će biti riječ o estetskom užitku bilo pak o mogućoj pedagoškoj namjeni.

Papandopulo je prva dva dijela trilogi-je, Osorski rekvijem i Osorski misterij, skladao na poticaj osnivača i doživot-nog ravnatelja Osorskih glazbenih ve-

čeri Daniela Marušića (1931.–2009.), a u planu je bio i nastanak trećega dijela, Osorskog plača. Nažalost, smrću skla-datelja plan je neminovno propao. Prvi dakle dio, Osorski rekvijem, za soliste, mješoviti zbor, orgulje, sopile, električ-nu gitaru, ansambl udaraljki i recitato-ra, na tekstove hrvatske književnosti od 14. do 16. stoljeća, praizveden 24. srp-nja 1977. godine na drugim Osorskim glazbenim večerima, zaživio je u izved-bi koja je tada oduše-vila, u kojoj su sudjelo-vali sopranistica Cynt-hia Hansell–Bakić, alti-stica Nina Čangalović, tenor Noni Žunec, bas Ante Mijač, Mješovi-ti zbor i Simfonijski or-kestar Radiotelevizije Zagreb, orguljaš Želj-ko Marasović, Anđel-ko Ramušćak i Zvoni-mir Stanislav na sopila-ma, Marijan Makar na električnoj gitari i Zlatko Crnković kao recitator, a ravnao je sam autor — Boris Papandopu-lo. Na četvrtim Osor-skim glazbenim veče-rima 10. srpnja 1979. godine praizveden je jednako veleban dru-gi dio trilogije, Osorski misterij, kantata za tri solista, mješoviti zbor, orgulje i instrumentalni sastav, na tek-stove Osorsko–hvarske pjesmarice s početka 16. stoljeća i Marka Marulića, koje je priredio akademik Nikica Ko-lumbić. To drugo Papandopulovo ve-liko djelo u kojemu obrađuje osorsku tematiku izveli su sopranistica Cynthia Hansell–Bakić, tenor Noni Žunec i bas Ante Mijač, uz Zbor i orkestar Slovač-ke filharmonije pod ravnanjem Borisa Papandopula.

Na Marušićevu inicijativu

Međutim, uporni Daniel Marušić nije želio napustiti planirani projekt o na-stanku trilogije, a ne samo diptiha, pa je 2007. godine sakupljenu dokumen-taciju, tekstove i glazbenu građu pre-dao Berislavu Šipušu, animirajući ga da sklada treći dio trilogije. Nastalo je djelo Osorski plač, za soliste, mješoviti zbor i komorni ansambl, koje je praizvede-no 20. kolovoza 2009. godine u izved-bi sopranistice Monike Cerovčec (Anjel) mezzosopranistice Martine Gojčete Si-lić (Gospa), tenora Domagoja Doro-tića (Isus) i basa Gorana Jurića (Ivan),

uz sudjelovanje Cantus Ansambla i Ko-mornog zbora Ivan Filipović (zborovođa Goran Jerković), pod ravnanjem autora Berislava Šipuša.

Nažalost te praizvedbe nisu bile sni-mljene i svakako treba na prvom mje-stu zahvaliti HRT–u i njegovoj radnoj je-dinici Glazba, čija je rukovoditeljica Iva-na Kocelj preuzela i umjetničko vodstvo Osorskih glazbenih večeri, na hvalevri-jednom podvigu organiziranja inte-

gralne izvedbe trilogije 2012. godine.

U novoj izvedbi Osor-skog rekvijema sudje-luju novi solisti: sopra-nistica Marija Kuhar Šoša, altistica Martina Gojčeta Silić, tenor De-jan Maksimilijan Vrban-čić, bas Luciano Ba-tinić i Joško Ševo kao recitator, uz Zbor HRT–a i članove Simfonij-skog orkestra HRT–a pod ravnanjem Mar-ka Letonje. U izvedbi Osorskog misterija su-djeluju mezzosoprani-stica Kristina Kolar, te-nor Stjepan Franeto-vić, bas Siniša Hapač, sopranistica Ivana Ga-raj Korpar i bariton Mi-roslav Živković, te jazz pjevačica Lela Ka-

plowitz, uz Zbor HRT–a i također čla-nove Simfonijskog orkestra HRT–a pod ravnanjem Tončija Bilića, dok izvedbu Osorskog plača u instrumentalnom di-jelu osigurava Cantus Ansambl s vokal-nim solistima, sopranisticom Monikom Cerovčec, altisticom Martinom Gojče-tom Silić, tenorom Domagojem Do-rotićem i basom Berislavom Puškari-ćem, uz neizostavno sudjelovanje Zbo-ra HRT–a, sve pod ravnanjem autora glazbe Berislava Šipuša.

Visoka razina

Snažan dojam ostavljaju sve tri izved-be. Solisti su ostvarili dramatski doj-mljive interpretacije i teško su moguća posebna izdvajanja, posebice zato što je riječ o ponajboljim interpretima spe-cijaliziranima za izvođenje suvremene glazbe, čiji su glasovi snažni i postojani, a profesionalni pristup postavljenim za-dacima na vrlo visokoj razini. Od sudi-onika–pjevača osobite podvige ostva-ruje i Zbor HRT–a, vokalno tijelo izu-zetne discipline i angažmana, čija nas se predanost u izvedbi vrlo zahtjevnih

zborskih dionica doista dojmila. Jed-nako je tako i s vrlo jasnom dikcijom, što se možda uvijek ne podrazumijeva. I dok Papandopulo u svojim partitura-ma veća težišta stavlja na vokalni dio, iako su i instrumentalne intervencije za-mjetne i izražajne, Šipušev izričiti senzi-bilitet za instrumentalno ogleda se pri-mjerice u isticanju reskosti limenih pu-hača, meditativnosti klavira i osobitoj pregnantnosti udaraljki. Kad je pak riječ o vokalnim solistima, Šipuš im zadaje vrlo kompleksne zadatke koji zahtijeva-ju posebnu ekspresivnost.

Spomenik glazbe

Kako sva tri teksta spominju Osorane, njihovu grešnost ali i spasenje, kako je iznesena duboka proživljenost opa-kosti smrti, misterij Kristove muke i žr-tve na križu i tragika Spasiteljeve Maj-ke pod vječnim simbolom ljudskoga otkupljenja, a sve na čakavskom sred-njovjekovnom jeziku, Osor je, a s njim i hrvatska za glazbu zainteresirana jav-nost, novoizašlim DVD–ovima dobio tri vrijedna audio–vizualna »spomeni-ka« vrhunske glazbe u jednako tako vrhunskim interpretacijama. Svoj trojici dirigenata: Marku Letonji, Tončiju Biliću i Berislavu Šipušu treba stoga čestita-ti na izuzetno pozorno pripremljenom i uspješno obavljenom poslu.

Priznanja jednako valja uputiti i redatelju Danku Volariću, tonskim snimateljima Krešimiru Baneku, Hrvoju Hanzecu, Goranu Uzelcu i Zoranu Haraminčiću, te glazbenom producentu Krešimiru Seletkoviću, urednici videosnimki Mariji Ramljak, urednici izdanja Ani Vidić kao i svim ostalim specijalistima koji su radili na izradi DVD–a s osorskom trilogijom, jer dobiven je vrijedan umjetnički proi-zvod koji, uz snimke, u popratnoj knji-žici dvojezično, na hrvatskom i engle-skom jeziku (prepjev Nevene Erak na engleski), može poslužiti ne samo do-maćoj nego i međunarodnoj promidžbi hrvatske glazbe u njezinu stvaralačkom pogledu i hrvatske glazbene kulture u njezinu izvođačkom pogledu.

I na kraju, nakladnici HRT i Cantus d. o. o., za koje potpisuju Goran Radman i Mirjana Matić, mogu se doista podičiti izdanjem koje hrvatsku glazbenu bašti-nu velikih oratorijskih opusa, ostvarenja u kojima se ogleda skladateljsko maj-storstvo na osnovi glazbenih prauzora i iskonske inspiracije riječju potekle s hrvatskoga tla, sada daje na prosudbu budućim slušateljima/gledateljima.

Petnaest godina Gudačkog kvarteta Rucner obilježeno koncertom i trostrukim albumom

Divno je baviti se glazbom!Ansambl je od početka usmjeren skladateljima, izvođačima i nadasve publici, kojoj se taj dar poklanja, posebice najpotrebitijima i najranjivijima: djeci, bolesnima i svima kojima treba pomoć

Piše: Đurđa Otržan

S rijeda, 4. prosinca, približno je dan kada Gudački kvartet Ruc-ner već tradicionalno održava svoj sezonski koncert Zima. Isto tako

tradicionalno, u HGZ–u se tada osim koncerta, u vrijeme darivanja, održava i humanitarna akcija Mala kap u slapu, kojoj je koncert posvećen. Ove je godi-ne zimski koncert bio uvijen u dvostru-ki sloj: proslavu petnaestogodišnjice djelovanja ansambla i predstavljanje trostrukog nosača zvuka u povodu te obljetnice.

Uzvišeni sentimenti

U prepunoj i tradicionalno naveliko po-sjećenoj dvorani HGZ–a u Zagrebu, ta je večer bila, razumije se, prepuna uzvi-šenog sentimenta, sve od kad su na pozornicu stupile male balerine u blag-danskim kostimima, štićenice doma za djecu bez roditeljske skrbi, pa sve do završnog all together nastupa zbora nešto starije djece s prijateljima s estra-de i pop–zvijezda. Glavnina tog senti-menta odnosila se na dvjesto dvadese-tero djece kojoj je Zaklada Vaša pošta omogućila da dobiju potporu Croatia osiguranja. Alen Premužak i Krešimir Starčević, u ime tih dviju ustanova, sve su pozvali na koncert zahvale pod ge-slom: Uspjeti u životu znači znati da je barem jedan život lakše disao zato što si Ti živio! Potporu toj težnji dali su i no-vinari HTV–a: Sanja Mikleušević–Pavić i Robert Zuber, koji su svojedobno an-gažirano vodili emisiju s istim ciljem, a Zuber je posvjedočio svojom životnom pričom da je to najbolje što možemo učiniti za bolje društvo i bolju buduć-nost svih nas.

Zahvale suputnicima

Gudački kvartet Rucner, pak, odužio se na toj višeslojnoj priredbi svojim traj-nim suputnicima i gostima u ansamblu: Joži Haluzi, Josipu Novoselu, Ivi Kralj, Sidoniji Lebar, Ani Pauli Knapić, Ivani Panić Defar, Dunji Bontek, Ani Rucner, Mariju Rucneru, a napose svojem bli-skom suradniku, bandoneonistu Pete-ru Soaveu s kojim su nebrojeno puta nastupali i snimili znatan broj skladbi i nosača zvuka. Uz njega je nastupila i njegova supruga Mady Soave, za koju su neke skladbe i napisane. Promociju trostrukog, obljetničkog nosača zvuka,

preuzeo je na sebe pater familias Dra-gan Rucner, koji je obiteljski srdačno, neposredno i toplo predstavio sve sni-mljene skladbe na novom nosaču zvu-ka i lijepim riječima zahvalio svima koji su uz njih tolike godine.

Živa praksa Gudačkog kvarteta Ruc-ner koja je počela 1998., kao »četiri asa« Haluza/Novosel/Rucneri, već je na početku obećavala da se ne radi o akademskom preispiti-vanju gudačkog reper-toara, već o pristupu glazbi koji je, slijedeći entuzijazam iz naslo-va, žilu kucavicu upu-tio svima koji glazbeni život grade: skladate-ljima, izvođačima i na-dasve publici, kojoj se taj dar poklanja, po-sebno onoj najpotrebi-tijoj i najranjivijima: dje-ci, bolesnima i svima kojima treba pomoć. Iz takvog je pristupa na-stalo mnogo narudžbi, pa tako i osamdesetak novih glazbenih djela. Taj je entuzijazam do-taknuo gotovo svakog skladatelja u Hrvatskoj i nikoga nije zaobišao, poticao je njihov rad koji je to prihva-ćeniji jer je kvartet praizvodio njihove skladbe, odmah, i metodično ih bilježio za trajnu ostavštinu u glazbeni fond na-cionalnog radija.

17 od 80

Zavirimo li makar i letimično u taj tro-struki nosač zvuka, pred nama se pro-stire rukovet autora i djela, ali i najrazli-čitijih izvedbi na našim festivalima i tri-binama, iz kojih je vidljivo da je tih 16 autora, 17 skladbi, 17 praizvedbi (stalni je suradnik Krešimir Herceg zastupljen s dva naslova), vrh ledenog brijega, koji brodi ponad, rekosmo, žive prakse, iz dana u dan, stimulacije živog glazbe-nog života u Hrvatskoj. Zato je bilo teš-ko urednici Snježani Rucner i autorici popratnih materijala dr. sc. Zdenki We-ber odabirati ono čime bi se predsta-vio rad od desetljeća i pol, koji uključuje mnogo umjetničkih, strukovnih i druš-tvenih elemenata. Rezultat je razina ko-jom nosač zvuka stoji uz bok najboljim publikacijama te vrste u svijetu.

Proučimo li objavljene skladbe, vidimo da je i stilski i generacijski obuhvaćen skladateljski i izvođački svijet naših i nji-

hovih suvremenika. U toj je raznoliko-sti kvaliteta vidljiva u tome što je auto-rima i izvođačima zajamčena sloboda iskaza individualnih posebnosti, zajam-čena im je sloboda stvaralačkog izra-žavanja, kojim dosežu svoju jedinstve-nost i omogućavaju uvid u stvaralački prosede, ukus, težnje i odabir umjetnič-kog puta.

Ali ta raznolikost čvrsto stoji zbog ono-ga što je spaja, a to je visoka kvaliteta glazbe-nih djela, svaki u svom izričaju i svaki na svoj neponovljivi način. I svaka od njih zavređuje pozornost.

Sutonski spjev Rube-na Radice, uvažava-jući opis samog auto-ra i njegovo poniranje u metamorfoze antič-ke metrike, odaje ori-ginalan, gotovo aristo-telijanski izražaj svoj-stava zvuka (u sedam dijelova) da teče, da iskri, povlači se, da pr-šti, lebdi, isparava i da nastupa voljom. Visoka umjetnost koja pod pr-stima gudača postaje

svima pristupačna i zavodljiva.

Gudački kvartet Živka Ključe, Susre-ti na žicama za gitaru i gudački kvartet Nikše Njirića, Pet vinjeta za tubu i gu-dački kvartet Josipa Magdića, svjedo-če o trajnoj zaigranosti koja je donijela na svijet neuobičajena djela za sklada-teljski naraštaj pravovjernih tragača za modernom unutar tradicionalnog.

Tu su i pripadnici generacije aktivnih Uhlika, Ruždjaka, Šipuša, Bradića i Ša-bana te oni mlađi, Viktorije Čop, Laure Mjede Čuperjani, koji uz zadovoljstvo skladanja za koje znaju da će biti izve-deno i zabilježeno, u suradnji s Rucne-rima mogu ostvariti i neke sporedne interese.

»Uramljene« skladbe

No aromu svim trima nosačima zvuka daju skladbe Cossetta, Makara, Potoč-nika, Šabana… Uronjavanje u folklorno bogatstvo bilo hrvatskih bilo svjetskih regija, stvara bìlo, ritmizira taj podu-lji trostruki koncert u veliku rapsodiju o probuđenim mogućnostima za komor-ni iskaz koji ne bi došao sam od sebe. Koja prilika za nadarene soliste Vojteka, Petrinjaka, Philippa, Davorku Horvat i,

nadasve, Petera Soavea, da punim sr-cem osjete ravnopravnost predanosti glazbi uz ostale članove ansambla.

Možemo se nadati da će neke od tih sada »uramljenih« skladbi zaživjeti i u drugim izvedbama i da će se uočiti koli-ko je duhovito i virtuozno složen Kvintet Antuna Tomislava Šabana, kako je sjet-no misteriozan pjev Iz knjige zaborav-ljenih riječi Berislava Šipuša, bolje reći kako gotovo u istom emotivnom tonali-tetu korespondira s brojnim skladbama te vrste u Europi, posebice u Skandina-viji i svijetu. Koliko je Cossettova sklad-ba autentično proživljena da se doima kao jednaka folkloru. Da su Potočniko-ve Jalše potencijalno svačije dobro za one koji imaju uho za folklor, kao i Ma-karova ôda slavonskom folkoru. I daka-ko, nezaobilazna Godišnja doba Tomi-slava Uhlika, kojim je stvoren amblem svih koncertnih sezona Gudačkog kvarteta Rucner pod istim nazivom.

Ponekad mi se čini da su oni, Dragan i Snježana Rucner, na svojem prosto-ru za vježbanje na sjevernim obronci-ma Zagreba, kao neki ranžirni kolodvor za svaki glazbeni vlak koji nekamo ide i ako svrati do njih, zasigurno će se za-putiti nekim, najčešće novim putom.

A oni će mu pribaviti note, raspisati di-onice, otputovati na festival, spavati u štaglju ako treba, praizvesti djelo, sta-viti ga na repertoar, snimiti za radio ili televiziju i potom zabilježiti i objaviti na nosačima zvuka. Pravi tata i mama žive stvaralačke prakse u Hrvata, jer je »Div-no baviti se glazbom!«

Ostvarenja u kojima se ogleda skladateljsko majstorstvo

na osnovi glazbenih prauzora i iskonske inspiracije riječju potekle s hrvatskoga tla.

Boris Papandopulo/Berislav Šipuš

Osorska trilogija (DVD) HDS/Cantus d.o.o.

Gudački kvartet Rucner

Divno je baviti se glazbom!Cantus d.o.o.

Dragan i Snježana Rucner, na svojem prostoru za vježbanje

na sjevernim obroncima Zagreba, kao da su neki ranžirni kolodvor za svaki glazbeni vlak koji nekamo ide i ako svrati do njih, zasigurno će se zaputiti nekim, najčešće novim putom.

62 63

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Autorski album svestranog skladatelja preminulog prošle godine

Glazba koja daje odgovorSlušajući glazbu Dalibora Paulika, najizravnije saznajemo o njemu samome, ali i o njegovim najbliskijim suradnicima, vrsnim pjesnicima, interpretima i aranžerima

Piše: Sanja Raca

N isam poznavateljica naše zabavne glazbe, ali vje-rujem da će mi biti od pomoći osobni odnos s Daliborom Paulikom, skladateljem čiji je autorski

album nedavno objavio diskografski nakladnik Cantus. Album u naslovu nosi njegovo ime, što je dovoljan znak prepozna-vanja za iole upućena slušatelja u hrvatsku popularnu kulturu, i to u njezin kanonski dio u ko-jemu je melodija zaokupljena riječima, njihovim smislom, ritmičnošću i, naposljetku, vri-jednošću stiha. Kod Dalibora Paulika kao skladatelja, smisao cijeloga »glazbovanja« počiva na interpretaciji — onoj koju on zvučno prenosi kroz riječ i onoj koju »njegov« pjevač prenosi izvedbom. Koliko mi je pozna-to, baš iz svakodnevnoga dru-ženja, za njega je višesmjerna artikulacija bila osnova umjet-nosti na kojoj je gradio vlastiti izraz. Kad kažem artikulacija, mislim na ukupnost oblikova-nja, na njegov osobni način poimanja glazbe kao govora, čija je sastavnica hrvatski jezik na kojemu je tu glazbu gradio. Mogao je to biti književni stan-dard ili pak dijalekt, čak i nematerinski jezik (engleski) — svaka od potki za njega je impe-rativno uključivala poštivanje jezika, akcenata, a nadasve vrijednosti stihova. S nelagodom je govorio o jeftinim glazbenim kalupima i rima-ma, gotovo kao neku vrstu isprike ako bi ga se ikada identificiralo (pogrešno) s takvim ste-reotipima komercijaliziranoga dijela hrvatske zabavne scene.

Iznenadni odlazak

Radili smo zajedno više godina. U međusob-nim odnosima, običnu svakodnevicu i zajed-nički osmosatni uredski »boravak«, jedno vrije-me čak stol do stola, zamijenila je bliskost dru-ge vrste. To mi je na neki način proširilo vidik prema »dvorištu« u kojemu sam došljakinja, i to prilično neuka, a trenutkom kad je Dalibor tako iznenada otišao (22. prosinca 1953. — 6. ožujka 2012.), uz preslušavanje ovoga CD–a i njegovih dvadeset opusa, sve je postalo ne-kako intenzivnije. Bolje rečeno, njegova glazba dala je odgovor što je i tko je bio kao sklada-telj. Prva privlačna točka jest njegovanje for-me balade kao lirsko–narativne pjesme, nela-ke forme zbog kratkoće trajanja i izazova pje-sničkog predloška, a onda i stil bel canto, ne u smislu opere kao bell’arte, nego njezine stiliza-cije kao »poželjnoga dobra«, kakvo može dati pravi operni sin opernoga oca, koji je odrastao uz kazalište.

Drugim riječima, skladateljstvo Dalibora Pa-

ulika ishodi iz klasičnoga tipa pjevne melodi-ke. Ona teče mirno i prirodno, zbog čega joj je balada intimna prijateljica, ali i šansonijer-ski tip napjeva. Čim se dođe do nje (šanso-ne), eto izravne sprege s pjesništvom, što mi se za njegovo stvaralaštvo čini vrlo važnim. U smislu autorskog partnerstva, a njegovao ga je na više umjetničkih razina, uz njega su, uz ostale, Drago Britvić, kojega autoriteti zaziva-ju u hrvatske pjesničke antologije u kojima još nije, Zvonimir Golob, koji ondje već jest, pje-snikinja Maja Perfiljeva i pjesnik Milivoj Slavi-

ček. Njihove stihove spaja sa svojom muzikom i daje ju dalje u ruke »komunikolozi-ma«. Na primjer, Vici Vuko-vu, Zdenki Kovačiček, na-ravno, ocu Franji još 1972. na Kajkavskim popevkama s pjesmom Oblaki, inače njegovom ulaznicom u svi-jet skladateljstva, i na kraju, Radojki Šverko. Znam odu-vijek da ona pripada skupi-ni prvakinja hrvatske zabav-ne glazbe, a slušajući je na ovome CD–u, takav kom-pliment lako je potvrditi. Upravo njezinim emotivnim tumačenjem odlične pje-sme Meni je ljubav sve (jer to jest tumačenje), dajem prijedlog za buduću antolo-giju velikih interpretacija hr-vatskoga zvjezdanog neba, ali također ističem dostojnu majstoricu za svladavanje

umijeća pjevane razgovijetnosti, odnosa pre-ma riječima i uopće njihova izgovora — pravu mentoricu za mlade pjevače klasične i svake druge glazbe.

Ukus za aranžere

U glazbene »ovisnosti« Dalibora Paulika, o stihu i pjesnicima, o pjevačima i glasovima s karakterom, čini se da treba ubrojiti aranže-re i njihov visokocijenjeni, vrlo starinski zanat (ne znam ima li danas nasljednika toga »ka-libra«). U svojim pjesama, on se, među osta-lima, »utjecao« aranžerima: Stipici Kalogjeri, Stjepanu Mihaljincu, Zvonku Špišiću, Radanu Bosneru, Igoru D. Savinu i Alanu Bjelinskom, što govori o vrlo dobrom ukusu. Radeći uvijek u bliskom koautorstvu, birao je suradnike po kvaliteti jer mu je svaka od karika u stvaralač-kom lancu očito bila vrlo važna. Sada su jav-nosti izložene njegove pjesme, njih dvadeset. Napisao ih je u četrdeset skladateljskih godi-na. Čini mi se da nisu zamišljene samo kao presjek stvaralaštva, nego i kao zrcalo »sta-nja svijesti« zabavne glazbe u Hrvata, i to onih koji drže da je melodija osnova svake pjesme. Sa svoje strane, autorski album Dalibora Pau-lika doživljavam kao HDS–ov emotivni prilog čovjeku koji više nije među nama, kao osmi-jeh prijateljskom licu jednoga skladatelja čija je svakodnevica bila zaokupljena (i) nekim dru-gim temama, ali čija je duša, intimno, cijeli život »pjevala« glazbom.

Album saksofonista Nikole Fabijanića smješta hrvatske autore u kontekst svjetskog stvaralaštva

Zrelo doba za saksofonNaslov albuma, Play time, dolazi od skladbe Gordana Tudora, skladbe briljantnog kolopleta iskustava saksofona kao orkestralnog i solističkog instrumenta koji je asimilirao jazz i blues.

Piše: Đurđa Otržan

V rijeme igre (Play time) naslov je skladbe skladatelja i saksofonista Gor-dana Tudora (1982.)

po kojemu je cijeli nosač zvuka Niko-le Fabijanića dobio naziv. Nikola Fabija-nić (1976.) istaknuti je solist; zagrebački đak prof. Dragana Sremca, kojega je zagrebačka publi-ka dobro upoznala na nastupima s gotovo svim našim većim orkestral-nim ansamblima. Ovdje ga Croatia Records predstav-lja u individualnom svjetlu i komornom slogu, uz pratnju pijanistice Linde Mravunac Fabi-janić na klaviru i čembalu, te gitari-sta Krešimira Be-deka.

Saksofon je odavno već solistički i orkestralni instrument gotovo svih žanrova glazbe, ali njegova povijest počinje u doba kad i glazba s po-četka ovog nosača zvuka, s opu-som Claudea Debussyja, Mauricea Ravela, nekih naših modernista i Pierrea Maxa Duboisa, čijim Diver-timentom i počinje odabir skladbi na ploči. Trostavačna je skladba još du-boko u strukturi u formi 19. stoljeća, ali i izvedbeno duguje svoj virtuozni slog romantičarskim očekivanjima. Međutim, odlično prilagođena re-gistrima toga reskog i bujnog pu-hačkog instrumenta, divertimento u besprijekornoj Fabijanićevoj izved-bi daje naslutiti zrelost epohe koja je iznjedrila novo solističko glazba-lo. Kao na početku ploče, tako i na njezinu kraju smješteno je djelo Cla-udea Debussyja, generaciju starijeg skladatelja od Duboisa, koje je ne samo sve što i Duboisova skladba nego je i iznimni primjer shvaćanja najboljih mogućnosti instrumenta — narativne melodijske linije u stilu rapsodije, tj. pripovijedanja. I u tom smislu nezaobilazno djelo u literatu-ri za saksofon. Glavninu repertoara nosača zvuka kojim se Nikola Fa-bijanić predstavlja kao moderni so-list, i to hrvatski solist s kozmopolit-

skim ukusom, dvije su skladbe skla-datelja mlađe srednje generacije: Ivane Kiš (1979.) i Gordana Tudora, uz skladbu Takashija Yoshimatsua (1953.), od kojih svaka na svoj način pruža zaigranost na svojoj razini i u svojem stilu. Ivana Kiš, školovana u Nizozemskoj i Andriessenova uče-

nica koja živi i radi u Izraelu, u skladbi Rozin put kući, na veseo način doča-rava neveselo sta-nje koje poznajemo iz društvenih šala kao g. Alzheimera, tj. roza–skleroza ili jednostavno za-boravljivost; i kako se čuje i doživljava to stanje kada se iznenada nađete u stanju da ne znate gdje ste i kako se vratiti kući; ukratko, kad se izgubite. No ta persiflaža jednog stanja koje u blažim ili težim oblicima svaki čovjek po-znaje, pod prstima Nikole Fabijanića postaje topla utjeha

i slijed umirujućih pasaža koje oslo-bađaju slušatelja opasnosti u doživ-ljaju nečeg nepoznatog i prijetećeg.

Vrijeme za svirku

Play time Gordana Tudora briljantni je koloplet iskustava saksofona kao orkestralnog i solističkog instrumen-ta koji je asimilirao jazz i blues ek-spresiju. Dinamički dobro zamišlje-na i odlično izvedena, osim što je optimistički zabavna i doista razigra-na, ozbiljna je u svojem odabiru puta kojim se pristupa tako općem pojmu kao što je igra. Zanimljiva je pričica koju prilaže Tudor u knjižici ploče o nastanku skladbe, što pridonosi pri-hvaćanju djela kao pravog sviračkog iskustva u sviranju koje se na mno-gim jezicima ujedno smatra i igrom.

Neuobičajeno velika posvećenost legendarnog bas–klarinetista Rat-ka Vojteka možda nas je ovdje u Hr-vatskoj navikla od puhaćih instru-menata očekivati više nego inače i više nego drugdje, međutim, ovaj nosač zvuka, Fabijanićevo Vrijeme igre pokazuje da i u skladateljskom i u izvedbenom smislu saksofon ima važno mjesto na hrvatskoj glazbe-noj sceni.

Dalibor Paulik

Duša koja je pjevala glazbom Cantus d.o.o.

Nikola Fabijanić

Playtime Croatia Records

Luksuzni box set koji predstavlja sva lica poznatog skladatelja, tekstopisca, pjevača, instrumentalista, aranžera i producenta

Uzak format za antologijuČetiri CD–a i jedan DVD nisu dovoljni da potpuno predstave svestranost Zrinka Tutića

Piše: Bojan Mušćet

L uksuznom box setu Na svoju ruku (Croatia Records) koji pred-stavlja sva lica Zrinka Tutića: skladatelja, tekstopisca, pjevača,

instrumentalista, aranžera i producen-ta, vjerojatno je s pravom prišiven ter-min antologija, no uvjeren sam da če-tiri CD–a i jedan DVD jednostavno nisu dovoljni da potpuno reprezentiraju tu svestranost. Na primjer, jedan je disk posvećen njegovu izvođačkom opusu, dok je originalna best of kompilacija iz 1997. Dnevne temperature sadržavala dva diska. Jedan disk je na antologiji posvećen njegovoj filmskoj instrumen-talnoj glazbi, a svakako bi bilo vrijedno uvrstiti i glazbene najave koje je rea-lizirao za HRT i koje su objavljene na Orfejevu CD–u iz 1993. Kad su posri-jedi preostala dva diska, na kojima se nalazi kolekcija hitova koje je skladao za afirmirane pjevače, očit je prilično restriktivan pristup, jer izvođača i hitova koji imaju njegov pečat ima u izobilju. O pjesmama za djecu ili onima religij-skog karaktera da se i ne govori. O skladbama u kojima sudjeluje isključivo kao tekstopisac, također. A kad bismo tom projektu dodali neke live snimke ili raritetna ostvarenja (npr. duet s Miro-slavom Škorom u skladbi Mata), očito je da je ponuđeni format za antologiju vrlo uzak.

Upravo zato je urednik izdanja Hrvoje Markulj imao prilično zahtjevan posao, a rezultat ipak nije antologija (uostalom, valjda od Tutića očekujemo još dopri-nosa vlastitim analima), nego svojevr-stan presjek najdojmljivijeg dijela nje-gova stvaralaštva koje traje četrdeset godina, otkad je nastupao kao član benda Selekcija s kojim je objavio sin-gl Stari kovači/Magle. Stoga je Na svo-ju ruku reprezentativno ostvarenje koje revalorizira Tutićev doprinos hrvatsko-me glazbenom korpusu.

Kantautor

Prvi CD sastoji se od kolekcije njego-vih autorskih i izvođačkih uspješnica s četiri solistička albuma (objavljena od 1981. do 1985.) uz pokoji dodatak, kao što je pjesma Putovanje tamnom polut-kom iz istoimenog filma ili Idu dani, idu godine te Nježno, nježno. Pridodane su i tri skladbe novijeg datuma, uvodna Lud od tebe te Nepriznata djeca (u koji-ma je očito sazrijevanje Tutićeva vokala) te ne baš dojmljiva verzija pjesme Zlat-

ne godine, s vokalnim partnerom Raj-kom Dujmićem. Srećom, na box setu se nalazi i originalna Gibonnijeva izved-ba. Osamnaest pjesama na tom dis-ku odaju Zrinka Tutića kao kantautora koji vješto pakira šansonu u pop–am-balažu. Pritom neke pjesme ostaju tek nježni obrisi iskrenoga singer–songwri-ter pristupa, dok druge imaju sve odli-ke rasnih hitova, od uvodne uspješni-ce Doris, preko Starih vukova do pamt-ljivog dueta s Jadrankom Stojaković u pjesmi Manuele.

Rasni hitmejker

Upravo u tim pjesma-ma mogu se nazreti komponente od kojih će poslije biti realizirani hitovi i evergreeni izvo-đača koji su zastuplje-ni na diskovima br. 3 i 4: Doris Dragović, Tajči, Severina, Maja Blag-dan, Massimo, Želj-ko Bebek i drugi. Jed-nostavno, kao i nje-gov pobratim iz mno-gih estradnih bitaka, Rajko Dujmić (s kojim je, uostalom, napisao temeljnu suvremenu domoljubnu skladbu Moja domovina), Zrin-ko Tutić je rasni hitmej-ker, što diskovi i doka-zuju. Većina pjesama s ta dva diska i danas je dio regularne ponude pojedinih hrvatskih ra-dijskih postaja, a — ne računajući pjesme Ksenije Erker — su-radnja s ostalim izvođačima nastala je na institucionalnoj bazi, kao plod čvr-stih dogovora ili u sklopu njegove pro-ducentske kuće Tutico. Upravo je pre-dani rad na osmišljavanju kompletnog javnog outputa Doris Dragović, Tajči, Severine i Maje Blagdan utemeljio pri-stup studioznijem razvoju karijera ra-znih izvođača na ovom podneblju.

Kraj osamdesetih, kad je lansirao Ma-ssima Savića kao solista, te devedese-te godine prošlog stoljeća, najintenziv-nije su autorsko razdoblje Zrinka Tuti-ća, a izbor pjesma iz tog doba raspore-đen je na šest izvođača; svaki je zastu-pljen s četiri–pet pjesama. Tu su i ranije skladbe koje interpretira Ksenija Erker, još nekoliko hitova u izvođenju Miše Kovača, Gorana Karana i Jasne Zlokić te navedene skladbe Zlatana Stipišića Gibonnija i Hrvatskog band aida. Veći-

na tih pjesma ima status hita, a uklju-čuje i tri skladbe s kojima je Zrinko Tu-tić vrlo zapaženo prošao na Euroson-govima: Željo moja, Hajde da ludujemo i Sveta ljubav. Zapravo, tolika količina raznorodnih hitova (jer Tutić vrlo dobro zna kako aranžerski i producentski im-plementirati razlikovne elemente u po-jedine skladbe) mogla bi navesti na po-misao da se ne radi o jednom autoru. Pa ipak, sve pjesme imaju autorski tra-demark Zrinka Tutića.

Multimedijski pristup

Drugi CD posvećen je izvornoj filmskoj glazbi koju je Tutić skladao za četiri igrana i jedan do-kumentarni film. Nje-gov »filmski« glazbeni opus predstavljen na disku (a dvaput je na-građen i Zlatnom are-nom) otkriva nam već na prvo preslušavanje kako pristup filmskoj glazbi ima malo veze s hit–stvaralaštvom, ne računajući alpsku ver-ziju Severinina hita Pa-loma Nera. Zrinko Tutić očito ima širok sklada-teljski manevarski pro-stor i svoju viziju vješto prilagođava platformi koja zahtijeva zvučnu nadgradnju. Glazbene filmske sekvence pri-tom vrlo dobro funkci-oniraju i izvan celuloid-nog konteksta. Na svo-

ju ruku ima i dva specijalna dodatka. Jedan je DVD s dokumentarcem koji manje sadrži razgovor Siniše Škarice i Zrinka Tutića (kako je inače navede-no na ovitku boxa), a više redatelja To-nija Volarića i njegove snimljene CMC emisije Portret. Drugi se odnosi na po-najbolje stihove koje je Tutić napisao. Među njima su i pjesme koje će posta-ti evergreeni za Nove fosile — Bilo mi je prvi put, Milena. Bogato opremlje-na knjižica sadrži tako i taj dio njegova stvaralaštva.

Dakle, posrijedi je sveobuhvatan, mul-timedijski pristup, ako ne antologijskog značaja, a onda svakako važan pre-sjek rada koji uistinu odražava bit Zrin-ka Tutića, skladatelja, tekstopisca i pje-snika, pjevača i producenta, koji isto-dobno govori i o definiranom formiranju estradnih standarda suvremene hrvat-ske popularne glazbe.

Tolika količina raznorodnih hitova (jer Tutić vrlo

dobro zna kako aranžerski i producentski implementirati razlikovne elemente u pojedine skladbe) mogla bi navesti na pomisao da se ne radi o jednom autoru. Pa ipak, sve pjesme imaju njegov autorski trademark.

Zrinko Tutić

Na svoju ruku Croatia Records

64 65

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Dunja Knebl & Kololira

Tamo doliDancing Bear

Novi studijski album Dunje Knebl Tamo doli nastao je u suradnji s grupom Kolo-lira i sudeći po onome što se na njemu nalazi, Dunja je napokon našla onaj pra-vi glazbeni izraz za kojim je tragala prvih dvadeset go-dina. Iako poznata po aku-stičnoj gitari i ogoljenom zvuku i pjesmama, povre-

meno sklona eksperimentima (Jelen pase na kojem je Tomo Sombolac odličnom interven-cijom uz malo elektronike nadogradio arhaič-ne pjesme), Tamo doli nudi prilično novi/sta-ri zvuk uz koji Dunjin vokal savršeno leži. Nai-me, Kololiru čine Danijel Maoduš (gitare, glas), Martin Turšić (kololira, djembe, frame drum, in-dijaner), Hrvoje Ban (harmonika, alt blok–flau-ta, frulice, glas) te gosti Hrvoje Sudar (buzuki, glas) te Hrvoje Nikšić (mellotron), a svi zajedno čine savršenu zvučnu sliku uz koje njezine pje-sme dobivaju novu dimenziju. Uz sve nabroje-ne instrumente, jasno je da je u pitanju novi, bo-gatiji zvuk. Na albumu se nalazi trinaest pjesa-ma iz kontinentalne Hrvatske (Međimurje, Hr-vatsko zagorje, Podravina, Turopolje, Slavonija). Najveći dio pjesama je, kao i do sada, rađen na temelju notnih zapisa i knjiga. Svakako valja spomenuti i samu kololiru, instrument po kojem se grupa i nazvala, ali je taj naziv smislila grupa s Dunjom Knebl. Kololira je novom albumu dala karakterističan zvuk jer je riječ o instrumentu koji se u Hrvatskoj nije svirao, a koji se na en-gleskom naziva hurdy gurdy. U svakom slučaju, novi album Tamo doli predstavlja Dunju Knebl u fantastičnom svjetlu, podsjećajući istodobno na to da se prvih dvadeset godina njezine kari-jere nije dogodilo slučajno, kao i na to da je novi album svojevrsni zvukovni rezime prvih dvade-set godina njezine karijere. (Dubravko Jagatić)

Franko Krajcar & Indivia

RožiceAquarius Records 

Zreliji za  koncertna isku-stva diljem svijeta nakon dobro im prihvaćenog pr-vijenca Pensieri iz 2008. te drugog albuma Indivia iz 2010. godine, istarski mul-tiinstrumentalist Franko Krajcar i njegov sastav In-divia nedavno su u izda-nju zagrebačkog Aquari-us Recordsa  objavili novi,

treći studijski album pod nazivom Rožice. Ni tu nisu napustili svoj osnovni fusion izričaj koji čini kombinacija tradicijske istarske glazbe i suvre-menih world music, jazz i rock–aranžmana, pa i  povremenog balkanskog melosa i ritma. Al-bum otvara Seikilov Skolion,  vlastita new age interpretacija najstarije sačuvane skladbe iskle-sane na drevnom grčkom nadgrobnom stupu, a slijedi odličan klavirski Intro Rožice autora De-ana Kolića, koji zaslužuje pozornost i onih glaz-bofila koji su neskloni takvom žanrovskom ‘mik-

sanju’. To je klavirski uvod u naslovni hit Rožice, a izvjesni komercijalni uspjeh mogla bi ostvariti i estradna Rodila loza grozda dva. Franko Kraj-car, osebujni svirač mnogobrojnih instrumena-ta (roženice, sopele, flauta, klavijature, sakso-fon, violina...), i njegov bend privukli su pozor-nost  nakon što su 2010.  pjesmom Jobrni je jobrni osvojili drugo mjesto na Dori, izboru hr-vatske pjesme za pjesmu Eurovizije. Slične je strukture na ovom albumu Ni ney na, dok naj-suvremeniji, plesni aranžman donosi pjesma Osan dan. No da su se autori bez ikakve ko-mercijalne proračunatosti prepustili  nadahnu-tim kreacijama, dokazuju tri mirnije pjesme — Io parto per L’America, Terra Istria te instrumen-talna Smrikva. Zanimljivo su obrađene dvije tra-dicijske skladbe: Spod mi Raklja sela i rokerski aranžirana, zarazna Ča je more. Zaključno, riječ je o prilično netipičnom, ali ugodnom glazbe-nom putovanju. (Marijan Cukon)

Overflow

Overflow & MiškinaDallas Records

Ove jeseni Overflow je objavio prvi album na hr-vatskom jeziku. Nije, do-duše, pjevač Žika sjeo pa napisao pjesme na hrvat-skom, nego je bend pribje-gao praksi uglazbljivanja hrvatskih pjesnika, u ovom slučaju stihova Mihovila Pavleka Miškine. Riječ je o potezu u skladu s nasto-

janjima prije koju godinu objavljene pjesničko–glazbeničke kompilacije Ritam & rif kojom je u praksi uglazbljivanja hrvatskog pjesništva u me-đuvremenu najdalje odmaknuo vrbovečki bend Olovni ples. On je u blues, folk i country–rock ruho skladno »odjenuo« Matoša, Šenou, Tadi-janovića, Šimića i Sudetu. Upravo na tom tragu je i Overflowova »pankerizacija« Miškine, rođe-nog 1887. u Đelekovcu pokraj Koprivnice, ko-jega su ustaše ubili 1942. godine u Jasenovcu ili Staroj Gradiški. Malo kome bi palo na pamet zamisliti Miškinu kao autora stihova za punk–rock pjesme, no njegovu socijalnu i politički an-gažiranu liriku o teškom životu hrvatskih selja-ka, radnika i ratnika u ranom 20. stoljeću nije nemoguće transponirati u ideale na kojima je izrastao punk. Dapače, Overflow su taj zahtjev-ni zadatak na novom albumu — začetom i za-tvorenom sintesajzerima — realizirali genijalno. Primjerice, stihovi Kruha nema, zarade nema, novaca nema/A znaš, ovrha se sprema/Ovr-hovoditelj daće kroji, spremno već redar stoji/Žena plače, vrišti, redar vrata tišti, uz eksplozivni punk–rock Overflowa zvuče kao da su napisa-ni jučer, nakon dnevnika u kojem smo odgle-dali još jedno deložiranje neke hrvatske obitelji iz jedinog joj doma. Spoj koprivničkih punkera i starog podravskog pjesnika — u današnjem carstvu neoliberalnog, svežderskog kapitaliz-ma — tako ispada više nego logičan. (Aleksan-dar Dragaš)

Vlado Kreslin

Umjesto koga roža cvetiDallas Records

Kako slovenske pjesme Vlade Kreslina i njegova nekadašnjeg rock–benda »Martin Krpan« nisu u Hr-vatskoj zaživjele u mjeri u kojoj su to uspjele pjesme Zorana Predina i Lačnog Franza, napokon smo do-čekali »pretežito hrvatski« Kreslinov album. U nekoli-

ko navrata napisao sam kako je šteta, žalosno, čak i nacionalna sramota, da Hrvatska nema niti jednog tako popularnog rock–kantautora kakvog Slovenija već gotovo dva i pol deset-ljeća ima u liku, glasu i djelu Vlade Kreslina koji je uspio nastupom u Kopru »cimnuti« dečke iz R.E.M.–a, a Chrisa Eckmana do te mjere odu-ševiti da su The Walkabouts na engleski prepje-vali i snimili njegovu Tistu črnu kitaru. Premda je rabota preplitanja rocka i etna na ovim pro-storima često bila sumnjiva i nakaradna, Kreslin je jedan od rijetkih koji zna kako u istoj skladbi majstorski i naizgled lako, a često veličanstve-no pomiriti dylanovski, pettyjevski i byrdsovski rock s prekmurskim napjevima očke Milana ili Beltinšku bandu postaviti kao bliske rođake američkog The Banda. Nažalost, sve te Vladi-ne kvalitete nisu mnogo značile za hrvatsko trži-šte na kojemu napokon dočekasmo jedan nje-gov album — posebno pripremljen za hrvatsku publiku, uz pomoć prijatelja i suradnika, poput Rade Šerbedžije i sastava Zapadni kolodvor, Li-dije Bajuk s kojom je i prije snimao, Nene Be-lana, Šajete, Indexa i Parnog valjka koji je još kasnih osamdesetih preuzeo Kreslinovu To ni političen song. Umjesto koga roža cveti zgodan je presjek Kreslinove karijere, ali i efektan novi album na kojem uz pomoć kolega s ove stra-ne Sutle predstavlja drukčije izvedbe i prepjeve slovenskoj publici dobro poznatih pjesama po-put Danas sam u molu, Preko Mure, preko Dra-ve, Cesta, Pjevaj mi in poj, Nocoj igramo za vas, Ena pesem, Tista črna kitara, Od višine se zvrti, naslovne Namesto koga roža cveti i Dekle moje s Mary Coughlan, uz nekoliko skladbi na izvor-nom slovenskom jeziku. (Aleksandar Dragaš)

Zoran Predin

Kosa boje srebraAquarius Records

U Hrvatskoj odavno naju-domaćeniji slovenski izvo-đač, kantautor Zoran Pre-din, nakon zajedničkog al-buma obrada s pijanistom Matijom Dedićem, ovih je dana objavio drugi »hrvat-ski” album, ovaj put s au-torskim skladbama izvor-no napisanima na hrvat-

skom, a samo s jednom obradom — zgodno izmijenjenom Pitaju me, pitaju Olivera Mandi-ća. Gitarist i multiinstrumentalist Robert Pikl, harmonikaš Janez Dovč i Goran Krmac, obo-ružan tubom i elektroničkim ritmičkim podlo-gama, odveli su Predina prema hibridima tan-ga, rumbe, sevdaha, sirtakija, havajskog coun-

tryja i šansone. Mogao bi slušatelje do-nekle podsjetiti ne samo na Gotan Pro-ject nego i na ono čega su se početkom osamdesetih dotakli Grace Jones i naža-lost zaboravljeni Wall Of Voodoo, uz pu-tešestvije Lačnog Franza, tek datumski začetog u sklopu novog vala. Prepoznat-ljive Predinove romance o ljepšem spolu, uključivši i san o pokojnoj Margiti Stefa-nović, uglazbljene su s pretežito zdravom idejom o glazbeničkom globtroterstvu od Balkana preko Francuske do Latinske Amerike. Ta Predinova vrludanja nisu dojmljiva kao posljednji radovi Dar-ka Rundeka, no kao i u slučaju nedavnog EP–a Vlade Divljana i Ljetnog kina, čiji bi prvi zajednički album bilo lijepo dočekati, uglavnom uspijevaju ostati na strani do-brog ukusa. Svakako iznad ljestvice tre-nutačno dostupne potpuno izgubljenom Štuliću, čije recentne obrade vlastitih i na-rodnih pjesama čak i najdobronamjerniji fan bivšeg lidera Azre teško može proba-viti. (Aleksandar Dragaš)

Razni izvođači

Blues for You — Tribute to Dražen Buhin BuhaSpona / Croatia Records

Dražen Buhin Buha, dugogodišnji tajnik Hrvatske glazbe-ne unije, bio je jed-na od onih samo-zatajnih i skromnih osoba koje su spo-sobne okupiti i po-krenuti skupine lju-di koje povezuju za-jednički interesi, do-

gađaje koji će ostaviti trag u zajednici u kojoj djeluju, projekte koji će zaživjeti i po-stati važnima. Između ostalih, osmislio je i organizirao tradicionalni koncert Tribute to Damir Dičić, posvećen tom uglednom hrvatskom jazz glazbeniku, ali i Hrvatske blues snage, respektabilnu organizaciju koja je napravila važan pomak na hrvat-skoj blues sceni. Zato ne čudi što su se, nakon što je preminuo 11. veljače 2012., blues glazbenici udružili kako bi mu glaz-bom odali počast. Bilo je tako i 9. listo-pada ove godine u zagrebačkom klubu Sax!, na koncertu kojim su predstavili al-bum Blues for You — Tribute to Dražen Buhin–Buha. Osmišljavanje CD–a olak-šao im je sam Buha. Naime, u razdoblju teške bolesti pisao je pjesme, a kako je živio blues, one su bile idealne za uglaz-bljivanje u tom idiomu. Ostvarili su ih Ne-bojša Buhin, Tomislav Goluban, London Spradlin, Sunnysidersi, Eduard Jimmy Matešić, BE HA VE i Mladen Rakas — uvjerljivo i u duhu blues glazbe, onako kako bi Buha zaželio. (Davor Hrvoj)

Severina

50 originalnih pjesamaCroatia Records

Četvrta Severinina kompilacija u izdanju Croatia Recordsa donosi tri diska i pe-

deset pjesama po-pularne pjevačice iz razdoblja snimanja za tu diskografsku kuću. Posrijedi su skladbe sa sedam albuma koji pred-stavljaju bolji dio nje-zine karijere, kad je surađivala sa Zrin-

kom Tutićem, Đorđem Novkovićem, Zla-tanom Stipišićem Gibonnijem, Rajkom Dujmićem, Dinom Dvornikom i drugim autorima. U kolopletu skladbi nalaze se neki neprijeporni hitovi, kao što su Trava zelena, Djevojka sa sela, Ante i Ja samo pjevam, ima izvrsnih pop–skladbi poput Lošićeve Od rođendana do rođendana, nekoliko dueta, nekoliko obrada i, očeki-vano, nekoliko pjesama koje su vjerojat-no poslužile za popunu do broja pedeset. Posrijedi je dobrodošlo podsjećanje na njezinu hit–kolekciju iz devedesetih, kad se još nije razvila u vodeću hrvatsku folk pjevačicu. Na kompilaciji tako nema ništa što se već nije čulo, pa je najveće iznena-đenje ovitak dueta Bacharach&Krištofić s ilustracijom poznatog crtača stripova Du-bravka Matakovića, koji je u posljednje vrijeme poznat i kao vokalni solist punk grupe Septica. (Bojan Mušćet)

Veselino Jazz Project

Magnetic WhaleVeselino Jazz Project

Član fusion sasta-va Labyrinth, ali i su-radnik mnogobrojnih poznatih jazz, rock i pop glazbenika, riječ-ki bas–gitarist sa za-grebačkom adresom Luka Veselinović sni-mio je prvi samostal-ni album, i to u vlasti-toj produkciji. Sam je

dizajnirao i omot. Budući da je tijekom školovanja na uglednoj glazbenoj školi Berklee u Bostonu ostvario suradnje s ni-zom mlađih stranih glazbenika, odlučio je s nekima od njih to i snimiti, dok kao gost u jednoj izvedbi nastupa riječki pijanist Zvjezdan Ružić. Glazba na albumu odraz je Veselinovićevih afiniteta, stilova koje najviše voli slušati i svirati, kao i istomišlje-nika s kojima ga je snimio. Na album je uvrstio vlastite skladbe, ali i obradu po-znate pjesme Opatijske Oštarije. One su odraz njegova karaktera, načina života, pogleda na svijet. Stilski su raznolike i ra-zigrane. Njegov je fusion otvoren prema raznim utjecajima, posebice world musi-ca, ali i suvremenih glazbenih trendova u jazz glazbi. Energičan je, katkad i žestok, a ujedno nježan i melodičan, što on isti-če vokalizama, koristeći se glasom kao glazbalom. Ni u jednom trenutku ne osje-ća se potreba za dokazivanjem, za isti-canjem sviračke vještine — glavni je cilj uvjerljivo predstaviti vlastitu viziju glazbe. (Davor Hrvoj)

Pjesme koje su proteklih trideset godina obilježile hrvatsku i regionalnu estradu

Greatest hits pristup Stotina snimki na pet CD–ova, počevši od Ljiljane Nikolovske, zaobilazi prve dvije pjevačice Magazina — Majdu Šoletić i Mariju Kuzmić

Piše: Bojan Mušćet

N akon Miše Kovača i Olivera Dragojevi-ća, Croatia Recor-ds u ediciji 100 ori-ginalnih pjesama predstavlja grupu

Magazin. Usput, bilo bi bolje naslovi-ti je sa 100 originalnih snimki, jer ako je primjerice Manuela originalna pje-sma pisana za Magazin (napisao ju je Zdenko Runjić), ne može biti originalna iliti izvorna i za Olivera! Manuela se na-ime nalazi i na njegovoj kolekciji 100 originalnih pjesama.

Iako danas daleko od dana ponosa i slave, ekipa iz Magazina još se uvi-jek čvrsto drži putanje popularnosti. Hendikep im očito nije bila ni odluka njihova lidera Tončija Huljića da ga (od 2007.) na pozornici mijenja sin Ivan, kao ni praksa čestih promjena solisti-ca s nezahvalnom zadaćom da nadmaše svoje prethodnice. To jedino nije trebala Ljiljana Nikolovska koja je naslijedila Maj-du Šoletić, odnosno Mariju Kuzmić. Šoletićka je snimila prve, nezapažene singlove dok se grupa još zvala Dalmatinski ma-gazin. (Ipak šteta je što se među sto odabranih nije našao i Huljićev autorski debi, skladba Sjećanja, zabilježena upravo u toj postavi iz 1981., prije nego će postati jednostavno Maga-zin.) Marija Kuzmić, pak, bila je vokalistica na prvom albumu grupe, Slatko stanje, s kojega je lansiran tek ljetni hit Dišpe-tožo moja mala okrunjen nagradom stručnog žirija Splitskog festivala 1982.

Tako Majda i Marija nisu ni istaknute na ovitku albuma koji je priredio Dubravko Mataković, no u kolekciji su zato skladbe koje ne izvodi samo Magazin; jedna se navodi kao solo pje-sma Ljiljane Nikolovske, a druga Igora Cukrova s pridruže-nim Magazinom, kao i niz očekivanih i neočekivanih vokal-nih suradnji s Oliverom, Esmom Redžepovom, Doris, Lidijom Horvat Dunjko, Škorom i Đorđem Novkovićem, Matom Do-šenom... Također, odabrane su i tri skladbe koje kao sklada-telj nije potpisao Tonči Huljić: za dvije je glazbu skladao Zden-ko Runjić, a za treću — gitarist i formativni član grupe Željko Baričić.

Velik dio kolekcije čine hitovi koji su obilježili hrvatsku estra-du od početka osamdesetih do danas, uključujući esenci-jalne izvedbe Ljiljane Nikolovske, Danijele Martinović i Jele-ne Rozge, kao i one varijabilne kvalitete nakon Jelenina od-laska — s Ivanom Kovač i aktualnom Andreom Šušnjarom; od onih za koje vam se može učiniti da su slučajno završile u repertoaru benda do neupitnih uspješnica, poput Piši, piši mi ili Suze biserne. Upravo takav pristup (greatest hits) tu kom-pilaciju s primjerenom kvantitetom (dakle, sto snimki na pet CD–a!) svrstava u kategoriju glazbenog dokumenta sastava koji je bitno, kako smo već rekli, obilježio hrvatski (ali i regio-nalni) estradni prostor.

Magazin

100 originalnih pjesama Croatia Records

66

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

67

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

.

Svečano izdanje u čast 60. obljetnice našeg najstarijeg festivala urbanog estradnog zvuka

Održala nas je pjesma Takav jubilej vezan uz glazbenu manifestaciju može izazvati samo dobre aspekte nostalgije

Piše: Bojan Mušćet

S obzirom na turbu-lentna vremena u kojima živimo, obi-lježavanje bilo kojeg jubileja starijeg od četvrt stoljeća može

izazvati sumnju. A ako je riječ o šest desetljeća neke manifestacije, to gotovo subverzivno zvuči u mi-ljeu koji tako rado voli negirati svoju prošlost, bez obzira na to je li ona bolja ili gora. Pa ipak, pjesma nas je održala, njojzi hvala, takav jubilej vezan uz glazbenu manifestaciju može izazvati samo dobre aspekte nostalgije.

Sloboda autorstva

Zagrebfest obi-lježava šest de-setljeća u slo-bodi autorstva i neopterećeno-sti interpretaci-je, a poslužio je kao role model ostalim najvažni-jim smotrama la-kih nota — Opa-tijskom festivalu (od 1958.) i Split-skom festivalu (od 1960.). Zani-mljivo je da su ta tri festivala stekla najveću važnost na prostoru bivše države, a done-kle su im parirali Beogradsko pro-leće (od 1961.) te

sarajevski Vaš šlager sezone (od 1967.) i festival narodne glazbe Ilid-ža. Danas su se održali Zagrebfest i Splitski festival, dok se Ilidža po-vremeno gasi i opet uskrsava.

Dva naša najvažnija i najdugovječ-nija festivala imala su uspona i pa-dova, u nekim godinama njihova je konkurentnost stvarala evergree-ne, no svaki od njih ima svoju pri-ču vezanu uz grad čije ime nosi. Zagrebfest, za razliku od Splitskog festivala, nije nastao na tradiciona-lističkim pjesmama koje slave pri-padajuće podneblje; reklo bi se da je to svojevrsni festival urbano-ga estradnog zvuka sa šansonom kao neizbježnim trademarkom. Ne čudi zato da se festivalski box set

Zagrebfest: 60 godina (Croatia Re-cords) sastoji od šest diskova, pri čemu su tri diska s pobjedničkim pjesmama, dva diska s evergree-nima i posebnim diskom sa šan-sonama koji je, zapravo, kvalitativni vrhunac kompilacije.

Možda su priređivači box seta Že-limir Babogredac i Zlatko Turkalj Turki mogli jednostavno na sva-kom disku staviti po jedno desetlje-će glazbenih uspješnica s festivala, no to ne bi odražavalo ono najbo-lje od festivala. Jer, uistinu, posljed-njih dvadesetak godina Zagrebfest nema ni važnost ni kvalitetu svojih prethodnih godina, što na neki na-čin dokumentiraju i priređivači: po-sljednja pjesma iz kategorije Pje-sme koje se pamte datira iz 1992., dok je izdvojeno tek šest pobjedni-ka iz tog stoljeća. Doista, posljed-njih dvadeset godina Zagrebfest je tek poželjna inačica Prvog pljeska, dvadeset godina prije taj je festi-val bio u fazi transformacije iz šla-geristike i šansona u lakoglazbeni šou, dok su zlatne godine festivala one između 1953. i 1973. Upravo tim je godinama posvećena i prva relevantna kompilacija toga festi-vala — Zagrebfest 45 uspješnica (Perfekt Music/Croatia Records) iz 2003., čime se obilježilo pola sto-ljeća festivala.

Zagrebfest je počeo 6. prosinca 1953. kao finale natječaja za Izbor najbolje plesne melodije ‘53., a bio je posvećen autorima, pa su jedini interpreti bili Ivo Robić i Rajka Vali. No svaka sljedeća godina donosi i više pjevača, ne samo iz Zagreba nego i iz drugih krajeva Hrvatske i regije. Na prelasku iz pedesetih u šezdesete snažan zamah popular-nosti festivala daju izravni prijenosi na radiju i televiziji, kao i gramofon-ske ploče s festivalskim pjesma-ma. Od 1962. godine Zagrebfest potiče skladanje u tzv. slobodnoj formi, što će rezultirati i zimzelenim skladbama tvoraca koji čine Školu zagrebačke šansone. Svi najvažni-ji pjevači zabavne glazbe prošli su pozornicama gdje je festival odr-žavan, a pogleda li se, samo ovlaš, konkurencija pojedinih godina u ta prva dva desetljeća, mora se pri-znati da je žiri imao prilično zahtje-van posao. Primjerice, 1964. tri-jumfirala je Ana Štefok s Baladom, a iste je godine Ivo Robić otpjevao Golubove. Godinu poslije Ivo Robić

pobjeđuje s pjesmom Zbog čega te volim, a iste godine Stjepan Sta-nić izvodi Prolazi sve. U tim zlatnim godinama primjera je mnogo i za-cijelo nije bilo teško odabrati sklad-be koje su obilježile to razdoblje. Inače, pogledamo li laureate festi-vala, prvo ime festivala svakako je Gabi Novak s osam pobjeda, no zanimljivo je da je potkraj sedam-desetih, tri godine zaredom trijum-firala Tereza Kesovija.

Šansonijerski pristup

Kad je posrijedi šansonijerski pri-stup, očito je da su autori rado uglazbljivali pjesnike, od Vesne Parun preko Dobriše Cesarića do Maka Dizdara i Dragutina Tadija-novića. Te skladbe, kao i druge na šestom CD–u, u svakom su smi-slu obilježile Zagrebfest, bez ob-zira na to što nisu pobijedile: Mi-lioner Zvonka Špišića, Moderato cantabile Arsena Dedića, Parkovi Tereze Kesovije, Balada iz pred-građa Hrvoja Hegedušića i druge. Taj CD sadrži i megahit Ivice Perc-la Stari Pjer, međunarodnu uspješ-nicu Đorđa Novkovića, atipični hit Mile Rupčića Kako sam volio Liču s pamtljivim refrenom Bila je mla-da, ličila na brezu, voljela je Arse-na, Gabi i Terezu i izvrsnu pjesmu Jadranke Stojaković Život je jed-nosmjerna cesta koju je napisao Đorđe Balašević i koju bi vjerojatno vrlo rado u svoje repertoare uvrstili mnogi heroji americane.

Zagrebfest je bio poligon i za rock–izvođače, pa su tako 1963. kao prvi VIS ondje nastupile Bijele stri-jele s hitom Ti si moje proljeće. Na-žalost, ta linija nije zastupljena na box setu, što znači da nema snim-ki Grupe 220, Belih vrana ili Korni grupe. No možda za deset godina doživimo novi box set koji bi uklju-čivao i CD s raritetima i pjesmama koje su važne prema nekim dru-gim osnovama, primjerice snimku Roberta Funčića i Vesne Vrande-čić koji su poslije bili u grupi Xenia ili prvu snimku Tatjane Matejaš Tajči Noć od kristala.

Baština Zagrebfesta uistinu je veli-ka i zacijelo bi se mogle iznjedriti i neke dodatne arhivske kompilaci-je. Jer šezdeset godina suvreme-ne popularne glazbe pod jednim okriljem mnogo je više od prigod-no obilježenog jubileja.

Razni izvođači

Zagrebfest: 60 godina Croatia Records

Let 2

PunjetaDallas Records

Iako bi čovjek pomi-slio da više nemaju ideja pa onda objavljuju svoje prve demo snimke, Let 3 je objavljivanjem albu-ma Leta 2 (razdoblje pri-je nastanka Leta 3) sjaj-no dao uvid u nastanak i esenciju grupe. Prve snimke nastale su sredi-

nom osamdesetih kad je Let 2 tražio svoje mjesto pod suncem isključivo putem glazbe i pjesama bez dodatnih scenskih i medijskih ekscesa. Ukratko, temeljni zvuk riječkih roke-ra iz kojeg je naknadno nastala sjajna karije-ra benda koji je obilježio rock–scenu sljedećih dvadeset i više godina. Na trenutke vrlo sirov zvuk i loša produkcija istodobno pruža odlič-nu sliku talenta Damira Martinovića–Mrleta kao pjesnika i skladatelja koji je sa Zoranom Prodanovićem–Prljom stvorio grupu. Upravo taj odmak od vrhunske produkcije i ‘ispegla-nog zvuka’ daje draž ovom izdanju i dokazu-je da njihov naknadni uspjeh nije bio slučajan. Ipak su i Mrle i Prlja došli s iskustvom steče-nim u prethodnim grupama (Termiti, odno-sno Umjetnici ulice) da bi se pronašli u novom bendu te ponudili sirovu energiju i rock–zvuk koji je melodijama, bas–dionicama i tekstual-nim pristupom potpuno odskakao od prosje-ka tadašnje riječke, hrvatske i jugoslavenske rock–scene. Jednako je zanimljivo čuti kako su neke pjesme doživjele promjene u ovih dvadesetak godina te se, na opće oduševlje-nje njihove publike, zadržale do danas (Sam u vodi). Album zatvara pjesma Punjeta, pot-puno nova pjesma Leta 3, nastala kombina-cijom jedne stare pjesme iz tog doba i prera-đenog teksta koji je ubačen u današnje vrije-me i provučen kroz suvremenu produkciju te predstavlja Let 3 kako danas zvuče. U uspo-redbi s prvim demo snimkama, početak je bio čak kreativniji i intrigantniji. Kako god, album je odličan uvid u djelo grupe Let 3 kad su još bili mali i zvali se Let 2. (Dubravko Jagatić)

Zabranjeno pušenje

Radovi na cestibesplatni download

Deseti studijski album Zabranjenog pušenja objavljen je 10. 10. u 10 sati, i to kao besplat-ni download dostupan istodobno u svim dr-žavama bivše Jugoslavije (na internetskim

stranicama grupe). Po-tez vrijedan pozornosti kakav si može dopustiti i priuštiti samo grupa po-put Zabranjenog puše-nja. Grupa čija reputacija već trideset godina sku-plja samo pohvale, dok se njihovi koncerti nerijet-ko proglašavaju koncerti-ma godine. Četiri godine

od posljednjeg albuma Muzej revolucije, Sejo Sexon i veselo društvo snimili su jedanaest novih pjesama koje, kao i do sada, kao i na prethodnom albumu, najveću težinu imaju u

tekstovima. Sejo nastavlja pričati pri-če iz naroda u pjesničkoj formi, ističu-ći uglavnom smiješnu stranu života na ovim prostorima, izrugujući se mentali-tetu i dovodeći priče često do apsurda. Album Radovi na cesti ne nudi ništa što se od Zabranjenog pušenja nije moglo očekivati ili, drugim riječima, nastavlja-ju tamo gdje su stali, na veselje svojih obožavatelja. Istovremeno, koliko god su novim pjesmama bez sumnje ra-zveselili svoje poklonike, toliko postu-pno padaju u masu jednoličnih izvo-đača, premda je novi album ipak pri-mjetno žešći i gitaristički nabrijaniji od dosadašnjih. Uz sve poštovanje prema njima i njihovoj karijeri, zamor se osjeti bez obzira na energiju i veselje koji na trenutke pršte iz novih pjesama. Osta-je pitanje je li pametno mijenjati dobitnu formulu koja ih svih ovih trideset godina drži na životu, no činjenica jest da je vri-jeme da ponude nešto veće i važnije od pjesama koje će se vrtjeti i voljeti mož-da do sljedećeg izdanja, a onda otići u zaborav. (Dubravko Jagatić)

Lovely Quinces

EP No room for usbesplatni download

Dok ovo pišem, Lovely Quinces, odnosno Dunja Ercegović, već je odradila turneju po SAD–u i Kanadi. Naravno, ne radi se o nastupima u Car-negiju ili Fillmoreu, iako bi, da je da-nas studeni 1971.,

LQ ondje nastupala rame uz rame s Joni, Carole ili Lindom. EP No room for us objavljen je u rujnu i predstavlja početni zamah talentirane kantauto-rice Lovely Quinces. U sjajnih pet pje-sama upoznajemo tužnu, ekstatičnu, ljubomornu, neraspoloženu, napalje-nu, zaljubljenu, nostalgičnu Dunju koja se ne libi ogoljeti se pred slušateljem i uvesti ga u svoj svijet. Sve je u zanimlji-vim aranžmanima, uz pratnju akustične gitare i decentnih pratećih vokala. Du-njin je glas glumački ekspresivan i di-namičan; ne bih se čudio da je ubrzo vidimo i na kazališnim daskama ili te-levizijskim ekranima. Kao opći favoriti EP–ja, same se nameću Wrong hou-se i Mr lonely boy koje se za uho lije-pe već na prvo slušanje. Ostale pjesme malo su slojevitije, pa zahtijevaju dodat-nu pozornost. Nije sramota napisati da se Lovely Quinces ukrcala na vlak koji predvode Fleet Foxes, First Aid Kit, Civil Wars i slični izvođači, no ona je zasjela u vlastiti vagon i, nastavi li ovako, vrlo će se brzo javiti novi glazbenici inspirirani upravo zvukom te studentice iz Spli-ta. Domaća scena singer–songwritera u sve većem je zamahu i buja, između ostalog i zbog »mjera štednje”: mnogo je jeftinije objesiti gitaru i stati pred mi-krofon nego okupiti bend i mjesecima ga uvježbavati. Lovely Quinces izdigla se iznad svih te debitantskim izdanjem

postavila ljestvicu vrlo visoko, za neke gotovo i nedostižno. Tijekom posjeta SAD–u, nastupila je, između ostalog, i u kultnom njujorškom Cafe Wha. Tre-bam li napisati da su tamo prve nastu-pe ostvarili i Bob Dylan i Bruce Spring-steen?! (Josip Radić)

Goran Rukavina

PromjeneAquarius Records

Školovani kontra-basist i bas–gita-rist Goran Ruka-vina najpoznatiji je kao jazz glazbe-nik, nekad dugo-godišnji član HGM jazz orkestra Za-greb, ali i surad-nik mnogobrojnih jazz glazbenika, ne

samo svojeg naraštaja. Zato je pozna-vatelje njegove karijere iznenadio nje-gov prvi album koji s jazzom ima do-dir tek u izboru suradnika, iako su svi odreda svestrani glazbenici. Radi se o uvjerljivim izvedbama pop–glazbe, što je ostvario upravo zahvaljujući njima. To su njegovi dugogodišnji suradnici: uda-raljkaš i saksofonist Saša Wozdecky koji je ujedno i glazbeni producent i sni-matelj, bubnjari Janko Novoselić, Bra-nimir Gazdik ili Žiga Kožar, klavijaturisti Maasej Kovačević ili Zlatan Došlić, gita-risti Elvis Penava ili Elvis Stanić, trubači Antonio Geček i Zvonimir Bajević, sak-sofonisti Mario Bočić ili Miha Hawlina, trombonist Luka Žužić, pjevačica Dani-jela Večerinović i violinistica Mojca Ru-kavina. Rukavina je autor svih skladbi i tekstova te većine aranžmana, a kao aranžeri sudjelovali su i Luka Žužić i Zlatan Došlić. Osim što svira bas–gita-ru i kontrabas, Rukavina i pjeva. U nje-govu pjevačku vještinu dosad smo se imali priliku uvjeriti tek u rijetkim situa-cijama, primjerice kad bi ga Boško Pe-trović u kasne noćne sate u B. P. Clubu nagovorio da otpjeva nešto u stilu Dea-na Martina. No ovo je nešto posve dru-go — autorski tekstovi na hrvatskom u posve drukčijem, pop–idiomu, tek po-vremeno začinjeni rockom ili funkom. (Davor Hrvoj)

Waveform

Dim SumCroatia Records

Nakon albuma Waveform iz 2009., objavljenog za Aquarius Records, splitski je sastav Waveform objavio i drugi, ali za Croatia Records. U među-vremenu dogodi-le su se neznatne promjene u postavi

— bas–gitarista Nenu Miškeca zamije-nio je Ante Jurinović, a saksofonist Dra-

žen Bogdanović ovom prigodom svira tek kao gost u dvije skladbe. Ostali su članovi: gitarist Miro Alduk, klavijatu-rist Ivan Božičević i bubnjar Jan Ivelić. U dvije izvedbe pridružuje im se klavi-jaturist Kristijan Terzić, jedan od rijet-kih hrvatskih glazbenika koji vodi fusi-on sastav. Naime, upravo je on svirač koji se sjajno uklapa u glazbeni koncept Waveforma koji opisuje spoj jazz i rock glazbe. I na ovom CD–u Alduk je naj-zastupljeniji autor, a doprinos dvjema skladbama dao je i Božičević. Riječ je o djelima u kojima se pozivaju na žanr pokrenut početkom sedamdesetih go-dina prošloga stoljeća, ali svježe i pri-mjereno današnjem glazbenom trenut-ku. U dobro osmišljenoj glazbenoj priči, s glavom i repom, izmjenjuju se lijepe teme i vješta sola, elektronika i akusti-ka, brza tempa i balade, furiozne i smi-rene izvedbe, sve u cilju kreiranja zani-mljivog i uzbudljivog glazbenog ostva-renja. (Davor Hrvoj)

Jazz ExTempore

East & West 33Jazz Records

Ovogodišnji pro-jekt Jazz ExTem-pore održan od 3. do 5. studenoga 2013. u Opatiji u organizaciji udru-ge Liburnia Jazz, multiinstrumenta-lista Elvisa Stani-ća, potvrdio je vri-jednost te manife-

stacije koja već godinama oduševlja-va liburnijsku publiku, ali i glazbenike. Glazbene radionice članova sastava Zawinul Legacy, ali i završni koncert na kojem su im se pridružili Stanić i pjeva-čica Alba Nacinovich, bili su prava po-slastica. Nekoliko dana prije Stanić se vratio s britanske promotivne turneje albuma East & West koji je sa sasta-vom Jazz ExTempore snimio u Londo-nu. Radi se o postavi koja se u Opatiji okupila 2008. godine i već 2009. sni-mila CD Round Trip te nastavila s tur-nejama. Uz Stanića, koji na tom, nji-hovu drugom CD–u svira akustične i električne gitare, harmoniku, klavijatu-re, orgulje i mandolinu, u postavi su bri-tanska pijanistica Andrea Vicari, nizo-zemski kontrabasist Rico de Jeer i bu-garski bubnjar Hristo Jotsov. Staniće-ve skladbe Breakout i Harvard Street, kao i njegova obrada narodne Ivan Kla-kar, savršeno se uklapaju u glazbeni izraz sastava koji je posvećen prouča-vanju i spajanju glazbe svijeta, uz isti-canje etničkih utjecaja svakog od čla-nova. Bez obzira na to što ih ne izvo-di sa stalnim suradnicima, Stanićeve skladbe i u ovom kontekstu odraža-vaju njegovu osobnost i prepoznatljiv skladateljski nagon. Osim što promiču hrvatsku glazbu u svijetu, te su izved-be i dokaz da je njegova glazba uni-verzalna, bliska bilo kojem podneblju. (Davor Hrvoj)

IZDAVAČI Hrvat sko društvo

skladate lja, Zagreb, Berislavićeva 9,

Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5

ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban

Mirjana Matić

UREDNIŠTVO Darko Bakić

Marina Ferić JančićMilan Majerović-Stilinović

Siniša ŠkaricaJana Haluza

(glavna urednica)

LEKTURA Rosanda Tometić

FOTOGRAFIJA Anastazija Vržina

GRAFIČKO OBLIKOVANJE

Luka Gusić

TISAK Studio Flyer,

Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb

E–mail: cantus@cantus.hrcijena: 22 kuna

(za članove HDS–a besplatno)

ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS

1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn

1/2 STRANICE 3.000,00 kn

1/3 STRANICE 2.000,00 kn

1/4 STRANICE 1.500,00 kn

Cijene oglasa izražene su bez PDV–a

i ne uključuju dizajn oglasa

Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30%

od izražene cijene Dodatne informacije o smještaju oglasa,

posebnim formatima te pogodnostima uputiti na

cantus@cantus.hr

68

BR

OJ

183/

184

, PR

OS

INA

C 2

013

. festival

61.

18.1.2014.

HYPO Event Centar Zagreb

Sponzor:

Massimo Neno Belan

Opća opasnost Colonia vanna

Leteći odred Boris Novković

Antonija Šola & Žera Hari Rončević

Goran Karan & Ana Rucner

Kristijan Rahimovski

Mario Huljev Nola Pavel

Adastra eNi Dalmatino Belfast food

Ulaznice u prodajnom sustavu eventim.hr

60 ZGBF cantus oglas 1-1.indd 2 12/16/13 9:00 AM