Transcript of KONSTRUKCIJA SAGLASNOSTI: SVAKODNEVICA I PROSTORNE ...
Sociologija 2015-01.inddKONSTRUKCIJA SAGLASNOSTI: SVAKODNEVICA I
PROSTORNE STRATEGIJE
NEOLIBERALIZMA
Construction of Consent: Everyday Life and Spatial Strategies of
Neoliberalism
APSTRAKT U ovom radu autori analiziraju neoliberalizam kroz
prostorne strategije koje su vidljive u svakodnevnom ivotu.
Polazimo od pretpostavke da se, uprkos tome što je nemogue pronai
konzistentno teorijsko odreenje neoliberalizma i što ne postoji
jedinstvena strategija primene neoliberalnih praksi, hegemonistiki
diskurs neoliberalizma artikuliše kroz urbanistike prakse koje se u
svakodnevnom ivotu nameu kao nešto „prirodno“, kao normalizujui
diskurs – kao hegemonistiki „zdrav razum“. U radu zastupamo
stanovište da globalna prisutnost dentrifikacije predstavlja
neoliberalistiku strategiju za obnovu klasne moi, ali i urbanu
strategiju koja doprinosi nejednakom geografskom razvoju i
predstavlja pretpostavku za budue klasne sukobe. Takoe tvrdimo da
je neoliberalizam kroz strategije i prakse radikalizovao teorijske
pretpostavke klasinog liberalizma koje se danas reprodukuju na
nivou svakodnevnog ivota u ustaljenim društvenim odnosima. U
zakljuku se istie da je u toj samo- reprodukciji, neoliberalizam
istovremeno uticao na eroziju klasnog subjektiviteta i drugih
oblika tradicionalnih kolektivnih subjektiviteta i doprineo
mogunosti stvaranja novih subjektiviteta otpora. KLJUNE REI
neoliberalizam, prostor, svakodnevica, urbanizacija,
dentrifikacija.
ABSTRACT In this paper the authors analyze the neoliberalism
through its spatial strategies in daily life. We assume that,
despite the fact that it is impossible to find a consistent
theoretical determination of neoliberalism and that there is no
unique strategy of the application of neoliberal practices,
hegemonic discourse of neoliberalism is articulated through the
urban practices which in daily life are imposed as something
„natural“, as a „normalizing“ discourse – as hegemonic common
sense. Furthermore, the authors provide evidence for the hypothesis
that global presence of gentrification as a key spatial strategy of
neoliberalism is
1 ladum@neobee.net
Dušan Marinkovi, Dušan Risti: Konstrukcija saglasnosti:
svakodnevica i prostorne strategije... 113
a strategy for the renewal of the urban geography of class power as
well as the presupposition for future class conflicts.
Neoliberalism signifies radicalization of theoretical assumptions
of classical liberalism and reproduction of them in everyday life,
through the strategies and practices of established social
relations. In conclusion, it is stated that this self-reproduction
of neoliberalism has simultaneously influenced the erosion of class
subjectiveness as well as other forms of traditional collective
subjectivenesses and contributed to the possibility of the
formation of new subjectivities of resistance. KEY WORDS
neoliberalism, spaces, common sense, urbanization,
gentrification.
Uvod
Globalizovani svet danas ivi u neoliberalnoj stvarnosti koja se
više ne moe poricati, ignorisati, ulepšavati. Uprkos tome što su
varijeteti neoliberalnih praksi u razliitim geografskim,
nacionalnim, urbanim, regionalnim i lokalnim kontekstima raznoliki
do te mere da esto poništavaju mogunost za celovitija sagledavanja
jedinstvenosti ovog ekonomsko-politikog modela, njegovi praktini
uinci imaju svugde nešto zajedniko.
U ovom radu diskurs i prakse neoliberalizma bie analizirani u
kontekstu svakodnevnog ivota. Uprkos tome što ne postoji
jedinstvena strategija primene neoliberalnih praksi, u radu
polazimo od pretpostavke da su prostorne strategije, odnosno
urbanistike prakse (posebno dentrifikacija) polje u kojem se
diskurs neoliberalizma najjasnije ispoljava. Cilj ovog rada je da
pokae da se diskursi neoliberalizma sve više reprodukuju na nivou
svakodnevnog ivota, odnosno kroz društvene odnose – kao
hegemonistiki oblik prakse, kao globalni „zdrav razum“ i model
„samoostvarujueg proroanstva“ – a ne dominantno kao spoljašnji
oblik ekonomske prinude.
Navedene pretpostavke u radu e biti potvrivane kroz predstavljanje
klasinih i savremenih teorijskih pristupa – kako kategoriji
prostora tako i razliitim aspektima neoliberalizma. U tom smislu
posebno su znaajna shvatanja Anrija Lefevra (Henri Lefebvre),
Antonija Gramšija (Antonio Gramsci), Mišela Fukoa (Michel
Foucault), Dejvida Harvija (David Harvey), Manuela Kastelsa (Manuel
Castells), Kina Bira (Kean Birch), Vlada Mihnjenka (Vlad Mykhnenko)
i Nila Brenera (Neil Brenner) i na neka od njih emo se tokom
analize pozivati. U zakljunom delu istai emo društvene posledice
koje nastaju zahvaljujui globalnoj hegemoniji neoliberalnog
diskursa. Meu tim posledicama izdvajamo problem erozije klasnog,
ali i drugih kolektivnih društvenih subjektiviteta, što predstavlja
efekat neoliberalne ekonomske politike i prakse, odnosno posledicu
razaranja „tradicionalnih“ oblika društvene solidarnosti i
društvene integracije.
Upravo je Dejvid Harvi (Harvey, 2005a) skrenuo panju na to da se u
narastajuem kritikom diskursu o neoliberalizmu prostor pojavljuje
kao kljuna re, odnosno da su razliiti modaliteti implementacije
neoliberalizma kao teorijski nejasnog i heterogenog modela
oposredovani prostorom – da imaju svoje jasne prostorne dimenzije.
Iako su neoliberalni zahtevi za ekonomskom
114 SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
racionalnšu vidljivi kroz koncepte deregulacije (trišta rada),
privatizacije (javnog sektora i javnih prostora), fleksibilnosti,
liberalizacije (trgovine), „marketizacije“ (društva) (Birch and
Mykhnenko, 2010: 5) i ograniavajue uloge drave i njenog
intervencionizma, ove kljune rei neoliberalizma svoju konanu formu
ispoljavaju u prostornim (i geografskim) dimenzijama. Ipak, mora se
primetiti izvesno kašnjenje kritike refleksije u klasinim
društvenim naukama. Izvestan dogmatski dreme pre svega je bio
karakteristian za sociologiju, koja je dugo vremena bila zarobljena
akademizmom, te je obnavljajui kritiki diskurs o društvenom
prostoru pre došao iz probuene kritike geografije: „Zauujue je,
meutim, da su politika, institucionalna dinamika i socioprostorne
posledice neoliberalizma retko teorijski razmatrane izriito na
urbanom nivou u starom industrijalizovanom svetu“ (Brenner and
Theodore, 2002: v). Otkrie ekonomske i društvene znaajnosti
prostora kao kljune rei, stoga, moe da se uvrsti u red onih kljunih
rei kao što su „priroda“, „kultura“, „društvo“, „ovek“. Prostor je
naglo izronio kao znaajna tema i „danas je postao opšta taka
interesovanja u društvenim naukama“ (Keil, 2002: 233). Meutim,
upotreba prostora kao kljune rei ne znai istovremeno i „otkrie“
jednostavnosti, banalnosti i oiglednosti neeg što je uvek „bilo-tu“
a mi ga nismo primeivali; neeg ontološki datog, venog,
nepromenljivog i samorazumljivog. Upravo suprotno. Prostor kao
društveno, ekonomski, politiki i kulturno konstruisani fenomen
unosi nemalu dozu komplikacija i nerazjašnjenih pitanja u nešto što
se dugo vremena uzimalo kao neproblematino – što je „nemogue“
iskomplikovati. Pre svega, prostor kao bezupitni apsolutni fenomen
rasprostiranja materije (rex extensa) u koji smo smešteni i protiv
ega ne moemo ništa da uradimo, bio je paradigma jednostavnosti.
Prostor kao kategorija transcendentalne estetike u Kantovoj
filozofiji javlja se kao nuan uslov pojavljivanja empirijskog
sveta. Dominacija nunih datosti prostora dugo je vremena
iskljuivala ulogu društvenih nauka, jer i samo društvo nije toliko
jednostavno koliko „prostor“, „vreme“ ili „priroda“. No ipak,
uplitanjem društvenih nauka u pitanje prostora stvari su se
zakomplikovale. Fragmentacija koncepta prostora u društvenim
naukama otvara lavirint komplikacije (Harvey, 2005a: 93). Kako
istie Balibar (2008), nama je potrebna izvesna komplikacija da
bismo uništili lanu jednostavnost onoga što se javlja kao oigledno.
Nije re samo o tome da se prostor konstruiše na društveno razliite
naine, kao što su odavno pokazali Dirkem i Mos (Durkheim and Mauss,
1903). Re je o tome da društvene nauke „komplikuju“ shvatanje
prostora onoga trenutka kada on više ne moe da se odvoji od vremena
– kao istorije i kada se zahteva razliita tipologija
vremena/prostora (TimeSpace) (Harvey, 1973; 1990; 2005a;
Wallerstein 1991; 1998; May and Thrift, 2001; Castells, 1977;
2000).
Posebnu znaajnost prostora za društvene nauke, pre svega za
sociologiju, dae Lefevr (Lefebvre, 1991; Lefevr, 1974) ije e
shvatanje prostora biti kljuni poticaj za kasnije Harvijevo
shvatanje Prava na grad (Harvey, 2012; Harvi, 2013),
neoliberalizacije prostora i neoliberalizacije urbanistikih praksi.
Ono što se ipak pokazalo kao najznaajnija konsekvenca komplikovanja
prostora u društvenim naukama jeste to da je stara, spora
geografija (slower geography) (Paasi, 2001: 18) osloboena svoje
statinosti i nevinosti njenih kategorija – posebno prostora. Više
se ne moe govoriti o podvojenosti (prostorne i geografske)
strukture od
Dušan Marinkovi, Dušan Risti: Konstrukcija saglasnosti:
svakodnevica i prostorne strategije... 115
ekonomske konjunkture i društvenih (klasnih) odnosa. Geografske
kategorije – prostori, granice, mee, mesta – postali su inioci
dinamikog procesa posredovanja, centralizacije i decentralizacije,
regulacije i deregulacije, skupljanja i širenja i prostora i
ekonomskih odnosa. Kada se jedan iskomplikovani i kontradiktorni
pojam poput prostora – prostor „materijalnosti“, „metafora“,
„lini“, „društveni“ ili „psihiki“ prostor (Harvey, 2005a: 93) povee
sa drugim komplikovanim pojmom – neoliberalizam – postoji opasnost
da društvene nauke pribegnu strategiji naknadnog
pojednostavljivanja i epistemološke skromnosti, jer je neophodno
precizirati na koji prostor se analiza odnosi. Prostor je
nesumnjivo postao kategorija koja je neodvojiva od „transmisije i
proizvoenja moi“ (Berkhout, 2005: 319). Ali, nema nieg
kontradiktornijeg od gradskog, urbanog prostora (Lefebvre, 1991:
386), a primetno izmiu i konzistentnije teorije neoliberalizma i
neoliberalizacije prostora.
Teorijske nekonzistentnosti i zdravorazumska „saglasnost“
Sve više postaje oigledno da nijedan dosadašnji oblik kapitalizma
nije bre doiveo svoju istorijsku refleksiju u društvenim naukama
nego što je to neoliberalizam – i kao jedan dugorono tranzitorni
oblik kasnog kapitalizma i kao politiko-ekonomska doktrina i
praksa. Moe se rei da je nagli uspon kritikih refleksija na
neoliberalnu stvarnost odgovor ne samo na njegovu praktinu
efektivnost u svim segmentima svakodnevnog ivota u globalizovanom
svetu, nego i odgovor na teorijsku i praktinu fluidnost jednog
„transgresivnog“ oblika kapitalizma (trans-nacionalnog;
trans-dravnog; trans-kontinentalnog; trans-kulturnog;
trans-geografskog) i trans-nacionalnog oblika civilnog društva
(Hinojosa and Bebbington, 2010). Mada ve sada postoje pokušaji da
se teorijska sistematizacija i teorijska konzistentnost
neoliberalnog kapitalizma kao globalnog i istovremeno globalizujueg
fenomena (neoliberalni ekonomsko- politiki principi kao kljuni
sadraj globalizacije tokom poslednjih trideset godina) sagledaju
kroz njegovu istoriju (Harvey, 2005b), to traganje za teorijskom
konzistentnošu ima dominantno kritiki karakter. Radi se kritikoj
istoriji jednog globalizujueg fenomena iji su doktrinarni koncepti,
pa i konkretne ekonomsko-politike prakse kontradiktorne, nejasne,
fluidne i difuzne, te se moe uiniti da je sveobuhvatnija i
doslednija teorija neoliberalizma nemogua. No treba naglasiti da
bliskost i povezanost neoliberalizma i globalizacije nije
istovremeno i njihovo poistoveivanje. Globalizacija je mnogo
stariji proces internacionalizacije svetske ekonomije i trišta koja
je uoena još kod Marksa (Marx and Engels, 2008; Dumenil and Levy,
2005: 9–10), ali sa neoliberalizmom globalizacija dobija
radikalizovane aspekte – to je postala njegova sopstvena
globalizacija (Dumenil and Levy, 2005: 9–10; Dumenil and Levy,
2004: 2) u poslednjih trideset godina. injenica je, kako istie
Harvi (2012: 15) da su „gotovo sve zemlje, od onih novoformiranih,
nastalih posle raspada Sovjetskog Saveza, pa do starih socijalnih
demokratija i drava blagostanja, kakve su Novi Zeland i Švedska,
prihvatile, nekad dobrovoljno a u drugim sluajevima kao
116 SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
odgovor na pritiske i prinude, neku od verzija neoliberalne teorije
i, u skladu s tom verzijom, prilagodile bar neke od svojih politika
ili praksi“.
Ne radi se samo o tome da postoji više nejasnih verzija
neoliberalnih konceptualnih modela i politiko-ekonomskih praksi ili
o tome da „neoliberalizam dolazi pod raznim krinkama“ (Keil, 2002:
233). Šta više, „umesto da pojava neoliberalizma oznai kraj
istorije, bilo je sueno da on sam ode u istoriju“ (Jessop, 2010:
171). On je za veoma kratko vreme proglašen kao diskreditovani
projekat (Chatterton, 2010: 193). Zapravo, moe se rei da
neoliberalizam nema svoj jedinstveni habitus, ni u teorijskom ni u
praktinom pogledu. Njegove ekonomske strategije nisu homogene, kao
ni njegova politika dimenzija. Potraga za teorijskom konzistentnošu
ne moe se izvoditi induktivno, iz njegovih empirijskih praksi, jer
su one varijabilne i nekonzistentne. Takoe, nema jedinstvenog
deduktivnog izvora za teorijsku konzistentnost. Naime, u njegovom
jezgru mogu da se pronau ideje klasinog liberalizma isto kao i
neokonzervativizma. Time se stvara i dodatna pojmovna konfuzija
koja oteava konstrukciju jasnijih znaenja, te se moe postaviti
pitanje šta je to novo u neoliberalizmu i kakvi su njegovi odnosi
sa neokonzervativnom politikom i ideologijom. S obzirom na
ideološko prisustvo klasinog liberalistikog ekonomsko-politikog
jezgra u neoliberalizmu, moe se rei da je novo to što je on uspeo
da dovede ove principe do svojih krajnjih konsekvenci. Drugim
reima, neoliberalizam je radikalizovao u svojim praksama teorijske
pretpostavke klasinog liberalizma. Sve ono što je štitilo klasini
liberalizam Adama Smita (Smith) i Dona Stjuarta Mila (John Stuart
Mill) od krajnjih i radikalnih primena ideja slobodnog trišta i
privatnog vlasništva, a to su pre svega klasine ideje morala i
društva kao celine, neoliberalizam je pretvorio u varijabilnu, ali
radikalnu praksu. Ta neoliberalna radikalizacija klasinog
liberalnog seta ideja je zaista jedinstvena u itavoj istoriji. Ona
je od neoliberalizma stvorila „najuspešniju ideologiju na svetu“
(Anderson, 2000: 13).
Za razliku od prethodnih varijeteta kapitalizma, neoliberalizam je
uspeo za veoma kratko vreme da preoblikuje svet, kulture, društva i
celokupno shvatanje civilizacije (Saad-Filho and Johnston, 2005).
To je bila verovatno najdelotvornija ideologija u svojim
posledicama, iako je heterogena po svom idejnom karakteru. Isto
tako, da bi se umanjile napetosti u teorijskoj nekonzistentnosti
celokupnog diskursa o neoliberalizmu vano je skrenuti panju na
njegov desni nagib, koji ga esto spaja sa neokonzervativizmom. Iako
se prepliu u nekim formalnim karakteristikama (Brown, 2006: 690), a
pre svega u de-demokratizujuim posledicama svojih ekonomskih i
politikih praksi (obezvreivanju same ideje politikih sloboda,
društvene jednakosti i koncepta graanstva i graanskog društva), ova
dva koncepta pokazuju i kljune razlike. Naime, neokonzervativizam
je moralno-politiki koncept racionalnosti, a neoliberalizam koncept
trišno- politike racionalnosti (Ibid.: 691). Politika racionalnost
neoliberalizma ogleda se u „neprihvatanju kejnzijanske drave
blagostanja i prihvatanju ikaške škole politike ekonomije – Fon
Hajeka, Fridmana i drugih“ (Brown, 2005: 38). Radikalizacija
pretpostavki o slobodnom trištu i ekonomskoj deregulaciji
predstavljena je kao oblik racionalnosti modernog razmaijavanja
sveta u kojem se svaka alternativa izjednaava sa neracionalnošu.
Uspostavljanje
Dušan Marinkovi, Dušan Risti: Konstrukcija saglasnosti:
svakodnevica i prostorne strategije... 117
jasnijih granica izmeu neokonzervativizma i neoliberalizma
doprinosi procesu uspostavljanja teorijske konzistentnosti
neoliberalizma, ali to ne znai da njihove preklapajue politike
racionalnosti treba ignorisati. Treba se samo za trenutak vratiti
na analize politike racionalnosti neoliberalizma, pre nego što su
one aktuelizovane tokom poslednjih nekoliko godina. Naime Mišel
Fuko (2005) je u svojim predavanjima 1978/1979. godine, dakle,
neposredno pre nego što je politiki projekat neoliberalizma
„ozvanien“ taerijanskom i reganovskom erom, ponudio sociološku
analizu promena upravljakih modela politike racionalnosti kroz
komparativni pristup ranom nemakom i amerikom tipu neoliberalizma.
U Fukoovim analizama, koje nastaju gotovo simultano sa politikim
programima koji e se truditi da legitimišu neoliberalne trišne
doktrine, moe se pronai jedan kljuni stav, a to je da se uinci
globalnog delovanja neoliberalizma moraju sagledati kao razorni
uinci prema društvu, a ne samo prema starim tipovima privrednih
sistema i funkcijama drave (Dean, 2002; Foucault, 1991).
S druge strane, Harvi je spremniji da u ovim slinostima vidi proces
povezivanja neoliberalizma i neokonzervativizma, posebno u
poslednje etiri decenije. Zato je, za njega „neokonzervativizam u
potpunosti konzistentan sa neoliberalnim programom koji obuhvata
vladavinu elita, nepoverenje u demokratiju i odranje trišnih
sloboda“ (2012: 110). Naravno, oni su saglasni i u tome što su
shvatili da se slobodno trište i kapital mogu relativno uspešno
zaštititi preko instrumentalizovanih dravnih aparata (neoliberalna
drava) koji „naglašavaju potrebu za militarizacijom kao lekom za
haos pojedinanih interesa“ (Ibid.: 111). Otuda ne treba da udi da,
„pod pritiskom Sjedinjenih Drava... moda lei...umnoavanje
neoliberalnih dravnih formi širom sveta od sredine 1970-ih godina
naovamo“ (Ibid.: 24). Tamo gde vidimo da drava još uvek
funkcioniše, ispunjavajui svoju staru ulogu, jeste njeno
monopolistiko delovanje u sferi (legitimnih) prinuda i nasilja, pre
svega nad onima koji ele da u otporu pronau alternative. Otuda se
javlja i stalna tenja za militarizacijom. Istovremeno,
instrumentalizovana neoliberalna drava jednostavno je svedena na to
da „bude mehanizam alokacije resursa ka biznisu“ (Miller, 2010:
30–31), ili da minimalno interveniše: „ono što je od
neoliberalno-konzervativnog poretka još ostalo jeste, naravno,
utopijska vizija o društvu zasnovanom na slobodnom trištu u kojem
drava minimalno interveniše, samo koliko je potrebno da se obezbede
individualne slobode i ugovorno pravo“ (Birch and Tickell, 2010:
57). Drugim reima, u tom procesu ulanavanja neokonzervativizma i
neoliberalizma „neoliberalna drava je i sama primorana da
interveniše, katkad represivnim metodama, ukidajui time iste one
slobode koje bi trebalo da podrava“ (Harvi, 2012: 95).
Da bi se obezbedio legitimitet za ograniavanje kompetencija drave i
za njenu neoliberalnu instrumentalizaciju, kao i da bi se obezbedio
legitimitet ideje i prakse slobodnog trišta, deregulacije,
privatizacije javnog sektora, sveopšte komodifikacije,
individualizma i ukidanja starih oblika društvene integracije i
solidarnosti (Harvey, 2010: 69), neoliberalizam se oslanjao na
institucionalna nauna uporišta. Meutim, ta uporišta više su bili
centri za ubeivanje (Birch and Tickell, 2010: 44) nego za
objašnjavanje i razumevanje, koji bi ponudili intelektualnu
pozadinu za teorijsku konzistentnost neoliberalne doktrine i
prakse. Izostajanje teorijske konzistentnosti u shvatanju
neoliberalizma, s jedne
118 SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
strane, i njegove varijabilne sveprisutnosti na nivou svakodnevnog
ivota, s druge strane, dovodi do prividnog paradoksa. Kako je mogue
da nema teorijske saglasnosti oko onoga što je postalo svakodnevica
najveeg broja ljudi na svetu? Svi su saglasni da postoji
proizvodnja nesaglasja (Routledge, 2010: 206) na teorijskom nivou,
ali svakodnevni ivot pokazuje nešto drugo. Teorijski nekonzistentna
doktrina ubeivanja pokazala je u svojoj nedoslednoj i varijabilnoj
implementaciji „ekstremne polivalencije“ (Jessop, 2010: 172), što
je najverovatniji uzrok mnogostrukosti njenih praksi. Naime,
globalizujui, kroz radikalizaciju, primarni set starih liberalnih
principa, i uparujui ih sa neokonzervativnim politikim
racionalizmom, neoliberalizam se suoio sa razliitim regionalnim,
lokalnim, nacionalnim i kulturnim praksama i vrednostima.U svom
polivalentnom povezivanju sa razliitim društvenim, ekonomskim,
kulturnim i politikim praksama koje je zatekao na putu sopstvene
globalizacije neoliberalizam je izgradio strategiju svojih
varijabilnih primena, a istovremeno je morao da relativizuje
teorijsko jezgro klasinog liberalizma. Konano, neoliberalizam je
naišao na geografiju razliitosti u kojoj su vladali principi
drugaije racionalnosti. Stoga je prvi korak u izgradnji
neoliberalnog hegemonistikog diskursa (Harvey, 2005b; Hall, Massey
and Rustin, 2013: 10) i neoliberalizma kao hegemonistikog
politiko-ekonomskog projekta (Birch and Mykhnenko, 2010: 6) bila
izgradnja zdravorazumske „saglasnosti“ na nivou svakodnevnog ivota.
Bio je to put od hegemonistikog diskursa ubeivanja do
hegemonistikih ekonomskih praksi koje su u jednom trenutku poele
same da proizvode „autoregulativne“ efekte neoliberalizovane
stvarnosti. Neoliberalizam se pokazao kao samoostvarujue
proroanstvo (Hall and O’Shea, 2013: 8) kojem konzistentna teorija
nije potrebna da bi praktino delovao. Drugim reima, on je poeo da
se reprodukuje u svakodnevnim društvenim odnosima. Neoliberalizmu
kao svakodnevnoj praksi više nisu bili potrebni centri ubeivanja
(kao što su Mont Pelerin, ikaška škola ili Vašingtonski konsenzus),
jer je on otpoeo svoj novi ivot na nivou svakodnevnih ivotnih
praksi kao bezupitna stvarnost, kojoj nije potrebna nikakva
teorijska refleksivnost. Teorijska hibridnost neoliberalizma kao
doktrine odvojila se od neoliberalizacije – kao heterogenih procesa
i praksi.
Moe se rei da je neoliberalizam za veoma kratko vreme, od poetka
sedamdesetih godina, uspeo da se nametne kao habitus svakodnevnog
zdravorazumskog znanja, bez prethodnog habitusa konzistentne
teorije. Zato Harvi ironino primeuje: „Mi smo svi sada neoliberali“
(2012: 30), ili kako zapaaju Pek i Tikel (Peck and Tickell, 2002:
33): „neoliberalizam je, ini se, svugde“. Ove konstatacije o
sveprisutnosti imaju dalekosene implikacije, jer tu prisutnost više
ne moemo da izbegnemo ili ignorišemo. Kada je neoliberalizam otpoeo
svoju reprodukciju na nivou društvenih odnosa, stara Marksova
tvrdnja da mi ne biramo društvene odnose i oblike, ponovo se
pokazala kao tana. Kao što kae Harvi: „to je nova normalnost u
kojoj ivimo“ (Harvey, 2012: 157). No sveprisutnost neoliberalne
stvarnosti koja se predstavlja kao nunost „normalnosti“ i
instrumentalne „racionalnosti“, odnosno kao „samorazumljivost“
marketizovane svakodnevice, ima zapravo normalizujuu i
disciplinujuu snagu (Gill, 1995). Raznovrsna svakodnevica nekada
razliitog sveta, razliitih geografija i kultura postala je
zajednika – neoliberalizovana
Dušan Marinkovi, Dušan Risti: Konstrukcija saglasnosti:
svakodnevica i prostorne strategije... 119
svakodnevica. Umesto konzistentnosti teorije, neoliberalne prakse
su delovale u pravcu stvaranja unapred definisanih situacija bez
potrebe za delatnim intervencijama u promišljanju smisla i svrhe.
On se ustalio kao pre-definisana situacija koja je strukturirana u
kognitivnu, konativnu, emocionalnu i delatnu strukturu svakodnevnog
ivota ljudi; kao nerefleksivna pozadina svakodnevne rutine. Kako su
skoro pokazali Hol i Oši „nakon etrdeset godina usklaenog
neoliberalnog ideološkog napada, ova nova verzija zdravog razuma
brzo postaje dominantna“ (Hall and O’Shea, 2013: 11).
Ipak, sociolozi su iz društvene dramaturgije Ervina Gofmana i
etnometodologije Herolda Garfinkela nauili da je svakodnevica,
uprkos svojoj rutini, veoma fragilni scenario koji moe da se
poremeti i uruši u svojim ustaljenim znaenjima i interpretacijama.
Hol zato unapred skree panju na to da je „borba oko zdravorazumskog
centralni deo našeg politikog ivota“ (Ibid.: 8). Zbog naše
uronjenosti u neoliberalnu svakodnevicu i neoliberalizam kao
„zdravorazumsko“, mi esto ne primeujemo dubinu krize u koju smo
uvueni. Pretpostavke svakodnevnog ivota se retko dovode u pitanje,
a posebno kada se radi o skupu (nejasnih) ideja koje su nametnute
kao „prirodne“ (Hall, Massey and Rustin, 2013: 13; Harvey, 2007),
kao nešto „tamo-spoljašnje“ (Birch and Tickell, 2010: 43) – kao
„naturalizacija neoliberalizma“ (Harvey, 2007). Nedostatak kulture
kritikog diskursa, odnosno mogunosti da se kritiki diskursi
racionalno artikulišu u javnosti vodi ka stvaranju onoga što je
Gramši nazivao zdravorazumsko kao „smisao koji se isto shvata“ i
koje uobiajeno podrazumeva saglasnost (Gramsci, 1992; Harvey,
2005b: 39). Opšte mnjenje se konstruiše iz dugo ponavljanih praksi
kulturne socijalizacije koje su duboko ukorenjene u tradicijama
datog društva. Problem opšteg mnjenja je taj što ono esto obmanjuje
i zamagljuje, prerušava realne društvene probleme pod velom
kulturnih predrasuda. Tako se neke „stvarnosti“ mogu zamaskirati u
javnosti pokretanjem pitanja razliitih kulturnih i/ili
tradicionalnih vrednosti ili raznih oblika strahova i
ideološko-politikih diskursa koji maskiraju društvene probleme u
„maglovitu retoriku mašineriju“ (Harvi, 2012: 60). Problem, dakle,
postaje takav da se u nedostatku javne artikulacije kritikih
diskursâ, politika i društvena pitanja u javnosti esto
predstavljaju kao „nerešiva“, jer postaju „prerušena“ kao kulturna
(Gramsci, 1992). Javni, kritiki diskursi u tom smislu treba da
razotkrivaju politika znaenja ispod njihovih kulturnih
„omotaa“.
Kod Vendi Braun (Wendy Brown) nalazimo mišljenje da je
neoliberalizam „konstruktivistiki projekat“ (2005: 40), ali to da
je on konstruktivistiki ne znai da je iz tog projekta iskljueno
„prirodno“. Re je o tome da „prirodno“ zadobija novo znaenje.
„Prirodno“ je koncept a ne nešto nepromenljivo. Dakle,
neoliberalizam koji je postao deo našeg kolektivnog svakodnevnog
iskustva ostavljen je intuitivnosti da je on proizvod „prirode“ a
manje istorije (Hall and O’Shea, 2013: 8). Ali sve dok postoji
istorija, primat tog ontološkog prirodnog nee biti mogu, posebno ne
u sluaju neoliberalizma. Suoavajui se sa sveprisutnom
neoliberalizovanom svakodnevicom koja bezupitno oblikuje naše
društvene, ekonomske, politike i kulturne prakse dolazi se do još
jednog prividnog paradoksa, a to je da „zdravorazumsko tei da bude
društveno
120 SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
konzervativno“ (Ibid.: 9). Tako neoliberalizam svoje nekonzistentne
teorijske hipoteze potvruje kroz „konzervativnost“ svakodnevnih
društvenih praksi. Sve što moe da se pojavi kao problem zadobija
svoju individualnu dimenziju, tako da je neoliberalizam preusmerio
probleme sa strukturalnog na individualni nivo. On predstavlja kao
sasvim „prirodno“ to da smo jedino mi kao pojedinci odgovorni za
sopstvene akcije, ali to ne ini bez uloge neoliberalizovane drave
koja (neoliberalnu) politiku racionalnost vidi i na nivou
individualnih produktivnosti i profitabilnosti (Brown, 2006: 694).
Svaki je neuspeh ili problem (psihološki, ekonomski, društveni)
individualizovan a: „to proizvodi kulturu u kojoj su politiki
problemi transformisani u individualne probleme sa trišnim
rešenjima“ (Brown, 2006 in: Macleavy, 2010: 137); „neoliberalizam
proizvodi graanina po modelu preduzetnika i potrošaa“ (Brown, 2006:
705). Zapravo, situacija je potpuno obrnuta: „problem je sistemski,
a ne individualni“ (Harvey, 2012: 160). Trenutno nema mogunosti da
se teorijski konzistentno poveu strukturalni uzroci i posledice
koje se vide na individualnim nivoima, jer je hegemonistiki diskurs
neoliberalizma ve poeo da se reprodukuje kao nešto „unutrašnje“ a
ne „spoljašnje“; ne kao nešto nametnuto, ve kao samoproizvodea
realnost. Veina ljudi danas konstruiše svoj svet u diskurzivnim
kategorijama neoliberalizma – toj novoj „normalnosti“. Obrnuto,
svaki se otpor neoliberalizmu moe posmatrati kao „nenormalnost“,
odnosno kao otpor „normalnosti“. Hegemonija neoliberalnog diskursa
– ija je medijska realnost ubeujua – ve proizvodi pojmovnu
arhitekturu za otpore koji niu na trgovima i ulicama gradova. Na
novoj osi normalno/patološko svaki otpor, pobuna, štrajk,
kolektivni zahtev, bie: nihilistiki, rušilaki, divlji, zavereniki,
varvarski – abnormalni.
Ideološko jezgro neoliberalizma, koliko god bilo idejno, teorijski
i „intelektualno hibridno“ (Brenner, Peck i Theodore, 2014) uvek je
raunalo na kraj onog istorijskog tipa koji je zasnovan na
solidarnostima, kolektivizmima, levijatanskoj dravi i kejnzijanskom
intervencionizmu. Kroz strategiju slobodnog i samoregulativnog
trišta, on je podsticao kompetitivni individualizam i ograniavajuu
ulogu drave. Ni njegovo hibridno intelektualno-ideološko jezgro
niti njegove heterogene prakse nikada nisu pokazale neki „prvobitni
trenutak doktrinarne istoe“ (Ibid.). Drugim reima, i neoliberalna
teorija i neoliberalizujua praksa oslanjali su se na „raspršene
idejne resurse...u kontekstualno situiranim liberalizmima
austrijske ekonomije, njemakog ordoliberalizma, manchesterizma i
anti-keynesijanizma u ikaškom stilu. Neoliberalizam je tako ustvari
ve roen u transnacionalno umreenom, intelektualno hibridnom i
neujednaeno razvijenom ideološkom projektu“ (Ibid.). U tom smislu,
postoje višestruka nepodudaranja neoliberalne teorije i prakse;
izmeu neoliberalizma i neoliberalizacije/neoliberalizacija; izmeu
utopijske samoregulativnosti i svakodnevnih, empirijski vidljivih
kriza neoliberalizacije; izmeu trišta i drave; trišta i društva;
oveka kao kompetitivnog i solidarnog bia; izmeu dekonstrukcije
starih institucionalnih formi i onih novih koje još nisu uobliene.
Uprkos svim ovim heterogenostima i nesuglasicama teorije i prakse,
efekti varijabilnih praksi neoliberalizacije pokazuju jednu vrstu
doslednosti: neujednaeni razvoj neoliberalizma kontekstualno je
generisan, a ne naprosto kontingentan (Ibid.).
Dušan Marinkovi, Dušan Risti: Konstrukcija saglasnosti:
svakodnevica i prostorne strategije... 121
Neoliberalizacija, prostori, geografija
Unutrašnja kontradiktornost koja stvara dinamiku tenzija u samom
kapitalizmu biva samo privremeno prevaziena novim geografskim
ekspanzijama, osvajanjima prostora i teritorija kojima se namee
trišna logika kapitalizma. Na taj nain prostor se pretvara u
društveno proizveden i klasni fenomen po pravilima igre onih koji
sa njim politiki i ekonomski raspolau – sa pozicija moi. Tako su i
u Strasoldovoj klasifikaciji prostora, organizacioni i politiki
prostori uvek preoblikovani sa namerom; oni su „proizvedeni“ i
strukturirani od strane odreenih aktera u skladu sa njihovim
ciljevima (Strassoldo, 1990: 31). Ovi prostori su prostori moi jer
odraavaju prostornu korelaciju moi. Tu dimenziju javnih prostora i
uopšte, urbanog, posebno su isticali marksistiki i neomarksistiki
teoretiari. Zajedniki imenitelj tih analiza bilo je posmatranje
prostora kao društvenog oblika, sredstva, politikog i ideološkog
instrumenta koji nastaje iz društvenih odnosa, to jest iz društvene
podele rada (Lefevr, 1980: 572). Arhitektonski i urbanistiki
prostor, kako je pisao Lefevr, ima dvostruki karakter: izmrvljenost
i razglobljenost – pod „fiktivnom koherentnošu“, a takoe, to je i
prostor razasutih normi (i moi) (Ibid.: 579).
Ove i sline prostorne metafore mogu da poslue kao dobar primer za
neoliberalizaciju prostora, kao i za novu geografiju obnove klasne
moi. Majkl Kit i Stiv Pajl (Keith and Pile, 2005) pišu o sve ešoj
„upotrebi geografije“ da bi se postavilo vrsto tlo pod nogama sve
nesigurnije sfere sociokulturnih teorija. S obzirom da jedan deo
najvanijih pojmova sociologije gubi svoje reference, javlja se neka
vrsta udnje za povratkom sigurnosti pomou „esteticiziranog
vokabulara“ gde se nejasni pojmovi legitimišu i na taj nain „mapira
nesigurnost“, trai „zajedniko stanovište“ (Nojman, 2009: 51;
Virilio 2011). No, pored oznaavanja konkretne teritorije,
„geografija“ nas upuuje i na modernu nauku ije je poreklo politiko.
Moderna geografija nastala je kao pomona disciplina za vojne
pohode. O tome i dalje svedoi struni jezik geografije. Na primer,
geografski pojam „region“ potie od latinskog glagola regere, što
znai vladati, komandovati. Prvobitni regioni su dakle, bili ono što
bi se danas moglo nazvati teatar rata (Nojman, 2009: 51–52). Dakle,
odreene prostorne metafore mogu u podjednakoj meri da budu i
geografske i strateške, „što je sasvim prirodno jer se geografija
razvila u vojnoj senci“. To nam omoguava da posmatramo „protoke
pojmova“ izmeu geografskih i strateških diskursa (Ibid.: 137). Šta
su onda oni pojmovi koje koristimo kao pozajmljene, kao da im je
geografija podarila granice: teritorija, polje, premeštanje,
oblast, tlo, arhipelag, geopolitika, regija, horizont. Polje je
ekonomsko-pravni pojam; premeštanje vojni (premešta se armija,
trupe se premeštaju, narod); oblast je pravno-politiki pojam; tlo
je istorijsko-geološki (i ideološko-politiki) pojam; region je
poreski, administrativni, vojni pojam (regimentacija je vojna
raspodela trupa, snaga, a politiki – regimentacija je
uspostavljanje apsolutistike dominacije, provincija je osvojena
teritorija [vincere – pobediti]; horizont je slikarski, ali i
strateški pojam (Foucault, 1980: 68).
Fuko (Foucault, 2008) koji se u velikoj meri sluio prostornim
metaforama u okviru svoje analize moi i prostora smatrao je da
slikoviti govor osloboenog
122 SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
prostora predstavlja idealno sredstvo za analizu razliitih dejstava
sila društvene determinacije. Razliita istraivanja i analize
prostora povezuju njegove ideje sa problemima pravâ, discipline,
znanja, društvene kontrole i moi, itd. Prostorni odnosi u njegovim
istraivanjima „drugosti društvenog“ (social otherness) bolje je
razumeti ne kao „formalne geometrije“, ve kao „supstantivne
geografije“ (Philo, 2003: 228). Prema Fukou, prostor je zamenio
vreme i postao velika opsesija našeg vremena (Fuko, 2012). Dobra
ilustracija toga mogu biti veliki problemi koji su otvoreni u vezi
sa javnim prostorima koji sve više postaju predmet neoliberalne
privatizacije. Naravno, ti e problemi zahtevati da otvorimo više
pitanja nego što moemo dati odgovora. Ko ima mo da odluuje šta se
moe odvijati na javnom mestu? Ko moe da koristi javni prostor? Da
li su javni prostori više dravni, društveni ili privatni? Ili su
„vlasništvo“ onih koji mogu da ih koriste svakodnevno? Zašto smo
disciplinovani na javnim prostorima? Kako se ta disciplina
ostvaruje? (Sanders, 2009: 267). Ovakvim i slinim pitanjima
društvene nauke su uvedene u novo razumevanje prostora, naime ono u
kojem je on neodvojiv od diskurzivnih reima, tako da u okvirima tih
reima „mo, znanje i prostor uzajamno se proizvode“ (Murdoch, 2006:
56).
Dentrifikacija: svakodnevna prisutnost neoliberalne urbanistike
prakse
Odnos kapitala prema gradu, prema urbanim prostorima, pokušava da
se nametne kao model kreativne destrukcije (Harvey, 2007) – kao
jedna „revitalizujua“ rušilaka praksa koja ima širi društveni
interes. Istovremeno, ta vrsta „kreativnosti“ povezuje se sa
preduzetnikim sposobnostima, sa fleksibilnošu i nunošu za
promenama. Meutim, iza eufemizama kreativnosti, revitalizacije,
obnove, kvaliteta ivota, dentrifikacije, reurbanizacije,
suburbanizacije, nalazi se stara matrica o urbanizmu kao proizvodu
ideologije i trišta u kojoj vlada unutrašnja strukturalna i
istorijska kontradiktornost samog kapitalizma. Ona poiva na
ideološkom konceptu rušenja prostornih barijera ili na „saimanju
prostora i vremena“ (Harvey, 1990: 260). Istovremeno ta
kontradiktornost se manifestuje upravo u povlaenju novih granica
koje proizvode nove barijere i nove prostore; u rušenju starog, da
bi se proizvelo novo. U tom smislu, kapitalizam ne samo da
preoblikuje postojee, ve prethodno društveno-ekonomski i politiki
proizvedene prostore (kroz urbanistike strategije koje su uvek spoj
ideologije i trišta), ve osvaja i nove, do tada društveno
neoblikovane prostore, koji nisu sadrali granice, zone, zemljišta,
definisana mesta ili hijerarhije: „trište nekretnina tako posreduje
prostorom na isti nain na koji finansijska trišta posreduju
vremenom“ (Sheppard, 2006: 125). Iza pokušaja da se ovim pojmovima
konstruiše jedan neutralni diskurs ili „zdrav razum“, postoji
strategija da se prikrije injenica na koju su meu prvima ukazali
Lefevr (Lefebvre, 1991; 2008; 2009) i Harvi (Harvey, 1973; 1990;
2007; 2010; 2012): da prostor ima izrazito ideološku i politiku
dimenziju, odnosno da je prostor ideološki, politiki i trišni
proizvod ispod kojeg stoje društveni odnosi kao proizvodni odnosi i
odnosi klasnih moi.
Dušan Marinkovi, Dušan Risti: Konstrukcija saglasnosti:
svakodnevica i prostorne strategije... 123
Iako postoji kontradiktoran odnos kapitala i grada, jer on je
istovremeno i gradio i rušio grad, istorija kapitalistikog grada
više je istorija predatorskih urbanih praksi (Harvey, 2012: 53;
Harvi, 2013: 86) koje su klasno fragmentirale nekada relativno
jedinstveni entitet koji poznajemo kao istorijski grad. Kapitalizam
je u svoj odnos prema gradu uneo jedan radikalni istorijski i
strukturalni diskontinuitet prema (istorijskom) urbanom prostoru,
tako da e Lefevr rei da je grad „mrtav ak i za one koji ga arko ele
razumeti“ (Lefebvre, 2008: 18), a Harvi da „polagati pravo na grad“
znai, „u suštini, polagati pravo na nešto što više ne postoji“
(Harvi, 2013: 19). Ali taj grubi prekid sa kontinuitetom
istorijskog grada takoe ima svoje uzroke i svoju istoriju. On je
posledica agresivnog kapitalistikog razvoja koji se odvija preko
predatorskih urbanistikih praksi. Grad je postao rtva neprestane
potrebe da se (prostorno) raspolae prekomerno akumulisanim
kapitalom, u ekspanzivnom urbanom rastu, bez obzira na društvene,
ekološke ili politike konsekvence (Ibid.: 19).
Danas dominantni tip urbaniteta koji je proizvod kapitalistikih
proizvodnih i merkantilnih strategija (Fuko, 2014b: 343; 345) prema
prostoru, radikalno je preoblikovao tu bitnu karakteristiku
tradicionalnog grada. To je bila njegova istorijski jedinstvena,
sedimentirana sposobnost za integraciju i društvenu solidarnost.
Kapacitet da povee razliite i suprotstavljene elemente u jednu
celinu, bez obzira na to da li se radilo o društvenim, kulturnim,
jezikim, religijskim ili politikim razlikama. Svakako, ne treba
imati romantiarske predstave o istorijskom gradu. I on je bio
geografija klasnih moi, politikih uticaja, društvenih i ekonomskih
razlika, pobuna, revolucija, segregacija, raznovrsnih zoniranja.
Meutim, neoliberalne (predatorske) urbanistike prakse koje kroz
„kreativnu“ destrukciju komodifikuju sve urbane prostore,
radikalizovale su odnos grada i kapitala. Mogue je navesti
mnogobrojne primere kreativne destrukcije kapitala prema urbanim
prostorima, kao i više njegovih modaliteta, koji se samo na prvi
pogled ine razliitim (u svojim krajnjim konsekvencama).
No ipak, jedan modalitet tog odnosa moe da poslui kao paradigma
komodifikacije grada i predatorske neoliberalne urbanistike prakse
– to je dentrifikacija. Iako tek od šezdesetih godina dvadesetog
veka koristimo ovaj pojam „kreativne“ destrukcije za analizu odnosa
kapitala i urbanih prostora, kao i za analizu urbane geografije
klasne moi, sam je proces mnogo stariji. Danas ovaj pojam zaseca
duboko u istoriju kapitalistikih urbanih praksi, otkrivajui jednu
konstantu: da je urbanizacija uvek bila klasni fenomen koji stvara
geografiju klasne moi i sukoba, a da je ona posledica prekomerne
akumulacije kapitala. Zato ne treba da udi da je „današnja kriza u
tolikoj meri urbana kriza koliko je uvek i bila“ (Harvi, 2013: 86).
U tom smislu, radi se o strategiji da se, s jedne strane, višak
kapitala, a s druge, rastua nezaposlenost, umree kroz urbanizaciju.
To umreavanje je zadobilo oblik jedne intervencionistike strategije
plasiranja akumuliranog kapitala i angaovanja rada u stare,
„istrošene“, „neprofitabilne“ prostore grada. Ali ta
intervencionistika „obnova“ istovremeno je obnova geografije klasne
moi u samom urbanom tkivu grada. Postoji li bolji primer
dentrifikacije od skorašnje (olimpijske) intervencije u istonom
Londonu? Dentrifikacija Ist Enda za potrebe Olimpijskih igara 2012.
godine obeala je obimne privatne investicione projekte u
tradicionalno zapuštene i ruinirane delove Londona, kako bi se
obezbedio prostor
124 SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
za plasiranje viška kapitala. Kao i u mnogim drugim primerima i u
Ist Endu je dentrifikacija imala predatorsko lice. To je bila
primena one iste osmanovske (Haussmann) matrice rekonstrukcije
Pariza koja je apsorbovala „ogromne koliine kapitala i rada“
(Ibid.: 7). Kao i doba osmanizacije Pariza polovinom devetnaestog
veka, tako je i olimpijska rekonstrukcija Ist Enda naišla na isti
problem – na strukturalne tenzije izmeu kapitalizma i društva.
Svaka investiciona intervencija po modelu dentrifikacije u urbanom
prostoru je pronalazila ono što je neoliberalizmu najviše smetalo:
geografiju ustaljenih, solidarnih društvenih odnosa klase koja nema
ekonomske i politike moi. Iza izgovorenih rei Margaret Taer
(Thatcher) da ne postoji nešto kao što je društvo, zapravo stoji
strategija da ono ne bi trebalo da postoji. Nije ona mislila na
apstraktno društvo kao teorijski model. Ona je upravo mislila na
vrlo konkretne oblike društvenosti, na veoma konkretnu društvenu
geografiju radnikih etvrti, kvartove nie srednje klase, etnike
prostorne enklave – na sve ono za šta se borila Dejn Dejkobs (2011)
(Jane Jacobs). Postoje pojedinci, muškarci i ene, i postoje njihove
porodice, dodala je Taer, ali ije porodice, koji pojedinci?
Dentrifikacija je uvek najneposrednije zasecanje u društvo i odnose
klasnih moi – nosioca akumuliranog kapitala koji mora da se
investira kroz urbanizaciju (dentrifikaciju ili suburbanizaciju) i
onih koji e morati da napuste svoje domove, da presele svoje
porodice, ili na nove periferije ili na veoma razliita mesta. Bio
je to istovremeni napad neoliberalizma i na porodicu i na
pojedince. Time se kroz dentrifikaciju sudaraju dve geografije:
brza i spora (Paasi, 2001). Jedna od kljunih društvenih posledica
dentrifikacije kao predatorske urbanistike prakse jeste stvaranje
geografije rasutosti. To je geografija koja rasipa nekada relativno
vrsto integrisane i solidarne zajednice, kao što su one u
pred-osmanovskom Parizu, Ist Endu, Park Sloupu, elziju, Harlemu,
Glazgovu, Aper Vest Sajdu, Harlemu, da bi ih razmestila (kao u igri
biopolitike) na veoma razliita mesta. Time se, zapravo, rasipa
mogunost otpora neoliberalnim urbanistikim praksama. Još više, time
se dovodi u pitanje pravo na grad, koje Harvi definiše kao
polaganje prava „na neku vrstu oblikujue moi nad procesima
urbanizacije, nad nainima na koje se naši gradovi grade i
obnavljaju, i initi to na fundamentalan i radikalan nain“ (Harvi,
2013: 27). „Dentrifikacija više nije uska i donkihotovska neobinost
stambenog trišta, ve je postala vodea rezidencijalna oštrica mnogo
veeg poduhvata: klasna obnova centralnog urbanog pejzaa“ (Smith,
1996: 37). Konano, dentrifikacija više nije usko prostorno
orijentisana na zapuštene centralne delove grada što je bila
posledica naglih procesa suburbanizacije i stvaranja urbane
geografije u periodima homogenizacije srednje klase (kao u staroj
urbanoj ekologiji i geografiji amerikih gradova). Globalni gradovi
su odavno izgubili svoja jedinstvena središta. Time je i
dentrifikacija proširila svoju primenu: „Dentrifikacija je postala
zaštitni znak izrastanja ‘globalnog grada’“ (Ibid.: 37; Sassen,
1991). Radikalizujui kroz dentrifikaciju intervencije u postojeoj
urbanoj geografiji, neoliberalizam je istovremeno obnavljao klasnu
mo aktuelnih i potencijalnih nosilaca kapitala. Danas je sasvim
jasno da je „urbanizacija uvek bila klasni fenomen odreenog tipa,
jer se viškovi izdvajaju iz nekog odreenog mesta i
Dušan Marinkovi, Dušan Risti: Konstrukcija saglasnosti:
svakodnevica i prostorne strategije... 125
od nekog, dok se kontrola nad upotrebom viškova obino nalazi u
rukama manjine“ (Harvi, 2012: 27). Od mnoštva razliitih simptoma
neoliberalizovane stvarnosti „dentrifikacija je bila simptom šire
klasne geografije gradova koji se kontinuirano umnoava i obnavlja
na razliite naine, ukljuujui modele i ritmove investicije kapitala
u stanovanje“ (Smith, 1996: 39).
Dugorona posledica obnove klasne moi je raskid klasnog kompromisa
izmeu rada i kapitala koji je bio garancija zajednikih interesa i
smanjenja klasnih sukoba. Bio je to kraj kejnzijanskog grada
(Smith, 2002: 432). Obnova klasne moi koja ima svoju jasnu urbanu
geografiju nije nikakvo naknadno rešenje: „Neoliberalizacija je od
samog poetka projekat za obnovu klasne moi“ (Harvi, 2012: 32).
Neoliberalna urbanistika praksa je proizvela revanšistiki grad
(Smith, 2002). Globalizujui taj urbanistiki model, neoliberalizam
je globalizovao obnovu klasne moi globalne elite, ali je time
globalizovao i klasne sukobe. Poprišta tih sukoba postali su trgovi
onih istih gradova koji su postali revanšistiki prema onima koje
treba raseliti, iju klasnu geografiju treba uiniti „rasutom“. Ali,
Harvi e skrenuti panju da je „istorija klasne borbe koja se
odigravala u gradovima zapanjujua“ (2013: 163) i da su društveni
odnosi u gradu mnogo sloeniji i snaniji od predatorskih urbanih
praksi. Stalne tenzije izmeu praksi kojima se obezbeuje akumulacija
kapitala i praksi otpora, zapravo više deluju u pravcu ponovnog
„zadobijanja grada kao mesta za antikapitalistiku borbu“ (Ibid.:
163). Uprkos strategijama revanšistikog grada da potencijale klasne
borbe oslabi dentrifikacijskim dislokacijama, oigledno je da
gradski prostor i dalje „funkcioniše kao vano mesto politike akcije
i pobune“ (Ibid.: 166), te da je grad postao prostor proizvodnje
identitetâ otpora.
Zakljuak: Erozija stare subjektivnosti i
normalizacija saglasnosti
Efekti neoliberalne ekonomske politike i prakse sve više su izraeni
u razaranju društvene solidarnosti i društvene integracije, što se
najdirektnije odraava na duboke promene u društvenoj strukturi. S
jedne strane, taj uinak se jasno moe videti u gubitku
subjektiviteta kolektivnih makroaktera kao što su društvene klase i
slojevi, sindikalni i širi društveni pokreti.
Upravo je razaranje starih oblika klasnih subjektiviteta (na koje
je zapravo mislila Taer) bio jedan od prvih zadataka
neoliberalizma: „demontiranje demokratskih drava blagostanja, za
koje se smatralo da poveavaju strukturnu snagu radnike klase, te su
stoga nespojive s dugoronim ciljevima kapitalizma“ (Miller, 2010:
51). Kada je neoliberalnim zahtevima za individualnim postignuima
na trištu subjektivitet otrgnut od koncepta solidarnosti (od
društva), on je ostao ogoljen u svojoj individualnosti i
kvazisubjektivnosti. On više nije artikulisan ka univerzalnim
interesima društva, ve ka jednom novom obliku univerzalnosti –
univerzalnosti individualnosti i usmeren ka onom obliku
(univerzalnosti) partikularnosti na kojem poiva ideja slobodnog
trišta
126 SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
i takmienja. Naime „izriito opredeljenje za vladavinu trišta (ili
kvazitrišta) menja dravne strategije, modalitete upravljanja i
politike subjektivitete“ (MacLeavy, 2010: 134). Moe se
pretpostaviti da se u ovom sluaju radi o jednom mnogo dubljem tipu
tranzicije. To nije samo tranzicija od jednog ka drugom tipu
ekonomije i ekonomskih odnosa. To je istovremeno tranzicija od
disciplinarnog društva ka novom društvu kontrole (Delez, 2010).
Naime, „disciplinarna logika je prvobitno funkcionisala u okviru
institucija civilnog društva, kako bi proizvela subjekte. Te
institucije – nuklearna porodina zajednica, škola, susedstvo – sada
su u krizi“ (Dean, 2009: 65). Sada ve istrošeni oblici
subjektiviteta graanskog društva, privatni subjektivitet koji javno
rezonuje, kao kod Habermasa (2012), „graanin-subjekat autonomne
politike sfere, disciplinovani subjekt civilnog društva više se ne
moe rei da postoji“ (Dean, 2009: 65). Tako se, kroz hegemoniju
neoliberalistikog diskursa o samoregulativnosti slobodnog trišta na
ekonomskom planu, jedna eksperimentalna ideja, zaeta na periferiji
(od ilea do Kine iz razdoblja Deng Sjaopinga ili Iran Mosadekovog
perioda) preselila u centar/centre, a onda ponovo, ojaana
globalizacijom, naukom, ubeivakom retorikom, novom ekonomskom
politikom i tehnologijom, proširila do krajnjih taaka periferije,
ne ostavljajui prostora za alternativu njenom imperijalizmu
univerzalnog. Pri tome, hegemonistika strategija neoliberalizma je
monopolizovala jedan tip subjektivnosti, jedan tip racionalnosti i
jedan tip modernosti kao univerzalni princip . Ali isto tako se moe
govoriti i o specijalizaciji samog Gramšijevog koncepta hegemonije
(Gramsci, 2000; Brenner and Theodore, 2002: 12). Tako se ona
ustalila kao jedna samorazumljiva, samoopravdavajua,
samoregulativna paradigma globalne svakodnevice. Upravo stoga,
društvena regulativnost – ili društvo sâmo – više nije potrebno,
pored jednog novog tipa samoregulativnosti (trišta) koje se namee
društvu kao staroj paradigmi. Odlian primer koji svedoi o
diskurzivnom „iskljuivanju“ društvenih aktera ukidanjem njihovog
društvenog identiteta, a time i politike subjektivnosti navodi
Harvi, citirajui Lijevo delo Made in China koji kae da radnici,
bilo da je re o onima koji rade u dravnoj slubi ili o onima
doseljenim iz drugih podruja, odbacuju „klasu kao diskurzivan okvir
za konstituisanje svog kolektivnog iskustva“ (Harvi, 2012: 192).
Time oni ne vide sebe „ni kao ugovorni, pravni i apstraktni radni
subjekt, kao što se uobiajeno pretpostavlja u teorijama
kapitalistike modernosti, koji nose individualna zakonska prava“
(Ibid.: 192). Ukoliko dakle, diskurzivni „okviri“, koji se najveim
delom stvaraju u okvirima javne sfere društva, ne dozvoljavaju ili
spreavaju artikulaciju odreenih identiteta („radnici“,
„antiglobalisti“, „nacionalisti“, „feministkinje“, itd.) i sa njima
povezanih društvenih praksi, oni istovremeno predstavljaju branu za
odreene vrste društvenih praksi i angamana, odnosno branu njihovoj
društvenoj vidljivosti, prepoznatljivosti, a time i znaaju.
Postojanje subjektiviteta linih odgovornosti još uvek ne znai
postojanje i autonomnog subjektiviteta otpora (otpora politikom
društvu i otpora trišnoj monopolizaciji društva). Jer tek je re o
„pomeranjima“, o potencijalnom stvaranju novog tipa urbanog
subjektiviteta koji moe da prui otpor: „Mogue je da borbe koje se
sada vode, a potom te lokalne, regionalne, diskontinuirane teorije
koje se upravo grade u tim borbama i apsolutno su njihov deo,
mogue
Dušan Marinkovi, Dušan Risti: Konstrukcija saglasnosti:
svakodnevica i prostorne strategije... 127
je da su te borbe prvi korak u otkrivanju naina na koji se sprovodi
mo“ (Fuko, 2010: 100). Autonomni subjektivitet otpora je tek
mogunost koja se artikuliše. To je subjektivitet koji bi bio „roen
u tim borbama“, ali i subjektivitet koji bi postigao refleksivnost
o tome da hegemonistiki diskurs koji ne nudi alternative moe biti
prevazien upravo diskursom alternative.
Prvi neoliberalni eksperimenti pojavili su se u veoma razliitim
politikim, kulturnim, društvenim i ekonomskim kontekstima – u
razliitim geografijama. Bez obzira da li se radilo o ileanskom
eksperimentu nasilnog uvoenja jednog modela neoliberalizma poetkom
sedamdesetih godina u Junoj Americi ili njegovoj reformskoj i
parcijalnoj implementaciji u okvirima kineskog dualistikog sistema
Deng Sjaopinga ili o radikalnom taerijanskom zaokretu poetkom
osamdesetih u Velikoj Britaniji, Reganovom (Ronald Reagan) zaokretu
u SAD ili pak Volkerovoj2 (Paul Volcker) doktrini radikalnih
zaokreta u amerikoj monetarnoj politici kroz novo upravljanje
federalnim rezervama, jedno je oigledno: neoliberalizam je krenuo
od rastakanja tradicionalne drave i njenih intervencionistikih
uloga ka preoblikovanju društva, odnosno razaranju klasinih oblika
društvenosti, integracije i solidarnosti. Neoliberalizam je od
samih poetaka bio urbano pitanje i pitanje obnove klasne moi preko
dominantne i globalizujue urbanistike strategije
dentrifikacije.
Urbana svakodnevica je neoliberalizovana svakodnevica – ne više
grada kao mesta trgovine i razmene, ve trgovine samim gradom i
njegovim prostorima. Iza krize današnjih neoliberalizovanih gradova
iji se intenzivni rast i razvoj maskirao teorijama modernizacije,
postmodernizacije i globalizacije; starim liberalistikim obeanjima
o slobodi – stajale su neoliberalistike zamke poistoveivanja
slobode sa slobodnim trištem; duboki problemi nejednakog
geografskog i društvenog razvoja – globalnog, ali i regionalnog i
urbanog. Bilo je to lano obeanje neoliberalnih promotera da e
trišni svet biti slobodniji, bezbedniji i bogatiji. Ista matrica po
kojoj je izvršena najradikalnija urbanizacija Pariza (koja još uvek
traje), kada je Napoleon III na mesto glavnog urbaniste postavio
barona Osmana danas je globalizovana kao ekspanzivna urbana
„obnova“ u Kini, junoamerikim, azijskim, afrikim i evropskim
gradovima.
Dentrifikacija se nalazi izmeu nekonzistentnosti neoliberalne
teorije i varijabilnosti neoliberalnih praksi u svakodnevnom ivotu
globalne urbane populacije. Ovaj proces moe da poslui kao šira
paradigma za razumevanje neoliberalnog kapitalizma. Kumulativni
efekti višedecenijskih deregulacija, varijabilne primene teorijskih
koncepata klasinog liberalizma i njihove radikalizacije u
neoliberalnim ekonomsko-politikim praksama – restrikcije budetskih
davanja, neoliberalizacija dravnog aparata, privatizacija javnih
prostora, komodifikacija – stvorili su ne samo geografiju
obnovljene klasne moi ve i geografiju buduih globalnih klasnih
sukoba – ije e poprište biti grad. Slom kejnzijanske ekonomske
paradigme za sobom je povukao i slom kejnzijanskog grada i
kejnzijanske ekonomije prostora. U tom smislu, neoliberalna
ekonomska politika je ne samo revanšistika prema „istrošenom“
kejnzijanskom modelu – ona ga je stvorila, po uzoru na model
trišnog takmienja, revanšistiki grad, revanšistiki urbanizam.
2 Volker je preuzeo upravljanje Federalnim rezervama Sjedinjenih
Drava 1979. godine.
128 SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
Meutim, i teorijske i empirijske analize neoliberalne stvarnosti,
kao i studije sluaja „zdravorazumskog“ neoliberalizma i njegovih
urbanih strategija u pojedinanim urbanim podrujima upuuju na to da
se iza razliitih modaliteta primene neoliberalnih strategija krije
jedan opšti tip disciplinujuih i normalizujuih praksi upravljanja.
Naime, to su ne samo prakse, ve i svi oni diskursi i znanja/moi
koji su uestvovali u kontituisanju modernog subjektiviteta. U tom
smislu, empirijski varijabilna sveprisutnost urbanizovanog
neoliberalizma nee moi ubudue da se ogranii samo na klasine
ekonomske, sociološke ili politikološke analize, ve i na
diskurzivne analize i na analize moi/ znanja koje proizvode
neoliberalni subjektivitet. Naime, obnova klasne moi ima svoje
spacijalizovane dimenzije i svoju, za sada, stratešku urbanistiko-
ekonomsku praksu: dentrifikaciju. Naime, neoliberalizam ne bi mogao
da postoji ili dugo da se odri jedino kao forma spoljašnje
prinudnosti. On postoji i kao internalizovani disciplinujui i
normalizujui model koji time obezbeuje sopstveni „zdrav razum“,
odnosno sopstvenu reprodukciju na nivou neoliberalizovane
„zdravorazumske“ svakodnevice u kojoj uestvuje neoliberalizovani
subjektivitet i identitet.
Normalizacija prvobitne neoliberalne prinudnosti preselila se u
unutrašnjost svakodnevice i unutrašnjost subjekta koji sebe i svoje
akcije sada evaluira u kategorijama sopstvenog trišnog uspeha i
pozicioniranja. Kao i u sluaju klasine Bentamovske urbanistike
panoptike paradigme osamnaestog veka koja je bila lokalizovana na
prostore zatvora, bolnice, škole i fabrike (Bentam, 2014; Fuko,
2014a; Marinkovi i Risti, 2014; Foucault, 1980; 1995), njena
generalizacija u neoliberalnoj urbanoj svakodnevici je postala
pitanje unutrašnjeg, internalizovanog nadzora, a ne samo pitanje
spoljašnjosti. U tom smislu analiza normalizujuih efekata
neoliberalnih praksi „zahteva od nas da se pomerimo od Gramšija ka
Fukou, i od neomarksizma ka poststrukturalizmu“ (Larner, 2000: 12).
Zapravo, ono što bi se moglo nazvati fukoovskim obratom od
spoljašnjosti ka unutrašnjosti ili od brige ka drugima ka brizi o
sebi (Foucault, 1986), u neoliberalnoj svakodnevici postaje pitanje
brige za jedan tip instrumentalne racionalnosti i upravljanja sobom
(i drugima) koji odrava predstavu o sebi kao o trišnom akteru. Na
taj nain se politiko-ekonomski koncept individualizma i
hermeneutika neoliberalnog subjekta proimaju u urbanoj svakodnevici
neoliberalizma.
Literatura
Anderson, Perry. 2000. Editorial Renewals. New Left Review 1:1–20.
Balibar, Etjen. 2008. Šta je granica? Trei program Radio Beograda
137/138 (1/2):
98–106. Bentam, Deremi. 2014. Panoptikon. Novi Sad: Mediterran
Publishing. Berkhout, Susara, J. 2005. The Decentralisation Debate:
Thinking about
Power. International Review of Education Internationale Zeitschrift
für Erziehungswissenschaft, 51 (4): 313–327.
Birch, Kean and Mykhnenko, Vlad. 2010. A World Turned Right Way Up.
in: Birch, Kean and Mykhnenko, Vlad (ed.). The Rise and Fall of
Neoliberalism: The Collapse of an Economic Order? 1–21. London and
New York: Zed Books.
Dušan Marinkovi, Dušan Risti: Konstrukcija saglasnosti:
svakodnevica i prostorne strategije... 129
Birch, Kean and Tickell, Adam. 2010. Making Neoliberal Order in the
United States. in: Birch, Kean and Mykhnenko, Vlad (ed.). The Rise
and Fall of Neoliberalism: The Collapse of an Economic Order?
42–59. London and New York: Zed Books.
Brenner, Neil and Theodore, Nik. 2002. Preface: From the „New
Localism“ to the Spaces of Neoliberalism. in: Spaces of
Neoliberalism: Urban Restructuring in North America and Western
Europe, Brenner, Neil and Theodore, Nik. (ed.). v-xi. Malden and
Oxford: Blackwell.
Brenner, Neil, Jamie Peck i Nick Theodore. 2014. Zagrobni ivoti
neoliberalizma: „Smrt“ neoliberalizma? Pravo na grad. Internet
izvor: http://pravonagrad. org/zagrobni-zivoti-neoliberalizma/,
preuzeto 08.02.2014.
Brown, Wendy. 2005. Neoliberalism and the End of Liberal Democracy.
in: Endgework: Critical Essays on Knowledge and Politics. 37–59.
Princeton and Oxford: princeton University Press.
Brown, Wendy. 2006. American Nightmare: Neoliberalism,
Neoconservatism, and De-Democratization. Political Theory, 34(6):
690–714.
Castells, Manuel. 1977. Urban Question. London: Edward Arnold.
Castells, Manuel. 2000. Space of Flows. in: The Rise of the Network
Society, 407–
459. Oxford: Blackwell. Chatterton, Paul. 2010. Do It Yourself: a
Politics for Changing Our World. in:
Birch, Kean and Mykhnenko, Vlad (ed.). The Rise and Fall of
Neoliberalism: The Collapse of an Economic Order? 188–205. London
and New York: Zed Books.
Dean, Jodi. 2009. Democracy and Other Neoliberal Fantasies. Durham
and London: Durham University Press.
Dean, Mitchell. 2002. Liberal Government and Authoritarianism.
Economy and Society, 31(1): 37–61
Delez, il. 2010. Pregovori 1972–1990. Loznica: Karpos.
Dumenil, Gerard, and Levy, Dominique. 2004. Capital Resurgent Roots
of the
Neoliberal Revolution. London, Cambridge: Harvard University Press.
Dumenil, Gerard, and Levy, Dominique. 2005. The Neoliberal
(Counter-)
Revolution. in: Saad-Filho, Alfredo and Johnston Deborah (ed.).
Neoliberalism: A Critical Reader, 9–19. London: Pluto Press.
Durkheim, Émile et Mauss, Marcel. 1903. De quelques formes
primitives de classification. Année sociologique, 4:1–72.
Dejkobs, Dejn. 2011. Smrt i ivot velikih amerikih gradova. Novi
Sad: Mediterran Publishing.
Foucault, Michel. 1980. Questions on Geography. in: Gordon, Colin
(ed.). Power/ Knowledge Selected Interviews and Other Writings
1972–1977 Michel Foucault, 63–77. New York: Pantheon Books.
Foucault, Michel. 1980. The Eye of Power. in: Gordon, Colin (ed.).
Power/ Knowledge: Selected Interviews and Other Writings 1972–1977
Michel Foucault, 146–166. New York: Pantheon Books.
130 SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
Foucault, Michel. 1986. The Care of the Self. New York: Pantheon
Books. Foucault, Michel. 1991. Governmentality. in: Burchell,
Graham, Godron, Colin
and Miller, Peter. The Foucault Effect: Studies in Governmentality,
87–104. Chicago: The University of Chicago Press.
Foucault, Michel. 1995. Discipline and Punish: The Birth of the
Prison. New York: Vintage Books.
Foucault, Michel. 2008. Of Other Spaces, in: Dehaene, Michiel and
De Cauter, Lieven (ed.). Heterotopia and the City: Public Spaces in
a Postcivil Society, 13– 30. Oxon, New York: Routledge.
Fuko, Mišel. 2005. Raanje biopolitike. Novi Sad: Svetovi. Fuko,
Mišel. 2010. Intelektualci i mo. u: Mladen Kozomara (Prir). Spisi
i
razgovori, 89–102. Beograd: Fedon. Fuko, Mišel. 2012. Pitanja
Mišelu Fukou o geografiji. u: Mo/znanje: Odabrani
spisi 1972–1977, 69–83. Novi Sad: Mediterran Publishing. Fuko,
Mišel. 2014a. Oko moi. u: Bentam, Deremi. Panoptikon. Novi
Sad:
Mediterran Publishing. 9–28. Fuko, Mišel. 2014b. Bezbednost,
teritorija, stanovništvo. Novi Sad: Mediterran
Publishing. Gill, Stephen. 1995. Globalisation, Market
Civilisation, and Disciplinary
Neoliberalism. Millennium – Journal of International Studies, 24:
399–423. Gramsci, Antonio. 1992. Selections from the Prison
Notebooks. International
Publishers: New York. Gramsci, Antonio. 2000. Hegemony, Relations
of Force, Historical Bloc. in:
Forgacsthe, David (ed.). Gramsci Reader, 189–221. New York: New
York University Press.
Habermas, Jirgen. 2012. Javno mnjenje. Novi Sad: Mediterran
Publishing. Hall, Stuart, and O’Shea, Alan. 2013. Common-sense
Neoliberalism. Soundings,
55:9–25. Hall, Stuart, Massey, Doreen and Rustin, Michael. 2013.
After Neoliberalism:
Analysing the Present. Soundings, 53: 8–22. Harvey, David. 1973.
Social Justice and the City. Oxford: Basil Blackwell. Harvey,
David. 1990. The Condition of Postmodernity. Cambridge and
Oxford:
Blackwell. Harvey, David. 2005a. Space as a Key Word. U: Spaces of
Neoliberalization:
Towards a Theory of Unevan Geographical Development.
Hettner-Lecture 2004. Heidelberg: Franz Steiner Verlag.
93–115.
Harvey, David. 2005b. A Brief History of Neoliberalism. Oxford and
New York. Oxford University Press.
Harvey, David. 2007. Neoliberalism as Creative Destruction. Annals
of the American Academy of Political and Social Science, 610
(NAFTA), 22–44.
Harvey, David. 2010. The Enigma of Capital. Oxford and New York:
Oxford University Press.
Dušan Marinkovi, Dušan Risti: Konstrukcija saglasnosti:
svakodnevica i prostorne strategije... 131
Harvey, David. 2012. Rebel Cities: From the Right to the City to
the Urban Revolution. London: Verso.
Harvi, Dejvid. 2012. Kratka istorija neoliberalizma. Novi Sad:
Mediterran Publishing.
Harvi, Dejvid. 2013. Pobunjeni gradovi: od Prava na grad do Urbane
revolucije. Novi Sad: mediterran Publishing.
Hinojosa, Leonith and Bebbington, Anthony. 2010. Transnational
Companies and Transnational Civil Society. in: Birch, Kean and
Mykhnenko, Vlad (ed.). The Rise and Fall of Neoliberalism: The
Collapse of an Economic Order? 222– 238. London and New York: Zed
Books.
Jessop, Bob. 2010. From Hegemony to Crisis? The Continuing
Ecological Dominance of Neoliberalism. in: Birch, Kean and
Mykhnenko, Vlad (ed.). The Rise and Fall of Neoliberalism: The
Collapse of an Economic Order? 171– 187. London and New York: Zed
Books.
Keil, Roger. 2002. „Common-Sense“ Neoliberalism: Progressive
Conservative Urbanism in Toronto, Canada. in: Spaces of
Neoliberalism: Urban Restructuring in North America and Western
Europe, Brenner, Neil and Theodore, Nik. (ed.). 230–253. Malden and
Oxford: Blackwell.
Keith, Michael and Pile, Steve. 2005. Introduction Part 1: The
Politics of Place. in: Keith, Michael and Pile, Steve (ed.). Place
and The Politics of Identity. 1–22. London and New York:
Routledge.
Larner, Wendy. 2000. Neo-liberalism: Policy, Ideology,
Governmentality. Studies in Political Economy, 63: 5–25.
Lefebvre, Henri. 1991. The Production of Space. Oxford: Blackwell.
Lefebvre, Henri. 2008. Pravo na grad. in: Operacija grad: Prirunik
za ivot u
neoliberalnoj stvarnosti. Zagreb: Centar za nezavisnu kulturu i
mlade. Lefebvre, Henri. 2009. Reflection on the Politics of Space.
in: Neil Brenner and
Stuart Elden (edit.). State, Space, World: Selected Essays by Henri
Lefebvre, 167–185. Minneapolis, London: University of Minnesota
Press.
Lefevr, Anri. 1974. Urbana revolucija. Beograd: Nolit. Lefevr,
Anri. 1980. Teorija prostora. Trei program Radio Beograda, 2(45):
513–651. Macleavy, Julie. 2010. Remaking the Welfare State: from
Safety Net to
Trampoline. in: Birch, Kean and Mykhnenko, Vlad (ed.). The Rise and
Fall of Neoliberalism: The Collapse of an Economic Order? 133–150.
London and New York: Zed Books.
Marinkovi, Dušan i Risti, Dušan. 2014. Geoepistemologija pogleda.
u: Bentam, Deremi. Panoptikon. 115–156. Novi Sad: Mediterran
Publishing.
Marx, Karl and Engels, Friedrich. 2008. Manifest Komunistike
partije. Ekonomija/Economics, 15(3): 565–596.
May, Jon, and Thrift, Nigel. (ed.). 2001. Timespace: Geographies of
Temporality. London: Routledge.
Miller, David. 2010. How Neoliberalism Got Where It Is: Elite
Planning, Corporate Lobbying and the Release of the Free Market.
in: Birch, Kean and
132 SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
Mykhnenko, Vlad (ed.). The Rise and Fall of Neoliberalism: The
Collapse of an Economic Order? 23–41. London and New York: Zed
Books.
Murdoch, Jonathan. 2006. Post-structuralist Geography. London:
Sage. Nojman, Iver Brinild. 2009. Znaenje, materijalnost, mo: Uvod
u analizu
diskursa. Beograd: Centar za civilno-vojne odnose, Alexandria
Press. Paasi, Anssi. 2001. Europe as a Social Process and
Discourse: Considerations of
Place, Boundaries and Identity. European Urban and Regional
Studies, 8 (1): 7–28. Peck, Jamie and Tickell, Adam. 2002.
Neoliberalizing Space. in: Spaces of
Neoliberalism: Urban Restructuring in North America and Western
Europe, Brenner, Neil and Theodore, Nik. (ed.). 33–57. Malden and
Oxford: Blackwell.
Philo, Chris. 2003. Foucault’s Geography, in: Crang, Mike and
Thrift, Nigel. (ed.). Thinking Space, 205–239. London and New York:
Routledge.
Routledge, Paul. 2010. Dreaming the Real: a Politics of Ethical
Spectacles. in: Birch, Kean and Mykhnenko, Vlad (ed.). The Rise and
Fall of Neoliberalism: The Collapse of an Economic Order? 206–221.
London and New York: Zed Books.
Saad-Filho, Alfredo and Johnston, Deborah. 2005. Introduction: in:
Saad-Filho, Alfredo and Johnston Deborah (ed.). Neoliberalism: A
Critical Reader, 1–6. London: Pluto Press.
Sanders, Rickie. 2009. The Public Space of Urban Communities, in:
Public Space and the Ideology of Place in American Culture, edited
by Orvell Miles and Jeffrey L. Meikle, pp. 263–290. Amsterdam/New
York: Rodopi B.V.
Sassen, Saskia. 1991 [2002]. The Global City: New York, London,
Tokyo. Princeton: Princeton University Press.
Sheppard, Eric. 2006. David Harvey and Dialectical Space-time. in:
Castree, Noel and Gregory, Derek (ed.). David Harvey: A Critical
Reader,121–141. Oxford: Blackwell.
Smith, Neil. 1996. Is Gentrification a Dirty Word? in: Smith, Neil.
The New Urban Frontier: Gentrification and the Revanchist City.
London and New York: Routledge.
Smith, Neil. 2002. New Globalism, New Urbanism: Gentrification as
Global Urban Strategy. Antipode, 34(3): 427–450.
Strassoldo, Raimondo. 1990. The Social Construction and
Sociological Analysis of Space, in: The Social Nature of Space,
Hamm, B. and Jalowiecki, B. (ed.). 19– 49. Warszawa: Polish Academy
of Sciences, Committee for Space Economy and Regional
Planning.
Virilio, Pol. 2011. Kritini prostor. aak-Beograd: Gradac.
Wallerstein, Immanuel. 1991. The Invention of TimeSpace Realities:
Towards an
Understanding of our Historical Systems. Geography, 73 (4): 5–22.
Wallerstein, Immanuel. 1998. The Time of Space and the Space of
Time: the