Rudolf Bićanić: Ekonomske promjene u Hrvatskoj izazvane stvaranjem Jugoslavije 1918*
Političke promjene izazvane dogaĎajima godine 1918. nisu imale samo svoje dugoročne
ekonomske uzroke nego su izazvale i ekonomske promjene u Hrvatskoj, a takoĎer i u cijeloj
Jugoslaviji i u srednjoj Europi.
Od svršetka prošloga stoljeća, zapravo od polovine 90-ih godina, poljoprivreda u Hrvatskoj
izlazi iz velike agrarne krize koja je trajala 22 godine i koja je imala europski opseg.
Dugogodišnja je agrarna kriza u Europi bila prebroĎena na taj način da se u toku krize
a) od ţitarstva prešlo na intenzivno stočarstvo, uz uvoz jeftine stočne hrane i
pretvaranje oranica u livade;
b) racionalizacijom proizvodnje smanjeni su troškovi proizvodnje. Nestalo je ugara,
uveden je ţeljezni plug i poljoprivredni strojevi, širi se umjetno gnojivo i uvodi se bolje
sjeme. Trošak proizvodnje po hektaru se smanjuje;
c) poljoprivreda dobiva od industrije jeftinija proizvodna sredstva;
d) cijene ţita uvećavaju se s pomoću zaštitnih carina;
e) zemljišna se renta prilagoĎuje dugotrajnim procesom novoj razini cijena.
Pretpostavke za rješenje te krize bile su u jako povećanoj potrošnji poljoprivrednih proizvoda
u gradskim aglomeracijama industrijske Europe. Izvršen je jak pritisak na kolonije, a uvećana
eksploatacija (pad cijena primarnih proizvoda) koja omogućuje bolje nadnice radnicima u
industrijskim zemljama. Postiţe se bolja agronomska tehnika specijalizacijom agrarne
proizvodnje. Proletarizacija sela omogućila je veću robnu agrarnu proizvodnju, jer su mnogi
napustili selo i tako mu olakšali teret, a u gradu su postali potrošači agrarnih proizvoda.
Neke od tih pojava zapaţene su i u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća, naročito jaka tendencija
za poboljšanje stočarstva, opadanje ugara, uvoĎenje ţeljeznoga pluga i prijelaz od volova na
konje kao glavnu radnu stoku, upotreba industrijskih otpadaka za stočnu hranu, modernizacija
veleposjeda, premiranje izvoza agrarnih proizvoda i prehrambene industrije za izvoz,
specijalizacija agrarne proizvodnje, itd.
Poljoprivreda se u Hrvatskoj naglo oporavlja i ulazi u fazu prosperiteta, koja će trajati sve do
godine 1925. Isto se tako u tom razdoblju u Hrvatskoj počinje jače razvijati i industrija.
MaĎarska ekonomska politika uveliko subvencionira industriju u Ugarskoj koja konkurira i
industriji u Hrvatskoj. Ugarska i svojom poznatom ţeljezničkom tarifnom politikom i svojom
politikom u riječkoj luci guši razvitak te industrije. Činjenica da hrvatska industrija ne dobiva
pogodnosti subvencija, koje se obilno daju maĎarskoj industriji, izaziva prijelom u nazorima
kapitalista u Hrvatskoj, koji se očituje u buntovnoj 1903, u vrijeme kad hrvatski kapital u
velikoj mjeri kida s politikom oportunizma prema Ugarskoj.
Političke promjene godine 1918. znače da se stvara novo ekonomsko područje po svojoj
veličini i po svojoj kvaliteti. Ne radi se samo o novom, drugačijem ekonomskom području u
kvantitativnom smislu, nego nastaje i kvalitativna promjena, tj. nova društvenoekonomska
formacija: umjesto manje više liberaliziranog industrijskog kapitalizma nastaje monopolni
kapitalizam.
I. NOVO EKONOMSKO PODRUČJE
Formiranje novog ekonomskog područja Jugoslavije u godini 1918. očituje se u promjeni
veličine i strukture trţišta. To je prva osnovna činjenica. A druga je da nove carinske granice
dovode u nov poloţaj cijelo narodno gospodarstvo, u odnosu prema inozemstvu. Novo
političko područje izaziva veoma značajne promjene i najprije dezintegraciju starog
ekonomskog područja, a zatim prilagoĎavanje i postepeno integriranje novog ekonomskog
područja. Ti procesi nisu bili laki ni bezbolni, mada su sakriveni iza trostrukog plašta:
političkih sukoba, posljedica rata i inflacije. Nekoliko jednostavnih činjenica očito pokazuje
nastale strukturne promjene koje su za Hrvatsku značile mnoge prednosti i nedostatke. Bez
poznavanja tih ekonomskih promjena ne mogu se pravo shvatiti ni veliki politički pokreti
nezadovoljnih narodnih masa u torn razdoblju.
1. Povlačenje političkih granica
a) Stvaranje Jugoslavije znači ponajprije apsolutno smanjenje veličine trţišta. Iz
ekonomsko-političke formacije Austro-Ugarske sa 54 milijuna ljudi prelazi Hrvatska u
političku jedinicu Jugoslaviju sa 12 milijuna ljudi. Trţište od 677.000 km2-suzuje se na trţište
koje ne iznosi više od 248.000 km2. Obrnuto, za Srbiju je to značilo proširenje trţišta od 2,9
milijuna ljudi na četverostruk broj. To je rodilo u Srbiji osjećaj ponosa koliko mnogo stvari
mogu sada dobaviti na domaćem trţištu, a u Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini iznenaĎenje
koliko malo stvari mole domaće trţište dati. Ta samodopadnost kod jednih, a potcjenjivanje
kod drugih bit će korijen mnogih kasnijih napetosti.
b) To novo trţište nije samo apsolutno manje nego je i siromašnije. Njegova
produkciona moć je manja, a kupovna još manja. Narodni dohodak po stanovniku iznosio je u
austrijskom dijelu Austro-Ugarske 326 zlatnih kruna (5.200 predratnih dinara iz 1938), a u
ugarskom dijelu 274 zlatne krune (4.400 predratnih dinara) po stanovniku. Sada se trţište po
veličini dohotika po stanovniku smanjuje na 3.000 dinara jugoslavenskog prosjeka, tj. ono je
siromašniji kupac proizvoda, koji mole platiti slabiju kvalitetu proizvoda, pa se i to očituje na
agrarnoj i na industrijskoj proizvodnji.
c) Novo područje takoĎer ima drugačiji karakter s obzirom na vrste proizvodnje. U
industrijsko-agrarnom austrougarskom ekonomskom području agrarni proizvodi iz Hrvatske
nailaze na proĎu u industrijskom dijelu te drţave. Hrvatska se godine 1918. nalazi u novom
ekonomskom području, koje takoĎer ima preteţno agrarni karakter kao i sama Hrvatska, pa
prema tome nema više unutrašnjeg trţišta koje bi moglo apsorbirati viškove agrarne
proizvodnje.
d) Ekonomski poloţaj Hrvatske relativno se mijenja. Od ekonomski jedne od najmanje
razvijenih zemalja u okviru Austro-Ugarske Hrvatska postaje, promjenom granica, odjednom
jedno od relativno najrazvijenijih područja u Jugoslaviji. Ta je promjena u relativnom
značenju pozitivna za ulogu hrvatskog narodnog gospodarstva u Jugoslaviji. Hrvatska i
Slavonija u granicama godine 1918. imale su 18 posto površine Jugoslavije, ali 22 posto
njezina stanovništva; Dalmacija je imala 5 posto površine i 5 posto stanovništva. U Hrvatskoj
i Slavoniji industrijskih je radnika bilo 27 posto od svih radnika u Jugoslaviji, a u Dalmaciji ih
je bilo 6 posto; opseg trgovine u Hrvatskoj i Slavoniji iznosio je 20 posto, a u Dalmaciji 7
posto od trgovine Jugoslavije. Relativna prednost Hrvatske je očita. Najjače se to očitovalo na
području bankovnog i financijskog kapitala. Godine 1912. svi kreditni zavodi u Hrvatskoj i
Slavoniji brojili su 1.039 institucija sa 131 milijunom zlatnih kruna vlastitih sredstava i sa
735 milijuna ukupne bilančne svote. To je ćinilo ukupno samo 5,4 posto vlastitih sredstava
svih kreditnih zavoda Ugarske i 5,6 posto ukupne bilančne svote. Srbija je u to vrijeme imala
u svojim kreditnim zavodima kapital od 58 milijuna zlatnih dinara.
U periodu od 1920. do 1924. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je koncentrirano 50 posto
svega kapitala banaka Jugoslavije, dok je bilančna svota iznosila 1921. godine 2.453 milijuna
dinara, a 1924. godine 4.391 milijun dinara ili 46,5 posto svih banaka Jugoslavije.
U novom ekonomskom području Zagreb je bio najjače financijsko središte, najveći
industrijski i najveći trgovački centar. Beograd je privukao sebi koncentraciju političke vlasti i
postao središte političke moći, a Zagreb je postao središte ekonomske moći, tj. središte
najjače koncentracije kapitala u Jugoslaviji.
e) Karakteristične je ekonomske posljedice imalo povlačenje granice godine 1918.
Ako promotrimo s ekonomskog stajališta kako su te granice povučene, vidimo značajnu
pojavu da se oko granica .Jugoslavije, a izvan njezina područja, nalazi vijenac gradova.
Ekonomska okolica iz koje su se snabdijevali bila je pripala velikim dijelom Jugoslaviji.
Idemo li redom od austrijske granice dalje, vidimo u blizini jugoslavenske granice čitav
vijenac većih gradova koji se nalaze izvan područja Jugoslavije. To su ovi gradovi:
Celovec, Grac, zatim Segedin, Temišvar, Pećuh. Naroćito valja istaći pomorske luke Trst,
Rijeku i Zadar, pa Skadar i Solun. Izuzetke u tom pogledu čine gradovi Maribor, Subotica
i Bitola. Naročito ističemo činjenicu da su veliki industrijski centri i pomorske luke, kao
što su Trst i Rijeka, bili odvojeni od svoga ekonomskog zaleĎa. Na taj su način izazvane
krupne promjene, prije svega u ekonomskoj ulozi tih luka i gradova, a osim toga i u
ekonomskoj strukturi njihova zaleĎa. U tom je pogledu najjače bila pogodena
poljoprivreda Slovenije, koja je uveliko bila orijentirana na snabdijevanje hranom Graca i
alpskih zemalja i osobito Trsta i Slovenskog primorja, pa se zbog toga, moglo bi se reći,
cijela slovenska poljoprivreda poslije godine 1918. morala preorijentirati. To se odnosilo u
izvjesnoj mjeri i na slovensku industriju (ţeljezara Jesenice, industrija u Celju itd.) usko
povezanu s Trstom na jednoj i s alpskim zemljama (Grac) na drugoj strani. Kidanje veze s
lukama znatno je pogodilo Hrvatsku, u kojoj je Rijeka, unatoč tome što je politički činila
corpus separatum, ekonomski bila veoma vaţan faktor ne samo za izvoz agrarnih pro-
dukata nego i kao njihov relativno veliki potrošač i, što je najvaţnije, veliko trgovaćko i
industrijsko središte koje je zapošljavalo u svojoj trgovini i industriji velik broj radnika i
privlačilo mnoge privrednike iz uţe Hrvatske. Gubitkom luke na temelju mirovnih
ugovora izgubljen je i velik dio trgovačke, a takoĎer i ratne mornarice, koje su u
ekonomskom smislu bile ne samo velik izvor zarade i zaposlenja nego i znatni potrošači
proizvoda iz Hrvatske. Gubitkom tih gradova i luka izgubljene su velike investicije koje
su u tim gradovima i lukama učinjenje, a koje su predstavljale relativno velike svote. Na
primjer, narodna je imovina Rijeke sačinjavala 236 milijuna kruna, što je u usporedbi s
narodnom imovinom Hrvatske, Slavonije i Vojvodine, koja je iznosila 8 milijardi kruna,
iznosilo čitavih 3 posto koncentrirano samo na jedan grad.
2. Novo carinsko područje
Povezanost Hrvatske sa svjetskim trţištem bila je godine 1913. veća nego ikada kasnije u
Jugoslaviji. U to se vrijeme u Zagrebu nije kupovalo bez carine samo češko platno i austrijske
vunene tkanine, štajerski plugovi i slovačka sol nego se takoĎer jela banatska pšenica, a
krumpir se uvozio iz potkarpatskih krajeva. Razmjena dobara intenzivna je i preko granice, sa
svim konzekvencijama koje iz toga proizlaze.
Misleći da će se i poslije rata nastaviti relativno liberalna vanjskotrgovinska politika, onakva
kakva je postojala prije prvoga svjetskog rata, O. Frangeš opisao je godine 1920. tu
povezanost ovako:
»Ovi poljoprivredni produkti danas stoje pod uplivom meĎunarodne utakmice. Evo vam
primjera: U Dubrovniku se je g. 1914. trošilo kondenzirano mlijeko iz Švicarske, i ovo
švicarsko mlijeko diktiralo je cijenu mlijeka u čitavoj okolici Dubrovnika. U Zagrebu se je
prije rata trošio u velikoj mjeri maslac (puter) iz Danske, a ovaj je dolazio onamo velikim
dijelom iz Sibirije, i sibirski mljekari opredjeljivali su cijene domaćem maslacu, a po tome i
mlijeku, vrhnju, siru u okolici Zagreba. U domovini sušenih gljiva, u Bosni, trţile su se god.
1912. usred Sarajeva suhe gljive iz Kalifornije i našle su posve dobru proĎu. Ne ima danas
proizvoda gospodarstva, koji ne bi stajao u cijeni svojoj pod odlučnim uplivom svjetske
trgovine. Eno nam goveĎe meso, koje dolazi od, na nedogledno velikim pašnjacima juţne i
sjeverne Amerike poludivlje gojenih goveda, da se smrznuto u limenim kutijama prodaje ne
samo u Liverpoolu i Londonu, nego pred našim vratima u Pragu i Beću pod cijenu od 68—80
austr. Kruna ili 40—48 naših Kruna. Kraj te cijene ne moţemo mi da na tim trţištima
prodajemo naša goveda skuplje od 16—18 K po 1 kg. ţive vage. Eno nam vune iz Australije
i Argentine, koju na onim vrlim pašnjacima tamo proizvode gotovo bez ikakovih troškova, a
ipak nam ona odmjeruje cijenu, pod koju mi, uz znatne proizvodne troškove, vunu naših krda
moţemo da prodademo. Eno vam vina iz Italije, koje se danas nuda sa 8%
alkohola, kakova su
naša laglja vina — po K 1300.— za hl u Pragu i Beču, ,dok nas naša ovdje stoje 1200—
1600—2000.— K prema kvalitetu. Ovo talijansko vino nama, jer vina proizvodimo više
nego ga trošimo (na 12,000.000 duša oko 7,000.000 hi.), pak ga moramo iznijeti na
svjetsku pijacu, odreĎuje do zadnjega kuta kod Negotina i Dubrovnika i Vrgca, koliko se
ondje mole da -plati nadničaru u vinogradu, koliko za modri kamen, za kolje, za porez i sve
drugo, i koliko ostaje od toga dobiti za gospodara vinograda. Ova talijanska cijena nam
odreduje, kako će se isplatiti investicije u vinogradarstvo, koja je cijena vinogradima u Srbiji i
Hercegovini i Bačkoj i Zagorju, i dali će se još uopće podizati novi vinogradi, vinogradarstvo
uopće još širiti propadati u našoj drţavi.«
»Eno vam konačno još ţito, naročito pšenica i kukuruz. Danas se nuĎa ţito iz Argentine iz
Amsterdama, Hamburga ili Trsta, po 14 austr. kruna, tj. 7 K. 84 Fil. ili 1 Dinar 95 para u
našem novcu. Sav naš pretićak ţitne produkciie ovisan je o unovčenju svomu od te cijene,
tj. nama svima koji proizvodimo pšenicu bilo u Banatu, bilo u Maćvi, čak u zadnjem kutu
Makedonije i Crne Gore, odreĎuje ova cijena, da li nam se i kako isplaćuje gajenje
pšenice.«
»Evo, ove granice stavlja cijena, i to cijena svjetske pijace, našoj gospodarskoj produkciji:
i za ţito, i za vino, i vunu, i stoku, sve to opredjeljuje ne naš rad, naša briga trošak, nego
svjetska trgovina, proizvadnja čitave zemaljske kruglje. Ne utječu tu samo proizvodni
troškovi istog proizvoda na pr. pšenice u onim zemljama. Pšenica se u Americi proizvodi
vrlo jeftino, — sve se obavlja strojevima, koji se u proljeću kunuju, pred zimu prodaju, a
na farmi ostaje preko zime tek jedan čuvar. Prihodi nisu veliki, oni su manji od naših, tek
5—6 Mtc. od katastralnog jutra, a dobiveno zrno puno je korovnog sjemena, nečisti itd.
Ali se to onda dotjeruje u elevatorima, čisti i prireduje, pak se mole da takmi sa ţitima sa
najbolje obraĎenih polja. Jeftinim proizvodnim troškovima prekomorskih zemalja mi ne bi
mogli nikako konkurisati, da k njima ne pridolazi još relativno jeftini, ali apsolutno
uzamši uz sadanje prilike ipak visoki dovozni troškovi preko mora. Zapravo samo ti
dovozni troškovi, danas omogućuju da se mi moţemo da takmimo sa ţitom iz Argentine
Australije . . .«
O trgovinskoj razmjeni unutar Austro-Ugarske postoje samo djelomični podaci za
Hrvatsku i Slavoniju, i to za vaţnija industrijska poduzeća. Iz tabele br. 1 i 2 vidi se opseg
te industrijske trgovinske razmjene koja je najviše usmjerena prema austrijskom i
ugarskom području. Srbija je u isto vrijeme takoĎer bila vanjskom trgovinom u velikoj
mjeri vezana na to podrućje, pa je 1905. godine 89,9 posto čitave srbijanske izvozne trgovine
išlo u Austro-Ugarsku. Od toga je za potrošnju u toj zemlji bila otprilike polovina od ukupno
62 milijuna dinara prosječno godišnje, a druga je polovina otpadala na posredničku trgovinu u
rukama trgovaca u Austro--Ugarskoj. Ta se situacija promijenila poslije poznatog carinskog
rata, pa je godine 1911. Srbija izvozila u Austro-Ugarsku 42 posto svoga izvoza, a primala je
41 posto svog uvoza (odnosno 47,4 milijuna zlatnih dinara za uvoz, a 48,4 milijuna za izvoz).
Ministarstvo poljoprivrede Srbije računalo je da vanjska trgovina u novim krajevima
Makedonije i ostalih područja u godini 1914. doseţe 49 milijuna dinara ukupnog uvoza i 28
milijuna dinara izvoza.
Novo ekonomsko podrućje značilo je nove carinske granice. Činjenica da su povučene nove
carinske granice imala je još i dalje dalekoseţne posljedice.
2. 1. Vanjska trgovina se mijenja
Vanjska trgovina dobila je u novom području veće značenje za Hrvatsku nego što je to bio
slučaj u starom području Austro-Ugarske. Velik dio prometa robom, što je prije bio predmet
unutrašnje trgovine, pretvorio se zbog postojanja novih carinskih granica u vanjsku trgovinu.
Značenje te činjenice mole se ocijeniti po tome što je prvih godina od 1918. pa sve do godine
1928. izvoz iz Jugoslavije u Republiku Austriju, Čehoslovaćku, Madarsku i Italiju iznosio
30—40 posto jugoslavenskog izvoza, a uvoz iz tih zemalja u Jugoslaviju iznosio je 40—48
posto cjelokupnog jugoslavenskog uvoza. To mijenjanje karaktera trgovine dovelo je, dakako,
do mnogih komplikacija u razmjeni dobara, a i u plaćanju, zbog deviznih poteškoća, pravnih
odnosa, porezne politike i cijeloga sklopa drugih ekonomsko-političkih problema. Postotak
vanjske trgovine sa zemljama nasljednicama bivše Austro-Ugarske postepeno je opadao i
gubio značenje, naročito poslije godine 1925, kada je započela nova trgovinska politika u
svim tim zemljama.
Dakle, velika razmjena dobara izmeĎu agrara i industrije bila je prije godine 1918. predmet
unutrašnje trgovine, a sada je postala dio vanjske trgovine. S druge strane, dio onoga prometa
koji je prije činio vanjsku trgovinu postao je unutrašnja trgovina, npr. predratna trgovina sa
Srbijom, Makedonijom i Crnom Gorom.
2. 2. Odvajanje od izvoznih tržišta
Novim carinskim granicama od godine 1918. Hrvatska je u velikoj mjeri odvojena od svojih
prijašnjih izvoznih trţišta. Značenje toga mole se ocijeniti po izvozu agrarnih produkata,
osobito stoke i vina, koji su predstavljali najznačajniji dio robne proizvodnje u poljoprivredi.
Godine 1910. izvezeno je iz današnjeg područja Jugoslavije za 3.500 milijuna poslijeratnih
dinara stoke i stočnih proizvoda, a od toga za 1.140 milijuna iz Hrvatske i Slavonije, cijela
jedna trećina. U prosjeku god. 1921-1927. izvezeno je iz cijele Jugoslavije za 1,9 milijardi
dinara stoke i stočnih proizvoda, a to je jedva nešto više nego polovina predratnog izvoza.
Doduše, stočarstvo je stradalo zbog rata, a izvoz je smanjen i zbog agrarne reforme. No ipak je
u smanjenom izvozu, a naročito u sporoj regeneraciji stočarstva, imala veliku ulogu carinska
politika. Taj pad izvoza stoke naročito je teško osjetila gornja Hrvatska. Pad intenziteta
stočarstva pokazao je V. Stipetić u svojoj savjesno dokumentiranoj knjizi. Stipetić navodi da
je proizvodnja mesa u Hrvatskoj (uzevši razdoblje 1885-1889. kao 100) porasla na 135 u
godinama 1910-1914, a zatim pala na 115 u godinama 1920-1924. Najveći je bio porast u
proizvodnji govedega mesa, a kod kravljeg mlijeka zabiljeţen je porast sa 197 na 207. Pad je
bio najveći kod svinjskog mesa, kod peradi i kod jaja. Ukupno je stočarstvo palo s indeksa
148 na 132. Po relativnoj vrijednosti palo je peradarstvo i govedarstvo, a podiglo se
svinjogojstvo.
Ukupan prirod krumpira, šećerne repe i cikorije pao je na jednu trećinu. Izvoz stoke iz
Hrvatske dosizao je godine 1910. vrijednost od 71 milijun zlatnih kruna, iz Bosne i
Hercegovine 28 milijuna, iz Vojvodine (bez Srijema) 85 milijuna, iz Srbije 19 milijuna (1911.
godine 38 milijuna zlatnih dinara), a iz Slovenije 17 milijuna.
Vino se prije prvog svjetskog rata prodavalo kao predmet unutrašnje trgovine na cijelom
području Austro-Ugarske bez plaćanja carine, pa se dalmatinsko vino izvozilo bez carine,
osobito u Beč, Prag, Lavov, Krakov itd. Hrvatska i Slavonija imale su godišnje za izvoz višak
od 400.000 hl vina a Dalmacija oko 600.000 hl. Tome valja dodati Vojvodinu sa 200.000 i
Sloveniju sa 100.000 hl viška. Poslije 1918. taj je izvoz naglo zakočen zbog politike drţava
nasljednica Austro-Ugarske i Jugoslavije. Izvoz vina, koji je prema predratnom prometu
ocjenjivan na 48 milijuna zlanih kruna (770 milijuna poslijeratnih dinara), iznosio je u
godinama 1921-1927. u stvari nešto izmeĎu 7 i 14 milijuna dinara. Taj je pad izvoza osobito
teško pogodio juţne krajeve Hrvatske.
2. 3. Nove carinske granice
Stvaranje novih carinskih granica pogodilo je osobito izvoznu agrarnu industriju. Prije godine
1914. favorizirani su drţavnim premijama izvoz mlinske industrije (pšenićno brašno) i izvoz
šećera i alkohola iz Ugarske pri čemu je hrvatska industrija bila stavljena u relativno lošiji
poloţaj prema maĎarskoj. Izvoz je favoriziran i povoljnijim ţeljezničkim tarifama.
Taj je izvoz poslije rata osjetno smanjen. Špiritane su se za svoju proizvodnju sluţile svega sa
1/10 svoga kapaciteta, a njihov je izvoz iznosio godine 1924. svega 12.000 hl, što je činilo tek
1 posto od njihova proizvodnog kapaciteta koji je iznosio 1,2 milijuna hl. TakoĎer je teško
bila pogoĎena i industrija za preradu srdela na Jadranu. Ta je industrija s kapacitetima svojih
dvadeset i triju tvornica bila usmjerena na snabdijevanje cijeloga podrućja Austro-Ugarske.
Za novo, siromašnije područje njezini su produkti bili preskupi a kapacitet prevelik, pa je ona
godinama radila sa svega 25 posto kapaciteta.
Čim je prestala prva poslijeratna oskudica brašna, teško su bili pogoĎeni i paromlini. Izvoz
brašna iznosio je 1923. godine 239 milijuna dinara, 1927. se već smanjio na 80 milijuna, a
1928. na samo 8 milijuna dinara. Kapacitet paromlina iznosio je u Hrvatskoj 160 vagona, u
Vojvodini čak 320 vagona dnevno, a u svim ostalim pokrajinama zajedno 120 vagona
dnevno. Prije rata, godine 1912, izvozile su same Hrvatska i Slavonija mlinskih proizvoda za
8 milijuna zlatnih kruna (128 milijuna poslijeratnih dinara).
TABELA 1
IZVOZ ROBE IZ VEĆIH TVORNICA U HRVATSKOJ I SLAVONIJI U GODINI
1912.
Zemlja
Au
str
ija
Uga
rska
Bo
sn
a
i
Herc
eg
ovin
a
Rije
ka
Srb
ija
Bu
ga
rska
Ita
lija
Nje
ma
ĉka
Be
lgija
Fra
ncu
ska
En
gle
ska
Ukup
no 2
-12
% Proizvodi
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14
Cement 0,8 7,4 0,6 0,6 - 0,3 - - - - - 9,7 11,8
Drvo 4,0 6,2 0,4 3,0 3,0 - 2,7 2,9 0,4 1,2 1,0 22,1 26,9
Kemikalije 1,0 5,4 - - - - - 1,0 - - - 7,4 9,0
Kovine - 0,5 - - - - - - - - - 0,5 0,6
Koţa 6,0 2,8 - 0,3 - 0,3 0,3 0,4 - - 0,5 10,6 12,9
Mast 5,9 1,4 0,4 0,8 - - - - - - - 8,5 10,4
Mlinski poizvodi 4,8 1,6 0,7 0,8 - - - - - - - 7,9 9,6
Papir - 2,1 - - - - - - - - - 2,1 2,6
Pivo - - 0,5 - - - - - - - - 0,5 0,6
Šećer - 1,3 0,6 - - - - - - - - 1,9 2,3
Tekstilna roba 2,3 5,2 0,4 - - - - 0,4 - - - 8,3 10,1
Ţesta 0,7 0,8 0,5 - - - - 0,6 - - - 2,6 3,2
Ukupno 25,5 34,7 4,4 5,5 0,3 0,6 3,0 5,3 0,4 1,2 1,5 82,1 100,0
% 31,1 42,2 5,0 6,7 0,4 0,7 3,6 6,5 0,5 1,5 1,8 100,0
VRIJEDNOST UVOZA SIROVINA, POLUPROIZVODA I PROIZVODA UPOTRIJBLJENIH U PROIZVODNJI
VEĆIH TVORNICA U HRVATSKOJ I SLAVONIJI U GOD 1912.
Zemlja
Au
str
ija
Uga
rska
Bo
sn
a
i
Herc
eg
ovin
a
Rije
ka
Srb
ija
Bu
ga
rska
Ita
lija
Nje
ma
ĉka
Be
lgija
Fra
ncu
ska
En
gle
ska
Ukup
no 2
-12
Proizvodi
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13
Drvo - 0,6 1,2 - - - - - - - - 1,8
Kemikalije 0,5 - - - - - - 0,3 - - - 0,8
Kovine 0,5 0,3 - - - - - - - - - 0,5
Koţa 1,5 2,2 - - - - - - - - - 3,7
Mast - 1,0 - - 0,3 - - 0,3 - - - 1,6
Mlinski poizvodi 0,5 - - - - - - - - - - 0,5
Papir - 0,3 - - - - - - - - - 0,3
Pivo - 0,3 - - - - - - - - - 0,3
Šećer - 1,8 - - - - - - - - - 1,8
Tekstilna roba 2,2 3,8 - - - - - - - - - 6,0
Ugljen 0,6 - - - - - - - - - - 0,6
Ţesta - 1,2 - - - - - - - - - 1,2
Ţito - 10,0 - - - - - - - - - 10,0
Ukupno 5,8 21,2 1,2 - 0,3 - - 0,6 - - - 29,1
3. Nova carinska zaštita industrije
Novo carinsko područje značilo je ujedno i novu i jaku carinsku zaštitu za domaću
industriju, zaštitu kojom se ona obilno i posluţila. Ta je carinska zaštita bila visoka već do
godine 1925, kada se još uvijek primjenjivala donekle izmijenjena stara srbijanska carinska
tarifa. Novim carinskim tarifama izrazito protekcionističkog značaja carinska je zaštita
povećana od 1925. godine pa dalje, a još je više realno povećana zbog pada cijena poslije
godine 1926. Ta je carinska zaštita, prema ocjeni na MeĎunarodnoj ekonomskoj
konferenciji Lige naroda godine 1925, iznosila prije te godine u Jugoslaviji 23 posto
vrijednosti industrijskih proizvoda. Poslije 1925. carinska je zaštita povećana novom
carinskom tarifom i godine 1927. iznosila je 32 posto, a 1931. godine 46 posto od
vrijednosti uvezene robe. Za pojedine vrste industrijskih proizvoda carinska je zaštita
iznosila u Jugoslaviji: kod kemikalija 37,8 posto od vrijednosti uvoza, kod tekstila 30 posto,
kod koţe 33,7 posto, kod papira 32,7 posto, kod stakla 53,3 posto, kod ţeljeznih proizvoda
41,4 posto, a kod strojeva
TABELA 3
TVORNICE PO GODINAMA OSNIVANJA
Grana
industrije
Jugoslavija Banovina
Hrvatska
do
1918.
1918.-
1938.
do
1918.
1918.-
1938.
Ekstraktivna i
vezivnog
materijala
48 44 21 16
Metalurška 23 14 1 2
Prerada metala 82 189 20 56
Keramika i
staklo 149 77 43 16
Drvna 270 305 79 109
Papir 54 78 11 18
Kemijska 90 138 27 47
Prehrambena 708 592 217 189
Tekstilna 115 367 30 91
Koţa 47 61 7 12
Elektroprivreda 241 315 54 93
Ostale 4 13 1 7
Ukupno 1831 2193 511 656
nešto manje (22,8 posto od vrijednosti uvoza) Sličnu protekcionističku politiku vodile su u
to vrijeme i ostale zemlje u srednjoj Europi, i to tako da su agrarne zemlje uvoznom
carinom zaštićivale svoju industriju a industrijske zemlje svoj agrar i tako smanjivale
opseg meĎusobne razmjene dobara.
Prva posljedica velike carinske zaštite bila je da su neke grane industrije počele naglo
rasti. Godine 1919. osnovano je u Jugoslaviji 109 tvornica, 1920. godine 144, a 1922.
najviše u cijelom periodu izmeĎu dva rata (170). I u Hrvatskoj je industrija veoma brzo
rasla. Rast pokazuje tabela 3.
Tako je npr. industrija za preradu pamuka u Hrvatskoj godine 1921. imala svega jedno
poduzeće sa 1.600 radnika (Duga Resa), a godine 1927. postojalo je već 7 poduzeća sa
3.260 radnika. Razvitak industrije tekstila u Jugoslaviji od 1918. do 1938. ilustrira ova
tabela.
Tekstil 1918. 1921. 1938.
Predionica 4 4 10
Tkanionica 9 11 43
Vretena 60.000 84.500 133.000
Razboja 3.200 3.190 10.739
Radnika 1.470 2.380 13.000
4. Škare cijena agrarno-industrijskih proizvoda
Stvaranje nove dinarske valute i zamjena krune za dinar u odnosu 4 : 1 izazvali su veliko
nezadovoljstvo u Hrvatskoj i u svim prećanskim krajevima. To nije bilo samo pitanje prestiţa
i povjerenja, što u pitan jima novca uvijek ima veliku ulogu. Osim efektivnog gubitka, stvar je
oteţavala i činjenica da se radilo o gubitku tekuće gotovine potrebne za poslovanje, jer
kupovna moć krune prema dinaru nije odgovarala tom omjeru, nego je bila veća.
Razvitak ekonomske politike doveo je do znatnih promjena u poslijeratnim odnosima cijena,
u relaciji prema prijeratnima.
»Prije rata prodavalo se je 100 kg kukuruze od 14—16 K. Za taj novac dobilo se je jedno
jako cajgasto odijelo za seljaka 3 para opanaka, jedan par dobrih cipela, 30 komada konjskih
štranjgi, ili 3 paketa pamuka, ili 3 šešira itd. Danas (1920) prodaje se 100 kg kukuruze po 350
K. Za jedno odijelo treba 1500.—do 3000.— K. Tri para opanaka danas stoje 750—800 K.
Jedan par cipela 6—800. K. Trideset štranjgi 700—800.— K. Tri paketa pamuka 2700.— K.
Tri šešira 1000 do 1200 K.
Blago se je prodavalo po 80 filira 1 kg live vage. Za par srednjih volova dobilo se je 800 ,do
900 K. Za taj novac dobilo se je 2 kosilice, četvora teretna nova kola ili 20 oraćih plugova itd.
Danas prodaje se kg ţive vage 14—18 K i za par volova dobije se najviše 16—18.000.—
kruna. Jedna kosilica stoji već 15.000 — K, četvora kola K 36.000.—, a 20 plugova stoji K
34.000.— do 38.000.— kruna.
Sijeno se je prodavalo prije po 3 do 5 kruna 100 kg. Za taj novac dobila se je kanta petroleja,
3 škafice za zdenac, 2 do 3 paketa čavala, jedan par dobrih tumpla (Ďonova). Sada se 100
kg sijena prodaje po 100—150 K. Kanta petroleja stoji K 540.—3 škafice K 250.— 3 paketa
čavala K 240.—, a dobri se Ďonovi danas i ne dobe . . .«
»Po ovoj situaciji, kako je razabiremo brojaka, koje sam naveo, teţak neminovno mora
zapasti u dug. Taj će dug, ako on po njemu padne u ruke ćaršije i lihvarskih novčanih zavoda
dovesti seljaštvo do sigurne propasti.«
Škare cijena osobito se očituju kasnije u odnosima izmeĎu cijena agrarnih proizvoda i cijena
industrijskih proizvoda, koje pokazuju kako je potrošač skupo morao platiti monopolističku
industrijalizaciju nacionalistićke autarhije. Usporedimo li cijene za 1913. i 1926. godinu,
izraţene u zlatu, onda dobivamo nepovoljne odnose izmeĎu cijena agrarnih i industrijskih
proizvoda (tabela 4).
Cijene artikala za potrošnju u odnosu na godinu 1913. znatno su porasle, a cijene agrarnih
proizvoda slabo, ako se računaju obje po realnim cijenama (u zlatu). Na primjer, cijena
pšenice u godini 1926. u zlatu prema godini 1913. bila je za 9 posto veća, a kukuruza za 2
posto veća. Vino je bilo 1 posto jeftinije, a šećerna repa 16 posto; nasuprot tome, tovljeni
volovi bili su za 5 posto skuplji a svinje za 1 posto skuplje. Ali je npr. cijena pluga bila za 52
posto viša, kose za 60 posto, modre galice za 40 posto, a ćilske salitre za 69 posto. Cijena
cigle porasla je čak za 95 posto. No osobito je veliko pogoršanje bilo u odnosima cijena
potrošnih artikala. Tako se obična muška košulja, koja je prije rata stajala 1,20 krunu,
prodavala poslije rata po 4,27 zlatne krune, s indeksom od 356 (indeks prema predratnom
100). Vuneno sukno imalo je indeks 272, kava 242, sol 129, a šećer je imao indeks 151.
Artikli najšire upotrebe pokazivali su još i veće razlike. Tako je petrolej imao indeks 211,
sapun 272, a ţigice 454. To pokazuje pogoršanje omjera cijena agrarnih i industrijskih
proizvoda i poskupljenje ţivotnih troškova, osobito za potrošne industrijske artikle. Ako
uzmemo cijene u maloprodaji iz godine 1914. kao indeks 100, onda je godine 1928. cijena
hrane iznosila 145, cijena odjeće 190, a cijena ostalih, raznih artikala 177. Ukupno, cijene
artikala potrošnje u odnosu na godinu 1914. imale su indeks 161.
Rezultat te politike industrijalizacije ogleda se u promjenama strukture stanovništva, u
strukturi narodnog dohotka i fiksnog kapitala. Od godine 1919 (uzeta kao baza = 100) fiksni
kapital uloţen u industriju porastao je do godine 1929. Na 183, u poljoprivredu svega na
117, a u saobraćaj još manje (na 107). Stambena je djelatnost porasla, a stambeni se fond
podigao na 120. Sav je fiksni kapital porastao na 119.
TABELA 4
DISPARITET CIJENA AGRARNIH I INDUSTRIJSKIH PROIZVODA U
HRVATSKOJ
Proizvod Koliĉina
Cijene u zlatu
Postotak 1913.
Kruna
1926.
Dinara
Oranice 1 ha 1670 1273 76
Pšenica 1 q 22 24,09 109
Šećerna repa 1 q 2,60 2,18 84
Kukuruz 1 q 16,5 16,8 102
Vino 1 hl 46 45,5 99
Volovi tovljeni 1 kg 0,65 0,68 105
Svinje tovljene 1 kg 1,12 1,12 101
Superfosfat 1 mtc 7,76 8,45 109
Modra galica 1 kg 0,65 0,91 140
Ĉilska salitra 1 mtc 28 47,3 169
Cigla 1000 kom 28 54,5 195
Plug 1 kom 58 91 152
Kola 1 kom 160 364 227
Kosa 1 kom 2 3,2 160
Sijaĉica za kukuruz 1 kom 55 77,3 140
Košulje 1 kom 1,2 4,27 356
Vuneno sukno 1 m 3 8,2 273
Opanci 1 par 3 11,82 394
Šešir 1 kom 2,40 10,9 454
Sol 1 kg 0,28 0,36 129
Šećer 1 kg 0,96 145 151
Kava 1 kg 3 7,27 242
Ţigice 100 kutija 2 9,08 454
Petrolej 1 l 0,28 0,59 211
Sapun 1 kg 0,60 1,63 272
Kvasac 1 kg 1 2,54 254
5. Realne plaće radnika i činovnika
Ta se pojava odrazila osobito u pogoršanju realnih plaća i nadnica radnika, namještenika i
činovnika. OdreĎena jednaka visina troškova ţivota, prema jednoj teoretski utvrĎenoj listi
minimalnih ţivotnih troškova, za kupnju robe i usluga za obitelj od četiri člana mogla se
godine 1914. pokriti prosječnom plaćom radnika sa 64 posto.
TABELA 5
REALNE ZARADE I EGZISTENCIONI MINIMUN
Vrsta zaposlenih
Realne zarade, %
od egzistencijskog
minimuma
Indeksi
1914. 1930. 1938. 1914. 1930. 1938.
Poljoprivredni radnici 44,2 30,3 30,1 100 68,6 68,1
Ostali radnici 63,6 57,9 53,3 100 91,0 83,8
Privatni namještenici 113,2 96,2 89,5 100 85,0 79,1
Javni sluţbenici 204 112,8 111,4 100 55,4 54,7
Privatni su namještenici mogli takvu minimalnu listu ţivotnih potreba pokriti svojom
prosječnom plaćom sa 113 posto, a drţavni činovnici sa 204 posto. Njima su dakle preostajala
sredstva povrh minimuma. Poljoprivredni su radnici minimalne potrebe utvrdene takvom
listom mogli zadovoljiti samo sa 44 posto. Godine 1930. radnici su istu takvu minimalnu listu
potreba jednake kvalitete i jednakih količina mogli pokriti svojom plaćom sa 58 posto,
namještenici sa 96 posto, drţavni činovnici sa 113 posto, a poljoprivredni radnici sa 30 posto.
Prema tome, do godine 1928. realna se plaća radnika pogoršala prema godini 1914. od 64 na
58 ili za 9,1 posto; namještenika od 113 na 96 ili za 15 posto; drţavnih činovnika od 204 na
113 ili za 44,5 posto; poljoprivrednih radnika od 44 na 30-ili za 32 posto. No kod njih je
daleko najmjerodavniji pad u odnosu na minimum. Njihova plaća iznosi čak manje od 1/3
toga teoretskog minimuma.
To znači da je standard ţivota, usporeĎen sa stanjem prije godine 1914, za te grupe
stanovništva relativno i apsolutno nesumnjivo sniţen. On je relativno najviše sniţen za
privatne namještenike i drţavne činovnike, ali je takoĎer osjetljivo smanjen i za radnike u
prosjeku i za poljoprivredne radnike, mada je već i prije rata bio niţi od toga standarda
minimuma ţivotnih potreba.
Prema tome, kao opći rezultat politike plaća u Jugoslaviji poslije godine 1918. mole se uočiti
tendencija nivelacije prosječnih realnih dohodaka radnika i sluţbenika, i to nivelacije prema
dolje, niţe od egzistencionog minimuma. Takva se politika odrazila i na formiranje svijesti
zaposlenih. Naročito su drţavni činovnici prestajali biti u svojoj masi privilegirana
birokratska grupa kojoj visoka redovna plaća daje siguran poloţaj u društvenom poretku, kako
je to bilo u Austro-Ugarskoj. Smanjenje njihove realne plaće u Jugoslaviji daje barem jedan
element za objašnjenje pojave korupcije, ovisnosti ,o lokalnim politićarima i zloupotrebe
drţavne vlasti za lične svrhe kod tih sluţbenika. To će se smanjenje zaustaviti, konsolidirati
za vrijeme diktature koja će se oslanjati na njih. No realni dohoci radnika i dalje će padati.
Oni su se za vrijeme krize nešto realno popravili za one koji su ostali zaposleni, zbog jakog
pada cijena hrane, ali su upravo u to vrijeme smanjeni radnički dopunski dohoci od seljačkih
gospodarstava s kojima su ostali u neprekinutoj vezi.
»Kroz iskazano desetljeće (1930—1939) ostala je realna zarada, dakle kupovna snaga
nominalne zarade, stabilna, puzeći samo iznad ,odnosno ispod egzistenčnog minimuma, sa
stalnom tendencom pada . . . Usprkos neosporivog stalnog privrednog napretka, realna
zarada najamnog radnika dakle pada. To ne znači da i standard ţivota pada. Naprotiv
standard ţivota raste. Ali to znači da najamni radnik ne prima za svoj rad ni minimalnim
troškovima ţivota adekvatnu nagradu, već mora manjak zarade da nadoknaĎuje iz drugih
vrela u velikoj oblasti prihoda (poljoprivrede, zarade ţene, djece i ostalih članova obitelji,
najamnine podstanara, i t d.)
Politika nivelacije prema dolje naročito se vidi u smanjenju raspona plaća. Ako uzmemo
veličinu radničke plaće godine 1914. kao 100, onda je plaća namještenika iznosila 186, a
drţavnih činovnika u prosjeku 338, dok je nadnica poljoprivrednih radnika bila samo 64.
Godine 1938. plaća namještenika odnosila se prema radničkoj kao 168 prema 100, a
drţavnih činovnika 207, dok je kod poljoprivrednih radnika indeks iznosio svega 47.
Smanjeni raspon plaća najbolje pokazuje odnos najbolje i najslabije plaćenog (najvišeg i
najniţeg plaćevnog razreda) drţavnog činovnika. On je godine 1914. u Sloveniji i Dalmaciji
bio 12 : 1, u Hrvatskoj i Slavoniji 10 : 1, u Bosni i Hercegovini 8 : 1, u Srbiji 7 : 1 i u Crnoj
Gori 8 : 1.
Poslije rata, godine 1923. raspon tih plaća bio je u Jugoslaviji 5,2 : 1.
6. Poljoprivreda
Poloţaj poljoprivrede takoder se znatno izmijenio. Promjena je uslijedila u jednom smislu
nabolje, a u drugom nagore. Moramo prije svega istaći promjene u posjedovnim odnosima.
Provedena je opseţna agrarna reforma koja je uništila feudalne veleposjede i osjetno smanjila
kapitalistički zemljoposjed: ona je imala i nacionalni značaj u vezi s političkom promjenom
godine 1918, jer je u velikoj mjeri likvidirala veleposjed koji je bio u rukama strane,
nehrvatske, nesrpske i neslovenske aristokracije. No nije ni to » nacionalnu« aristokraciju
ostavila po strani. Ekonomski efekt agrarne reforme bio je, meĎutim, takav da je agrarna
proizvodnja bila smanjena. Po nekim računima Poljoprivrednog fakulteta u Zagrebu, u prvim
godinama poslije 1918. ona je pala po količini za čitavih 20 posto. Umjesto proizvodnje na
veleposjedima i agrarne industrije razvila se proizvodnja na malim seljačkim posjedima, što je
utjecalo ne samo na kvantitetu robne proizvodnje nego i na njezinu kvalitetu. No, s druge
strane, valja istaći da je robna proizvodnja smanjena, ali je naturalna proizvodnja nerobnog
značaja relativno uvećana, tj. s iste se površine tada prehranjivao veći broj seljaka, odnosno
onih agrarnih interesenata koji su dobili zemlju. Prema tome, sa stajališta zadovoljenja
ljudskih potreba neposrednih proizvoĎača agrarna reforma značila je uspjeh. Nevolja je bila u
tome što su mnogi dobili premalo zemlje da bi mogli uspješno gospodariti. U kvantitativnom
pogledu proizvodnja se poslije nekoliko godina oporavila, uvećala i pokrila je manjkove. Na
agrarnu reformu moramo gledati prvenstveno kao na mjeru socijalno-ekonomske politike, a
ne kao na isključivo ekonomsku mjeru, izraţenu rentabilitetom proizvodnje. Ona je, na ţalost,
dobila u Hrvatskoj putem kolonizacije namjerno i protuhrvatsku tendenciju, kao što je u
Makedoniji dobila protumakedonsku, što je izričito ispravljeno tek godine 1945. Boljim
načinom provoĎenja agrarne reforme mogle su se izbjeći mnoge štete i ukloniti suvišna
stradanja baš agrarnih interesenata dovedenih na golu zemlju, bez kuća, oruĎa i stoke. No
uzevši jedno s drugim ta je reforma bila potrebna, korisna i nuţna. Ipak se mora konstatirati
da je agrarna reforma izazvala pad proizvodnje po kvaliteti i kvantiteti u prilično osjetljivoj
mjeri kroz izvjestan broj godina, i to u najnaprednijim krajevima. Ona je osim već spo-
menutog glavnog razloga za njezino nazadovanje — gubitka izvoznog trţišta — značila i
znatan korak nazad za agrarnu industriju. Bilo je potrebno oko pet godina da se agrarna
proizvodnja oporavi.
Poljoprivrednom proizvoĎaču, seljaku, u velikoj je mjeri pogodovala ratna i poslijeratna
situacija i pored svih mjera maksimiranja cijena, ratnih rekvizicija i oskudice radne snage.
Dobar poznavalac poloţaja hrvatskog seljaka dr. Đuro Basariček ovako je opisao taj poloţaj
poslije I. svjetskog rata: Nestalo je ugara, i to je bio velik napredak u hrvatskoj poljoprivredi.
Proizvodnja se uvećavala zbog dobre proĎe i povoljnih cijena na domaćem trţištu. »Povećao
se broj nametnika«, ali je više narastao broj zdravih gospodarskih jedinica. Seljak se razduţio
inflacijom. Mnogo se investiralo za nabavu zemlje. Srednji je posjed gutao veleposjed i sitni
posjed. Povećavalo se stado rogatog blaga (umanjeno za vrijeme rata), nabavljeni su strojevi,
graĎene su mnoge zgrade, zdravije i udobnije. Čak je stanoviti dio novca tezauriziran na selu.
Nastupilo je i okućivanje proletera: zemlju je dobilo više desetaka tisuća ljudi koji su prije bili
beskućnici, a dvostruko toliki broj podvostručio je svoju imovinu. No to je vrijedilo samo za
situaciju neposredno poslije rata, kada je još i domaći i strani svijet bio gladan agrarnih
proizvoda. Agrarni su proizvodi mnogo traţeni, a cijene su im znatno uvećane. Za rata je
glad vladala u velikom dijelu Hrvatske: u Lici, u Dalmaciji, u Hercegovini, u Istri itd. Budući
da se prodati moglo sve što je god proizvedeno, takva je situacija nepovoljno utjecala na
kvalitetu proizvoda.
No to nije dugo trajalo, jer je već godine 1926. nastupila djelomična agrarna kriza i jak pad
cijena agrarnih proizvoda. Nju je u velikoj mjeri izazvala deflacionistička politika drţave koja
se povodila za deflacionističkom politikom svjetskog financijskog kapitala, počevši od godine
1923. Ta je politika osobito teško pogodila seljake. Oni su se u periodu inflacije, za vrijeme
rata i poslije rata, u znatnoj mjeri oslobodili dugova koji su ih prije gušili. Seljak je prvi put u
historiji došao do novca. Poboljšanje njegova ekonomskog poloţaja dalo mu je samosvijest i
sigurnost u sebe, a to se odrazilo i politički. No pretpostavljajući da će cijene agrarnih
proizvoda i dalje ostati visoke, seljaci su kupovali zemlju i po vrlo visokoj cijeni ulagali svoja
sredstva u poljoprivredu, a često se radi toga i zaduţivali. No kupovanje zemlje značilo je
prijenos vlasništva iz jednih ruku u druge: mnogi su siromasi sada mogli kupiti zemlju, ali je
ona preteţno Ala u ruke bogatijih seljaka. Vrijednost dinara, kola je godine 1923. iznosila
oko 6 švicarskih franaka za 100 dinara, uvećana je do godine 1925. na 9,13 švicarskih
franaka za 100 dinara. Tako je svaki onaj tko se prije godine 1925: zaduţio za 100 dinara
morao vraćati taj dug u realnom ekvivalentu od 9 umjesto 6 franaka. To je nesumnjivo bilo
vrlo korisno za sve vjerovnike, naročito za financijski kapital. Tom je financijskom politikom
drţave istovremeno realno uvećana i glavnica duga za nekih 50 posto, i na taj je način
zaduţeno stanovništvo opljačkano, bez povrede propisa graĎanskog prava i »svetosti
postojećih ugovora«. Ako tome dodamo još i velike kamate i poznatu nesreĎenost na
novčanom trţištu, koje su izrabljivali različiti lihvari do razmjera poznatih samo u
periodima prvobitne akumulacije, onda moţemo razumjeti naglo pogoršanje poloţaja
seljaka poslije godine 1923.
Teškoćama zbog promjene vrijednosti novca pridruţila se i porezna politika. Za vrijeme
inflacije porez je bio olakšan jer je novac manje vrijedio. Izračunano u kilogramima
pšenice, porez na jedno jutro oranice plaćao se godine 1912-1913. u ekvivalentu od 10,2
kg pšenice. Godine 1919-1920. taj je porez iznosio svega 1,47 kg pšenice, ali je već
godine 1924-1925. porezni teret dosegao 8,15 kg pšenice. To je vrijedilo samo za realne
poreze (zemljarinu, kućarinu). Ako se uzmu u obzir sva izravna porezna podavanja,
ukljućivši i progresivni porez na dohodak i poreze uvedene za vrijeme rata, pa općinske
prireze itd., onda je npr. jedno gospodarstvo od 38 jutara, koje je godine 1913. plaćalo
cjelokupni porez u ekvivalentu od 390 kg pšenice, za godinu 1924. moralo platiti porez od
8495 kg pšenice. Razlog tome velikom uvećanju bio je u tome što su istovremeno porezi
uvećani, a cijene agrarnim proizvodima znatno su pale. Takva je politika nazvana
politikom stabilizacije.
Primjer promjene u investicionoj djelatnosti daje nam nabava ţeljeznih plugova. Godine
1921. i 1922. uvezeno je 4400, odnosno 4600 plugova; već iduće godine, 1923, uvoz
plugova nije bio veći od 1500, a godine 1924. pao je na svega 1069 plugova. Kad tome
dodamo još i pogoršanje izazvano politikom industrijskog protekcionizma i poteškoće
izvoza agrarnih proizvoda, moći ćemo ocijeniti kako je teţak poloţaj izazvan dugoročnim
strukturnim promjenama seljačkog gospodarstva bio još više oteţan mjerama ekonomske
politike u novoj drţavi.
7. Trgovina
Razvitak trgovine pokazuje znatan napredak. Akumulacija kapitala u trgovini brzo napreduje.
Nemamo mnogo podataka o razvitku prometa, ali se to vidi iz broja trgovina. Na području
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bilo je 1914. godine 20.000 trgovina, novčarskih i
ugostiteljskih radnji, a godine 1928. njihov je broj porastao na 42.446. U isto je vrijeme u
cijeloj Jugoslaviji broj trgovina porastao od 95.000 na 153.000. Najveći je skok bio u Srbiji.
To je bila čitava eksplozija trgovačkog kapitala: godine 1914. bilo je 7.230 trgovačkih radnji,
a 1928. godine 19.282 radnje. (Vidi: tabela 6.)
No moţe se reći da je trgovina svuda porasla. To znači da je pored banaka i industrije
najpovoljniju situaciju imao trgovački kapital. Do porasta trgovine dolazilo je, s jedne strane,
zbog pojačanja posredničke uloge trgovaca, a ta je opet prouzrokovana većom
dekoncentracijom agrarnih posjeda, dekoncentracijom koja traţi pojaćanu ulogu sabirne
trgovine.
TABELA 6
BROJ TRGOVINA 1918-1938. NA PODRUĈJU TRGOVAĈKIH KOMORA
1918. 1928. 1938.
Zagreb 7.773 15.547 13.667 Osijek 4.000 9.388 6.619 Split 5.493 7.917 5.543 Dubrovnik 1.747 2.330 1.771 Sarajevo (i Banjaluka) 23.135 25.545 18.895 Novi Sad 7.500 9.756 11.264 Veliki Bećkerek 2.296 5.434 4.832 Beograd 5.404 14.410 21.615 Skopje 6.805 8.166 9.466 Podgorica 1.558 2.125 2.834 Ljubljana 23.135 25.545 13.491
70.061 112.505 104.130
S druge strane, trgovinu jača porast robne proizvodnje u selu, izazvan time što je smanjeni
seljački posjed imao manje mogućnosti da samo iz vlastitoga gospodarstva zadovolji svoje
potrebe za hranom, a osobito za ostalim proizvodima. Porast trgovine osobito je velik u gradu,
gdje zbog razvitka trgovine i zbog povećanja činovnićkog aparata naglo jaća gradsko
stanovništvo. Iako je taj aparat plaćen slabije nego prije rata, ukupna kupovna snaga
birokratskog aparata je veća s obzirom na njegovo povećanje.
Sve te promjene, izazvane političkim dogadajima godine 1918. zbog postavljanja nove
granice, i ekonomska politika u vezi s time, dovele su do još dubljih strukturalnih promjena.
Naime, u novoj drţavi od godine 1918. pa dalje nastaje formacija monopolnog kapitalizma,
što ćemo vidjeti iz daljeg izlaganja.
II. MONOPOLNO-KAPITALISTIČKA FORMACIJA U JUGOSLAVIJI
Političke i ekonomske promjene koje su nastale stvaranjem nove drţave godine 1918. dovele
su i do kvalitativne promjene, tj. do pretvaranja prijašnjeg predratnog liberalnog industrijskog
kapitalizma u monopolni kapitalizam. Doista, sve bitne oznake koje Lenjin postavija za takvu
društveno-ekonomsku formaciju nalaze svoju primjenu u Jugoslaviji poslije godine 1918.
Monopolni kapitalizam u Jugoslaviji 1918-1929. ima, ukratko, ova obiljeţja:
1. Industrijski i bankovni kapital stapaju se u financijski kapital. Industrijalci osnivaju
banke, a banke stvaraju svoje industrijske koncerne. Proces osnivanja, centralizacije i
koncentracije industrije vezan je za banke.
2. Monopolni se karakter očituje u velikom stupnju karteliranja industrije i koncentracije
banaka, zatim u zaštitnim carinama i drţavnim nabavama.
3. Značajna je penetracija stranog kapitala, preteţno monopolističkog.
4. Vrši se polaćani pritisak na radni narod, na seljake i osobito na radnike.
5. Jugoslavija se veţe za meĎunarodni blok imperijalističkih zemalja kao njihov satelit.
1. Ratno gospodarstvo
Prije svega, valja voditi računa o tome da prijelaz iz liberalnog kapitalizma u monopolni
kapitalizam nije uslijedio direktno. IzmeĎu predratnog i poslijeratnog kapitalizma stoji I.
svjetski rat, koji je u ekonomskom pogledu i kod nas znacio organizaciju ratne ekonomije.
Usprkos sprečavanju i sabotaţi austrijskih ratnih napora, a naročito u dobavljanju hrane što ih
je provodila hrvatska administracija, a ne samo seljaci i privrednici, postojale su velike
centrale za snabdijevanje i preranu. U ratnoj je privredi drţavna kontrola bila znatna ne samo
kad se radilo o cijenama i raspodjeli dobara nego i kad se radilo o proizvodnji.
O toj ratnoj ekonomiji i o idejama s kojima se namjeravala voditi politika dalje u pravcu
monopolnog kapitalizma jedan od njezinih graditelja kaţe ovako:
»Drţava posluţila se je onim istim sredstvima, kojima se je pred ratom sluţila industrija: —
drţava je naime sama stvarala kartele i sindikate, njihovom pomoću sakupljala velike kapitale
u svrhu da laglje namakne potrebite predmete i da se pobrine, kako bi se oni sustavnije i
koliko je moguće pravednije porazdijelili meĎu konzumente. Obzir imao se uzeti u prvom
redu na vojsku i ratne potrebe, ali i na civilno ţiteljstvo. Drţava je dakle u formi, kakovu je
kapitalizam uveo, nastojala da udovolji zahtjevima socijalizacije . . .«
»Poslije rata potrajati će potreba, da se barem za neke potrošne predmete pridrţi forma
centraliziranja, odnosno monopola, a uporedo s tim razvijati će se i tendencija, da se stanovita
socijalna i gospodarska pitanja centralno urede i centralno rješenju privedu . . .«
»Opće prilike zahtijevati će bez dvojbe, da se još dugo podrţavaju stanoviti sada uvedeni
monopoli odnosno centrale. Ove centrale, koje su za vrijeme rata pribrale opće gospodarstvo
u svoje ruke, biti će naravni most za prelaz u mirno stanje . . .«
»Centrale ove posredovati će po svoj prilici još za dugo uvoz i izvoz toli sirovina koli gotovih
fabrikata, a sigurno i ţivotnih namirnica, pa će biti naše nastojanje upereno u to, da
sudjelujemo kod toga u razmjeru naše ekonomske snage i potrebe. Kod toga vaţnu će ulogu
zapremati i parobrodarstvo. . .«
»Bit će potrebno, da pomislimo na stvaranje trgovačkih ali i produktivnih sindikata, jer će
samo snaţne organizacije, koje će dobro biti snabdjevene i novcem i random snagom, moći da
izdrţe utakmicu na inozemnom trţištu, koja će bez dvojbe biti vrlo velika i teška . . .«
Vaţno je spomenuti da je, što se tiče ratne ekonomije, poslije godine 1918. u Hrvatskoj
drţavna kontrola ostala neko vrijeme zajedno s produţenjem stare drţavne administracije
koja je došla pod novu političku vlast. U tom pogledu izmeĎu Hrvatske i Srbije postoje
razlike; u Srbiji je postojala austrougarska i bugarska ratna okupacija, čija je vlast
osloboĎenjem Srbije oborena, pa se nova srpska administracija izgraĎivala naglo i bez velikih
priprema, ali u znatno većem opsegu nego prije rata. Drţavna je kontrola značila ujedno i
drţavnokapitalističku organizaciju privrede, koja se u poslijeratnom periodu postepeno
ukidala. No ona je za sobom ostavljala znatno jaču koncentraciju kapitala nego što je to bilo
prije rata. Pod plaštom centrala kao drţavnih organizacija za snabdijevanje i uz njihovu
pomoć ratni su se dobitnici intenzivno bogatili.
Tome je mnogo pomogla i inflacija osnovana na tri izvora: na drţavnom deficitu, na kreditnoj
inflaciji i na inflaciji zbog deficita vanjske trgovine. Ipak je glavnu ulogu imala budţetska
inflacija koja je izvirala iz potrebe da se budţetski deficiti pokrivaju izdavanjem novčanica.
2. Monopoli i političke granice
Stvaranjem novih granica pojačan je monopolni karakter narodnog gospodarstva.
a) Povlačenjem novih granica odvojena su industrijska poduzeća u granicama
Jugoslavije od industrijskih područja bivše Austro-Ugarske i od svojih konkurenata s tih
područja. Na taj su načim mnoga od tih poduzeća postala de facto monopolna poduzeća u
novoj drţavi. Često je na području nove drţave postojalo svega jedno,
su postojala dva nekoliko industrijskih poduzeća iste struke, koja su prema tome bez ikakva
novog ulaganja kapitala i bez ikakve promjene u organskom sastavu svoga kapitala, a i bez
ikakve promjene u koncentraciji kapitala u poduzeću, postigla monopolan poloţaj naprosto
zbog suţavanja granica trţišta. To je bio dovoljan razlog da industrijski kapitalist postane
jugoslavenski nacionalist.
Stvaranjem novih granica postignuto je, prema tome, relano povećanje koncentracije
kapitala. Relativna koncentracija pojavljuje se i zbog toga što su u novoj drţavi poduzeća iz
Hrvatske bila relativno jača — u odnosu na koncentraciju u cijeloj Jugoslaviji — nego što su
to bila u ekonomskom području Austro-Ugarske, gdje su bila relativno vrlo mala.
b) Zbog povlačenja novih carinskih granica odvojena su trţišta i potrošači industrijskih
proizvoda od svojih centara snabdijevanja. Na taj je način stvoren vacuum koji se ispunjavao
tako što su se naglo osnivala industrijska poduzeća, da bi se potrebe tih nezadovoljenih
konzumenata podmirile novootvorenim trţištem industrijskih proizvoda. Tu su strukturnu
promjenu pojačali još i glad za industrijskom robom, koja se pojavila poslije četiri godine
rata, i povećanje kupovne moći stanovništva zbog inflacije.
Opseg proizvodnje domaćih industrijskih poduzeća bio je niţi od opsega potraţnje
industrijskih dobara, i zbog toga su jačale monopolne tendencije. Taj je njihov monopolni
poloţaj još pojačan sistemom zaštitnih industrijskih carina.
Jedan od nosilaca ekonomske politike nacionalističkog protekcionizma, načelnik
ministarstva trgovine i industrije koji je godinama vodio industrijsku politiku mimo sve
promjene vlada, formulirao je ovako ciljeve te politike koji izraţavaju pretenciozne autarkične
tendencije monopola “domaćeg” kapitala: 1) pojačanje svekolike naše proizvodnje, 2)
stvaranje kompletne industrije zemaljske obrane, 3) uvoĎenje proizvodnje svih prijeko
potrebnih artikala. »Ceo taj privredni program ima za cilj da pokrije naše uvozne potrebe i da
osigura izvoz rudarskih proizvoda.« A za poljoprivredu je potrebno stvoriti potrošače u
zemlji.
3. Pojava financijskog kapitala
Druga pojava koju Lenjin smatra karakterističnom za monopolni kapitalizam jest stvaranje
financijskog kapitala. I tu pojavu nalazimo karakteristično razvijenu kod nas poslije godine
1918. Dok su prije 1914. trgovci i industrijalci bili, simbolički rečeno, najbogatiji ljudi, tj.
nosioci najveće koncentracije kapitala, sada — poslije godine 1918 — to postaju bankari.
Razlozi za stvaranje financijskog kapitala bili su ovi:
a) Industrija se širi, zbog vacuuma trţišta stvorenog političkim granicama, brţe nego što je to
omogućivala njezina vlastita akumulacija kapitala. Da bi zadovoljila potrebe postojećih
potrošača koji su se prije snabdijevali iz Austrije, Češke, Moravske itd., industrija mora
posegnuti za tuĎim kapitalom. Banke snabdijevaju industriju tim kapitalom, pa se stvaraju
pojedini bankovni koncerni, a čine ih banke i industrijska poduzeća koja one financiraju. To
je tipični oblik koncentracije kapitala u Jugoslaviji poslije godine 1918. Sjedište toga
financijskog kapitala je Hrvatska, a naročito Zagreb, gdje se nalaze najjače banke u drţavi,
kako smo to već i prije vidjeli. Kao primjer navodimo dva takva bankovna koncerna iz godine
1924. Prva hrvatska štedionica u Zagrebu, najjača domaća banka, imala je u svojem
koncernu, tj. u svojoj interesnoj sferi: 16 banaka i kreditnih zavoda, 51 industrijsko poduzeće,
5 velikih trgovačkih društava i 7 saobraćajnih dioničkih društava. Njezino se područje
aktivnosti širi preko Hrvatske u Bosnu i Sloveniju, s jedne strane, i u Vojvodinu i u Srbiju, s
druge strane Hrvatska eskomptna banka, koja je predstavljala strani kapital, imala je u
svojem koncernu 1924. godine 8 banaka i kreditnih zavoda, 16 industrijskih poduzeća, 6
trgovačkih i 8 saobraćajnih velikih poduzeća.
Značaj Zagreba kao financijskog centra vidi se po tome što je godine 1921. od čitavog
vlastitog kapitala dioničkih društava u Jugoslaviji, tj. od 829 milijuna dinara, u Zagrebu bilo
koncentrirano 474 milijuna, a u Beogradu svega 169 mililuna dinara. Prema tome, Zagreb je
imao 57 posto, a Beograd tek 20 posto kapitala dioničkih društava. Godine 1925. bilo je
ukupno 1926 milijuna dinara kapitala dioničkih društava, od toga 614 milijuna u Zagrebu a
480 milijuna u Beogradu. Zagreb je tu imao još samo 31 posto, a Beograd već 24 posto. No
najveću snagu banaka u Hrvatskoj nisu činila vlastita sredstva, nego ulozi na štednju. Tako su
godine 1924. zagrebačke banke imale 1210 milijuna, a beogradske 277 milijuna dinara uloga
na štednju. Poslije godine 1925. ulozi na štednju u Zagrebu iznosili su 2759 milijuna dinara, a
u Beogradu 408 milijuna. Oni su u Zagrebu znatno vie porasli i bili su glavna snaga
zagrebačkog financijskog kapitala. Tu svoju dominantnu poziciju zagrebački financijski
kapital izgubit će u vrijeme velike svjetske krize poslije godine 1930, kada će, zajedno s
političkom vlašću diktature, drţavne mjere dovesti do bitnog slabljenja pozicija zagrebačkih
velikih banaka i do jačanja beogradskih banaka, a naročito pet velikih drţavnih njima sličnih
privilegiranih banaka u rukama velikosrpske političke diktature (Narodna banka, Drţavna
hipotekarna banka, Poštanska štedionica, Privilegirana agrarna banka i Privilegirana zanatska
banka).
b) Poslije godine 1918. jača utjecaj stranog kapitala. S jedne strane, kapital koji je
prije bio u pravnom smislu » domaći« (tj. s područja Austro-Ugarske, gdje je taj kapital
slobodno cirkulirao), u Hrvatskoj sada postaje strani kapital (austrijski, češki, maĎarski itd.),
jer su političke granice drugačije povučene.
Uloga stranoga kapitala vidi se po opsegu u kojem je sudjelovao u Hrvatskoj, a i u
Vojvodini (austrijski i maĎarski kapital). Tako je npr. od 1923. do 1925. godine 30 posto
svega novog kapitala za financiranje poduzeća u Hrvatskoj došlo iz Austrije (ili preko
Austrije), a 10 posto iz MaĎarske; u Bosni 25% iz Austrije, 10 posto iz MaĎarske; u
Vojvodini je 3 posto takvoga kapitala došlo iz Austrije, a 40 posto iz MaĎarske; u Sloveniji
25 posto iz Austrije i Čehoslovačke, a engleski i francuski kapital preuzeli su oko 5 posto
svih novih emisija dionica, a naročito u Srbiji. Strani kapital dolazio je uajviše preko banaka, i
to uglavnom preko četiri od pet velikih zagrebačkih banaka.
Pojačana uloga stranoga kapitala osniva se i na direktnim investicijama toga kapitala u
zemlji. Nastala su nova industrijska i bankovna poduzeća koja su svojim medunarodnim
imenima dodavala riječcu »jugo«, npr. Jugostandard Oil Comp., Jugosiemens, itd. Strani je
kapital (francuski, engleski, belgijski itd.) u prvo vrijeme, osobito poslije 1922. dolazio k
nama preko svojih starih veza — preko bečkih i peštanskih banaka. No poslije je strani kapital
iz velikih kapitalistićkih centara počeo dolaziti i izravno (francuski, amerićki, engleski, itd.).
Vaţno je istaći to da je mirovnim ugovorima, zbog propisa na temelju kojeg su Nijemci
izgubili svoje prije uloţene kapitale, njemački kapital osjetno izgubio svoj utjecaj, pa su
Nijemci počeli iznova investirati kod nas.
c) Financijski je kapital crpio svoju snagu i iz kreditne inflacije. Velike su banke često
davale kredite industrijskim poduzećima na taj naćin što su uloge za štednju koje su primale
na kratki rok angaţirale u dugoročna realna ulaganja u industrijska poduzeća. Ta praksa,
uobićajena u to vrijeme u Srednjoj Europi, protivi se osnovnim načelima politike kreditiranja,
Povrh toga, banke su često davale više kredita nego što bi im to dopuštalo oprezno
gospodarenje vlastitim sredstvima. Velike su banke toliko dominirale trţištem da su se
osjećale pretjerano sigurnirna. No kada je godine 1923. došlo do deflacionističke politike
drţave, ona je morala pogoditi ne samo industrijska poduzeća nego, Jos prije, i velike banke
koje su ih financirale.
d) Simptomatična je pojava toga doba tzv. »nacionalizacija« stranih kapitalistićkih
poduzeća na osnovu propisa mirovnih ugovora. (Ta nacionalizacija nema nikakve veze s
pojmom nacionalizacije kako je ona provedena kod nas poslije godine 1945.) Ona se često
sastojala u tome što su u upravne odbore stranih kapitalistićkih poduzeća postavljani kao »
nacionalni« ljudi pojedini utjecajni političari, generali visoki drţavni ćinovnici. Na raj su
način ta ,poduzeća postajala »nacionalna«, a u stvari su ti ugledni »nacionalni« ljudi u najviše
slućajeva dobivali samo po nekoliko dionica, kao simbolićki vlasnici (»štromani«) da 12i
mogli sudjelovati na glavnim skupštinama i biti izabrani u upravne odbore.
e) Personalna unija izmeĎu bankovnog i industrijskog kapitala očitovala se uveliko u
tome što su bankovni direktori velikih banaka bili članovi upravnih odbora velikog broja
industrijskih poduzeća, a, s druge strane, veliki industrijalci sjedili su u upravnim odborima
banaka. Na taj je način nastala velika personalna koncentracija poloţaja i moći u rukama
malog broja kapitalista, a to je pojačavalo nezdrave monopolističke pojave degeneracije.
Pojedini ,su kapitalisti istovremeno sjedili u više desetaka upravnih odbora banaka i
poduzeća.
4. Stvaranje »nacionalnog« tržišta i »nacionalnog« kapitala
Pojava monopolnog kapitalizma izraţena je u osnovnoj liniji ekonomske politike drţave u to
vrijeme, a to je »stvaranje nacionalnog trţišta i nacionalnog kapitala«. S tom je zadaćom
identificirana glavna funkcija drţavne politike. To u stvari, prevedeno na ekonomski jezik,
znači osiguravanje monopola kapitalu koji se naziva domaćim. To se stvaranje » nacionalnog«
kapitala odraţava kao osnovni motiv u čitavoj ekonomsko politici poslije godine 1918. i
predstavlja posvećenu parolu svih graĎanskih političkih stranaka i vlada, od najliberalnijih do
najkonzervativnijih.
Te je ideje veoma jasno istakla u svom prvom poslovnom izvještaju uprava Zagrebačke burze,
te najmlaĎe kapitalističke ustanove (osnovane godine 1920):
» Ţivimo u vremenu tamnih i nejasnih antikapitalističkih tendencija za socijalizacijom . . .«
» Naša drţava. . . imade u prvom redu bditi nad tim, da uz stečenu političku slobodu
osigurava svoju ekonomsku slobodu, jer joj prijeti mnogo veća opasnost od gospodarskih
protivnika, koji ju okruţuju, nego li od političkih. Sve pako drţave, koje nas okruţuju, i za
koje je vezan naš gospodarski ţivot, organizovane su kapitalistički. Za nas bi dakle bilo
skopčano sa najvećom opasnosti, ako bi danas, prije nego izgradimo našu ekonomsku
samostalnost htjeli riješiti probleme, koji imadu neminovnu posljedicu da bi uzdrmali
današnju organizaciju naše di-lave, koja je takoĎer kapitalistička. Socijalizacija osim toga
iziskuje potpuno savršeni i izgradeni drţavni aparat, a. mi svi znamo, da će izgradnja našeg
drţavnog aparata iziskivati još mnogo godina. . .«
». . . Mi imademo jednu prirodnim darovima bogatu drţavu, nil imademo vanredno
povoljan geografski poloţaj, mi se moţemo osloniti na sposoban narod i mi moramo sve te
uslove upotrijebiti da što prije provedemo gospodarsku organizaciju naše drţave, da
uzmognemo mi sami biti gospodari u našoj kući i sami raspolagati sa svom onom prirodnom i
duševnom snagom, koja nam stoji na raspolaganju, za izgradnju naše drţave i za kulturno
pridizanje našeg naroda. To pak ne moţemo postići drugim putem nego organizacijom
kapitala i davajući maha privatnoj inicijativi, gdje god se ona pojavi. Svako prirodno
bogatstvo, kao po nekom prirodnom zakonu te svojem iskorišćenju, pa kako su u drţavi
prirodno bogatstvo i svi uslovi gospodarskog razvitka mnogo veći nego što je naša
financijalna snaga, mi moramo našemu domaćemu kapitalu svim sredstvima dati što veću
sigurnost djelovanja, da uzmogne podići sve blago, što leţi zakopano u našoj drţavi, jer je
inače neminovno, da će nas poplaviti tuĎi kapital, koji će rukovoditi našim bogatstvom u
svoju korist i koji će nas ujedno gospodarski zarobiti . . .«
»U našoj drţavi, koja zapravo i nema jakih kapitalističkih organizacija, mole se
iskorišćenje naših prirodnih bogatstava provesti jedino koncentracijom malih kapitala, to jest
stvaranjem dioničarskih društava, koja, privlačeći kapital iz svih slojeva naroda, mogu da
budu one organizacije, koje su kadre, da iskoriste ta naša bogatstva, da povećaju narodni
imetak i s time omogućuju našu gospodarsku neovisnost. . .«
Pri tom ipak valja istaći dvije tendencije iz toga vremena koje izviru iz razlika u razvojnoj
fazi kapitalizma u Jugoslaviji. Jedna je kapitalistička akumulacija koja je veoma proţeta
elementima prvobitne akumulacije i koja se razvija osobito u kapitalistički manje razvijenim
krajevima, kao što su to Makedonija, Bosna i juţna Hrvatska. U Srbiji, gdje je ona najjača,
tome se elementu pridodaje još i jaki stupanj iskorišćavanja aparata drţavne vlasti za vršenje
privatne akumulacije u korist onih na vlasti i uz vlast. Kod kapitalista ne pridajemo primarnu
vaţnost u tom pogledu nacionalnoj pripadnosti vlasnika kapitala. Za kapitalizam su bitni
funkcija kapitala i interesi koje taj kapital predstavlja, a ne personalna svojstva osobe koja je
vlasnik toga kapitala. Pogotovo su u monopolnom kapitalu osobna svojstva potpuno
podreĎena interesima i funkciji monopolnog kapitalista. To ne vrijedi samo u okvirima
drţave nego se odnosi i na selo. U selima, gdje je trgovina slabije razvijena, prevladavaju
takvi elementi.
Drugi smjer akumulacije razvijao se na osnovu kapitalističke akumulacije, i to slabljenjem
elemenata prvobitne akumulacije, a jačanjem elemenata monopolnog kapitalizma. Tu se
akumulacija vrši preteţno instrumentima svojstvenim kapitalizmu, i to naročito monopolnom
kapitalizmu (koncentracija banaka, stvaranje bankovno-industrijskih koncerna, jačanje veza
sa svjetskim monopolnim kapitalizmom itd.). To je naročito slučaj u ekonomski razvijenim
krajevima, kao što su Slovenija, Hrvatska i Vojvodina. Tu glavni nosioci kapitalizma nisu
bili trgovci, lokalne bančice i lihvari, kao u prvom slučaju, nego velike banke i industrija.
Naročito valja istaći ćinjenicu da je drţavna politika bila preteţno u rukama ljudi mentaliteta
iz prvobitne akumulacije, koji nisu drţavni aparat i drţavnu ekonomsku politiku shvatili kao
instrument za izgraĎivanje modernog kapitalizma, nego kao instrument za vršenje vlastite
privatne akumulacije kapitala vanekonomskim sredstvima, tj. bez upotrebe kapitalističkog
privrednog aparata. Shvaćajući drţavni budţet kao jednu ogromnu vreću iz koje se uzima
koliko tko moţe i koliko joj je tko bliţe, oni su od početka pristaše sistema političkog
centralizma, koji je omogućivao upravo to da ta vreća bude što veća i punjena sa što većeg
područja.
Monopolne je tendencije naročito jačala činjenica da je drţavni sektor bio u Jugoslaviji
razmjerno jak: u saobraćaju, u šumama, u rudnicima ugljena, ţeljeza, u šećeranama, u
električnim centralama. Vaţna je bila uloga drţavnih monopola šibica, soli, duhana, cigaret-
papira i petroleja. Njih je još Srbija bila zaloţila strancima za drţavne dugove, i predstavnici
stranih kapitala sjedili su u upravi toga najvećeg trgovca i monopolista u drţavi. Naročito je
značajna bila uloga drţavnih banaka i od drţave privilegirane Narodne banke.
5. Monopolizam i v a n j ska trgovina
Monopolni kapitalizam očitovao se u vanjskoj trgovini. Što s e tiče monopolnog kapitalizma,
treba spomenuti ne samo utjecaj stranog kapitala na uvoz kapitala iz inozemstva nego i izvoz
kapitala iz Jugoslavije u inozemstvo kanalima vanjske trgovine. 0 uvozu kapitala mole se
dobiti slika kad se usporede podaci o uvozu kapitalnih dobara koji ilustriraju tu pojavu.
Godine 1922. iznosio je taj uvoz:
TABELA 7
UVOZ PROIZVODNIH SREDSTAVA~
U milijunima dinara Postotak od uvoza
1922. 1923. 1922. 1923.
Ţeljezo, preradeno 582 715 9,05 8,59 Strojevi 301 307 4,68 3,70 Elektroaparati 69 113 1,07 1,36 Saobraćajna sredstva 62 89 0,97 1,09 — — 1.014 1.224 15,77 14,74
Karakteristično je da su već na prvom Zagrebačkom zboru (velesajmu) godine 1923. strani
izlagači zastupani najviše u mašinskoj, metalskoj i elektroindustrijskoj struci (62), pa zatim u
tekstilnoj i odjevnoj grupi (29).
TABELA 8
TVORNICE PO GODINAMA OSNIVANJA (POĈEVŠI OD 1919) I PO
NARODNOSTI
VLASNIŠTVA I UPRAVE
Red. Godina osnivanja
br. Narodnost 1919. 1923. 1920. 1921. 1922.
1 Potpuno strana — 5 4 14 4
2 Preteţno strana 2 13 21 9 10 3 50 posto jugoslavenska, 50 posto strana — 2 2 1 2
4 Preteţno jugoslavenska 21 26 24 21 8 5 Potpuno jugoslavenska 76 92 104 122 84 6 Bez podataka 3 6 2 3 1
U k u p n o 102 144 157 170 109
IZVOR:
Statistika industrije Kralj. Jugoslavije s adresarom industr. poduzeća, Beograd, 1941, str. 18.
Vanjska je trgovina do godine 1923. imala pasivni saldo, a od 1924. dalje bila je aktivna.
Aktivom vanjske trgovine pokriva se pasiva platne bilance, u kojoj je glavnu stavku
sačinjavao ne samo ekstraprofit i kamate monopolnog kapitala izvana nego i prikriveni
eksport kapitala iz Jugoslavije. Sve mjere devizne politike nisu mogle spriječiti takav eksport
kapitala. Sa druge strane, potreba izravnanja plateţne bilance i odrţavanja tečaja dinara na
visini preko njegove kupovne moći u zemlji (kako je to odgovaralo interesima financijskog
kapitala, a na štetu proizvoĎača), predstavljali su dalju pojavu jačanja monopolnog
kapitalizma.
Ulaz stranog kapitala u drţavu ilustrira naročito osnivanje tvornica u prvim godinama poslije
rata (tabela 8). Strana i preteţno strana poduzeća čine znatan broj tvornica, a kada bismo
dobili podatke o veličini tih poduzeća, jamačno bi se pokazalo njihovo još značajnije mjesto u
razvitku industrije.
6. Politika prema radnicima
Ekonomski poloţaj radnika takoĎer je podloţan udaru monopola i dobiva neke bitne
karakteristike poloţaja radnika za monopolnog kapitalizma.
Pritisak radne snage prije I. svjetskog rata bio je vrlo velik. Proces proletarizacije seljaka
uznapredovao je, a to se moglo vidjeti po velikom broju migracije iz Hrvatske u druge
zemlje, naročito u Ameriku. Seljaci koji nisu mogli ţivjeti od rada na vlastitoj zemlji
zapošljavali su se kao poljoprivredni radnici na veleposjedima kod bogatih seljaka, radili su
kao sluge u plodnijim krajevima, kao nadničari kao šumski radnici, pak kao izučeni stručni
radnici, ali najvećim dijelom kao nekvalificirana radna snaga u industriji, na ţeljeznici, u
graĎevinarstvu itd. Neki
su seljaci ali po sajmovima kao gonići stoke, mešetari i pretršci, su se bavili kućnim obrtima
kao lončari, tkalci, kovači, ţene kao vezilje itd., mnogi od njih radeći za račun kapitalističkih
poduzetnika kod svoje kuće.
Pritisak ponude radne snage narastao je poslije I. svjetskog rata. Trajnim strukturnim
promjenama u selu pridruţili su se neposredni efekti rata i poslijeratne situacije koji su
uveliko uvećali mobilnost. Zarobljenici koji su se vratili iz ruskog zarobljeništva, ratni
bjegunci, zeleni kadar i demobilizirani vojnici koje su iz vojske naglo i bez reda otpustile
vojne komande zbog političkih razloga, činili su veliku masu nezaposlenih. K tome su se
pridruţili i oni koje je glad potjerala iz pasivnih krajeva, pa i politički bjegunci iz Istre, iz
Rijeke i iz krajeva što su ih Talijani okupirali poslije rata.
Dekompozicija stare austrougarske drţavne vlasti za vrijeme rata, njezin slom i spora
organizacija nove vlasti omogućivali su da se mobilnost radnika jače izrazi.
Naročito je u vezi s tom mobilnošću potrebno naglasiti utjecaj oktobarske revolucije, ne samo
zbog njezina odjeka u Hrvatskoj nego osobito zbog činjenice da je u Rusiji bilo oko 100.000
ratnih zarobljenika, koji su velikim dijelom sudjelovali u revoluciji. Podlogu pokretu radnika
davale su pogoršane prilike, a posebno teškoće prehrane i stanovanja, smanjene realne
nadnice i otvorene škare cijena.
Ponuda radne snage rasla je i zbog toga što je prestala mogućnost emigracije u Ameriku i u
industrijske krajeve bivše Austro-Ugarske.
Industrijska djelatnost i trgovina u prvo su vrijeme znatno porasle, ali njihova potraţnja radne
snage nije mogla pokriti veliku ponudu. Nicale su i naglo se širile radničke organizacije,
napose sindikati, koji su vodili velike pokrete. Broj članova sindikata bio je prije rata 40.000,
a poslije rata naglo se povećao na 200.000 članova.
Njima nasuprot organizirali su se kapitalistički poduzetnici u svoje organizacije, i tako su se
našli na suprotnim stranama ne više pojedini poduzetnici i radnici njihovih poduzeća, nego
organizacije industrijalaca i savezi radničkih sindikata.
Već kada je godine 1904. osnovan Zemaljski savez industrijalaca u Hrvatskoj i Slavoniji,
njegovih se 70 članova osnivača organiziralo da unapreĎuju i čuvaju svoje interese pred
drţavom, ali istovremeno i pred radnicima, naročito u vezi s provoĎenjem radničkog
zakonodavstva. Ta je funkcija Saveza mnogo pojačana poslije godine 1918.
No sukob se brzo prenosi s ekonomskog na političko polje, i 1920. dolazi do Obznane, koja
je zakočila legalno djelovanje političkog pokreta radnika.
U to se vrijeme donose i socijalnopolitičke mjere. Godine 1922. osniva se Središnji ured za
socijalno osiguranje radnika, koji 1923. ima već 435.000 članova, radničke komore počinju
djelovati 1922, a inspekcije rada nastavljaju djelovanje. To radničko zakonodavstvo ima
dvostruki cilj. S jedne strane, ono mora dati minimalnu zaštitu radnicima da bi ih osposobilo
za rad prema zahtjevima koji su se kao prijeko potrebni postavljali u modernoj industriji. S
druge strane, to je pokušaj da se zadovolje neki radnički interesi da bi se izbjegle krupnije
promjene. Mnogi od tih zakona bili su dosta napredni, i ne mole se za sve reći da su » ostali
samo na papiru«. No budući da iza tih zakona nije stajala organizirana politička snaga
radnika, oni su ubrzo zakočeni i birokratizirani.
MeĎutm, politika deflacije u interesu financijskog monopola izvršila je svoj utjecaj i na
poloţaj radnika. Smanjena industrijska djelatnost poslije godine 1923. dovela je do manje
otpornosti radnika i do podloţnosti monopolnom kapitalu. To se vidi npr. po broju radničkih
pokreta. Godine 1923. štrajkalo je 13.233 radnika, a godine 1924. pao je taj broj na 5.155.
Godine 1923. bilo je 367 pokreta za povišice plaća radnika, godine 1925. svega 73, a godine
1930. tek 9. Nasuprot tome, godine 1923. kod javne burze rada traţilo je zaposlenje 56.000
radnik.a, a 1926. ta je ponuda rada dosegla 113.000 ljudi.
7. Agrarna politika
Agrarna je politika takoder pala pod utjecaj monopolnog kapitalizma.
a) ProvoĎenje industrijske carinske zaštite u Jugoslaviji izazvalo je, kao što smo vidjeli,
nerazmjer u cijenama industrijskih i agrarnih proizvoda koji je teško pogodio poljoprivredu a
bio je rezultat jačanja monopolne situacije industrije. S druge strane, takvo stvaranje
monopola za domaću industriju u carinskim granicama Jugoslavije i drugih agrarnih drţava
Europe izazvalo je protumjere kod glavnih kupaca agrarnih proizvoda u inozemstvu
(Čehoslovačka, Austrija, Italija), koji su poslije 1925. počeli provoditi politiku agrarnog
protekcionizma, tj. zaštićivanja svoje poljoprivrede, a to je i opet pogodilo naš agrarni izvoz i
prouzrokovalo pad cijena. Doduše, ta politika nije bila isključivo rezultat našeg industrijskog
protekcionizma, nego čitave ekonomsko-političke situacije stvorene u srednjoj Europi poslije
godine 1918. Glavni razlog za takvu politiku valja traţiti prvenstveno u strahu da se ne
ponovi oskudica hrane u industrijskim zemljama kao za vrijeme rata; ali je i trgovinska
politika Jugoslavije, stvarajući monopolnu situaciju u industriji, bila njezin bitni sastavni dio.
b) Još je više agrarni sektor pogodila politika financijskog kapitala koja se odnosila na
stabilizaciju dinara. Slijedeći diktat svjetskog financijskog kapitala 1923. godine, koji je teţio
za povećanjem vrijednosti novca do predratne »normalne« razine, i u Jugoslaviji je provedena
deflacionistička politika. Napokon je pred ţetvu u lipnju godine 1925. provedena de facto
stabilizacija dinara, ali je ta stabilizacija provedena u interesu financijskog kapitala. To je
osobito pogodilo sve one koji su se zaduţivali investirajući u poljoprivredu, dalje, oborilo je
cijene i oteţalo poloţaj poljoprivrednika u zemlji, a naročito je agrarnom izvozu dalo ozbiljan
udarac, od kojega se više nije oporavio.
ZAKLJUČAK
Osnovna karakteristika situacije stvorene godine 1918. novim ekonomskim područjem jest to
što je na tome novom području povlaćenjem političkih granica i provoĎenjem politike jačanja
» nacionalnog« kapitala stvorena formacija monopolnog kapitalizma. Najveća koncentracija
kapitala toga monopola bila je u Hrvatskoj, tj. u Zagrebu, koji je bio glavni financijski,
industrijski i trgovački centar drţave.
Ekonomsko-politička problematika u tome razdoblju kretala se oko toga što je velikosrpska
vladajuća klika upotrebljavala političku moć da bi za sebe izvukla korist iz ekonomski jačeg
monopolnog kapitalizma, koji je imao glavnu snagu u Hrvatskoj. Na taj je način društveni sloj
ekonomski slabije razvijen (u smislu kapitalizma) i preteţno pod jakim utjecajem prvobitne
akumulacije vanekonomskim mjerama kočio razvitak ekonomski razvijenijeg dijela drţave, a
to se bitno odrazilo i na polju društvene i političke nadgradnje. Ekonomska nemoć
prevladavana je političkom premoći.
Razdoblje od godine 1918. do 1929, odnosno do godine 1930, moţemo podijeliti u dva dijela.
Prvi dio ide do 1925, a karakteriziraju ga inflaciona monetarna politika, relativno visoke
cijene agrarnih proizvoda, jaka investiciona djelatnost u industriji, uz snaţan razvitak trgovine
i pasivna plateţna bilanca s inozemstvom.
Period od 1925. dalje karakterizira, s jedne strane, pad cijena agrarnih proizvoda, a s druge
strane, vanjskotrgovinska politika industrijskog protekcionizma kod nas i agrarni
protekcionizam kod naših glavnih kupaca agrarnih proizvoda. To je ujedno period
deflacionističke politike. Njezine će posljedice doći do svog punog izraţaja poslije godine
1930, za vrijeme velike ekonomske krize koja pada u to vrijeme i koja se poklapa s periodom
kraljevske političke diktature u Jugoslaviji. Nastaje promjena prijenosom ekonomske moći i
koncentracije kapitala iz Zagreba u Beograd, tj. iz Hrvatske u Srbiju. Tome političkom
mehanizmu javlja se protuteţa u koncentraciji političkih snaga opozicije oko Zagreba i
Hrvatske. Posljedica toga je drţavno-monopolni kapitalizam, koji traje od 1929/30. godine pa
sve do sloma stare Jugoslavije.
Top Related