Post on 02-Feb-2017
Adriana Car-Mihec
1
1
O nekim problemima
srednjovjekovne dramske genološke terminologije
Proučavanje genološke terminologije vezane uz izučavanje
srednjovjekovnih dramskih žanrova i njihovih transformacija tijekom
povijesti veoma je složen zadatak. Uzrok tome svakako je u činjenici da
je sadržaj i opseg korištenih genoloških termina u našoj
književnokritičkoj praksi vrlo neodređen, zbunjujuć i, u najmanju ruku,
nedosljedan. Stoga ću se u ovome radu pozabaviti analizom
“terminološkog šarenila” koje vlada u našoj teorijskoj i književnokritičkoj
literaturi vezanoj uz spomenuti predmet.1 Valja mi pri tome dodati da je
iscrpan popis rezultata vezanih uz istraživanje naše srednjovjekovne
dramske baštine, kao i njihove prednosti ili nedostatke u svezi uporabe
termina za pojedine grupe dramskih djela gotovo nemoguće sastaviti.
Stoga ću se usredotočiti samo na one autore, odnosno studije koje po
mome skromnom sudu držim s teorijskog stanovišta ključnim i
relevantnim u prosuđivanju uloge koje oni pridaju vremenu u kome se je
konstituirala crkvena drama kao književna vrsta, odnosno načina na koji
je crkvena drama (kao i njoj subordinirane književne forme) utjecala na
dalji razvoj hrvatske dramske književnosti.2
U tom kontekstu na prvome mjestu valja svakako spomenuti
Armina Pavića koji je 1871. godine objavio Historiju dubrovačke drame3,
1 Cilj moga rada, dakle, neće biti definiranje terminologije vezane uz srednjovjekovnu
dramu, već samo pregled i analiza relevantnih teorijskih i književnokritičkih studija
vezanih uz područje srednjovjekovne drame. 2Pri pregledu djela naših povjesničara, teoretičara i kritičara književnosti kojih je
predmet proučavanja vezan uz navedeno područje služiti ću se kombinacijom
kronološkog i autorskog načela. Dakle, iza prve objavljene studije (važne, naravno, za
predmet naše studije) svakog od spomenutih autora, slijediti će pregled svih autorovih
radova vezanih uz problem srednjovjekovne drame. 3 Pavić, A., Historija dubrovačke drame, Zagreb, 1871.
Adriana Car-Mihec
2
2
prvo djelo koje držim značajnim za proučavanje termina vezanih uz
hrvatsku crkvenu dramu.4 U toj svojoj knjizi Pavić kompozicijski
podudarne književne forme (koje najčešće pogrešno ocjenjuje kao
prijevode s talijanskog) kojih su sadržaji birani iz svetog pisma ili
različitih svetačkih legendi naziva prikazanjima ili skazanjima, tj.
crkvenim dramama. Vidimo, dakle, da čak tri različita termina rabi za
određenje jedne grupe dramskih formi navodeći da su iste izvođene u
crkvama ili ispred njih, te da im je namjera bila približavanje vječnih,
crkvenih istina širokim narodnim masama. Glede, pak, drama koje
potječu iz 17. i 18. stoljeća, a čije su teme također crpljene iz "svetih
knjiga", Pavić ističe da to nisu više prikazanja namijenjena izvođenju
pred pukom, već anagnostičke drame napisane isključivo za čitanje. Iz
ovako sumarnog pregleda vidljivo je da autor nije imao jasnu sliku o
razvoju naše drame, a posebice nije uočavao razliku između anonimnih
prikazanja i umjetničkih prikazanja iz 16. i 17. stoljeća, uslijed čega,
naravno, dolazi i do terminološke nejasnosti pri njihovu određenju. Uzrok
tomu možemo potražiti u činjenici da Pavićevoj knjizi nije prethodilo
proučavanje i kritičko izdanje srednjovjekovnih dramskih tekstova.
Krajem 19. stoljeća, općenito uzevši, našoj je znanosti o
književnosti bio poznat tek manji dio srednjovjekovne književne
ostavštine, pa stoga ni u njenu proučavanju nije moglo doći do većih
rezultata. Nije tome pomogla ni XX. knjiga Starih pisaca hrvatskih5 u
kojoj je Valjevac 1893. godine objavio starohrvatska crkvena prikazanja
4 U spomenutu radu Pavić stariju hrvatsku dramu naziva dubrovačkom, iako - osim o
dubrovačkim autorima - govori i o drugim dalmatinskim piscima, kao i tekstovima iz
čitavog glagoljaškog pojasa. U pregledu dubrovačke književnosti (misli, dakle, na
stariju hrvatsku dramu) razlikuje četiri odjelita razdoblja. Za naše su proučavanje
zanimljiva prva dva koja obuhvaćaju: 1) splitska i hvarska prikazanja, Lucićevu
Robinju, Gazarovićevo djelo Murat i Ljubica; 2) dubrovačku dramu 16. i 17. stoljeća
u okviru koje razlikuje više različitih vrsta: prikazanja ili skazanja, prijevode
talijanskih tragedija, pastirska prikazanja i komediju.
Adriana Car-Mihec
3
3
16. i 17. stoljeća. Iz uvodne priređivačeve studije vidljivo je naime, da ni
Valjevac nije vidio veće razlike između anonimnih crkvenih prikazanja i
onih don Sabića Mladinića i Marina Gazarovića, te je, poput Armina
Pavića, tvrdio da su ona nastala pod utjecajem talijanskih izvora.
Milorad Medini nastavlja putovima svojih prethodnika. Na temelju
malobrojne i kritički loše obrađene građe piše svoju Povijest hrvatske
književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku6 u kojoj, poput Pavića, za dramska
djela nastala u 15. stoljeću koristi termin crkvena prikazanja. Takav
primjer slijedi i Rudolf Strohal7 tvrdeći da su jedino popovi glagoljaši
stvaraoci naše crkvene drame (misleći tu na cjelokupnu srednjovjekovnu
dramu). Ni Strohal, ni njegovi nasljednici, a među njima ni Branko
Vodnik8, nisu pridavali dovoljno važnosti našoj najstarijoj književnosti
pisanoj latinicom, već su književnost pisanu glagoljicom držali posebnim
kulturno-povijesnim fenomenom bez obzira na vrijeme njena nastanka,
što je svakako unosilo mnoge nejasnoće pri njenu izučavanju.
Značajan pomak u odnosu na do sad spomenute radove o hrvatskoj
crkvenoj drami učinio je Franjo Fancev u svojim mnogobrojnim
5 Stari pisci hrvatski – Crkvena prikazanja starohrvatska XVI i XVII vijeka, knj. XX,
(ur. Valjevac, M.), Zagreb, 1893. 6 Medini, M., Povijest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb, 1902.
7 Strohal, R., Starohrvatska glagolska crkvena prikazanja, u: Nastavni vijesnik, 19,
1910, str. 211 - 219. 8 Vodnik, B., Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1913. Branko Vodnik crkvena
prikazanja naziva književnom vrstom (u okviru "područja" crkvene drame) nastalom
iz crkvenoga obreda pod snažnim utjecajem svjetovnih elemenata. Za razliku od
svojih prethodnika on prikazanja obrađuje sve do 19. stoljeća. Ta je književna vrsta,
po njegovu sudu, pisana narodnim jezikom i s izričito moralno-didaktičkom svrhom,
čudesna je i fantastična, u njoj se koristi vrlo "slobodna tehnika", a pjesnička joj je
vrijednost gotovo nikakva. Najstariji su oblici hrvatske crkvene drame po njemu, za
razliku od Pavića, bili pod snažnim utjecajem njemačke dramske književnosti, a tek
oni, najčešće mlađi, oblici što su nastali u izravnom dodiru s dubrovačko-
dalmatinskom književnošću imaju svoje izvore u talijanskim dramama. Sva su ta
prikazanja, na kraju zaključuje Vodnik, prave pučke drame. Iz ovakvih je definicija
vidljiva namjera da se termin crkveno prikazanje odredi nazivom - pučka drama. Mi
moramo, doduše, istaći da su crkvena prikazanja nastala pod snažnim utjecajem
književnousmenih oblika, ali to još uvijek nije dovoljan razlog zbog kojeg bi termin
pučka drama mogli koristiti za pojave koje se među sobom bitno razlikuju.
Adriana Car-Mihec
4
4
studijama, raspravama i prilozima posvećenim proučavanju starije
hrvatske književnosti.9 Cjelokupni repertoar hrvatskih crkvenih
prikazanja on dijeli u tri razvojne skupine: prvu - pučku - čijim dramskim
manifestacijama najčešće pridaje naziv pučka prikazanja; drugu -
prijelaznu - u kojoj se elementi književne umjetničke tvorbe ukrštaju s
karakterističnim elementima pučkih prikazanja, a koje - kao i elemente
treće skupine "čiste umjetničkoknjiževne tvorbe"10
- naziva crkvenim
prikazanjima. Crkveno prikazanje je Fancevu ujedno i grupni naziv za
sve spomenute dramske oblike nastale u medijevalno doba. Isti termin
rabi i kao sinonim pri definiranju dvaju razvojnih faza srednjovjekovne
drame koje se po činjenici poznavanja autorstva, po drugačijoj vrsti stiha
i odnosa prema publici odvajaju od podgrupe pučkih prikazanja. Unutar
pak svih nabrojenih grupa on ne imenuje manje podskupine djela koje bi
se, eventualno, mogle razlikovati u svom sadržajnom aspektu, već samo
napominje da te drame obrađuju misterije, svetačke legende i ehatološke
motive. Pridodajmo i podatak da Fancev ne prihvaća način na koji su se u
dotadašnjim povijestima hrvatske književnosti imenom crkvena
prikazanja imenovale dramatizacije biblijskih i svetačkih motiva.11
Po
9 Važno je spomenuti da je autor - proučavajući ne samo područje srednjovjekovne
dramatike, već i poezije - uočio činjenicu da između te dvije književne vrste postoje
mnoge zajedničke osobine. U studijama objavljenim 1925. godine ističe da su u
nastanku hrvatskih crkvenih prikazanja veliku ulogu odigrale bratovštine i njihova
pobožna poezija (dijaloške pjesme i pučki devocioni). Uočio je kako nastanak
hrvatskih dramskih srednjovjekovnih tekstova treba vezati uz pobožnu poeziju
bratovština, a ne, kao što tvrdi većina prethodno spomenutih povjesničara, uz
talijanske ili njemačke uzore. Proučio je mnoge pjesmarice, objavio veliki broj dotad
nepoznatih tekstova, postavio temelje, te svojim dragocjenim istraživanjima krajem
tridesetih godina potakao mnogobrojne autore da se zainteresiraju za naš
srednjovjekovni teatar s potpuno novih i dotad nepoznatih temelja. Vidi u Fancev, F.,
Liturgijsko-obredne igre u zagrebačkoj stolnoj crkvi, u: Narodne starine, IV, 1925,
str. 1 – 15; te Fancev, F., Prilozi za povijest hrvatske crkvene drame, u: Nastavni
vjesnik, XXXVI, 1925, str. 109 – 124. 10
Fancev, F., Hrvatska crkvena prikazanja, Posebni otisak iz XI. knj. Narodne
starine, Zagreb, 1932, str. 19. 11
Npr. Leon filozof Ivana Gučetića, Judita Ignjata Đurđevića, Muka Isukrstova Petra
Kanavelovića, Porođenje gospodinovo Antuna Gleđevića i dr.
Adriana Car-Mihec
5
5
tehnici obrade ta književna djela valja, po njegovu sudu, svrstati u grupu
pobožnih tragedija (tragedia d'argomento sacro), školskih drama (u
smislu isusovačke školske drame) ili pobožnih melodrama ( melodramma
sacro, melodramma spirituale).
Sredinom tridesetih objavljena je knjiga Vinka Lozovine
Dalmacija u hrvatskoj književnosti u kojoj autor, koristeći se poprilično
zbunjujućom terminologijom, uglavnom slijedi Fancevljeva istraživanja u
svezi podjele srednjovjekovne drame na više razvojnih faza.12
Četrdesetih
pak godina Slavko Ježić hrvatsku crkvenu dramu dijeli prema svojim
“lokalnim sredinama”, te samo uzgred spominje njene dalje razvojne
stupnjeve na dubrovačkom i hvarskom području (nazive kao npr.
prikazanja, skazanja, kao i crkveni igrokazi koristi kao sinonime).13
Mihovil Kombol 1949. godine u svojoj Hrvatskoj drami do 1830
navodi da se srednjovjekovna kršćanska drama kod nas pojavljuje pod
imenom prikazanja ili misteriji u sličnim oblicima kao i u susjednoj
Italiji."14
Polazeći od pretpostavke da su svi ti oblici tek parafraze
crkvenih tekstova bez gotovo ikakve umjetničke vrijednosti autor ne
nalazi potrebnim pozabaviti se analizom, a kamoli traženjem nazivlja za
12
Uvodna rečenica Vinka Lozovine u studiji posvećenoj starohrvatskim crkvenim
prikazanjima prilično je konfuzna. Autor naime tvrdi: "Pada u ovo pripremno doba i
već spomenuta vrsta crkvene dramske poezije, koja tvori najneposredniji prijelaz k
svjetovnoj, ali koja se u XVI., a dijelom i u XVII. stoljeću još dalje razvijala preko
pučkih, u početku nepoznatih pisaca, a bila je namijenjena samo vjerskoduhovnoj
zabavi i bogoljubnom uzveličavanju prostoga svijeta. To su t.zv. starohrvatska
crkvena prikazanja. Ona stoje o bok talijanskim ranijim, zvanim sacre
rappresentazioni, miracoli, misteri, drammi sacri.” (Lozovina, V., Dalmacija u
hrvatskoj književnosti, Zagreb, 1936, str. 47- 48). Autor ujedno dodaje da se je
"crkvena dramska poezija" razvila iz dijalogiziranih pjesama crkvene lirike (tzv.
plačeva). Podatak da se je iz crkvene poezije razvila posebna grupa tzv. dramskih
plačeva često se spominje u našoj kritičkoj literaturi, no koliko je točna činjenica da
su ti plačevi isto što i crkvena prikazanja (autor iste ponekad naziva i svetim
igrokazima, te ih dijeli na podgrupe misterija, mirakula i sl.) zaista je upitna. 13
Izvore sam crpila iz drugog izdanja knjige. Vidi u Ježić, S., Hrvatska književnost od
početaka do danas (1100 – 1941), Zagreb, 1993. 14
Kombol, M., Hrvatska drama do 1830, u: Hrvatsko kolo, II, 1, Zagreb, 1949, str.
293 - 311.
Adriana Car-Mihec
6
6
sve te "slične oblike". U sklopu pak njegove velike Povijesti hrvatske
književnosti do narodnog preporoda koja svoje pomalo izmijenjeno i
osuvremenjeno izdanje uz suradnju Slobodana P. Novaka doživljava
1992. godine15
naći će se nešto više podataka o književnim rodovima
srednjeg vijeka u okviru kojih nalazimo kao književni rod - pobožnu
dramu. Analizirajući razvoj hrvatske srednjovjekovne drame u
europskom kontekstu Kombol, ovom prilikom odlučno niječući bilo
kakvu vezu antičkih i srednjovjekovnih oblika,16
iz okviru te - sada pak -
kršćanske drame izdvaja latinsku liturgičku igru iz koje se postupno
izdvajaju "ponarodnjeni oblici" pobožne drame. Krajnju točku tog razvoja
čine francuski misteriji. Sužujući istraživanja na hrvatsku pobožnu dramu
čiji je razvoj osebujan - tj. vezan je uz talijanske uzore - Kombol razlikuje
dijaloške pjesme od prikazanja - tj. misterija. Svi su ti dramski oblici iz
15. stoljeća pučkog karaktera i pisani su osmercima. Vetranovićeva djela
naziva pobožnim prikazanjima, a od kasnijih pisaca spominje samo
Kanavelovića čija je Muka Isusova napisana tehnikom "tadašnje svjetovne
drame".
Hrvoje Morović najstarijim oblicima dramske književnosti
srednjeg vijeka nastalim interpoliranjem u obredne tekstove kršćanske
liturgije pridaje naziv liturgijske igre i drame.17
One ulaze u sklop
srednjovjekovne crkvene drame, te ih možemo razlikovati od druge grupe
tekstova - crkvenih skazanja ili prikazanja.18
Pedesetih je godina o
15
Kombol, M. - Novak, S. P., Hrvatska književnost do narodnog preporoda, Zagreb,
1992. 16
Kombol već 1949.g. napominje da, unatoč nekim vanjskim sličnostima na temelju
kojih povjesničari književnosti izvode zaključke o sličnosti postanka starogrčke
tragedije i srednjovjekovne kršćanske drame, postoje duboke razlike među njima. 17
Morović, H., “Sud pokonji” – prikazanje Jure Žuvetića, u: Građa za povijest
književnosti hrvatske, knj. 22, Zagreb, 1952, str. 147 – 228.; te Morović, H., Trogirska
liturgijska igra, u: Mogućnosti, XXVII, 10 – 11, Split, 1980, str. 1115 – 1124. 18
Unutar te druge grupe drama posebno mjesto Morović pridaje "dramatizacijama
kršćanskih motiva o tzv. posljednjim stvarima čovjekovim, a među njima izdvaja
poznati motiv o općem ili posljednjem sudu" ne dajući mu neki određeni naziv, ali je
Adriana Car-Mihec
7
7
hrvatskim prikazanjima pisao i Marijan Matković u predgovoru
Antologije hrvatske drame19
u kojem nazivom crkveno prikazanje pokriva
više različitih književnih formi (plačeve, dramska prikazanja). Istu grupu
tekstova on naziva i crkvenim dramama.20
Nikola Kolumbić je u Zadru 1964. godine obranio svoju doktorsku
disertaciju pod naslovom Postanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne
pasionske poezije i drame koja je postala svojevrsnim rodonačelnikom
zrelih sintetičkih studija koje se u nas javljaju sedamdesetih godina, a u
kojima se očituju modernija vrednovanja stare hrvatske dramatike.
Govoreći o njoj osvrnuti ću se samo na određene segmente ističući da je
probleme, koji u vezi s njom neće biti spomenuti, autor pomnije razradio
u svojim kasniji radovima. Jedan od takvih je u predgovoru analizirana
terminologija kojom se Kolumbić u disertaciji (te, naravno, i kasnije)
služio. Polazeći od pretpostavke da hrvatske srednjovjekovne pjesme i
drame u kojima se obrađuju tzv. muke i plačevi čine jedan neprekidni
razvojni lanac autor prije svega ograničava vremensko razdoblje u kojem
će se takvi tekstovi javljati, te zaključuje da naziv srednjovjekovna
književnost najpodobnije odgovara hrvatskoj književnosti do kraja 15.
stoljeća jer se spomenuti izraz koristi gotovo u svim europskim
književnostima, pa je pogodan za označavanje osebujnog stila i tematike
koji su karakteristični za određenu epohu. Na poteškoće nailazi pri
definiranju pjesničkih i dramskih tekstova koji obrađuju predmet muke i
plača (te termine najčešće nalazimo u natpisima naših starih tekstova), te
zaključuje: "Kako od naših naziva 'muka', 'plač' i 'tužba' nemamo sretno
vidljivo da je riječ o tzv. moralitetu. Vidi u Morović, H., Hvarsko Prikazanje suda
općenoga, u: Mogućnosti, XXI, 6 – 7, 1974, str. 165. 19
Antologija hrvatske drame, sastavio Marijan Matković, Beograd, 1958. 20
Spomenimo i Matkovićevu tvrdnju da je ta dramska vrsta nakon Vetranovića
nastavila životariti sve do 18. st. u djelima Petra Kanavelovića, don Sabića Mladinića,
Marina Gazarovića i Josipa Betondića u jednom novom obliku kome on pridaje naziv
pobožna tragedija (tragedia d'argomento sacro).
Adriana Car-Mihec
8
8
izvedenih pridjeva, morao sam se odlučiti za jedan od izvedenih prema
riječima stranog podrijetla, a koje se riječi u našoj terminologiji vrlo malo
upotrebljavaju u gornjem značenju. Odabrao sam pridjev pasionski,
proširivši njegovo značenje i na poeziju, jer mi se činio više
upotrebljavan i više uobičajan."21
Kolumbić razlikuje nekoliko razvojnih stupnjeva srednjovjekovnih
tekstova. Prvu grupu čine lirsko-narativne pjesme, potom dijaloški
plačevi podijeljeni na dvije grupe: u ranijoj grupi nalaze se tekstovi tipa
Picićeva plača iz 1471. godine, a u drugoj tipa latiničkog Hvarsko-
osorskog plača iz 1530.g. Spominjem ove dvije grupe stoga što druga
skupina tekstova starijeg postojanja ostaje stalno na istom razvojnom -
dijaloškom stupnju, dok tekstovi prve skupine čine temelj (kojem pridaje
naziv dramatizacija) iz kojeg su nastali razvijeniji oblici - primitivni
dramatizirani plačevi.22
Prijelaz iz spomenutog razvojnog oblika je tekao
postupno unutar više različitih varijanti prema razvijenim
dramatizacijama kojima Kolumbić pridaje oznaku najvećeg, iako ne i
posljednjeg stupnja u razvoju našeg pasionskog pjesništva.23
Osim Kolumbićeve doktorske disertacije držim da valja spomenuti
i njegovo izlaganje održanom na Danima hvarskog kazališta 1975.
21
Kolumbić, N., Postanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne pasionske poezije i
drame, neobjavljena dokrotorska disertacija, Zadar, 1964, str. 4. 22
"Naziv primitivna ne daje se samo zato što su ovakvi sastavi nastali bez većih
scenskih pretenzija, nego i zato što njen prvi sastavljač a i kasniji suradnici nisu
uspjeli dijaloški, pa čak ni narativni element izvora pretopiti u izraz zbivanja i radnje,
kako to traži scenska igra. Ovo robovanje narativno-dijaloškom elementu zadržat će
se i u kasnijem razvijenom tipu srednjovjekovnih prikazanja. Zato je upravo i
prikladniji izraz dramatizacija nego drama, jer se sva dramska karakteristika ovih
sastava iscrpljuje na prilagođivanju narativno-dijaloških elemenata scenskom životu.
K tome nešto je povećan broj lica, a i radnja je nešto proširena." (Kolumbić, N., nav.
dj., str. 153.) 23
U zaključku analize pasionskih drama navedenog razvojnog stupnja autor obraća
pažnju na Mišterij vele lip i slavan od Isusa kako je s križa snet zatim v grob postavlen
- tekst kojim, po njegovu sudu, započinje nova faza u razvoju naše pasionske drame
početkom 16. stoljeća. Analizu tekstova iz pojedinih razvojnih stupnjeva Kolumbić
Adriana Car-Mihec
9
9
godine u kojem ističe da razvoj crkvenih prikazanja možemo pratiti
tijekom različitih stilskih formacija - od 15. stoljeća, pa sve do današnjih
dana.24
Napominjući da hrvatska srednjovjekovna drama osim
religioznog sadržaja i oblika nije gajila neke svjetovne dramske forme,
kao što je bio slučaj u nekim drugim europskim zemljama Kolumbić na
području crkvene dramske književnosti uočava postojanje gotovo svih
dramskih vrsta: obrednih igara, tj. liturgijskih drama i pučkih crkvenih
prikazanja. U grupi crkvenih prikazanja odvaja različite "vrste" tadašnje
crkvene književnosti: misterije, moralitete i mirakule. Iz ove studije
vidljivo je da autor prikazanju ponekad pridaje status roda, ponekad vrste,
a nekad i žanra. Kolumbić, dakle, ne brine suviše da li će određenu grupu
književnih formi nazvati žanrom, vrstom ili rodom, ali vodi računa da tim
grupama (bez obzira na odnos subordinacije) odredi precizne termine, te
posebno važnim drži definiranje točnog nazivlja za pojedine razvojne
stupnjeve unutar različitih književnih skupina. Tim se problemom više
pozabavio u sljedećem svom radu iznesenom na Danima hvarskog
kazališta 1985. godine u kojem zaključuje da su se termini liturgijska ili
obredna igra uglavnom ustalili u hrvatskoj znanosti, pa ih i sam prihvaća
kao naziv za dramatizirane tekstove vezane uz crkveni obred i pisane na
liturgijskom jeziku, napominjući da se iz njih u hrvatskoj književnosti
nisu razvili samostalni dramski oblici. Spomenutu terminu Kolumbić
nadređuje drugi - liturgijska drama - čije je značenje mnogo šire jer
obuhvaća sve vrste dramskih tekstova vezanih uz crkveni obred. Za
termin crkveno prikazanje ili skazanje tvrdi da je u upotrebi “za općenit
naziv tipa crkvenih ili religioznih dramskih tekstova koji, s obzirom na
provodi kako bi ukazao na činjenicu da svi oni čine zapravo jednu veliku porodicu u
koju ih veže vanjsko i unutarnje - organsko srodstvo. 24
Vidi u Kolumbić, N., Neka pitanja postanka i razvoja hrvatske srednjovjekovne
drame, u: DHK – Uvod, Split, 1975, str. 36 – 56.; te Kolumbić, N., Po običaju
začinjavac, Split, 1994.
Adriana Car-Mihec
10
10
tematiku, imaju više naziva za podvrste (misterij, mirakul, moralitet)."25
Naziv srednjovjekovna drama po njemu sve se više koristi ne kao termin
za žanr ili za određenu vrstu, nego (po Kolumbiću u najadekvatnijem
obliku) za "sve tipove dramskih, odnosno scenskih tekstova - od
liturgijske drame, svjetovnih dramskih vrsta do prikazanja, to jest svih
dramskih oblika koji su nastali u srednjem vijeku.
Termin 'crkvena prikazanja' prelazi okvire srednjovjekovne
crkvene drame pa su ga tako shvaćali već i stariji (M. Valjevac), kao i
noviji istraživači (npr. F.S.Perillo). Prema tome, taj naziv pripada svim
onim oblicima crkvene, odnosno religiozne drame koji su bilo tematikom
bilo strukturalnim elementima, a bez obzira na vrijeme nastanka, vezani
za određeni tip srednjovjekovne drame, to jest strogo određeni žanr.
Rijetko koja književna vrsta, koja se gajila u više epoha, čuva tako čvrstu
tipološku, tematsku i strukturalnu vezu s matičnim razdobljem
(razdobljem u kojem je nastala) kao crkveno prikazanje. Zato se taj
termin ne bi mogao upotrebljavati za sve vrste religioznih drama, na
primjer takozvanih 'školskih drama' koje su se pravile prema uzorima
raznolikih dramskih tipova, klasičnih i drugih. 'Crkveno prikazanje' kao
termin najbolje odgovara tipu koji su se u talijanskoj književnosti naziva
'sacre rappresentazione'."26
U tu vrstu, dodaje autor, mogu se uvrstiti
tipovi tzv. cikličkih prikazanja, ali ne i kraći tekstovi koji su prikazanjima
prethodili (dijaloške laude, dijaloški plačevi, dramatizirani plačevi).
U radu Dramske transformacijske strukture Kolumbić produbljuje
svoju tezu o tematskom i stilskom kontinuitetu u hrvatskoj književnosti
starijeg razdoblja.27
U dvama, pak, izlaganjima vezanim uz Dane
25
Kolumbić, N., Hrvatska srednjovjekovna drama u vremenu i prostoru, u: DHK –
Srednjovjekovna i folklorna drama i kazalište, Split, 1985, str. 7. 26
Kolumbić, N., Hrvatska…, str. 7-8. 27
Kolumbić ovdje ističe da bi se u tematskom i žanrovskom smislu moglo razlikovati
nekoliko genetskih nizova, što je, pak, najočitije upravo u djelima pasionskog ciklusa
hrvatske srednjovjekovne drame. Autor, dakle, razrađuje svoje zaključke temeljene na
Adriana Car-Mihec
11
11
hvarskog kazališta28
1986. godine proširuje svoje analize žanrovskih
transformacijskih struktura srednjeg vijeka i unosi neke novije podatke
(odnose se oni na otkrića dotad nepoznatih, posebice liturgijskih,
tekstova) u istraživanje razvojnog puta hrvatske srednjovjekovne drame, a
1988.29
godine proširuje svoja istraživanja kontinuiteta hrvatskih
dramskih preobrazbi na prikazanja Mavra Vetranovića (uz usporedbu s
Gazarovićevim prikazanjem o uskrsnuću).
Rafo Bogišić se u velikoj većini svojih znanstvenih radova bavi
problemima, pitanjima i teškoćama koji se javljaju pri proučavanju
hrvatske renesansne drame, posebice pastorale, te se shodno tomu
crkvenim prikazanjima obraća u onim slučajevima kada se u njih upleću
pastoralni elementi.30
Pri žanrovskom određenju Vetranovićevih i
Gleđevićevih djela taj se autor koristi uvijek jedinstvenim terminom -
crkveno prikazanje (bez obzira na snažnu prisutnost pastoralnih
elemenata u njima).
uočavanju tekstualne međuovisnosti kroz koje je vidljivo da se svaki tekst može
promatrati i kao autonomna tvorevina, ali i kao dio jedne dijakronijske cjeline.
Dijakronijski gledano, dakle, žanrovskim preobražajima (od narativno-lirskih, preko
dijaloških do dramatiziranih i razvijenih dramskih oblika) nastaju tekstovi kojima
Kolumbić pridaje naziv dramske transformacijske strukture. Govoreći o osobitostima
transformacijskog postupka, koji je uvjetovan - s obzirom na predmet proučavanja -
anonimnim i prerađivačkim čimbenikom, autor razlikuje dva načina tog postupka:
ekstrapolaciju i interpolaciju. Njihovim korištenjem dolazi u tekstovima do dvije vrste
promjena: kvantitative (one su izraz srednjovjekovnog pjesničkog postupka) i
kvalitativne (koje su nosioci strukturalnih transformacija). Nakon ovih zaključaka
slijedi detaljna analiza pojedinih stupnjeva žanrovskih preobražaja. Vidi u Kolumbić,
N., Dramske transformacijske strukture, u: Radovi, 25, 15, Zadar, 1986, str. 97 - 128. 28
Kolumbić, N., Razvojni put hrvatske srednjovjekovne drame, u: DHK – Stoljeća
hrvatske dramske književnosti i kazališta, Split, 1986, str. 5 - 23. 29
Kolumbić, N., Vetranovićevo “Uskrsnutje Isukrstovo” u kontinuitetu hrvatskih
dramskih preobrazbi, u: DHK – Nikola Nalješković i Mavro Vetranović, Split, 1988,
str. 180 - 195. Novi izbor Kolumbićevih radova vidi u Kolumbić, N., Po običaju… 30
Bogišić, R., O hrvatskim starim pjesnicima, Zagreb, 1968. je jedna od prvih
objavljenih studija u kojoj autor analizira pastoralne elemente u Vetranovićevim
prikazanjima. Gleđevićevim se djelom iscrpnije bavi u: Bogišić, R., Pastirsko
prikazanje Antuna Gleđevića, u: DHK –Srednjovjekovna i folklorna drama i kazalište,
Split, 1985, str. 315 – 331; te Bogišić, R., Hrvatska pastorala, Zagreb, 1989; i
Bogišić, R., Tisuću života jedan put, Rijeka, 1991.
Adriana Car-Mihec
12
12
U Štefanićevoj hrestomatiji posvećenoj hrvatskoj književnosti
srednjeg vijeka nazivom dramsko pjesništvo31
obuhvaćeni su plačevi -
"pjesnički sastav koji je prikazivao muku i smrt Isukrstovu iz aspekta
Marijina doživljaja iste muke"32
i pučko-crkvene drame, odnosno
prikazanja. Studija Tome Matića o hrvatskoj književnoj baštini u našem
pregledu korištene terminologije zanimljiva je za analizu isusovačke
drame.33
Glede srednjovjekovne dramske baštine spomenuti autor, naime,
dosljedno koristi termine crkvena drama za imenovanje književne forme
namijenjene izvođenju u crkvama, a naziv prikazanje za sve ostale
dramske oblike izvođene za široko gledateljstvo. U pogledu, pak,
isusovačke drame situacija je ponešto drugačija jer za niz dramskih formi
od kojih neke možemo svrstati u jednu grupu koristi različite termine - za
predstave koje su izvodili pripadnici isusovačke škole u Osijeku koristi
naziv isusovačka školska drama, franjevci su po njemu izvodili školske
drame, tj. franjevačke duhovne drame, dok su Velikanovićeve drame
duhovne drame, tj. prikazanja.
Josip Bratulić34
vrlo precizno, za razliku od većine povjesničara i
teoretičara naše književnosti, za anonimnu srednjovjekovnu dramsku
produkciju rabi termin skazanje razlikujući ga od termina prikazanje
kojim obilježava tekstove čiji su autori poznati. Problem isusovačke
drame dotakao je, pak, u svojoj studiji Apokrif o prekrasnom Josipu u
hrvatskoj književnosti35
, da bi se u pogovoru pretiska djela Grgura
31
Naziv dramsko pjesništvo - iako dvoznačan - autor koristi vjerojatno iz razloga što
njime nastoji obuhvatiti vrijeme postanaka (koje, naravno, uključuje i pjesničke
narativno-dijaloške oblike), kao i naredne faze tijekom kojih su se u srednjem vijeku
razvijala naša dramska prikazanja. 32
Štefanić, V., Hrvatska književnost srednjeg vijeka, V stoljeća hrvatske književnosti,
Zagreb, 1969, str. 3-69. 33
Matić, T., Iz hrvatske književne baštine, Zagreb – Slavonska Požega, 1970. 34
Bratulić, J., Mavro Vetranović između biblije i apokrifa, u: Filologija, 10, Zagreb,
1980, str. 267 - 273. 35
Bratulić, J., Apokrif o prekrasnom Josipu u hrvatskoj književnosti, u: Radovi
staroslavenskog instituta, knjiga 7, Zagreb, 1972, str. 31 - 122.
Adriana Car-Mihec
13
13
Ćevapovića Josip, sin Jakoba patriarke pobliže pozabavio navedenom
temom. U toj je studiji vidljivo da isusovačku školsku dramu, kao i djela
nastala u njenu okruženju, a koja su uglavnom pisali franjevci, naziva
jedinstvenim terminom školska drama.36
U pregledu pet stoljeća hrvatske, mahom anonimne,
srednjovjekovne književnosti Eduard Hercigonja nastoji realizirati
"pokušaj da se ostvari takovo viđenje njihova (srednjovjekovna, op.
A.C.M.) stvaralaštva, koje će polaziti od njihova teksta kao potencijalnog
književnog ostvarenja, od društvene funkcije te književnosti i od spoznaja
o specifičnostima hrvatskog sudioništva u procesu slavenskoga i - šire -
europskoga književnog srednjovjekovlja, te o vlastitostima njezine
strukture."37
. Raščlanjujući tekstove hrvatske srednjovjekovne
književnosti i izlučujući iz njih pomoćne, tj. prateće, književne vrste autor
nudi uvjetnu razdiobu utemeljenu na, kako i sam kaže, formalnoj i
sociološkoj odredbi vrste, te razlikuje: liturgijske i biblijske tekstove,
crkveno-pripovjednu prozu starijeg tipa / mlađeg tipa, didaktičko-
moralizatorsku prozu (crkvenu i svjetovnu), polemike, poučnu prozu
starijeg / mlađeg tipa, crkvenoretoričku prozu, svjetovne pripovijesti i
roman, prenja, diplomatiku i pravne tekstove, epigrafiku i grafite,
epistolarne tekstove, povijesnu prozu, zapise, izvješća, anegdotu,
36
Bratulić, J., Grgur Čevapović, u: Čevapović, G., Josip, sin Jakoba patriarke,
Zagreb, 1992, str. 3 – 37. 37
Hercigonja, E., Povijest hrvatske književnosti 2, Zagreb, 1975, str. 39. Ističući da
književne vrste u srednjem vijeku ne nastaju neovisno od određene svrhovitosti, kao i
to da su uvjetovane imanentnom poetikom razdoblja, Hercigonja pravi razliku između
nekoliko kategorija književnih vrsta: onih s izvanknjiževnom funkcijom, namijenjenih
nekoj "neposrednjoj, dnevnoj, životnoj svrsi i djelatnosti, preko onih središnjih koje
su - s različitim intenzitetom - funkcijski vezane uz više potrebe vjerskog i društvenog
života do onih sa smanjenim ili posve reduciranim funkcionalnim opterećenjem koje
su osamostaljene kao individualan, spontan književni čin i koje je - za razliku od
prethodnih - 'imanentna poetika' potisnula na sam rub sustava srednjovjekovne
književnosti.” (Hercigonja, nav. dj., str. 42.) Pri tom napominje da se u sferi te, u duhu
kolektivne, književnosti vrste i podvrste međusobno isprepleću, što je rezultiralo
nastankom najrazličitijih mješovitih oblika uvjetovanih, naravno, predmetom njihove
poruke.
Adriana Car-Mihec
14
14
sentencije, molitve, stihove-retoričku ritmiku, dijaloško pjesništvo,
dramu-prikazanja, traktate i tekstove praktičke prirode za obuku
duhovničkog podmlatka. Vidljivo je, dakle, da temelj njegove
klasifikacije čine predmet i oblik poruke, tj. prisustvo i oblik svrhovitosti
u književnim oblicima. Govoreći pak o srednjovjekovnim dramskim
vrstama Hercigonja prati njihov razvojni put od dijaloškog pjesništva38
preko narativne-dijaloških plačeva do prikazanja. Pri tome razlikuje četiri
tematske skupine prikazanja: one vezane uz pasionski ciklus, božićni
ciklus, svetačke legende i eshatološku motiviku. Kao posebnu dramsku
vrstu izdvaja dramski moralitet (npr. Kako se je duša s misalju na kup
menila i govorila).
Radovi Marina Franičevića objavljeni u ovom periodu još jedan su
dokaz su da se početkom, tj. sredinom sedamdesetih godina u našoj
historiografiji i teoriji književnosti počinje javljati sve veći broj autora
kojih je znanstveno zanimanje usmjereno prema staroj hrvatskoj
književnosti. Godine 1974. objavljena je njegova studija Razdoblje
renesansne književnosti39
u kojoj se, između ostalog, dotiče i pitanja
srednjovjekovnih dramskih vrsta koje on, ne isuviše dosljedno, imenuje
terminom dramska prikazanja. Tekstovima vezanim uz temu Isusova
uskrsnuća tako ponekad pridaje naziv misterij, Muku Svete Margarite na
jednom mjestu naziva svetačkom legendom, a Vetranovićeva prikazanja,
zbog mnoštva prisutnih svjetovnih i pastoralnih elemenata, naziva
prikazanjima-komedijama.
Iste godine Franičević objavljuje i studiju Pjesnici i stoljeća40
u
kojoj se bavi slavonskim piscima 18. stoljeća čije drame vezane uz
biblijske ili svetačke teme naziva pobožnim dramama. U pregledu pak
38
Vezanog uglavnom uz pasionski tematski krug. 39
Franičević, M., Razdoblje renesansne književnosti, u: Povijest hrvatske književnosti
3, Zagreb, 1974, str. 7 - 174. 40
Franičević, M., Pjesnici i stoljeća, Zagreb, 1974.
Adriana Car-Mihec
15
15
Pet stoljeća hrvatske drame41
Franičević se više posvetio prikazanjima
kao posebnoj povijesnoj vrsti, te između ostalog navodi slijedeće:
"Obredne igre bile su prve. Klerici i bratimi prvi su izvođači. Sakralni
tropi, laude, dijalozi, liturgijska drama. Misterije. Mirakuli. Pasionska i
uskrsna dramatika (...) Zatim božićne i bogojavljenske igre."42
Prilično je
teško iz ovakva navoda zaključiti nešto o srednjovjekovnim dramskim
vrstama - da li su iz obrednih igara nastali sakralni tropi, laude i dijalozi,
pa onda liturgijska drama; što li su misteriji i mirakuli; da li autor nabraja
tematski ili strukturalno raznovrsna djela? Iz teksta koji slijedi vidimo da
kao posebne skupine izdvaja dramske obrade svetačkih legendi i
prikazanja s eshatološkim motivima, zatim napominje da se anonimna
prikazanja - nazivajući ih pučkim teatrom - razlikuju od pobožnih drama
hvarskih autora. Kao posebna skupina, koja unatoč mnogim
raznolikostima ipak ostaje u okviru pobožne drame, slično kao i u prvoj
studiji, izdvajaju se Vetranovićeva prikazanja-komedije. I na kraju,
Franičević zaključuje da ćemo pobožnu dramu - tj. tragediju (da li su ti
termini istoznačni?) naći i u 18. st. u okviru franjevačkog i isusovačkog
teatra, te napominje da je pri klasificiranju djela vodio računa o razlikama
koje proizlaze iz tematike, što je pak za posljedicu imalo diferenciranje
pasionskih tekstova od legendi ili rezonersko-moralističkih eshatoloških
tekstova.
Moguće je dakle, primijetiti da je Franičević, osim tematskih
razlika, pri analizi srednjovjekovnih dramskih formi vodio računa i o
razvojnim stupnjevima, tj. razlikama među dramskim tekstovima
uvjetovanih promjenama u poetikama ili nekim drugim društvenim ili
estetičkim uvjetima u kome su oni nastajali, ali nije, na žalost, to nigdje
41
Spomenuti je tekst zapravo uvodna rasprava o sistematizaciji i valorizaciji naše
dramske književnosti na Danima hvarskog kazališta 1975. godine 42
Franičević, M., Pet stoljeća hrvatske drame, u: DHK – Uvod, Split, 1975, str. 9.
Adriana Car-Mihec
16
16
eksplicirao. Rezultat takvih nastojanja je poprilična konfuzija u uporabi
termina za različite grupe srednjovjekovnih dramskih tekstova.
U zborniku Dani hvarskog kazališta 1975.godine objavljena je i
nadasve važna studija Nikole Batušića pod naslovom Scenska slika
liturgijske drame iz obrednika zagrebačke stolne crkve. Batušić je, naime,
jedan od prvih naših autora koji vrlo eksplicitno ističe: "U temeljnoj
podjeli srednjovjekovne dramatike, kao dva tematski povezana a
strukturalno ipak odjelita segmenta, jasno se razabiru liturgijska i
poluliturgijska drama.(...te dodaje, op.A.C.M.) kako starija znanstvena
literatura, posebice u Francuza, nastoji opravdati termine 'liturgijski' i
'poluliturgijski', dok se američki znanstvenici uglavnom opredjeljuju za
termin 'the drama of the medieval church' ukoliko je riječ o latinskim
dramama usko vezanim uz crkvene obrede, dok za poluliturgijsku dramu
rabe češće termin 'the medieval drama' ili 'the medieval theatre'. Nijemci
pak liturgijsku dramu rado nazivaju 'das Kirchenraumspiel', dok dramska
zbivanja izvan crkvenog broda označavaju pasijama, misterijima ili
miraklima."43
Ujedno napominje da su u hrvatskoj terminologiji najviše u
upotrebi termini prikazanje, skazanje ili mirakul - za srednjovjekovne
forme pisane hrvatskim jezikom, dok se za čiste liturgijske igre koristi
pojam obredna igra. Batušić se odlučuje za vrlo jasan termin liturgijska
drama držeći da on u sebi obuhvaća i pojam obredne igre, njenu
povezanost s mjestom i vremenom izvođenja, kao i činjenicu da je takva
dramska forma integralni dio bogoslužja. U Povijesti hrvatskoga
kazališta, pak, liturgijske drame definira na sljedeći način: "Liturgijske
drame su najraniji oblici religiozne dramske književnosti i crkvenog
kazališta u srednjem vijeku. Nastale izravno na temelju bogoslužja, one
grananjem i sve većim umetanjem tropičkih elemenata u svoju strukturu
43
Batušić, N., Scenska slika liturgijske drame iz obrednika zagrebačke stolne crkve,
u: DHK – Uvod, Split, 1975, str. 57.
Adriana Car-Mihec
17
17
prerastaju okvire liturgijske ilustracije i postaju samostalnim scenskim
tvorbama. Izvode se u crkvama, o određenim blagdanima (najpoznatiji
primjeri: o Uskrsu, Božiću te Bogojavljanju), a pisane su liturgijskim
jezikom, prvenstveno latinskim, ali u slučaju hrvatskog srednjovjekovnog
sakralnog glumišta bilježimo i jedan primjer rudimentarne drame takvog
tipa pisane domaćim liturgijskim jezikom, tj. staroslavenskim hrvatske
redakcije."44
Uz liturgijsku dramu Batušić prati još jednu liniju razvoja crkvene
drame u srednjem vijeku. U XIII. st., naime, pod utjecajem pučkih
pobožnosti koje u nas njeguju mnogobrojne bratovštine (posebice u
južnohrvatskim krajevima, a po ugledu na talijanske uzore) razvija se
religiozna dijaloška lirika. Najpotpuniji, pak, dijaloški lirski oblici45
postat će temeljem kasnijih složenijih scensko-dramskih oblika, tj.
hrvatske crkvene drame poluliturgijskog tipa koja se je izvodila pred
crkvom na narodnom jeziku, a za svoje je tematsko polazište uzimala
novozavjetno polazište ili ranokršćansku legendu. U toj poluliturgijskoj
drami autor razlikuje skazanja, misterije, mirakule, eshatološku grupu
tekstova i moralitete.46
Vetranovićeva, te poslije Gazarovićeva dramska
djela ocjenjuje kao nastavak anonimne tradicije poluliturgijske drame, tj.
kao izvanredan primjer "za tvrdnju kako su naša srednjovjekovna
prikazanja impregnirala prikazbeni stil određene kazališne sredine, pa se
ona ni u novijim književnim strujanjima, premda su djelomice i prihvatila
44
Batušić, N., Povijest hrvatskog kazališta, Zagreb, 1978, str. 1. Batušić ujedno
dodaje da se te anonimne dramske forme nisu, kao u nekim drugim
zapadnoeuropskim sredinama, razvile u kompleksnije scenske oblike. 45
Tj. oni vezani uz pojavu motiva Bogorodičine tužbalice (tzv. Plačevi) - 46
Podjela, temeljena na tematskim kriterijima, je slijedeća:
a) prvu skupinu djela čine ona vezana uz pasionsku tematiku i uz njih - kao u slučaju
naredne grupe - najčešće rabi termin prikazanje ili skazanje, a ponekad i misterij;
b) drugu grupu djela s temama iz božičnog ciklusa;
c) dramatizacije legenda o svecima kojima autor pridaje naziv mirakuli;
d) eshatološki motivi temelj su četvrte grupe djela;
Adriana Car-Mihec
18
18
baroknu scensku tehniku, nisu htjela a jamačno i nisu mogla odvojiti od
pretpostavki na koje su navikla."47
Kanavelovićeva, pak, Muka
Isukrstova, iako temom crkvena drama, nije za njega prikazanje, već
barokna duhovna drama. 48
Držim da na kraju valja spomenuti još jednu Batušićevu studiju
posvećenu scenskom prostoru Marulićevih drama. Ovdje, naime, autor
ističe da četiri Marulićeve drame predstavljaju svojom pojavom
međusobno različite žanrovske oblike. Muka svete Margarite je tipični
mirakul, u Prikazanju historije svetoga Panucija vidi redukciju "scenske
narativnosti mirakla uvjetovane inkrustacijom moralitetnih tematskih
naglasaka, dok su u pretežito žanrovski monolitnim moralitetnim
okvirima, kamo valja spomenuti Skazan'je od nevoljenoga dne od suda
ognjenoga, nepokonji koji ima biti i Govoren'je svetoga Bernarda od duše
osujene zamjetljivi, jasni, i rekli bismo svjesno interpolirani scensko-
tehnički postupci misterijsko-mirakulskih varijanata."49
Skazanje od
nevoljenoga… i Govoren'je svetoga Bernarda ovdje su, dakle, definirani
kao moraliteti. Batušić ih, kako vidimo, više ne odvaja u zasebnu skupinu
tekstova s eshatološkom tematikom koja se razlikuje od grupe djela u
kojoj se ne pojavljuju ni biblijske ni ranokršćanske legendarne osobe, već
apstraktni pojmovi kršćanskog morala s kojima je smrtnik obično u
prijeporu a koje naziva moralitetima - kao što čini ranije u svojoj
Povijesti hrvatskog kazališta.
e) posljednju grupu obuhvaćaju tzv. moraliteti - svojevrsni dijaloški disputi "više
skolastičko-moralističkih no dramatsko-scenskih intonacija" 47
Batušić, Povijest…, str. 135. 48
Važnim poglavljem u ovoj Batušićevoj knjizi čini mi se i ono posvećeno
isusovačkoj drami, njenim dramaturškim karakteristikama, kao i tematskim
skupinama koje se javljaju unutar nje, a što je bitno pri otkrivanju diferencirajućih
odlika u odnosu na srednjovjekovne dramske žanrove. Žanrovskim osobitostima
isusovačke školske drame autor će se iscrpnije pozabaviti u svojim kasnijim djelima.
Vidi u Batušić, N., Narav od fortune, Zagreb, 1991; te Batušić, N., Trajnost tradicije,
Zagreb, 1995.
Adriana Car-Mihec
19
19
Iste, 1975. godine u Bariu je objavljeno talijansko izdanje knjige
Hrvatska crkvena prikazanja Francesca Saveria Perilla.50
Već u njenu
uvodnom poglavlju autor tvrdi da liturgijska drama nema nikakvog
utjecaja na razvoj hrvatskog crkvenog teatra koji se je u nas razvio
potpuno autonomno, tj. neovisno od analognih utjecaja sa strane
talijanskog, njemačkog ili francuskog teatra - kao što tvrde mnogi drugi
povjesničari hrvatske književnosti. Prikazanja su za Perilla literarni žanr
koji se, kao prvi oblik dramskih manifestacija u nas, razvijao u tijesnom
dodiru s ostalim žanrovima u srednjem vijeku utječući na njih, ali i
primajući istovremeno utjecaje.51
Prikazanja dijeli na razvojne faze ne
samo iz praktične potrebe, već i zato što to "odgovara i različitim
karakteristikama koje je ovaj žanr prihvatio kod Hrvata u toku
vremena."52
Razvojne su faze (od dramskih lauda, preko pučkih crkvenih
prikazanja i umjetničko-pučkih do potpuno umjetničkih) odraz promjena
koje su tijekom vremena unašane u taj dramski žanr (ponekad ga, doduše
iznimno rijetko, autor naziva rodom). Čini nam se da termin crkvena
drama Perillu, iako on to sam nigdje izravno ne ističe, služi kao nadređen
pojam kojim su obuhvaćena prikazanja, ali i drugi dramski oblici
tematski vezani uz novo i starozavjetne teme.53
Valja nam, osim toga,
istaći i činjenicu da preporod crkvenog teatra on prepoznaje u 18. st. u
49
Batušić, N., dramski žanrovi Ranka Marinkovića, u: Suvremena drama i kazalište u
Hrvatskoj, Rijeka – Novi Sad, 1987, str. 307. 50
Nikola Kolumbić drži tu studiju jednom od magistralnih djela o hrvatskoj
srednjovjekovnoj drami. Iako ta knjiga zaslužuju dužu pažnju, mi ćemo se, kao i u
primjeru prethodno spomenutih autora, osvrnuti samo na način na koji u njoj Perillo
koristi termine za pojedine grupe dramskih tekstova koji svoje porijeklo vuku iz
srednjeg vijeka. 51
Pri tome važno mjesto Perillo pripisuje vezi pobožne poezije i prikazanja, te
prikazanja i profanog teatra. 52
Perillo, F. S., Hrvatska crkvena prikazanja, Split, 1978, str. 18. 53
To možemo zaključiti jer pri spomenu djela Muka Isukrstova Petra Kanavelovića i
Prikazanje muke Jezusove Ivana Antuna Nenadića Perillo ističe da ta djela
predstavljaju potpunu promjenu tog literarnog žanra.
Adriana Car-Mihec
20
20
djelima isusovaca i franjevaca koja više ne posjeduju karakteristike
srednjovjekovnih prikazanja.
U knjizi pod naslovom Teatar u Dubrovniku prije Marina Držića
Slobodan Prosperov Novak posebno poglavlje posvećuje crkvenim
prikazanjima svrstavajući ih u skupinu crkvene drame, te napominje
"pisati o crkvenim prikazanjima u Dubrovniku, a posebno opisati njihov
razvoj, vrlo je nezahvalan posao. Naoko bi u takvom pristupu koji kao da
žudi za žanrovskim određenjima, upravo termin 'crkveno prikazanje'
odgovarao, jer je on podosta precizan i implicira razvoj. To bi svugdje
bilo tako, ali nije tako kada se govori o dramskom stvaranju i crkvenoj
drami u starom Dubrovniku."54
Razlog tomu je po njegovu sudu izostanak
liturgijske faze crkvenog teatra u Dubrovniku, kao i nepostojanje starijih
pobožnih dijaloških pjesama i rudimentarnih dramatizacija biblijskih
tema, dakle, nepostojanje pučkog stupnja crkvene drame. Unatoč takvim
zaključcima, kao i činjenici da su se na dubrovačkom području crkvene
drame oslanjale na različite druge književne vrste55
Novak ipak ta,
uglavnom Vetranovićeva, ostvarenja naziva crkvenim prikazanjima. Čini
se stoga da prihvaća mišljenje većine znanstvenika da su crkvena
prikazanja, unatoč mnogim promjenama koje su se u njima očitovale
tijekom nekoliko razvojnih faza, žanr s nekim konstantnim i
nepromjenjivim karakteristikama. Nešto drugačije on razmišlja u svezi s
Vetranovićevom Suzanom čistom za koju tvrdi da "ne može biti crkveno
prikazanje jer je u njoj aspekt utilitarnosti i pobožnosti smanjen, u njoj
nije akcentuirana razvijena didaktička očiglednost kao u fabuli o Josipu i
nije u njoj pričana priča o Isusu kao u dramama o porodu i uskrsnuću."56
Ta drama nije, po njegovu mišljenju, niti konvencionalno prikazanje, niti
standardna mitološka igra već drama pravednosti. Novak drži da tekstovi
54
Novak, S. P., Teatar u Dubrovniku prije Marina Držića, Split, 1977, str. 93. 55
Vidljivo je to, prije svega, po sistemu versifikacije korištenom u njima.
Adriana Car-Mihec
21
21
(koje, doduše, treba tek ispitati) na temu pravednosti i suđenja posjeduju
specifičan dramski ustroj. Znači li to da drame pravednosti možemo
okarakterizirati kao specifičan književni žanr? Novak ne daje decidiran
odgovor na to pitanje niti u ovoj studiji, niti u svojim kasnijim radovima.
U velikoj studiji, koju je pripremio s Josipom Liscom, Slobodan P.
Novak je ponešto nedosljedniji u korištenju termina za različite oblike
srednjovjekovne drame - crkveni teatar (tim terminom ovoga puta
označava ona književna djela koja je prethodno uvrštavao u grupu
prikazanja) sada je za njega žanr koji je tijekom stoljeća zadržao svoja
tematska i izvedbena polazišta unatoč svim drugim promjenama. U
popisu pak literature o religijskoj drami (kao jednom nadređenom pojmu)
izdvaja područje liturgijske drame, srednjovjekovnih prikazanja i
religijskog teatra i teatra crkvenih redova 17. i 18. stoljeća. Čini mi se,
promatrajući cjelokupnu studiju, da autor, unatoč nedosljednostima pri
korištenju terminologije, pojmom liturgijske drame i crkvenih prikazanja
određuje dvije grupe (diferencirane mjestom nastanka, ciljevima izvedbe i
sl.) književnih oblika nastalih u srednjem vijeku - dakle, oblike uzete u
strogo žanrovskom smislu - koje su tijekom stoljeća doživjele mnoge
žanrovske preobrazbe. Pojam religijski teatar koristi pak kao nadređeni
pojam za sve književne forme u kojima, unatoč njihovim žanrovskim
razlikama, prepoznajemo jedinstvenu tematsku orijentaciju. Terminom
teatar crkvenih redova 17. i 18. stoljeća obuhvaćene su uglavnom školske
isusovačke drame. Vezano uz navedenu studiju57
valja spomenuti da
Novak posebnu pozornost pridaje velikoj ulozi folklorne tradicije pri
konstituiranju hrvatske nacionalne dramske književnosti.58
56
Novak, S. P., nav. dj., str. 83. 57
Novak, S. P. / Lisac, J., Hrvatska drama do narodnog preporoda I , II, Split, 1984. 58
Usp. Novak, S. P., Dramski rad Marka Marulića, u: Marulić, M., Drame, Zagreb,
1986, str. 9 - 80. Sve dosad spomenute teze Novak razrađuje u svojoj najnovijoj
Povijesti hrvatske književnosti I., Zagreb, 1996, kao i u Povijesti hrvatske književnosti
II. Zagreb, 1997.
Adriana Car-Mihec
22
22
U ediciji Dani hvarskog kazališta 1985. godine objavljen je za naše
izučavanje izuzetno dragocjen zbornik tekstova o srednjovjekovnoj i
folklornoj drami i kazalištu. Izdvojila bih samo neke od studija koje se
čine važnima za terminološku analizu naše medijevalne dramske baštine.
Smiljka Malinar59
primjerice termin crkvena prikazanja koristi kao naziv
za književnu vrstu, ali i književni žanr - ne vodi, naime, računa o
razlikama između pojmova vrsta i žanr. Pišući o počecima hrvatske
drama i kazališta u Zadru Tihomil Maštrović60
razlikuje pak u okviru
hrvatskog religijskog teatra dvije grupe: liturgijske drame vezane uz
crkveni obred i crkvene drame, tj. crkvena prikazanja unutar kojih
razlučuje dramske misterije i dramatizacije svetačkih legendi.61
Pavao
Pavličić, u početku svog rada, crkvena prikazanja naziva književnom
vrstom koja je kroz povijest imala sasvim određen i manje-više
nepromjenjiv izgled. Ako se taj izgled u 16. stoljeću promijenio onda,
tvrdi Pavličić, status prikazanja više nije isti. 62
Na primjeru prikazanja
Svetoga Ivana Krstitelja porojenje i smrt pokazuje na koji način
shvaćanje književnosti, tj. žanrovski sustav određenog književnog
razdoblja utječe na promjene unutar pojedinih književnih formi. Ne
59
Malinar, S., Crkvena prikazanja i sacre rappresentazioni: stilski kontinuitet i otklon
od tradicije, u: DHK – Srednjovjekovna i folklorna drama i kazalište, Split, 1985, str.
133 - 160. 60
Maštrović, T., Počeci hrvatske drame i kazališta u Zagrebu, u: DHK –
Srednjovjekovna…, str. 161 - 176. 61
Valja imati u vidu da autor sužuje svoje istraživanje na područje Zadra, gdje ne
nalazi tekstove drugih tematskih grupa. 62
"Prikazanje se, naime, prije po nizu aspekata jasno razlikovalo od drugih scenskih
vrsta: oslanjajući se na vlastitu tradiciju, ono je gajilo vlastiti stil, metričke oblike i
drugo, te na njega nisu djelovali književni pokreti i mode; ono, npr. nikad nije
prihvatilo pravila o trima jedinstvima. Ne prihvaća prikazanje to pravilo ni potkraj
XVI i početkom XVII stoljeća, u razdoblju koje nas ovdje zanima, ali zato preuzima
od drugih scenskih vrsta neke veoma važne aspekte, osobito stilske i metričke: češći
su sada u njemu stihovi i stilovi koji su inače svojstveni kultiviranoj, umjetničkoj
literaturi. To u najmanju ruku pokazuje da prikazanje više nema onaj žanrovski status
koji je imalo prije, moralo se pojaviti i sasvim novo shvaćanje književnosti, takvo
shvaćanje unutar kojega ima mjesta i za prikazanje i za 'visoku' literaturu, a i za
Adriana Car-Mihec
23
23
ulazeći u razradu ove poticajne analize htjela sam samo pokazati da
Pavličić, nažalost, nije ni sam dosljedan pri korištenju termina za
pojedine grupe književnih formi. Pri kraju svog rada, kada pokušava
odgovoriti na pitanje kojem žanru ovo djelo pripada Pavličić, naime,
ponovno koristi termin prikazanje, ali sada kao oznaku za književni žanr.
Miho Demović u radu Obredna drama u srednjovjekovnim
liturgijsko-glazbenim kodeksima u Hrvatskoj ističe da bogoslužja
katoličke crkve, u cjelini govoreći, posjeduje dramatske elemente. Ono
dopušta podjelu na obredne drame, dramske obrede i obrede bez
dramskog izražaja. Ujedno upućuje na potrebu razlikovanja dramskog
obreda i liturgijske drame koja je uvjetovana načinom izvođenja
dramskog predloška, tj. tvrdi da granicu između obredne drame i
dramskog obreda povlači osoba koja tumači tekst.63
Demović je, valja
dodati, jedan od rijetkih autora koji se, uz Nikolu Batušića, bavi
dramskim oblicima vezanim izravno uz liturgijski obred. Za takve
dramske forme u svom tekstu on uglavnom koristi termin obredna drama
(poput Marina Franičevića) iako ponegdje možemo naići i na izraz
liturgijska drama.
međusobne utjecaje tih dvaju sfera." (Pavličić, P., Metrički elementi kao nosioci
značenja u hrvatskim crkvenim prikazanjima, u: DHK – Srednjovjekovna…, str. 213.). 63
Demović ističe:“Granicu između obredne drame i dramskog obreda povlači osoba
koja tumači liturgijski tekst. Ako je ta osoba službenik (svećenik, đakon ili drugo
kleričko lice) pa makar bio tekst zamišljen dramski ili pak da sam obred predviđa
dramske pokrete, treba smatrati da se radi o dramskom obredu, a ne o obrednoj drami.
U protivnome, uz izneseni uvjet s obzirom na tekst, tj. kada je osoba koja tumači tekst
predstavljena odijelom i maskom ličnosti dramskoga teksta, riječ je o obrednoj
drami." (Demović, M., Obredna drama u srednjovjekovnim liturgijsko – glazbenim
kodeksima u Hrvatskoj, u: DHK – Srednjovjekovna…, str. 244.) Ujedno dodaje da
muzikolozi razlikuju dvije vrste obrednih drama: prvu ozbiljnu (drama seria) - nastalu
proširenjem Svetog pisma i drugih liturgijskih tekstova s ciljem što zornijeg
predočenja gledaocima liturgijskog čina ili nekog blagdana; drugu komičnu (drama
buffa), satiričnu, parodičnu - u kojoj se prikazuju negativne pojave ili osobe koje se
tek nuzgredno spominju u liturgijskim tekstovima, a cilj joj je odobrovoljavanje i
zabava vjernika.
Adriana Car-Mihec
24
24
Crkvena prikazanja nastala u 15. stoljeću su po Franji Švelecu
karakterističan književni žanr. Termin crkvena prikazanja kod njega
sinoniman je u odnosu na termin crkvena drama. Vetranović se, pak,
svojim djelima, po Švelecovu sudu, na novi način određuje prema
crkvenim prikazanjima kao književnom žanru.64
Pri spomenu pučkih
srednjovjekovnih dramskih formi često koristi termin skazanje,
suprostavljajući ga na taj način onim dramskim oblicima u kojima je
prisutnost autorskog izrazitija, a kojima pridaje naziv prikazanje.
Na Danima hvarskog kazališa predmet znanstvene analize za
Dunju Fališevac je ispitivanje strukture hrvatskih crkvenih prikazanja kao
dramske vrste koja posjeduje specifične funkcije, kao i njen odnos prema
drugim srednjovjekovnim vrstama i podvrstama koje čine korpus
hrvatskog književnog srednjovjekovlja. Ne obazirući se na eventualni
odnos subordinacije autorica istim pojmom vrste imenuje i drugu grupu
književnih pojava - crkvenu dramu, kao i duhovnu dramu. Unatoč
navedenoj nedosljednosti ovaj je rad izuzetno važan zbog isticanja i
ukazivanja na činjenicu da se srednjovjekova drama "ponaša kao oblik
koji je, s aspekta književne genologije, nastao prefunkcioniranjem nekih
elemenata nižih, jednostavnijih oblika, kao oblik koji je postao stapanjem
jednostavnih oblika s pomoću višeg organizacijaskog načela. U prilog
tezi o visoku položaju crkvenih prikazanja u vrsnom sastavu hrvatskog
srednjovjekovlja govori i činjenica njihova duga života, kao i činjenica da
se kao oblik mogao prilagoditi zahtjevima susljednih književnih
razdoblja: renesansi i baroku."65
64
Švelec navodi: "Promjene što ih je on izvršio u samom žanru bile su plod novog
shvaćanja u kojem se svjetovnost toliko afirmirala da se crkvena prikazanja u goloj
funkciji ilustracije kakve vjerske dogme ili kakve biblijske zgode u poučne svrhe, što
je često bila osnovna intencija pučkih skazanja, nisu više mogla održati, osim u
sasvim zatvorenim samostanskim sredinama." (Švelec, F., Vetranovićeva prikazanja i
srednjovjekovna tradicija, u: DHK – Srednjovjekova…, str. 312.) 65
Fališevac, D., Struktura i funkcija hrvatskih crkvenih prikazanja, u: DHK –
Srednjovjekovna…, str. 346.
Adriana Car-Mihec
25
25
U jednoj od svojih narednih studija66
u kojoj je zaokupljena
određenjem žanrovskih osobitosti Marulićeva djela Poklada i korizme
znanstvenica spominje kao dramske žanrove (dakle - ne više vrste)
srednjega vijeka prikazanja, moralitete, farse, mirakule itd. Vidljivo je da
razlikuje crkvene (u sklopu kojih ulaze prikazanja i moraliteti) od
profanih (sotije i farse) oblika, ali ih terminološki precizno ne diferencira.
U tekstu objavljenom u zborniku Krležini dani u Osijeku 1989-1990-1991
Dunja Fališevac67
- za razliku od Pavličića - ne insistira na strogom
pridržavanju razlika između naziva za grupe književnih djela različitog
stupnja subordinacije (rod - vrta - podvrsta - žanr), već njima prilično
fleksibilno operira, te su joj tako termini rodovsko određenje i žanrovsko
određenje istoznačni.
S pregledom radova Dunje Fališevac završila bih prikaz zbornika
Dani hvarskog kazališta posvećenog srednjovjekovnoj drami. Sigurno je
da u tom zborniku ima još niz veoma interesantnih i poticajnih sastavaka,
ali njih ovom prilikom neću spominjati stoga što je u njima predmet
interesa vezan uglavnom uz izvedbeni aspekt srednjovjekovnih drama.
Termini koje autori pri takvu pristupu koriste uglavnom su svodljivi na
jedinstvenu oznaku - crkveno prikazanje, te nisu suprostavljeni niti
subordinirani nekim drugim nazivljima.
Valja mi spomenuti i profesora Kuzma Moskatela iz Rijeke kao
jednog od najvažnijih "pregalaca" zahvaljujući kojem je Muka Franića
Vodarića doživjela svoj prvotisak 1993. godine. Glede nazivlja kojeg
koristi u svojoj izvanrednoj studiji i iscrpnoj bibliografiji što prati
66
Fališevac, D., Rodovske i žanrovske odrednice Marulićeva “Poklada i korizme”, u:
DHK – Marko Marulić, Split, 1989, str. 47 - 62. 67
Ovdje se autorica pri genološkoj analizi hibridnih žanrova koristi teorijskim
dostignućima moderne genologije - prije svega djelom Gattungstheorie
K.W.Hempfera - isto kao i Pavao Pavličić u svojim radovima posvećenim problemu
genologije. Vidi u Fališevac, D., neki genološki problemi u vezi s hrvatskom
dramskom književnošću, u: Krležini dani u Osijeku 1987 – 1990 – 1991, Osijek –
Zagreb, 1992, str. 123 – 133.
Adriana Car-Mihec
26
26
Vodarićevu Muku napomenuti ću samo da Moskatelo razlikuje liturgijsku
dramu od srednjovjekovnih prikazanja. Iz teksta se naslućuje da unutar
prikazanja diferencira misterije, mirakule i moralitete iako nigdje ne
provodi strogu podjelu prikazanja na spomenute podgrupe.68
Pri kraju valja dodati i definiciju prikazanja iznesenu u referatu
Sanje Nikčević na Krležinim danima u Osijeku 1993. godine. Tvrdeći da
su prikazanja žanr s lako prepoznatljivom i čvrstom formom ona navodi
slijedeće: "Prikazanja su specifična dramska forma karakteristična za
zapadnoevropsku katoličku civilizaciju. To su drame s religioznim
temama, a dijele se na prikaze Kristova života (misterije), svetačke
legende (mirakuli) i kršćanski etički nauk (moraliteti)."69
Na nizu
primjera dokazuje da se struktura prikazanja sačuvala tijekom stoljeća, te
ujedno istražuje uzroke njihove afirmacije u Hrvatskoj nakon 1990.
godine.
Ovaj bih rad završila kratkim spomenom i vlastitog prijedloga
mogućeg izlaska iz kovitlaca terminoloških nedoumica kojeg sam
razradila u tekstu Genološki problemi srednjovjekovne dramske
književnosti.70
Slijedeći, naime, teorijske pretpostavke moderne
genologije u toj sam svojoj studiji pokušala predložiti što je moguće
točnije termine kojima bismo mogli imenovati različite grupe
srednjovjekovnih dramskih formi (vrste, podvrste i žanrove), te ih
(postupkom horizontalne, tj. vertikalne klasifikacije) opravdati na temelju
istraživanja korpusa književnih djela koja posjeduju određene formalne i
sadržajne sličnosti, a čiji je postanak vezan uz medijevalno doba.
68
Moskatelo, K., Cresko prikazanje, u: Vodarić, F., Muka, Mali Lošinj, 1993, str. 3 -
72. 69
Nikčević, S., Prikazanja danas ili zašto se u Hrvatskoj na kraju dvadesetog stoljeća
igra kazališna forma iz srednjeg vijeka, u: Krležini dani u Osijeku 1992, Zagreb –
Osijek, 1995, str. 57. 70
Car-Mihec, A., Genološki problemi srednjovjekovne dramske književnosti, u:
Riječki teološki časopis, 5, 2, 1997, str. 331 - 368.
Adriana Car-Mihec
27
27
Nastavljajući se na istraživanja recentnih teoretičara i povjesničara
hrvatske dramske baštine došla sam do zaključka da po stupnju
konvencionaliziranosti pojedinih aspekata djela unutar dramske
književnosti srednjega vijeka možemo razlikovati tri stupnja podjele
književnih skupina: vrste, podvrste i žanrove. Unutar dramske vrste kojoj
sam pridodala naziv crkvena drama71
odijelila sam dvije podvrste:
liturgijsku dramu72
i crkvena prikazanja.73
Unutar, pak, crkvenih
71
Termin crkvena drama, kao naziv za najviši stupanj subordinacije, tj. književnu
vrstu - izdvojila sam u odnosu na često susretane termine religijska drama i
srednjovjekovna crkvena drama. Njemu sam se priklonila stoga što u sebi obuhvaća
pojam drama (u značenju pjesničke vrste unutar dramskog roda suprostavljene
pojmovima lirika, epika; te drama kao dramska umjetnost u smislu neposrednog
prikazivanja pred publikom) i pojam crkva (kao termin koji "predstavlja zbiljsko
zajedništvo kršćana s Kristom i međusobno"). Termin pak religijska drama po mom
je sudu suviše općenit, jer pojam religija obuhvaća značenje vjere, vjeroispovijesti
uopće, dakle, mnogo šire područje koje osim kršćanstva (kao konstitutivnog obilježja
naših tekstova) obuhvaća i niz drugih, bitno različitih, vjeroispovijesti. Držim, osim
toga, da skupini dramskih tekstova ne možemo pridati ni naziv srednjovjekovna
drama, stoga što se pridjev srednjovjekovna u današnjim povijestima književnosti
češće rabi u kombinaciji s imenicom književnost, te označuje ne samo jednu literaturu
u njenim vremenskim granicama, već i osebujan stil i osebujnu tematiku koji su
karakteristični za jednu određenu epohu. Možda bismo termin srednjovjekovna drama
(slijedeći formulu korištenu pri obilježavanju književnosti određenog doba) mogli
upotrijebiti kada bismo njome željeli odrediti književnu vrstu koja je postojala u
srednjem vijeku, te na dalji razvoj dramske književnosti nije imala bitna utjecaja. U
takvu slučaju previše bismo računa morali voditi o konvencijama vremena u kojem je
djelo nastalo, a izmakla bi nam činjenica da djela iz različitih epoha mogu biti
međusobno nalik, makar i ne nastaju unutar okvira identične vrste (te ih stoga danas
možemo promatrati kao pripadnike iste skupine). Za razliku od tog pojma držimo
crkvenu dramu prikladnijim terminom stoga što on u sebi obuhvaća ne samo
književne forme koje su svojim porijeklom vezane uz srednji vijek, već i one kasnije
oblike koji su u sebi trajno zadržali elemente dramske književnosti obilježene
specifičnim sadržajem i formalnim osobinama. Taj nam termin daje više prostora za
sinkronijsku dimenziju, tj. za uopćavanje, ali i za analizu pojedinačnih primjera, tj.
dijakronijsku dimenziju. 72
Termin je preuzet po uzoru na N. Batušića o čemu je već bilo spomena u pregledu
autorovih radova. Vidi: Batušić, N., Scenska slika… 73
Bez obzira na to što u nazivima naših starih prikazanja nije vidljivo razlikovanje
prema njihovu sadržaju, već su ona mahom (izuzev prikazanja Mišteri vele lip i
slavan...) obilježena jedinstvenim terminom prikazanje, tj. skazanje, držim da među
njima postoje određene sadržajne (a time i formalne) razlike. Stoga sam se za
definiranje tih međusobno različitih tematsko-formalnih podskupina poslužila
terminima koje crkvena drama dobija u engleskom srednjovjekovnom kazalištu - vidi:
D'Amico, S., Povijest dramskog kazališta, Zagreb, 1972.
Adriana Car-Mihec
28
28
prikazanja razlučila sam tri podskupine književnih formi - misterije,
mirakule i moralitete - koje posjeduju više posebnih, samo za njih
specifičnih osobina, a koje možemo uvrstiti u grupu tzv. književnih
žanrova. Ovakvom podjelom pokušala sam predložiti termine koji bi
najpreciznije mogli odrediti grupe književnih formi što su se pojavile u
srednjem vijeku, a koje su, potom, tijekom stoljeća, doživjele razne
žanrovske preobrazbe. Dakako da te termine ne držim idealnima, ali
mislim da sam ipak izabrala one “sretnije” od “manje sretnih”. Na
budućim je istraživačima naše srednjovjekovne dramske baštine da
ustvrde da li sam i koliko u tome uspjela.