KONTAKTIRAJTE NAS: Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovinatel/fax: +387 (0)33 223-285 | e-mail: preventeen@narkone.org | www.narkone.org2

IMPRESUM Odgovorni: fra Stipan Radić, ravnatelj HKO Kruh sv. Ante; dr. vlč. Šimo Maršić, povjerenik za pastoral mladih Vrhbosanske nadbisku-pije; s. Magdalena Schildknecht, direktorica UG NARKO-NEGlavna urednica: Olja LatinovićUredništvo: Ivona Piplica-Parać, Andrea MijatovićRedakcija: Adis Vezir, Amina Tucak, Amir Berbić, Ana Soldat, Fatima Čolić, Irena Fišić, Irena Jonjić, Kristijan Lasić, Lejla Lisica, Maja Ko-vačević, Maja Santai, Milica Cvjetić, Nevena Gluhović, Tarik Kovač, Zlatan Prndelj, Željana PetrovićLektorica: Irena Ljevak Projekt koordinatorica: Andrea Mijatović Tehnička asistentica: Aida BrdarNositelji projekta: HKO Kruh sv. Ante; Ured za mlade Vrhbosanske nadbiskupije; EMAUS; FRAMA; UG NARKO-NEFotografije: Arhiva UG NARKO-NE, Kenan Muslić, Branko Đokić, www.deviantart.comDizajn i DTP: Selma Fočo - TRIPTIH, SarajevoTisak: Štamparija Svjetlost - Fojnica d.d. Fojnica

ISSN 1840-2461

SadržajBunt ili “ja ću kako ja hoću”?Sjećam se da smo u prvom razredu osnovne dobili zadatak da naučimo pjesmicu napamet. Prvu ikada. Moj pokušaj završio je s prva dva stiha pravilno izre-citovana, a ostatak je bila improvizacija. Kao odgovor na učiteljičin komentar da nisam to naučila baš kako bi trebalo, izustila sam: “Ja ću kako ja hoću!” Mislim da je to moj prvi svjesni bunt. Dobro..., ne računam odbijanje neukusnih kašica i odlaska na spavanje po-slije dvominutnog crtića. Postoje razni načini izraža-vanja bunta, razni mehanizmi kojima se možete ko-ristiti kako biste se borili za svoje ja, za svoja i prava drugih, kako biste izborili kolektivno dobro i podigli vlastitu svijest o pozitivnom učinku svakog korisnog i društveno odgovornog rada. Kako tinejdžerski bunt posmatra 16 mladih ljudi te kako i iz kojeg ugla raz-mišljaju o raznim aspektima buntovništva čitajte u novom, osamnaestom broju Preventeena. Osim na-vedenog, pročitajte i razmišljanje naših preventeeno-vaca o: asocijalnosti, odlasku od kuće, samoubistvu i ostalim temama koje su, na sreću ili nesreću, dio naše svakodnevnice.

Ne mogu da poverujem čemu sada prisustvujem sve je kao naučno-fantastični film najgori naučno-fantastični film u meni to izaziva... Bunt!

Disciplina Kičme Olja

Sve je lako kad si mlad .............................................3

Samoubistvo - izlaz iz bezizlaza? ..............................5

Stereotipi, klišeji i “gotova” jela? Hvala, siti smo! .....6

Le Parkour više od sporta .........................................8

ŠZPZP: Radioaktivni žbun ........................................10

Neki novi štreberi ....................................................11

Vijeće/Savjet učenika/ca s razlogom .......................13

Tinejdžerski bunt-potreba ili hir!? ............................14

Biti prepoznatljiv, biti cool.......................................16

Top 5 filmskih buntovniC/Ka ...................................18

FAQ ..........................................................................18

Odlazak od kuće - novi početak? ............................21

Čelični robijaši .........................................................23

Edvis u zemlji čudesa .............................................24

Internet: prednost ili opasnost? ..............................25

Neformalno je formalnije! .......................................27

Priča jednog buntovnika .........................................28

Vjera i samoubojstvo ..............................................30

Rijec urednice

3preventeen

stru

cni k

utak

Tinejdžersko doba je doba između djetinjstva i zrelo-sti. (Ambrose Bierce, The Devil’s Dictionary, 1911)

Bok! Imam 12 godina. U trećem mjesecu ove godine primijetila sam da, kad stavim ruku na trbuh, osjetim neko kucanje oko pupka. Mislila sam da sam možda trudna. Užasno se bojim trudnoće.

Kada pročitate rečenice ove mlade djevojke ne znate biste li se smijali ili plakali. Zbog čega ovakva pitanja postavljaju urednicima/cama časopisa? Razgovaraju li tinejdžeri s roditeljima, starijom braćom i sestra-ma? Pričaju li nastavnici/ce o problemima s kojima se mladi suočavaju? Koliki je utjecaj medija na život adolescenata?

O ovim problemima razgovarala sam sa prof. dr. psi-hologije Ismetom Dizdarevićem.

Je li drugačije biti tinejdžer sada ili prije nekih tride-setak godina?

Kad govorimo o tinejdžerima iz vremena u kojem sad živimo i vremena kada sam ja bio tinejdžer, procesi spolnog razvoja, emocionalnog i socijalnog išli su svo-jim tokom. Kroz period adolescencije se jednostavno mora proći. Ono što je važno za fiziološki proces jest da postoji razlika u spolnom sazrijevanju zavisno od podneblja te od ekonomske situacije. To se uglavnom događa između dvanaeste i četrnaeste godine. Pone-kad je mladi čovjek zbunjen vlastitim spolnim razvo-jem, ali to je bio problem i ranije, a i sada se često svijest o spolnom sazrijevanju miješa s emocionalnim i socijalnim sazrijevanjem.

Tinejdžeri nisu čudovišta. Oni samo žele uspjeti u svi-jetu odraslih koji ni sami ne znaju kako uspijevaju. (Virginia Satir)

Jesu li roditelji imali veću kontrolu nad tinejdžerima prije?

U moje doba je bila veća kontrola. Znalo se šta je pu-bertet, ali nije bilo onoga što se sada pokazuje, a to je tzv. veće iskazivanje svijesti o svojoj zrelosti. Sada je utjecaj medija veliki. Mi smo u ono vrijeme vrlo malo znali o tome, a pogotovo djevojčice od 12 ili 13 godina. Bilo je slučajeva da djevojčica koju ju polju-bio mladić misli da je zatrudnjela. Proces je oduvijek bio isti i počinje prvom menstruacijom kod djevoja-ka, prvom polucijom kod dječaka. Bio je bolji odgojni proces i više se vodilo računa o tome. I ako bi se dogodilo nešto poput maloljetničke trudnoće, javnost bi se tome protivila, dok se danas priča o tome, ali se niko previše ne uzbuđuje zbog toga. Smatra se da je to postalo na neki način trend vremena.

Kada sam imao 14 godina moj je otac bio tako grozan da nisam mogao biti pokraj njega. Ali kada sam imao 21 godinu, iznenadio sam se koliko je mnogo naučio i popravio se u sedam godina. (Mark Twain)

Sve je lako kad si mlad

Prof. dr. Ismet Dizdarević

Amina Tucak, Druga gimnazija, Sarajevo

4 preventeen

strucni kutak

Treba li, prema Vašem mišljenju, uvesti seksualno ob-razovanje u nastavni plan i program, kao što je to slučaj u razvijenim zemljama?

Svakako da treba jer je razgovora uvijek malo, a mladi čovjek treba na pravi način saznati sve ono što tinej-džersko doba nosi.

Na koje sve probleme mogu naići mladi ljudi?

U pubertetu mnogi mladi ljudi počinju eksperimentirati s narkoticima, neki čak i od svoje sedme godine, iako su to rijetki slučajevi. Tinejdžer eksperimentira upravo u fazi kada se razvija težnja prema samostalnosti jer misli da može uzimati nešto što je zabranjeno i da je za to ipak potrebna hrabrost. S te strane, to je vrijeme drugačije od onog vremena kada smo mi bili tinejdžeri. Pubertet je često vezan i za kriminalitet mladih ljudi. Oni se udružuju u neke grupe, bande, zato što pretpo-stavljaju da će imati sigurnost i neki značaj.

Kada počinje psihološki razvoj osobe?

Struka (op.a. psiholozi) smatra da je početak psiho-loškog razvoja u drugoj godini života. Već u drugoj godini života se vide procesi koji su psihološki zako-nomjerni, a to je početak svijesti o sebi kao ličnosti te početak odgojnog djelovanja. U tom periodu dijete želi da ga priznaju kao ličnost. Npr. ako majka vuče dijete prema slastičarnici, a dijete se opire čak i ako voli taj kolač, majka griješi jer mu naređuje da odu tamo, iako ono plače. To je jedan psihološki meha-nizam, ono njoj govori da mora uvažiti ono sto želi. Tada se može dogoditi proces koji je kasnije opasan, jer se to u ljudskoj duši nikada ne gubi, pa je to dijete potencijalno pokorno dijete čitav život.

Mala djeca – glavobolja, velika djeca – srcobolja. (Ta-lijanska poslovica)

Svako od nas je prošao ili će proći kroz ovaj period. Sve je to dio odrastanja i bitno je da smo u tim tre-nucima okruženi ljudima koji nas vole i koji će uvijek biti uz nas. Nije hrabrost ako se inatimo roditeljima, ako zalupimo vrata sobe tako jako ili ako probamo neku od opojnih droga. To nas neće učiniti sretni-ma! Međutim, zagrljaj voljene osobe nakon napornog dana, sigurna sam da hoće. I bez obzira na sve, znajte da će oko vas uvijek biti ljudi kojima je stalo do vas čak i ako imate bubuljicu na licu ili ako vam je kosa neukrotiva.

Kažu: Ubio se. Na ove riječi niko ne ostaje ravnodu-šan. Poneko se ražalosti, neko zaplače, ali svi ostaju s pitanjem: Zašto? Teško je razmišljati o odgovoru na ovo pitanje. Zašto ljudi u jednom trenutku života dignu ruku na sebe? Što ih natjera da životu okrenu leđa?

Godišnje više od milion ljudi u svijetu počini samou-bistvo, više miliona zatraži ljekarsku pomoć zbog po-kušaja samoubistva, dok je desetine miliona indirek-tno pogođeno ovakvom tragedijom. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u toku jednog mi-nuta u svijetu se dogode čak dva samoubistva. Većina onih koji jednom pokušaju da dignu ruku na sebe učine to ponovo.

Zašto samoubistvo?

Kako je na jednom od seminara o prevenci-ji suicida rekao prof. dr Mirko Peković, specijali-sta neuropsihijatar, razlozi za taj čin su brojni, jer je riječ o složenim sociomedicinskim problemima. Uzroci mogu biti mentalna i druga oboljenja, krize usa-mljenosti, nezaposlenosti, stresa, zloupotrebe psihoak-tivnih supstanci, alkoholizma, nasljeđa, profil ličnosti i tako dalje. Svi smo na izvjestan način rizična grupa.

Zar je to jedini izlaz?

Zemir Sinanović obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom Sociološki aspekti samoubistva u Bosni i Hercegovini (1985 - 2005). On je u svom radu objasnio

Samoubistvo - izlaz iz bezizlaza?

Želja

na P

etro

vić,

Gim

nazi

ja,

Sred

njoš

kols

ki c

enta

r “P

ale”

, Pal

e

5preventeen

stru

cni k

utak

da stalnost stope samoubistava nije moguće objasniti individualnom motivacijom, već uzroke pojave treba tražiti na društvenom nivou.

Prema istraživanjima, do kojih je Sinanović došao, u Bosni i Hercegovini je u posljednjih dvadeset godina samoubistvo izvršio 10.051 stanovnik.

Mladi i bijeg u smrt

Razgovarala sam s djevojkom koja je pokušala samo-ubistvo, a ona mi je, uz uslov anonimnosti, rekla ne-koliko rečenica. Slijedi njen odgovor na pitanje: Zašto?

Voljela sam ga. A on skot, kao i svaki drugi u koga se zaljubimo i za koga vjerujemo da je idealan. Ostavio me baš onda kad sam kod kuće zatekla pijanog oca i okrvavljenu majku. Kakav prizor!

Samoubistvo - izlaz iz bezizlaza?Vrištala sam. Govorila sam da bježimo, a znala sam da nemamo kuda. Tražila sam izlaz iz bezizlaza. Al’ ne kažu džabe, kad se sva vrata zatvore, jedan pro-zor se bar otvori, te sam i ja pronašla svoj prozor, ali u bukvalnom smislu. Stala sam na ivicu i htjela skočiti sa 4. sprata. Kakvo ubistvo... Kad sam shva-tila kakvu sam glupost pošla uraditi svukla sam se, legla u kadu, uzela britvicu i mislila o mjestu koje bih presjekla. Voda je tekla polako, s krvlju iz moje lijeve ruke. Probudila sam se u bolnici, zamotana i krajnje osramoćena. Nisam smjela mamu u oči pogledati, a ona je krivila sebe.... Eto, najkraće...

Dvadeset joj je godina, a ima tako strašno iskustvo. Dok je nekima “ubiću se” samo uzrečica, vidimo da ima i onih koji o tome ne govore, a pokušali su ga.

Na povećan broj suicida među mladim upozorava i neuropsihijatar prim. dr Senadin Ljubović, koji ističe: Samoubistvo se najčešće, gotovo dvije trećine, rea-lizuje u dobi iznad 65 godina. Međutim, očito se trend pomjera prema mlađoj dobi i to je ono što treba za-brinuti - i svi koji su bar nekim dijelom odgovorni trebaju učiniti sve da na adekvatan način odgovore na taj problem.

Naš život je u našim rukama!

Samoubistvo se, kažu psiholozi, ne dešava samo i isključivo zbog trenutne boli ili nekog strašnog do-gađaja u životu pojedinca, već taj posljednji događaj samo predstavlja posljednju kap u čaši.

Mladi smo, i nije nam prihvatljivo, ali sami smo stal-no izloženi nekim opasnostima, koliko od prebrze vo-žnje, droge, alkohola, raznih stvari koje nam se čine uzbudljive.

Ljudi sebi najčešće oduzmu život nesvjesni šta zapra-vo čine, ne shvatajući da više nikada neće moći da vrate život koji sami sebi oduzmu.

Zato, ne dozvolimo ničemu i nikome da nas dovede u dilemu, jer naš život je ipak samo naš i nikoga drugog se ne tiče. Uzmimo konce u svoje ruke i ne dajmo da nam ih bilo šta ili bilo ko pomrsi!

6 preventeen

intervju broja Od Andrića do Dizdara, bunt i nemir se protežu kao

žila kucavica bosanskohercegovačkog čovjeka. Šta je

bunt? Da li je to svjesno reagovanje na nepravde u svi-

jetu ili je to način za isticanje svojeg ja koje mora biti

jače od drugih? Da li je bunt samo prolazna stvar ado-

lescencije ili buntovnici poput kameleona mogu biti u

raznom životnom dobu? Gdje su buntovnici oko nas?

Da bih dobila odgovore na ova pitanja nisam morala

daleko ići, tek do Ivana Kutleše, bivšeg urednika ča-

sopisa Preventeen i osobe koja svoj bunt ispoljava na

kreativan i društveno koristan način.

Šta za Vas predstavlja bunt?

Svaki otpor bilo kojoj vrsti vrijeđanja inteligencije, ste-

reotipiji, stavljanju u standardne obrasce ponašanja,

klišeiziranje, podrazumijevanje, nametanje pravila

bez argumenata i razloga, “serviranje” gotovih rješe-

nja koja se smatraju najboljim bez da me pritom i’ko

pita za mišljenje ili stav. Eto, samo to (smijeh).

Da li su pokretači bunta lične satisfakcije ili viši ci-ljevi?

Bilo bi uistinu patetično reći da se vodim samo i is-

ključivo višim ciljevima. Naravno, oni su dobri, ali če-

sto graniče s utopijama poput svjetskog mira, blago-

stanja, beskrajne sreće u bogatstvu do kraja života.

Sve je to O.K., ali treba biti realan i zaključiti da se

svaki cilj, pa i viši, ostvaruje brže i bolje ukoliko se u

njemu pronađe neki osobni interes koji, naravno, ne

mora biti nužno novčani. Stjecanje znanja, kontaka-

ta, iskustava, putovanja, kvalitetniji standard života,

ljudska prava, sve to može biti osobni interes koji na

kraju jest dobar povod za bunt. Uostalom, kad čovjek

radi na sebi i na vlastitoj izgradnji osobnosti, on pri

tome na najbolji način i ostvaruje te “više ciljeve”.

Stereotipi, klišeji i “gotova” jela? Hvala, siti smo!

Ana

Sold

at,

Gim

nazi

ja i

sred

nja

stru

čna

škol

a

Isto

čna

Ilidž

a

Šta bi trebalo, a ne izaziva revolt mladih, tinejdžera?

Nisam kompetentan govoriti što bi u mladima trebalo izazvati revolt, jer mogu govoriti samo u svoje ime. U tom kontekstu u meni bunt izaziva mnogo toga: uništavanje zelenih površina u korist izgradnje sivih betonskih kocki; to što većinu naučnih predmeta pre-daju radikalni, poluinteligentni ljudi koji su u funkciji ubijanja svakog individualizma u učenicima/studenti-ma; aparthejd u zlom fenomenu kojeg zovemo “dvije škole pod jednim krovom”; nemogućnost putovanja, zaposlenja, obrazovanja; nemogućnost izbora muzi-ke, stila ili filozofije života; osuđivanje osobnih opre-djeljenja; reality show programi; novinari i političari kojima je složena rečenica nedostižni cilj; vozači koji ne staju na pješački prijelaz; ljudi koji bacaju otpatke u prirodu; ljudi koji koriste visoke decibele da bi kom-penzirali neznanje..., ma kao što rekoh, mnogo toga u meni budi određeni bunt. Međutim, ono što stvarno ne mogu podnijeti je kad netko napiše “ne znam” sastavljeno. To me stvarno izbacuje iz cipela (smijeh).

Da li su mladi danas spremni na bunt?

Otkud znam. Potpuno je pogrešno pretpostavljati na što jest ili nije bilo koja populacija spremna, uključu-

7preventeen

inte

rvju

bro

jaŠta mislite o pjesmama bosanskohercegovačkih bendova, hiphopera, repera i dr., koji pozivaju na buđenje svijesti, na revoluciju?

Skroz su mi O.K. Valjda je to njihov način izra-žavanja bunta o kojem “razgovaramo”. Super bi bilo kad bi njihove poruke na publiku imale dulji intenzitet trajanja, odnosno kad ne bi počinjale i završavale na svirkama.

Koliko mediji (internet, novine, TV, reklame...) doprinose buntovnom ponašanju?

Znamo da se trenutno u svijetu događaju tzv. facebook revolucije, tako da utjecaj interneta ne treba posebno isticati. Internet pruža beskraj mo-gućnosti koje jedna populacija, koja se ne može pohvaliti informatičkom pismenošću, tek treba iskoristiti. Ali lagano, bit će i kod nas. TV već odavno ne gledam zbog silne količine gluposti koje proizvodi skoro svakim novim projektom, čitaj reality show programom. Novine su mi sim-patične, a s reklamama treba biti vrlo oprezan i promišljen. Skrivene marketinške poruke na kraju imaju isti utjecaj kao i lobotomija.

jući i mlade. Vodeći se vlastitim primjerom mogu reći da ako ne’ko osjeti nelagodu u želucu na nepravdu (svoju, ali i tuđu) bilo koje vrste, onda je spreman na bunt.

Kako višak energije u mladima usmjeriti ka po-zitivnim i kreativnim stvarima?

Svima dati po jedan veliki kamen da ga guraju uz planinu po izboru. Ionako su nam neiskorištene. Vjerujem da bi to u kratkom razdoblju postao tu-ristički brand koji bi “pogurao” lošu ekonomiju (smijeh). Ovo karikiram, jer mislim da nikome u zemlji u kojoj postoje tisuće nevladinih organi-zacija nije potrebno govoriti kako utrošiti višak energije, ukoliko je uistinu ima i ako je svatko od nas na to spreman.

Čak je i državni sektor kojeg često osuđujemo otvoren za volontiranje, a za nevladin sektor si-gurno znam da drži širom otvorena vrata. Samoi-nicijativu također ne treba podcijeniti. Zbog toga su priče nemam gdje, hoću, ali mi ne daju popri-lično loše upakirane laži.

Da li je moguće spriječiti mladalački bunt?

Zašto bi i’ko sa zdravorazumskim razmišljanjem to sprječavao? Ne znam. Ali znam da bi to pitanje bilo “na mjestu” ukoliko bi se uputilo preplaće-nim ljudima na mjestima moći koji uporno ignori-raju konkretnu problematiku mladih, baveći se u međuvremenu kojekakvim trivijalnostima.

Da li postoji nešto poput “prkosa Bosne” i šta za Vas to predstavlja?

Postoji u književnosti i ništa mi ne znači. Istina, sve to u Dizdarevoj pjesmi lijepo zvuči, ali ja kao građanin nemam ništa od zemlje koja je posna, bosa, gladna i hladna. Taj prkos koji dolazi na kraju djeluje kao sol na ranu. Meni treba zemlja u kojoj ću moći kvalitetno i dobro živjeti. U kojoj se neću smrzavati zimi, u kojoj ću imati pun hlad-njak svakojake hrane (zdrave naravno) itd. Ukoli-ko to mogu postići vlastitim zalaganjem, stojim i jesam na raspolaganju.

8 preventeen

(IN)PUT Mene strah visine, šta da radim? Živim na desetom spratu, nema lifta, pa mi treba puno vremena da iza-đem iz zgrade, pa opet zid, ograda i dosadne i teške stepenice. Ono istinsko rješenje je u suočavanju svog straha, suočavanju sa preprekama. Tu uskače Sanjin Omerović (20) iz Sarajeva, koji ima rješenja za moje probleme, a siguran sam, i rješenja za probleme mno-gih od vas. Osim što je vrlo vrijedan i borben momak koji je pobijedio sve svoje prepreke i strahove, on je još i parkour majstor.

Sanjine, šta je ustvari parkour i odakle potiče?

Parkour je disciplina koja zahtjeva dolazak od tačke A do tačke B, što bržim i efikasnijim putem uz što manje umora. Ova vještina potiče čak iz perioda Vijet-namskog rata, kada su se ljudi kretali kroz prašume velikom brzinom i velikom efikasnošću. Ipak, Fran-cuzi su ga prvi patentirali i globalizirali. Parkour nije sport u kojem je moguće takmičenje, nego se trenira zbog sebe. Postaje određen način života, pri čemu se prepreke savladavaju što prije i što efikasnije.

Kako si se ti počeo baviti parkourom i zašto?

Gledao sam film B13 koji je zasnovan na parkour vje-štini i zainteresirao se. Ono što me je najviše mo-tiviralo je strah koji imam još od djetinjstva, strah od visine. Pomislio sam da mi parkour može pomoći nadvladati taj strah. Ispočetka me bilo strah skočiti i s dva metra visine, a da u glavi sto puta ne promislim šta i kako. Ipak, nekako me najviše poticao adrenalin nakon prvih skokova i prvih prelazaka ograde... Ni-sam mogao prestati, tako sam uspio nadvladati svoj strah. Iako se i danas pomalo bojim visine, lakše pro-lazim neke poteškoće u životu kada znam da sam se bio spreman suočiti sa strahom trenirajući.

Šta je sve potrebno da se postane parkour majstor?

Na prvom mjestu su trud i koncentracija. To nisu vjež-be prilikom kojih se možete tek tako zaletjeti, pa ih

uraditi. Morate biti 100% sigurni u sebe, 100% spre-mni prevladati neke stvari brže i efikasnije. Ako želite postati majstori potrebno je vježbati najmanje tri do četiri sata dnevno. Dok nisam počeo studirati trenirao sam osam sati dnevno: nalazio lokacije, trčao, pješice išao na svaku od lokacija, vježbao, trudio se, snimao, baš dao sve od sebe. Ako pauzirate, pa opet počnete raditi, osjećat ćete se kao da ništa niste znali. Tijelo je djelomično spremno, ali gubite osjećaj sigurnosti, gubite element eksplozivnosti. Nema više ljepote u pokretima, nema stabilnosti.

Postoji li posebna oprema za parkour?

Za početak su dovoljne neke tenisice i trenirka. Po-željno je imati i štitnike dok trenirate jer, posebno na osnovnim vježbama, možete pogriješiti zbog terena, klizave ograde, možete loše doskočiti...

Treniraju li mladi parkour zbog bunta?

Mnogi danas pristupe parkouru zato što misle da je ilegalan. Često im je to motivacija, ali to je, prema mojem mišljenju, krivi pristup. Njima je cilj raditi to zbog bunta, trenirati po ilegalnim mjestima. Srećom, ima nekoliko momaka koji to rade zbog sebe, zbog svoga tijela. Nema potrebe za velikim forsiranjem kako bi se ostvarila fizička spremnost, ona dolazi sama od sebe. Parkour je zaista poseban, kao neka vrsta umjetnosti. On je umjetnost prolaska kroz pro-stor, tako ga bar doživljavamo mi koji treniramo, ali i ljudi koji nas posmatraju.

Pozitivne i negativne stvari u parkouru su...

Pozitivne su fizička spremnost i zdravstvene pogod-nosti zbog kretanja. Naučio sam se suočavati s prepre-

Le Parkour više od sporta

Adis

Vez

ir, V

areš

, FPN

Žur

nalis

tika

9preventeen

(IN)P

UT

kama, bez izbjegavanja. Stekao sam odnos odgovor-nosti, koncentracije. Negativne stvari su brzopletost, padovi, lomovi. Danas se mnogi upuštaju ležerno u ovaj sport, misle da je lagan te da ga mogu trenirati “na prvu”, ali padovi znaju biti veoma strašni. Zbog jednog nepromišljenog poteza može se odustati od sporta. Potrebni su: red, rad i disciplina.

Kako na tebe i ostale parkour majstore gledaju ostali?

Policija nema previše razumijevanja, ali mi se stvarno trudimo i nikad ne napravimo štetu. Sjećam se jedne situacije u Hrasnom, kad smo skakali s jednog ulaza na stepenice. Nije bilo nimalo lagano doskočiti na ste-penice. Primijetili smo da se nakon pet-šest skokova preko puta, kod jedne poslovne zgrade, okupilo dva-desetak ljudi iz neke firme. Gledali su nas, a kasnije nagradili i velikim aplauzom. Kad smo odradili svoje

ljudi su nam kucali na prozor i govorili: Vratite se, vra-tite se, zaboravili ste štitnike! To je jedno fantastično iskustvo.

Parkour klubovi danas ne postoje. Međutim, postoje organizirane manje grupe koje zajedno vježbaju i koje se na taj način zabavljaju. Sanjin je jedno vrijeme vo-dio klub u Sarajevu, ali je raspušten nakon nekoliko mjeseci jer je grupa bila neodgovorna i povrede su bile česte.

Svi oni koji žele saznati više o parkouru mogu kontak-tirati Sanjina na njegov facebook profil, a tu je i grupa Parkour Sarajevo.

Za mnoštvo drugih informacija posjetite http: //www.urbanfreeflow.com

Ako nemate ideju šta raditi preko raspusta, parkour je možda nešto što trebate probati.

10 preventeen

(IN)PUT

ŠZPZP: RADIOAKTIVNI ŽBUNChisholmov treći zakon: Objasniš li nešto tako jasno da niko ne može pogrešno razumjeti, neko će ipak po-grešno shvatiti.Tinejdžerski bunt? Divljanje hormona praćeno Ja-znam-najbolje-šta’š-mi-ti-reć’ sindromom.Konstruktivan bunt? Usmjeravanje te ogromne energije u nešto korisno: umjetnost, aktivizam, sport, različite poslove… Lista je vrlo duga. Ciljna skupina ovog časopi-sa? Tinejdžeri. Kako i, u krajnjoj liniji, zašto soliti pamet nekome kome je u startu muka od toga? Sada vidite da je ovo težak zadatak. Zato krenimo lagano. Ovakva vrsta ponašanja, mislim na bunt, može se kao i svaka druga, držati pod kontrolom. Bitno je samo str-pljenje, doza samokritičnosti i zdrav razum. Umjesto liste udruženja, nevladinih organizacija i savjeta kako spasiti vaš obližnji park, slijedi šablon za prividno zre-lo ponašanje (ŠZPZP), koji sam sastavio nakon revizije svog nezrelog ponašanja u minulim godinama.Roditelji: Zašto su oni upravu?Kratko, ti si glup/a. Imaš 13-19 godina, voliš kontrirati i misliš da si popio/la svu pamet svijeta. Pogodi šta? Nisi. Tvoji roditelji su, pa, tvoji roditelji, i u biti ne tre-baš puno razbijati glavu zašto su upravu, stariji su od tebe bar dvostruko, a godine donose iskustvo. Zato se prilikom sljedeće svađe oko izlaska, kompjutera, škole ili nečeg sličnog sjeti da si glup/a i prati šta će se do-goditi. Izgledat ćeš kao pokorno dijete, a to će rezulti-rati pogodnostima u budućnosti. U tom trenutku si na istom, svađao/la se ili ne, ne možeš pobijediti.Pažnja! Ovo ne važi za rasprave o politici, religiji i slič-nom! Tu kreći od stava da si ti upravu, tako se grade stavovi. Nemoj se bojati pogreške, promijenit ćeš ih još hiljadu puta, ali NIKAD ne dopusti da ih nametnu.Profesori: Zašto si dobio/la keca?Nisi učio/la! Ne, ne mrzi te professor/ica. Ne, nisi zablo-kirao/la. Nisi učio/la. Ako jesi, nisi dovoljno. Niko ti nije kriv, a nije ni kraj svijeta, naučit ćeš kad-tad, bitno je da sebi to priznaš i sve će biti bolje. Gledao sam kako se žale na najpoštenije profesore i profesorice (živjeli hemičarka i historičar!), te kako djeca okreću roditelje protiv čitave škole i vijeća, a zašto? Zbog vlastitog nera-

da, nemara, razmaženosti, zbog svog bunta. Zašto sebi napraviti takvo nešto? Te ćeš ljude sretati na ulici sutra. Čuvaj uspomene, jednog dana ćeš samo njih i imati! Ne govorim ti da učiš k’o lud/a, uči za dva, ali neka to bude tvoja dvojka!Pažnja! I za profesore/ice vrijedi sve napisano za rodi-telje.Vršnjaci: Zašto su nebitni?Opet kratko, svi ste glupi. Osnovna - srednja je opasna tranzicija. Dolaziš u sasvim novu sredinu i tvoj bunt i tvoji hormoni imaju priliku dokazati se bolje nego ikad. Aktivira se sistem za preživljavanje i prvo što radiš je predstavljanje u novom svjetlu. Cigare, alkohol, trava, batine, svađe, tabori, oblačenje, muzika, sve to diktira društvo i to je normalno, niko nije cvijetak. Sve te to izgradi i iz loših iskustava možeš naučiti puno. U moru svega toga bitno je ostati svoj i ne dopustiti da tvoj bunt određuju okolina i vršnjaci. Trebaš biti odgovoran/na za svoje gluposti. Sisteme za preživljavanje i obranu kreiraš sam/a, to ti nijedan članak na svijetu ne može ukratko, niti bilo kako reći.Pažnja! Sretno! Ne daj da te slome, ni duhom, ni fizički.Kako sam na samom pragu dvadesetog rođendana, ovaj članak je neki vid moga testamenta tinejdžerskim danima i buntu. Posljednje što sam pokušao, posljednji trzaj bunta, bilo je puštanje kose. Ličilo je na radioak-tivni žbun i to mi je pokazalo sav besmisao tinejdžer-skog bunta. Jedino mi preostaje da vam još jednom poželim svu sreću jer ste u zaista ključnom periodu. A što se mene tiče, jutros sam se ošišao, fakultetski buntu: here I come!

Zlat

an P

rnde

lj, F

ilozo

fski

fak

ulte

t, Ps

ihol

ogija

, Sar

ajev

o

11preventeen

(IN)P

UT

Riječ štreber potječe izravno od njemačkog glagola streben, što znači: nastojati, vježbati, pregnuti. Su-kladno tomu, riječ štreber trebala bi označavati osobu koja vježba, nastoji, uči… Pod tim pojmom podrazu-mijeva se i učenje napamet, koje se često ili gotovo uvijek smatra negativnim.

Profesor hrvatskog jezika Ivan Nujić objasnio je to ovako: Čini se da većina ljudi štrebanje smatra nega-tivnim, gotovo nastranim pristupom učenju. Ne bih se s tim složio. Štrebanje ili učenje napamet pomaže da se stečena znanja automatiziraju te lakše i temeljiti-je usustave s onima koja će doći kasnije. Mislim da svaki ozbiljan učenik ili student mora ponekad sjesti i neke stvari, ali ne uvijek i ne sve, naučiti napamet. Napokon, to pomaže i stjecanju govorničkih vještina te sigurnosti na ispitu i općenito pri javnom nastupu.

Štreberima se uglavnom smatraju osobe koje samo uče i nemaju društvenog života te koje nikad ne po-mažu drugima. Oni samo uče, uče i uče...

Želeći doznati sve o štreberima i njihovom svijetu, u svojoj sam školi provela malu anketu – kako s onima koje smatraju štreberima, tako i s onima koji druge tako nazivaju.

Što kažu “štreberi”?

Većini onih koje zovu štreberima ta titula ne sme-ta. Smeta im samo što su joj iz neznanja promijenili značenje, pa ona danas ponekad ima pogrdan pri-zvuk. To vrijedi i za neke moje sugovornike kojima

Neki novi štreberi

Maj

a Sa

ntai

, Fra

njev

ačka

kla

sičn

a gi

mna

zija

Vis

oko

taj naziv smeta jer im je gotovo uvijek upućen na ironičan način. U razgovoru s njima shvatila sam da su to vedri, veseli i nasmijani ljudi koji uče i pritom uživaju. Spremni su uvijek pomoći drugima. Svoj bunt očituju radujući se uvijek novim zanimljivim spozna-jama, svjesni činjenice: Znanje je moć (Sir Francis Bacon). Osim toga, mnogi od mojih sugovornika su ostvarili uspješne rezultate koji im, kako kažu, daju krila da i dalje marljivo uče i svakodnevno otkrivaju nove stvari.

Što kažu “antištreberi”?

Nasuprot tome, razgovarajući s onima koji druge na-zivaju štreberima mnogo je stvari ostalo nedorečeno. Na pitanje zašto neke zovu štreberima, većina odgo-

12 preventeen

(IN)PUT

vora glasila je: Pa, jer su štreberi. Ipak, jedan odgo-vor prilično me se dojmio, a glasio je: Zato jer samo uče. Da ja učim pola koliko oni, imao bih sve petice! Na potpitanje zašto ne uči, nije imao odgovor. Nisam puno ni inzistirala, ali sam shvatila nešto važno: štre-berima ih zovu jer bi željeli biti kao oni.

Zašto neki “novi štreberi”?

Sasvim slučajno nabasah na jednu skupinu čije ime glasi Za one koji nisu štreberi. Većina njezinih članova smatra da su štreberi sebični te da znanje služi da se prenosi, a ne da se sebično čuva za sebe. Međutim, zašto nekoga tko je sebičan nazivati štreberom? Sebič-

nost nema nikakve veze sa značenjem riječi štreber.

Budite dobri prema štreberima: vrlo vjerojatno ćete

jednog dana raditi za nekog od njih - pročitala sam

jednom.

Zato vas sve pozivam na štreberski otpor: učite kroz

zabavu i igru, proširujte svoje interese i vježbajte što

više, jer samo znanjem možemo protiv gluposti i sve-

ga onoga što nam se čini neprihvatljivim.

Kada nešto znamo to nas čini: boljim, jačim, spremni-

jim ili ukratko - sposobnijim. Ne zaboravite nešto vrlo

važno: znanje je moć!

13preventeen

(IN)P

UT

Danas se mladi stalno zbog nečega žale: problemi, kritike, loša situacija, ali ih je tako teško animirati za bilo kakve promjene. E tu na scenu stupa Vijeće/Savjet učenika! Vjerujem da se mnogi pitaju šta je to Vijeće/Savjet učenika? Je li to ona grupa srednjoškolaca koja sjedi “između četiri zida” i smišlja najnovije tračeve o profesorima ili je to grupa koja smišlja plan za najno-viji bunt? To je prava stvar! A zašto je tako, saznaćete ubrzo nastavite li čitati.Prvi koraciFormiranje Vijeća/Savjeta učenika u BiH je ideja koju je Fondacija Schüler Helfen Leben počela aktivno propagi-rati već 1999. godine. Nekoliko godina kasnije, tačnije 2003., status Vijeća/Savjeta učenika uskoro dobiva i svoju pravnu formu u Okvirnom zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH. Ovo je učenicima pružilo mogućnost formiranja Vijeća/Savjeta učenika u škola-ma, ali takođe obavezalo i škole da moraju pomoći i obezbijediti njegovo formiranje i postojanje. Vijeće/Savjet učenika djeluje kao posebna institucija pri školi, koju činimo baš mi - učenici.Zadaci Vijeća /Savjeta?Vijeće/Savjet učenika čine predstavnici odjeljenja jed-ne škole, koje učenici izabiru međusobno. Tako imaju mogućnost da: ostvaruju i štite svoja prava; zastupa-ju učenike/ce svoje škole; ravnopravno razgovaraju i učestvuju u donošenju odluka sa školskom upravom i Vijećem roditelja; izgrađuju partnerstvo između uče-nika i uposlenika škole; organizuju vannastavne ak-tivnosti; pružaju učenicima informacije o dodatnim aktivnostima (edukacije, seminari, programi, izleti, razmjene učenika itd.); postanu članovi organizacije za srednjoškolce (npr. Asocijacije srednjoškolaca u BiH); budu uključeni u obrazovnu politiku od lokalnog, preko državnog, pa do međunarodnog nivoa. Vijeća/Savjeti učenika su definitivno prepoznatljivi i po svom humanitarnom radu koji bi bio znatno otežan bez postojanja jedne ovakve učeničke organizacije. U pri-

ručniku za razvoj Vijeća/Savjeta učenika istaknuto je i to da svako Vijeće/Savjet učenika mora imati izrađen pravilnik o svom radu ili statut rada. Ovim statutom definišu se: ciljevi rada, članstvo, struktura, dužnosti i obaveze, kao i način komunikacije Vijeća/Savjeta uče-nika s ostalim tijelima u školi.Milica: Kristijane, pitam se čemu toliki osmijeh? Nemoj mi samo reći da je još jedan tvoj projekat, koji si pisao za Vijeće učenika, odobren?Kristijan: Zar se baš toliko vidi da sam sretan? Da, to je razlog! Stigla je aplikacija. Putujemo u Prijedor! Riječ je o seminaru Vršnjačke edukacije, nešto što do sada nisam iskusio ni ja, ali ni ostali članovi Vijeća učenika. Milica: Divno! Mnogo sam sretna zbog tebe! Vijeće učenika u mojoj školi je posljednjim projektom dobilo projektor! U sklopu tog projekta odradili smo nekoliko “primitivnih predavanja”... Pod tim podrazumijevam da nismo imali opremu, samo obične bločiće i olovke! A nakon toga održali smo predavanje pomoću toga projektora i neophodne opreme, a zatim i sve to foto-grafisali. Projektor je tu! Sada se borimo za osnivanje Savjetovališta za reproduktivno zdravlje! Imamo mno-go dobru ekipu! Biće to pravi potez za moju školu, ali i grad.Kristijan: Čudno je to, koliko je mlade teško animira-ti! Kao da nisu svjesni da upravo oni mogu mijenjati svijet! Sve je u našim rukama, na nama je samo da radimo, borimo se i gradimo našu budućnost!Preko Vijeća učenika upoznali smo i Veru Kelavu, koor-dinatoricu i psihologinju, zahvaljujući kojoj smo stekli veliko znanje! Vera nam je rekla: Dobre stvari se u životu ne mogu objasniti. One se doživljavaju!Za nas je Vijeće “pozitivni bunt”, najbolji način da udružimo naše pametne glavice i zajednički dopri-nesemo stvaranju kvalitetnijeg i ljepšeg školovanja! Važno je da se informišemo, da razmišljamo svojom glavom i budemo aktivni. Mi nikada ne odustajemo!

Vijeće/Savjet učenika/ca s razlogom

Kris

tijan

Las

ić i

Mili

ca C

vije

tić

14 preventeen

(IN)PUT

Nevena Gluhović, Srednjoškolski centar Pale

Buntovništvo, sukob, nekontrolisanost, nerijetko su prve asocijacije koje većini ljudi padnu na pamet pri spomenu termina adolescencija. Da li su takva raz-mišljanja posljedice lošeg iskustva, uticaja mišljenja okoline ili nečeg sasvim trećeg? Zapravo to i nije to-liko važno, koliko činjenica da su takva razmišljanja rijetko promjenljiva. Koliko je negativan prizvuk uz ovaj čuveni period odrastanja zaista opravdan?

Šta se to “šuška”?

Niko me ne može spriječiti kad nešto zacrtam, samo mogu da stvore još veći haos u kući, kažem iz isku-stva, rečenica je koju su najčešće izgovarali moji vrš-njaci, dok su autoriteti davali različite odgovore.

Uvijek sam bila dobrica, nemam pojma šta ti je to bunt, rekla mi je kroz smijeh Snježana (diplomirana ekonomistica).

Ja mislim da je bunt potreban mladima, ali normalno, umjeren i pravilan bunt. Kad to kažem mislim na pra-vo mladih da se bore za svoja prava i ciljeve. Još ako to rade na zanimljiv i originalan način... Dejan (36)

Činjenica je da će uvijek biti i onih koji će razgovo-re na ovu temu započinjati nerado, pogođeni lošim

iskustvom ili drugačijim načinom sagledavanja bunta. Djeca takvih ispitanika, najčešće, svoj bunt su iskazi-vala na nimalo bezazlen način.

Dijete mi je svaki vikend provodilo u zatvoru: alkohol, tuče... M. L. (58)

Neću da pričam o tome, uzalud je, on ne prestaje da puši travu! S. E. (47)

A šta stoji “crno na bijelo”?

Svjedoci smo toga da je bunt mnogih tinejdžera oti-šao u pogrešnom smjeru, odnosno da se na izgovoru htio sam samo da probam, nažalost, ne zaustave. Ovakav način dokazivanja sebe stručnjaci svrstavaju u poremećaje ponašanja, što spada u posebnu skupi-nu poremećaja po devetoj Međunarodnoj klasifikaciji bolesti.

O poremećajima ponašanja više govori i prof. dr Ivan Toličić u svojoj knjizi Dečija psihologija “Kolo”.

Poremećaji ponašanja kod adolescenata podrazumi-jevaju:

Neposlušnost, koja se javlja vrlo rano, već u trećoj go-dini života kada dijete postaje svjesno sebe. Osjeća se

Tinejdžerski bunt-potreba ili hir!?

15preventeen

(IN)P

UT

moćno, naročito upotrebljavajući riječi “ne” i “neću” koje se definišu kao najjače oružje kojim u toj dobi djeca raspolažu u borbi s roditeljima. Neposlušnost, kasnije, predstavlja pokušaj adolescenta da se rodite-lji maksimalno angažuju oko njega.

Laž, najčešće nastaje iz straha da će istinom razoča-rati roditelje i izgubiti njihovu ljubav. Isto tako može se javiti strah da će zbog nekog svog postupka biti ismijan, omalovažen ili odbačen od vršnjaka ili stari-jih, pa se svjesno uljepšava ili iskrivljuje realitet.

Krađa, podrazumijeva se da je društveno nedopušte-na, pa tako i zakonski kažnjiva. Motivi za krađu opet se mogu pronaći u nedostatku ljubavi, pažnje, ali ta-kođe i ne posjedovanju nečeg što vršnjaci imaju. U os-novi je krađe, dakle, želja da se izjednači s članovima grupe u kojoj se kreće.

Bježanje od kuće, nastaje kao potreba adolescenta za samostalnošću i slobodom. Takvi dugotrajni odlasci od kuće i besciljna lutanja vrlo često su povezana s krivičnim radnjama, najčešće krađama, provalama i razbojništvima, a kod djevojčica nerijetko i prostitu-cijom.

Pričam ti priču

Dok članak privodim kraju, sjetih se razgovora dvojice mojih vršnjaka koji sam slučajno čula u autobusu.

- U svim razgovorima stari mi uvijek navodi sebe kao primjer odličnog učenika i savjesnog čovjeka. Već mi je dosta njegovih priča kako je on u djetinjstvu teško živio i kako se mučio da bi uspio u životu. I, evo, cijeli život radi, a kad bolje pogledam, nemamo ništa..

- Ćuti, bolje je i to nego da svaki dan slušaš kako si smotan, glup i kako nikada od tebe neće biti čovjek. A-a, on nema pojma kako ću mu to sve vratiti!

- Joj, šta se žališ, ti bar imaš para!

- E ‘ajd’ dosta je! Kad će više stati ovaj bus da idemo zapaliti?

Da na kraju ne biste stvorili negativnu sliku o adoles-cenciji, evo nekoliko primjera pozitivnog bunta.

Njima ću vam potvrditi kako na drugačiji način može-mo iskazati svoju pobunu protiv ograničenja i pravila društva te se izboriti za svoje mjesto pod nebom:

Učenici Srednjoškolskog centra Pale s prof. Srpskog jezika Brankom Malinić Čugalj svake godine organizu-ju Smotru recitatora na kojoj djeca (iz osnovnih škola Pale i Srbija, ali i srednjoškolci Srednjoškolskog centra Pale) pokažu svoje talente i umijeća lijepog recitova-nja!

Prijavite se, osvojite nagradu, a što je najvažnije za-bavite se sa svojim vršnjacima! Smotra je ove godine održana 25. februara u Kulturnom centru Pale na Pa-lama, već šesti put.

Volonteri Crvenog krsta/križa, koji su takođe tinej-džeri, primjer su pozitivnog bunta jer svakodnevnim prikupljanjem pomoći za socijalno ugroženu djecu i odrasle pokazuju svoju humanost i zrelost.

Na kraju, proizvod pozitivnog bunta je i naš časopis Preventeen! Ako već ne volite da pišete ili smatrate da niste talentovani, onda se lijepo zavalite u fotelje i čitajući stranice našeg časopisa saznate pregršt novih i, prije svega, zanimljivih informacija! JU vremenu u kojem živimo skoro je nemoguće odolje-ti porocima i nemati hirove, odnosno načine pražnje-nja od raznih stresora i strahova koje proživljavamo ili nosimo iz djetinjstva, a sve to kako bismo se održali u masi i ne dozvolili da budemo samo jedni od mnogih.

Zato je pobuna dopuštena, ali ona zdrava, pobuna s ciljem da ovaj svijet promijenimo nabolje!

16 preventeen

Cool - turA

Danas nije nužno lijepo sve što je ispravno. Nekada je možda potrebno prekršiti određena pravila da bi neki od nas došli do izražaja, ali opet sve to ipak treba či-niti u granicama normale. Jedna od tzv. ilegalnih stva-ri su i grafiti, umjetnost ulice, šaranje po zidovima, zgradama i raznim drugim objektima.

Zašto mladi to rade, na koji način i šta su to ustvari grafiti? Odgovore na ova pitanja i još mnoge druge stvari o ovoj umjetnosti saznajte iz razgovora sa sara-jevskim grafiterom Flexom koji grafite crta već deset godina.

Bolje zabranjena umjetnost nego “šuti i trpi”

Grafit je trag u svijetu. Ako čovjek ostavi neki trag znat će se za njega. A grafit je, prema mojem mišlje-

nju, najbolji trag u svijetu. Iako su često grafiti zabra-

njena, ilegalna umjetnost, uglavnom su umjetnost.

Sve zavisi kakvu ko reputaciju hoće.

Ako želite postati buntovnici radit ćete ilegalu koja

se odražava na neki ulični status. Početnici će tražiti

neki zid za vježbanje, kako bi eventualno mogli raditi

po pet sati. Tako danas u Sarajevu imate situaciju

da svako peto dijete crta grafite i uglavnom to radi

na ilegalnim mjestima. Ipak, to je vrlo lijepa umjet-

nost koju rijetko ko u svijetu cijeni jer ima puno onih

koji crtaju kič po zidovima, a to se smatra vandaliz-

mom. Ja jesam buntovnik kod kojeg ne vrijedi “šuti i

trpi” jer, kad bolje razmislite, od toga nemate ništa.

Jedna ekipa i ja smo došli na ideju da radimo Wake

Biti prepoznatljiv, BITI COOL

Foto: Sanjin Omerović

17preventeen

Cool

- tu

rA

up call project. Radit ćemo ga isključivo u vidu buđe-nja svijesti narodu, kako bi se borio za svoja prava. Ja se borim grafitom, crtam kako bih došao do nekog statusa, bilo to kao Flex ili kao čovjek koji samo crta grafite. Važno je da isključivo ne sjedim kući nego činim nešto kako bi došlo do promjena.

Lično zadovoljstvo

Moj nadimak – Flex na njemačkom znači urađeno ne-što iz agresivnosti, iz bijesa. Tako ja i predstavljam svoje radove na zidu. Grafite povezujem s emocijama, ako sam raspoložen bit će šareni, a ako sam down ili loše raspoložen onda će biti u crnoj ili sivoj varijan-ti koja će prikazati moje neraspoloženje. Svako ima neki svoj ćeif. Ja radim zbog lične satisfakcije.

Crtanje grafita je nešto što me ispunjava nekim doga-đajima, pričama svojoj djeci za budućnost, nešto po-moću čega mogu uljepšati svoj život, da nije monoton kao pos’o - kuća, kuća - pos’o. Uglavnom to radim iz ljubavi. Želim se izraziti u svijetu, želim pokazati dru-gim ljudima da znam nešto raditi, pa makar to bilo i crtanje grafita.

Pozitivna strana priče

Prvi moj javni grafit urađen je s Francuzima u Goraž-du, tijekom Festivala prijateljstva.

Motiv je bio peace i paix – mir na engleskom i mir na francuskom. Bio je šaren. Prvi put sam radio s više od pet boja. Pomalo sam se i izgubio u njemu! Radili smo ga tri dana jer je bio širok pet do šest metara i visok četiri do pet metara, uglavnom, ogroman. To mi je bio prvi legalni grafit. Nakon toga je uslijedio Art one. Moj stari prijatelj i ja radili smo za S.O.S. Tema je bila: dječak i djevojčica sretni. On je crtao likove, a ja naziv te ustanove. To je pozitivan rad u mom životu umjetnika ulice.

Kako bi pokazao da je umjetnik, Flex je uradio i grafit Preventeena na jednom od sarajevskih zidova. Dobro je biti prepoznatljiv, biti cool i isticati se. Najzad, život je jedan i dobro je ostaviti neki trag po kojem će nas neko prepoznati.

Adis Vezir, Vareš, FPN Žurnalistika

Foto: Sanjin Omerović

18 preventeen

Cool - turA Irena

Fiš

ić

dipl

. nov

inar

ka, N

ovi T

ravn

ikTop 5 filmskih buntovniC/KaOno što je u književnosti Holden Caulfield, to su oni u

filmu. Bilo da nose kožnjake ili viktorijanske haljine,

bili buntovnici s razlogom ili bez razloga, oni su izmi-

šljeni likovi za koje bismo ponekad željeli da stvarno

postoje. Zbog njih smo u stanju navedene filmove vr-

tjeti do besvijesti. Evo i zašto:

Jim Trask (Buntovnik bez razloga / Rebel without a cau-se, Nicholas Ray, 1955., 111 minuta)

Kad samo jedan dan ne bih morao biti ovako zbunjen, da se ne moram sramiti svega, da pripadam nekamo...

izgovarao je James Dean, buntovnik koji je glumio bun-

tovnika u ovom kultnom filmu. Jim Trask, baš kao i glu-

mac koji mu je udahnuo život, lik je kojeg su obožavale

generacije i generacije, oponašajući njegov jedinstveni

stil, zbunjenost, izgubljenost, neurotičnost..., njegove

geste i mane. Impulzivan, samo svoj, buntovan, ali du-

boko u sebi nježan, Jim je postao pojam idealnog muš-karca za cure, a ikona za dečke. Ovaj buntovnik za-pravo nije niti znao zašto radi ono što radi, baš kao ni mnoštvo ostalih buntovnika bez razloga u ovom filmu.

Jim: A zašto ovo radimo?

Buzz: Nešto se mora raditi.

Johnny Strabler (Divljak / The wild one, Laslo Benedek, 1953., 71 minuta)

Ali čim se nevolja pojavila, ja sam krenuo za njom... - ovako započinje film o buntovniku koji ne bi bio to što jest da ga nije utjelovio neponovljivi Marlon Brando. Johnny Strabler, predvodnik Kluba crnih motociklista buntovnika, sa svojom bandom upada u mali grad u kojem u jednom danu izazivaju stotinu nevolja te ih svi građani preziru. Međutim, Johnny doesn’t give a damn. On nosi kožnjak, izlizane traperice, kačket i

19preventeen

Cool

- tu

rA

tamne naočale te se, kako to već biva, zaljubljuje ni manje ni više, nego u kćer policajca. Ipak, Johnny se sasvim razlikuje od svoje rulje. Divlji izvana, a pravi gentleman iznutra, on dokazuje da ima mekanu dušu. Preteča buntovnika bez razloga.

Djevojka: Protiv čega se bunite?

Johnny: Što ti prvo pada na pamet?

Vinz (Mržnja / La Haine, Mathieu Kassovitz, 1995., 98 minuta)

Buntovnik s razlogom. Sit života u multietničkoj četvrti, a pokušavajući se osvetiti policiji, Vinz (Vincent Cassel) okreće svoj bunt u pogrešnom smjeru. U kombinaciji s Hubertom i Saïdom, on je dio trija koji više naliku-je delikventima i kriminalcima, negoli buntovnicima. Iako se njegov život sastoji od skitanja uokolo te tuče tu i tamo, Vinz se duboko u sebi bori s nepravdom. On je tragikomični junak čiji život upućuje, a ovaj film ukazuje, na sav besmisao ovakve vrste bunta. Vinz: Muka mi je od prokletog sistema! Živimo u pa-covskim rupama, a vama se j..e da nešto poduzmete! Ortaci ste pa vam govorim: Kad Abdel rikne, uzvraćam. Roknut’ ću pandura! Da se zna da nismo mlakonje!

Saïd: Uh, koji govor! Pola Mojsije, pola Mickey Mouse!

Juno (Juno, Jason Reitman, 2007., 96 minuta)

Iako ovo nije film s buntovničkim predznakom, njego-

va glavna akterica itekako jest. Tinejdžerka Juno (Ellen Page) sluša punk, prkosi sebi i svima, voli sve što ne vole mladi i ne mari previše za bonton. Njezina bun-

tovnost očituje se u gotovo svakoj rečenici koju izgovo-

ri. A upravo njoj, takvoj kakva jest, dogodi se prerana

trudnoća. Iz tog problema ova buntovnica izlazi kao

pravi junak.

Vanessa: Roditelji se sigurno brinu gdje si.

Juno: Ne, već sam ionako trudna. U što se još mogu uvaliti?

Scarlett O’Hara (Zameo ih vjetar / Gone with the wind, Victor Fleming, 1939., 238 minuta)

Ona je rođena s tim. Iako, još nije sasvim sigurno je li

to bunt ili puka razmaženost, odnosno prgavi karakter.

Scarlett O’Hara (Vivien Leigh) prkosi svemu i svima –

od dadilje do državnog neprijatelja. Međutim, upravo

zahvaljujući svojem jakom karakteru, ona uspijeva pre-

živjeti rat.

Svašta bih mu rekla da nisam dama! – govorila je za

Rhetta Butlera. Svojim cipelicama ona gazi sve društve-

ne norme svojeg doba, ili barem - većinu njih.

Mammy: Budite pristojne! Ne ponašajte se kao prosta-kuše. Ako ste odrasle za bal, budite dame!

Scarlett: Koga briga!

Adultolescenti (eng. Parasite single, njem. Hotel Mama, itl. Bamboccioni) jesu osobe uzrasta do 30 go-dina koje nastavljaju sa zavisnom ulogom ostajući da žive ili vraćajući se svojim roditeljima. Često su neza-posleni ili sa niskim primanjima. Njihovo ponašanje je regresivno i nije primjereno uzrastu. Ponašaju se mlađe od odrasle osobe, a starije od adolescenta.

Agresivnost je vrlo složena pojava koja se uglavnom manifestira kao nagon, srdžba i napadanje na osobu, objekt ili teritorij. Ovakav oblik ponašanja stabilizira se u vrlo ranom djetinjstvu, čak i prije navršene godi-ne dana života.

Asocijalnost je obilježje pojedinca ili grupe koja ne može da prihvati opšte društvene norme, razvije druš-tvena osjećanja ili da se prilagodi društvenim odnosi-ma. Asocijalnost obuhvata ona odstupanja u ponaša-nju koja označavaju neprihvatanje ili suprotstavljanje proklamovanim ili običajnim normama zajednice, bez obzira na formu, sadržaj ili posljedice.

Emocionalna nezrelost uključuje infantilno emocional-no ponašanje, egocentrizam, nesposobnost emocio-nalne samokontrole, emocionalnu nestabilnost i rea-govanje po principu “sve ili ništa”. Može biti rezultat zastoja u emocionalnom razvoju, znak emocionalne nedovoljne razvijenosti ili rezultat regresije. Može se javiti i kod odrasle, inače normalne i intelektualno zrele osobe, ali i kod neurotičnih i psihotičnih osoba (histerija, fobija, poremećaj karaktera, granični sluča-jevi, shizofrenija).

Konformizam je promjena ponašanja i uvjerenja pre-ma grupi kao posljedica stvarnog ili zamišljenog pri-tiska grupe. Događa se kad se ljudi nađu u dvosmi-slenim ili novim situacijama i može se lako objasniti informacijskim utjecajem – drugi ljudi pružaju infor-macije o prikladnom ili očekivanom.

Maloljetnička delinkvencija je pojava socijalno nepri-lagođenog ponašanja posebne populacione strukture stanovništva, koja se više ne smatra djecom, ali u razvoju nije dostigla stadijum punoljetstva. Maloljet-nik je osoba posebne uzrasne kategorije i biopsihičkih osobina. Od odraslih se razlikuje po stepenu emocio-nalne i intelektualne zrelosti, svjesnosti postupaka i odgovornosti za svoje ponašanje. Za maloljetne deli-kvente najčešće se upotrebljavaju pojmovi: vaspitno zapuštena omladina, delikventi, maloljetni kriminalci, posrnula djeca, huligani, siledžije i slično. Kriminalitet je najteži oblik maloljetničkog prestupništva.

Prkos ili inat je osjećaj koji se javlja kada osoba po-stupa protiv nečije volje ili mišljenja. Prkos motiviše ona ponašanja koja će osporiti negativna mišljenja koja o osobi ima neko drugi i kojima želi očuvati in-tegritet svojeg ja. Prkos motiviše osobu na odbijanje zahtjeva u slučajevima kada postoji osjećaj nezaslu-žene inferiornosti svojeg ja i kada osoba doživi neku akciju poput omalovažavanja koje prema njoj iska-zuju druga osoba ili društvo. Prkos je uvijek socijalni osjećaj.

Psihološki moratorij se u psihologiji definiše kao vri-jeme tokom kojeg se adolescenti odvajaju od rodi-telja, eksperimentišu sa različitim ulogama i ciljevi-ma pokušavajući da u nekoj od njih pronađu sebe. U tom periodu je naročito važna društvena podrška, pošto postepeno uz nju adolescent pravi konačan iz-bor, opredjeljuje se i preuzima obaveze koje od njega društvo očekuje.

Vrijeme bura i oluja ili adolescencija označava period tranzicije, period neravnoteže i razvoja koji služi kao most između djetinjstva i zrelosti u kome se mlade osobe nalaze na pragu značajnih promjena, koje će ih polako uvesti u svijet odraslih.

FAQOlja

20 preventeen

21preventeen

CAFÉ

Kraj srednje škole i ti misliš da je kraj svijeta? Hm! Vjerovatno se pitaš da li bi bilo pametno otići u drugi grad ili državu i studirati? A koji su to stereotipi koji prate jednog studenta iz drugog grada?

Veliki sivi kofer, debela knjiga, prazan stomak i pomi-sao gdje noćas prespavati? Paaa, nekima je i to vari-janta. Ipak, odabrao sam nekoliko “mladih vukova” i “starih lisaca” koji su već gotovo pa izučili zanat. Vjerujte mi, dobro su se snašli i imaju nekoliko riječi ohrabrenja za vas!

Ermin (21) iz Tešnja... u Sarajevu

Prvi utisak bio je blago razočarenje. Sljedeće je bilo pi-tanje: Kako se snaći? Bilo me je malo strah. Kući sam čuo hiljadu priča o raznim tučama i lošim stvarima koje se događaju. Kasnije sam uvidio da nije sve tako kako se pričalo, nego da postoji više mogućnosti, dru-ženja, izlazaka, novih kontakta, nastaju nova prija-teljstva, ljubavne veze J… Raja postaje nova porodica!

Mateja (21) iz Viteza... u Splitu

Kako sam se osjećala kad sam tek stigla u Split? Poprilično izgubljeno! Nema mamine kuhinje, nema obiteljske topline, topline doma, prijatelja... Prođe određeno vrijeme dok “pohvataš konce”, a zatim ideš za onim što si sebi zacrtao. Neki ljudi se malo izgu-be u izlascima, neki se prepadnu fakulteta i prihvate knjige.

Mislim da je potrebno dobro izbalansirati, pa se nađe vremena za sve. Nedavno čekam u menzi, od nas pe-deset barem dvadeset studenata je iz Viteza. Povezala

Odlazak od kuće - novi početak? Amir Berbić, Vitez

Medicinski fakultet, Sarajevo

sam se i s Bosancima i s Dalmatincima. Dalmatinci su dragi ljudi, nema žurbe (siesta poslije ručka!), sve će se stići, topli, otvoreni, tipični južnjaci. Jednostavno uživam u svom fakultetu i ljudima koji me okružuju!

Dino (22) iz Viteza... u Tuzli

Prvo sto sam se zapitao bilo je: kako zaspati SAM u tuđoj kući i kako se naviknuti u tuđem gradu u kojem

22 preventeen

CAFÉ

nikoga ne znam? A onda sam, nakon pet-šest nepres-pavanih noći, sam sebi rekao: to je ono sto si želio, tu trebaš biti i sve će biti uredu! Naravno da je ponekad teško, ostavljaš iza sebe i rodbinu i prijatelje i sredinu u kojoj si odrastao, ali također i neku sigurnost koju imaš kada si kod kuće, okružen svojima.

Ispočetka nije lako, međutim, svi mi studenti smo otišli od kuće gledajući ka boljem sutra i težeći posta-ti ono što priželjkujemo te pratiti svoje snove. Kasnije se vraćamo kući mnogo iskusniji i pametniji!

Elma (26) iz Visokog... u Sarajevu

Nisam imala predodžbu šta želim! Išla sam u medicin-sku školu, pa mi se učinilo logičnim upisati Medicinu. Kao brucoš imala sam dvije starije cimerice na Medi-cini, ali se nismo baš razumjele, valjda zbog razlike u godinama.

Najviše sam se plašila da neću uspjeti na fakultetu, da sam možda pogriješila pri izboru struke, ali tru-dom i radom prevazišla sam prepreke i uspjela.

Aleksandra (21) iz Banja Luke... u Prijedoru

Mnogo sam slušala o studentskom životu i imala sam veliku želju i sama ga doživjeti. Nisam bila uplašena, više me je zapravo privlačila činjenica o novim do-življajima koji me očekuju. Naravno, razmišljala sam hoće li to uspjeti i hoću li se snaći u novom okruženju. No, kako sam to iskustvo dijelila s vrlo dobrom dru-garicom iz srednje škole, trema je bila manja. Najviše me je brinulo to hoćemo li se slagati i hoćemo li se uspjeti izboriti s poteškoćama koje nas očekuju. Ipak, na kraju je sve ispalo dobro. S obzirom da je Prijedor manji od Banjaluke i da je većina mladih tokom sed-mice van grada, najviše mi je nedostajalo društvo, no na kraju smo se i tu snašle. U svakom slučaju, to je bilo posebno i zanimljivo iskustvo za mene. Naučila sam kako se brinuti o sebi i drugim stvarima koje me se ranije nisu ni ticale (npr. plaćanje računa ili ku-hanje ručka). Sada, nakon dvije godine samostalnog života, osjećam se zrelije i samopouzdanije, spremna sam za nova iskustva.

23preventeen

CAFÉ

Čovjek se često pridružuje nekim pokretima i skupina-ma kako bi iskazao svoj bunt. Ponekad je zaista teško izbjeći osudu i napade društva, posebno ukoliko se mišljenje iskazuje javno.

Zenica je poznata po nogometnom klubu Čelik i navi-jačima koji se nazivaju Robijaši. Često sam ih miješala s huliganima, misleći da oni samo prave probleme i tuku se. U razgovoru s prijateljem Seadom Vražićem (21), koji je vatreni navijač i robijaš, shvatila sam koli-ko sam bila u zabludi.

Pravi robijaš je osoba koja, prije svega, voli grad Zeni-cu i klub Čelik, te se zalaže za dobrobit i grada i kluba. Za Seada biti robijaš znači imati čast biti u jednoj od najjačih skupina navijača u BiH. Dokaz da robijaši vole svoj grad potkrijepljen je nekolicinom grafita na stam-benim objektima. Njima su odali počast ovom gradu, ali i Čeliku, kao vjerni fanovi i navijači.

Huligan

Kao navijač, Sead je potpadao pod tuđe utjecaje. Kaže da su to obično bili utjecaji uprave kluba, ljudi kojih se treba kloniti, ali se treba i boriti protiv njih.

Često vidimo i čujemo da su navijači napravili kaos na nekoj utakmici. Pitala sam ga smatra li to ispravnim i je li jedan od onih koji bacaju baklje, petarde i sl.?

Čelični robijaši

Zavisi u kojem si položaju. Ako si napadač, to ne valja. Biti navijač i huligan nije isto. Huliganstvo je kao neka bolest, ovisnost.

Treba ga se kloniti kao i alkohola uz tekmu. Ipak, do-gađalo se da bih kao navijač pribjegao huliganstvu, ali više iz potrebe iskazati svoje mišljenje i samo ako je to u korist kluba ili čak grada.

Uz obvezne: dukserice, patike, transparent i šal, kao jedan od dodataka su i tuče.

Ne smatram da je to uredu i ispravno. Dopustivo je jedino u slučaju kada je neizbježno i kada treba izvući živu glavu. Onda ne bih libio potući se.

Vjerujem da je malo onih koji razmišljaju kao Sead.

Većina će reći da to radi samo iz zabave ili jednostav-no žele pokazati svoje nezadovoljstvo i frustraciju.

Kako razlikovati pravog navijača i pravog huligana, nama ostaje odgonetnuti to.

Ipak, treba izbjegavati stereotipe i odbaciti predrasu-de, jer nisu svi navijači skupina huligana uvijek spre-mnih za tuču i razbijanje, već su to istinski zaljubljeni-ci sporta, kluba i grada za koji navijaju.

Irena Jonjić, Katolički školski centar Sveti Pavao, Zenica

24 preventeen

CAFÉ

24 preventeen

Edvis u zemlji čudesaPrije punih pet godina izolirao sam se. Zavolio sam drugačiji svijet. Izbjegavao sam svaki vid komunikacije s ljudima. Prestao sam poznavati vanjski svijet, riječi su mog prijatelja iz škole Edvisa Šehalića (18). Još kao osnovac, krajem sedmog razreda, prestao je osjećati volju za druženjem i potpuno se okrenuo vir-tualnom svijetu koji mu je pružao sve ono što mu je u tim godinama nedostajalo. To je bilo nešto što je sebi želio nadoknaditi, sjedeći satima za svojim računarom. Znao sam sve svoje dane raspusta provoditi za raču-

narom i nisam osjećao ništa osim da moram “preku-cati” određenu igru koju bih igrao. I kad su me zvali vani, odbijao sam. Već bih daleko bio u tom svijetu.Zašto pobjeći iz svijeta stvarnosti?Obično za ljude koji vole virtualni svijet kažemo da su geekovi (čudaci) i da ih ne razumijemo, a nikada se zapravo nismo zapitali: zašto ih ne razumijemo?Oni su kao i mi, ostali ljudi na ovoj planeti. No, u jed-nom trenutku se dogodi nešto što bi se moglo dogoditi i nama ostalima. Oni su okrenuli novu ploču u životu te odlučili pustiti je da svira u nekom drugačijem, ne-mirnijem svijetu slika i zvuka.U razmišljanjima o životu nismo svi isti, ali svi imamo želje i snove. Nosimo budućnost u očima i trudimo se postati bolji. Edvis nije čovjek bez želje i cilja u životu. Tokom razgovora je izjavio da ima jasan cilj u buduć-nosti koji je spreman realizirati, a to je studiranje. Svijet nije velika ograničena lopta u kojoj se prevrćemo do besvijesti tražeći načine i rješenja. Ona postoje i leže u svakom čovjeku posebno. Ponekad bih volio imati prijatelje. Smatram da mi je samo rođak prijatelj zato jer je njegov život baš kao i moj. Naravno da imam želju i volio bih da sam druga-čiji, da mogu izaći s društvom i biti upućen u sve, da mogu s nekim pričati...Želio je sam sebi pomoći, ali je u silnim željama sve više gubio nadu i želju da bilo šta promijeni. Očito nije postojala nada bez onog drugog, bez nekoga ko bi je u njemu probudio. Taj neko za njega nije mario dovoljno i onda je još više izgubio volju te se potpuno povukao u svijet samoće. Ovo sad je svijet u kojem ljudi nisu stvarni. Stvarni su oni koji sa mnom igraju. Njih ne vidim, tako me niko od njih ne može povrijediti.

Lejla

Lis

ica,

Gim

nazi

ja D

obrin

ja, S

araj

evo

Edvis Šehalić

25preventeen

CAFÉ

Svi ponekad osjećamo kako bismo rado pobjegli iz svoje kože u tuđu, kako bismo napustili svijet stvar-nosti i pobjegli u neki irealni svijet gdje postoje ljudi, ali daleko od nas, koji nas ne mogu dotaknuti, kojima nećemo morati govoriti o stvarima koje nas muče.Usprkos tome, postoje ljudi koji se dovedu u Edvisovu situaciju ne razmišljajući i srljajući u pogrešnom smje-ru. Krećemo se u svijetu konzumerizma i materijaliz-ma. Zaboravljamo suštinske razloge zbog kojih živimo i o kojima sanjamo. Olako prihvaćamo ono što nam se nameće.Bijeg iz realnog u irealni svijet vjerovatno predstavlja neki vid odrastanja, a s tim i vid tinejdžerskog bunta. Mladi danas bježe tamo gdje se osjećaju svojima.Mladost je velika prednost. Onaj tko je mlad, taj je i spreman nešto promijeniti.

Internet: prednost ili opasnost?Zbog sve većeg uticaja interneta na mlade, Kantonal-na javna ustanova Porodično savjetovalište (Sarajevo) u 2010. godini je provela istraživanje čiji je cilj bio ispitati navike i iskustva učenika o korištenju interne-ta te identificirati najčešće opasnosti kojima su djeca izložena tokom korištenja interneta. Istraživanje je provedeno na uzorku od 1.941 učenika od petog do osmog razreda iz sedam osnovnih škola Kantona Sarajevo. Rezultati istraživanja:

93,4% djece koristi internet,

80,9% učenika/ca internet koristi kod kuće,

56,8% učenika/ca internet koristi svaki dan (u pro-sjeku od jedan do tri sata),

5,8% učenika/ca koristi internet više od šest sati dnevno,

77,9% učenika/ca internet koriste najviše za dru-ženje s prijateljima, za školu i učenje,

59,7% učenika/ca internet koristi za igranje igrica,

42,5% učenika/ca internet koristi za skidanje fil-mova,

41,9% učenika/ca internet koristi za skidanje mu-zike ili slika,

14,5% učenika/ca internet koristi za pretraživanje bez cilja,

64,4% učenika/ca ima objavljene lične podatke na internetu,

33,9% učenika/ca doživjelo je jedan ili više oblika nasilja putem interneta.

Oko dvije trećine djece izjavljuje da se njihovi rodi-telji nikad ili samo ponekad interesiraju za to šta oni traže na internetu, dok je više od jedne trećine djece pretražujući internet naišlo na pornografski sadržaj.

Rezultati istraživanja pokazuju da je prisutan trend različitih oblika nasilja i zloupotrebe interneta, pri

26 preventeen

CAFÉ

čemu je najviše onih o kojima je neko pisao neugod-ne komentare ili se predstavljao u njihovo ime, kao i onih koji su imali ponudu da se sastanu sa nekom osobom koju su upoznali putem interneta.

Zabrinjavajući podatak do kojeg se došlo u ovom istraživanju jest da 20% učenika pokazuje određene znakove razvoja ovisnosti o internetu.

Naime, svako peto dijete produžuje korištenje inter-neta radi postizanja ranijeg zadovoljstva, zanemaruje obaveze radi korištenja interneta, koristi internet kao bijeg od problema, zabrinutosti i depresije, iskazuje nemoć kontroliranja upotrebe, odnosno duže vrijeme koristi internet nego što je u početku planirano, te ga koristi više od tri sata dnevno.

Ovi pokazatelji upućuju na to da je internet zauzeo središnje mjesto u svakodnevnom životu velikog bro-ja učenika koji, uz to što provode sve više vremena na internetu, stavljaju u drugi plan sve ostale aktiv-nosti i na taj način se socijalno izoliraju i zanemaruju svoje obaveze.

A s obzirom na to da učenici žele upotrebljavati in-ternet sve više, možemo predvidjeti da će njegova upotreba sljedećih godina rasti, a time će se povećati mogućnost ovisnosti o internetu.

Posebna opasnost ovisnosti o internetu jest nepre-poznavanje njezinih znakova i nepravovremeno re-agiranje.

Ovisnost o internetu kod djece može utjecati na nji-hovu nedovoljnu socijaliziranost i razvijanje socijalnih vještina zbog čega mogu imati poteškoća prilikom sklapanja prijateljstava u realnom svijetu.

S obzirom na to da vršnjaci imaju velik utjecaj na formiranje ličnosti, na razvoj socijalnih vještina, te na usvajanje društvenih normi i vrijednosti, takvo dijete će biti uskraćeno za dragocjena iskustva druženja s vršnjacima.

Predugim boravkom u virtualnom svijetu dijete će po-stati otuđeno od realnog svijeta i ljudi, uslijed čega će njegova prirodna potreba za pripadanjem biti ne-

zadovoljena, a dijete zadovoljenje te potrebe može potražiti kod prijatelja na društvenim mrežama.

Međutim, virtualni kontakti su najčešće površni i obič-no se stvari u realnom životu razlikuju od onoga kako ih mi zamišljamo, pa se tako i virtualni prijatelji razli-kuju od onoga što su u stvarnom životu. S obzirom na to da društvene mreže omogućavaju predstavljanje osoba onakvima kakve žele da ih drugi vide, to utječe i na razvoj slike o sebi jer psihološki portret koji osli-kavamo o sebi utemeljen je djelomično na onome što neko misli o tome kako ga vide drugi.

Dakle, takav pojedinac će imati iskrivljenu sliku o sebi i o svojim sposobnostima, a u isto vrijeme će biti u sukobu sa svojom okolinom, s obzirom na to da provodeći previše vremena na internetu zanemaruje svoje obaveze i ne uspijeva udovoljiti očekivanjima i zahtjevima koje mu socijalna okolina postavlja, a za koje on vjerovatno neće imati ni interes ni sklonosti da ih ispuni.

Čitateljima Preventeena možemo savjetovati da pri-je svega sigurno koriste internet i budu svjesni kako njegovih prednosti tako i opasnosti.

Također, kao odgovorni članovi zajednice moramo upozoravati i reagirati ukoliko primijetimo da je neko od naših prijatelja bio žrtva internetskog nasilja, ne-doličnog ponašanja ili je ugrožen ovisnošću o interne-tu. U takvim slučajevima potrebno je da se konsultira-mo sa profesionalcima iz ustanova koje se bave ovom problematikom, kao što su: porodična savjetovališta, savjetovališta za mlade, policijske službe, centri za mentalno zdravlje i druge savjetodavne ustanove i organizacije.

Generalno, trebamo zastupati stav da je za zdravog pojedinca važno da koristi što više alternativa u svom životu: različitih hobija, aktivnosti u slobodnom vre-menu, vještina, afiniteta, znanja i drugih sposobnosti, kako bi se dugoročno zaštitio od svih vrsta ovisnosti.

Tarik Smailbegović, dipl. scr. i Aldijana Kokić, dipl. psih.

27preventeen

CAFÉ

Neformalno je formalnije!

Krasno je vidjeti osobe iz: Rumunije, Hrvatske, Italije, Albanije, Bosne i Hercegovine i Makedonije okupljene na jednom mjestu s ciljem – uništiti predrasude, upo-znati druge kulture, razgovarati o Europi bez granica, vlastitom i zajedničkom identitetu, položaju mladih u društvu, zastupljenosti mladih na važnim pozicijama, ulogama mladih u društvu, vrijednostima, participaci-ji, interkulturalnom dijalogu te i samoj digitalnoj revo-luciji! Dobro, dosta se pričalo, dosta družilo, tek malo vremena posvetilo spavanju, ali isplatilo se!

Poseban osjećaj je doživjeti i biti dio projekta na-zvanog ACTor, u organizaciji Macedonian Committee of the European Youth Parliament. U sklopu ovog projekta bio je organiziran i seminar koji se održao u periodu od 18. do 25. marta i obuhvatao je sve prethodno navedene teme. Kada mladi iz ovih ze-malja zajedno na jednome mjestu razmijene ideje za poboljšanje položaja vršnjaka u lokalnim zajed-nicama, kada se steknu nova poznanstva, usvoje nova znanja i sačuvaju iskustva, tada nastane lič-ni i lokalno-društveni napredak, ili borba za njega! Naravno, ona mirna i kreativna... Nećemo sad glumi-ti Sjevernu Afriku, a? Svjestan sam da se situacija u mojoj lokalnoj zajednici neće mijenjati tako lako, ali znam da mogu učiniti dosta na tome da je unaprije-dim i postavim temelje nekim promjenama! (Naša se administracija grči od riječi “promjena”). Sva eduka-cija koju smo dobili na ovom seminaru je od nepro-cjenjive vrijednosti, stoga je itekako vrijedi iskoristiti!

Najvažnije je da su mi se vidici od tada proširili.

Sada mi je ugao gledanja 120°.

The only thing stopping me from actually learning is my education.

Jedna od tema o kojoj smo razgovarali bila je i ak-tivno građanstvo: koje su osobine i dužnosti svakog građanina.

Kada smo grupnim radovima otkrili: osobine, vješti-ne, dužnosti i odgovornosti svakog od nas, predavač je upitao postoji li Supermen koji bi imao sve ove osobine jednog savršenog građanina i bismo li mogli stvoriti jednu takvu osobu? Meni je samo jedna misao bila u glavi:

Ne možemo stvoriti Supermena, jer je nemoguće, ali možemo stvoriti supergrupu koja će biti funkcionalna i korisna za društvo!

Tarik

Kov

ač, M

ješo

vita

sre

dnja

ško

la

“Nor

dbat

2”

Vare

š

28 preventeen

CAFÉ

Jao, vidi nje/njega kako se oblači? Hej, pa ti ne mo-žeš s nama u disko, nemaš para ni za kifle! Molim te budi što dalje od nas, ti nisi cool, nemaš ono što mi imamo! - ovo su neki od izraza koje svakodnevno možemo čuti.

Ipak, trebamo ustrajati i biti ono što jesmo te pažljivo birati svoje društvo. U suprotnom, svako drugo isku-stvo može biti bolno. Radimo stvari ne zbog drugih, već zbog sebe. Jednu mračnu priču ima M. A. (16) koji je dosta toga prošao upravo zbog upravo želje za dokazivanjem u društvu.

Loš početak

Moje odrastanje je bilo veoma burno. U djetinjstvu mi se svašta dešavalo. Odrastao sam uz samo jed-nog prijatelja, jednog al’ vrijednog. S njim sam proveo najljepše dane svog djetinjstva. Međutim, nakon mog odlaska u drugi grad cijeli moj život se mijenja iz kori-jena. Počinju svi problemi i gluposti. Upao sam u loše društvo i sam postao loš. Bilo je svega: preprodaje narkotika, ukradenih stvari, a u nekim slučajevima i oružja. Kao vrlo mlad i željan dokazivanja te pažnje koju nisam dobivao od svojih bližnjih, želio sam da se iskažem bar u tom gorem svjetlu. Svu utjehu sam našao u lošem društvu!

Upadao sam sve dublje i dublje

Većini vrlo ozbiljnih mafijaša postao sam poput desne ruke. U nekim slučajevima radio sam kao anonimna osoba, a u nekim su znali moj identitet. U svako doba dana i noći dobivao sam pozive od anonimnih osoba koje su mi govorile kada i gdje da dođem kako bih preuzeo ukradenu robu. Uz robu sam dobivao i spisak početnih cijena za sve ono što trebam da preprodam. U početku je sve to bilo lako, ali je vremenom po-stajalo sve teže i teže zbog toga što nam je policija polako ulazila u trag. Lanac preprodaje je razbijen. Povukao sam se u sjenu i sakrio sve tragove svoje

Priča jednog buntovnikaPiše: Maja Kovačević

29preventeen

CAFÉ

Priča jednog buntovnikaumiješanosti. Ukradenu robu sam sakrio, a jedan dio čak i uništio. Nakon što je bura utihnula polako sam počeo da se vraćam starom poslu. I tada se dešava nešto što mijenja moj život iz korijena.

Ljubav kao spas

Prvi put se zaljubljujem i nakon tolikih godina shva-tam da je sve to što radim bila greška. Počinjem da se povlačim i to nekim ljudima počinje užasno da smeta. Bojali su se da ja u stvari ne ispadnem neka vrsta uhode u njihovim redovima i da ih ne izdam.

Tada trpim velike pritiske s njihove strane, primam vrlo neugodne telefonske pozive kao i razne prijetnje. Ipak, odlučan u svojoj namjeri, ne obazirem se na to. Tek kasnije počinjem da shvatam da to nisu bile samo prazne priče. Razni ljudi su me proganjali. U većini slučajeva sam pobjegao ili izbjegao neke veće sukobe, ali u nekim slučajevima sam dobio i batine. Ipak, ništa od toga nije uticalo na promjenu moje od-luke, samo me je još više učvrstilo da ostanem pri toj odluci do kraja. Naime, ljubav je bila jača od svega.

Životna pouka

Nakon nekog vremena uspio sam u svojoj namjeri. Pozivi su prestali, prijetnje su nestale. Počeo sam da živim normalnijim životom kao i većina u mom okru-ženju. To je za mene bio veliki korak naprijed. Među-tim, tragovi ostaju. I sada ljudi pokazuju prstom na mene i govore: Eno, to je taj! On je uradio ovo i ono!, a mene prosto zaboli uvo za njih i njihove priče jer znam da nije slab onaj ko padne već ko ne ustane. Ja sam napravio veliki korak i čvrsto namjeravam da istrajem i nikada više ne budem propalica kakva sam ustvari bio. Jedino što mogu da vam kažem, ne radi sebe već radi vas, nikada ne pravite gluposti koje sam ja pravio jer to i nije dobar korak ka iskazivanju i vrhu nego veliki pad na dno. Mnogo je ljepši normalan ži-vot i potrudite se da ga sačuvate.

30 preventeen

duhovnost

30 preventeen

Kaže se da je čovjek, između ostalog, ono u što vjeru-je, a ta vjera je često pokretač i životna vodilja. Među-tim vjera nije lijek za sve probleme, ukoliko posma-tramo iz čisto empirijskog i egzaktnog ugla, moglo bi se možda previše smjelo reći da riječ i vjera ne liječi, no činjenica je da utjeha i nada koju pruža čin vjere nude veliki oslonac svima koji vjeruju. Iako ne daje konkretne odgovore na mnoga životna pitanja, to ne umanjuje činjenicu da mnogim ljudima znači svjetlo i neku vrstu alata za pronalazak vlastitog odgovora. Nažalost, ipak ne svim ljudima.

S tim u vezi, zanimalo nas je kako vjera tretira čin samoubojstva, konačni i nepovratni akt oduzimanja vlastitog života.

O vjeri i samoubojstvu razgovarali smo s dr.Tomislavom Jozićem, profesorom moralne teologije na Vrhbosan-skoj katoličkoj teologiji u Sarajevu.

1. Kakvo je gledište vjere o samoubojstvu?

Nalazimo se pred pitanjem na koje nije lako dati konačan i definitivan odgovor koji bi sasvim otkrio razloge samoubojstva. Takvi razlozi su bolje poznati samoubojici prije nego se odlučio za taj čin, a mi to možemo samo naslućivati.

Kao što je ljudski život najveća vrednota svemira a ujedno i tajnovit fenomen, još je tajnovitija nepo-znanica u činjenici da čovjek uništava vlastiti život, te zašto to čini. Ako je točna tvrdnja da je želja za održanjem života najjači prirodni nagon, kako onda protumačiti samoubojstvo?

Neku vrstu odgovora moguće je naći kod “kratkog spoja” koji se dogodi u području elektrike i elektro-nike: sličan funkcionalni poremećaj dogodi se kod čovjeka u jednom trenutku racionalne odsutnosti u kojem on trenutno nije priseban i odgovoran za čin samoubojstva.

Na to nas upućuje i naša psihologija prema kojoj oso-ba s “normalnim” razmišljanjem i pri punoj svijesti

Vjera i samoubojstvone može počiniti samoubojstvo. Ono se stoga donekle može protumačiti i kao posljednji čin očaja nastalog iz raznih subjektivno nerazrješivih konfliktnih situaci-ja, od kojih jedna može biti i nedostatak vjere i ma-njak pouzdanja u Boga – bar u pojedinim slučajevima.

Budući da se samoubojstvo može definirati kao izrav-no i svjesno lišavanje vlastitoga života bez zakonita i moralna ovlaštenja, za vjernika je poimanje svetosti života takvo da samo Bog, kao izvor i apsolutni i gos-podar života, “ima vlast nad životom i smrću” (Mudr 16.13). Zato je etičko i moralno vrednovanje života neodvojivo od vjere. To bi, ukratko i pojednostavljeno rečeno, bio osnovni pogled vjernika (vjere) o samo-ubojstvu.

2. Kako objasniti uzrečicu: “ubit ću se”

Kratko, postoji dvostruki odgovor. “Ubit ću se” može biti obična bezazlena fraza koja se češće čuje i ljudi je obično shvaćaju neozbiljno, kao što je tako i rečena, i zaista kao frazu (“ubit ću se”: kako sam to mogao zaboraviti, zašto nisi došao/la, izgubio sam dokumen-te i slično).

Međutim, u nekim drugim okolnostima iz kojih se može zaključiti da ovo “ubit ću se” može biti ozbilj-no izrečeno, tada treba odmah reagirati. S takvom osobom treba razgovarati (logoterapija). Ako se do-bije dojam da razgovor nije uspio, tada upozoriti i druge – prijatelje, roditelje, školu, psihologa, vjerskog službenika…) koji će takvu (mladu) osobu nastojati relaksirati i razuvjeriti u samoubilačkoj namjeri.

3. Ako se mlada osoba ubije, što vjera zabranjuje?

Prije svega vjera zabranjuje samoubojstvo, bilo mlade bilo starije osobe. Ako se ono dogodi, vjera je nekada (bar katolička) u načelu zabranjivala obavljanje vjer-skog sprovoda.

Međutim, ako je postojala potvrda liječnika da se samoubojstvo dogodilo u rastrojenom stanju, tj. bez pune svijesti, što znači bez moralne odgovornosti,

Piše: Kristijan Lasić

31preventeen

duho

vnos

t

tada se obavljao i vjerski sprovod. Danas se ni to ne traži, jer se općenito smatra da osoba pri punoj svije-sti ne može sebi oduzeti život.

Nažalost, neki parareligijski pokreti (sekte) primjenju-ju ritualna samoubojstva pojedinih svojih pripadnika, obično mladih između 15 i 25 godina starosti (npr. darkeri, koji su protukultna i protukulturalna pojava srednje Europe).

4. Što sa mladima koji su nezadovoljni svojim životom i samo misle o smrti?

To je problem kojim bi se moralo više pozabaviti društvo, tj. politika, vlast, odgojne ustanove i dakako sama obitelj. Država zaista mora preko svojih usta-nova mladima dati priliku školovanja, zaposlenja i

mogućnost pristojna života; osigurati im perspektivu ljepše budućnosti, da ne moraju razmišljati o najdra-stičnijim “rješenjima”

Mladi i sami moraju nešto učiniti, pojedinačno i udru-ženi, da izbjegnu besperspektivnost, bez kukanja, bez nepotrebnog lutanja okolo, bez ovisnosti o nečemu ili nekome, jer ništa samo neće pasti s neba. Dakako da im ni okruženje ne ide u prilog, ali ako sami ne učine prvi korak, drugi će ići teže.

Sve je ovo lako reći, ali ako “samo misle o smrti”, kako glasi gornje pitanje, onda zaista sve pada u vodu. To nije karakteristika mladih ljudi, nego i sami moraju nešto poduzeti, a ne podržavati vlastito neza-dovoljstvo…