Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 123
RJENIK HRVATSKOGA FILOZOFSKOGA NAZIVLJA
BOJAN MAROTTI Zavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU,
Zagreb
UDK 811.163.42’373.46 Izvorni znanstveni lanak Primljen: 17. 2.
2009. Prihvaen: 14. 5. 2009.
Saetak
U prilogu se predlae izrada Rjenika hrvatskoga filozofskoga
nazivlja. U svezi s time ponjaprije se razmatraju neki osnovni
sociolingvistiki pojmovi kao pretpo- stavka rasprave o hrvatskome
filozofskome nazivlju. Tako se u sklopu hrvatskoga susustavlja
(dijasistema), tj. skupa svih hrvatskih sustava, razlikuje izmeu
hrvat- skih naravnih sustava (organskih idioma) i onoga što bi se
moglo nazvati biranim ili uzornim hrvatskim sustavom (katkada
zvanim i hrvatskim knjievnim jezikom, ili pak hrvatskim
standardom). Posebice se navode temeljne osobine biranoga sustava,
kojima mora udovoljavati i (filozofsko) nazivlje kao njegov
sastavni dio. Potom se ukratko prikazuje (novija) povijest biranoga
sustava, dotino knjievnoga jezika, pri em se naglasak stavlja na
devetnaesto stoljee i na »borbu« razliitih jeziko- slovnih škola,
kao i na »pobjedu« tzv. hrvatskih vukovaca krajem devetnaestoga i
poetkom dvadesetoga stoljea. Zatim se razmatra ustroj takva
Rjenika, kao i izvori koje bi trebalo uzeti u obzir. Na kraju se
(posebice u Dodatku), na osnovi rašlambe pojedinih primjera,
upozorava na neka obiljeja današnjega hrvatskoga filozofskoga
nazivlja koja se mogu smatrati utjecajem crkvenoslovjenskoga jezika
srpske preuredbe (redakcije) na sudobni knjievni jezik.
Kljune rijei: rjenik, filozofski rjenik, filozofsko nazivlje,
hrvatski knjievni je- zik, sociolingvistika, odabir, sustavna
tvorba
Jedan Krstiev prijedlog
Zakljuujui godine 1944. u asopisu Vienac svoj ogled Filozofija i
je- zik, ogled koji se zacijelo moe smatrati jednim od najvanijih
lanaka u po-
brought to you by COREView metadata, citation and similar papers at
core.ac.uk
124 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
vijesti hrvatske filozofije dvadesetoga stoljea, Kruno Krsti u
saetu obliku podastire, a istodobno i ukratko razmatra, jednu
zamisao koja se sama sobom nadaje kao svojevrstan posljedak onoga o
em je u lanku rije. A u lanku se, grubo uzevši, raspravlja o vrlo
staroj filozofskoj »temi«, naime o odnosu mišljenja i jezika.
Pitanje je dakako poznato: što prethodi emu? Ili – druga- ije reeno
– uvjetuje li mišljenje jezik ili pak jezik uvjetuje mišljenje? Za
Krstiev se odgovor meutim ne moe kazati da je posve oekivan, a još
se manje moe rei da je samorazumljiv. Prihvativši u naelu uvrijeeno
gle- dište prema kojem mišljenje uvjetuje jezik, Krsti ustvruje da
u istoj mjeri i jezik uvjetuje mišljenje, te da uistinu opstoji
stanovita ravnotea izmeu, kako ih zove, »glotomorfizma mišljenja« i
»ideomorfizma jezika«. Dapae, itanjem samoga lanka biva postupno
razvidnim da Krsti sve otvorenije suprotstavlja taj »utjecaj jezika
na filozofijsko mišljenje«1 neupitnu prihva- anju stavka »da je
jezik odraz našega duševnoga ivota uobe, a posebno njegove logike
strane (mišljenja)«,2 štoviše – da ga u odreenome smislu »brani«,
te da se za nj zapravo i zalae. Pa na kraju lanka s toga stajališta
podastire i obrazlae, kako rekoh, jednu zamisao, zamisao o kojoj je
vrijed- no razmisliti i danas, šezdeset i pet godina nakon što je
lanak objavljen. U stvari, rije je o svojevrsnu prijedlogu, koji
Krsti, na kraju svoga lanka, iznosi pred hrvatsku (filozofsku)
javnost. Evo toga malo duljega navotka:
Misliocu, koji je bar toliko razumio pojavu jezika, da u njoj vidi
uporište za raz- vijanje filozofijskoga mišljenja, razmatranja o
mogunostima i pobudama, koje jezik tome mišljenju prua, bit e vrlo
koristna. Za našu hrvatsku filozofiju bila bi to oito golema
korist, da se u pokladu hrvatskoga jezika iztrae posebne vrednote
(rjenike i strukturne), koje su sposobne za filozofijsko
izkorištavanje. Dobar dio naše filozofijske terminologije ili je
jednostavno preuzet iz tuih terminologija ili je samo vanjskim
nainom pohrvaen, a logika vriednost naše tvorbe riei i naše reenine
grae nije nikada sustavno iztraena. Meutim nema sumnje, da bi upra-
vo uranjanje u našu jezinu tvar filozofu odkrilo osebujnu hrvatsku
razpodjelu smi- slenih vrednota na jezina sredstva i tako oplodilo
nastojanja, koja idu za tim, da razvijemo upravo našu, našem
narodnom duhu primjerenu, hrvatsku filozofiju.3
Razmotre li se u cjelini Krstieve tvrdnje iz navedena ulomka, a
pose- bice prihvati li se njegov uvid »da bi upravo uranjanje u
našu jezinu tvar filozofu odkrilo osebujnu hrvatsku razpodjelu
smislenih vrednota na jezina
1 Vidi K. Krsti Filozofija i jezik, u asopisu Vienac, god. 36., br.
3., str. 58. Puni se zapis knjigopisne jedinice moe nai u
Knjigopisu na kraju ovoga priloga.
2 Isto, str. 47. 3 Isto, str. 58–59.
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 125
sredstva«,4 valjalo bi ujedno razmisliti i o onome što proistjee iz
takva uvida. Naime, nije posrijedi samo puka tvrdnja nego taj uvid,
u odreenome smislu, i pozivlje na »uranjanje«, pa štoviše, strogo
uzevši, na to »uranja- nje« i obvezuje. A jedna mogunost takva
»uranjanja«, tj. jedan od naina kojim bi »poklad hrvatskoga jezika«
postao razvidnijim, za istraivanje do- stupnijim, mogla bi biti i
izrada neega što se ovdje uvjetno zove Rjenikom hrvatskoga
filozofskoga nazivlja.5
Valja odmah rei da taj Rjenik, naime uope – takav rjenik, ne treba
brkati s nekim drugim (filozofskim) prirunicima kojih u nas ima,
kakav je npr. Filozofijski rjenik, što ga je godine 1965. objavila
Matica hrvatska, a glavnim mu je urednikom bio Vladimir Filipovi.6
A ni zamisao o reenome Rjeniku ne treba miješati s nekim drugim
prijedlozima, kojih je takoer u nas bilo, kakav je npr. onaj što ga
je kojih pet godina prije spomenutoga Krstieva lanka, u svezi s
Akademijinom nakanom da objavi »filozofijski rjenik«, iznio Stjepan
Zimmermann u tri nastavka u Bogoslovskoj smotri pod naslovom
Filozofijska enciklopedija.7 U tome se svome prijedlogu Zim-
mermann zalae za izradu filozofske enciklopedije usuprot
filozofskomu rjeniku, što je bila izvorna Akademijina namjera. Po
njegovu bi mišljenju
4 Ne mogu na ovome mjestu ulaziti u podrobno tumaenje Krstieva
pojma »smislena vrednota«. O tome sam, meu ostalim, pisao u lanku
Pojam jezika u Kruna Krstia (lanci 1940. – 1945.), u asopisu
Prolegomena, god. 4., br. 1., str. 71–92. Openito o Krstievu lanku
vidi Z. Posavac, Razmišljanja uz novo itanje Krstievog eseja
»Filozofija i jezik«, u asopisu Filozofska istraivanja, god. 19.,
br. 75., str. 705–729. Slina se »razdioba« hrvatsko- ga
filozofskoga nazivlja nalazi i u lanku E. Hercigonje Prilog teoriji
hrvatske filozofske terminologije, objavljenome u Radovima Zavoda
za slavensku filologiju, knj. 17., str. 15–22. Ona razlikuje (str.
16) »termine preuzete« u sustav, »termine integrirane« u sustav
(tj. ono što Krsti zove »vanjskim nainom pohrvaen« nazivak) i
»termine-kalkove« (tj. prevedenice). Razlika je meutim u pristupu,
ali i u svrsi. Dok se Hercigonja bavi opisom i razredbom nazivaka
koji su ve u porabi, Krsti -– upuivanjem na »poklad hrvatskoga
jezika« – otva- ra hrvatskoj filozofiji posve nepoznate prostore,
pruajui joj time mogunost za (novi) osmišljaj svoje
vlastitosti.
5 Slian se prijedlog, uz podosta razlika, moe nai i u knjizi A.
Kneevia Filozofija i slavensko nazivlje. Premda Kneevi pristupa
nazivlju iz širega, slavenskoga obzora, ima i odreenih preklapanja.
Upuujem stoga posebice na poglavlje pod naslovom Istraivanje
filozofijskoga nazivlja danas: Stanje, pristupi i pitanja, str.
37–43, gdje se meu »bitnim pitanjima i smjerovima istraivanja« pod
stavkom 11. navodi i »sastaviti Rjenik slavenskih filozofijskih
naziva« (str. 39).
6 Objavljena su još dva izdanja toga rjenika (oba puta proširena),
1984. i 1989. 7 Vidi S. Zimmermann, Filozofijska enciklopedija, u
asopisu Bogoslovska smotra,
god. 27., br. 5., str. 321–339 i br. 6., str. 424–440, te god. 28.,
br. 4., str. 269–275.
126 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
takva enciklopedija u sebi »sadravala« i rjenik, te bi, koliko bi
god njezina izrada vrlo vjerojatno potrajala dugo, to ipak trebao
biti, dugorono gledano, pravi odabir. Kako bi pak u takvoj
enciklopediji mogli izgledati pojedini lanci, Zimmermann pokazuje
na primjeru obrade nekoliko pojmova, kao što su noetika, spoznaja,
istina, universale, naelo uzronosti, i to u namjeri da prikae »svu
noetiku (u kojoj su, znamo, temelji filozofije)«.8 Usporedi- mo li
Filozofijski rjenik Matice hrvatske s tom Zimmermannovom zamisli,
lako emo meu njima uvidjeti znatne razlike, kako u pristupu, tako i
u opsegu. Jer, dok u Filozofijskome rjeniku jedinica Noetika ima
svega pet redaka te se upuuje na lanak Spoznajna teorija, koja pak
sadrava nešto više od triju stupaca,9 dotle u navedenome
Zimmermannovu pokusnome ogledu noetika kao pojam, koja je (uza
spoznaju) izdvojena kao posebna jedinica, obasee oko dvadeset i pet
stranica.
Uoiti je meutim da unato tima znatnim razlikama i Filozofijski rje-
nik Matice hrvatske i spomenuta Zimmermannova zamisao o filozofskoj
enciklopediji imaju jedno zajedniko obiljeje, i to obiljeje koje ih
oboje razlikuje od rjenika kakav se ovdje predlae, tj. od onoga o
em u svome lanku Filozofija i jezik govori Kruno Krsti. Ta se
njihova zajednika crta sastoji u tenji da se itatelju podastre
(manje ili više iscrpno) tumaenje stanovitoga (filozofskoga) pojma,
da se objasni pojedina (filozofska) struka, da se kritiki razmotri
kakav (filozofski) smjer ili pristup.10 A pri tome se dotini
filozofski pojam zapravo »pretpostavlja«: on je naime »tu« i treba
ga stoga protumaiti.
Jasno je dakako da su takvi (filozofski) prirunici više nego
potrebni, te da bi, recimo, jedna velika Filozofska enciklopedija,
ustrojena po uzoru na koju od poznatih svjetskih filozofskih
enciklopedija, bila itekako poelj- na.11 Ipak, osim izrade tako
široko zasnovane filozofske enciklopedije, pred hrvatskom
filozofijom (i uope hrvatskom kulturom) stoji, po mome mišlje- nju,
još jedna ne sasvim jednostavna, ali zato iznimno vana zadaa, a to
je sastavljanje ve spomenutoga Rjenika hrvatskoga filozofskoga
nazivlja. U
8 Isto, br. 5., str. 321. 9 Vidi Filozofijski rjenik, str. 278 i
378–379. 10 U tu bi se skupinu mogao uvrstiti i neveliki rjenik, s
odreenim brojem na osobit
nain biranih pojmova, koji je pridodan na kraju knjige Branka
Bošnjaka Filozofija: Uvod u filozofsko mišljenje i rjenik (str.
133–178).
11 Kao što su primjerice, da ovdje spomenem dvije takve
enciklopedije, talijanska En- ciclopedia Filosofica, u etiri
sveska, ili pak The Encyclopedia of Philosophy, u osam sveza- ka, s
engleskoga govornoga podruja.
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 127
em se meutim sastoji njegova posebnost? Koja bi mogla biti naela
nje- gove izrade? Kako bi mogao izgledati njegov ustroj? To su
pitanja o kojima se raspravlja u ovome prilogu. Pri tome se eli
ponuditi, doduše više kao poticaj za razmišljanje nego kao posve
doraeni prijedlog, neka vrsta nacrta za izradu takva rjenika.
Kako je s nazivljem u filozofiji?
Valja prije svega podsjetiti na to da pitanje hrvatskoga
filozofskoga na- zivlja nije neka nova »tema« u hrvatskome
filozofiranju, »tema« koja bi se javila istom nedavno. Štoviše,
bacimo li pogled na hrvatsku filozofiju nakon Drugoga svjetskoga
rata, lako emo zapaziti da je nastojanje oko proiša- vanja
nazivlja, budi u izvornim filozofskim djelima, budi u prijevodima,
jedno od vanijih pitanja, te da su se njime bavili neki od naših
najuglednijih filozofa. Osvrnemo li se pak na noviju hrvatsku
filozofiju, recimo od Franje pl. Markovia, onda se pogotovu moe
ustvrditi da je, tako rei, »borba za nazivlje« znaila u nekome
smislu i »borbu za filozofiju«.
K tomu, nije potrebno posebno ni isticati da je izgradnja
primjerena nazivlja iznimno vana kako za svaku znanost, tako i za
filozofiju. Upozoriti je ipak da opstoji velika razlika u odnosu
prema znaenju pojedinih naziva- ka, bolje bi zapravo bilo rei – u
odnosu prema odnosu nazivka i njegova znaenja, izmeu filozofije i
ostalih znanosti. Posrijedi je naime razlika u shvaanju toga
odnosa. Stoga, dok je u pojedinim znanostima dosta est sluaj da
neki nazivak ima »dogovorno« znaenje, tj. znaenje koje je po- sve
neovisno, pae kadšto i suprotno znaenju koje dotina rije ima (ili
je imala) u »svakodnevnome« jeziku, takvo je što u filozofiji
sasvim rijetko, pa donekle i teško zamišljivo.
Evo u svezi s time i jedan primjer. U fizici je npr. mogue rei, pa
onda i prihvatiti, da hadron oznauje ‘esticu koja sudjeluje u
jakome meudjelo- vanju’, a da pri tome nije od presudne vanosti što
ta rije znai u grkome jeziku, premda je, dakako, zgodno znati i to
kao svojevrstan »podsjetnik«, tj. da grki pridjev δρς znai ‘pun’,
‘gust’, ‘jak’, ‘krupan’. Taj »podsjet- nik« meutim nije više tako
proziran uzmemo li kao primjer rije barion (prema βαρς ‘teak’),
koja znai ‘hadron polucijeloga spina’. Katkada nas pak takvo
poznavanje podrijetla pojedinoga nazivka moe i zavarati, kao u
sluaju rijei lepton (prema λεπτς ‘tanak’, ‘lak’), koja oznauje
‘esticu koja ne sudjeluje u jakome meudjelovanju’, ukoliko bismo na
temelju gr- koga zakljuili da su svi leptoni laki, jer oni to nisu
(tako je npr. τ-lepton
128 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
gotovo dvaput tei od protona, dakle jednoga bariona, dotino
hadrona).12 Ovdje bi se mogla spomenuti i rije atom (prema τοµος
‘nedjeljiv’), koja meutim ne znai ‘nedjeljivak’, nego upravo
oznauje stanovit sloen ili sastavljen »entitet«, dakle ne
jednostavan, koji je prema tome djeljiv. Napo- kon, skrajnji je
sluaj rije kvark, koju je Murray Gell-Mann uzeo iz Joyceo- va
romana Finnegans Wake, bez vidljive znadbene veze s onim što ona
danas oznauje, tj. razred temeljnih estica od kojih su izgraeni
hadroni, dotino temeljne gradbene opeke cjelokupne tvari.13
Dakako, za sve bi navedene rijei bilo najbolje rei da one
jednostavno znae ono što danas znae u fizici, tj. da njihova poraba
u fizici odreuje njihovo znaenje. I to stoga što poznavanje njihove
»etimologije«, njihova »izvornoga znaenja«, više govori o povijesti
pojedine znanosti, u ovome sluaju o povijesti fizike, naješe pak o
zabludama u toj povijesti (kao u sluaju odabira rijei atom za nešto
što se je smatralo nedjeljivim), nego što upuuje na »pravo« znaenje
tih rijei. Bit e da je upravo zbog toga Gell- Mann uzeo »rije bez
znaenja«, »praznu ljušturu«, tako rei »zvukovnu ovojnicu« bez
oznaenika, naime »rije« kvark, kako bi omoguio da istom daljnje
istraivanje »odredi« njezino »pravo« znaenje, kako bi dopustio da
se ta »ljuštura«, ta »zvukovna ovojnica« popuni (nekim) znaenjem
nakon što se dospije do stanovitih (novih) spoznaja. A upravo je
to, naime takav »postupak«, nešto što je u filozofiji, kako ve
rekoh, teško i zamisliti.
Da bi se vidjelo u kojoj se mjeri filozofski pristup nazivlju, tj.
ono shva- enje odnosa nazivka i njegova znaenja, razlikuje od
pristupa u ostalim
12 Openito o fizici elementarnih estica kao i o njihovoj razredbi
vidi npr. H. Fritzsch, Kvarkovi: Pratvar našega svijeta; takoer F.
Close, Svemirska lukovica: Kvarkovi i priroda svemira; k tomu, I.
Picek, Elementarne estice – iskrenje u svemiru tamne tvari:
Putovanje kroz krajobraze estica i sila do svjetova machoa i crnih
rupa, posebice str. 23–55, te na str. 104–105 prikaz tzv.
standardnoga modela elementarnih estica i njihovih uzajamnih meu-
djelovanja. Moe se pogledati i knjiga I. Picek, Fizika elementarnih
estica, koja je meutim pisana na zahtjevnijoj razini.
13 Stanovitom bi se »znadbenom vezom«, tj. nekovrsnom poveznicom
mogla smatrati injenica da Joyce govori o trima kvarkovima, a da se
primjerice protoni i neutroni sastoje upravo od triju kvarkova.
Naime dotino se poglavlje u Joyceovu romanu zapoinje ovako: »–
Three quarks for Muster Mark! / Sure he hasn’t got much of a bark /
And sure any he has it’s all beside the mark.« (Vidi J. Joyce,
Finnegans Wake, str. 383; isp. i H. Fritzsch, nav. dj., str. 66.) S
druge strane, uz rije kvark Websterov rjenik navodi samo znaenje
koje ta rije ima danas u fizici, te iako upozorava da je rije uzeta
iz spomenutoga Joyceova romana, ne kazuje koje bi znaenje rije
quark upravo imala u Joycea (vidi Webster’s New World Dictio- nary
on PowerCD, 1995.).
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 129
znanostima, navodim ovdje dva primjera. Rije je o dvama ulomcima
uzeti- ma iz knjiga dvojice naših podosta razliitih filozofa. S
druge strane, ta nam dva primjera istodobno pokazuju koliko se u
filozofiji pitanje o nazivlju ne moe izbjei, koliko smo svi mi, da
to sartreovski kaem, »osueni« na raz- mišljanje, upravo na
»polaganje rauna« o nazivlju. Evo tih ulomaka:
Ovom prilikom moram upozoriti samo na jednu filozofsku kategoriju
koju u jezi- nom izrazu upotrebljavam drugaije od ostalih filozofa.
Kategorija koja u latinskom glasi esse ili njemaki das Sein u našem
jeziku se prevodi sa bie ili bitak. Izraz bie neprikladan je, jer u
našem jeziku sve više dobiva smisao ivog (tako se i njem. das Wesen
u jednom smislu mora tako prevesti), a termin bitak mi nikad nije
neposredno izraavao onu intencionalnost koju bi taj termin trebalo
da ima. Osim toga deriva- cije, toliko potrebne u filozofskom
izrazu, u oba sluaja potpuno su neprikladne (bitkovanje, bitkujue,
bievanje, biujue). Zato sam se ve pred nekoliko godina definitivno
odluio za termin bivstvo, s njegovim veoma dobrim derivacijama:
biv- stvovanje, bivstvujue. U našem jeziku se pojam »bivstvo«
upotrebljava i u znae- nju esse, existentiae, kao i u znaenju bîti,
suštine, essentiae. Budui da mi za pojam essentia imamo dva
termina: bit i suštinu, a termin bivstvo prvobitno oznaava i esse i
essentiu, opredijelio sam se za ovaj, mnogo prikladniji
termin.14
Za razumijevanje prevedenog teksta vano je objasniti zašto smo
svugdje pre- vodili Wesen s »bie« [ili: bit]. »Bie« (lat. ens) jest
filozofijski (ontologijski) termin za sve ono što jest ma kako i
kakvo bilo, te jest nešto (aliquid), a nije ništa (nihil). Na tom
»nešto« moe se razlikovati ono što ini njegovu »prirodu« (natura)
ili »karakter« po kojem bie je ono što jest (quid est, gr. ti esti)
i tako jest kako jest (novija njemaka terminologija zato govori o
»So-sein«) naspram fakta da jest (quod est, hoti esti). Kako se bie
(ens) razlikuje od drugih bia po svom »što-stvu« (quidditas, to ti
en einai, Was-heit), po svojoj biti (essentia) koja ga, kao baš
ovo, a ne kao neko drugo, konstituira, dok je, po tradicionalnoj
metafizici, tubitak (existentia, Da-sein) svih bia bezrazlian, to
onda esencija (esse essentiae) pokriva bie, a ovo, sa svoje strane,
prikriva bitak (esse, einai) u esse essentiae i esse existentiae. –
Ova misaona nunost metafizike dovodi do dvoznanosti rijei ve u
Aristotela, gdje usia znai i pojedinano bie i princip bitka uope. U
drugim jezicima vrši se izmjena znaenja rijei, nošena istom
misaonom shemom.15
Dakle, koliko se god ta dva hrvatska filozofa uzajamno razlikovala,
koliko god oni imali razliit odnos spram (hrvatskoga) jezika,
koliko god, u veoj ili u manjoj mjeri, pokazivali sklonost prema
jezikoslovlju, koliko se
14 Vidi P. Vranicki, Historija marksizma, prva knjiga, str. 12
(Predgovor drugom izda- nju).
15 Vidi V. Sutli, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 99
(poglavlje Rad i bog).
130 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
god, napokon, bavili filozofijom jezika, u jednome se ipak »slau«:
obojica naime »osjeaju potrebu« obrazloiti (svoje) nazivlje,
obrazloiti zašto rabe upravo ovu, a ne onu rije. Pri tome treba
uoiti da se ta obrazloba ni u kojem sluaju ne moe svesti na puku
izjavu koja bi oitovala kakav pretpo- stavljeni »dogovor« izmeu
sroitelja i itatelja, recimo ovako: »ovu rije rabim u tome i tome
znaenju«, tako rei – obavijesti radi, da se lakše ita. Ne, i u
jednome i u drugome sluaju rije je o tome da se nekako opravda,
»filozofski utemelji« poraba odreenoga nazivka. Rije ve »sama
sobom« (što god znailo to »sama sobom«) mora nešto »imati«, mora ve
nešto »do- nijeti«, da bi uope mogla biti prihvaena kao nazivak. I
zato je u filozofiji teško birati nazivke, teško se je odluiti za
nazivlje. Štoviše, pojedine se filozofije upravo i razlikuju (meu
ostalim) i svojim nazivljem, pa bi se mo- glo rei da razumjeti
nekoga filozofa zapravo i znai »prodrijeti u znaenje njegova
nazivlja«, a otuda se moe ii i korak dalje pa ustvrditi da uspored-
bom raznoga nazivlja razliitih filozofa postupno stjeemo i
razumijevanje same povijesti filozofije.
Izbor, ponuda, odabir
Prema tome, valja prihvatiti ovaj jednostavni stavak: svagda moramo
birati nazivlje. Posve je svejedno pišemo li koji filozofski lanak,
ili pak prevodimo kakvo filozofsko djelo na hrvatski jezik. Dakako,
kakav e naš odabir upravo biti, to zavisi od niza imbenika.
Primjerice, prvo moramo birati izmeu ovih dviju mogunosti: hoemo li
ostaviti meunarodnu rije ili emo potraiti hrvatsku prevedenicu,
dotino otpovjednicu. Odluimo li se za potonje, javlja se pitanje
koju emo hrvatsku rije odabrati. U tome se pogledu naelno ne
razlikujemo, premda rabimo struni (filozofski) jezik, od kojega god
izvornoga govornika, koji rabi tzv. opi jezik u svakodnev- nome
priopavanju. Naime birati moramo i mi, ali i taj »obini« porabnik.
Stvar nije dakle u tome da bi tkogod izvornomu govorniku, ili
naravnomu besjedniku nametao kako da govori. Štoviše, svaki
rabitelj kojega sustava sam bira što e i kako rei, ime e se u
govoru posluiti, i tu mu slobodu nitko ne moe oduzeti (dapae, s
time u svezi ima i jedna zasada koju neki jezikoslovi vole
isticati, a glasi otprilike ovako: izvorni govornik uvijek ima
pravo).
No da bi dotini govornik mogao slobodno birati, prije svega mora
ima- ti osiguran dobar izbor, tj. mora moi birati na temelju
primjerene ponude. Ako primjerice netko jednostavno ne zna, i
nikako ne moe doznati, da se
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 131
remiza, dakle ‘spremište za kola’, moe rei i kolnica, kako ima npr.
Ivan Filipovi u svome hrvatsko-njemakome rjeniku od godine 1875.16
[što je inae izvorni Šulekov prijedlog za njemaku rije Bahnhof (uz
pristan i pristanište eljeznino), iznesen u njegovu
njemako-hrvatskome rjeniku godine 1860.,17 u razlici opet prema
rijei kolodvor, koja se nalazi u njego- vu rjeniku znanstvenoga
nazivlja (1874.)],18 tada se jednostavno ne moe oekivati da e
spomenuti govornik ikada izrei recimo ovakvu reenicu: »Drugi izvlai
kola iz kolnice traei pomno, da li se nije danas štogod na njima
pokvarilo.« A upravo emo na tu reenicu naii itajui Josipa Ko-
zarca.19 U tome emo sluaju za takva govornika ustvrditi da je pri
odabiru bio ogranien, tj. da nije imao primjerenu ponudu. Pri tome
e pozivanje na injenicu da on tako govori, tj. da govori remiza i
nikako drugaije, malo znaiti, kada zapravo i nije mogao birati. A
to je upravo ono što, mutatis mutandis, mui i nas pri našem radu na
filozofiji. Nedostaje nam naime primjerena ponuda, na temelju koje
bismo mogli slobodno birati.20 A to bi onda istodobno bio i odgovor
na pitanje koje bi tkogod mogao postaviti: emu jedan takav
rjenik?
Primjerice, ve i sama rije filozofija, kao i pridjev filozofski,
koji je iz priopajnih razloga zadran i u naslovu ovoga priloga,
otvaraju itav niz pitanja: hoemo li rije filozofija prevoditi ili
neemo, te ako se odluimo za prijevod, hoe li to biti mudroslovlje,
kako je svojedobno bilo i u nazivu Filozofskoga fakulteta u
Zagrebu, ili moda rije koju nalazimo u Parie- vim rjenicima – naime
mudroljublje?21 Ako se pak odluimo za prilagod-
16 Vidi I. Filipovi, Neues Wörterbuch der kroatischen und deutschen
Sprache, sv. 1., str. 458. Za rije kolnica Filipovi navodi ove
njemake otpovjednice: Radstube, Bahnhof, Wagenschoppen, Remise,
Wagenremise.
17 Vidi B. Šulek, Deutsch-kroatisches Wörterbuch, sv. 1., str. 163.
18 Vidi B. Šulek, Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenoga
nazivlja, sv. 1.,
str. 69. 19 Navodim prema Benešievu Rjeniku hrvatskoga knjievnoga
jezika, sv. 5., str. 973–
974, gdje inae ima dosta potvrda za rije kolnica. 20 O mogunosti
izbora i o vanosti biranja vidi i u ve spomenutoj knjizi A.
Knee-
via Filozofija i slavenski jezici, posebice uvodno poglavlje pod
istim naslovom Filozofija i slavenski jezici, str. 15–35.
21 Vidi D. A. Pari, Vocabolario croato-italiano, str. 439. Pari
zapravo ima mudro- ljubje (bez jotacije), a navodi ujedno i rije
mudroljub u znaenju ‘filozof’. Dakako, uz mu- droljubje i mudroljub
Pari navodi i mudroslovje i mudroslovac. Zanimljivo je ipak da u
svome talijansko-hrvatskome rjeniku ima ovako: »Filosofia, f.
mudroslovje.« Vidi Rjenik talijansko-slovinski (hrvatski), str.
293.
132 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
bu, tada se pojavljuje pitanje kako emo grku rije ιλοσοα zapisati:
prema izgovoru, onako kako se je recimo u Platonovo vrijeme
izgovarala, tj. philosophía, ili pak prema latinskome, tj. kako su
ju Rimljani uli izgova- rati, a tako se je i u nas znalo pisati –
philosophia, ili prema mlaem grko- me izgovoru, nakon što su
haknuti bezvuni zatvornici (aspirirani bezvuni okluzivi) th, ph i
kh postali tjesnanicima (spirantima) θ, f, h, tj. filosofia (i tako
se je katkada u nas pisalo u 19. stoljeu, pa taj zapis ne bi
trebalo sma- trati srpskim), ili pak prema tradicionalnome
latinskome izgovoru s ozvue- nim s meu samoglasnicima, što se u
grkome inae nikada ne dogaa, kao uostalom ni u klasinome
latinskome, tj. filozofia, pri em se oba posljednja zapisa mogu k
tomu pisati i s j, što je opet stvar pravopisa kojim pišemo, dakle
filosofija i filozofija, ili emo moda zadrati izvorni zapis grkim
pismenima, tj. filosof…a? To je ukupno devet mogunosti, meu kojima
treba birati, a da pri tome pridjev nismo ni dotakli.
Pripomenuti je usput da, odluimo li se za prijevod, odabir nije
uvje- tovan samo jezikoslovnim nego u znatnoj mjeri upravo
filozofskim razlo- zima: oevidno je naime da rijei mudroslovlje i
mudroljublje upuuju na posve razliite uvide u to što filozofija
uope jest, ili što bi ona trebala biti. Mogli bismo tako, svjesno
pojednostavljujui, ustvrditi da bi s Hegelova i s hegelovskoga
stajališta prijevod mudroslovlje (tj. ‘znanost o mudrosti’) bio
opravdan, dok bi iz obzora Platonova filozofiranja prijevod
mudroljublje (tj. ‘ljubav prema mudrosti’) bio, ini se, znatno
primjereniji.
Pojam knjievnoga jezika
Dakle, taj bi Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja trebao
osigurati primjerenu ponudu strunoga nazivlja, kako bismo mogli
slobodno birati, tj. kako bi naš odabir bio valjan. Odabir je pak
valjan onda kada je obavljen na temelju primjerene ponude, a prema
stanovitim naelima, koja je opet mogue jasno obrazloiti, i kojih se
pri odabiru treba drati. No postavlja se odmah i sljedee pitanje,
naime koja su to »stanovita naela« prema kojima treba vršiti
odabir. Jednostavan bi pak odgovor bio taj da se, kao i u sluaju
drugih jezika, i u hrvatskome treba pridravati onih naela na kojima
se osniva taj odreeni, u ovome sluaju hrvatski jezik.
No kao što to esto biva, ono što je s lakoom prihvatljivo na razini
openitih promišljanja, kada se potanje razmotri na pojedinim
primjerima, moe izazvati i niz dodatnih pitanja i najasnoa. Uzmemo
li, recimo, kao
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 133
primjer »odreenoga jezika« upravo – hrvatski jezik, nee unaprijed
biti jasno što ta sveza hrvatski jezik doista znai, tj. nee biti
jasno o kojem sustavu zapravo govorimo. Jer, primjerice, premda i
ovjek iz Meimurja i ovjek s Visa sebe nedvojbeno smatraju Hrvatima,
i premda bi na postav- ljen upit o tome kojim jezikom govore,
zacijelo odgovorili da govore hr- vatskim, oni bi jedan drugoga,
susretnu li se gdjegdje sluajno, i ostanu li u razgovoru pri svojim
naravnim sustavima, poprilino teško razumjeli. Taj primjer pokazuje
da sveza hrvatski jezik pokriva zapravo jedan cijeli skup sustava,
obino ih nazivljemo naravnim sustavima ili »organskim idiomi-
ma«,22 kojima govore svi oni koji sebe smatraju Hrvatima, a na
mogui upit kojim jezikom govore, odgovaraju da govore hrvatski. Taj
se skup sustava u jezikoslovlju zove susustavljem ili dijasistemom,
a njime se uglavnom bavi dijalektologija.
Upravo se na toj injenici, naime na injenici da se dva pripadnika
jed- ne te iste zajednice, dva porabnika hrvatskoga jezika,
pokušaju li zapodjeti razgovor svaki na svome »organskome idiomu«,
uzajamno ne moraju ra- zumjeti, osniva potreba da se u odreenoj
zajednici uspostavi sustav koji moe posluiti uzajamnomu
sporazumijevanju pojedinih njezinih lanova, premda svaki od njih, u
nekim drugim okolnostima, moe rabiti i neki drugi sustav dotinoga
susustavlja. Taj se pak sustav, koji tako rei moe »pre- mostiti«
razlike meu pojedinim naravnim sustavima, nazivlje biranim ili
uzornim sustavom, a katkada se zove i knjievnim ili standardnim
jezikom. Uspostava je takva sustava posebice vana u onim
zajednicama u kojima su razlike meu naravnim sustavima izrazitije,
a takvo je upravo hrvatsko susustavlje: Hrvatska je primjer zemlje
gdje na razmjerno malenu prostoru, suopstoji velik broj sustava s
uzajamno vrlo velikim razlikama.
Biranim se taj sustav zove zato što se u njem svaki lik moe, prema
stanovitim mjerilima, na svakoj jezikoslovnoj razini – birati, a to
ga pak ini podatljivim za doradu, za dotjeravanje. Premda se birani
sustav obino »oslanja« na neki naravni sustav, valja uoiti da se on
ne moe poistovjetiti ni s jednim naravnim sustavom, dakle ni s
jednim »organskim idiomom«, što ga, u nekoj mjeri, ini umjetnim.
Tako na pitanje tko njime govori, od- govor glasi – zapravo nitko,
ili – ovoga asa nitko. To nije jezik ulice; po- srijedi je ono što
Dante u svome spisu De vulgari eloquentia oznauje kao
22 O pojmu »organskoga idioma« vidi npr. u knjizi D. Brozovia
Standardni jezik: Te- orija, usporedbe, geneza, povijest, suvremena
zbilja.
134 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
illustre, cardinale, aulicum, curiale,23 naime otmjeni sustav,24
podoban za pisanu rije, za sveane prilike, za iznimne zgode. K
tomu, to je sustav na koji se valja uzirati, koji mora biti uzorom,
premda nikada u potpunosti dohvatljivim, svima lanovima odreene
jezine zajednice. To nadalje zna- i da ga svaki lan te zajednice
mora uiti, i ujedno pokušati i nauiti. Da tako kaem, svi su
govornici od njega »podjednako udaljeni«, nitko ga nije »unio u se
s majinim mlijekom«. Ta »udaljenost« moe katkada biti i vrlo
velika, što pak, sa svoje strane, zahtijeva vei napor u njegovu
svladavanju. Napokon, taj je sustav ujedno i u javnoj porabi, a
zovemo li ga knjievnim, valja ga strogo razlikovati od
knjievnosnoga, tj. od jezika koji se nahodi u knjievnim djelima.
Taj ne mora, a naješe i nije uzoran. Štoviše, jezik sva- koga
knjievnoga djela zapravo je sklop od više razliitih sustava, u
rasponu od naravnih sustava preko argona i razlinih razgovornih
sustava, pa sve do inojezinih sustava (prisjetimo se samo koliko
ima njemakoga u Krleinim djelima). Meu njima dakako jedan moe biti
i sam birani ili uzorni sustav.
Mogli bismo, prema tome, rei da sveza hrvatski jezik ima najmanje
dva znaenja (premda ih uistinu ima puno više):25
1. cjelokupno hrvatsko susustavlje, dakle skup svih hrvatskih
sustava 2. hrvatski birani sustav, tj. hrvatski knjievni
jezik.
I sada bismo, budui da je predmet ovoga priloga podastrijeti nacrt
za izradu Rjenika hrvatskoga filozofskoga nazivlja, a hrvatsko
filozofsko na- zivlje valja, kako je reeno, birati prema
»stanovitim naelima«, i to prema naelima na kojima se osniva
hrvatski jezik, mogli ustvrditi da je upravo drugo znaenje te sveze
hrvatski jezik ono koje nas ovdje zanima, pa bismo na taj nain ovu
kratku sociolingvistiku razglobu mogli privesti kraju. I ta- ko bi
doista i bilo da je posrijedi koji drugi jezik, a ne hrvatski.
Naime, kada govorimo o hrvatskome biranome sustavu ili o hrvatskome
knjievnome jeziku, jednostavno nije mogue zaobii pitanje o njegovu
nastanku, tj. o njegovoj dajbudi novijoj povijesti. To utoliko više
što su osnovna obiljeja
23 Ili u prijevodu V. Vinje: sjajan, stoeran, dvorski i saborski
(vidi D. Alighieri, Nauk o pukom jeziku, str. 98–99).
24 Isp. u Dantea (str. 100–103): » I odista je uzvišen uenošu, jer
iz tolikih grubih tali- janskih rijei, iz toliko zamršenih
sklopova, iz toliko manjkavih izgovora, iz toliko seljakih
naglasaka vidimo ga kako se uzdie tako otmjen [lat. egregium,
istakao B. M.], jasan, savr- šen, pun gradske uljuenosti
[…].«
25 O tome sam podrobnije pisao u ve spomenutome lanku Pojam jezika
u Kruna Krstia (lanci 1940. – 1945.), str. 72–73.
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 135
sudobnoga hrvatskoga knjievnoga jezika nastala upravo u isto
vrijeme kada se je u novijoj hrvatskoj filozofiji zapoelo
temeljitije razmišljati o njezinu nazivlju.
Iz novije povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika
Prema jednome se stajalištu povijest hrvatskoga jezika moe
podijeliti u šest razdoblja: na tri tzv. predstandardna i na tri
razdoblja razvoja jezi- noga standarda.26 Poznato je da se u tzv.
petome razdoblju, koje traje od hrvatskoga narodnoga preporoda do
konca 19. stoljea, vodi borba oko toga koji je hrvatski sustav,
zapravo koji tip novoštokavštine, najpogodniji da postane hrvatskim
knjievnim jezikom, ili hrvatskim uzornim (dotino bira- nim)
sustavom (a vodi se k tomu i borba oko pravopisnoga naela, tj.
treba li odabrati tvorbeni ili izgovorni pravopis).27 Poznato je,
nadalje, da su u toj velikoj polemici sudjelovale etiri škole:
Rijeka filološka škola (kojoj je na elu bio Fran Kurelac),
Zagrebaka filološka škola (kojoj su, meu osta- lim, pripadali
Vjekoslav Babuki, Antun Maurani, Bogoslav Šulek, Adol- fo Veber),
zadarski jezino-kulturni krug oko Zore dalmatinske (na elu s Antom
Kuzmaniem), te tzv. hrvatski vukovci (kojoj su, uz samoga Vuka
Stefanovia Karadia i uru Daniia na srpskoj strani, od Hrvata pripa-
dali Petar Budmani, Tomo Mareti, Ivan Broz, a dijelom i Vatroslav
Jagi). Poznato je, napokon, da su pobjedu, zahvaljujui donekle i
dobroj jeziko- slovnoj spremi, ali ponajviše ipak politikim
okolnostima,28 krajem 19. sto-
26 Vidi o tome D. Brozovi, Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar
junoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene
kao jezika hrvatske knjievnosti, u zbor- niku Hrvatska knjievnost u
evropskom kontekstu. Isp. meutim i lanak K. Krstia Povijesni put
hrvatskoga knjievnog jezika, objavljen u Hrvatskoj reviji, god.
15., br. 8., str. 412–420. Vidi takoer i M. Moguš, Povijest
hrvatskoga knjievnoga jezika.
27 Tu sam borbu jednom prilikom, parafrazirajui Platona, nazvao
Gigan- tomac…a perˆ tÁj tîn Crwb£twn glèsshj (vidi moj prilog
Dativ, lokativ i instrumen- tal mnoine u pripovijetkama Stjepana
Zlatovia: Prinos razumijevanju pojma knjievnoga jezika, u Zborniku
o Stjepanu Zlatoviu, str. 98–99).
28 Isp. što o tome kae Z. Vince u pogovoru pretisku Parieva
hrvatsko-talijanskoga rjenika: »Kad se govori o ovom razdoblju u
povijesti hrvatskoga jezika, neki zanemaruju ulogu unionista pri
rješavanju jezinih pitanja. Zaboravljaju naime napomenuti da su u
oštroj i dugotrajnoj borbi vukovaca i Zagrebake filološke škole
pobjedu u polemikama odnijeli vukovci, ali ne uvijek snagom i
dokazima svojih jezinih pogleda nego i izravnom politikom moi,
pogotovu kada je hrvatskim banom imenovan Khuen Héderváry (1883.)
te kad su došli na vlast unionisti (maaroni), u ijim su redovima
bili aktivni A. Pavi, T. Mareti, a donekle i Franjo Ivekovi.« (Vidi
Z. Vince, Leksikograf Dragutin Pari u svojem vremenu, str.
1269.)
136 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
ljea iznijeli hrvatski vukovci.29 Ta se pobjeda obino povezuje s
izlaskom sljedeih djela: Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza (1892.),
Gramatike i sti- listike hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika
Tome Maretia (1899.) te Rjenika hrvatskoga jezika Ivana Broza i
Franje Ivekovia (1901.). Brozov je Pravopis uveden u škole, a valja
imati na umu da su i Akademijin rjenik ureivali vukovci (Danii,
Budmani, Mareti).30
Sustav koji je tom pobjedom postao uzornim za hrvatski knjievni je-
zik, u našoj se dijalektologiji i sociolingvistici katkada nazivlje
novoštokav- skom folklornom koin».31 Pri tome za izgradnju
knjievnoga jezika vrijede ova dva osnovna naela:
1. potpuno oslanjanje na tzv. »narodni jezik«, tj. pravo na ulazak
u knjievni jezik imaju samo one rijei koje su potvrene u Karadi-
evim i Daniievim djelima, doim prema novotvorinama opstoji osobito
odbojan stav
2. ono što se obino zove novoštokavski purizam iliti istunstvo, tj.
sve što dolazi iz drugih narjeja (kajkavskoga i akavskoga), pae i
iz drugih govora štokavskoga narjeja, ne moe ui u knjievni
jezik.
Koje su pak posljedice takva stava, moe se oslikati jednim
primjerom. U svome Srpskome rjeniku Vuk Stefanovi Karadi ima
primjerice rije ferice, koju tumai ovako:32
ferice, f. pl. u ovoj zagoneci: uerice uere pod boboti na zemlji,
uerice dolaze, babulice odnose.
Vidljivo je da nema opisa znaenja, ne kae se što upravo ta rije
znai, nego se navodi primjer porabe, i to u zagonetci, iz kojega bi
trebalo razabrati znaenje dotine rijei. Vuk navodi k tomu i glagol
feriti, ali mu takoer
29 Tu bi rije pobjeda moda trebalo pisati u navodnicima (tj.
»pobjeda«). O tome sam dosta razgovarao s pokojnim prof. Vinceom
kada smo poetkom devedesetih godina prošlo- ga stoljea pripremali
pretisak spomenutoga Parieva rjenika. Teško se je mirio s izriajem
pobjeda hrvatskih vukovaca, koliko god da ga je i sam rabio. Ako se
u tadanjim okolnostima i moe govoriti o pobjedi, ta se »pobjeda« s
današnjega stajališta ni u kojem sluaju ne bi smjela smatrati
»završenom stvari«, u smislu: tako se je dogodilo i tu se više
ništo ne moe uiniti.
30 Vidi o toj borbi Lj. Jonke, Knjievni jezik u teoriji i praksi;
takoer Z. Vince, Puto- vima hrvatskoga knjievnog jezika; isto tako
i S. Ham, Jezik zagrebake filološke škole.
31 Vidi npr. u spomenutoj knjizi D. Brozovia Standardni jezik. 32
Vidi V. S. Karadi, Srpski rjenik istumaen njemakijem i latinskijem
rijeima,
str. 788.
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 137
ne daje znaenje, nego ga upuuje na rije ferice.33 Ta se rije javlja
i u Akademijinu rjeniku, i to u dijelu koji je obraivao Matija
Valjavec od 1882. do 1883., ali Valjavec donosi jedninu rijei, tj.
uerica, te ispravlja zagonetku prema knjizi Srpske narodne
zagonetke, što ju je godine 1877. objavio Stojan Novakovi. Ona sada
glasi: »uerice uere pod bobote na zemlji, uerii dolaze, baburice
odnose.« A dodan je i »odgonetljaj«: »kvoka na jajima«.34 No u
Broz–Ivekovievu rjeniku, koji je zapravo pro- šireni Karadiev
rjenik, i to njegovo drugo izdanje od godine 1852., taj Vukov
hapaks ponovno nalazimo s potpuno istim tumaenjem i, dakako, sa
zagonetkom u Karadievu zapisu.35 Ni raspored obinoga sloga i
kosopisa nije izmijenjen, osim što je naveden izvor i takoer dodan
»odgonetljaj«, tj. ovako: »Rj. odgonetljaj: Kad uzimlju napore
ene.« Zanimljivo je, usput reeno, da te rijei ne biljei ni Skokov
rjenik, što bi moglo pomalo i uditi. Ipak, prava je zanimljivost
zapravo ovo: u ve spominjanome hrvatsko- -talijanskome rjeniku
Dragutina Paria, inae pristaše Zagrebake filološ- ke škole, kojega
je tree izdanje objavljeno 1901., dakle iste godine kada i
Broz–Ivekoviev rjenik, rijei uerice dakako nema, ali se u njezinoj
ne- posrednoj okolini, recimo izmeu rijei uenje i rijei uk, nahodi
dvadeset i sedam rijei prema jedanaest rijei u istome odsjeku u
Broza i Ivekovia (meu kojima i spomenuta rije uerice). Ali ni taj
porazni omjer (gotovo 1 : 3) ne bi bio tako strašan, pogotovu ne za
ono o em je ovdje rije, kada meu tima rijeima u Parievu rjeniku ne
bi bilo i ovih šest rijei, koje meutim ne nalazimo u Broza i
Ivekovia:36
udoredan ‘di costumi’, ‘morale’ udoredba ‘la morale’ udoredje
‘morale’, ‘moralità’ udorednik ‘moralista’ udorednost ‘moralità’,
‘costumatezza’ udoslovje ‘etica’, ‘etologia’
Moglo bi se pomalo zloesto primijetiti – uerice mogu, udoree ne
moe. Naime, posve je jasno da se na taj nain, tj. oslanjajui se
iskljuivo na rijei koje je Vuk popisao, te na djela koja su
objavili on i Danii, ne
33 Isto. 34 Vidi Akademijin Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika,
sv. 2., str. 145. 35 Vidi I. Broz – F. Ivekovi, Rjenik hrvatskoga
jezika, sv. 1., str. 185. 36 Vidi Pariev hrvatsko-talijanski
rjenik, str. 87.
138 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
moe izgraivati nazivlje ni u jednoj struci, pa ni u filozofiji.
Sukladno to- mu i naela kojih se valja pridravati pri njegovoj
izgradnji, kao uostalom i pri uspostavi knjievnoga jezika, treba
drugaije zasnovati, drugaije odre- diti. Prije svega, posve
jednostavno reeno, moramo se otvoriti itavomu bogatstvu hrvatske
jezikoslovne i uope knjievne povijesti. Napustimo li stanovite
predrasude, da ne kaem, pozivljui se na jednoga filozofa, »idole
trga i kazališta«, i okrenemo li se toj cjelokupnosti, pred nama se
prostire upravo nevjerojatno bogatstvo. To bogatstvo i tu
raznolikost trebao bi, meu ostalim, podastrijeti svojim porabnicima
i Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja.
Izvori
Da bismo spomenutu zamisao primjereno ozbiljili, valjalo bi da
popis izvora za spomenuti rjenik bude što iscrpniji. Openito se moe
rei da bi u odreenome smislu uzorom takvu Rjeniku do neke mjere
mogao biti En- ciklopedijski rjenik lingvistikih naziva Rikarda
Simeona.37 Valja takoer pripomenuti da bi to trebao biti dugoroniji
pothvat, te da bi morao okupiti vei broj suradnika. Dakako,
ponajprije bi se trebalo dogovoriti o pojedinim izvorima, a tek
potom prijei na obradu. Ovdje navodim jedan prijedlog takvih
izvora, koji bi se po potrebi mogao proširiti.38 Trebalo bi svakako
obuhvatiti:
izvorna hrvatska filozofska djela prijevode filozofskih djela na
hrvatski hrvatska knjievna djela sa stanovitim filozofskim
obiljejem hrvatsko rjeniarstvo hrvatske slovnice odreen broj
rukopisnih djela.
Valjalo bi dakle sastaviti popis izvornih filozofskih djela pisanih
hrvat- skim jezikom kao i popis prijevoda (to zapravo znai svih
filozofskih djela na hrvatskome od polovice devetnaestoga stoljea
do danas), te ih sustavno obraditi. Ovdje posebice treba upoziriti
na rukopisna djela pojedinih filo-
37 Objavljen je u dva sveska godine 1969. 38 A naravno i ograniiti
na manji broj, ukoliko bi se zakljuilo da je bitno upravo to
da
Rjenik bude što prije objelodanjen.
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 139
zofa, kao što je, primjerice, bogata ostavština Franje pl.
Markovia, koja se uva u Arhivu Hrvatske akademije, a nije do danas
ni objavljena ni dovoljno istraena.39
Jer, ako bi tkogod htio prouavati posljedice koje je reena pobjeda
hr- vatskih vukovaca ostavila u hrvatskoj filozofiji, a ujedno i
razumjeti što se je zapravo dogodilo krajem 19. stoljea u Hrvatskoj
u pogledu knjievnoga jezika, dovoljno bi bilo takvu prouavatelju
usporediti Markoviev Razvoj i sustav obenite estetike, objavljen
1903., i Bazalinu Povjest filozofije, koje je prvi svezak izašao
1906. Premda su izmeu ta dva objavka prošle samo tri godine,
razlike su u jeziku tolike te nije pretjerano rei kako se ini kao
da su prošla tri stoljea. Evo samo nekoliko na prvi pogled uoljivih
obiljeja Markovieva jezika:
piše tvorbenim pravopisom nastoji zamijeniti meunarodne rijei
hrvatskima kada je god to mo-
gue dosljedno rabi puni lik u genitivu jednine
zamjenino-pridjevne
sklonidbe (ne glede na to koliko se takvih genitiva nie jedan za
dru- gim)
razlikuje dativ i lokativ jednine zamjenino-pridjevne sklonidbe
(da- tiv je redovito puni lik na -u, a lokativ, prema propisu
Zagrebake škole, nikada nema naveska)
strogo razlikuje tri padea u mnoini (dativ, lokativ i instrumental)
u zamjenino-pridjevnoj sklonidbi (ne rabi ujednaene likove na -ima/
-ama, koji su preneseni u mnoinu iz dativa, dotino instrumentala
dvojine)
39 U tome smislu ima pravo Marija Brida kada u svome lanku Naša
filosofijska ter- minologija na prijelazu stoljea i Bazalin udio u
asopisu Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine (br. 27.
– 28., str. 160) kae sljedee: »[…] u glavnome Markovievu djelu
Razvoj i sustav obene [tako!] estetike (1903) ima iz tog podruja
nazivlja u povijesnom smislu zanimljivih rješenja.« Istina, to je
malo preblago reeno, jer Markovi je vjerojatno, sa stajališta
nazivlja, najzanimljiviji hrvatski filozof u novijoj povijesti
hrvatske filozofije. Inae, iz Markovieve su ostavštine objavljena
dosad etiri ulomka, dva iz njegove Logike, te dva iz Pedagogike.
Ulomke je iz Logike priredio Sreko Kova u asopisu Prilozi za
istraivanje hrvatske filozofske baštine, i to: Logika (br. 35. –
36., str. 247–258) i Vrsti sudova po njihovih oblicih (br. 37. –
38., str. 251–265), doim je ulomke iz Pedagogike priredio Ivan ehok
u 10. svesku Hrestomatije filozofije (kojoj je naslov Novija
hrvatska filozofija), i to: Uvod u pedagogiku (str. 115–121) i
Sustav openite pedagogike (str. 122–128).
140 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
dosljedno razlikuje neodreenu i odreenu pridjevnu sklonidbu sklanja
oba tzv. glagolna priloga pri tvorbi (radnih) imenica od glagola
izrazitu prednost daje dometku
-ba (pa se dakle taj dometak pokazuje iznimno plodnim) dobro
razlikuje posvojni dometak -ski, u znaenju ‘koji nekima pri-
pada’, od odnosnoga dometka -ni, u znaenju ‘koji se neega tie’ (ima
npr. substancijni, kategorijni)
posvojni pridjev redovito smješta iza imenice, a opisni ispred
imeni- ce (uzorno bi dakle bilo: sluiti se lijepim jezikom
hrvatskim)
esto rabi tzv. glagolne priloge umjesto odnosnih reenica u atribut-
noj slubi (to je pak mogue jer se glagolni prilozi
sklanjaju).
Tkogod bi se mogao zaletjeti pa na brzinu zakljuiti da razlog
navede- nim razlikama poiva na jednostavnoj injenici, naime na
jezinoj mijeni. Otprilike: što se tu moe, jezik se mijenja. Uistinu
meutim nije tako; nije posrijedi jezini »razvoj«, nego je rije o
zamjeni (biranoga) sustava. A jezik tih dvaju hrvatskih filozofa,
uitelja i uenika, upravo pokazuje (i ujedno dokazuje) tu zamjenu.
Markovi se je naime još uvijek drao zasada Zagre- bake škole, a
Bazala je bio ovjek koji je ve prihvatio promjene što ih je donio
prijelaz stoljea.40
Nadalje, potrebno je obraditi hrvatsko rjeniarstvo (iliti
leksikografi- ju) u cjelini (tako rei od Vrania do Šonje). To
ponajprije znai sljedeih osam dovukovskih objavljenih rjenika
(navodim sroitelja i godinu): Vran- i (1595.), Mikalja
(1649./1651.), Habdeli (1670.), Della Bella (1728.), Belostenec
(1740.), Sušnik–Jambreši (1742.), Voltiggi (1803.) i Stulli
(1801./1806./1810.). Tomu valja pridodati i nedavno objavljeni
rukopisni rjenik Bartola Kašia s kraja 16. stoljea (1990.).
Naravno, od velike po- moi pri obradi starije knjievnosti i
navedenih rjenika bio bi veliki Akade- mijin rjenik (koji dakako i
sam mora biti uvršten u izvore). Ipak, valja upo- zoriti da opstoje
i rukopisni rjenici, koji meutim nisu bili uvršteni u izvore za
Akademijin rjenik (svakako ne do slova P), a ovdje ih navodim pet:
Tan- zlingher-Zanottijev talijansko-hrvatsko-latinski rjenik
(1679./1704./1732.
40 O toj sam zamjeni biranoga sustava, dotino knjievnoga jezika
pisao na primjeru razlikovanja, ili pak nerazlikovanja triju
navedenih padea u mnoini u pripovijetkama Stje- pana Zlatovia (vidi
moj ve spomenuti prilog u Zborniku o Stjepanu Zlatoviu, posebice
poglavlje pod naslovom Pisati u razdoblju promjene knjievnoga
jezika, str. 115–118).
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 141
– to su tri inaice), Vitezoviev Lexicon Latino-Illyricum,41 Pataiev
Dicti- onar, Jurinov Calepinus trium linguarum
(latinsko-hrvatsko-talijanski i tali- jansko-latinsko-hrvatski
rjenik) te Kataniev Pravoslovnik. Napokon, ima i objavljenih
rjenika koji nisu bili izvorima za Akademijin rjenik – posri- jedi
su uglavnom nevukovski rjenici – pa i njih valja uvrstiti u izvore,
a svakako ve navedene Šulekove, Filipovieve i Parieve
rjenike.42
Rjenicima valja pridodati i hrvatske slovnice (od Kašia nadalje),43
osobito kada je rije o nazivlju iz logike i iz filozofije jezika. K
tomu, u izvore bi trebalo uvrstiti i hrvatske prijevode Svetoga
pisma (podsjeam ov- dje posebice na prijevod Novoga testamenta
Antuna Dalmatina i Stipana Konzula Istriana od godine 1562./1563.,
i to u glagoljinoj i u irilinoj inaici, te na Kašiev prijevod
Biblije, koji je nastao dvadesetih i tridesetih godina 17.
stoljea), a valjalo bi meu izvore takoer uvrstiti i stanovit broj
hrvatskih knjievnih djela.
Ustroj i obrada
U takvu bi Rjeniku hrvatskoga filozofskoga nazivlja valjalo takoer
strogo usustaviti i nain obrade, o em bi prethodno trebalo postii
dogovor. Navodim ovdje one osnovne injenice koje bi svakako morale
biti navedene uza svaku rije koja se obrauje. To su:
prva potvrda dotine rijei tvorba etimologija (s moguim potvrdama u
drugim jezicima) prva potvrda dotine rijei u filozofskome znaenju
popis svih filozofskih znaenja dotine rijei (s potvrdama)
41 Godine 2000. objavljen je prvi svezak toga rjenika, tj.
Prijeslik rukopisa. Preostala dva sveska, Prijepis i obrada te
Preokretni hrvatsko-latinski rjenik, trebala bi biti objeloda-
njena do kraja 2009.
42 Stoga samo donekle ima pravo Marija Brida kada u ve navedenu
lanku kae da je sve »veoj potpunosti i jezinoj proišenosti
filosofijske terminologije znatno […] pri- donijelo od JAZU
pokrenuto izdavanje ‘Rjenika hrvatskoga ili srpskoga jezika’ […]«
(str. 161), jer je, kao što se vidi, taj rjenik bio nevjerojatno
»selektivan« u pogledu svojih izvora. Štoviše, moe se rei da
zapravo glavna vrela za hrvatsko filozofsko (i znanstveno)
nazivlje, a to su Šulekovi i Parievi rjenici, izvorno uope nisu
bili »uzeti u obzir« pri izradi toga rjenika.
43 Da ih ovdje sve ne nabrajam, vidi S. Ham, Povijest hrvatskih
gramatika.
142 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
navesti tko je i gdje uspostavio ono filozofsko znaenje koje je
naj- eše u hrvatskoj filozofiji
navesti poeljno filozofsko znaenje u uzornome sustavu, dakle ne- ku
vrstu preporuke.
Prvu potvrdu odreene rijei valja razlikovati od njezine potvrde u
nekome filozofskome znaenju. Primjerice, vano je znati da se rije
bitak javlja ve u 16. stoljeu (u Vetranovia), ali je isto tako vano
znati da se ne javlja u znaenju koje ta rije ima danas u
filozofiji, nego znai otprilike ‘stanje’. Doduše, i to moe biti
neko filozofsko znaenje, ali ima zacijelo primjera u kojima prva
potvrda neke rijei uope nema filozofsko znae- nje. S druge strane,
rije se bitak u današnjem (filozofskome) znaenju javlja »istom« u
18. stoljeu (u Kavanjina). Meutim – a to je isto tako vano – ona se
javlja u nefilozofskome tekstu, tako rei u nefilozofskoj
okolini.
To nadalje pokazuje da odreena rije u svojoj »povijesti« moe imati
više znaenja, te da sva ne moraju biti filozofska. Ali to opet
upuuje na to da moe biti i više filozofskih znaenja. To je vano
kada se govori o tome što neka rije znai u hrvatskome, a što u
srpskome. Primjerice, za rije bie Danii u Akademijinu rjeniku
navodi devet znaenja,44 od ega je sedam znaenja »zanimljivo« za
filozofiju, a meu njima su i ova: ‘bitak’, ‘bit’ ili ‘suina’, te
ono što nam ta rije danas (naješe) znai, tj. ‘bie’ (upravo ‘sue’).
Ne moe se dakle tvrditi da bie (u hrvatskome) ne znai ili da ne moe
znaiti ‘bitak’. Ono to moe znaiti (opstoje potvrde, i to iz
hrvatskih pisaca). Meutim, opstoji naravno i hrvatska filozofska
tradicija. A tu se otvara ono pitanje oko utvrivanja ili uvršivanja
znaenja, tj. tko je bio taj u povijesti hrvatske filozofije
(ukoliko netko jest bio, dakako) tko je uspo- stavio to da bie znai
‘bie’ (tj. ‘sue’).
Budui da svaka rije koja bi ušla u Rjenik hrvatskoga filozofskoga
nazivlja, moe biti potvrena u filozofskome i u nefilozofskome
znaenju, te u filozofskome i u nefilozofskome tekstu, to nas dovodi
do svojevrsne njihove etverostruke razdiobe. Navedena se razdioba
kree u rasponu od nefilozofskoga znaenja u nefilozofskome tekstu do
filozofskoga znaenja u filozofskome tekstu. Ti se odnosi mogu
prikazati ovom krinicom:
44 Vidi Akademijin rjenik, sv. 1., str. 283–288.
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 143
NEFILOZOFSKO ZNAENJE
FILOZOFSKO ZNAENJE
NEFILOZOFSKI TEKST – – – +
FILOZOFSKI TEKST + – + +
Pitanje teksta u kojem se neka rije javlja, ne mora nas previše
zaokup- ljati, a ako je ona potvrena u nefilozofskome znaenju, ako
je dakle obilje- ena dvama minusima ili pak ima plus i minus, to
znai da je ona potvrena, zapravo da je njezin lik, dotino izrazna
strana znaka, ili kako bi to Ferdi- nand de Saussure rekao
signifiant, potvren, a da je znaenje za filozofske potrebe
otvoreno, da je tako rei lik (u pogledu filozofskoga znaenja) pra-
zan, te da »oekuje« odreaj takva znaenja.
Upravo je to razlogom zašto bi bilo vrijedno (koliko god da to moe
biti i prijeporno) navesti ujedno i poeljno znaenje dotine rijei u
biranoj porabi. Tako se, primjerice, postavlja pitanje je li
poeljno da bie znai ‘sue’ (usprkos tomu što jest tako u veem dijelu
novije hrvatske filozofije). Treba istodobno biti svjestan toga da
takva preporuka moe biti shvaena i kao nametanje, dakle kao
ograniavanje biranja, a to je ono što bi se ovim rjenikom upravo
eljelo izbjei. S druge opet strane postavlja se i pitanje što uope
znai preporuiti neko znaenje? Nije li takva preporuka upravo
»filozofski posao«, tj. ne ini li ona sastavni dio jedne odreene
filozofije? Moe li se za neku rije rei da bi bilo »dobro« da znai
upravo to i to? Je li netko u 19. stoljeu, primjerice, mogao
»preporuiti« znaenje rijei jezik kao ‘(jezina) igra’?
Što se tie objašnjavanja tvorbe, ono mora imati i stanovitu »pounu«
ulogu: njime se naime objašnjava ne samo kako se tvori dotina rije
nego i kako se tvore druge rijei koje bi tkogod elio kovati po
istome uzorku. Nai- me, openito se moe rei da je temeljni zahtjev
koji se postavlja na sve (mo- ebitne) novotvorenice – sustavnost
tvorbe.45 To je ujedno i najviši zahtjev za svakoga naravnoga
besjednika kojega mu drago jezika, tj. poštovanje sustava (to bi se
moglo nazvati jezinom istoom, »koja se temelji na pret- kaljivosti,
a promie nauljivost jezika«, i ujedno razlikovati od jezinoga
45 Vidi o tome u Dodatku.
144 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
istunstva, tj. od jednostranoga ustrajavanja na nekome dijelu
sustava, pri- mjerice na porabi tvorenica samo jednoga tvorbenoga
uzorka).46 To nadalje znai da rije koja se u izvorima nae potvrena
u nekome neknjievnome liku, mora biti »preoblikovana« u lik koji se
rabi u knjievnome jeziku, uko- liko se ona eli preporuiti za biranu
porabu. Recimo, ako Belostenec (tj. u njegovu vlastitu zapisu
Bllosztnëcz) prevodi latinsku rije substantia, meu ostalim, i
hrvatskom rijeju bitje, te ako se ta rije eli preporuiti,47 onda ju
valja »preoblikovati«, bolje rei – »prepisati« u bie.
Napokon, etimologiju je dobro znati da bi se vidjela mogua podudar-
nost u drugim indoeuropskim jezicima. To naime moe biti vano
dokazno sredstvo kada se jednoj rijei eli dati prednost pred drugom
ukoliko obje imaju isto (potvreno) znaenje. Tako primjerice
injenica da je srednji rod participa prezenta sue, u znaenju ‘koje
jest’, podudarno sa sanskrtskim sat, s grkim tÕ Ôn, s latinskim ens
i s njemakim das Seiende, da je zapravo posrijedi, strogo uzevši
pod vidikom indeuropeistike, jedna te ista rije, jest prilino jak
argument (pored ostalih) koji govori da bi prednost trebalo dati
tomu (poimenienomu) participu pred rijeju bie (a u znaenju ‘ono
koje jest’).
Valja takoer pripomenuti, premda je to, budui da je posrijedi
rjenik, dakle leksikografsko djelo, donekle i samo po sebi
razumljivo, da bi pojedi- ne rjenine jedinice trebalo uzajamno
povezati sustavom uputnica.
Evo sada jedan primjer takve »potpune« obrade odreene rijei, u ovo-
me sluaju rijei bitak, da se vidi kako bi to moglo izgledati.
Pojedini se ulomci iz knjievnih djela, tj. iz izvora navode prema
Akademijinu rjeniku (osim ulomka iz Vetranovia). U uglatim
zagradama donosim svoja dodatna tumaenja (takvih bi tumaenja i
razjašnjaja moglo biti i u samome Rjeni- ku).
46 Vidi o tome potanje B. László, Što bi bilo da nije bilo, u listu
Start od 23. lipnja 1990., str. 55.
47 To je primjerice godine 1978. u svome prijevodu Parmenidova
filozofskoga spjeva O prirodi predloio Mislav Jei, doduše s ogradom
da »o tom još treba razmisliti« (vidi M. Jei, Parmenid: O prirodi,
u asopisu Latina et Graeca, br. 12., str. 44, takoer i u Je- ievoj
knjizi Mišljenje i rije o bitku u svijetu, str. 14). Inae je rije
bie u tome znaenju uobiajeno rabio F. Markovi. Isp. o tome i D.
Barbari, Teškoe oko prevoenja Aristotelova izraza OYSIA, u asopisu
Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine, br. 23. – 24.,
str. 155–161.
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 145
bítak 1. Prvi se put javlja u 16. stoljeu u pjesmi Mavra Vetranovia
Pjesanca
suda napokonjega. [Pridjev napokonji znai ‘koji je napokon’,
‘najposljed- nji’.] Evo kako glase ti stihovi:48
Slano e pak more odkriti planine, briegove i gore, polja i ravnine;
ter se e vratiti u prjednji bitak svoj, i ivot skratiti ivini
ivuoj.
[Danii ovako opisuje znaenje: »stanje u kom se tko ili što nahodi
po nje- kim osobinama«, status, conditio, habitus, qualitas, ratio,
tj. ‘stanje’.]
2. Odglagolna tvorba dometkom -(a)k na infinitiv bez doetnoga i.
[Ve- lik broj glagola I. vrste tvori imenice dometkom -(a)k po
navedenome uzor- ku, npr. razvitak, prema razviti.]
3. Posrijedi je indoeuropski korijen *bhe≤hx-, 49 što znai ‘rasti’,
‘roditi
se’; sanskrtski bhávati ‘jest’, bhti-Ã ‘bitak’, ‘blagostanje’;
praslovjenski *byti; staroslovjenski byti; ruski ; eški být;
litavski bti sve ‘biti’; grki fÚw ‘raam’, fÚomai ‘postajem’;
latinski fu ‘bio sam’ (o ostalim podudarnostima vidi bMti).
4. Današnje je znaenje prvi put potvreno u 18. stoljeu u djelu
Jero- lima Kavanjina Poviest vanelska bogatoga a nesrena Epuluna i
ubogoga a estita Lazara (poznatije pod naslovom Bogatstvo i
ubotvo). Ti stihovi, u kojima je inae rije o Bogu, glase:
Ne išt’ mu djede ni starije, er svoj bitak zna po sebi.
[Danii ovako opisuje znaenje: »stanje u kom se tko ili što nahodi
tijem što jest«, esse, vita, ortus, tj. ‘bitak’.]
48 Vidi Pjesme Mavra Vetrania avia, sv. 1., str. 287, u Akademijinu
nizu Stari pisci hrvatski, knj. 3.
49 Likove iz indoeuropskoga prajezika donosim prema laringalnoj
teoriji. Obino se razlikuju tri laringala (iliti grkljanika): h1,
h2 i h3. Ako se ne mogu razlikovati, biljeim hx. O tome koji
glasovi doista odgovaraju tima trima laringalima, mišljenja se
dosta razilaze. Mogue je da je h1 bio grleni zatvor (tj., kao u
hebrejskome ), da je h2 bio faringal, dotino zvuni drijelni
tjesnanik (tj. , kao u hebrejskome ), a h3 labijalizirani faringal
(tj. w). Vidi o tome npr. M. Mihaljevi, Slavenska poredbena
gramatika, str. 112, gdje se moe nai i kratak prikaz laringalne
teorije (str. 109–114).
146 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
5. Znaenja koja su vana za filozofiju: ‘stanje’, ‘bitak’, ‘osoba’,
‘su- ina’, ‘opstoj’. Stulli u svome talijansko-hrvatsko-latinskome
rjeniku za rijei essenza i essenzia ima, meu ostalim, i
otpovjednicu bitak (znaenje je dakle ‘suina’),50 doim Pari u
hrvatsko-talijanskome rjeniku za bitak navodi esistenza,51 kao što
i Filipovi u hrvatsko-njemakome rjeniku, uz ostalo, za bitak ima
Dasein, Existenz (tu dakle rije bitak znai ‘opstoj’).52 Tree je
znaenje, tj. ‘osoba’, potvreno u 16. stoljeu u Dinka Ranjine, i to
u njegovoj zbirci Piesni raslike. Stihovi glase:
Blaeni svi gnjivi, ke podni bitak moj trpei jad ivi u muci
nerednoj.
[Danii ovako opisuje znaenje: »takoer što jest, ali se o njemu ne
misli samo da jest nego se razumiju i osobine njegove«, persona
alicuius, tj. ‘oso- ba’. Pridjev neredan znai ‘koji je u
neredu’.]
6. Današnje filozofsko znaenje uspostavljeno je u posljednjoj
etvrtini 19. stoljea. Nalazimo ga u Markovia, ali i u
novoskolastika (Bauer).
7. Treba preporuiti ono znaenje koje se nalazi u Kavanjina.
Pojam bodovanja
Upozorio sam ve na odreene teškoe koje se javljaju s »predlaganjem
poeljnoga znaenja«. elimo li naime izbjei stanovit »subjektivizam«
pri takvu predlaganju, valjalo bi se osloniti na neka (unaprijed
postavljena) mjerila i njih se strogo pridravati. To posebice
vrijedi u sluajevima kada se više rijei rabi u jednome te istome
znaenju, tj. kada za odreeno znae- nje ima više »kandidata«, a to
je u hrvatskoj filozofiji dosta esto. U takvim bismo sluajevima
mogli pristupiti -– bodovanju. Što bi meutim trebalo znaiti –
bodovati? Takav je jedan prijedlog, openito za knjievni jezik, 23.
svibnja 2000. iznio Bulcsú László u svome predavanju u Zagrebakome
lingvistikome krugu.53 László je naime predloio da se odreena rije,
ili
50 Vidi J. Stulli, Vocabolario italiano-illirico-latino, sv. 1.,
str. 576. 51 Vidi D. A. Pari, Vocabolario croato-italiano, str. 26.
52 Vidi I. Filipovi, Neues Wörterbuch der kroatischen und deutschen
Sprache, sv. 1.,
str. 35. 53 Prof. László ima obiaj na svojim predavanjima u
Lingvistikome krugu slušaima
podijeliti neku vrstu saetka, koju nazivlje urukom. Posrijedi je
obino list papira gusto ispisan s obje strane sitnim pismenima.
Takav uruak naješe ima i naslov. Prema tome,
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 147
odreeni lik,54 prihvati u knjievni jezik na temelju provedenoga
bodovanja prema nekim unaprijed odreenim mjerilima, i to tako da
prednost u bira- nome sustavu treba dati onoj rijei koja
zadovoljava što vei broj stanovitih (unaprijed navedenih) obiljeja.
Takvih je obiljeja László tada nabrojio tri- desetak, a ja ih ovdje
izdvajam petnaest: starina, izkonost, podpunost, pro- zirnost,
razlikovnost, raznolikost, blagozvunost, samosvojnost, zapadnost,
uljivost, produnost, itkost, potvrenost, biljeitost, negubitak.55
Razlog tako veliku broju (izvorno) navedenih obiljeja lei upravo u
elji da se izbjegne jednostranost, tj. da se izbjegne »forsiranje«
samo jednoga tipa ri- jei, recimo samo zastarjelica, ili samo
novotvorina, itd.
Takvo bismo eto bodovanje mogli primijeniti i prilikom »predlaganja
poeljnoga znaenja« u Rjeniku hrvatskoga filozofskoga nazivlja.
Uzmimo jedan primjer. Pita se: kojom hrvatskom rijei treba prevesti
grki parti- cip prezenta glagola biti – ên, oâsa, Ôn, te na osnovi
toga i poimenieni srednji rod toga participa tÕ Ôn? Kao što je
poznato, u hrvatskoj filozofiji ima poprilian broj pokušaja da se
taj particip prevede, a posebice njegov poimenieni srednji rod.
Mogli bismo u obzir za bodovanje uzeti ovih devet (abecednim
redom): bie, bijue, bitkujue, bivajue, bivstvujue, jestee,
jestvujue, jesue i sue. Pri tome ne uzimljem u obzir tuice entitet
i objekt, budui da ovdje govorimo o rjeniku hrvatskoga filozofskoga
nazivlja, kao ni rije postojee, koja se doduše katkada rabi i u
znaenju spomenutoga grkoga participa, ali ipak naješe znai
‘opstojee’, tj. ‘ono koje egzisti- ra’. Ima vjerojatno još
mogunosti, kao što je primjerice bistvujue od gla- gola bistvovati
(zapravo, bitstvujue od bitstvovati), prema bistvo (dotino
bitstvo), no takve je primjere, kojih je poraba inae posve rijetka,
mogue bodovati prema uzorku koji je ovdje iznesen.
Od navedenih pak petnaest obiljeja moemo za ovu prigodu uzeti njih
deset, i to ovako (takoer abecednim redom): iskonost, negubitak,
porabnost, potpunost, potvrda, produnost, prozirnost, raznolikost,
starina i tvorba. Za
ovdje u navoditi prema uruku pod naslovom Kàkovbimosi mògli bírati
jèzik? (23. svib- nja 2000.), gdje su neki odgovori na postavljeno
pitanje sadrani ve i u samome naslovu (npr. birati bi trebalo lik
kakov, a ne kakav).
54 Dakako, nije samo rije o rijeima, posrijedi su i druge jezine
razine. To znai da bi se, uza stanovite prilagodbe, takvo bodovanje
moglo provoditi na svima jezinim razinama, a njih László razlikuje
dvanaest (šest na izraznoj rašlani i šest na znaljivoj rašlani):
glasov- na obiljeja, zvukovi, glasovi, znamnice (likoglasi),
slogovi, postave, znamovi, rijei, sveze, reenice, besjede i orjeja.
Vidi B. László, Pabirci redninoga i obavjèstnîkôga pojmovlja oko
razumnih sustava, str. 47 (poglavlje Naravni jezik).
55 Vidi B. László, Kàkovbimosi mògli bírati jèzik?, str. 1.
148 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
svaku od prevedenica valja utvrditi pripada li joj ili ne pripada
stanovito obi- ljeje, i to vodei strogo rauna da se to mora
ustanoviti svagda u odnosu na sam grki particip ên, oâsa, Ôn. Tako
primjerice nekoj od predloenih rije- i pripada obiljeje iskonosti,
što znai etimologinosti, samo ako je tvorena od istoga
indoeuropskoga korijena (dakle *h1es-), a ne moda od drugoga
korijena (tj. od ve spomenutoga *bhe≤hx-), premda ta dva korijena
»zajed- no« danas u hrvatskome ine »cjelinu« glagola biti. To znai
da recimo bie nema obiljeje iskonosti, ali da sue ima; no i
jestvujue (od jeststvujue) i jestee imaju to obiljeje, koliko god
da u sluaju ovoga posljednjega nije posve jasno od kojega je upravo
glagola tvoren taj particip (ili »particip«). Tu crtu pokazuje
jedno drugo obiljeje, ono koje ovdje zovem tvorbom: pokazuje naime
je li ta rije doista particip prezenta od glagola biti, što u
sluaju rijei jestee ne stoji (kao ni u sluaju rijei bie i
jestvujue, ali jest u sluaju rijei sue). Od tvorbe treba pak
razlikovati prozirnost, jer ova govori samo o prozirnosti tvorbe
neovisno o tome kakve, tj. je li rije upra- vo o tvorbi participa –
utoliko su bie i jestvujue prozirni, a jestee nije. Uzimljem ovdje
da jestee ima neprozirnu tvorbu, jer ako se je htjelo da to bude
particip od glagola biti, tada nije tvoren dobro, no istodobno jest
dobro tvoren particip, ali od glagola jestiti, jestim, koji Stulli
navodi kao jednu od otpovjednica latinskoga glagola affirmare,56
što bi dakle znailo ‘govoriti jest’, ‘potvrivati’, ‘tvrditi’, pa bi
jestee zapravo znailo ‘tvrdee’.57 Ne- gubitkom se ovdje smatra
negubitak znaenja u odnosu na grki particip. To bi obiljeje, kako
se ovdje shvaa, moglo moda izazvati nesporazume, jer primjerice,
naizgled protusmisleno, jestee ne odrava znaenje grkoga participa,
a to stoga što zapravo nije particip glagola biti, premda istodobno
ima obiljeje iskonosti (jer je oevidno u nekoj svezi s korijenom
*h1es-, budui da je i glagol jestiti povezan s tim korijenom).
Obiljeje potpunosti govori nam o temeljnome prevoditeljskome naelu,
koje se moe ovako sro- iti: »isto istim, razliito razliitim«. U
ovome bi sluaju to znailo utvrditi je li particip preveden
participom. Treba takoer razlikovati potvrdu, starinu i produnost.
Potvrda govori o tome da je odreena rije potvrena bilo kada i bilo
gdje, dakako u hrvatskim izvorima (što znai da u ovome sluaju to
obiljeje vrijedi za svih devet odabranih rijei), doim starina
upuuje na
56 Vidi Akademijin rjenik, sv. 4., str. 625, s dodatnom oznakom –
nepouzdano. 57 U svome pak talijansko-hrvatsko-latinskome rjeniku
Stulli prevodi talijanski glagol
affermare, meu ostalim, i ovako: tvârditi, pojstiti, pojstivati
(vidi Vocabolario italiano-il- lirico-latino, sv. 1., str.
48).
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 149
davnu potvrenost (kao kada se veli »od starine«). Produnost pak
oznauje neprekinutost porabe, tj. odreenu tradiciju, u ovome sluaju
prije svega tradiciju u povijesti hrvatske filozofije. Obiljeje
raznolikosti govori nam o tome moe li dotina prevedenica dobro
»prenijeti«, tj. dobro »ouvati« razliku spram drugih bliskoznanih
rijei, u ovome sluaju iz grkoga u hr- vatski. Drugim rijeima, ako
potpunost kazuje nešto o prvome dijelu onoga temeljnoga
prevoditeljskoga naela, tj. o »isto istim«, raznolikost govori o
njegovu drugome dijelu, tj. o »razliito razliitim«. Napokon,
porabnost pokazuje koliko je koja rije »zgodna« za porabu, tj.
koliko se je »spretno« njome sluiti (poznato je da predugaki
nazivci nisu poeljni). Oevidno je primjerice da su rijei bitkujue,
bivajue, bivstvujue i jestvujue preduga- ke (posebice u sklonidbi)
te da nisu »spretne« za (estu) porabu, doim su bijue, jestee i
jesue na granici. Stoga porabnost pripada samo (dvoslo- nim)
rijeima bie i sue. I sada se moe pristupiti bodovanju (vidi
priloenu preglednicu).
Pošto smo svakoj rijei zbrojili pripadna obiljeja, dobivamo ovakav
poredak: sue 9, jesue 7, bie, bivstvujue i jestvujue 5, bitkujue,
bivaju- e i jestee 4, te bijue 3. elimo li ukratko protumaiti taj
poredak, mogli bismo to uiniti na ovaj nain: Jasno je da je rije
sue na prvome mjestu, jer je ona particip glagola biti, koji je
prozirno tvoren, te dobro uva znaenje grkoga participa, a s njime
je povezan i etimološki; u nas je k tomu davno potvren i zgodan je
za porabu. Ima zapravo jedan nedostatak, a to je ta pro- dunost,
tj. nije se uspio »usidriti« u hrvatskoj filozofskoj tradiciji.
Jesue jest particip, ali zapravo nepotvren (javlja se tek u
najnovije vrijeme, pa je u tome smislu doista posrijedi
novotvorenica), manje je spretan, te bi se moglo rei da je to
svojevrsno traenje »kruha preko pogae« (jer sue ve opstoji, a nije
iskorišteno). Bivstvujue, jestvujue, bitkujue i bivajue pro- zirno
su tvoreni participi, ali ne od glagola biti (posebice je nezgodno
biva- jue, prema bivati, jer izvorno – biti ne biva) i premda su
pomalo nespretni u porabi zbog svoje etveroslonosti (a u sklonidbi
i peteroslonosti), za njih zacijelo ima mjesta u sustavu nazivlja,
samo im treba uspostaviti »priklad- no« znaenje. Jestee i bijue
nisu prihvatljivi, jer premda jesu participi, prvi nije prozirno
tvoren, tj. nije jasno od kojega je to glagola particip (iako sve
»vue« na biti, tj. na onaj korijen *h1es-), a potonji je opet
particip od glagola biti, bijem, pa bi bijue znailo ‘tukue’, tj.
grki recimo kÒptwn, kÒptousa, kÒpton, dotino tÕ kÒpton, ili pak
tÚptwn, tÚptousa, tÚpton, dotino tÕ tÚpton. I napokon preostaje
rije bie, koja jest u svezi s glago- lom biti, ali nije njegov
particip.
150 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
B I
E B
IJ U
E
B IT
K U
JU
E B
IV A
JU
E B
IV ST
V U
JU
E JE
ST E
E
JE ST
V U
JU
E JE
SU
E SU
E
IS K
O N
O ST
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 151
Particip prezenta sj, sj, sj
Prema tome, posljedak bi provedenoga bodovanja bio taj da se rije
sue, tj. hrvatski particip prezenta glagola biti – sj, sj, sj,
prihvati kao prijevod grkoga participa ên, oâsa, Ôn. Taj je
hrvatski particip prvi put potvren dosta davno, u prvoj polovici
15. stoljea, i to u naslovu Po- ljikoga statuta: »I sui statut
i-staroga novi inimo.« (U zapisu je isuchi, a ono i-staroga bit e
iz staroga.) Rije je u 17. stoljeu potvrena pak u djelu Bartola
Kašia Perivoy od dievstva, illi xivoti od dievica (1628.), i to u
poglavlju Xivot Sfetæ Svssanæ Dieviççæ, i Mucceniçæ Dalmatinsk:58
»[…] moxeteli vij vacom ucom mudroti odsùditi, dáe imma yednà
Dievoyciça royená od Kartyana, i od dictintva naukom kartyanskiem
vvicbana, vieriti zà yednoga necitoga pogannina […].« Zapis bi
vacom ucom mudroti va- ljalo razriješiti kao vašom suom mudrosti,
budui da je u ovome Kašievu djelu ç = c, c = , a ch(i) = , no u
knjizi ima dosta tiskarskih pogrješaka (isp. i u ovome navotku
zapis dictintva, što e biti dietintva), tako da zacijelo stoji
itanje vašom suom mudrosti. 59
Kako ve rekoh, neprekinutost se porabe ne moe posvjedoiti, pose-
bice ne u filozofskoj tradiciji, ali se ipak mogu navesti dva
jezikoslovna izvora, i to Oblici knjievne Hrvaštine Vinka Pacela
(1865.) i Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik Vladimira
Maurania (1908. – 1922.). U svojoj slovnici Pacel pri opisu
glagolnoga sustava razlikuje prilog (gerundi- um) i prieše
(participium), pa »o prilogu i o priešu sadanjega vremena« glagola
biti kae sljedee: »Prilog sadanjega vremena. Od jesam ga ne ima,
ali ima u staroj knjizi od sam: sû, súa, súe […]. Prieše sadanjega
vre- mena. Od jesam ga nejma, ali ima u staroj knjizi od sam: sûî,
sûâ, sûê […].«60 A prema Pacelovu opisu hrvatskih naglasaka61
navedene pismèn likove valja ovako »prepisati«: prilog – sj, súa,
súe; prieše – sj, sj, sj. U rjeniku pak Vladimira Maurania
nailazimo na ovakvu jedi-
58 Vidi B. Kaši, Perivoy od dievstva, illi xivoti od dievica, str.
108. 59 Ima neke osobite znakovitosti u tome da je taj particip
potvren upravo u Bartola
Kašia, jer je tako taj »otac hrvatskoga jezikoslovlja«, pisac prve
slovnice hrvatskoga jezika, sastavlja jednoga rjenika i prevoditelj
Biblije postao ujedno i nekovrsnim »tvorcem« toga kljunoga nazivka,
kojim se prevodi jedan od najvanijih pojmova zapadne filozofije –
tÕ Ôn.
60 Vidi V. Pacel, Oblici knjievne Hrvaštine, str. 50. 61 Isto, str.
2–4.
152 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
nicu:62 »sui, part. od glag. koriena jes- […].« Taj je hrvatski
particip glago- la biti,63 da tako kaem, »vratio« u porabu godine
1978. Mislav Jei u ve spomenutome prijevodu Parmenidova
filozofskoga spjeva Perˆ fÚsewj. Otada se mjestimice rabi, ali ne
preesto. No za nj primjerice A. Kneevi veli ovako: »Ukoliko se pak
pod arhaizmom dre filozofijski nazivi kao sue (tako je mnio i Vinko
Pacel), onda se mora rei da je on pravilan odraz crkvenoslavenskoga
oblika, da jest star (arhaian) ali da sukladnije od svih drugih
naziva prenosi sadraj grkoga naziva tÕ Ôn; napokon, da je u sta-
novitu smislu i ‘lokalizam’, budui da je locus suega filozofija
sama, izvan koje se rije sue i ne upotrebljava.«64
Kao i navedeni grki particip tako i ovaj hrvatski particip glagola
biti ima rodove, te se, poput pridjeva, ujedno i sklanja. Evo
njegove sklonidbe u jednini:
N. sj sj sj G. sjga sj sjga D. sjmu sjj sjmu A. sj, sjga sj sj V.
sj sj sj l. (o) sjm (o) sjj (o) sjm I. (sa) sjm (sa) sjm (sa)
sjm
U akuzativu muškoga roda valja razlikovati neivo od ivoga, tj. nei-
votnice od ivotnica: npr. (vidim) sui stol, ali suega ovjeka.
Srednji rod toga participa moe biti i posve poimenien, dakle sue,
sua (sklanja se kao polje, polja).
Od toga su participa potvrene i neke izvedenice, primjerice rije
sui- na (u znaenju essentia),65 od ega se lako dade izvesti prilog
suinski (tj. ‘na nain suine’). Potvren je i pridjev suan
(vjerojatno prema poimenie-
62 Vidi V. Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik,
str. 1385. 63 Mogao bi se zvati i dionikom nesvršenim, u razlici
spram dvaju dionika svršenih
(sadanjega – budui, budua, budue, i prošloga – bivši, bivša,
bivše), te dionika gotovoga (bio, bila, bilo). Prijevod dionik (uz
priestje) za participium navodi u svojoj Slovnici Hèr- vatskoj
Antun Maurani (vidi str. 72).
64 Vidi A. Kneevi, Filozofija i slavenski jezici, str. 54. 65 Tu
rije biljei I. Filipovi u svome hrvatsko-njemakome rjeniku, sv. 2.
, str. 1744,
te ju prevodi ovim njemakim rijeima: Essenz, Kraftwasser. Vidi o
rijei suina i u Dodatku.
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 153
nome srednjem rodu),66 od kojega je izvedena (takoer potvrena)
imenica sunost,67 a potvrene su još i imenice sutvo68 (i u liku
sustvo) te suan- stvo, koju nalazimo u Paria.69 (Pari biljei sve
etiri: suanstvo i suina prevodi talijanskom rijei essenza, a sunost
i sustvo rijeima essenzialità i sostanza.)70 K tomu, ne bi trebalo
odbaciti ni sloenicu suoslovlje kao prijevod za rije ontologija,71
kao ni izvedenicu suak, kojom se oznauje posve odreeni primjerak
nekoga suega (upravo ovo ovdje sue, tj. ovaj suak, dotino
Aristotelovo tÒde ti). Tako nam spomenuti prilog suinski, zajedno s
participom sui, dopušta primjerice znatno prikladniji prijevod
poznate platonovske etverostruke razdiobe svega suega:
Ôntwj Ôn = suinski sue oÙk Ôntwj Ôn = nesuinski sue oÙk Ôntwj oÙk
Ôn = nesuinski nesue Ôntwj oÙk Ôn = suinski nesue
66 Primjerice u Vitezovievu Lexiconu, koji latinsku rije
substantialis prevodi pri- djevom suan, tj. u njegovu zapisu uan
(list 479v, dotino str. 962), doim za latinski pri- djev
consubstantialis navodi hrvatsku otpovjednicu jednosuan, tj.
jednouan, pri em je prethodno precrtao rije jednobittan (list 120r,
dotino str. 243). (Pripominjem ovdje da e sve takve precrtane rijei
u Vitezovievu rjeniku, koje su se mogle proitati, a takvih je više
od 95%, biti navedene u izdanju koje je pred tiskom.) Pridjev se
suan nalazi i u I. Filipovia, koji ga prevodi ovako: wesentlich,
konstitutiv, substanziell, essenziell.
67 Filipovi: Wesenheit, Substanzialität. U Vitezovia pak nalazimo
jedinosunost, tj. jedinounost, kao prijevod latinske imenice
consubstantialitas (list 120r, dotino str. 243).
68 Takoer u Filipovia: Substanz, Wesen, Essenz. 69 I Vitezovi
navodi suanstvo, tj. uantvo, kao otpovjednicu latinske rijei
substan-
tia (list 479v, dotino str. 962), a jedinosuanstvo, tj.
jedinouantvo, kao prijevod latinske imenice consubstantialitas
(list 120r, dotino str. 243). K tomu, za reenu imenicu consub-
stantialitas, uz jedinosunost i jedinosuanstvo, nalazimo u
Vitezovia još i prijevod jedno- suje, tj. jednouje, pri em je
prethodno precrtao rije jednobitnost (list 120r, dotino str.
243).
70 Vidi Pariev hrvatsko-talijanski rjenik, str. 967. 71 László ima
bitòslôvlje za ontologija, a vrhùutba za metafizika (sve u njegovu
zapisu).
Vidi Pabirci redninoga i obavjèstnîkôga pojmovlja oko razumnih
sustava, str. 45 (poglav- lje Razumni sustavi). Zanimljivo je kako
u svome talijansko-hrvatsko-latinskome rjeniku Stulli prevodi rije
metafisica: »jestestvenoga stvorra znanje, sioznanje« (vidi
Vocabolario italiano-illirico-latino, sv. 2., str. 104). Prvi je
dio sloenice sioznanje jedan od Stullijevih prijevoda talijanske
rijei ente, tj. sii (sv. 1., str. 560), što je, kako se ini,
prilagoeni nomina- tiv jednine muškoga roda staroslovjenskoga
participa prezenta sy (u odreenome obliku syi, gdje na mjestu y
stoji i), kojemu je enski rod sbšti, s ime je pak podudaran pravi
hrvatski particip sui.
154 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi
69–70 (2009), str. 123–180
U nas se Ôntwj Ôn naješe prevodi svezom bivstveno bie. Uoiti je
meutim da u grkome izvorniku stoji prilog + particip, a da je
prijevod biv- stveno bie zapravo pridjev + imenica. Meutim
predloeni prijevod – su- inski sue (jer se postavlja pitanje kako
sue, tj. na koji nain jest ono koje jest) – elimo li se drati
reenoga naela »isto istim, razliito razliitim«, uva izvornu grku
povezanost priloga i participa. (U obzir bi moda mo- glo doi i suno
sue, ali bi tada trebalo »razumjeti« da je posrijedi prilog +
particip, kao recimo u muškome rodu – suno sui, a ne moda pridjev +
imenica, tj. poimenieni particip.)
Evo napokon i cjelovite obrade toga hrvatskoga participa prezenta
gla- gola biti.
sj, sj, sj
1. Prvi se put javlja u 15. stoljeu u naslovu Poljikoga statuta. To
mje- sto glasi:
I sui statut i-staroga novi inimo.
[Ono i-staroga treba itati iz staroga.]
2. Particip prezenta tvori se tako da se na tree lice mnoine
prezenta doda nastavak -i, pa od glagola biti taj particip glasi
sui, sua, sue (tj. su + i).
3. Posrijedi je indoeuropski korijen *h1es-, što znai ‘biti’,
‘opstojati’. Particip je podudaran sa sanskrtskim san, sat¢, sat
(osnova sant-); s grkim ên, oâsa, Ôn; s latinskim ens; sa
staroslovjenskim sy, sbšti, sy (praslovjen- ski *sy, *sbt’i, *sy);
s ruskim , , ; s eškim jsa, jsouc, jsouce; s njemakim seiend sve
‘koji, koja, koje jest’ (o ostalim podudarno- stima vidi
bMti).
4. Današnje je znaenje ujedno i ono koje je prvo potvreno, tj.
‘koji jest’.
5. Javlja se samo to znaenje, osim u liku sušti (što je zapravo
crkveno- slovjenski srpske preuredbe),72 kada znai ‘pravi’,
‘istinit’.
6. U sudobni ga je knjievni jezik uveo Mislav Jei u prijevodu
Parme- nidova filozofskoga spjeva Perˆ fÚsewj (O prirodi).
7. To temeljno znaenje treba preporuiti.
72 Vidi o tome u Dodatku.
Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70
(2009), str. 123–180 155
Sue, bie, suina
Govorei o rijei bie, prilikom tumaenja preglednice, pripomenuo sam
da je posrijedi rije koja jest u svezi s glagolom biti, ali nije
njegov particip. Otuda ne bi trebalo zakljuiti da rije bie nije
»dobra«. Štoviše, nju valja preporuiti, samo je pitanje u kojem
znaenju. A pri tome valja takoer uoiti i to da rijei bie i sue ne
stoje u nekoj oprjeci, u smislu da bi se uzajamno iskljuivale. Jer,
prihvatimo li rije bie u znaenju latinskoga substantia, kako je tu
rije veinom rabio Franjo pl. Markovi, obje se rijei, dakle i bie i
sue, mogu skladno uklopiti u sustav hrvatskoga filozofskoga
nazivlja.
Ta se skladnost (ili sukladnost) moe lijepo vidjeti na jednome
primjeru iz Platonova Fedra (247 c 6–7), gdje Sokrat, opisujui
nadnebesje te utvr- divši da to »mjesto« još nijedan pjesnik
hvalopjevom nije opjevao, kae i ovo:73 »[…] ¹ g¦r ¢crèmatÒj te kaˆ
¢schm£tistoj kaˆ ¢naf¾j oÙs…a Ôntwj oâsa […].« Razglobu valja
zapoeti od participa. Budui naime da je p