Bosna i Hercegovina Sud Bosne i Hercegovine Боснe · zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH),...

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Боснe и Херцеговинe

Predmet broj: S1 1 K 018013 15 Kri

Datum: objavljivanja 19.05.2017. godine

pismenog otpravka 18.07.2017. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Mediha Pašić, predsjednik vijeća

sudija Zoran Božić, član

sudija Mira Smajlović, član

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

GORANA MRĐE

MILORADA MRĐE

RANKA MRĐE

MILA KOKOTA

PRESUDA

Tužiteljica Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Olivera Đurić

Braniteljica optuženog Gorana Mrđe: advokat Tatjana Savić

Branilac optuženog Milorada Mrđe: advokat Ranko Dakić

Branilac optuženog Ranka Mrđe: advokat Savan Zec

Branilac optuženog Mila Kokota: advokat Kenan Ademović

S1 1 K 018013 15 Kri Goran Mrđa i dr. 19.05.2017. godine

2

S A D R Ž A J

IZREKA PRESUDE ........................................................................................................................... 4

O b r a z l o ž e n j e ......................................................................................................................... 16

KRIVIČNI POSTUPAK ...................................................................................................................... 16

A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES .............................................................................................. 16

B. ZAVRŠNE RIJEČI ....................................................................................................................... 17

C. PROCESNE ODLUKE ................................................................................................................. 26

Odbijanje prijedloga branioca optuženog Gorana Mrđa za dostavljanje zapisnika o pripremnim razgovorima tužioca sa svjedocima ..................................................................................................

26

Odluka o isključenju javnosti ............................................................................................................. 28

Odluka po prijedlogu odbrane za dostavljanje testova korištenih prilikom vještačenja ..................... 28

Odluka po prijedlogu Tužilaštva za čitanje iskaza svjedoka Suvade Pašić i Smaila Mehića ............ 29

Odluka po prijedlogu za čitanje iskaza svjedoka Radije Velić ........................................................... 30

Protek roka od 30 dana ..................................................................................................................... 32

Odluka u pogledu ostvarivanja uvida u spis ...................................................................................... 33

Odobravanje kontakta odbrani sa svjedocima optužbe prije njihovog saslušanja ............................ 34

Odbijanje prijedloga odbrane za izmjenu redoslijeda izvođenja dokaza ........................................... 34

Odbijanje prijedloga Tužilaštva BiH da se vještaci saslušaju zajedno .............................................. 34

Odbijanje prijedloga odbrane za predočavanje foto albuma broj „2“ svjedoku Tužilaštva BiH, Esadu Brakiću ...................................................................................................................................

35

Vještačenje zdravstvenog stanja optuženog Gorana Mrđe ............................................................... 35

Odbijanje pojedinih dokaznih prijedloga odbrane optuženih Gorana Mrđe i Ranka Mrđe ................ 36

Prihvatanje prijedloga odbrane za izmjenu redoslijeda izvođenja dokaza ........................................ 37

Odbijanje pojedinih prijedloga dokaza replike i dodatnih dokaza Tužilaštva BiH .............................. 37

Prihvatanje dokaza odbrane optuženog Ranka Mrđe nakon dostavljanja izmijenjene optužnice ..... 38

D. DOKAZNI POSTUPAK ................................................................................................................ 38

II PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA ......................................................................................... 40

III S T A N D A R D I D O K A Z I V A N J A ................................................................................... 43

NALAZI SUDA - OSUĐUJUĆI DIO IZREKE PRESUDE ................................................................. 46

OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA ......................................................................................... 46

i. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava .............................. 48

ii. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije ................................... 51

iii. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom ........................ 55

iv. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo ......................................................................................... 57


3

NEČOVJEČNO POSTUPANJE kao krivično djelo Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ..... 58

Tačka 1. a) osuđujućeg dijela izreke presude ................................................................................... 61

Tačka 1. b) osuđujućeg dijela izreke presude ................................................................................... 67

Tačka 1. c) osuđujućeg dijela izreke presude ................................................................................... 75

Tačka 3. a) osuđujućeg dijela izreke presude ................................................................................... 79

Tačka 3. b) osuđujućeg dijela izreke presude .................................................................................. 85

Tačka 3. d) osuđujućeg dijela izreke presude .................................................................................. 93

Tačka 4. a) osuđujućeg dijela izreke presude .................................................................................. 96

Tačka 4. b) osuđujućeg dijela izreke presude .................................................................................. 100

Tačka 5. osuđujućeg dijela izreke presude ....................................................................................... 103

UBISTVO kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva ............................................... 106

Tačka 3. c) osuđujućeg dijela izreke presude ................................................................................... 109


SILOVANJE kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva .......................................... 121

MUČENJE kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva ............................................. 124


Neprihvatanje alibija optuženog Gorana Mrđe .................................................................................. 137

E. IZMJENE U ODNOSU NA ČINJENIČNI OPIS IZ OPTUŽNICE ................................................. 141

F. KRIVIČNA ODGOVORNOST ....................................................................................................... 143

IV ODMJERAVANJE KAZNE ........................................................................................................... 146

V ODLUKA O PRITVORU ................................................................................................................ 147

VI ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA ................................................................................... 147

VII ODLUKA O IMOVINSKO PRAVNOM ZAHTJEVU.................................................................... 148

NALAZI SUDA – OSLOBAĐAJUĆI DIO IZREKE PRESUDE ....................................................... 155

Tačka 3. a) oslobađajućeg dijela izreke presude .............................................................................. 156

Tačka 3. c) oslobađajućeg dijela izreke presude .............................................................................. 160

Tačka 4. a) oslobađajućeg dijela izreke presude .............................................................................. 162

Tačka 6. oslobađajućeg dijela izreke presude .................................................................................. 163

Neprihvatanje kvalifikacije koja se odnosi na krivično djelo pljačkanja imovine civilnog stanovništva kao Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ...........................................................

163

ANEKS (POPIS MATERIJALNIH DOKAZA) ................................................................................... 165


4

Broj: S1 1 K 018013 15 Kri

Sarajevo, 19.05.2017. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, u vijeću sastavljenom od sudija Medihe

Pašić, kao predsjednice vijeća, te sudija Zorana Božića i Mire Smajlović, kao članova

vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika – asistenta Amele Spahić, u svojstvu

zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Gorana Mrđe i drugih, zbog krivičnog

djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c), e) i f) Krivičnog

zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), povodom optužnice Tužilaštva Bosne i

Hercegovine broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 19.01.2015. godine, a koja optužnica je

izmijenjena dana 06.01.2017. godine, nakon održanog usmenog i javnog glavnog pretresa

na kojem je u jednom dijelu bila isključena javnost, u prisustvu tužiteljice Tužilaštva BiH,

Olivere Đurić, te optuženog Gorana Mrđe i njegove braniteljice, advokata Tatjane Savić,

optuženog Milorada Mrđe i njegovog branioca, advokata Ranka Dakića, optuženog Ranka

Mrđe i njegovog branioca, advokata Savana Zeca, te optuženog Mila Kokota i njegovog

branioca, advokata Melihe Filipović, u zamjeni za advokata Kenana Ademovića, donio je i

dana 19.05.2017. godine, javno objavio sljedeću:

P R E S U D U

OPTUŽENI:

1. GORAN MRĐA, zvani Kinez, sin Nikole i Zore, djev. Mutić, rođen 18.04.1973. godine u

mjestu Lipnik, opština Sanski Most, nastanjen u mjestu ....... .............. bb, .............., JMB

................., po nacionalnosti ................, državljanin ............., pismen, po zanimanju

ugostitelj, sa završenom srednjom ugostiteljskom školom, oženjen, otac četvero djece, od

kojih je troje maloljetno, vojsku služio 1992. godine u ............., nema čin rezervnog vojnog

starješine, ne vodi se u vojnim evidencijama, neodlikovan, lošeg imovnog stanja, ranije

osuđivan i to: ..............................................., broj .............od.................. godine, zbog

krivičnog djela iz člana 151. stav 1. i 2. KZ RS, na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 6

mjeseci; Presudom ...................., broj ................... od ..................... godine, zbog krivičnog

djela iz člana 148. stav 2. KZ RS, kojom presudom mu je izrečena uslovna osuda, uz


5

utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 5 mjeseci, sa rokom probacije od 1 godine, a koja

osuda je brisana; Presudom .................., broj ................... od ...................... godine, zbog

krivičnog djela iz člana 388. stav 3. KZ RS, kojom presudom mu je izrečena uslovna

osuda, uz utvrđenu novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM, sa rokom probacije od 1

godine; Presudom .................., broj .................... od ......................... godine, zbog

krivičnog djela iz člana 214. stav 5. KZ RS, kojom presudom mu je izrečena uslovna

osuda, uz utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 5 mjeseci, sa rokom probacije od 1 godine

i 6 mjeseci,

2. MILORAD MRĐA, zvani Sisa, sin Đurađa i Milke, djev. Bilbija, rođen 04.11.1970.

godine u mjestu Lipnik, opština Sanski Most, trenutno nastanjen u mjestu .............

.............., .............., JMB ................., po nacionalnosti ..............., državljanin..............,

pismen, po zanimanju zidar, sa završenom srednom građevinskom školom, oženjen, otac

troje djece, od kojih je dvoje maloljetno, vojsku služio u .............. 1989/1990. godine, nema

čin rezervnog vojnog starješine, ne vodi se u vojnim evidencijama, neodlikovan, lošeg

imovnog stanja, ranije osuđivan i to: Presudom ......................, broj .............. od

.................... godine, zbog krivičnog djela iz člana 151. stav 1. i 2. KZ RS, na kaznu

zatvora u trajanju od 3 godine; Presudom .................., broj .............. od ................ godine,

zbog krivičnog djela iz člana 148. stav 2. KZ RS, kojom presudom mu je izrečena uslovna

osuda, uz utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 5 mjeseci, sa rokom probacije od 1 godine,

koja osuda je brisana

3. MILE KOKOT, sin Ljubomira i Milke, djev. Praštalo, rođen 29.01.1947. godine u mjestu

Lipnik, opština Sanski Most, trenutno nastanjen u .............. ................. ..............,

...................., JMB ..............., po nacionalnosti ..............., državljanin ................., pismen,

po zanimanju zemljoradnik, sa završena četiri razreda osnovne škole, oženjen, otac troje

punoljetne djece, vojsku služio u ............. i ................ 1967/1968. godine, nema čin

rezervnog vojnog starješine, ne vodi se u vojnim evidencijama, lošeg imovnog stanja,

neosuđivan

K R I V I S U

što su:


6

za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Vojske Republike Srpske

(VRS) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (A R BiH), na širem prostoru regije

Sanskog Mosta, koja je u to vrijeme bila pod kontrolom VRS, kao pripadnici VI sanske

pješadijske brigade VRS, postupali suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava

prema civilima bošnjačke nacionalnosti, koji nisu aktivno učestvovali u neprijateljstvima,

kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačka a) i c) i člana 27. stav 2. Ženevske konvencije o

zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12.08.1949. godine i člana 4. stav 1. i 2. Drugog

dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava

međunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), tako što su:

1. Optuženi GORAN MRĐA, zajedno sa njemu poznatim licem, naoružani, dana

10.04.1993. godine, u večernjim satima, u selu Skucani Vakuf, opština Sanski Most:

a) na livadi koja se nalazi blizu sela Skucani Vakuf, iz pravca sela Behremi, zaustavili

civila bošnjačke nacionalnosti Halida Mehića, nakon čega je Goran Mrđa u istog uperio

pištolj i natjerao ga da legne na zemlju, te mu prislonio pištolj uz sljepoočnicu jednom

rukom, dok mu je drugom pritiskao vrat rašljastim predmetom, čime ga je gušio, a od čega

je oštećeni naknadno povraćao krv, te ga istovremeno ispitivao ko u selu ima ovce, uzeo

mu novac u iznosu od 25 maraka, koje je imao sa sobom, opsovao mater i rekao da

njegova dnevnica mora biti 500 maraka, a onda mu prijetio smrću, pitavši drugo lice hoće

li mu dati metak, nakon čega su ga natjerali da ih vodi u zaselak Pašići, pri čemu je Goran

Mrđa sve vrijeme držao pištolj naslonjen na njegova leđa, što je sve kod Halida Mehića

izazvalo veliki strah i uplašenost za svoj život i od čega je trpio tešku tjelesnu i duševnu

bol i patnju;

b) potom su ušli u kuću M. P., u kojoj su se u tom trenutku nalazili civili bošnjačke

nacionalnosti: M. P., njegova supruga Suvada Pašić, Hasan Pašić, Mine Pašić, njihov sin

Z. P., njegova supruga H. P., Sulejman Ćehić i njegova supruga Hasnija, te njihova

maloljetna djeca, pa je jedan od njih u hodniku Hasana Pašića uhvatio za prsa, a drugi je

nogom razbio fenjer koji je u ruci držala Mine Pašić, tražili su novac od prisutnih uz

prijetnje, zatim je jedan od njih M. P. udario u stomak, pa ga izveo napolje, prijeteći mu

pištoljem, a drugi je prijetio da će baciti bombu, nakon čega je jedan od njih prisilno odveo

M. P. do kuće Hasana Pašića, gdje je vršio premetačinu, pa pošto ništa nije pronašao,

vratio se nazad u kuću M. P., gdje su od zatečenih ukućana obojica oduzeli novac i zlato,


7

zaprijetili im da ne smiju napuštati kuću, a sve navedeno je kod zatečenih lica izazvalo

veliki strah i bojazan za njihove živote i živote njihovih bližnjih, te prouzročilo tešku

duševnu patnju;

c) potom su došli na vrata kuće Fikreta Pašića, u kojoj su se u tom trenutku nalazili civili

bošnjačke nacionalnosti: Esma Pašić, njena nepokretna svekrva Aziza Pašić i Jusuf

Ćehić, gdje su u hodniku tukli Jusufa Ćehića duži vremenski period i od istog tražili novac,

nanijevši mu brojne povrede po tijelu, usljed čega je pretrpio tešku fizičku bol i patnju, da

bi na kraju u njegovom prsluku našli i prisvojili novac, a od Esme Pašić uzeli jedan zlatni

prsten, koja je za to vrijeme trpjela veliki strah za svoj život i život bližnjih, što je kod iste

prouzrokovalo tešku duševnu patnju.

2. Optuženi GORAN MRĐA i MILORAD MRĐA, zajedno sa M.J. (trenutno nedostupan) i

sa još dva njima poznata lica, naoružani, dana 01.05.1993. godine, u kasnim noćnim

satima, u selu Naprelje, opština Sanski Most, nasilno ušli u kuću, vlasništvo Aziza

Horozovića, u kojoj su se u tom trenutku nalazili civili bošnjačke nacionalnosti: Aziz

Horozović, Zejfa Horozović, Fehret Horozović, K.Z. i Zenad Horozović, gdje su navedena

lica psihički i fizički zlostavljali, na način da su istima prijetili, tražili i otuđili novac i druge

dragocjenosti, jedan od njih je udario Zenada Horozovića u stomak, od čega je isti izgubio

vazduh i svijest, te trpio tešku fizičku bol, Zejfi Horozović je jedan od njih palio kosu i nije

joj dozvoljavao da je gasi, te joj istrgao naušnice iz ušiju, Aziza Horozovića tukli i natjerali

da klekne ispred vrata sobe u koju su odveli K.Z. i istog nastavili udarati puškama i

nogama po cijelom tijelu, a posebno pištoljem po glavi i potiljku, od čega je isti izgubio

svijest i usljed čega je bio sav modar, imao rasjekotine po glavi, te trpio tešku tjelesnu bol,

dok je Goran Mrđa K.Z. odveo u sobu, gdje ju je na silu i uz prijetnju nožem svukao, a

potom oborio na leđa, nakon čega su četvorica od petorice lica koja su ušla u kuću urinirali

po istoj i naizmjenično je silovali, i to Goran Mrđa, Milorad Mrđa, M.J. i još jedno njima

poznato lice, a prvi je silovao Goran Mrđa, pri čemu su je drugi držali za ruke i noge,

grebali i ujedali, ona se branila dok je za to imala snage, te plakala, zvala u pomoć, molila

da je ne diraju i da je puste i povremeno gubila svijest, što je sve kod ukućana izazvalo

veliki strah za svoj život i život bližnjih, prouzrokovalo tešku duševnu bol i patnju, te

povredu ljudskog dostojanstva;


8

3. Optuženi GORAN MRĐA, zajedno sa njemu poznatim licima, naoružani, dana

02/03.05.1993. godine u noćnim satima, u selu Gorice, opština Sanski Most:

a) došli pred kuću u kojoj su se u tom trenutku nalazili civili bošnjačke nacionalnosti:

Mehmed Brakić sa suprugom Fadilom Brakić, sinom Esadom Brakićem i njegovom

suprugom Semirom Brakić, te ostalim članovima porodice, pa su Goran Mrđa i njemu

poznato lice ušli u kuću, a druga dvojica ostala ispred da čuvaju da neko ne bi pobjegao, a

Goran Mrđa je odmah po ulasku zaprijetio Mehmedu Brakiću da će ga zaklati, prislonio mu

pištolj na desnu stranu glave, a sa lijeve strane stavio nož, te ga udario nogom na kojoj je

bila čizma, u prsa, a od ukućana, pod takvim prijetnjama, tražili novac i druge

dragocjenosti, pa uzeli novac od Mehmeda Brakića, te je Goran Mrđa Esada Brakića

udario nogom na kojoj je bila čizma, nakon čega su napustili kuću, a pri izlasku zaprijetili

da niko ne smije izaći i rekli da će se ponovo vratiti, usljed čega je Mehmed Brakić zadobio

tjelesne povrede od kojih je trpio teške fizičke i psihičke bolove i patnje, a svi ukućani su

pretrpili veliki strah za svoj život i život svojih bližnjih, što je kod njih prouzrokovalo teške

duševne patnje;

b) Optuženi GORAN MRĐA i MILORAD MRĐA, zajedno sa njima poznatim licem,

naoružani, dana 02/03.05.1993. godine u noćnim satima, u selu Gorice, opština Sanski

Most:

došli pred kuću u kojoj su se u tom trenutku nalazili civili bošnjačke nacionalnosti: Rufad

Kuburić, Suvad Kuburić, njihova majka Enisa Kuburić, Asim Avdić, Fikret Avdić, Ešefa

Bačić i Ćamil Bačić, pa su Goran Mrđa, Milorad Mrđa i još jedno lice ušli u kuću, te su po

ulasku u kuću psovali balijsku majku i zaprijetili da se ne smije bježati jer vani ima još

vojnika, a Rufada Kuburića i Asima Avdića natjerali da legnu na pod i udarali ih po cijelom

tijelu, najviše nogama na kojima su bile čizme, a Rufada Kuburića su i gazili po kičmi i

glavi, naslanjali mu cijev pištolja na čelo i govorili da će ga ubiti, a zatim ga je Goran Mrđa,

nogom na kojoj je imao čizmu, udario u glavu, od siline kog udarca se prevrnuo cijelim

tijelom, pri čemu je udario zatiokom glave i izgubio svijest, usljed čega je Rufad Kuburić

imao posljedice u vidu obilnog krvarenja i od čega je trpio tešku fizičku bol i patnju, a Asim

Avdić imao poderotinu na licu od udarca čizmom u glavu i druge tjelesne povrede, usljed

čega je trpio tešku fizičku bol i patnju, dok je Goran Mrđa Fikreta Avdića zlostavljao,

prijeteći mu nožem i prislanjajući isti uz njegov stomak, te tjerajući ga da legne, pa je


9

Goran Mrđa, svojom nogom nagazio na njegova leđa i kičmu i tjerao ga kaže da se zove

Srbo, usljed čega je Fikret trpio tešku fizičku i psihičku bol, te povredu ljudskog

dostojanstva, pa su nakon toga napustili kuću i zaprijetili da niko ne smije izaći iz kuće, a

što je sve kod zatečenih lica izazvalo veliki strah i bojazan za njihove živote i živote

njihovih bližnjih, što je kod njih prouzrokovalo teške duševne patnje;

c) Optuženi GORAN MRĐA, zajedno sa njemu poznatim licima, naoružani, dana

02/03.05.1993. godine u noćnim satima, u selu Gorice, opština Sanski Most:

nakon što su dva njemu poznata lica nasilno provalila ulazna vrata kuće Rasima Velića, pa

obojica ušla u kuću, Goran Mrđa je ostao da čuva da neko ne bi pobjegao iz kuće, u kojoj

kući su se u tom trenutku nalazili civili bošnjačke nacionalnosti: Rasim Velić, njegova

supruga Hava Velić, njihovi sinovi Kasim Velić sa suprugom Radijom Velić i maloljetnom

djecom, sin Hasib Velić sa suprugom S V i maloljetnom djecom, te su dva njemu poznata

lica u hodniku tukla Rasima Velića po svim dijelovima tijela, istog oborili na pod i udarali

nogama na kojima su bile čizme, od čega je isti imao posljedice u vidu krvnih podliva po

tijelu, te krvarenja iz usta, nosa i ušiju, pa trpio teške fizičke i psihičke bolove i patnje, a

ostale ukućane maltretirali psihički, tražeći od njih novac i druge dragocjenosti, te je jedno

od tih lica bajonetom na puški maknulo maramu s glave Have Velić, zatim uperivši pušku

u istu tražio da mu skine i da minđuše, što je ista i učinila, pa je uzeo prsten sa ruke S V, a

sve navedeno je kod zatečenih lica izazvalo veliki strah i bojazan za njihove živote i živote

njihovih bližnjih i prouzročilo teške duševne patnje, a kako je Hasib Velić pokušao pobjeći

iz kuće, iskočivši kroz prozor, Goran Mrđa je u oštećenog, iz neposredne blizine, ispalio

hitac iz pištolja „CZ“, kalibra 7,65 mm, fabrički broj 103029, pogodivši ga u zatiok glave, od

koje rane je isti preminuo na licu mjesta;

d) Goran Mrđa i njemu poznato lice, zaustavili civila bošnjačke nacionalnosti M. P., na

putu između kuća, gdje su ga tukli rukama i nogama po cijelom tijelu i prijetili da će zaklati,

od čega je isti zadobio povrede po cijelom tijelu i trpio tešku fizičku i psihičku bol i patnju, a

nakon čega su ga primorali da ih odvede u kuću u kojoj se u tom trenutku nalazilo više

ljudi, uglavnom porodica M.P., gdje su od zatečenih ukućana tražili i uzeli novac i druge

dragocjenosti.


10

4. Optuženi GORAN MRĐA, tokom 1994. godine, nakon što se uselio u napuštenu

bošnjačku kuću u naselju Pobriježje, na području opština Sanski Most i Bihać, psihički i

fizički maltretirao civile bošnjačke nacionalnosti Omera Drobića i njegovu porodicu, koji su

živjeli u Pobriježju, pa je:

a) neutvrđenog dana tokom 1994. godine tukao Omera Drobića u blizini njegove

porodične kuće, pri čemu ga je udarcem oborio na zemlju i nastavio udarati nogama na

kojima su bile vojničke čizme, usljed čega je isti zadobio brojne povrede po tijelu i bio

modar od podlieva i masnica, tekla mu je krv iz usta i ušiju, te mu je slomljen prst na ruci i

trpio je teške psihičke i fizičke bolove i patnje, a od kojih udaraca je Omer Drobić izgubio

svijest;

b) neutvrđenog dana u jesen 1994. godine, na liniji razgraničenja na Grabežu, gdje se na

radnoj obavezi nalazio Sefer Drobić, u jednoj zemunici počeo tući Sefera Drobića i bacio

mu bombu pod noge, a koja bomba nije eksplodirala, nakon čega je Sefer Drobić u strahu

za svoj život počeo bježati, a Goran Mrđa ga sustigao i počeo tući nogama i rukama po

cijelom tijelu, pri čemu je Sefer Drobić povremeno gubio svijest, zadobio mnogobrojne

povrede po cijelom tijelu, te trpio teške fizičke i psihičke bolove i patnje.

5. Optuženi GORAN MRĐA i MILORAD MRĐA, tačno neutvrđenog dana u zimu 1994.

godine u Pobriježju, po ulasku u kuću Muharema Jakupovića, u kojoj su se u tom trenutku

nalazili civili bošnjačke nacionalnosti: Muharem Jakupović, njegova supruga Zumra

Jakupović, Omer Drobić, njegova supruga Vasva Drobić, njegova djeca Sefer Drobić,

Nedžada Drobić i Emdžad Drobić, zatim Sakib Jakupović i njegova supruga Đemila

Jakupović, odmah u hodniku tukli Muharema Jakupovića, od čega je isti zadobio povrede

po cijelom tijelu i trpio teške psihičke i fizičke bolove i patnje, a zatim po kući izvršili

premetačinu, te našli i otuđili novac i jedan televizor, a sve navedeno je kod zatečenih

izazvalo veliki strah i bojazan za njihove živote i živote njihovih bližnjih, te prouzrokovalo

teške duševne patnje;

6. Optuženi MILE KOKOT, naoružan, dana 25.07.1992. godine u naselju Fajtovci, opština

Sanski Most, ušao u dvorište porodične kuće civila bošnjačke nacionalnosti Tahira Cerića i

lupao na ulazna vrata, a nakon što je Tahir Cerić izašao iz kuće u dvorište, Mile Kokot je u

istog uperio pušku, te dok se Tahir Cerić kretao unatraške kroz dvorište, Mile Kokot iz


11

neposredne blizine ispalio hitac iz puške u oštećenog, pogodivši ga u predjelu stomaka,

od čega je Tahir Cerić zadobio povrede u slabinskom dijelu kičme, od kojih je isti dan

preminuo,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba između VRS i A R

BiH, optuženi Goran Mrđa i Milorad Mrđa učestvovali u nečovječnom postupanju, mučenju

i silovanju, a Goran Mrđa i u ubistvu civila, te optuženi Mile Kokot u ubistvu civila,

čime su:

optuženi Goran Mrđa, radnjama u tačkama 1. a), b) i c), 2., 3. a), b), c) i d) i tački 5.

osuđujućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke

Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ), koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni

Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ1, a u tačkama

4. a) i b) osuđujućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, zatim

optuženi Milorad Mrđa, radnjama u tačkama 2., 3. b) i 5. osuđujućeg dijela izreke

presude počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1.

u vezi sa članom 22. KZ SFRJ,

te optuženi Mile Kokot, radnjama u tački 6. osuđujućeg dijela izreke presude počinio

krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ,

pa ih Sud, primjenom članova 33., 38. i 41. KZ SFRJ,

O S U Đ U J E

OPTUŽENOG GORANA MRĐU NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 14

(ČETRNAEST) GODINA

1 U daljem tekstu: KZ SFRJ – Skupština SFRJ je usvojila Krivični zakon Bosne I Hercegovine na sjednici

Saveznog vijeća, održanoj dana 28.09.1976. godine i objavila ga u Službenom listu SFRJ broj 44, od 08.10.1976. godine. Nakon proglašenja nezavisnosti BiH, KZ SFRJ je na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom od 22.05.1992. godine preuzet kao zakon Republike Bosne I Hercegovine (uz manje izmjene), a stupio je na snagu danom objavljivanja.


12

OPTUŽENOG MILORADA MRĐU NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 8 (OSAM)

GODINA

OPTUŽENOG MILU KOKOTA NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10 (DESET)

GODINA

**

Na osnovu člana 50. stav 1. KZ SFRJ, vrijeme koje su optuženi Goran Mrđa i Milorad

Mrđa proveli u pritvoru, i to Goran Mrđa u periodu od 24.12.2014. godine do 16.09.2015.

godine, a Milorad Mrđa u periodu od 24.12.2014. godine do 22.01.2015. godine, ima se

uračunati u izrečenu kaznu zatvora.

***

Optuženi Goran Mrđa, Milorad Mrđa i Mile Kokot, na osnovu odredbe člana 188. stav 4.

ZKP BiH, oslobađaju se dužnosti naknade troškova postupka, te isti padaju na teret

budžetskih sredstava.

****

Na osnovu odredbe člana 198. stav 2. ZKP BiH, u vezi sa odredbama članova 200. i 202.

Zakona o obligacionim odnosima, djelimično se usvaja imovinskopravni zahtjev oštećene

K.Z., pa se optuženi Goran Mrđa i Milorad Mrđa obavezuju da oštećenoj K.Z., na ime

naknade nematerijalne štete, solidarno isplate ukupan iznos od 20.000,00 KM i to na ime:

- duševnih bolova zbog smanjenja opće životne aktivnosti u iznosu od 7.000,00 KM,

- duševnih bolova zbog povrede slobode ili prava ličnosti u iznosu od 13.000,00 KM i

a sve u roku od 30 (trideset) dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom

prinudnog izvršenja.

U preostalom dijelu postavljenog imovinsko-pravnog zahtjeva, oštećena se upućuje na

parnicu.

*****


13

Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH, oštećeni se sa imovinskopravnim zahtjevom

upućuju na parnicu.

Na osnovu odredbe člana 284. tačka c) ZKP BiH, optuženi GORAN MRĐA i MILORAD

MRĐA, sa ličnim podacima kao u spisu, te optuženi

RANKO MRĐA, sin Laze i Jovanke, djev. Radaković, rođen 05.10.1963. godine u

Sanskom Mostu, trenutno nastanjen u naselju Aerodrom bb, Prijedor, JMB

0510963163302, po nacionalnosti Srbin, državljanin BiH i R Srbije, pismen, po zanimanju

radnik, sa završenom osnovnom školom, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, vojsku

služio u Požarevcu 1982/1983. godine, nema čin rezervnog starješine, ne vodi se u vojnim

evidencijama, srednjeg imovnog stanja, ranije osuđivan i to: Presudom Osnovnog suda

Prijedor, broj 077 0 K 043537 12 Kps, zbog krivičnog djela iz člana 231. stav 1. KZ RS,

kojom presudom mu je izrečena uslovna osuda, uz utvrđenu novčanu kaznu u iznosu od

1.500,00 KM, sa rokom probacije od 1 godine

OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE

da su:

za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Vojske Republike Srpske

(VRS) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (A R BiH), na širem prostoru regije

Sanskog Mosta, koja je u to vrijeme bila pod kontrolom VRS, kao pripadnici VI sanske

pješadijske brigade VRS, postupali suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava

prema civilima bošnjačke nacionalnosti, koja nisu aktivno učestvovala u neprijateljstvima,

kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačka a) i c) i člana 27. stav 2. Ženevske konvencije o

zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12.08.1949. godine i člana 4. stav 1. i 2. Drugog

dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava

međunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), i to tako da je:

3. Optuženi RANKO MRĐA, zajedno sa Goranom Mrđom, Miloradom Mrđom i njima

poznatim licem, naoružan, dana 02/03.05.1993. godine, u noćnim satima, u selu Gorice,

opština Sanski Most:


14

a) došao pred kuću u kojoj su se u tom trenutku nalazili civili bošnjačke nacionalnosti:

Mehmed Brakić sa suprugom Fadilom Brakić, sinom Esadom Brakićem i njegovom

suprugom Semirom Brakić, te ostalim članovima porodice, pa su Goran Mrđa i Ranko

Mrđa ušli u kuću, a druga dvojica ostala ispred da čuvaju da neko ne bi pobjegao, a Goran

Mrđa je odmah po ulasku zaprijetio Mehmedu Brakiću da će ga zaklati, prislonio mu pištolj

na desnu stranu glave, a sa lijeve strane stavio nož, te ga udario nogom na kojoj je bila

čizma u prsa, a od ukućana, pod takvim prijetnjama, tražili novac i druge dragocjenosti, pa

uzeli novac od Mehmeda Brakića, te je Goran Mrđa Esada Brakića udario nogom na kojoj

je bila čizma, nakon čega su napustili kuću, a pri izlasku zaprijetili da niko ne smije izaći i

rekli da će se ponovo vratiti, usljed čega je Mehmed Brakić zadobio tjelesne povrede od

kojih je trpio teške fizičke i psihičke bolove i patnje, a svi ukućani su pretrpili veliki strah za

svoj život i život svojih bližnjih, što je kod njih prouzrokovalo teške duševne patnje;

c) Optuženi Ranko Mrđa i još jedno njemu poznato lice nasilno provalili ulazna vrata kuće

Rasima Velića, pa obojica ušla u kuću, a Goran Mrđa je ostao da čuva da neko ne bi

pobjegao iz kuće, u kojoj kući su se u tom trenutku nalazili civili bošnjačke nacionalnosti:

Rasim Velić, njegova supruga Hava Velić, njihovi sinovi Kasim Velić sa suprugom Radijom

Velić i maloljetnom djecom, sin Hasib Velić sa suprugom S. V. i maloljetnom djecom, te su

Ranko Mrđa i njemu poznato lice u hodniku tukla Rasima Velića po svim dijelovima tijela,

istog oborili na pod i udarali nogama na kojima su bile čizme, od čega je isti imao

posljedice u vidu krvnih podliva po tijelu, te krvarenja iz usta, nosa i ušiju, pa trpio teške

fizičke i psihičke bolove i patnje, a ostale ukućane maltretirali psihički, tražeći od njih

novac i druge dragocjenosti, te je Ranko Mrđa bajonetom na puški maknulo maramu s

glave Have Velić, zatim uperivši pušku u istu tražio da mu skine i da minđuše, što je ista i

učinila, pa je uzeo prsten sa ruke S. V., a sve navedeno je kod zatečenih lica izazvalo

veliki strah i bojazan za njihove živote i živote njihovih bližnjih i prouzročilo teške duševne

patnje, a kako je Hasib Velić pokušao pobjeći iz kuće, iskočivši kroz prozor, Goran Mrđa je

u oštećenog, iz neposredne blizine, ispalio hitac iz pištolja „CZ“, kalibra 7,65 mm, fabrički

broj 103029, pogodivši ga u zatiok glave, od koje rane je isti preminuo na licu mjesta;

čime bi optuženi Ranko Mrđa počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

iz člana 173. stav 1. tačke c) i f) u vezi sa članom 29. KZ BiH.


15

4. Optuženi MILORAD MRĐA, da je zajedno sa Goranom Mrđom, u više navrata tokom

1994. godine, nakon što su se uselili u napuštene bošnjačke kuće u naselju Pobriježje, na

području opština Sanski Most i Bihać, psihički i fizički maltretirali civile bošnjačke

nacionalnosti, Omera Drobića i njegovu porodicu, koji su živjeli u Pobriježju, pa su:

a) Goran Mrđa, tačno neutvrđenog dana tokom 1994. godine, tukao Omera Drobića u

blizini njegove porodične kuće, pri čemu ga je udarcem oborio na zemlju i nastavio udarati

nogama na kojima su bile vojničke čizme, a od kojih udaraca je Omer Drobić izgubio

svijest, a kada je došao sebi, Omer Drobić je vidio Milorada Mrđu kako stoji s puškom

uperenom u njega, tokom čega je isti zadobio brojne povrede po tijelu i bio modar od

podljeva i masnica, tekla mu je krv iz usta i ušiju, te mu je slomljen prst na ruci i trpio je

teške psihičke i fizičke bolove i patnje,

čime bi optuženi Milorad Mrđa počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 29. KZ BiH, te da je:

6. Optuženi GORAN MRĐA, zajedno sa Milom Kokotom, naoružani, dana 25.07.1992.

godine u naselju Fajtovci, opština Sanski Most, ušli u dvorište porodične kuće civila

bošnjačke nacionalnosti Tahira Cerića i lupali na ulazna vrata, a nakon što je Tahir Cerić

izašao iz kuće u dvorište, Mile Kokot je u istog uperio pušku, te dok se Tahir Cerić kretao

unatraške kroz dvorište, Mile Kokot iz neposredne blizine ispalio hitac iz puške u

oštećenog, pogodivši ga u predjelu stomaka, od čega je Tahir Cerić zadobio povrede u

slabinskom dijelu kičme, od kojih je isti dan preminuo,

čime bi optuženi Goran Mrđa počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 29. KZ BiH.

**

Optuženi Goran Mrđa, Milorad Mrđa i Ranko Mrđa, na osnovu odredbe člana 189. stav 1.

ZKP BiH, oslobađaju se dužnosti naknade troškova postupka, te isti padaju na teret

budžetskih sredstava.

***


16

Na osnovu odredbe člana 198. stav 3. ZKP BiH, oštećeni se sa imovinskopravnim

zahtjevom upućuju na parnicu.

O b r a z l o ž e n j e

A. KRIVIČNI POSTUPAK

OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES

1. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je dana 19.01.2015. godine podiglo optužnicu broj

T20 0 KTRZ 0006582 13 protiv optuženih Gorana Mrđe, Milorada Mrđe, Ranka Mrđe i Mila

Kokota, kojom je optuženima na teret stavljeno počinjenje krivičnog djela Ratni zločin

protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c), e) i f), u vezi sa članom 29. KZ

BiH. Navedena optužnica potvrđena je dana 20.01.2015. godine.

2. Na ročištu za izjašnjenje o krivinji, održanom dana 26.02.2015. godine, optuženi su

se izjasnili da nisu krivi ni po jednoj tački koja im se potvrđenom optužnicom stavlja na

teret, nakon čega je predmet upućen sudećem vijeću.

3. Glavni pretres u predmetu počeo je dana 13.04.2015. godine čitanjem optužnice

Tužilaštva BiH, te iznošenjem uvodnih riječi Tužilaštva, odbrane optuženog Gorana Mrđe i

optuženog Ranka Mrđe.

4. U toku glavnog pretresa izvedeni su dokazi Tužilaštva BiH, dokazi oštećene K.Z. i

dokazi odbrana svih optuženih, koji su navedeni u Aneksu presude, te koji čini sastavni dio

iste. Glavni pretres u predmetu okončan je dana 20.04.2017. godine iznošenjem završnih

riječi odbrane optuženog Mila Kokota.

5. Tužilaštvo je dana 06.01.2017. godine dostavilo izmijenjenu optužnicu u skladu sa

odredbom člana 35. stav 2. tačka i), člana 226. stav 1. i člana 275. ZKP BiH.

B. ZAVRŠNE RIJEČI


17

a) Završne riječi Tužilaštva BiH

6. U svojoj završnoj riječi Tužilaštvo BiH istaklo je da je u toku postupka nesporno

dokazano postojanje opštih elemenata za krivična djela za koje se optuženi terete.

7. U odnosu na tačku 1. Optužnice, Tužilaštvo navodi da je utvrđeno da su se

događaji desili dana 10.04.1993. godine, što je potvrđeno iskazima svjedoka kao i

materijalnim dokazima.

8. Tužilaštvo BiH smatra da je izvedenim materijalnim dokazima, saslušanjima

svjedoka kao i saslušanjem same oštećene K.Z., koja je potvrdila, te opisala događaj koji

se desio 01/02.05.1993. godine, prilikom kojeg su pretučeni i maltretirani njezini roditelji i

brat, kao i da je i ona sama silovana od strane četvorice lice, među kojima je bio i Goran

Mrđa, te Milorad Jovanović, potvrđena tačka 2. optužnice.

9. Kada je u pitanju tačka 3. a) potvrđene i na pretresu izmijenjene optužnice,

Tužilaštvo BiH također smatra da su, između ostalih, svjedoci Mehmed Brakić, Esad

Brakić i Semira Brakić saglasno svjedočili u vezi upada u njihovu kuću od strane 4 lica,

među kojima su bili Goran Mrđa i Ranko Mrđa, koje su poznavali od prije. Upadom u kuću,

navedena lica su ih tukla, maltretirala i opljačkala. Svjedoci Esad Brakić i Mehmed Brakić

također saglasno tvrde da su poslije upada u njihovu kuću, napadači otišli u kuću u kojoj

su bili Rufad Kuburić i Suvad Kuburić.

10. U odnosu na događaj iz tačke 3. b) optužnice, svjedočili su svjedoci Rufad Kuburić,

Suvad Kuburić i Fikret Avdić, koji su bili neposredno prisutni prilikom upada u kuću Fadila

Velića, u kojoj su bili smješteni, kojom prilikom su prepoznali Gorana Mrđu i Milorada

Mrđu, koje poznaju od prije rata. Prilikom upada u kuću svi navedeni svjedoci tvrde da su

tučeni, maltretirani i opljačkani što, prema mišljenju Tužilaštva BiH, nesporno dokazuje

ovu tačku optužnice.

11. Svjedok Denis Velić u svom svjedočenju potvrđuje da su u noći 02. na 03.05.1992.

godine napadači upali u kuću njegovog oca Hasiba Velića, kojom prilikom su ukućani

maltretirani, tučeni i od istih je tražen novac. Prilikom radnje prepoznavanja, svjedok Denis


18

Velić prepoznao je Ranka Mrđu kao lice koje je bilo u njegovoj sobi prilikom kritičnog

događaja. Svjedokinja S. V., svjedočeći na glavnom pretresu, potvrdila je svjedočenje

Denisa Velića, a iz izvedenih materijalnih dokaza Tužilaštva nedvosmisleno proizlazi da je

Hasib Velić ubijen iz pištolja koji je pripadao Goranu Mrđi, te da je više lica pretučeno,

slijedom čega Tužiteljstvo smatra tačku 3. c) optužnice dokazanom.

12. Svjedok M. P., svjedočeći na glavnom pretresu, potvrdio je da je pretučen,

prijećeno mu je smrću, a potom je odveden u kuću u kojoj je boravio, gdje mu je traženo

zlato i novac, gdje je također pretučen njegov brat Fajko. Pročitan je iskaz iz istrage

svjedokinje Suvade Pašić, koja zbog bolesti nije mogla svjedočiti na glavnom pretresu, u

kojem je ista potvrdila svjedočenje svog supruga M., na osnovu kojih dokaza Tužilaštvo

BiH također smatra dokazanom ovu tačku optužnice.

13. Prema mišljenju Tužilaštva BiH, svjedok Omer Drobić na glavnom pretresu u

potpunosti je potvrdio tačku 4. a) optužnice, te detaljno opisao kako ga je Goran Mrđa

zaustavio ispred kuće, kada ga je udario šakom u lice, te kada je svjedok pao na zemlju,

nastavio ga je udarati nogama na kojima su bile vojničke čizme. Svjedok je također

istakao da je od udaraca izgubio svijest i kada je došao svijesti, vidio je Milorada Mrđu

kako stoji sa uperenom puškom prema njemu. Ostali svjedoci koji su svjedočili na

okolnosti ove tačke optuženice, saglasno potvrđuju iskaz svjedoka Omera Drobića.

14. Svjedok Sefer Drobić svjedočio je na okolnosti tačke 4. b) optužnice, kada je

detaljno opisao kako je brutalno pretučen od strane Gorana Mrđe zvanog Kinez na

Grabežu, a čiji iskaz potvrđuju i svjedoci Besim islamčević, Omer Drobić i Izet Kamber.

15. Svjedok Sefer Drobić svjedočio je na okolnosti tačke 5. optužnice, odnosno potvrdio

je da je prepoznao Gorana Mrđu i Milorada Mrđu prilikom upada u kuću Muharema

Jakupovića u kojoj je boravio, kojom prilikom je pretučen i opljačkan Muharem Jakupović.

Svjedok Omer Drobić potvrđuje svjedočenje Sefera Drobića, u granicama njegove

percepcije, imajući u vidu da se prilikom upada navedenih lica u kuću nalaze u različitim

dijelovima kuće.

16. Svjedok Almaz Cerić svjedočeći na glavnom pretresu, kako ističe Tužilaštvo BiH, u

potpunosti je potvrdio tačku 6. optužnice, odnosno potvrdio je da su 25. jula, pred


19

porodičnu kuću došli Goran Mrđa i Mile Kokot, kojom prilikom optuženi Mile Kokot gura

njegovog oca Tahira prema prednjem dijelu kuće, držeći uperenu pušku u njega, kada se

začuo pucanj, te je kroz staklena vrata vidio kako se njegov otac hvata za stomak. Nakon

toga, svjedok ističe da je prilikom transporta do bolnice tada ranjeni Tahir Cerić rekao D.

Š. „Dejane ubi me Mile Kokot“. U vezi s tim, navodi se da su svjedoci N.V. i D. Š. u bitnim

dijelovima potvrdili iskaz neposrednog očevica Almaza Cerića, te da su isti ograničili svoje

svjedočenje i potvrdili sami događaj, dok se nisu upuštali u detalje, a posebno ne u

identifikaciju počinilaca, što je, po mišljenju Tužilaštva BiH, razumljivo, ako se uzme u

obzir položaj svjedoka. Materijalnim dokazima koji su uloženi kao i svjedočenjem

svjedoka, Tužilaštvo smatra tačku 6. optužnice dokazanom.

17. Kada su u pitanju izvedeni dokazi od strane odbrane svih optuženih, Tužilaštvo

ističe da su isti irelevantni, jer se po svom sadržaju ne mogu podvesti pod kategoriju

dokaza, kao i da prigovore odbrane o zakonitosti dokaza Tužilaštva BiH, isto smatra

neosnovanim i paušalnim.

b) Završne riječi odbrane optuženog Gorana Mrđe

18. Advokat Tatjana Savić, branilac optuženog Gorana Mrđe, u svojoj završnoj riječi

ističe prigovor retroaktivne primjene krivičnog zakona, kao i nepostojanje opštih elemenata

krivičnog djela koja su propisana zakonom.

19. Po pitanju nečovječnog postupanja te pljačke imovine kao ratnog zločina protiv

civilnog stanovništva, odbrana, uz navođenje sudske prakse, ističe da se ne radi o

oduzimanju imovine velikih razmjera, kao i da se ne radi o teškim kršenjima Ženevskih

konvencija, slijedom čega se navedena djela ne mogu smatrati ratnim zločinom protiv

civilnog stanovništva.

20. U svojoj završnoj riječi odbrana ističe da su svjedocima kontaminirana sjećanja na

predmetne događaje jer je Tužilaštvo u fazi istrage koristilo sugestivna pitanja, te da je

prilikom vođenja zapisnika o saslušanju iz istrage prekršilo obavezu iz člana 152. stav 2.

ZKP BiH, kao i činjenicu da su svjedoci u rodbinskim ili drugim vezama, što može imati

uticaja na kontaminaciju sjećanja ili usaglašavanje priča oko potencijalnih izvršilaca

krivičnog djela.


20

21. Kada je u pitanju tačka 1. a) optužnice, odbrana smatra da na osnovu iskaza samo

jednog svjedoka koji nije potkrijepljen ni jednim drugim dokazom, a čije svjedočenje je

samo po sebi kontradiktorno, na kojem dokazu sudsko vijeće ne može zasnovati

osuđujuću presudu.

22. Odbrana u odnosu na tačku 1. b) optužnice ističe da Tužilaštvo prilikom radnje

prepoznavanja nije poštovalo zakonom propisane procedure, te da je prekoračilo svoje

ovlasti iznošenjem pretpostavki o onome što su svjedoci navodno htjeli reći. Kada su u

pitanju svjedočenja na okolnosti iz tačke 1. b) optužnice, odbrana ističe da su svjedoci koji

su svjedočili na okolnosti iz ove tačke optužnice nepouzdani i kontradiktorni, što bi uz

uvažavanje principa in dubio pro reo trebalo rezultirati oslobađanjem od optužbe za

događaje navedene u tački 1. b) optužnice.

23. U smislu optužbe iz tačke 1. c) optužnice, odbrana navodi da Tužilaštvo nije izvelo

ni jedan dokaz na okolnost ličnosti počinioca djela opisanih u ovoj tački optužnice, osim

svjedočenja svjedokinje Esme Pašić, iz čijeg svjedočenja sudsko vijeće ne može sa

sigurnošću izvesti zaključak o identitetu počinilaca krivičnog djela.

24. Kada je u pitanju tačka 2. Optužnice, odbrana ističe da uzorci dostavljeni na

vještačenje, kao i nalaz i mišljenje vještaka o obavljenoj DNK analizi predstavljaju dokaz

koji je protivan odredbama ZKP BiH, odnosno da predstavljaju nezakonit dokaz. Što se

tiče svjedoka koji su svjedočili na navedenu tačku opužnice, odbrana smatra da su isti

nepouzdani i nekredibilni, te da se njihovim iskazima ne može pokloniti vjera, pogotovo

ako se uzme u obzir saslušanje četiri svjedoka odbrane koja optuženom Goranu Mrđi daju

alibi za vrijeme događaja koji su navedeni u tačkama 2. i 3. optužnice.

25. U odnosu na tačku 3. a) optužnice, odbrana ukazuje na nesaglasnosti u izjavama

svjedoka optužbe, kao i na neprepoznavanje optuženog od strane svjedoka na

prezentiranim foto albumima, što svjedoke čini nepouzdanim, kao i da jedini logičan

zaključak koji se nameće jeste taj da svjedoci ne poznaju optuženog Gorana Mrđu.


21

26. Kada je u pitanju tačka 3. b) optužnice, odbrana ističe da su svjedoci koji su

svjedočili po ovoj tački optužnice nepouzdani, nesaglasni, te da im Sud ne može pokloniti

vjeru.

27. Što se tiče tačke 3. c) optužnice, odbrana smatra da se optužba bazira na

nezakonitom dokazu kao i na nezakonitom vještačenju, jer nisu poštovane sve procedure

koje su bile obavezne po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme, te da Tužilaštvo BiH nije

pružilo nikakve dokaze o identifikaciji izvršioca krivičnog djela opisanog u ovoj tački

optužnice.

28. Kada je u pitanju tačka 3. d) optužnice, odbrana ističe da Tužilaštvo BiH nije

ponudilo ni jedan dokaz na ovu okolnost, kao i da se iz svjedočenja M.P. ne može sa

sigurnošću izvesti zaključak da je optuženi Goran Mrđa izvršio djelo koje mu se stavlja na

teret ovom tačkom optužnice.

29. Odbrana u odnosu na tačku 4. a) ističe da je nesporno da se desio sukob između

Gorana Mrđe i Omera Drobića, međutim, isti je isključivo lične prirode, bez ikakve veze sa

oružanim sukobom, pa samim tim ne može predstavljati krivično djelo ratni zločin protiv

civilnog stanovništva.

30. U odnosu na tačku 4. b) optužnice, odbrana ističe da je nedvojbeno da se iskazu

Sefera Drobića ne može pokloniti vjera, jer njegovo svjedočenje nije potkrijepljeno

nikakvom medicinskom dokumentacijom, te da kao rezultat navodnog učinjenja krivičnog

djela svjedok ne može imati takve posljedice na zdravstveno stanje, a koje posljedice

svjedok navodi u svom iskazu.

31. U vezi događaja iz tačke 5. optužnice, odbrana navodi da su iskazi svjedoka koji su

svjedočili na ovu tačku optužnice kontradiktorni i neuvjerljivi, te im se ne može pokloniti

vjera.

32. Konačno, kada je u pitanju optužba iz tačke 6. optužnice, odbrana ističe da čak i

iskazom svjedoka koji je bio jedini očevidac događaja iz ove tačke optužnice, proizilazi da

optuženi Goran Mrđa nije učestvovao u ubistvu Tahira Cerića na bilo koji način.


22

c) Završne riječi odbrane optuženog Milorada Mrđe

33. Advokat Ranko Dakić, branilac optuženog Milorada Mrđe, u svojoj završnoj riječi

ističe da Tužilaštvo nije dokazalo postojanje opštih elemanta krivičnog djela za koje se

tereti njegov branjenik.

34. Branilac u odnosu na inkriminaciju iz tačke 2. optužnice ističe da je optužba

zasnovana na nezakonitom dokazu koji je kompromitirao čitav postupak u cjelini ako se

uzme u obzir doktrina „ploda otrovne voćke“.

35. Kada je u pitanju optužba iz tačke 3. b) optužnice, branilac ističe da Tužilaštvo nije

van razumne sumnje dokazalo učešće optuženog Milorada Mrđe u događajima koji su

pomenuti u tački 3. b) optužnice. Branilac ističe da svjedoci koji spominju Milorada Mrđu u

ovim događajima nisu kredibilni, ako se uzme u obzir nesaglasnost izjava koje su dali u

istrazi i na glavnom pretresu.

36. Po pitanju optužbe iz tačke 4. optužnice, branilac ističe da Tužilaštvo nije dokazalo

krivičnu odgovornost Milorada Mrđe, kao i da je sam oštećeni Sefer Drobić potvrdio da ga

Milorad Mrđa nikada nije malteretirao. Što se tiče svjedoka Omera Drobića, branilac ističe

da je svjedok više puta mijenjao iskaz, tako da se njegovo svjedočenje ne može uzeti kao

kredibilno i pouzdano.

37. U odnosu na tačku 5. optužnice, branilac ističe da su iskazi svjedoka koji su

svjedočili na glavnom pretresu nekredibilni i nepouzdani, kao i da Tužilaštvo nije

konkretizovalo radnje svakog od optuženih, što optužnicu čini manjkavom i nepreciznom.

38. Po pitanju primjene materijalnog prava branilac ističe da se u predmetu morao

primjeniti KZ SFRJ.

d) Završne riječi odbrane optuženog Ranka Mrđe

39. Advokat Savan Zec, branilac optuženog Ranka Mrđe, u svojoj završnoj riječi u

odnosu na tačku 3. a) optužnice, ističe da su svjedoci koji optužuju njegovog branjenika

nekredibilni, naknadno usaglašeni i nepouzdani, jer više puta mijenjaju svoj iskaz koji su


23

dali u istrazi i na glavnom pretresu, a posebno ako se uzme u obzir da na ispitivanjima o

navedenim događajima u relativno kratkom periodu nakon što su se isti dogodili, svjedoci

nisu spominjali identitet počinilaca navodnog krivičnog djela, nego su se identiteta sjetili

tek 2014. godine.

40. Branilac također smatra da je sudsko vijeće bitno povrijedilo pravila postupka kada

nije dozvolilo da se svjedoku Esadu Brakiću pokaže foto album sa fotografijom optuženog

Ranka Mrđe iz 1985. godine, kako bi se utvrdilo da li svjedok zaista poznaje optuženog, a

što je i Tužilaštvo u istrazi propustilo učiniti. Branilac također ističe da je sudsko vijeće

odbrane Gorana Mrđe i Ranka Mrđe stavilo u neravnopravan položaj jer je dopustilo da se

svjedoku Esadu Brakiću pokaže foto album sa fotografijom Gorana Mrđe, radi

prepoznavanja, ali da isto to nije dopustilo odbrani Ranka Mrđe, što se može smatrati

jasnom opstrukcijom odbrane Ranka Mrđe.

41. Branilac ističe da Tužilaštvo odbrani nije dalo na uvid sve akte sa kojima raspolaže,

a koji se tiču predmeta optuženja, istovremeno zabranjujući svaku provjeru tužilačkog

spisa, iako postoje određena saznanja od drugih institucija da postoje drugi akti koji se

odnose na svjedočenje svjedoka Esada Brakića i Denisa Velića, a koji su dostupni

Tužilaštvu, čime je prekršena zakonska obaveza, što ima za posljedicu povredu prava na

pravično suđenje.

42. Osvrćući se na prepoznavanje optuženog Ranka Mrđe od strane svjedoka Denisa

Velića, branilac ističe da je svjedok Denis Velić nekredibilan i nepouzdan jer je u trenutku

događaja koji su predmet optužbe imao samo 14 godina, kao i da je u zapisnicima o

saslušanjima koji su prethodili svjedočenju na glavnom pretresu više puta mijenjao fizički

opis lica koje je vidio u vrijeme događaja koji su predmet optužbe, a što kulminira na

glavnom pretresu kada prilikom prepoznavanja Ranka Mrđe u foto albumu svjedok kaže

„nisam siguran, možemo li dalje“, da bi nakon vraćanja foto albuma od strane postupajuće

tužiteljice svjedok rekao „siguran sam 99 %“, što nesumnjivo potvrđuje nepouzdanost i

nekredibilnost svjedočenja Denisa Velića.

43. Kada je u pitanju primjena materijalnog prava, branilac, uz izlaganje domaće i

međunarodne sudske prakse i propisa, ističe da se u predmetu morao primjeniti KZ SFRJ.


24

e) Završne riječi odbrane optuženog Mila Kokota

44. Advokat Kenan Ademović, branilac optuženog Mila Kokota, u svojoj završnoj riječi

ističe da se pridružuje tvrdnjama branilaca ostalih optuženih koje su izrekli u svojim

završnim riječima po pitanju nepostojanja opštih elemenata krivičnog djela ratni zločin

protiv civilnog stanovništva kao i po pitanju nezakonitosti dokaza.

45. U vezi iskaza svjedoka koji optužuju njegovog branjenika, branilac ističe da su

svjedoci nepouzdani i nekredibilni, kao i da ne postoji neposredni očevidac navodnog

izvršenja krivičnog djela, slijedom čega predlaže da se optuženi Mile Kokot oslobodi

odgovornosti koja mu se stavlja na teret.

f) Odgovor Tužilaštva BiH na završne riječi odbrane optuženih

46. U svom odgovoru na završne riječi iznesene od strane odbrana sva četiri optužena

u predmetu, Tužilaštvo ističe da svjedoci nisu potvrdili da se događaj iz tačke 1. optužnice

dogodio u 23 sata, kako to odbrana optuženog Gorana Mrđe tvrdi, nego se dogodilo

ranije, kako su ustvrdili i preostali svjedoci saslušani po ovoj tački optužnice. Tužilaštvo

također ističe da je odbranama dostavilo sve dokaze kao i da je omogućilo uvid u spis, te

da ponovne zahtjeve za uvid u spis smatra zloupotrebom prava, ako se uzme u obzir da

nikakvi novi dokazi ne postoje u spisu.

47. Kada je u pitanju tačka 2. optužnice, Tužilaštvo ističe da ne stoje prigovori odbrana

o nezakonitosti dokaza, jer su poštovane propisane procedure što je detaljno obrazloženo

u završnoj riječi Tužilaštva.

48. Osvrćući se na navode odbrane prvooptuženog o kontaminaciji svjedoka

Tužilaštva, na način da su od strane ispitivača upoznati sa onim šta se stavlja na teret

optuženim u činjeničnom smislu, Tužilaštvo ističe da su svjedoci bili upoznati samo sa

pravnom kvalifikacijom djela, kako je to zakonski i propisano, te da svjedoci ni na kakav

način nisu upoznati u činjeničnom smislu sa onim što se stavlja na teret optuženom

Goranu Mrđi.


25

49. Kada je u pitanju dokaz T – 28 za koji odbrana ističe da je nezakonit, jer ga čine

samo službene zabilješke, Tužilaštvo ističe da navedeno nije tačno, te da pored službenih

zabilješki postoji i zapisnik o uviđaju, kao i izjava više lica među kojima i izjava Gorana

Mrđe i Milorada Mrđe, slijedom čega Tužilaštvo ističe da tvrdnje odbrane o nezakonitosti

dokaza ne stoje.

50. Što se tiče sadržine izjava svjedoka u odnosu na tačku 3. optužnice, Tužilaštvo

ističe da braniteljica prvooptuženog u svojoj završnoj riječi iznosi neistinit sadržaj

svjedočenja ovih svjedoka.

g) Odgovori odbrane optuženih Gorana Mrđe, Milorada Mrđe i Mila Kokota na

odgovor Tužilaštva BiH na završne riječi odbrane

51. U svom odgovoru na odgovor Tužilaštva BiH, braniteljica optuženog Gorana Mrđe

istakla je nekorektnost odnosa postupajuće tužiteljice prema odbrani, kao i da Tužilaštvo

BiH nije ispoštvovalo svoju dužnost propisanu ZKP-om BiH, te dozvolilo odbrani ponovni

uvid u spis, pogotovo ako se ima u vidu da se cijelim tokom postupka vodila istraga uz

saslušanje svjedoka, te da opravdanje za takvo nepostupanje ne može biti nedostatak

ljudstva i prostora kojim Tužilaštvo BiH raspolaže.

52. Braniteljica je također istakla da su se u pojedinim zapisnicima o saslušanju iz

istrage pojavljivale riječi za koje svjedok na glavnom pretresu ne zna značenje, te da

Tužilaštvo nije pozvalo svjedoka Avdića, koji se nalazi u Njemačkoj, iako su se saslušavali

i drugi svjedoci koji se nalaze van Bosne i Hercegovine.

53. Branilac optuženog Milorada Mrđe, izjavio je kako repliku Tužilaštva BiH posmatra

kao kritiku završnih riječi odbrane, ali i kao sugestiju Sudu kako treba da postupi prilikom

donošenja sudske odluke.

54. Na kraju, branilac optuženog Mila Kokota, istakao je kako je Tužilaštvo BiH u svojoj

replici potvrdilo da nisu utvrđene sve činjenice oko prisustva svjedoka, sina oštećenog

Tahira Cerića na licu mjesta inkriminisanog događaja, nego da se radi o pretpostavkama

na kojima se ne može zasnivati presuda.


26

C. PROCESNE ODLUKE

Odbijanje prijedloga branioca optuženog Gorana Mrđa za dostavljanje zapisnika o

pripremnim razgovorima tužioca sa svjedocima

55. Na ročištu za početak glavnog pretresa održanom 13.04.2015. godine, braniteljica

optuženog Gorana Mrđe, advokat Tatjana Savić, nakon okončanja saslušanja svjedoka

Halida Mehića, predložila je da se postupajuća tužiteljica obaveže da o svakom

pripremnom razgovoru sa svjedocima optužbe sačini zapisnik i dva dana ranije dostavi

odbrani, pozivajući se pritom na članove 47. i 151. ZKP BiH. U tom smislu, branteljica je

istakla da je imenovani svjedok rekao da je razgovarao s tužiteljicom prije glavnog

pretresa, zbog čega je potrebno da, ukoliko ista vrši razgovore sa svjedocima, da se sačini

audio zapisnik i da se isti dostavi odbrani.

56. U usmenom obrazloženju navedenog prijedloga, braniteljica je istakla da, iako ZKP

BiH ne tretira navedeno pitanje, međunarodni sudovi koji se bave ratnim zločinima imaju

dosta prakse, kao i da su pripremni razgovori dozvoljeni, ali se odbrani mora objelodaniti

materijal sa tih razgovora, dok je Međunarodni sud zauzeo stav da to nije dozvoljeno, pri

čemu se braniteljica pozvala na odluku Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

(MKSJ) u predmetu Limaj, prema kojoj su pripremna saslušanja svjedoka dozvoljena, uz

uslov da zapisnik sa istih mora biti objelodanjen odbrani. Pored toga, braniteljica je istakla

da odbrana ne može biti suočena sa izmjenama iskaza svjedoka na pretresu, a da je

Tužilaštvo za to ranije znalo. Izjašnjavajući se povodom navedenog prijedloga, tužiteljica

je istakla da ne smatra da takav prijedlog proizilazi iz bilo koje odredbe ZKP BiH, te da se

radi o konsultativnom sastanku. Pritom je, vezano za svjedoka Halida Mehića, je istakla da

je svjedok saslušavan 2014. godine, kada se sastala sa svjedokom, jer on nikad nije bio u

sudnici, niti u Sarajevu, a radi objašnjenja toka postupka.

57. Cijeneći navode iz prijedloga odbrane optuženog, kao i izjašnjenje tužiteljice, Vijeće

je na ročištu održanom dana 27.04.2015. godine donijelo rješenje kojim se predmetni

prijedlog odbija kao neosnovan, iznoseći pritom kratko obrazloženje da se ne radi o

procesnoj radnji o kojoj mora biti obaviještena odbrana. U tom smislu, Vijeće nalazi da,

iako odredbama ZKP BiH nije regulisano pitanje „pripreme svjedoka“, činjenica da


27

određena procesna situacija nije propisana ZKP BiH, ne znači da se ista ima smatrati da

nije dozvoljena2, kako je to naglašeno i u rješenju Apelacionog vijeća ovog Suda u

predmetu protiv optuženih Mustafe Đelilovića i dr. Evidentno je da takva praksa postoji u

Tužilaštvu BiH, kao što postoji i u MKSJ, kako to taj sud i zapaža u različitim odlukama.

Tako je u odluci od 02.10.2009. godine u predmetu Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana

Župljanina MKSJ odbio zahtjev odbrane optuženog Stanišića da Tužilaštvu ne treba

odobriti da obavi pripremne razgovore s tim svjedocima prije njihovog svjedočenja, pritom

podsjećajući da sudska praksa MKSJ odobrava pripremanje svjedoka.

58. Također, u predmetu MKSJ Tužilac protiv Zdravka Tolimira u odluci od 04.06.2009.

godine po zahtjevu optuženog Tolimira da se Tužilaštvu zabrani kontakt sa svjedocima

predloženim u zahtjevu Tužilaštva, MKSJ je zaključio da je u praksi tog suda utvrđeno da

ni tužilaštvo ni odbrana nemaju vlasništvo nad svjedocima i da stoga obje strane u

postupku imaju pravo da istima pristupe, te da je tvrdnja optuženog da bi kontakt tužilaštva

s vlastitim svjedocima, poslije dostavljanja njegovih odgovora učinio predstojeće suđenje

nepravičnim, nepotkrijepljena. Slični stavovi zauzeti su i u odluci MKSJ od 10.12.2014.

godine u predmetu Tužilac protiv Fatmira Limaja i dr. , kao i u predmetu MKSJ Tužilac

protiv Ramuša Haradinaja i dr., odluka od 23.05.2007. godine, kojom je odbijen zahtjev

odbrane za dostavljanje audio snimaka od strane optužbe prilikom priprema svjedoka.

59. Nadalje, Vijeće nalazi da je svrha pripreme svjedoka zapravo utvrđivanje činjenica

koje su svjedoku poznate, a koje su relevantne za tačke optužbe u konkretnoj optužnici, te

da, iako je sa svjedokom već ranije bilo razgovarano u fazi istrage, u to vrijeme još nije bila

podignuta optužnica. Osim toga, Vijeće, saglasno stavu MKSJ, cijeni da ni tužilaštvo ni

odbrana nemaju vlasništvo nad svjedocima i da stoga obje strane u postupku imaju pravo

da im pristupe na profesionalan način. Dodatno, Vijeće nalazi da postoje jasni standardi

profesionalnog ponašanja koji se odnose na optužbu, a koji vrijede i prilikom pripreme

svjedoka, te nalazi da u konkretnom slučaju nema dokaza da su ti profesionalni standardi

prekršeni, što bi eventualno nalagalo sačinjavanje audio zapisa prilikom pripreme

svjedoka optužbe, shodno sudskoj praksi MKSJ. Pritom, neosnovano je pozivanje

branioca na odredbu člana 151. stav 1. ZKP BiH, kojom je propisano da će se o svakoj

radnji poduzetoj u toku krivičnog postupka sastaviti zapisnik istodobno kada se radnja

2 Rješenje Apelacionog vijeća ovog Suda broj S1 1 K007914 12 Krž 4 od 15.05.2012. godine


28

obavlja, budući da radnja pripreme svjedoka svakako nije ni predviđena kao radnja

dokazivanja, u skladu sa odredbama ZKP BiH, a što bi nalagalo sastavljanje zapisnika.

Odluka o isključenju javnosti

60. Na pretresima održanim na dane 08.06.2015., 29.06.2015., 06.07.2015. i

13.07.2015. godine, tokom saslušanja svjedoka Zejfe Horozović, Aziza Horozovića,

Zenada Horozovića, Fehreta Horozovića, K.Z. i Rifata Kahterana, postupajući po

prijedlogu tužioca, a nakon saslušanja stranaka i branilaca optuženih, koji se tome nisu

protivili, isključena je javnost, a u cilju zaštite ličnog i intimnog života same oštećene, kao i

zaštite interesa svjedoka koji su saslušavani na okolnosti iz tačke 2. predmetne optužnice,

u smislu odredbe člana 235. ZKP BiH, a imajući u vidu osjetljivost inkriminisanih događaja

opisanih u tački 2. optužnice. Iz navedenog razloga, javnost je isključena i na nastavku

glavnog pretresa održanog dana 17.08.2015. godine, na kojem su saslušani vještaci

Elmira Karahasanović i Enisa Rahmanović, a na okolnosti vještačenja uzorka bukalne

sluznice uzete od strane optuženih Gorana Mrđe, Milorada Mrđe i Ranka Mrđe, odnosno

podudarnosti istih sa tragovima nađenim na donjem vešu oštećene K.Z.

Odluka po prijedlogu odbrane za dostavljanje testova korištenih prilikom

vještačenja

61. Na pretresu održanom dana 13.07.2015. godine, braniteljica optuženog Gorana

Mrđa, advokat Tatjana Savić predložila je da se odbrani, u skladu sa članom 101. ZKP

BiH, dostave testovi koje je koristio vještak Senadin Fadilpašić prilikom vještačenja

svjedokinje K.Z., kako bi se odbrana mogla adekvatno pripremiti za saslušanje istog na

glavnom pretresu. Izjašnjavajući se povodom navedenog zahtjeva, tužiteljica je navela da

će se obratiti vještaku s navedenim zahtjevom.

62. U svom dopisu od 13.10.2015. godine, vještak Senadin Fadilpašić istakao je

razloge za nedostavljanje radnih materijala.

63. Imajući u vidu naprijed navedeno stanje stvari, Sud je aktom od 01.02.2016. godine

naložio vještaku Senadinu Fadilpašiću da, imajući u vidu sadržaj zahtjeva branioca

optuženog Gorana Mrđa, te imperativnu odredbu člana 101. ZKP BiH prema kojoj vještak


29

dostavlja nalaz i mišljenje, kao i radni materijal, skice i zabilješke organu koji ga je odredio,

odmah po prijemu ovog dopisa, a najkasnije u roku od 7 (sedam) dana od prijema istog,

dostavi organu koji ga je odredio za vještačenje u ovoj krivičnoj stvari, a to je u

konkretnom Tužilaštvo BiH, sav radni materijal, skice i zabilješke korištene prilikom

predmetnog vještačenja, a što uključuje i testove korištene prilikom istog vještačenja.

Pritom, Sud je istim aktom naložio postupajućoj tužiteljica Tužilaštva BiH da, odmah po

prijemu navedenog materijala, u skladu sa članom 47. ZKP BiH, dostavi isti odbranama

svih optuženih u ovom predmetu i o tome blagovremeno obavijesti Sud.

64. Nasuprot tome, na pretresu održanom dana 17.08.2015. godine, postupajući po

prijedlogu odbrane optuženog koja je od vještakinja tražila da joj se dostave

elektroferogrami, kako bi provjerili nalaz i mišljenje vještakinja Karahasanović i

Rahmanović, Vijeće je isti prijedlog odbilo. Naime, iako je tačno da vještak, shodno

odredbi člana 101. ZKP BiH, dostavlja nalaz i mišljenje, kao i radni materijal, skice i

zabilješke organu koji ga je odredio, Vijeće je, u konkretnom slučaju prilikom donošenja

ove odluke, imalo u vidu izjašnjenje vještaka, kao stručnog lica, da elektroferogrami ne

predstavljaju radni materijal, odnosno da se statistički proračun radi da bi se približilo

strankama u postupku, kao i da to nije sastavni dio materijala, te da je elektroferogram

prenesen u tabelu izloženu u nalazu i mišljenju u relevantnom dijelu.

Odluka po prijedlogu Tužilaštva za čitanje iskaza svjedoka Suvade Pašić i Smaila

Mehića

65. Dana 10.07.2015. godine Sud je zaprimio dopis Tužilaštva, koji je istovremeno

dostavljen i odbranama optuženih, a kojim je predloženo čitanje iskaza svjedoka Suvade

Pašić datog 16.10.2014. godine u Kantonalnom tužilaštvu UKS broj T20 0 T RZ 0006582

13 i Smaila Mehića datog 21.08.2014. godine, broj T20 0 T RZ 0006582 13 u Skucanom

Vakufu.

66. U obrazloženju navedenog prijedloga, postupajuća tužiteljica istakla je da je

svjedokinja Suvada Pašić dostavila nalaz i mišljenje liječnika specijaliste o nemogućnosti

da se odazove pozivu Suda, pri čemu je sa njom ostvaren kontakt od strane stručnog

saradnika Odjeljenja sa podršku svjedocima Suda BiH, o kojem je sačinjena službena

zabilješka, pa je konstatovano da je svjedok lošeg zdravstvenog stanja, te da svaki


30

razgovor na tu temu vraća sjećanje na navedenu traumu. Vezano za svjedoka Smaila

Mehića, s kojim je također ostvaren kontakt od strane istog Odjeljenja, nakon čega je

konstatovano da je svjedok izuzetno lošeg zdravstvenog stanja, da uglavnom leži, te da

nije u mogućnosti ni otići do ljekara, a pogotovo pristupiti u Sud BiH. Pored toga, u

prijedlogu se iznosi da je Tužilaštvo provelo i druge radnje, kojima su pokušali obezbijediti

prisustvo svjedoka, pa je naloženo MUP-u USK da se provjeri stanje na terenu na kojem

se nalaze navedeni svjedoci. Tako je u odnosu na svjedoka Smaila Mehića sačinjena

službena zabilješka, u kojoj je evidentirano da je svjedok teško bolestan, da leži u postelji,

dok su za svjedokinju Suvadu Pašić preuzeti nalazi ljekara.

67. S tim u vezi, u daljem toku ovog krivičnog postupka, Sud je zaprimio pismeno

izjašnjenje odbrane optuženog Gorana Mrđe da se ne protive čitanju iskaza ovih svjedoka,

a i ostali optuženi i njihovi branioci su se izjasnili da su saglasni da se ovi iskazi čitaju.

68. Stoga, uvažavajući navode iz prijedloga Tužilaštva, pritom imajući u vidu saglasnost

optuženih i njihovih branilaca sa istim prijedlogom, Vijeće je donijelo rješenje da se čitaju

naprijed navedeni iskazi svjedoka Suvade Pašić i Smaila Mehića, imajući u vidu da se,

shodno odredbi člana 273. stav 2. ZKP BiH, radi o svjedocima čiji je dolazak pred Sud

znatno otežan iz važnih razloga.

69. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 28.09.2015. godine pročitani su

iskazi navedenih svjedoka, pri čemu je optuženima i njihovim braniocima pružena prilika

da postave pitanja, koja bi inače postavili svjedocima, da su isti prisutni.

Odluka po prijedlogu za čitanje iskaza svjedoka Radije Velić

70. Dana 04.12.2015. godine Sud je zaprimio prijedlog Tužilaštva za čitanje iskaza

svjedoka Radije Velić datog 24.10.2014. godine u prostorijama Kantonalnog tužilaštva

USK. U obrazloženju prijedloga navedeno je da svjedokinja nije pristupila na nastavak

glavnog pretresa za dan 23.11.2015. godine, te da je dostavila nalaz i mišljenje ljekara

neuropsihijatra, iz kojeg proizilaze razlozi zbog kojih se ista ne može odazvati pozivu

Suda. Pritom je sa svjedokinjom realizovan kontakt od strane Odjeljenja za podršku

svjedocima ovog Suda, u kojem kontaktu je evidentirano da se svjedoku pogoršalo

psihičko zdravlje, te da ista moli da se oslobodi od obaveze svjedočenja.


31

71. Izjašnjavajući se povodom navedenog prijedloga, advokat Tatjana Savić navela je

da ne posjeduje medicinska znanja da bi se mogla izjasniti, pri čemu je upitno da li su za

takvo nešto osposobljeni službenici Odjeljenja za podršku svjedocima. Stoga je braniteljica

predložila da bi trebalo izvršiti vještačenje psihičkog stanja svjedokinje, imajući u vidu da

se spominju neki psihički problemi, a da problemi psihičke prirode nisu akutnog karaktera

koji nastanu odjednom i nestanu, pa se postavlja pitanje otkada ti problemi traju, odnosno

da li su postojali u vrijeme davanja iskaza. Odbrane ostalih optuženih bile su saglasne sa

prijedlogom branioca optuženog Gorana Mrđe.

72. Cijeneći navode iz prijedloga odbrane, te imajući u vidu osnovano izjašnjenje

odbrane, Sud je dopisom od 15.12.2015. godine od Zdravstvene ustanove Dom zdravlja

Sanski Most, Centar za mentalno zdravlje, u skladu sa članovima 21. i 22. ZKP BiH,

zatražio dostavljanje medicinske dokumentacije za lice Radija Velić, a sve kako bi se u

daljem toku postupka moglo izvršiti vještačenje na okolnost sposobnosti svjedokinje da

svjedoči pred ovim Sudom, te procjena njene sposobnosti u vrijeme davanja iskaza pred

Tužilaštvom BiH.

73. Nakon prijema navedene dokumentacije, Sud je, na osnovu članova 96., 97. i 269.

ZKP BiH, naredbom od 22.12.2015. godine naložio vještačenje po vještaku prim. dr Evresi

Okanović iz Velike Kladuše, specijalisti neuropsihijatru, na način da će pregledom

medicinske dokumentacije svjedokinje Radije Velić, koja se nalazi u prilogu ove naredbe,

a koja se odnosi na njeno zdravstveno stanje, kao i neposrednim pregledom svjedokinje

Radije Velić (ukoliko vještakinja procijeni da dostavljena medicinska dokumentacija nije

dovoljna za donošenje zaključka o predmetu vještačenja), dati odgovore na slijedeća

pitanja: da li je svjedokinja Radija Velić sposobna da svjedoči na glavnom pretresu u

predmetnom krivičnom postupku i ukoliko jeste, kako bi to uticalo na njeno zdravstveno

stanje; te da li je ista bila sposobna da svjedoči u vrijeme saslušanja u fazi istrage

(24.10.2014. godine).

74. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 10.03.2016. godine, saslušana je

vještakinja prim. dr Evresa Okanović, koja je nalaz sačinila samo na osnovu medicinske

dokumentacije dostavljene od strane Suda, obzirom da nije uspjela stupiti u kontakt sa

svjedokinjom, njenom kćerkom, kao ni ordinirajućim doktorom neuropsihijatrom. U svom


32

nalazu, vještakinja navodi da se svjedokinja liječi od 2012. godine, a kontinuirano uz

neuropsihijatra od 2014. godine, te da se radi o hroničnoj duševnoj bolesti, pod

dijagnozom ................................. ......................... – ....................... U vezi s tim, vještakinja

je istakla da se radi o bolesti sa ...................................., čija su psihopatološka obilježja

........................................ i niz negativnih simptoma koje karakterišu istu bolest. Na kraju

svog izlaganja, vještakinja je iznijela svoj zaključak da je svjedokinja

...................................... osoba i da ista nije sposobna da svjedoči na glavnom pretresu,

što je potkrijepljeno medicinskom dokumentacijom, kao i da je ista bolest dovela do toga

da nije bila sposobna da svjedoči ni u fazi istrage 24.10.2014. godine, a što je

potkrijepljeno kontinuiranim liječenjem i nalazima. Također je istakla da je navedeni

duševni poremećaj ..................i da će isti ................................. Zbog svega navedenog,

vještakinja smatra da ne treba vršiti represije, jer bi se mogao dobiti jedan teži ishod po

ispitanicu.

75. Nakon saslušane vještakinje, Vijeće je donijelo odluku da se iskaz svjedokinje

Radije Velić od 24.10.2014. godine pročita u skladu s odredbom člana 273. stav 2. ZKP

BiH, koji će se cijeniti u skladu s ostalim dokazima na navedene okolnosti.

Protek roka od 30 dana

76. Član 251. stav 2. ZKP BiH određuje: “Glavni pretres koji je odgođen mora ponovo

početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže od 30 dana, ali uz

saglasnost stranaka i braniteljice, vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i

vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi

svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o

uviđaju”.

77. U ovom krivičnom predmetu je između pretresa održanih na dane: 13.07.2015.

godine i 17.08.2015. godine, 17.03.2016. godine i 12.05.2016. godine, 14.07.2016. godine

i 01.09.2016. godine, na dane 15.09.2016. godine i 27.10.2016. godine, te na dane

12.01.2017. godine i 23.02.2017. godine, proteklo više od 30 (trideset) dana. Imajući u

vidu navedeno, to je Vijeće, na pretresima održanim na dane 17.08.2015. godine,

12.05.2016. godine, 01.09.2016. godine, 27.10.2016. godine i 23.02.2017. godine donijelo

odluku da glavni pretres počinje iznova u smislu odredbe člana 251. stav 2. ZKP BiH.


33

Obzirom da su se stranke i branioci optuženih saglasili da se do tada provedeni dokazi ne

provode iznova, Vijeće je odlučilo da se do tada saslušani svjedoci i vještaci neće ponovo

pozivati i saslušavati, nego će se koristiti iskazi koje su prethodno dali u ovom postupku,

odnosno koji su dati na ranijim glavnim pretresima.

Odluka u pogledu ostvarivanja uvida u spis

78. Dana 19.08.2015. godine braniteljica optuženog Gorana Mrđe, advokat Tatjana

Savić zahtijevala je od Tužilaštva BiH ostvarenje uvida u spis Tužilaštva broj T20 0 KT RZ

0010461 15, u kojem je donesena tužilačka odluka - naredba o obustavi istrage protiv

Gorana Mrđe, za događaje navedene u istim, dok je istovremeno branilac optuženog

Ranka Mrđa, zahtijevao uvid u spis Tužilaštva broj T20 0 KT RZ 0010461 15, u kojem je

donesena naredba o obustavi istrage protiv Ranka Mrđe, za događaje navedene u istoj.

Postupajuća tužiteljica nije postupila po predmetnim zahtjevima, na način da udovolji istim,

imajući u vidu da, kako se ističe u dopisima Tužilaštva od 01.09.2015. godine, koji su

dostavljeni ovom Sudu, predmetni događaji nisu predmet optuženja, te da su tužilačke

odluke donsene u posebnim predmetima, kao i da je odbranama omogućen uvid u spis

Tužilaštva u kojima su njihovi branjenici optuženi.

79. Imajući u vidu sadržaj navedenih zahtjeva odbrana, kao i imperativnu odredbu

člana 47. stav 3. ZKP BiH, Vijeće je na ročištu održanom dana 26.10.2015. godine

donijelo odluku kojom se nalaže Tužilaštvu da dostavi sve informacije u spisima koji idu u

korist optuženima, ističući da odbrane mogu raspolagati svim spisima, te da se, obzirom

da su istrage završene, ne radi o istražnim predmetima u kojima bi otkrivanje podataka

dovelo u opasnost cilj istrage.

Odobravanje kontakta odbrani sa svjedocima optužbe prije njihovog saslušanja

80. Dana 25.11.2015. godine Sud je zaprimio prijedlog braniteljice optuženog Gorana

Mrđe, advokata Tatjane Savić, za ostvarivanje kontakta sa svjedocima optužbe Milom

Dobrijevićem i Zoranom Despotom prije njihovog saslušanja na glavnom pretresu, koje je

bilo zakazano za dan 30.11.2015. godine, o kojem prijedlogu je Sud odlučio rješenjem od


34

27.11.2015. godine3, kojim je usvojen prijedlog branioca optuženog Gorana Mrđe,

advokata Tatjane Savić za ostvarivanje kontakta sa navedenim svjedocima optužbe prije

njihovog saslušanja na glavnom pretresu, pri čemu je određeno da će način provođenja

ovog rješenja biti određen nakon pravosnažnosti istog.

Odbijanje prijedloga odbrane za izmjenu redoslijeda izvođenja dokaza

81. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 07.12.2015. godine braniteljica

optuženog Gorana Mrđe je u fazi izvođenja dokaza optužbe, nakon što je tužiteljica

neposredno na ročištu odustala od saslušanja planiranih svjedoka Mila Dobrijevića i

Zorana Despota, predložila da se isti saslušaju kao svjedoci odbrane, odnosno da se

izmijeni redoslijed izvođenja dokaza.

82. Izjašnjavajući se povodom navedenog prijedloga, tužiteljica je istakla da se protivi

istom, jer nije upoznata s okolnostima zbog kojih odbrana predlaže ovo saslušanje.

83. Imajući u vidu odredbu člana 261. stav 2. ZKP BiH, odnosno redoslijed izvođenja

dokaza na glavnom pretresu, a uvažavajući navode Tužilaštva, Vijeće je odbilo prijedlog

odbrane, pri čemu je odbrani ostavljena mogućnost saslušanja navedenih lica u svojstvu

svjedoka odbrane u fazi izvođenja dokaza odbrane, o kojoj osnovanosti prijedloga će

potom Sud i odlučivati.

Odbijanje prijedloga Tužilaštva BiH da se vještaci saslušaju zajedno

84. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 23.11.2015. godine, na koje su

pristupili vještaci Milko Marić i Željko Popović, postupajuća tužiteljica Tužilaštva BiH

iznijela je prijedlog da se vještaci saslušaju istovremeno, obzirom da se radi o

zajedničkom vještaku, u odnosu na koji prijedlog su se usprotivile odbrane svih optuženih.

Braniteljica optuženog Gorana Mrđe, advoka Tatjana Savić, navela je da je ZKP BiH

predvidio da se svjedoci i vještaci saslušavaju u odsustvu drugih, kojem prigovoru su se

pridružile i odbrane ostalih optuženih. Nakon datih izjašnjenja, Vijeće je odbilo prijedlog

Tužilaštva, te odlučilo da se vještaci saslušaju odvojeno, imajući u vidu da ZKP BiH ne

predviđa zajedničko saslušanje vještaka u smislu u kojem to predlaže Tužilaštvo BiH.

3 Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 018013 15 Kri od 27.11.2015. godine


35

Odbijanje prijedloga odbrane za predočavanje foto albuma broj 2 svjedoku

Tužilaštva BiH, Esadu Brakiću

85. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 14.09.2015. godine, branilac

optuženog Ranka Mrđe, prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka Tužilaštva BiH, Esada

Brakića, htio je istom predočiti foto album broj 2, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od

10.11.2014. godine, obzirom da se na istom nalazi fotografija optuženog Ranka Mrđe iz

1985. godine.

86. Postupajuća tužiteljica Tužilaštva BiH, prigovorila je takvom načinu predočavanja

predmetnog foto albuma svjedoku, iz razloga što isti nije predočavan ni u fazi istrage

prilikom prepoznavanja osoba putem fotografija. Tužiteljica je navedeno obrazložila na

način da je navela da je Tužilaštvo postupilo u skladu s odredbama ZKP BiH.

87. Vijeće nije dozvolilo odbrani optuženog Ranka Mrđe da predoči sporni foto album

svjedoku, a iz razloga što isti zaista i nije predočavan svjedoku tokom istrage, odnosno,

Vijeće je u konkretnom cijenilo ono što propisuje odredba člana 85. ZKP BiH, te imajući u

vidu da je odbrana optuženog Gorana Mrđe ranije pokazala navedeni foto album, s

izmijenim redoslijedom fotografija, a na kojima svjedok ni u jednom trenutku nije

prepoznao optuženog Ranka Mrđu.

Vještačenje zdravstvenog stanja optuženog Gorana Mrđe

88. Dana 25.03.2016. godine odbrana optuženog Gorana Mrđe obavijestila je Sud BiH

da je optuženi Goran Mrđa upućen na bolničko liječenje koje počinje od dana 28.03.2016.

godine, te isti nije sposoban da pristupi na zakazani glavni pretres. Sud BiH se nakon

toga, dopisom obratio Opštoj bolnici „Dr Mladen Stojanović“ u Prijedoru, traživši

informacije o tome da li je optuženi Goran Mrđa zaista primljen na bolničko liječenje u

Opštu bolnicu, iz kojih razloga, ali i da se ordinirajući ljekar izjasni koliko dugo bi bolničko

liječenje moglo trajati, obzirom na činjenicu da je nemoguće održati glavni pretres bez

prisustva svih optuženih u navedenom krivičnom predmetu. Dana 29.03.2016. godine Sud

BiH obaviješten je od strane Odjela psihijatrije Opšte bolnice „Dr Mladen Stojanović“

Prijedor da se optuženi nalazi na bolničkom liječenju zbog poteškoća na psihičkom planu,


36

u smislu dijagnoza: trajni poremećaj ličnosti nakon katastrofičnog iskustva – F62.0. i

depresivnog poremećaja – F32., kao i da je očekivana dužina trajanja liječenja oko tri

sedmice.

89. Na osnovu svega navedenog, Sud BiH je dana 21.04.2016. godine izdao Naredbu

za vještačenje po vještaku, specijalisti neuropsihijatrije, prim. dr Zorici Lazarević, zbog

utvrđivanja opšteg zdravstvenog stanja optuženog Gorana Mrđe, njegovoj sposobnosti da

jednom sedmično putuje na relaciji Prijedor – Sarajevo – Prijedor, te procesnoj

sposobnosti na osnovu dostavljenje medicinske dokumentacije. Nakon što je vještakinja

izvršila naloženo vještačenje, ista je Sudu BiH dostavila Nalaz i mišljenje dana

10.05.2016. godine, u kojem je navedeno da se, prema zaprimljenoj medicinskoj

dokumentaciji, optuženi liječio psihijatrijski pod više različitih dijagnoza i to: Neurosis anx.,

Sy anxiodepresivum, Generalizovani anksiozni poremećaj in obs., Prolongirana rekacija

na stres – F43, Sy depresivum F32, Depresivnog poremećaja F32.2 i Trajnih promjena

ličnosti nakon katastrofičnog iskustva F62.0., te da mu simptomatologija navedenih

poremećaja dozvoljava da pristupi na glavni pretres po pozivu Suda i da aktivno učestvuje

u krivičnom postupku, odnosno da je isti procesno sposoban. Vještakinja je ostala pri

pismenom Nalazu i mišljenju i na nastavku glavnog pretresa održanom dana 19.05.2016.

godine.

Odbijanje pojedinih dokaznih prijedloga odbrane optuženih Gorana Mrđe i Ranka

Mrđe

90. Vijeće je na nastavku glavnog pretresa održanom dana 19.05.2016. godine, nakon

što je izvršilo uvid u dostavljene prijedloge dokaza od strane svih odbrana, saopštilo

odluku o odbijanju pojedinih dokaza odbrane optuženog Gorana Mrđe. Tako je Vijeće

odbilo prijedlog saslušanja svjedoka iz razloga irelevantnosti: Obrada Ševo, Milorada

Bilbije, Radomira Kukolja, Gorana Mudrinića, te vještaka: Damira Marjanovića, Petka

Grubača, Brune Franića i Zdenka Cihlarža, dok je u pogledu svjedoka na okolnost alibija

optuženog, Vijeće odbrani naložilo da od predloženih sedam svjedoka odabere četiri koje

će saslušati, obzirom da su svi predloženi na istu okolnost. Kada su u pitanju prijedlozi

materijalnih dokaza, Vijeće je odbilo dva materijalna dokaza koji su se odnosili na naredbe

o obustavi istrage protiv optuženog Gorana Mrđe, obzirom da iste nisu relevantne za ovaj

predmet.


37

91. U pogledu dokaznih prijedloga odbrane optuženog Ranka Mrđe, Vijeće je donijelo

odluku da odbije prijedlog za saslušanje svjedoka Esada Brakića, na okolnosti

prepoznavanja optuženog Ranka Mrđe na predočavanim fotografijama na glavnom

pretresu, prilikom svjedočenja u svojstvu svjedoka optužbe.

Prihvatanje prijedloga odbrane za izmjenu redoslijeda izvođenja dokaza

92. Na nastavku glavnog pretresa održanom dana 14.07.2016. godine, nakon što je

odbrana optuženog Gorana Mrđe predložila da se odstupi s redoslijedom izvođenja

dokaza, obzirom da se Tužilaštvo BiH protivilo čitanju iskaza svjedoka Bege Islamčevića,

za kojeg je tvrdila da je lošeg zdravstvenog stanja, kao i da je upravo iz tih razloga

Tužilaštvo odustalo od saslušanja istog u svojsvu svjedoka optužbe u redovnom

dokaznom postupku, donijelo odluku da se izmijeni redoslijed izvođenja dokaza, te da se

odluka o saslušanju svjedoka ili čitanju njegovog iskaza datog u istrazi odloži dok se ne

izvrši vještačenje medicinske dokumentacije koja se odnosi na njegovo zdravstveno

stanje. Nakon što je obavljeno vještačenje medicinske dokumentacije i izvršen uvid u

zdravstveno stanje svjedoka od strane vještaka prim. dr Evrese Okanović, utvrđeno je da

je isti sposoban da svjedoči na glavnom pretresu, te je isti svoj iskaz dao na nastavku

glavnog pretresa održanog dana 27.10.2016. godine u svojstvu svjedoka odbrane

optuženog Gorana Mrđe.

Odbijanje pojedinih prijedloga dokaza replike i dodatnih dokaza Tužilaštva BiH

93. Nakon što je Tužilaštvo BiH dostavilo prijedlog dokaza replike i dodatnih dokaza,

Vijeće je na nastavku glavnog pretresa od dana 22.12.2016. godine donijelo odluku da se

odbija prijedlog saslušanje svjedoka: Edhema Zahirovića, Adevije Kaltaka, Sadmira

Kolakovića i Huseina Makića iz razloga irelevantnosti, dok se prijedlog saslušanja

svjedoka Irfana Cerića odbija iz razloga što je svjedoka trebalo saslušati u redovnom toku

postupka, obzirom da je Tužilaštvo BiH bilo upoznato saznanjima kojima svjedok

raspolaže, te nije navelo ni jedan argument zbog čega isti nije predložen u redovnom toku

postupka. Vijeće je također odbilo jedan broj materijalnih dokaza iz razloga irelevantnosti,

obzirom da se radilo o dokumentima koji su se odnosili na okolnosti davanja izjave

optuženog Gorana Mrđe broj 11-19/02-2 od 09.06.1993. godine.


38

94. Vijeće je također odbilo i prijedloge dodatnih dokaza koji su se prvenstveno odnosili

na saslušanje istih svjedoka koji su predloženi i u dokazima replike, obzirom da ih je

Vijeće već ranije odbilo iz pomenutih razloga, ali i materijalne dokaze koji su predloženi

kao dokazi replike.

Prihvatanje dokaza odbrane optuženog Ranka Mrđe nakon dostavljanja izmijenjene

optužnice

95. Na nastavku glavnog pretresa održanom dana 12.01.2017. godine, nakon što je

Tužilaštvo dostavilo izmijenjenu optužnicu u predmetu, te nakon što su se odbrane

optuženih izjasnile da nemaju novih dokaznih prijedloga, odbrana optuženog Ranka Mrđe

predložila je da se dokaz – potvrda broj 28/95-2016 od 28.12.2016. godine o posjedovanju

motornih vozila registrovanih u Republici Sloveniji uloži u spis, a iz razloga što je odbrana

tek dobila službeni prijevod iste, jer je njen original na slovenačkom jeziku. Postupajuća

tužiteljica uložila je prigovor obzirom da su se na prethodnom nastavku glavnog pretresa

već izjasnili da nemaju više dokaznih prijedloga, kao i da Tužilaštvo ne spori da je

optuženi posjedovao vozilo. Nakon što je saslušalo argumente obje strane, Vijeće je

donijelo odluku da prihvati predloženi materijalni dokaz, a iz razloga što odbrana nije bila u

mogućnosti isti ranije pribaviti.

D. DOKAZNI POSTUPAK

96. U toku glavnog pretresa u predmetu, na prijedlog Tužilaštva BiH, saslušani su

sljedeći svjedoci: Halid Mehić dana 13.04.2015. godine, M. P. dana 27.04.2015. godine, Z.

P. dana 27.04.2015. godine, H. P. dana 27.04.2015. godine, Esma Pašić dana

12.05.2015. godine, Sulejman Ćehić dana 12.05.2015. godine, Hasnija Ćehić dana

12.05.2015. godine, Mine Pašić dana 25.05.2015. godine, Hasan Pašić dana 25.05.2015.

godine, Zejfa Horozović dana 08.06.2015. godine, Aziz Horozović dana 08.06.2015.

godine, Zenad Horozović dana 29.06.2015. godine, Fehret Horozović dana 29.06.2015.

godine, svjedokinja K.Z. dana 06.07.2015. godine, Rifat Kahteran dana 13.07.2015.

godine, Mehmed Brakić dana 07.09.2015. godine, Esad Brakić dana 07.09.2015. godine i

14.09.2015. godine, Semira Brakić dana 14.09.2015. godine, Fikret Avdić dana

21.09.2015. godine, Rufad Kuburić dana 19.10.2015. godine, Suvad Kuburić dana


39

19.10.2015. godine, Denis Velić dana 26.10.2015. godine, S. V. dana 02.11.2015. godine,

Besim Islamčević dana 14.12.2015. godine, Omer Drobić dana 21.12.2015. godine, Sefer

Drobić dana 21.12.2015. godine, Mirsad Jakupović dana 28.12.2015. godine, Mato Grgić

dana 11.01.2016. godine, Izet Kamber dana 25.01.2016. godine, Đemal Cerić dana

25.01.2016. godine, D. Š. dana 01.02.2016. godine, N. V. dana 01.02.2016. godine, K. T.

dana 08.02.2016. godine, Almaz Cerić dana 15.02.2016. godine i Radomir Vukičević dana

17.03.2016. godine, dok su zapisnici o saslušanju svjedoka Suvade Pašić, Smaila Mehića

i Radije Velić, dati u fazi istrage, pročitani na nastavcima glavnog pretresa održanim dana

dana 28.09.2015. godine i 10.03.2016. godine, a u skladu s odredbom člana 273. stav 2.

ZKP BiH.

97. U svojstvu vještaka Tužilaštva BiH, na glavnom pretresu saslušani su: Alma Bravo

– Mehmedbašić dana 13.07.2015. godine, Elmira Karahasanović dana 17.08.2015.

godine, Enisa Rahmanović dana 17.08.2015. godine, Vilko Marić dana 23.11.2015.

godine, Željko Popović dana 23.11.2015. godine i Senadin Fadilpašić dana 22.02.2016.

godine.

98. Kao svjedoci odbrane optuženog Gorana Mrđe, saslušani su: Perica Polovina dana

26.05.2016. godine, Žarko Utješanović dana 26.05.2016. godine, Miroslav Dekić dana

26.05.2016. godine, Slobodanka Ševo dana 26.05.2016. godine, Merima Menković dana

09.06.2016. godine, Milorad Bašić dana 09.06.2016. godine, Dragutin Vukša dana

09.06.2016. godine, Radovan Topolić dana 23.06.2016. godine, Nikola Mrđa dana

23.06.2016. godine, optuženi Goran Mrđa u svojstvu svjedoka odbrane, dana 14.07.2016.

godine i Bego Islamčević dana 27.10.2016. godine.

99. U svojstvu svjedoka odbrane optuženog Milorada Mrđe, saslušani su: Mirko Tepić

dana 01.09.2016. godine i Salko Osmanović dana 01.09.2016. godine.

100. U svojstvu svjedoka odbrane optuženog Ranka Mrđe, saslušani su: Milosav Banjac

dana 15.09.2016. godine, Gospova Bilbija dana 15.09.2016. godine, Milka Mrđa dana

15.09.2016. godine i optuženi Ranko Mrđa u svojstvu svjedoka odbrane, dana 27.10.2016.

godine.


40

101. Vještaci koji su saslušani na glavnom pretresu u svojstvu vještaka, a po prethodnoj

naredbi Suda BiH, su: Evresa Okanović dana 10.03.2016. godine i 27.10.2016. godine i

Zorica Lazarević dan a 19.05.2016. godine.

102. Izvedeni su i u spis uloženi materijalni dokazi Tužilaštva, odbrana sva četiri

optužena i Suda, a popis istih nalazi se u Aneksu ove presude, koji čini njen sastavni dio.

II PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA

103. Vijeće je najprije razmotrilo primjenu materijalnog prava, te je prvenstveno imalo u

vidu da iz optužnice proizilazi da je inkriminisano djelo počinjeno tokom 1992., 1993. i

1994. godine, u kojem periodu je na snazi bio Krivični zakon Socijalističke Federativne

Republike Jugoslavije (KZ SFRJ), koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog

zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ.

104. Odlučujući o primjeni materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, Vijeće je imalo

u vidu načela propisana članovima 3. i 4. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH),

te članom 7. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP), pa je primjenom

navedenih odredbi utvrdilo da su optuženi Goran Mrđa i Milorad Mrđa počinili krivično

djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ u vezi sa

članom 22. istog Zakona, a optuženi Mile Kokot krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, za koje ih je i oglasilo krivim.

105. Član 3. KZ BiH propisuje načelo legaliteta, odnosno da nikome ne može biti

izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno,

nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje

zakonom nije bila propisana kazna (nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege).

Međutim, članovi 3. i 4. istog Zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica

za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično

djelo u skladu sa opštim načelima međunarodnog prava (član 4a. KZ BiH).

106. U članu 7. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda

(Konvencija) na sličan način propisuje se princip legaliteta i glasi:


41

“Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili

nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema

nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža

od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za

činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično

djelo prema opštim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.''

107. Navedene zakonske odredbe propisuju da se, po pravilu, na učinioca krivičnog

djela prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja.

108. Od ovog principa moguće je odstupiti jedino u interesu optuženih lica, i to u situaciji

kada se nakon izvršenja djela zakon izmijenio tako da je izmijenjeni zakon blaži za

učinioca. Sud procjenjuje u svakom konkretnom slučaju koji je zakon blaži za učinioca.

Vijeće je, imajući u vidu praksu Ustavnog suda BiH, u pogledu primjene materijalnog

prava, našlo nužnim primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja

krivičnog djela, nalazeći da je u konkretnom slučaju on blaži po učinioce, uzevši u obzir

kaznu propisanu za ovo djelo.

109. Jednostavno poređenje tekstova zakona na konkretan slučaj može dati siguran

odgovor samo u slučaju ako je novi zakon dekriminisao nešto što je po ranijem zakonu

bilo krivično djelo, jer je tada novi zakon očigledno blaži. U situaciji kada je krivično djelo

kažnjivo po oba zakona, potrebno je utvrditi sve okolnosti koje su relevantne za izbor

blažeg zakona u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sve odredbe koje se odnose na

kažnjavanje. Pri tome, treba imati u vidu odredbe o propisanim krivičnopravnim

sankcijama, vrstama i mjerama, njihovom odmjeravanju, odnosno ublažavanju, mjerama

sigurnosti, sporednim kaznama, mjerama koje predstavljaju supstitute kazni i drugim

relevantnim odredbama u pogledu izricanja krivičnopravne sankcije.

110. Međutim, nije dovoljno utvrditi koji zakon daje veće mogućnosti za povoljniju

presudu, već koji od njih omogućava povoljniji ishod u konkretnom slučaju, prema

konkretnom učiniocu, a što jasno proizilazi iz zakonskih odredbi člana 4. stav 2. KZ BiH,

koji kaže da će se primijeniti zakon koji je “blaži za učinioca”. Prema tome, nije isključena


42

mogućnost da zakon sa težom kaznom bude za učinioca na kraju povoljniji, jer primjena

nekih njegovih drugih odredbi dovodi do povoljnijeg rješenja za učinioca.

111. U konkretnom slučaju, zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela – KZ

SFRJ, jednako kao i zakon koji je trenutno na snazi – KZ BiH, propisuju krivičnopravne

radnje za koje su optuženi oglašeni krivim kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva. Obzirom na navedeno, jasno je da postoje zakonski uslovi za vođenje

krivičnog postupka protiv počinilaca za navedena krivična djela i njihovo kažnjavanje.

112. Pitanje retroaktivnosti primjene krivičnog zakona od izuzetnog je pravnog značaja i

kao takvo je već bilo predmetom analize i ocjene u nekoliko odluka Ustavnog suda i

Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), a koje imaju direktne implikacije na postupanje

Suda BiH u predmetima ratnih zločina, obzirom da se radi o obvezujućoj domaćoj i

međunarodnoj sudskoj praksi.

113. Vijeće je, shodno prethodnom, a imajući u vidu stavove Ustavnog suda BiH, koji

odstupaju od prakse Evropskog suda, jer ne predviđaju da se primjena blažeg zakona po

učinioca preispituje za svaki slučaj pojedinačno, već jasno određuje da će se u svim

slučajevima, u kojima oba zakona propisuju isto krivično djelo, na učinoca primijeniti KZ

SFRJ, ovaj zakon primijenilo u konkretnom slučaju, obzirom da je stav Ustavnog Suda BiH

obvezujući i za Sud BiH.

114. Kako je krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZ BiH,

za koje krivično djelo se optuženi terete u konkretnom slučaju, bilo propisano članom 142.

KZ SFRJ, to je, slijedom navedenog, te u skladu sa praksom Ustavnog suda BiH, u

pogledu primjene materijalnog prava nužno primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u

vrijeme izvršenja krivičnog djela i kao zakon koji je prema stavu Ustavnog suda BiH, blaži

prema optuženima.

III S T A N D A R D I D O K A Z I V A N J A

115. Prilikom razmatranja i ocjene dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu, Vijeće

se rukovodilo nekim osnovnim načelima propisanim u ZKP BiH kao i u Konvenciji, a koji će

u nastavku biti navedeni.


43

116. Član 3. stav 1. ZKP BiH određuje da se svako smatra nevinim dok se ne utvrdi

njegova krivica za krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

117. Svrha sudskog postupka jeste da se osigura da niko nevin ne bude osuđen, a da se

učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima propisanim

Krivičnim zakonom BiH i u zakonom propisanom postupku (član 2. stav 1. ZKP BiH).

118. Odredbom člana 3. stav 1. ZKP BiH određena je pretpostavka nevinosti, koja

predviđa da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne

utvrdi njegova krivnja.

119. Procesna pretpostavka nevinosti je tzv. privremena pretpostavka (praesumptio iuris

tantum) koja vrijedi dok se suprotno ne dokaže. Zbog usvajanja ove pretpostavke,

optuženi je oslobođen tereta dokazivanja svoje nevinosti. Teret dokazivanja suprotnog od

onog što predviđa pretpostavka nevinosti je na tužiocu. Pretpostavka nevinosti ne odnosi

se samo na krivnju optuženog, već i na sve druge bitne elemente koji stoje u međusobnoj

vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protupravnost ili kažnjivost).

120. Smatra se, a što potvrđuju i judikati ESLJP, da presumcija nevinosti ima, između

ostalog, sljedeće posljedice:

(i) optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost i teret dokazivanja leži na

suprotnoj strani, dakle tužiocu i

(ii) sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost

optuženog, nego i u situaciji kad o tome postoji razumna sumnja.

Jedna od neposrednih posljedica presumpcije nevinosti je izričita zakonska

odredba sadržana u članu 3. stav (2) ZKP BiH prema kojoj „sumnju u pogledu

postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena

neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je

povoljniji za optuženog.“


44

121. Riječ je o načelu in dubio pro reo, ili načelu koje je izraz pogodovanja optuženog.

Neku činjenicu sud može na temelju ocjene dokaza smatrati utvrđenom kada se uvjerio u

njezino postojanje koje mora proizilaziti iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu i kad u

tom pogledu postupajuće vijeće nema više nikakvih dvojbi. Pri tome, sve činjenice koje su

in peius (na štetu) optuženog, moraju se utvrditi sa apsolutnom sigurnošću, odnosno,

moraju se dokazati. Ukoliko se to ne postigne, uzima se kao da one i ne postoje. Sve

činjenice koje su in favorem (u korist) optužene osobe uzimaju se kao da postoje i onda i

kad su utvrđene samo sa vjerovatnošću (znači, ne sa sigurnošću). Ako se i nakon

savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima“ sumnje ne daju

otkloniti, prema normi iz navedenog člana, u sumnji sud rješava na način povoljniji za

optuženog.

122. Rezultat primjene pravila in dubio pro reo uvijek mora biti izricanje presude „u korist

optuženog“, što u slučaju sumnje oko pravno relevantnih činjenica, predviđenih

materijalnim krivičnim pravom, uključuje, ne samo blažu kaznu kada je krivica utvrđena,

nego i oslobađajuću presudu u slučajevima u kojima glavni pretres nije mogao razjasniti

sumnju oko pitanja je li optuženi počinio krivično djelo iz optužbe.

123. U ovom smislu je i odredba člana 284. tačka c) ZKP BiH „ako nije dokazano da je

optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje“ što znači, ne samo u slučajevima u

kojima uopšte nisu izvedeni dokazi za optužbu, nego i u takvim u kojima bi ih bilo, ali bi oni

bili nedovoljni da sud iz njih, na osnovu ocjene na glavnom pretresu, izvuče zaključke o

nedvojbenom postojanju činjenica iznesenih u optužbi.

124. Član 14. ZKP BiH nalaže da je Sud dužan razmatrati i ocjenjivati dokaze koji idu u

korist optuženog sa jednakom pažnjom kao i dokaze koji mu idu na teret.

125. Član 6. stav 1. Konvencije nameće obavezu svim sudovima da “ukažu dovoljno

jasno na osnove na kojima oni zasnivaju svoju odluku”. Iako priznaje primat domaćih

sudskih organa u davanju ocjene šta je relevantno i prihvatljivo, ova odredba nameće

domaćim sudovima obavezu da na odgovarajući način izvrše ispitivanje podnesaka,

argumenata i dokaza koje su podnijele strane. U vezi s navedenim, sudovi moraju

razmotriti i raščistiti sve značajne nepodudarnosti u iskazima strana u postupku, ukazati

da li je neki od osporenih dokaza neprihvatljiv, te ako jeste, navesti po kom osnovu.


45

126. Prilikom ocjene iskaza saslušanih svjedoka, Vijeće je nastojalo sagledati njihovo

svjedočenje u cjelini, misleći pri tome kako na sadržinu samog iskaza, tako i na njihovo

držanje i ponašanje tokom davanja iskaza. Kredibilitet svjedoka zavisi ne samo od toga u

kojoj mjeri poznaju događaj o kojem svjedoče, nego i od iskrenosti svjedoka, njegove

pouzdanosti, kao i svijesti da se polaganjem zakletve pred sudom obavezao da govori

istinu.

127. Za iskaz svjedoka nije isključivo bitno da je on dat iskreno, bitno je i da je iskaz

pouzdan. Vijeće je imalo u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog

poznavanja činjenica, ali i da na istu u velikoj mjeri može uticati protek vremena,

nestalnost ljudske percepcije kao i traumatičnost samog događaja o kojem svjedok

svjedoči. Vijeće je uporedilo činjenice o kojima je svjedok svjedočio sa činjenicama koje su

utvrđene od strane drugih svjedoka, te materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo da li su

potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu.

128. Također, Vijeće je ispitalo uložene materijalne dokaze kako bi odlučilo o njihovoj

pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti.

129. Zapisnike o saslušanju svjedoka uložene u spis u smislu odredbe člana 273. stav 2.

ZKP BiH, Vijeće je cijenilo u vezi sa svim ostalim provedenim dokazima.

130. Temeljem odredbe člana 15. ZKP BiH, sud ima pravo da slobodno ocjenjuje

dokaze. Vijeće je pažljivo cijenilo sve izvedene dokaze, te će ocjenu istih, a naročito

dokaze na kojima je temeljilo svoju odluku, dati u dijelu presude u kojem je obrazložena

činjenična i pravna analiza optužbi koje su optuženima stavljene na teret.

IV NALAZI SUDA - OSUĐUJUĆI DIO IZREKE PRESUDE

OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA

131. Optuženi Goran Mrđa i Milorad Mrđa oglašeni su krivim za izvršenje krivičnog djela

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, u vezi sa članom

22. istog Zakona, dok je optuženi Mile Kokot oglašen krivim za izvršenje krivičnog djela


46

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ. Član 142. KZ SFRJ

glasi:

“Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba

ili okupacije naredi da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva,

mučenja, nečovječna postupanja, biološki eksperimenti, nanošenje velikih

patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili

prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na

prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje

talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione

logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i

nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske

sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad,

izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine

stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim

razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje

nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti

domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od

navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom

kaznom.“

132. Iz citirane zakonske odredbe proizilaze sljedeći opšti elementi krivičnog djela Ratni

zločin protiv civilnog stanovništva:

i. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava, na način da je počinjenje djela usmjereno protiv civilnog

stanovništva, dakle osobe koje ne učestvuju u oružanom sukobu ili su

položile oružje ili su onesposobljene za borbu i koje su zaštićene

odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata

od 12. avgusta 1949. godine;

ii. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;


47

iii. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili

okupacijom;

iv. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.

133. Dakle, za postojanje navedenog krivičnog djela, neophodno je utvrditi primjenu

međunarodnih pravila u inkriminisanom periodu i da radnje izvršenja djela predstavljaju

kršenje pravila međunarodnog prava, što ukazuje na blanketni karakter krivičnog djela.

134. Slijedom odredbe člana 142. KZ SFRJ, nije neophodno (nije uslov postojanja

samog djela) da počinilac zna ili ima namjeru da krši međunarodnu normu (nije nužno da

kršenje blanketnih propisa bude obuhvaćeno sviješću učinioca), već je dovoljno da

njegovo ponašanje objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava, dok se

kod preduzimanja konkretnih, pojedinačnih radnji izvršenja, svakako mora cijeniti

subjektivni odnos počinioca prema djelu, što će Sud u osvrtu na posebne radnje izvršenja

u okviru pojedinačnih tačaka optužnice i učiniti.

135. Dakle, odredba člana 142. KZ SFRJ se, između ostalog, temelji i na Ženevskoj

konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, odnosno

IV Ženevskoj konvenciji (Konvencija). Optužnica tereti optužene da su postupali suprotno

odredbama člana 3. stav 1. tačke a) i c) Konvencije. Pravila sadržana u članu 3.

Konvencije smatraju se običajnim pravom i predstavljaju minimalni standard od kojeg

zaraćene strane nikada ne bi trebale odstupiti, a kojim je propisano da:

„U slučaju oružanih sukoba koji nemaju međunarodni karakter, a koji izbiju na

području jedne od visokih strana ugovornica, svaka zaraćena strana dužna je

primjenjivati barem sljedeće odredbe:

1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, uključujući

pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe izbačene iz stroja zbog

bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svakoj će se prilici

postupati čovječno, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja utemeljenog na rasi, boji

kože, vjeroispovijesti ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju ili bilo kojem

drugom sličnom mjerilu. U tom cilju, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako


48

doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima, između ostalih i sljedeći

postupci:

a) nasilje što se nanosi životu i tjelesnom integritetu, osobito sve vrste ubistava,

sakaćenja, okrutnosti i mučenja;

c) povreda ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;“

i. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava

136. U smislu primjene međunarodnih pravila u inkriminisanom periodu, Vijeće je imalo u

vidu navode iz presude Žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Tadić, gdje je utvrđeno da se:

„međunarodno humanitarno pravo primjenjuje od početka oružanih sukoba sve do poslije

prestanka neprijateljstava...“

137. Član 3. Konvencije smatra se odredbom običajnog prava i obavezujući je za sve

strane u sukobu, nemeđunarodnom ili međunarodnom, zbog čega je ova odredba bila

važeća u vrijeme i na mjestu događaja za koje se optuženi terete. Navedeni član je

zajednički za sve Ženevske konvencije, odnosno isti je inkorporiran u sve četiri Ženevske

konvencije od 12. avgusta 1949. godine. Njegova suština jeste, osim što se primjenjuje u

svim vrstama sukoba (međunarodni i nemeđunarodni), da svim osobama koje ne

učestvuju direktno u neprijateljstvima garantuje određena prava, odnosno prema kojima se

garantuje čovječno postupanje i zabranjuju određeni postupci, taksativno nabrojani u

tačkama a) do d) člana 3. Konvencije.

138. Prema tome, da bi se utvrdilo kršenje pravila međunarodnog prava, neophodno je

da se utvrdi protiv koga je počinjenje bilo usmjereno, odnosno da li je djelo bilo usmjereno

protiv posebne kategorije osoba koje su zaštićene članom 3. stav 1. Konvencije. U

konkretnom slučaju, Vijeće je utvrdilo da su optuženi krivičnopravne radnje preduzeli

prema civilima.

Civili


49

139. Vijeće je, u odnosu na sve tačke osuđujućeg dijela presude, neusmnjivo zaključilo

da su optuženi Goran Mrđa, Milorad Mrđa i Mile Kokot, krivičnopravne radnje preduzeli

prema civilima, i to prema oštećenima: Halidu Mehiću, M. P., Hasanu Pašiću, Esmi Pašić,

Jusufu Ćehiću, Azizu Horozoviću, Zejfi Horozović, Zenadu Horozoviću, K.Z., Mehmedu

Brakiću, Esadu Brakiću, Rufadu Kuburiću, Suvadu Kuburiću, Asimu Avdiću, Fikretu

Avdiću, Hasibu Veliću, Omeru Drobiću, Seferu Drobiću, Muharemu Jakupoviću i Tahiru

Ceriću, dakle prema licima koja uživaju zaštitu shodno odredbama zajedničkog člana 3.

Konvencije.

140. Prema definiciji iz člana 3. stav 1. IV Ženevske Konvencije, zaštićene kategorije lica

su “lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike

oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana,

lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga“. Dakle, u smislu odredbe zajedničkog člana

3. Konvencije, civilom se smatra lice koje “ne učestvuje neposredno u neprijateljstvima”.

141. Za bolje razumijevanje definicije “civila” date u zajedničkom članu 3. Konvencija i

razumijevanje termina “neposredno u neprijateljstvima”, Vijeće je uzelo u obzir i praksu

MKSJ gdje se navedena sintagma definiše.

142. Shodno praksi MKSJ, osoba aktivno sudjeluje u neprijateljstvima kada učestvuje u

ratnim dejstvima koji će “po svom karakteru ili svrsi, vjerovatno nanijeti stvarnu štetu

ljudstvu ili materijalno – tehničkim sredstvima oružanih snaga neprijatelja“.

143. Vijeće je navedeno svojstvo oštećenih, u prvom redu, utvrdilo na osnovu izjava

samih oštećenih, od kojih su svi, u vrijeme počinjenja krivičnog djela od strane optuženih,

bili u svojim ili tuđim kućama, na područjima opština Sanski Most i Bihać.

144. Navedena činjenica nije osporavana ni od strane odbrane optuženih, obzirom da

se, kao što je već istaknuto, radilo o civilima bošnjačke nacionalnosti koja su se u vrijeme

događaja nalazila smještena u privatnim kućama, pri tome nenaoružana, na području koje

se u to vrijeme nalazilo pod kontrolom VRS, što je Vijeće utvrdilo na osnovu iskaza

svjedoka.


50

145. Tako iz iskaza oštećenog Halida Mehića proizilazi da se isti, u vrijeme

inkriminisanog događaja, nalazio na području sela Skucani Vakuf, a nakon što je išao u

selo Lušci Palanka da kupi određene namirnice, kada je presreten od strane optuženog

Gorana Mrđe i drugog, koji su mu uzeli i ono malo novca što mu je ostalo, kao i nešto

cigareta koje je imao kod sebe. Oštećeni M. P. i Hasan Pašić, bili su, zajedno sa

članovima svoje porodice, u kući M. P. u selu Skucani Vakuf, zatim oštećeni Aziz

Horozović, Zejfa Horozović, Zenad Horozović i K.Z., zajedno sa Fehretom Horozovićem,

nalazili su se u svojoj porodičnoj kući u selu Naprelje, opština Sanski Most, oštećeni

Mehmed Brakić i Esad Brakić u svojoj kući, zajedno sa članovima svoje porodice, u selu

Gorice, opština Sanski Most, oštećeni Rufad i Suvad Kuburić, sa svojom majkom, te sa

Asimom Avdićem, Fikretom Avdićem i još nekim licima, nalazili su se u kući Teufika Velića

u selu Gorice, u koje selo su izbjegli iz Skucanog Vakufa. Kada je u pitanju ubistvo

oštećenog Hasiba Velića od strane optuženog Gorana Mrđe, utvrđeno je da se oštećeni,

zajedno sa članovima svoje porodice, kritične prilike nalazio u kući Rasima Velića, također

u selu Gorice. Isto tako, oštećeni Omer Drobić, u vrijeme događaja, nalazio se u blizini

svoje kuće u naselju Pobriježje. Oštećeni Sefer Drobić, u vrijeme kada ga je optuženi

Goran Mrđa tukao i nečovječno postupao prema njemu, nalazio se na radnoj obavezi na

Grabežu. Oštećeni Muharem Jakupović, sa svojom porodicom i nekoliko komšija, nalazio

se u svojoj kući u vrijeme kada su optuženi Goran i Milorad Mrđa poduzeli zabranjene

radnje prema njemu i članovima njegove porodice. Konačno, kada je u pitanju oštećeni

Tahir Cerić, čije ubistvo je počinio optuženi Mile Kokot, utvrđeno je da se isti u tom

trenutku nalazio u svojoj kući u selju Fajtovci, opština Sanski Most, odnosno prilikom

ubistva, u dvorištu iste.

146. Prema tome, imajući u vidu navedene činjenice, Vijeće nalazi da se u konkretnom

slučaju radilo o civilima, koji ne učestvuju direktno u neprijateljstvima, dakle o kategoriji

koja uživa zaštitu shodno odredbama zajedničkog člana 3. Konvencije.

ii. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije

147. Drugi opšti element krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva kojeg je

neophodno utvrditi jeste da je kršenje pravila međunarodnog prava učinjeno u vrijeme

rata, oružanog sukoba ili okupacije.


51

148. U međunarodnoj sudskoj praksi smatra se da oružani sukob postoji “svuda gdje se

pribjeglo oružanoj sili između država ili produženom oružanom nasilju između vlasti i

organizovanih naoružanih grupa, ili pak između takvih grupa unutar jedne države”.4

149. Dovodeći kršenje odredbi međunarodnog prava u vezu sa postojanjem oružanog

sukoba, treba naglasiti da se međunarodno humanitarno pravo i dalje primjenjuje “na

čitavoj teritoriji zaraćenih država, odnosno, u slučaju unutrašnjih oružanih sukoba, na

čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od strana, nezavisno od toga da li se na tom mjestu

stvarno vode borbe, sve do zaključenja mira ili, u slučaju unutrašnjih sukoba, sve dok se

ne pronađe mirno rješenje.”5

150. U konkretnom slučaju, odbrana je osporavala postojanje oružanog sukoba na

teritoriji opštine Sanski Most tokom perioda na koji se optužnica poziva. Tako braniteljica

optuženog Gorana Mrđe ističe kako je opština Sanski Most u to vrijeme bila pod

jurisdikcijom organa tadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a kasnije Republike

Srpske, kao i da, prema iskazima svjedoka, na teritoriji Sanskog Mosta nije bilo oružanih

sukoba.

151. Na okolnosti navedenog oružanog sukoba između snaga A R BiH i VRS na širem

području Sanskog Mosta i Bihaća, izvedeni su brojni subjektivni i objektivni dokazi, iz kojih

jasno proizilazi postojanje borbenih dejstava jedinice AR BiH i VRS na navedenom

području tokom 1992., 1993. i 1994. godine, u kojem vremenskom intervalu su i počinjene

inkriminacije koje su optuženima stavljene na teret. Neki od uloženih dokaza na ove

okolnosti su i Odluka Predsjedništva R BiH o proglašenju ratnog stanja na teritoriji BiH od

20.06.1992. godine6, te Odluka Predsjedništva BiH o ukidanju ratnog stanja od

22.12.1995. godine.7

4 Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, predmet broj IT-96-23 I IT-96-

23!1-A, presuda od 12.06.2002. godine 5 Kunarac et al., presuda Žalbenog vijeća, odjeljci 57 i 64. U odjeljku broj 64, Žalbeno vijeće smatra: “da

dužnost tužioca nije bila da postojanje oružanog sukoba dokazuje za svaki kvadratni centimetar tog područja. Postojanje oružanog sukoba nije ograničeno samo na dijelove teritorije na kojima se konkretno odvijaju borbe, već postoji na čitavoj teritoriji pod kontrolom zaraćenih strana.” 6 Dokaz Tužilaštva BiH broj T-18

7 Dokaz Tužilaštva BiH broj T-19


52

152. O navedenim borbenim aktivnostima svjedočili su brojni svjedoci na glavnom

pretresu, među kojima i Halid Mehić, M. P., Z. P., H. P., Hasnija Ćehić, Sulejman Ćehić,

Esma Pašić i mnogi drugi.

153. Tako svjedok Halid Mehić, navodi kako je, u proljeće 1992. godine, nakon što je

dobio poziv da se javi radi regulisanja ličnog dohotka i rada, krenuo do sela Palanka, gdje

je vidio dosta vojske, kada mu je jedan prišao i rekao da idu udarati na Krupu, te da se on

vrati kući. Navodi da ih je te prilike bilo u šarenim uniformama, te u uniformama bivše JNA.

Nakon što je stigao kući, u selo je došao neki čovjek iz sela Behremi da im prenese

naredbu komandanta da se svo naoružanje skupi i preda. U vezi s tim, svjedok ističe da

su sva lica za koja se sumnjalo da imaju oružje, odvozili na Manjaču. Kretanje bošnjačkog

stanovništva bilo je otežano, te ističe da su bježali od uniformisanih lica.8

154. Svjedok M. P. opisuje situaciju nakon što se vratio iz Slovenije u Skucani Vakuf, u

zaselak Pašići, te navodi da je u selu bilo ratno stanje, nailazila je srpska vojska koja je

kupila naoružanje koje stanovništvo nije imalo, bilo ih je na stotine. U to vrijeme se teško

živjelo, nije se nigdje smjelo kretati, postojao je neki kombi kojim su kupili muškarce i vodili

u logore, kako ističe, „bio je to život u strahu“. Nisu mogli doći do namirnica, nije bilo struje,

navečer se nisu smjeli kretati po selu, pucalo se, posebno iz sela Stanići, koje se nalazilo

iznad sela u kojem je svjedok živio.9

155. Svjedok Z. P. sjeća se da rata nije bilo sve do 26.05.1992. godine, kada je srpska

vojska opkolila selo, u namjeri oduzimanja oduzimala oružja koje u selu niko nije ni imao.

Nakon što su prikupili svo oružje od bošnjačkog stanovništva, muškarce su vodili u logore

na ispitivanje, zalihe hrane su imali do jula 1992., kada je svega nestalo. Pucalo se svaku

večer, pošto je selo Skucani Vakuf bilo opkoljeno selima naseljenim srpskim

stanovništvom, a najviše se pucalo iz sela Gornji Lipnik.10

156. I svjedokinje H. P. i Hasnija Ćehić potvrdile su da je srpska vojska išla po kućama u

bošnjačkim selima i kupila naoružanje, kao i da se preživaljavalo od onoga što su sami

8 Transkript saslušanja svjedoka Halida Mehića od 13.04.2015. godine

9 Transkript saslušanja svjedoka M. P. od 27.04.2015. godine

10 Transkript saslušanja svjedoka Z. P. od 27.04.2015. godine


53

proizvodili. Svjedokinja Hasnija Ćehić navodi da su bila prozivanja preko Radio Sane da

se pojedinci prijave, nakon čega isti bivaju odvedeni u logor.11

157. Kada je u pitanje stanje u selu Pobriježje, koje je tada pripadalo opštini Bihać,

svjedoci Omer i Sefer Drobić naveli su kako su po selu bili naoružani srpski vojnici, te su

držani i punktovi, pa mještani nisu mogli nigdje ići. Svjedoci također ističu da su se srpski

vojnici doseljavali u napuštene bošnjačke kuće tokom 1993. godine, pa se tako sjeća da

se u kuću Refika Kambera uselio optuženi Milorad Mrđa, optuženi Goran Mrđa u kuću

Muharema Drobića, te optuženi Mile Kokot u kuću izvjesnog Mahmuta. Pored toga,

svjedok Sefer Drobić navodi kako su vojnici hodali po selima tražeći alkohol, kao i da su

svakodnevno legitimisani na punktovima koje je držala srpska policija i vojska, naoružana

automatskim puškama i papovkama. 90% bošnjačkog stanovništva iseljeno je 1992.

godine iz Pobriježja, nakon čega su njihove napuštene kuće naseljavali Srbi.12

158. Pitanje da li je oružani sukob međunarodnog ili nemeđunarodnog karaktera bitno je

za dokazivanje određenih krivičnih djela zabranjenih prema međunarodnom

humanitarnom pravu. Budući da odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija

sadrže jezgro temeljnih normi, one su primjenjive uvijek, u svim prilikama i na sve strane,

te nije dozvoljeno nikakvo odstupanje od njih. Stoga, kada se optuženi terete za djelo iz

člana 142. stav 1. KZ SFRJ na osnovu kršenja zajedničkog člana 3. Konvencija, kao što je

to ovdje slučaj, nebitno je da li je oružani sukob imao međunarodni ili nemeđunarodni

karakter.

159. Neki članovi ove Konvencije, pored zajedničkog člana 3., stekli su status običajnog

prava i sada su primjenjivi i na međunarodne i nemeđunarodne oružane sukobe.13

160. Dokazi optužbe nisu išli u pravcu utvrđivanja karaktera oružanog sukoba. Obzirom

da bitna obilježja krivičnog djela, za koje se terete ovi optuženi, ne podrazumijevaju

međunarodni karakter oružanog sukoba, a Tužilaštvo, kao organ na kojem leži teret

dokazivanja, nije usmjerilo svoje napore u pravcu dokazivanja istog, Vijeće nije bilo u

11 Transkript saslušanja svjedokinja H. P. i Hasnije Ćehić od 27.04.2015. 12.05.2015. godine

12 Transkript saslušanja svjedoka Omera i Sefera Drobića od 21.12.2015. godine

13 Studija MKCK o pravilima međunarodnog običajnog humanitarnog prava, 2005. (ICRC Customary

International Humanitarian Law Rules and Study).


54

obavezi da, u okviru odlučivanja o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti

optuženih, razmatra i karakter oružanog sukoba.

161. Kada je u pitanju osporavanje odbrane optuženih da je postojao oružani sukob,

Vijeće u ovom dijelu podsjeća na činjenicu da je u postupcima pred MKSJ više odbrana

(neuspješno) poricalo postojanje oružanog sukoba u odnosu na konkretni zločin za koji je

osuđeni bio optužen, tvrdeći da je do zločina došlo izvan oružanog sukoba (slučajevi

Kunarac, Blaškić, Tadić...). Međutim, “(n)ije potrebno dokazati da se sukob odvijao na

svakom metru područja okvirno obuhvaćenog sukobom”. Zločini moraju biti povezani s

oružanim sukobom, svojom prirodom ili svojim posljedicama,da bi ih se moglo tretirati kao

ratne zločine. Međutim, da bi moglo biti tretirano kao ratni zločin, pojedinačno djelo ne

mora vremenski i prostorno koincidirati s efektivnim sukobom, te može biti počinjeno izvan

neposredne borbe (predmeti Vasiljević i Rutaganda). Sam zločin nije nužno „vojne“ prirode

i ne mora nužno biti dio politike ili službeno poticane prakse, plana i sl.

162. Smatra se da oružani sukob postoji "svuda gdje se pribjeglo oružanoj sili između

država ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organizovanih naoružanih grupa, ili

pak između takvih grupa unutar jedne države."

163. Područje na kojem se konkretno odvijaju borbe ne poklapa se nužno sa

geografskom zonom na koju se primjenjuje ratno pravo. Ono se primjenjuje na čitavoj

teritoriji zaraćenih država, odnosno, u slučaju internih oružanih sukoba, na čitavoj teritoriji

pod kontrolom jedne od strana, nezavisno od toga da li se na tom mjestu stvarno vode

borbe, sve do zaključenja mira ili, u slučaju unutrašnjih sukoba, sve dok se ne pronađe

mirno rješenje. Dakle, kršenja zakona i običaja ratovanja mogu se počiniti u vrijeme i na

mjestu gdje se ne vode nikakve borbe. Naime, između djela optuženog i oružanog sukoba

može postojati tijesna veza, čak i ako zločini nisu počinjeni u vrijeme aktualnih borbi ili na

samom mjestu njihovog odvijanja. Da bi taj uslov bio zadovoljen, dovoljno je, na primjer,

da su zločini u tijesnoj vezi sa neprijateljstvima koja su se odvijala na drugim dijelovima

teritorije pod kontrolom strana u sukobu.14

164. Da bi utvrdilo da li je određeno djelo u dovoljnoj mjeri povezano s oružanim

sukobom, Vijeće je, između ostalog, uzelo u obzir sljedeće faktore: činjenicu da su

14 Presuda Suda BiH u predmetu broj X-KR-06/290 protiv Jadranka Palije, od 27.11.2007. godine


55

počinioci zločina borci, da žrtve nisu borci, da žrtve pripadaju suprotstavljenoj strani, da se

može smatrati da je to djelo u funkciji ostvarenja krajnjeg cilja vojnog pohoda, da

počinjenje zločina proizlazi iz službenih dužnosti počinitelja ili spada u njihov okvir, te da je

težak položaj oštećenih bio uzrokovan djelovanjem neprijateljskih snaga.

165. Nesporno je da se ratno pravo često može odnositi na djela koja, doduše, nisu

počinjena na mjestu gdje su vođene operacije, ali su suštinski povezana sa sukobom.

Ratno pravo može se primijeniti na dvije vrste krivičnih djela. Ratno pravo nužno ne

zamjenjuje zakone koji su na snazi u vrijeme mira: ono im može pridodati neophodne

elemente zaštite koja se mora pružiti žrtvama u vrijeme rata.

166. Iz navedenih dokaza, koji se odnose na vremenski period koji je prethodio periodu i

radnjama iz optužnice, kao i na sam inkriminisani period, jasno proizilazi da je na teritoriji

BiH, a i konkretno na širem području opština Sanski Most i Bihać, postojao oružani sukob

između oružanih snaga VRS i AR BiH, čime Vijeće, ovaj element, nalazi dokazanim,

isključujući svaku razumnu sumnju, te još jednom podsjeća da su u brojnim presudama

MKSJ, kao i u presudama Suda BiH, u odnosu na sukob između ove dvije strane, utvrđeni

elementi oružanog sukoba.

iii. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom

167. Jedan od uslova iz člana 142. KZ SFRJ jeste da mora postojati veza između djela

optuženog i oružanog sukoba. Dakle, da bi se utvrdilo postojanje navedenog elementa,

neophodno je sagledati status optuženog u inkriminisanom periodu, te postojanje

uzajamnosti i zavisnosti izvršenja djela u odnosu na postojanje ranije obrazloženog

oružanog sukoba.. U konkretnom, Vijeće je ispitivalo da li je “postojanje oružanog sukoba

u znatnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga

počini, način počinjenja zločina ili cilj s kojim je počinjen”.15

168. Ovaj uslov ispunjen je ako je zločin počinjen kao podrška ili barem pod izgovorom

situacije koja je proistekla iz oružanog sukoba.

15 Kunarac et al., predmet broj IT-96-23 i IT-96-23/1-A, presuda od 12.06.2002. godine, par. 58


56

169. Sudeće vijeće MKSJ u paragrafu broj 568 navedene presude navodi:

“…Humanitarno pravo primjenjuje se i dalje na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od

strana, nezavisno od toga da li se konkretne borbe vode na mjestu na kojem su se odigrali

dotični događaji. Stoga, dovoljno je to što su zločini bili u tijesnoj vezi s neprijateljstvima

koja su trajala na drugim dijelovima teritorije pod kontrolom strana u sukobu. Uslov da

dato djelo bude u tijesnoj vezi sa oružanim sukobom zadovoljen je ukoliko su, kao u ovom

slučaju, zločini počinjeni kao posljedica borbi, a prije prekida oružanih aktivnosti na

određenom području, te ako su počinjeni radi postizanja nekog cilja ili iskorištavanja

situacije nastale uslijed borbi…”16

170. Na osnovu nekoliko faktora može se odrediti postojanje nexusa između djela koje

su počinili optuženi i oružanog sukoba. Faktori mogu obuhvatiti sljedeće:

- činjenicu da je počinilac vojnik;

- činjenicu da žrtva nije vojnik ili činjenicu da je žrtva pripadnik suprotne strane;

- činjenicu da se ta radnju može reći da služi krajnjem cilju vojne kampanje;

- činjenicu da je zločin izvršen u sklopu službenih dužnosti počinioca.17

171. Prema tome, odlučna činjenica jeste status optuženih u vrijeme izvršenja krivičnog

djela, odnosno činjenica da su optuženi Goran Mrđa, Milorad Mrđa i Mile Kokot, djelo

počinili kao pripadnici Šeste sanske brigade VRS, odnosno pripadnost optuženih ovoj

vojnoj formaciji, te djelovanje ove formacije na području opština Sanski Most i Bihać,

zasigurno je uticalo na sposobnost optuženih da počine krivično djelo, te način počinjenja i

cilj s kojim je djelo počinjeno.

172. Povezanost optuženih Gorana Mrđe, Milorada Mrđe i Mila Kokota sa oružanim

sukobom u vrijeme počinjenja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva jeste

njihova pripadnost Šestoj sanskoj brigadi VRS u inkriminisanom periodu, što dokazuju i

materijalni dokazi uloženi od strane Tužilaštva BiH u svrhu dokazivanja statusa optuženih,

a to su: jedinični i matični kartoni izdati od strane Ministarstva rada i boračko-invalidske

zaštite Republike Srpske za optužene Gorana i Milorada Mrđu18, uvjerenje o služenju

16 Kunarac et al., predmet broj IT-96-23 i IT-96-23/1-A, presuda od 12.06.2002. godine, par 568

17 Drugostepena presuda Kunarac i drugi, paragraph broj 59

18 Dokazi Tužilaštva BiH broj T-29 i T-31


57

vojnog roka za optuženog Gorana Mrđu19, vojna knjižica na ime Goran Mrđa20, te iskazi

svjedoka koji potvrđuju da su optuženi, zajedno sa optuženim Milom Kokotom, bili

pripadnici jedne od strana u oružanom sukobu na široj teritoriji Sanskog Mosta i Bihaća.

173. Tako svjedoci Rufad i Suvad Kuburić navode da su kritične prilike u kući u kojoj su

boravili, vidjeli Gorana Mrđu i Milorada Mrđu, koji su bili u maskirnim uniformama,

naoružani automatskim puškama, dok je optuženi Goran Mrđa kod sebe imao i pištolj.

Svjedoci Omer i Sefer Drobić ističu da su se u njihovo selo doselili, među srpskim

vojnicima, optuženi Goran i Milorad Mrđa. Svjedoci N. V. i D. Š., u vezi sa ubistvom

oštećenog Tahira Cerića, izjavili su kako je kritičnog dana bilo okupljanje i postrojavanje

vojske u selu Fajtovci, kao i da su u to vrijeme svi bili mobilisani, a svjedok Almaz Cerić

potvrdio je da je tog dana vidio Milu Kokota s puškom, kao i da mu je Ratko (Radomir

Vukičević) pričao da je prilikom jednog od postrojavanja, komandant prozvao Milu Kokota i

rekao mu da je čuo da se ubijaju civili u Fajtovcima.21

174. Optuženi Goran Mrđa u svom iskazu u svojstvu svjedoka odbrane, naveo je da je

bio mobilisan 1992. godine, ali i da je tokom 1993. i 1994. godine bio na ratištima.22

175. Prema tome, Vijeće zaključuje da, sve radnje koje su počinili optuženi, počinili su u

svojstvu pripadnika Šeste sanske brigade VRS, koja pozicija im je upravo i omogućila da u

vrijeme i u mjestu kako je to navedeno u izreci presude, izvrše navedena krivična djela,

odnosno nečovječnog postupanja, mučenja, silovanja i ubistva, a koje radnje su u

direktnoj vezi sa postojanjem rata i oružanog sukoba.

iv. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo

176. Na osnovu izvedenih dokaza, Vijeće zaključuje da su optuženi počinili krivično djelo

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva sa direktnim umišljajem, svjesni djela koje čine i

voljni da isto počine.



21 Transkript saslušanja svjedoka Almaza Cerića od 15.02.2016. godine

22 Transkript saslušanja optuženog Gorana Mrđe u svojstvu svjedoka odbrane, 14.07.2016. godine


58

177. Kao posljednji opšti element krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

jeste i taj da počinilac mora ili direktno izvršiti nezakonito djelo ili narediti drugima izvršenje

istog, kako bi snosio odgovornost kao direktni počinilac djela, a kako je to predmetnom

optužnicom optuženima stavljeno na teret. Nakon razmatranja svih predočenih dokaza,

Vijeće je zaključilo da je u konkretnom slučaju dokazano da su optuženi počinili radnje i to:

optuženi Goran Mrđa u tačkama 1. a), b) i c), 2., 3. a), b), c) i d), 4. a) i b) i 5. osuđujućeg

dijela izreke presude, zatim optuženi Milorad Mrđa, u tačkama 2., 3. b) i 5. osuđujućeg

dijela izreke presude, te optuženi Mile Kokot radnju u tački 6. osuđujućeg dijela izreke

presude, čime je ispunjen i ovaj element krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva, a koje su optuženi Goran Mrđa i Milorad Mrđa počinili kao saizvršioci sa

drugim licima, osim u tačkama 4. a) i b) koje djelo je optuženi Goran Mrđa počinio kao

izvršilac, dok je optuženi Mile Kokot krivično djelo ubistva u tački 6. počinio kao izvršilac.

178. Djela koja su optuženi lično počinili imala su za cilj teško lišenje osnovnih prava,

kao što su pravo na život, slobodu i sigurnost, što je u suprotnosti sa međunarodnim

pravom i što je, u skladu sa citiranom odredbom člana 3. stav 1. IV Ženevske konvencije,

nedopustivo protiv nenaoružanih osoba ili onih koji ne čine dio oružanih snaga, i njima su

van sumnje počinili kršenja pravila međunarodnog prava. Djela su počinjena tokom

oružanog sukoba za koji su optuženi znali i u kojem su nesumnjivo učestvovali.

NEČOVJEČNO POSTUPANJE kao krivično djelo Ratnog zločina protiv civilnog

stanovništva

179. Vijeće je optuženog Gorana Mrđu oglasilo krivim za nečovječno postupanje prema

civilima Halidu Mehiću, M. P., Z. P., Mini Pašić, Hasanu Pašiću, Suvadi Pašić, Hidajeti

Pašić, Esmi Pašić, Rasimu Veliću, Seidi Velić, Omeru Drobiću, Seferu Drobiću, optužene

Gorana Mrđu i Milorada Mrđu za nečovječno postupanje prema civilima Rufadu Kuburiću,

Suvadu Kuburiću, Asimu Avdiću, Fikretu Avdiću, Muharemu Jakupoviću.

180. U tom pogledu, Vijeće će se, prije pojedinačnih obrazloženja tačaka osuđujućeg

dijela presude za nečovječno postupanje optuženih prema civilima, kratko osvrnuti na

elemente krivičnog djela nečovječnog postupanja kao ratnog zločina protiv civilnog

stanovništva.


59

181. U predmetu protiv Zijada Kurtovića23, pretresno vijeće navelo je da se termin

„nečovječno postupanje“ fokusira na važnost osiguranja čovječnog postupanja. Vijeće je

definisalo nečovječno postupanje kao „svako postupanje koje nije obuhvaćeno takvim

ponašanjem“, dakle, Sud je negativno definisao „nečovječno postupanje“.

182. Zbog ovakve definicije, različita fizička djela, koja su obuhvaćena tim terminom,

nisu konkretno navedena. U predmetu Kurtović, pretresno vijeće pozivalo se na različite

pravne autoritete radi pronalaženja jasne definicije.24 Na osnovu pristupa koji je zauzeo

MKSJ, Evropski sud za ljudska prava (ESLJP), Sud BiH zaključio je da nečovječno

postupanje predstavlja:

namjerno činjenje ili nečinjenje;

počinjeno protiv zaštićene osobe, koje:

- prouzrokuje tešku duševnu povredu, fizičku patnju, ozljedu ili

- predstavlja težak napad na ljudsko dostojanstvo.

183. Jednu od definicija nečovječnog postupanja u praksi MKSJ-a utvrdilo je pretresno

vijeće u predmetu Čelebići, zaključkom da je „nečovječno postupanje postupanje kojim se

smišljeno nanosi ozbiljna duševna i tjelesna patnja koja ne dostiže tešku duševnu i

tjelesnu patnju potrebnu da bi se kazneno djelo kvalificiralo kao mučenje. U svjetlu

prethodnog, Pretresno vijeće nalazi da surovo postupanje predstavlja namjernu radnju ili

propust, odnosno radnju koja je, objektivno prosuđena, smišljena, a ne slučajna, koja

nanosi tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko

dostojanstvo. Kao takvo ima isto značenje i stoga vrši istu funkciju tj. uključuje sve ostale

nespecificirane elemente, za potrebe zajedničkog člana 3. Statuta, kao što ima

nečovječno postupanje u odnosu na teške povrede Ženevskih konvencija.“25

184. Žalbeno vijeće u predmetu protiv Kordića i Čerkeza dodaje da „nečovječno

postupanje na osnovu člana 2. Statuta čine namjerna radnja ili propust učinjeni protiv

zaštićene osobe, kojima se nanose teške duševne povrede, tjelesne patnje i povrede ili

koji predstavljaju tešku povredu osobnog dostojanstva“.26

23 Presuda Suda BiH broj X-KR-06/299 protiv Zijada Kurtovića, od 30.04.2008. godine, strana 31

24 Ibid, strana 31-35

25 Prvostepena presuda u predmetu Čelebići, par. 552

26 Prvostepena presuda u predmetu Kordić i Čerkez, od 26.02.2001. godine


60

185. Konkretni primjeri iz prakse MKSJ-a obuhvataju nekoliko zaključaka iz pomenutog

predmeta Čelebići. Pretresno vijeće u tom predmetu u jednom je dijelu zaključilo da „djelo

udaranja osoba koja je toliko teško povrijeđena da ne može stajati, predstavlja, u najmanju

ruku, tešku uvredu ljudskog dostojanstva. Shodno tome, na osnovu prethodnih činjenica,

tjelesno zlostavljanje prestavlja kazneno djelo nečovječnog postupanja“.

186. Kada je u pitanju određivanje da li se neko djelo može podvesti pod gore pomenutu

definiciju, Pretresno vijeće u predmetu protiv Krnojelca navodi da je „ocjena ozbiljnosti

takve radnje ili propusta relativne prirode. U obzir se moraju uzeti sve činjenične okolnosti,

uključujući karakter radnje ili propusta, kontekst u kojem se odvijaju, njihovo trajanje i/ili

ponavljanje, tjelesni, duševni i moralni učinak te radnje na žrtvu i osobne okolnosti žrtve,

uključujući njenu dob, pol i zdravstveno stanje. Patnje koju dotična radnja nanosi žrtvi ne

moraju biti trajne, dovoljno je da su stvarne i ozbiljne“.27 Ovakvo mišljenje iznijelo je i

Pretresno vijeće u prvostepenoj presudi u predmetu Kunarac, u paragrafu 501, a u

kontekstu krivičnog djela povede ličnog dostojanstva.

187. U dosadašnjoj praksi, Sud BiH naveo je neke primjere radnji koje predstavljaju

nečovječno postupanje, pa tako između ostalih i tehnike ispitivanja, koje obuhvataju:

stajanje uza zid u „stresnom položaju“, podvrgavanje buci ili uskraćivanje sna ili hrane,

zatim nanošenje teške fizičke, duševne ili moralne patnje, kao na primjer: premlaćivanje,

uzrokovanje patnje korištenjem naprava za elektro šokove na zarobljenicima, nanošenje

bola, izazivanje opekotina, izazivanje konvulzija, trzanja i ožiljaka, izazivanje straha kod

žrtava i dovođenje žrtava u stanje da mole za milost. Međutim, Sud BiH naglasio je da se,

prilikom ocjene da li se neka konkretna radnja može kvalifikovati kao nečovječno

postupanje, u obzir moraju uzeti sve činjenične okolnosti, uključujući i: karakter radnje ili

propusta, kontekst u kojem se radnja dogodila, njeno trajanje i/ili ponavljanje, fizičke,

duševne i moralne posljedice radnje po žrtvu, lične prilike žrtve, uključujući godine, spol i

zdravlje.28

27 Prvostepena presuda protiv Milorada Krnojelca, od 15.03.2002. godine, par. 131

28 Kurtović, prvostepena presuda, strana 31-34


61

188. U predmetu Nikola Andrun29, Apleaciono vijeće Suda BiH, između ostalog,

razmatralo je i član 2. stav (b) Statuta MKSJ, sudsku praksu MKSJ, član 7. stav (k)

Rimskog statuta, Ženevske konvencije i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima (EKLJP),

kako bi definisali krivično djelo „nečovječnog postupanja“. Sud je zaključio da je definicija

nečovječnog postupanja „i precizna i fleksibilna. Fleksibilnost je potrebna iz razloga što

nije moguće predvidjeti sve načine nanošenja boli i štete budućih mučitelja.“ Sud je

zaključio da više djela čini nečovječno postupanje, uključujući: napad na civile, naseljena

područja, civile pojedince ili one koji su izbačeni iz stroja/hors de combat; neselektivne

napade kojima se nanose povrede civilima, a koji čine najteža kršenja ljudskih prava i

sloboda, te napada na civile u toku rata, oružanog sukoba ili okupacije, čime se krše

pravila međunarodnog prava.30

189. Sud BiH ustanovio je da su potrebni sljedeći elementi za utvrđivanje subjektivne

namjere za nečovječno postupanje:

- optuženi mora biti svjestan svojih djela31

- optuženi mora htjeti počinjenje tog djela,32 te

- namjera optuženog mora biti usmjerena na umanjenje ljudskog dostojanstva

žrtava,33 diskriminaciju žrtava, prikupljanje informacija ili kažnjavanje žrtava.34

Tačka 1. a) osuđujućeg dijela izreke presude

190. Ovom tačkom optužnice, optuženom Goranu Mrđi stavlja se na teret da je

nečovječno postupao prema oštećenom Halidu Mehiću, na način da je, zajedno sa njemu

poznatim licem, naoružani, dana 10.04.1993. godine, u večernjim satima, u selu Skucani

Vakuf, opština Sanski Most, na livadi koja se nalazi blizu sela Skucani Vakuf, iz pravca

sela Behremi, zaustavili civila bošnjačke nacionalnosti Halida Mehića, nakon čega je

Goran Mrđa u istog uperio pištolj i natjerao ga da legne na zemlju, te mu prislonio pištolj

uz sljepoočnicu jednom rukom, dok mu je drugom pritiskao vrat rašljastim predmetom,

čime ga je gušio, a od čega je oštećeni naknadno povraćao krv, te ga istovremeno

29 Drugostepena presuda u predmetu, strana 38

30 Ibid, strana 39

31 Vrdoljak, prvostepena presuda, strana 27-28 Sakić, prvostepena presuda, strana 13

32 Vrdoljak, prvostepena presuda, strana 27-28, Sakić, prvostepena presuda, strana 13

33 Vrdoljak, prvostepena presuda, strana 27-28

34 Anrdun, drugostepena presuda, strana 40


62

ispitivao ko u selu ima ovce, uzeo mu novac u iznosu od 25 maraka, koje je imao sa

sobom, opsovao mater i rekao da njegova dnevnica mora biti 500 maraka, a onda mu

prijetio smrću, pitavši drugo lice hoće li mu dati metak, nakon čega su ga natjerali da ih

vodi u zaselak Pašići, pri čemu je Goran Mrđa sve vrijeme držao pištolj naslonjen na

njegova leđa, što je sve kod Halida Mehića izazvalo veliki strah i uplašenost za svoj život i

od čega je trpio tešku tjelesnu i duševnu bol i patnju.

191. Na okolnosti ove tačke svjedočio je sam oštećeni, Halid Mehić35, koji je naveo da se

u inkriminisanom periodu nalazio u blizini sela Behremi, vraćajući se kući iz sela Lušci

Palanka gdje je išao da kupi namirnice. Na tom mjestu sreo je Jusufa Handanagića, s

kojim je otišao do komšije Mila Momčilovića, gdje su obojica sjeli da s njim popiju rakiju.

Oštećeni navodi da su im u tom trenutku, dok su sjedili uz živicu, s leđa prišla dvojica u

civilu, predstavili su se da su muslimani koji bježe iz Prijedora, te su pitali kako da dođu do

Krupe. Oštećeni ističe kako je shvatio da nešto nije u redu, pa je krenuo kući, gdje su ga,

nakon što je sišao na put, stigla ista dvojica, da bi mu jedan uperio pištolj u sljepoočnicu i

naredio mu da legne, nakon čega ga je po vratu dodirivao nečim krutim, metalnim, zbog

čega je kasnije povraćao krv, pitao ga je ko u selu ima ovce, pa mu je oštećeni nabrojao

neka od lica, između ostalog Hasana Pašića, Ibrahima Alihodžića, Sefera Pašića, te su od

njega tražili da opiše fizički izgled tih lica. Zatim mu je taj koji ga je ispitivao tražio da mu

kaže da li ima novca, pa kada mu je oštećeni odgovorio da ima 25 maraka, ovaj mu je

opsovao majku, uzeo novac i rekao da njegova dnevnica mora biti 500 maraka, te su mu

uzeli pola šteke cigara. Lice koje je u njega uperilo pištolj bilo je niskog rasta, kratko

ošišan, pretpostavlja da su ga zbog toga zvali Kinez, dok je drugo lice bilo više, plave

kose, mršaviji, stajao je po strani dok je ovaj upirao pištolj prema njemu. Ovaj crni je pitao

plavog da li da mu da metak, na šta mu je ovaj rekao da je dobar i da ga ne dira, nakon

čega su oštećenog pištoljem natjerali da ide s njima u zaselak Pašići, bio je suton, gdje je

vidio kako komšije trče svojim kućama, što su vidjela i ova dvojica, te su oštećenog pustili,

nakon čega je isti pobjegao kući.

192. Oštećeni svoja saznanja o tome da je ta crna osoba nižeg rasta, koja ga je, zajedno

s ovim drugim licem, zaustavila kritične prilike zapravo optuženi Goran Mrđa, dobija od

svog sina koji ga je poznavao i prije rata, iz škole, gdje je također bio problematičan i

35 Transkript saslušanja svjedoka Halida Mehića od 13.04.2015. godine


63

maltretirao drugu djecu. I sam oštećeni je kasnije viđao Gorana Mrđu na ratištu, dok je bio

u radnom vodu, u kojim prilikama se sjeća da je optuženi bio obučen u maskirnu uniformu.

193. Kada je oštećenom predočena izjava iz istrage u kojoj je kao vrijeme događaja

naveden mjesec maj 1992. godine36, svjedok ističe da se ipak radi o 1993. godini, obzirom

da je nakon toga išao na ratišta u sklopu radne obaveze, gdje je viđao Gorana Mrđu, Milu

Kokota i njihovog, kako navodi, starješinu Neđu. Sjeća se da mu je optuženi Goran Mrđa

jedne prilike, dok se nalazio na radnoj obavezi, prinosio nož, zbog čega su mu se drugi

smijali.

194. U vezi datuma dešavanja predmetnog događaja, Vijeće je, na osnovu iskaza

oštećenog Halida Mehića, ali i na osnovu iskaza svjedoka na tačke 1. b) i 1. c), zaključilo

da se zaista i radilo o 1993. godini, tačnije o 10.04.1993. godine, a imajući u vidu slijed

događaja nakon ovog sa oštećenom Halidom Mehićem, kao i činjenicu da je sam oštećeni

izjavio kako je 1994. godine otišao konvojem u Travnik, ali i činjenicu da su odnosi između

Bošnjaka i Srba na području opštine Sanski Most postali narušeni od sredine mjeseca

maja 1992. godine, u kojem periodu je oštećeni bio pozvan na rad u rudnik u Bosanskoj

Krupi. Oštećeni je također izjavio da se događaj desio u proljeće, ali i da su svjedoci M. P.,

Z. P. i drugi, koji su svjedočili na okolnosti događaja iz tačke 1. b) potvrdili da se radilo o

10.04.1993. godine, koji dan je bio subota navečer, pijačni dan kada su neki iz sela, čija

imena je oštećeni i naveo, prodali ovce i koji su zbog toga i napadnuti istu noć u svojim

kućama, što će u nastavku biti detaljnije obrazloženo.

195. Kako je već navedeno, oštećeni u trenutku poduzimanja predmetne radnje od

strane optuženog i još jednog, njemu poznatog lica, prema oštećenom, nije poznavao

optuženog, međutim, svjedok je, odmah nakon što je došao svojoj kući, sinovima i

roditeljima ispričao šta mu se desilo, te opisao kako je izgledalo jedno od lica koje ga je

presrelo na putu kući. Nakon što je sinu opisao optuženog kao ponisku, crnu osobu, kratko

ošišanu, koja je tada bila u dvadesetim godinama, sin mu je rekao da nema biti ko drugi

nego Goran, zvani Kinez, kojeg je sin poznavao iz škole kao problematičnu osobu, koja je

maltretirala druge.

36 Dokaz T-1 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Halida Mehića, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 24.09.2014.

godine


64

196. Kao dodatnu potvrdu od strane oštećenog da je to zaista bio optuženi Goran Mrđa,

Vijeće je cijenilo i iskaz oštećenog dat na glavnom pretresu, u dijelu u kojem opisuje kako

je nakon kritičnog događaja imao još susreta sa optuženim, pa se sjeća kako su se sreli u

trgovini, kojom prilikom je optuženi kupio i njemu pivo da ga počasti, na šta mu je oštećeni

odgovorio „ja da tvoje pivo pijem“ i razbio pivo, pa mu je optuženi rekao da je on svog sina

poslao u Travnik, nakon čega se oštećeni okrenuo i rekao optuženom da pita nastavnika

je li sin zaista otišao u Travnik, u kojem trenutku ga je optuženi udario pepeljarom, koje

prilike je bio prisutan i Dragan Vukša.

197. Svjedok Dragutin Vukša saslušan je u svojstvu svjedoka odbrane optuženog

Gorana Mrđe. U svom iskazu naveo je kako je u toku rata posjedovao malu trgovinu u

kojoj su radile njegova strina i komšinica, kao i da je optuženog malo bolje upoznao u toku

rata. Na okolnosti događaja kojeg je u svom iskazu naveo oštećeni Halid Mehić, svjedok

Vukša izjavio je kako mu nije poznato da je optuženi maltretirao bilo koga od Bošnjaka,

kao i da se nikad nije desilo da neko nekog udari pepeljarom u njegovoj trgovini.

198. U vezi navedenog, Vijeće nije moglo cijeniti iskaz svjedoka Dragutina Vukše kao

istinit i pouzdan, a u vezi navoda oštećenog da je imao susret s optuženim kada ga je isti

udario pepeljarom, obzirom da je u više navrata, kako će kasnije biti obrazloženo,

utvrđeno da je optuženi Goran Mrđa bio poznat po tome što je maltretirao bošnjačko

stanovništvo na području opštine Sanski Most, ali i iz razloga što je sam svjedok izjavio da

je samo ponekad dolazio u svoju trgovinu, zbog čega nije ni mogao biti upoznat sa svim

dešavanjima koja su se tamo odvijala, obzirom da je, kako je i sam izjavio, bio mobilisan i

većinu vremena provodio na ratištu.37 Uostalom, događaj o kojem je svjedočio svjedok

Vukša irelevantan je u odnosu na događaj koji se u ovoj tački optužnice stavlja optuženom

na teret.

199. S druge strane, jasno je da oštećeni Halid Mehić, u slučaju da je iznio neistine u

vezi napada pepeljarom od strane optuženog, ne bi svjesno i namjerno naglasio da je te

prilike bio prisutan i Dragutin Vukša, obzirom da je očito očekivao da će svjedok potvrditi

njegove navode, što Vijeću samo govori u prilog tome da je iskaz svjedoka Vukše neistinit

u tom dijelu.

37 Transkript saslušanja svjedoka Dragutina Vukše od 09.06.2016. godine


65

200. Navode oštećenog Halida Mehića da su ga optuženi i njemu poznato lice, presreli u

selu Behremi, potvrđuje i iskaz svjedoka Smaila Mehića, koji je u pročitan na nastavku

glavnog pretresa, iz razloga što je svjedok teško bolestan, pa nije mogao dati svoj iskaz

neposredno pred sudećim vijećem. U svom iskazu, svjedok Smail Mehić38 navodi kako je

jedan dan u selu Lušci Palanci vidio momke iz sela Lipnik kako piju, među kojima su bili

izvjesni Miro, njegov sin Bato i „jedan Goran koji liči na Ciganina, zvani Kinez“, nakon čega

se svjedok vratio kući u selo Skucani Vakuf pješke. U prvi mrak, iz kuće je čuo kako

pjevaju niz Behreme, pa su po glasovima zaključili da su otišli u selo Pašiće, te je malo

nakon toga čuo dva pucnja iz pištolja, kao i zapomaganje žena iz kuće Sefera Pašića.

Sutradan je čuo da je prethodne noći ranjen njegov komšija Sefer Pašić i da su ta lica bila

u njegovoj kući.

201. U odnosu na oštećenog Halida Mehića, odbrana optuženog Gorana Mrđe

prigovarala je kredibilitetu istog i to ističući da je oštećeni bio „tiper“ i da je pljačkašima

govorio ko u selu ima novca, zbog čega je s njima i sarađivao, što predstavlja njegov motiv

za lažno svjedočenje. Međutim, postavlja se pitanje zašto bi oštećeni lažno teretio

optuženog, obzirom da je i sam bio maltretiran i na kraju povrijeđen prilikom susreta s

optuženim i njemu poznatom osobom, ali i da je morao nakon toga, kao i dan-danas,

živjeti sa svojim komšijama koji su također pretrpjeli posljedice nečovječnog postupanja od

strane optuženog Gorana Mrđe. Zbog navedenog, Vijeće nije ni moglo prihvatiti ovakav

prigovor odbrane.

202. Odbrana se osvrnula i na iskaz oštećenog u dijelu koji se odnosi na udarac

pepeljarom od strane optuženog, koje se desilo u trgovini, za koji događaj je oštećeni

vezao prisustvo svjedoka Dragutina Vukše, odnosno, kako je to odbrana interpretira, da je

oštećeni udaren u trgovini Dragana Vukše. Bitno je istaći kako se odbrana u ovom dijelu

pogrešno poziva na iskaz svjedoka Nenada Vukše, koji je svjedočio na okolnosti događaja

iz tačke 6. optužnice.39 U tom pogledu, Vijeće podsjeća na iskaz oštećenog Halida Mehića,

koji je u vezi ovog događaja istakao da je Dragan Vukša bio prisutan, a ne da se to desilo

u njegovoj trgovini, tako da ne stoji ni ovakav prigovor odbrane kao osnovan. Vijeće se u

ovom dijelu obračunalo s prigovorima odbrane u pogledu udarca pepeljarom, iako se ovaj

događaj ne stavlja na teret optuženom, obzirom da je iskaz oštećenog u tom dijelu vezan

38 Dokaz T-6 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Smaila Mehića, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 21.08.2014.

godine, strana 3. 39

Završna riječ odbrane optuženog Gorana Mrđe, strana 11.


66

za identifikaciju optuženog Gorana Mrđe kao jednog od osoba koje su oštećenog presrele

na putu u selu Behremi.

203. Nadalje, odbrana ističe i prigovor nezakonitosti prepoznavanja u istrazi, jer se iz

zapisnika o prepoznavanju lica ne može utvrditi da li je postupak zakonito proveden, kao i

da je očigledno da je u istrazi, ali i neposredno pred glavni pretres, svjedocima sugerisano

šta da kažu i u koga da „upru“ prstom. U pogledu datuma dešavanja inkriminacije, Vijeće

je već obrazložilo da se isti događaj desio dana 10.04.1993. godine, odnosno da se

događaj nije ni mogao desiti godinu ranije, jer u to vrijeme 1992. godine na području

opštine Sanski Most nije bilo ratnih dešavanja, kada su se Bošnjaci mogli slobodno kretati,

ali i da je sam svjedok izjavio kako je 1994. godine otišao konvojem u Travnik. U odnosu

na prigovor zakonitosti zapisnika o prepoznavanju lica u toku istrage, Vijeće podsjeća na

odredbu člana 85. stav 3. ZKP BiH, koja propisuje da „ako je potrebno da se utvrdi

poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede

znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to

zajedno s drugim njemu nepoznatih osobama, odnosno ako je to moguće – zajedno s

predmetima iste vrste“. Uvidom u Zapisnik o prepoznavanju osoba putem fotografija broj

T20 0 KTRZ 0006582 13 od 04.12.2014. godine40 od strane oštećenog Halida Mehića,

jasno je da je svjedok prvo riječima opisao izgled dvojice vojnika koja su ga zaustavili i

tražili da ih vodi prema zaseoku Pašići, nakon čega je oštećeni izjavio: „Jedan je bio crn i

nizak. Bio je mlad, nekih dvadesetak godina, crnomanjast u licu, kraće kose. Ovaj drugi je

bio plavlji, nešto duže kose i nešto viši, bio je mršaviji od prvog, mada ni prvi nije nešto

punačak.“ Potom je oštećenom predočeno nekoliko fotografija, te je isti na fotografiji broj 3

izjavio kako je to lice koje ga je kritične prilike maltretiralo i potpisao se ispod fotografije

optuženog Gorana Mrđe.

204. Da je optuženi Goran Mrđa počinio inkriminacije iz ove tačke, Vijeće se uvjerilo na

osnovu iskaza oštećenog Halida Mehića, ali i na osnovu iskaza ostalih svjedoka koji su

svoja saznanja iznijeli na okolnosti tačaka 1.b) i 1.c), koje tačke su tijesno povezane s

događajem iz ove tačke izreke presude, obzirom da je događaj s oštećenim Halidom

Mehićem prethodio ostalim događajima, o kojima će Vijeće u nastavku iznijeti svoje

zaključke.

40 Dokaz T-1, strana 3.


67

Tačka 1. b) osuđujućeg dijela izreke presude

205. Ovom tačkom optuženom Goranu Mrđi na teret se stavlja da je nečovječno

postupao prema civilima koji su se u noći 10.04.1993. godine nalazili u kući M.P., na način

da je, zajedno sa njemu poznatim licem, naoružani, dana 10.04.1993. godine, u večernjim

satima, u selu Skucani Vakuf, opština Sanski Most, nakon što su oštećenog Halida Mehića

pustili da ide kući, ušli u kuću M. P., u kojoj su se u tom trenutku nalazili civili bošnjačke

nacionalnosti: M. P., njegova supruga Suvada Pašić, Hasan Pašić, Mine Pašić, njihov sin

Z. P., njegova supruga H. P., Sulejman Ćehić i njegova supruga Hasnija, te njihova

maloljetna djeca, pa je jedan od njih u hodniku Hasana Pašića uhvatio za prsa, a drugi je

nogom razbio fenjer koji je u ruci držala Mine Pašić, tražili su novac od prisutnih uz

prijetnje, zatim je jedan od njih M. P.udario u stomak, pa ga izveo napolje, prijeteći mu

pištoljem, a drugi je prijetio da će baciti bombu, nakon čega je jedan od njih prisilno odveo

M. P. do kuće Hasana Pašića, gdje je vršio premetačinu, pa pošto ništa nije pronašao,

vratio se nazad u kuću M. P., gdje su od zatečenih ukućana obojica oduzeli novac i zlato,

zaprijetili im da ne smiju napuštati kuću, a sve navedeno je kod zatečenih lica izazvalo

veliki strah i bojazan za njihove živote i živote njihovih bližnjih, te prouzročilo tešku

duševnu patnju.

206. Na okolnosti događaja iz ove tačke svjedočili su svjedoci Tužilaštva BiH, i to: M. P.,

Hasan Pašić, Mine Pašić, Z. P., H. P., Hasnija Ćehić, Sulejman Ćehić, dok odbrana, s

druge strane, u pogledu ovih inkriminacija nije izvela ni jedan dokaz.

207. Svjedočeći na glavnom pretresu, oštećeni M. P.41 istakao je da su jedne večeri,

negdje u prvoj polovini aprila 1993. godine, u njegovoj kući, pored njega, bili još i njegova

supruga, Sulejman Ćehić i njegova supruga Hasnija, zatim Hasan i Mine Pašić, Z. i H. P.,

te šestero male djece, u kojem trenutku je neko ispred kuće pozvao Hasana „Malca“ da

izađe, a nadimak „Malac“ imao je Hasan Pašić. Hasanova supruga Mine izašla je s

fenjerom da vidi šta se dešava, ali joj je jedno od tih lica nogom razbilo fenjer, nakon čega

su isti ušli u kuću tražeći da im se kaže ko je Hasan i gdje je novac od prodatih janjaca.

Jedan od njih udario je oštećenog nogom u stomak, te su ga prisili da im kaže gdje je kuća

Hasana Pašića. Oštećeni je jednog morao odvesti do Hasanove kuće, gdje je to lice

izvršilo premetačinu, pa nakon što nije našao ništa, tražio je od svjedoka da od prisutnih

41 Transkript saslušanja svjedoka Hasana Pašića od 27.04.2015. godine


68

lica u svojoj kući skupi 200-300 maraka, rekao je da im neće ništa uraditi, pa su im oduzeli

novac i zlato koje su uz sebe imali. Sjeća se da je istu dvojicu kasnije vidio u selu Gorice,

ali i da je, nakon ubistva Hasiba Velića dolazila policija da istraži slučaj, te da su drugi

ljudi, koji su s optuženim Goranom Mrđom išli u školu, pričali da on i njegov stričević

Milorad prave incidente. Oštećeni je u toku istrage prepoznao optuženog na jednoj od

fotografija predočenih na zapisnik o prepoznavanju.

208. Kasnije je oštećeni vidio tu istu dvojicu u selu Gorice. Vidio ih je u Abdurahmanovoj

kući. Dok je ležao, čuo je pucanj, bio je u kući i njegov brat, žena, stric i tetka. Oštećeni je

otišao da probudi brata u drugoj kući, kada je izašao, iza stare kuće stajala su dvojica,

misli da su bila ta ista dvojica iz Pašića, koji su u tom trenuku izašli pred oštećenog, pitali

ga gdje ide, oštećeni je rekao da ide da se skloni od galame, a oni su mu rekli da laže

optužujući ga da je išao da zove policiju, te je jedan od njih htio da ga udari u glavu, pa je

rekao „daj ga pod jabuku da ga zakoljemo“. Potom su počeli da ga tuku, jedan je tražio

nož da ga zakolje, onda su ga tukli, malo šutali, pa su ga pitali iz koje je kuće izašao, uzeli

ga ispod ruke, uveli u kuću i ukućanima rekli da svi idu u jednu sobu i da daju koliko imaju

para i zlata. Te prilike od oštećenog su uzeli novac, od žene minđuše (od djeteta), kod

strine oštećenog bilo je nešto zlata, onda su počeli tući brata oštećenog, Faika. Nakon

toga su rekli da idu i da niko ne izlazi iz kuće. U pogledu fizičkog izgleda ta dva lica koja su

ga napala kritične prilike, oštećeni se sjeća da su imali šubare na glavi i kao neko

maskirno odijelo, bili su tamnoputi, poniski, crni. Misli da su i u Pašićima imali maskirnu

uniformu, ali toga nije mogao sa sigurnošću da se sjeti, iako se dobro sjeća da su te prilike

u selu Gorice nosili šubare. Optuženog Gorana Mrđu oštećeni je, osim prilikom ovih

dešavanja, vidio kod škole po danu, bio je tamonoput, imao je neku izraslinu kod uha,

policajac mu je tada rekao da je to Goran Mrđa, ne sjeća se kako je optuženi tada bio

obučen.

209. Svjedočenje M. P. potvrđuju i svjedoci Z. i Hasan Pašić. Tako svjedok Z. P.42 skoro

identično opisuje događaj kritične prilike, pa dodaje da je on lično optuženom dao

pripaljenu cigaretu, kada ga je imao priliku dobro osmotriti, obzirom da je vatra gorila u

šporetu, čija vrata su bila odškrinuta, tako da u prostoriji nije bio potpuni mrak. Ne može

precizirati kada se navedeni događaj tačno desio, misli da je bilo u prvoj polovini aprila

1993. godine, navečer oko deset sati, otišli su da popiju kafu kod komšije M. P.. Kada su

42 Transkript saslušanja svjedoka Z. P. od 27.04.2015. godine


69

ušli u kuću, vani su tražili njegovog oca, neki čovjek ga je zvao imenom, majka je skočila

da vidi ko je, imala je fenjer, neko od tih lica ga je odmah nogom razbio, opsovali su im

balijsku majku. Svjedoku se tada ukazala silueta mladog momka sa svjetlucavim oružjem

u ruci, pištolj, srebrenkaste boje, psovali su, tražili od ukućana pare, zlato, govoreći da oni

imaju para, jer su prodali janjce to jutro. Svjedok je rekao da nema para, što je i bila istina.

Te prilike, svjedok je vidio dvojicu, jedan je sve vrijeme govorio ovom drugom da im baci

bombu, da pobije balije. Bila su dvojica, obojica su bila nižeg rasta, jedan od njih je tražio

gazdu kuće, M. P. je rekao da je to on, nakon čega su ga izveli van. Vidio je kako M. tuku

vani, vodili su ga da traži svjedokovog oca, Hasana Pašića. Koliko se svjedok sjeća, M. je

udaren nogom u stomak, nije ostao stajati, skvrčio se, nastala je gužva. Svjedok je ostao u

kući, za vrijeme dok su bili s M., jedan je stajao na vratima, dok se ovi ne vrate, svjedoku

nije bilo jasno koliko ih je bilo. M. se vratio s tim licem koje ga je odvelo, rekavši

prisutnima da predaju šta imaju kod sebe, M. žena dala je šta je imala kod sebe. Nakon

što su uzeli sve što su ukućani imali kod sebe, otišli su. Ovo lice koje je od svjedoka tražilo

da mu svjedok pripali cigaretu, pa kada je svjedok rekao da nema upaljač, rekao mu je da

upali na šporet, ali da ga ne otvara previše, po čemu je svjedok zaključio da ovaj ne želi

da se osvijetli prostorija u kojoj su bili. Prilikom pripaljivanja cigarete tom licu, svjedok je

vidio da je ovaj nižeg rasta, bio je u majici, farmerkama, rekli su da će se vratiti i da ne

pokušavaju bježati, Kasnije, u razgovoru sa drugim ljudima, svjedok je saznao da je to bila

grupa iz Donjeg Lipnika, koja je harala po selima, odnosno da se radilo o Goranu Mrđi i

njegovim stričevićima. Pretpostavljali su da je bilo još lica s njima, jer je u selu Pašići bilo

mnogo ljudi koji su dolazili na konake iz drugih sela, međutim, to svjedok ne zna sa

sigurnošću, jer je tada vidio dva mlada momka, jedan od njih bio je srednje visine, razvijen

i imao je taj pištolj srebrenkaste boje, dok je drugi bio crn, te ga sada ne bi mogao

prepoznati.

210. Svjedok Hasan Pašić potvrđuje da je te večeri prepoznao Gorana Mrđu kada ga je

isti, nakon što je svjedok izašao da vidi šta se dešava, uhvatio za prsa i rekao da im kaže

gdje je novac koji je dobio od prodaje janjaca, jer ga je poznavao od djetinjstva, a

poznavao mu je i oca. Sjeća se da je bila subota navečer 1993. godine, u aprilu mjesecu,

i da je taj dan prodao 10 janjaca i „naplatio neke mizerne pare“. Tu ih je noć M. P. pozvao

na kafu, iako to nije bila kafa, nego ječam i pšenica. Nije bilo struje, te ga je neko ispred

kuće prozivao njegovim nadimkom, koji, kako svjedok navodi, nije svako ni znao, „O

Hasane Malac“, pa je svjedok izašao da vidi šta se dešava, jedan čovjek ga je uhvatio za


70

prsa i rekao da ne mrda, da je on Hasan, da je prodao 10 janjaca i da mu nađe pare. U

tom trenutku, supruga svjedoka došla je preko praga, počela se raspravljati sa njim, kad je

ovaj drugi razbio fenjer. Utjerali su ih unutra, pitali ko je gazda, koliko ima para. M. je

izvadio novčanik, a ovaj je rekao „daj vamo da ja prebrojim“. Potom su tražili još, te zlato,

pa su kod jednog djeteta bile zlatne naušnice, koje su date, ali je dijete zapomagalo, pa su

ih vratili „da seka ne plače“. Kad su došli do Z., svjedokovog sina, pitali su ga gdje je

završio školu, gdje je radio, te koliko ima para, pa je ovaj odgovorio da imaju cigara. To

drugo lice je ušlo, stajalo je na vratima, bio je u pripitom stanju. M. je bio sa njima sve

vrijeme u sobi, te ga je ovaj drugi zovnuo da ga vodi kod tog Hasana kući. Ovaj ga je

odveo gore, kuća je bila zaključana, natjerao je M. da razlupa vrata, što je M. ispričao

svjedoku. Svjedok dalje pojašnjava da je gledao neke albume radi prepoznavanja tih lica,

ali da je teško prepoznati, te da su mu albumi doneseni kuću, pa je kao „kroz maglu“

prepoznao Mila Kokota(koji nema veze sa ovim događajem), ali i tog Gorana. Dalje

svjedok navodi da je muškarac koji ga je uhvatio za prsa bio ponizak, crn, pomalo

bucmast, imao je oko 20 godina. Nakon što su svjedoku na glavnom pretresu prezentirani

fotoalbumi, svjedok ne prepoznaje nikoga, navodeći da ne vidi ništa, te da je bolje vidio

kada je ranije vršeno prepozavanje, jer sada ne vidi ni Mila Kokota, koga je ranije

prepoznao.

211. Na pitanje je li prepoznao lice koje je te prilike bilo ispred vrata, svjedok navodi da

jeste, ali da je od tada prošlo 23 godine, te da ne vidi sada kao tada. Na pitanje da li je

siguran da je Goran bio jedan od onih koji su kod nih dolazili 1993. godine, svjedok

odgovara da su bili sigurni da je to on, te ga je tada i bolje poznavao, kao i da ga je

ponekad viđao kao dječaka, ali da bi ga i sada prepoznao, da mu neko garantuje da je on

među tim licima, pri čemu svjedok objašnjava da su bile bolje slike, zbog čega je

prepoznao Gorana u istrazi.43

212. Navode svjedoka M., Z. i Hasana Pašića potvrđuju i iskazi svjedoka Mine Pašić,

Suvade Pašić, H. P., Hasnije Ćehić i Sulejmana Ćehića. Tako svjedokinja H.P.44, supruga

svjedoka Z. P., u iskazu navodi da se sjeća događaja kada su im u prvoj polovini aprila

1993. godine upali u kuću. Prije nego je ispričala kako se desio kritični događaja,

svjedokinja je pojasnila da su svake večeri muškarci dežurali oko sela da bi mogli najaviti

43 Transkript saslušanja svjedoka Hasana Pašića od 25.05.2015. godine

44 Transkript saslušanja svjedokinje H. P. od 27.04.2015. godine


71

šta bi se moglo desiti, te da su im te večeri pokucali na prozor i rekli da idu kod M. na kafu.

Potom su svekrva i svjedokinja uzele dijete i također otišle u kuću M. P. gdje je bila i

Hasnija iz Ćehića, njen muž Sulejman i njihovo dvoje djece, M. i žena i njihovo dvoje

djece, svjedokinja, njena svekrva, njen muž i njihovo dijete. U međuvremenu se žačuo,

kako kaže, „žubor“ i neko je zalupao na vrata, vikali su „Hasane Malac, izađi i otvori!“,

zbog čega je on mislio da su komšije, jer ga oni tako nazivaju, pa je otišao na ulazna vrata

i otvorio, začula se galama i buka, ostali su bili u sobi. Dalje svjedokinja navodi da su čuli

da su ga udarili i upitali „gdje su pare što si prodo janjce?“, pri čemu svjedokinja

pojašnjava da su taj dan prodali janjce, što se pročulo po selu. Kada je njena svekrva to

čula, skočila je na vrata i rekla „šta ga dirate, nećete ubiti čovjeka zbog 10 janjaca“, što je

oko 200 maraka, čula se cika, neko je razbio fenjer. I dalje se čula galama i vratili su se u

kuću, jedan je stao na vrata, a njih su vratili u sobu. Prema kazivanju svjedokinje, jedan je

galamio i psovao, a iz mraka je jedan rekao „ne raspravljaj sa njima, makni se da im bacim

bombu“, u sobi u kojoj su svi bili, uključujući i petero djece. Svjedokinja navodi da je tada

držala dijete u krilu i palo joj je na pamet da bi dijete moglo početi plakati i da će pucati u

njega, uhvatio je strah i počelo je da je steže i počela je da se gubi, pa su joj dali da se

napije vode da dođe sebi. M. su u međuvremenu izveli, pa vratili, tražene su pare, što

svjedokinja tada nije znala, već je saznala sutradan od M. žene da su davali pare.

Svjedokinji nije poznato šta se dešavalo vani. U međuvremenu je njen muž otišao u drugu

sobu u namjeri da pobjegne, što je ovaj primijetio u mraku i rekao da će pucati, zbog čega

se njen muž i vratio u sobu. Nakon što je M. vraćen, svjedokinja ističe da su krenuli odatle,

prijetivši im da ne smiju nigdje ići, kao i da će ih ubiti ako budu bježali. Muškarci su provirili

da vide da li su ulazna vrata otvorena.. Muž svjedokinje i M. rekli su da su otvorena ulazna

vrata, začula se lupa dalje prema Esminoj kući, mislili su da idu tamo, pa su kasnije

provirili opet, muž svjedokinje je rekao „ja bježim, a i vi ko hoće“, nakon čega su svi

pobjegli iz kuće. Prema kazivanju svjedokinje, ista nije vidjela šta je bilo sa M. u sobi, rekli

su da je jedno lice došlo prema njemu i pitalo ga ko je gazda kuće, u kojem trenutku je M.

ustao, pa ga je ovaj udario, ali to nije mogla vidjeti. Na pitanje je li išta mogla vidjeti na

hodniku dok se nalazila u toj sobi, svjedokinja navodi da nije, nego da je mogla samo čuti,

te je čula da je razbijen fenjer, što je zaključila po tome što je svjetlo od fenjera nestalo.

Svjedokinja dalje opisuje da su se muškarci koji su dolazili u kuću „čuli“ na alkohol. Pritom

svjedokinja navodi da im je kritične prilike Hasnija Ćehić nudila neke naušnice, ali da je

jedan od njih rekao da ih neće. Svjedokinja dalje navodi da tu noć nije mogla da vidi lica


72

ljudi koji su ušla u kuću, te da su im donosili fotografije kući radi prepoznavanja, ali njoj iste

nisu predočavane, jer nije nikog vidjela, već njenom mužu i svekru.

213. Iskaz svjedokinje Suvade Pašić, u skladu s odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH,

pročitan je na glavnom pretresu, a iz razloga nemogućnosti svjedokinje da svoj iskaz da

neposredno na glavnom pretresu pred sudskim vijećem. Svjedokinja je u svojoj izjavi

potvrdila da se događaj desio kritične večeri, a kako su to ostali svjedoci već naveli,

odnosno da su kritične noći u kuću upala nepoznata lica, tražeći Hasana, novac i zlato, te

da su „išutirali“ M. i istog natjerali da ih vodi Hasanovoj kući, kao i da je svjedokinja dala

novac i zlato koje je imala kod sebe.45

214. Svjedokinja Mine Pašić46 navodi da su u aprilu 1993. godine došli tražiti novac od

prodanih janjaca. Nepoznata lica su ušla u kuću, jer je vani padala kiša, a u kući su bile još

dvije žene i njihova djeca, te njihovi muževi i svi su sjedili u jednoj sobi u M. kući, htjeli su

da popiju kafu. Suvada Pašić je počela sipati kafu, kada je svjedokinja čula riječi „Hasane

izađi“, pa su oni mislili da zovu za rakiju, pri čemu su čuli da kažu daj pare od janjaca, na

šta je svjedokinja skočila sa fenjerom, u kojem trenutku se jedan od njih zaletio i nogom

razbio fenjer. Potom je svjedokinja rekla: „šta je lopovi, šta hoćete, da ubijete čovjeka za

10 janjaca“, na šta je jedan rekao drugom „ubij otrova“, nakon čega su ih sve utjerali u

sobu. U sobi je svjedokinja stajala uz vrata, ako bi ubijali da prvo ubiju nju, dok je drugo

lice neprestano govorilo drugom da ubije otrova. Iz druge sobe utjerali su sina i onda su

počeli tražiti novac. Svjedokinja se sjeća da je Suvada Pašić dala novac za koji je M.

prodao ždrijebe. Kako svjedokinja dalje opisuje, „ovaj je pušio i uze da baci (opušak), ja

mislila bomba, rekla sam uh, on kaže ne uhkaj ubiću te“. Nakon toga, sjeća se da su M.

izveli i odveli ga kući i naredili mu da naloži dvije vatre. Kada je sin svjedokinje krenuo na

prozor da skoči, jedno od lica ju je pitalo ko je prošao pored nje, svjedokinja je rekla da

nije niko, pa je to lice reklo da se baci bomba, da bi njen sin rekao da ne baca i da će se

vratiti.

215. Odbrana optuženog Gorana Mrđe uložila je službenu zabilješku obavljenog

razgovora sa M. P. od strane ovlaštenog službenog lica od dana 11.04.1993. godine.

Međutim, iz iste je jasno da je svjedok izjavio isto kao i na glavnom pretresu, ali i da nije

45 Dokaz T-7 – Zapisnik o saslušanju svjedokinje Suvade Pašić, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od

16.10.2014. godine 46

Transkript saslušanja svjedokinje Mine Pašić od 25.05.2015. godine


73

identifikovao tri lica koja su te noći došla u njegovu kuću. Vijeće ovu službenu zabilješku

ne dovodi u suprotnost sa tvrdnjama svjedoka iznesenih na glavnom pretresu, obzirom da

se i iz njegovog iskaza može jasno zaključiti da je on tek u razgovoru s policijom i s

komšijama saznao da su te noći u njihovo selo dolazili Goran Mrđa i njegov rođak, kojeg

tada nije poznavao. Također, Vijeće podsjeća se da ovakva službena zabilješka ne može

ni cijeniti kao relevantna izjava svjedoka, obzirom da je evidentno da je vođen informativni

razgovor sa svjedokom, ali i da ista nije potpisana od strane svjedoka Pašića.

216. Iskaz oštećenog Halida Mehića u dijelu koji se odnosi na to šta su ta lica imala na

sebi od odjeće, odnosno da su isti bili u farmerkama i majicama, potvrdili su i svjedoci Z.

P. i Hasan Pašić, dok svjedok M. P.sa sigurnošću nije mogao reći u čemu su bili kritične

prilike.

217. Odbrana optuženog Gorana Mrđe osporavala je činjenicu da je M. P. udaren u

stomak od strane ovih lica, međutim, Vijeće se, na osnovu iskaza samog oštećenog, te

svjedoka Z. P., koji je izjavio da je „M. udaren nogom u stomak, nakon čega se skvrčio jer

nije mogao stajati na nogama“ i supruge oštećenog, svjedokinje Suvade Pašić, koja je

navela „mislim da su oni mog muža M. tukli vani, mada ja to nisam mogla vidjeti, jer je on

imao po nogama i svuda masnice.“47

218. Prigovor odbrane da niko drugi nije vidio da je oštećeni M. P. kritične prilike tučen,

Vijeće nalazi nespornim, a iz razloga što niko od ukućana nije ni mogao vidjeti u tom

trenutku, obzirom da se isto dešavalo ispred kuće, a svi ostali su bili u jednoj prostoriji

kuće, iz koje nisu smjeli izlaziti. Supruga oštećenog izjavila je kako je oštećeni imao

modrice po cijelom tijelu, dok je svjedok Z. P. izjavio da je vidio kako se M. skvrčio nakon

što ga je jedno od tih lica udarilo nogom u stomak, a isto je mogao vidjeti jer je u jednom

trenutku pošao da iskoči kroz prozor i pobjegne, u čemu je spriječen prijetnjom da će

jedno od ovih lica baciti bombu.

219. U pogledu identifikacije lica koja su kritične prilike došla u kuću M. P., svjedok Z.P.

naveo je kako je jedno od tih lica bilo srednje visine i razvijen, dok je drugi bio crn, mlad,

niskog rasta, u majici i farmerkama, ošišan na kratko. Sjeća se da je policija došla da vrši

47 Zapisnik o saslušanju svjedokinje Suvade Pašić, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 16.10.2014. godine,

strana 3


74

uviđaj nakon nekoliko sati, te da niko od njih nije smio reći šta se desilo, pošto nikome nisu

smjeli vjerovati, ali su ljudi pričali da se radilo o Goranu Mrđi i njegovim rođacima,

stričevićima iz Donjeg Lipnika. Svjedok M. P. izjavio je kako je narod pričao da su to

Goran i Milorad Mrđa, a iste osobe imao je priliku vidjeti i nakon nekog događaja u selu

Gorice, kada su ga presreli i htjeli da ga zakolju jer je zvao policiju. U vezi s tim, Vijeće

zaključuje da su ova lica htjela da se osvete M. P., iz razloga što je, kako su mislili, zvao

policiju one noći kada su isti upali u njegovu kuću, istukli ga i uzeli novac i zlato od

ukućana koji su tu boravili. Svjedok također ističe da je optuženog Gorana Mrđu nakon

toga vidio kako prolazi sa psom pored škole, imao je neku izraslinu pored uha, a koje

prilike mu je policajac Mile Dedić rekao da je to Goran Mrđa.

220. Upravo je zbog te „izrasline kod uha“ odbrana optuženog osporavala identifikaciju

izvršenu od strane oštećenog M. P., navodeći kako optuženi nikad nije imao nikakvu

izraslinu kod uha, tražeći od Vijeća da se neposrednim uvidom uvjeri u to. Međutim,

ovakva tvrdnja iznesena od strane oštećenog nije presudna u pogledu utvrđivanja da je

jedno od lica te prilike bio upravo optuženi Goran Mrđa, obzirom da se moglo raditi o bilo

kakvoj promjeni na koži koja se može pojaviti kod svakog čovjeka, ali i koja može nestati ili

se ukloniti, zbog čega Vijeće nije ni uzelo u obzir ovakvu tvrdnju kao odlučujuću u pogledu

identifikacije optuženog.

221. Nadalje, sasvim je jasno da je oštećeni iz tačke 1.a) optužnice, Halid Mehić, znao

ko u selu ima novac, odnosno ko je prodao janjce tog dana na pijaci. Tako je svjedok

Hasan Pašić izjavio kako je Halid Mehić mogao vidjeti kada su tog dana nosili janjce pored

njegove kuće, jer se ista nalazi blizu mjesta gdje su ista prodata, ali i da je svjedok M. P.

tog dana vidio Halida Mehića na pijaci kada je prodavao ždrijebe.

222. Da je optuženi Goran Mrđa zaista bio jedno od lica prisutnih u kući M. P.a, potvrdio

je i svjedok Hasan Pašić, koji je izjavio da je optuženi stajao na pragu, da su lica bila

obučena u civilnu odjeću, ali da ne može biti siguran jer je bila noć, pri čemu je kod jednog

od lica vidio pištolj, koje lice se obratilo optuženom riječima: „smakni se il' im baci bombu,

šta sa njima imaš raspravljati“, što je potvrdila i svjedokinja H. P., a svjedok je sve to

mogao vidjeti zbog toga što su vrata šporeta bila otvorena, dok je vatra gorjela. Na pitanje

postupajuće tužiteljice da li je svjedok siguran da je to bio Goran Mrđa, svjedok je

odgovorio da su bili sigurni da je to on, kao i da ga je tada bolje poznavao, ali i da ga je


75

ponekad viđao kao dječaka i da bi ga prepoznao da mu se predoče fotografije, koje su mu

predočavane u toku istrage kada je svjedok na jednoj od fotografija prepoznao optuženog.

Vijeće, na osnovu iskaza ovih svjedoka, a posebno na osnovu iskaza svjedoka Hasana

Pašića, koji je opisao fizički izgled jednog od lica koje ga je uhvatilo za prsa i rekao mu „ne

mrdaj“ te pitao gdje je novac od prodaje njegovih janjaca, a kasnije i pojasnio da je znao

da je to optuženi Goran Mrđa, kojeg je poznavao još od dječačkih dana, zaključuje da je

upravo optuženi bio taj koji je maltretirao oštećenog Hasana Pašića.

223. Na osnovu svih izvedenih dokaza na ovu okolnost, ali i na okolnosti događaja iz

tačaka 1. a) i 1. c) osuđujućeg dijela izreke presude, obzirom da su sva tri događaja

povezana, ali i da su se isti desili jedan iza drugog, Vijeće je moglo zaključiti da je optuženi

Goran Mrđa, zajedno sa njemu poznatim licem, bio taj koji je došao u selo Pašiće kritične

prilike, a sve s ciljem pljačkanja civilnog bošnjačkog stanovništva, za koje su saznali da su

imali nešto novca od prodaje stoke tog dana, zbog čega je istog i oglasilo krivim za

navedeni događaj.

Tačka 1. c) osuđujućeg dijela izreke presude

224. I ovom tačkom optužnice, optuženom Goranu Mrđi stavlja se na teret da je iste

noći, 10.04.1993. godine, nakon što je, sa njemu poznatim licem, bio u kući M. P., potom

došli na vrata kuće Fikreta Pašića, u kojoj su se u tom trenutku nalazili civili bošnjačke

nacionalnosti: Esma Pašić, njena nepokretna svekrva Aziza Pašić i Jusuf Ćehić, gdje su u

hodniku tukli Jusufa Ćehića duži vremenski period i od istog tražili novac, nanijevši mu

brojne povrede po tijelu, usljed čega je pretrpio tešku fizičku bol i patnju, da bi na kraju u

njegovom prsluku našli i prisvojili novac, a od Esme Pašić uzeli jedan zlatni prsten, koja je

za to vrijeme trpila veliki strah za svoj život i život bližnjih, što je kod iste prouzrokovalo

tešku duševnu patnju.

225. Na navedenu okolnost, svjedočili su svjedoci: oštećena Esma P., svjedok Z.P.,

Mine Pašić i Sulejman Ćehić.


76

226. Svjedokinja, oštećena Esma Pašić48 navela je da je poseban uticaj na nju ostavio

jedan događaj iz proljeća 1993. godine, prema sjećanju svjedokinje radilo se o suboti, zato

što je subotom bila pijaca, pri čemu se svjedokinja nije mogla sjetiti tačnog datuma, jer je

bilo davno. Svjedokinji nije poznato odakle su došli, ali zna da se u selu čula galama, prvo

su bili kod njenog djevera, M. P., pa su iz njegove kuće otišli do kuće Hasana Pašića,

nadimka „Malac“. Vrata na njenoj kući bila su otvorena, jer je kod nje bilo dosta njene

familije iz Čehića, čekala je muža da odvede djecu i dođe po svekrvu. U tom trenutku, ta

lica su ušla u kuću, a Jusuf Ćehić, stariji čovjek, ležao je u sobi, te ga je svjedokinja

probudila, Jusuf je također htio da ide, svijetlio je sebi baterijom, da bi mogao vidjeti.

Svjedokinja pretpostavlja da su, iz razloga što vide svjetlo, uhvatili Jusufa na ulazu kuće,

uzeli mu bateriju i počeli ga tući, te su mu tražili novac, na šta je Jusuf odgovorio da nema.

Svjedokinja je potom našla majčin prsten, i odnijela ga do tih ljudi, rekavši im da je Jusuf

stariji čovjek, koji možda nema novca, a jedan od tih ljudi joj je rekao „marš nazad“.

Svjedokinja se potom vratila, a ovi ljudi su i dalje nastavili tući Jusufa, pa su mu negdje

našli novac, svjedokinja ne zna gdje. Svjedokinja navodi da se tresla od straha, ti ljudi su

je pitali zna li ih, na šta je odgovorila da ih ne zna jer nisu odatle, na što su oni upitali

odakle, te su je uveli u sobu i pitali odakle je, pa je svjedokinja odgovorila da je iz Ćehića.

Pitali su je gdje je narod, a svjedokinja je odgovorila da je otišao u šumu, da bi je onda oni

pitali što i ona nije otišla, na šta je svjedokinja odgovorila da je tu nepokretna nana, koju

nije ni mogla, ni htjela ostaviti. Navodi da su i dalje tukli Jusufa, i da je čula da repetiraju

pištolj, ali ga nije vidjela, te su se Jusufu obratili riječima: „ti stari sad ako ustaneš, tebe

ćemo ubiti“. Sjeća se da jedan u tom trenutku stajao na pragu, te je ovom drugom rekao

„hajde izlazi, a ti majko kad kažeš istinu, nećemo ti ništa“. Svjedokinja je ostala sjediti,

ističe da joj ništa nisu uradili. Svjedokinja misli da su, nakon što su izašli iz njene kuće,

otišli do kuće Sefera Pašića, čula je pušku i pištolj, ostala je u kući dok nije svanulo,

navodi da nije znala ni može li ustati. Nakon toga, njen brat, Sulejman Ćehić, koji je te noći

bio u kući M. P., pitao ju je ko ju je tukao, na šta je ista odgovorila da nije niko, ali da ne

može ustati na noge. Rekla je bratu da su tukli Jusufa petnaestak minuta, za koje vrijeme

su nju ispitivali. Nakon tog događaja, svjedokinja je, zajedno s porodicom, napustila selo i

otišla u Gorice, kao i mnogi drugi. Na pitanje otkud joj je poznato da su ljudi prethodno bili

kod M. i Hasana Pašića, svjedokinja navodi da je u njenoj kući bilo puno ljudi, te da joj je

neko od njih to rekao. Svjedokinja je također izjavila da pretučeni Jusuf Ćehić nije živ. U

48 Transkript saslušanja svjedokinje Esme Pašić dana 12.05.2015. godine


77

to vrijeme nije bilo struje, pa nije ni mogla vidjeti kako ti ljudi izgledaju, ali zna da su bila

dvojica.

227. Iskaz ove svjedokinje potkrepljuju i iskazi svjedoka M. P., Hasana Pašića, Z. P. i

Mine Pašić, koji su iz M. kuće, u kojoj su se tada nalazili, vidjeli da dva lica iz njihove kuće

odlaze u kuću Fikreta Pašića, Esminog supruga, odakle su čuli galamu, kao i Esmu koja

im govori da je ona tu sama sa nepokretnom svekrvom, a zatim i Jusufa Ćehića kako

jauče. Svjedok Z. P. sjeća se da je narednog dana vidio vidno pretučenog Jusufa, dok

svjedoci M. P. i Sulejman Ćehić potvrđuju da su naredno jutro zatekli Esmu i njenu

svekrvu u kući, te da je Esma bila izbezumljena i uplašena, ali i da je im je ispričala šta se

desilo prethodne noći.

228. Brat oštećene, svjedok Sulejman Ćehić49, koji se kritične prilike nalazio u kući M. P.,

izjavio je kako je ušao u kuću sestre, Esme Pašić, da je vidi, te da je bila izbezumljena,

imala je nepokretnu svekrvu, paralizovanu, nije znala gdje su joj muž i djeca. Zna da je i

Jusuf Ćehić bio u kući njegove sestre, kada je pošao bježati s baterijom u ruci, spriječili su

ga.

229. Svjedok Z. P. izjavio je da je, prilikom izlaska iz kuće M. P., s vrata vidio da se kod

kuće komšije Fikreta Pašića (muža oštećene Esme Pašić) čuje udaranje, jaukanje i

kukanje. Nakon toga je čuo tri pucnja u kući svog amidže. Navodi da se pričalo da je u

kući Fikreta Pašića bila tarapana, lupanje vrata, pucnjevi, te da su svi uspjeli pobjeći osim

Jusufa i nepokretne žene, koju snaha Esma nije htjela ostaviti. Svjedok ističe da mu je

Esma rekla da nepokretnu ženu niko nije dirao, ali da je Jusuf tučen i da je od njega tražen

novac.

230. Svjedokinja Mine Pašić, koja je također bila u kući M. P. kritične prilike, navodi da je

pošla iz sobe da vidi jesu li ulazna vrata otvorena, te da je, kada se okrenula i rekla da ih

nema na vratima, a onda je čula kako žena Fikreta Pašića, Esma, pomaže, pa se vratila u

sobu i saopštila da su otišli u Fikretovu kuću. Tada je njena snaha skočila i rekla da

trebaju bježati. Svjedokinja se sjeća kako se čulo da pored Esme, zapomaže i staro grlo,

jer je kod Esme u kući bio Jusuf Ćehić koji nije uspio pobjeći u šumu. Svjedokinja je sve

49 Transkript saslušanja svjedoka Sulejmana Ćehića od 12.05.2015. godine


78

vidjela i čula s udaljenosti od dvadesetak metara, jer je tolika udaljenost između njihovih

kuća.

231. Na osnovu svega navedenog, Vijeće je sve tri podtačke tačke 1. osuđujućeg dijela

izreke presude posmatralo kao jednu cjelinu. Naime, iz iskaza Halida Mehića jasno je da

su istog presrela dva lica, od kojih je jedan identifikovan kao Goran Mrđa, koju činjenicu je

potvrdio svjedok Halid Mehić, kome je njegov sin rekao da je to sigurno on, a nakon što je

ovaj fizički opisao, kao i da je istog lično vidio kasnije na ratištu, dok je bio u radnom vodu.

Kada su optuženi ostavili Halida Mehića i nastavili put prema zaseoku Pašići, a nakon što

su ga natjerali da im kaže ko u selu ima novac od prodaje janjaca, te nakon što im je on,

između ostalih, naveo i ime Hasana Pašića, isti su ispred kuće M. P. tražili Hasana Malca

(Pašića) da izađe, obzirom da im je već rečeno da on ima novac od prodaje janjaca.

232. Vijeće je već ranije u tački 1. b) ukratko iznijelo izjave svjedoka na ove okolnosti,

što jasno potvrđuje da su optuženi Goran Mrđa i lice koje je s njim bilo kritične prilike, za

cilj imali da opljačkaju civile koji su imali nešto novca, a koji su, zajedno s ostalim licima

koja će biti pomenuta u narednim inkriminacijama, zajedno činili poznatu grupu iz naselja

Donji Lipnik, koja se bavila razbojništvom i pljačkom u to vrijeme, koristeći ratne prilike i

nemoć civilnog bošnjačkog stanovništva koje se nalazilo na području opština Sanski Most

i Bihać.

233. Pri tome, kako je već navedeno, sam svjedok Hasan Pašić istakao je da je taj dan

na pijaci vidio Halida Mehića, koji ga je vidio da prodaje janjce, zbog čega Vijeće i

zaključuje na osnovu čega je svjedok Halid Mehić imao informacije o tome ko može imati

novac u selu, a koji novac je i bio osnovni razlog dolaska grupe razbojnika iz Donjeg

Lipnika.

234. Kada je u pitanju tačan datum dešavanja, svjedoci M. i Z. P. potvrdili su da se

događaj desio u noći 10.04.1993. godine, a koje noći je ranjen i Sefer Pašić, čija se kuća

također nalazila u zaseoku Pašići, a što proizilazi i iz Izvoda dnevnika Policijske stanice

Sanski Most50, u kojem je na datum 11.04.1993. godine navedeno da je prethodne noći,

oko deset sati, u hitnu pomoć dovezen Sefer Pašić, koji je ranjen od strane NN lica u toku

noći. Pored toga, svjedok M.P. izjavio je da je subota bila pijačni dan, te da su taj dan i

50 Dokaz Tužilaštva BiH broj T-4a, pod rednim brojem 220


79

prodavani janjci, a da se iste noći i desio predmetni događaj. Svi svjedoci na ove okolnosti,

naveli su da se radilo o proljeću, odnosno aprilu 1993. godine.

235. Vijeće je, u pogledu identifikacije optuženog Gorana Mrđe od strane saslušanih

svjedoka na navedene okolnosti, imalo u vidu opis dat od strane svjedoka Halida Mehića,

M. P., Z. P. i Hasana Pašića, koji su optuženog opisali kao osobu nižeg rasta, tamnoputu,

crne, kratko ošišane kose, kako svjedok Mehić ističe „valjda su ga zato i zvali Kinez“, kao i

činjenicu da je svjedok Hasan Pašić kritične prilike optuženog prepoznao kada ga je isti

uhvatio za prsa na pragu kuće, jer ga je poznavao još dok je bio dječak. Vijeću je jasno da

se za Gorana Mrđu znalo da je i kao učenik bio problematičan, kao i da je maltretirao

ostalu djecu koja su išla u školu u selu Fajtovci, a što su naveli i drugi svjedoci koji su ga

kao takvog poznavali, pa između ostalog i svjedok Hasan Pašić, ali i što se da jasno

zaključiti iz materijalnih dokaza uloženih od strane Tužilaštva BiH u pogledu karaktera i

problematične prošlosti optuženog, o kojim dokazima će također biti riječ u nastavku

obrazloženja presude.

236. Dakle, na osnovu izvedenih dokaza na okolnosti cjelokupne tačke 1. osuđujućeg

dijela presude, Vijeće je, van razumne sumnje, zaključilo da je dana 10.04.1993. godine, u

zaseoku Pašići, optuženi Goran Mrđa, zajedno sa njemu poznatim licem, bio osoba koja je

poduzela zakonom i međunarodnim humanitarnim pravom zabranjene radnje prema

civilima bošnjačke nacionalnosti, nečovječno postupajući prema istima, te je istog i

oglasilo krivim po ovoj tački optužnice.


237. Tačkom 3. a) izreke presude, optuženom Goranu Mrđi stavljeno je na teret da je

nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu i to na način da je, zajedno sa njemu

poznatim licima, naoružani, dana 02/03.05.1993. godine u noćnim satima, u selu Gorice,

opština Sanski Most, došli pred kuću u kojoj su se u tom trenutku nalazili civili bošnjačke

nacionalnosti: Mehmed Brakić sa suprugom Fadilom Brakić, sinom Esadom Brakićem i

njegovom suprugom Semirom Brakić, te ostalim članovima porodice, pa su Goran Mrđa i

njemu poznato lice ušli u kuću, a druga dvojica ostala ispred da čuvaju da neko ne bi

pobjegao, a Goran Mrđa je odmah po ulasku zaprijetio Mehmedu Brakiću da će ga zaklati,

prislonio mu pištolj na desnu stranu glave, a sa lijeve strane stavio nož, te ga udario


80

nogom na kojoj je bila čizma, u prsa, a od ukućana, pod takvim prijetnjama, tražili novac i

druge dragocjenosti, pa uzeli novac od Mehmeda Brakića, te je Goran Mrđa Esada

Brakića udario nogom na kojoj je bila čizma, nakon čega su napustili kuću, a pri izlasku

zaprijetili da niko ne smije izaći i rekli da će se ponovo vratiti, usljed čega je Mehmed

Brakić zadobio tjelesne povrede od kojih je trpio teške fizičke i psihičke bolove i patnje, a

svi ukućani su pretrpili veliki strah za svoj život i život svojih bližnjih, što je kod njih

prouzrokovalo teške duševne patnje.

238. Na okolnosti događaja iz ove tačke, svjedočili su svjedoci Tužilaštva BiH: Mehmed

Brakić, Esad Brakić, Semira Brakić, te svjedoci odbrane Nikola Mrđa i optuženi Goran

Mrđa, u svojstvu svjedoka odbrane.

239. Svjedok Mehmed Brakić51, opisuje da se nemili događaj desio njemu i njegovoj

porodici, 02/03.05.1993. godine, dva sata nakon ponoći, kada su im zazvonili na vrata, pa

je svjedok upitao ko je, te su mu rekli da se ne boji, da je u pitanju vojska. Svjedok odmah

na početku ističe da je jedno od tih lica bio optuženi Goran Mrđa, koji je u jednoj ruci držao

nož, a u drugoj pištolj, te mu je optuženi rekao: „koliko sam ustaša zaklao večeras koljem

tebe“, od čega se svjedok preplašio, da bi mu potom u kuću ušli Goran i Ranko Mrđa,

koga je svjedok viđao kada je bio na terenu, a i njegov sin je prilikom putovanja u Sloveniji

viđao Ranka, a jednom ga je vidio nakon izvjesnog vremena u Pošti na Sani, te mu je i

poznat otac Ranka Mrđa, Lazo Mrđa, koga su zvali „Lisica“. Svjedok ističe da je Gorana

Mrđu viđao po Lipniku, kada je išao po terenu, odnosno tamo gdje se kopao pijesak. Dalje

svjedok navodi da je, nakon ulaska u kuću, optuženi Goran Mrđa tražio novac, u kojem

trenutku je svjedok imao 70 do 80 KM, koji novac im je i dao, pa je im je nudio neki radio i

kravu, što nisu htjeli uzeti. Onda je jedan od njih došao s nožem i rekao „kolji“, stavljajući

mu pištolj s desne strane, te ga je udario čizmom u grudi, u kojem trenutku se svjedok

gubio, te su od sina svjedoka tražili novac, koji ovaj nije imao, pa su i njegovog sina

jednom udarili. Na pitanje kako su bili obučeni, svjedok navodi da to nije mogao tada

opažati, ali se sjeća da je Goran Mrđa imao šubaru sa kapcima, a da za drugo lice nije

siguran. Kada je ovo drugo lice reklo da je dosta, dali su mu da zapali cigaru i rekli mu da

ne smije izlaziti van jer je minirano, te su svi u kući po njihovom zahtjevu morali reći „laku

noć“ i „doviđenja“. Nakon što su ova lica otišla, vidjeli da su da odlaze u kuću Fadila

Velića, nakon čega su sin i snaha izašli kroz prozor, a za njima i svjedok i njegova

51 Transkript saslušanja svjedoka Mehmeda Brakića od 07.09.2015. godine


81

supruga. Tada je svjedok na kući Avdije Vojnikovića vidio razlupana vrata. Svjedok ističe

da je bio nervozan, imao je na umu da su htjeli da ga kolju, te navodi da je imao bolove

od udaraca i da nije mogao ležati na lijevoj strani, pri čemu još uvijek ima problema sa

plućima i pritiskom. Također navodi da i supruga od tada ima psihičkih problema, te da se

i ona i kćerka liječe.

240. Na pitanje koliko je lica bilo prilikom kritičnog događaja, svjedok pojašnjava da su

u dvorištu bila dva lica. Svjetlo je tada bilo upaljeno u kuhinji, na verandi, pri čemu svjedok

misli da je i vanjsko svjetlo gorilo. Svjedok navodi da mu u tom trenutku nije bilo do njega,

zbog čega nije ni primjećivao kako su bila obučena ta lica.

241. Odbrana optuženog Gorana Mrđe, svjedoku je predočila razliku u izjavama datim

na glavnom pretresu i u izjavi datoj u Zenici52 u kojoj je svjedok naveo da je te noći s

Goranom Mrđom bilo još šest lica, svjedok ističe da on ne zna šta je ko pisao, te da on

tako nije rekao, nego da je naveo da su dvojica te prilike ušla u kuću, a dvojica ostala u

dvorištu. Pojašnjavajući zašto u iskazu iz 1994. godine nije govorio da ga je neko udario,

svjedok odgovara da zna šta je pričao, što i ponavlja i sada. Na pitanje zašto tek dvadeset

godina kasnije govori da je Goran Mrđa onaj koji mu je te prilike stavio nož i pištolj,

svjedok navodi da je to i ranije tvrdio.

242. Svjedok dalje pojašnjava da je udaren na kauču, u sobi iz koje se ulazilo iz kuhinje

u kojoj je gorjelo svjetlo, a u kuhinji su samo tražili novac.. U to vrijeme su spavali, kćerka

je bila u jednoj sobi, snaha i sin u drugoj, a u kuhinji su bili on i njegova supruga. U drugoj

prostoriji gdje je svjedok bio udaren su bili sin i snaha. U jednom trenutku su se svi iskupili,

pa su dobili naređenje da svi uđu u sobu gdje su bili sin i snaha, svjedoku nije poznato

gdje je ko tada stajao. Na pitanje o kojem se iznosu novca radi, te gdje je držao novac,

svjedok navodi da je novac držao u novčaniku, te da ne zna u kojim je apoenima bio, bilo

je između 70-80 njemačkih maraka, taj što je dobio novac ga je stavio u svoj džep.

243. Kao jedno od lica koja su te noći došla u njegovu kuću, svjedok navodi i optuženog

Gorana Mrđu, kojeg je poznavao jer je isti kopao pržinu blizu Lipnika, pretežno kad je

nailazio, otprilike je tada imao 17, 18 godina, bilo je to nekad pred rat. Na pitanje člana

52 Dokaz odbrane I optuženog – O1-3 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Mehmeda Brakića, broj Kri.45/95 od

20.09.1995. godine


82

vijeća je li mu poznato čiji je Goran Mrđa sin, svjedok odgovara da mu je nepoznato, ali da

je Gorana Mrđu poznavao svako.

244. Sin svjedoka, svjedok Esad Brakić53, potvrdio je navode oca u pogledu opisa načina

na koji su lica upala u njihovu kuću. Te prilike prepoznao je optuženog Gorana Mrđu,

kojeg je poznavao od ranije jer je isti kopao pijesak neposredno prije rata, a koji pijesak je

kupovao Esadov kolega, s kojim je zajedno išao te prilike. Sjeća ga se i po jednom

drugom događaju koji se desio kada je svjedok izbjegao iz sela Skucani Vakuf u selo

Gorice, koje prilike je s njima bila i njegova supruga, vodili su kravu, kada su zatekli

optuženog u pljački građe od izvjesnog Fejze Babače pored puta, a koje prilike im se

optuženi obratio pitajući „zašto krava tako hoda?“, na šta mu je svjedok odgovorio da je

ćorava, te ga je optuženi ispravio i rekao da nije ćorava nego slijepa. Sjeća se da je

optuženog viđao i na ratištu na Grabežu kada mu je naredio da mu rasklopi pušku, što

svjedok nije znao, pa ga je optuženi „napucao“, što svjedok navodi da je bilo njegovo

uobičajeno ponašanje prema Bošnjacima koji su bili na kopanju rovova.

245. Prema navodima svjedoka, Goran Mrđa je bio taj koji je udarao njegovog oca

nogom i držao mu nož nad glavom, govorio da će ga ubiti, pa je otac dao novac od

kukuruza koji je ranije prodao, pri čemu je optuženi udario i njega (svjedoka). Sjeća se da

je te noći u kuhinji bilo upaljeno svjetlo, dok u sobi u kojoj su bili nije bilo svjetla, ali da se

vidjelo iz kuhinje jer su te prostorije jedna do druge. Navodi da su se ta lica u njihovoj kući

zadržala nekih 15, 20 minuta, te su, kada su krenuli da izađu, svima naredili da uglas kažu

„laku noć“. Svjedok ističe da mu nisu poznata druga dva lica koja nisu ulazila u kuću,

odnosno koja su bila ispred kuće, ali zna da su svi bili naoružani, neki su imali pištolje,

noževe, puške, kako navodi bilo je svega, poznato mu je da je optuženi Goran imao nož i

pištolj, ali se ne može sjetiti da li je imao pušku. Pojašnjavajući zašto u ranijoj izjavi nije

spomenuo da je Goran Mrđa imao nož, svjedok navodi da ga možda to nisu ni pitali. Na

pitanje kako mu je poznato da je otac dao 70-80 maraka, svjedok navodi da je on prodao

kukuruz taj dan, te da zna da je otac dao sve što je imao, jer je vidio kako je otac dao

novac iz džepa, koji novac je Goran stavio u svoj džep.

53 Transkript saslušanja svjedoka Esada Brakića od 07.09.2015. i 14.09.2015. godine


83

246. Svjedok je također naveo kako mu je poznato da je Goran Mrđa organizovao sva

ubistva, odnosno da zna da je učestvovao u zločinima u Ćehićima, kao i ubistvu Hasiba

(Velića).

247. Navode svjedoka Mehmeda i Esada Brakića a u pogledu identifikacije optuženog

potvrdila je i svjedokinja Semira Brakić54, supruga Esada Brakića, koja je također ispričala

događaj koji se odigrao pomenute prilike kada su sreli optuženog prilikom selidbe iz

Skucanog Vakufa.

248. U pogledu kritičnog događaja, svjedokinja navodi da je optuženi Goran Mrđa imao

nož, pri čemu ista ističe da je saznala da je to Goran Mrđa sutradan kada su se sastali s

ostalima u kući, kada je rečeno da je to bio Goran i „njegova klapa“, što su rekli Mehmed i

Esad Brakić, jer svjedokinja tada nije poznavala Gorana Mrđu. Prema sjećanju

svjedokinje, optuženi je tada podnio nož svekru, a kod sebe je imao i pištolj, traživši novac

i zlato, koji novac je njen svekar Mehmed odmah i dao, dok zlata nisu imali. Tada su se

obratili svjedokinji, koja je u tom trenutku u rukama držala sina kojeg je pokrila dekom,

riječima: „jebem ti majku, otkrij deku“, da bi potom svjedokinja rekla da je ona bolesna

žena, pa joj je neko od te dvojice rekao neka umre, te joj muža „nabili nogom u guzicu“.

Svjedokinja navodi da su ih tada pitali kako nemaju novca, a imaju dobar namještaj u kući,

te su oni rekli da to nije njihova kuća, ni njihov namještaj, nakon čega su istukli svekra,

uzeli novac i naredili im da uglas tri puta kažu „laku noć“, naglasivši da će se vratiti po nju.

Sjeća se da su ta lica odatle otišla u kuću Rufada Kuburića.

249. Na okolnost navoda svjedoka Tužilaštva BiH da je svjedok Mehmed Brakić prije

rata bio lugar na tom području, te da je zbog toga imao priliku viđati optuženog Gorana

Mrđu, odbrana je saslušala svjedoka Nikolu Mrđu, brata optuženog, koji je izjavio da je

neko drugo lice bilo lugar u Lipniku, odnosno da nikad musliman nije bio lugar.55 Vijeće ne

može ovakvu izjavu uzeti kao istinitu, obzirom da je odbrana u svojoj završnoj riječi tvrdila

da je lugar na području Lipnika bio izvjesni Dušan Railić, a iz razloga što Vijeću nije

dostavljen ni jedan dokaz o toj tvrdnji, ali i zbog činjenice da svjedok Mehmed Brakić nije

rekao da je bio lugar u Lipniku, nego samo da je bio lugar i da je u to vrijeme živio u

54 Transkript saslušanja svjedokinje Semire Brakić od 14.09.2015. godine

55 Transkript saslušanja svjedoka Nikole Mrđe, od 23.06.2016. godine


84

Skucanom Vakufu, te da je područje njegovog rada obuhvatalo i Lipnik, kao i da je viđao

optuženog u blizini Lipnika dok je kopao pijesak.

250. Odbrana je također prigovarala činjenici da svjedok Mehmed Brakić, prilikom

predočavanja fotoalbuma sačinjenih od strane odbrane optuženog Gorana Mrđe, nikoga

nije prepoznao, na šta je svjedok izjavio kako ne vidi bez naočala, kao i da iste u tom

trenutku nije imao kod sebe.

251. U tom pogledu, Vijeće naglašava da je, u pogledu identifikacije i opisa optuženog

Gorana Mrđe, prihvatilo iskaz svjedoka Mehmeda Brakića i Esada Brakića, dat na

glavnom pretresu, u kojem su decidno opisali kako je to lice kritične prilike izgledalo, ali i

činjenicu da su ga obojica poznavali od ranije i da su ga vidjeli i nakon tog događaja, što

svjedoci Esad i Semira Brakić jasno navode u dijelu iskaza koji se odnosi na to odakle im

je optuženi poznat. Jasno je i da svjedokinja Semira Brakić, u trenutku kada je optuženi

bio u njihovoj kući, istog nije poznavala po imenu i prezimenu, ali da su joj svekar i muž

ujutro rekli da je to zapravo Goran Mrđa. Vijeće je također imalo u vidu i iskaze svjedoka

Rufada i Suvada Kuburića, te ostalih svjedoka koji su svjedočili na okolnosti tačke 3. b)

koja će biti obrazložena u nastavku, obzirom da je taj događaj slijedio odmah nakon što su

optuženi i njemu poznata lica napustila kuću u kojoj se nalazila porodica Brakić.

252. Na osnovu svega navedenog, Vijeće je zaključilo da je optuženi Goran Mrđa bio

jedno od lica koja su kritične prilike upala u kuću Mehmeda Brakića, te istog maltretirali,

kao i članove njegove porodice, a imajući u vidu da je optuženi Goran Mrđa bio poznato

lice koje je po selima maltretiralo civilno bošnjačko stanovništvo, sve radi sticanja

materijalne koristi. Jasno je i da odbrana nije imala dokaze kojima bi opovrgla ili dovela u

pitanje dokaze izvedene od strane Tužilaštva BiH, zbog čega je Vijeće ostalo u uvjerenju

da je upravo Goran Mrđa u noći 02/03.05.1993. godine bio taj koji je počinio pomenute

inkriminacije, a što će Vijeće dodatno obrazložiti u tačkama koje slijede, obzirom da se

radi o ustaljenom obrascu po kojem je u ratno doba postupao optuženi Goran Mrđa,

zajedno sa drugim licima, pa i optuženim Miloradom Mrđom.



85

253. Ova tačka optužnice je nastavak djelovanja optuženog Gorana Mrđe i njemu

poznatih lica, odnosno nečovječnog postupanja prema civilima bošnjačke nacionalnosti u

selu Gorice, obzirom da su se iz kuće Mehmeda Brakića uputili u kuću u kojoj su se

nalazili civilu Rufad Kuburić, Suvad Kuburić i članovi njihovih porodica, a što je Vijeće

zaključilo iz kazivanja mnogobrojnih svjedoka.

254. Tako se ovom tačkom optužnice, optuženima Goranu Mrđi i Miloradu Mrđi na teret

stavlja da su, zajedno sa njima poznatim licem, naoružani, dana 02/03.05.1993. godine u

noćnim satima, u selu Gorice, opština Sanski Most, došli pred kuću u kojoj su se u tom

trenutku nalazili civili bošnjačke nacionalnosti: Rufad Kuburić, Suvad Kuburić, njihova

majka Enisa Kuburić, Asim Avdić, Fikret Avdić, Ešefa Bačić i Ćamil Bačić, pa su Goran

Mrđa, Milorad Mrđa i još jedno lice ušli u kuću, te su po ulasku u kuću psovali balijsku

majku i zaprijetili da se ne smije bježati jer vani ima još vojnika, a Rufada Kuburića i Asima

Avdića natjerali da legnu na pod i udarali ih po cijelom tijelu, najviše nogama na kojima su

bile čizme, a Rufada Kuburića su i gazili po kičmi i glavi, naslanjali mu cijev pištolja na čelo

i govorili da će ga ubiti, a zatim ga je Goran Mrđa, nogom na kojoj je imao čizmu, udario u

glavu, od siline kog udarca se prevrnuo cijelim tijelom, pri čemu je udario zatiokom glave i

izgubio svijest, usljed čega je Rufad Kuburić imao posljedice u vidu obilnog krvarenja i od

čega je trpio tešku fizičku bol i patnju, a Asim Avdić imao poderotinu na licu od udarca

čizmom u glavu i druge tjelesne povrede, usljed čega je trpio tešku fizičku bol i patnju, dok

je Goran Mrđa Fikreta Avdića zlostavljao, prijeteći mu nožem i prislanjajući isti uz njegov

stomak, te tjerajući ga da legne, pa je Goran Mrđa, svojom nogom nagazio na njegova

leđa i kičmu i tjerao ga kaže da se zove Srbo, usljed čega je Fikret trpio tešku fizičku i

psihičku bol, te povredu ljudskog dostojanstva, pa su nakon toga napustili kuću i zaprijetili

da niko ne smije izaći iz kuće, a što je sve kod zatečenih lica izazvalo veliki strah i bojazan

za njihove živote i živote njihovih bližnjih, što je kod njih prouzrokovalo teške duševne

patnje.

255. Svjedok Mehmed Brakić naveo je da su, nakon što su otišli iz njegove kuće, ušli u

kuću u kojoj su u to vrijeme živjela braća Rufad i Suvad Kuburić sa svojom majkom, što je

potvrdila i njegova snaha, svjedokinja Semira Brakić, izjavivši da je njen svekar vidio kada

su ta lica ušla u kuću Kuburića, ali i da su Kuburići sutradan potvrdili da su ulazili u njihovu

kuću. Svjedokinja dalje navodi da je čula da su ulazili i u druge kuće, te ističe da je vidjela

da je provaljeno u pet ili šest kuća te večeri.


86

256. Svjedok Rufad Kuburić56, opisao je nemili događaj koji se u Goricama desio njemu i

njegovoj porodici, navodeći da je to bilo 02./03.05.1993. godine, te da su prethodno došli u

selo Gorice, u kuću Fadila Velića, ali i da su često išli u šumu da spavaju, jer su živjeli u

strahu. Prema kazivanju svjedoka, te večeri nisu izašli, jer su bili „kao zaštićeni“, bila im je

data policija, koja je tu bila do ponoći, „a nakon toga su nastupale druge stvari“. Te noći,

svjedok je ostao kući, zajedno sa bratom Suvadom, rahmetli majkom, komšinicom Ešefom

i njenim mužom Ćamilom, te sinovima od tetke, Asimom i Fikretom. Ne zna da li je bilo

oko ponoći ili dva sata poslije ponoći, neko je zalupao na vrata, vičući da otvore i da je

vojna policija, nakon čega je Ćamil otvorio vrata i oni su upali u kuću. Prema navodima

svjedoka, Ćamil je spavao odmah u hodniku na kauču, a svjedok je spavao u dnevnom

boravku, majka i Ešefa spavale su u jednoj sobi, ne može tačno navesti gdje je u tom

trenutku spavao njegov brat Suvad, ali se sjeća da su Fikret i Asim spavali u spavaćoj

sobi. Potom su ta lica Ćamila ubacila u tu sobu, udarivši ga nogom u zadnjicu, odakle su

ga ponovo bacili u drugu sobu, dok su Fikret i Asim ostali u sobi. Kada su ta lica ušla u

kuću, svjetlo je bilo ugašeno, pa su ga upalili, u kojem trenutku je svjedok vidio tri lica, od

kojih je prepoznao dvojicu i to Gorana Mrđu zv. Kinez i njegovog stričevića Milorada Mrđu,

koje je svjedok poznavao iz škole, dok treće lice nije poznavao. Opisujući kako su izgledali

te prilike, svjedok navodi da su bili naoružani automatskim puškama i da su imali vojne

čizme, maskirne jakne petobojke, a Goran je imao i pištolj kod sebe.

257. Nakon što je svjedoku prezentovan zapisnik iz istrage od 08.11.2014. godine o

saslušanju svjedoka57, te nakon što je svjedok autorizovao potpis, navodi da je tačno da je

prepoznao i Gorana Mrđu i Milorada Mrđu, te da je tu izjavu dao „na brzinu“, jer je trebao

nazad da ide da radi u Republiku Hrvatsku, gdje i živi. Objašnjavajući šta se dalje

događalo, svjedok navodi da su ga tukli, kao i Asima, ali i da je optuženi Goran Mrđa

svjedoku stavljao pištolj „Crvena zastava 7.65“ na čelo, . U vezi s tim, svjedok opisuje da

je ležao potrbuške, kao i da mu je optuženi prijetio da će ga ubiti, i da su ga sva trojica

tukla. Izjavljuje da mu je poznata vrsta pištolja, jer je služio vojsku i bio je upoznat sa svim

naoružanjem koje je ta vojska imala, pri čemu svjedok navodi da su ga prethodno natjerali

da legne na pod, te ne može tačno precizirati koliko je to trajalo, pola sata do 40 minuta, a

imajući u vidu da je pao i u nesvijest, pri čemu svjedok pojašnjava da u takvoj situaciji to

56 Saslušan na glavnom pretresu od 19.05.2015. godine



87

traje “previše dugo“. Svjedoku su potom naredili da se digne, nakon čega su ga ubacili u

drugu sobu, gdje su bili svi ostali, u kojoj tada nije bilo upaljeno svjetlo. Svjedok navodi da

je, po ulasku u tu prostoriju, u mraku stao na gitaru, pa kada se začuo zvuk, optuženi

Goran Mrđa mu je naredio da izađe jer nešto krije, u kojem trenutku je svjedok bacio

novac iza kauča. Dalje svjedok ističe da su ga tukli i da se radilo o neopisivom

maltretiranju, a bilo je i provociranja. Svjedok je vidio da tuku i Asima, dok se drugi rođak,

Fikret Avdić, nalazio u spavaćoj sobi. Zatim je Goran Mrđa upalio svjetlo, pustili su muziku

do maksimuma, čega svjedok nije bio svjestan sve vrijeme jer su ga tukli, pa ga je u

jednom trenutku, kada je digao glavu, Goran udario u sljepoočnicu, usljed čega je udario

glavom od fotelju i izgubio svijest. Kada je dolazio sebi, vidio je kako već napuštaju kuću i

tjeraju ukućane da svi uglas kažu „laku noć“ i „prijatno spavanje“. Asimu su usne bile

krvave, imao je ogrebotine po licu, majka svjedoka i komšinica Ešefa bile su u teškom

stanju, a Fikret Avdić je pričao da su i njega udarali, što svjedok nije mogao vidjeti,

obzirom da se Fikret nalazio u drugoj sobi. Svjedok dalje navodi da su mu te noći uzeli

ručni sat i zlatni prsten, a od Ćamila su uzeli 70 maraka, koje je imao u džepu. Kada su ta

lica izašla, ukućani su otišli vani, ali svjedok nije mogao ići zbog povreda koje je zadobio.

258. Na pitanje kada je posljednji put vidio Gorana Mrđu, svjedok navodi da ga je vidio

mjesec dana prije tog događaja, pred kućom Fejze Babače, gdje je bio i komšija Esad

Brakić, koji je vodio neku kravu.

259. Nakon što mu je od strane odbrane prezentovan dio zapisnika o ispitivanju

svjedoka od 08.11.2014. godine, u kojem je naveo da mu je neko od vojnika rekao da

legne na pod, svjedok pojašnjava da je to zapravo bio optuženi Goran Mrđa, te potvrđuje

da su ga svi udarali nogama, ali i da je siguran u tome da mu je Goran Mrđa prislonio

pištolj na čelo, što je bilo odmah na početku njihovog dolaska u kuću. Svjedok je potvrdio

na glavnom pretresu da su ga sva trojica tukla, ne istovremeno, nego naizmjenično, što je

kako tvrdi izjavio i u policiji u Sanskom Mostu.

260. Na pitanje branioca optuženog Ranka Mrđe, da li može da opiše trećeg vojnika koji

je te prilike bio u njihovoj kući, svjedok ističe da je treći vojnik bio viši od ove dvojice, te da

nije bio baš plav, ali da je bio svjetliji, u vojnoj uniformi, pri čemu ističe da mu nije poznato

ko je Ranko Mrđa.


88

261. Svjedok potvrđuje da je optužene Gorana i Milorada Mrđu poznavao iz škole u

Fajtovcima. Također se sjeća da je Goran Mrđa mlađi od njega, te da nisu išli u isti razred,

ali jesu u istu školu, gdje ga je i viđao. Istog je vidio i prilikom događaja sa Esadom

Brakićem i njegovom suprugom u Skucanom Vakufu, a koji događaj je već pomenut u

dijelu koji se odnosi na inkriminacije iz tačke 3. a). Za Milorada Mrđu zna da je Goranov

amidžić, te da je optužene i kasnije viđao na Grabežu gdje je bio na radnoj obavezi.

262. Da se navedeni događaj desio kako je to opisao svjedok Rufad Kuburić, potvrđuje i

iskaz njegovog brata Suvada Kuburića.58 Tako svjedok navodi da su se te prilike nalazili u

kući Fadila Velića, a koja kuća je u istom dvorištu kao i kuća Mehmeda Brakića, zbog čega

je isti i mogao vidjeti da je grupa Gorana Mrđe otišla u tom pravcu, kada su tražili novac,

ubacili Ćamila Bačića u dnevni boravak i tukli ga, kao i njegovog brata Rufada Kuburića i

rođaka Fikreta Avdića. Kada je izveden iz svoje sobe u sobu u kojoj je bila njegova majka,

vidio je kako ubacuju njegovog brata Rufada i kako isti staje na gitaru koja se nalazila na

podu, prilikom čega je prepoznao optužene. Nakon što optuženi odlaze iz njihove kuće,

vidio je da su Rufad i Asim vidno povrijeđeni, a Fikret je rekao da je „gnječen“ i da mu je

prijećeno nožem, što svjedok nije mogao vidjeti, jer se to odigravalo u drugoj sobi.

Potvrđuje da je te prilike prepoznao optužene Gorana i Milorada Mrđu, koje je znao još iz

škole u Fajtovcima, a s Goranom je išao zajedno u peti i šesti razred. Iste je također viđao

i na radnoj obavezi na Grabežu, dok je optuženog Gorana Mrđu vidio i prilikom pljačkanja

u Skucanom Vakufu.

263. Prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu, svjedoku se obratio optuženi Milorad

Mrđa, tvrdeći da ga svjedok nije mogao poznavati zbog razlike u godinama, na šta mu je

svjedok odgovorio da ga zna jer je s njegovim komšijom Samirom išao u razred, što je

optuženi i potvrdio, dodatno ističući da je s njim sjedio u školskoj klupi.

264. Svjedok Fikret Avdić59 potvrdio je navode svjedoka Rufada i Suvada Kuburića, te

naveo da se te noći nalazio u sobi sa Asimom i Suvadom, kada su Goran Mrđa i druga

dva lica upala i povikala „ruke u vis“ i naredili im da ustanu, pa su Asimu i Suvadu naredili

da izađu u drugu sobu. Svjedoku je tada prišao Goran Mrđa i stavio mu nož na lijevu

stranu stomaka, pritisnuo ga, pri tome pitajući drugog vojnika „hoćemo li ga...?“, da bi mu




89

ovaj odgovorio da ga ne dira i da je dosta za večeras. Nakon toga mu je naredio da legne

potrbuške na krevet, stao mu nogom na leđa u predjelu krsta i pritiskao, pitao ga kako se

zove, pa kada mu je svjedok odgovorio da se zove Fikret Avdić, optuženi Goran Mrđa mu

je rekao da on nije Fikret nego „Srbo“, pa kada je svjedok ponovio da se zove Srbo,

optuženi mu je rekao „moj Fikrete, moj Fikrete“, lagano cupkajući nogom po njegovim

leđima.

265. Opisujući kako su ta lica bila obučena kritične prilike, svjedok ističe da je Goran

Mrđa na sebi ima uniformisanu jaknu, dok se ne može sjetiti šta je imao u donjem dijelu,

kao i da je uz sebe imao nož, koji je bio kukast, zakrivljen, tzv. turski nož, dok je drugi

vojnik bio u maskirnoj košulji, uniformi, te je na ramenu imao pušku.

266. Dalje svjedok navodi da su mu uzeli jaknu i pregledali, nije siguran ko je to tačno

uradio, odakle su uzeli neotpakovanu kutiju cigara i istog pustili u sobu. Još uvijek je ležao

nepomičan, kako navodi, očekujući kada će ga strefiti metak, u kojem trenutku čuje u

dnevnom boravku gdje su bili ostali, jauke, tupe udarce i plač, ali nije smio okrenuti glavu.

Na pitanje koliko je to trajalo, svjedok odgovara da je trajalo nekih petnaestak minuta, do

pola sata. Svjedok navodi da je bio nepomičan dok u sobu nisu ušli tetić i brat, nakon čega

je svjedok otišao u dnevni boravak, te je vidio da su ta lica otišla, gdje je zatekao Rufada

koji je bio crn, modar, pretučen, zatim tetku kako plače, Ćamil jauče, a brat Asim mu je

pričao da je dobio udarac u bradu i to tako da ga je jedan od vojnika tjerao da klekne, pa

kad je kleknuo, dobio je udarac čizmom alpinkom, koje su prije toga odnesene iz njihove

kuće. Svjedok navodi da se od događaja još sjeća da su izašli napolje da vide šta se

dešava u komšiluku, nakon čega se više ničega ne sjeća zbog pretrpljenog stresa i straha.

267. U pogledu datuma dešavanja predmetnog događaja, svjedok navodi da se isti desio

1993. godine, jer su dvadesetak dana nakon toga, kombijem izašli iz Sanskog Mosta u

Republiku Hrvatsku, kada je svjedok imao sedamnaest godina i nije bio mobilisan u

vojsku. Optuženog Mrđa Gorana poznaje jer su išli skupa u školu, ali je generaciju stariji

od njega, išao je u 8c razred Osnovne škole „Cvijo Kukolj“ u Fajtovcima, s njegovim

komšijom. Svjedok se sjeća da je optuženi bio jutarnja smjena, u koju su išli svi koji su bili

iz okolnih sela, dok su mještani išli u popodnevnu smjenu, kao i da je optuženi uvijek bio

razred ispred njega, te da ne zna koliko je puta ponavljao godinu. Na navedenu činjenicu


90

Vijeće će se detaljnije osvrnuti u obrazloženju tačke 2. optužnice, obzirom da su istu

činjenicu spominjali i svjedoci koji su svjedočili na okolnosti te tačke.

268. Svjedok se dalje prisjetio događaja kada su igrali fudbala i kada je tražio optuženog

da ga okupa kantom punom vode, ali ga nije mogao naći. Ističe da je Goran uvijek bio

problematičan. Kada je u pitanju drugi vojnik koji je s Goranom te prilike ušao u sobu u

kojoj se svjedok Avdić nalazio, isti ističe da ne zna ko je on, te opisuje da se u tom

trenutku od straha osjećao kao „jagnje pred klanje“.

269. Svjedok navodi da je u sobi bio sam, sve ostalo šta se dešavalo u dnevnom

boravku čuo je u toku razgovora. Također ističe da nije rekao da je Suvad pretučen, ali da

zna da su pretučeni njegov brat Asim i rođak Rufad. Na pitanje zašto je u izjavi datoj u

istrazi rekao da je Suvad pretučen, odgovara da je zbog jauka pretpostavio da su svi

pretučeni. Svjedok navodi da se dobro sjeća da je optuženi išao s njim u školu, te da je

vidio Gorana Mrđu tu večer u Goricama, kao i da ga prije toga od osnovne škole do te

večeri nije vidio.

270. Vijeće je također imalo u vidu i činjenicu da je svjedok Suvad Kuburić izjavio da je

te noći čuo pucanj i da je ujutro, kada se iz šume vratio u selo, saznao da je ubijen Hasib

Velić, kao i da su ista lica bila kod Brakića u kući, koja se nalazila u istom dvorištu kao i

njihova kuća, te da mu je Mehmed Brakić ispričao da su istučeni i on i njegov sin Esad, ali

i da su bili u kućama Muharema Handanagića, Edhema Velića i još nekih Velića, kada su

dolazili policija, vještaci i sudija, koji su tražili njegovog brata da da izjavu i kaže ko ga je

tukao, ali da ovaj nije smio reći, pa kada ga je sudija pitala da li se radilo o Goranu Mrđi,

brat je rekao „što pitaš kad znaš“.

271. Da su iskazi svjedoka Fikreta Avdića, Rufada Kuburića i Suvada Kuburića koji se

odnose na identifikaciju optuženog Gorana Mrđe istiniti, Vijeće je zaključilo i na osnovu

materijalnih dokaza uloženih od strane Tužilaštva BiH. Tako se iz Izvoda iz matičnih

knjiga60 jasno vidi da su optuženi Goran Mrđa i Rufad Kuburić išli dvije godine u istu školu,

dok su optuženi i Fikret Avdić i Suvad Kuburić zajedno išli četiri godine, odnosno da su

sve to vrijeme imali priliku vidjeti optuženog u prostorijama u i oko škole.

60 Dokazi Tužilaštva BiH broj T- 66 i T-67 – Izvod iz matične knjige III i IV, JU Osnovna škola „Fajtovci“ za

Rufada Kuburića, Fikreta Avdića i Suvada Kuburića


91

272. Također, kada je u pitanju tvrdnja svjedoka Fikreta Avdića da je optuženi išao u

osmi razred kada je on išao u šesti, Vijeću je jasno da ista ne može biti tačna, ali samo iz

razloga što je optuženi Goran Mrđa čak četiri puta ponavljao šesti razred, zbog čega

Vijeće i zaključuje na osnovu čega je svjedok iznio takvu tvrdnju.

273. U svom svjedočenju, optuženi Goran Mrđa izjavio je da nikad nije vidio Suvada

Kuburića. Međutim, optuženi je, u toku unakrsnog ispitivanja svjedoka na glavnom

pretresu, svjedoku rekao da mu je poznato njegovo ime i da su vjerovatno išli u peti i šesti

razred, na šta mu je svjedok Suvad Kuburić rekao da su išli zajedno u školu. Kada se

uzmu u obzir ovakve dvije oprečne izjave samog optuženog, ali i iskaz svjedoka Suvada

Kuburića, Vijeće zaključuje da optuženi Goran Mrđa nije govorio istinu kada je rekao da

nikad u životu nije vidio svjedoka, obzirom da suprotno potvrđuje i već pomenuti izvod iz

matične knjige Osnovne škole, iz kojeg je više nego jasno da su i optuženi i svjedok istih

godina pohađali V i VI razred osnovne škole „Fajtovci“ u Fajtovcima.

274. Da je s optuženim Goranom Mrđom kritične prilike bio i optuženi Milorad Mrđa,

jasno je na osnovu iskaza svjedoka Rufada i Suvada Kuburića. Tako svjedok Rufad

Kuburić navodi da zna Milorada Mrđu kao Goranovog stričevića, ali i da ga je znao iz škole

jer je optuženi Milorad Mrđa išao u isti razred zajedno s njegovim komšijom Samirom, u

vezi čega je i optuženi lično izjavio da je s njim sjedio u istoj klupi. Kako odbrana nije

izvela ni jedan dokaz na ovu okolnost, Vijeće je, van razumne sumnje, vjeru poklonilo

iskazima saslušanih svjedoka.

275. Također, kada je u pitanju identifikacija optuženog Gorana Mrđe od strane ovih

svjedoka, Vijeće je cijenilo i izjave svjedoka Mehmeda i Esada Brakića, koji su tada

boravili u kući Fadila Velića, a koja kuća se nalazi nekoliko metara od kuće u kojoj su

boravili Kuburići te večeri, a koje iskaze je Vijeće već detaljno elaboriralo u prethodnoj

tački osuđujućeg dijela presude.

276. Kao svjedoci odbrane optuženog Milorada Mrđe, na okolnosti karaktera optuženog,

ali i na okolnosti odnosa optuženog s pripadnicima bošnjačkog stanovništva, saslušani su


92

svjedoci Mirko Tepić i Salko Osmanović61. Ovi svjedoci izjavili su kako nisu čuli da je

optuženi ikad imao problema sa Bošnjacima, kao i da su se svi zajedno družili, a svjedok

Mirko Tepić potvrdio je i činjenicu da je optuženi Milorad Mrđa u vrijeme rata živio u jednoj

bošnjačkoj kući u selu Pobriježje.

277. Da su svjedoci – oštećeni Rufad Kuburić, Fikret Avdić i Asim Avdić te večeri, usljed

udaraca od strane optuženih, pretrpjeli mnogobrojne tjelesne povrede, proizilazi iz iskaza

oštećenog Rufada Kuburića, koji opisuje da je bio toliko pretučen da s ostatkom ukućana

nije mogao napustiti kuću i otići spavati u šumu, te Fikreta Avdića, koji ističe da je optuženi

Goran Mrđa gnječio njegova leđa, prislanjao pištolj na njegovu sljepoočnicu i htio da mu

da metak, te da od straha ne može da se sjeti ostatka događaja, ali i da je, kada je došao

iz spavaće sobe u dnevni boravak, vidio da je Rufad sav crn, modar i istučen, kao i da su

Ćamil i njegov brat Asim tučeni.

278. Kada su u pitanju ostala lica koja su se te prilike nalazila u kući s oštećenima,

Vijeće zaključuje da su isti pretrpjeli veliki strah za svoj život i život svojih bližnjih koji su na

njihove oči maltretirani i tučeni. Vijeće smatra opravdanim strah oštećenih da u vrijeme,

kada su okruženi neprijateljskim vojnicima i kada su izloženi raznim neugodnim

situacijama i provokacijama, idu kod ljekara i u policijsku stanicu da bi prijavili predmetne

događaje, zbog čega je jasno da isti o pretrpljenim povredama danas nemaju niti mogu

imati bilo kakvu medicinsku dokumentaciju.

279. Na osnovu svih izvedenih dokaza, Vijeće zaključuje da su se navedene prilike,

optuženi Goran i Milorad Mrđa, sa još jednim, njima poznatim licem, nalazili u kući Fadila

Velića, a u kojoj su tada boravili oštećeni Rufad i Suvad Kuburić i ostala pobrojana lica,

kao i da su ovi optuženi bili ti koji su nečovječno postupali prema oštećenima, a koji su ih,

kako je već navedeno, poznavali od ranije, dovodeći u vezu i iskaze svjedoka iz drugih

tačaka, a imajući u vidu da su optuženi bili u najmanje tri kuće u toku iste večeri, Vijeće

nije moglo donijeti drugu odluku osim da optužene Gorana i Milorada Mrđu oglasi krivim

za navedene radnje.

Tačka 3. d) osuđujućeg dijela izreke presude

61 Saslušani na glavnom pretresu od 01.09.2016. godine


93

280. Ovom tačkom optuženom Goranu Mrđi stavlja se na teret da je, zajedno sa

njemu poznatim licima, naoružani, dana 02/03.05.1993. godine u noćnim satima, u selu

Gorice, opština Sanski Most, zaustavili civila bošnjačke nacionalnosti M. P., na putu

između kuća, gdje su ga tukli rukama i nogama po cijelom tijelu i prijetili da će zaklati, od

čega je isti zadobio povrede po cijelom tijelu i trpio tešku fizičku i psihičku bol i patnju, a

nakon čega su ga primorali da ih odvede u kuću u kojoj se u tom trenutku nalazilo više

ljudi, uglavnom porodica M. P., gdje su od zatečenih ukućana tražili i uzeli novac i druge

dragocjenosti.

281. Na ovu okolnost, svoj iskaz dao je oštećeni M. P., te je pročitan iskaz svjedokinje

Suvade Pašić.

282. Oštećeni je, nastavljajući svoje svjedočenje u dijelu iskaza koji se odnosi na već

pomenute inkriminacije u tački 1. b), izjavljuje da je istu dvojicu vidio i u selu Gorice, gdje

je boravio u jednoj od kuća Velića, nakon što je izbjegao iz Skucanog Vakufa. Tako

oštećeni navodi da je, nakon što je zajedno sa suprugom Suvadom, čuo pucanj, izašao iz

kuće da obavijesti brata koji je se tada nalazio u drugoj kući u blizini, da bi pobjegli.

Između te dvije kuće bila je još jedna stara kuća kod koje je vidio ovu dvojicu tamnoputih,

poniskih, crnih vojnika kako stoje, u kojem trenutku su isti izašli pred njega, pitajući ga

kuda ide, na šta je oštećeni odgovorio da je čuo galamu i da hoće da se skloni, pa su mu

rekli da laže, optužujući ga da je zvao policiju. Oštećeni je rekao kako nije tako, ali ga je

jedan od njih udario u glavu i rekao „daj ovamo pod jabuku da ga zakoljemo“, nakon čega

su ga odvukli pod jabuku i tu ga udarali, pa je jedan od drugog zatražio nož da ga zakolje,

a ovaj drugi mu je rekao da nema noža. Nakon toga su ga odvukli u kuću u kojoj su bili

članovi njegove porodice, od kojih su oduzeli novac i zlato, te su pretukli njegovog brata

Fajku. Oštećeni je sutradan čuo da je ubijen Hasib Velić, te da je dolazila i policija od kojih

je zatražio pomoć, nakon kojeg događaja su uvedene seoske straže, kojom prilikom mu je

jedan iz komisije koja je dolazila u selo rekao da su ljudi iz sela prepoznali Gorana i

Milorada Mrđu, ali i da nikome o tome ne pričaju, jer je Goran bio dobar borac.

283. U prilog izjavi oštećenog da mu je rečeno da je Goran Mrđa bio dobar borac, Vijeće

je imalo na uvid i izvadak iz podgrmečkih novina62 gdje je navedeno da su „članice KSS

62 Dokaz Tužilaštva broj T-


94

„Sveta Petka“ odlučile da zastavu predaju najboljem borcu u bataljonu. Komanda

bataljona je odlučila da to bude Goran Mrđa“.

284. Svjedokinja Suvada Pašić, supruga oštećenog, potvrdila je da su u noći čuli pucanj,

galamu i da je on izašao da upozori majku koja je bila u drugoj kući. U kući u kojoj su tada

boravili muž, svjedokinja i njihova djeca, bili su još i mužev brat Fajko sa svojom ženom i

djecom, strina, stric i tetka. U kući ispod njihove bila je M. nepokretna majka, a odmah

ispod te kuće bila je kuća Hasiba Velića, koji je, kako će to Vijeće kasnije obrazložiti, te

noći ubijen. Svjedokinja navodi kako je vidjela da su njenog muža dvojica nepoznatih

muškaraca gurnula s vrata u hodnik u kojem su u tom trenutku bili ona i djeca. Ističe da je

vidjela da je potresen i uplašen. Ta lica su odmah počela tražiti novac i zlato, psovali su,

na šta je Fajko rekao da nema ni novca ni zlata. Oni su mu na to rekli „kako nemaš,

stvaraj“, te je jedan od njih Fajku udario dva puta, bilo je mračno zbog čega nije mogla

vidjeti lica te dvojice koja su to uradila. Nakon što im je strina svjedokinje dala nešto novca

i zlata, otišli su iz njihove kuće. Svjedokinja navodi da joj je muž ujutro ispričao da je tu

noć ubijen Hasib Velić, ali i da su njega presrela ta dvojica koja su ga i dovela kući, te da

su ga tukli na tom mjestu gdje su ga presreli, da je jedan od njih drugom tražio nož i rekao

da će ga zaklati, ali nije mogao da nađe nož. U vezi s tim, svjedokinja se sjeća da su

ujutro našli nož negdje oko kuća, zbog čega su pretpostavili da je ispao jednom od njih i

da je to možda i spasilo njenog muža da ne bude zaklan.

285. Svjedok Esad Brakić navodi da su, kada su se vraćali sa druge strane sela, čuli da

je neko rekao „aj majko“, a prethodno se čuo pucanj, svjedok se ujutro vratio kući. Od

mještana je čuo da je Hasib Velić ubijen, da su bili u kući Kuburića, jer je to bilo u istom

dvorištu, pri čemu je svjedoku poznato i da su bili i kod Muharema Handanagića, te je

svjedok kasnije čuo da su presreli M. P..

286. Da je jedno od tih lica bio optuženi Goran Mrđa, kazao je i sam oštećeni kada je

davao svoj iskaz na okolnosti tačke 1.b) osuđujućeg dijela presude. Naime, oštećeni je

naveo da su ga u selu Gorice napala ista dvojica koja su mu upala u kuću dok je s

porodicom boravio u Skucanom Vakufu, odakle su izbjegli u Gorice. Optuženog je

oštećeni, osim ovih događaja, samo jednom vidio kod škole po danu, bio je tamonoput,

imao je neku izraslinu kod uha, policajac mu je tada rekao da je to Goran Mrđa, ne sjeća


95

se kako je tada Goran Mrđa bio obučen. Nije se mogao sjetiti šta su imali na sebi, ali misli

da se radi o maskirnim uniformama, te da su imali šubare na glavi.

287. Kada je u pitanju činjenica da je jedan od njih tražio nož da zakolje oštećenog M.

P. pod jabukom, Vijeće je imalo u vidu da je jedan nož ujutro pronađen u blizini kuće, a

koji nož je identifikovao oštećeni Fikret Avdić, navodeći da se radi o malo zakrivljenom

nožu, turskom a koji odgovara opisu noža kojeg je optuženi Goran Mrđa imao u trenutku

kada su bili u kući Kuburića.

288. I svjedokinja Esma Pašić navodi da je sutradan, prilikom razgovora s ostalim

članovima porodice i komšijama, saznala da je te noći pretučen i M.P..

289. Odbrana optuženog Gorana Mrđe uložila je službenu zabilješku o obavljenom

razgovoru od strane ovlaštenog službenog lica Duška Zorića sa oštećenim M. P. od dana

11.04.1993. godine, tvrdeći da je svjedocima ukazivano na to da se radi o licu Goran

Mrđa, obzirom da se u navedenoj zabilješci nigdje ne spominje ime optuženog.63 Međutim,

Vijeće ukazuje na činjenicu da je svjedok, prilikom unakrsnog ispitivanja, izjavio kako je on

tražio da ne spominje ime tog lica, na šta mu je sam policajac rekao „ne znam šta da ti

kažem, taj isti Goran je dobar borac, uskače u ustaške rovove i to, najbolje je da se čuvaš,

skloni se ukraj i gotovo“, što samo potvrđuje činjenicu da je ime optuženog bilo itekako

poznato i među policijom na tom području, kao ime nekog ko je problematičan, ali od koga

su tadašnje vlasti imale koristi, obzirom da je, kako je već navedeno, bio dobar borac.

290. Iz iskaza oštećenog, ali i njegove supruge, jasno se može zaključiti da je oštećeni

te prilike pretrpio teške fizičke povrede, obzirom da su ga tukli obojica, i da ga je jedan od

njih udario u glavu, te da je pretrpio veliki strah za svoj život, obzirom da mu je optuženi

Goran Mrđa prijetio da će ga zaklati, ali i uzimajući u obzir činjenicu da je te prilike

prijećeno i njegovoj porodici, kada su od njih traženi novac i zlato, te kad je njegovom

bratu Fajki rečeno „kako nemaš para, stvaraj!“.

291. Kada se u vezu dovedu svi dokazi izvedeni na okolnosti dešavanja iz cjelokupne

tačke 3., jasno se izvodi zaključak da je grupa od nekoliko vojnika te prilike došla u

zaselak Velići, selo Gorice, gdje su prvo otišli do kuće Teufika Velića, u kojoj su se tada

63 Dokaz odbrane optuženog Gorana Mrđe broj O1-1


96

nalazili Brakići, gdje su tukli Mehmeda i Esada Brakića, oteli dragocjenosti koje su svi

prisutni imali, nakon čega, uz prijetnju da niko ne smije izaći, odlaze u kuću Fadila Velića u

kojoj su se nalazila braća Kuburići i Avdići, pa kada su i tu nanijeli povrede oštećenima i

od prisutnih oteli sve što su imali uz sebe, otišli u kuću Rasima Velića, u kojoj su se nalazili

Hasib Velić i njegova porodica, pa kada je Hasib Velić pokušao pobjeći, ubijen je nedaleko

od kuće od strane optuženog Gorana Mrđe (koje okolnosti će biti detaljnije obrazlagane u

tački 3.c) osuđujućeg dijela presude, u dijelu koji se odnosi na ubistvo kao ratni zločin

protiv civilnog stanovništva), a za kojeg je svjedokinja S. V., supruga oštećenog, izjavila da

sigurno nije bio unutar kuće kada su dva lica provalila u nju. Na kraju su, prije odlaska iz

sela, naišli na oštećenog M. P., kojeg su pretukli na već opisani način, te kojeg je jedan od

te dvojice vojnika htio zaklati, za kojeg je već dokazano da je ustvari optuženi Goran Mrđa,

pri čemu je isti tražio nož od vojnika koji je bio s njim, ali mu je taj rekao da nema noža, što

potvrđuje i činjenicu da je nož neposredno prije toga, a prilikom ubistva Hasiba Velića,

bačen u travu nedaleko od njegovog tijela.

292. Na osnovu svega navedenog, Vijeće je optuženog Gorana Mrđu oglasilo krivim i po

ovoj tački optužnice.


293. Ovom tačkom optužnice, optuženom Goranu Mrđi stavlja se na teret da je nanio

teške fizičke i psihičke povrede oštećenom Omeru Drobiću tokom 1994. godine u naselju

Pobriježje i to na način da je tokom 1994. godine, nakon što se uselio u napuštenu

bošnjačku kuću u naselju Pobriježje, na području opština Sanski Most i Bihać, psihički i

fizički maltretirao civile bošnjačke nacionalnosti Omera Drobića i njegovu porodicu, koji su

živjeli u Pobriježju, pa neutvrđenog dana tokom 1994. godine tukao Omera Drobića u

blizini njegove porodične kuće, pri čemu ga je udarcem oborio na zemlju i nastavio udarati

nogama na kojima su bile vojničke čizme, usljed čega je isti zadobio brojne povrede po

tijelu i bio modar od podlieva i masnica, tekla mu je krv iz usta i ušiju, te mu je slomljen

prst na ruci i trpio je teške psihičke i fizičke bolove i patnje, a od kojih udaraca je Omer

Drobić izgubio svijest.


97

294. Oštećeni Omer Drobić64 navodi da je u Pobriježju bilo vojske u selu u to vrijeme,

ne previše, ali da je bilo onih koji su, kako ističe, „bili najgori ljudi koji postoje na zemlji“,

među kojima je bio i Goran Mrđa. Sjeća se da se skoro svo bošnjačko stanovništvo iselilo,

te da je ostalo možda desetak, petnaest kuća u kojima je neko bio. Tu je bilo lica iz

Zenice, te iz Lipnika, koji su se naselili u te napuštene bošnjačke kuće 1993. godine. Tako

oštećeni navodi da se u kuću Refika Kambera uselio Milorad Mrđa, a u kuću njegovog

amidžića Goran, zvani Kinez, koje kuće su udaljene 10 metara od kuće oštećenog, dok je

kuća u kojoj je optuženi Goran Mrđa bila preko puta, te je graničila s kućom njegovog

brata Muharema koji je odselio u Njemačku. Kritične prilike, oštećeni navodi da je došao u

selo, njegova supruga je ušla u dvorište njihove kuće, dok je on ostao iza nje, kada je vidio

Kineza koji mu govori da ga sačeka. Misleći da optuženi želi s njim o nečemu razgovarati,

svjedok je tu stajao, te kada mu se optuženi približio, rekao mu je da mu je otac otišao u

bolnicu, nakon čega ga je udario šakom u sljepoočnicu, od čega je oštećeni pao, pa ga je

optuženi nastavio tući nogama na kojima su bile vojničke čizme, u rebra, usljed čega se

oštećeni onesvijestio. Kada je došao sebi, vidio je da mu je „nestao“ prst, a zna da je

Kinez imao nož, ušao je u dvorište kuće gdje ga je supruga pitala šta je bilo, pa joj je on

rekao šta se desilo. Opisujući taj događaj, oštećeni navodi da mu je „nestao“ prst i da je

Kinez imao nož, i da niko drugi nije bio tu, jedino se sjeća da je vidio Milorada na vratima s

puškom. Nakon toga, oštećeni je otišao ljekaru da mu se previje prst, te je upućen na

operaciju u bolnicu u Prijedoru.

295. Nakon što mu je odbrana optuženog predočila izjavu broj 02-519 od 03.08.1995.

godine65, datu Centru službi bezbjednosti Banja Luka, ukazujući na razlike u iskazu,

odnosno na činjenicu da oštećeni, nakon upita braniteljice nije mogao da se sjeti da li ga je

optuženi odmah po dolasku u dvorište, udario u sljepoočnicu, oštećeni je izjavio da u

potpunosti stoji kod izjave date u istrazi, a iz koje se vidi da je oštećeni, bez dileme, izjavio

kako ga je optuženi šakom udario u predjelu desne sljepoočnice, od kojeg udarca je pao i

izgubio svijest.66

296. Oštećeni navodi da je ostao u Pobriježju do februara 1995. godine, kada je

otišao u razmjenu u Travnik, te da nisu mogli izaći, dok nisu platili sve obaveze (telefon,

struju), i dok ne potpišu da se odriču kuće i zemlje. Opisujući svoja osjećanja, oštećeni


65 Dokaz odbrane O1-9

66 Oštećeni Omer Drobić navedeno je izjavio i istražnom sudiji Višeg suda u Zenici dana 27.09.1995. godine

- dokaz odbrane O1-9


98

navodi da se nije osjećao sigurnim, drugi su bili naoružani, dok on nije jer je na početku

morao predati pištolj na punktu, ali da je imao naoružanje ne bi se bojao. Također ističe da

su ti srpski vojnici bili „sila nebeska“, da su provaljivali i „pravili haos“, te zna da su svi bili u

ekipi i da su minirali jednu kuću. Kao posljedice ovog događaja, oštećeni navodi današnje

narušeno zdravstveno stanje, operisao je i glavu, pluća su mu „otišla“, jedan prst mu je

odsječen, od čega i danas ima posljedice.

297. U vezi navoda oštećenog da je otišao u Sanski Most u ambulantu, gdje mu je šiven

prst, što je potvrdio i svjedok Mato Grgić67, koji u iskazu navodi da je jedne prilike u toku

1994. godine išao doktoru, jer se povrijedio dok je na radnoj obavezi cijepao drva. Tada ga

je izvjesna Mira odvela u Dom zdravlja Sanski Most, gdje je zatekao Omera s

povrijeđenom rukom, koji je krvario, ali ga ništa nije pitao. Nakon toga su prebačeni za

bolnicu u Prijedoru, s njima su bili vozač i dva vojnika, u bolnici su šivani i vraćeni istim

vozilom kući. Te prilike Omer mu je rekao da prespava kod njega, što je svjedok i učinio,

ali ga ništa nije pitao, kao i da je čuo da se desilo neko zlostavljanje. Svjedok je znao da je

Omer iz Pobriježja, ali mu nije mu poznato njegovo prezime. Jedino što zna jeste da je te

prilike kod Omera bila svježa povreda kada su išli u bolnicu, te da zna da je imao zamotan

prst.

298. Oštećeni je jasno identifikovao optuženog Gorana Mrđu, obzirom da je istog dobro

poznavao, jer se optuženi 1993. godine uselio u kuću Muharema Drobića, koja kuća je u

neposrednoj blizini njegove kuće, što je potvrdio i optuženi Goran Mrđa, svjedočeći u

svojstvu svjedoka odbrane, navodeći da se doselio u kuću brata Omera Drobića.

299. Na okolnost sukoba s oštećenim, u svom iskazu u svojstvu svjedoka odbrane na

glavnom pretresu, očitovao se i optuženi Goran Mrđa, navodeći kako je istina da se tad

doselio u kuću brata Omera Drobića, jer su se dijelile bošnjačke kuće, pa je njega ta

„zapala“. Ističe da su se popisale zateknute stvari u kući. Navodi da je istina da je imao

sukob sa oštećenim Omerom, ali da se radilo o tome da je oštećeni uzimao stvari iz

garaže koja se nalazila uz kuću brata oštećenog, u kojoj je optuženi tada boravio, te da je

išao kod njega da te stvari vrati, pošto oštećeni, kako ističe, te stvari nije vraćao, a on nije

htio da ga neko tereti za iste, jer su bile popisane. Tada navodi da mu je oštećeni opsovao



99

majku, na šta je optuženi osjetljiv, zbog čega ga je optuženi gurnuo, usljed čega je

oštećeni Omer Drobić pao. Zna da je dolazila policija zbog toga.

300. Da su mnogi Bošnjaci iseljeni iz svojih kuća u naselju Pobriježje, u čije kuće su

uselili mnogi pripadnici srpske nacionalnosti, Vijeću je potvrdio i svjedok Besim

Islamčević68, ističući da se to dešavalo 1993. i 1994. godine. Također mu je poznato da se

lice po nadimku „Kinez“ doselilo u kuću Muharema Drobića, koja se nalazila na udaljenosti

od nekih 5-7 metara od kuće Omera Drobića, kao i da je čuo da je porodica Drobić zbog te

blizine imala izvjesnih problema. Navedeno je potvrdio i svjedok Izet Kamber69, ističući da

su se dvojica srpskih vojnika uselila u kuće u neposrednoj blizini kuće Omera Drobića,

zbog čega je Omer imao problema.

301. Sin oštećenog, svjedok Sefer Drobić70, koji se u tom periodu nalazio u Kijevu,

potvrdio je da mu je tetka rekla da mu je Goran Mrđa pretukao oca ispred kuće, zbog čega

svjedok nije smio ni da ide svojoj kući u tom periodu, ali da zna da je otac išao doktoru

zbog toga.

302. U konkretnom slučaju, Vijeće je poklonilo vjeru svjedoku – oštećenom Omeru

Drobiću, koji je svoj iskaz dao na jasan, uvjerljiv i nedvosmislen način, a koji iskaz je

potkrijepljen iskazima svjedoka Besima Islamčevića, Mate Grgića, Izeta Kambera i Sefera

Drobića, tim prije što odbrana optuženog nije izvela ni jedan dokaz kojim bi dovela u

pitanje dokaze Tužilaštva BiH provedene na ovu okolnost, osim iskaza optuženog u

svojstvu svjedoka, ali čije svjedočenje se nije moglo uzeti kao istinito, obzirom da je iskaz

Omera Drobića potkrijepljen iskazima još nekoliko svjedoka.

303. U pogledu prigovora odbrane optuženog da se u ovom slučaju radi o sukobu lične

prirode i da isti nema veze sa ratnim zločinom, Vijeće podsjeća na to da je oštećeni Omer

Drobić u navedeno vrijeme bio u itekako podređenom položaju u odnosu na optuženog i

ostale pripadnike srpske nacionalnosti, obzirom da se isti nalazio na području koje je bilo

pod kontrolom srpske vojske, ali i da je morao raditi šta mu se kaže, jer nije uživao nikakvu

zaštitu od tadašnje vlasti. Navedeno Vijeće zaključuje i iz iskaza svjedoka na druge tačke





100

optužnice, a pogotovo iz dijela iskaza oštećenog M. P. od 11.04.1993. godine71 u kojem je

navedeno da mu je i sam policijski službenik tada rekao da mu nema šta reći osim da se

čuva, jer se radilo o dobrom borcu, odnosno da je sam optuženi koristio poziciju u kojoj se

nalazi da bi ulijevao strah i maltretirao civile bošnjačke nacionalnosti.

304. Dakle, Vijeće je, cijeneći provedene dokaze odnosno iskaze već pomenutih

svjedoka, van razumne sumnje, zaključilo da je optuženi Goran Mrđa počinio navedeno

djelo, zbog čega je istog oglasilo krivim i po ovoj tački optužnice.


305. Navedenom tačkom optužnice, optuženom Goranu Mrđi stavlja se na teret da je

tokom 1994. godine, nakon što se uselio u napuštenu bošnjačku kuću u naselju Pobriježje,

na području opština Sanski Most i Bihać, psihički i fizički maltretirao civile bošnjačke

nacionalnosti Omera Drobića i njegovu porodicu, koji su živjeli u Pobriježju, pa je

neutvrđenog dana u jesen 1994. godine, na liniji razgraničenja na Grabežu, gdje se na

radnoj obavezi nalazio Sefer Drobić, u jednoj zemunici počeo tući Sefera Drobića i bacio

mu bombu pod noge, a koja bomba nije eksplodirala, nakon čega je Sefer Drobić u strahu

za svoj život počeo bježati, a Goran Mrđa ga sustigao i počeo tući nogama i rukama po

cijelom tijelu, pri čemu je Sefer Drobić povremeno gubio svijest, zadobio mnogobrojne

povrede po cijelom tijelu, te trpio teške fizičke i psihičke bolove i patnje.

306. Oštećeni Sefer Drobić detaljno je opisao način na koji je pretučen i maltretiran od

strane optuženog Gorana Mrđe, u trenutku kada se nalazio na Grabežu na radnoj obavezi.

Oštećeni je istakao da je od ranije poznavao optuženog, jer se isti doselio u kuću

Muharema Drobića, čija kuća se nalazila pored kuće njegovog oca, tako da ga je često

sretao, pa ga je tako i znao, te su i isto godište, za razliku od Milorada Mrđe, kojeg je

također poznavao, ali koji je bio nešto stariji od njega.

307. Oštećeni potvrđuje da se kritični događaj desio 1994. godine na Grabežu, kada

je oštećeni bio na radnoj obavezi, koje prilike mu je izvjesni Mile Međed rekao da ga treba

jedan gospodin, te da se radilo o Goranu Mrđi, zvanom Kinez, koji ga je pitao gdje je

pošao, pa ga je prislonio uza kameni zid i rekao mu da tu stoji, izvukao je osigurač bombe

i rekao „kud ćeš, majku ti balijsku jebem“, udario ga je šakama, nogama, nastavio ga je



101

dalje tući, dok oštećeni nije izgubio svijest. Zna da su ga odatle pokupili i odvezli TAM-

ićem na hitnu operaciju slijepog crijeva u bolnicu u Prijedor, te da je Besimu Islamčeviću

rekao da ga je Kinez tukao.

308. Tužilaštvo BiH uložilo je iskaz oštećenog iz istrage72 obzirom da je isti na

glavnom pretresu naveo da se ne sjeća ko ga je našao kada se onesvijestio, a u

pomenutom iskazu oštećeni je izjavio da su ga pronašli Bego Islamčević, Besim

Islamčević i Emso Karabeg. Nakon posebno upita, oštećeni je izjavio kako se ne sjeća

tačno ko ga je našao, ali da je siguran u to da je Besimu Islamčeviću u zemunici na

Grabežu rekao kako ga je pretukao Kinez, što je Vijeću potvrdio i svjedok Islamčević.

309. U pogledu iskaza svjedoka Besima Islamčevića, istom je u toku unakrsnog

ispitivanja od strane odbrane optuženog, predočen iskaz iz istrage u kojem nije navedeno

da je svjedok rekao ko je pretukao oštećenog Sefera Drobića, na šta je svjedok izjavio da

nije dobro upisano potvrdivši da je njemu lično Sefer ispričao da ga je pretukao Kinez.73

310. U pomenutoj izjavi iz istrage, svjedok Islamčević dodatno navodi da je znao da

na liniji na Grabežu ponekad bude i jedan iz Lipnika kojeg su zvali Kinez, te da je o njemu

čuo loše stvari, zbog čega je gledao da se istog kloni. Ističe kako je o njemu čuo i od

Sefera Drobića, koji ga je dobro poznavao, obzirom da je stanovao u kući Seferovog

amidže, Muharema Drobića.

311. Nakon toga, svjedok je odvezen na operaciju u bolnicu u Prijedor, gdje je, kako

navodi, slagao doktoru da je zemunica pala na njega, obzirom da je bio sav modar od

udaraca, a sve vrijeme je bio u strahu dok je boravio u bolnici, jer su mu neki od

pripadnika srpske nacionalnosti prijetili dok se tamo nalazio, pa je zbog toga ranije izašao

iz bolnice, nakon čega je imao problema s ranom.

312. U vezi navoda oštećenog da je morao operisati slijepo crijevo, Tužilaštvo BiH

uložilo je otpusnicu iz bolnice „Dr M. Stojanović“ u Prijedoru74, u kojoj je navedeno da je

oštećenom operisano slijepo crijevo dana 12.10.1994. godine.

72 Zapisnik o saslušanju svjedoka Sefera Drobića, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 23.09.2014. godine –

dokaz T-14 73

Zapisnik o saslušanju svjedoka Besima Islamčevića, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 16.10.2014. godine – dokaz O1-8 74

Dokaz Tužilaštva broj T-25


102

313. Otac oštećenog, svjedok Omer Drobić, također je potvrdio da mu je sin, nakon

dolaska s ratišta, ispričao kako ga je na Grabežu pretukao Goran Mrđa, te ga je morao

voditi doktoru. U to vrijeme svjedok je bio na radnoj obavezi, kao i njegov sin Sefer. Dok je

sin bio na Grabežu, istukli su ga izvjesni Međed, Kinez i još neki, uglavnom zna da se sin

onesvijestio i ležao je, pa je jedan kolega svjedoka prepoznao sina svjedoka, strpali su ga

u kamion i dotjerali do punkta, pa je sin uspio doći do kuće po noći, a nije mogao

progovoriti, bio je sav crven, ubijen, modar. Potom je svjedok odveo sina traktorom do

bolnice, dali su mu uputnicu da se operiše u Prijedoru. Sin je svjedoku rekao da su ga

ubili Kinez i Međed, a Međed je bio kondukter, koji je bio u vojsci. Svjedok nije imao novca

da plati troškove u bolnici, uzeli su mu ličnu kartu, platio je 100 maraka određenom licu da

plati troškove prijevoza sina iz bolnice. Svjedok je morao voditi sina na previjanje u

bolnicu. U tom periodu kada mu je sin bio u bolnici svjedok je viđao Gorana i Milorada

Mrđu, sjeća se kad god bi se njih četvorica sastajali i dogovarali navečer, da bi tu noć bilo

nešto, a Milorad je, prema kazivanju svjedoka, bio kolovođa, jer je bio iskusniji. Svjedok ih

je vidio pred noć, a po danu ih je češće viđao. Svjedok navodi da je Kinez rekao njegovoj

ženi da su joj mogli ubiti sina, ali da su ga ostavili na životu, jer je ona bila dobra prema

njima. Svjedok ističe da i danas osjeća strah od onoga šta je moglo biti.

314. U svojstvu svjedoka odbrane optuženog, saslušan je svjedok Bego Islamčević75,

koji je izjavio da poznaje oštećenog Sefera Drobića, jer su bili komšije, kao i da ga nije

vidio pretučenog, ali da je čuo da je pretučen.

315. Svjedok također navodi da je čuo da je Goran Mrđa loš čovjek i da je napadao

ljude, te da ga je viđao u dvorištu kuće u kojoj je stanovao. U vezi napada na Sefera

Drobića dok je ovaj bio na liniji, ističe da nije vidio kad je Sefer napadnut, ali da je čuo i od

Sefera i od drugih da ga je tukao Mrđa Kinez.

316. Odbrana optuženog ukazala je na razliku u iskazima na glavnom pretresu i onog

u istrazi, ističući da je svjedok tada izjavio da ne zna ko je tukao Sefera Drobića.76

Pojašnjavajući navedene razlike, svjedok ističe da zaista nije vidio ko je tukao oštećenog,

ali da je čuo ga je istukao Goran Mrđa, te da ne može pojasniti zbog čega to tada nije

rekao.


76 Zapisnik o saslušanju svjedoka Bege Islamčevića, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 16.10.2014. godine


103

317. Vijeće je, na osnovu ovakvog jasnog i uvjerljivog iskaza oštećenog, ali i iskaza

drugih saslušanih svjedoka, pa čak i svjedoka odbrane, Bege Islamčevića, van razumne

sumnje, došlo do zaključka da je optuženi Goran Mrđa počinio djelo koje mu se ovom

tačkom stavlja na teret, zbog čega je istog oglasilo krivim i po ovoj tački optužnice.

Tačka 5. osuđujućeg dijela izreke presude

318. Tačkom 5. izmijenjene optužnice, optuženima Goranu i Miloradu Mrđi na teret se

stavlja da su tačno neutvrđenog dana u zimu 1994. godine u Pobriježju, po ulasku u kuću

Muharema Jakupovića, u kojoj su se u tom trenutku nalazili civili bošnjačke nacionalnosti:

Muharem Jakupović, njegova supruga Zumra Jakupović, Omer Drobić, njegova supruga

Vasva Drobić, njegova djeca Sefer Drobić, Nedžada Drobić i Emdžad Drobić, zatim Sakib

Jakupović i njegova supruga Đemila Jakupović, odmah u hodniku tukli Muharema

Jakupovića, od čega je isti zadobio povrede po cijelom tijelu i trpio teške psihičke i fizičke

bolove i patnje, a zatim po kući izvršili premetačinu, te našli i otuđili novac i jedan televizor,

a sve navedeno je kod zatečenih izazvalo veliki strah i bojazan za njihove živote i živote

njihovih bližnjih, te prouzrokovalo teške duševne patnje.

319. Svjedok Sefer Drobić77 izjavio je da je poslije događaja u kojem je on bio

oštećeni bilo još problema, došao je kući s operacije, bila je kriza za gorivo, nije mogao

više bježati, a kući je morao doći jer nije bio sposoban da hoda, zbog čega je išao spavati

kod komšije. Tu noć svjedok se zadesio kod Muharema Jakupovića. Na početku su

spavali na spratu njegove kuće, pa su kasnije prešli kod Muharema u sobu. Navodi da su

Goran i Milorad Mrđa prvo pokucali Sakibu na vrata, ali je Sakib pobjegao uz avliju, u

kojem trenutku je pas zalajao, pa su ubili psa, te je Muharem zaključao vrata. Svjedok

navodi da je sve to vidio sa stubišta u kući, vidio ih je kako provaljuju vrata, imali su

maske, a Kinez je govorio „brže, brže“, otvorili su vrata, Muharema su našli u toaletu,

premlatitili ga, nakon čega su ga tukli i na stepenicama. U tom trenuku Seferov otac Omer

stavio je kauč na vrata, te su ih čuli da su krenuli prema spavaćoj sobi u kojoj su se oni

nalazili. Tukli su Sakibovu ženu Zumru, koja je također bila u Muharemovoj kući, te su

uzeli zlato koje je bilo u kući, tražili su još novca, a ujutro kada su ustali, vidjeli su da su

uzeli i televizor.



104

320. Svjedok ističe da je te prilike vidio Gorana Mrđu i Milorada Mrđu koji su pričali, te

ih je prepoznao po glasu, obzirom da ih je prije toga svakodnevno viđao i razgovarao s

njima, imali su specifičan govor, ali kako svjedok ističe, „mogli bi navući stotinu maski, ja

bih ih prepoznao“. Sjeća se da je te prilike Goran Mrđa hramao na nogu, jer ga je neko od

njegovih upucao u kafani. Svjedok dalje navodi da su njih dvojica uvijek bila zajedno, ali i

da je s njima bio i Mile Kokot. Te prilike svjedok tvrdi da je sišao donekle niz stepenice, te

da treću osobu nije dobro vidio. Imali su maske kao one što je policija nosila. Sutradan je

svjedok vidio da je ubijen pas.

321. Nije mogao vidjeti šta se dešavalo u toaletu, jer se isti ne vidi sa stepenica, te da

se svjedok povukao na sprat u trenutku kada su upali u kuću, ali ističe da je dobro čuo sve

što se dešavalo.

322. Na pitanje odbrane zašto svjedok tek sada otkriva detalj da je optuženi Goran

Mrđa hramao na nogu, što ranije nije izjavio, svjedok navodi da nije mislio da je to bitno.

Na pitanje člana vijeća da li je po dolasku u kuću Jakupovića vidio da Goran Mrđa hramlje,

svjedok odgovara da ga je viđao po danu, ali da ga je tada prepoznao i po glasu, jer ga

tada nije mogao vidjeti.

323. Da se događaj desio, potvrdio je i otac svjedoka, Omer Drobić, koji je opisao

način na koji su optuženi upali u kuću Muharema Jakupovića, koje prilike je po glasu

prepoznao Gorana Mrđu, koji je prošao pored sobe u kojoj su oni bili i ušao u drugu sobu

gdje su bile žene, gdje je tražio da mu daju novac i zlato. Prethodno su, kako ističe, napali

Muharema u prizemlju kuće, koji je zapomagao i plakao, što je svjedok čuo dok je bio na

spratu. Sjeća se da su ujutro zatekli Muharema kako leži sav krvav, crn, a po kući je sve

bilo ispreturano, televizora nije bilo. Tada mu se Muharem obratio riječima: „vidi šta

uradiše od mene Milorad i Goran, ubacili su mi glavu u šolju i ubili me“. Svjedok se ne

sjeća da se još nešto dogodilo, potvrđuje da je spavao kod Muharema, te da su došli i

napali Muharemovu kuću, ubili su psa i onda su ušli u kuću. Svjedok nije znao ko je ušao,

čuo je Muharema kako plače, svjedok je stavio kauč uz vrata, Kinez je prošao pored

njega, nije ga vidio, ali ga je čuo po glasu, pa je tukao Zumru i Džemilu da daju novac i

zlato, one su bile krvave, kao i Muharem, što je svjedok vidio ujutro. Svjedok navodi da su

pucali rafalno po njegovoj kući, zbog čega je dolazila policija i fotografisala kuću, na kojoj

su se vidjeli meci.


105

324. Navodi da su u kući te prilike bili Džemila Jakupović, Zumra, Muharem, sa

svjedokom je bila njegova supruga Vasva, sin Sefer, Endžad i svjedokova kćerka

Nedžada. Svjedok je čuo glasove, prepoznao je glas Gorana Mrđe.

325. Na pitanje kako je mogao poznati glas Gorana Mrđa, svjedok odgovara da je to

mogao, jer ga je svakodnevno viđao, a i zbog toga jer je bio portir, pa je profesionalno

prepoznavao glasove.

326. Svjedok Mirsad Jakupović78, sin oštećenog Muharema Jakupovića, izjavio je šta

mu je otac ispričao za navedeni događaj, pa je rekao da su u kuću tada upala dvojica, da

je bio premlaćen i da su oteli novac, te da je tada u kući, osim njegove porodice, bio i

Omer Drobić i njegova porodica, ali nije znao tačno ko, obzirom da nije bio tu. Svjedok

također navodi da nije znao imena dvojice koja su to uradila, ali zna da je jedan u to

vrijeme živio u kući Muharema Drobića, a drugi u kući Refika Kambera. Otac je nakon toga

imao povrede na glavi i po cijelom tijelu, ali nije htio ići doktoru, pa su ga morali umotavati

u jagnjeću kožu da izliječi rane.

327. Ovaj svjedok također navodi da se i danas na ulaznim vratima kuće vidi trag od

pucnjave, kao i da je 1996. godine, kada se vratio u selo, zatekao tragove na spratu u vidu

krvavog jorgana i zida, te da je u vratima bio jedan metak.

328. Odbrana optuženog nije izvela ni jedan dokaz na okolnost predmetnog događaja,

osim što je iznijela prigovor da se takvom prepoznavanju glasa od strane svjedoka ne

može pokloniti vjera, jer iskazi svjedoka djeluju neuvjerljivo i kontradiktorno.

329. Ovakve paušalne navode odbrane optuženog, Vijeće nalazi neosnovanim, iz

razloga što su svjedoci Sefer i Omer Drobić svoja saznanja iznijela u skladu sa svojom

percepcijom u tom trenutku, obzirom da se Omer Drobić nalazio u spavaćoj sobi, a Sefer

Drobić na pola stepeništa, nakon čega se i on povukao na sprat. Isti su jasno potvrdili da

su tada prepoznali glasove Gorana i Milorada Mrđe, koji su u to vrijeme bili njihove

komšije, jer su isti živjeli u kućama Omerovog brata Muharema Drobića (optuženi Goran

Mrđa) i Omerovog komšije Refika Kambera (Milorad Mrđa), te koji su optužene

svakodnevno imali priliku viđati, zbog čega su i zapamtili njihove glasove.



106

330. Nadalje, sam oštećeni Muharem Jakupović, ujutro, nakon što su se svi ukućani

našli zajedno, obratio se svjedoku Omeru Drobiću riječima „vidi šta uradiše od mene

Milorad i Goran, ubacili su mi glavu u šolju i ubili me“, što samo potvrđuje iskaz ovih

svjedoka. Pored toga, svjedoci Mirsad Jakupović također je izjavio da mu je otac Muharem

ispričao šta se desilo te noći, kao i da je znao da su to uradila lica koja su u to vrijeme

stanovala u kućama Muharema Drobića i Refika Kambera.

331. Vijeće se već u tačkama 4. a) i 4. b) osvrnulo na činjenicu da su optuženi Goran i

Milorad Mrđa u toku 1993. i 1994. godine živjeli u, kako to i optuženi Goran Mrđa

potvrđuje, dodijeljenim bošnjačkim kućama, a i sam optuženi potvrdio je da je živio u kući

Muharema Drobića, te da je poznavao Omera i Sefera Drobića u to vrijeme, obzirom da je

njihova kuća bila do te u kojoj je on živio.

332. Vijeće je, na osnovu saglasnih izjava svjedoka, te cijeneći kontekst dosadašnjih

događaja koji su podrobnije opisani u prethodnim tačkama osuđujućeg dijela presude, van

razumne sumnje, zaključilo da su optuženi Goran Mrđa i Milorad Mrđa kritične prilike

upravo bili u kući Muharema Jakupovića, kojem su nanijeli teške tjelesne povrede u vidu

modrica, krvnih podliva, kao i da su mu gurali glavu u wc šolju, sve u cilju otimanja novca i

drugih dragocjenosti od njega i članova njegove porodice, zbog čega je iste i oglasilo

krivim za navedenu tačku optužnice.

UBISTVO kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

333. Kako je Vijeće u prethodnom dijelu obrazloženja osuđujućeg dijela presude,

posebno obrazlagalo nečovječno postupanje kao krivično djelo ratnog zločina protiv

civilnog stanovništva, a nakon toga i pojedinačne inkriminacije za koje su optuženi Goran

Mrđa i Milorad Mrđa oglašeni krivim za nečovječno postupanje, to će se Vijeće u nastavku

osvrnuti na elemente ubistva kao krivičnog djela ratnog zločina.

334. „Hotimično lišavanje života“ kao teška povreda Ženevskih konvencija znači isto kao

i „sve vrste ubistava“ navedene u zajedničkom članu 3.79 Elementi osnovnog krivičnog

79 Čelebići, presuda Prvostepenog vijeća, par. 1066


107

djela hotimičnog lišavanja života u biti su isti u zakonima koji proizilaze iz ugovornog i

običajnog prava, kao u krivičnom djelu Zločini protiv čovječnosti.80

335. Osnovna obilježja ovog krivičnog djela su:

- žrtva je mrtva,

- radnja ili propust optuženog ili lica za čije radnje ili propuste optuženi snosi

krivičnu odgovornost, prouzrokovala je, odnosno značajno pridonijela smrti i

- radnje ili propusti optuženog ili lica za čije radnje ili propuste optuženi snosi

krivičnu odgovornost, izvršeni su s namjerom da liše života ili nanesu teške

tjelesne povrede ili tešku ozljedu za koje je objektivno mogao znati da bi mogle

prouzrokovati smrt.81

336. Ako se lišavanje života tereti kao teška povreda, Žalbeno vijeće MKSJ odlučuje da

se primjenjuje dodatni element – da je žrtva bila zaštićena osoba u vrijeme kada je

ubijena.82

337. Pred MKSJ i MKSR nije neophodno imati tijelo kao dokaz smrti. Može se izvesti

zaključak da je žrtva mrtva na osnovu provedenih dokaza, odnosno indicija, pod uslovom

da je to jedini razuman zaključak.83 Pred MKSJ takvi dokazi uključuju: svjedok očevidac

ustanovio je da je žrtva ubijena; svjedok je dao iskaz da je žrtva nestala ili da je mrtva;

žrtva imenom navedene u smrtovnici koju je izdao lokalni sud;84 dokaz o incidentima

maltretiranja žrtve; dosljednost maltretiranja i nestanaka drugih pojedinaca; opštu

atmosferu bezakonja; mjesto gdje su djela počinjena; dužinu vremena proteklog od

nestanka osobe; činjenicu da između te osobe i osoba za koje bi se očekivalo da će im se

ista javiti, npr. članova porodice, nije bilo nikakvog kontakta;85 izvještaji lokalne policije koji

navode imena žrtava koje su ubijene ili povrijeđene, ili bolnički dokumenti koji pokazuju

prijem pacijenata i njihovu kasniju smrt.

80 Brđanin, presuda Pretresnog vijeća, par. 380

81 Brđanin, presuda Pretresnog vijeća, par. 381-2; Čelebići, presuda Pretresnog vijeća, par. 424, 909

82 Kordić i Čerkez, presuda Žalbenog vijeća, par. 38

83 Brđanin, presuda Pretresnog vijeća, par. 383-385; Tadić, presuda Pretresnog vijeća, par. 240; Krnojelac,

presuda Pretresnog vijeća, par. 326 84

Stakić, presuda Pretresnog vijeća, par. 939 85

Krnojelac, presuda Pretresnog vijeća, par. 327


108

338. Prema Žalbenom vijeću MKSJ, mens rea za hotimično lišavanje života kao teške

povrede, jeste da je optuženi „imao namjeru da se prouzrokuje smrt ili teška tjelesna

povreda za koju postoji razumna pretpostavka da je on morao znati da će vjerovatno

prouzrokovati smrt“.86 Namjera izvršioca u vrijeme izvršenja radnje ili propusta mora biti

lišavanje života žrtve ili u odsustvu tako specifične namjere, počinilac mora djelovati ili

propustiti da djeluje uz razumnu pretpostavku da je smrt vjerovatna posljedica. Zaključak o

postojanju mens rea može se izvesti iz dokaza predočenih u predmetu, neposredno ili na

osnovu indicija.87 Predumišljaj nije potreban.88

339. Čin hotimičnog ubistva kao ratnog zločina kažnjiv je prema članu 173. stav 1. tačka

c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH) i članu 142. stav 1. Krivičnog zakona

Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ). Za isti je potrebno dokazati

sljedeće: smrt žrtve, te namjeru izvršioca da ubije žrtvu.89

340. Dokazivanje smrti kod krivičnih djela počinjenih u toku oružanog sukoba može biti

otežano, ovisno o raspoloživim dokazima. Da bi se ustanovila smrt žrtava, Sud BiH

prihvata i cijeni dokaze pojedinačno i kumulativno. Takvi dokazi, na primjer, obuhvataju:

potvrdu o smrti žrtve, izvještaje sa ekshumacije, obdukcijske izvještaje, izvještaje o DNK

analizi, listove o prihvatanju leša koje izdaju groblja, potvrde o prevozu tijela, dozvole za

ukop, službene zabilješke službe javne bezbjednosti, iskaz svjedoka ili priznanje

optuženog.

341. Sudska praksa koja se odnosi na mens rea za hotimična ubistva je ograničena. Sud

BiH temelji svoje zaključke na procjeni radnji optuženog u kritičnom momentu izvršenja

ubistva i drugim dokazima koji se izvedu o ubistvu.90

342. U predmetu Niset Ramić91, Vijeće je zaključilo da: „Zarobljenim civilima [optuženi] je

naredio da se postroje uza zid kuće. [...] Optuženi je pozvao jednog civila da izađe iz vrste,

86 Kordić i dr., presuda Žalbenog vijeća, par. 96; Brđanin, presuda Pretresnog vijeća, par. 386; Stakić,

presuda Pretresnog vijeća, par. 587, 747; Limaj, presuda Pretresnog vijeća, par. 241 87

Brđanin, presuda Pretresnog vijeća, par. 387 88

Ibid, par. 386 89

Komentar KZ BiH, strana 573. 90

Andrun, drugostepena presuda, strana 23.; Sakić, prvostepena presuda, strana 17.


109

što je ovaj i učinio. Zatim je, bez bilo kakvog zakonski opravdanog razloga, nakon što nije

dobio traženi odgovor, pucao civilu u prsa sa neposredne udaljenosti. Dakle, nema sumnje

da je ovom radnjom optuženi htio to lice lišiti života.“

343. Vijeće će u nastavku obrazložiti razloge zbog kojih je optuženog Gorana Mrđu

oglasilo krivim za ubistvo oštećenog Hasiba Velića u tački 3. c) optužnice, te optuženog

Mila Kokota, za ubistvo oštećenog Tahira Cerića u tački 6. optužnice.

Tačka 3. c) osuđujućeg dijela izreke presude

344. Ovom tačkom optužnice, optuženom Goranu Mrđi stavljeno je na teret da je,

zajedno sa njemu poznatim licima, naoružani, dana 02/03.05.1993. godine u noćnim

satima, u selu Gorice, opština Sanski Most, nakon što su dva njemu poznata lica nasilno

provalila ulazna vrata kuće Rasima Velića, pa obojica ušla u kuću, Goran Mrđa je ostao

da čuva da neko ne bi pobjegao iz kuće, u kojoj kući su se u tom trenutku nalazili civili

bošnjačke nacionalnosti: Rasim Velić, njegova supruga Hava Velić, njihovi sinovi Kasim

Velić sa suprugom Radijom Velić i maloljetnom djecom, sin Hasib Velić sa suprugom S. V.

i maloljetnom djecom, te su dva njemu poznata lica u hodniku tukla Rasima Velića po svim

dijelovima tijela, istog oborili na pod i udarali nogama na kojima su bile čizme, od čega je

isti imao posljedice u vidu krvnih podliva po tijelu, te krvarenja iz usta, nosa i ušiju, pa trpio

teške fizičke i psihičke bolove i patnje, a ostale ukućane maltretirali psihički, tražeći od njih

novac i druge dragocjenosti, te je jedno od tih lica bajonetom na puški maknulo maramu s

glave Have Velić, zatim uperivši pušku u istu tražio da mu skine i da minđuše, što je ista i

učinila, pa je uzeo prsten sa ruke S. V., a sve navedeno je kod zatečenih lica izazvalo

veliki strah i bojazan za njihove živote i živote njihovih bližnjih i prouzročilo teške duševne

patnje, a kako je Hasib Velić pokušao pobjeći iz kuće, iskočivši kroz prozor, Goran Mrđa je

u oštećenog, iz neposredne blizine, ispalio hitac iz pištolja „CZ“, kalibra 7,65 mm, fabrički

broj 103029, pogodivši ga u zatiok glave, od koje rane je isti preminuo na licu mjesta.

345. Na okolnost ove tačke optužnice, svjedočio je svjedok Tužilaštva BiH, Denis Velić,

sin ubijenog Hasiba Velića, S. V., njegova majka, te je pročitan iskaz svjedokinje Radije

91 Niset Ramić, presuda Suda BiH broj X-KR-06/197 od 17.07.2007. godine, strana 22.


110

Velić, obzirom da ista nije bila sposobna dati svoj iskaz da na glavnom pretresu, usljed

teške bolesti.

346. Svjedok Denis Velić92 izjavio je da je u noći 02/03.05.1993. godine spavao u kući

svog oca Hasiba Velića u selu Gorice, gdje su svi bili u jednoj sobi, a djed je spavao u

kuhinji. Kada se probudio u neko doba noći, ispred sebe je vidio čovjeka s puškom

papovkom i otvorenim nožem na njoj, koji čovjek mu je naredio da ustane, na šta je

reagovala njegova strina koja je rekla čovjeku da svjedoka pusti jer je on nesposoban,

nakon čega mu se ovaj više nije obratio. Tada je to lice njegovoj neni nožem na pušci

pomaknuo maramu na glavi, te joj je tražio da skine minđuše, pritom stavljajući metak u

cijev puške, od amidže je tražio novac, uzeo je i prsten, a dok je još bio u sobi, čuo se

pucanj. Nakon toga, to lice je otišlo u kuhinju gdje je bio djed, te od istog tražio pare,

dovukao ga do vrata i počeo udarati nogama po rebrima, u čemu mu se pridružio i drugi

koji je izašao iz sobe u kojoj su bile svjedokova majka i sestra, te su obojica tukli djeda,

usljed čega je istom potekla krv na nos, usta i uši. Utom se treće lice pojavilo na vratima i

reklo da je dosta, da bježe. Svjedok tvrdi da su, u momentu kada je čuo pucanj vani, u

kući bila dva lica, a da je treće došlo tek prije nego su otišli. Sutradan je amidža našao

svjedokovog oca, Hasiba Velića, kako leži mrtav 20-30 metara od kuće, te je kasnije

desetak metara odatle nađeno desetak čahura kalibra 7.65 i nož na đubrištu, čija je drška

bila od slonove kosti. Ujutro je od komšija saznao da su isti napadači bili i u kućama Fadila

Velića i Teufika Velića, a u kojima su bili Kuburići i Brakići u to vrijeme. Svjedok je također

izjavio da on poznaje optuženog Gorana Mrđu iz škole u Fajtovcima, da je starija

generacija, te da je bio problematičan, a vidio ga je i dva puta na početku rata u

Fajtovcima, a od drugih je čuo da se priča ga je Goran Mrđa ubio njegovog oca kritične

prilike. Da je optuženi Goran Mrđa bio tu kritične prilike pričala je i policija prilikom

obavljanja uviđaja nakon počinjenog ubistva Hasiba Velića. Sjeća se i da je optuženi dva

ili tri dana nakon tog događaja ranjen u nogu i da ga je takvog srela njegova majka u

Sanskom Mostu, kada je zapazila da hramlje, što je bilo oko dva, dva i po mjeseca od

ubistva njegovog oca, kojom prilikom je čula kako optuženi govori licima s kojima je bio da

ga ne bi ubio da ga ovaj nije udario. Tada ga je vidio i Ramiz Dervišević i potvrdio da je to

Goran Mrđa.



111

347. Svjedokinja S. V.93, majka svjedoka Denisa Velića, potvrdila je da su kritične prilike

u kuću upala dva vojnika, kao i gdje se ko nalazio u prostorijama kuće, odnosno da je njen

svekar bio u kuhinji koja je bila predsoblje kuće, a iz koje prostorije se ulazilo u druge

prostorije. Sjeća se da je neko kucao dva, tri puta, nakon čega počeli lupati na vrata, u

kojem trenutku je svjedokinja pozvala upomoć i krenula u kuhinju, međutim, vidjela je kako

su dva vojnika udarila svekra, a nju su vratili u sobu. Za njom je ušao jedan od njih, tražeći

novac i zlato i prijetio joj da će joj zaklati djecu. Tada mu je dala prsten s ruke, jer ništa

drugo nije imala. U trenutku kada je zalupalo na vrata, probudila je muža Hasiba koji je

izašao u drugu prostoriju i skočio kroz prozor, te je ubrzo nakon toga čula pucanj. Muža je

kasnije pronašao njegov brat, koji je povikao da više nema brata, u kojem trenutku se

svjedokinja onesvijestila. Nakon toga se od strane komšija pričalo da su ista lica ranije te

noći bila u kućama u kojima su se nalazili Kuburići i Brakići, kao i da je napadnut M. P., a

govorilo se da je jedan od tih lica bio Goran zvani Kinez, kojeg ona tada nije poznavala.

Isto lice svjedokinja je vidjela nekad oko mjeseca avgusta u Sanskom Mostu kako hramlje,

a znala je da je Goran Mrđa ranjen u nogu kratko nakon ubistva njenoj muža, te je tada

čula, dok su prolazili pored nje, da je Goran Mrđa rekao „ja ga ne bih ubio da me nije

udario“, nakon čega se srela sa amidžićem Ramizom Derviševićem, koji joj je rekao da taj

što hramlje i jeste Goran Mrđa. Svjedokinja također potvrđuje da Gorana nije vidjela

kritične prilike u sobi, odnosno isti nije bio jedan od dvojice vojnika koji su im provalili u

kuću, jer je lice koje je bilo tada u kući bilo krupnije od Gorana.

348. Svjedok Mehmed Brakić94 navodi da je u trenutku kada su bili blizu šume začuo

pucanj pištolja i čuo glas Hasiba, koji je vikao „aj, majko moja“. Svjedok je prepoznao

Hasibov glas, jer ga je poznavao od ranije.

349. To je potvrdio i svjedok Esad Brakić95, koji je naveo je da, kad su se vraćali sa

druge strane sela, čuli su da je neko rekao „aj majko“, a prethodno je bio pucanj, svjedok

se ujutro vratio kući. Od mještana je čuo da je Hasib Velić ubijen, da su bili u kući

Kuburića, jer je to bilo u istom dvorištu, pri čemu je svjedoku poznato da su bili i kod

Muharema Handanagića, a kasnije je čuo i da su presreli M.P..



95 Saslušan na glavnom pretresu od 07.09.2015. godine i 14.09.2015. godine


112

350. I svjedokinja Semira Brakić 96potvrdila je navode ovih svjedoka, također izjavivši da

je, prilikom povratka iz šume, čula pucanj i da je neko zavikao „aj, majko“, a kasnije su u

selu rekli da je Hasib poginuo. Po povratku u kuću, zatekla je svekra i svekrvu. Odmah su

se sastali sa Kuburićima, gdje je rečeno da je Ćamil, koji je bio kod Rufada i Suvada,

preminuo, kao i da su im Kuburići rekli da su od njih prešli njima u kuću, te da se tamo

dogodila tuča, pri čemu je svjedokinji poznato da su bili kod Hasiba Velića, gdje je Hasib

poginuo, a čula je i da su bili i kod M. P..

351. Da je smrt oštećenog Hasiba Velića nastupila dana u noći 02/03.05.1993. godine u

02:30 sati uselu Gorice, potvrđuje i Izvod iz matične knjige umrlih na njegovo ime, izdat od

strane Općine Sanski Most, pod brojem 05-13-3-1340/14 od 18.12.2014. godine.97

352. Odbrana optuženog Gorana Mrđe u svojoj završnoj riječi osvrnula se na dokaz

Tužilaštva broj T – 28, koji se odnosi na spis krivičnog predmeta SJB Sanski Most, broj

11-19/01-230-KX-89 od 15.07.1993. godine, navodeći kako je isti nezakonit, obzirom da

se radi o službenim zabilješkama policije, koje se po tadašnjem ZKP SFRJ nisu mogle

koristiti u sudskom postupku, kao i obzirom na to da taj krivični predmet nikad nije dobio

sudski epilog. Međutim, Vijeće u ovom dijelu i podsjeća na činjenicu da isti dokaz nije ni

koristilo prilikom utvrđivanja krivnje optuženog u odnosu na ovu tačku optužnice, uz

napomenu da je Vijeće imalo druge, zakonite dokaze na osnovu kojih je i donijelo svoju

odluku.

353. Pored iskaza navedenih svjedoka, Vijeće je na uvid imalo i vještačenje čahura

pronađenih nedaleko od tijela ubijenog Hasiba Velića, a za koje je utvrđeno da se odnose

na pištolj marke „Crvena zastava“ kalibra 7.65 mm, fabrički broj 103029, a koji pištolj je

kasnije oduzet (dva dana kasnije) od optuženog Gorana Mrđe, prilikom rasprave u kafiću

„Tina“ u mjestu Husimovci, kada je optuženi ranjen od strane Miloša Štrbca.

354. Također, iz akta SJB Sanski Most, u čijem je potpisu načelnik SJB, Mirko Vrućinić98,

od 06.05.1993. godine, kojim je naloženo vještačenje vatrenog oružja, čahure i zrna

nađenih prilikom uviđaja dana 11.04.1993. godine u selu Skucani Vakuf, a prilikom, kako

se navodi, pokušaja ubistva Sefera Pašića i dana 02/03.05.1993. godine prilikom ubistva

96 Saslušana na glavnom pretresu od 14.09.2015. godine

97 Dokaz T-42



113

Hasiba Velića. U vezi ubistva Hasiba Velića, u aktu se navodi kako je ubistvo izvršeno

ispod kuće u vlasništvu Rasima Velića, na pješčanoj zemljanoj stazi kojom je ubijeni Hasib

Velić pokušao pobjeći, te je pregledom lica mjesta samog ubistva pronađena lokva krvi i

jedna čahura kalibra 7,65 mm, koja je, zajedno sa vatrenim oružjem – pištolj marke CZ,

cal. 7,65 mm, serijski broj 103029, dostavljena na vještačenje.

355. U pomenutom aktu, također se navodi kako je „daljim operativnim saznanjima došlo

do saznanja da bi mogući izvršilac mogao biti Mrđa Goran zvani Kinez iz sela Lipnik SO

Sanski Most, koji provjerom posjeduje pištolj marke Crvena zastava, cal. 7,65 mm, serijski

broj 103029, koji je izuzet od strane radnika SJB Sanski Most..“ što ovom Vijeću samo

potvrđuje činjenicu da je upravo optuženi bio vlasnik spornog pištolja u trenutku ubistva

oštećenog Hasiba Velića.

356. Da je policija zaista izlazila na uviđaj kritične prilike, Vijeće se uvjerilo i na osnovu

Izvoda iz knjige uviđaja SJB Sanski Most za godine 1991/1992/1993/1994.99, gdje je pod

rednim broj 76. evidentirano ubistvo u selu Gorice, odnosno navedeno da su „u noći

02/03.05.1993. godine NN lica „upala“ u selo i tom prilikom pretukla više lica i ubili Hasiba

Velića“, kada je sačinjen zapisnik, pronađeni tragovi, krv, pištolj sa čahurama, koji su

predati inspektoru Dobrijeviću.

357. U navedenoj knjizi evidencije, pod rednim brojem 78. također se navodi da je dana

05.05.1993. godine došlo do teške tjelesne povrede u mjestu Husimovci, u kafiću „Tina“ i

to u radnim jutarnjim satima, kada je došlo do prepirke, odnosno svađe između Gorana

Mrđe, Milorada Bilbije i Miloša Štrbca, koji je potegao pištolj i ranio Gorana Mrđu zvanog

Kinez, što samo potkrijepljuje iskaz svjedokinje S. V., supruge oštećenog, koja je izjavila

da je nakon nekog vremena srela optuženog sa još nekoliko lica, kada je vidjela da isti

hramlje na jednu nogu, kao i da je čula da je isti ranjen kratko nakon ubistva njenog muža.

358. U posebnom izvještaju SJB Sanski Most100 navodi se da je dana 05.05.1993.

godine u SJB Sanski Most, od strane ovlaštenih radnika izvršeno privremeno oduzimanje

predmeta, odnosno pištolja marke CZ M70, cal. 7,65 mm, serijski broj 103029 i tri metka

od Milorada Mrđe, a koji je tom prilikom pištolj imao kod sebe, jer se neposredno prije toga


100 Poseban izvještaj SJB Sanski Most, broj 11-19/02-2-230-KU-77/93 od 09.06.1993. godine – dokaz T-27,

strana 2.


114

u ugostiteljskom objektu „Tina“ u Husimovcima desilo ranjavanje Gorana Mrđe zvanog

Kinez, koji je tom prilikom teško tjelesno povrijeđen, te je isti pištolj dao Miloradu Mrđi, od

kojeg je isti i privremeno oduzet.

359. U Zapisniku o uviđaju Osnovnog suda u Sanskom Mostu broj Kri 29/93 od

03.05.1993. godine101 navedeno je da je mjesto ubistva Hasiba Velića staza koja se nalazi

iza kuće, kao i da je poginuli bio obučen u plavu trenerku, te da je ulazna rana vidljiva na

zatiljku, dok izlazne nema. Također se navodi da su vidljive ogrebotine na lijevom koljenu i

to na frontalnoj regiji, dok drugih povreda nema, s tim što je smrt nastupila odmah, čiji je

uzrok ustrijelna rana na glavi.

360. Vijeće će se u ovom dijelu podrobnije osvrnuti na vještačenje predmetnog vatrenog

oružja, čahure i zrna pronađenog pored kuće gdje je ubijen Hasib Velić, a koje vještačenje

su proveli vještaci Vilko Marić i Željko Popović102. Vještačenjem vatrenog oružja, čaura i

zrna broj 02/3-233-128 od 25.05.1993. godine, poredeći spornu čahuru metka cal. 7,65x17

mm pronađenu na licu mjesta ubistva Hasiba Velića sa čahurama metaka cal. 7,65x17

mm ispaljenih iz pištolja marke CZ, cal. 7,65, M70, serijski broj 103029, utvrđeno je da

postoji potpuna podudarnost opštih i individualnih karakteristika na tragovima koje ostavlja

čelo zatvarača, udarna igla, izvlakač i izbacivač čahura. Navedeno su potvrdili i vještaci

prilikom svjedočenja na glavnom pretresu dana 23.11.2015. godine, navodeći da su

vještačenje radili zajedno. Odbrana optuženog ukazivala je na činjenicu da uz nalaz i

mišljenje vještačenja nema fotografija, na šta je vještak Vilko Marić izjavio da u to ratno

vrijeme nisu raspolagali svim potrebnim materijalima, kao i da je bilo jako puno

vještačenja, prilikom čega nisu rađene fotografije. Vještak je također potvrdio da za

ispravnost vještačenja nije važno da li se koristi municija istog proizvođača, kao i da se

vještačenje može izvršiti ispaljivanjem samo jednog metka, te da je u konkretnom slučaju

utvrđena opšta i individualna podudarnost karakteristika pištolja i čahure, odnosno traga

koji ostavlja udarna igla pištolja.103

361. Odbrana optuženog prigovarala je iskazu svjedokinje S. V., datom na glavnom

pretresu, zbog čega je istoj predočena izjava data CSB Banja Luka, broj 13- 01/02-SM-

40/94 od 01.09.1994. godine, u kojoj je ista navela kako je kritične prilike vidjela četvoricu,

101 Dokaz T-23

102 Saslušani na glavnom pretresu od 23.11.2015. godine



115

od kojih je jedan bio Goran Mrđa, kao i da je plavi četnik, prilikom njenog susreta s

optuženim nakon događaja, istom rekao „ne bih ja njega ubio da me nije udario“, na šta je

svjedokinja odgovorila da isto nije tačno, te potvrdila da je istina što je izjavila na glavnom

pretresu. Potom se braniteljica pozvala na iskaz svjedokinje dat CSB Banja Luka, broj 02-

241 od 05.10.1994. godine, za koji svjedokinja tvrdi da nije tačno šta je rekla u tom

kontekstu. Na kraju, braniteljica se pozvala i na iskaz svjedokinje dat istražnom sudiji

Višeg suda u Zenici, broj Kri. 45/95 od 1995. godine, u kojoj je ista izjavila da su lica

odvođena u školu u Fajtovcima, da su tu prisustvovali brojni četnici, te da je prepoznala

Gorana Mrđu, zvani „Kinez“, na šta je svjedokinja izjavila da se ne sjeća. Na pitanje zašto

se ne može sjetiti fizičkog izgleda tog drugog vojnika, kojeg je ranije detaljno opisala,

svjedokinja navodi da to lice nije bilo u sobi gdje je ona bila.104

362. U pogledu navedenog prigovora braniteljice optuženog Gorana Mrđe, Vijeće

ističe da u navedenim iskazima nisu date potrebne pouke i upozorenja svjedokinji, ali i

činjenicu da je svjedokinja u istima također navela optuženog Gorana Mrđu kao izvršioca

ubistva njenog muža, zbog čega je prigovor odbrane i cijenilo neosnovanim i irelevantnim.

363. Iz svega navedenog, Vijeće je zaključilo da optuženi Goran Mrđa kritične prilike nije

ulazio u kuću Rasima Velića, nego je ostao da čuva stražu ispred kuće, dok su ostala tri

lica ušla u kuću. U trenutku kada oštećeni Hasib Velić iskače kroz prozor, jedina osoba

koja se nalazila van kuće u tom trenutku bio je upravo optuženi Goran Mrđa, koji je istog i

ubio, te čije tijelo je sutradan ujutro pronađeno nekoliko metara od kuće.

364. Pored iskaza navedenih svjedoka, Vijeće je na uvid imalo i navedenu materijalnu

dokumentaciju koja u bitnom potvrđuje iskaze svjedoka u vezi predmetnog događaja, ali i

činjenicu da odbrana optuženog, svojim dokazima nije dovela u pitanje izvedene dokaze

Tužilaštva BiH, zbog čega je Vijeće, van razumne sumnje, utvrdilo da je optuženi Goran

Mrđa počinio ubistvo oštećenog Hasiba Velića u noći 02/03.05.1993. godine.


365. Ovom tačkom optuženom Milu Kokotu stavlja se na teret da je naoružan, dana

25.07.1992. godine u naselju Fajtovci, opština Sanski Most, ušao u dvorište porodične



116

kuće civila bošnjačke nacionalnosti Tahira Cerića i lupao na ulazna vrata, a nakon što je

Tahir Cerić izašao iz kuće u dvorište, Mile Kokot je u istog uperio pušku, te dok se Tahir

Cerić kretao unatraške kroz dvorište, Mile Kokot iz neposredne blizine ispalio hitac iz

puške u oštećenog, pogodivši ga u predjelu stomaka, od čega je Tahir Cerić zadobio

povrede u slabinskom dijelu kičme, od kojih je isti dan preminuo.

366. Na okolnost ove tačke svoja saznanja iznijeli su svjedoci: Almaz Cerić, Đemal

Cerić, N. V., D. Š. i Radomir Vukičević.

367. Svjedok Almaz Cerić105, sin oštećenog, istakao je da se dobro sjeća dana

25.07.1992. godine, negdje oko pola pet poslije podne, kada su u kući bili on, njegov otac,

majka i komšinica, u kojem trenutku su pred kuću došli Mile Kokot i Goran Mrđa. Tada ih

je svjedok vidio kako se spuštaju prema kući i idu prema ulaznim vratima, iz pravca česme

koja se nalazila u dvorištu kuće, bili su u vojnim uniformama i naoružani dugim cijevima.

Jedan od njih lupao je na vrata, pa je njegov otac izašao, nakon čega svjedok čuje

glasove i silazi ispod stepeništa u dnevni boravak, gdje kroz prozor vidi kako optuženi Mile

Kokot drži uperenu pušku prema njegovom ocu, stoje metar jedan od drugog, te čuje oca

kako govori „to je bila kafanska“. Zatim vidi kako optuženi Kokot puškom gura njegovog

oca koji ide unatraške uz prednju stranu kuće, prema zgradi koja je bila do njihove kuće, a

u kojoj su stanovali uglavnom Srbi. Tada vidi Gorana Mrđu kako dolazi do ulaza i dalje ga

više ne vidi. Svjedok prelazi u drugu prostoriju, odakle kroz prozor vidi kako je otac

pogođen, odnosno kako se „hvata kao pogođen“. Tada istrčava iz kuće, ne vidi više ni

jednog od ove dvojice vojnika, izlaze komšinica i njegova majka. Oca su zatekli na ćošku

kuće kako leži, svjedok i njegova majka vukli su ga da bude dalje od ceste. Svjedok

navodi da je otac tada izgledao kao da nije ranjen, vidjela se samo jedna rupa kroz kaiš,

koja je nazad bila malo veća, pa kada ga je uzeo, onda je shvatio da je ranjen. Nakon

toga, svjedok navodi kako je otrčao do amidže koji je imao auto, rekao mu da je otac

ranjen i da ga je ranio Mile Kokot. Kako amidža nije imao goriva, svjedok je otišao dalje da

traži gorivo. Kada se vratio pred kuću, tu je zatekao D. Š., Ratka Vukičevića, Nenada

Vukšu i još komšija, te je vidio sanitetsko vozilo na cesti pored kuće, u koje su smjestili

oca, a s njim je ušao i D. Š., kome je otac tom prilikom rekao: „Dejane, ubi me Kokot Mile“.

Svjedok je tom prilikom rekao Ratku Vukičeviću da ode javiti braći svjedoka šta se desilo,

koji su se u to vrijeme nalazili u Banja Luci. S ocem je amižda otišao prema Sanskom



117

Mostu, jer se D. vratio nakon nekih pola sata, odakle je otac odvezen za bolnicu u

Prijedor, gdje je preminuo iste noći oko pola deset, a dženaza je obavljena dva dana

kasnije u Banja Luci.

368. Kada je u pitanju identifikacija ova dva vojnika koja su tada došla pred kuću Tahira

Cerića, svjedok Almaz Cerić siguran je u to da su to bili Goran Mrđa i Mile Kokot, jer je

Gorana viđao i ranije oko škole u Fajtovcima, a znao je da je problematičan, dok je Milu

Kokota vidio nekoliko puta kako na konjskim kolima prolazi cestom pored njihove kuće, ali

i da je amidža svjedoka držao kafanu u kojoj je nekoliko godina ranije došlo do fizičkog

obračuna u kojem je učestvovao i optuženi Mile Kokot, kojom prilikom je i otac svjedoka,

oštećeni Tahir Cerić, išao da interveniše.

369. Drugi sin oštećenog, svjedok Đemal Cerić106, potvrdio je da mu je brat ispričao šta

se dogodilo s ocem, te da mu je od strane Ratka Vukičevića javljeno da je otac ranjen,

obzirom da se svjedok tada nalazio u Banja Luci. Nakon što mu je javljeno da je otac

ranjen, svjedok navodi da je nazvao poznanika u Domu zdravlja u Sanskom Mostu, koji

mu je to potvrdio, ali da nije strašno i da je isti upućen u Prijedor, pa je svjedok zvao

doktora u bolnici u Prijedoru, koji mu je kasnije saopštio da je otac preminuo. Svjedoku su

i brat i amidža rekli da je oštećeni prilikom unošenja u sanitetsko vozilo u njihovom

prisustvu rekao D. Š. da ga je ubio Mile Kokot.

370. Svjedoci D. Š. i N. V. u bitnom su potvrdili iskaz očevica, Almaza Cerića, opisujući

da je Tahir Cerić odvezen sanitetskim vozilom u bolnicu, s kojim su išli do ambulante u

Palanci.

371. Svjedok D. Š.107 navodi da je poznavao Tahira, koji je imao kuću na glavnom putu

pored zgrade u kojoj je svjedok živio. Opisao je kako se te prilike, nakon dolaska s ratišta

kao pripadnik vojske, nalazio iza zgrade sa majkom i još nekim komšijama, kada se čula

pucnjava, ali da to nije bilo ništa iznenađujuće jer je pucnjave uvijek bilo, ali da je te prilike

čuo zapomaganje Tahira Cerića koji je zvao u pomoć, nakon čega je svjedok i otrčao do

Tahirove kuće, gdje ga je zatekao kako leži u dvorištu, ranjen u predjelu stomaka. Tada je

svjedok zaustavio sanitetsko vozilo koje je prolazilo pored kuće, u koje je, zajedno sa još




118

jednim ili dvojicom, unio Tahira i zovnuo N. V. da ide s njima. U Lušci Palanci su odmah

pregledali oštećenog, gdje su utvrdili da se radi o unutrašnjem krvarenju, te da mora na

operaciju, nakon čega su se svjedok i N.V. vratiti nazad u Fajtovce.

372. Svjedok N. V.,108 opisujući saznanja o stradanju Tahira Cerića, navodi da ga je D. Š.

pozvao kada je ovaj nastradao. U to vrijeme svjedok je bio u kući, pri čemu se ne sjeća

gdje je prije toga bio. D. ga je nazvao preplašen, govoreći da je Tahir nastradao i da mu

pomogne, što je svjedok i uradio, dotrčao je do Tahirove kuće, gdje je vidio Tahira kako

leži pored kuće. Te prilike svjedok nije vidio da li je Tahir ranjen, ali je čuo da je kukao, da

je loše, zaustavili su sanitetsko vozilo. Svjedok se ne može sjetiti ko je tada bio prisutan od

Tahirove rodbine, misli da je bila njegova supruga Zahira, te njegov sin, ali se ne sjeća da

li ih je vidio. Navodi da su D. i on zaustavili sanitetsko vozilo, kojim su otišli do bolnice u

Palanci, a dalje za Sanski Most i Banja Luku. Tahir je bio u svjesnom stanju, pa mu se

obraćao riječima: „Boro pomozi“, a Boro je bio svjedokov nadimak. Opisujući dalja

saznanja vezana za Tahira, svjedok navodi da je odvezen u bolnicu, kao i da je poslije

toga neko rekao da je Tahir preminuo. Svjedok ističe kako nije došao do saznanja ko je

mogao pucati u Tahira. Pojašnjavajući razlike u odnosu na izjavu datu u istrazi, svjedok

navodi da nisu znali od čega je Tahir ranjen, radilo se kao o nekoj iglici, ne može se tačno

sjetiti da li je bilo krvi na odjeći, a i oni su se preplašili. Svjedok nije siguran da li je baš taj

dan došao sa ratišta, da li su bili negdje na liniji. Sjeća se da ih je njihov komandant

jednom prilikom upozoravao da se ne smiju dirati civili po selima, uključujući i Fajtovce.

373. Svjedok Radomir Vukičević109 bio je taj koji je, po molbi svjedoka Almaza Cerića,

otišao da obavijesti njegovu braću o tome da je njihov otac ranjen, a koji svjedok se sjeća

da je čuo, nije siguran da li odmah ili kasnije, da je Mile Kokot ubio Tahira Cerića, što su

poslije pričali i drugi.

374. Da je i na koji način smrtno stradao oštećeni Tahir Cerić potvrđuju i materijalni

dokazi – Izvod iz matične knjige umrlih za lice Tahir Cerić, izdat od strane Općine Sanski

Most, broj 05-13-3-1341/14 od 18.12.2014. godine110; zatim Prijava o smrti Tahira

Cerića111, u kojoj se navodi da je oštećeni preminuo u zdravstvenoj ustanovi dana

108 Saslušan na glavnom pretresu id 01.02.2016. godine


110 Dokaz T-24

111 Dokaz T-34


119

25.07.1992. godine usljed povrede vatrenim oružjem, što potvrđuje i iskaz svjedoka

Almaza Cerića, ali i svih drugih svjedoka na ovu okolnost; Potvrda o smrti Tahira Cerića112,

u kojoj je također evidentiran datum smrti, kao i da je smrt nastupila nasilno – ubistvom;

Dozvola za sahranu umrlog Tahira Cerića113, iz koje je također vidljiv datum smrti.

375. Da se navedenog dana održavala smotra vojske u selu Fajtovci, potvrđuju iskazi

svjedoka, ali i materijalni dokaz Tužilaštva uveden pod broje T-65 – Kraći prikaz ratnog

puta Šeste sanske pješadijske brigade, gdje se na strani 12. istog navodi da je u

vremenskom periodu od 23.07.1992. do 25.07.1992. godine izvršena akcija na čišćenju

terena na području Briševa, što samo potvrđuje iskaz svjedoka Almaza Cerića, koji je

izjavio da se tog dana održavala smotra vojske koja je došla sa ratišta iz Briševa u

Fajtovce.

376. Odbrana optuženog Gorana Mrđe, obzirom da se isti tereti za saizvršilaštvo u

ubistvu oštećenog Tahira Cerića, ali za koje djelo je isti oslobođen, o čemu će se Vijeće

kasnije očitovati, kao svoj dokaz saslušala je svjedoka Radovana Topolića.114 Ovaj svjedok

izjavio je da se sjeća da su imali smotru u Fajtovcima kada je ranjen Tahir Cerić, u kojem

trenutku je prolazila vojska pored Tahirove kuće koja se nalazila pored ceste. Također

ističe da su s njim bili Goran Mrđa i Pajo Bilbija, te da su tada prošli pored česme „fiskije“

koja se nalazila u blizini škole, na kojoj su se napili vode, te su krenuli prema kući. Svjedok

ističe da je znao gdje je Tahirova kuća zato što je odatle prolazio, te da ulaz u dvorište nije

bio ograđen, nego su sa strane bile drvene tarabe.

377. Da je vojska s ratišta dolazila autobusima i išla prema Lipniku, odnosno zaustavljala

se u Fajtovcima, izjavio je i svjedok odbrane Milorad Bašić.115 Isti je naveo kako su ih s

ratišta vozili autobusima do Lipnika, osim u zimskom periodu kada bi pao snijeg, pa su ih

ostavljali u Fajtovcima, ali i inače kad ih ostave u Fajtovcima, morali bi pješke do Lipnika,

obzirom da odatle nisu imali prijevoz. Sjeća se da je kuća Tahira Cerića bila pored puta i

da se moralo proći pored iste kada se išlo prema Lipniku, kao i da je bila ograđena samo

sa strane na kojoj su se nalazili pomoćni objekti.

112 Dokaz T-35

113 Dokaz T-36




120

378. Na okolnost ubistva Tahira Cerića, kao svjedok odbrane, saslušan je i optuženi

Goran Mrđa.116 Isti je izjavio kako je poznavao oštećenog, koji je živio blizu škole, te da ga

se sjeća još iz školskih dana kada su igrali lopte, koja je znala otići u njegovo dvorište, te

bi je isti dohvatio i vratio im, navodi kako je bio „fin“ čovjek. Sjeća se da je kuća oštećenog

blizu škole, kao i česme zvane „fiskija“. Tog dana kad se to desilo Tahiru Ceriću, navodi

da je bila neka smotra, ali da se nije bio zadužio jer nije imao ni oružja ni uniforme, kao i

da se ista desila nekad u sedmom mjesecu 1992. godine. Navodi da je tada bio zajedno

sa Pajom Bilbijom, Radovanom Topolićem, Milovanom Mutićem i još nekoliko njih, te da

su krenuli od škole prema Lipniku, na česmi su se napili vode, te da je vidio dosta naroda

kada su prolazili pored kuće Tahira Cerića, misli da je malo zastao u tom trenutku, kao i da

je poslije čuo da je neko pucao u Tahira, ali i da je bilo još “pucanja“, imajući u vidu da je u

to vrijeme bilo dosta pucnjave jer su ljudi pucali kada dolaze sa ratišta. Kao mogućnost

navodi da je vidio neka prijevozna sredstva kod škole u tom trenutku. Nakon nekoliko

mjeseci čuo je da je Tahir podlegao.

379. Međutim, kada se uzme u obzir iskaz svjedoka Almaza Cerića, ali i drugih svjedoka

Tužilaštva BiH, jasno je da se u dvorište kuće oštećenog Tahira Cerića moglo nesmetano

ući odmah s ceste, obzirom da ulaz u dvorište nije bio ograđen, kako je naveo i sam

svjedok odbrane, Radovan Topolić. Nadalje, prema kazivanju svjedoka Almaza Cerića,

ulaz u kuću na koji su došli Goran Mrđa i Mile Kokot nalazi se sa bočne strane kuće

okrenute prema cesti, na kojoj strani se i nalazi taj prostor koji se smatrao dvorištem,

obzirom da je kuća s druge strane bila okružena drugim objektima. Kako sam svjedok

tvrdi, optuženi su došli iz pravca česme, a ne iz pravca škole, tako da je očito da su imali

nesmetan prolaz do ulaza kuće. Iz tog razloga svjedok Almaz Cerić iste nije mogao da

vidi, jer su isti, nakon što su ušli u dvorište kuće, zašli za ugao kuće i otišli na ulaz, zbog

čega je svjedok morao sići u dnevni boravak da bi optuženog Milu Kokota vidio na vratima

ulaza kako drži uperenu pušku u njegovog oca.

380. Odbrana optuženog Mile Kokota na ovu okolnost nije izvela ni jedan dokaz.

381. Vijeće je, na osnovu saglasnih izjava pomenutih svjedoka Tužilaštva BiH, ali i

materijalne dokumentacije koja se odnosi na smrt Tahira Cerića, te činjenice da je

optuženi Mile Kokot imao lični motiv da ubije oštećenog, odnosno da je to bila „kafanska“

116 Na glavnom pretresu od 14.07.2016. godine


121

kako je naveo svjedok Almaz Cerić, van razumne sumnje zaključilo da je optuženi Mile

Kokot lice koje je počinilo ubistvo nad oštećenim, zbog čega je istog i oglasilo krivim za

navedenu radnju.

SILOVANJE kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

382. Optuženi Goran Mrđa i Milorad Mrđa oglašeni su krivim za počinjenje mučenja i

silovanja nad oštećenom K.Z. u tački 2. optužnice, pa će se Vijeće osvrnuti na elemente

ovih krivičnog djela, prije nego se upusti u obrazlaganje pojedinačne inkriminacije

stavljene optuženima na teret.

383. Tradicionalna definicija silovanja podrazumijevala je polni snošaj između muškarca

i žene bez pristanka. Ova relativno uska definicija nije bila dovoljna da obuhvati istinsku

prirodu i različite oblike penetrativnog seksualnog nasilja, koji su se pojavljivali u kontekstu

oružanog sukoba i masovnih kršenja ljudskih prava. Međunarodni tribunal su stoga izradili

definiciju silovanja, koja uzima u obzir realnosti ratne situacije, uključujući:

rodnu neutralnost;

različite tipove penetracije;

uticaj okruženja prisile, naročito na pitanje pristanka

384. Statut MKSJ navodi silovanje kao zločin protiv čovječnosti.117 MKSJ je kroz sudsku

praksu priznao da silovanje predstavlja ratni zločin prema običajnom međunarodnom

pravu, koji je kažnjiv u skladu sa članom 3. Statuta.118 Sudska vijeća također su smatrala

silovanje oblikom mučenja, napada na lično dostojanstvo i nečovječnog postupanja.119 U

predmetu Tužilac protiv Jean-Paul Akayesa definicija silovanja prvi put je izostavila bilo

kakvo spominjanje pristanka i uvela element prisile, te je silovanje definisano kao “Fizička

povreda seksualne prirode počinjena nad osobom u okolnostima prisile”. Nakon perioda

promjenjivih definicija od strane MKSJ i MKSR, na koncu je usvojena definicija silovanja iz

predmeta Kunarac i dr. koja glasi: “Actus reus krivičnog djela silovanja prema

međunarodnom pravu tvori seksualna penetracija, bez obzira koliko neznatna: (a) vagine

117 Član 5(g) Statuta MKSJ

118 Tužilac protiv Kunarca i dr., prvostepena presuda od 22.02.2001. godine, par. 194-5

119 Ibid, par. 140-141, vidjeti također prvostepenu presudu u predmetu Čelebići, par. 1066


122

ili anusa žrtve penisom počinioca ili bilo kojim drugim predmetom kojim se počinilac

poslužio; ili (b) usta žrtve počinioca; kada do takve seksualne penetracije dođe bez

pristanka žrtve. Pristanak za tu svrhu mora biti dat dobrovoljno, kao rezultat slobodne volje

žrtve, procijenjen na osnovu konteksta postojećih okolnosti. Mens rea je namjera da se

postigne ta seksualna penetracija i znanje da se to događa bez pristanka žrtve.”

385. Sud BiH već je ranije utvrdio elemente krivičnog djela silovanja i to u predmetima

broj X-KRŽ-06/202 protiv Željka Leleka, X-KRž-05/49 protiv Neđe Samardžića, S1 1 K

003426 11 Krž protiv Miodraga Markovića i mnogim drugim.

386. Iako silovanje i seksulano nasilje nisu navedeni kao teške povrede Ženevskih

konvencija, za iste je podignuta optužnica pred MKSJ, kao dio nekoliko teških povreda

koje su propisane Statutom. Na primjer, seksualno nasilje navedene je u optužnici kao

teška povreda putem mučenja, nehumanog postupanja120 i putem hotimičnog nanošenja

velikih patnji.121 Pretresno vijeće MKSJ također je optužene proglasilo krivim za seksualno

nasilje, uključujući krivična djela počinjena protiv muškaraca, kao teške povrede kroz

nehumano postupanje122 i kroz hotimično nanošenje velikih patnji.123

387. U predmetu protiv Pinčića, Sud BiH navodi da, iako je silovanje zabranjeno po

međunarodnom običajnom pravu, ne postoji jasna definicija silovanja u međunarodnom

humanitarnom pravu i u međunarodnom pravu o ljudskim pravima.124 Na temelju analize

razločitih pravnih sistema, Sud BiH utvrdio je da je definicija silovanja:

seksualna penetracija, bez obzira koliko neznatna bila:

- vagine ili anusa žrtve,

penisom počinioca ili

bilo kojim drugim predmetom kojim se počinilac poslužio,

- usta žrtve počinioca,

uz upotrebu:

- prinude,

- sile ili

120 Čelebići, optužnica, Dragan Nikolić, prva izmijenjena optužnica od 12.02.1999. godine

121 Željko Mejakić, izmijenjena optužnica od 02.06.1998. godine; Nikolić, prva izmijenjena optužnica

122 Čelebići, presuda Pretresnog vijeća, par. 1066

123 Ibid, par. 1038 - 1040

124 Zrinko Pinčić, prvostepena presuda, strana 27-28


123

- pod prijetnjom sile,

protiv:

- žrtve ili

- treće osobe.125

388. Sud BiH nadalje smatra da odredbe međunarodnog humanitarnog prava zabranjuju

ne samo silovanje, nego i svaki teški spolni nasrtaj kod kojeg ne dođe do stvarne

penetracije. Sva teška zlostavljanja spolne prirode koja se nanose protiv tjelesnog ili

moralnog integriteta osobe korištenjem prinude, prijetnje ili zastrašivanja na način koji

degradira i ponižava dostojanstvo žrtve, zabranjena su prema međunarodnom pravu.

Subjektivni element ovog krivičnog djela zahtijeva umišljaj. U predmetu protiv Pinčića, Sud

smatra da je optuženi bio svjestan da svojim postupanjem čini krivično djelo i htio je

njegovo izvršenje.126

389. Sud BiH smatrao je da je, kao i mučenje, silovanje usmjereno na:

degradiranje,

ponižavanje,

zastrašivanje,

diskriminaciju,

kažnjavanje, te

kontrolu nad osobom ili njeno uništenje.

390. U predmetu protiv Pinčića, Sud BiH utvrdio je da je optuženi postupao s direktnim

umišljajem u cilju narušavanja osobnog dostojanstva žrtve i da je počinio krivično djelo

naročito uvredljivim i ponižavajućim radnjama.127 Kako bi utvrdili da je optuženi počinio

silovanje s diskriminatornom namjerom, Sud BiH zauzeo je sljedeći stav: „Znao je da je

svjedokinja „A“ bila srpske nacionalnosti, bez muške zaštite, sama s nepokretnom

majkom, pa ju je shodno tome i tretirao. Tako da je jasna diskriminatorna namjera

optuženog u odnosu na oštećenu, prema kojoj je i činio ova nedjela.“

125 Ibid, strana 29.




124

391. Sud BiH je u ovom slučaju zaključio da je evidentno iz svjedočenja svih svjedoka

koji su svjedočili o događajima iz ove presude, da je žrtva kritičnih događaja žena srpske

nacionalnosti i da je zbog svoje etničke pripadnosti i nacionalnosti bila izložena, i to

upotrebom prijetnje, napadom na njeno tijelo, te na tijela ostalih žena i djece, koji su

zajedno s njom bili zatočeni u toj kući, prisilivši je više puta na seksualni odnos, pri tom

držeći svaki put pušku pokraj kreveta. Iz navedenih dokaza jasno proizilazi da je

odvođenjem oštećene svjedokinje „A“ u drugu prostoriju kuće, dok su ostale zatočene

žene i djeca ostajale u prostoriji, predstavljalo diskriminatornu mjeru koja je primjenjivana

na osobu srpske nacionalnosti, koja nije bila pripadnica hrvatske etničke skupine, pod

čijom su se kontrolom žene i djeca nalazili.128

392. Drugi oblici seksulanog nasilja krivično se procesuiraju kao osnovna krivična djela

ratnih zločina mučenja i nečovječnih djela. Usporedbe radi, također treba navesti da u

predmetima zločina protiv čovječnosti, Sud BiH smatra da silovanje predstavlja mučenje,

jer silovanje neizbježno podrazumijeva nanošenje snažnog bola i patnje, te da su

dozvoljene kumulativne osude na osnovu istog ponašanja, uz uslov da svako krivično

djelo sadrži jasan element za koji je potreban činjenični dokaz koji nije potreban za drugo

djelo (za silovanje – seksualnu penetraciju i za mučenje – zabranjen cilj).129

MUČENJE kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

393. Mučenje kao teška povreda Ženevskih konvencija ima iste karakteristike kao i

mučenje prema zajedničkom članu 3.130 Definicija osnovnog krivičnog djela također je ista

kao za mučenje kao krivično djelo zločin protiv čovječnosti. Mučenje je apsolutno

zabranjeno – niko se ne smije podvrgnuti mučenju ni pod kakvim okolnostima.

394. Elementi mučenja su:

nanošenje, činjenjem ili nečinjenjem, teške tjelesne ili duševne boli ili patnje,


129 Željko Lelek, prvostepena presuda od 23.05.2008. godine, strana 42. (potvrđena u relevantnom dijelu);

Kunarac, presuda Pretresnog vijeća, par. 149-150; Gojko Janković, prvostepena presuda od 16.02.2007. godine, strana 57. (potvrđena u relevantnom dijelu); Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, par. 142 130

Čelebići, presuda Pretresnog vijeća; Ante Furundžija, presuda Pretresnog vijeća od 10.12.1998. godine; Kunarac, presuda Pretresnog vijeća, Miroslav Kvočka i drugi, presuda Pretresnog vijeća od 02.11.2001. godine


125

djelo ili propust moraju biti namjerni i

motiv djela ili propusta mora biti iznuđivanje informacija ili priznanja, kažnjavanje,

zastrašivanje ili vršenje pritiska na žrtvu ili treću osobu, ili diskriminacija, iz bilo

kojeg razloga, žrtve ili treće osobe.131

395. Potrebno je naglasiti da krivična djela seksualnog nasilja mogu predstavljati

mučenje. Nadalje, sudska praksa MKSJ također potvrđuje da je diskriminacija jedan od

zabranjenih ciljeva mučenja.132


396. U tački 2. osuđujućeg dijela izreke presude, optuženima Goranu Mrđi i Miloradu

Mrđi na teret se stavlja da su izvršili silovanje nad oštećenom K.Z. kao i da su namjerno

nanosili civilnim osobama snažan tjelesni i duševni bol i patnju, tako što su zajedno sa

M.J. (trenutno nedostupan) i sa još dva njima poznata lica, naoružani, dana 01.05.1993.

godine, u kasnim noćnim satima, u selu Naprelje, opština Sanski Most, nasilno ušli u kuću,

vlasništvo Aziza Horozovića, u kojoj su se u tom trenutku nalazili civili bošnjačke

nacionalnosti: Aziz Horozović, Zejfa Horozović, Fehret Horozović, K.Z. i Zenad Horozović,

gdje su navedena lica psihički i fizički zlostavljali, na način da su istima prijetili, tražili i

otuđili novac i druge dragocjenosti, jedan od njih je udario Zenada Horozovića u stomak,

od čega je isti izgubio vazduh i svijest, te trpio tešku fizičku bol, Zejfi Horozović je jedan od

njih palio kosu i nije joj dozvoljavao da je gasi, te joj istrgao naušnice iz ušiju, Aziza

Horozovića tukli i natjerali da klekne ispred vrata sobe u koju su odveli K.Z. i istog nastavili

udarati puškama i nogama po cijelom tijelu, a posebno pištoljem po glavi i potiljku, od čega

je isti izgubio svijest i usljed čega je bio sav modar, imao rasjekotine po glavi, te trpio tešku

tjelesnu bol, dok je Goran Mrđa K.Z. odveo u sobu, gdje ju je na silu i uz prijetnju nožem

svukao, a potom oborio na leđa, nakon čega su četvorica od petorice lica koja su ušla u

kuću urinirali po istoj i naizmjenično je silovali, i to Goran Mrđa, Milorad Mrđa, M.J. i još

jedno njima poznato lice, a prvi je silovao Goran Mrđa, pri čemu su je drugi držali za ruke i

noge, grebali i ujedali, ona se branila dok je za to imala snage, te plakala, zvala u pomoć,

molila da je ne diraju i da je puste i povremeno gubila svijest, što je sve kod ukućana

131 Haradinaj i drugi, presuda Žalbenog vijeća, par. 290; Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, par. 142-148;

Milan Martić, presuda Žalbenog vijeća od 08.10.2008. godine, par. 74 132

Čelebići, presuda Pretresnog vijeća, par. 941


126

izazvalo veliki strah za svoj život i život bližnjih, prouzrokovalo tešku duševnu bol i patnju,

te povredu ljudskog dostojanstva.

397. Na okolnosti ovog događaja, svjedočili su, između ostalog, oštećena K.Z., Aziz

Horozović, Zejfa Horozović, Fehret Horozović i Zenad Horozović, u svojstvu svjedoka

Tužilaštva BiH, dok su u svojstvu svjedoka odbrane optuženog Gorana Mrđe svjedočili

svjedoci: Perica Polovina, Žarko Utješanović, Miroslav Dekić i Slobodanka Ševo, te je

izveden i određeni broj materijalnih dokaza.

398. Svjedokinja Zejfa Horozović133 navela je da su četvorica provalila u njihovu kuću u

noći 01/02.05.1993. godine, u kojoj su tada bili još njen muž Aziz Horozović, kćerka K.Z.,

te sinovi Fehret i Zenad Horozović. Lica koja su te prilike upala u kuću bila su naoružana,

od koji su dva lica bila u šarenim uniformama, a druga dvojica u plavim policijskim

uniformama s bijelim opasačima, a jedan od njih imao je čarapu na glavi. Tražili su da im

daju novac i zlato, pretresali po kući, jedan od njih je udario Zenada, a drugi joj je palio

kosu i istrgnuo joj minđuše iz ušiju, muža su pretukli, a kćerku silovali. Svjedokinja se

sjeća da je te prilike vidjela još jedno lice koje se nalazilo ispod prozora kuće, a koje je sa

sobom imalo „kratku“ pušku, dok su ostali bili naoružani pištoljima i bombama. U jednom

momentu čula je kćerkin krik, nakon čega joj je pozlilo, te kada je došla sebi, sinovi su joj

rekli da nema Aziza, nakon čega je vidjela golu i krvavu K.Z., zamotala je u haljinu i sa

sinovima kroz prozor pobjegla iz kuće. Kćerka joj je kasnije priznala da je silovana, što je

potvrdio i doktor. Muž Aziz također je bio pretučen, glava mu je bila krvava i isječena,

doktori su mu morali šiti rane. Svjedokinja ističe da su, nakon što je odvela K.Z. doktoru da

je pregleda, te nakon što im je doktor rekao da događaj moraju prijaviti, otišle u policiju i

isti prijavile. Tri dana nakon toga, sjeća se da je iz policije dolazila Snježana Utješanović i

još neka lica koja su snimala po kući, prilikom čega su uzeli kćerkin veš i kuhinjski nož sa

drvenom drškom.

399. Kada je u pitanju identifikacija lica koja su bila kritične prilike u njihovoj kući,

svjedokinja ističe da tada nikoga nije prepoznala osim Milorada Jovanovića, koji je, sa još

nekim policajcima, bio zadužen da ih čuva tu u selu da ih niko ne dira. Također navodi da

je kasnije saznala i da je Goran Mrđa bio jedan od njih, odnosno sin Zenad joj je rekao da

je to Goran, jer ga je on poznavao iz škole, a znala ga je po tome da je bio mlad i da se



127

„frajerisao“, nakon kojeg događaja ga je također viđala. Nakon što joj se optuženi obratio u

sudnici, svjedokinja mu se obratila riječima „sad ja tebe sve više i više prepoznajem“.

400. Svjedok Zenad Horozović134, opisujući nemili događaj koji se desio njegovoj

porodici, navodi da su 02.05.1993. godine u kući bili otac Aziz, majka Zejfa, brat, sestra i

svjedok, te se to desilo oko 1 sat poslije ponoći. Začulo se lupanje na ulaznim vratima, svi

su skočili u panici, jer je bilo ratno stanje, te su prije toga čuli da se „svašta“ dešava po

selima. Upalili su svjetla, počelo je jače „gruhanje“ na vrata, kada je otac upitao „ko je?“,

oni su provalili vrata, jer su ista bila zaključana. Nastala je panika, majka je pokušala da s

njima iskoči kroz prozor, pa je zvala komšiju koji je živio preko puta njih, prezivao se

Dekić, nadimak Boće, po nacionalnosti je bio Srbin. Pokušali su pobjeći kroz drugi prozor,

ali nisu uspjeli, jer ih je spriječila automatska puška naslonjena na prozor s vanjske strane

kuće, pa su se vratili unutra, a u tom momentu su vrata i provaljena. Svi su ušli u jednu

sobu, sjeća se pet lica koja su ušla u kuću, od kojih je jedan imao čarapu na glavi. Jedan

je imao farmerke, neki su bili u šarenoj uniformi sa bijelim opasačima, imali su oružje,

pištolje, automatske puške i noževe. Čim su ta lica ušla u kuću, tražili su novac i zlato,

majka im je dala novac i zlato, strgnuli su joj naušnice, a ocu sat. Potom su izveli

svjedokovog oca iz sobe, majku su odmah gurnuli na kauč, sestru su počeli „fatati,

pipkati“, na šta je svjedok pokušao da je zaštiti i onda je udaren puškom, usljed čega se

onesvijestio. Svjedok dalje opisuje trenutak kada se osvijestio i vidio da sestre nema, ali je

čuo njene jauke u drugoj sobi, a istovremeno je čuo i oca u drugoj prostoriji kako jauče.

Otac je za kratko vrijeme prestao jaukati, ali je sestra i dalje jaukala, plakala, „kumila“ i

molila da je puste. Prema kazivanju svjedoka, tadašnje sestrine riječi „pustite me, nemojte

mi to raditi“ i danas svjedoku odzvanjaju u glavi. Došao je vojnik koji je stajao kraj njih i

ponudio njega i majku cigaretama, na što je majka rekla da ne puši, pa je taj vojnik pitao

kako može da ne puši. Misli da su ih tako držali oko sat vremena, „malo jače“. Nakon što

im je njegov brat rekao ko još ima novca u selu, napustili su kuću. Svjedok je tada otišao

do oca, za kojeg je mislio da je mrtav, a sestra je izašla iz sobe, „sva raščupana, maltene

gola, bez garderobe“. Svjedok je sa majkom, bratom i sestrom pobjegao kroz prozor, a za

oca u tom trenutku mislio je da je mrtav, jer je bio krvav, pa su ga ostavili u kući. Nakon što

se vratilo u kuću, čuo je da otac doziva, kada je shvatio da je još uvijek živ, ali je bio sav

krvav. Navodi kako su ga jedva iznijeli kroz prozor prema voćnjaku, odakle su otišli kod

rođaka. Kada se vratio u kuću, vidio je da je ista bila u katastrofalnom stanju, ulazna vrata



128

bila su prepolovljena, na mjestu gdje je otac bio prislonjen uza zid bilo je krvi, bio je tu i

njihov kuhinjski nož, zatečen pored mjesta gdje je bio prislonjen otac. Vidjeli su da je ocu

krvava glava. U sobi gdje je bila sestra, vidjeli su iscijepanu garderobu, bilo je krvi na

kauču i čaršafu.

401. Svjedok Zenad Horozović, kao lica koja su tog dana, između ostalih, došli u njihovu

kuću, identifikuje optuženog Gorana Mrđu, te Milorada Jovanovića, kojeg je od ranije

poznavao, te navodi da ih je bilo petorica, pri čemu je jedan imao čarapu na glavi.

Optuženog Gorana Mrđu svjedok navodi da je poznavao iz osnovne škole Fajtovci, nisu

išli u isti razred, jer je Goran bio starija generacija od svjedoka. Međutim, svjedok zna da

su djeca iz okolnih sela išla u jutarnju smjenu u tu školu, te je svjedok sve vrijeme

osnovnog školovanja išao ujutro u školu, tako da su se poznavali, a s Goranovim bratom

Nikolom išao je u isti razred. Kako svjedok ističe, u slučaju da se desi nešto djeci iz

Lipnika, Goran je bio prijetnja za sve njih, pa ih nisu smjeli ni „mrko“ pogledati. Milorada

Jovanovića svjedok također poznaje iz škole, iako je ovaj bio starija generacija. Svjedok je

viđao Milorada Jovanovića po selu nakon ovog događaja, jer im je naređeno da ih čuvaju

u selima da im se nešto loše ne desi, te da je bošnjačko stanovništvo imalo obavezu da ih

hrani dok su na straži.

402. U vezi s tim, svjedok navodi kako je prilikom večere u njihovoj kući, kao jednog od

rezervnih policajaca sreo i Milorada Jovanovića, kojeg je tek tada prepoznao kao lice koje

je bilo kritične prilike u njegovoj kući, obzirom da se u tom trenutku nije mogao sjetiti

odakle istog poznaje. Tada svjedok navodi da je rekao majci da su to oni što su im „upali“

u kuću, te da mu majka nije dala da reaguje, dok mu je i sestra lično potvrdila da je upravo

i Milorad Jovanović bio jedno od lica koje je bilo u kući prilikom tog događaja.

403. Na pitanje branioca šta su ta lica imala na sebi kritične prilike, svjedok odgovara da

su ta lica imala farmerke, bila su u maskirnim uniformama, imala su i opasače na sebi,

jedan je nosio farmerke i majicu, a svi ostali su nosili uniforme sa dva opasača. Svjedok

navodi da ga je kundakom puške udario Goran Mrđa, u trenutku kada je počeo da mu dira

sestru, jer je svjedok pošao da ga spriječi. Jovanović je, prema kazivanju svjedoka, stajao

blizu njih na pragu vrata, te ga je i on udario kada je pošao da zaštiti sestru. Majci je

cigarete nudilo treće lice koje svjedok ne poznaje. Lice koje je imalo čarapu na glavi nosilo


129

je maskirnu uniformu i stajalo je na vratima, svjedok ne poznaje to lice koje je bilo u civilu,

niti je prepoznao lice koje je imalo čarapu na glavi.

404. U vezi razlika iskaza na glavnom pretresu i izjave date 2007. godine, u kojoj se

navodi da je svjedok izjavio da mu je Milorad rekao: “hajde školski sjedi s nama“, svjedok

navodi da su išli da ih štite u školi, zato što su išli u razred sa Nikolom. Svjedok potvrđuje

da je rekao Miloradu da će se sve jednom dokazati, što je rekao na zapisnik od 2007.

godine, ali kad god je Milorad bio na dežurstvu u njihovom selu, svjedok ga je izbjegavao.

Prije ovog događaja, zadnji put je vidio Gorana Mrđu kada su išli u školu, odnosno

početkom 1992. godine kada se još uvijek išlo u školu.

405. Na pitanje odbrane optuženog da li je svjedok optuženog viđao u toku školske

godine 1992. godine, svjedok je odgovorio da jeste na početku. U vezi s tim, Vijeće

podsjeća da je optuženi na odsluženje vojske otišao početkom te godine, ali da je ipak

izvjesno da ga je svjedok viđao u drugim vremenskim periodima, obzirom da se radi o

malim mjestima, u kojima svako svakog poznaje, ali i uzimajući u obzir činjenicu da je

optuženi Goran Mrđa bio poznat po tome da maltretira drugu djecu, koju činjenicu su

potvrdili i drugi svjedoci, zbog čega Vijeće ovakvu izjavu svjedoka ne smatra štetnom u

pogledu odlučne činjenice.

406. Svjedok Zenad Horozović siguran je u svojoj tvrdnji da je Gorana Mrđu poznavao iz

škole u Fajtovcima, pri čemu treba imati u vidu da je svjedok rođen 1976. godine, a

optuženi 1973. godine, kao i činjenicu da je optuženi nekoliko puta ponavljao šesti razred,

zbog čega ga je svjedok mogao i viđati u školi, u istoj, prvoj smjeni, u koju su išla sva

djeca koja su dolazila iz udaljenijih sela. Nadalje, u pogledu izjave svjedoka da je isti išao

u razred s bratom optuženog, Nikolom Mrđom, Vijeće je imalo u vidu činjenicu da je

svjedok Zenad Horozović godinu dana stariji od brata optuženog, ali i da je sam svjedok

izjavio kako je krenuo u prvi razred u Sloveniji, pa isti morao upisati ponovo nakon što se

vratio u BiH, zbog čega Vijeće smatra njegovu izjavu tačnom i u tom dijelu, što samo

potvrđuje da je svjedok imao više prilika da upozna i poznaje optuženog Gorana Mrđu,

kojeg je kritične prilike i prepoznao u svojoj kući. Također, sam svjedok odbrane Nikola

Mrđa, izjavio je na glavnom pretresu kako je pohađao osnovnu školu u Fajtovcima od

petog do osmog razreda.


130

407. Na pitanje člana vijeća u vezi pojašnjenja koliko lica je ušlo u kuću, svjedok

odgovara da, po otvaranju vrata njihove kuće, inkriminisane prilike ulaze prvo dva vojnika,

pa onda ostali. U jednom momentu, svih pet vojnika bilo je u njihovoj kući. Svjedok, majka,

brat i sestra bili su u kuhinji, kada jedan od tih pet vojnika odvodi svjedokovog oca, dok to

nisu Goran Mrđa i Milorad Jovanović. U sobi ostaju četvorica, od kojih je taj jedan s

čarapom. Svjedok potvrđuje da su mu Jovanović i Mrđa tada najbliži položajem, Jovanović

je stajao na pragu, a to nepoznato lice s čarapom odmah iza njega. Kada je svjedok prišao

da zaštiti sestru, koju je Goran počeo dirati, dobio je udarac od Jovanovića. Kada je došao

sebi, svjedok u sobi zatiče majku i brata, od vojnika tu je bio prisutan onaj kojeg ne

poznaje, te Jovanović i Goran Mrđa. U to vrijeme svjedok čuje dešavanja iz sobe gdje je

sestra, iz koje sobe su izašli Goran, Jovanović i treća osoba u određenim intervalima.

Poslije svega toga, svjedok navodi da su nudili i toj četvrtoj osobi da uđe riječima „dolazi i

ti“, ali ta četvrta osoba je to odbila.

408. Svjedok Aziz Horozović135, potvrdio je navode ovih svjedoka, ali do momenta kada

su počeli da ga tuku, dok je bio u klečećem položaju na vratima sobe u kojoj su silovali

kćerku K.Z. Sjeća se da je te prilike vidio četiri lica u uniformama i s oružjem, a da je peti

bio pod prozorom, ali da su ulazili i izlazili iz kuće, što je potvrdila i njegova supruga,

svjedokinja Zejfa Horozović. Svjedok je također potvrdio da mu je oduzet sat, da je tučen,

prilikom čega je izgubio svijest, imao je povrede na glavi, po bubrezima, kičmi i nozi, kao i

da je mjesec do mjesec i pol nakon toga spavao sjedeći, jer zbog zadobivenih povreda

nije mogao ležati. Vidio je kako kćerku odvode u drugu sobu, odakle je čuo njene jauke i

kako doziva da je spase. U vezi toga, svjedok ističe kako mu je i danas neugodno da priča

o tome s njom, ali i da ona ne priča o tome i da uglavnom šuti.

409. Svjedok Fehret Horozović136, na identičan način opisao je događaj koji se desio u

ponoćnim satima u maju 1993. godine, između ostalog, navodeći da su u kuću upala njih

četvorica ili petorica, tražeći novac i zlato, koje su majka i otac dali, kao i da su sestru

odveli u drugu sobu, te da je ista plakala i tražila pomoć, dok su oca odveli u kuhinju, vidio

je kako ga tuku, nakon čega je čuo tupe udarce i očeve jauke. Oca je nakon toga vidio

krvavog, modrog i pretučenog, a kraj njega je bio krvav kuhinjski nož sa drvenom drškom,

135 Saslušan na glavnom pretresu dana 08.06.2015. godine



131

sestra je bila natečena, pocijepane odjeće, a posteljina u sobi u kojoj su je držali bila je

krvava.

410. Što se tiče identifikacije lica koja su bila u kući te prilike, svjedok ističe da iz

razgovora između oca i majke nakon toga saznaje da su dvojica od njih bili Goran Mrđa i

Milorad Jovanović.

411. Oštećena K.Z.137 potvrdila je navode svjedoka na ovu tačku optužnice, te opisala

događaj koji se desio u noći 01/02.05.1993. godine. Oštećena je jasno istakla da je te noći

u njihovu kuću upalo pet naoružanih lica koja su prvo počela tući njenog oca, a vidjela je i

da su majci palili kosu. Neka od tih lica bila su u uniformama, a neka u civilu, dok je jedan

imao čarapu na glavi. Sjeća se da je Goran Mrđa bio prvi koji ju je počeo „pipati“ i odveo je

u drugu sobu, gdje je s nje nožem kidao odjeću, prislonio uza zid i svukao odjeću, povalio

na kauč i silovao, zajedno sa još trojicom. Oštećena je opisala kako su je naizmjenično

silovali, prvo su po njoj urinirali, pa dok ju je jedan od njih silovao, drugi su je držali za ruke

i noge, grizli, vukli za kosu, a oštećena je za to vrijeme vrištala i tražila pomoć. Za to

vrijeme, ispred vrata sobe u kojoj je bila, doveli su njenog oca kojeg su udarali rukama,

nogama, kundacima pušaka, te su ga natjerali da gleda šta rade s njom.

412. Identitet Gorana Mrđe zna jer joj je brat Zenad rekao da ga je prepoznao tu noć,

dok je Milorada Jovanovića prepoznala kao jedno od lica koja su je silovala te prilike, a

zna da je nije silovao jedino onaj koji je imao čarapu na glavi. Nakon svega toga, kao što

je to izjavila i svjedokinja Zejfa Horozović, navodi da je otišla kod doktora na pregled, kao i

da su poslije toga kući dolazila službena lica da izvrše uviđaj. Ističe da se nakon tog

događaja, ali i danas, osjeća veoma loše, te je nakon toga imala i fizičkih povreda,

posebno usljed ujeda po vratu i grudima. Također je navela kako i danas loše spava, ima

noćne more, uvijek je napeta, nervozna, te još uvijek misli da ljudi pričaju o tome šta joj se

desilo kad prođe kraj njih, kao i da još nakon toga nikad nije oca pogledala u oči.

413. Svi naprijed navedeni svjedoci saglasni su u pogledu odlučnih činjenica u vezi

predmetnog događaja. Kada je u pitanju tačan datum dešavanja istog, Vijeće je uočilo

manje nesaglasnosti u odnosu na isti, pa tako svjedok Zenad Horozović navodi da se isti

desio 01/02.05. oko jedan sat poslije pola noći, ne navodeći godinu; svjedok Aziz



132

Horozović navodi da se događaj desio 01.05.1992. ili 1993. godine oko jedan sat poslije

pola noći; svjedokinja Zejfa Horozović da se isti desio 02.05. u jedan sat poslije pola noći;

svjedok Fehret Horozović da se isti desio u maju 1993. godine u ponoćnim satima, dok

oštećena K.Z. navodi da se događaj desio 01/02.05.1993. godine.

414. U vezi s tim, Vijeće razumije zbog čega su svjedoci izjavili da se radi o 01. Ili 02.05.,

obzirom da se događaj desio u satima iza ponoći, odnosno kada je već bio nastupio 02.05.

Kada je u pitanju godina u kojoj se isti desio, Vijeće je u tom pogledu cijenilo Izvod iz

Knjige uviđaja Policijske stanice Sanski Most138, u kojem je pod brojem 77. evidentiran

navedeni događaj, zbog čega je jasno da se isti desio u noći 01/02.05.1993. godine. Da se

događaj desio na navedeni datum, Vijeće se uvjerilo i na osnovu krivične prijave

podnesene zbog fizičkog maltretiranja i silovanja K.Z. u njihovoj kući u noći 01.05.1993.

godine u 1.30 sati.139

415. Nadalje, kada je u pitanju broj lica koja su te prilike bila u kući Aziza Horozovića i

njegove porodice, iz iskaza svjedoka može se zaključiti da ih je bilo ukupno pet, te da ih je

u kuću odmah ušlo četvero, te da je jedan od njih ostao pod prozorom, kojeg je i sama

svjedokinja Zejfa Horozović vidjela kada je krenula da bježi s djecom kroz prozor, zbog

čega je i moguće da je i to peto lice kasnije ušlo u kuću, pa su ostali svjedoci i naveli da ih

je bilo petorica.

416. Da su neki bili obučeni u civilnu, a neki u maskirnu odjeću, jasno se može zaključiti

iz iskaza ovih svjedoka, ali i iz činjenice da su i svjedoci na druge okolnosti izjavili kako su

optuženi i ostali vojnici bili šaroliko obučeni, kao i da su bili različito naoružani, što i nije

neobično i neprihvatljivo.

417. Iskaze svjedoka iz porodice Horozović, potvrdio je i svjedok Rifat Kahteran140, koji je

izjavio da je u noćnim satima pozvan od strane izvjesnog Slavka, koji mu je tom prilikom

rekao da se nešto desilo u kući Aziza Horozovića, te opisuje da su u kući kreveti bili

razbacani, kao i da su vidjeli krv. Potom su počeli dozivati da vide ima li koga, ali da se

niko nije odazivao, te da su se tek pred zoru pojavili Azizova žena i djeca, potrgani, krvavi,

dok je Aziz bio također krvav i počupan, kao i da je cijela porodica djelovala „isprepadano“.

138 Dokaz T-20

139 Dokaz T-4d



133

Svjedok zna da je sutradan Mile Budimir odveo Azizovu kćerku kod ljekara i da je pričao

da je „mala“ silovana.

418. Na osnovu iskaza navedenih svjedoka, ali i drugih, posrednih svjedoka, Vijeće

zaključuje da su svi saglasni u odlučnim činjenicama. Psihičko stanje oštećene vještačeno

je od strane vještaka neuropsihijatara, koji su ustanovili da ista pati od posttraumatskog

stresnog poremećaja sa razvijenim povratnim depresivnim poremećajem, a što je potvrdio

i klinički psiholog, te je utvrđeno da je to stanje uzročno-posljedično vezano sa traumom

koju je oštećena preživjela tokom i nakon inkriminisanog događaja.141

419. Prilikom svjedočenja na glavnom pretresu, vještak prof. dr Alma Bravo –

Mehmedbašić opisala je da se ovakvo psihičko stanje oštećene manifestuje tako da ona

sada ima povremene noćne more, da izbjegava suočavanje sa svim podsjetnicima koji je

podsjećaju na predmetno traumatsko iskustvo, ista je snažnog raspoloženja, a njena

depresija spada u srednje tešku depresiju. Vještakinja je jasno istakla da oštećena ima

blaže smetnje pamćenja, da je ista u stanju da ponovo prizove u sjećanje predmetni

traumatski događaj.

420. Odgovarajući na prigovor braniteljice optuženog Gorana Mrđe koji se odnosio na

tvrdnju odbrane da je oštećena zaboravila događaj i da je njeno sjećanje ranije bilo bolje,

vještak je odgovorila da kod ovako traumatizovane osobe to ne mora biti tako i da može

nešto potpuno potisnuto da se ponovo prizove prilikom reprodukcije, ali i da oštećena ima

stalne intruzije na predmetni događaj, kao i da se to njoj stalno „mota po glavi“ i da ona to

stalno priziva zbog PTSP-a, neovisno o vremenskoj distanci.

421. Vještak Bravo – Mehmedbašić142 istakla je kako su ona i vještak mr. sci. Senadin

Fadilpašić detaljno obavili razgovor s oštećenom u vezi i sa drugim doživljajima koje je

oštećena imala nakon ovog događaja, ali da je ovaj događaja očigledno za nju bio najteža

141 Dokaz T-16 - Naredba za psihijatrijsko – psihološko vještačenje, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ

0006582 13 od 05.12.2014. godine; Timsko sudsko – psihijatrijsko – psihološko vještačenje oštećene po vještacima prof.dr Alma Bravo – Mehmedbašić i mr.sci. Senadin Fadilpašić od 15.12.2014. godine; Dopuna Naredbe za psihijatrijsko – psihološko vještačenje od 05.12.2014. godine, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 01.07.2015. godine; Dopuna sudskog psihijatrijsko – psihološkog vještačenja oštećene po vještaku prof. dr Alma Bravo – Mehmedbašić od 07.07.2015. godine 142

Saslušana na glavnom pretresu od 13.07.2015. godine


134

trauma i da se prema važećim standardima oštećenje izračunava upravo u odnosu na taj

događaj.

422. Vještak Senadin Fadilpašić143 također je potvrdio zajednički nalaz i mišljenje

provedenog vještačenja nad oštećenom, navodeći da su prilikom vještačenja uspostavili

uzročno – posljedičnu vezu između predmetnog traumatskog iskustva i dijagnosticiranih

poremećaja, da je prilikom vještačenja koristio psihološke testove koji su validni i koji se

koriste široko u primjeni.

423. Materijalni dokazi izvedeni od strane optužbe samo potvrđuju iskaze pomenutih

svjedoka. Tako se iz dostavljene krivične prijave broj KU-66/93 od 01.06.1993. godine

protiv NN lica zbog fizičkog maltretiranja ukućana i silovanja K.Z. u njihovoj kući u noći

01.05.1993. godine144, u prilogu koje se evidentira dostavljanje fotodokumentacije lica

mjesta događaja Osnovnom javnom tužilaštvu u Sanskom Mostu, koju su sačinili

pripadnici SJB Sanski Most, kao i donjeg veša kojeg je nosila K.Z. u vrijeme događaja, te

kuhinjskog noža koji su napadači uzeli iz kuhinje njene porodične kuće, a koji je, kako su

svjedoci već istakli, korišten za maltretiranje oštećenog Aziza Horozovića.

424. Kada je u pitanju silovanje oštećene K.Z., Vijeće je također cijenilo i izvršeno

vještačenje od strane vještaka forenzičke struke Centra za forenzičku i informatičku

podršku Federalne uprave policije, koji su vještačenje izvršili po naredbi Tužilaštva BiH, a

na donjem vešu oštećene K.Z. i nožu koji je te prilike korišten za nanošenje povreda

oštećenom Azizu Horozoviću, upoređujući biološke tragove nađene na donjem vešu sa

uzorcima bukalne sluznice optuženih Gorana Mrđe i Milorada Mrđe, koji vještaci su utvrdili

prisustvo bioloških tragova koji pripadaju optuženom Miloradu Mrđi, koji je uključen kao

većinski doprinosilac unutar muške frakcije biološkog traga na donjem vešu, a također je

utvrđeno da se optuženi Goran Mrđa ne može isključiti kao jedan od manjinskih

doprinosilaca.

425. Tako vještak Elvira Karahasanović145 navodi da im je dostavljen materijal za

vještačenje dostavljen u zapečaćenoj koverti, suprotno tvrdnji odbrane optuženog Gorana

Mrđe da su predmeti otvarani. Vještak je objasnila kako na dostavljenim materijalima nije


144 Dokaz T-4d



135

uočeno bilo kakvo propadanje, te da se u suprotnom ne bi radilo bilo kakvo vještačenje,

kao i da su dostavljeni uzorci bili odlično očuvani. Uzroci bukalne sluznice uzeti su od

strane optuženih Gorana Mrđe, Milorada Mrđe i Ranka Mrđe po Naredbi Suda BiH za

izuzimanje brisa bukalne sluznice broj S1 1 K 012010 14 Krn od 17.12.2014. godine146, o

čemu su službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) sačinili izvještaj147 i isti su

u prilog naredbi izdatoj od strane Tužilaštva BiH148 dostavljeni na vještačenje, uz koju su

dostavljeni i brisevi bukalne sluznice uzeti od oštećenih K.Z. i Aziza Horozovića.

426. Po navedenoj naredbi, vještaci Elvira Karahasanović i Anisa Rahmanović sačinile

svoje nalaze i mišljenja149, koji zaključak je već naveden u paragrafu 417.

427. Vještak Anisa Rahmanović istakla je kako je došlo do različitie definicije učešća

optuženih Gorana Mrđe, Milorada Mrđe i Ranka Mrđe u nađenim tragovima i istakla da je

pronađen jedan čisti trag koji se u potpunosti poklapa i potiče od Milorada Mrđe, što istog

jasno individualizira kao doprinosioca; zatim da drugi čisti trag individualizira oštećenu K.Z.

kao doprinosioca, dok se u ostatku, koji ne pripada ni jednom od dva navedena

doprinosioca, kao manjinski doprinosilac, odnosno kao lice koje nije ostavilo svoj cijeli

profil, tj. trag u potpunosti, ali dovoljan da se može uključiti, odnosno da se može zaključiti

da se vjerovatno radi o Goranu Mrđi. Nadalje je vještak pojasnila da su prema statističkom

izračunu, sa izuzetno velikom sigurnošću, tri osobe donori biološkog traga na donjem

vešu: K.Z., Milorad Mrđa i Goran Mrđa, što znači da je milijardu puta vjerovatnije da su

Milorad Mrđa i Goran Mrđa dvije muške osobe doprinosioci tog traga, nego kada se

uključe bilo koje druge dvije osobe, kao što je to slučaj sa optuženim Rankom Mrđom, koji

se uopšte ne može uključiti kao doprinosilac.

428. Nadalje, Vijeće smatra bitnim istaći i da su vještaci naveli da su, pored tragova koji

pripadaju optuženima Goranu i Miloradu Mrđi, na donjem vešu izbalansirana još dva traga

i to jedan koji potiče od NN lica, koje ne potiče iz porodice Mrđa, kao i još jednog lica koje

nije srodnik ni ovom NN licu, niti je iz porodice Mrđa, što samo potvrđuje iskaz oštećene

K.Z. da su je kritične prilike silovala četiri lica, osim lica, kako navodi, koje je imalo čarapu

na glavi.

146 Dokaz T-4f

147 Dokaz T-4k

148 Dokaz T-4b

149 Dokazi T-4g i T-4h


136

429. Kada je optuženi Milorad Mrđa u pitanju, Vijeće je u ovom slučaju ocijenilo

zakonitim postupanje Tužilaštva BiH uzimanjem uzorka bukalne sluznice, iako svjedoci

očevici nisu naveli da je isti bio kritične noći jedno od lica koja su provalila u kuću. Naime,

Vijeću je jasno da je Tužilaštvo BiH postupilo na ovakav način iz razloga što je Milorad

Mrđa u to vrijeme bio zajedno u grupi sa optuženim Goranom Mrđom, što je Vijeće imalo

prilike da obrazloži u prethodnim tačkama osuđujućeg dijela presude. Također, Vijeće

podsjeća da je Tužilaštvo i od optuženog Ranka Mrđe uzelo uzorak bukalne sluznice,

vodeći se istim zaključcima, s tim da su vještaci utvrdili da se on isključuje iz svih

pronađenih bioloških tragova, zbog čega isti na kraju nije ni terećen za navedene radnje.

430. Po mišljenju ovog Vijeća, vještaci su na navedeni način mogli, pribavljen nesporni

biološki materijal od optuženog – uzorak bukalne sluznice, koristiti u naknadnom

vještačenju po naredbi Tužilaštva BiH, jer se radi o dokazu koji nije pribavljen povredom

prava optuženog i koji se ne bi mogao smatrati nezakonitim dokazom u apsolutnom

smislu, a suprotno tvrdnjama odbrane optuženog Milorada Mrđe.

431. Kada je u pitanju vještačenje tragova krvi pronađenih na nožu, vještak Elvira

Karahasanović potvrdila je da su ti tragovi pronađeni samo na oštrici noža, ali ne i na

njenoj dršci, što samo potvrđuje iskaze svjedoka da je kritične prilike nožem povrijeđen i

oštećeni Aziz Horozović.

432. Odbrana optuženog Gorana Mrđe, na navedene okolnosti, saslušala je svjedoke

Pericu Polovinu, Žarka Utješanovića, Miroslava Dekića i Slobodanku Ševo, koji su

pokušali Vijeće ubijediti u to da su s optuženim na dane 01. i 02.05.1993. godine bili na

proslavi Praznika rada u kafiću u Sanskom Mostu, odnosno na obali Sane gdje su

navodno roštiljali. Međutim, Vijeće primjećuje da su se svi, do u detalje, prisjetili šta se

dešavalo ta dva dana, nabrojali ko je od prisutnih bio, i to skoro na identičan način. Nakon

postavljenih pitanja od strane postupajuće tužiteljice, ali i članova sudećeg Vijeća, jasno

se moglo zaključiti da su svjedoci istu priču pripremili i naučili, pa se tako niko od njih nije

mogao prisjetiti šta je radio na ostale praznike tih godina, a o čijim će iskazima biti više

riječi u dijelu presude koji se odnosi na neprihvatanje alibija optuženog Gorana Mrđe na

događaje koji su se desili u periodu od 01-03.05.1993. godine.


137

433. Vijeće ističe da je postupanje optuženih ocijenilo kao mučenje, obzirom da se iz

iskaza oštećene može jasno zaključiti da su se isti kritične prilike, pored izvršenog

silovanja nad istom, iživljavali na način da su je vukli za ruke i noge za vrijeme dok je

jedan silovao, kako navodi, da je Goran „svoj spolni organ stavio u moj organ“, te je

silovao, a drugi su je držali za ruke, grizli, vukli za kosu, držali za ruke i noge i „tako jedan

po jedan“ je silovali. Pritom je svjedokinja vrištala, molila za pomoć, ali joj niko nije mogao

pomoći, samo joj se Goran obratio riječima: „šuti balinko“, da bi na kraju rekao „sad' će

balinki biti lakše“, u kojem trenutku oštećena navodi da je osjetila „nešto mlako po sebi“.

434. Dakle, Vijeće zaključuje da su, kada se u vezu dovedu svi izvedeni dokazi od

strane Tužilaštva i odbrane, kako subjektivni, tako i objektivni, optuženi Goran Mrđa i

Milorad Mrđa počinili zabranjene radnje na način na koji je to već opisano, zbog čega je

iste i oglasilo krivim po ovoj tački optužnice.

Neprihvatanje alibija optuženog Gorana Mrđe

435. Odbrana optuženog izvela je dokaze na okolnosti pojedinih tačaka optužnice koje

se odnose na događaje koji su se desili u periodu od 01.05. do 03.05.1993. godine,

odnosno saslušala je svjedoke: Pericu Polovinu, Žarka Utješanovića, Miroslava Dekića i

Slobodanku Ševo, koji su optuženom za navedene dane pokušali pružiti alibi.

436. Svjedok Perica Polovina150 izjavio je kako poznaje Gorana Mrđu dugo godina, da

njihova sela graniče, zajedno su bili po zborovima, igrankama i viđali su se u gradu. Na

pitanje da li se sjeća gdje je bio 01.05.1993. godine, svjedok odgovora da se sjeća da su

sjedili, pili i roštiljali kraj rijeke Sane u Sanskom Mostu, na plaži koja se zvala Kožara i koja

se nalazila kilometar od trga. Sjeća se da je te prilike s njima u dosta ih je bilo, među

kojima se sjeća Đoke Utješanovića, izvjesnog Žare, Goran Mrđe, Pere Ćurguza, Miroslava

Dekića, Slobodana Stupara, Bože Milenkovića. Navodi da su noć prije došli s ratišta i

sastali se u kafiću „Pilot“ u Ključkoj ulici u Sanskom Mostu i dogovorili se da sutradan

sjednu i nešto peku. Navodi da su noć ranije, tačnije 01.05., odnosno dogovoru u kafiću

prisustvovali mnogi, između ostalih sjeća se i Goran Mrđe, jer su se sreli i dogovorili da i

on s njima slavi praznik. Vlasnik kafića bio je Žarko Utješanović. Tu noć navodi da su

ostali do pred zoru 02.05. u kafiću. Sutradan, 02.05.1993. godine, navodi da su išli u kafić



138

„Akvarijus“ gdje su popili kafu, zna da je optuženi došao s nekom djevojkom koju je znao

iz viđenja, te su tu ostali do zatvaranja kafića. Sjeća se da je konobarica tada bila

Slobodanka Vukojević, koju su sačeki da zatvori kafić, odakle su prešli u kafić „Pilot“, te se

sjeća i Radovana Marčetića koji je bio s njima, zna da je on imao „nešto“ sa Slobodankom.

Svi kafići bili su zatvarani oko deset, jedanaest navečer, a gazda „Pilota“ bio je malo

uticajniji, pa su mu vlasti „progledavale“ kroz prste. Sjeća se da te prilike u kafić odlaze

Goran i djevojka, Radovan i Slobodanka, te svjedok lično. Navodi da je u kafiću već bio

vlasnik Žarko, zatim Čedo i Pero Ćurguz, Đoko Milunović, Božo Milinković Zec, bilo ih je

dosta. Pošto je svjedok stanovao blizu kafića, s njim su krenuli Goran i djevojka, pošto je

tada Goran stanovao kod tetke iza Sane, odakle su otišli dalje. Svjedok navodi da mu je

djevojka pričala da je Goran poslije toga ranjen u kafani.

437. Svjedok Žarko Utješanović151 navodi da poznaje optuženog još prije početka rata,

po nadimku Kinez. Sjeća se da je dolazio s njegovim prijateljem Perom Polovinom u

njegovu kafanu „Pilot“. Svjedok navodi da je bio vojno angažovan u Šestoj sanskoj brigadi,

te da je slobodne dane provodio u Sanskom Mostu. Optuženog najviše pamti po nadimku,

te ističe da je tek kasnije saznao njegovo pravo ime i prezime. Na pitanje da li se sjeća

gdje je proveo prvomajske praznike 1993. godine, svjedok odgovara da mu je to jedini Prvi

maj koji je u toku rata proveo u Sanskom Mostu. U vezi s tim, izjavio je da je dan prije

Prvog maja, lokal bio baš posjećen, popodne su došli Kinez i Pero, a i drugih je također

bilo dosta, sjeća se Đoke Milunovića, Čede Ćurguza, Radovana Marčete i Miroslava

Dekića. Pilo se, pjevalo, dogovorili su se da će sutradan zaklati prase i da će na plaži

„Kožara“ proslaviti Prvi maj. Dogovorili su se da se nađu oko 10, 11 sati ujutro. Navodi da

su tog dana na plažu došli svi osim Dika Mileta, koji je otišao s nekom djevojkom. Sjeća se

i da je optuženi došao, zajedno su bili cijeli dan. Tu su ostali do pred noć, pošto je ostalo

pića i mesa, ponijeli su i otišli u lokal, gdje se skupilo još ljudi. Narednog dana, oko dva

sata svjedok je došao u kafanu, gdje su kasnije došli i ostali da pitaju da li je ostalo mesa

od prethodnog dana, među kojima je bio i Goran Mrđa. Siguran je da su izašli prije 4 ujutro

iz kafane. Kasnije na ratištu, svjedok je čuo da je optuženi ranjen dan ili dva poslije Prvog

maja, ali ne zna okolnosti događaja.



139

438. Svjedok Miroslav Dekić152 naveo je kako poznaje Gorana Mrđu po nadimku Kinez,

te da ga je upoznao preko Pere Polovine, koji ga je zvao na Sanu na proslavu Prvog maja,

kada mu je rekao da će peći prase. Navodi da je došao u kafić „Pilot“ oko devet sati, popili

su piće, nakon čega su otišli na plažu „Kožaru“, gdje je Polovina donio prase. Te prilike

sjeća se da su tu još bili i Žare, gazda kafane „Pilot“, tu je i upoznao optuženog, kako

ističe, „rukovali smo se“. Na proslavi ostaju do četiri ili pet sati ujutro, nakon čega više nije

vidio Gorana Mrđu, ali je čuo da je ranjen.

439. I svjedokinja Slobodanka Ševo153 izjavila je kako poznaje Gorana Mrđu od prije rata,

zato što je živio u Lipniku blizu Slatine, viđala ga je, ali se nisu družili. 1992. I 1993. godine

živjela je u Sanskom Mostu i radila u kafiću „Akvarijus“, koji se nalazio u centru grada.

Sjeća se da je u isti dolazio optuženi, s Perom Polovinom i Radovanom Marčetom. Navodi

da je tog 02.05.1993. godine radila drugu smjenu, da su u kafić došli Goran s djevojkom,

te Pero i Radovan Marčeta. Tada je zaključala kafić i otišla s njima su u kafić „Pilot“ gdje

su bili meza i piće i gdje su ostali do ranih jutarnjih sati. Iz „Pilota“ je otišla svojoj kući s

Radovanom, on ju je otpratio, a Pero, Goran i njegova djevojka otišli su na drugu stranu.

440. U pogledu iskaza navedenih svjedoka datih na glavnom pretresu, Vijeće je uočilo

dosta nelogičnosti i neistina, zbog kojih istima nije ni moglo pokloniti vjeru. Tako je svjedok

Perica Polivina opisao detaljno šta je radio i gdje je i s kim bio tih prvih dana mjeseca maja

1993. godine, kao i da mu je Prvi maj ostao u sjećanju iz razloga što je optuženi Goran

Mrđa ranjen nakon toga. Da su optuženi i svjedok bili u tako prisnim odnosima, bilo bi

logično i očekivano da je ovaj svjedok naveo bilo koji detalj u vezi tog ranjavanja, ali je isti,

na pitanje postupajuće tužiteljice da li ga je posjetio u bolnici dok se oporavljao od

ranjavanja, svjedok izjavio da nije, kao i da se nije raspitivao šta se desilo s njim jer je

otišao na ratište, te da je kasnije čuo da je ranjen u kafani, pritom objašnjavajući da oni i

nisu bili neki prijatelji.

441. Nadalje, svjedoci Žarko Utješanović Miroslav Dekić tvrde da je optuženi Goran

Mrđa tog 01.05.1993. godine sve vrijeme bio s njima u kafiću. Pri tome, svjedok

Utješanović navodi da optuženog i nije nešto posebno poznavao, osim po nadimku Kinez,

kojeg je viđao samo povremeno u društvu sa Pericom Polovinom. U vezi s tim, Vijeće

152 Saslušan na glavnom pretresu dana 26.05.2016. godine

153 Saslušana na glavnom pretresu dana 26.05.2016. godine


140

podsjeća na činjenicu da je sam svjedok Polovina izjavio kako on i Goran Mrđa nisu bili

neki drugovi, pa se postavlja pitanje kako ih je svjedok Utješanović viđao zajedno, ako se

nisu ni družili. Također, optuženi Goran Mrđa, prilikom svjedočenja u svojstvu svjedoka

odbrane, na ovu okolnost izjavio je da su se „zadesili“ u kafiću „Pilot“, dok svjedok Perica

Polovina tvrdi da su se našli u kafiću da se dogovore da sutradan „nešto peku“ i

proslavljaju praznik uz rijeku Sanu.

442. Na poseban upit člana Vijeća, svjedok Žarko Utješanović nije se mogao sjetiti gdje

je bio na rođendane njegove djece, te i kada se prisjetio za neke datume, isti nije mogao

detaljnije objasniti šta je radio i s kim je i gdje je bio.

443. Ni svjedokinja Slobodanka Ševo nije se mogla sjetiti ko je u kafiću u kojem je radila

bio 01.05.1993. godine, dok se do u detalje sjetila svega na dane 02.05. i 02/03.05.1993.

godine, što samo potvrđuje zaključak ovog Vijeća da su ovi svjedoci naučili scenarij

jednog događaja koji se nije ni desio, uvjeravajući Vijeće u suprotno, iz njima poznatog

razloga.

444. Navedeno potvrđuje i činjenica da se svjedok Miroslav Dekić nije mogao sjetiti gdje

je bio prvog Božića nakon njegovog povratka iz Slovenije, obzirom da je izjavio da se

dobro sjeća tog Prvog maja, jer je to bio prvi Prvi maj kojeg je slavio nakon povratka iz

Slovenije. Isti svjedok također je izjavio kako se sjeća tog Prvog maja i zbog činjenice da

su pekli prase, nakon čega je pojasnio da je „bezbroj“ puta u životu pekao prase, kao i po

tome da ga je na tu proslavu pozvao Perica Polovina. U vezi svjedočenja navedenog

svjedoka, Vijeće primjećuje da se isti također sjeća svih detalja u vezi prisustva optuženog

Gorana Mrđe, iako je to bio prvi put da ga vidi u životu, jer je i sam svjedok izjavio kako su

se navodno i upoznali na toj proslavi. Svjedok je izjavio i da je konobarica Slobodanka

radila u oba kafića, dok je sama svjedokinja navela da je tih godina radila u kafiću

„Akvarijus“.

445. Da su iskazi ovih svjedoka izrežirani, potvrđuje i činjenica da su izjave oko toga

gdje se nalazio Miroslav Dekić tog 01.05. kontradiktorne, odnosno da je svjedok Žarko

Utješanović izjavio kako su tog dana svi bili na plaži osim Dekića, koji je negdje otišao s

djevojkom, dok, s druge strane, svjedok Miroslav Dekić navodi kako je taj dan bio s njima

na plaži.


141

446. Na osnovu svega navedenog, ali i činjenice da su iskazi ovih svjedoka suprotni

iskazima svjedoka Tužilaštva BiH saslušanih na okolnosti događaja koji su se dešavali u

periodu od 01.05. do 03.05.1993. godine, a posebno dokazima dobijenim na osnovu

provedene DNK analize kada je u pitanju tačka 2. optužnice, jasno je da Vijeće istima nije

moglo pokloniti vjeru, zbog čega nije ni prihvatilo alibi optuženog za navedene datume.

E. IZMJENE U ODNOSU NA ČINJENIČNI OPIS IZ OPTUŽNICE

447. Vijeće je u odnosu na tačke osuđujućeg dijela presude načinilo izmjene u

činjeničnom opisu, pri čemu je vodilo računa da se i dalje radi o istom djelu, odnosno

istom događaju sa svim bitnim obilježjima koji predstavljaju obilježje jednog krivičnog djela,

čime je objektivni identitet između optužnice i presude očuvan. Naime, Vijeće je izvršilo

intervenciju u pogledu ostalih okolnosti koje doprinose tačnijem određivanju okolnosti

izvršenja krivičnog djela, ne narušavajući integritet bića krivičnog djela u konkretnom

slučaju.

448. Tako je Vijeće u tački 1. a) osuđujućeg dijela presude, umjesto riječi „pa su ga

potom“ navelo „nakon čega su ga“, smatrajući navedeno prikladnijim od prvobitne

konstrukcije rečenice.

449. U tački 2. osuđujućeg dijela presude, Vijeće je zamijenilo mjesta dijelu rečenice

koja je prvobitno glasila: „i istog nastavili udarati po cijelom tijelu puškama i nogama“,

rečenicom koja sada glasi: „i istog nastavili udarati puškama i nogama po cijelom tijelu“.

450. Kada su u pitanju tačke 3. a), b) i c) osuđujućeg dijela presude, Vijeće je u uvodu

prije samog činjeničnog opisa događaja, naznačilo koje od optuženih je oglasio krivim za

navedene tačke, obzirom da je u uvodu cjelokupne tačke 3. optužnice bilo naznačeno:

„Mrđa Goran, Mrđa Milorad i Mrđa Ranko, zajedno sa njima poznatim licem, naoružani,

dana 02/03.05.1993. godine, u noćnim satima, u selu Gorice, opština Sanski Most,...“, kao

i imajući u vidu činjenicu da je Vijeće optuženog Ranka Mrđu oslobodilo od optužbe po

svim tačkama optužnice koje su se istom stavljale na teret.


142

451. Nadalje, Vijeće je u tački 3. a), umjesto riječi: „pa su Mrđa Goran i Mrđa Ranko ušli

u kuću“, obzirom da je optuženi Ranko Mrđa oslobođen od optužbe, navelo: „pa su Goran

Mrđa i njemu poznato lice ušli u kuću“.

452. U odnosu na tačku 3. b), Vijeće je umjesto riječi: „i pri tome“ navelo „pri čemu je“, te

umjesto zamjenice „on“, gdje se mislilo na oštećenog Fikreta Avdića, navelo njegovo ime:

„Fikret“, smatrajući takav način prikladnijim, odnosno jasnijim od postojećeg.

453. Vijeće je u tački 3. c) napravilo nekoliko izmjena, imajući u vidu da je optuženog

Ranka Mrđu oslobodilo od optužbe i po ovoj tački, pa tako umjesto navoda: „Mrđa Ranko i

još jedno njemu poznato lice nasilno provalili..“ navelo: „Nakon što su dva njemu poznata

lica nasilno provalila..“; zatim umjesto riječi: „te su Mrđa Ranko i njemu poznato lice...“

navelo: „te su dva njemu poznata lica..“ i na kraju umjesto riječi: „te je Mrđa Ranko

bajonetom...“ navelo: „te je jedno od tih lica bajonetom...“, a sve u skladu s provedenim

dokazima i odlukom Vijeća u pogledu optuženog Ranka Mrđe.

454. U odnosu na tačku 4. a) osuđujućeg dijela presude, Vijeće je izostavilo navode koji

se odnose na optuženog Milorada Mrđu, obzirom da je isti oslobođen po ovoj tački, pa je

tako izostavilo navod: „a kada je došao sebi, Drobić Omer je vidio Mrđa Milorada kako stoji

s puškom uperenom u njega“, dodatno imajući u vidu da je sam oštećeni Omer Drobić

tako nije naveo u svom iskazu na glavnom pretresu.

455. Konačno, u tački 6. osuđujućeg dijela presude, Vijeće je izostavilo ime optuženog

Gorana Mrđe, obzirom da je istog oslobodilo od optužbe za navedenu inkriminaciju,

navodeći sljedeće: „Optuženi Mile Kokot, naoružan, dana 25.07.1992. godine,...“ umjesto

prvobitnog navoda: „Kokot Mile i Mrđa Goran, naoružani, dana 25.07.1992. godine,...“.

456. Također, kao što je vidljivo, Vijeće je svako pominjanje ličnog imena izmijenilo na

način da je prvo naznačavalo ime pa prezime, umjesto dotadašnjeg prezimena pa imena,

vodeći se pravilima pravopisa, ali i odredbom člana 227. stav 1. tačka b) ZKP BiH, koja

propisuje šta optužnica mora da sadrži, pa između ostalog navodi: „ime i prezime

osumnjičenog, ...“, što je Vijeće, analogno, primijenilo i na konkretan slučaj.


143

457. Vijeće je u ovom dijelu uzelo u obzir stav vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH154,

koje je navelo da u ovakvim slučajevima prvostepeni sud nije u obavezi donositi

oslobađajuću presudu, već je dovoljno u obrazloženju dati razloge zašto su pojedine

radnje i posljedice izostavljene iz izreke presude. Jedino u slučaju da se optužnicom

optuženima na teret stavlja više tačaka optužnice izvršenjem i drugih djela koja nisu

vezana istom činjeničnom osnovom, u tom slučaju bilo bi primjereno donijeti presudu

kojom se optuženi oslobađa svake ili svih konkretnih tačaka optuženja.

F. KRIVIČNA ODGOVORNOST

458. Vijeće je optužene Gorana Mrđu i Milorada Mrđu oglasilo krivim za počinjenje

krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa

članom 22. KZ SFRJ, te optuženog Mila Kokota za počinjenje krivičnog djela Ratni zločin

protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, koji zakon je preuzet na osnovu

Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona

SFRJ. Elemente obilježja ovog krivičnog djela Vijeće je, prije svega, našlo činjenicom da je

Tužilaštvo BiH dokazalo da su optuženi, preduzimajući radnje izvršenja, postupali protivno

zabranama zajedničkog člana Ženevskih konvencija, odnosno protivno zabrani silovanja,

nečovječnog postupanja, mučenja i lišenja života, a kako je to već ranije obrazloženo.

459. U tačkama 1. a), b) i c); 3. a), b) i d); 4. a) i b), te u tački 5. osuđujućeg dijela

presude, Vijeće je optuženog Gorana Mrđu oglasilo krivim za nečovječno postupanje

prema civilima bošnjačke nacionalnosti, nalazeći utvrđenim već pobrojane elemente

krivičnog djela nečovječnog postupanja u okviru ratnog zločina prema civilnom

stanovništvu, imajući u vidu način ophođenja optuženog prema zaštićenim licima, čija

zaštita je predviđena zajedničkim članom 3. Ženevskih konvencija. Također je, na osnovu

iskaza oštećenih, utvrđeno kako su isti pretrpjeli teške tjelesne i duševne povrede,

obzirom da je optuženi lično tukao oštećene, a kako je to navedeno u pojedinačnim

tačkama osuđujućeg dijela presude koji se odnosi na optuženog, dok Vijeće nije imalo na

uvid medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na oštećenog, ali je isti naveo da je

inkriminisani događaj ostavio posljedice na njegovo psihičko i fizičko zdravlje.

154 Presuda Suda BiH broj S1 1 K 013165 13 Krž od 01.07.2013. godine, strana 11-12


144

460. Za Vijeće nema sumnje da su u okolnostima ratnih događanja optuženi prema

oštećenima imali dominirajući položaj i moć, kao i da su optuženi u povlaštenom statusu

spram potčinjenih žrtava u stanju beznađa i stalnom strahu za vlastiti život, mogli

preduzeti i preduzeli zabranjene radnje koje su imale za posljedicu povrede fizičkog i

psihičkog digniteta oštećenih, ali i koje su kod istih izazvale tjelesne povrede.

461. Mens rea (subjektivni element) za nečovječna djela iz ovog člana zadovoljen je

kada je počinilac u trenutku činjenja ili nečinjenja imao namjeru da nanese tešku tjelesnu

ili duševnu patnju ili da izvrši težak napad na ljudsko dostojanstvo žrtve, ili ako je znao da

će to njegovo činjenje ili nečinjenje vjerovatno prouzrokovati tešku tjelesnu ili duševnu

patnju ili teški napad na ljudsko dostojanstvo i ponio se sa namjerom da to učini. Patnje

koje dotična radnja nanosi žrtvi ne moraju biti trajne, dovoljno je da su stvarne i ozbiljne155.

462. Nadalje, Vijeće je utvrdilo da je optuženi Goran Mrđa, radnje u tačkama 1. a), b) i

c), 2., 3. a), b), c) i d) i 5. osuđujućeg dijela počinio kao saizvršilac s drugim licima,

odnosno s optuženim Miloradom Mrđom (u tačkama 3. b) i 5.). U vezi s tim, Vijeće

podsjeća na odredbu člana 22. KZ SFRJ, koji propisuje: “Ako više lica, učestvovanjem u

radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kaznit će se

kaznom propisanom za to djelo”. Saizvršilaštvo po ovom članu podrazumijeva više lica,

odlučujući doprinos i zajedničku namjeru.

463. U skladu sa sudskom praksom, u slučaju postupanja više izvršilaca, dovoljno je

dokazati da isti postupaju zajedno i da su odgovorni kao neposredni izvršioci u silovanju i

nečovječnom postupanju prema žrtvama. Imajući u vidu sve okolnosti pod kojima je došlo

do izvršenja navedenih radnji, to je na osnovu ponuđenih dokaza bilo moguće izvesti

zaključak da je i optuženi Goran Mrđa učestvovao u materijalnim elementima krivičnog

djela, te da je odgovoran za posljedice koje su nastupile kod žrtava.

464. U odnosu na tačke 4. a) i b) osuđujućeg dijela presude, Vijeće je našlo da je

optuženi postupao kao direktni izvršilac, kada je poduzeo radnje nečovječnog postupanja

prema oštećenima Omeru Drobiću i Seferu Drobiću. Imajući u vidu sve okolnosti pod

kojima je optuženi poduzeo navedene radnje, Vijeće nalazi da nema sumnje da je

155 Vidjeti predmet Krnojelac, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 131.


145

optuženi znao da su ova lica civili, te nema sumnje da je znao da će poduzimanjem

navedenih radnji nastupiti zabranjena posljedica, koju je upravo i htio da ostvari kao takvu.

465. Vijeće je za navedeno djelo oglasilo krivim i optuženog Milorada Mrđu i to za radnje

počinjenje u tačkama 3. b) i 5. osuđujućeg dijela presude, koje je isti počinio kao

saizvršilac, zajedno s optuženim Goranom Mrđom, kako je to već i obrazloženo.

466. Da su optuženi Goran Mrđa i Milorad Mrđa, zajedno sa njima poznatim licima,

počinili radnju silovanja nad oštećenom K.Z., Vijeće je utvrdilo van razumne sumnje i svoju

odluku detaljno obrazložilo u tački 2. osuđujućeg dijela presude, utvrđujući da je oštećena

K.Z. zadobila trajne posljedice po fizičko i psihičko zdravlje, dostojanstvo i tjelesni

integritet, usljed preduzimanja zabranjenih radnji od strane optuženih, a što je dodatno

potkrijepljeno i nalazom i mišljenjem vještaka neuropshijatara.

467. Nadalje, optuženi su po istoj tački oglašeni krivim za krivično djelo mučenja kao

krivično djelo ratnog zločina, obzirom da su silovanje oštećene počinili tako što su se nad

istom dodatno iživaljavali. Naime, kako je već istaknuto prilikom ocjene dokaza na tu

okolnost, utvrđeno je da su optuženi, zajedno sa njima poznata dva lica, kritične prilike

oštećenu vukli za ruke i noge za vrijeme dok ju je jedan uvijek silovao, kako navodi, da je

optuženi Goran Mrđa „svoj spolni organ stavio u moj organ“, te je silovao, a drugi su je

držali za ruke, grizli, vukli za kosu, držali za ruke i noge i „tako jedan po jedan“ je silovali.

Pritom je svjedokinja vrištala, molila u pomoć, ali joj niko nije mogao pomoći, samo joj se

optuženi Goran Mrđa obratio riječima: „šuti balinko“, da bi na kraju „sad' će balinki biti

lakše“, u kojem trenutku oštećena navodi da je osjetila „nešto mlako po sebi“. Pritom,

oštećena navodi da su po njoj prethodno urinirali, a svemu tome prisustvovao je i njen

otac, kojeg su doveli na prag sobe da gleda kako se oni nad njom iživljavaju.

468. Konačno, Vijeće je optužene Gorana Mrđu i Mila Kokota oglasilo krivim za

počinjenje krivičnog djela ubistva kao ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a kako je

to već detaljno obrazloženo u tačkama 3. c) i 6. osuđujućeg dijela presude, koje su

optuženi počinili kao direktni izvršioci.

469. Imajući u vidu sve okolnosti pod kojima su optuženi poduzeli navedene radnje,

Vijeće nalazi da nema sumnje da su optuženi znali da su ova lica civili, te nema sumnje da


146

su znali da će poduzimanjem navedenih radnji nastupiti zabranjena posljedica, koju su

upravo i htjeli ostvariti kao takvu.

470. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Vijeće je našlo dokazanim da su optuženi

Goran Mrđa, Milorad Mrđa i Mile Kokot, postupajući na navedeni način, ostvarili sve

elemente krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ

SFRJ, a Goran Mrđa i Milorad Mrđa u pojedinim tačkama u vezi sa članom 22. istog

Zakona (kao saizvršioci), zbog čega ih je Vijeće i oglasilo krivim i osudilo za navedeno

djelo.

IV ODMJERAVANJE KAZNE

471. Svrha kažnjavanja određena je članom 33. KZ SFRJ, te se ogleda u: (1)

sprječavanju učinioca da čini krivična djela, (2) vaspitni uticaj na druge da ne čine krivična

djela i (3) jačanju morala društva i uticaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline

građana.

472. Nalazeći na nesumnjiv način dokazanim da su optuženi počinili krivično djelo za

koje su ovom presudom oglašeni krivim, Vijeće je prilikom odmjeravanja kazne imalo u

vidu sve okolnosti koje utiču na visinu kazne, a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je

djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je

djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i držanje nakon učinjenog djela,

kao i druge okolnosti koje su od uticaja za odmjeravanje kazne. Obzirom na utvrđeno

činjenično stanje i nastale posljedice, Vijeće je optuženog Gorana Mrđu osudilo na kaznu

zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina, optuženog Milorada Mrđu na kaznu zatvora u

trajanju od 8 (osam) godina, te optuženog Mila Kokota na kaznu zatvora u trajanju od 10

(deset) godina, smatrajući pri tome da su izrečene krivične sankcije srazmjerne težini djela

i nastaloj posljedici, te da će se u smislu odredbe člana 33. KZ SFRJ izrečenim kaznama

postići opšta svrha izricanja krivičnih sankcija i svrha kažnjavanja.

473. U pogledu odluke o kazni, Vijeće je prilikom odmjeravanja kazne optuženima vodilo

računa o svim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima, te svrsi kažnjavanja, pa je tako

od olakšavajućih okolnosti u odnosu na sve optužene cijenjeno da su svi porodični,

oženjeni, roditelji sa po više djece, da su optuženi Goran Mrđa i Milorad Mrđa bili mlađe


147

životne dobi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, a u odnosu na optuženog Mila Kokota

činjenicu da isti do sada nije osuđivan.

474. S druge strane, od otežavajućih okolnosti, Vijeće je imalo u vidu da su optuženi

Goran Mrđa i Milorad Mrđa do sada osuđivani (ne uzimajući u obzir one osude koje su

brisane), zatim bezobzirnost i brojnost radnji optuženih, pogotovo Gorana Mrđe, a samim

tim i broj žrtava, odnosno oštećenih lica prema kojima su optuženi nečovječno postupali,

te da su se svi optuženi služili pozicijom superiornosti prema oštećenima, a čija je sudbina

u vremenskom periodu zavisila i od njihove volje.

475. Dakle, Vijeće je na osnovu svih provedenih dokaza došlo do nesumnjivog zaključka

da su optuženi umišljajno ostvarili sva bitna obilježja djela za koje su oglašeni krivim, a

koje su počinili na način opisan u osuđujućem dijelu presude, te nalazi da su izrečene

kazne srazmjerna težini počinjenog djela i nastupjelim posljedicama, te da će se istim

ostvariti svrha kažnjavanja.

476. Obzirom na sve naprijed navedeno, Vijeće nalazi da će se izricanjem kazni zatvora

u trajanju od 14 (četrnaest) godina, 8 (osam) godina, odnosno 10 (deset) godina, u

konkretnom slučaju postići svrha kažnjavanja, propisana članom 33. KZ SFRJ.

V ODLUKA O PRITVORU

477. Na osnovu člana 50. stav 1. KZ SFRJ, vrijeme koje su optuženi Goran Mrđa i

Milorad Mrđa proveli u pritvoru, i to Goran Mrđa u periodu od 24.12.2014. godine do

16.09.2015. godine, a Milorad Mrđa u periodu od 24.12.2014. godine do 22.01.2015.

godine, ima se uračunati u izrečenu kaznu zatvora.

VI ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA

478. Vijeće je optužene Gorana Mrđu, Milorada Mrđa i Mila Kokota, na osnovu odredbe

člana 188. stav 4. ZKP BiH, oslobodilo dužnosti naknade troškova postupka, naloživši da

isti padaju na teret budžetskih sredstava.


148

479. U tom pogledu, Vijeće je imalo u vidu činjenicu da su sva tri optužena lošeg

imovnog stanja, te bi drugačija odluka u tom pogledu dovela u pitanje izdržavanje

optuženih i njihovih porodica.

480. S druge strane, u skladu s odredbom člana 189. stav 1. ZKP BiH, Vijeće je

optuženog Ranka Mrđu oslobodilo naknade troškova postupka, a iz razloga donošenja

oslobađajuće presude u odnosu na istog, po svim tačkama optužbe, koje će biti

obrazložene u oslobađajućem dijelu presude.

VII ODLUKA O IMOVINSKO PRAVNOM ZAHTJEVU

481. Vijeće je, na osnovu odredbe člana 198. stav 2. ZKP BiH, u vezi sa odredbama

članova 200. i 202. Zakona o obligacionim odnosima, djelimično usvojilo imovinskopravni

zahtjev oštećene K.Z., te optužene Gorana Mrđa i Milorada Mrđa obavezalo da oštećenoj,

na ime nematerijalne štete u pogledu imovinskopravnog zahtjeva u roku od 30 (trideset)

dana od dana pravosnažnosti presude, solidarno naknade iznos od 20.000 KM, pod

prijetnjom prinudnog izvršenja, a u preostalom dijelu ista je upućena na parnicu, dok su

ostali oštećeni upućeni na parnicu, obzirom da Vijeće nije imalo dovoljno podataka da

njihove zahtjeve riješi u toku ovog krivičnog postupka, te zbog činjenice da bi takvo

postupanje itekako dovelo do odugovlačenja postupka.

482. Naime, oštećena K.Z. je, kao ovlaštena osoba, u toku ovog krivičnog postupka,

postavila imovinskopravni zahtjev, na osnovu dokaza Tužilaštva BiH na kojima se temelji

osnovanost takvog zahtjeva, čime je ispunjen pozitivni zakonski uslov za odlučivanje o

imovinskopravnom zahtjevu. Nadalje, Vijeće je našlo opravdanim raspraviti postavljeni

zahtjev, nalazeći da se istima ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak.

483. Imajući u vidu da su optuženi oglašeni krivim da su, radnjama bliže opisanim u

tački 2. osuđujućeg dijela presude, počinili krivično djelo za koje su se teretili potvrđenom

optužnicom Tužilaštva BiH, to su se stekli uslovi da se, uz ispunjavanje drugih uslova,


149

odluči i o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu oštećene K.Z., a što je u skladu i sa

uspostavljenom sudskom praksom pred ovim sudom.156

484. Prije svega, Vijeće konstatuje da je, shodno odredbi člana 195. stav 3. ZKP BiH,

osoba ovlaštena na podnošenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva

dužna da određeno označi svoj zahtjev i da podnese dokaze, pri čemu, u skladu sa

stavom 4. istog člana, u slučaju da ovlaštena osoba nije podnijela prijedlog za ostvarivanje

imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku do potvrđivanja optužnice, bit će

obaviještena da taj prijedlog može podnijeti do završetka glavnog pretresa, odnosno

pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije.

485. Iz naprijed navedenih odredbi proizilazi da ovlaštena osoba na podnošenje

prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva ima dužnost da tačno i precizno

iznese svoj zahtjev, što je u konkretnom slučaju ovlaštena osoba i učinila, kao i što Sud

ima obavezu da tu osobu u toku postupka obavijesti o pravu na podnošenje zahtjeva.

Osim toga, upućivanje na parnicu radi rješavanja imovinskopravnog zahtjeva, shodno

odredbi člana 198. stav 2. ZKP BiH, dešava se samo ukoliko podaci krivičnog postupka

ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, što u konkretnom

predmetu nije bio slučaj.

486. U konkretnom slučaju, prilikom davanja svjedočkog iskaza na glavnom pretresu,

oštećena je izjavila da postavlja imovinskopravni zahtjev, a koji zahtjev u datom trenutku

nije mogla opredijeliti u pogledu visine iznosa, te je na te okolnosti Tužilaštvo BiH izvelo

dokaz vještačenjem od strane vještaka prof. dr Alme Bravo – Mehmedbašić, koja je

sačinila nalaz i mišljenje.157

487. Imajući u vidu navedeni nalaz, oštećena je dana 24.11.2016. godine, putem

punomoćnice, advokata Nedžle Šehić, dostavila prijedlog za ostvarivanje

imovinskopravnog zahtjeva, i to konkretno nematerijalne štete počinjene ovim krivičnim

djelom.

156 Predmet Suda BiH, broj: S1 1 K 017213 14 Kri od 29.06.2015. godine, broj: S1 1 K 012024 14 Kri od

24.06.2015. godine; te broj S1 1 K 020032 15 Kri od 09.12.2016. godine

157 Dokaz T-60 - Imovinskopravni zahtjev oštećene K.Z., advokat Nedžla S. Šehić, sa prilogom Nalaza i

mišljenja timskog sudsko – psihijatrijsko – psihološkog vještačenja za oštećenu od 15.12.2016. godine, Dopuna sudsko – psihijatrijsko – psihološkog vještačenja za oštećenu od 07.07.2015. godine


150

488. S tim u vezi, u navedenom prijedlogu navodi se da je oštećena K.Z. pretrpjela

duševne bolove jakog intenziteta u trajanju od sedam dana, duševne bolove srednjeg

intenziteta u trajanju od godinu dana, duševne bolove blažeg intenziteta koji, zbog

postojećih posljedica uzročno – posljedično povezanih sa kritičnim događajem seksualne

torture, povremeno prelaze u srednji i jaki intenzitet, trajno; zatim strah jakog intenziteta –

tokom trajanja torture oko dva sata i sekundarni strah od jakog do srednjeg intenziteta – u

trajanju od godinu dana; te je zbog svega navedenog, opšta životna sposobnost oštećene

umanjena za 25% trajno.

489. Shodno navedenom, u podnesenom zahtjevu navodeno je da oštećena isti

podnosi na osnovu sačinjenog Nalaza i mišljenja sudsko – medicinskog vještačenja

oštećene, koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete koja je istoj pričinjena i koja

neposredno proističe iz krivičnog djela za koje se terete optuženi i koji je upravljen prema

istima u ovom predmetu, a koji glasi: „obavezuju se optuženi Goran Mrđa i Milorad Mrđa

da oštećenoj solidarno, na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha i

duševnih bolova zbog povrede slobode i prava, dostojanstva i morala ličnosti i zbog

umanjenja opšte životne sposobnosti, isplate iznos od 41.000,00 KM u roku od 30 dana od

dana pravomoćnosti presude“.

490. Odbrana optuženih osporila je visinu i osnovanost zahtjeva, smatrajući da se isti

može rješavati i u posebnom, parničnom postupku.

491. Vijeće je, suprotno navodima odbrane, pri odlučivanju o osnovanosti

imovinskopravnog zahtjeva, prevashodno imalo u vidu nalaz i mišljenje vještaka prof. dr

Alme Bravo – Mehmedbašić i mr. sci. Senadina Fadilpašića, koji su na osnovu medicinske

dokumentacije, obavljenog razgovora, te uvida u relevantne spise predmeta u

prostorijama Tužilaštva BiH i drugih stručnih metoda, dali svoj nalaz i mišljenje o stanju

duševnog zdravlja oštećene, kao i tome da li je njeno duševno zdravlje posljedica

preživljene traume zbog seksualnog zlostavljanja tokom rata, visine pretrpljenih duševnih

bolova i straha, te umanjenja opće životne sposobnosti.


151

492. U navedenom nalazu i mišljenju za oštećenu K.Z.158, vještak, prof. dr Alma Bravo

– Mehmedbašić, istakla je kako je oštećena, uzročno – posljedično sa ratnom,

kombiniranom seksualnom torturom, 1993. godine razvila simptome hroničnog

Posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), koji je i aktuelno prisutan u značajnom

stepenu izraženosti i čiji su simptomi detaljno opisani u nalazu i mišljenju. Navodi se da je

oštećena razvila i komorbiditetni povratni depresivni poremećaj, čiji su simptomi tokom

vještačenja 11.12.2014. godine bili umjerenog intenziteta, ali uvidom u medicinsku

dokumentaciju, došlo se do zaključka da je oštećena imala i depresivnih epizoda sa

psihotičnim simptomima. Zbog svega toga, vještak ističe da navedeno psihičko stanje

oštećene K.Z. umanjuje opštu životnu sposobnost imenovane za 25% trajno.

493. Nadalje, u Dopuni nalaza i mišljenja, ističe se da je oštećena trpjela primarni strah

jakog intenziteta tokom trajanja torture od oko dva sata, potom sekundarni strah od jakog

do srednjeg intenziteta u trajanju od godinu dana, sve do evakuacije iz okupirane na

slobodnu teritoriju. Na kraju, navodi se da je oštećena, zbog razvoja akutnog, a potom i

hroničnog PTSP-a, te razvoja komorbiditetnog depresivnog poremećaja trpjela jake

duševne bolove sedam dana, potom duševne bolove srednjeg intenziteta godinu dana, a

potom duševne bolove blažeg intenziteta trajno, zbog postojećih psihičkih posljedica,

uzročno – posljedično povezanih sa kritičnim događajem seksualne torture, koji

povremeno kratkotrajno prelaze u srednji i jaki intenzitet u vezi sa izbijanjem simptoma

PTSP-a, na svim sferama ličnosti i to: kognitivnoj, emocionalnoj i ponašajnoj.

494. Prilikom neposrednog saslušanja pred sudećim Vijećem, vještaci, prof. dr Alma

Bravo – Mehmedbašić i mr. sci. Senadin Fadilpašić, ostali su pri ranije dostavljenim

nalazima i mišljenjima, te su dodatno pojasnili navode iz istih.

495. Vijeće je, na osnovu dostavljenih i obrazloženih nalaza i mišljenja vještaka, kao i

njihovog usmenog iskaza na glavnom pretresu, isti prihvatilo kao istinit, pouzdan i

zasnovan na pravilima struke i nauke, a imajući u vidu da se radi o dugogodišnjim sudskim

vještacima, pri čemu se ista mišljenja i zaključci temelje na prezentiranoj medicinskoj

dokumentaciji oštećene, kao i rezultatima izvršenog pregleda i razgovora sa istom,

zaključilo da su kod oštećene, usljed učinjenja ovog krivičnog djela, registrovani simptomi

trajne promjene ličnosti nakon katastrofalnih doživljaja uzrokovane kombiniranom

158 Dokaz T-60 – Timsko sudsko – psihijatrijsko – psihološko vještačenje


152

torturom, da ista boluje od hroničnog PTSP-a i povratne depresije uzrokovane doživljenom

traumom.

496. Na održanom glavnom pretresu dana 24.11.2016. godine, pristupila je

punomoćnica oštećene, advokat Nedžla Šehić, čija je punomoć uložena u spis predmeta.

Punomoćnica je obrazložila ranije dostavljen pismeni zahtjev oštećene za ostvarivanje

imovinskopravnog zahtjeva, te istakla da je dosuđivanje iznosa na ime nematerijalne štete

u navedenom iznosu nužno u interesu pravde i pravičnosti.

497. Iako Vijeće nije na uvid imalo medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na

zdravstveno stanje oštećene K.Z., imalo je u vidu da je ista dostavljena na uvid vještacima

koji su istu i cijenili u skladu sa pravilima svoje struke i nauke, a koja se odnosi na

posljedice silovanja koje je ista pretrpjela, a koje trpi i danas, Vijeće nije imalo nimalo

sumnji u pogledu odlučivanja o opravdanosti postavljenog imovinskopravnog zahtjevu, te

također imajući u vidu i činjenicu da se većina žrtava silovanja nikada ne jave na

preglede.159

498. Stoga, imajući u vidu postavljeni imovinskopravni zahtjev od 24.11.2016. godine,

te činjenicu da je Vijeće utvrdilo da je oštećene usljed krivičnog djela učinjenog od strane

optuženig pretrpjela značajnu štetu, koja se ogleda u pretrpljenim duševnim bolovima, kao

i preživljenom strahu, odnosno umanjenju životne aktivnosti 25% trajno, pri čemu podaci

prikupljeni u toku ovog postupka ovom Vijeću pružaju pouzdan osnov za odlučivanje po

ovom osnovu, Vijeće je djelimično usvojilo postavljeni imovinskopravni zahtjev oštećene

K.Z. u ukupnim iznosima kako je to navedeno u izreci presude, nalazeći da isti jedinstveni

iznos predstavlja pravičnu naknadu za oštećenu.

499. Kada je u pitanju iznos postavljenog imovinsko-pravnog zahtjeva, Vijeće je uzelo

u obzir broj izvršilaca radnje silovanja nad oštećenom K.Z., pa je tako imalo u vidu da je

ista kritične prilike silovana od strane četiri lica, među kojima su bili optuženi Goran i

Milorad Mrđa, te je u skladu s tim i odlučilo o visini iznosa, obzirom da Vijeće nije imalo

dokaza o pojedinačnom doprinosu svakog od izvršilaca.

159 Ovakav stav iznesen je i u prvostepenoj presudi Suda BiH broj S1 1 K 019771 16 Kri od 06.10.2016.

godine, par. 284


153

500. Vijeće naglašava da je, pri odlučivanju o imovinskopravnom zahtjevu oštećene,

imalo u vidu odredbe ZOO (kao lex specialis zakona u ovom kontekstu), vodeći računa o

značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i da se istom ne pogoduje

težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom.

501. Također, Vijeće konstatuje da je, bez obzira na vidove nematerijalne štete koji su

postavljeni u preciziranom imovinskopravnom zahtjevu, prilikom donošenja odluke, uzelo u

obzir samo one vidove nematerijalne štete koji su propisani odredbama člana 200. i 202.

ZOO, imajući u vidu način izvršenja predmetnog krivičnog djela, kao i posljedice koje su

kod oštećene nastupile usljed izvršenja predmetnog krivičnog djela.

502. Nadalje, Vijeće je, pri odlučivanju, vodilo računa da novčana (materijalna)

satisfakcija postoji kada je povreda prava ličnosti (povreda časti, ugleda, slobode,

naruženost, smanjenje životne aktivnosti i sl.) uzrokovala fizičke i duševne bolove, kao i

strah, a sud ocijeni prema okolnostima slučaja da jačina bolova i straha to opravdavaju, te

dosudi oštećeniku pravičnu novčanu naknadu. Karakteristika novčane satisfakcije jeste da

se ona može dosuditi samo u slučaju ako su fizički i duševni bolovi i strah u uzročnoj vezi

s povredom prava ličnosti, što znači da se u tom slučaju radi o kumuliranoj satisfakciji.160

503. U tom smislu, Vijeće je cijenilo da, shodno odredbi člana 202. ZOO, pravo na

novčanu satisfakciju zbog pretrpjelih duševnih bolova pripada i oštećeniku nad kojim je

izvršeno i neko drugo krivično djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala.

504. U konkretnom slučaju, radnja silovanja u okviru krivičnog djela Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva, prema ocjeni ovog Vijeća, a saglasno i stavovima zauzetim u

sudskoj praksi, predstavlja krivično djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala. Kod krivičnih

djela protiv dostojanstva ličnosti i morala pravo na novčanu satisfakciju daje sama krivična

presuda161, pri čemu parnični sud (koja ovlaštenja pripadaju i ovom Sudu i krivičnom

postupku) treba utvrditi postojanje nematerijalne štete, tj. pretrpjelih duševnih bolova i

straha kao posljedice krivičnog djela o kome je riječ, te visinu (svotu) naknade.

160 Vilim Gorenc, Zakon o obveznim odnosima s komentarom, 1998. godina, strana 287.



154

505. Ovakvi stavovi, kako je naprijed navedeno, zauzeti su i u sudskoj praksi, koji u

relevantnom dijelu govore da je „priznata naknada nematerijalne štete za pretrpljene

duševne bolove i strah osobi nad kojom je nasilno izvršen spolni akt“162, a što je u

konkretnom slučaj.

506. Dakle, Vijeće nalazi da oštećena u osnovi ima pravo na naknadu nematerijalne

štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede slobode ili prava ličnosti iz člana

202. ZOO, koja naknada se dosuđuje u jedinstvenom iznosu, a s kojom može kumulirati

još jedino naknada na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne sposobnosti.

507. Kada je u pitanju naknada štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede

slobode ili prava ličnosti (koja u sebi, prema naprijed izloženim stavovima, kumulira i

pretrpljeni strah), Vijeće je našlo da je oštećena, radnjama optuženih Gorana Mrđe i

Milorada Mrđe, navedenim u izreci ove presude, dovedena u stanje potčinjenosti, usljed

čega je iste trpjela duševne bolove.

508. Pri određivanju visine novčane naknade na ime nematerijalne štete, Vijeće je

imalo u vidu i Orijentacione kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane

naknade nematerijalne štete (Kriterije), koje je razmatralo i prihvatilo Građansko odjeljenje

Vrhovnog suda Federacije BiH na sjednici održanoj dana 27.01.2016. godine.

509. Prilikom primjene navedenih Kriterija, Vijeće je imalo u vidu da se isti primjenjuju

na sve parnične postupke za naknadu nematerijalne štete (kakav je postupak po prirodi

adhezijski postupak, po prijedlogu za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva), koji kriteriji

(inter alia) preciziraju: iznose za utvrđivanje visine naknade za pretrpljene fizičke bolove-

po danima, pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah, te iznose za utvrđivanje visine

naknade zbog smanjenja životne aktivnosti. Vijeće je u ovom kontekstu posebno cijenilo

da, u skladu sa praksom Vrhovnog suda FBiH, „orijentacioni kriteriji Vrhovnog suda FBiH

nisu matematička formula koja pukim automatizmom služi za utvrđivanje i izračunavanje

pravične novčane naknade, jer odlučivanje o iznosu nematerijalne štete jeste suđenje u

kojem se primjenjuje pravni standard pravičnosti pri odmjeravanju novčane odštete“.

162 Vs, Gž-264/78 od 01.01.1979. i VS, Gž-674/78 od 17.1.1977. PSP-15/33, stav naveden u Zakonu o

obveznim odnosima s komentarom, 1998. godina, strana 294.


155

510. Stoga, Vijeće je na ime naknade za ovaj vid štete (pretrpljeni duševni bolovi zbog

povrede slobode ili prava ličnosti) odredilo kao pravičnu naknadu iznos od 13.000,00 KM,

koji u sebi sadrži i naknadu za pretrpljeni strah, pritom imajući u vidu nalaze i mišljenja

vještaka prof. dr Alme Bravo – Mehmedbašić i mr. sci. Senadina Fadilpašića, kao i iskaz

oštećene. Slijedom navedenog, Vijeće je, na naprijed opisani način, djelimično usvojilo

imovinskopravni zahtjev oštećene K.Z., nalazeći da navedeni iznos predstavlja pravičnu

naknadu.

511. Također, prilikom odmjeravanja visine pravične naknade, Vijeće je imalo u vidu

trajne posljedice ovog krivičnog djela, koje su, prema nalazu vještaka (kako pismenom,

tako i usmenom izlaganju) između ostalih, umanjile opštu životnu sposobnost oštećene za

25% trajno, zbog čega je određena naknada za ovaj vid štete (duševni bolovi zbog

smanjenja životne aktivnosti) u iznosu od 7.000,00 KM, a ne kako je to potraživano u

zahtjevu oštećene K.Z.

512. Kako oštećena K.Z. u svom zahtjevu nije navela da potražuje zakonske zatezne

kamate, Vijeće je, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, postupilo kao u izreci

presude, odnosno iste nije ni dosuđivalo.

513. Na kraju, Vijeće nalazi da se obeštećenjem žrtava krivičnog djela, kao što je to

učinjeno u konkretnom slučaju, uspostavlja princip društvene pravde. Sa sociološkog

stanovišta, princip obeštećenja žrtve trebao bi imati istu važnost kao i princip kažnjavanja,

kao vid društvene reakcije na kriminogenu djelatnost. Naime, svrha suđenja ne smije

ostati samo na represiji prema počiniocu krivičnog djela, nego mora težiti potpunom

uspostavljanju stanja koje je narušeno krivičnim djelom.163

NALAZI SUDA – OSLOBAĐAJUĆI DIO IZREKE PRESUDE

514. Vijeće će u nastavku obrazložiti razloge zbog kojih je optužene Gorana Mrđu,

Milorada Mrđu i Ranka Mrđu oslobodilo od optužbe u nekim od tačaka optužnice.

515. Naime, za optužene Ranka Mrđu i Milorada Mrđu, Vijeće nije našlo dovoljno dokaza

na osnovu kojih bi iste moglo oglasiti krivim po tri tačke optužnice, dok je za tačku 6.

163 Saglasno stavu izraženom u presudi ovog Suda broj: K-76/08 od 11.09.2009. godine


156

optužnice, Vijeće optuženog Gorana Mrđu oslobodilo od optužbe iz razloga nepostojanja

umišljaja i konkretnih radnji od strane istog, a o čemu će biti riječi više prilikom

pojedinačnih obrazloženja po tačkama.

Tačka 3. a) oslobađajućeg dijela izreke presude

516. Kako je već navedeno i obrazloženo, tačkom 3. a) izreke presude, optuženima

Goranu Mrđi i Ranku Mrđi stavljeno je na teret da su nečovječno postupali prema civilnom

stanovništvu koje se u noći 02/03.05.1993. godine nalazilo u kući Mehmeda Brakića.

517. Na okolnosti ove tačke, saslušani su, između ostalih, svjedoci Tužilaštva BiH:

Mehmed Brakić, Esad Brakić i Semira Brakić. Vijeće je u osuđujućem dijelu presude već

obrazložilo na osnovu kojih dokaza je optuženog Gorana Mrđu oglasilo krivim, dok je

Ranka Mrđu kao saizvršioca oslobodio od optužbe.

518. Naime, Vijeće je u ovom dijelu imao u vidu činjenicu da su svjedoci Mehmed i Esad

Brakić na glavnom pretresu izjavili kako su tu noć u kući, pored Gorana Mrđe, prepoznali i

Ranka Mrđu, kojeg je navodno svjedok Esad Brakić poznavao od ranije, putujući u

Sloveniju, gdje je radio.

519. Svjedok Mehmed Brakić također je naveo kako mu je sin Esad Brakić, odmah

ujutro nakon događaja, rekao kako je te prilike prepoznao napadače i da je jedan od njih

bio Ranko Mrđa, navodeći da su te prilike u kuću ušli Goran i Ranko Mrđa, koga je svjedok

viđao kada je bio na terenu, pri čemu navodi da je i njegov sin prilikom putovanja u

Sloveniju viđao Ranka, čiji otac mu je također poznat i koji je imao nadimak „Lisica“.

520. Međutim, Vijeće je imalo u vidu izjave svjedoka datih još u ratnom periodu, odnosno

izjavu svjedoka pred Višim sudom u Zenici od 20.09.1995. godine164, u kojoj je svjedok

Mehmed Brakić jasno naveo da je te noći „sa razbojnikom Goranom Mrđom bilo još šest

drugih zločinaca iz njegove grupe. Ja sam sve njih poznavao iz viđenja, znam da su iz

sela Lipnika, ali to su sve mlađi ljudi, čija sada imena i prezimena ne znam.“ Kada se ovo

dovede u vezu sa izjavom svjedoka da mu je sin odmah ujutro, 03.05.1993. godine, rekao

kako je tada prepoznao i Ranka Mrđu, jasno je da bi svjedok, da je navedeno zaista i

164 Dokaz O3-1 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Mehmeda Brakića, broj Kri. 45/95 od 20.09.1995. godine


157

tačno, isto izjavio i pred sudom u Zenici dvije godine kasnije. Obrazloženje svjedoka da

nije bilo vrijeme da se sve govori tada, obzirom da je bio rat, za ovo Vijeće nije dovoljno,

niti je logično je isti smio da navede ime i prezime optuženog Gorana Mrđe, dok ime

optuženog Ranka Mrđe navodno nije smio navesti. Također, navod da je te prilike vidio

optuženog Gorana Mrđu i šest drugih „zločinaca“ koji su „svi mlađi ljudi“ dovodi u sumnju

da li se radi o optuženom Ranku Mrđi, obzirom da je isti deset godina stariji od optuženog

Gorana Mrđe.

521. Također, kada se uzme u obzir izjava svjedoka data na glavnom pretresu, a koja se

odnosi na to da su te prilike u njegovu kuću ušli Goran i Ranko Mrđa, čijeg je oca

poznavao i po nadimku, jasno je da Vijeće na osnovu ovakve izjave svjedoka ne može

zasnovati osuđujuću presudu.

522. Svjedok Mehmed Brakić, nakon što je istom prezentovan foto album u kojem se

nalazila fotografija optuženog Ranka Mrđe, istog nije prepoznao.

523. Svjedok Esad Brakić, u izjavi od 24.10.2014. godine165 navodi da poznaje

optuženog Ranka Mrđu iz razloga što je s njim prije rata radio u Sloveniji. Međutim, isti

svjedok, na glavnom pretresu izjavljuje da poznaje optuženog jer su zajedno putovali

autobusom do Slovenije. Kada se uzme u obzir da je optuženi radio u Kranju, a svjedok u

Jesenicama, jasno je da tvrdnja svjedoka Esad Brakića nije tačna.

524. Za Vijeće je bitno i to da svjedok, prilikom prepoznavanja lica na fotografijama koje

su mu predočene u toku istrage, nije prepoznao optuženog Ranka Mrđu, a istog je prije

toga opisao na način da je „ovaj što je bio sa Goranom Mrđom bio plav, malo je mršaviji,

malo je niži od mene, tada je bio star ispod 30 godina. Nosio je kraću kosu. Ovog čovjeka

više nikad od tada nisam vidio“.

525. Na okolnost putovanja optuženog u Sloveniju, gdje je radio, saslušani su svjedoci

odbrane optuženog. Svjedok Milosav Banjac166 izjavio je kako je optuženi bio njegov cimer

dok su radili u Sloveniji. Naveo je kako mu je poznato da je optuženi imao svoj automobil

165 Zapisnik o saslušanju svjedoka Esada Brakića, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 24.10.2014. godine



158

još od 1984. godine, te je s njim nekoliko puta išao kući, a nije mu poznato da je optuženi

bilo kada putovao autobusom.

526. Sestra optuženog, svjedokinja Gospova Bilbija167 izjavila je da je njen brat počeo

raditi u Sloveniji 1980. godine, gdje je na početku do Novske išao autobusom i odatle

vozom, kao i da nikad više nije putovao na taj način kada je kupio prvi automobil. Navodi

da se optuženi oženio 1990. godine, a 1991. napustio je Sloveniju i došao u Lipnik, koje

godine mu se rodio prvi sin Aleksandar. Sjeća se da je Ranko mobilisan 1991. godine u

septembru, nakon čega je išao na ratište gdje god je trebalo. Svjedokinja navodi da

optuženi ima još jednog sina, Radeta, koji je rođen 15.05.1993. godine, te da je njegova

supruga zbog rizične trudnoće morala strogo mirovati, i s kojom je neko uvijek morao biti.

Tada je svjedokinja svaki dan išla da posjeti njegovu suprugu, jer je optuženi 10.05.1993.

godine otišao na ratište. Svjedokinji nije poznato da li je optuženi u toku noći napuštao

kuću. Na pitanje kakvi su odnosi bili izmedju porodice Milorada Mrđe i njihove, svjedokinja

ističe da su njihovi roditelji u svađi i da se nikad nisu pomirili.

527. Navode ove svjedokinje potvrđuje i supruga optuženog, svjedokinja Milka Mrđa.168

528. Optuženi Ranko Mrđa svjedočio je u svojstvu svjedoka odbrane.169 Navodi da je

osnovnu školu završio 1980. godine, nakon čega je otišao u Sloveniju, s nepunih 17

godina, gdje se zaposlio u Tvornici celuloze i papira, odakle je 1983. godine prešao u

preduzeće „Sava“ u Kranju. Izjavio je kako je u tom periodu živio u Savskom domu s dva

cimera, Milosavom Banjcem i još jednim Makedoncem, čijeg imena se ne sjeća, gdje

ostaje do 1991. godine. U vezi putovanja za Sloveniju, optuženi je naveo da su njegov

otac i on na početku nekoliko puta putovali vozom, a da su kasnije, pošto je dosta komšija

iz sela radilo u Sloveniji, išli s njima autom. Auto je prvi put kupio 1984. godine, kojim je i

putovao u Sloveniju. Navodi da nakon toga nikad više nije putovao autobusom u Sloveniju,

ali i da nikad sam nije putovao autom, jer je nekad s njim išao otac, a nekad drugi koji su s

njim radili. Navodi kako nikad prije nije vidio Esada Brakića, kao i da ne zna nikoga iz sela

Naprelje, te da nije istina da je s Esadom bilo kada putovao u Sloveniju.





159

529. Izjave ovih svjedoka poktrijepljuje i materijalni dokaz uložen od strane odbrane

optuženog – Potvrda preduzeća „A-1 Remont“ Kranj, broj 28/95-2016 od 28.12.2016.

godine170, u kojem se navodi da je optuženi Ranko Mrđa za vrijeme svog boravka u

Sloveniji imao tri automobila.

530. Iz Zapisnika o prepoznavanju osoba putem fotografija, broj 05-04/03-5-944/14 od

05.12.2014. godine171, na foto albumima predočenim svjedoku Esadu Brakiću u toku

istrage, može se zaključiti da istom nisu predočena dva foto albuma, gdje se u jednom

nalazila i fotografija optuženog Ranka Mrđe iz 1985. godine, o čemu se svjedok nije

mogao ni izjasniti, što samo potvrđuje sumnju Vijeća u tvrdnju svjedoka da ga je isti

poznavao i da ga je uopšte i prepoznao kritične noći. Prilikom unakrsnog ispitivanja

svjedoka od strane branioca optuženog Ranka Mrđe, istom nije dozvoljeno predočavanje

foto albuma broj 2, na kojem se i nalazi sporna fotografija, a upravo iz razloga što taj

album nikad ranije nije ni predočavan svjedoku od strane Tužilaštva BiH.

531. Kada se uzme u obzir da svjedoci Mehmed Brakić i Esad Brakić u svoje izjave

jasno uvode ime i prezime optuženog Ranka Mrđe tek 2014. godine, odnosno da svjedok

Mehmed Brakić istog nikada do tada nije pomenuo, a da je na glavnom pretresu jasno

izjavio da mu je sin odmah naredno jutro lično rekao da je tu noć prepoznao Gorana i

Ranka Mrđu, postavlja se pitanje zašto svjedok Mehmed Brakić nije u svojim ranijim

izjavama pomenuo ime Ranka Mrđe, ako mu je sin već rekao da je istog prepoznao, nego

samo navodi optuženog Gorana Mrđu i njegove „zločince“.

532. Vijeće također primjećuje da se optuženi Ranko Mrđa ne pojavljuje ni u drugim

događajima za koje je optuženi Goran Mrđa oglašen krivim od strane ovog Vijeća, a koja

djela je uglavnom činio zajedno sa ostalima iz svoje grupe, koja je, kako je već nekoliko

puta istaknuto, bila poznata kao grupa iz Donjeg Lipnika, koja je u to vrijeme harala i

maltretirala civilno bošnjačko stanovništvo po selima, čiji motiv je bio i sticanje materijalne

koristi.

533. U ovom dijelu, Vijeće će se ukratko osvrnuti na standard dokaza koji mora biti

zadovoljen da bi se određena osoba oglasila krivom za neko krivično djelo. Naime, da bi

170 Dokaz O3-9

171 Sastavni dio dokaza odbrane O3-1


160

dokaz bio smatran dokazom van razumne sumnje, isti mora zadovoljiti najviši standard

dokaza koji se mora postići u svakom postupku, odnosno isti mora biti dokaz tako

ubjedljive prirode da se bilo koja osoba na njega može osloniti i po istom postupati bez

oklijevanja. Pretresno vijeće u predmetu protiv Zejnila Delalića i drugih zauzelo je jasan

stav po tom pitanju: „Ne mora postojati sigurnost, ali mora postojati visok stepen

vjerovatnoće. Dokaz van razumne sumnje ne znači dokaz bez i jedne sjenke sumnje...ako

protiv nekog čovjeka postoje tako jaki dokazi da u njegovu korist preostaje samo neka

daleka mogućnost, koja se može odbaciti rečenicom „naravno da je to moguće, ali nije

nipošto vjerovatno“, optužba je dokazana van razumne sumnje – ali ništa manje od toga

nije zadovoljavajuće.“172

534. Dakle, Vijeće nije moglo na osnovu provedenih dokaza, van razumne sumnje,

utvrditi da je optuženi Ranko Mrđa učestvovao u nečovječnom postupanju protiv civila,

zbog čega je istog i oslobodilo optužbe, a u skladu s principom in dubio pro reo.

Tačka 3. c) oslobađajućeg dijela izreke presude

535. Ovom tačkom optužnice, optuženom Goranu Mrđi i Ranku Mrđi stavlja se na teret

nečovječno postupanje prema civilima bošnjačke nacionalnosti i ubistvo Hasiba Velića od

strane optuženog Gorana Mrđe. Obzirom da je Vijeće optuženog Gorana Mrđu oglasilo

krivim za navedenu tačku, isto će se u ovom dijelu osvrnuti samo na radnje koje se

odnose na optuženog Ranka Mrđu i obrazložiti na osnovu čega je donijelo ovakvu odluku.

536. Radnje koje se konkretno stavljaju na teret optuženom Ranku Mrđi jesu nasilno

provaljivanje vrata na kući Rasima Velića, premlaćivanje istog, zajedno sa njemu poznatim

licem, te micanje bajonetom puške marame na glavi Have Velić i otimanje naušnica i

prstena od iste.

537. Na okolnost ove tačke svjedočio je svjedok Denis Velić, sin ubijenog Hasiba Velića,

koji je, nakon što je opisao predmetni događaj, izjavio kako je to lice, za kojeg Tužilaštvo

BiH tvrdi da se radi o Ranku Mrđi, imalo „valovitu kosu, zabačenu za uši, dugačko lice,

špicast, duži nos, na vrhu ravan kao kocka, star od 20 do 30 godina, mršav“. Prije toga,

172 Delalić i drugi (Čelebići), presuda Pretresnog vijeća od 16.11.1998. godine


161

svjedok je također izjavio kako svjetlo u sobi nije bilo upaljeno, nego da je isto bilo u

kuhinji iza leđa tog vojnika.

538. U zapisniku PU Sanski Most od 13.12.2007. godine o saslušanju svjedoka Denisa

Velića173, svjedok je izjavio: „U jednom momentu sam se probudio i vidio sam jednog

mlađeg momka, izrazito mršavog, a bio je, po mojoj procjeni, dosta visok, oko 190 cm, od

odjeće na sebi imao je vojnu zelenu vjetrovku, na glavi je nosio šubaru, dok mu je lice

otkriveno. Tad sam dobro zapazio da se radi o vrlo mladom momku, negdje oko 20

godina, a posebno mi je upao u oči detalj da je taj napadač imao dosta savijene uši“.

539. Nakon toga, svjedok je na Zapisnik o prepoznavanju osoba putem fotografija od

24.12.2014. godine174 izjavio kako je osoba koja je tek noći ušla u sobu u kojoj je on bio,

imala na sebi smb jaknu, teksas hlače, bio je visok oko 180 do 190 cm, mršavije građe,

imao je šubaru na glavi, lice duguljasto, ispod šubare sa prednje strane vidio je malo kose

smeđe boje koja je bila valovita, šiljast nos, te misli da je imao od 20 do 25 godina.

540. Nakon što je svjedoku predočen album s fotografijama, između ostalog i

fotografijom Ranka Mrđe, svjedok je rekao da nije siguran da li je to on, te nakon što ga je

tužiteljica ponovo upitala, svjedok je izjavio da je „siguran 99%“. U vezi s tim, Vijeće je

imalo u vidu da upravo taj album nikada nije pokazan svjedoku u toku istrage, a nakon što

je opisao lice koje je te noći bilo u njegovoj sobi.

541. Kada se uporedi opis fizičkog izgleda lica od strane svjedoka Denisa Velića i

izgleda optuženog Ranka Mrđe 1993. godine, jasno je da se isti ne podudaraju, odnosno,

činjenica je da je optuženi tada imao 30 godina, da nije bio mlad kao ostali vojnici koji su

bili u grupi Gorana Mrđe.

542. Vijeće također podsjeća da ni jedan drugi svjedok na ovu okolnost nije pomenuo

prisustvo optuženog Ranka Mrđe, osim svjedoka koji je u to vrijeme bio dječak. Nadalje,

kada se uzme u obzir ocjena iskaza koji se odnose na saslušanje svjedoka Mehmeda

Brakića, Semire Brakić i Esada Brakića, koji su od strane ovog Vijeća ocijenjeni kao

173 Dokaz O3-3 – Zapisnik PU Sanski Most, Sektor kriminalističke policije, broj 05-1/04-5-2045/07 od

13.12.2007. godine o saslušanju svjedoka Denisa Velića 174

Dokaz O3-3 – Zapisnik PU Sanski Most, Sektor kriminalističke policije, broj 05-04/03-5-2325/14 od 24.12.2014. godine o prepoznavanju osoba putem fotografija


162

nedovoljni u pogledu identifikacije optuženog Ranka Mrđe, a imajući u vidu da su se

navedeni događaji desili jedan za drugim, zbog čega isto nije ni moglo, van razumne

sumnje, utvrditi da je upravo optuženi Ranko Mrđa bio prisutan kritične prilike i da je isti

počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

543. Na osnovu svega navedenog, uzimajući u obzir i navode drugih svjedoka u vezi

događaja u noći 02/03.05.1993. godine, Vijeće nije moglo, van razumne sumnje, utvrditi

da je upravo Ranko Mrđa bio osoba koja je počinila navedeno djelo, te je istog, po principu

in dubio pro reo, oslobodilo od optužbe.

Tačka 4. a) oslobađajućeg dijela izreke presude

544. Ovom tačkom optužnice, optuženom Goranu Mrđi i Miloradu Mrđi stavlja se na teret

da su nanijeli teške fizičke i psihičke povrede oštećenom Omeru Drobiću tokom 1994.

godine u naselju Pobriježje. Nakon što je Vijeće, u osuđujućem dijelu presude, obrazložilo

na osnovu čega je optuženog Gorana Mrđu oglasilo krivim, ovdje će se osvrnuti na radnje

koje se stavljaju na teret optuženom Miloradu Mrđi.

545. Naime, Vijeće nije našlo dokazanim da je optuženi Milorad Mrđa počinio navedeno

djelo kao saizvršilac sa optuženim Goranom Mrđom, a iz razloga što sam oštećeni Omer

Drobić navodi kako je, nakon što ga je Goran Mrđa istukao, od kojih udaraca se

onesvijestio, kada je došao svijesti vidio Milorada Mrđu kako stoji s puškom na vratima.

546. Drugih dokaza na inkriminaciju koja se optuženom Miloradu Mrđi u ovoj tački

optužnice stavlja na teret, Tužilaštvo BiH nije provelo, ali i da jeste, Vijeće prvenstveno u

obzir uzima ono što je sam oštećeni izjavio u tom pogledu.

547. U vezi s tim, Vijeće podsjeća da radnje saizvršilaca moraju biti konkretizovane, kao

i da je optuženi Milorad Mrđa morao doprinijeti nastanku zabranjene posljedice kod

oštećenog, što u konkretnom slučaju nije dokazano, a pritom imajući u vidu da ni sam

oštećeni nije naveo da je optuženi bilo šta poduzeo, osim što ga je vidio da stoji s puškom.

548. Zbog navedenog, a iz razloga što u konkretnom slučaju ne postoji uzročno-

posljedična veza između radnji optuženog Milorada Mrđe i nastupjelih posljedica kod


163

oštećenog Omera Drobića, Vijeće je istog oslobodilo od optužbe po navedenoj tački

optužnice.

Tačka 6. oslobađajućeg dijela izreke presude

549. Tačkom 6. optužnice, optuženom Goranu Mrđi stavlja se na teret da je, zajedno sa

Milom Kokotom počinio ubistvo civila Tahira Cerića na način da su ušli u dvorište kuće

Tahira Cerića i lupali na ulazna vrata, a nakon što je Tahir Cerić izašao iz kuće u dvorište,

Mile Kokot je u njega uperio pušku i dok se Tahir Cerić kretao unazad, Mile Kokot je u

njega iz neposredne blizine ispalio hitac i pogodio ga u predjelu stomaka.

550. Prema tome, navedenim radnjama optuženog Gorana Mrđe nisu ostvareni bitni

elementi bića krivičnog djela za koje se isti ovom tačkom optužnice tereti, jer isti, i prema

činjeničnim navodima ove tačke optužnice nije preduzeo ni jednu radnju u cilju lišavanja

života oštećenog. Također, Vijeće podsjeća da u ovom slučaju samo prisustvo optuženog

Gorana Mrđe nije dovoljno, kao i da nema ni jednog dokaza koji potvrđuje da je isti imao

umišljaj da se oštećeni liši života, zbog čega je Vijeće optuženog Gorana Mrđu oslobodilo

od optužbe da je počinio ubistvo Tahira Cerića.

551. Obzirom da je u ovom dijelu donesena oslobađajuća presuda optuženi Goran Mrđa,

Milorad Mrđa i Ranko Mrđa, se na osnovu odredbe člana 189. stav 1. ZKP BiH,

oslobađaju dužnosti naknade troškova postupka, te isti padaju na teret budžetskih

sredstava, a oštećeni se na osnovu odredbe člana 198. stav 3. ZKP BiH sa

imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

Neprihvatanje kvalifikacije koja se odnosi na krivično djelo pljačkanja imovine

civilnog stanovništva kao Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva

552. Potvrđenom, te na glavnom pretresu izmijenjom optužnicom Tužilaštva BiH,

optuženima Goranu Mrđi, Miloradu Mrđi i Ranku Mrđi stavlja se na teret da su pljačkali

imovinu civilnog stanovništva.

553. Termin „pljačkanje“ uključuje sve oblike protupravnog prisvajanja imovine u

oružanom sukobu, što povlači pojedinačnu krivičnu odgovornost, shodno međunarodnom

krivičnom pravu. Elementi ovog djela su:


164

svi oblici prisvajanja privatne ili javne imovine ili novčanih sredstava,

djelo prisvajanja je hotimično i

prisvajanje je nezakonito.175

554. Postoji uzročno – posljedična veza između novčane vrijednosti otuđene imovine i

težine posljedica po žrtvu, te dakle i težine krivičnog djela. Međutim, ocjena o tome kada

neki predmet doseže prag određene vrijednosti može se donositi na pojedinačnoj osnovi i

samo u vezi s opštim okolnostima krivičnog djela.176

555. Pretpostavka za teško kršenje jesu okolnosti kada se imovina oduzima od velikog

broja ljudi, čak i ako to ne ostavlja teške posljedice po svakog pojedinca. U ovom slučaju,

opšte posljedice po civilno stanovništvo i mnogostrukost pojedinačnih krivičnih djela jesu

faktori koji kršenje zabrane čine teškim.177

556. U predmetu Čelbići, Pretresno vijeće konstatovalo je da se u pogledu toga da li

optužbe za pljačku pokazuju teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava, moraju

ispuniti dva elementa. Prvo, krivično djelo u navodu mora da bude djelo koje predstavlja

povredu pravila kojim se štite značajne vrijednosti. Drugo, ono također mora biti djelo koje

podrazumijeva teške posljedice za žrtvu. Prema ranijem zaključku Pretresnog vijeća,

zabrana neopravdanog prisvajanja privatne ili javne imovine predstavlja pravilo kojim se

štite značajne vrijednosti. Međutim, u pogledu optužbi kojima se optuženima na teret

stavlja pljačka imovine kao krivično djelo, a koja se odnosi na to da su optuženi

učestvovali u pljačkanju novca, satova i druge vrijedne imovine koja je pripadala

zatočenicima u logoru Čelebići, zaključak Vijeća je da ne može smatrati da ta krivična

djela predstavljaju teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.178

557. U konkretnom slučaju, Vijeće smatra da, način na koji su ove radnje opisane u

optužnici, ne mogu predstavljati radnje izvršenja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stavnovništva. Da bi se radilo o djelu ratnog zločina, potrebno je da se radi o uništavanju ili

oduzimanju imovine velikih razmjena. Vijeće je mišljenja da se ni u jednom od navedenih

175 Gotovina, presuda Pretresnog vijeća, par. 1777; Kordić, presuda Žalbenog vijeća, par. 77-84

176 Kordić, presuda Žalbenog vijeća, par. 82

177 Ibid, par. 83

178 Čelebići, presuda Pretresnog vijeća, par. 1153-1154


165

slučajeva prisvajanja imovine od strane optuženih ne radi o imovini velikih razmjera, zbog

čega Vijeće iste nije ni oglasilo krivim za navedeno djelo.

558. Također, Vijeće uočava da je i sama optužnica Tužilaštva BiH u ovom dijelu

neodređena, obzirom da se u činjeničnom opisu uglavnom navodu da su optuženi „oduzeli

novac i dragocjenosti“, bez konkretizacije o kakvim dragocjenostima se radi, odnosno

samo je u odnosu na oštećenog Halida Mehića navedeno da mu je oduzeto 25 maraka,

dok u odnosu na ostale nije specificirano o kojim iznosima se radi kada je novac u pitanju.

Tako se uglavnom radi o oduzimanju nekoliko desetina maraka, kako svjedoci ističu, te

zanemarivoj količini nakita, zbog čega Vijeće nije ni moglo utvrditi da se radi o teškim ili

ozbiljnim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava, niti se radi o imovini dovoljne

vrijednosti, da bi oduzimanje iste doseglo standard teških posljedica po žrtve.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravni savjetnik - asistent SUDIJA

Amela Spahić Mediha Pašić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba Apelacionom

odjeljenju ovog Suda u roku od 15 (petnaest) dana od prijema pismenog otpravka iste.

Oštećeni mogu podnijeti žalbu na presudu samo u pogledu odluke Suda o troškovima

krivičnog postupka i imovinskopravnog zahtjeva.

*Žalba se u dovoljnom broju primjeraka predaje ovom Sudu.

ANEKS (POPIS MATERIJALNIH DOKAZA)

a) Dokazi Tužilaštva BiH

T-1 Zapisnik o saslušanju svjedoka Halida Mehića, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ

0006582 13 od 24.09.2014. godine, s prilogom Fotoalbum broj 4, Tužilaštvo


166

BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 10.11.2014. godine, Zapisnik o

prepoznavanju osoba putem fotografija, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ

0006582 13 od 04.12.2014. godine i Fotoalbum broj 4, Tužilaštvo BiH, broj T20 0

KTRZ 0006582 13 od 10.11.2014. godine;

T-2 Zapisnik o saslušanju svjedoka M. P., Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582

13 od 24.09.2014. godine, s prilogom Zapisnika o prepoznavanju osoba

putem fotografija, MUP USK, broj 05-04/03-5-985/14 od 16.12.2014. godine,

Fotoalbuma broj 1-9, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od

10.11.2014. godine, Fotoalbuma broj 1-8, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ

0006582 13 od 10.11.2014. godine i Fotoalbuma broj 9, Tužilaštvo BiH, broj T20

0 KTRZ 0006582 13 od 02.12.2014. godine;

T-3 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Z. P., Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582

13 od 15.10.2014. godine, s prilogom Zapisnika o prepoznavanju osoba

putem fotografija, MUP USK, broj 05-04/03-5-983/14 od 16.12.2014. godine,

Fotoalbuma broj 1-9, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od



0 KTRZ 0006582 13 od 02.12.2014. godine;

T-4 T – 4 –a -Ovjerena fotokopija Izvoda iz Dnevnika događaja, SJB Sanski Most;

T – 4–b -Akt Tužilaštva/Tužiteljstva BiH upućen FMUP-u, Federalna uprava

policije, Centar za forenzičku i informatičku podršku broj T20 0 KTRZ 0006582 13

od 16.12.2014. godine sa Naredbom Tužilaštva/Tužiteljstva BiH za analizu DNK

broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 16.12.2014. godine;

T -4-c -Akt Tužilaštva/Tužiteljstva BiH upućen FMUP-u, Federalna uprava

policije, Centar za forenzičku i informatičku podršku broj T20 0 KTRZ 0006582 13

od 08.10.2014. godine sa Naredbom Tužilaštva/Tužiteljstva BiH za analizu DNK


T – 4 –d -Akt Kantonalnog tužilaštva USK Bihać upućen Tužilaštvu BiH broj T01


167

0 KTRZ 0003613 98 od 24.12.2013. godine sa prilozima: Krivična prijava protiv

NN broj 11-19/02-2-230-KU-66/93 od 01.06.1993. godine, Službena zabilješka od

04.05.1993. godine o obavljenom razgovoru sa Azizom Horozovićem, Službena

zabilješka od 04.05.1993. godine o obavljenom razgovoru sa Slavkom

Ćurguzom, Službena zabilješka od 04.05.1993. godine o obavljenom razgovoru

sa H.Z, Službena zabilješka od 03.05.1993. godine o obavljenom razgovoru sa

Zejfom Horozovićem, Službena zabilješka od 04.05.1993. godine o obavljenom

razgovoru sa Mirkom Dekićem; Nalaz i mišljenje ljekara Doma zdravlja Sanski

Most za H.Z., Fotodokumentacija lica mjesta za predmet: silovanje broj 11-19/02-

3-sl. od 04.05.1993. godine, donji veš H.Z. i nož koji je pronađen na licu mjesta

događaja u zatvorenoj koverti;

T -4 –e - Akt Zdravstvene ustanove Doma zdravlja Sanski Most broj 01-1-

1385/14 od 06.11.2014. godine upućen Tužilaštvu/Tužiteljstvu BiH;

T – 4 –f -Naredba Suda BiH za izuzimanje brisa bukalne sluznice broj S1 1 K

012010 14 Krn od 17.12.2014. godine;

T – 4 – g- Akt Federalnog ministarstva unutarnjih poslova, Federalne uprave

policije Sarajevo broj 10-15/3-04-5-6239/14 od 26.12.2014. godine, s Nalazom

DNA vještačenja sačinjenom od Federalnog ministarstva unutarnjih poslova

Sarajevo broj 10-15/3-04-5-6239/14 od 26.12.2014. godine i Mišljenjem vještaka;

T – 4–h - Akt Federalnog ministarstva unutarnjih poslova, Federalna uprava

policije Sarajevo broj 10-15/3-04-5-5007/14 od 31.10.2014. godine, s Nalazom

DNA vještačenja sačinjenjim od Federalne uprave policije, Centar za forenzičku i

informatičku prodršku Sarajevo broj 10-15/3-04-5-5007/14 od 31.10.2014. godine

i Mišljenjem vještaka;

T – 4 – i - Zapisnik Treće PU Sanski Most o uzimanju brisa bukalne sluznice od

lica Z.K. broj 05-04/08-1-1-1306/14 Dž.B. od 04.12.2014. godine;

T – 4 – j - Zapisnik Treće PU Sanski Most o uzimanju brisa bukalne sluznice od

lica Aziza Horozovića broj 05-04/08-1-1-1305/14 Dž.B. od 04.12.2014. godine;


168

T – 4 – k - Akt Suda BiH broj S1 1 K 018013 14 Kro od 07.01.2015. godine, kojim

se dostavlja Izvještaj Državne agencije za istrage i zaštitu, broj I-16-06-04-2-

6980-15/14 od 25.12.2014. godine o realizaciji naredbe Suda BiH od 17.12.2014.

godine, sa prilozima: Zapisnici o uzimanju brisa bukalne sluznice od

osumnjičenih Gorana Mrđe, Milorada Mrđe i Ranka Mrđa od 23.12.2014.

godine.

T-5 Zapisnik o prepoznavanju osoba putem fotografija lica Esada Brakića, MUP USK,

broj 05-04/03-5-944/14 od 05.12.2014. godine, s prilogom Fotoalbuma broj 1, 3,

5, 6, 7 i 8, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 10.11.2014. godine i

Fotoalbuma broj 9, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 02.12.2014.

godine;

T-6 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Smaila Mehića, Tužilaštvo BiH broj T20 0

KTRZ 0006582 13 od 21.08.2014. godine, Akt Uprave policije, Sektor

kriminalističke policije USK, broj 05-04/03-5-04-3-662/14 od 02.06.2015. godine,

s prilogom Službene zabilješke inspektora Mahmuta Alagić broj 05-04/03-5-

684/15AM od 29.05.2015. godine, i Službena zabilješka Odjeljenja za podršku

svjedocima Suda BiH broj S1 1 K 018013 15 od 19.05.2015. godine;

T-7 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Suvade Pašić, Tužilaštvo BiH broj T20 0 KTRZ

0006582 13 od 16.10.2014. godine, Nalaz i mišljenje specijaliste porodične

medicine, ZU Dom zdravlja Sanski Most od 16.04.2015. godine, Ovjerena kopija

Nalaza i mišljenja neuropsihijatra, ZU Dom zdravlja Sanski Most od 17.04.2015.

godine, Ovjerena kopija Nalaza i mišljenja interniste, JU Opća bolnica Sanski

Most od 15.05.2015. godine, Ovjerena kopija Nalaza i mišljenja specijaliste

fizikalne medicine i rehabilitacije, ZU Dom zdravlja Sanski Most od 20.05.2014.

godine, i Službena zabilješka Odjeljenja za podršku svjedocima Suda BiH broj S1

1 K 018013 15 od 14.04.2015. godine;

T-8 Zapisnik o saslušanju svjedoka Rufada Kuburića, Tužilaštvo BiH broj T20 0

KTRZ 0006582 13 od 08.11.2014. godine;

T-9

- Zapisnik o saslušanju svjedoka Suvada Kuburić, Ministarstvo sigurnosti BiH,


169

Državna agencija za istrage i zaštitu broj 16-06/1-04-2-571/14 od 07.11.2014.

godine;

T-10

- Fotoalbum broj 1-9, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od



0 KTRZ 0006582 13 od 02.12.2014. godine;

T-11

- Zapisnik o saslušanju svjedoka V. S., Tužilaštvo BiH broj T20 0 KTRZ 0006582

13 od 24.10.2014. godine i Zapisnik o prepoznavanju osoba putem fotografija

svjedoka S. V., MUP USK, broj 05-04/03-5-2324/14 od 24.12.2014. godine, s

prilogom Fotoalbuma broj 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 Tužilaštvo BiH broj T20 0 KTRZ

0006582 13 od 10.11.2014. godine;

T-12 - Akt MUP RS, Uprava kriminalističke policije, Jedinica za forenziku-

kriminalističko tehnički centa, broj 02/8-1-233-128.1/93 od 17.12.2014. godine sa

prilozima: Zahtjev za dostavu dokumentacije broj 05-1/04-5-04-3-1070/07 od

25.12.2007. godine, Vještačenje vatrenog oružja, čaura i zrna broj 02/3-233-128

od 25.05.1993. godine i Akt SJB Sanski Most broj 11-19/02-3-234-10/93 od

06.05.1993. godine (ovjerene fotokopije)

T-13

- Zapisnik o saslušanju svjedoka Omera Drobića, Tužilaštvo BiH broj T20 0 KTRZ

0006582 13 od 23.09.2014. godine;

T-14 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Sefera Drobića, Tužilaštvo BiH broj T20 0

KTRZ 0006582 13 od 23.09.2014. godine

T-15

- Fotoalbum -1, Tužilaštvo BiH broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 10.11.2014.

godine;


godine;


170


godine;


godine;


godine;


godine;


godine;


godine

T-16 - Naredba za psihijatrijsko – psihološko vještačenje, Tužilaštvo BiH, broj T20 0

KTRZ 0006582 13 od 05.12.2014. godine

- Timsko sudsko – psihijatrijsko – psihološko vještačenje oštećene po

vještacima prof.dr. Alma Bravo – Mehmedbašić i mr.sci. Senadin Fadilpašić

od 15.12.2014. godine

- Dopuna Naredbe za psihijatrijsko – psihološko vještačenje od 05.12.2014.

godine, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 01.07.2015. godine

- Dopuna sudskog psihijatrijsko – psihološkog vještačenja oštećene po

vještaku prof. dr. Alma Bravo – Mehmedbašić od 07.07.2015. godine.

T-17

- Zapisnik o saslušanju svjedoka Radije Velić sačinjen u prostorijama

Kantonalnog tužilaštva USK dana 24.10.2014. godine broj T20 0 KTRZ 0006582

13;

T-18 - Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog

stanja (Sl. list R BiH broj: 7/92);


171

T-19 - Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o ukidanju ratnog stanja

(Sl. list RBiH broj: 50/95),

T-20 - Ovjerena fotokopija Izvoda iz Knjige uviđaja iz policije – SJB Sanski Most, za

godine 1991/92/93/94;

T-21 - Pregled socijalne strukture i broja članova domaćinstva i djece v/o II bataljona

Lušci Palanka od 28.06.1994. godine

T-22 - Akt Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Banja Luka broj 06-832-105/2014

od 15.12.2014. godine;

T-23 - Zapisnik o uviđaju od 03.05.1993. godine broj Kri: 29/93.;

T-24 - Izvod iz matične knjige umrlih za lice Tahir Cerić broj 05-13-3-1341/14 od

18.12.2014. godine

T-25 - Akt Javne zdravstvene ustanove „dr. Mladen Stojanović“ Prijedor upućen

Tužilaštvu BiH broj 3524/14 od 27.11.2014. godine sa prilozima: ovjerena

fotokopija Otpusnica iz bolnice na ime Sefer Drobić, ovjerena fotokopija Nalaza i

mišljenja Doma zdravlja Sanski Most za lice Sefer Drobić;

T-26 - Akt Javne zdravstvene ustanove „dr. Mladen Stojanović“ Prijedor upućen

Tužilaštvu BiH broj 3732/14 od 16.12.2014. godine;

T-27

- Krivični predmet protiv NN izvršilaca na štetu Hasiba Velića, Centar službi

bezbjednosti Banja Luka, SJB Sanski Most, broj: K.U. 11-19/02-2-230-KU-77/93

od 08.06.1993. godine koji sadržava: Krivičnu prijavu protiv NN broj 11-19/02-2-

230-KU-77/93 od 08.06.1993. godine, Službena zabilješka sastavljena dana

03.05.1993. godine povodom obavljenog informativnog razgovora sa Seidom

Velić, Službena zabilješka sastavljena dana 03.05.1993. godine povodom

obavljenog informativnog razgovora sa Rasimom Velićem, Službena zabilješka

sastavljena dana 03.05.1993. godine povodom obavljenog informativnog

razgovora sa Kasimom Velićem, Službena zabilješka sastavljena dana

03.05.1993. godine povodom obavljenog informativnog razgovora sa Radijom

Velić, Poseban izvještaj Osnovnom javnom tužilaštvu Sanski Most broj 11-19/02-


172

2-230-KU-77/93 od 09.06.1993. godine protiv Gorana Mrđa, Izjavu Gorana Mrđe

broj 11-19/02-2- od 09.06.1993. godine, Izjavu Milorada Mrđe broj 11-19/02-2- od

09.06.1993. godine, Dopis: Vještačenje vatrenog oružja, čahura i zrna broj 02/3-

233-126 od 25.05.1993. godine, Dopis Osnovnog javnog tužilaštva Sanski Most

broj KTN 27/93. Od 14.10.1993. godine;

T-28 28 - Krivični predmet protiv Miloša Štrbca i dr. iz Suhače na štetu Gorana Mrđe i

dr. iz Sanskog Mosta, Centar službi bezbjednosti Banja Luka, SJB Sanski Most,

broj: K.U. 11-19/01-230-KX-89 od 15.07.1993. godine koji sadržava: Krivičnu

prijavu protiv Miloša Štrbca i Dragana Miladinovića od 15.07.1993. godine,

Zapisnik o uviđaju od 05.05.1993. godine pod brojem Kri-31/93, Izjavu Miloša

Štrbca od 05.05.1993. godine broj 11-19/01-, Izjavu Dragana Miladinović od

05.05.1993. godine, Službena zabilješka na okolnosti ranjavanja Gorana Mrđe

zvani Kinez od 05.05.1993. godine, Službena zabilješka sačinjena dana

05.05.1993. na okolnosti događaja od 04./05.05.1993. godine, Službena

zabilješka sastavljena od milicionera Dragana Rodića dana 05.05.1993. godine,

Službena zabilješka sastavljena dana 06.05.1993. godine povodom obavljenog

informativnog razgovora sa Obradom Lukićem, Službena zabilješka sastavljena

dana 06.05.1993. godine povodom obavljenog informativnog razgovora sa

Todorom Štrbac; Službena zabilješka sastavljena dana 06.05.1993. godine

povodom obavljenog informativnog razgovora sa Predragom lićem, Službena

zabilješka sastavljena dana 07.05.1993. godine povodom obavljenog razgovora

sa Milanom Bilbijom, Službena zabilješka sastavljena dana 07.05.1993. godine

povodom obavljenog razgovora sa Duškom Novakovićem, Izjava Milorada Mrđe

broj 11-19/02- d 12.05.1993. godine, Dostavnica od 23.06.1993. godine broj Kri.

31/93., Dopis Osnovnog javnog tužilaštva S. Most od 25.06.1993. godine upućen

Stanici javne bezbjednosti

T-29 - Akt Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Prijedor broj 03-30/2014 od

15.12.2014. godine sa ovjerenom kopijom obrazaca VOB 2 i VOB 3 za lice

Milorad Mrđa;


15.12.2014. godine


173


15.12.2014. godine sa ovjerenom kopijom obrazaca VOB 2 i VOB 3 za lice Goran

Mrđa;

T-32 - Naredba Suda BiH za pretres prostorija i privremeno oduzimanje predmeta broj

S1 1 K 012010 14 Krn 2 od 22.12.2014. godine;

T-33

- Akt Suda BiH broj S1 1 K 012010 14 Krn od 26.12.2014. godine kojim se ovom

Tužilaštvu dostavlja dokumentacija i predmeti privremeno oduzeti po naredbama

Suda BiH sa Zapisnikom o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari

sačinjen od Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-06/1-04-2-44/14. od

23.12.2014. godine, Potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta sačinjenom

od strane Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-06/1-04-2-63/14. Od

23.12.2014. godine sa Fotodokumentacijom;

T-34 - Ovjerena fotokopija Prijave o smrti Tahira Cerića;

T-35 - Ovjerena fotokopija Potvrde o smrti Tahira Cerić;

T-36 - Ovjerena fotokopija Dozvole za sahranu umrlog Tahira Cerića;

T-37 - Rješenje Osnovnog suda u Prijedoru za lice Goran Mrđa broj 77 0 Pr 031041 11

Pr od 14.12.2011. godine;

T-38 - Rješenje Osnovnog suda u Prijedoru za lice Goran Mrđa broj 77 0 Pr 061072 14

Pr od 07.11.2014. godine;

T-39 - Izvodi iz Podgrmečkih novina od 06.04.1994. godine;

T-40 - Zapisnik o primopredaji originalne dokumentacije Tahir (Almaz) Cerić sačinjen

od MUP-a USK, Uprava policije, Sektor kriminalističke policije, broj 05-04/03-5-

909/14 AM od 03.12.2014. godine sa Zapisnikom o upoznavanju rodbine sa

rezultatima DNK analize od 18.04.2007. godine, Zapisnikom o prepoznavanju

leša od 18.04.2007. godine; Izvještajem o obdukciji od 14.07.2007. godine;


174

Zahtjev za preuzimanje radi pokopa posmrtnih ostataka Tahir (Almaz) Cerić od

28.08.2007. godine; Zapisnik o predaji radi pokopa posmrtnih ostataka od

18.04.2007. godine;

T-41 - Akt MUP-a USK, Treća PU, PS Sanski Most broj 05-04/08-1-4504/14/BB od

18.12.2014. godine upućen Tužilaštvu/Tužiteljstvu BiH;

T-42 - Izvod iz matične knjige umrlih za lice Hasib Velić broj 05-13-3-1340/14 od

18.12.2014. godine;

T-43 - Akt Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije upućen Tužilaštvu –

Tužiteljstvu BiH broj MP-br.26/14 od 03.07.2014. godine sa prilogom;

T-44 - Akt Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite RS-a upućen Tužilaštvu BiH

broj 16-03/3.2-1-835-1411/14 od 16.12.2014. godine sa ovjerenom fotokopijom

VOB – 8 obrasca za lice Mile Kokot;


broj 16-03/3.2-1-835-1405/14 od 16.12.2014. godine sa dvije ovjerene fotokopije

VOB – 8 obrasca za lice Milorad Mrđa;


broj 16-03/3.2-1-835-1410/14 od 16.12.2014. godine sa dvije ovjerene fotokopije

VOB – 8 obrasca za lice Goran Mrđa;


broj 16-03/3.2-1-835-1406/14 od 16.12.2014. godine sa ovjerenom fotokopijom

VOB – 8 obrasca za lice Ranko Mrđa;

T-48 - Presuda Osnovnog suda u Sanskom Mostu broj K-104/92 od 03.03.1993.

godine;

T-49 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Ranka Mrđa sačinjen u prostorijama

Tužilaštva/Tužiteljstva BiH dana 23.12.2014. godine pod brojem T20 0 KTRZ

0006582 13;


175

T-50 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Gorana Mrđe sačinjen u prostorijama


0006582 13;

T-51 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Mile Kokota sačinjen u prostorijama


0006582 13;

T-52 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Milorada Mrđe sačinjen u prostorijama


0006582 13;

T-53 - Zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije

sačinjen u Tužilaštvu/Tužiteljstvu BiH dana 29.12.2014. godine pod brojem T20 0

KTRZ 0006582 13;

T-54 - Fotografija osumnjičenog Goran Mrđe iz ratnog perioda sa zastavom i puškom

na čijoj pozadini stoji: 4024-36 (izuzeto iz kuće osumnjičenog Mrđa Gorana

tokom pretresa);

T-55 - Lična karta na ime Milan Zorić (izuzeto iz kuće osumnjičenog Gorana Mrđe

tokom pretresa);

T-56 – Izbjeglička legitimacija RS-a na ime Goran Mrđa (izuzeto iz kuće osumnjičenog

Gorana Mrđe tokom pretresa) ;

T-57 - Vojna knjižica na ime Goran Mrđa (izuzeto iz kuće osumnjičenog Mrđa Gorana

tokom pretresa);

T-58 - Uvjerenje o služenju vojnog roka za lice Goran Mrđa izdato od Ministarstva

odbrane Banja Luka, Odsjek Srpski Sanski Most (izuzeto iz kuće osumnjičenog

Gorana Mrđe tokom pretresa);

T-59 - Tragovi 3, 18 metaka i jedan okvir za pištolj (izuzeto iz kuće osumnjičenog


176

b) Dokazi odbrane optuženog Gorana Mrđe

Gorana Mrđe tokom pretresa);

T-60 – Imovinskopravni zahtjev oštećene Z.K., advokat Nedžla S. Šehić, sa prilogom

Nalaza i mišljenja timskog sudsko – psihijatrijsko – psihološkog vještačenja za

oštećenu od 15.12.2016. godine, Dopuna sudsko – psihijatrijsko – psihološkog

vještačenja za oštećenu od 07.07.2015. godine, Zahtjev za priznavanje i isplatu

nužnih izdataka oštećene za zastupanje po punomoćniku – advokatu, advokat

Nedžla S. Šehić, sa prilogom Račun 4-11/2016, advokat Nedžla Šehić, od

24.11.2016. godine i Rješenje, Okružni sud u Banjaluci, broj 11 0 K 017578 16 K

od 03.11.2016. godine i Rješenje, Uprava za indirektno – neizravno oporezivanje,

Sektor za poreze, Odsjek za pružanje usluga poreznim obveznicima, broj 04/1-

17-1-UPJR -1-4856 – 1/12 od 17.09.2012. godine

T-61 Dopis Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj: 04-IP-

95-639/16 od 16.06.2016. godine

T-62 Dopis JU Poljoprivredno prehrambena škola broj 335-1/2016 od 14.06.2016.

godine i i Dopis JU Zavod za zapošljavanje R Srpske, Filijala Prijedor, Biro

Prijedor, broj 02.6.6/0801-691/2016 od 15.06.2016. godine uz Uvjerenje broj 1-

37-10740-1-2014-134 od 14.06.2016. godine

T-63 Dopis Osnovni sud u Prijedoru broj 77 0 K 043537 12 Kps od 01.11.2016. godine

uz pravosnažnu presudu Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 043537 12 Kps

od 22.10.2012. godine

T-64 Ovjerena kopija Izvod iz registra dovedenih lica 1993 godina CJB Banja Luka

T-65 Kraći pregled ratnog puta 6. sanske pbr, komanda 6. sanske pbr, Sanski Most

broj RR230822

T-66 Dopis JU Osnovna škola Fajtovci broj 01-443-2/16 od 28.09.2016. godine uz

Izvod iz matične knjige JU OŠ Fajtovci (MK:IV, R/b:4924), za Kuburić Suvada

T-67 Izvod iz matične knjige JU OŠ Fajtovci, za Kuburić Rufada (MK:III, R/b: 4603) i

Avdić Fikreta (MK:IV, R/b:5016)

01-1 Službena zabilješka sastavljena od strane Duška Zorića, dana 11.04.1993.

godine u Skucanom Vakufu, povodom obavljenog informativnog razgovora sa M.


177

P.;

01-2 Album 1, Album 2, Album 3, Album 4 sa fotodokumentacijom koja je prezentirana

svjedoku Mehmedu Brakiću na nastavku glavnog pretresa održanog dana

07.09.2015. godine

O1-3 Zapisnik o saslušanju svjedoka Mehmeda Brakića, Tužilaštvo Bosne i

Hercegovine, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 21.08.2014. godine;

01-4 Album 1, Album 2, Album 3, Album 4 sa fotodokumentacijom koja je prezentirana

svjedoku Esadu Brakiću na nastavku glavnog pretresa održanog dana

07.09.2015. godine;

01-5 Zapisnik o saslušanju svjedoka Esada Brakića, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine,


01-6 Zapisnik o saslušanju svjedoka Semire Brakić, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine,


01-7 Izjava svjedoka S. V., MUP R BiH, CSB Banja Luka, Stanica javne bezbjednosti

broj 13-1/02-SM-40/94 od 01.09.1994. godine, Izjava svjedoka S. V., MUP R BiH,

CSB Banja Luka broj 02-241 od 05.10.1994. godine i Zapisnik o saslušanju

svjedoka S. V. u krivičnom predmetu broj Kri.45/95, sastavljen ko istražnog sudije

Višeg suda u Zenici dana 19.09.1995. godine;

01-8 Zapisnik o saslušanju svjedoka Besima Islamčevića, Tužilaštvo Bosne i

Hercegovine, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 16.10.2014. godine

01-9 Zapisnik o saslušanju svjedoka Omera Drobića, sastavljen dana 27.09.1995.

godine kod Višeg suda u Zenici i Izjava svjedoka Omera Drobića, MUP Republike

Bosne i Hercegovine, CSB Banja Luka broj 02-519 od 03.08.1995. godine;

01-10 Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine,

objavljena u „Službenom glasniku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ broj


178

2/92; Odluka o verifikaciji proglašenih srpskih autonomnih oblasti u Bosni i

Hercegovini, objavljena u „Službenom glasniku srpskog naroda u Bosni i

Hercegovini“ broj 1/92; Ustav Srpske Republike Bosne i Hercegovine, objavljen u

„Službenom glasniku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ broj 3/92; Ustavni

zakon za sprovođenje Ustava Srpske Republike Bosne i Hercegovine objavljen u

„Službenom glasniku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ broj 3/92; Odluka o

proglašenju neposredne ratne opasnosti u RS objavljena u „Službenom glasniku

srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ broj 6/92; Opšti okvirni sporazum za mir u

Bosni i Hercegovini od 21.11.1995. godine ( nije uložen u spis – važeći propis);

01-11 Zapisnik o saslušanju svjedoka Fikreta Avdića, Ministarstvo sigurnosti, Državna

agencija za istrage i zaštitu, broj: 16-06/1-04-2-581/14 od 14.11.2014. godine;

01-12 Izjava K.Z. broj:02-382 od 17.03.1995 godine, CSB Banja Luka; Zapisnik o

saslušanju svjedoka K.Z. broj Kri 33/95 od 12.07.1995. godine, Viši sud u Zenici;

Zapisnik o saslušanju svjedoka K.Z. broj 05-1/04 -5-1865/07 od 19.11.2007

godine, MUP USK, Uprava policije, Sektor kriminalističke policije; Zapisnik o

saslušanju svjedoka K.Z. broj: T20 0 KTRZ 0006582 13 od 09.09.2014. godine,

Tužilaštvo BiH; Zapisnik o prepoznavanju osoba putem fotografija, Tužilaštvo

BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 04.12.2014. godine;

01-13 Rješenje, broj 01-278-2/16 od 20.05.2016. godine, JU Osnovna škola „Fajtovci“,

Fajtovci; Dopis, broj 01-278-3/16 od 20.05.2016. godine JU Osnovna škola

„Fajtovci“ Fajtovci; Ovjerena fotokopija stranice matične knjige na ime Goran

Mrđa od 20.05.2016. godine;

01-14 Zapisnik o saslušanju svjedoka Bege Islamčevića, Tužilaštvo BiH, broj T20 0

KTRZ 0006582 13 od 16.10.2016. godine;

01-15 - Medicinska dokumentacija za optuženog Mrđa Gorana: Nalaz i mišljenje

specijaliste, JZU Bolnica „Dr Mladen Stojanović“, Psihijatrijska služba, Ambulanta

za opštu psihijatriju, broj 02-2016-000595/000593 od 10.02.2016. godine, Nalaz i

mišljenje specijaliste, JZU Bolnica „Dr Mladen Stojanović“, Psihijatrijska služba,

Ambulanta za opštu psihijatriju, broj 02-2016-000868/000862 od 23.02.2016.


179

godine, Nalaz i mišljenje specijaliste, JZU Bolnica „Dr Mladen Stojanović“,

Psihijatrijska služba, Ambulanta za opštu psihijatriju, broj 02-2015-

005330/005220 od 12.11.2015. godine, Nalaz i mišljenje specijaliste, JZU Bolnica

„Dr Mladen Stojanović“, Psihijatrijska služba, Ambulanta za opštu psihijatriju, broj

02-2016-000968/000958 od 29.02.2016. godine, Otpusno pismo, JZU Bolnica „Dr

Mladen Stojanović“, Psihijatrijska služba, Odjeljenje psihijatrije, broj 02-2016-

000179/000179 od 28.03.2016. godine, Nalaz i mišljenje psihologa, Psihijatrijska

služba od 29.03.2016. godine, Nalaz i mišljenje specijaliste, JZU Bolnica „Dr

Mladen Stojanović“, Psihijatrijska služba, Ambulanta za opštu psihijatriju, broj 02-

2016-004462/004417 od 04.10.2016. godine, Nalaz i mišljenje specijaliste, JZU

Bolnica „Dr Mladen Stojanović“, Psihijatrijska služba, Ambulanta za opštu

psihijatriju, broj 02-2016-003770/003730 od 22.08.2016. godine, Nalaz i mišljenje

specijaliste, JZU Bolnica „Dr Mladen Stojanović“, Psihijatrijska služba, Ambulanta

za opštu psihijatriju, broj 02-2016-002143/002123 od 11.05.2016. godine,

Specijalistički nalaz, Javna zdravstvena ustanova Bolnica Istočno Sarajevo, broj

1116/47 od 15.04.2015. godine;

- Diploma „Vuk Karadžić“ za Dajanu (Goran), Mrđa JU OŠ „Branko Ćopić“ u

Prijedoru, broj 275-8/16 od 26.05.2016. godine;

- Uvjerenje o pohađanju nastave za Dajanu (Goran) Mrđa, JU „Srednjoškolski

centar Prijedor“, Prijedor, broj 59/ 16 od 27.09.2016. godine;

- Uvjerenje o statusu studenta za Darku (Goran), Mrđa Univerzitet u Banja Luci,

Pravni fakultet, broj 1.219/2016 od 05.10.2016. godine

- Izvod iz matične knjige rođenih za Dajanu Mrđa, grad Prijedor, broj 03/1-200-

3408/15 od 14.07.2015. godine;

- Izvod iz matične knjige rođenih za Strahinju Mrđa, grad Prijedor, broj 04-200-1-

5532/2011 od 30.03.2011. godine;

- Izvod iz matične knjige rođenih za Zoru Mrđa, grad Prijedor, broj 04-200-1-

4032/14 od 19.03.2014. godine;


180

c) Dokazi odbrane optuženog Milorada Mrđe

- Rješenje, Osnovni sud u Prijedoru, broj 77 0 K069790 16 Kbs 2 od 09.06.2016.

godine;

- Rješenje, Osnovni sud u Prijedoru, broj 77 0 K 069969 15 Kbs od 04.08.2014.

godine;

02-1 - Uvjerenje o posjedu za Milorada Mrđu, Republička uprava za geodetske i

imovinsko – pravne poslove, Banja Luka, Područna jedinica Prijedor, broj 21.35-

952.1-4-766/2016 od 25.04.2016. godine;

- Uvjerenje o pohađanju nastave za Anđelu Mrđa, JU OŠ „Branko Ćopić“, broj

15-44/16 od 13.04.2016. godine;

- Uvjerenje o pohađanju nastave za Anastasiju Mrđa, JU OŠ „Branko Ćopić“,

broj 15-45/16 od 13.03.2016. godine;

- Uvjerenje za Sašu (Milorad) Mrđa, Zavod za zapošljavanje Republike Srpske,

Istočno Sarajevo – Pale, filijala Prijedor, BIRO Prijedor, broj: 1-37-10740-9-2013-

312 od 13.04.2016. godine;

- Uvjerenje za Jagodu (Mile) Mrđa, Zavod za zapošljavanje Republike Srpske,

Istočno Sarajevo – Pale, filijala Prijedor, BIRO Prijedor, broj: 1-37-10740-7-2009-

1123 od 13.04.2016. godine;

- Uvjerenje za Milorada (Đurađ) Mrđu, Zavod za zapošljavanje Republike

Srpske, Istočno Sarajevo – Pale, filijala Prijedor, BIRO Prijedor, broj: 1-37-10740-

7-1998-1636 od 13.04.2016. godine;

- Uvjerenje za Sašu Mrđa, Ministarstvo finansija Republike Srpske, Poreska

uprava, Područni centar Prijedor, Područna jedinica Prijedor, broj 06/1.03/0801-

455.12-24640/2016 od 14.04.2016. godine;

- Uvjerenje za Jagodu Mrđa , Ministarstvo finansija Republike Srpske, Poreska


455.12-24642/2016 od 14.04.2016. godine;

- Uvjerenje za Milorada Mrđu , Ministarstvo finansija Republike Srpske, Poreska



181

d) Dokazi odbrane optuženog Ranka Mrđe

455.12-24643/2016 od 14.04.2016. godine;

- Izjava o zajedničkom domaćinstvu za Milorada Mrđu;

03-1 – Izjava svjedoka Mehmeda Brakića, MUP, CJB Banja Luka, broj 13/2-311-47/94

od 01.09.1994. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Mehmeda Brakića, Viši

sud u Zenici od 20.09.1995. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Mehmeda

Brakića, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 21.08.2014. godine;

Zapisnik o prepoznavanju osoba putem fotografija svjedoka Mehmeda Brakića,

Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 04.12.2014. godine, s prilogom

Foto albuma broj 1, 2, 3, 5, 6, 7 i 8, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13

od 10.11.2014. godine i Foto albuma broj 9, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ

0006582 13 od 02.12.2014. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Esada

Brakića, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 24.10.2014. godine,

Zapisnik o prepoznavanju osoba putem fotografija svjedoka Esada Brakića,

MUP USK, broj 05-04/03-5-944/14 od 05.12.2014. godine, s prilogom Foto

albuma broj 1, 3, 5, 6, 7 i 8, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od

10.11.2014. godine i Foto albuma broj 9, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ

0006582 13 od 02.12.2014. godine;

03-2 – Zapisnik o prepoznavanju osoba putem fotografija svjedoka Suvada Kuburića,

Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 03.12.2014. godine, s prilogom

Fotoalbuma broj 1, 2, 3, 5, 6, 7 i 8, Tužilaštvo BiH, broj T20 0 KTRZ 0006582 13

od 10.11.2014. godine;

O3-3 – Zapisnik o prepoznavanju osoba putem fotografija svjedoka Denisa Velića ,

MUP USK broj 05-04/03-5-2325/14 od 24.12.2014. godine, Zapisnik o saslušanju

svjedoka Denisa Velića, Tužilaštvo BiH broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od

25.10.2014. godine i Zapisnik o saslušanju svjedoka Denisa Velića , Uprava

policije, Sektor kriminalističke policije USK broj 05-1/04-5-2045/07 od 13.12.2007.

godine;

03-D-1 Rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 012010 12 Kv od 21.01.2013.


182

godine;

03-D-2 – Naredba o obustavi istrage protiv Milorada Jovanovića, Tužilaštvo BiH, broj

T20 0 KTRZ 0006582 13 od 21.04.2015. godine

03-D-3 – Naredba o obustavi istrage protiv Mileta Rodića, Tužilaštvo BiH, broj T20 0

KTRZ 0006582 13 od 21.04.2015. godine;

03-4 – Karton lične karte za Ranka Mrđu , reg.br.3084/85, serija i ser. Broj

BH03304189 od 05.11.1985. godine;

03-5 – fotografija optuženog Mrđa Ranka sa suprugom i drugorođenim sinom;

03-6

– Izvod iz matične knjige rođenih za Radu Mrđa, Unsko - sanski kanton, Sanski

Most, broj 05-13-1-3435/2016, Fajtovci od 11.03.2016. godine;

03-7 – Nalaz i mišljenje za Radu Mrđa, RO Kliničko medicinski centar, Banja Luka, sa

n.sol.o., OOUR Kliničko bolnički centar Banja Luka, sa n.sol.o., NRS ambulanta

od 05.11.1993. godine; Nalaz i mišljenje za Radu Mrđa, RO Kliničko medicinski

centar, Banja Luka, sa n.sol.o., OOUR Kliničko bolnički centar Banja Luka, sa

n.sol.o., pulmološka ambulanta od 05.11.1993. godine;

03-8 Izjava o zajedničkom domaćinstvu za Ranka Mrđu,

Izvod iz matične knjige vjenčanih, Unsko – sanski kanton, općina Sanski Most,

broj 05-13-2-591/2016 od 11.03.2016. godine;

Izvod iz matične knjige rođenih za Aleksandra Mrđu, opština Srpski Sanski Most,

broj 200 – 176/2000 od 13.01.2000. godine;

Izvod iz matične knjige vjenčanih, Unsko – sanski kanton, općina Sanski Most,

broj: 05-13-2-114/02 od 22.07.2002. godine;


183

e) Dokazi odbrane optuženog Mila Kokota

f) Dokazi Suda

S-1 Naredba za vještačenje Suda BiH broj: S1 1 K 018013 15 Kri od 22.12.2015.

Uvjerenje o statusu studenta za Radu (Ranko) Mrđa, Univerzitet u Banjoj Luci,

Mašinski fakultet, broj 16/4.1524/15 od 19.11.2015. godine;

Potvrda, CIMSS d.o.o. od 19.09.2016. godine;

Radna knjižica, na ime Ranka Mrđe, broj 16/1 – 058 -1/80;

Platna lista za 5., 6. I 7. Mjesec 2016. Godine na ime Ranka Mrđe, Karpenteri

Vitorog doo, expot – import, Prijedor;

Uvjerenje o posjedu za Ranka Mrđu, Republička uprava za geodetske i

imovinsko – pravne poslove, Banja Luka, Područna jedinica Prijedor, broj 21.35-

952.1-4-972/2016 od 07.06.2016. godine;

03-9

Potvrda preduzeća „A1 Remont“ d.o.o. Kranj br. 28/95 – 2016 od 28.12.2016.

godine, sa prevodom Udruženja sudskih tumača Republike Srpske br. 17 – PD –

006262 od 11.01.2017. godine;

04-1 – Izjava o potvrđivanju članova domaćinstva broj 22621 od 12.12.2016.

godine; Izjava o zajedničkom domaćinstvu broj 22556/16 od 12.12.2016. godine;

Uvjerenje Poreske Uprave, Ministarstvo finansija, područni centar Banja Luka,

broj 06/1.02/0801.2 -455.2.3-107695/2016 od 12.12.2016. godine; Uvjerenje o

isplati penzija i drugih davanja, Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS,

filijala Banja Luka, broj T -10-3085/16 od 12.12.2016. godine;


184

godine; Medicinska dokumentacija za lice Radija (Mustafa) Velić, Zdravstvena

ustanova Dom zdravlja Sanski Most, Centar za Mentalno zdravlje broj: 01-1-

1464/15 od 21.12.2015. godine;Sudsko – psihijatrijsko vještačenje, prim.dr.

Evresa Okanović spec.neuropsihijatar, od 11.01.2016. godine;

S-2 - Nalaz i mišljenje vještaka o opštem zdravstvenom stanju i procesnoj

sposobnosti za Mrđa Gorana, rođenog 1973. godine, iz Prijedora, prim.dr. Zorica

Lazarević, neuropsihijatar, subspecijalista iz forenzičke psihijatrije, od dana

06.05.2016. godine;

S-3 – Sudsko – psihijatrijsko vještačenje, prim.dr Evresa Okanović, spec.

neuropsihijatar, od 03.10.2016. godine;


185

Bosna i Hercegovina Sud Bosne i Hercegovine Боснe · zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH),...

Documents

Transcript of Bosna i Hercegovina Sud Bosne i Hercegovine Боснe · zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH),...