UNIVERZITET ZA POSLOVNI INŽENJERING I MENADžMENT BANJALUKA
PRAVNI FAKULTET
Diplomski rad:
KRIVIĈNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU, SA POSEBNIM OSVRTOM NA PRESUDE
GOTOVINI I MARKAĈU
Mentor: Doc.dr Veljko Ikanović
BANJALUKA, SEPTEMBAR 2013. IGOR ŠABIĆ
SAŽETAK
Značaj međunarodnog krivičnog prava, grane za koju možemo reći da je jedna od
najmlađih grana prava, je neprocijenjiv. Jedna od prekretnica u razvoju međunarodnog krivičnog
prava bila je osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kao prvog
nepristrasnog suda za krivična dijela koja su predviđena kao međunarodna krivična djela, jednog
od prvih ad hoc tribunala. Ovaj sud je poznat i pod nazivom Haški tribunal, zato što je sud
stacioniran u Nizozemskom gradu Hagu. Sud ima jedinstven zadatak, da razjasni sve ratne
zločine počinjene za vrijeme sukoba na prostorima bivše Jugoslavije. Prava vrijednost ovog suda
nije samo kažnjavanje najtežih zločina, već i to što je on prethodnica i na neki način motivator
osnivanja stalnog Međunarodnog krivičnog suda. Jedna od zanimljivih presuda jeste i presuda
hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, koji su u drugostepenom postupku
oslobođeni optužbi.
Kljuĉne rijeĉi:Međunarodno krivično pravo, Međunarodni krivični sud za bivšu
Jugoslaviju, Presuda Raspravnog vijeća u slučaju Gotovine i Markača, Presuda Žalbenog vijeća
u slučaju Gotovine i Markača
SUMMARY
The importance of international criminal law, the branches of which we can say that is
one of the youngest branches of law, is invaluable. One of the milestones in the development of
international criminal law was the establishment of the International Criminal Tribunal for the
former Yugoslavia, as the first impartial tribunal for criminal offenses that are foreseen as
international crimes, one of the first ad hoc tribunal. This court is known as the Hague Tribunal,
because the court based in the Netherlands city of The Hague. The Court has a unique task to
clarify all crimes committed during the conflict in the former Yugoslavia. The real value of this
court is not only punishing the most serious crimes, but also that he is the precursor and in some
ways motivator establishment of the International Criminal Court. One of the interesting
judgment is the judgment of Croatian generals Ante Gotovina and Mladen Markac, who are in
second instance acquitted.
Keywords: International Criminal Law, International Criminal Tribunal for the Former
Yugoslavia, Trial Chamber Judgement in the case of Gotovina and Markac, Appeals Chamber
judgment in the case of Gotovina and Markac
SADRŽAJ
1.Pojma međunarodnog krivičnog prava........................................................................................1
2. Statuti međunarodnih krivičnih tribunala od značaja za razvoj međunarodnog materijalnog
krivičnog prava___________________________________________________________4
2.1. Statuti Nirnberškog tribunala i Tribunala u Tokiju_____________________________4
2.2. Statut Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju__________________6
2.3. Statut Specijalnog suda za Sijera Leon____________________________________8
2.4. Statut Međunarodnog krivičnog suda_____________________________________9
3. Izvori međunarodnog krivičnog prava________________________________________13
4. Pojam međunarodnog krivičnog djela________________________________________ 16
5. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju__________________________________17
5.1.Predsjednik___________________________________________________________21
5.2.Tužilaštvo____________________________________________________________21
5.3.Zločin______________________________________________________________ 23
5.4.Vrste krivične odgovornosti_____________________________________________ 23
5.5.Izvori dokaza________________________________________________________ 23
5.6.Kategorija svjedoka___________________________________________________ 24
5.7.Odjeljenje za istrage___________________________________________________ 25
5.8.Strategija istrage______________________________________________________ 25
5.9.Optužnica____________________________________________________________26
5.10. Predaja, hapšenje i prebacivanje optuženog________________________________28
6. Presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču___________________________ 29
6.1.Presude u prvostepenom postupku_______________________________________ 29
6.2.Presuda raspravnog vijeća _____________________________________________ 29
7.Žalbene osnove___________________________________________________________32
7.1. Protupravni topnički napadi i postojanje UZP-a_____________________________32
7.2. Osuđujuća presuda po osnovi alternativnih vidova odgovornosti_______________ 34
7.3. Dispozitiv presude Žalbenog vijeća______________________________________36
8.Zaključak______________________________________________________________ 38
9.Literatura______________________________________________________________ 41
1
1. Pojma meĎunarodnog krivičnog prava
Pojam i sadrţina meĊunarodnog kriviĉnog prava imaju dvojaku definiciju u teoriji.
Dvije definicije ne iskljuĉuju jedna drugu, već se naprotiv nadpunjuju, formirajući cijelinu
koja jedina moţe da da potpunu definiciju pojma i sadrţine meĊunarodnog kriviĉnog prava.
U svijetlu tih ĉinjenica imamo dva shvatanja meĊunarodnog kriviĉnog prava, shvatanje u
uţem i širem smislu.
Prvo pojimanje meĊunarodnog kriviĉnog prava javlja se u 19. vijeku. Tad nastaje uţe
shvatanje meĊunarodnog kriviĉnog prava, koje je usmjereno ka pitanjima prostorne vaţnosti
domaćeg kriviĉnog zakona. Iz ovih ĉinjenica moţemo zakljuĉiti da je meĊunarodno kriviĉno
pravo odreĊivano na dva naĉina i to:
Kao kriviĉno pravo u smislu nacionalnog prava svake drţave, koja na osnovu
suvereniteta kojeg posjeduje u donešenju zakona, propisuje kako će se postupati sa
kriviĉnopravnim sadrţajem koji se mogu odnositi i na neke elementa inostranosti.
Kao meĊunarodno pravo sadrţano u ugovorima izmeĊu drţava ili u nekim drugim
izvorima prava kojim se ureĊuju meĊudrţavni odnosi kada se radi o nekim
kriviĉnopravnim sadrţajima.
Pravo kao društvena pojava moţe se posmatrati i doţivljavati na više naĉina:
• Samo jedna u nizu mnogobrojnih društvenih pojava koje u tom sluĉaju pokušavamo
razlikovati od drugih pojava te vrste.
• Ogromna masa pravnih pravila kojima se ureĊuju raznovrsni društveni odnosi.
• Sistem prava, kojeg treba razlikovati od pojma pravnog poretka.
Pravni poredak se sastoji iz normativnog elementa – iz pravnih normi (opštih i
pojedinaĉnih), faktiĉkog elementa – stvarnog ljudskog ponašanja. Pravni sistem je tvorevina
koju ĉine pravne ustanove (institucije), kao niţi, i pravne grane kao viši element tog sistema.
U pravnoj teoriji postoje razne podjele pravnih sistema, od kojih je za nas najvaţnija ona koja
pravne sisteme djeli na: unutrašnji pravni sistem (sistem odreĊene drţave) i na meĊunarodni
pravni sistem (sistem meĊunarodnog prava)1. U okviru ovih sistema sva njihova pravna
pravila sistematizuju se u odreĊene pravne grane, pa se tako meĊunarodna kriviĉnopravna
pravila sistematizuju u granu meĊunarodnog prava koja se naziva meĊunarodnim kriviĉnim
pravom. MeĊunarodno kriviĉno pravo se odreĊuje kao skup propisa meĊunarodne zajednice
drţava ili ugovora izmeĊu pojedinih drţava kojima se radi zaštite meĊunarodnih odnosa
(meĊunarodnog mira i bezbijednosti ĉovijeĉanstva) odreĊuju meĊunarodna kriviĉna dijela i
sankcije prema njihovim uĉiniocima.
MeĊunarodno kriviĉno pravo se odreĊuje kao ukupnost kriviĉnopravnih normi vezanih
za meĊunarodne odnose. Znaĉajna je i definicija prema kojoj meĊunarodno kriviĉno pravo
1 Petrović, Borislav i Dragan Jovašević, 2010. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu,
str 17.
2
obuhvata “kako meĊunarodnopravne aspekte kriviĉnog prava, tako i kriviĉnopravne aspekte
meĊunarodnog javnog prava. Osim toga, ono obuhvata i supranacionalno kriviĉno pravo koje
je tek u nastajanju”. MeĊunarodno kriviĉno pravo se pravno upotpunjuje kroz unutrašnje
pravne sisteme na koji naĉin se uspostavlja jedna nova veza izmeĊu drţava.
Poseban znaĉaj ima odnos meĊunarodnog kriviĉnog prava prema meĊunarodnom
javnom pravu, kao i odnos meĊunarodnog kriviĉnog prava i meĊunarodnog privatnog prava.
Kada govorimo o odnosu meĊunarodnog javnog i meĊunarodnog kriviĉnog prava, onda se,
prvenstveno, misli na njihove dodirne taĉke, iako se ove dve grane prava ponegde i suštinski
razlikuju.
Na primer, dok je u meĊunarodnom javnom pravu dovoljno postojanje naĉela nullum
crimen sine iure, za meĊunarodno kriviĉno pravo nuţno je naĉelo nullum crimen sine lege.
Uz to, direktna primena meĊunarodnog prava moţe se samo izuzetno dozvoliti, i to samo
ukoliko unutrašnje pravo neko društveno negativno ponašanje ne predviĊa kao kriviĉno delo,
a postoji opšta saglasnost da se radi o takvom djelu. To je jedan od naĉina stvaranja
supranacionalnog kriviĉnog prava. Ali, ne bi se smelo dozvoliti da naĉelo zakonitosti po
svom kvalitetu bude lošije od onog što vaţi u nacionalnom (unutrašnjem) kriviĉnom pravu.
MeĊunarodno javno pravo proţima meĊunarodno kriviĉno pravo duhom internacionalizma
ĉime se ublaţava egoistiĉka koncepcija apsolutnog suvereniteta drţava, a koncepcija
meĊunarodnog povezivanja dolazi do izraţaja2. Za odnos meĊunarodnog kriviĉnog prava i
meĊunarodnog javnog prava moţemo reći da je to odnos proţimanja i dopunjavanja –
meĊunarodno kriviĉno pravo ništa ne oduzima od meĊunarodnog javnog prava, nego samo
detaljnije razraĊuje pojedine njegove norme, i to u domenu kriviĉnog prava i njegovih
institucija.
Zajedniĉka karakteristika meĊunarodnog kriviĉnog prava i meĊunarodnog privatnog
prava je element inostranosti, kao i pitanja koja se odnose na drţavljanstvo, drţavnu
teritoriju, lexfori i sl. Pri tome, treba imati u vidu i uticaj meĊunarodnog javnog prava na
meĊunarodno privatno pravo i meĊunarodno kriviĉno pravo, prije svega putem odgovarajućih
konvencija.
S druge strane, većina normi meĊunarodnog privatnog prava spada u privatno pravo,
dok meĊunarodno kriviĉno pravo u cijelosti spada u kategoriju javnog prava. Pored toga,
meĊunarodno kriviĉno pravo je po svojoj prirodi obavezno pravo (ius cogens), dok u
meĊunarodnom privatnom pravu postoji autonomija volje. “U meĊunarodnom kriviĉnom
pravu domaći sud primjenjuje lex fori, dok u meĊunarodnom privatnom pravu rešavajući
sukob zakona, domaći sud moţe doći u situaciju da na odreĊeni privatnopravni odnos
primijeni strani zakon. U meĊunarodnom privatnom pravu primaran je izbor zakona koji na
jedinstven naĉin, a radi pravne sigurnosti, reguliše odreĊeni privatnopravni odnos u široj
zajednici. U meĊunarodnom kriviĉnom pravu vaţno je da neko kriviĉno dijelo bude
inkriminisano u svim drţavama ili bar u većini drţava, kako eventualni uĉinilac nebi
migraciom iz jedne u drugu drţavu izmakao gonjenju”3. U okviru meĊunarodnog kriviĉnog
prava sva njegova pravila se mogu podjeliti na dvije velike grupe. Prvu grupu ĉine pravila
2 http://www.scribd.com/doc/54647283/SKRIPTA-MEDJUNARODNO-KRIVI%C4%8CNO-PRAVO,
Published by: Branislav Nikolic on May 04, 2011, str 5.
3
materijalnog meĊunarodnog kriviĉnog prava, dok u drugu grupu spadaju pravila
meĊunarodnog kriviĉnoprocesnog prava. Skup tih ustanova ĉini od njih posebne pravne
grane. Ove pravne grane su meĊusobno zavisne, pri ĉemu je ta zavisnost višestruka. Pravila
meĊunarodnog materijalnog prava nuţno prethode procesnim pravilima.
Ĉlanom 129 Ţenevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima strane
ugovornice ove konvencije su se obavezale da će preduzeti svaku zakonodavnu mjeru
potrebnu radi utvrĊivanja odgovarajućih kriviĉnih sankcija protiv lica koja su izvršila ili koja
su izdala nareĊenje da se izvrši bilo koja od teških povreda te konvencije. Dakle, ova
konvencija ne propisuje ni jednu kriviĉnu sankciju za njene prekršioce, već to prepušta
zakonodavnim organima zemalja koje su strane u toj konvenciji. To znaĉi da domaći sud koji
u kriviĉnom postupku protiv nekog lica utvrdi tešku povredu konvencije, nebi mogao
optuţenog oglasiti krivim, niti kazniti neposredno primenjujući ovu konvenciju, već to moţe
uĉiniti samo ako je domaćim materijalnim kriviĉnim zakonodavstvom radnja optuţenog lica
odreĊena kao kriviĉno djelo i za nju propisana kriviĉna sankcija.
I unutrašnje materijalno kriviĉno zakonodavstvo ima izvesne speciflĉnosti, zbog kojih
nije samo sebi dovoljno, već se u svojoj primjeni nuţno mora naslanjati na meĊunarodno
pravo. Tako, na primer, domaći sud koji sudi za kriviĉno djelo ratnog zloĉina protiv ratnih
zarobljenika nuţno se mora oslanjati na pravila meĊunarodnog prava prilikom donošenja
odluke u svakom konkretnom sluĉaju. Ovo je zbog toga što dispozicija tog kriviĉnog djela
ima blanketni karakter, s obzirom na to da optuţeni moţe odgovarati za ovo kriviĉno delo
samo ako je, kršeći pravila meĊunarodnog prava, prema ratnim zarobljenicima naredio ili
uĉinio neko od djela koje se nalaze u domaćem zakonu.
Pojam meĊunarodnog materijalnog kriviĉnog prava – podrazumijevaju se specifiĉne
odredbe materijalnopravne prirode (materijalnopravna pravila) sadrţane u meĊunarodnim
opštim pravnim aktima, u nacionalnim kriviĉnim zakonodavstvima, kojima su ureĊeni
osnovna naĉela i instituti opšteg dijela kriviĉnog prava na meĊunarodnom nivou, kao i
obiljeţja pojedinih meĊunarodnih kriviĉnih dijela u uţem smislu. Pri odreĊivanju ovog
pojma, polazi se od predmeta njegovog prouĉavanja. Prema jednom od tih shvatanja, pod tim
pojmom se podrazumijevalo rešavanje pitanja prostornog vaţenja nacionalnih kriviĉnih
zakona. Prema drugom shvatanju, sadrţaj ovog pojma obuhvata skup meĊunarodnopravnih
akata iz kojih, za drţave koje su ih prihvatile, proizilaze obaveze da u svom zakonodavstvu
odreĊena ponašanja propišu kao kriviĉna djela i predvide kazne za njih. Postoje i shvatanja
koja ovaj pojam proširuju na pitanja ekstradicije, pruţanja meĊunarodne kriviĉnopravne
pomoći, te priznavanja odluka stranih sudova donetih u kriviĉnim predmetima.
Sadrţaj meĊunarodnog kriviĉnog prava ĉine: odgovarajuće norme meĊunarodnog
javnog prava (odreĊeni meĊunarodni zloĉini, prava i slobode ĉovjeka, imuniteti,
meĊunarodna jurisdikcija), zatim odreĊene norme iz regionalnog meĊunarodnog javnog
prava (pravo Evropske unije, anglosaksonsko pravo), kompleks normi nacionalnog kriviĉnog
prava postuliran meĊunarodnim konvencijama, kao i odredbe nacionalnog kriviĉnog zakona
o granicama represivne vlasti drţave, te kompleks procesnopravnih normi (pruţanje pravne
pomoći), kao i pitanje dejstva stranih sudskih presuda i stranih procesnih radnji. Ĉinjenica je
da je meĊunarodno pravo u principu pravo koordinacije, a unutrašnje pravo - pravo
subordinacije.
4
MeĊunarodno materijalno kriviĉno pravo ima za predmet nauĉnu obradu
kriviĉnopravnih pojmova i instituta, njihovu sistematizaciju, ali i izlaganje ne samo o tom
pravu kakvo ono u datom trenutku jeste (izlaganje de lege lata) već i kakvo bi, u cilju
njegovog poboljšanja, trebalo da bude (izlaganje de lege ferenda) radi uspešnije borbe sa
raznim oblicima kriminaliteta na meĊunarodnom planu.
Specifiĉnost meĊunarodnog materijalnog kriviĉnog prava ogleda se u ĉinjenici da sve
do nedavno ova pravila nisu mogla biti pronaĊena na jednom mestu, u nekom jedinstvenom
pravnom aktu (kao u sluĉaju odgovarajućih zakona u unutrašnjem pravu drţava), već su bila
sadrţana u pravnim aktima pojedinih ad hoc meĊunarodnih kriviĉnih tribunala.
Donošenjem i usvajanjem Rimskog statuta ICC uĉinjen je veliki korak napred u tom
pogledu, jer taj statut sadrţi odredbe o najvaţnijim institutima ove grane prava (o osnovnim
naĉelima, kriviĉnom djelu, kriviĉnoj odgovornosti, vinosti, zabludi, o nekim kriviĉnim
sankcijama). Istina, ne moţe se reći da su te odredbe do kraja razvijene, ali je vijerovatno
upravo zbog toga zadatak nauke meĊunarodnog materijalnog kriviĉnog prava da ukaţe na te
nedoreĉenosti i predloţi rešenja za njihovo poboljšanje u budućnosti.
Razvoj ove grane prava moţe se pratiti u dva odvojena pravca. Jedan od njih odvijao
se kreiranjem statuta posebnih ad hoc tribunala i ICC, dok se drugi pravac odnosio na razne
meĊunarodne opšte pravne akte (konvencije, paktove) sa kriviĉnopravnom sadrţinom, kojima
su drţave njihove ĉlanice prihvatale obavezu da u domaćem kriviĉnom zakonodavstvu izvrše
inkriminaciju odreĊenih ponašanja u raznim oblastima ţivota.
2. Statuti meĎunarodnih krivičnih tribunala od značaja za razvoj
meĎunarodnog materijalnog krivičnog prava
2.1. Statuti Nirnberškog tribunala i Tribunala u Tokiju
Od posebne je vaţnosti ĉlan 6 Statuta, jer su njime bile propisane tri kategorije
kriviĉnih dela:
(1) Zločini protiv mira. Ovi zloĉini su svojim obeleţjem obuhvatali radnje planiranja,
pripremanja, zapoĉinjanja ili voĊenja agresivnog rata kojima se krše meĊunarodni ugovori,
sporazumi ili jemstva, odnosno uĉešće u zajedniĉkom planu ili zaveri radi izvršenja nekog od
napred navedenih djela.
(2) Ratni zločini. Ova kategorija kriviĉnih djela obuhvatala je kršenja zakona i obiĉaja
ratovanja. Ovo kriviĉno djelo, izmeĊu ostalog, ukljuĉuje: ubistvo, zlostavljanje, deportaciju
civilnog stanovništva sa okupirane teritorije radi prinudnog rada ili ostvarenja drugog cilja,
ubistvo ili zlostavljanje ratnih zarobljenika ili lica na moru, ubijanje talaca, pljaĉkanje javne
ili privatne imovine, strahovito razaranje gradova, varoši ili sela koje nije opravdano vojnim
potrebama.
(3) Zločini protiv čoviječnosti. Ovo kriviĉno djelo, za koje je odgovornost mogla
postojati i ako je uĉinjeno za vreme mira obuhvata: ubistvo, istrebljenje, porobljavanje,
deportacija i druge radnje protiv civilnog stanovništva, prije ili u toku rata, odnosno progon
na politiĉkoj, rasnoj ili vijerskoj osnovi, ako su preduzeti prilikom izvršenja ili u vezi sa
izvršenjem nekog od kriviĉnih djela iz nadleţnosti Nirnberškog tribunala. Statut Nirnberškog
tribunala je prvi meĊunarodni dokument koji je objedinio sve tada poznate oblike
5
meĊunarodnih kriviĉnih djela protiv humanosti i meĊunarodnog prava. Statut ne pominje
izriĉito genocid, ali ga deskriptivno postavlja unutar zloĉina protiv ĉovijeĉnosti. U tom
smislu, zloĉin protiv ĉovijeĉnosti predstavlja idejni okvir genocida.
Definicija zloĉina protiv ĉovijeĉnosti, onako kako je data u Statutu Nirnberškog
tribunala, sadrţi vaţne elemente koji su vaţniji od samih opisa radnji imanentnih kasnijem
kriviĉnom pojmu genocida. Radnje izvršenja zloĉina protiv ĉovijeĉnosti vezuju se za zloĉine
protiv mira i ratne zloĉine. Ta djela su pravno sankcionisana i zastupljena u haškim i
ţenevskim konvencijama i nisu uopšte sporna. MeĊutim, ni u jednom meĊunarodnom
dokumentu pre nirnberškog Statuta, ta nedjela nisu okvalifikovana kao protivpravna zbog
toga što su uĉinjena na rasnoj, politiĉkoj i vijerskoj osnovi. Sledeća vaţna karakteristika
definicije zloĉina protiv ĉovijeĉnosti odnosi se na njegovu vremensku dimenziju. Iako se u
tekstu decidirano ne odreĊuje da se ovi zloĉini mogu vršiti u miru i u ratu, iz formulacije "pre
ili za vreme trajanja rata" se moţe izvesti takav zakljuĉak. Posebno je znaĉajno i to što se kod
odredbe zloĉina protiv ĉovijeĉnosti uspostavlja princip supremacije meĊunarodnog prava u
odnosu na nacionalna zakonodavstva3.
Statut Nimberškog tribunala je od znaĉaja i po tome što je u ĉlanu 7 propisano da
sluţbeni poloţaj optuţenog lica, bez obzira da li se radi o šefu drţave ili vladinom
sluţbeniku, istog ne oslobaĊa od odgovornosti niti se moţe uzeti kao olakšavajuća okolnost.
Ĉinjenica da je optuţeni, neko od kriviĉnih dela iz nadleţnosti Tribunala uĉinio na osnovu
naredbe svog nadreĊenog, optuţeno lice ne oslobaĊa od odgovornosti, ali se moţe uzeti kao
olakšavajuća okolnost prilikom odmeravanja kazne ako Tribunal utvrdi da interesi
praviĉnosti to zahtevaju.
U pogledu kriviĉnih sankcija, Tribunalu je dato ovlašćenje da optuţenog, koji je
oglašen krivim za neko od kriviĉnih dela iz nadleţnosti Tribunala, moţe osuditi na smrtnu
kaznu ili drugu kaznu za koju smatra da je pravedna. Po ugledu na ovaj tribunal bio je
osnovan i MeĊunarodni vojni tribunal za Daleki istok, sa sjedištem u Tokiju. MeĊutim, za
razliku od Nirnberškog tribunala koji je bio osnovan ugovorom izmeĊu Savezniĉkih sila,
Tribunal u Tokiju osnovan je 1946. godine, proklamaciom vrhovnog komandanta savezniĉkih
snaga za Daleki istok ameriĉkog generala Daglasa MekArtura, prema nacrtu koji je napravio
ameriĉki pravnik Kinan, a koji je potom postavljen za glavnog tuţioca pred tim sudom. I ovaj
tribunal je bio nadleţan da sudi za tri grupe kriviĉnih djela, i to najvišim japanskim oficirima,
politiĉarima i diplomatama. On se najviše bavio ratnim zloĉinima koji su saveznike najviše
pogaĊali, a to su ratni zloĉini protiv ratnih zarobljenika, koje su Japanci široko praktikovali.
Grupu A su predstavljala kriviĉna djela protiv mira, grupu B su ĉinili ratni zloĉini koji su
obuhvatali kršenja zakona i obiĉaja ratovanja, a grupu C su ĉinili zloĉini protiv ĉovijeĉnosti
kod kojih nije bio predviĊen progon na verskoj osnovi.
Vaţnost ovih ad hoc sudova, a posebno Nirnberškog tribunala, leţi u ĉinjenici da
njegov statut, kao i kasnija tzv. Nirnberška presuda, sadrţe niz naĉela koji su Rezolucijom
3 http://www.scribd.com/doc/54647283/SKRIPTA-MEDJUNARODNO-KRIVI%C4%8CNO-PRAVO,
Published by: Branislav Nikolic on May 04, 2011, str 6
6
broj 95 iz 1946. godine potvrĊeni od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, kao
opštevažeća načela meĎunarodnog prava4.
Reĉ je o sledećim naĉelima: (1) svako lice koje uĉini djelo koje predstavlja kriviĉno
djelo po meĊunarodnom pravu, odgovorno je za njega i za to djelo se kaţnjava; (2) ĉinjenica
da nacionalno zakonodavstvo ne propisuje kaznu za djelo koje predstavlja kriviĉno djelo po
meĊunarodnom pravu, ne oslobaĊa njegovog uĉinioca od odgovornosti po meĊunarodnom
pravu; (3) ĉinjenica da je neko lice uĉinilo djelo koje predstavlja kriviĉno djelo po
meĊunarodnom pravu, djelujući kao šef drţave ili kao odgovorno lice vlade, ne oslobaĊa ga
od odgovornosti po meĊunarodnom pravu; (4) ĉinjenica da je neko lice djelovalo po
nareĊenju njegove vlade ili predpostavljenog, ne oslobaĊa to lice od odgovornosti po
meĊunarodnom pravu, pod uslovom da je u stvarnosti imalo mogućnost izbora; (5) svako lice
optuţeno za kriviĉno djelo po meĊunarodnom pravu, ima pravo na praviĉno suĊenje; (6)
sledeća kriviĉna djela su kaţnjiva kao kriviĉna djela po meĊunarodnom pravu: a) zloĉini
protiv mira - u njih spadaju: planiranje, pripremanje, pokretanje i preduzimanje agresije ili
rata kojima se krše meĊunarodni ugovori, sporazumi ili jemstva, kao i uĉestvovanje u
zajedniĉkom planu ili zaveri usmerenim na ĉinjenje nekog od navedenih kriviĉnih djela; b)
ratni zloĉini - u njih spadaju ubistvo, zlostavljanje, deportaciju civiinog stanovništva sa
okupirane teritorije radi prinudnog rada ili ostvarenja drugog cilja, ubistvo ili zlostavljanje
ratnih zarobljenika ili lica na moru, ubijanje talaca, pljaĉkanje javne ili privatne imovine,
strahovito razaranje gradova, varoši ili sela koje nije opravdano vojnim potrebama; c) zloĉini
protiv ĉovjeĉnosti - u njih spadaju ubistvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija i druge
radnje protiv civilnog stanovništva, pre ili u toku rata, odnosno progon na politiĉkoj, rasnoj ili
vijerskoj osnovi, ako su preduzeti prilikom izvršenja ili u vezi sa izvršenjem nekog od
kriviĉnih dela iz nadleţnosti Nirnberškog tribunala; (7) sauĉesništvo u izvršenju zloĉina
protiv mira, ratnih zloĉina ili zloĉina protiv ĉovijeĉnosti takoĊe predstavlja kriviĉno delo po
meĊunarodnom pravu.
Ova naĉela su naknadno bila formulisana od strane Komisije Ujedinjenih nacija za
meĊunarodno pravo, a zatim prihvaćena od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 1950.
godine.
2.2. Statut MeĎunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju
Savijet bezbijednosti Ujedinjenih nacija, u vezi sa ratnim dogaĊanjima na teritoriji
bivše SFRJ, najprije osniva ICTY. To je uĉinjeno Rezolucijom Saveta bezbijednosti iz 1993.
godine. Nakon toga, ovaj organ Ujedinjenih nacija je, razmotrivši Izveštaj generalnog
sekretara Ujedinjenih nacija, doneo Rezoluciju kojom je jednoglasno usvojen Statut ovog
meĊunarodnog kriviĉnog tribunala.
Statut MeĊunarodnog kriviĉnog tribunala za bivšu Jugoslaviju propisuje ĉetiri vrste
kriviĉnih djela:
- teška kršenja Ţenevskih konvencija od 1949. godine;
4 Petrović, Borislav i Dragan Jovašević, 2010. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, str 75.
7
- kršenje zakona i obiĉaja rata;
- genocid;
- zloĉini protiv ĉovijeĉnosti.
U ĉlanu 6 Statuta sadrţane su odredbe o liĉnoj kriviĉnoj odgovornosti, prema kojima
ovaj tribunal ima nadleţnost nad fiziĉkim licima (pojedincima) kao uĉiniocima naprijed
navedenih kriviĉnih djela. To, drugim reĉima, znaĉi da pred ICTY ne mogu kriviĉno
odgovarati pravna lica (drţave i druge organizacije).
Ĉlan 7 Statuta sadrţi odredbe o individualnoj kriviĉnoj odgovornosti. S tim u vezi,
ovaj ĉlan na naĉelan naĉin propisuje da: (1) lice koje je planiralo, podsticalo, naredilo, uĉinilo
ili na drugi naĉin pomoglo ili podstrekavalo na planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od
navedenih kriviĉnih djela, liĉno je odgovorno za kriviĉno djelo; (2) sluţbeni poloţaj
optuţenog lica, bilo da je šef drţave ili vlade ili odgovorno lice u vladi, ne oslobaĊa to lice od
kriviĉne odgovornosti niti se moţe uzeti kao olakšavajuća okolnost kod odmeravanja kazne;
(3) ĉinjenica da je neko od navedenih kriviĉnih djela uĉinjeno od strane potĉinjenog ne
oslobaĊa od odgovornosti njegovog pretpostavljenog ako je on (pretpostavljeni) znao ili imao
razloga da zna da će potĉinjeni uĉiniti kriviĉno delo ili da ga je uĉinio, a pretpostavljeni je
propustio da preduzme neophodne i razumne mjere da spreĉi takvo djelo ili da kazni
njegovog uĉinioca. Ovo naĉelo je od posebne vaţnosti, jer se radi o tzv. komandnoj
odgovornosti, pri ĉemu je od vaţnosti i to što se uspostavlja mogućnost odgovornosti i za
nehat pri izvršenju kriviĉnog djela predpostavljenog.; (4) ĉinjenica da je optuţeno lice neko
od navedenih kriviĉnih djela uĉinilo na osnovu naredbe vlade ili svog predpostavljenog, ne
oslobaĊa to lice od kriviĉne odgovornosti, ali se ova ĉinjenica moţe uzeti u obzir kao
olakšavajuća okolnost pri kaţnjavanju ako ICTY utvrdi da to zahtevaju interesi praviĉnosti5.
Statut MeĊunarodnog kriviĉnog tribunala za Ruandu
Ovaj tribunal je osnovan 1994. godine. Osnivanju tribunala prethodio je izveštaj
Komisije Ujedinjenih nacija za ljudska prava u kom je utvrĊeno da je za tri meseca tokom
1994. u Ruandi izvršen genocid u kom je ubijeno izmeĊu 500.000 i milion ljudi, mahom
civila iz plemena Tutsi. Tribunal se nalazi u Aruši i ima nadleţnost za sledeća kriviĉna djela:
- genocid;
- zloĉini protiv ĉovijeĉnosti i
- kršenja ĉlana 3 o zaštiti ţrtava rata, zajedniĉkog za sve ĉetiri Ţenevske konvencije iz 1949.,
kao i dodatnog Protokola II iz 1977. godine.
Ova nadleţnost ograniĉena je teritorijalno (ratione loci) na teritoriju Ruande, kao i
vremenski (ratione temporis) na sva navedena kriviĉna djela uĉinjena u periodu od 1. januara
do 31. decembra 1994. godine.
Statut ovog tribunala institut individualne kriviĉne odgovornosti ureĊuje na naĉin na
koji je to uĉinjeno i u Statutu ICTY, a kada je reĉ o komandnoj odgovornosti - moţe se reći
da su njegove odredbe o tome identiĉne onim sadrţanim u Statutu ICTY. MeĊutim, u teoriji
se ukazuje i na razlike izmeĊu ICTR i ICTY. Razlika se, najprije, ogleda u ĉinjenici da je
nadleţnost ICTR ratione temporis ograniĉena precizno i odnosi se na navedena kriviĉna
5 http://www.icty.org/sections/OMKSJ
8
djela, pod uslovom da su uĉinjena na teritoriji Ruande u periodu izmeĊu 1. januara i 31.
decembra 1994. godine, dok su ova pitanja u sluĉaju ICTY ureĊena na drugaĉiji naĉin.
Nadleţnost ICTY vremenski se prostire na period od 1. januara 1991. godine pa do dana koji
utvrdi Savet bezbijednosti po uspostavljanju mira. Sledeća razlika je u tome što ICTY ima
nadleţnost za kriviĉna djela uĉinjena u meĊunarodnom ili unutrašnjem oruţanom sukobu,
dok je nadleţnost ICTR ograniĉena samo na unutrašnji oruţani sukob.
Naizad, bitna razlika izmeĊu ova dva tribunala vezana je za kriviĉno djelo zloĉina
protiv ĉovijeĉnosti. Naime, ICTY, u vezi sa ovim zloĉinima, ima nadleţnost samo ako su
uĉinjeni u toku oruţanog sukoba, dok ICTR ima nadleţnost za zloĉine protiv ĉovijeĉnosti
samo ako su uĉinjeni na nacionalnoj, politiĉkoj, etniĉkoj, rasnoj ili vijerskoj osnovi, tj. kada
su uĉinjena sa diskriminišućom namijerom.
2.3. Statut Specijalnog suda za Sijera Leon
Od marta 1991. godine Sijera Leone je bio ţrtva graĊanskog rata koga je karakterisalo
masovno nasilje, a koji je okonĉan mirovnim sporazumom 1999.godine. Sporazum izmeĊu
Ujedinjenih nacija i vlade Sijera Leonea o osnivanju Specijalnog suda za Sijera Leone
potpisan je 2002. godine u Fritaunu. Specijalni sud je treći ad hoc meĊunarodni kriviĉni sud,
posle ICTY i ICTR, a prvi u kojem će zasedati meĊunarodne (UN) i domaće sudije. Za
razliku od ICTY, odnosno ICTR koji sude pojedincima samo za kriviĉna djela po
meĊunarodnom pravu, Specijalni sud za Sijera Leone, prema pomenutom sporazumu, ima
nadleţnost da sudi pojedincima kako za kriviĉna djela po meĊunarodnom pravu tako i za
kriviĉna djela iz domaćeg prava.
Specijalni sud ima uporednu nadleţnost sa domaćim sijeraleonskim sudovima, ali će
moći u svako doba da zvaniĉno zatraţi od domaćeg suda da mu ustupi nadleţnost, pa će tako
imati prednost nad domaćim sudovima poštujući naĉelo ne bis in idem. Specijalni sud je
nadleţan za "gonjenje lica koja snose najveću odgovornost za ozbiljne povrede
meĊunarodnog humanitarnog prava i sijeraleonskog prava poĉinjene na teritoriji Sijera
Leonea od 30. novembra 1996. godine. Ova ĉinjenica predstavlja razlog zbog kojeg se, prema
Statutu ovog suda, sva kriviĉna djela iz njegove nadleţnosti mogu podijeliti u dvije grupe.
Prvu grupu ĉine kriviĉna djela po meĊunarodnom pravu, u koju spadaju zloĉini protiv
ĉovijeĉnosti (ubistvo; istrebljenje; porobljavanje; deportacija; zatvor; muĉenje; silovanje,
seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, prisilna trudnoća i svaki drugi oblik seksualnog
nasilja; progon na politiĉkoj, rasnoj, etniĉkoj ili vijerskoj osnov), povrede zajedniĉkog ĉlana
3 Ţenevskih konvencija (sve vrste ubistva, sakaćenja, svireposti i muĉenja; uzimanje talaca;
povrede liĉnog dostojanstva, naroĉito uvredljivi i poniţavajući postupci; izricanje i
izvršavanje kazni bez prethodnog suĊenja od strane redovnog ustanovljenog suda i
propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizovani narodi priznaju za neophodne) i
Dopunskog protokola II (ĉlan 3 Statuta - "Specijalni sud je ovlašćen da goni lica koja su
uĉinila teške povrede meĊunarodnog humanitarnog prava: (a) namjerno usmijeravanje
napada na civilno stanovništvo kao takvo ili na pojedinaĉne civile koji ne uĉestvuju
neposredno u neprijateljstvima; (b) namjerno usmijeravanje napada na osoblje, postrojenja,
materijal, jedinice ili vozila ukljuĉene u humanitarnu pomoć ili misiju odrţavanja mira u
skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija sve dok imaju pravo na zaštitu koja se pruţa civilima
9
ili civilnim objektima prema meĊunarodnom pravu oruţanog sukoba; (c) regrutovanje ili
ukljuĉivanje dece mlaĊe od 15 godina u oruţane snage ili grupe i njihovu aktivnu upotrebu u
neprijateljstvima"), te druge teške povrede meĊunarodnog humanitarnog prava (ĉlan 4 Statuta
- ibidem).
Drugu grupu kriviĉnih djela iz nadleţnosti ovog tribunala ĉine kriviĉna djela prema
pravu Sijera Leonea, To su: (a) kriviĉna djela koja se odnose na zloupotrebu djevojĉica, u
skladu sa domaćim Zakonom o spreĉavanju okrutnosti prema deci. Ovo kriviĉno djelo
obuhvata sledeće oblike izvršenja: zloupotrebu djevojĉice mlaĊe od 13 godina; zloupotrebu
djevojĉice izmedu 13 i 14 godina; otmicu djevojĉice iz nemoralnih pobuda; (b) kriviĉna djela
koja se odnose na uništavanje imovine, u skladu sa domaćim Zakonom o zlonamijernoj šteti.
U ovu grupu spadaju: paljenje stambenih zgrada - kuća u kojima ima ljudi; paljenje javnih
zgrada, paljenje drugih zgrada. Statut Specijalnog suda za Sijera Leone je od vaţnosti i za
meĊunarodno materijalno kriviĉno pravo i zbog odredbi o njegovoj nadleţnosti nad
maloljetnicima. Veliki broj dijece je bio regrutovan i obuĉavan za vršenje okrutnih djela u
toku graĊanskog rata, postavilo se pitanje njihove kriviĉne odgovornosti. Ovo pitanje riješeno
je ĉlanom 7 Statuta Specijalnog suda za Sijera Leone tako što je najprije iskljuĉena
nadleţnost ovog tribunala za ona lica koja su u vrijeme kada su uĉinila neko od kriviĉnih
djela iz nadleţnosti tribunala bila mlaĊa od 15 godina. Za lica izmeĊu 15 i 18 godina
tribunalu je stavljeno u obavezu da prema njima postupa sa dostojanstvom, vodeći raĉuna o
njihovim godinama i potrebi da se pomogne njihovoj rehabilitaciji, socijalnoj reintegraciji i
preuzimanju konstruktivne uloge u društvu, u skladu sa meĊunarodnim standardima ljudskih
prava. Prema ovoj kategoriji lica, ako utvrdi njihovu kriviĉnu odgovornost, tribunal ne moţe
izreći zatvorsku kaznu, već neku od sledećih mijera: nalog o uputstvima i nadzoru nad
brigom; nalog o radu za zajednicu; savijetodavne usluge; hraniteljstvo; popravne, obrazovne i
programe struĉne obuke; odobrene škole, te programe razoruţavanja, demobilizacije i
reintegracije ili programe sluţbi za zaštitu dijece.
2.4. Statut MeĎunarodnog krivičnog suda
Osnivanje ovog suda zapoĉelo je osamdesetih godina prošlog vijeka kada su Trinidad
i Tobago, uputile prijedlog Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija povodom tog pitanja.
Tokom 1994. godine Komisija Ujedinjenih nacija za meĊunarodno pravo izradila je nacrt
Statuta ovog suda koji će, nakon nekoliko razmatranja i izmena, biti usvojen 1998. godine.
Do 2002. godine Statut je ratifikovalo 60 drţava i iste godine je stupio na snagu. Po prvi put
na jednom mjestu u meĊunarodnopravnom dokumentu mogu naći odredbe opšteg i posebnog
djela materijalnog kriviĉnog prava. Odredbe Statuta, koje se odnose na opšte institute
materijalnog kriviĉnog prava, odnose se samo na ona kriviĉna djela koja su u nadleţnosti
ovog suda. To su: zloĉini genocida; zloĉini protiv ĉoveĉnosti; ratni zloĉini i zloĉini agresije6.
Ovi zloĉini ne podlijeţu zastarevanju, ali se nezastarivost kriviĉnog gonjenja odnosi samo na
navedene zloĉine koji su uĉinjeni nakon što je Statut stupio na snagu.
6 Petrović, Borislav i Dragan Jovašević, 2010. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, str
219.
10
Zločin genocida - pod njim se podrazumijeva svako od navedenih djela, ako je
uĉinjeno u namjeri potpunog ili dijelimiĉnog uništenja nacionalne, etniĉke, rasne ili vijerske
grupe kao takve.
Ta djela su:
- ubistvo ĉlanova grupe;
- teška povreda tijelesne ili duševne cijelovitosti pripadnika grupe;
- namijerno podvrgavanje grupe ţivotnim uslovima koji treba da dovedu do
njenog potpunog ili dijelimiĉnog uništenja;
- mijere usmijerene na sprijeĉavanje raĊanja u okviru grupe;
- prinudno premiještanje dijece iz jedne grupe u drugu.
Zločini protiv čoviječnosti - za njegovo postojanje zahteva se da je neko od djela iz
ove grupe uĉinjeno kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada usmijereno protiv bilo
kog civilnog stanovništva.
Ratni zločini - radnje izvršenja ovog kriviĉnog djela mogu biti preduzete u
meĊunarodnom ili unutrašnjem oruţanom sukobu, pri ĉemu Sud posebno ima nadleţnost
"posebno kada su uĉinjeni kao dio plana ili politike ili kao dio masovnog izvršenja tih
zloĉina". Dakle, postojanje odreĊenog plana ili politike, kao ni masovno izvršenje, nisu uslov
za postojanje ovog kriviĉnog djela već se samo naglašava da Sud posebno ima nadleţnost za
ove zloĉine ako su uĉinjeni na taj naĉin.
Zbog nedovoljne preciznosti prilikom formulisanja radnji izvršenja u ovim kriviĉnim
djelima, u Statut je ugraĊena odredba o elementima kriviĉnih djela. Ti elementi se usvajaju
dvotrećinskom većinom ĉlanova Skupštine drţava ĉlanica ovog statuta, a ne od strane sudija
Suda. Sudije ICC, tuţioci, kao i drţave ĉlanice mogu predlagati izmijene i dopune tih
elemenata, ali se i izmijene i dopune usvajaju dvotrećinskom većinom ĉlanova Skupštine
drţava ĉlanica. Konaĉan nacrt teksta elemenata kriviĉnih djela usvojila je Pripremna komisija
za MeĊunarodni kriviĉni sud 30. juna 2000. godine.
Statut sadrţi dva osnovna naĉela materijalnog kriviĉnog prava (1. nullum crimen i 2.
nulla poena sine lege). Prvim naĉelom propisano je da lice nije kriviĉno odgovorno, osim ako
je njegovo ponašanje, u vrijeme kada je djelo uĉinjeno, predstavljalo kriviĉno djelo iz
nadleţnosti Suda. Statut, s tim u vezi, izriĉito zabranjuje široko tumaĉenje obiljeţja kriviĉnog
djela, ali i propisuje primjenu naĉela in dubio pro reo (presuda u korist okrivljenog) u sluĉaju
nejasnoća pri tumaĉenju nejasnih odredbi u konkretnom sluĉaju. Dakle, optuţeno lice moţe
biti kaţnjeno samo u skladu sa tim statutom, tj. samo kaznama koje su u skladu sa Statutom.
Nadleţnost suda ratione personae odnosi se samo na fiziĉka lica koja su u vrijeme izvršenja
kriviĉnog djela koje im se stavlja na teret imala 18 i više godina. Dakle, Statut ne predviĊa
mogućnost suĊenja maloljetnim uĉiniocima kriviĉnih dela iz nadleţnosti Suda. Kriviĉna
odgovornost fiziĉkog lica, prema Statutu, postoji ako uĉini kriviĉno djelo iz nadleţnosti Suda
na jedan od sledećih naĉina:
- kao pojedinac, zajedno sa drugim ili preko drugog lica (posredno izvršiiaštvo),
bez obzira da li to drugo lice snosi kriviĉnu odgovornost.
11
- ako naredi, vrbuje ili navodi na izvršenje kriviĉnog djela (djelo mora biti uĉinjeno
ili barem pokušano);
- ako pomaţe, podrţava ili na drugi naĉin doprinosi izvršenju kriviĉnog djela ili
pokušaju njegovog izvršenja kako bi olakšao njegovo izvršenje, ukljuĉujući
obezbeĊenje sredstava za njegovo izvršenje;
- ako doprinosi na bilo koji drugi naĉin da grupa lica koja dijeluje sa zajedniĉkim
ciljem, izvrši ili pokuša da izvrši kriviĉno (doprinos mora biti nameran -
iskljuĉuje se nehat);
- ako u sluĉaju zloĉina genocida neposredno i javno podstiĉe druge da izvrše taj
zloĉin;
- ako pokuša da izvrši neko od kriviĉnih dela iz nadleţnosti Suda preduzimanjem
radnje koja predstavlja znatan korak ka izvršenju zloĉina, ali ne doĊe do izvršenja
kriviĉnog djela zbog okolnosti nezavisnih od namera tog lica. Statut, s tim u vezi,
propisuje osloboĊenje od kazne za lice koje, nakon što ju je zapoĉelo, prekine radnju
izvršenja kriviĉnog djela ili ako na drugi naĉin sprijeĉi dovršenje tog djela, pod
uslovom da se dobrovoljno i potpuno odreklo kriviĉne svrhe.
I ovaj statut propisuje kaţnjivost fiziĉkih lica bez obzira na svojstvo koje su imali pri
izvršenju kriviĉnog djela iz nadleţnosti Suda - "sluţbeno svojstvo šefa drţave ili vlade, ĉlana
vlade ili skupštine, izabranog predstavnika ili vladinog sluţbenika nipošto ne izuzima lice iz
kriviĉne odgovornosti" niti, samo po sebi, moţe biti osnov za ublaţavanje kazne. "Imunitet ili
posebna procesna pravila koja mogu sledovati uz sluţbeno svojstvo lica ne predstavljaju
prepreku za ICC da vrši svoju nadleţnost prema optuţenom licu, bez obzira na to što ima, ili
je u vrijeme uĉinjenog kriviĉnog djela imao svojstvo šefa drţave, ĉlana vlade i sl.
U vezi sa vinošću Statut naĉelno propisuje da je za kriviĉnu odgovornost optuţenog
lica potrebno da su elementi bića svakog od kriviĉnih djela iz nadleţnosti ICC ostvareni sa
namerom i znanjem. Dakle, neophodan je ne samo umišljaj već i namera, pod kojom se
podrazumijeva predstava uĉinioca o odreĊenom cilju koji moţe postići izvršenjem kriviĉnog
djela i koji na njega deluje kao motiv za izvršenje djela. Namijera postoji:
- u odnosu na djelo, kada lice ima nameru da izvrši djelo;
- u odnosu na posljedicu, kada lice ima nameru da prouzrokuje tu posledicu ili je
svijesno da će do nje doći pri uobiĉajenom toku stvari.
Znanje podrazumijeva svijest uĉinioca da postoje okolnosti ili da će pri uobiĉajenom
toku stvari doći do posledice. Statut odreĊuje uraĉunljivost na negativan naĉin, propisujući
kada će se smatrati da uĉinilac nekog kriviĉnog djela nije uraĉunljiv. U ovom sluĉaju to
predstavlja osnov za iskljuĉenje kriviĉne odgovornosti. Reĉ je o dva takva osnova, koji
moraju postojati u vrijeme izvršenja kriviĉnog djela:
- ako optuţeno lice pati od duševne bolesti ili nedostatka koji razara njegovu
sposobnost da procjenjuje nezakonitost ili prirodu svog djela ili sposobnost da
kontroliše svoje ponašanje;
12
- ako stanje opijenosti tog lica razara njegovu sposobnost da procijeni nezakonitost ili
prirodu svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje ponašanje da bi udovoljio
zakonskim uslovima.
MeĊutim, u ovom sluĉaju, kao i u domaćem zakonodavstvu, ovo stanje se ne moţe
uzeti u obzir kao osnov za iskljuĉenje kriviĉne odgovornosti ako je opijenost bila dobrovoljna
pod okolnostima pod kojima je to lice znalo da će usled opijenosti vijerovatno uĉiniti
kriviĉno djelo (actiones liberae in causa).
Za iskljuĉenje kriviĉne odgovornosti, Statut predviĊa još nuţnu odbranu, krajnju
nuţdu i prinudu7.
Nužna odbrana - situacija u kojoj uĉinilac "postupa razumno da bi odbranio sebe ili
drugo lice ili, u sluĉaju ratnih zloĉina, da bi odbranio imovinu koja je bitna za opstanak tog ili
drugog lica ili imovinu bitnu za ostvarenje vojnog zadatka, od neposredne i nezakonite
upotrebe sile na naĉin srazmeran stepenu opasnosti koja prijeti tom ili drugom licu ili
zaštićenoj imovini".
Krajnja nužda i prinuda - ako su nastale kao posledica "pretnje neposredno
predstojećom smrću ili trajnom ili neposrednom ozbiljnom tijelesnom povredom tog ili
drugog lica", zatim ako to lice "postupa na neophodan i razuman naĉin da bi izbijeglo tu
prijetnju ukoliko ne namjerava da uzrokuje veću štetu od one koju ţeli da izbijegne".
Činjenična greška je takoĊe osnov iskljuĉenja kriviĉne odgovornosti, pod uslovom da
poriĉe duševni elemenat kod uĉinioca. To su one situacije u kojima uĉinilac u vreme
izvršenja kriviĉnog djela nije svijestan nekog njegovog obiljeţja (stvarna zabluda o biću
djela), odnosno ako pogrešno smatra da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno
postojale, to djelo bilo dopušteno (stvarna zabluda o okolnostima koje iskljuĉuju
protivpravnost).
Pravna greška u naĉelu nije osnov za iskljuĉenje kriviĉne odgovornosti. Ovaj institut
se svodi na uĉinioĉevu grešku o tome da li je njegovo ponašanje u konkretnom sluĉaju
kriviĉno djelo iz nadleţnosti ICC. MeĊutim, pravna greška moţe predstavljati osnov
iskljuĉenja kriviĉne odgovornosti ako poriĉe duševni elemenat kod uĉinioca, kao uslov za
postojanje kriviĉnog djela.
Za kriviĉna djela iz svoje nadleţnosti ICC moţe izreći sledeće kriviĉne sankcije:
- zatvor u odreĊenom trajanju koje ne moţe biti duţe od 30 godina;
- doţivotni zatvor. Ovu kaznu ICC moţe izreći kada to opravdavaju izuzetna teţina
kriviĉnog djela i liĉne okolnosti optuţenog;
- novĉanu kaznu;
- trajno oduzimanje prihoda, imovine i dobara koji su neposredno ili posredno nastali
izvršenjem kriviĉnog djela. Izricanjem ove kriviĉne sankcije ne dira se u prava trećih
7 http://www.scribd.com/doc/54647283/SKRIPTA-MEDJUNARODNO-KRIVI%C4%8CNO-PRAVO,
Published by: Branislav Nikolic on May 04, 2011, str 10.
13
lica, pod uslovom da su ta lica u odnosu na oduzete stvari postupala bona fide. (u
dobroj veri - ispravno).
MeĊunarodni izvori
Polazi se od Statuta MeĊunarodnog suda pravde. Prema tom statutu, ovaj sud
primjenjuje:
(a) meĊunarodne konvencije, opšte ili posebne, koje predstavljaju pravila izriĉito
priznata od strane drţava u sporu;
(b) meĊunarodni obiĉaj, kao dokaz opšte prakse koja je prihvaćena kao pravo;
(c) opšta pravna naĉela koja priznaju prosvećeni narodi;
(d) sudske odluke i uĉenja najpozvanijih struĉnjaka meĊunarodnog javnog prava
razliĉitih naroda, kao pomoćno sredstvo za utvrĊivanje pravnih pravila.
3. Izvori meĎunarodnog krivičnog prava
Ugovori, obiĉaji i opšta pravna naĉela predstavljaju glavne izvore, a sudska praksa i
doktrina - dopunske izvore meĊunarodnog javnog prava8
. Jedan od glavnih izvora
meĊunarodnog kriviĉnog prava svakako je Rimski statut ICC.
MeĎunarodni ugovori predstavljaju najvaţniji izvor meĊunarodnog prava, a posebno
meĊunarodnog materijalnog kriviĉnog prava. Predstavljaju saglasnost volja njegovih
potpisnika s ciljem proizvoĊenja odreĊenih pravnih efekata koji se ogledaju u nastajanju
odreĊenih prava i obaveza, ĉijom realizacijom se ţele postići odreĊeni ciljevi. Specifiĉnost
ovih ugovora ogleda se u ĉinjenici da su im potpisnici meĊunarodnopravni subjekti (drţave i
meĊunarodne organizacije), a zavisno od toga ko je uĉestvovao u njihovom zakljuĉivanju
mogu se razlikovati:
(1) univerzalni meĊunarodni ugovori - kada su donijeti u okviru i pod okriljem
Organizacije Ujedinjenih nacija i
(2) regionalni meĊunarodni ugovori - kada su donijeti od strane regionalnih
organizacija (npr. Saveta Evrope, kakva je EKLJP iz 1950.godine).
Ono što je bitno kod ovih ugovora je to što "u naĉelu jednako obavezuju sve njihove stranke.
To vaţi bez obzira na organ neke drţave koji ih je sklopio ili na akt kojim su ratifikovani
(potvrĊeni); zatim "izmeĊu ugovora ne postoji hijerarhija sliĉna hijerarhiji pravnih normi i
pravnih akata u unutrašnjem pravu" - izuzetak je Povelja Ujedinjenih nacija kojom je
propisan primat te povelje nad drugim meĊunarodnim ugovorima u sluĉaju sukoba izmeĊu
obaveza koje proizilaze iz te povelje za drţave ĉlanice i obaveza koje za njih proizilaze iz
drugih meĊunarodnih ugovora.
MeĎunarodni običaj je najzamršeniji izvor meĊunarodnog prava. Za postojanje
meĊunarodnog obiĉaja se zahtijeva da je rijeĉ o opštoj praksi i da je ona prihvaćena kao
pravo. Ovo su dva elementa koja zajedno grade pojam meĊunarodnog obiĉaja kao izvora
meĊunarodnog prava. Ta dva elementa su nerazdvojna, jer sama praksa nije dovoljna za
8 http://www.scribd.com/doc/54647283/SKRIPTA-MEDJUNARODNO-KRIVI%C4%8CNO-PRAVO,
Published by: Branislav Nikolic on May 04, 2011, str 13.
14
stvaranje obiĉajnog prava. Prvi od tih elemenata naziva se materijalnim ili objektivnim, a
drugi psihiĉkim ili subjektivnim elementom i uglavnom su vezani za drţave kao subjekte
meĊunarodnog prava. U vezi sa prvim istiĉe se da se taj elemenat mora "izraţavati kroz
sukcesivno ponavljanje istog spoljnjeg akta, od strane ĉlanova meĊunarodne zajednice", kao i
da jednostrano ponavljanje "od strane samo jednog ili manjeg broja drţava ne moţe stvoriti
opšte ili univerzalno obiĉajno pravilo". MeĊutim, sama višekratno ponavljana praksa nije
dovoljna da bi se uspostavio ovaj izvor meĊunarodnog prava, već se traţi postojanje i pravne
svijesti kod subjekata meĊunarodnog prava o obaveznosti takvog njihovog ponašanja. Ovo
ponašanje moţe se ogledati u obavezi ĉinjenja, ali i propuštanja ĉinjenja.
Procesno meĊunarodno kriviĉno pravo zasnovano je na ĉvrstim garancijama sloboda i
prava ĉovijeka u kriviĉnom postupku. Zbog toga je u njemu teško obezbijediti primjenu
obiĉajnog prava, ali oni se kao izvor prava ne mogu zanemariti.
Sledeći izvor prava su opšta pravna naĉela koja priznaju prosvećeni narodi. Ova
naĉela ne ureĊuju neke konkretne pravne odnose, a još manje se putem njih moţe
inkriminisati odreĊeno ponašanje kao kriviĉno djelo i propisati kazna. Reĉ je o opštim
naĉelima koja imaju znaĉenje osnovnih vrijednosti na kojima poĉiva savremeno kriviĉno
materijalno pravo. To su:
- naĉelo prema kojem se ljudska i graĊanska prava i slobode mogu ograniĉavati
samo zakonom, a ne i podzakonskim aktom (nullum crimen sine lege scripta);
- svako lice moţe se oglasiti krivim i kazniti samo za svoje djelo koje je, u vreme
kada je uĉinjeno, predstavljalo kriviĉno djelo prema domaćem ili meĊunarodnom
pravu (nullum crimen sine lege praevia);
- kada odreĊuje neko djelo kao kriviĉno djelo, zakon mora biti precizan, tj. elementi
bića kriviĉnog djela moraju biti odreĊeni na precizan naĉin (nullum crimen sine lege
certa).
Nejasne zakonske odredbe se trebaju tumaĉiti u korist optuţenog (in dubio pro reo):
- ako je nakon uĉinjenog kriviĉnog djela zakon izmijenjen jednom ili više puta,
primijenjuje se zakon koji je najblaţi za optuţenog (lex mitius);
- kazna za kriviĉno djelo treba biti zakonom unaprijed propisana (nulla poena sine
lege praevia).
Naĉela koja se izraţavaju maksimama nullum crimen sine lege scripta, nullum crimen
sine lege praevia, nullum crimen sine lege certa i nulla poena sine lege praevia mogu se
podvesti pod jedno jedino naĉelo - naĉelo zakonitosti u kriviĉnom materijalnom pravu.
Sudska praksa i doktrina su izvori koji se navode u Statutu MeĊunarodnog suda
pravde, koji nije imao, niti ima kriviĉnopravnu nadleţnost. Kada je reĉ o sudskoj praksi
dosadašnjih meĊunarodnih ad hoc tribunala, treba reći da ona moţe i treba biti izvor zbog
snage argumentacije koja stoji iza odreĊenog stava od znaĉaja za riješavanje konkretnog
sluĉaja u budućnosti. MeĊunarodni sud pravde nema nadleţnost za suĊenje pojedincima za
uĉinjena meĊunarodna kriviĉna djela. Ova pravila o izvorima meĊunarodnog prava su od
vaţnosti jer ih sadrţi i Rimski statut ICC.
15
To što je neka drţava eventualno postala ĉlanica neke meĊunarodne konvencije na
osnovu koje je preuzela obavezu da odreĊeno ponašanje propiše kao kriviĉno djelo, ne daje
za pravo domaćem sudiji da neposredno na osnovu te konvencije presudi odreĊeni kriviĉni
sluĉaj. Iako se, dakle, radi o kriviĉnom djelu po meĊunarodnom pravu ono će to postati i sa
stanovišta unutrašnjeg drţavnog prava tek kada se unese u domaće kriviĉno zakonodavstvo.
Tek tada, i na osnovu domaćeg kriviĉnog zakonodavstva, domaći sud će, ako utvrdi
postojanje kriviĉnog djela i kriviĉnu odgovornost odreĊenog lica, moći to lice oglasiti krivim.
Kada domaći zakonodavac postupi na navedeni naĉin, time stvara mogućnost za domaće
sudove da primjenjuju meĊunarodne konvencije i u onom njihovom djelu koji ima blanketni
karakter.
Stoga, izvori meĊunarodnog materijalnog kriviĉnog prava imaju dvostruki znaĉaj za
unutrašnje kriviĉno zakonodavstvo drţava. Oni su, najprije, meĊunarodnopravni osnov za
odgovarajuću inkriminaciju u tom zakonodavstvu, a zatim i kao blanketni propis kod
pojedinih kriviĉnih djela propisanih tim zakonodavstvom. Ovo su pravila o kojima domaći
sudovi, kada je rijeĉ o izvorima meĊunarodnog materijalnog kriviĉnog prava, prethodno
moraju voditi raĉuna.
U sluĉaju tumaĉenja statuta ICTY i ICTR trebaju primijeniti ista pravila koja vaţe i u
meĊunarodnom obiĉajnom pravu, a to su pravila kodifikovana u ĉl. 31 i 32 Beĉke konvencije
o meĊunarodnom ugovornom pravu iz 1969. godine. Odmah treba istaći kako to ne znaĉi da
se kriviĉna djela mogu stvarati putem obiĉaja, već da se pravila meĊunarodnog obiĉajnog
prava o tumaĉenju ugovora, koja su kodifikovana u pomenutoj konvenciji, trebaju primijeniti
prilikom tumaĉenja nejasnih odredbi u statutima ova dva tribunala (pa i odredbi koje se tiĉu
bića kriviĉnih djela iz nadleţnosti tih tribunala).
Za razliku od statuta ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju, odnosno za Ruandu, Statut
ICC ima dosta precizne odredbe o pravu koje ovaj sud primijenjuje. One su sadrţane u ĉlanu
21 Rimskog statuta koji glasi9:
1. Sud primjenjuje:
(a) prvo, Statut, Elemente kriviĉnih djela i svoj Pravilnik o postupku i dokazivanju;
(b) drugo, kada je to primjereno, odgovarajuće meĊunarodne ugovore i naĉela i
pravila meĊunarodnog prava, ukljuĉujući utvrĊena meĊunarodnopravna
naĉela oruţanog sukoba;
(c) ukoliko to nije u stanju, opšta pravna naĉela koja Sud izvodi iz domaćih
pravnih sistema u svetu ukljuĉujući domaće zakone drţava koje bi u
normalnim okolnostima bile nadleţne za to kriviĉno djelo pod uslovom da ta
naĉela nisu nesaglasna sa ovim statutom i meĊunarodnim pravom i
meĊunarodno priznatim normama i standardima.
2. Sud moţe da primijenjuje naĉela i pravna pravila onako kako su protumaĉena u njegovim
ranijim odlukama.
3. Primjena i tumaĉenje prava saglasno ovom ĉlanu moraju biti u skladu sa meĊunarodno
priznatim Ijudskim pravima i ne smeju praviti negativne razlike po osnovima kao što su rod,
9 Petrović, Borislav i Dragan Jovašević, 2010. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, str
103.
16
uzrast, rasa, boja, jezik, vijera ili uverenje, politiĉko ili drugo mišljenje, nacionalno, etniĉko
ili društveno porijeklo, bogatstvo, roĊenje ili drugi status."
Dakle, Statut uspostavlja svojevrsnu hijerarhiju izvora prava koje moţe primijenjivati
ICC u kriviĉnom postupku protiv optuţenog lica. ICC je duţan da primijenjuje odredbe
Statuta. Statut upućuje na primijenu Elemenata kriviĉnih djela koje usvaja dvotrećinska
većina u Skupštini drţava ĉlanica ovog statuta.
Na drugom mestu u ovoj hijerarhiji izvora su meĊunarodni ugovori i naĉela i pravila
meĊunarodnog prava. To mogu biti ugovori koji imaju kriviĉnopravni znaĉaj u konkretnom
sluĉaju, kao što su, na primer, Konvencija Ujedinjenih nacija o ukidanju svih oblika rasne
diskriminacije, MeĊunarodni pakt o graĊanskim i politiĉkim pravima i dr. Pored ovih izvora,
Statut upućuje na primjenu i utvrĊenih meĊunarodnopravnih naĉela oruţanog sukoba, koja su
sadrţana u Ţenevskim konvencijama iz 1949, kao i u Dopunskim protokolima iz 1977.
godine.
Tek ako nije u stanju da u nekom od navedenih izvora prava pronaĊe odgovor na
odreĊeno pitanje koje mu se postavlja u konkretnom sluĉaju, Statut dozvoljava ICC da
posegne za opštim pravnim naĉelima iz domaćih pravnih sistema u svetu. Pri tome, ICC se
moţe, kada je to primereno u konkretnom sluĉaju, pozvati na opšta pravna naĉela one drţave
koja bi u normalnim okolnostima bila nadleţna za kriviĉno djelo. S tim u vezi, moraju se
imati u vidu odredbe ĉlana 17 Statuta. Naime, ovaj sud, raspravljajući o prihvatljivosti
predmeta, po pravilu će odluĉiti da je predmet neprihvatljiv ako odreĊeno lice za djelo iz
nadleţnosti ICC već goni drţava ĉlanica. MeĊutim, ICC neće donijeti takvu odluku ako
drţava nije spremna ili stvarno sposobna da sprovede gonjenje.
Statut dozvoljava ICC da primjenjuje ranije svoje odluke u onim njihovim dijelovima
u kojima su sadrţana tumaĉenja vezana za primjenu naĉela i pravnih pravila. Vaţnost ove
odredbe je u tome što ograniĉava ICC na njegovu sudsku praksu, ali i zbog toga što Statut
kada odreĊuje mogućnost primjene ovog izvora, to ne ĉini na imperativan naĉin ("tumaĉenja
sadrţana u ranijim odlukama ovog suda se mogu primijeniti"). Da li će do njihove primjene i
zaista doći, zavisi od snage argumentacije sadrţane u ranijim odlukama ICC.
Nacionalni izvori
Ova vrsta izvora meĊunarodnog materijalnog kriviĉnog prava sadrţana je u
unutrašnjem (nacionalnom) zakonodavstvu. Svakako najvaţniji izvor jesu nacionalni kriviĉni
zakoni, u kojima su sadrţane odredbe o osnovnim institutima materijalnog kriviĉnog prava i
pojedinim kriviĉnim djelima.
4. Pojam meĎunarodnog krivičnog djela
Djelo ĉovijeka svojim sadrţajem obuhvata: ljudsku radnju, posledicu koja je usled te
radnje nastala, kao i uzroĉnu vezu izmeĊu radnje i posledice. Pojam radnje obuhvata ne samo
tjelesni pokret ĉovjeka, kao spoljnu manifestaciju njegovog ponašanja, već i njegov psihiĉki
odnos prema toj radnji. Zbog toga se radnja, u njenom kriviĉnopravnom znaĉenju, moţe
odrediti kao dijelatnost ĉovijeka koju on preduzima sa sviješću i odreĊenim psihiĉkim
odnosom kako prema njoj, tako i prema posledici koja usled te radnje nastupa. Radnja
izvršenja meĊunarodnog kriviĉnog djela najĉešće se preduzima nekim tijelesnim pokretom
(npr. lišenjem ţivota nekog lica ili više njih u sluĉaju zloĉina protiv ĉovijeĉnosti), ali se ona
17
moţe preduzeti i verbalno (npr. u sluĉaju pozivanja na izvršenje zloĉina genocida, zloĉina
protiv ĉovijeĉnosti...). Pored toga, radnja meĊunarodnog kriviĉnog djela moţe se sastojati i u
neĉinjenju. Radnja meĊunarodnog kriviĉnog djela ne ispoljava se samo kroz preduzimanje ili
nepreuzimanje radnje njegovog izvršenja, već i kroz podstrekavanje, pomaganje ili
organizovanje zločinačkog udruženja. U vezi sa radnjom izvršenja kod odreĊenih
meĊunarodnih kriviĉnih djela, traţi se da budu izvršena na odreĊeni naĉin (npr. kršenjem
pravila meĊunarodnog prava, kakav je sluĉaj kod ratnog zloĉina protiv ratnih zarobljenika),
odnosno prema odreĊenim licima i grupama (prema ranjenicima, bolesnicima,
brodolomnicima ili sanitetskom ili vijerskom osoblju u sluĉaju ratnog zloĉina protiv
ranjenika i bolesnika ili prema nacionalnoj ili vijerskoj grupi u sluĉaju zloĉina genocida).
Neka meĊunarodna kriviĉna djela mogu se izvršiti samo dok postoje odreĊene okolnosti ili
stanje (kao u sluĉaju zloĉina protiv ĉoveĉnosti koji se moţe uĉiniti u okolnostima širokog ili
sistematiĉnog napada usmerenog protiv civilnog stanovništva). Sredstvo izvršenja
meĊunarodnog kriviĉnog djela (npr. sila) moţe biti i jeste u odreĊenim sluĉajevima element
radnje njegovog izvršenja. Takav primjer pruţa nam radnja izvršenja zloĉina protiv
ĉovijeĉnosti propisana u ĉlanu 7 stav 1 taĉka (g) Rimskog statuta ICC. Tom odredbom je
propisano da ovaj zloĉin, uz ispunjenje naravno i ostalih elemenata iz njegovog bića,
predstavljaju prisilna prostitucija i iznuĎena trudnoća. OdreĊena meĊunarodna kriviĉna djela
mogu se uĉiniti samo u odreĊeno vrijeme (ratni zloĉin protiv civilnog stanovništva, s obzirom
na to da se ovo kriviĉno djelo moţe uĉiniti samo za vreme rata, oruţanog sukoba ili
okupacije). Za postojanje kriviĉne odgovornosti odreĊenog lica kod nekih meĊunarodnih
kriviĉnih djela dovoljno je da je, uz ispunjenje ostalih uslova, radnja izvršenja preduzeta i
samo jednom.
Drugi elemenat koji svojim sadrţajem obuhvata pojam "djelo ĉovijeka" jeste
posledica. Ona se moţe odrediti kao proizvedena promjena ili stanje u spoljnjem svetu.
Posledica koja nastupi usled kriviĉnog djela moţe se odnositi i na psihu ĉovjeka. Posledica
odreĊena bićem nekog meĊunarodnog kriviĉnog djela moţe i da ne nastupi u konkretnom
sluĉaju, zbog ĉega se u tom sluĉaju moţe raditi o pokušaju kriviĉnog djela, a ne o svršenom
kriviĉnom djelu. U sluĉaju većine kriviĉnih djela posledica je unijeta u zakonsko biće
kriviĉnog djela, ali to ne mora biti sluĉaj sa svim kriviĉnim djelima. Ova ĉinjenica predstavlja
osnov za podjelu kriviĉnih djela na materijalna (sa posledicom) i formalna (bez posledice).
Svako kriviĉno djelo ima posledicu, s tim što se kod nekih od tih djela posledica unosi u
njihovo zakonsko biće, dok se kod drugih kriviĉnih djela to ne ĉini.
5. MeĎunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju
MeĊunarodni kriviĉni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je sud Ujedinjenih nacija koji
se bavi zloĉinima poĉinjenim tokom sukoba na Balkanu tokom 1990-tih godina. Od svog
osnivanja u maju 1993. godine nepovratno je promjenio sliku meĊunarodnog humanitarnog
prava i pruţio mogućnost ţrtvama da iskaţu strahote koje su vidjeli i doţivjeli.
Haški tribunal je uspostavljen rezolucijom Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija broj 808
od 22. februara 1993, i rezolucijom 827 od 25. maja 1993. godine, sa pozivanjem na
Glavu sedam Povelje UN, po kojoj Savjet bezbijednosti moţe preduzimati mijere u
interesu meĊunarodnog mira i bezbijednosti putem rezolucija koje su, ako su donete na
18
osnovu Glave sedam, obavezujuće za sve zemlje ĉlanice UN, ukljuĉujući i one koje nisu
ĉlanice Savjeta bezbijednosti. Iako se moţda moţe, na izvijestan naĉin, postaviti pitanje o
tome da li je uspostavljanje jednog meĊunarodnog suda "mera", ipak je jasno da sama
ovakva pravna formulacija iskljuĉuje sva pitanja o obavezujućem karakteru Haškog tribunala
za SRJ, pogotovo danas, kada je SRJ i zvaniĉno ponovo primljena u UN kao punopravna
ĉlanica. Stoga je Haški tribunal pravna ĉinjenica sa kojom SRJ, kao i sve ostale zemlje bivše
Jugoslavije, moraju raĉunati10
.
Svojim odlukama bez presedana koje se tiĉu genocida, ratnih zloĉina i zloĉina protiv
ĉovijeĉnosti, MeĊunarodni sud je pokazao da visoki poloţaj nekog pojedinca više ne moţe
biti zaštita od kriviĉnog gonjenja.
U pogledu pitanja o kontinunitetu izmeĊu Konvencije o genocidu i Statuta Haškog
tribunala, uoĉljiva je izvjesna evolucija u shvatanju kriviĉne odgovornosti za djela protiv
meĊunarodnog humanitarnog i ratnog prava od Konvencije do Statuta. Ta evolucija se
uglavnom sastoji u praktiĉnoj interpretaciji odredbi koje su u osnovnoj formi bile prisutne i
u Konvenciji, od strane sudija Tribunala. Postoji nekoliko takvih oblasti u kojima se
pomenuta evolucija ogleda, ali jedna je posebno bitna, i bila je izloţena naroĉitoj paţnji
javnosti tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka, pa je stoga treba i ovde ukratko
pomenuti. Rijeĉ je o definiciji seksualnog nasilja kao sastavnog elementa zloĉina genocida.
U razjašnjavanju genocidnog statusa silovanja postoji jasno izraţen sinergizam izmeĊu
delovanja Haškog suda za Jugoslaviju i MeĊunarodnog suda za Ruandu.
Prilikom suĊenja po optuţnici za sluĉaj Ĉelebići, Sudsko veće Haškog tribunala za
Jugoslaviju je konstatovalo da "nema nikakve sumnje da akti silovanja predstavljaju muĉenje
u skladu sa obiĉajnim meĊunarodnim pravom". U ovom sluĉaju, ĉetvorici optuţenih je
suĊeno za zloĉine poĉinjene u zatvorskom logoru Ĉelebići. Prilikom odluĉivanja Sudsko
veće Tribunala za Jugoslaviju se direktno pozvalo na presudu MeĊunarodnog kriviĉnog suda
za Ruandu u sluĉaju Akaješu (Akayesu), prema kojoj Veće "(i) smatra silovanje bilo koje
osobe neprihvatljivim ĉinom koji direktno ugroţava samu srţ ljudskog dostojanstva i fiziĉkog
integriteta (...) Teško je zamisliti situaciju u kojoj silovanje od strane javnog sluţbenika, ili
silovanje koje ohrabruje neki javni sluţbenik, ili koje se dogaĊa uz saglasnost ili toleranciju
nekog u nadreĊenom poloţaju, moţe biti uĉinjeno u svrhu koja, na neki naĉin, ne
ukljuĉuje kaţnjavanje, prinudu, diskriminaciju, ili poniţavanje ţrtve."
Iz ovakvog karakterisanja silovanja se, ukoliko se u pojedinaĉnom sluĉaju radi o
masovnom silovanju, ili o kampanji silovanja sa manifestacijama sistematskog i
planskog karaktera, moţe izvesti zakljuĉak da takva silovanja predstavljaju sastavni dio
zloĉina genocida, i da se za ta djela, dakle, moţe suditi kao za genocid.
MeĊunarodni sud je postavio temelje za ono što je danas prihvaćeni standard za
rešavanje sukoba i proces razvoja nakon sukoba širom sveta. Konkretno, voĊe osumnjiĉene
za masovne zloĉine će biti izvedene pred lice pravde. MeĊunarodni sud je dokazao da je
efikasna i transparentna meĊunardona pravda moguća.
MeĊunarodni sud je doprineo neospornom utvrĊivanju istorijskih ĉinjenica, boreći se
protiv poricanja istine i pomaţući zajednicama da se suoĉe sa svojom nedavnom prošlošću.
10
http://www.icty.org/sections/OMKSJ
19
Zloĉini poĉinjeni širom ovog regiona ne mogu više biti poreĉeni. Na primer, dokazano je van
razumne sumnje da masovno ubistvo u Srebrenici predstavlja genocid11
.
Sudije su takoĊe donijele odluku da su silovanja koja su poĉinili pripadnici oruţanih
snaga bosanskih Srba korišćena kao sredstvo terora, a sudije na suĊenju u predmetu Kvoĉka i
drugi su utvrdile da se “paklena orgija progona” odigrala u logorima Omarska, Keraterm i
Trnopolje u severozapadnoj Bosni.
Sud je pokazao da lica osumnjiĉena da snose najveću odgovornost za poĉinjena
zverstva mogu biti pozvana na odgovornost, kao i da krivica treba da bude individualizovana,
štiteći ĉitave zajednice od toga da budu prozvane "kolektivno odgovornim"
S obzirom da je MKSJ ustanovljen kao ad hoc sud, Savjet bezbijednosti Ujedinjenih
nacija je podrţao njegovu strategiju okonĉanja rada kojom je zacrtano fazno i postepeno i
organizovano zatvaranje. Prema procenama iz decembra 2012. predviĊa se da će od
prvostepenih postupaka tri biti okonĉana tokom 2013. godine. Oĉekuje se da suĊenje
Radovanu Karadţiću bude završeno 2014. godine. Procenjuje se da će suĊenja Hadţiću i
Mladiću biti završena do 31. decembra 2015, odnosno 31. jula 2016. godine.
Oĉekuje se da će presude po ţalbi u predmetima Perišić, ÐorĎević i Šainović i
drugi biti izreĉene tokom 2013. godine. Oĉekuje se da će presuda po ţalbi u
predmetu Popović i drugi biti izreĉena do jula 2014. godine.
Nesumnjivo, rad MeĊunarodnog suda je imao veliki uticaj na drţave bivše
Jugoslavije. Samo odvodeći neke od najviših i ozloglašenijih kriminalaca i pozivajući ih na
odgovornost, MeĊunarodni sud je uspeo da skine ljagu nasilja, doprinese okonĉanju
nekaţnjivosti i utre put pomirenju.
MeĊunarodni sud je ustanovljen u maju 1993 od strane Ujedinjenih nacija kao
odgovor na masovna zverstva poĉinjena u sukobima koji su se desili u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini. Vijesti o strašnim zloĉinima, hiljadama ubijenih i ranjenih, muĉenih i seksualno
zlostavljanih u zatoĉeniĉkim logorima i stotinama hiljada prognanih iz svojih domova,
zgrozile su svijet i podstakle Savjet bezbijednosti Ujedinjenih nacija na djelovanje.
MKSJ je bio prvi sud za ratne zloĉine koji su osnovale Ujedinjene nacije, kao i prvi
meĊunarodni sud za ratne zloĉine nakon sudova u Nirnbergu i Tokiju. Osnovao ga je Savjet
bezbijednosti Ujedinjenih nacija u skladu s poglavljem VII Povelje Ujedinjenih nacija.
Osnovni cilj MKSJ je da izvede pred sud lica najodgovornija za uţasna dijela poput
ubistva, muĉenja, silovanja, porobljavanja, uništavanja imovine i druge zloĉine obuhvaćene
statutom MeĊunarodnog suda. IzvoĊenjem poĉinilaca pred sud, MKSJ nastoji da odvrati od
budućih zloĉina i osigura pravdu za hiljade ţrtava i njihovih porodica, i time doprinese
trajnom miru u bivšoj Jugoslaviji.
MKSJ, koji se nalazi u Hagu u Holandiji, podigao je optuţnice protiv više od 160
osoba. MeĊu onima protiv kojih je MKSJ podigao optuţnice nalaze se šefovi drţava,
predsednici vlada, naĉelnici generalštabova, ministri unutrašnjih poslova i mnogi drugi
politiĉki, vojni i policijski rukovodioci visokog i srednjeg ranga na raznim stranama u
jugoslovenskim sukobima. Optuţnice MKSJ bave se zloĉinima poĉinjenim u razdoblju od
1991. do 2000. nad pripadnicima raznih etniĉkih grupa u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini,
Srbiji, na Kosovu i u Makedoniji. Više od 60 lica osuĊeno je za zloĉine koje su poĉinili, a
11
http://www.icty.org/sections/OMKSJ
20
trenutno ih je više od 30 u nekoj od faza postupka pred MeĊunarodnim sudom.
Premda radi punim kapacitetom, MeĊunarodni sud radi na okonĉanju svog mandata.
MKSJ namerava da to postigne tako što će teţište staviti na kriviĉno gonjenje voĊa najvišeg
ranga, a odreĊeni broj predmeta u vezi s optuţenima srednjeg i niţeg ranga prosleĊuje
nacionalnim sudovima bivše Jugoslavije. Taj plan, koji se obiĉno naziva Strategijom
okonĉanja rada MeĊunarodnog suda predviĊa da MeĊunarodni sud pruţi pomoć nacionalnim
sudovima u regionu da jaĉaju sposobnosti za postupanje u predmetima u vezi s ratnim
zloĉinima.
MKSJ se sastoji od tri glavna tela: Vjeća, Sekretarijata i Tuţilaštva12
.
Sudijama na MeĊunarodnom sudu je povjerena vaţna duţnost utvrĊivanja krivice ili
nevinosti osoba koje su optuţene da su poĉinile ratne zloĉine u bivšoj Jugoslaviji, kao i
izricanja kazni onima koje osude. Tokom suĊenja, oni pomno slušaju svjedoke koji svjedoĉe,
te ispituju forenziĉke i druge dokaze predoĉene na sudu.
Sudije u svom radu primjenjuju najviše meĊunarodne pravne norme i izriĉu presude na
osnovu dokaza koje im predoĉe tuţilaštvo i obrana.
Sudije MKSJ dolaze iz raznih pravnih sistema i na MeĊunarodni sud donose
bogatstvo struĉnog znanja iz oblasti prava, kao i širok spektar iskustava i perspektiva. Kao što
to nalaţe Statut MeĊunarodnog suda, sudije su nepristrasne i ĉestite osobe visokih moralnih
kvaliteta koje posjeduju kvalifikacije potrebne za izbor na najviše pravosudne funkcije, te
iskustvo u kriviĉnom i meĊunarodnom pravu, ukljuĉujući meĊunarodno humanitarno pravo i
ljudska prava.
Sudije ĉine jedan od tri glavna tijela MeĊunarodnog suda – Sudska vijeća.
Preostala dva tijela su Tuţilaštvo i Sekretarijat.
Vijeća ĉine tri pretresna vijeća i Ţalbeno vijeće. U radu im pomaţu timovi pravne
podrške sudskim vijećima. Oni se sastoje od brojnih pravnika, koje upošljava Sekretarijat,
koji pomaţu sudijama u istraţivaĉkom radu, pripremi i voĊenju postupaka kao i u uĉešću u
sastavljanju pravnih dokumenata.
Svako pretresno vijeće se sastoji od troje stalnih sudija i maksimalno šest sudija ad
litemistovremeno. Sudije ad litem imenuje Generalni sekretar Ujedinjenih nacija na zahtjev
predsjednika MeĊunarodnog suda, a imenuju se za jedno ili više konkretnih suĊenja, ĉime se
omogućava efikasnije korišćenje resursa u skladu s promjenama u broja postupaka. Ĉlan
12(1) Statuta MeĊunarodnog suda dozvoljava imenovanje najviše 12 sudija ad litem.
Savjet bezbjednosti je 29. juna 2011. usvojio rezoluciju br. 1931 kojom je produţio
mandate pet stalnih sudija Ţalbenog vijeća do 31. decembra 2012. godine. Dodatnom
rezolucijom usvojenom 29. juna 2011. godine Savjet bezbjednosti je produţio mandate osam
stalnih sudija i devet sudija ad litem koji zasjedaju u pretresnim vijećima do 31. decembra
2012. godine ili do okonĉanja predmeta za koje su imenovani.
Za svaki predmet se odreĊuje troje sudija, a barem jedan sudija po predmetu mora biti
stalni sudija. Svako pretresno vijeće moţe biti podijeljeno u najviše tri sekcije od po troje
sudija, koju ĉine stalne sudije i sudije ad litem. Pojedine sekcije imaju iste nadleţnosti i
odgovornosti kao i pretresna vijeća.
12
http://www.icty.org/sid/42
21
Pretresno vijeće je duţno osigurati da svako suĊenje budu praviĉno, ekspeditivno i da
se vodi u skladu s Pravilnikom o postupku i dokazima MeĊunarodnog suda, i s punim
poštovanjem prava optuţenog i odgovarajućom brigom za zaštitu ţrtava i svjedoka.
Ţalbeno vijeće se sastoji od sedam stalnih sudija, od kojih je petoro stalnih sudija
MKSJ i dvoje stalnih sudija MeĊunarodnog kriviĉnog suda za Ruandu (dalje u tekstu:
MKSR). Tih sedam sudija ĉine i Ţalbeno vijeće MKSR. O svakoj ţalbi sudi i presuĊuje
vijeće od pet sudija Ţalbenog vijeća.
5.1.Predsjednik
Predsjednik i potpredsjednik MeĊunarodnog suda biraju se iz redova sudija MKSJ.
Predsjednik MeĊunarodnog suda bira se većinom glasova stalnih sudija, na rok od
dvije godine i moţe obnoviti mandat samo jednom. Predsjednik nadzire rad Ţalbenog vijeća,
i zaduţen je za imenovanje sudija u Ţalbeno vijeće i pretresna vijeća. Predsjednik, osim toga,
predsjedava svim plenarnim sjednicama MeĊunarodnog suda, koordinira rad sudskih vijeća i
nadzire rad Sekretarijata, izdaje uputstva za rad u kojima se razraĊuju detaljni aspekti voĊenja
postupaka pred MeĊunarodnim sudom.
Predsjednik obavlja diplomatske i politiĉke funkcije vezane za rad Suda, i nadzire rad
sekretara Suda kada ovaj obavlja funkciju posrednika u komunikaciji Suda. Prema Statutu,
predsjednik ima obavezu podnošenja godišnjeg izvještaja o radu MeĊunarodnog suda
Generalnoj skupštini, kao i obavezu da Savjetu bezbjednosti dostavlja detaljne šestomjeseĉne
izvještaje u kojima iznosi ocjenu napretka u provoĊenju strategije okonĉanja rada Suda.
Trenutni predsjednik Suda je sudija Theodor Meron koji je imenovan za predsjednika
MeĊunarodnog suda 17. novembra 2011. Sudija Meron je ranije obavljao funkciju
predsjednika od 2003. do 2005. godine . Prije njega, tu funkciju su obavljali: Patrick
Robinson (Jamajka; 2008-2011); Fausto Pocar (Italija; 2005-2008); Theodor Meron (SAD;
2003-2005.); Claude Jorda (Francuska; 1999-2003.); Gabrielle Kirk McDonald (SAD; 1997-
1999.); i Antonio Cassese (Italija; 1993-1997.).
Potpredsjednik se takoĊe bira iz redova stalnih sudija većinom glasova tih sudija.
Potpredsjednik se bira istovremeno i na isti rok kao i predsjednik. Kao i predsjednik,
potpredsjednik Suda moţe biti reizabran samo jednom. Potpredsjednik obavlja duţnosti
predsjednika u sluĉaju njegovog odsustva ili sprijeĉenosti da obavlja duţnost, te moţe biti
ĉlan pretresnog ili Ţalbenog vijeća.
Sudija Agius imenovan je za potpredsjednika MeĊunarodnog suda 17. novembra
2008., a radi na MeĊunarodnom sudu kao sudija od 22. novembra 2001. Sudija Agius je sa
Malte.
5.2.Tužilaštvo
Tuţilaštvo je zajedno sa Sudskim većima i Sekretarijatom jedan od tri organa
MeĊunarodnog suda. Tuţilaštvo ima mandat da vrši istrage i kriviĉno goni osobe odgovorne
za teška kršenja meĊunarodnog humanitarnog prava poĉinjena na teritoriji bivše Jugoslavije
nakon 1. januara 1991. godine. Tuţilaštvo vodi tuţilac kojeg postavlja Savjet bezbijednosti
22
na ĉetvorogodišnji mandat uz mogućnost reizbora13
.
Tuţilac je nezavisan i ne traţi niti dobija instrukcije od spoljnih faktora kao što su
vlade ili meĊunarodne organizacije, niti od druga dva organa MeĊunarodnog suda. U skladu s
rezolucijama Savjeta bezbijednosti i Statutom MeĊunarodnog suda, drţave ĉlanice
Ujedinjenih nacija imaju obavezu da saraĊuju sa Tuţilaštvom u istragama i kriviĉnim
gonjenjima.
Posao tuţioca sastoji se iz dva dijela: da istraţuje zloĉine i iznosi dokaze tokom
suĊenja i kasnije, ukoliko je to potrebno, u ţalbenom postupku. Tokom godina, fokus rada
Tuţilaštva prebaĉen je sa istraga na kriviĉno gonjenje. U skladu sa strategijom
okonĉanja rada MeĊunarodnog suda, poslednje optuţnice su podignute krajem 2004. godine.
Nakon što su godinama bili u bjekstvu, poslednji optuţeni u bjekstvu Ratko Mladić i Goran
Hadţić uhapšeni su i prebaĉeni u Hag 2011. godine, što znaĉi da nijedna od 161 osobe protiv
koje je podignuta optuţnica nije izbegla pravosudni postupak pred MKSJ. Tuţilaštvo je, uz
Sudska veća i Sekretarijat, jedan od tri organa MeĊunarodnog suda. Tuţilaštvo ima mandat
da vrši istrage i kriviĉno goni osobe odgovorne za neka od najgorih kršenja osnovnih ljudskih
prava i meĊunarodnog humanitarnog prava poĉinjena u Evropi posle Drugog svetskog rata,
ona do kojih je došlo tokom nasilnog raspada Jugoslavije devedesetih godina 20. veka.
Tuţilaštvo vodi tuţilac kojeg postavlja Savjet bezbijednosti na ĉetvorogodišnji
mandat uz mogućnost reizbora, uz zamjenika tuţioca, kojeg imenuje Generalni sekretar
Ujedinjenih nacija. Tuţilac je nezavisan i ne traţi niti dobija instrukcije od spoljnih faktora
kao što su vlade ili meĊunarodne organizacije, niti od druga dva organa MeĊunarodnog suda.
Posao tuţioca uglavnom se sastoji iz dva djela: da istraţi zloĉine i iznese dokaze
tokom suĊenja i kasnije, ukoliko je to potrebno, u ţalbenom postupku. Tokom godina, fokus
rada Tuţilaštva prebaĉen je sa istraga na kriviĉno gonjenje, a ova dva odeljenja danas
funkcionišu u meĊuzavisnom odnosu kao jedinstveno tuţilaĉko odeljenje.
Na MeĊunarodnom sudu ne postoje istraţne sudije – pravni postupak pokreće tuţilac
na osnovu informacija dobijenih ili sakupljenih iz razliĉitih izvora, poput pojedinaca, vlada,
meĊunarodnih, nevladinih ili meĊudrţavnih organizacija ili organa Ujedinjenih nacija. Kada
se tuţilac uveri da postoje realne osnove za mišljenje da su poĉinjena kriviĉna djela iz
nadleţnosti MeĊunarodnog suda, zapoĉinje se sa istragom.
Odeljenje za istrage Tuţilaštva bilo je zaduţeno za prikupljanje dokaza i informacija
koje se kasnije koriste za podizanje optuţnica protiv osumnjiĉenih poĉinilaca. Tuţilac je
poslednju optuţnicu podigao krajem 2004. godine, a od tada, istrage su vršene samo kao
potpora aktuelnim pretpretresnim ili pretresnim postupcima ili u potrazi za osumnjiĉenima
koji su još u bekstvu. Tuţilac je ovlašćen da poziva i ispituje osumnjiĉene, ţrtve i svedoke,
prikuplja dokaze i vrši uviĊaje mjesta zloĉina, koji ukljuĉuju ekshumacije masovnih
grobnica. Radeći na tome, tuţilac moţe zatraţiti pomoć relevantnih drţavnih organa. U
skladu s rezolucijama Savjeta bezbijednosti Ujedinjenih nacija i Statutom MeĊunarodnog
suda, drţave imaju obavezu da saraĊuju u istragama i kriviĉnom gonjenju. U praksi,
meĊutim, saradnja nije uvek bila odgovarajuća.
Ukoliko tuţilac veruje da postoji dovoljno dokaza za kriviĉno gonjenje, piše se nacrt
optuţnice koji sadrţi precizne navode ĉinjenica i zloĉina za koje se optuţeni tereti i nakon
13
http://www.icty.org/sections/OMKSJ/Tužilaštvo
23
toga ga predaje sudiji, zajedno sa propratnim dokaznim materijalom, na potvrĊivanje. Sudija
optuţnicu moţe potvrditi ili odbiti, prihvatiti odreĊene optuţbe a druge odbaciti ili zahtevati
od tuţioca dodatni propratni materijal. Poslednje optuţnice MKSJ su potvrĊene u proleće
2005. godine. Nakon što je optuţnica potvrĊena, sudija moţe, na zahtev tuţioca, izdati nalog
za hapšenje ili nalog za pritvaranje, predaju ili prebacivanje optuţenog, kao i bilo koji drugi
nalog neophodan za voĊenje sudskog postupka. S obzirom da MeĊunarodni sud ne poseduje
sopstvene policijske snage, on ne moţe hapsiti osumnjiĉene i u potpunosti zavisi od pomoći
drţavnih vlasti i meĊunarodnih tijela u hapšenju i prebacivanju optuţenih.
5.3.Zločini
Tuţilaštvo istraţuje ĉetiri kategorije zloĉina: teške povrede Ţenevskih konvencija iz
1949. godine, kršenja zakona i obiĉaja ratovanja, genocid i zloĉine protiv ĉovijeĉnosti.
Zloĉini koje istraţuje Tuţilaštvo se razlikuju od obiĉnih zloĉina. To su ĉesto dogaĊaji
velikog obima koji su se odvijali na velikom prostoru. Neki od njih su trajali mesecima i bili
veoma organizovani. Ukljuĉivali su najgora zverstva poĉinjena u Evropi od Drugog svetskog
rata – masovna ubistva, muĉenje, deportacije, progone, porobljavanje, pljaĉku, bezobzirno
uništavanje gradova i sela i hotimiĉno uništavanje vijerskih objekata. Neki od najgorih
zloĉina poĉinjenih u bivšoj Jugoslaviji odigrali su se na podruĉju Srebrenice, Prijedora, Foĉe,
Sarajeva i Mostara u Bosni i Hercegovini, u Vukovaru u Hrvatskoj i na Kosovu u Srbiji.
5.4.Vrste krivične odgovornosti
Tuţilaštvo moţe teretiti optuţene za dvije vrste individualne kriviĉne odgovornosti.
Prva je za liĉno planiranje, podsticanje, nalaganje, izvršenje ili pomaganje i podrţavanje
zloĉina. Takva odgovornost obuhvata doktrinu udruţenog zloĉinaĉkog poduhvata koja se
ĉesto koristi da bi se opisale situacije u kojima se više lica sa zajedniĉkom namerom upuste u
kriviĉnu aktivnost. Ko god doprinese ĉinjenju zloĉina od strane grupe ili ĉlanova grupe u
izvršenju zajedniĉke kaţnjive namere, podlijeţe kriviĉnoj odgovornosti. Druga se tiĉe
pozicije autoriteta i saznanja, kada je optuţeni znao ili je bilo razloga da zna da se podreĊeni
ili više njih sprema da poĉini takva djela ili da ih je već poĉinio, a on nije preduzeo mijere da
spreĉi takva djela ili kazni poĉinioce. Ovo je poznato kao odgovornost nadreĊenog.
Tuţilac ne moţe teretiti drţave, organizacije ili etniĉke grupe.
5.5.Izvori dokaza
Prva faza u svakoj istrazi je otkriće da je zloĉin koji spada u nadleţnost MKSJ
poĉinjen i koliko je ozbiljan. Da bi se ovo utvrdilo, Tuţilaštvo ispituje poĉetne dokaze
dobijene iz raznih izvora. U poĉetnoj fazi istraga Tuţilaštva primarni izvor informacija je bio
finalni izveštaj Komisije eksperata, tijela za utvrĊivanje ĉinjenica koje je u oktobru 1992.
godine osnovao Savjet bezbeijdnosti Ujedinjenih nacija da bi utvrdilo da li su poĉinjene teške
povrede meĊunarodnog humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji. Svjedoci su bili od presudne
vaţnosti u prvim predmetima. Dok je rat još uvek trajao, pristup mijestima zloĉina i
svjedocima u regionu je bio oteţan, gotovo nemoguć. Istraţitelji su zapoĉeli svoj rad u
24
izbegliĉkim centrima raštrkanim po celom svetu, u kojima su stotine hiljada ljudi traţile
utoĉište od sukoba. Njihova svjedoĉanstva dala su dragocijene dokaze o bazi zloĉina i
povezala zloĉine i lica koja su neposredni izvršioci zloĉina, poput vojnika, zatvorskih ĉuvara
i straţara. Radeći sa ţrtvama, izbjeglicama i raseljenim licima, nekoliko humanitarnih
organizacija i drugih institucija je bilo u stanju da prikupi iskaze iz prve ruke o dogaĊajima i
druge informacije koje su prosleĊene Tuţilaštvu na pregled. Kako se saradnja sa regionom
poboljšavala, oblasti u kojima su zloĉini poĉinjeni, ukljuĉujući masovne grobnice i neki
dokazi dokumentarne prirode su postali dostupniji i doprineli kriviĉnom gonjenju politiĉkih i
vojnih rukovodilaca višeg ranga na svim stranama u sukobu.
5.6.Kategorije svedoka
Tuţilaštvo tokom istrage kontaktira sa razliĉitim kategorijama svjedoka, ukljuĉujući
ţrtve, preţivele oĉevice, veštake, svjedoke predstavnike meĊunarodne zajednice i takozvane
svjedoke insajdere. Svjedoci ţrtve ili preţiveli oĉevici predstavljaju kljuĉni izvor dokaza jer
su u mogućnosti da opišu šta se dogodilo i ko je sve u to bio umešan. Ovo je od presudne
vaţnosti za pripremu optuţnice i moţe dovesti do drugih izvora dokaza. Zapravo,
pronalaţenje prvih svjedoka nekada moţe biti veoma teško. Istrage su ĉesto zapoĉete
nekoliko godina nakon što su se dogaĊaji desili a svjedoci preselili ili umrli. Na primer, u
istrazi dogaĊaja u vezi sa Ĉelebićima istraţitelji su prve svjedoke pronašli u Ĉikagu.
Vremenska distanca i preseljenje daleko od mijesta gde su se dogaĊaji desili mogu pomutiti
pamćenje nekih svjedoka. Ĉesto, dok izvedeni dokazi pokazuju ko je bio neposredno umešan,
oni na koje se ukazuje su ĉesto osumnjiĉeni niţeg ranga a oĉevici ne mogu da identifikuju
odakle su stigla nareĊenja ili ko su bili nadreĊeni oficiri. Konaĉno, neki svjedok moţe
odluĉiti da ne svjedoĉi jer ţeli da zaboravi dogaĊaje koji su se desili, ili nije u mogućnosti da
svjedoĉi iz psiholoških razloga. Isto tako, mogu se bojati zastrašivanja ili odmazde. Veštaci
su na neki naĉin povezani sa istragom ali nisu direktno umešani u dogaĊaje. Oni, na primer,
mogu ukljuĉivati vojne i politiĉke analitiĉare pozvane da pruţe informacije o pozadini onoga
što se dešavalo širom zemlje ili da tumaĉe zbirke dokumenata, ili nauĉne istraţivaĉe koji su
doprineli pronalaţenju dokaza poput masovnih grobnica ili analizirali kljuĉne aspekte dokaza
poput uzoraka DNK. Svjedoci predstavnici meĊunarodne zajednice ukljuĉuju diplomate ili
meĊunarodne vojne predstavnike koji su bili aktivni na prostorima gde su se odvijali sukobi i
ĉesto mogu Tuţilaštvu pruţiti dragocene informacije, naroĉito ukoliko su se susretali sa
osumnjiĉenima ili nekim drugim rukovodećim civilnim ili vojnim zvaniĉnicima. Oni, na
primer, mogu da dokaţu da je osumnjiĉeni bio upoznat sa tim da su se neka zverstva dogodila
ili o izvoĊenju vojnih operacija. Svedoci "insajderi" mogu pruţiti dragocene informacije
povezujući optuţene sa bazom zloĉina neposrednim ili posrednim dokazima. Svedoci
"insajderi" su obiĉno ili "krvavih ruku" ili su prisustvovali izdavanju nareĊenja14
.
14
Fatić, Aleksandar, 2002. Izvorni naučni rad, MeĎunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u
savremenoj Diplomatiji
25
5.7.Odeljenje za istrage
Tuţilaštvo je imalo svoje Odeljenje za istrage ĉiji je zadatak bio da prikupi i pregleda
dokaze, pronaĊe i ispita svjedoke i vrši uviĊaje. Od januara 2008. godine, istraţitelji, ĉije su
znanje i iskustvo u tehnikama kriviĉnih istraga u nacionalnim sistemima povezani u
jedinstveni sistem meĊunarodnog kriviĉnog gonjenja, su integrisani u timove za suĊenja.
S obzirom na specifiĉnost ovih zloĉina, Tuţilaštvo upošljava i Tim vojnih analitiĉara,
ĉija većina ĉlanova ima vojno obrazovanje, kao i Tim za istrage o rukovodstvima sa osobljem
razliĉitih akademskih i lingvistiĉkih kvalifikacija specijalizovanim za bivšu Jugoslaviju.
Njihov posao je da analiziraju dokumente, presretnute razgovore i javno dostupne materijale,
povezujući najodgovornija lica sa samim zloĉinima. Sve istraţne radnje vezane za suĊenja
izvode se pod nadzorom šefa Odeljenja za kriviĉno gonjenje. U sluĉajevima kada su dokazi
upućivali na ozbiljna kriviĉna djela obuhvaćena mandatom MKSJ, Tuţilaštvo bi oformilo tim
za istragu koji bi detaljnije istraţio takve navode. Dok u većini nacionalnih sistema istraţna
uloga leţi na policiji, na MKSJ Tuţilaštvo formira multidisciplinarni istraţni tim sastavljen
od sopstvenog osoblja. Takav tim se obiĉno sastoji od istraţitelja, pravnika i analitiĉara ili
istraţnih analitiĉara. Tumaĉi i prevodioci takoĊe igraju znaĉajnu ulogu, ne samo za pisane
prevode već i zbog toga što ĉesto moraju da tumaĉe u osetljivim situacijama koje ukljuĉuju
poverljive politiĉke ili vojne informacije ili emocionalno potresna svjedoĉenja poput onih
ţrtava silovanja ili muĉenja. Tim nadalje sprovodi detaljnu istragu koja ukljuĉuje analizu do
tada prikupljenih dokaza, locira svedoke i sa njima vodi razgovore, analizira mesta zloĉina, i
vodi forenziĉku istragu i pregled. MKSJ nema sopstvenu policijsku jedinicu i u velikoj meri
se oslanja na razliĉita drţavna tijela koja vrše analizu forenziĉkih oblasti i dostavljaju
rezultate.
Na primer, u istrazi dogaĊaja koji su uslijedili nakon genocida u Srebrenici, Holandski
forenziĉki institut je vršio DNK analizu tekstila iz poveza preko oĉiju, Biro za alkohol, duvan
i vatreno oruţje Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava je pregledao balistiĉke dokaze, dok je
struĉnjak za analize tla iz Velike Britanije uporeĊivao uzorke tla. Otkriveno je da su masovne
grobnice bile prekopavane i da su tijela uklonjena u nastojanju da se prikrije obim zloĉina.
Forenziĉke analize sekundarnih grobnica uraĊene pregledom balistiĉkih, DNK uzoraka,
uzoraka tla i tekstila su dovele do utvrĊivanja koje od sekundarnih su nastale od kojih
primarnih grobnica i do identifikacije nekih od tijela.
5.8.Strategija istrage
Kada se oformi tim za rad na nekoj istrazi voĊa tima i pravni savetnici formulišu
strategiju istrage i svakom od ĉlanova tima se dodeljuju razni zadaci. Tokom ĉitavog ovog
procesa nastavlja se prikupljanje dokaza. UtvrĊuje se vremenski okvir za istragu i planiraju
misije na prostore na kojima su navodni zloĉini poĉinjeni.
Tokom poĉetnih godina rada, istrage su vršene sa ograniĉenim resursima i pod
opasnim okolnostima, dok je rat još trajao. Neke od vlasti u regionu su poricale legitimitet
MeĊunarodnog suda i istraţiteljima odbijale dozvolu pristupa mijestima zloĉina i svjedocima,
a u nekim sluĉajevima odbijale da istraţuju zloĉine poĉinjene protiv ljudi iz svoje sopstvene
drţave koje bi trebalo da predstavljaju.
26
Kao posledica ovoga, Tuţilaštvo je odluĉilo da primeni nešto što se zove piramidalna
strategija istraga, krećući sa dna. Drugim reĉima, od dokaza baze zloĉina i osoba niţeg ranga
koje su neposredno izvršile ili naredile zloĉine. Istrage su zapoĉete u izbegliĉkim centrima
širom sveta, u kojima su ţrtve i svjedoci mogli da pruţe dokaze koji ukazuju na identitet
neposrednih poĉinilaca zloĉina, kao, na primer, osobe u logorima u kojima su bili zatoĉeni ili
komandante logora.
Kako su se dokazi mnoţili, istraţitelji su zapoĉeli rad na piramidi do lica koja se
mogu smatrati najodgovornijim za poĉinjene zloĉine. Tokom istraţne faze "od vrha ka dnu",
izazov je bio da se poveţu incidenti iz baze zloĉina sa osobama koje nisu neposredno poĉinile
zloĉine ali koje su moguće naredile, planirale, primenile ili omogućile kljuĉne dijelove nekog
zajedniĉkog plana, strategije ili zamisli. Kao i u svakoj drugoj istrazi organizovanog
kriminala ili kršenja ljudskih prava, povezivanje osoba na višim poloţajima, u pravnom
smislu, sa samim zloĉinima koji su poĉinjeni nije nimalo lako i za to je potrebno vremena.
Dok rad na identifikaciji dokaza baze zloĉina traje, mnogi drugi uposlenici Tuţilaštva su
radili na sastavljanju profila potencijalnih osumnjiĉenih i identifikovanju i sakupljanju
dokaza dokumentarne prirode, presretnutih razgovora i dokaze svedoka takozvanih insajdera.
Ovo se ne moţe postići preko noći i zahteva nekoliko godina rada poţrtvovanih sadašnjih i
bivših uposlenika Tuţilaštva. Većina rada na istragama se vrši u Hagu gde se dokumenti i
drugi prikupljeni dokazi analiziraju. Predmeti su birani na osnovu kriterijuma koje postavlja
tuţilac koji takoĊe odreĊuje prioritete u skladu sa raspoloţivim resursima. Deo istraga se vrši
na terenu i obiĉno zapoĉinje razgovorom sa svedocima. Nakon što se prikupe iskazi uz
pomoć tumaĉa, istraţitelji i kriminalistiĉki tehniĉari odlaze do navodnog mijesta zloĉina,
proveravaju dobijene informacije i traţe njihovu potvrdu. Mijesto zloĉina se fotografiše,
skicira, snima video kamerom i pretraţuje u potrazi za fiziĉkim dokazima poput ĉaura,
dijelova metaka ili projektila. Ukoliko postoje naznake da se desilo masovno ubistvo,
istraţitelji traţe pomoć forenziĉkih timova. Nakon što je prikupljeno dovoljno dokaza koji
ukazuju na postojanje masovne grobnice, zapoĉinje proces ekshumacije. Tokom nekih istraga
Tuţilaštvo je uijspelo da vodi razgovore sa samim osumnjiĉenim. U takvim situacijama,
istraţitelji moraju da upozore datu osobu da ima pravo na ćutanje, da eventualna izjava koju
da moţe biti korišćena kao dokaz i da ima pravo na advokata. Ukoliko osumnjiĉeni nije
upozoren na odgovarajući naĉin to moţe dovesti do toga da dokazi dobijeni kroz razgovor ne
budu validni.
Neki od optuţenih su pristali da Tuţilaštvu pruţe informacije nakon što su prebaĉeni u
pritvor MeĊunarodnog suda.
5.9.Optužnica
Kada je tuţilac uveren da postoji dovoljno dokaza potkrepe podizanje optuţnice,
sastavlja se nacrt optuţnice koji identifikuje osumnjiĉenog i navodi kriviĉna djela za koja se
on ili ona tereti. Jedna optuţnica moţe identifikovati više optuţenih (takozvano spajanje
predmeta protiv više optuţenih) i gotovo sve optuţnice sadrţe više optuţbi i obuhvataju dva
ili više kriviĉnih djela. Tuţilaštvo sprovodi internu procenu da li prikupljeni dokazi
potkrepljuju navode sadrţane u optuţnici i na koji naĉin se djela optuţenog uklapaju u
strukturu zloĉina u okviru nadleţnosti MKSJ. Opšta praksa je bila da se u jednoj optuţnici
27
spoje predmeti protiv što više optuţenih da bi se smanjilo ponavljanje ĉinjenica i spreĉilo
umnoţavanje rada MeĊunarodnog suda. Nedostatak ovakvog pristupa je kako omogućiti
pojavljivanje svih optuţenih na istom mijestu u isto vrijeme da bi im se sudilo, i tu je saradnja
drţava bila kljuĉna ali ĉesto nedovoljna. Kada je optuţnica gotova, tuţilac je prosleĊuje,
zajedno sa propratnim dokaznim materijalom sekretaru Suda. Sekretar Suda se konsultuje sa
predsednikom Suda koji onda predmet prosleĊuje Kolegijumu (koji se sastoji od predsednika,
potpredsednika i predsedavajućih sudija pretresnih veća).
Kada Kolegijum ustanovi da optuţnica ispunjava potrebne kriterijume, predsednik
Suda predmet prosleĊuje odreĊenom pretresnom veću na razmatranje.
Optuţnicu mora potvrditi sudija pre nego bilo koji osumnjiĉeni bude optuţen ili iko
uhapšen. Postoje pravila koja regulišu proces potvrĊivanja. OdreĊeni sudija pregleda dokaze
koje je podneo tuţilac koji samo treba da zadovoljavaju prima faciae kriterijume i ne moraju
da dostignu nivo van razumne sumnje koji se primenjuje kasnije u toku postupka. Sudija koji
potvrĊuje optuţnicu ima još mogućnosti osim samo da prihvati ili odbaci optuţnicu. Sudija
moţe prihvatiti odreĊene optuţbe a druge odbaciti. Moţe od tuţioca zahtevati dodatni
propratni materijal i dokaze za odreĊene optuţbe ili traţiti pojašnjenje nekog pravnog
stanovišta. Sudija ne moţe davati sugestije za dodatne optuţbe ali moţe predloţiti da se neke
optuţbe povuku ako misli da nema razumne osnove za osuĊujuću presudu. Nakon potvrde
optuţnice, sudija moţe, na zahtev tuţioca, da izda nalog za hapšenje ili odluku o hapšenju,
pritvaranju, predaji ili prebacivanju optuţenog. Optuţnica nije nepromenjiva. Zbog
kompleksnosti predmeta na MKSJ, u mnogim predmetima istrage su još uvek bile u toku u
momentu kada je optuţeni doveden u pritvor MeĊunarodnog suda. Neke optuţnice su
izmenjene iz korena nakon što su novi dokazi izašli na vidjelo i dogaĊaji desili, naroĉito u
vezi sa optuţenima protiv kojih je optuţnica bila podignuta davno. Na primer, prva optuţnica
protiv generala Mladića je podignuta 24. jula 1995. godine, a druga u novembru 1995. Druga
optuţnica je sadrţala detalje optuţbi protiv njega koje ga terete za uĉešće u dogaĊajima u
vezi sa osvajanjem Srebrenice i sudbinom hiljada bosanskih Muslimana koje su zarobile
snage bosanskih Srba. Ove dvije odvojene optuţnice su u julu 2002. godine spojene u
jednu15
.
Optuţnice mogu biti zapeĉaćene ili javno objavljene. Optuţnice su bile zapeĉaćene
kada je MeĊunarodni sud zakljuĉio da je to u interesu pravde. Ovo je umanjivalo rizik da
optuţeni pobjegnu ili da se sakriju pre hapšenja. Primer zapeĉaćene optuţnice je hapšenje i
prebacivanje u Hag pokojnog generala Momira Talića od strane austrijske policije.
On je u avgustu 1999. godine putovao u Beĉ da bi uĉestvovao na konferenciji koju je
organizovala Organizacija za evropsku bezbijednost i saradnju (OEBS). Iako kritikovane
zbog ometanja visokih vladinih rukovodilaca u obavljanju svojih duţnosti, zapeĉaćene
optuţnice mogu biti neophodne u sluĉajevima kontinuiranog nedostatka saradnje. Louise
Arbour koja je bila tuţilac od 1996. do 1999. godine, branila je korišćenje zapeĉaćnih
optuţnica ukazujući na 20 neizvršenih naloga za hapšenje koje bosanski Srbi nisu ni
pokušavali da ispune.
U sluĉajevima zapeĉaćenih optuţnica, nakon što je optuţeni uhapšen ili se
15
Fatić, Aleksandar, 2002. Izvorni naučni rad, MeĎunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u
savremenoj Diplomatiji
28
dobrovoljno preda, sudija će naloţiti da se optuţnica javno obelodani. Do 2006. godine sve
optuţnice su javno obelodanjene i nijedna nije ostala zapeĉaćena.
5.10.Predaja, hapšenje i prebacivanje optuženog
Poslednja faza istrage je samo hapšenje optuţenog i njegovo prebacivanje u Hag. S
obzirom na to da je MKSJ osnovao Savjet bezbijednosti Ujedinjenih nacija u skladu s
Glavom VII Povelje Ujedinjenih nacija, sve drţave su obavezne da ispunjavaju sve naloge
MeĊunarodnog suda, ukljuĉujući i one za hapšenje i prebacivanje optuţenih lica. Naţalost,
ova saradnja ĉesto nije bila odgovarajuća. Dok odgovornost da lociraju i uhapse optuţene
poĉiva na drţavama, Tuţilaštvo je takoĊe oformilo "tim za praćenje" koji prikuplja
informacije o kretanju i mijestu boravka optuţenih koji su u bekstvu. Takve informacije se
kasnije pruţaju lokalnim vlastima ili meĊunarodnim snagama koje treba da postupe po tim
informacijama, pošto Tuţilaštvo nema ni jurisdikciju niti opremu da samo hapsi optuţene.
Tim za praćenje, koji je sastavljen od obaveštajnih oficira iz raznih drţava, doprineo je
hapšenju nekoliko optuţenih. Pruţanjem preciznih podataka nacionalnim vlastima o lokaciji
na kojoj se nalazi neki optuţeni moţe se zaobići pasivnost mnogih drţava u traganju za
njima. Do samog hapšenja moţe doći na naĉine od dobrovoljne predaje optuţenog do
policijske akcije. Ramuš Haradinaj se 2005. godine, kao premijer Kosova, dobrovoljno
predao nakon što je optuţnica protiv njega obelodanjena. On je odmah prebaĉen u Hag.
Nasuprot tome, hrvatski general Ante Gotovina se zakleo da se nikada neće predati i beţao od
pravde više od ĉetiri godine. Njega je na Kanarskim ostrvima uhapsila španska policija pre
nego što je prebaĉen u Hag. Optuţeni ima pravo da bude informisan o prirodi i razlozima
optuţbi protiv njega na vreme i na jeziku koji razume. Nakon prebacivanja u Pritvorsku
jedinicu Ujedinjenih nacija u Hagu, optuţeni se dovodi pred sudiju u svom prvom stupanju
pred sud da bi se osiguralo da se prava optuţenog poštuju. Na kraju, neće svim osumnjiĉenim
biti suĊeno u Hagu. Po pravilu 11bis, MKSJ moţe prebaciti nekog optuţenog da mu se sudi
pred nekim nacionalnim sudom. Strategija Tuţilaštva je bila da se prikupe podaci o bazi
zloĉina i na osnovu toga podignu optuţnice protiv rukovodilaca najvišeg ranga. Nakon što je
prikupio podatke o bazi zloĉina, MKSJ je zapoĉeo prebacivanje optuţenih niţeg ranga nazad
u drţave regiona da bi im se sudilo pred nacionalnim sudovima. MKSJ radi uz najviše
poštovanje vladavine prava i vodi brigu o pravima optuţenih u skladu sa standardima
meĊunarodnog humanitarnog prava. MKSJ veruje u princip u jednakosti sredstava, to jest, da
i odbrana i Tuţilaštvo treba da imaju iste resurse pomoću kojih bi "vodili borbu" u sudnici.
Optuţeni ima pravo na branioca, kojeg plaća MeĊunarodni sud, ukoliko optuţeni ne moţe da
ga priušti. TakoĊe postoji mogućnost da optuţeni angaţuje svog branioca na sopstveni trošak,
ili da deli troškove sa MKSJ. Program pravne pomoći obuhvata oko 8% budţeta
MeĊunarodnog suda. Optuţeni takoĊe ima pravo da zastupa samog sebe.
29
6.Presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču
6.1.Presuda u prvostepenom postupku
Ovaj predmet tiĉe se dogaĊaja koji su se odigrali od najkasnije jula 1995. do otprilike
30. septembra 1995. na podruĉju Krajine u Hrvatskoj. Tokom tog perioda hrvatsko vodstvo i
duţnosnici zapoĉeli su operaciju "Oluja", vojnu akciju sa ciljem preuzimanja kontrole nad
teritorijem na podruĉju Krajine. U vrijeme relevantno za Optuţnicu g. Gotovina bio je
general bojnik u Hrvatskoj vojsci, odnosno HV-u, zapovjednik Zbornog podruĉja HV-a Split
i glavni operativni zapovjednik operacije "Oluja" u juţnom dijelu podruĉja Krajine.
Raspravno vijeće je zakljuĉilo da je g. Gotovina zajedno s drugima dijelio cilj udruţenog
zloĉinaĉkog pothvata, odnosno UZP-a, kojem je u znaĉajnoj mjeri doprinio, a ĉija je
zajedniĉka svrha bila trajno uklanjanje srpskog civilnog stanovništva s podruĉja Krajine,
time što je naredio protupravne topniĉke napade na Knin, Benkovac i Obrovac, a nije
ozbiljno nastojao sprijeĉiti ili istraţiti kaznena djela koja su poĉinili njegovi podĉinjeni
protiv srpskih civila u Krajini. Raspravno vijeće je utvrdilo da je g. Gotovina kriv, na osnovi
i prvog i trećeg oblika UZP-a, za zloĉine protiv ĉovjeĉnosti i kršenja zakona i obiĉaja
ratovanja. Izreĉena mu je zatvorska kazna u trajanju od 24 godine16
.
U vrijeme relevantno za Optuţnicu g. Markaĉ je bio pomoćnik ministra unutarnjih
poslova i operativni zapovjednik Specijalne policije u Hrvatskoj. Raspravno vijeće je
zakljuĉilo da je g. Markaĉ zajedno s drugima dijelio cilj udruţenog zloĉinaĉkog pothvata,
odnosno UZP-a, kojem je u znaĉajnoj mjeri doprinio, a ĉija je zajedniĉka svrha bila trajno
uklanjanje srpskog civilnog stanovništva s podruĉja Krajine, tako što je naredio protupravni
topniĉki napad na Graĉac te stvorio klimu nekaţnjivosti time što je propustio sprijeĉiti,
istraţiti ili kazniti kaznena djela koja su poĉinili pripadnici Specijalne policije protiv srpskih
civila. Raspravno vijeće je utvrdilo da je g. Markaĉ kriv, na osnovi i prvog i trećeg oblika
UZP-a, za zloĉine protiv ĉovjeĉnosti i kršenja zakona i obiĉaja ratovanja. Izreĉena mu je
zatvorska kazna u trajanju od 18 godina.
Raspravno vijeće je trećeoptuţenog Ivana Ĉermaka oslobodilo po svim toĉkama
Optuţnice.
6.2.Presuda raspravnog vjeća17
Na temelju raspoloţivih dokaza i u skladu sa sporazumom izmeĊu dviju
obrana i tuţitelja Vijeće je konstatiralo da je na podruĉju i u vremenu na koje se
odnosi optuţnica postojao meĊunarodni oruţani sukob. Vijeće je ustanovilo da su
hrvatske vojne snage i Specijalna policija poĉinili ubojstva, okrutno postupanje,
neĉovjeĉna djela, razaranje, pljaĉke, progon i deportaciju kako se tereti u optuţnici.
Imajući u vidu veliki broj zloĉina poĉinjen nad srpskim stanovništvom Krajine tokom
16
Sudac Alphons Orie, sudac Uldis Ėinis, sutkinja Elisabeth Gwaunza, 15.05.2011.Presuda pred
raspravnim vijećem 17
Sudac Alphons Orie, sudac Uldis Ėinis, sutkinja Elisabeth Gwaunza, 15.05.2011.Presuda pred
raspravnim vijećem
30
relativno kratkog vremena, Vijeće je nadalje zakljuĉilo da je postojao rasprostranjeni
i sustavni napad usmjeren protiv srpskog civilnog stanovništva.
Tuţitelj je optuţio svu trojicu optuţenih kao sudionike u udruţenom zloĉinaĉkom pothvatu.
Svrha tog udruţenog zloĉinaĉkog pothvata bilo je trajno uklanjanje srpskog stanovništva s
podruĉja Krajine. Prilikom razmatranja je li postojao udruţeni zloĉinaĉki pothvat
Vijeće je paţljivo razmotrilo diskusiju na brijunskom sastanku 31. jula 1995.,
nekoliko dana prije poĉetka operacije "Oluja". Predsjednik TuĊman tada se sastao s
visokim vojnim duţnosnicima da bi razgovarali o toj vojnoj operaciji. Vijeće je zakljuĉilo
da su sudionici ovog sastanka takoĊer razmatrali vaţnost odlaska krajinskih Srba kao
rezultata i sastavnog dijela predstojećeg napada. Odgovarajući na izjavu predsjednika
TuĊmana u tom smislu, g. Gotovina je rekao: "Već sada ima veliko iseljavanje civila iz
Knina, koji odlaze za Banja Luku i Beograd. Znaĉi da mi, ako nastavljamo ovaj pritisak,
vjerojatno za neko vrijeme, neće biti toliko civila, nego onih, koji moraju ostati, koji
nemaju mogućnost otići.".
Vijeće je paţljivo prouĉilo izjave visokih hrvatskih duţnosnika na tom i drugim
sastancima, kao i u javnosti. Vijeće je te izjave razmatralo u kontekstu svojih nalaza o
deportaciji, protupravnim napadima na civile i civilne objekte i uvoĊenju
diskriminacijskih mjera, što su sve kaznena djela poĉinjena nad krajinskim Srbima.
Vijeće je ustanovilo da su neki pripadnici hrvatskog politiĉkog i vojnog rukovodstva
imali zajedniĉki cilj trajnog uklanjanja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine
upotrebom sile ili prijetnjom silom, što je predstavljalo i ukljuĉivalo deportaciju,
prisilno premještanje i progon putem uvoĊenja restriktivnih i diskriminacijskih mjera,
protupravnih napada na civile i civilne objekte, deportacija i prisilnog premještanja.
Udruţeni zloĉinaĉki pothvat poĉeo je postojati najkasnije krajem jula 1995. i nastavio se
tokom cijelog perioda optuţnice.
Vijeće je zakljuĉilo da je Franjo TuĊman, glavni politiĉki i vojni voĊa u
Hrvatskoj prije, tokom i nakon perioda optuţnice, bio kljuĉni ĉlan udruţenog
zloĉinaĉkog pothvata. TuĊman je namjeravao Krajinu naseliti Hrvatima pa je osigurao
da su takve njegove ideje pretvorene u zvaniĉnu politiku i akciju putem svog utjecajnog
poloţaja predsjednika i vrhovnog zapovjednika oruţanih snaga. Vijeće je nadalje
zakljuĉilo da su meĊu drugim sudionicima udruţenog zloĉinaĉkog pothvata bili i
Gojko Sušak, ministar obrane i TuĊmanov bliski suradnik i Zvonimir Ĉervenko, naĉelnik
Glavnog stoţera Hrvatske vojske. MeĊu sudionicima udruţenog zloĉinaĉkog pothvata
bili su i drugi pripadnici hrvatskog politiĉkog i vojnog rukovodstva koji su
sudjelovali na predsjedniĉkim sastancima i bili TuĊmanovi bliski suradnici. Na brijunskom
sastanku TuĊman i visoki vojni duţnosnici razmatrali su kako da se upotrijebe vojne
snage da bi se osiguralo da ne samo Srpska vojska Krajine, nego i srpsko civilno
stanovništvo napuste Krajinu. Vijeće je zakljuĉilo da su visoki hrvatski vojni
duţnosnici, ukljuĉujući TuĊmana, Šuška i Ĉervenka, upotrijebili hrvatske vojne snage i
Specijalnu policiju da poĉine zloĉine koji saĉinjavaju cilj udruţenog zloĉinaĉkog pothvata.
Hrvatske vojne snage obuhvaćale su Hrvatsku vojsku i vojnu policiju, kao i jedinice
HVO-a koje su bile podĉinjene zapovjednicima Hrvatske vojske. Vijeće je ustanovilo da je
Ante Gotovina sudjelovao na brijunskom sastanku i da je priodonio planiranju i
pripremanju operacije "Oluja". Nadalje, Gotovina nije poduzeo nikakve ozbiljne korake
31
da sprijeĉi niti da naknadno nešto poduzme u vezi sa zloĉinima za koje je obaviješten da
su ih njegovi podĉinjeni poĉinili nad krajinskim Srbima. Ti njegovi propusti imali su
uĉinak na opći stav prema zloĉinima u Zbornom podruĉju Split. Na osnovi toga
Vijeće je zakljuĉilo da je Gotovinino ponašanje predstavljalo znaĉajni doprinos
udruţenom zloĉinaĉkom pothvatu. Vijeće je nadalje zakljuĉilo da je Gotovinino nareĊenje
da se protupravno napadnu civili i civilni objekti samo po sebi predstavljalo znaĉajni
doprinos udruţenom zloĉinaĉkom pothvatu. Na temelju Gotovininih radnji i
ponašanja, kao i njegovog sudjelovanja na brijunskom sastanku i onoga što je tamo
rekao Vijeće je ustanovilo da je Gotovina imao stanje svijesti da se zloĉini koji ĉine dio
cilja trebaju izvršiti. Vijeće je stoga zakljuĉilo da je Gotovina bio sudionik udruţenog
zloĉinaĉkog pothvata i da je prema tome namjeravao da njegova djela doprinesu tom
pothvatu. Vijeće je nadalje zakljuĉilo da su druga kaznena djela koja se terete, iako nisu
dio zajedniĉkog cilja, bila prirodna i predvidljiva posljedica izvršenja udruţenog
zloĉinaĉkog pothvata, što je i Gotovina mogao predvidjeti.
Vijeće je ustanovilo da je Mladen Markaĉ sudjelovao na brijunskom sastanku
i pridonio planiranju i pripremanju operacije "Oluja". Vijeće je takoĊe ustanovilo da je
on zapovijedio Specijalnoj policiji da 4. i 5. avgusta 1995. granatira Graĉac, što je
predstavljalo protupravni napad na civilno stanovništvo i civilne objekte i za posljedicu
imalo prisilno razmještanje osoba. Zapovijed da se granatira Graĉac sama po sebi
predstavlja znaĉajni doprinos udruţenom zloĉinaĉkom pothvatu. Na temelju njegovih radnji
u vezi s pripremama za operaciju "Oluja", kao i njegovih radnji i propusta u vezi sa
zloĉinima koje su poĉinili pripadnici Specijalne policije, Vijeće je zakljuĉilo da je
Markaĉ imao stanje svijesti da zloĉini koji ĉine dio cilja udruţenog zloĉinaĉkog pothvata
moraju biti izvršeni. Vijeće je stoga ustanovilo da je Markaĉ bio ĉlan udruţenog
zloĉinaĉkog pothvata i da mu je putem svojih radnji i propusta namjeravao doprinijeti.
Vijeće je nadalje zakljuĉilo da su druga kaznena djela, iako nisu dio zajedniĉke
svrhe, bila prirodne i predvidljive posljedice izvršenja udruţenog zloĉinaĉkog pothvata, što
je i Markaĉ mogao predvidjeti. Što se tiĉe Ĉermaka, Vijeće je ustanovilo da su njegove
aktivnosti obuhvaćale kontakte s pripadnicima meĊunarodne zajednice, ĉišćenje Knina,
poboljšanje higijenskih uvjeta, organiziranje javne kuhinje, osposobljavanje bolnice za rad,
ukljuĉivanje vode i struje u gradu, ponovno aktiviranje javnih sluţbi, poboljšanje
prometnih uvjeta, pokretanje tvornica i drugih poslovnih objekata i razminiranje
Knina i okolice. Dokazima nije ustanovljeno da je g. Ĉermak znao ili namjeravao da
njegove aktivnosti doprinesu bilo kakvom cilju naseljavanja Krajine Hrvatima umjesto
Srba. Kad je rijeĉ o ponašanju g. Ĉermaka u vezi sa zloĉinima koji su poĉinjeni na terenu,
Vijeće je ustanovilo da je on poricao i sakrivao zloĉine poĉinjene u Gruborima 25. avgusta
1995. Vijeće je nadalje ustanovilo da je g. Ĉermak općenito davao obmanjujuća
uvjeravanja meĊunarodnoj zajednici da se poduzimaju ili da će se poduzeti koraci da se
zaustave zloĉini nad Srbima. MeĊutim, osim ovoga, Vijeće nije zakljuĉilo da je
optuţba dokazala svoje navode da je Ĉermak dopustio, umanjivao, poricao ili sakrivao
zloĉine nad Srbima, niti da je davao netoĉne, nepotpune ili obmanjujuće informacije ili
netoĉna uvjeravanja meĊunarodnoj zajednici. Vijeće je zakljuĉilo da dokazima nije
ustanovljeno da je Ĉermak bio pripadnik udruţenog zloĉinaĉkog pothvata, niti da mu je
32
namjerno ili znaĉajno doprinio. Vijeće je takoĊer zakljuĉilo da Ĉermak nije odgovoran
ni po jednom drugom vidu odgovornosti za koji se tereti.
Dana 15. aprila 2011., Vijeće je izreklo presudu i osudilo optuţene kako slijedi:
Ante Gotovina i Mladen Markaĉ, kao ĉlana udruţenog zloĉinaĉkog pothvata,
temeljem individualne kaznene odgovornosti (ĉlanak 7(1) Statuta MeĊunarodnog suda),
proglašeni su krivima za:
Progon, deportaciju, ubojstvo i neĉovjeĉna djela (zloĉini protiv ĉovjeĉnosti, ĉlanak 5),
Pljaĉku privatne i javne imovine, bezobzirno razaranje, ubosjtvo i okrutno
postupanje (kršenje zakona I obiĉaja ratovanja, ĉlanak 3)
Kazna: 24 godine zatvora za Antu Gotovinu i 18 godina za Mladena Markaĉa. Ivan
Ĉermak je osloboĊen svih optuţbi. Gospodin Gotovina se ţalio po ĉetiri osnove, a g.Markaĉ
po osam osnova. Oba ţalitelja osporila su svoje osuĊujuće presude u cijelosti. Gospodin
Markaĉ je osporio i izreĉenu mu kaznu.
7.ŽALBENE OSNOVE
7.1.Protupravni topnički napadi i postojanje UZP-a18
Gospodin Gotovina u svojoj prvoj i trećoj ţalbenoj osnovi, i g. Markaĉ, u svojoj
prvoj i drugoj ţalbenoj osnovi, djelomiĉno, tvrde da topniĉki napadi na Knin,
Benkovac, Obrovac i Graĉac, odnosno ĉetiri grada, nisu bili protupravni, a da se bez
konstatacije da su artiljerijski napadi protupravni ne moţe odrţati zakljuĉak Raspravnog
vijeća da je postojao UZP.
Tuţiteljstvo odgovara da Raspravno vijeće nije pogriješilo niti kada je ustanovilo da su
postojali protupravni topniĉki napadi na ĉetiri grada, niti kada je utvrdilo postojanje UZP-a.
Ţalbeno vijeće podsjeća da su, po zakljuĉku Raspravnog vijeća, ţalitelji bili sudionici UZP-
a, ĉija je zajedniĉka svrha bila trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine silom ili prijetnjom
silom. Zakljuĉak sudaca Raspravnog vijeća da UZP jest postojao zasniva se na njihovoj
sveukupnoj ocjeni više nalaza koji se meĊusobno potkrepljuju. Ţalbeno vijeće, uz suprotno
mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, smatra da kljuĉnu toĉku u analizi Raspravnog vijeća
u pogledu postojanja UZP-a predstavlja zakljuĉak da su protupravni topniĉki napadi bili
upereni protiv civila i civilnih objekata u ĉetiri grada, te da su ovi protupravni napadi
prouzroĉili deportaciju velikog broja civila iz Krajine. Zakljuĉak Raspravnog vijeća da su
topniĉki napadi na ĉetiri grada bili protupravni u velikoj mjeri se oslanjao na analizu
pojedinaĉnih mjesta udara projektila u okviru ĉetiri grada, koju ću ja u daljem tekstu
nazivati “analiza udara”. Analiza udara zasnovana je na zakljuĉku Raspravnog vijeća o
margini pogreške od 200 metara za topniĉke projektile ispaljene na ĉetiri grada, u
daljnjem tekstu: "pravilo o 200 metara”. Na osnovi spomenute margine pogreške,
Raspravno vijeće je ustanovilo da su sva mjesta udara udaljena više od 200 metara od cilja
koji je, po mišljenju Vijeća, legitiman, sluţila kao dokaz o protupravnom topniĉkom napadu.
Identificiravši legitimne ciljeve, Raspravno vijeće je djelomiĉno uzelo u obzir i svoj nalaz da
HV nije mogao identificirati oportune ciljeve, kao što su policijska ili vojna vozila u pokretu
18
Sažetak presude žalbenog vijeća u slučaju Gotovine i Markača, 16.09.2012.
33
u ĉetiri grada. Ţalbeno vijeće jednoglasno konstatira da je Raspravno vijeće pogriješilo kada
je izvelo pravilo o 200 metara. Prvostupanjska presuda ne sadrţi nikakve naznake o
postojanju dokaza koje je Raspravno vijeće uzelo u obzir, a tiĉu se postojanja margine
pogreške od 200 metara, tako da presuda ne sadrţi nikakvo konkretno obrazloţenje o tome
kako je Vijeće izvelo zakljuĉak o margini pogreške. Raspravno vijeće je razmotrilo
svjedoĉenja svjedoka vještaka koji su govorili o ĉimbenicima kao što su brzina vjetra i
temperatura zraka, a koji su mogli da prouzroĉe varijacije u preciznosti naoruţanja koje je
HV koristio u svojim djelovanjima protiv ĉetiri grada. Pored toga, Raspravno vijeće je
iznijelo da mu nije predoĉeno dovoljno dokaza da bi se izveli zakljuĉci o navedenim
ĉimbenicima u odnosu na svaki od ĉetiri grada. Usprkos tome, u svojoj analizi udara,
Raspravno vijeće je jednoobrazno primijenilo pravilo o 200 metara na sva mjesta udara u
svakom od ĉetiri grada. U takvim okolnostima, Ţalbeno vijeće je jednoglasno donijelo
zakljuĉak da je Raspravno vijeće pogriješilo usvojivši marginu pogreške koja ne proizlazi iz
predoĉenih dokaza. Kada je rijeĉ o oportunim ciljevima u ĉetiri grada, Ţalbeno vijeće smatra
da Raspravno vijeće nije pogriješilo utvrdivši da HV nije mogao gaĊati oportune ciljeve u
Benkovcu, Graĉacu i Obrovcu. MeĊutim, Ţalbeno vijeće istiĉe da su Raspravnom vijeću
predoĉeni dokazi o oportunim ciljevima u Kninu od kojih se Raspravno vijeće nije izriĉito
ogradilo. U tom kontekstu, Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara,
smatra da je Raspravno vijeće pogriješilo zakljuĉivši da napadi na Knin nisu bili upereni
protiv oportunih ciljeva. Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara,
podsjeća da, iako je Raspravno vijeće razmotrilo niz ĉimbenika ocjenjujući da li su granate
bile uperene protiv legitimnih vojnih ciljeva, udaljenost izmeĊu odreĊene toĉke udara i
najbliţeg identificiranog topniĉkog cilja predstavljala je kljuĉni kriterij i organizaciono
naĉelo u “analizi udara” koju je iznijelo Raspravno vijeće. Ţalbeno vijeće, uz suprotno
mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, zakljuĉuje da su pogreške Raspravnog vijeća o
pravilu o 200 metara i oportunim ciljevima suviše ozbiljne da bi se odrţali zakljuĉci iz
“analize udara”. Iako je Raspravno vijeće u izvoĊenju zakljuĉka da su napadi na ĉetiri grada
bili protupravni razmotrilo još neke dokaze, Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca
Agiusa i suca Pocara, smatra da su, bez “analize udara”, preostali dokazi nedovoljni za
izvoĊenje zakljuĉka o protupravnoj prirodi topniĉkih napada na ĉetiri grada. S obzirom na
gore navedeno, Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusija i suca Pocara, smatra da
nijedno razumno Raspravno vijeće nije moglo zakljuĉiti izvan razumne sumnje da su ĉetiri
grada bila izloţena protupravnim topniĉkim napadima. Stoga Ţalbeno vijeće, uz suprotno
mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, djelomiĉno prihvaća prvu ţalbenu osnovu g.Gotovine,
a djelomiĉno i drugu ţalbenu osnovu g. Markaĉa, te poništava nalaz Raspravnog vijeća da
su napadi na ĉetiri grada bili protupravni.
Kada je rijeĉ o odgovornosti po osnovi UZP-a, Ţalbeno vijeće primjećuje da je
zakljuĉak Raspravnog vijeća o postojanju UZP-a zasnovan na sveukupnoj ocjeni više
zakljuĉaka koji se meĊusobno potkrepljuju. MeĊutim, Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje
suca Agiusa i suca Pocara, smatra da je zakljuĉak Raspravnog vijeća o kljuĉnoj zajedniĉkoj
svrsi o prisilnom uklanjanju srpskih civila iz krajine uglavnom poĉivao na postojanju
protupravnih topniĉkih napada na civile i civilne objekte u ĉetiri grada.
Premda je Raspravno vijeće razmotrilo dokaze o planiranju i posljedicama topniĉkog napada
kako bi potkrijepilo svoj nalaz o postojanju UZP-a, ove dokaza je izriĉito razmatralo u
34
svjetlu vlastitog zakljuĉka da su napadi na ĉetiri grada bili protupravni. Štoviše, Raspravno
vijeće nije zakljuĉilo da je bilo koji od ţalitelja izravno sudjelovao u usvajanju
diskriminatorne politike u Hrvatskoj.
U takvim okolnostima, budući da je poništilo nalaz Raspravnog vijeća da su topniĉki
napadi na ĉetiri grada bili protupravni, Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i
suca Pocara, smatra da ni jedno razumno Raspravno vijeće nije moglo zakljuĉiti da
postojanje UZP-a, sa zajedniĉkom svrhom trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz Krajine
silom ili prijetnjom sile, predstavlja jedino razumno tumaĉenje indirektnih dokaza u spisu.
S obzirom na gore navedeno, Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca
Pocara, djelomiĉno prihvaća prvu i treću ţalbenu osnovu g. Gotovine, kao i prvu i drugu
ţalbenu osnovu g. Markaĉa., te poništava nalaz Raspravnog vijeća da je postojao UZP sa
ciljem da se trajno ukloni srpsko civilno stanovništvo iz Krajine silom ili prijetnjom
sile. Iz tih razloga je nepotrebno osvrtati se na preostale argumente ţalitelja o postojanju
UZP-a. Ţalbeno vijeće istiĉe da su ţalitelji osuĊeni za vid odgovornosti po osnovi
sudjelovanja u UZP-u. Stoga se preinaĉuje taj dio osuĊujuće presude izreĉene ţaliteljima.
7.2.OsuĎujuća presuda po osnovi alternativnih vidova odgovornosti
Poništivši osuĊujuću presudu izreĉenu ţaliteljima po osnovi vida odgovornosti
sudjelovanja u UZP-u, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, Ţalbeno vijeće će se
sada osvrnuti na argumentaciju stranaka o mogućnosti izricanja osuĊujuće presude po osnovi
alternativnih vidova odgovornosti. Ţalbeno vijeće podsjeća da je, u svojem nalogu za
dostavljanje dodatnih podnesaka od 20. jula 2012, ustanovilo da su pomaganje i
podrţavanje, kao i odgovornost nadreĊenog, najrelevantniji alternativni vidovi
odgovornosti kada je rijeĉ o nalazima Raspravnog vijeća.
Ţalitelji osporavaju nadleţnost Ţalbenog vijeća da izriĉe osuĊujuće presude po alternativnim
vidovima odgovornosti, tvrdeći da se, u svakom sluĉaju, Tuţiteljstvo odreklo prava da
zahtjeva osudu ţalitelja po alternativnim vidovima odgovornosti jer nije uloţilo ţalbu na
prvostupanjsku presudu.
Ţalbeno vijeće primjećuje, uz suprotno mišljenje suca Pocara, da je u više navrata izricalo
osuĊujuću presudu po alternativnim vidovima odgovornosti. U tom smislu, Ţalbeno vijeće
istiĉe da se ĉlankom 25 (2) Statuta, a konkretno ovlasti danom Ţalbenom vijeću da
preinaĉi odluku Raspravnog vijeća, Ţalbenom vijeću daje nadleţnost za donošenje
osuĊujućih presuda po osnovi alternativnih vidova odgovornosti.
Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Pocara, nije uvjereno da su ţalitelji iznijeli
neoborive razloge za odstupanje od prakse donošenja osuĊujućih presuda na osnovi
alternativnih vidova odgovornosti u odreĊenim okolnostima. MeĊutim, Ţalbeno vijeće istiĉe
da neće izricati osuĊujuće presude po alternativnim vidovima odgovorosti u sluĉajevima
kada bi to u znatnoj mjeri ugrozilo prava ţalitelja na praviĉno suĊenje ili bi time Vijeće
prekoraĉilo svoju nadleţnost definiranu Statutom.
Razmatrajući da li da donese osuĊujuću presudu na osnovi alternativnih vidova odgovornosti
u ovom sluĉaju, Ţalbeno vijeće će de novo razmotriti nalaze Raspravnog vijeća, kao i druge
dokaze u spisu. Ţalbeno vijeće podsjeća da je analiza Raspravnog vijeća bila usmjerena na
pitanje da li su pojedini nalazi dovoljni za donošenje osuĊujuće presude po osnovi vida
35
odgovornosti sudjelovanja u UZP-u. Stoga će Ţalbeno vijeće uzeti u obzir analizu Raspravnog
vijeća, ali se njoj neće prikloniti.
Da se najprije osvrnemo na odgovornost ţalitelja za topniĉke napade na ĉetiri grada.
Ţalbeno vijeće podsjeća da je poništilo, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara,
nalaz Ţalbenog vijeća da su topniĉki napadi na ĉetiri grada bili protupravni. Ţalbeno vijeće
podsjeća na zakljuĉak Raspravnog vijeća po kojem, u konkretnom ĉinjeniĉnom kontekstu
koje je razmatralo, odlazak civila iz gradova i sela podvrgnutih legitimnim topniĉkim
napadima, ne moţe se okarakterizirati kao deportacija, niti se moglo zakljuĉiti da su osobe
koje su sudjelovale u legitimnim topniĉkim napadima imale namjeru da prisilno rasele civile.
U takvim ĉinjeniĉnim okolnostima, obrazloţenje Raspravnog vijeća onemogućava izvoĊenje
zakljuĉka da su odlasci iz ĉetiri grada, do kojih je došlo usporedo s legitimnim topniĉkim
napadima, predstavljali deportaciju. Razmotrivši dokaze, Ţalbeno vijeće se slaţe s
relevantnom analizom Raspravnog vijeća, te zakljuĉuje da se, u konkretnom
ĉinjeniĉnom kontekstu, odlasci civila koji su uslijedili usporedo s legitimnim topniĉkim
napadima ne mogu okvalificirati kao deportacija.
Nadalje, Ţalbeno vijeće primjećuje da s obzirom na poništeni zakljuĉak o postojanju UZP-a,
kao i s obzirom na nepostojanje zakljuĉka o protupravnim napadima, u
Prvostupanjskoj presudi nema ni jednog izriĉitog alternativnog zakljuĉka kojim bi se iznijela
mens rea nuţna za deportaciju, a koja bi se mogla pripisati ţaliteljima na osnovi
protupravnih topniĉkih napada. U tim okolnostima Ţalbeno vijeće se nije uvjerilo da su
topniĉki napadi za koje su odgovorni ţalitelji dovoljni da bi se izvan razumne sumnje
dokazala njihova krivnja za deportaciju na osnovi bilo kojeg alternativnog vida
odgovornosti koji se iznosi u Optuţnici.
Što se tiĉe potencijalne odgovornosti g. Gotovine na osnovi alternativnih vidova
odgovornosti, a na temelju dodatnih zakljuĉaka Raspravnog vijeća, Ţalbeno vijeće podsjeća
da je Raspravno vijeće uz svoje zakljuĉke o topniĉkim napadima na predmetna ĉetiri grada
utvrdilo i sljedeće: g. Gotovina je znao za kaznena djela za koja se tvrdi da su poĉinjena u
ĉetiri grada prije i nakon topniĉkih napada; ta kaznena djela je trebalo istraţiti; g. Gotovina
je propustio poduzeti potrebne korake u vezi s tim kaznenim djelima. Štoviše, Raspravno
vijeće je konkretno iznijelo tri "dodatne mjere" koje je g. Gotovina mogao poduzeti: stupiti u
vezu i traţiti pomoć od "relevantnih osoba"; dati izjavi za javnost; i preusmjeriti "sredstva
koja su mu bila na raspolaganju" kako bi se poduzeli potrebni koraci u vezi sa spomenutim
kaznenim djelima. Raspravno vijeće je zakljuĉilo da je g. Gotovina propustio uloţiti ozbiljne
napore da se istraţe ta kaznena djela i sprijeĉe buduća. Ţalbeno vijeće primjećuje da se
Raspravno vijeće oslonilo na svoj zakljuĉak o protupravnosti topniĉkih napada kada je
ocjenjivalo odgovornost g. Gotovine za dodatno postupanje i propust da djeluje.
MeĊutim, Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa, smatra da je opis koji je iznijelo
Raspravno vijeće dodatnih mjera što ih je g. Gotovina trebao poduzeti nedovoljno razraĊen i
neprecizan, te da se njime ne utvrĊuju konkretno na koji bi to naĉin takve mjere utjecale na
zamijećene nedostatke u koracima koje je trebalo poduzeti u vezi s kaznenim djelima.
Ţalbeno vijeće podsjeća da je Raspravno vijeće izriĉito uzelo u obzir dokaze da je g.
Gotovina poduzeo brojne mjere kako bi sprijeĉio i minimalizirao kaznena djela i atmosferu
nereda meĊu vojnicima HV-a pod njegovom kontrolom. Ţalbeno vijeće nadalje podsjeća da
iz svjedoĉenja vještaka na suĊenju proizlazi da je g. Gotovina poduzeo sve nuţne i
36
razumne mjere kako bi odrţao red meĊu svojim podĉinjenima. U tom kontekstu Ţalbeno
vijeĉe, uz suprotno mišljenje suca Agiusa, smatra da dokazi u spisu ne dokazuju izvan
razumne sumnje da je u sluĉaju g. Gotovine postojao ikakav propust dovoljno velik da bi
predstavljao osnovu za kaznenu odgovornost u smislu pomaganja i podrţavanja ili
odgovornosti nadreĊenog.
U tom kontekstu Ţalbeno vijeĉe, uz suprotno mišljenje suca Agiusa, ne vidi ni jedan
daljnji zakljuĉak Raspravnog vijeća koji bi predstavljao actus reus u prilog osuĊujućoj
presudi na osnovi alternativnog vida odgovornosti. Shodno tome, Ţalbeno vijeće, uz
suprotno mišljenje suca Agiusa, neće g. Gotovini izreći osuĊujuću presudu na temelju
alternativnih vidova odgovornosti.
Što se tiĉe potencijalne odgovornosti g. Markaĉa na osnovi alternativnih vidova
odgovornosti, a na temelju zakljuĉaka Raspravnog vijeća koji nisu poništeni, Ţalbeno vijeće
podsjeća da je Raspravno vijeće utvrdilo da je g. Markaĉ propustio naloţiti provoĊenje
istraga u vezi s pretpostavljenim kaznenim radnjama koje su izvršili pripadnici Specijalne
policije. Raspravno vijeće je zakljuĉilo da je svojim propustom da djeluje g. Markaĉ
stvorio atmosferu nekaţnjivosti meĊu pripadnicima Specijalne policije, što je potaklo
daljnja kaznena djela Specijalne policije, ukljuĉujući ubojstvo i uništavanje imovine.
Ţalbeno vijeće primjećuje da Raspravno vijeće nije izriĉito utvrdilo da je g. Markaĉ bitno
doprinio relevantnim kaznenim djelima koja je poĉinila Specijalna policija ili da je imao
efektivnu kontrolu nad tim snagama. Štoviše, Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudaca
Agiusa i Pocara, smatra da su svi zakljuĉci Raspravnog vijeća o odgovornosti g. Markaĉa
doneseni u kontekstu zakljuĉaka Vijeća o protupravnim topniĉkim napadima na ĉetiri grada.
Shodno tome, Ţalbeno vijeće smatra da Raspravno vijeće nije iznijelo prima facie
dovoljne zakljuĉke za osuĊujuće presude g. Markaĉu, bilo na osnovi pomaganja i
podrţavanja ili odgovornosti nadreĊenog. Budući da nema takvih zakljuĉaka, i s
obzirom na okolnosti ovog predmeta, Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa,
odbija ocijeniti preostale zakljuĉke Raspravnog vijeća i dokaze u spisu. Ako bi se u to
upustilo, to bi zahtijevalo da Ţalbeno vijeće izvrši opširno utvrĊivanje ĉinjenica i ocjenu
dokaza. Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, podsjeća da su
postojanje UZP-a i protupravnih topniĉkih napada u temelju svih materijalnih zakljuĉaka u
Prvostupanjskoj presudi. U takvom kontekstu, bilo kakav pokušaj da se izvuku zakljuĉci
nuţni za osuĊujuće presude po alternativnim vidovima odgovornosti bi predstavljalo rizik da
se znaĉajno naruše prava g. Markaĉa na praviĉno suĊenje.
S obzirom na gore navedno, Ţalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa,
neće izreći osuĊujuće presude g. Markaĉu na temelju alternativnih vidova
odgovornosti.
7.3.Dispozitiv presude Žalbenog vijeća19
Iz gore navedenih razloga, ŢALBENO VIJEĆE,na osnovi ĉlanka 25 Statuta i pravila
117 i 118 Pravilnika,
19
Sažetak presude žalbenog vijeća u slučaju Gotovine i Markača, 16.09.2012.
37
IMAJUĆI U VIDU pisane podneske stranaka u postupku i argumentaciju koju su one
iznijele na zasjedanju 14. maja 2012, ZASJEDAJUĆI na javnoj sjednici,
USVAJA, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, djelomiĉno prvu i treću ţalbenu
osnovu Ante Gotovine; PONIŠTAVA, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara,
osuĊujuće presude Anti Gotovini za progon, deportaciju, ubojstvo i neĉovjeĉno postupanje
kao zloĉine protiv ĉovjeĉnosti, te za pljaĉku javne i privatne imovine, bezobzirno razaranje,
ubojstvo i okrutno postupanje kao kršenja zakona i obiĉaja ratovanja; i IZRIĈE, uz
suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, oslobaĊajuću presudu po toĉkama
1,2,4,5,6,7,8 i 9 Optuţnice;
ODBACUJE, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, kao bespredmetne preostale
ţalbene osnove Ante Gotovine;
USVAJA, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, prvu i drugu ţalbenu osnovu
Mladena Markaĉa; poništava, uz izdvojeno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, osuĊujuće
presude Mladenu Markaĉu za progon, deportaciju, ubojstvo i neĉovjeĉno postupanje kao
zloĉine protiv ĉovjeĉnosti, te za pljaĉku javne i privatne imovine, bezobzirno razaranje,
ubojstvo i okrutno postupanje kao kršenja zakona i obiĉaja ratovanja; i IZRIĈE, uz
suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, oslobaĊajuću presudu po toĉkama
1,2,4,5,6,7,8 i 9 Optuţnice.
ODBACUJE, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, kao bespredmetne preostale
ţalbene osnove Mladena Markaĉa;
NALAŢE, u skladu s pravilom 99(A) i 107 Pravilnika, da se Ante Gotovina i Mladen
Markaĉ odmah puste na slobodu i UPUĆUJE tajnika da s tim u vezi poduzme potrebne
korake.
Sudac Theodor Meron priloţio je izdvojeno mišljenje.
Sudac Carmel Agius priloţio je suprotno mišljenje.
Sudac Patrick Robinson priloţio je izdvojeno mišljenje.
Sudac Fausto Pocar priloţio je suprotno mišljenje
38
8.ZAKLJUČAK
Ĉitav sluĉaj vezan za presude u sluĉaju Gotovine i Markaĉa ima jako zanimljiv pravni
aspekat. Naime, ovo je prvi sluĉaj pred Haškim tribunal u kojem je presuda Raspravnog vjeća
u potpunosti preinaĉena u ţalbenom vjeću, a sve iz razloga pogrešno utvrĊenog ĉinjeniĉnog
stanja vezanog za jednu ĉinjenicu, granatiranje ĉetri grada. U ostalim sluĉajevima koju su se
našli pred Ţalbenim vjećem haško tribunal, presude Raspravnog vjeća su ili potvrĊene ili su
samo neki od njenih dijelova osporeni, ĉime bi se umanjila izreĉena kazna optuţenom, ali
nikad još nije u potpunosti preinaĉena presuda. Ipak, uzmemo li u obzir usku povezanost
ĉinjenice “granatiranja ĉetri grada” sa razlozima presude Raspravnog vjeća, jasno je da
postoji dovoljno osnova za preinaĉenje presude.
Što se tiĉe komandne odgovornosti, tu stvari nisu do kraja razjašnjene u Zalbenoj
presudi. Naime, Raspravno vjeće je u svojoj presudi jasno utvrdilo da su optuţeni znali, ili
zbog svog poloţaja i ostalih pravno relevantnih ĉinjenica, bili duţni da znaju za zloĉine
svojih podĉinjenih, te da su propustili da kazne uĉinioce kriviĉnih djela. Nasuprot takvom
zakljuĉku Raspravnog vjeća, Ţalbeno vjeće je zakljuĉilo da oni nisu komandno odgovorni za
djela koja su uĉinili njihovi podreĊeni, te da za njih optuţeni nisu ni znali. Treba i izdvojiti da
su dvoje sudija iz Ţalbenog vjeća imali suprotno mišljenje od donesene presude.
Problematiĉan je pre svega rezon većine sudija Ţalbenog vjeća, njihovo neuvaţavanje
jednoglasne ocjene ĉinjeniĉnog stanja od strane Pretresnog vjeća, utiska koji je time stvoren,
te konaĉno širih društvenih posledica takvog postupanja.
Tribunal je u svom Statutu i praksi usvojio anglosaksonsku koncepciju ţalbenog
postupka, mada ĉinjenice u prvom stepenu ne utvrĊuje laiĉka porota već profesionalne sudije.
Ţalbeno vjeće se prije svega fokusira na sporna pravna pitanja u prvostepenoj odluci, dok
odluke Pretresnog vjeća o ĉinjeniĉnom stanju mora tretirati sa duţnim uvaţavanjem, i moţe
ih odbaciti tek ako na osnovu svih izvedenih dokaza u predmetu do nekog konkretnog
ĉinjeniĉnog nalaza nije moglo doći nijedno razumno sudsko vjeće. Drugim reĉima, Ţalbeno
vjeće ne treba da ĉinjeniĉne nalaze Pretresnog vjeća zamenjuje svojim razumevanjem
ĉinjenica, osim ako za tim ne postoji preka potreba zbog nerazumnog postupanja Pretresnog
vjeća. Ovakvim ustrojstvom ţalbenog postupka osigurava se procesna ekonomija i to da
svaki dio suda radi oni što najbolje zna – Pretresno vjeće utvrĊuje ĉinjenice tokom dokaznog
postupka koji moţe da traje godinama (u sluĉaju Gotovine i Markaĉa oko tri godine), dok
Ţalbeno vjeće obezbeĊuje konzistentnu primjenu meĊunarodnog kriviĉnog prava u svim
postupcima pred Tribunalom, u postupku koji traje mnogo kraće, s drugostepenom presudom
koja je takoĊe obiĉno mnogo kraća od prvostepene (u sluĉaju Gotovine i Markaĉa nekih
pedesetak strana, naspram više od 1.300 strana prvostepene presude koja se mahom bavila
utvrĊivanjem ĉinjeniĉnog stanja)20
.
Ukratko, osnovni problem sa ţalbenom presudom Gotovini i Markaĉu je to što je ovaj
institucionalni mehanizam podjele rada izmeĊu Ţalbenog i Pretresnog vjeća zakazao time što
je Ţalbeno vjeće bez adekvatnog opravdanja odbacilo skoro sve bitne ĉinjeniĉne nalaze
Pretresnog vjeća. Cijeli sluĉaj se na kraju sveo na jedno ĉinjeniĉno pitanje: nalaz Pretresnog
20
http://pescanik.net/2012/11/sta-je-pogresno-u-presudi-gotovini/Marko Milanović 24/11/2012
39
vjeća da je artiljerijsko granatiranje Knina i tri druga srpska grada od strane hrvatske vojske
tokom Oluje bilo neselektivno, tj. da nije bilo usmjereno iskljuĉivo na vojne ciljeve, kako
meĊunarodno pravo nalaţe. Pretresno vjeće je svoju ocjenu zasnovalo na analizi mjesta udara
pojedinih granata, pri ĉemu se rukovodilo pretpostavkom da se granate koje su pale dalje od
200 metara od nekog legitimnog vojnog cilja mogu smatrati dokazom neselektivnog napada.
Sudije Ţalbenog vjeća bile su jednoglasne u ocjeni da za ovaj rigidni standard od 200
metara nije bilo dovoljno dokaza u predmetu, te da taj standard Pretresno vjeće nije
adekvatno obrazloţilo. Ali od tog jednoglasnog nalaza pristupi većine i manjine u Ţalbenom
vjeću se dijametralno razdvajaju. Većina ne objašnjava da li se greška Pretresnog vjeća
sastoji u pogrešnoj primjeni prava ili u pogrešnom utvrĊivanju ĉinjenica. U prvom sluĉaju,
Ţalbeno vjeće bi moralo da samo artikuliše i primjeni adekvatni pravni standard na utvrĊene
ĉinjenice, i utvrdi da li je napad na Knin bio neselektivan ili ne. U drugom sluĉaju, Ţalbeno
vjeće bi moralo da tretira ĉinjeniĉne nalaze Pretresnog vjeća u njihovoj cjelini sa duţnim
uvaţavanjem, i da ih odbaci jedino ako do nalaza da je granatiranje Knina bilo neselektivno
nije moglo doći ni jedno razumno Pretresno vjeće.Većina Ţalbenog vjeća nije uradila ni
jedno ni drugo. Ona je zapravo tretirala grešku Pretresnog veća u pogledu standarda od 200
metara kao fatalni udarac koji je razorio celu prvostepenu presudu. Umesto da sa ĉinjeniĉnim
nalazima Pretresnog veća postupa sa duţnim uvaţavanjem, većina Ţalbenog veća je
pristupila predmetu kao da u njemu sudi iznova, gledajući svaki pojedini dokaz ili ĉinjeniĉni
nalaz u kliniĉkoj izolaciji. Većina je tako utvrdila da skoro svi drugi dokazi o granatiranju
Knina u svojoj suštini zavise od primene standarda od 200 metara, mada samo Pretresno veće
tom standardu nije dalo takav kljuĉni znaĉaj, i shodno tome odbacila sve glavne nalaze
Pretresnog veća.
Većina je potom standardu od 200 metara pridala kljuĉni znaĉaj i u svojoj ocjeni
postojanja zajedniĉkog zloĉinaĉkog poduhvata hrvatskog rukovodstva da etniĉki oĉisti Srbe
iz Hrvatske. Po njenom mišljenju, Pretresno vjeće je smatralo protivpravno granatiranje
kljuĉnim elementom zajedniĉkog zloĉinaĉkog poduhvata. Pošto sada više nije bilo moguće
pouzdano utvrditi da li je granatiranje zaista bilo protivpravno, takoĊe više nije bilo moguće
utvrditi da je zajedniĉki zloĉinaĉki poduhvat zapravo postojao. Imputirajući Pretresnom vjeću
mišljenje koje ono ni u jednom trenutku nije bilo usvojilo u svojoj presudi, tj. da zajedniĉki
zloĉinaĉki poduhvat ne bi postojao bez protivpravnog granatiranja Knina i drugih srpskih
gradova, Ţalbeno vjeće je tako ponovo odbacilo sve druge dokaze koje je Pretresno vjeće
navelo u pogledu postojanja samog poduhvata, cijeneći svaki od njih u izolaciji a ne u
cijelini: transkripte sastanaka hrvatskog rukovodstva na Brionima, dokaze o brojnim
pojedinaĉnim zloĉinima protiv srpskog stanovništva na terenu, TuĊmanov otvoreni govor
mrţnje, te uvoĊenje diskriminatornih mijera radi spreĉavanja povratka srpskog stanovništva u
Hrvatsku21
.
Ukratko, većina Ţalbenog vjeća je jednostavno zamjenila ĉinjeniĉno stanje koje je
prethodno utvrdilo Pretresno vjeće svojom sopstvenom ocijenom dokaza22
. To nije
problematiĉno samo po sebi – mada je uvijek krajnje problematiĉno kada sud dokaze gleda
izolovano jedne od drugih, umjesto u njihovoj ukupnosti. Da se Gotovini i Markaĉu sudilo u
21
http://pescanik.net/2012/11/sta-je-pogresno-u-presudi-gotovini/Marko Milanović 24/11/2012 22
http://pescanik.net/2012/11/sta-je-pogresno-u-presudi-gotovini/Marko Milanović 24/11/2012
40
Hrvatskoj ili u Srbiji, ţalbeni sud bi upravo gledao sve dokaze i sudio im iznova. Problem je
u tome što je Ţalbeno vjeće ĉinjenice utvrĊivalo iznova, ali sa potpuno pasivnog stanovišta da
nije u stanju da otkloni bilo koje navodne defekte u dokaznom postupku pred Pretresnim
vjećem. Kad bi, na primjer, u postupku pred nekim hrvatskim ili srpskim sudom ţalbeni sud
stvarno našao da je na osnovu prvostepenog postupka nemoguće utvrditi da li je granatiranje
Knina bilo neselektivno ili ne, on bi mogao ponovo otvoriti dokazni postupak te pozvati
dodatne svjedoke ili vještake relevantne struke. Ovde, s druge strane, većina Ţalbenog vjeća
je ne samo prekoraĉila granice preispitivanja prvostepene odluke utvrĊene sudskom praksom
Tribunala, odbacivši ĉinjeniĉne nalaze Pretresnog vjeća koji su u skladu sa cijelokupnim
dokaznim materijalom bili sasvim razumni (poput neselektivnosti granatiranja Knina ili
postojanja zajedniĉkog zloĉinaĉkog poduhvata), već je i na tome jednostavno stala.
Iako posve suprotno, odluka Ţalbenog vjeća je potpuno legitimna i nju treba
poštovati.
Ako sve uzmemo u obzir, kljuĉno je da razumijemo kako veliĉina i posebnost Haškog
tribunala ne leţi u njegovim presudama, taĉnije u njegovim izreĉenim kaznama, već u samo
biti njegovog postojanja i osnivanja. On ĉini prekretnicu u razvoju meĊunarodnog kriviĉnog
prava. On je prvi sud na kojem se sudi za zloĉine koju prema svojoj prirodi predstavljaju
najteţe oblike i kao takvi se karakterišu u vidu meĊunarodnih kriviĉnih djela. On je prvi
nepristrasni meĊunarodni sud za ratne zloĉine, jer uzmemo li ĉinjenicu da su u Nimberškom i
Tokijskom procesu sudili sudije iz drţava pobjednica u II svjetskom ratu, moramo ih smatrati
pristrasnim, jer su tim zloĉinima direktno ili indirektno bile pogoĊene i sudije koje su sudile.
Haški tribunal trebamo gledati kao jedan vid prethodnice MeĊunarodnom kriviĉnom sudu, jer
se iskustva, kako pozitivna tako i negativna, koja su došla sa radom Haškog tribunala
direktno uticala na sadrţaj Rimskog statuta, koji je danas temelj meĊunaronog kriviĉnog
prava.
41
9. Literatura:
Petrović, Borislav i Dragan Jovašević, 2010. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u
Sarajevu, str. 17, 102, 103, 219.
Saţetak presude ţalbenog vijeća u sluĉaju Gotovine i Markaĉa, 16.09.2012.
Sudac Alphons Orie, sudac Uldis Ėinis, sutkinja Elisabeth Gwaunza, 15.05.2011.Presuda
pred raspravnim vijećem
Fatić, Aleksandar, 2002. Izvorni nauĉni rad, MeĊunarodni kriviĉni sud za bivšu Jugoslaviju u
savremenoj Diplomatiji
http://pescanik.net/2012/11/sta-je-pogresno-u-presudi-gotovini/Marko Milanović 24/11/2012
http://www.icty.org/sections/OMKSJ
http://www.icty.org/sid/42
http://www.icty.org/sections/OMKSJ/Tuilatvo
http://www.scribd.com/doc/54647283/SKRIPTA-MEDJUNARODNO-KRIVI%C4%8CNO-
PRAVO
Top Related