Post on 28-Feb-2020
DODATAK NEDELJNIKA VREME BR. 1351 OD 24. NOVEMBRA 2016.
WWW.VREMEPROTIVNASILJA.RS
protiv nasilja (9)
Ranjivi i zlostavljani
Do sada smo se na ovom mestu bavili porodičnim i partnerskim nasiljem u najširem smislu. Uvek smo govorili o ženama i deci kao najčešćim žrtvama, a o muškarcima kao najčešćim nasilnicima. Logično, jer činjenice govore da žene i deca čine većinu žrtava, a muškarci većinu nasilnika. Iako žene i deca same po sebi spadaju u ranjive grupe, njihov položaj može biti još ranjivij i. Jer šta kad je žena, uz to što je žena, još i Romkinja, ima invaliditet, stara je ili je migrantkinja? Kao da začarani krug već nij e dovoljno strašan i mračan, za ove žene on je još mračnij i. Zato se ovog puta bavimo njima, u nadi da ćemo pokrenuti širi društveni dij alog o njihovim specifi čnim problemima.
PORODIČNO I PARTNERSKO NASILJE NAD RANJIVIM GRUPAMA
Problemi i izazovi su isti, samo još težiJedan od zaključaka panela “Porodično i partnersko nasilje nad
ranjivim grupama” u okviru projekta “Vreme protiv nasilja” jeste
da su sve četiri identifi kovane ranjive grupe žena koje trpe nasilje
(žene sa invaliditetom, migrantkinje, starije žene i žene romske
nacionalnosti) dvostruko marginalizovane i diskriminisane, da
za žene žrtve nasilja sa invaliditetom nema arhitektonskih uslova
u sigurnim kućama i centrima za socijalni rad, da su u drugom
talasu migracije “zaostale” žene i deca iz Avganistana i Iraka koje
su prodale bubreg da bi pobegle i koje nisu ni čule da imaju neka
prava i da mogu da govore bez prisustva muža, da su starije žene
često žrtve nasilja koje vrše njihovi najmiliji, da ih je sramota
da o tome govore i da niko ne odgovara za to, da Romkinje
retko prijavljuju nasilje jer policija neće da dođe po prijavi
Četvrti okrugli sto “Porodično
i partnersko nasilje nad ranji-
vim grupama” u okviru pro-
jekta “Vreme protiv nasilja”, održan
je u Press centru UNS-a u petak 18.
novembra.
Teme za razgovor bile su koliko je
učestalo nasilja nad ranjivim grupa-
ma koje smo nabrojali, zašto je nasilje
nad starim licima tabu tema u Srbi-
ji, kako se Srbija suočava sa izazovima
migrantske krize kada je reč o partner-
skom i porodičnom nasilju, koji me-
hanizmi stoje na raspolaganu u borbi
protiv ovih oblika nasilja nad ranjivim
grupama i kako izaći na kraj sa dvo-
strukom diskriminacijom.
U panelu su učestvovale Snežana
Mađerčić, sekretarka IZ KRUGA, Beo-
grad, organizacije za zaštitu prava i po-
dršku ženama sa invaliditetom, Jelena
Hrnjak, program menadžerka nevla-
dine organizacije Atina, Nadežda Sa-
tarić, udruženje građana “Snaga prija-
teljstva” – Amity, i Nada Đuričković,
predsednica Upravnog odbora Rom-
skog centra za žene i decu Daje. Mo-
derator okruglog stola je Jovana Gligo-
rijević, pomoćnica glavnog urednika
nedeljnika “Vreme”.
“Vreme protiv nasilja” je sastavni
deo projekta “Nasilje u porodici
– Pogled uprt u evropsko pravo”, koji
fi nansira Evropska unija preko dele-
gacije EU u Srbiji kroz medijski pro-
gram. Cilj projekta je pokretanje širo-
ke javne rasprave koja treba da dove-
de do sistematskih, zakonskih, proce-
duralnih i drugih mera za prevenciju,
sprečavanje i smanjenje porodičnog i
partnerskog nasilja.
Na ovom panelu bavili smo se ra-
njivim grupama i pokušali smo da ra-
svetlimo tabu teme u društvu koje se
odnose na nasilje nad starim licima,
2VREME PROTIV NASILJA
novembar 2016
VREME
→
Romkinjama, ženama sa invaliditetom
i migrantkinjama koje trpe dvostruku
diskriminaciju i viktimizaciju.
koliko su dostupna
institucionalna rešenja
i šta su problemi
SNEŽANA MAĐERČIĆ: Sigurne
kuće za žene sa invaliditetom koje su
pretrpele partnersko nasilje nisu pri-
stupačne u arhitektonskom smislu,
osim toga psihološka podrška za ove
žrtve ne postoji. Servis personalnih
asistenata koji je u poslednje vreme
razvijen u Srbiji ne prepoznaje po-
dršku ženama sa invaliditetom koje su
pretrpele nasilje i diskriminaciju. Or-
ganizacija Iz kruga može da pruži psi-
hosocijalnu pomoć i podršku ovim že-
nama. Ništa ne znači smeštaj u sigurne
kuće na par meseci, to je kratak rok da
bi se one osnažile i pripremile za život
jer ima veliki broj neobrazovanih žena
koja trpe nasilje u porodici.
JELENA HRNJAK: Neke migrant-
kinje žrtve nasilja odvaže se i potraže
pomoć. Bitno je istaći trenutnu situa-
ciju u našoj zemlji koju mediji ne pra-
te u potpunosti, a to je da na teritoriji
Srbije boravi oko 6500 registrovanih
migranata, najviše žena i dece, dok je
prošle godine kroz našu zemlju proš-
lo oko milion bolje obrazovanih i si-
tuiranih muškaraca. Ovo je drugi ta-
las izbeglištva, dolaze žene i deca koji
su ostavljeni pozadi. O migrantkinja-
ma ne možemo govoriti samo u kon-
tekstu nasilja, ili možemo da govori-
mo samo u tom kontekstu, s obzirom
na to iz kojih zemalja dolaze. Javno-
sti je teško da razume zašto sad do-
laze žene iz Avganistana ili Kameru-
na kada sad tamo nema rata. Prvo i
osnovno je to što ne možemo sve te →
Foto: Tanja Valič /Tanjug
PROTIV NASILJA
novembar 2016 3
žene da nazivamo migrantkinjama jer
je nekima od tih žena ugroženo osnov-
no ljudsko pravo. Na primer, devojčica
od 11 godina pobegla je glavom bez ob-
zira od muža od 60 za koga je bila pri-
silno udata, spasava se i dolazi ovde. I
šta onda uradi njena porodica? Ostav-
ljenom mužu od 60 dâ drugu ćerku od
devet godina jer je takav običaj. Kako
njoj pomoći u skladu sa evropskim
pravom, što je tema ove konferenci-
je. To su neki od problema sa kojima
se trenutno suočavaju žene i deca mi-
granti u Srbiji.
NADEŽDA SATARIĆ: Koliko je
ova tema tabuizirana u našem druš-
tvu, odnosno da se starija lica ustruča-
vaju da prijave nasilje jer ih je sramota,
i kakva su njihova institucionalna reše-
nja i mogućnosti? Prvo, da bismo od-
govorili na pitanje koliko su starim li-
cima koja trpe nasilje dostupna insti-
tucionalna rešenja, moramo da pogle-
damo koliko je bilo ukupno zvaničnih
prijava nasilja koje su stigle u Centar
za socijalni rad, a koliko se prijava od-
nosi na nasilje nad starim licima. Para-
metar je 2015. godina: ukupno je bilo
18.750 prijava, od toga se 45 odsto pri-
java odnosi na nasilje prema odrasli-
ma, 35 odsto na nasilje nad decom, 12
odsto prema starijim osoba i 8 odsto
među mladima. Prijave za nasilje nad
starijim licima su najmanje zastuplje-
ne, ali naš je utisak da ono što dođe
to centara za socijalni radi ili policije
uglavnom se odnosi na ekstremno fi -
zičko nasilje, a da se najzastupljeniji
oblik nasilja – emocionalno nasilje i
zanemarivanje potreba starih – goto-
vo ne percipira kao nasilje nad starim
licima, ni od strane starih ni od strane
službenika koji su dužni da im pruže
podršku i zaštitu. Drugi deo priče od-
nosi se na starije žene u ruralnim sre-
dinama uzrasta od 75 i više godina ko-
jima je posebno nedostupan mehani-
zam zaštite od nasilja. Među najstari-
jim ženama u južnim krajevima je naj-
veći broj nepismenih, polupismenih i
neobrazovanih, i one ne znaju kome da
se požale čak i ako su svesne akta na-
silja. Ona treba da ode u najbliži grad,
koji je udaljen kilometrima, i da prijavi
4VREME PROTIV NASILJA
novembar 2016
VREME
→
nasilje, a da li ima prevoz do tamo i da
li može da plati kartu? Njima su naj-
manje dostupna ta institucionalna re-
šenja. Imala sam priliku da upoznam
jednu ženu sa sela u privatnom domu
za stare u Nišu i da razgovaram s njom
o nasilju sad i nekad. Ona kaže da je
niko nije maltretirao u porodici, osim
muža: “Ja sam bila njegova, nisam bila
dobra, bila sam mršava i nisam mo-
gla da nosim na obramači dve kofe ili
dva džaka krompira, i tad bi me uvek
bio.” Percepcija je da je žena vlasniš-
tvo muža i da on može da radi šta mu
je volja.
Nasilje nad starim licima je tabu
tema zato što se teško prepoznaje i
retko identifi kuje, čak i kad se prijavi,
pa ne znamo šta se dešava po prijavi.
Nasilje nad starim licima je tabu tema
jer ga čine njima najmiliji – deca, unu-
ci, supružnici, negovatelji... Prošle go-
dine je bilo dve hiljade prijava, ali ne
znamo šta je bilo dalje. Izgubio se si-
stem vrednosti u kojem je seda glava
bila poštovana i uvažavana, a starina
bio glavni u kući i u vrhu sovre. Da-
nas preovlađuje egocentrizam nad al-
truizmom i u našim glavama je kon-
fuzija sistema vrednosti – dojučeraš-
nji poštovani starina danas je teret za
društvo. Sin ubio majku na slavi, svi
su znali da je maltretira, ali niko ništa
nije preduzeo, šta je u njihovoj kući,
njihova je stvar.
NADA ĐURIČKOVIĆ: Žene žr-
tve nasilja romske nacionalnosti naj-
češće ne prepoznaju nasilje jer se od-
malena uče da je otac, a kasnije muž
glava porodice i da on odlučuje. Naš
rad je upućen pre svega na prevenciju
nasilja i na prepoznavanje nasilja. Kad
je reč o mehanizmima zaštite Rom-
kinja od nasilja u porodici, ne može
se reći da su dostupni zbog mestâ gde
žive romske porodice, koja su udalje-
na od gradova. Kad se Romkinja od-
luči da prijavi nasilje, najčešće u po-
slednjem stadijumu nasilja kada joj je
život ugrožen, policija i Hitna pomoć
neće da dođu po prijavi. U centrima
za socijalni rad vlada nepoverenje pre-
ma Romkinjama, a sa druge strane, ni
romske žene žrtve nasilja nemaju po-
verenje prema ovim institucijama jer
se susreću sa diskriminacijom, nepo-
verenjem i drugačijom primenom za-
kona kada je o Romkinjama reč, i one
odbijaju da im se obrate. Romske žene
su višestruko ugrožene i zbog toga što
često nemaju ličnu kartu, pa ne ostva-
ruju pravo na zdravstvenu i socijalnu
zaštitu, obrazovanje i pravo na zaštitu
od partnerskog nasilja.
najzastupljenije nasilje po
istanbulskoj konvenciji:
fizičko, seksualno ili psihičko
SNEŽANA MAĐERIĆ: U pla-
nu nam je da sledeće godine uradi-
mo veliko istraživanje na tu temu,
najčešći oblik nasilja je fi zičko pa za-
tim psihičko. Nasilje nad osobama sa
invaliditetom najčešće vrše osobe koje
im pomažu: ne daju im lekove na vre-
me, ne vode ih kod lekara na vreme,
ne vode računa o njihovoj ličnoj higije-
ni, ishrani, smanjuju im socijalne kon-
takte, manipulišu njihovim prihodima
ili novcem za tuđu negu i pomoć. Naj-
češće je reč o psihičkom nasilju i zane-
marivanju osoba sa invaliditetom. Nije
mi poznat nijedan slučaj da je neko za
to odgovarao. Osim toga, žene sa in-
validitetom se teško odlučuju za ro-
diteljstvo jer nemaju institucionalnu i
porodičnu podršku.
JELENA HRNJAK: Od 169 žena
koje su se obratile za pomoć, 55 ih je
završilo u sigurnim kućama. To su
uglavnom žene iz Iraka, Avganistana
i zemalja čiji režimi ne prepoznaju na-
silje nad ženama i ne gledaju blago-
naklono na žene. Žene su uglavnom
smeštene po azilima i prijavljuju fi zič-
ko nasilje. Njihov prag tolerancije na
bol je veoma visok i one čak ne prepo-
znaju da postoji nasilje, da postoji više
vrsta nasilja. Mislim da je to ključ za
razgovor sa ženama iz tih zemalja, da
im objasnimo zašto je važno da one
prepoznaju oblike nasilja i da o tome
razgovaramo. Ženama iz tih sredina
muževi ne dozvoljavaju čak ni da go-
vore bez njihovog prisustva i potreb-
no ih je informisati o nasilju nad žena-
ma, o oblicima i vrstama nasilja i da je
to kažnjivo. Između ostalog, migrant-
kinje su potpuno ekonomski nejedna-
ke i zavisne od muževa, a često su pot-
puno nepismene (Avganistan). Velike
su kulturološke razlike, ženama iz tih
zemalja je tradicionalno i generacijski
usađeno da je normalno da se udaju sa
11 godina, da je normalno da ih muže-
vi biju, siluju, čak i da ih ubiju iz časti i
da to neće biti procesuirano. Neke od
naših štićenica su svedočile o takvim
situacijama, o čemu smo čitali u me-
dijima. Ono što nas posebno zabrinja-
va je krijumčarenje žena i dece koje se
pretvara u trgovinu ljudima i seksual-
no iskorišćavanje žena i dece. To treba
da se tretira kao krivično delo trgovine
ljudima sa svim zakonskim posledica-
ma. Ako se u kamionu uguši 70 ljudi,
uglavnom žena i dece, reč je o najgo-
rem kriminalu i trgovini ljudima, i to
treba strogo sankcionisati. →PROTIV NASILJA
novembar 2016 5
Velika je beda i siromaštvo među nji-
ma. Susreli smo se sa migrantkinjom
koja je prodala svoj bubreg da bi pla-
tila put krijumčaru kako bi uspela da
dođe do slobode koju toliko želi. Nije
bilo slučajeva genitalnog sakaćenja,
mada znamo da taj fenomen postoji i
da je ukorenjen, da se sprovodi u Evro-
pi, znamo za neke slučajeve u Britani-
ji. Ženama iz tih zemalja treba pomo-
ći da se upoznaju sa kulturnim vred-
nostima zemalja u koje dolaze i da si-
stem stane iza njih.
NADEŽDA SATARIĆ: Prema do-
stupnim istraživanjima, svaka peta
starija osoba bila je žrtva nekog obli-
ka nasilja, najviše emocionalnog i eko-
nomskog, a najmanje fi zičkog. Verbal-
ni oblik emocionalnog nasilja podra-
zumeva zastrašivanje, ponižavanje,
ismevanje, okrivljavanje (one su kri-
ve za sve, one su žrtveni jarci u po-
rodici), a neverbalni oblik emocio-
nalno je ignorisanje zdravstvenih po-
treba (“šta se žališ da ti nije dobro, pa
imaš osamdeset godina, nije ni meni
dobro sa pedeset, pa ne kukam”), izo-
lovanost (“što ti dolaze te prijateljice,
šta će ti one, smetaju im stari”), zane-
marivanje potreba, fi nansijsko zlostav-
ljanje (zloupotreba kartica i punomoć-
ja, prikazivanje drugog, većeg računa
kad im kupuju namirnice, zloupotre-
ba popusta za penzionere). Činjenica
je da su mnoge starije žene usamljene
i jedva čekaju da im zazvoni telefon ili Foto: Christian Hartmann /Reuters
Foto: Marko Đurica /Reuters
6VREME PROTIV NASILJA
novembar 2016
VREME
→
da im neko dođe. Veoma su česte te-
lefonske prevare, vi ste slučajni dobit-
nik ali morate da uplatite toliko i to-
liko da bi vam stigla nagrada, ili tipu-
ju penzionerke koje žive u samačkim
domaćinstvima (procenjuje se da je u
Srbiji oko 300.000 samačkih domaćin-
stava), ili kucaju na vrata i predstavljaju
se kao dobrotvori, a onda izvlače no-
vac od starijih žena, manipulišu njiho-
vim eventualnim ušteđevinama i na-
vodno investiraju novac umesto njih.
Česte su i prevare sa čekovima. Važno
je poslati poruku starijim ženama: ne
otvarajte vrata nepoznatima koje ne-
što nude i ne puštajte ih u kuću, jer ima
lažnih terapeuta koji se nude da brinu
o starima, da ih vode kod lekara i slič-
no, potražite sebi društvo u neposred-
nom okruženju, izađite ispred zgrade.
Koliko je meni poznato, niko nije od-
govarao za emocionalno niti ekonom-
sko zlostavljanje, poznati su slučajevi
pljačkanja i ubijanja starih lica.
NADEŽDA ĐURIČKOVIĆ: Pre-
ma statističkim podacima, svaka treća
Romkinja je preživela neki oblik nasi-
lja, dok je najrasprostranjeniji oblik na-
silja nad ženama romske nacionalnosti
psihičko ili ekonomsko. Međutim taj
oblik nasilja je najmanje prepoznatljiv.
Prema istraživanjima Romskog centra
za žene i decu Daje, imamo zvaničan
Foto: Jaroslav Pap /Tanjug
PROTIV NASILJA
novembar 2016 7
podatak do se 75 odsto žena izjasnilo
da je preživelo nasilje, a u neformal-
nim razgovorima ispostavilo se da je
čak 90 odsto žena pretrpelo neki oblik
nasilja. To je ogroman broj žena, s ob-
zirom na podatak da je od pola milio-
na ljudi romske nacionalnost i 52 od-
sto žena. Ono što se uočava kao ve-
liki problem je materijalna zavisnost
od porodice koja uslovljava trpljenje i
ostajanje u nasilju. Nemaju obrazova-
nje, imaju manjak moći, a u tome, na-
žalost, Romkinje prednjače i fi nansij-
ski su potpuno zavisne. Žene romske
nacionalnosti nemaju pravo u pogle-
du odlučivanja, da li će se obrazovati,
kad će se udati, da li će, kada i koliko
će rađati, čak ni da li će ići kod lekara.
Ono žive u ubeđenju da je to prirod-
no i da sve žene žive tako. Najčešće je
to zbog neobrazovanosti, mada sam
se u praksi susrela sa slučajem žene sa
srednjom školom koja je napustila po-
sao jer je muž to zahtevao od nje, da
bi kasnije doživela nasilje. Muževi im
strateški oduzimaju moć bez obzira na
to da li su zaposlene, obrazovane ili ne-
obrazovane, tako što ih izoluju, odvoje
od porodice i od prijateljica. Kad je o
deci reč, već u osnovnoj školi postoje
razlike između dečaka i devojčica. Na
primer, dečak ima privatnu nastavni-
cu, a devojčica nema čak ni udžbenike.
Takav je odnos prema ženskoj deci koji
zapoveda patrijarhat i tu se ne može
ništa uraditi, pogotovo ne preko noći,
ali obrazovanje devojčica može da do-
vede do nekih promena tokom godina.
o važnosti civilnog
sektora i nefleksibilnosti
državnog sistema
SNEŽANA MAĐERČIĆ: Kad je
reč o nasilju nad ženama sa invalidi-
tetom, nema dovoljno organizacija ci-
vilnog sektora koje se bave ovom te-
mom i uopšte potrebama osoba sa in-
validitetom, o devojčicama sa invali-
ditetom da ne pričamo. Naša organi-
zacija priprema programe za devojči-
ce jer se dosad niko njima nije bavio.
Postoje naravno organizacije koje se
bave potrebama dece sa smetnjama u
razvoju i invaliditetom i oni imaju ra-
zne programe i radionice, ali kad je reč
o nasilju i osnaživanju, retko koja or-
ganizacija to radi. Kad je o državnim
institucijama reč, ženama sa invalidi-
tetom one nisu pristupačne pre svega
u arhitektonskog smislu – centri za so-
cijalni rad, policija, sudovi. Naša je že-
lja da se Mreža IZ KRUGA proširi na
teritoriju cele Srbije i nadamo se da će
se to ostvariti da bismo što više žena
približili našem radu.
JELENA HRNJAK: Mislim da su
nevladine organizacije danas potreb-
nije u Srbiji nego ikad, jer je zavladalo
neko čudno stanje koje se teško defi ni-
še i raspoznaje. Nevladine organizacije
koje se bave pružanjem socijalnih uslu-
ga ili istraživanjima mogu mnogo da
učine kako bismo sutra živeli u boljem
društvu. Mislim da može mnogo toga
da se uradi kad je reč o rešavanju ovog
kompleksnog problema (nedostatak
obrazovanja, finansija, nedostatak
mogućnosti, politička klima). Nevla-
din sektor i organizacija “Atina” mogu
mnogo da urade, videla sam primere
osnaženih žena koje su preživele nasi-
lje, i pozivamo na solidarnost i umre-
žavanje u civilnom sektoru. Međutim,
država ne prepoznaje da su nevladine
organizacije značajan resurs i da smo
mi fl eksibilniji i možemo brže da re-
agujemo. Bitno je da država i društvo
jasno osude nasilje nad ženama, da se
stvori klima nulte tolerancije na nasilje
i da se jasno kaže da su određeni obli-
ci ponašanja apsolutno neprihvatljivi.
ŽENAMA SA INVALIDITETOM NEDOSTUPNE ČAK I SIGURNE ŽENSKE KUĆE: Snežana Mađerčić
ROMKINJE NEMAJU POVERENJA U INSTITUCIJ E: Nada Đuričković
8VREME PROTIV NASILJA
novembar 2016
VREME
→
Uzgred, da kažemo da ženi koja je pre-
trpela nasilje ne treba postavljati pita-
nje zašto je trpela nasilje. Postoje po-
maci u borbi protiv nasilja u porodi-
ci, danas su defi nisani i prepoznati ra-
zni oblici nasilja, od pokušaja nasilja,
silovanja u braku, osuda ranih brako-
va... Pozivamo društvo na solidarnost
i zauzimanje stava da nema toleran-
cije za nasilje. Takođe, neophodno je
da se državni sektor dodatno motiviše
i senzibiliše za porodično i partnersko
nasilje, pogotovo za nasilje nad ranji-
vim grupama.
Čini se kao da je državni aparat ra-
zvio otpornost prema promenama,
iako ima pojedinaca koji odlično rade
svoj posao, ali ukoliko oni odu na dru-
go radno mesto, pojavljuje se rupa u
sistemu i nemogućnost međuresorne
saradnje. Ne može sistem da se zasni-
va na entuzijazmu pojedinaca. Mi že-
limo da nas država prepozna kao par-
tnere i kao resurs na koji može da se
osloni. Važno je da se otvori medijski
prostor i da se jednom u budućnosti
stvari reše. Kad je o medijima reč, nije
dobro što se objavljuju slike žena žrta-
va nasilja i otkiva njihov identitet, dok
su počinioci najčešće spomenuti u ini-
cijalima. Stiče se utisak da se počinio-
ci glorifi kuju i šalje se poruka da je to
društveno prihvatljivo.
NADEŽDA SATARIĆ: Bilo bi bo-
lje da se pitanje efi kasnosti nevladinih
organizacija i državnog sektora postavi
onima koje su tražile pomoć od njih,
jer smo mi u nevladinom sektoru pri-
strasni i lični. (Da li je nepristrasnost i
lično u slučajevima nasilja u porodici
loš kriterijum, jer u slučajevima nasi-
lja nema dve strane, imate žrtvu i po-
činioca i naša obaveza je da budemo
na strani žrtve – komentar J.G.) U sva-
kom slučaju, sva dostupna istraživanja
javnog mnjenja pokazuju da se žene
žrtve nasilja više obraćaju nevladinim
organizacijama i da im više veruju. Kad
je reč o nasilju nad ženama, u nevladi-
nom sektoru postoje neverovatni re-
sursi i neverovatni rezultati. Žene su
prve pokrenule SOS telefone, otvorile
pravna savetovališta i imaju ekspertizu
i rade obuke policije, socijalnih službi,
obrazovanje... Sve je to resurs iz nevla-
dinog sektora. Država će u pregovori-
ma sa EU reći da su nevladine organi-
zacije vrlo važne i hvaliti se njihovim
uspesima. Ali, kada siđete na lokalni
nivo, priča je potpuno obrnuta. Na na-
cionalnom nivou pokazuje se licemer-
je, pitanje za državu je zašto Srbija čeka
na Zakon o besplatnoj pravnoj pomoć
od 2001. godine, a gori na sve strane
i kad je reč o drugim pitanjima? Ima-
mo nalog iz Evropske komisije povo-
dom poglavljâ 23 i 24, i Amity je sku-
pljao potpise i molili smo da se nađe
kompromis između advokature i civil-
nog sektora. Nju sada isključivo pruža-
ju advokatske klinike i organizacije ci-
vilnog društva, ali su advokati jači. Pre-
ma zvaničnim podacima, služba SOS
telefona još nije standardizovana, čak
je smanjen broj SOS savetovališta. U
SOS savetovalištima se i dalje radi vo-
lonterski, ali čega su se dosetile poje-
dine lokalne samouprave? Dosetile su
se da otvaraju paralelne SOS telefone
da bi zapošljavali svoje partijske dru-
garice, koje nisu obučene za taj posao
i ne funkcionišu. Inače, nasilje se naj-
češće događa u večernjim časovima i
noću, i tada je potrebna SOS služba,
mada nije pravilo.
Svi smo mi važni, i civilni i privat-
ni i državni sektor, problema ima na
svakom polju. Dobrodošla je svaka po-
moć. Državni sistem ima svoja ovla-
šćenja, ali je, kao i svaki drugi, po pri-
rodi stvari krut i nedovoljno fl eksibi-
lan. Nevladine organizacije imaju tu
prednost što mogu brže da reaguju i da
se prilagode jer nemaju državnu ska-
lameriju. Sad je na snazi ekonomska
stabilizacija, to jest politika zabrane →PROTIV NASILJA
novembar 2016 9
zapošljavanja, pa tako imamo centre
za socijalni rad bez socijalnih radnika,
otišli su u penziju i nema ko da radi,
a socijalna problematika je multipli-
cirana. Kada sam ja studirala socijalni
rad, mnoge ove teme nisu postojale ili
se za njih nije znalo. Danas se sve živo
trpa socijalnom sistemu i oni su potpu-
no pregoreli. U sistemu socijalne zašti-
te nema dovoljno socijalnih radnika i
oni se bave svim i svačim, a problema
ima mnogo. Stručnjaci iz oblasti soci-
jalne zaštite su zatrpani papirologijom
i rešavaju probleme benefi cija za stru-
ju, što je tehničko pitanje. To može da
radi neko sa srednjom školom, a viso-
koobrazovani stručnjaci nemaju do-
voljno vremena da obavljaju stručan
posao zaštite ugroženih žena i dece. (I
onda dođemo do izveštaja da je od 14
slučajeva nasilja u porodici sa smrtnim
ishodom, u 12 došlo do propusta cen-
tara za socijalni rad – komentar J.G.)
NADA ĐURIČKOVIĆ: U Srbiji po-
stoje samo tri SOS telefona za žene žr-
tve nasilja romske populacije na ma-
ternjem jeziku – u Nišu, Vojvodini i u
Beogradu. To je veoma malo i fi zički
je nemoguće sve to pokriti jer na teri-
toriji Beograda ima 156 romskih nase-
lja. Međutim, problem je u tome što
Romkinje nemaju običaj da se medij-
ski edukuju, nemaju vremena da gle-
daju televiziju i da čitaju novine, te
tako nisu upućene u zbivanja, ne zna-
ju koje su njihove mogućnosti za zašti-
tu od nasilja u porodici i koja su njiho-
va ljudska prava. Drugi problem je je-
zička barijera. Naš rad se najviše bazira
na terenu i to je osnovni način infor-
misanja romskih žena po pitanju za-
štite. Tri SOS telefona su međusobno
povezana, a dosta se povezujemo i sa
Mrežom žena protiv nasilja. Kad je o
zaštiti Romkinja reč, mere iseljavanja
nasilnika i kažnjavanja ne mogu da
ih zaštite budući da žive u višegene-
racijskim porodicama, i prosto je ne-
prihvatljivo da sin bude u zatvoru a da
ona nastavi da živi sa svekrom i svekr-
vom. Neka zakonska rešenja ne mogu
da zaštite Romkinje i na te stvari mi
moramo da apelujemo. Šta bi tu bilo
adekvatno rešenje? Izgradnja sigurne
kuće za Romkinje, koja bi bila u neku
ruku prilagođena prihvatanju Romki-
nje koja ima više dece, i da se uslovi bo-
ravka takođe prilagode, jer ona mora
da ima gde da ode ukoliko prijavi na-
silnika, ne može da ostane u toj sredi-
ni, a nema nikakvu imovinu. Čak ih ni
osnovne porodice iz kojih su potekle
ne primaju nazad, jer je u romskoj kul-
turi napuštanje muža velika sramota.
kome žrtve nasilja mogu
da se požale i kako mediji
mogu da pomognu
JELENA HRNJAK: Mediji treba
konstantno da naglašavaju da pomoć
postoji i da mora da postoji. Posto-
je nevladine organizacije koje su do-
stupne 24 sata svaki dan za prijem i
ULOGA OBRAZOVNOG SISTEMANADEŽDA SATARIĆ: Takođe, kada je reč o patrijarhalnom modelu i o
tome da je decu sramota da se “mama razvede od tate” i da postane ras-
puštenica (što je pitao neko iz publike ukazujući na ulogu obrazovnog si-
stema), moram da kažem da sve počinje u porodici, nasilnički obrasci se
prenose. Obeležili smo međunarodni dan tolerancije i tim povodom važno
je apelovati na medije i na sistem obrazovanja. U okviru građanskog vas-
pitanja u školama treba mnogo više pričati o toleranciji, poštovanju, me-
dijaciji, stvaranju bezbednog okruženja. (Takođe, i o neophodnosti seksu-
alnog vaspitanja i reproduktivnog zdravlja u okviru školskog sistema, zbog
razbijanja patrijarhalnog društvenog modela, koji je trenutno takav da su
devojčice emancipovane, a dečake tek treba emancipovati – prim. J.G.)
SNEŽANA MAĐERČIĆ: Sigurne kuće za žene sa invaliditetom koje su
pretrpele partnersko nasilje nisu pristupačne u arhitektonskom smislu, a
osim toga psihološka podrška za ove žrtve ne postoji.
JELENA HRNJAK: Na teritoriji Srbije trenutno boravi oko 6500 registro-
vanih migranata, najviše žena i dece, dok je prošle godine kroz našu ze-
mlju prošlo oko milion bolje obrazovanih i situiranih muškaraca. Ovo je
drugi talas izbeglištva, dolaze žene i deca koji su ostavljeni pozadi.
NADA ĐURIČKOVIĆ: Kad je reč o mehanizmima zaštite Romkinja od
nasilja u porodici, ne može se reći da su dostupni zbog mestâ gde žive
romske porodice, koja su udaljena od gradova. Kad Romkinja odluči da
prijavi nasilje, najčešće u poslednjem stadijumu nasilja kada joj je život
ugrožen, policija i Hitna pomoć neće da dođu po prijavi.
NADEŽDA SATARIĆ: Verbalni oblik emocionalnog nasilja nad starim
licima podrazumeva zastrašivanje, ponižavanje, ismevanje, okrivljavanje
(“one su krive za sve, one su žrtveni jarci u porodici”), a neverbalni oblik
je ignorisanje zdravstvenih potreba (“šta se žališ da ti nije dobro, pa imaš
osamdeset godina, nije ni meni sa pedeset dobro, pa ne kukam”), izolo-
vanost (“što ti dolaze te prijateljice, šta će ti one, smetaju im stari”), zane-
marivanje potreba, fi nansijsko zlostavljanje (zloupotreba kartica i puno-
moćja, prikazivanje drugog, većeg računa kad im kupuju namirnice, zlo-
upotreba popusta za penzionere).
NASILJE NAD STARIMA OSTAJE
NEVIDLJIVO: Nadežda Satarić
10VREME PROTIV NASILJA
novembar 2016
VREME
razgovor, postoje državne institucije,
ali bi takođe trebalo uvesti i državni
SOS telefon koji bi bio non-stop dostu-
pan za sve žene žrtve nasilja. Mediji bi
mogli mnogo da urade, pre svega tako
što neće eksploatisati priču žena koje
su preživele nasilje, jer to ne donosi
ništa korisno i štetno je za žene žrtve
nasilja. Medijsku priču treba voditi iz
drugog ugla, poslati motivacione po-
ruke žena i, pre svega, insistiranjem na
razbijanju predrasuda i naglašavanjem
da krivica nije njena. Tako bi se stvo-
rila atmosfera da se ne osuđuje žena
već nasilnik.
NADEŽDA SATARIĆ: Velika je
uloga medija, oni treba neprestano da
govore i pozivaju na akcije. Ovih dana
se završava akcija prikupljanja oružja
po kućama. I bog sveti zna koliko je
oružja i oruđa iz ratova zaostalo po ku-
ćama i da se već 20 godina suočavamo
sa postvijetnamskim sindromom. Tada
su nasilno poslati u rat mladi ljudi od
18 godina, oni sada imaju oko 40, i nije
im jasno zašto su se tamo borili, nape-
ti su i to svoje nezadovoljstvo ne mogu
da usmere ka premijeru, ali mogu pre-
ma svojoj ženi i nemoćnijima od njega.
Dakle, to je prva priča, mediji treba da
ukazuju na štetnost posedovanja oruž-
ja po kućama da ne bi došlo do nasi-
lja u porodici. Druga stvar, važne su
prevencija i svest o tome da prijavlji-
vanje nasilja koje se kontinuirano de-
šava u komšiluku nije “tuđa stvar”. Ne
radi se tu o cinkarenju, jer kada je na-
silje u početnoj fazi, lakše se može suz-
biti. Ubistvo se retko dešava na mah,
već je nasilje trajalo, trajalo i trajalo...
Treće, važni su i podrška i lečenje po-
činilaca, možda ćete imati protiv, ali
sam duboko ubeđena da postoje razni
motivi i razlozi zašto je neko nasilnik.
(Samo da napomenemo, sistem rada
sa nasilnicima postoji u devet gradova
i taj projekat sprovode centri za soci-
jalni rad. On je predviđen za nasilnike
koji su počinili lakše delo nasilja prvi
put. Međutim, žene ne prijavljuju kad
ih muž udari prvi put, već kad ih udari
deseti put, i zato postoji skepticizam
povodom efi kasnosti lečenja nasilni-
ka – komentar J.G.) I četvrto, nesen-
zacionalistički pristup u izveštavanju
o ženama žrtvama nasilja, bez obzira
koliko to diže tiraže “Kuriru”, “Infor-
meru” i drugim tabloidima.
Takođe, kada je reč o patrijarhalnom
modelu i o tome da je decu sramota da
se “mama razvede od tate” i da postane
raspuštenica (što je pitao neko iz pu-
blike ukazujući na ulogu obrazovnog
sistema), moram da kažem da sve po-
činje u porodici, nasilnički obrasci se
prenose. Obeležili smo međunarodni
dan tolerancije i tim povodom važno
je apelovati na medije i na sistem ob-
razovanja. U okviru građanskog vaspi-
tanja u školama treba mnogo više pri-
čati o toleranciji, poštovanju, medija-
ciji, stvaranju bezbednog okruženja.
(Takođe, o neophodnosti seksualnog
vaspitanja i reproduktivnog zdravlja u
okviru školskog sistema, zbog razbija-
nja patrijarhalnog društvenog mode-
la koji je trenutno takav da su devoj-
čice emancipovane, a dečake tek treba
emancipovati – prim. J.G.)
SNEŽANA MAĐERČIĆ: Mediji
mogu da pomognu izbegavanjem sen-
zacionalizma, neobjavljivanjem foto-
grafi ja žrtava, podržavanjem i praće-
njem drugih aktivnosti nevladinih or-
ganizacija, kao što je uručivanje nagra-
de za dugogodišnju borbu i pomoć že-
nama sa invaliditetom. To je bila akci-
ja IZ KRUGA, organizacije za zaštitu
prava i podršku ženama sa invalidite-
tom, ali se nije pojavio nijedan medij.
Takvi događaji nisu zanimljivi mediji-
ma, a imamo i druge aktivnosti i kon-
ferencije na kojima iznosimo svoje sta-
vove. Izveštavanjem sa takvih skupo-
va može da se utiče na svest čitalaca
i prevenciju nasilja nad osobama sa
invaliditetom.
NADA ĐURIČKOVIĆ: Mediji
mogu mnogo da urade na prevenciji
nasilja (da je važno na vreme reagova-
ti), kao i na ukazivanju na kažnjivost
krivičnog dela porodičnog i partner-
skog nasilja, pogotovo nasilja nad že-
nama. U medijima čujemo da se de-
silo nasilje nad ženom, ali izostaje in-
formacija šta se posle desilo sa nasilni-
kom, kad je izašao iz 48-časovnog pri-
tvora, i stiče se utisak da je sve ostalo
na tome. Ne znamo da li je sankcio-
nisan, da li mu je izrečena mera uda-
ljavanja iz porodice. Osim što treba
ukazivati na kažnjivost nasilja, medi-
ji bi trebalo da deluju edukativno, da
ohrabre prijavljivanje nasilja i da uti-
ču na razbijanje straha od prijavljiva-
nja nasilja. Treba neprestano objav-
ljivati kako se prijavljuje nasilje, jer
ako biste sada uradili anketu na ulici
o tome kome bi i kako prijavili nasilje,
mislim da većina ne bi znala šta treba
da uradi. Opet naglašavam, treba raz-
bijati strah od prijavljivanja nasilja, jer
znamo da posle ubistva svi (komšije,
rođaci) kažu da su primećivali nasilje,
ali da su se ustručavali i plašili, nesve-
sni da su u neku ruku saučesnici kri-
vičnog dela ubistva.
PRIREDILA: BILJANA VASIĆ
MIGRANTKINJE BEŽE OD PRISILNE UDAJE: Jelena Hrnjak
PROTIV NASILJA
novembar 2016 11
AMERIČKO ISKUSTVO
Dvostruko i trostruko nemoćneVisoka stopa nasilja koje žene i devojke sa invaliditetom doživljavaju nije nusprodukt
invaliditeta kao ranjivosti, nego posledica segregacije i siromaštva i njihove fi zičke,
ekonomske, socijalne ili psihološke zavisnosti od drugih, što ih čini lakšim metama
Žene s invaliditetom suočavaju
se sa dvostrukom diskrimina-
cijom i predrasudama – i kao
osobe s invaliditetom i kao žene; obo-
jene žene sa invaliditetom suočavaju
se sa trostrukom. Zbog toga se žene
sa invaliditetom suočavaju sa brojnim
preprekama pri ostvarivanju svojih ži-
votnih ciljeva. Posledice diskriminacije
i stereotipa sa kojima se suočavaju su:
niska stopa zaposlenosti i male zara-
de, nizak stepen obrazovanja, visoka
stopa siromaštva i segregacija, ograni-
čena dostupnost servisima koje obez-
beđuje zajednica – i visoka stopa sek-
sualnog i fi zičkog nasilja (Vidi: Fine &
Asch, 1988).
Žene sa invaliditetom su socijalno
više obezvređene nego muškarci sa
invaliditetom. Žene se, takođe, češće
nose sa stresom kao posledicom siro-
maštva i društvene izolacije. Žene dva
puta češće od muškaraca pate od de-
presije, što može biti povezano sa vi-
šestrukim stresom, visokim procen-
tom zlostavljanja i viktimizacije i in-
ternalizacije društvene poruke da su
kao žene beskorisne i inferiorne (Gill
and Coleman,1996).
Dvesta žena sa invaliditetom, ispi-
tanice u jednoj državnoj anketi, ran-
girale su zlostavljanje i porodično na-
silje kao prioritetan problem sa kojim
se treba suočiti. One su identifi kova-
le dve ključne informacije kao potreb-
ne: razvoj i širenje materijala o nasi-
lju pružaocima usluga i ženama sa in-
validitetom; i, širenje informacija pro-
gramima pomoći žrtvama i krivično-
pravnim agencijama o njihovim za-
konskim obavezama prema ženama
sa invaliditetom (Berkeley Planning
Associates, 1997).
Devojke i žene sa invaliditetom se
suočavaju sa alarmantnom stopom na-
silja – u okviru porodice, od poznani-
ka, u institucijama i u čitavom druš-
tvu. To nasilje uključuje verbalno zlo-
stavljanje, ekonomsko i emocionalno
zlostavljanje, fi zičko i seksualno nasi-
lje, prinudnu izolaciju, zastrašivanje,
napuštanje i zanemarivanje, uskraći-
vanje opreme, lekova i transporta ili
personalne asistencije (Masuda, 1996).
Žene sa invaliditetom u odnosu na
žene bez invaliditeta istih godina če-
šće će biti viktimizovane, iskusiće duže
i okrutnije vidove nasilja i patiće od oz-
biljnijih i hroničnih posledica tog na-
silja (Sobsey, 1994).
Bez obzira na godine, rasu, nacio-
nalnost, seksualnu orijentaciju ili sta-
lež, žene sa invaliditetom su napada-
ne, silovane i zlostavljane dva puta više
nego žene bez invaliditeta (Sobsey,
1994; Cusitar, 1994; DisAbled Women’s
Network, 1988).
Žena s oštećenjem vida izlazila je iz
Američkog muzeja holokausta u Va-
šingtonu i jedan muškarac ju je gurnuo
govoreći dok je lomio njen beli štap:
“Trebala si biti jedna od njih koje su
ubili!” (Personal communication, 1997).
Krivična dela prema osobama sa in-
validitetom često su ekstremno nasilna
i proračunata da povrede, kontrolišu i
ponižavaju žrtve (Tyiske, 1998), ali su
agencije koje služe zlostavljanim žena-
ma obično uključivale odredbe koje se
odnose na žene sa invaliditetom samo
usputno, ako su uopšte to i činile (Ma-
uro, 1996).
Visoka stopa nasilja koje žene i de-
vojke sa invaliditetom doživljavaju nije
nusprodukt invaliditeta kao ranjivosti,
nego posledica segregacije i siromaštva
i njihove fi zičke, ekonomske, socijal-
ne ili psihološke zavisnosti od drugih,
što ih čini lakšim metama (Waxman,
1991).
Žene s invaliditetom su izložene i
onim oblicima nasilja sa kojima se žene
bez invaliditeta ne suočavaju – uklju-
čujući uskraćivanje lekova ili davanje
prevelikih doza sedativa zarad ugod-
nosti pomagača, isključivanje kolica iz
struje ili, na primer, stavljanje nečeg
opasnog na put žene s potpunim ošte-
ćenjem vida (Berkeley Planning Asso-
ciates, 1997).
Mnogi oblici nasilja nad ženama sa
invaliditetom su maskirani kao druš-
tveno prihvatljivi postupci unutar po-
rodica i institucija, i mnogi ljudi zapra-
vo veruju da rade te stvari “za dobrobit
te žene”, kao na primer muž koji spre-
čava svoju ženu da koristi kolica u nji-
hovom domu (Waxman, 1991).
Dalje, psihijatrijski tehničari često
će ženu vezati ili je osamiti dok pri-
ma psihijatrijsku negu. To je trauma-
tično iskustvo za većinu žena, poseb-
no za one koje su preživele nasilje, koje
tada ponovo iskuse traumu prvobit-
nog zlostavljanja. Vezivanje i osamlji-
vanje obično pojačavaju nekontrolisa-
no ili nasilno ponašanje i stavljaju žene
u kontinuirani destruktivni ciklus tra-
ume i reakcije (Caras, 1997).
Studija nad 100 hospitalizovanih
psihijatrijskih pacijenata je pokazala da
je 81 odsto njih bilo fi zički ili seksualno
napadnuto tokom života (Jacobson &
12VREME PROTIV NASILJA
novembar 2016
VREME
Richardson, 1987). Studija istorije vik-
timizacije 93 odrasle žene koje su bile
pacijentkinje psihijatrijske hitne služ-
be pokazala je da je 53 odsto prijavilo
seksualno zlostavljanje u detinjstvu, a
42 odsto fi zičko nasilje. Studija je po-
kazala da je seksualno zlostavljanje u
detinjstvu najmoćniji prediktor kasni-
jih psihijatrijskih simptoma i poreme-
ćaja (Briere et al., 1997). Posttraumat-
ski stresni sindrom je najveća katego-
rija invaliditeta uzrokovana nasiljem
u porodici (Murphy, 1995).
Petnaestogodišnju devojčicu sa po-
remećajem učenja, stidljivu i nepopu-
larnu, ali željnu da stekne prijatelje, ne-
koliko drugova iz razreda navelo je da
stavi omču oko vrata. Prekasno shva-
tivši da to nije igra, tinejdžerka je bila
obešena i tučena kamenjem dok nije
umrla (Hershey, 1998).
Pedeset posto žena sa invalidite-
tom je bilo seksualno zlostavljano u
detinjstvu; 39 do 68 odsto devojaka
sa razvojnim invaliditetom biće na-
padnuto pre 18. godine (Roeher In-
stitute, 1988). Ipak, 84 odsto radni-
ka za zaštitu dece je izvestilo da nisu
imali nijedan slučaj deteta s razvoj-
nim invaliditetom (Schilling, Kirkham
& Schinke, 1986).
Žene s razvojnim invaliditetom ima-
ju 68 do 83 odsto šanse da budu sek-
sualno zlostavljane tokom života, što
je 50 odsto veća stopa nego kod žena
koje nemaju invaliditet (Sobsey, 1994).
Dalje, žene sa razvojnim invaliditetom
imaju više šansi da budu ponovo zlo-
stavljane od strane iste osobe, i više od
polovine nikada se ne obrati za uslu-
ge lečenja ili pravnu pomoć (Pease &
Frantz, 1994).
Zdravstveno odeljenje Kolorada
izveštava da su bar 85 žena sa inva-
liditetom žrtve porodičnog nasilja, u
poređenju sa 25 do 50 žena koje
nemaju invaliditet (Feuerstein, 1997).
Denverska inicijativa protiv porodič-
nog nasilja prijavila je da 40 odsto žena
koje su tražile njihove usluge imaju in-
validitet kao posledicu nasilja u poro-
dici (Berkeley Planning Associates,
1997).
Čak i kada su žene sa invaliditetom
psihološki spremne da napuste nasil-
nu situaciju, one nisu u mogućnosti da
to urade bez pristupačnih službi. Kada
traže pomoć, nedostatak sistema po-
drške – kao što su pristupačan hitan
prevoz, tumač znakovnog jezika, pri-
stupačno sklonište – dodatna je pre-
preka (Traustadottir, 1990).
Mnoge žene sa invaliditetom se
suočavaju sa strahom od napuštanja
svoje maloletne dece i stereotipa o
njihovoj sposobnosti da zadrže sta-
rateljstvo nad svojom decom, poseb-
no u slučajevima nasilja u porodici.
Manjak socijalne podrške i pretpo-
stavka države da žene sa invalidite-
tom nisu u stanju da budu roditelji,
stavljaju majke sa invaliditetom u ri-
zik da trajno izgube svoju decu (Th ro-
ugh the Lookingglass, 1997).
Manje od 20 odsto kriznih skloni-
šta za žrtve porodičnog nasilja i silo-
vanja pristupačno je prema osnovnim
standardima pristupačnosti koje pro-
pisuje Akt Amerikanaca sa invalidite-
tom (California Women’s Law Cen-
ter, 1994).
Zlostavljanje je direktno doprinelo
ili je verovatno dovelo do invalidite-
ta kod 62 odsto devojaka koje su do-
živele seksualno zlostavljanje, 48 od-
sto devojaka koje su doživele emocio-
nalno zlostavljanje i 55 odsto devoja-
ka koje su bile zanemarivane (Crosse,
Kaye & Ratnofsky, 1993).
Devojke sa bilo kojim invaliditetom
su skoro dva puta podložnije seksual-
nom zlostavljanju od dece koja nemaju
invaliditet (Petersilia, 1998). Zlostavlja-
nje kod devojaka sa invaliditetom je 1,7
puta učestalije nego kod dece koja ne-
maju invaliditet (Crosse, Kaye & Rat-
nofsky, 1993). Jedna studija zlostavlja-
ne dece je pokazala da je više od po-
lovine (53,4 odsto) devojaka sa potpu-
nim oštećenjem sluha bilo seksualno
zlostavljano (Elder, 1993).
Seksualno zlostavljanje u detinjstvu
je znatno rasprostranjenije među be-
skućnicama koje imaju teške mental-
ne bolesti nego kod beskućnica uop-
šte; iskustvo zlostavljanja je povezano
sa povećanjem suicidalnosti i simp-
toma posttraumatskog stresnog po-
remećaja u istoj kategoriji žena (Da-
vies-Netzley, 1996).
Žene sa invaliditetom koje žive u in-
stitucijama su dva puta podložnije da
budu žrtve nego žene koje žive u za-
jednici i 12 do 15 puta je verovatnije da
će zločini počinjeni u zajednici biti pri-
javljeni nego što je slučaj sa zločinima
u institucijama (Sobsey, 1994).
BARBARA FAYE WAXMAN FIDUCCIA
I LESLIE R. WOLF (1999),
Violence Against Disabled Women,
Center for Women Policy Studies
Preuzeto sa: invalidnost.net
PROTIV NASILJA
novembar 2016 13
NASILJE NAD ROMKINJAMA
Zaboravljene i onemogućenePrema rezultatima istraživanja, 75 odsto Romkinja koje su odgovorile na pitanja o
nasilju priznalo je da su bile žrtve nasilja u porodici u nekom periodu svog života
Kako bismo publici približili
specifi čne probleme sa kojima
se suočavaju Romkinje izlože-
ne partnerskom i porodičnom nasilju,
prenosimo Pisane komentare Evrop-
skog centra za romska prava, Bibije,
Eureke i Ženskog prostora u vezi sa
Republikom Srbijom koji su dostavlje-
ni na razmatranje Komitetu Ujedinje-
nih nacija za eliminaciju diskriminaci-
je žena na njegovoj 38. sesiji
Romkinje se u Srbiji suočavaju sa
ozbiljnim problemima vezanim za
njihov status u društvu kao i domaće/
porodično okruženje. Diskriminacija
u pristupu obrazovanju, zdravstvenoj
zaštiti, zapošljavanju i problemi veza-
ni za nasilje neki su od glavnih proble-
ma Romkinja u Srbiji. Potreba za spe-
cifi čnim “izveštajem iz senke” o pro-
blemima Romkinja u Srbiji proističe iz
skoro potpunog ignorisanja Romkinja
u državnom izveštaju i pored brojnih
indikacija da Romkinje spadaju u naj-
ugroženije grupe u zemlji.
Srbija je 2005. godine pristupila
Dekadi inkluzije Roma (2005–2015).
U okviru ove inicijative, Srbija je u ja-
nuaru 2005. usvojila četiri Nacionalna
akciona plana (NAP) koji postavljaju
specifi čne ciljeve i indikatore u obla-
stima stanovanja, zdravstvene zašti-
te, zapošljavanja i obrazovanja. Me-
đutim, u akcionim planovima je vrlo
malo pažnje posvećeno specifi čnoj si-
tuaciji Romkinja.
Kršenja ljudskih prava Romkinja su
pogoršana nizom faktora kao što su
izolacija, siromaštvo, nepismenost, ne-
dostatak vlasništva nad imovinom, ne-
posedovanje ličnih dokumenata ili čak
državljanstva, između ostalog.
Romkinje koje trenutno žive u Srbi-
ji kao interno raseljena lica sa Kosova
ili koje su nedavno vraćene u Srbiju iz
zapadnoevropskih zemalja, naročito
iz Nemačke, takođe žive u veoma teš-
kim okolnostima.
Istraživanje na kome je zasnovan
ovaj izveštaj potvrdilo je da je više-
struka i/ili intersekcionalna diskrimi-
nacija Romkinja primetna u Srbiji. To
je naročito zabrinjavajuće ako se uzme
u obzir da Vlada Srbije do danas nije
usvojila sveobuhvatan antidiskrimina-
cijski pravni okvir putem koga bi Rom-
kinje mogle ostvariti svoja prava i/ili
suprotstaviti se kršenjima prava ako
do toga dođe. Nasilje nad Romkinja-
ma jednako je prisutno unutar romske
zajednice i van nje.
Nasilje je pogoršano nedostatkom
poverenja između Romkinja i policije,
čiji je rezultat izuzetno nizak broj pri-
java slučajeva nasilja od strane žrtava
i neaktivnost policije kada im se takvi
slučajevi prijave. Romkinje koje prija-
ve takve slučajeve ponekad se suoča-
vaju sa daljim maltretiranjem od stra-
ne policije i/ili nasilnika. Izvan romske
zajednice, nasilje obično uzima oblik
neonacističkih napada. Izvršioci takvih
napada veoma retko bivaju kažnjeni, a
romske žrtve retko dobijaju adekvat-
nu nadoknadu.
U okviru romske zajednice, nasilje
nad ženama često ima oblik nasilja u
porodici. Prema rezultatima istraživa-
nja, 75 odsto žena koje su odgovorile
na pitanja o nasilju priznalo je da su
bile žrtve nasilja u porodici u nekom
periodu svog života. Najčešće pomi-
njani oblici nasilja u porodici su fi zička
i verbalna maltretiranja od strane čla-
nova porodice. Romkinje žrtve nasilja
u porodici retko kada traže medicin-
sku pomoć za povrede jer se stide i ne
žele da zdravstvenim radnicima otkriju
da je nanosilac povreda član porodice.
Kriterijumi za prijem u neke sigur-
ne kuće koje fi nansijski podržava dr-
žava indirektno diskriminišu Romkinje
i praktično dovode do toga da Romki-
nje ne primaju u te sigurne kuće. Vi-
soka stopa nasilja nad Romkinjama
često je povezana sa nedostatkom al-
ternativnog stanovanja, obrazovanja i
zaposlenja.
Romkinje se suočavaju sa nizom
prepreka u pristupu obrazovanju što
se vidi po višim stopama nepismenosti
Foto: Ivan Milutinović /Reuters
14VREME PROTIV NASILJA
novembar 2016
VREME
među Romkinjama u poređenju sa Ro-
mima i znatno višim stopama nepi-
smenosti u poređenju sa neromima i
neromkinjama. Prepreke sa kojima se
Romkinje obično suočavaju zasnivaju
se na visokim stopama siromaštva i pa-
trijarhalnoj tradiciji, čiji je rezultat da
se od romskih devojčica mnogo ređe
očekuje da završe školu. Romske de-
vojčice su od ranog doba opterećene
obavezama u porodici. Pored toga, tra-
dicija testiranja devičanstva često je ra-
zlog da devojčica bude ispisana iz škole
kada dođe do puberteta, da bi se ogra-
ničio njen kontakt sa dečacima u školi.
Tokom ovog istraživanja registrova-
ni su slučajevi različitih oblika nasilja
nad ženama, uključujući: rane i ugo-
vorene brakove, silovanje i silovanje
u braku, ekonomsko i verbalno mal-
tretiranje. Najčešće navođen razlog
za ostanak u vezi sa nasilnikom bio je
strah od sramote i stigmatizacije od
strane porodice i zajednice, ekonom-
ska zavisnost, neposedovanje imovi-
ne ili drugog mesta gde bi mogle otići,
i oklevanje da se “razdvoji porodica”.
Tridesetdvogodišnja G.S. iz Niša:
“Maltretira me i fi zički i verbalno već
deset godina, ali ne mogu da ga osta-
vim. Šta bi ljudi rekli? Ako ga osta-
vim, nemam kuda da odem, zavisim
od njega. Ne radim, ne dobijam ništa
od roditelja.”
Nasilje u porodici se odavno pove-
zuje sa nizom fizičkih i psiholoških
zdravstvenih problema. Naše istraži-
vanje pokazuje da Romkinje ne samo
da pate od zdravstvenih problema koji
su posledica nasilja u porodici, nego
od stida ne mogu ni da traže medi-
cinsku pomoć.
S.M, 53 godine, iz Beograda, žrtva fi -
zičkog i emocionalnog nasilja od stra-
ne svog muža, poverila se jednoj istra-
živačici da nikada nije tražila medicin-
sku pomoć za povrede jer je bila pre-
više postiđena.
G.S, 45 godina, iz Niša: “Nikada ni-
sam bila kod doktora, bilo bi me sra-
mota da kažem doktoru da mi je po-
vrede naneo muž.”
Iako je nasilje u porodici problem
za mnoge žene i iz romske i iz većin-
ske zajednice, u slučaju Romkinja on
je pogoršan međusobnim nepovere-
njem između policije i Romkinja, zbog
čega mnoge Romkinje oklevaju da pri-
jave nasilje, ili, ako ga prijave, ne usledi
akcija od strane policije, ili – u nekim
slučajevima – dođe do daljeg maltre-
tiranja. Od 63 intervjuisane Romkinje
koje su rekle da su žrtve nasilja u poro-
dici, samo 10 je tražilo pomoć policije.
U samo četiri slučaja policija je efi ka-
sno intervenisala. Državni organi sko-
ro bez izuzetka prepuste žrtve nasilja
počiniocima i/ili ne podignu optužni-
cu protiv počinioca nasilja.
D.V, 24 godine, iz Niša, koja je po-
kušala da izvrši samoubistvo nakon
više godina nasilja od strane svog
muža, ispričala nam je svoje isku-
stvo sa policijom kada je pokušala da
ostavi svog muža. “Telefonska SOS
linija mi je pružila podršku tako što
su pozvali policiju da me prati kada
sam posetila kuću. Jednog dana ne-
određenog datuma, dva policajca su
me otpratila do kuće da bih mogla da
uzmem ličnu kartu i lične stvari. Moj
muž je bio kod kuće i video nas je u
dvorištu. U prisustvu policajaca me je
opet napao. Policajci su okrenuli gla-
ve na drugu stranu i nisu reagovali.
Mislila sam da će me zaštititi, ali oni
nisu hteli da se mešaju. Uplašena i ra-
zočarana, odustala sam od dalje tuž-
be i vratila sam se mužu.”
Tridesetdvogodišnja Romkinja iz
Sombora koja se predstavila kao Piri
opisuje svoje iskustvo kada je kao
17-godišnjakinja otišla u policiju da
prijavi slučaj nasilja u porodici: “Bila
sam u policijskoj stanici u Somboru
gde sam otišla da prijavim svog dečka i
gledali su me kao da sam ja nešto skri-
vila, a ne on. Bilo je grozno, stalno su
mi postavljali puno pitanja.”
U nekim slučajevima policija dopu-
šta ili čak i opravdava nasilje. E.J, 34
godine, iz Niša: “Moj muž puno pije,
fi zički i verbalno me maltretira skoro
svakog dana (…) on tuče i našu decu.
Zvala sam nišku policiju barem deset
puta telefonom, ali i ako dođu, oni sed-
nu i razgovaraju s njim nekoliko mi-
nuta, a onda mi kažu da treba da bu-
dem dobra prema njemu i da će sve
biti u redu.”
H.J, 38 godina, iz Beograda, objasni-
la je jednoj našoj istraživačici kako je
policijska intervencija u stvari pogor-
šala njenu situaciju. Pre pet godina, na
datum koji nije naveden, M.J. je pre-
tukao njen suprug i teško je povredio.
Njeni susedi su se zabrinuli i pozvali
policiju, koja je došla u njihovu kuću,
vikala i maltretirala njenog muža neko
vreme, i onda otišla. Nakon što je po-
licija otišla, H.J. je ponovo pretučena.
Zbog toga ona više nikada nije poku-
šala da traži pomoć.
Romska tradicija zahteva da žena
napusti svoj dom kada se uda i useli
se u dom svoga muža i njegove poro-
dice. U slučaju rastave, ženina porodi-
ca joj možda neće dozvoliti da se vrati
nazad, čime je prisiljavaju da ostane u
vezi sa nasilnikom. U slučajevima gde
se par useli u sopstveno domaćinstvo,
imovina je u skoro svim slučajevima u
pravnom smislu vlasništvo muža, što
ženu prisiljava na ostanak.
Romkinje se suočavaju sa indirek-
tnom diskriminacijom pri pokušaju da
budu smeštene u sigurne kuće. Pre-
ma NVO Osvit, koja vodi telefonsku
liniju za pomoć Romkinjama žrtvama
nasilja, kriterijum za prijem u propi-
sima kojima se upravlja sigurna kuća
u Nišu (koju fi nansira opština) nagla-
šava da žene koje su “primaoci soci-
jalne pomoći ne mogu biti primljene”.
Na osnovu istog kriterijuma, žene koje
nemaju izvor prihoda ili ne poseduju
nekretnine takođe mogu biti odbije-
ne. Ovaj propis, u stvari, sprečava da
Romkinje pristupe sigurnim kućama,
iako su Romkinje jedna od grupa žena
kojima su možda najpotrebnije ova-
kve usluge.
¶ Romkinje se suočavaju sa nizom prepreka u pri-
stupu obrazovanju što se vidi po višim stopama
nepismenosti među Romkinjama u poređenju
sa Romima i znatno višim stopama nepismeno-
sti u poređenju sa neromima i neromkinjama
PROTIV NASILJA
novembar 2016 15
Urednica dodatka: Jovana Gligorij ević, Novinarke: Biljana Vasić, Tatjana Tagirov, Jelena Jorgačević Ivana Milanović Hrašovec i Tamara Skroza, Dokumentacij a: Dragoslav Grujić, Urednik fotografi je: Milovan Milenković, Fotografi je: agencij a FoNet i Milovan Milenković, Grafi čko oblikovanje: Ivan Hrašovec, Slog: Tanja Stanković, Lektura: Živana Rašković, Korektura: Stanica Milošević
Dodatak je objavljen u nedeljniku Vreme u okviru projekta “Nasilje u porodici – Pogled uprt u evropsko pravo” koji fi nansira Evropska unij a (preko Delegacij e EU u Srbij i) kroz medij ski program. Objavljivanje ovog dodatka omogućeno je uz fi nansij sku pomoć Evropske Unij e. Sadržaj dodatka odgovornost je isključivo nedeljnika Vreme i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenje Evropske unij e.
ŠTA JE ZLOSTAVLJANJE STARIH
Mračna porodična tajnaKoliko je zlostavljanje starih rasprostranjeno, zašto je skriveno i kako ga prepoznati
Zlostavljanje starijih je svaka akcija
u nekom odnosu poverenja koja
dovodi do povreda ili nevolje starije
osobe. Zlostavljenje nad starijima de-
limo u pet kategorija: fi zičko, psihič-
ko, fi nansijsko i seksualno nasilje i za-
nemarivanje. Zanemarivanje je nedo-
statak akcije od strane drugog lica u
odnosu poverenja. U poslednje vreme
autori ističu i samozanemarivanje kao
oblik nasilja nad starijima, gde sama
starija osoba prekida da vodi računa
o sebi i svojim osnovnim potrebama.
Vrlo često, više od jednog tipa zlostav-
ljanja javlja se u isto vreme. Zlostavlja-
nje može biti jedan incident ili ponav-
ljanje ponašanja. Do zlostavljanja sta-
rijih često dolazi zbog moć i zlostav-
ljača i želje za kontrolom nad starijom
osobom.
Zlostavljanje se može dogoditi bilo
kome, u bilo kojoj porodici ili odnosu.
Dešava se nezavisno od porekla, uzra-
sta, vere, rase, kulture i etničkog pore-
kla. Starije osobe predstavljaju speci-
fi čnu i ranjivu grupu i kao takve su če-
sto potencijalne žrtve nasilja. U većem
riziku od nasilja su starije osobe koje
imaju funkcionalne i mentalne proble-
me i zbog toga su zavisne od nege dru-
gih lica. U većem riziku su takođe i sta-
rije žene. Zlostavljane starije žene ra-
zlikuju se od mlađih po tri osnova: po-
stoji razlika u pogledu usvojenih vred-
nosti, ekonomski položaj žene se s go-
dinama pogoršava, a isto važi i za nje-
no zdravstveno stanje, bilo da je stari-
ja žena zavisna od nege drugih, bilo da
brine o manje pokretnom partneru ili
je socijalno isključena.
Nasilnik može biti partner, član po-
rodice, rođak, prijatelj, komšija, pro-
fesionalac u socijalnoj i zdravstvenoj
zaštiti, zaposlen u ustanovi za smeštaj
starijih lica ili stranac. U nekim sluča-
jevima radi se o beskrupuloznim ljudi-
ma koji gledaju da iskoriste starije koji
su ranjivi, sa druge strane imamo slu-
čajeve nasilja koji se dešavaju u objek-
tima za smeštaj starijih, jer nedosta-
je osoblje koje je adekvatno òbučeno,
ili u porodici u slučajevima kada čla-
novi porodice nemaju odgovarajuć u
obuku da brinu o starijima sa značaj-
nim fi zičkim i mentalnim potrebama
ili pak postoji istorija nasilnog pona-
šanja u porodici.
Zlostavljane starije osobe vrlo če-
sto poznaju osobu koja ih maltretira
i veruju joj.
U svakom slučaju, nasilje nad sta-
rijima je zločin i treba da se prijavi u
najkrać em moguć em roku.
deset najčešćih znakova
koji upućuju na
zlostavljanje starijih
1. Starija osoba pokazuje znake fi zičke
traume, kao što su opekotine, mo-
drice i neobjašnjivi podlivi i povre-
de koje često nisu u skladu sa objaš-
njenjem koje daje starija osoba.
2. Osoba deluje povučeno, depresiv-
no i strahuje da otvoreno razgovara.
3. Teško se uspostavlja kontakt sa sta-
rijom osobom, jer su on ili ona izo-
lovani od zajednice ili od porodice
i prijatelja.
4. Loša lična higijena starije osobe: za-
puštena je, ima prljavu kosu i nokte,
oseća se loš miris, neuredna i prlja-
va garderoba…
5. Starija osoba pokazuje znake pot-
hranjenosti i dehidratacije ili
ima neki netretirani zdravstveni
problem.
6. Uslovi života u kojima starija osoba
živi su loši i nehigijenski.
7. Starija osoba nema pristup svom
bankovnom računu ili sa njega ne-
dostaje određena suma novca.
8. Potpis osobe na čekovima i drugim
fi nansijskim izveštajima ne poduda-
ra se sa potpisom osobe na drugim
dokumentima.
9. Obrasci potrošnje starije osobe su
se odjednom promenili, što poka-
zuje iznenadna kupovina artikala
koje starija osoba inače ne kupuje
ili normalno ne bi kupila.
10. Dolazi do sumnjivih promena u
testamentu starije osobe, kao što
je promena primarnog korisnika
testamenta.
zašto neke starije
osobe nerado govore
o zlostavljanju?
Starije osobe mogu oseć ati stid i sra-
motu da priznaju da ih zlostavlja neko
kome veruju. One mogu da se plaše
osvete ili kazne, ili da budu zabrinu-
te za svoju budućnost – ko će o njima
brinuti ako prijave, mogu imati oseć aj
porodične lojalnosti. Često starije oso-
be nisu svesne resursa i institucija koje
im mogu pomoć i.
Kako pomoći starijim osobama?
Važno je da starija osoba ima pri-
stup informacijama na osnovu kojih
može da donose odluke i da ima na
umu raspoložive vrste pomoć i u za-
jednici. Ovo može uključiti podršku i
pomoć članova porodice ili prijatelja,
zdravstvenih službi, socijalnih službi,
policije, pravnika i/ili članova verskih
zajednica.
NATAŠA TODOROVIĆ
(socij alnoukljucivanje.gov.rs)
16VREME PROTIV NASILJA
novembar 2016