CHRISTINA DODD

BOSONOGA PRINCEZA

PROLOG

ednom davno, u maloj kneevini Beaumontagne, ivjela je princeza koja je tvrdila da e se, kad odraste, boriti protiv

zmajeva. Njezine dvije starije sestre rekle su joj da se samo

prinevi uputaju u borbe sa zmajevima, no nisu je uspjele razuvjeriti. Amy je bila drugaija od njih, buna i ratoborna poput djeaka. Vitlajui tapom nerijetko se uputala u bitke s ljutim neprijateljima, to su zapravo bili viteki oklopi postavljeni du hodnika dvorca ili se u parku verala po granama drevnih hrastova

zamiljajui da osvaja tvravu.

Naalost, jedini zmaj u njezinoj blizini bila je njezina baka, stroga starica koja ju je odluila dovesti u red i primorati ju da se ponaa onako kako bi se jedna princeza trebala ponaati. I ma koliko se Amy trudila suprotstaviti joj se, bila je to unaprijed

izgubljena bitka. Svaki njezin nestaluk bio bi okrutno kanjen im bi baka saznala to je uinila. Sestre su suosjeale s njom, otac zadovoljno odmahivao glavom, ali nitko od njih nije se usudio

usprotiviti volji krute i tvrdoglave starice.

Amy ju je iz dna due mrzila. Znala je da je da je to grijeh i da ne bi smjela prieljkivati stariinu smrt, ali nije marila. Iz dna due ju je mrzila i tu nije bilo pomoi.

No doao je dan kad je otac nju i njezine sestre poslao daleko od kue. Daleko od lepravih zastava njihova doma, od zatitnikih zidina i dadilja koje su budnim okom pazile da princeze ostanu

unutar njih. Amy je bila sigurna da to nije bila oeva zamisao. Nego bakina. Jedino zloj starici poput nje moglo je pasti na pamet

poslati ih u hladnu i turobnu zemlju poput Engleske, i pritom jo tvrditi da je to za njihovo dobro. Gore od svega, Sorcha, kao

J

krunska princeza, zbog sigurnosti je morala biti razdvojena od njih.

Amy i Clarice zavrile su u internatu gdje vie nikoga nije bilo briga ponaa li se Amy poput princeze ili ne.

No prava nona mora poela je od trenutka kad su saznale da je njihov otac ubijen u ratu. Amy je bila sigurna da se to dogodilo

njezinom krivicom, zato to je svim srcem eljela smrt baki. Bog ju zato kaznio i oduzeo joj oca.

Morala se nekako iskupiti. U to vrijeme, bilo joj je devet godina.

I otad pa nadalje, Amy se napokon doista poela boriti sa zmajevima.

PRVO POGLAVLJE

Devon, Engleska 1810.

a je Jermyn Edmondson, markiz od Northcliffa znao da ga

netko namjerava oteti, zacijelo ne bi izaao iz kue.

A moda i bi. ivot mu je bio jezivo dosadan i trebalo mu je malo uzbuenja.

Stojei na litici ponad zapjenjenog mora, zamiljeno je zurio u maglovite obrise otoka Summerwinda. Vjetar mu je mrsio kosu,

raskopani ogrta lepetao na vjetru poput galebovih krila. Sol mu je nagrizala nosnice, kapljice valova razbijenih o stijenu

zapljuskivale mu lice. U ovom zabaenom kutku Devona sve je bilo divlje, svjee i slobodno... osim njega.

Osjeao se poput zatoenika.

Mrkog izraza lica polako se okrenuo i epajui uputio se natrag prema dvorcu. Prvi vjesnici proljea ve su poeli nicati iz zimom ogoljele zemlje, no pogled na njih nije ga nimalo veselio. Kao ni

ita drugo u ovoj pustari. Jedino ime je katkad mogao prekratiti duge i dosadne veernje sate, bio je odlazak na bal u ladanjsku kuu nekog plemia. Bila je to jedina prilika za susret sa znancima i prijateljima, kao i hrpom debitantica koje su njihove prepredene

majke dovlaile ovamo u lov na pogodnog supruga.

Pravo reeno, to mu nije osobito smetalo. Dolo je vrijeme da se oeni i upravo zato nedavno je zamolio strica Harrisona da mu sastavi popis pogodnih mladih dama - uz napomenu da izostavi sve

koje etnje idilinim seoskim krajolicima dre neopisivo romantinima.

D

I tako... ako vrijeme ne moe provoditi u jahanju ili jedrenju - to sa slomljenom nogom kao posljedicom pada iz koije pouzdano nije mogao - ne preostaje ti drugo nego beskrajne duge sate kratiti

itanjem ili etnjom po svjeem zraku. I tako ve gotovo dva mjeseca.

Kratko je pogledao knjigu koju je ponio sa sobom. Boe, bila mu je muka i od same pomisli na itanje. Bilo ega, pa ak i londonskih tiskovina. Ionako su ovdje dolazile sa zakanjenjem. Od silne dosade poeo je itati ak i knjige na latinskom. Posljednji put inio je to prije trinaest godina, dok je jo ivio tu, s ocem. No nakon njegove smrti otiao je odavde i nije se namjeravao vratiti.

Trebao je ostati pri toj odluci.

No ponos je bio taj koji mu nije doputao da nakon nesree ostane u Londonu. Mrzio je osjeati se bespomonim, a vie od svega ivciralo ga je saaljenje ljudi koji su mu dolazili u posjet. Vie jednostavno nije mogao sluati kako im je ao to mu se to dogodilo, i kad mu je stric Harrison predloio da poe na oporavak u Summerwind Abbey, smatrao je to odlinom zamilju.

No u meuvremenu se predomislio.

Uao je u paviljon, sjeo u naslonja od prua i kratko protrljao bolno bedro. Pri padu iz koije slomio je nogu, a seoski lijenik koji ga je redovito posjeivao nije mu mogao pomoi niim izuzev tjeenjem da e kost s vremenom zarasti. - Vrijeme i vjeba najbolji su lijek - rekao je. - Preporuam laganu etnju, ali samo po ravnom terenu. Jer ako padnete i ponovno slomite nogu, mogli

biste zauvijek ostati invalid - upozorio ga je.

Jermyn je na taj savjet odgovorio mrzovoljnim reanjem, no oito ga je trebao posluati pa mu se juer tijekom etnje ne bi dogodilo da se spotakne i padne. Naravno, to se ne bi dogodilo da

se nije pokuao niz strmi puteljak spustiti na plau. Jedva se dovukao natrag do dvorca. Noga ga je sada vraki boljela, a pomisao da pozove lijenika kako bi mu dao neto protiv bolova

bila mu je nadasve mrska. Ne bi mogao podnijeti prodiku kako je

trebao etati amo-tamo po verandi, poput nemonog starca ili malog djeteta.

Otvorio je knjigu i udubio se u priu o Tomu Jonesu, pisanu u vrijeme kad je Engleska bila topla i zelena, a mladost prepuna

arobnih iznenaenja.

Uzbudljive pustolovine pisane rukom vjetog pisca poput Fieldinga, okupirale su Jermyna u tolikoj mjeri da je opazio

djevojku koja je stala pred njega tek kad je zauo njezin glas.

- Gospodine?

Kratko se trgnuvi zaueno se zagledao u sluavku koja je stajala pred njim, s posluavnikom u rukama. Prvo, nikad dotad nije ju vidio. Drugo, bila je u pohabanoj haljini, ali oko vrata je

nosila majstorski izraen komad nakita - tanki srebrni lani s kriiem. I tree, za razliku od ostalih sluavki, nije djelovala nimalo ponizno i pokorno. Gledajui ga ravno u oi, ponudila mu je pie s posluavnika.

Nije odmah posegnuo za aom. Umjesto toga, zagledao se u njezino lice. Put joj je bila glatka i blijeda, posve drugaija od puti seoskih cura, oi neobino zelene, poput mora pred oluju, a sjajna i kovrava kosa, vrpcom nemarno povezana u rep iz kojeg je pobjeglo nekoliko tamnih uvojaka. Mogao bi se okladiti da joj jo nije ni dvadeset. Seoski momci zacijelo se natjeu koji od njih e je dobiti za enu. A moda i ne, pomislio je. Naime, djelovala je previe strogo i ozbiljno.

Ostane li takva, nikada se nee udati.

- Hajde, uzmite pie - nestrpljivo je rekla. - Najmanje to moete uiniti jest da ga popijete, kad sam se ve potrudila donijeti vam ga.

- Nisam traio da mi ga donese - odvratio je. Znao je da bi ju trebao prekoriti zbog drskosti, no previe se zabavljao da bi to

uinio.

- Izgledate kao da bi vam dobro dola aa vina - odbrusila je.

Smjelo djevoje, pomislio je. Oito je nova, nenavikla na red i disciplinu poput ostalih slugu i slukinja.

- U redu - rekao je i uzeo au. Znao je da bi joj batler oitao bukvicu ako bi se vratila u kuu neobavljena posla pa je odluio popustiti. No ako je oekivao da se nakloni i hitro se udalji, prevario se. Ostala je stajati i ukoeno zuriti u njega.

- Hvala - rekao je i rukom pokazao prema kui. - Moe se udaljiti.

S oklijevanjem se povukla korak unatrag, usiljeno mu se

naklonila i ponovno se zagledala u njega dugim ukoenim pogledom.

Kratko se nakaljao.

Napokon je popustila pa oholo podigla bradu i sila u vrt.

udno. Nije se uputila prema kui nego prema obali. Koraala je samouvjereno, poput gospodarice navikle zapovijedati svima

oko sebe. Gledajui je, Jermyn je u nevjerici odmahnuo glavom. Zar ne zna da bi se trebala vratiti u kuu? Prvom prilikom rei e batleru neka joj objasni njezine dunosti... i neka ju usput podui ponaanju prema gospodaru.

Prinijevi au ustima, popio je dug gutljaj vina i naglo se namrtio. Bilo je jezivo gorko. Dugi trenutak pozorno se zagledao u tamnocrvenu tekuinu. Otkad se u njegovoj kui slue tako loa vina?

Oito, batler je u njegovoj odsutnosti postao previe aljkav. Drske slukinje, jeziva vina. Doista e morati ozbiljno porazgovarati s njim, zakljuio je i vratio se itanju knjige.

Minutu potom, slova pred njegovim oima postala su mutna.

Nekoliko puta je trepnuo pa podigao pogled. Ah, da, to je zbog

magle. Kad li se samo podigla?

Sjeanja su varljiva, pomislio je. Djetinjstvo provedeno u Devonu pamtio je po vedrim danima, ak i usred zime. esto je s ocem i prijateljima odlazio na duge etnje okolicom. Sjeao se divljih oluja i ledenih vjetrova i zvuka valova koji se razbijaju o

stijenje i mirisa proljetnog cvijea i kako je trava po kojoj se valjao bila svjea, rosna i mirisna... puno toga ostalo mu je u sjeanju, ali ne i magla.

Odmahnuo je glavom. Naravno, ljudi pamte ono to je bilo lijepo, a runo preputaju zaboravu.

Grlo mu je odjednom postalo previe suho pa ga je ovlaio jo jednim dugim gutljajem vina i poalivi vlastitu glupost, ostatkom zapljusnuo azaleje koje su rasle uz paviljon.

Poeo se znojiti. Je li ranoproljetni val topline preplavio vrt? Izvukao je rupi iz depa, otro njime krupne grake znoja s ela pa svukao teak zimski ogrta i prebacio ga preko naslona stolice.

Spustivi pogled na knjigu otkrio je da mu slova pleu pred oima. Smrauje se bre nego to je mislio, u protivnom se ne bi tako aavo ponaala, zakljuio je.

Pokuao je zatvoriti knjigu, no iskliznula mu je iz prstiju. Jezik mu je odjednom postao prevelik u ustima, misli mu se usporile i

trebala mu je cijela vjenost da podigne glavu i zagleda se u daljinu. Sve to je vidio pred sobom bila je gusta magla.

Je li to zbog loeg vina?

Vino ...

Bilo je otrovano. Shvativi to, na trenutak se posve ukoio pa naglo ustao i rukama se oslonio o stol, pokuavajui uspostaviti ravnoteu.

Ovoga puta nee se izvui. Umrijet e.

Onda, kad je otpao kota s njegove otvorene koije - to se dogodilo tijekom vonje izmeu Londona i Brightona - bio je siguran da mu je odzvonilo. Ali ne... ovo je bilo puno opasnije,

puno zlokobnije...

Nesigurno je uinio korak ili dva, no tlo mu se previe ljuljalo pod nogama da bi mogao nastaviti. Trenutak potom, s treskom se

sruio na pod. Slabanim glasom pozvao je u pomo. Malo zatim, zauo je uurbane korake.

Pomo stie. Netko ga je ipak uo.

- Upalilo je, gospoice Rosabel.

Sudei po naglasku, mukarac koji je izgovorio te rijei bio je otoanin. Prvo to je Jermyn ugledao kad je otvorio oi, bio je par pohabanih izama. S velikim naporom, polako je pogledom kliznuo uz snana bedra i dalje, preko snanog trupa sve do prijetei mrkih oiju na irokom tamnoputom licu.

Ne, taj mukarac nije doao ovamo kako bi mu pomogao. Djelovao je previe opasno, previe ...

Ali, to eli od njega?

Trenutak potom, pogled mu je pao na djevojku koja je stajala

kraj gorostasa. Prodorne zelene oi, iznoena plava. haljina. Ah da, to mu je djelovalo poznato.

- Mislio sam da e dosad ve biti u dubokom snu - promrsio je gorostas.

- Vjerojatno je popio samo nekoliko gutljaja - odvratila je

djevojka. - Nije vano, oito je bilo dovoljno da ga obori s nogu. Hajde, umotaj ga u platno. Nemamo vremena za gubljenje.

Sluavka koja mu je donijela vino. Nasjeo je na njezinu podvalu i sada...

Sada e me ubiti, pomislio je, opazivi dug otar no u njezinoj ruci.

Obuzet panikom, pokuao se podii, no uzalud, nije se mogao ni pomaknuti. Sve to je prelo preko njegovih usana bila je jedva ujna psovka.

No ako je mislio da e ga probosti, prevario se. Umjesto toga, iz dekoltea je izvukla list papira, stavila ga nasred stola i noem ga prikovala uz povrinu.

Gorostas je za to vrijeme razmotao velik komad grubog platna

pa s djevojkom izmijenio nekoliko rijei ije znaenje je ostalo izvan domaaja Jermynova usporena uma. Srce mu je sve slabije kucalo, kapci postali preteki da bi oi i dalje mogao drati otvorenima.

Dakle, to je kraj. Ubrzo e biti mrtav.

Ubijen u vrtu vlastite kue.

DRUGO POGLAVLJE

ko joj ikada ponovno padne na um oteti engleskog plemia, potrudit e se pronai nekog sitnije tjelesne grae, pomislila je

princeza Amy Rosabel, zabrinuto odmjeravajui mukarca koji je leao nasred paviljona.

Izdaleka, lord Northcliff nije joj djelovao osobito visok i jak.

Kad mu je posluila pie, shvatila je da je barem petnaestak centimetara vii od nje, no unato tome bila je uvjerena da se pod odjeom krije mukarac prosjene tjelesne grae.

Prevarila se.

- Krupan je kao kit - mrzovoljno je promrsila.

Pomeroy Nodder, najutljiviji mukarac kojeg je ikada upoznala, nehajno je slegnuo ramenima.

- Ne, gospoice. Malo je jai i to je sve. Oduvijek je bio takav, jo kao djeak.

Posljednje zrake sunca poigravale su se u gustoj tamnocrvenoj

kosi lorda Northcliffa, podarivi joj plameni sjaj. Obrve su mu bile tamne i izvijene kao da se podsmjehuje. ak i u nesvijesti, izgledao je nevjerojatno oholo i bahato.

Umiljenog li podlaca, pomislila je Amy. Kad se osvijesti i shvati da je zarobljen, zacijelo nee biti toliko nadmen. Osobno e se pobrinuti naplatiti mu za sve to je poinio.

Nimalo njeno, Pom je otkoturao lordovo nepomino tijelo na platno.

- Pomognite mi umotati ga, gospoice - promrmljao je.

A

Hitro je kleknula i bacila se na posao koji se pokazao teim no to je oekivala. Do trenutka kad je zavrila, oznojila se od napora. Kako sramotno za jednu princezu. Baka bi se zgrozila kad bi ju

vidjela. A tek kad bi znala u to se njezina najmlaa unuka upustila. Sreom, stara kneginja bila je u Beumontagneu, a budui da nije bila vidovita, nikada to nee saznati.

im su zavrili s umotavanjem, Pom je podigao lorda Northcliffa i prebacivi ga preko irokih ramena, dugim koracima uputio se prema umarku. Zgrabivi lordov ogrta, Amy je pourila za njim.

Nije ga bilo lako dostii, a kamoli odrati korak s njim, pogotovu kad su se strmim puteljkom poeli sputati prema obali. Za razliku od Poma koji je bio ribar i u skladu s tim navikao na

teke poslove, poput izvlaenja mrea punih riba iz mora, njoj je bilo teko nositi ak i lordov debeli zimski ogrta.

Ipak, do trenutka kad su stigli do amca skrivenog u maloj uvali, ak i Pom se uspuhao pod teinom tereta koji je nosio na pleima.

- Jeste li uspjeli? - upitala je gospoica Victorina Sprott im ih je ugledala.

- Da, imamo ga - otrim apatom odvratila je Amy.

- Bogu hvala - s olakanjem je odvratila starica. - Ve sam se uplaila da vas je netko otkrio.

- Ne, sve se odvijalo tono onako kako smo i planirali - razuvjerila ju je Amy pa skoila u amac za Pomom kako bi mu pomogla spustiti lorda u trup.

- Polako - zabrinuto je rekla Victorina kad ga je Pom oprezno

spustio s ramena, a Amy ga hitro uhvatila ispod pazuha.

- Pripazite da se ne udari.

Da nije bio toliko teak, Amy bi se moda i potrudila njenije ga

polei u amac. No budui da jest, iskliznuo joj je iz ruku i s treskom pao na dno.

- O, Boe - prijekorno je proaptala Victorina. - Nisi li mogla biti malo paljivija? Nadam se da se nije ozlijedio.

Amy je nehajno slegnula ramenima. - Kako se ponio prema

vama, bolje nije ni zasluio.

- Nije ba toliko lo - pobunila se gospoica Victorina.

- O, da, jest.

- Ipak, on je na gospodar - ustrajala je starica. - Zasluuje malo potovanja.

- Meni nije nita i nisam ga duna potovati - odvratila je Amy.

- Hajde, sjednite kraj gospoice Victorine - rekao je Pom, odluivi skratiti njihovu raspravu. - Moramo pouriti. Ne bih elio da se lord probudi prije nego stignemo na otok. U protivnom ete se uvjeriti koliko neugodan moe biti kada se razljuti.

- Ne bih se udila da uz bahatog glupana poput njega svi zavrimo u moru - rekla je Amy pa sjela na klupicu i ogrnula se lordovim ogrtaem.

- Nije toliko glup da prevrne amac - odvratila je gospoica Victorina. - Ne bi to uinio prije svega zbog sebe. No da, prilino je naprasit. Mogao vas je bez razmiljanja upucati. Kao zeeve. A da su vas njegove sluge otkrile ...

- Ali nisu - prekinula ju je Amy i njeno je potapala po ruci. - Smirite se. Sve e biti u redu.

Pom je iskoio iz amca, gurnuo ga u more pa ponovno uskoio u njega i zgrabio vesla. - Idemo. Zaas emo biti kod kue.

Otok Summerwind, tri kilometra udaljen od obale, takoer je pripadao lordu Northcliffu. Suvino je rei, ali unato tome to mu

je dunost nalagala odravati posjed, nije to inio.

Uskoro su se nali na otvorenom moru. Sudei po glasnom hrkanju, lord je bio u dubokom snu, no Amy se ipak nije mogla

opustiti. Sve to je eljela bilo je to prije stii na otok. Grozila se pomisli da bi se Northcliff mogao probuditi prije nego ga zatvore u

podrum kue gospoice Victorine. Prisjetivi se njegova otra pogleda, nelagodno se promekoljila. Imao je oi poput tigra kojeg je vidjela u vrijeme kad je bila mala djevojica. Bila je to prekrasna, velika i snana ivotinja, a iako je djelovala pitomo, nagonski je osjeala da moe biti opasna.

Sunce je zalo i hladna magla zgusnula se oko njih. Osjetivi kako ju je netko uhvatio za ruku, Amy se snano trgnula pa shvatila da je to gospoica Victorina.

- Previe je miran - proaptala je. - Nadam se da nije mrtav.

- Ako i jest, ne bi mi bilo krivo zbog toga - odvratila je Amy,

znatno odvanije nego to se osjeala.

Gospoica Victorina zapanjeno se zagledala u nju. - Kako moe rei takvo to?

Amy je duboko uzdahnula i odluno odmahnula glavom.

- Ne bojte se, nije mrtav. Za takvo to trebala sam mu usuti u vino puno vie sredstva za spavanje. Probudit e se.

- Ovako umotan izgleda poput lea. to ako se ugui? - zabrinuto je upitala starica.

Kad je planirala otmicu, Amy se potrudila da nita ne bude preputeno sluaju. No unato tome to je gospoica Victorina bila upoznata sa svim pojedinostima, neprestano je strahovala da e neto poi po zlu.

- Nee se uguiti - strpljivo je odvratila i kratko stisnula drhtavu stariinu ruku. - Nismo ga toliko vrsto umotali da ne bi mogao

disati. Stalo nam je da ostane iv, u protivnom za njega ne bismo mogli traiti otkupninu. Usto, zar ne ujete kako hre?

Gospoica Victorina nervozno se nasmijala. - Je li? Mislila sam da se Pom uspuhao od veslanja - rekla je pa snizila ton kao da se

boji da bi ju netko mogao uti. - Jesi li ostavila pismo na mjestu gdje e ga netko sigurno pronai?

- Naravno - odvratila je Amy i zadovoljno se osmjehnula

prisjetivi se komada papira noem prikovanog za stol. Bio je to kratko i jasno sroen zahtjev za otkupninom. Po njezinoj procjeni, slugama nee trebati vie od dana da ga dostave gospodinu Harrisonu Edmondsonu. Najvie za dva dana, otkupnina e biti ostavljena u ruevnom zamku na otoku.

Sviala joj se ironija vezana uz zahtjev da novac bude ostavljen upravo u drevnom zamku Edmondsonovih, a vie od svega sviali su joj se tuneli pod zamkom, koji e joj omoguiti lako i neometano povlaenje.

Doveslavi do otoka, Pom je izvukao amac na obalu pa uz Amynu pomo podigao lorda i prebacio ga na svoja iroka plea.

Zauvi kako je Northcliff kratko zastenjao, gospoica Victorina saalila se nad njim. - Jadnik. ini se da ga neto boli.

- Ne brinite gospoice Sprott, nije mu nita - odvratio je ribar pa priekao da Amy iskoi iz amca i pomogne gospoici Victorini izai na obalu.

- Iskreno se nadam da se nee jako ljutiti na nas - rekla je starica.

Kako da ne, pomislila je Amy. Bila je i vie nego sigurna da e htjeti iskoiti iz koe od bijesa. Imuan i utjecajan mukarac poput njega nije navikao nai se u bespomonom poloaju. Usto, netko tko je mogao biti toliko pohlepan da ukrade i unovi izum drage starice poput gospoice Victorine, nee biti sklon odrei se ni mrvice svoga bogatstva.

Dodue, nije se radilo ba o mrvicama, pomislila je Amy, iroko se osmjehnuvi.

- I sami znate da je pravda na naoj strani - rekla je gospoici Victorini. - Ukrao je va stroj i duan je nadoknaditi vam tetu koju ste zbog toga pretrpjeli.

- Da. Znam, draga. U pravu si. Doista jesi. Ipak, kua u kojoj ivim i u kojoj su moji generacijama ivjeli, pripada Northcliffbvima. Usto, otmica ba i nije zakonit nain istjerivanja pravde.

Zakonit nain istjerivanja pravde? Kako uljudno od nje.

- Obian je sebian nasilnik koji od vas ubire najamninu za kuu koja nije bolja od tale. Ako to nije drsko, ne znam to jest.

- Kakva je, takva je, meni je draga.

- Krov prokinjava.

- Volim zvuk kie.

- Ne, gospoice Victorina, nitko ne voli zvuk kie u kui, nego izvan nje.

Pom se odluio uplesti.

- Gospoice Rosabel, biste li svezali amac? Krenimo, lord nije lagan - rekao je i zajedno s gospoicom Victorinom uronio u mrak.

Svezavi amac, Amy je prebacila preko ruke lordov ogrta i pourila za njima.

Summerwind je bio idilian mali otok sa zelenim breuljcima i rosnim livadama na kojima su seljani napasali krave.

Selo je bilo smjeteno u uvali podno najvieg brijega na kojem se nalazio ruevan zamak od sivih kamenih gromada.

Sprott Hall, kua gospoice Victorine, nalazila se u udolini,

okruena jabukovim vonjakom. Nekad davno, bila je to lijepa velika kua ureena tukaturama. No proelje je sada bilo oteeno i jedino lijepo to se moglo vidjeti na njemu bio je eljezni okvir oko vrata, uz koji su rasle rue penjaice. Krov je bio nakrivljen, rebrenice oteene i izblijedjele. Jak vjetar razbio je stakla na dva prozora pa su bili prekriveni starim krpama. Sveukupni dojam bio

je jadan.

Gospoica Victorina cijeli ivot provela je u toj kui, i dok su lanovi njezine obitelji jedan za drugim umirali, svjedoila je njezinoj postupnoj propasti. Oholom i nehajnom lordu Northcliffu

oito nije bilo ni na kraj pameti poduzeti neto u vezi s tim, iako bi morao odravati nekretnine za koje je ubirao najamninu.

Ipak, gospoica Victorina bila je previe dobroudna da bi se pobunila. Bila je uistinu mila starica. Seljani su je izuzetno voljeli i

cijenili. Amy takoer. Victorina je bila ta koja joj je pruila krov nad glavom kada je napola mrtva isplivala na obalu njihova otoka.

Iako joj je rekla da se ne moe sjetiti zato na sebi ima mornarsko odijelo i kako je zavrila u moru, bila je to la. Naravno da se svega sjeala pa tako i skoka preko palube broda, nakon to su kapetan i njegova posada otkrili da je njihov novi mladi posluitelj zapravo djevojka.

Ako se nju pita, mukarci su obine svinje. Dodue, nakon godinu dana provedenih na Summerwindu, morala je nevoljko

priznati da ipak postoje izuzeci poput Poma i nekolicine drugih

otoana.

No gospoica Victorina bila je ta od koje je Amy najvie nauila o velikodunosti i suosjeanju. I upravo zato je odluila zaloiti se za nju i pobrinuti se da pravda bude zadovoljena.

im je gospoica Victorina otvorila ulazna vrata, veliki crni maak poeo joj se motati oko nogu.

- Gdje je moj slatki mali Coal? - upitala je i podigla ga.

Glasno predui, naslonio se na njezino rame. Izgledao je poput velikog crnog krznenog ovratnika.

- Pome, pripazi da lord glavom ne udari u dovratak. Ne elimo ga razljutiti.

- Ne, gospoice, ne elimo - sloio se Pom pa uao u kuu, priekao da Amy upali svjetiljku i zajedno s gospoicom Victorinom poao za njom kroz predvorje do hodnika koji je kraj dnevnog boravka i spavaih soba vodio do kuhinje.

Uavi u kuhinju, stubama su se spustili u vinski podrum unutar kojeg su Amy i gospoica Victorina uredile privremeno boravite za lorda. Dodue, ne tako otmjeno kako je njegovo gospodstvo zacijelo naviklo, no dovoljno dobro da u njemu provede sljedea tri ili etiri dana. Bio je tu krevet, stol, stalak za umivanje i nekoliko pranjavih knjiga kojima e lord moi prekratiti dane zatoenitva. Prozori su bili mali, no danju e kroz njih dopirati dovoljno svjetla za itanje. Pod krevetom je stajala nona posuda, preko puta njega, stolac za ljuljanje. A za kameni zid kraj kreveta bio je prikovan

lanac s okovom za nogu.

Tu stvaricu Amy je osobno donijela iz zamka. Siavi u tamnicu pozorno je razgledala hrpu zahralih okova za ruke i noge pa najzad izabrala taj model, zakljuivi da e, kada se oisti i naulji, posluiti svrsi, ponajvie stoga, to je za razliku od veine ostalih okova, imao lokot i klju. Jer, tako joj svega na svijetu, doista nije eljela Northcliffa zadrati zatoenog due no to bude nuno.

Pom je poloio lorda na slamnati madrac uskog eljeznog kreveta i odmotao ga iz platna. Dodavi svjetiljku gospoici Victorini, Amy je sa strahom opipala puls na vratu lorda

Northcliffa. Sreom, srce mu je snano kucalo. Osjetivi kako mu je koa vrua, pomislila je kako ak i u nesvijesti bjesni zbog poniavajue situacije u kojoj se naao.

- Itekako je iv - rekla je, brzo odmaknuvi ruku. - Srce mu lupa

kao ludo.

- Hvala nebesima - s olakanjem je proaptala gospoica Victorina. Prije no to su krenuli u otmicu, iz potovanja prema lordu pola se dotjerati, kao da e Northcliff u njezinoj kui biti gost, a ne zatoenik. Napravila si je frizuru kakva je bila u modi prije pedesetak godina, narumenila usnice i obraze te ogrnula svoju

najbolju pelerinu, tamnoljubiastu, s ovratnikom od hermelina. Istina, bio je malo olinjao, no ivo maje krzno na njezinu ramenu popravilo je dojam. Poput svake uzorne domaice uurbala se po maloj prostoriji kako bi boravak u njezinoj kui lordu uinila to je mogue udobnijim, pa upalila nekoliko svijea i ubacila komad ugljena u malu eljeznu pe koja je stajala u kutu.

im mu je Pom izuo izme, Amy je lorda pourila okovati lancem. Daleko od toga da je uivala u tome, no to se mora, mora se. Zavrivi, brzo je zakljuala lokot i odmaknuvi se od lorda nelagodno protrljala nadlaktice. - Eto, i to je rijeeno. Nee nam pobjei rekla je, hrabrije no to se osjeala.

Pom je uredno sloio platno u koje je lord bio umotan, stavio ga pod ruku i uputio se prema stubama. - Idem. Bude li vam togod trebalo, pozovite me.

Gospoica Victorina pourila je k njemu i potapala ga po nadlaktici. - Ve si nam dovoljno pomogao. Nema potrebe da itko sazna za to. I moe biti siguran da bih prije umrla nego lordu ikada rekla da si sudjelovao u njegovoj otmici.

- Znam da to ne biste nikada uinili. Zato vas i toliko potujem - odvratio je i stubama se uputio prema kuhinji.

Amy je pourila ispratiti ga iz kue. - Ljudi iz sela ne znaju za ovo... zar ne? - upitala je. Nakon svih loih iskustava koje je u ivotu doivjela navikla je biti oprezna.

- Hm, da - promrmljao je i kratko dotakavi obod ribarskog eira, izaao iz kue. Trenutak potom nestao je u mranoj

maglovitoj noi.

Dugi trenutak Amy je zbunjeno zurila za njim. to je to trebalo znaiti? Je li joj htio dati do znanja da seljani to ve znaju? Ili da nemaju pojma o tome?

Nema smisla gubiti vrijeme na razmiljanje o tome, najzad je zakljuila. to je uinjeno, uinjeno je. Poduhvat u koji su se upustili bio je vrlo smion i neobian - upravo zato e i uspjeti.

To je bilo ono emu se nadala i u to je svim srcem eljela vjerovati.

Uavi u pab, Pom je objesio eir na vjealicu kraj vrata i pogledom okruio prisutne. - Rijeeno - rekao je.

Svi do jednoga su odahnuli.

Mertle, njegova ena, koja je ovdje radila kao konobarica, pourila mu je u susret. - Je li sve prolo kako treba? - zabrinuto je upitala.

Gledajui je tako lijepu i nasmijeenu, blistavih oiju i kovrave plave kose povezane ruiastom vrpcom, Pom se po tisuiti put upitao zato je od svih mladih mukaraca u selu upravo njega odabrala za mua. Kako bilo, smatrao se pravim sretnikom.

- Jest - odvratio je pa sjeo za stol, priekao da mu Mertle poslui veeru i bacio se na jelo kao da umire od gladi, to je bila istina jer Pom je uvijek umirao od gladi. Zavrivi, ispraznio je kriglu piva, spustio je na stol i pogledom ponovno okruio prisutne. Vidjevi kako i dalje zure u njega, shvatio je da ele uti vie od onoga to im je rekao pa kratko proistio grlo. Budui da nije bio priljiv, odluio je rei samo najvanije. - Zatoen je u podrumu i lancem svezan za nogu. Harrisonu Edmondsonu ostavili smo zahtjev za

otkupninom.

- Taj kukin sin pozelenjet e od muke kad ga dobije - s velikim zadovoljstvom rekla je Mertle.

- Nastavi.

Pom je slegnuo ramenima. - To je sve. Kad sam otiao, lord je jo uvijek spavao.

- Vjerojatno nee biti osobito sretan kad se probudi - rekao je Smith, seoski upnik.

Bio je proelav stariji mukarac, upavih sijedih obrva, slabane tjelesne grae i vrstog karaktera.

- Ne, nee - sloio se Pom jer inilo se da se treba sloiti s tim, iako je to samo po sebi svima bilo savreno jasno.

- Misli li da e se dalje sve odvijati onako kako gospoica Rosabel oekuje? - upitala je Mertle.

Pom se na trenutak zagledao u nju.

- Da, mislim da hoe.

- Meni se cijela ta zamisao nimalo ne svia - pobunila se gospoa Kitchen, koja je voljela u svemu voditi glavnu rije.

- Nisi trebao sudjelovati u tome. To to ste uinili uistinu je sramotno - ljutito je uzviknula.

Svi prisutni naglo su uutjeli.

Pom se naglo namrtio. Znao je da osoba poput gospoe Kitchen seljane moe lako dovesti u dvojbu, a nije elio da se to dogodi. Htio to ili ne, morao je objasniti zato je pristao sudjelovati u toj opakoj zavjeri.

- Gospoica Rosabel je u pravu - rekao je.

- Da? - upitao je upnik.

- Da. Lord Northcliff loe se ponio prema nama - odvratio je Pom. - Osobito prema gospoici Victorini.

- Ne bi nas se trebalo ticati kako se ponio prema njoj - ustrajala

je gospoa Kitchen. Mertle je naglo ustala i s rukama oslonjenim na kukove ustoboila se pred njom.

- O, da, itekako bi nas se trebalo ticati - ljutito je izgovorila

gledajui ju ravno u oi. - Gospoica Victorina uvijek je svima pomagala. Svakog od nas je zaduila, na ovaj ili onaj nain. ak i nae roditelje! Nema bolje osobe od nje. Ne moemo ju ostaviti na cjedilu!

Pom je iz iskustva znao da nitko ne moe izdrati Mertlein ljutiti pogled. Tako je i bilo. Gospoa Kitchen naglo je zatvorila usta i zagledala se u vrhove svojih cipela.

Pravo reeno, inimo lordu uslugu - rekla je Mertle i pogledom polako okruila prisutne. - Zar ne, Pome? ak i da nije bio uvjeren da je njegova ena u pravu, Pom bi se sloio s njom. No budui da jest, dvostruko samouvjerenije kimnuo je glavom. - Da. Mora

shvatiti da se ne smije tako ponaati.

- isto sumnjam da itko od gospode ima volje preispitivati svoje postupke - promrmljao je John.

- Moramo mu pruiti priliku da shvati to je uinio - odvratio je Pom. U godinu dana nije tako puno govorio, no ovo je bilo previe vano da bi utke preao preko toga. - U protivnom bi nastavio grijeiti i pouzdano bi zavrio u paklu.

TREE POGLAVLJE

zevi ogrta lorda Northcliffa koji je pri ulasku u kuu ostavila u predvorju, Amy se uputila natrag u podrum.

Taj ogrta bio je simbol svega to nije valjalo u vezi s lordom Norhtcliffom. ivan po mjeri kod nekog od najboljih londonskih krojaa, bio je olienje lordove tatine. Od novca potroenog na sukno fino poput tog, seljani bi mogli ivjeti godinu dana. I jo jednu godinu od svote plaene za njegovo ivanje. S oklijevanjem, prislonila je obraz na meku crnu tkaninu i kratko je omirisala.

Mirisala je na kou i duhan, poput odjee njezina oca. Kao djevojica, esto je sjedila u oevu krilu, glave oslonjene na njegovo rame. Prisjetivi se trenutaka u kojima se osjeala voljenom, sigurnom i zatienom, srcem joj se razlila neopisiva toplina. Trenutak potom, shvativi da se smijei, naglo se namrtila. Pomisao da ita to pripada lordu Northcliffu moe imati ikakve veze s njezinim lijepim uspomenama, nije joj se nimalo

svidjela.

im je ula u podrum, s velikim olakanjem rijeila se ogrtaa tako to ga je poput komada stare krpe bacila na stolicu za ljuljanje.

S Coalom u naruju, gospoica Victorina stajala je kraj kreveta i zamiljeno promatrala lorda.

- Kao djeak, bio je vrlo drag - tiho je izgovorila.

- Oito se promijenio - odvratila je Amy.

- esto je nagovarao ribare da ga prevezu na otok - apatom je nastavila starica. - Volio je dolaziti k meni na aj i kolae. Tvrdio je da na svijetu nema boljih kolaa od mojih.

U

- I nema - promrmljala je Amy i poela vui pokriva ispod lordova nepomina tijela u namjeri da ga pokrije.

- Vrlo je pristao mukarac, zar ne?

- Kako to moete rei za jednog obinog lopova? - zapanjeno je upitala Amy. - Zar ste zaboravili da vas je okrao?

- Kakve to veze ima s njegovim izgledom? - upitala je

gospoica Victorina smeteno slegnuvi ramenima. -1 lopovi mogu biti zgodni. Jo kao djeak je bio takav, no pretvorio se u uistinu naoitog mukarca. Ako sam prestara da bih mogla ubrati voku s drveta, ne znai da mi se usta ne ispune slinom kad ju gledam.

Amy se morala svojski potruditi ostati ozbiljna. Gospoica Victorina bila je udna mjeavina vragolanke i uzorite usidjelice. Iako bi ju otro ukorila svaki put kad bi smatrala da je rekla neto neprimjereno, sebi je doputala rei to god joj padne na pamet. No upravo zahvaljujui iskrenosti i otvorenosti, Amy ju je smatrala pravim draguljem.

- udno, ali otac mu nije bio nimalo zgodan - nastavila je gospoica Victorina. - Svi smo se pitali kako netko poput njega moe imati takvog anela za sina.

Anela? Amy je iskreno sumnjala da je netko poput njega ikada bio aneo. Ne, to jednostavno nije mogue. Zacijelo je bio razmaeno derite naviklo dobiti to god poeli, kad god poeli. Zato se i pretvorio u sebinjaka kojem je jedino stalo zadovoljiti vlastite potrebe.

Ipak... morala je priznati da je naoit. Koa mu je bila preplanula. Oito je puno vremena provodio na otvorenom,bavei se aktivnostima kojima se bave dokoni ljudi poput njega. Nos mu

je bio pravilan, usnice lijepo oblikovane. Dodue, glasno hrkanje koje je dopiralo iz njih nije lijepo zvualo, no nitko nije savren.

Gospoica Victorina kratko se nasmijala. - Kad spava, djeluje poput pravog nevinaca, zar ne?

- Istina - sloila se Amy i po prvi put se upitala kako i zato se lord pretvorio u to u to se pretvorio. - Zar u njegovom ivotu nije bilo nikoga tko bi ga poduio moralu i odgovornosti?

- Njegov otac doista se trudio odgojiti ga kako treba. Bio je

dobar ovjek. I dobar gospodar - rekla je gospoica Victorina pa umorno uzdahnula, sjela u stolicu za ljuljanje i stavila Coala u

krilo. - Istina, bio je previe ponosan na svoju porodinu batinu, no mogu to razumjeti. Najzad, Edmondsonovi se ubrajaju meu najstarije englesko plemstvo. Prema slubenoj verziji, prvi lord Edmondson bio je saksonski plemi koji je od Vilima Osvajaa bez imalo ustezanja zatraio da mu pokloni Summerwind Abbey i otok preko puta njega. Vilima je njegova hrabrost navodno toliko

zadivila da mu je udovoljio.

- A kako glasi neslubena verzija? - upitala je Amy, naslutivi da u svemu tome postoji neto ime se Edmondsonovi osobito ne ponose.

- Ah, pria se da je lordova ena zapravo bila ta koja je Vilima nagovorila da njezinom muu pokloni te posjede, tijekom njihovih vruih susreta u postelji.

Amy se glasno nasmijala.

Gospoica Victorina zabrinuto se namrtila i poela se polako ljuljati na stolici.

- Nisam sigurna da smo mudro postupili, Amy - tiho je

izgovorila. - to ako se ovo pokae kao fatalna pogreka?

Amy je sjela na rub kreveta i vrsto ju primila za ruku. - To se nee dogoditi. Usto, i sami znate da nemamo izbora. Bez novca smo, seljani takoer ive u oskudici, a lord Northcliff prijeti da e vas sve otjerati odavde jer mu dugujete rentu. Ne mogu vjerovati

da itko moe biti toliko drzak! Veina vas potjee iz obitelji koje ovdje ive jednako dugo kao i Edmondsonovi... vie od etiri stoljea. Kad dobijemo tih deset tisua funti koliko smo traili za

otkupninu, moemo otii kamo god poelimo. A i seljanima emo novano takoer pomoi da se izvuku iz nevolje.

- Da, ali... ako uspijemo, morat u otii odavde, zar ne? - drhtavim glasom upitala je gospoica Victorina.

- Uspjet emo - odluno je odvratila Amy. - I da, morat emo potraiti neko drugo mjesto za ivot, to je doista grozno, ali to bi se ionako dogodilo jer lord bi vas izbacio iz kue. Ovako ili onako morate napustiti Summerwind. Kao i ja, no s novcem e nam biti neusporedivo lake. Kupit emo lijepu kuu na nekom ugodnom mjestu, neku koja sigurno nee prokinjavati i biti puna mijih rupa.

- Prestara sam da bih zapoinjala ivot negdje drugdje.

- Neete biti sami. Gdje god bili, i ja u biti s vama. Obeavam. Neu vas napustiti - rekla je Amy, pogledavi je ravno u oi. Gledajui je tako jadnu i potitenu, kako hrabro pokuava prikriti strah, istinski se razljutila. - Uostalom, tko zna? Ne bih se udila da lord Northcliff jednog dana ponovno padne iz koije i slomi vrat. U tom sluaju, mogle bismo se vratiti ovamo.

Gospoica Victorina naglo je izvukla ruku iz njezine. - Ne bi mu smjela eljeti smrt - zgroeno je uskliknula. - To je grijeh!

Coal je podigao glavu i mrko se zagledao u Amy.

Pomilovavi ga po glavi, Amy se hitro ispriala gospoici Victorini. No pravo reeno, ni na trenutak nije poalila to je lordu Northcliffu poeljela smrt. Zasluio je umrijeti zbog onoga to je uinio miloj ubogoj starici poput gospoice Victorine. Svaki put kad bi pomislila na to, poeljela je vritati od bijesa. Mogla bi ga zadaviti vlastitim rukama, mogla bi... ah, najradije bi platila

nekome da mu sredi koiju tako da ispadne iz nje i ubije se.

Kojeg li gada! A gospoica Victorina smatrala ga je anelom.

- U sedmoj godini ostao je bez majke - rekla je gospoica

Victorina i zamiljeno se zagledala u lorda. - Nije mu bilo lako bez majinske ljubavi i panje. Mislim da je upravo zato esto dolazio k meni. Bio je eljan maenja i tepanja.

- Tipino muko - suho je rekla Amy.

- Da - sloila se gospoica Victorina i umorno uzdahnula.

- No neki mukarci u nama izazivaju njene osjeaje, a neke bismo najradije iamarale.

- Teko mi je vjerovati da biste vi mogli ikoga poeljeti oamariti - rekla je Amy, zauena njezinim rijeima. - Tko vas je toliko razljutio?

- Harrison Edmondson, stric lorda Northcliffa. Nikada mi nije

bio drag. Zahvaljujui njegovu loem utjecaju Jermyn je s vremenom postao takav kakav jest prema svima nama. Harrison je

hladan i bezosjeajan... jedan od onih ljudi kojima se ve po pogledu vidi da su zli - proaptala je pa zdvojno odmahnula glavom i kratko sklopila oi.

- Umorni ste - rekla je Amy i ustala. - Trebali biste poi na spavanje.

- Previe sam uzbuena da bih mogla zaspati - odvratila je gospoica Victorina i odsutno milujui Coala ponovno se zagledala u lorda. - Majka mu je bila prava ljepotica. Boju kose naslijedio je

od nje. Krasna je, zar ne?

Istina, bila je to krasna boja kose. Proarana crvenkastim pramenovima, izgledala je poput plamteeg mahagonija. Amy je imala udan osjeaj da bi se opekla kad bi ju dotaknula. Za razliku od kose, obrve su mu bile crne. Priroda se doista matovito poigrala obdarivi ga crvenkastom kosom i poput ugljena crnim obrvama. Da nije bio mukarac, Amy bi pomislila da ih je neim potamnio.

Spoznaja da je zarobila tako monog i naoitog mukarca

prilino je godila njezinoj tatini. - to mislite, jesu li mu dlaice na tijelu crne ili crvenkaste? - znatieljno je upitala gospoicu Victorinu.

- Amy! Pristojna mlada dama ne bi smjela razmiljati o takvim stvarima - zgranuto je odvratila gospoica Victorina. Za razliku od seljana, znala je tko je Amy. A i da nije bila princeza, injenica da se radilo o devetnaestogodinjoj djevojci, gospoici Victorini bila je dovoljna da se postavi za njezina tutora.

Ipak, ma koliko katkad bila stroga, Amy je znala da je

gospoica Victorina u dui vrlo nestana. - Ah, pomislila sam da moda i vas to zanima - s osmijehom je odvratila.

- Naravno da ne - u dahu je izgovorila gospoica Victorina, no po znatieljnom izrazu njezina lica, Amy je znala da to nije istina. - Nikad u ivotu nisam vidjela nagog mukarca i ne smatram da sam time ita izgubila.

- Pravo reeno, ni ja nikada nisam vidjela nagog mukarca, ali nemam namjeru potpuno ga svui. Samo u pogledati kakve su mu boje dlaice na prsima - rekla je Amy i poela mu raskopavati koulju.

- Ali, u dubokom je snu - pobunila se gospoica Victorina. - Nemoralno je gledati nekoga tko nije svjestan da ga gleda - dodala je i poela se hladiti rupiem.

- U usporedbi s otmicom, to je puka sitnica. Usto, cijelo vrijeme

ga gledamo.

- To nije isto. Gledale smo ga u lice. Kakve su?

- to? - upitala je Amy, pravei se nevjetom.

- Njegove dlaice. Kakve su boje?

- Crvenkaste - s osmijehom je odvratila Amy.

- Kako prikladno - suho je komentirala gospoica Victorina.

- Prikladno?

- Da. Obzirom na injenicu da si zavirila kroz vrata pakla.

- Ah, toliko daleko ipak nisam ila - ogradila se Amy.

- Hajde, pomognite mi da ga pokrijem. Sumnjam da e se probuditi prije jutra.

- Gospodine Edmondsone, jedan od slugu iz Summerwind

Abbeya eli vas vidjeti - rekao je Royd, batler, zastavi na pragu radne sobe lorda Harrisona. - Kae da je rije o hitnoj stvari.

Harrison Edmondson, Jermynov stric, ujedno i mukarac koji je vodio sve njegove poslove, na trenutak se upitao je li ga srea napokon posluila i rijeila njegov najvei problem. Pravo reeno, sumnjao je u to jer kako su stvari stajale, srea mu je u posljednjih nekoliko tjedana potpuno okrenula lea. A ako uskoro ne pronae zadovoljavajue rjeenje, nema mu druge nego se i dalje natezati s razmaenim balavcem koji je naslijedio titulu njegova brata i njegovo golemo bogatstvo.

Prisjetivi se kako mu je bahato naredio da mu napravi popis pogodnih udavaa, dolo mu je da iskoi iz koe od bijesa.

Najradije bi ga upucao.

Dovraga, ako bi ga se elio zauvijek rijeiti mogao bi to uiniti na stotinu naina, pomislio je, pogledavi prema ostakljenom ormaru nakrcanim ubojitim stvarima, poput francuskog prstena s

otrovom, talijanskog noa na preklop, bodea skrivenog u tapu...

Ipak, nema tako dobro planiranog umorstva ni tako dobrog

oruja koje se moe pokazati uinkovitijim od pogodne prilike. Samo ju treba prepoznati i iskoristiti.

Znao je to, jer ve je pokuao iskoristiti jednu pogodnu priliku.

Prljav i zadihan od estokog jahanja, sluga se iza batlerovih lea progurao u sobu pa iz unutarnjeg depa jakne izvukao komad

papira. - Lakaj je ovo naao u paviljonu - u dahu je izgovorio. - Pribodeno noem o stol.

- ekaj malo, mome - rekao je batler i odluno ga primio za nadlakticu. - Ne moe samo tako upadati ovamo.

- Sad kad je ve uao, kasno je da ga pokua izbaciti - nadmeno je promrsio Harrison, tonom po kojem se moglo zakljuiti da e batler poslije poaliti vlastitu nesmotrenost.

- Trebao si ga ostaviti da eka pred ulaznim vratima - dodao je,.uzevi komad papira iz mladieve ruke, rastvorio ga i hitro proitao poruku.

Markiz od Northcliffa u mojim je rukama. elite li ga vidjeti ivog, u roku od pet dana ostavite deset tisua funti u njegovom zamku na otoku.

Proitavi to, Harrison je naglo udahnuo i zadrao dah. Nemogue... a ipak! Jedva je mogao vjerovati vlastitim oima. Ni u snu se ne bi mogao nadati takvoj srei.

Naglo je zabacio glavu i glasno se nasmijao.

Na kraju krajeva, sudbina mu je ipak naklonjena.

ETVRTO POGLAVLJE

ostupno, Jermyn je doao k svijesti. Daleko od toga da je osobito udio za tim; otkad je slomio nogu nije se tako dobro

naspavao. Ali vrat mu je bio ukoen, usta suha i unato tomu to je istinski elio nastaviti spavati, probudio se.

Prvo to je osjetio bio je miris svjee opranih plahti. Zatim je zauo tiho uporno predenje. Neto meko i toplo lealo je sklupano kraj njega. Ve odavno se nije tako dobro osjeao. Doista, bio je nevjerojatno oputen, osim to... Namrtio se. udnog li sna, pomislio je. Loe vino, plovidba morem, ljepotica otrovno zelenih oiju... Naglo je otvorio oi i podigao se u sjedei poloaj pa shvatio da to na emu sjedi nije krevet.

Nego uski eljezni leaj, s tankim madracem prekrivenim bijelom plahtom preko koje je bio prebaen otrcani vuneni pokriva.

Velik crni maak mrzovoljno se odmaknuo od njega i legao nasred leaja.

Jermyn je pogledom hitro okruio prostoriju. Tri mala prozora pod stropnim gredama... je li to podrum? U mutnoj sivkastoj

svjetlosti koja je dopirala kroz pranjava stakla prepoznao je oblike pokustva. krinja. Stol. Stolice. Pe u kutu. Polako je podigao ruku i opipao zid kraj kreveta. Kamen. Goli, hladni kamen.

Bio je u svojoj odjei, no bez kravate. Takoer, netko mu je izuo izme. No nita ga nije boljelo pa oito nije bio napadnut ili pretuen. Ali, zato onda...

- Dovraga, gdje sam? - smeteno je promrmljao.

P

- U podrumu kue gospoice Victorine.

Naglo pogledavi udesno, u polumraku je ugledao vitki enski lik kako ustaje iz stolice za ljuljanje. Bez rijei upalila je svjetiljku i objesila je na kuku koja je visjela sa stropa.

Jest, nalazio se u podrumu veliine ovee spavae sobe, krcatom praznim vinskim policama i starim pokustvom. No vie od toga, Jermyna je zaprepastila spoznaja da gleda u nju... u djevojku

otrovno zelenih oiju.

O, da, zaista je bila lijepa. Vitka, dostojanstvenog dranja, profinjenih crta lica i usana boje treanja. No pogled joj je bio otar i prijekoran, poput pogleda njegove prve uiteljice kad bi se pred njom pojavio raupan i neuredan. Svjestan da je i sada takav, odjednom se posramio. Jo gore od svega, preplavila ga je nelagoda kad je shvatio da ga je gledala kako spava. To ga je inilo ranjivim, a nije se elio tako osjeati pred njom.

- Tko ste vi? I to radite ovdje? - odluno je upitao.

- Ja sam osoba koja vas je otela i zatoila - hladnokrvno je odvratila.

- Glupost!

Uznemiren estinom njegova glasa, maak je skoio s leaja i otrao prema stubama.

Spustivi noge na pod, Jermyn je zauo zveketanje poput...

Je li mogue da je... ? Je li to... ? Ne, naravno da nije. Tko bi se usudio staviti ga u lance?

Pomaknuvi nogu, ponovno je zauo zveket. Nije mogue... ne bi se valjda usudila?

Naglo je ispruio nogu, podigao nogavicu hlaa i u nevjerici odmahnuo glavom.

- Je li to okov?

- Jest.

- Oko mojeg glenja - zapanjeno je dodao.

- Bistar momak - drsko je odvratila.

- Oslobodite me. Smjesta! - ljutio je uzviknuo.

- Takvo to nije mi ni na kraj pameti.

- Moda ne razumijete to ste uinili pa u vam objasniti -prijetei je tiho izgovorio, mrko je promatrajui ispod gustih obrva. - Ja sam markiz od Northcliffa. I zato ete me smjesta osloboditi.

- Briga me tko ste. Otela sam vas i do daljnjega ete ostati tu gdje jeste.

Preplavljen srdbom reagirao je poput ivotinje u kavezu i podignutih ruku naglo skoio s leaja i ustremio se na nju. No prije nego to ju je stigao uhvatiti za vrat, ustuknula je. Ponovno je zakoraio prema njoj, a lanac oko njegova glenja se zategnuo i oborio ga s nogu.

Od udarca o kameni pod ostao je bez daha. A kad je ponovno

poeo disati, bilo je jo gore. Noga, ta prokleta slomljena noga, jezivo ga je boljela. Toliko da je na trenutak pomislio da e se onesvijestiti od boli.

A cijelo to vrijeme, dok je leao na golom podu gutajui zrak poput ribe na suhom, ta vraka ena mirno ga je promatrala ruku prekrienih na prsima. I to ga je jo vie razbjesnilo. Kako se usuuje tako ponaati? Prema njemu, markizu od Northcliffa, mukarcu kojeg su i mlae i starije ene smatrale neodoljivim i uvijek mu se trudile ugoditi.

- Jeste li svjesni u to ste se upustili? - upitao je, im je smogao snage progovoriti i rije.

Uputila mu je dug ironian pogled.

- Naravno da jesam. Otela sam markiza od Northcliffa.

- I usuujete se to priznati? - kroz stisnute zube je promrsio i polako ustao, odvukavi se do leaja i sjeo na njega.

- Zato ne? Uinila sam to i nimalo se zbog ne stidim.

Ne samo da se nije stidjela, nego se time ponosila. tovie, uivala je u njegovoj nemoi. Mogao je to vidjeti u njezinu drsku osmijehu i nadmenom pogledu. Ipak, ni uz najbolju volju nije

mogao shvatiti kako se jedna ena mogla upustiti u takvo to. ene nisu tako hrabre i odvane. A kamoli hladnokrvne. Za otmicu treba imati puno ivaca. Usto...

Naglo se namrtio. - Niste to sami uinili, zar ne? Netko vam je pomogao - rekao je, prisjetivi se gorostasa koji je u paviljonu stajao kraj nje. - Ne trudite se zanijekati. Sjeam se da je uz vas bio neki mukarac.

- Jest - priznala je. - Platila sam mu da vas donese ovamo.

Neete ga vie vidjeti.

- Varate se ako mislite da u vam povjerovati - rekao je pa ispruio nogu i oprezno opipao bedrenu kost. Sreom, nije bila slomljena. Ipak, noga ga je vraki boljela. Njezinom krivicom. Koje li drznice! Kako se usuuje gledati ga u oi i lagati mu?

- Nema te ene koja bi mogla smisliti otmicu, a kamoli je provesti u djelo - rekao je, prezirno je odmjerivi od glave do pete.

- Drago mi je to tako mislite. Iskreno se nadam da e i drugi tako misliti budete li se ikada ikome usudili rei da vas je otela ena - rekla je, ironino mu se osmjehnuvi. - Svi bi smatrali da ste poludjeli i da ne znate to priate.

- ena nema dovoljno mozga u glavi za takvo to - ustrajao je. - Niste to mogli sami smisliti.

- Donekle ste u pravu - s osmijehom je odvratila. - Gospoica Victorina mi je pomogla u tome.

- Gospoica Victorina - polako je ponovio. - Rekli ste da sam u podrumu njezine kue, zar ne?

- Da.

- I tvrdite da vam je ona pomogla u smiljanju i provedbi moje otmice? - upitao je, pogledavi je kao da se pita dokle namjerava od njega praviti budalu. Iako ju dugo nije vidio, dobro se sjeao gospoice Victorine. esto je dolazio k njoj na aj i kolae. Volio joj je pomagati u ureenju njezina malog vrta. Sve to je znao o cvijeu, nauio je od nje. A ova drska djevojka sada ga pokuava uvjeriti da joj je gospoica Victorina pomogla u njegovoj otmici. - Nikad u ivotu nisam uo veu glupost od te.

- Kad biste malo razmislili, shvatili biste da to nije nimalo

udno. Ponijeli ste se prema njoj krajnje nepravedno i nije joj prestalo drugo nego suoiti vas s vaim nedjelima.

Naglo se uspravio. - Pobogu, o emu trabunjate?

- Ne pretvarajte se kako nemate pojma o emu priam. Neete time nita postii - odbrusila je, oinuvi ga pogledom.

Gledajui je, shvatio je da je bio nevjerojatno glup kad je i na trenutak pomislio da je djevojka koja mu je sino - ako je to bilo sino - posluila pie u paviljonu, njegova nova sluavka. Moda je bila odjevena poput sluavke, no drala se i govorila poput dame. I tada je to opazio, no nije se na to obazirao. Naalost, jer da jest, stvari bi sada stajale drugaije.

Zauvi tihe korake, pogledala je prema stubama.

- To je gospoica Victorina. Vjerojatno vam nosi doruak. Jeste li gladni?

- Prokletstvo, mislite li da u mirno sjediti ovdje i jesti doruak?

Toliko glup ipak nisam.

- Nikada niste bili osobito pametni, i u vezi s tim, nema vam

pomoi. to se mene tie, ne bih marila ni da krepate od gladi - rekla je i pourila uzeti posluavnik iz ruku gospoice Victorine. - No s obzirom da nam je stalo do otkupnine, potrudit emo se da ostanete ivi.

Tek kad je ugledao gospoicu Victorinu, Jermyn je povjerovao da je zatoen u podrumu njezine kue. No jo mu je bilo teko povjerovati da je pristala sudjelovati u neemu toliko podlom i opakom.

Izgledala je starije nego to se sjeao. elo joj je bilo puno bora, a kosa joj je posve posijedjela. Obrazi su joj upali, tople smee oi djelovale su joj umorno. Jo neto se promijenilo. Sudei po davno iznoenoj haljini, oito joj vie nije stalo da bude lijepo i uredno odjevena. Jedva je mogao vjerovati da je to ona.

Djevojka je odluno spustila posluavnik na stol i gurnula ga prema njemu, to je bilo nadasve mudro od nje, u protivnom bi je zgrabio i primorao ju da ga oslobodi. Nije se mogao prestati pitati

kako joj je uspjelo gospoicu Victorinu nagovoriti da joj pomogne u provedbi njezina opaka plana. Je li ju moda ucijenila? Zacijelo jest. Gospoica Victorina bila je nadasve uzorna osoba. Usto, voljela ga je. Nema anse da bi dobrovoljno pristala sudjelovati u njegovoj otmici.

- Gospoice Victorina, morate me osloboditi - glasno i jasno je izgovorio, pretpostavivi da joj je sluh u meuvremenu oslabio.

- Naalost, mili, ne mogu to uiniti. Ne prije nego to dobijemo novac. No doista se veselim to te vidim - rekla je i iroko mu se osmjehnula.

Ne, pouzdano nije gluha, zakljuio je Jermyn. Samo je senilna, inae ne bi govorila takve gluposti.

- Kakav novac? - upitao je.

- Otkupninu koju smo traili za tebe. Ne brini, sve e biti u redu. Vjerujem da e tvoj stric udovoljiti naem zahtjevu im proita da emo te ubiti ako nam ne plati.

Zapanjen, kratko je pogledao djevojku. iroko mu se osmjehnula i sjela na rub stola.

- Ubili biste me? - upitao je, glasa preplavljena nevjericom.

- Naravno da ne, mili - rekla je gospoica Victorina pogledavi ga kao da se pita kako mu takva glupost moe pasti na pamet. - To nee biti nuno. Sigurna sam da e nam tvoj stric dati svotu novca koju smo traili za tebe. Ubrzo e biti slobodan.

- Dakle, otele ste me i od mog strica traite novac u zamjenu za moj ivot - rekao je, kako bi se uvjerio da je dobro shvatio.

- Da, mili.

- Trebali biste se stidjeti - ljutio je promrsio. - To je uistinu

skandalozno.

- Da nisi ukrao moj stroj za umetanje perlica u ipku, ne bismo to morale uiniti. ipka s perlicama postala je pravi modni hit i tim strojem mogla sam zaraditi pravo bogatstvo. Kladim se da su

londonske ulice preplavljene enama koje nose ipkaste orukvice i ovratnike s perlicama - rekla je i prijekorno odmahnula glavom.

Na trenutak, Jermyn se prisjetio gospoice Mistlevit, aave mlade djevojke koja mu se na jednoj vrtnoj zabavi bacila u naruje. Kad se pokuao izvui iz njezina neeljena zagrljaja, shvatio je da su perlice na njezinoj ipkastoj orukvici zapele za gumbe njegove koulje. -To je modni hit, rekla je, pokuavajui se ispriati, no nije stekao dojam da joj se uri odvojiti se od njega. Rijeio je problem tako to ju je odgurnuo od sebe i hitro se izgubio u mraku. Sreom, nitko nije vidio kako se grle, u protivnom bi bio primoran zaprositi

tu malu glupau.

- Bila je to moja zamisao - nastavila je gospoica Victorina. - Ja

sam izumila stroj kojim se perlice umeu u ipku, a ti si ga ukrao i dobro na njemu zaradio. Kao da i bez toga nisi imao i vie nego dovoljno novca. Loe si se ponio, mome. Jako loe. I ne samo prema meni. Nego i prema seljanima. Zapustio si svoje dunosti i ne mari ni za koga osim za sebe izgovorila je, glasom koji je podrhtavao od ljutnje. - Ljudi mogu puno toga pretrpjeti, no kad

voda doe do grla, spremni su uiniti stvari koje inae nikad ne bi uinili. Tako je i sa mnom. Mrzim to ti to moram rei, ali kad bi tvoj otac znao u to si se pretvorio, okrenuo bi se u grobu.

- Nemam pojma o emu priate - odvratio je, zbunjeno slegnuvi ramenima.

- Dakako - rekla je djevojka ustavi i zagledala se u njega s izrazom krajnjeg gaenja. - Ne bih se udila da ste to zaboravili. Za vas je to bila puka sitnica, moda ak i nestaluk. Ni jednog trenutka niste se zamarali razmiljanjem o posljedicama, zar ne? Kad biste imali imalo karaktera, stidjeli biste se to ste staru i nemonu enu ostavili da gladna i edna ivotari u ovoj straari.

Jeziava mala kuka, pomislio je Jermyn, no prije nego to je stigao jednako otro joj uzvratiti, gospoica Victorina uinila je to umjesto njega.

- Amy, draga, sada si ipak pretjerala - blago ali odluno ju je upozorila. - Ne oekujem od tebe da stane u moju obranu, pogotovo ne na takav nain - nastavila je, tonom koji nije trpio protivljenje. - Nisam stara i nemona, a manje od svega gladna i edna. ivim u vlastitoj kui i zapravo sam u mnogo boljem poloaju od veine usidjelica.

Amy. Dakle, tako se zove ta umiljena goropadnica, pomislio je Jermyn.

- Kua u kojoj ivite je njegova - podsjetila ju je Amy. - I moe vas iz nje izbaciti kad god poeli. Obzirom na injenicu da bi vam se krov svakog trenutka mogao sruiti na glavu, moda biste na to mogli gledati kao na sretnu okolnost.

- Dosta - otro ju je prekinula gospoica Victorina.

Vidjevi kako je Amy naglo zatvorila usta, poput ukorene djevojice, Jermyn se zamalo glasno nasmijao. Pravo reeno, iako je bio svjestan da to nije primjereno jednom odraslom mukarcu, malo je nedostajalo da joj isplazi jezik.

- A ti, mladiu...

Trgnuo se.

- Pojedi doruak - blago je izgovorila i njeno mu se osmjehnula. Sjeao se tog osmijeha; uvijek bi mu ogrijao srce.

- Napravila sam ti pogaice - nastavila je. - Kao djeak si ih oboavao.

- O, da. Nikad u ivotu nisam jeo bolje pogaice od tih - odvratio je i zaustio da odbije njezinu ponudu pa zatvorio usta i

kratko kimnuo. Teko je biti bahat kad ti kruli u elucu.

Naravno da je pakosna vjetica poput Amy morala likovati nad njegovom slabou.

- Jedite, gospodine - rekla je, im je podigao ubrus kojim je bila prekrivena hrana na posluavniku. - Ne bih voljela da umrete od gladi prije nego to uberemo vau otkupninu.

- Amy! - prijekorno je uzviknula gospoica Victorina. - Previe si zajedljiva. Je li to zato to se noas nisi naspavala? Mislim da bi se trebala poi malo odmoriti.

- Da, gospoo - pokorno je odvratila Amy, iako je bilo oito da bi se najradije usprotivila. Ipak, prije odlaska, pogledom je

Jermynu jasno dala do znanja kako e nadrapati padne li mu na pamet poduzeti ikakvu akciju u smislu promjene njegova

zarobljenikog statusa.

Nije mogao odoljeti a da ju ne podbode.

- Budite tako dobri i donesite mi lavor tople vode i britvu. elio bih se obrijati -rekao je, tonom kao da se obraa slukinji.

Okrenula se i uputila mu pogled dostojan engleske kraljice.

- Naravno. Ionako smo odluili dopustiti vam da se jednom dnevno operete i obrijete.

- Iskreno sam vam zahvalan na tome - ironino je odvratio.

- I trebate biti - odbrusila je. - Mnogi zatoenici nemaju takve povlastice - dodala je i uputila se prema stubama.

I protiv svoje volje, a moda i ne, ispratio ju je pogledom. Sviao mu se oblik njezine stranjice i nije vidio razlog koji bi mu prijeio da otvoreno uiva u pogledu na njezine obline. Djevojka poput nje nije zasluila da se prema njoj ponaa kao prema dami. Nije zasluila nita izuzev boravka u tamnici i vjeala.

Osobno e se pobrinuti da to i dobije.

- Draga djevojka, zar ne? - rekla je gospoica Victorina pa sjela u stolicu za ljuljanje i na trenutak se zagledala u neku daleku toku na zidu iza Jermynovih lea. - Nije odavde. Strankinja je.

- Je li? To objanjava mnogo toga -promrmljao je i s uitkom se bacio najelo. Osim pogaica, bilo je tu jaja i kobasica, ak i zdjelica kompota. Posegnuo je za noem da izree kobasicu pa na trenutak zastao i pozorno se zagledao u njega. Bio je star, ali otar. Vrlo otar i s lijepim iljatim vrhom.

Kratko je pogledao gospoicu Victorinu. Ljuljukala se u stolici, i dalje zagledana u neku daleku toku.

Hitro je ugurao no u rukav koulje.

- Iz Beaumontagnea je. Lijepa je to zemlja, smjetena visoko u planinama - nastavila je gospoica Victorina. - ume su im uistinu predivne, prepune visokih borova i drevnih hrastova. Dodue, zime su tamo jezivo hladne. Ali zato su ljeta prekrasna. Sve prti od boja

i odzvanja od pjeva ptica - rekla je, sjetno se osmjehnuvi.

- Kako to da tako puno znate o toj zemlji? - upitao je Jermyn.

Zahvaljujui uitelju geografije koji je od njega zahtijevao da mu na karti pokae svaku europsku dravu, znao je gdje se Beaumontagne nalazi, no ne i mnogo vie od toga.

- Davnih dana bila sam tamo, s ocem. Oboavao je putovati, a kad su se moja braa poenila i kad je postalo oito da se ja neu udati, poveo me na put po svijetu - rekla je i sa stola uzela klupko

tankog konca i unak. - Naalost, nismo stigli obii sva mjesta koja mi je htio pokazati - dodala je i poela ipkati.

Jermyn se na trenutak zagledao u unak, desetak centimetara dugu alatku za izradu ipke napravljenu od slonovae, s otrim vrhom na koji se porezao u vrijeme kad je bio djeak. Vraki je boljelo, a u trajno sjeanje na taj nemili dogaaj na palcu mu je ostao oiljak.

- Nakon godinu dana putovanja, razbolio se od upale plua i umro - nastavila je gospoica Victorina. - U to vrijeme bili smo u Beaumontagneu. Ostala sam tamo pola godine ekajui da snijeg okopni kako bih se mogla vratiti kui - rekla je, kratko ga pogledavi. Za nekoga tko je siao s uma, barem po njegovu miljenju, izgledala je prilino prisebno.

- Zna li gdje je Beaumontagne? - upitala je.

- Mislim da znam. U Pirenejima, izmeu Francuske i panjolske - rekao je i budui da mu je no bio u rukavu, naboo kobasicu na viljuku i odgrizao komad. Bilo je to krajnje barbarski, no zato bi se zamarao lijepim ponaanjem? Najzad, bio je vezan lancem, poput psa.

- Nisam znala da si tako dobar u zemljopisu. Drago mi je to si se potrudio nauiti ga - s osmijehom je odvratila.

Polako vaui promatrao je kako izrauje ipku. Prsti su joj bili iskrivljeni, koa na rukama tanka i naborana, no nije se inilo da je

imalo izgubila na vjetini. Dapae, stekao je dojam da u tom poslu uiva jednako kao i prije.

- Jednom prilikom rekla sam tvojem ocu kako nije dovoljno da

momak naui dobro plesati i razlikovati sorte vina.

Jermynovo obrazovanje bilo je ipak znatno ire od tog, no nije smatrao potrebnim podsjetiti ju na to. - Zaista? to vam je odgovorio?

- Da je buduem markizu od Northcliffa dovoljno da zna tko je - odvratila je i zdvojno odmahnula glavom. - Tvoj otac nije imao

puno mana, no pouzdano je bio pretjerano tat.

- Ne bih se s time sloio - pobunio se Jermyn. Istina, bio je tat, no unato tome svi su ga poznavali kao dobrog i plemenitog ovjeka. Znao je ime svakog svojeg sluge i zakupca; nikada nije propustio osobno ih darivati u vrijeme boinih blagdana. Smatrao je to jednom od svojih dunosti. Bilo je to neto to je stric Harrison sada obavljao umjesto Jermyna.

Po prvi put, Jermyn se upitao to bi njegov otac rekao na to.

- Molim te, nemoj mi uzeti za zlo to tako govorim o njemu. Znam da si ga jako volio. Nedostaje ti, zar ne? - suosjeajno je upitala.

utke je kimnuo i nevian takvim razgovorima, nelagodno se promekoljio.

- I ja sam ga voljela. Bio je uistinu velik ovjek. Drago mi je to o njemu mogu priati s nekim tko ga je takoer volio. Ti si ga volio kao oca, a ja kao sina. Ne. Zapravo, tebe volim kao sina, a njega

sam voljela kao brata - rekla je i zadovoljno kimnula. - Eto,

napokon sam to objasnila kako treba.

I protiv svoje volje, Jermyn joj se toplo osmjehnuo. Iako je bio

svjestan da je sudjelovala u njegovoj otmici, bila mu je draga i tu

doista nije bilo pomoi. Pravo reeno, svidjelo mu se to je

zapoela razgovor o njegovom ocu. Gotovo da vie i nije imao s kime priati o njemu.

Dodue, stric Harrison zacijelo bi mu mogao puno toga rei o ocu. Teoretski, jer pravo reeno, njega takvi razgovori nisu zanimali. Radije je razgovarao o prihodima od imanja. To je,

zapravo, bilo jedino to ga je zanimalo.

I upravo zato je cijela ta pria o "krai stroja za umetanje perlica u ipku bila nadasve apsurdna. Stric Harrison moda nije imao titulu lorda, no bio je itekako svjestan stoljetne reputacije obitelji

kojoj je i sam pripadao. U skladu s tim, ne bi se nikad upustio u

neki priprosti posao, poput obinog puanina.

- teta to si tako rano ostao bez majke - promrmljala je gospoica Victorina, kao da razgovara sama sa sobom. - Vjerujem da bi uvelike pridonijela tvom odgoju. Da je tvoj otac posluao njezine savjete, moda...

- Oprostite, ali doista ne elim razgovarati o njoj - blago ali odluno prekinuo ju je Jermyn, bez i trunka srdbe koja bi ga esto preplavila kad bi se sjetio majke. - ak ni s vama.

- Ali, mili, bilo bi ti lake kad bi priao o njoj. Bili smo prilino iznenaeni kad smo uli da je Talijanka. Tvoj otac upoznao ju je dok je tamo bio na odmoru. Govorila je engleski s talijanskim

naglaskom. Zvualo je nadasve armantno. O, da... - sjetno je uzdahnula. - Andriana je zaista bila prava dama... lijepa i vrlo

plemenita. Oboavala je tvojeg oca. I tebe takoer, no nikada nisam vidjela enu koja toliko voli svog mua.

- Gospoice Victorina, molim vas - rekao je, osjetivi kako rumeni od ljutnje. - Ne elim to sluati.

- Ali, zato ne? Znam da ti nedostaje. Nije dobro potiskivati tugu - rekla je i zabrinuto odmahnula glavom.

- Svejedno, ne elim priati o njoj. ak ni s vama - ustrajao je.

Trenutak potom, zauvi korake na stubama, duboko je uzdahnuo i gurnuo viljuku sa stola. Dolo je vrijeme da provede u djelo svoj pakleni naum. Ubrzo e biti slobodan.

- Ah, ba sam nespretan - naizgled smeteno je uskliknuo i bespomono slegnuo ramenima. - Gospoice Victorina, biste li mi dodali viljuku? Boli me i ne mogu se sagnuti...

- Naravno - rekla je i istog trenutka pourila mu pomoi.

Nije oklijevao. im mu je prila, naglo ju je privukao k sebi i stavio joj no pod vrat.

I to je bio prizor koji je Amy ugledala kad je ula u podrum.

- Skini mi okov s noge - promrsio je Jermyn, zagledavi se u nju dugim mranim pogledom. - U protivnom u joj prerezati vrat.

PETO POGLAVLJE

, Boe - jedva ujno izgovorila je gospoica Victorina.

- Jermyne, mili...

Cijelim tijelom je drhtala. Znao je da je stara, krhka i nasmrt

uplaena, ali nije mario. Izdala ga je. To vie nije bila ona draga starica koju je poznavao, ve urotnica koja je svjesno pristala sudjelovati u njegovoj otmici. Odbila ga je osloboditi i morat e platiti vlastitu glupost. I pouzdano se nee jeftino izvui.

Bez oklijevanja Amy je prila komodi, spustila na nju lavor i britvu i prije nego to je Jermyn uspio shvatiti to se dogaa, iz ladice izvukla pitolj i uperila ga u njega.

Prokletstvo, pomislio je. Ta vraka cura unaprijed se pripremila za svaku situaciju.

- Pusti ju - prijetei je tiho izgovorila. - U protivnom u ti prosuti mozak.

Kratko se nasmijao. - Nema te ene koja bi ikoga mogla upucati. Za takvo to treba imati smjelosti i dobar eludac.

- Ja imam i jedno i drugo - odbrusila. - Usto, izgaram od elje da te ubijem.

Nikad u ivotu nitko mu se nije obratio tako ledenim i nadmenim tonom. I to ga je razljutilo. ime je zavrijedio njezin prezir? No vie od svega, ljutilo ga je to ga to ljuti. Zato bi uope mario za to?

- Gdje me namjerava pogoditi? - podsmjeljivo je upitao.

O

- U glavu? Iskreno sumnjam da si toliko precizna u gaanju.

- Vrlo sam precizna - odvratila je. - Brojat u do tri. Jedan...

- to ako raznese glavu gospoice Victorine?

- Jedina glava koju u raznijeti bit e tvoja. Dva...

- Amy, molim te, nemoj ga ubiti - vrisnula je gospoica Victorina. - Bio je doista dobar djeak i...

- Tri - izgovorila je Amy i poela polako stiskati okida.

Jermyn je odgurnuo gospoicu Victorinu od sebe i naglo skoio u stranu.

U posljednji trenutak, jer metak mu je proao kraj uha.

Amy je duboko uzdahnula. - To je doista bilo blizu. Za dlaku ste

izbjegli smrt, gospodine. Sreom, na vrijeme ste popustili. Moram priznati da mi je laknulo. Dovraga, ne bi bilo u redu da uzmemo

otkupninu za mrtvaca. Mada uljivi crv poput vas nije vrijedan ni zraka koji udie.

- Amy, pripazi na rjenik - rekla je gospoica Victorina i briznula u pla.

I Jermyn bi se najradije rasplakao, ali od muke. Jer ni uz

najbolju volju nije se mogao uvjeriti kako ga ne bi pogodila. Znao

je da bi. Da se nije bacio ustranu, bio bi mrtav. Gore od svega,

upucala bi ga ena! Ako to nije sramotno, onda ne zna to jest. Nije imao pojma zato ga ta djevojka toliko mrzi, no kad je vratila pitolj u ladicu, istinski mu je laknulo.

- Gospoice Victorina, jeste li dobro? - zabrinuto je upitala Amy i bez da se vie i potrudila pogledati ga, pourila prema njoj.

- Je li vas ozlijedio?

- Ne, nije. Udarila sam ramenom u komodu kad me odgurnuo od

sebe, ali uinio je to samo zato to si ga htjela poslati Bogu na

ispovijed.

- Htjela me poslati Bogu na ispovijed? - upitao je Jermyn i

kratko se nasmijavi toj staromodnoj frazi, odloio no na stol.

Po nainu na koji ga je Amy pogledala, shvatio je da joj njegov smijeh nije najbolje sjeo.

- Drago mi je to smo imali prilike vidjeti kakav ste bijednik - prezirno je izgovorila. - Posljednje to bi se oekivalo od jednog plemenitaa jest da uporabi nemonu staricu kao tit. Trebali biste se stidjeti zbog toga.

Zapravo, pomalo se i stidio, ali nije mu bilo ni na kraj pameti to

joj priznati. - Gurnuo sam je ustranu kako bih joj spasio ivot - rekao je, pokuavajui se obraniti.

- Gurnuli ste je prema meni u namjeri da spasite svoj ivot. Mislili ste da u vas promaiti.

Koje li ohole mukobanje! Kako se usuuje tako razgovarati s njim? - Ne, nisam je gurnuo prema vama - ljutito je odvratio jer taj

dio prie ipak nije bio toan. - Zar nemate nimalo potovanja prema boljima od sebe?

- Imam. I zato u gospoicu Victorinu odvesti u krevet i skuhati joj alicu aja. A vama preporuujem da prekratite vrijeme zveckanjem svojim lancima - rekla je i zatitniki zagrlivi staricu, povela je prema stubama.

- Pretjeruje, draga. Ne bi me namjerno ozlijedio. S obzirom na okolnosti, otac ga je jako dobro odgojio.

Jermyn je duboko uzdahnuo i sjeo na krevet. U mladosti je

stalno sluao rijei poput tih. Kako je, s obzirom na okolnosti, jako dobro odgojen.

Volio je dolaziti gospoici Victorini. Kua joj je uvijek mirisala na lavandu. Oboavao je njezine kolae i svialo mu se to oblijee

oko njega i eli mu udovoljiti. Bila mu je poput slamke spasa u nesretnim okolnostima koje u toj dobi nije mogao shvatiti niti se s

njima nositi.

Nije se mogao sjetiti kada i zato je prestao dolaziti k njoj. Vrijeme je uinilo svoje i postupno, poele su ga zanimati druge stvari, poput lova, zabava, balova, ena i cigara. Zaboravio je kakav uitak mu je priinjavala plovidba morem ili leanje na zemlji i gledanje u oblake. Ipak, u onom kratkom trenutku kad je

Amy pritisnula okida, cijeli ivot odvio mu se pred oima. Prisjetio se svega to je ikada doivio pa i toga.

Dovraga, nije imao pojma to se ovdje dogaa, ali jedno je bilo sigurno: nema namjeru umrijeti u ovom prokletom podrumu i to

samo zato to je jedna starica sila s uma pod utjecajem neke mlade nabruene goropadnice. Morat e pronai nain da pobjegne odavde.

Nema mu druge.

Po ulasku u spavau sobu, Amy je gospoici Victorini pomogla da se svue i odjene toplu flanelsku spavaicu. Vidjevi modrice na njezinu krhku starakom tijelu, dolo joj je da iskoi iz koe od bijesa.

Kojeg li gada. Zar nema nimalo morala? Najradije bi mu svezala

ruke i mlatila ga dok se ne pokaje i pone ju moliti za milost.

Po njezinoj znakovitoj utnji ili moda zato to ju je dotad ve dovoljno dobro upoznala, gospoica Victorina znala je da je ljuta, a znala je i zato.

- Draga, kad te Pom donio k meni, bila si u mukoj odjei, mokra do koe, raupana, izubijana i napola mrtva. Sjea se toga, zar ne? - tiho je upitala.

- Naravno da se sjeam - odvratila je Amy pa uzela hvataljke i ubacila nekoliko komada ugljena u pe.

- Kad sam te upitala tko si i odakle si, odbila si rei i rije. I to sam tada trebala misliti o tebi? No palo mi je na pamet da si moda gluha i nijema pa sam ti ponudila veeru.

- Bilo je to uistinu lijepo od vas. Umirala sam od gladi.

- Vjerujem. Unato tome, prvo to si me upitala bilo je zar se ne bojim da e me ubiti na spavanju.

Amy se kratko nasmijala. - Doista sam bila grozna - priznala je.

- I Northcliff zacijelo tako misli o meni.

- Da. Ne poznaje te, kao ni ti njega. Kad te upozna, zaljubit e se u tebe kao i svi momci iz sela - rekla je duboko uzdahnuvi i legla u krevet. - Srce mi se cijepa od tuge kad pomislim kako si

ostala sama na svijetu, daleko od doma i povlastica na koje si

navikla. Sve to elim jest pruiti ti ljubav i dom.

- Na cijelom svijetu nema bolje ene od vas - odvratila je Amy, ganuta njezinom panjom. U dvanaestoj godini bila je primorana napustiti dom, a do svoje sedamnaeste potucala se uzdu i poprijeko Engleske s Clarice, svojom starijom sestrom. Zadnje

dvije godine ivjela je sama. Sve u svemu, imala je prilike vidjeti i doivjeti grozne stvari; iskusila je jad, bijedu, okrutnost, prezir i siromatvo. I predobro je znala to je nesigurnost i strah.

I zato je toliko cijenila gospoicu Victorinu. Nikada nije upoznala nikog toliko dragog i plemenitog.

- Na odreen nain, i Jermyn je izgubljen, kao i ti - nastavila je gospoica Victorina.

Amy se zamalo ironino nasmijala, no suzdrala se.

- Jest, upravo tako - ustrajala je gospoica Victorina vidjevi izraz njezina lica. - Bilo mu je samo sedam godina kad je ostao bez

majke. To ga je jako pogodilo. Zbilja jako.

Njegov otac bio je dobar ovjek, ali kad je ostao bez voljene ene, potpuno se zatvorio u sebe i poeo prikrivati osjeaje, ak i prema sinu. Pretvorio se u krutog i zatvorenog ovjeka. Znam da je Jermynu elio samo dobro, no bio je previe strog, a djetetu te dobi potrebno je puno ljubavi i panje. Naalost, takvo to nije mogao dobiti od njega. Ne kaem da ga otac nije volio, ali nije mu to umio pokazati. Nikada ga nije ljubio i grlio.

Amy ni uz najbolju volju nije mogla shvatiti zato gospoica Victorina to dri toliko vanim. Najzad, ona i njezine sestre takoer su ostale bez majke. Njezinu ulogu preuzela je oeva majka, stroga stara kneginja. Ta ena bila je toliko kruta i hladna, da bi Amy redovito zadrhtala od hladnoe njezina pogleda. Da je toj ledenoj starici ikada palo na pamet zagrliti ju, vjerojatno bi se u njezinom

naruju smrznula od hladnoe. Vjerojatno bi umrla od hladnoe. No unato tome to je odrasla bez zagrljaja, poljubaca i izljeva njenosti koje je gospoica Victorina oito drala neophodnim za razvoj osobnosti, Amy se nije pretvorila ni u kakvu udakinju. Ili je barem mislila da nije. Istina, katkad je bila previe gruba i nepopustljiva, ali samo kad su okolnosti to zahtijevale od nje.

Kako god bilo, gospoica Victorina nikada se nije potrudila objasniti joj svoje stavove. ini se da je pretpostavljala kako se samo po sebi razumije da je ljubav vana i da ju svatko zasluuje dobiti, pa ak i gad poput lorda Northcliffa... ili izgubljena dua poput Amy.

Gospoica Victorina bila je sama na svijetu, bez ikog svog. Ipak, draga i plemenita kakva je bila, postala je srcem sela i

moralnim uzorom prema kojem su se svi ravnali. Bez i jedne rijei - samo djelima, poduila je Amy obiteljskim vrijednostima. I upravo zato, u zadnje vrijeme Amy se poela pitati je li njezina odluka da ode od sestre, koja je ostala u kotskoj, doista bila toliko ispravna kako je tada mislila. Jer kako su sada stvari stajale, sve joj

se vie inilo da se radilo samo o mladenakoj pobuni.

Od obitelji, uz sebe nije imala nikoga osim Clarice. Otac im je

umro, a s najstarijom sestrom izgubile su vezu i nisu imale pojma

gdje se nalazi. Baki, koja je bila u Beaumontagneu, nisu se mogle

vratiti. Bile su bez novca i ivjele od danas do sutra putujui iz grada u grad uzdu i poprijeko Engleske. Bojale su se igdje predugo ostati, a gdje god dole, nigdje se nisu uklapale. Nikome nisu smjele rei tko su i odakle su, a veina ljudi u njima je vidjela samo skitnice i varalice. ene su ih vrijeale i tjerale ih s vrata, mukarci im nudili pie i smjetaj oekujui da im uzvrate uslugama u krevetu.

O, da... gospoica Victorina spasila je Amy na vie naina nego to je mogla zamisliti. Spasila joj je ivot, no vie od toga, spasila ju je od ljudske grubosti, okrutnosti i pokvarenosti.

Nije bilo toga to Amy ne bi uinila za nju.

- Oito nisam navikla na uzbuenja - rekla je gospoica Victorina i umorno se osmjehnula. - Sve to prilino me iscrpilo.

- Znam. ao mi je zbog toga.

- Ne treba ti biti ao. Malo uzbuenja moe mi samo koristiti. Kad krv bre kola, mozak bolje radi.

- Va mozak i bez toga radi savreno dobro.

- Misli? Moj otac uvijek je govorio da sam njegovo najpametnije dijete - odvratila je i zadovoljno se osmjehnula. -

Ipak, da si poznavala moju brau, shvatila bi da to nije osobit kompliment. Bili su neopisivo glupi.

Amy se glasno nasmijala.

- Volim ovu sobu - tiho je rekla gospoica Victorina pogledom okruivi prostoriju pa zatvorila oi.

Amy je takoer pogledom okruila prostoriju. Izblijedjeli zastori, izblijedjele tapete na zidovima, izblijedjele presvlake na

naslonjaima. Gotovo crn, istroen pod, prekriven otrcanim sagovima na mjestima gdje je bio najoteeniji. Bio je tu kanta - u sluaju da pone padati kia - jer krov je prokinjavao.

No gospoici Victorini to je bio dom.

Svrnula je pogled na njezino rumeno uspavano lice. Tvrdila je

da joj malo uzbuenja moe samo koristiti, no Amy je iskreno sumnjala u to.

Gospoica Victorina navikla je na red i ustaljeni ivotni ritam. I zato bi trebala ostati tu, u kui u kojoj je ivjela od roenja. No kad joj je Amy predloila da ostane tu ivjeti i nakon to uberu otkupninu - jer nitko ne mora znati da je sudjelovala u otmici -

gospoica Victorina nije htjela ni uti za takvo to. Ako je ve pristala sudjelovati u tome, preuzet e i rizik koji dolazi s takvim postupkom i nitko ju nee natjerati da promijeni miljenje.

U skladu s tim, preostalo im je jedino razmotriti gdje e nastaviti ivot. Razmiljale su o kupnji kue u Italiji, Grkoj ili u panjolskoj, negdje gdje je klima dovoljno topla i ugodna za starake kosti gospoice Victorine i gdje moe uivati u pogledu na stabla narana u vrtu. Unato tome, Amy je znala da bi gospoica Victorina najradije ostala u toj tronoj kui naherena krova, smjetenoj na otoiu nastanjenom ljudima koje je cijeli ivot poznavala.

Amy nije mogla shvatiti takvu sentimentalnu vezanost uz

odreeno mjesto. Kako bi i mogla kad je od dvanaeste godine bila osuena na lutalaki ivot? Pojam doma bio je potpuno nedokuiv, a pravo reeno, nije se ni usudila kopkati po svojim osjeajima u vezi s tim.

Povukla je pokriva preko ramena gospoice Victorine, poljubila ju u elo pa pourila u svoju sobu koja se nalazila tik do njezine. Odabrala je tu sobu kako bi se u sluaju potrebe nala pri ruci gospoici Victorini. Daleko od toga da je gospoici Victorini ikad zatrebala njezina pomo. Bila je vrlo ustra, nimalo naporna i

sklona gunanju poput veine starijih osoba, no ipak, nikad se ne zna.

Uavi u sobu, hitro se umila hladnom vodom.

Naalost, to joj nije osobito pomoglo da se smiri.

Taj gad usudio se jednoj starici staviti no pod grlo! Takva okrutnost i bezosjeajnost istinski ju je razbjesnila, no ujedno ju i upozorila s kim imaju posla. Northcliff je oito bio opasniji nego to je mislila. Jedan pogrean korak mogao bi i gospoicu Victorinu i nju odvesti ravno u propast. Jedno je staviti na kocku

vlastiti ivot, a neto posve drugo ivot mile i bezazlene starice poput gospoice Victorine.

Siavi u kuhinju, zamiljeno je pogledala oko sebe. I ta je prostorija bila jednako neugledna kao i spavaa soba gospoice Victorine, prepuna starog, oteenog pokustva. Boja na zidovima mjestimice se oljutila, klimava prozorska okna proputala su hladnou. Ipak, gospoica Victorina od nje je uinila toplu i ugodnu prostoriju, prepunu staklenki sa zainima i loncima s cvijeem u prozorima.

Dugi trenutak Amy se zagledala u vrata koja su vodila u

podrum. Zalupila ih je za sobom kad je izala, no prokleta bila ako uz te stube ne sie mirno i dostojanstveno poput princeze. Odnosno, onako kako je njezina baka od nje oekivala da se ponaa u svakoj situaciji. I bez obzira koliko taj pokvarenjak bio naoit, nee mu priutiti zadovoljstvo da shvati kako nije ba posve ravnoduna prema njemu.

Dodue, nakon to je pucala u njega, bilo bi udno kad bi stekao takav dojam.

ESTO POGLAVLJE

olako i odmjereno, krajnje damski, otvorila je vrata i sila u podrum. Na njezino nemalo zadovoljstvo, lorda je zatekla kako

sjedi na krevetu i ljutito cimajui lanac, mrmlja psovku za psovkom.

- Neete ga potrgati - rekla je. - Pronala sam ga u vaem dvorcu.

Na zvuk njezina glasa trgnuo se poput djeaka uhvaenog u nedjelu.

- U mojem... zamku? - smeteno je upitao shvativi na to misli. - Ah, mislite na stari zamak na otoku, zar ne?

- Da - odvratila je i pribliila mu se na nekoliko koraka.

- Morala sam sii u tamnicu i preskoiti nekoliko kostura kako bih pronala odgovarajui okov.

- Glupost - rekao je podigavi okovanu nogu na krevet i zagledao se u nju. - Tamo nema kostura.

- Istina, nema - priznala je.

- Davno smo ih uklonili.

U prvi trenutak istinski se zgranula. Dakle, preci su mu bili

okrutne ubojice!

No odmah potom shvatila je da zbija ale na njezin raun. Nadmena budaletina, pomislila je i odluila mu skinuti samozadovoljni osmijeh s lica. - Prava je teta to nisam uspjela pronai dva takva okova, u protivnom bih vam okovala i drugu

P

nogu.

- Samo noge? Zato ne i ruke? - ironino je upitao. - Ne bih se udio da ste me kompletno svukli i prikovali uz zid. Sigurno biste uivali gledajui me kako nag i bespomoan umirem od gladi.

- Da, zato ste i dobili tako obilan doruak - ironino je odvratila.

- Ali voljeli biste me vidjeti nagog i bespomonog, zar ne? ustrajao je, drsko je gledajui ravno u oi. - Tako biste mi se najbolje osvetili to sam vas odbio.

- Molim? - zbunjeno je upitala pozorno se zagledavi u njega. - O emu, pobogu, priate?

- Osjeate se prezrenom, zar ne? Zato mi se osveujete.

- to? Doista ne razumijem...

- Jedna ste od djevojaka koje sam ignorirao na nekom balu ili

zabavi, zar ne? to sam zgrijeio? Vjerojatno nisam plesao s vama ili jesam, ali nisam vam se pokuao udvarati - rekao je i lijeno se ispruio na krevetu. - Moda sam propustio ponuditi vam au limunade ili...

- Ne mogu vjerovati - zapanjeno je uskliknula i sjela u stolcu za

ljuljanje. - elite li rei kako mislite da sam vas otela zato jer sam uvrijeena to je neodoljivi markiz od Northcliffa ostao hladan na moje ari? - u nevjerici je upitala.

- Hm, da... vae ari - promrmljao je, odmjerivi je od glave do pete. - Moj ukus ipak je malo istananiji od onoga to moete ponuditi. - Dodue, kad biste se lijepo odjenuli, nakovrali kosu i moda je sloili u jednu od onih puna kakve su sada u modi... moda bih vas i zapazio. Pravo reeno, prilino ste zgodni, ali ovako nedotjerani djelujete neugledno. Zato vas i nisam zapazio.

Jedva je mogla vjerovati vlastitim uima. Iz njegovih usta, ak i kompliment je djelovao kao uvreda. - Ne, gospodine, vi ja nikada

nismo bili ni u kakvom kontaktu. Nismo se ak ni upoznali.

- Da, naravno, zato vas se i ne sjeam. Zacijelo sam vas ignorirao i time povrijedio vae osjeaje, ali to doista nije razlog...

- Prokletstvo - ljutito je uskliknula i skoila na noge. Nije mogla vjerovati da itko moe biti toliko uobraen. - Zar niste uli ni rije od onoga to sam rekla? Ili doista mislite da sve mlade dame sanjaju o tome da ih zaprosite? Ako je tako, zbilja ste nevjerojatno

glupi.

- Zato bih bio glup? injenica je da sve mlade dame sanjaju o tome da ih zaprosim -hladnokrvno je odvratio.

Zakolutala je oima. Mora da se ali. Nitko ne moe bi ti toliko umiljen.

- Rekla sam vam zato smo vas oteli, no kako se ini da niste razumjeli, ponovit u. Uinili smo to zbog vaeg lopovluka i zanemarivanja plemikih dunosti.

- Nisam nikoga okrao - promrsio je kroz vrsto stisnute zube. - A sasvim pouzdano ne gospoicu Victorinu. Smije no je pomisliti da sam joj ukrao nekakav stroj za izradu ipke s perlicama. Koje li gluposti! to bih s tim?

Misli li doista da e mu to povjerovati? Rado bi mu priutila jedan dan rada u tvornici tekstila. etrnaest sati na nogama, u zaguljivom prostoru. Tada bi nauio to znai zaraivati za goli ivot.

Ljutito je posegnula za unkom i klupkom konca koje je gospoica Victorina ostavila na stolu. - Znate li koliko je teko izraditi samo centimetar ipke kojom dame ukraavaju svoje haljine i torbice?

- Ne, ali siguran sam da ete mi objasniti - nehajno je odvratio.

- ak i gospoici Victorini koja je u tome vrlo vjeta, za takvo

to potrebno je sat vremena.

Uputio joj je dug podsmjeljivi pogled. - Pretjerujete.

- Mislite? Hajde, pokuajte, pa da vidimo koliko brzo e to vama ii.

- Izrada ipke ni najmanje me ne zanima.

- Naravno da ne. Mukarac ste, a usto i plemi, to znai da imate pametnija posla od tog. Poput jahanja, lova, odlaska na

zabave i balove, zar ne? No to ete sad? - upitala je, ne trudei se prikriti zadovoljstvo njegovim poloajem. - ime ete se ovdje zabaviti?

- Mogao bih itati - mrzovoljno je promrsio. - Kad bih imao to.

- Ah, moemo vam ponuditi nekoliko dobrih starih knjiga. No morat ete ih itati danju jer ne moemo vam priutiti rasko itanja uz svijee. Za takvo to nismo dovoljno imuni.

- elite li rei da ete me uveer pustiti da sjedim u mraku? - upitao je i naglo se podigao u sjedei poloaj.

- Ne. Gospoica Victorina donijet e vam svjetiljku, no svjetlo koje se iri iz nje prilino je slabo. Mnogo slabije od onoga na kakvo ste navikli i nedovoljno da bi se uz njega moglo itati. To je jedan od razloga zbog kojeg se ene bave ipkanjem. Jednom kad se naui, to se moe se raditi gotovo napamet, uz vrlo malo svjetla.

- Koliko teko moe biti ako se moe raditi u mraku? - upitao je i ironino se nasmijao. - Naravno, to je enski posao. Jasno da nije osobito teak.

Kao i veina mukaraca, na ene je oito gledao svisoka i drao ih manje vrijednim stvorenjima. Amy je unaprijed alila enu koja e se udati za njega.

- Ako je tako, sigurna sam da ete s lakoom izraditi ipku - rekla je i pruila mu unak. - Hajde, probajte.

Ignorirao je njezinu ponudu i poput lukave lisice promijenio

temu. - Priznajte, slomio sam vam srce i zato ste tako pakosni.

- Ljuto se varate, gospodine. Lijen, sebian, umiljen i krajnje nemoralan mukarac poput vas, nikada mi ne bi mogao slomiti srce - rekla je, prezirno ga odmjerivi od glave do pete.

- A kako bi se to i moglo dogoditi kad se nikada niste pojavili u

mojem drutvenom krugu? - podsmjeljivo je upitao.

- Naravno, djevojkama poput vas tamo nije mjesto - dodao je,

svjestan da nikad u ivotu nije bio toliko drzak i uvredljiv prema nekoj enskoj osobi, no ova spodoba nije zasluila da se bolje odnosi prema njoj. Kako li se samo usudila zarobiti ga i otkud joj

pomisao da ga moe tako besramno vrijeati i poniavati?

No. bez kljua kojim bi otkljuao lokot na lancu ili oruja kojim bi toj maloj zmiji zaprijetio da ga pusti, nije mogao pobjei. I stoga mu nije preostalo drugo nego pokuati otkriti njezine slabosti. Uspije li u tome, bit e slobodan. Ne uspije li barem e se dobro zabaviti.

Lijeno je legao na bok i s neskrivenim zanimanjem zagledao se

u kiselo lice gospoice estite Pravednice. - Dakle, tko ste vi? I odakle ste?

- Zovem se Amy Rosabel, a dola sam u Englesku sam iz... - nakratko je zautjela i odmahnula glavom. - Nije vano. Nisam odavde.

- Da, to mi je ve poznato. Gospoica Victorina rekla mi je da ste iz Beaumontagnea.

Vidjevi kako se zaprepastila, zamalo se glasno nasmijao.

- Rekla vam je odakle sam? - zapanjeno je upitala.

- Odakle bih inae to znao? - upitao je, slegnuvi ramenima. - Istina, imate strani naglasak, no po njemu ipak ne bih mogao

pogoditi odakle ste.

- to vam je jo rekla? - naglo je upitala, prodorno se zagledavi u njega.

- Nita. Zato?