1
PODUZETNIŠTVO
PODUZETNIŠTVO TEORIJA
ID: 40403
2
Priroda poduzetništva
Poduzetništvo (enterpreneurship) najčešće se definira kao ukupnost poduzetnikovih
inovacijskih, organizacijskih, usmjeravajućih, upravljačkih i nadzornih sposobnosti.
Poduzetništvo je nemoguće jednoznačno odrediti. Poduzetništvo je proces stvaranja vrijednosti
ujedinjavanjem jedinstvene kombinacije resursa u svrhu iskorištavanja prilike. Uključuje sve
poduzetnikove djelatnosti usmjerene na ulaganja i kombinaciju potrebnih inputa, širenja na nova
tržišta, stvaranje novih proizvoda, novih potrošača i novih tehnologija, a naglašeno je vezano za
prijelomna vremena, uvjete neizvjesnosti, krize i promjene u okolini. Osnovna zadaća poslovnih
subjekata je uočavati i otkrivati nove mogućnosti i stvarati šanse u promjenjivoj okolini,
informacije, komunikacije, znanje i poduzetništvo postaju temeljni resursi i nositelji tehnološkog,
ekonomskog i društvenog razvoja. Poduzetništvo je kamen temeljac gospodarskog razvoja i
gospodarskog sustava. Zadatak mu je da na najpovoljniji način kombinira i koordinira proizvodne
faktore i tako maksimizira čisti profit. Cilj suvremenog poduzetništva je razviti poduzetničku
klimu, koju prije svega obilježava orijentacija na individualnu inicijativu, kreativnost i inovacije,
kao i stvaralačku atmosferu usmjerenu na prevladavanje postojećeg i stvaranje novoga,
drugačijeg, humanijeg društva. Poduzetnički moto: biti tamo gdje je akcija, biti prvi, biti
predvodnik, a ne biti sljedbenik.
Richard Cantillon (1680-1734) u ekonomskoj teoriji se još uvijek navodi kao prvi teoretičar
poduzetnika i poduzetništva. Pronalazak rukopisa B. Kotruljevića potvrđuje činjenicu da je
gotovo 200 godina prije Cantillona upravo on definirao poduzetnika-trgovca i poduzetništvo kao
djelatnost koju trgovac obavlja.
Jean Baptiste Say (1767-1832) francuski ekonomist, političar i poduzetnik, poznat po
doprinosu ekonomskoj misli postavljanjem koncepta poduzetnika i poduzetništva koji je
neovisan o klasičnoj ekonomskoj znanosti, poduzetništvo nije ograničeno na ekonomsku sferu
nego na svekoliku ljudsku djelatnost.
Alfred Marshall (1842-1924) utemeljitelj neoklasične teorije firme, govori o poduzetništvu kao
slobodnoj djelatnosti po izboru poduzetnika, ali upozorava da u okviru izabrane aktivnosti i
njezine realizacije mora biti više smotrenosti i više samopouzdanja.
Joseph Shumpeter (1883-1950) austrijski i američki ekonomist i sociolog, popularno zvan
ocem poduzetništva, definira poduzetništvo kao stvaranje inovacija, naglašavajući neospornu
važnost inovacija za gospodarski rast i razvoj.
Robert Ronstadt određuje poduzetništvo kao dinamičan proces stvaranja inkrementalnog
bogatstva. To bogatstvo kreiraju pojedinci preuzimajući znatan rizik u obliku kapitala, vremena
i/ili karijere stvarajući vrijednost određenog proizvoda ili usluge.
Peter Drucker. Poduzetništvo je stvaranje novog tržišta i novog potrošača.
Nicholas Siropolis: Poduzetništvo je nadahnuće idejom, borba muškaraca i žena s premoćnim
okolnostima i zadovoljstvo koje slijedi iz uspjeha na vlastitom putu.
Po Robertu Heilbroneru i Johnu Galbraithu bitna je značajka poduzetništva organiziranje pa
je ono u tom smislu četvrti čimbenik proizvodnje. U uvjetima čiste konkurencije poduzetništvo
obavlja ove zadaće:
Utvrđivanje veličine poduzeća u skladu s ekonomijom obujma
Kombiniranje proizvodnih činilaca po načelu marginalni prihod veći od marginalnog
troška kako bi se time maksimizirao profit
3
Utvrđivanje optimalne količine učinaka pri kojoj su marginalni prihod i marginalni trošak
izjednačeni.
Kuratko i Hodgetts smatraju da poduzetništvo povezuje društvo u cjelini, posebno njegove
neekonomske aspekte, s profitno orijentiranim institucijama osnovanim u svrhu iskorištavanja
ekonomskih prilika i zadovoljenja ekonomskih potreba.
O razvoju poduzetništva ne može se govoriti ako nisu osigurani sljedeći preduvjeti:
Tržišna ekonomija
Autonomija gospodarskih subjekata
Konkurencija
Pravna država
Benedikt Kotruljević u Knjizi o umijeću trgovanja definira trgovinu kao vještinu ili skup pravila
po kojima se legitimne osobe pravično vladaju u trgovačkim stvarima, radi očuvanja ljudskog
roda i s nadom u dobitak. Savršen trgovac mora poštovati moralna načela u poduzetničkim
pothvatima jednako tako što primjenjuje ta načela u odnosima sa svojom obitelji i suradnicima.
Blaž Lorković u knjizi Počela političke ekonomije prvi u Hrvatskoj definira poduzetnika kao
osobu koja sjedinjuje proizvodne sile (čimbenike) i njima upravlja u cilju dobiti, svjesno
preuzimajući pogibelj (rizik) koji ta proizvodnja može donijeti.
Eugen Kvaternik u Hrvatskom glavničaru govori da su temelji narodnog bogatstva: rad, podjela
rada, razmjena i promet, novac i kredit (veresija). Glavnica je dio stečenog bogatstva kojom se
novim ulaganjem i radom proizvodi novo bogatstvo. On ne daje konkretnu definiciju poduzetnika
ni poduzetništva, ali se iz njegova opisa obrta i obrtnika jasno mogu prepoznati obrtnička
poduzetnička obilježja. Obrt se sastoji od izobrazbe tj. učenja, prakse i izvršenja, tj. upornog
rada, pri čemu se razlikuje nekoliko vrsta obrta: poljodjelstvo, rukotvorstvo, tvornički obrt i
trgovina.
Drago Gorupić osnovnim aktivnostima poduzetništva smatra:
Organizaciju proizvodnje i poslovanja
Inovacije, razvoj i poboljšanje
Borbu i suradnju s radnicima
Borbu i suradnju na tržištu robe i kapitala
Uređivanje odnosa s državom i neposrednom društvenom i prirodnom okolinom
Poduzetništvo je posebna gospodarska funkcija, različita od vlasničke ili, možda još bolje
rečeno: skup više međusobno povezanih funkcija usmjerenih na pokretanje novih poslovnih
inicijativa s ciljem očekivanja iznadprosječnih prihoda. Poduzetništvo se bitno razlikuje od
profesionalnog upravljanja rutinskim gospodarskim djelatnostima u relativno stabilnim uvjetima
poslovanja.
Anglosaksonski svijet poduzetništvo poistovjećuje s novim, malim poduzećem. Za razliku od
njih, Nijemci poduzetništvo poistovjećuju s pojmom moći i vlasništva. Njemački naziv
Unternehmer prevodi se kao osoba koja poduzećem i upravlja, a ujedno mu je i vlasnik, što bi u
engleskom nazivu odgovaralo pojmu vlasnik-rukovodilac.
Poduzetnici su heroji slobodnog tržišta. Poduzetništvo je danas dinamički proces vizije,
promjene i stvaranja.
Poduzetništvo specifično obilježje pojedinca ili institucije, tj. ponašanje ili način ponašanja, a ne
isključivo pitanje ličnosti. Poduzetništvo se smatra generatorom ekonomskog rasta, dok se
4
istodobno inovacije i poduzetništvo najčešće doživljavaju kao nerazdvojna cjelina u funkciji
razvoja novih proizvoda, implementiranja nove tehnologije, otvaranja novih radnih mjesta,
porasta životnog standarda i doprinosa stvaranju države blagostanja.
KLASIFIKACIJA PODUZETNIŠTVA
Tradicionalno poduzetništvo
Prvi poznati zapisi o malom poduzeću pojavili su se prije 4000. Godina. U malom poduzetništvu
posebno su se isticali: Arapi, Babilonci, Egipćani, Grci, Feničani, Rimljani.
U srednjem vijeku trgovce se često spaljivalo kao grešnike jer nisu unapređivali proizvod, već
samo podizali cijene koje je odredio proizvođač. Sve do devetnaestog stoljeća Crkva je
naglašeno govorila i protiv prakse zaračunavanja kamata na zajmove, čemu su zasigurno
pridonijele tzv. lihvarske kamate.
Prema Zakonu o poticanju razvoja maloga gospodarstva Republike Hrvatske malo
gospodarstvo obuhvaća obrte, zadruge, mala i srednja trgovačka društva te druge oblike
privatne poduzetničke aktivnosti koji u ukupnosti svojih različitosti dijele velik broj zajedničkih
obilježja po kojima se razlikuju od ostalih gospodarskih subjekata. Subjekti malog gospodarstva
su pravne i fizičke osobe koje samostalno i trajno obavljaju dopuštene djelatnosti radi
ostvarivanja dobiti odnosno dohotka na tržištu, a možemo ih podijeliti na:
Mikrosubjekte – manje od 10 zaposlenih
Male subjekte – manje od 50 zaposlenih, imaju godišnji promet do 16mil. Kn
Srednje subjekte – manje od 250 zaposlenih, godišnji promet do60 mil. Kn
Malo gospodarstvo u 2009. Godini čini 99,5% ukupnog broja htvatskih poduzeća, zapošljava
66% djelatnika, ostvaruje 52,7% ukupnog prihoda i 57,7% dobiti ukupnog gospodarstva RH.
Mikro, mala i srednja poduzeća također su i temeljni institucijski oblik europskog gospodarstva.
Glavni su izvor zaposlenja, glavni pokretač inovacija te socijalne i lokalne integracije u Europi.
Osnovne značajke malih poduzeća
Mala poduzeća zadovoljavaju najvećim dijelom potražnju za dobrima i uslugama koje velika
poduzeća teže podmiruju i što im je veliko opterećenje obzirom na njihovu temeljnu djelatnost.
Veliki dio malih poduzeća zasniva svoju djelatnost na staroj i niskoj tehnologiji, ali je sve veći
broj onih koja se baziraju na novoj tehnologiji višega ranga. Za mala poduzeća je karakterističan
relativno velik stupanj rekonstrukcije sredstava rada i njihovo bolje iskorištavanje. Sve to znači
da je brža i njihova prilagodba rada novim potrebama. Mala poduzeća omogućuju bržu primjenu
novih tehnoloških rješenja. Struktura malog poduzeća obično je linijska.
Karakteristike malih poduzeća su kreativnost i inovativnost.
Za osnivanje malog poduzeća nisu potrebna tako velika financijska sredstva, pa su manji rizici
prilikom osnivanja ili poslije tijekom poslovanja. Njime se lakše upravlja te je često vlasnik ujedno
i poduzetnik i menadžer.
Prosječni životni vijek novih poduzeća kraći je od 20 godina. Od svih novih poduzeća svake
godine u SAD-u polovica doživi 18 mjeseci, a petina doživi 10 godina.
Slabosti malog poduzeća:
Neodgovarajuće financiranje
Nedovoljno razvijen menadžment
Planiranje je vrlo često nerazvijeno i podcjenjuje se
Nepostojanje istraživačko-razvojnih službi
5
Nepotpunost informatičkih znanja poduzetnika i nedovoljna količina potrebnih bitnih
informacija o događajima u okruženju
Obiteljsko poduzetništvo
Obiteljska poduzeća čine znatan dio tradicionalnog poduzetništva. Glavna prednost obiteljskih
poduzeća je fleksibilnost bez koje danas, u uvjetima globalizacije, ne može uspješno poslovati.
Obiteljsko poduzetništvo je najpopularniji oblik vlasničkog organiziranja i upravljanja u svijetu.
Obiteljska poduzeća jesu poduzeća koja uključuju neki oblik obiteljskog sudjelovanja i u kojima
strateško odlučivanje kontrolira jedna ili nekoliko obitelji.
Obiteljska poduzeća mogu biti mala, srednja i velika, a karakterizira ih da većinski udio
kontroliraju članovi jedne obitelji, a najmanje dvoje članova obitelji mora aktivno sudjelovati u
poslovanju.
Najpoznatija velika obiteljska poduzeća su: LG, Fiat, BMW, Henkel, Porsche, Wal-Mart, Ford,
Benetton, Barilla, itd.
Obiteljski je posao onaj:
U kojemu obitelj ima veći dio vlasništva i u skladu s tim stalan utjecaj na razvoj posla
U kojemu je pravo glasa tako podijeljeno da obitelj može imati i kontrolnu funkciju
U kojemu komparativna prednost proizlazi i razvija se iz međusobne interakcije obitelji,
posla i vlasništva, osobito onda kad je obiteljska zajednica jaka
Tri osnovna tipa obiteljskih poduzeća:
1. Aktivna obiteljska poduzeća – vlasništvo je u rukama članova obitelji, koji su uključeni u
proces poslovanja i koji su zaposleni u poduzeću
2. Obiteljska poduzeća s odsutnošću vlasnika – poduzeća koja su u vlasništvu i pod
kontrolom članova obitelji koji nisu zaposleni u poduzeću i ne upravljaju poslovanjem
3. Latentna (pritajena) obiteljska poduzeća – samo je jedan član obitelji, najčešće vlasnik ili
zakonski nasljednik, uključen u proces poslovanja ili vođenja poduzeća, ostali članovi
trenutačno nisu uključeni u poslovanje, ali će se možda u budućnosti uključiti
U okviru obiteljskog poduzetništva znanstvenici najčešće navode sljedeće akcije za uspješnije
poslovanje:
Ostvariti kontrolu, odnosno izgraditi način donošenja odluka u poduzeću i procesu
upravljanja poduzećem te u obitelji
Omogućiti različitim članovima obitelji sudjelovanje u obiteljskom poslu i nagraditi ih i
unaprijediti prema ostvarenim učincima te im objasniti da plaća nije izraz ljubavi, već je
proporcionalna količini uloženog rada i truda
Pripremiti se na rješavanje eventualnih konflikata koji proizlaze iz preklapanja obiteljskog
života i posla
Ugraditi obiteljske vrijednosti i kulturu u poslovanje samog poduzeća
Izazovi s kojima se pri definiranju strategije daljnjeg uspješnog poslovanja obiteljski poduzetnici
najčešće moraju nositi jesu:
Obitelji pretpostavljaju da im uspjeh koji su ostvarili u prošlosti jamči uspjeh i u budućnosti
Članovi obitelji pridaju veliko značenje nasljednoj vrijednosti posla ili imovine, ali se ta
vrijednost ne pretvara u tržišnu vrijednost ili prednost
Obiteljska poduzeća žele nasljedni prolaz na tržištu
6
Vođe pokušavaju održati ravnotežu između rizika i očekivanja nagrade svojih dioničara
te rizika i investicija koje tržište zahtjeva
Vlasnik obiteljskog poduzeća i njegovi nasljednici različito percipiraju rizike i ciljeve koje
bi poduzeće ostvarivalo u budućnosti
Vlasnik obiteljskog poduzeća teško predaje poduzetničke obveze i mogućnosti svom
manje gladnom potomku – nasljedniku
Obitelj gradi posao prema viziji i intuiciji osnivača obiteljskog poduzeća
Obiteljska poduzeća ne primjenjuju financijske strategije kojima se koriste poduzetnici
kako bi unaprijedili i povećali svoje poslovanje
Obiteljska poduzeća se ne rješavaju neproduktivne imovine i ispodprosječnih poslova
kako bi premjestila sredstva na produktivnija mjesta
Stariji vođe smatraju da je komunikacija s nasljednicima o poslovnom planiranju i
poduzetničkim analizama gubljenje vremena – svaka generacija nosi svoje promjene
Članovi obitelji dobivaju pravo na vođenje poduzeća kao nasljednici, a to se očituje kao
poduzetništvo u obitelji
Prednosti obiteljskog poduzeća:
Obiteljska povezanost i želja da se sačuva ono što je stečeno
Spremnost obitelji na odricanje za prosperitet poduzeća
Očuvanje humanosti radnog mjesta iskazivanjem visoke razine brige za pojedince
Obiteljska poduzeća usmjerena su na dugi rok
Naglašavanje kvalitete kako bi se sačuvala tradicija vođenja brige o pruženim uslugama
kupcu
Potiče zajedništvo obitelji
Omogućuje razvoj pojedinačnih osobina članova obitelji
Obiteljsko poduzeće omogućuje visoku transparentnost poslovanja glede prihoda,
troškova, dobiti i raspodjele
Jednostavnija je i učinkovitija organizacija
Obiteljsko poduzetništvo omogućuje izravan kontakt s dobavljačima i kupcima te
stvaranje individualnih i prijateljskih veza
Nedostaci obiteljskog poduzeća:
Članovi obitelji istodobno su izvršitelji obiteljskog posla, menadžeri u obiteljskom
poduzeću i njegovi vlasnici, što može dovesti do neprofesionalnosti i improvizacija
Nedostatak stručnih, specijalističkih i upravljačkih znanja
Miješanje obiteljskih i poslovnih odnosa
Sukob između afiniteta djece i želja roditelja
Visoka rizičnost poslovanja
Ograničenost financijskih izvora sredstava
Nedostatak vremena za normalan obiteljski život, odmor, druženje članova obitelji koji su
uključeni u obiteljski posao
Specijaliziranost asortimana proizvoda ili usluga koji su predmetom obiteljskog posla te
izostanak alternativnih programa razvoja.
7
Glavnim nedostacima smatraju se nedostatak stručnosti, specijalističkih i upravljačkih znanja,
sukob afiniteta i interesa roditelja i djece, izloženost svakodnevnom stresu svih članova obitelji,
pitanje nasljeđivanja itd. u uvjetima globalne ekonomske i financijske krize prednosti obiteljskog
biznisa u usporedbi s nedostacima dobivaju na značenju. Zato što obitelj može lakše prikupiti
uvijek nedostatna financijska sredstva, što obiteljska imovina može činiti bitnu hipotekarnu
podlogu za uzimanje kredita, što se članovi obitelji mogu odreći dividendi, pristati na niže profitne
stope, teško i uporno raditi itd.
Korporativno poduzetništvo ili intrapoduzetništvo
Peter Drucker navodi četiri karakteristike koje su dovele do razvoja poduzetničke ekonomije:
Brzi razvoj znanja i tehnologije promovirao je osnivanje visokotehnoloških poduzeća
Demografski trendovi kao zaposlenje oba roditelja, doživotno učenje i starenje populacije,
samo su pridonijeli jačem razvoju novih poduzetničkih pothvata
Razvoj tržišta rizičnog kapitala omogućio je efektivan mehanizam osnivanja novih
poduzeća
Američka industrija naučila je upravljati poduzetništvom
Uvođenje poduzetničkog razmišljanja u velike birokratske strukture danas je poznato pod
pojmom korporativno poduzetništvo ili intrapoduzetništvo.
Tradicionalno i korporativno poduzetništvo krase mnoge zajedničke karakteristike, a neke od
njih su:
Usredotočenost na inovacije
Usredotočenost na kreiranje proizvoda koji stvaraju dodanu vrijednost
Potreba investiranja u rizične aktivnosti
Ima razlika između poduzetništva u malim i velikim poduzećima:
Korporativni ili intrapoduzetnici djeluju unutar granica postojećeg poduzeća, odnosno
poduzetnici u velikim poduzećima su i nadalje zaposlenici određenog poduzeća, ali imaju
slobodu u vođenju određenog aspekta poslovanja
Intrapoduzetnici znaju da će im poduzeća, ako ne uspiju, osigurati plaću barem neko
vrijeme, tradicionalni poduzetnici dijele samo ono što zarade
U skladu sa sustavom u kojemu rade, korporativni poduzetnici odabiru se na temelju
korporativnih standarda, a ne poduzetničkog uspjeha
Poduzetnici se po pravilu ne moraju brinuti o svom obrazovanju i kretanju u pravim
društvenim krugovima
Korporativne poduzetnike odabire korporativna hijerarhija i ne trebaju se brinuti o
izgradnji potrebne strukture za poslovanje
Prednost poduzetništva u velikim poduzećima u odnosu prema ono u malim je raspoloživost
resursa unutar organizacije, no unatoč tome inoviranje postaje sve teže kako poduzeće raste, i
to iz nekoliko razloga:
Što je poduzeće veće, teže je znati tko što radi
Specijalizacije i separacija pomažu poslovnim jedinicama da ostanu fokusirane, no
otežavaju komunikaciju
Interna konkurencija također otežava situaciju jer ohrabruje grupe na skrivanje ideja, a
ne njihovo dijeljenje s ostatkom poduzeća
Inovacija je ključni element stvaranja bogatstva u budućnosti.
8
Ključni razlozi zbog kojih većina korporacija potiče poduzetništvo jesu:
Tehnologija i globalizacija povećavaju konkurenciju
Sve je teže zadržati lidersku poziciju na tržištu
Zaposlenici više nisu odani
Brojni su razlozi pridonijeli gubljenju poduzetničkog duha u velikim poduzećima pa koče njegov
razvoj, a neki od njih jesu:
Priroda velikih organizacija – pet je faktora koji rade protiv razvoja poduzetničke kulture:
1. Međuljudski odnosi
2. Previše razina odlučivanja
3. Potreba za kontrolom
4. Korporativna kultura
5. Vremenska dimenzija
Potreba za kratkoročnim profitom
Nedostatak poduzetničkog talenta
Neprikladne metode kompenzacije
Teorija razvoja poduzetništva u veliki poduzećima uključuje ove faktore:
Shvaćanje korporativnog poduzetništva kao načina stjecanja konkurentske prednosti
Utvrđivanje korporativnog poduzetničkog modela – 5 mogućnosti:
1. Organska organizacija
2. Nove grupe proizvoda
3. Podružnice novih proizvoda
4. Poduzeća za financiranje korporativnih pothvata
5. Posebni ogranak u poslovnoj jedinici upravljanja ljudskim potencijalima
Razvijanje poduzetničke kulture u velikim poduzećima – prema Pinchotu potrebno je
slijediti ovih 10 principa:
1. Samoopredjeljenje
2. Nema odriješenih ruku
3. Pokretaču ideje mora biti omogućeno njezino ostvarenje dok god ona ili on vjeruje
u nju
4. Osigurati pristup financijama
5. Treba shvatiti da neće svi projekti dovesti do velikog kapitala
6. Toleriranje rizika, neuspjeha i pogrešaka
7. Postojanje volje za investiranje sredstava u poduzetničke pothvate bez očekivanja
brzog povrata
8. Korporaciju, odnosno obitelj timova koji rade zajedno u svrhu ostvarivanja istog
cilja
9. Formiranje timova bez obzira na specijaliziranost pojedinih članova
10. Pružanje brojnih mogućnosti za ostvarivanje projekata
Identificiranje poduzetničkog talenta
Nagrađivanje poduzetnika u velikim poduzećima – nagrade mogu biti monetarne
(novčani bonusi, udio u profitu itd.) i nemonetarne (formalno prepoznavanje postignuća,
javno dodjeljivanje priznanja, itd.)
9
Utvrđivanje sustava za administriranje i procjenu projekata – navedeni sustavi trebaju
uključivati ove varijable:
Visoke korporativne naknade
Nisku inicijalnu investiciju
Iskusnog poduzetnika
Iskustvo s proizvodom
Nisku prijetnju od strane konkurencije
Odgovarajuću tehnologiju
Bruto maržu
Visoku stopu povrata
Kredo poduzeća koja razvijaju poduzetništvo jest:
Kreiranje klime u kojoj svi imaju potencijala za razvijanje novih ideja
Potraga za talentima i resursima
Razvijanje internih tržišta ideja
Socijalno poduzetništvo
Sam pojam socijalnog poduzetništva prije nekoliko je desetljeća definirao William Drayton, koji
je ujedno zaslužan i za osnivanje prve organizacije sa svrhom promoviranja istoimenog
koncepta pod imenom Ashoka:Inovatori za javnost.
Jedna grupa znanstvenika odnosi se prema socijalnom poduzetništvu kao prema neprofitnoj
inicijativi u potrazi za alternativnim osnivačkim strategijama ili upravljačkim shemama, a sve u
svrhu stvaranja društvene vrijednosti. Druga grupa istraživača socijalno poduzetništvo
doživljava kao društvenu odgovornost komercijalnih poduzeća uključenih u međusektorska
partnerstva, dok treća grupa znanstvenika sagledava taj pojam kao sredstvo za rješavanje
društvenih problema i kataliziranje transformacije društva u cjelini.
Socijalno poduzetništvo je stvaranje socioekonomskih struktura, veza, institucija, organizacija i
mjera koje rezultiraju održivim društvenim koristima i daljnjim razvojem.
Termin socijalno rabi se za označavanje inicijativa kojima je cilj pomoći drugima.
Kao što je Adam Smith, a nakon njega i Joseph Shumpeter, primijetio, želja za ostvarivanje
profita je temeljni pokretač razvoja privatnih poduzeća i društvenog bogatstva. Poduzetništvo
posebno rezultira pozitivnim društvenim koristima kad u procesu ostvarenja sebičnih ciljeva
stvara također društveno bogatstvo stvaranjem novih tržišta, industrija, tehnologije,
institucionalnih oblika, zaposlenja i povećanja produktivnosti.
Socijalno poduzetništvo u cijelosti uključuje primjenu poduzetničkih načela kao što su:
inovativnost, razumno preuzimanje rizika, samouvjerenost, uporan rad, jasno postavljanje
ciljeva i odgovornost u društvenom sektoru s ciljem unapređenja kvalitete življenja te da ono
istodobno teži ostvarivanju i financijske i društvene vrijednosti i kao takvo znači umjetnost
simultanog ostvarivanja financijskih i društvenih povrata na investicije.
Socijalni poduzetnik
Socijalni poduzetnici su građani privatnog sektora koji imaju ključnu ulogu u mijenjanju javnog
sektora i percepcije određenih socijalnih pitanja. Oni razaraju uhodane putove novom snažnom
idejom koja kombinira vizionarstvo s kreativnošću pri rješavanju stvarnih svjetskih problema i
imaju snažan osjećaj za etiku i u potpunosti su opsjednuti svojom vizijom promjene. Socijalni
poduzetnik je pojedinac koji se koristi profitabilnim strategijama kako bi postigao društvene
ciljeve, simultano tražeći i financijske i društvene povrate na investiciju.
10
Termin Social Enterpreneur ponekad se rabi i za opisivanje poduzetnika koji osnivaju neprofitna
poduzeća, odnosno poduzeća s društvenom svrhom, ili poduzeća koja generiraju profit koji
zatim doniraju u socijalne pothvate ili svrhe. Socijalni poduzetnici osnivaju profitna ili neprofitna
poduzeća, tj. pravni oblik gospodarskog entiteta ovisi o strateškoj odluci, odnosno najboljemu
načinu ostvarenja cilja.
Socijalni poduzetnik identificira praktična rješenja socijalnih problema kombiniranjem inovacije,
raspoloživih resursa i prilika. Obvezani stvaranju društvene vrijednosti, ti poduzetnici
identificiraju nove procese, usluge i proizvode ili jedinstvene načine kombiniranja provjerene
prakse s inovacijama u svrhu rješavanja kompleksnih društvenih problema.
Prema W. Draytonu socijalni poduzetnik treba imati ove osobine:
Snažnu, novu ideju koja može promijeniti sustav
Kreativnost
Revolucionarski potencijal
Poduzetničku kvalitetu i moral
Sve to u svrhu ostvarenja svoje vizije društva, vizije s kojom je poduzetnik povezan u dobru i
zlu, u zdravlju i bolesti, tj. sve dok ju ne ostvari.
Motivirani poduzetnici sagledavaju stvari u dugom roku, više i bolje planiraju, traže i iskorištavaju
više prilika i mogućnosti, preferiraju dugoročne ciljeve pred kratkoročnim profitima, i njihovo je
poduzeće njihova strast. Ključne osobine koje krase uspješne socijalne poduzetnike uključuju:
Volju za samodisciplinom
Volju za dijeljenjem zasluga
Volju za rušenjem postojećih struktura
Volja za prevladavanjem interdisciplinarnih ograničenja
Volja za radom u tišini
Etika kao pokretač
Socijalni poduzetnici svoje talente koriste za rješavanje društvenih problema, kao što su
obrazovanje, nejednaka pristupačnost tehnologije, onečišćenje okoliša, itd. Socijalni poduzetnici
primarno teže generiranju društvene vrijednosti, a ne profita, a za razliku od većine neprofitnih
organizacija čiji su ciljevi manje promjene, njihovi su ciljevi dugoročne naravi.
Zadaća je socijalnog poduzetnika prepoznati probleme u društvu i pronaći nove načine njihova
rješavanja i to promjenom sustava, širenjem rješenja i uvjeravanjem čitavog društva u
poduzimanje novih koraka. Svrha socijalnog poduzetnika nije samo npr. dati ribu ili naučiti
nekoga pecati, već revolucionirati čitavu industriju prerade ribe.
Socijalno poduzetništvo u svijetu i RH
2006. godine Muhammad Yunus je dobio Nobelovu nagradu za uložene napore u svrhu
kreiranja ekonomskog i društvenog razvoja „odozdo“, koji također pogoduje razvoju demokracije
i ljudskih prava, a sve to s obrazloženjem da održivi mir ne može biti postignut osim ako velike
grupe ljudi ne pronađu izlaz iz siromaštva, a mikrokrediti su mjera koja im to omogućuje.
Muhammad Yunus, inače član Ashoka Global Academy, osnovao je 1976. Godine u Bangladešu
Graamen banku s osnovnom misijom ohrabrivanja najsiromašnijih ljudi na svijetu da se
dostojanstveno izvuku iz začaranog kruga siromaštva, pružajući im pristup financijskim
uslugama i informacijama. Ciljevi navedene banke bili su sljedeći:
Pružiti bankarske usluge siromašnima
11
Eliminirati eksploataciju siromašnih od strane davatelja zajmova
Kreirati prilike samozapošljavanja nezaposlenima u ruralnom Bangladešu
Promijeniti začarani krug siromaštva
Graamen banka pokušava pomoći siromašnima u započinjanju ili razvoju vlastitih samoodrživih
poduzetničkih projekata.
Mikrofinanciranje se sastoji od odobravanja kredita većinom manjih od 200USD fizičkim
osobama, najčešće ženama, jer su istraživanja pokazala da žene češće reinvestiraju svoju dobit
u daljnje poslovanje i svoje obitelji, što povećava pozitivne efekte odobravanja mikrokredita.
Graamen Banka odobrila je 7,43 milijuna kredita u vrijednosti 6,55 milijardi USD (97% slučajeva
krediti su odobreni ženama).
Prva nagrada za socijalno poduzetništvo od strane Schwab Foundation dodijeljena je Markusu
Seidelu za njegove napore uložene u vođenje „Off Road Kids“. To je zapravo prihvatilište za
djecu stariju od 12 godina koju su pobjegla od kuće. Pruža im usluge smještaja, no također im
osigurava i usluge psihologa i pedagoga, a i mogućnost daljnjeg obrazovanja. Financira se
izričito putem donacija.
U Hrvatskoj do znatnoga razvoja građanskih organizacija dolazi po završetku Domovinskog rata.
U 2008. Godini prema DZS djelovalo je 54 228 neprofitnih pravnih osoba, od toga 93,5% čine
udruge, ustanove, udruženja, fondovi i slične organizacije, 5,65% odnosi se na tijela državne
vlasti i tijela jedinice lokalne i područne samouprave, a preostalih 0,85% čini neusklađene
subjekte. Samo je 39.5% aktivnih organizacija.
1996. osnovana je AKD Mungos d.o.o. – sa svrhom obavljanja poslova razminiranja područja
Republike Hrvatske. Kasnijom izmjenom zakona poslovni razminiranja su u potpunosti
komercijalizirani te je trgovačko društvo AKD Mungos d.o.o. postalo jedna od dvadeset pet tvrtki
na tržištu, ali svakako najveća tog tipa u zemlji i svijetu. Financiranje projekata razminiranja
uglavnom se temelji na donacijama, sredstvima iz državnog proračuna RH, sredstvima
dobivenih iz fondova Europske unije, no dio sredstava Mungos stječe izvozom svojih usluga,
osobito u Bosnu i Hercegovinu i na područje Kosova.
Ustanova za rehabilitaciju hedikepiranih osoba profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem
(URIHO). Osnivači su joj Grad Zagreb i Hrvatski savez gluhih i nagluhih osoba. Ukupno je
zaposleno 570 radnika, a više od 52% čine osobe s invaliditetom različitih kategorija i profila.
URIHO surađuje s obrazovnim centrima, institucijama, udrugama i sl. koje se bave
problematikom osoba s invaliditetom.
Prednosti ulaska u poduzetništvo
Preuzimanje kontrole nad vlastitom sudbinom
Mogućnost mijenjanja stvari
Mogućnost iskorištavanja svojih potencijala
Ostvarivanje neograničenih profita
Priznatost u društvu
Radite stvari koje volite
Poduzetnik svoje poduzeće rabi kao instrument vlastita samoispunjenja jer posjedovanje
poduzeća izaziva sve poduzetnikove vještine, sposobnosti i kreativnost. Iako novac nije primarni
razlog ulaska u poduzetništvo, profit je vrlo važan čimbenik motivacije pri osnivanju poduzeća.
Samozaposleni vlasnici poduzeća čine 2/3 milijunaša u SAD-u.
12
Nedostaci ulaska u poduzetništvo
Nesigurnost dohotka
Rizik gubitka uloženog kapitala
Nedefinirano radno vrijeme i naporan rad
Niska kvaliteta života za vrijeme uspostavljanja poslovanja
Visoka razina stresa
Neograničena odgovornost
Obeshrabrenje
Stopa zatvaranja malih i srednjih poduzeća vrlo je visoka. 34% poduzeća bankrotira unutar prve
dvije godine, 50% prestaje s poslovanjem unutar 4 godine, a 60% unutar šest godina.
Poduzetnici trebaju odvagnuti rizike i nagrade odgovarajući na ova pitanja:
Što se najgore može dogoditi ako moje poduzeće propadne?
Kolika je vjerojatnost najgore solucije?
Kako mogu umanjiti rizik propadanja poduzeća?
Ako moje poduzeće propadne, koji je moj rezervni plan?
Poduzeće posjeduje poduzetnika, stoga su prijateljstva i brak često žrtve poduzetništva.
Opće okruženje razvoja poduzetništva
Okruženje poduzeća čini ukupnost činitelja koji utječu na ostvarivanje strategije razvoja
poduzeća, a menadžment na njih nema nikakav ili pak neznatan utjecaj. Opće okruženje
poduzeća često se još naziva i kontekstualno okruženje, a u njega ubrajamo političke,
ekonomske, sociokulturne, tehnološke, pravne i etičke faktore koji utječu na poslovanje
poduzeća. Ti faktori se nazivaju PESTLE faktori.
Više ne jedu samo veliki male, već i brzi jedu spore.
Političko okruženje
Političke sustave po pravilu dijelimo prema dvije povezane dimenzije. Prva dimenzija je stupanj
zastupanja kolektivizma ili individualizma, dok je druga dimenzija stupanj prema kojemu su
pojedine zemlje demokratske ili totalitarističke zajednice. Sustavi koji su kolektivistički često su
i totalitaristički, dok se sustavi koji cijene individualizam trude biti demokratski.
Kolektivizam
Kolektivizam pristaje sustavu u kojemu se veće značenje pridaje zajedničkim (kolektivnim)
ciljevima, za razliku od pojedinačnih ili individualnih ciljeva. Prava pojedinaca su ograničena
terminom „za dobrobit društva“ ili „ za zajedničko dobro“.
U užem smislu kolektivizam je teorija i praksa organizacije društvenog života koja pojedince i
skupine ljudi povezuje i udružuje u različite zajednice – od poduzeća do države – na osnovi
zakonskih propisa, podruštvljenja vlasništva, zajedničkih interesa i ciljeva, podruštvljenja
upravljanja itd.
U prvoj polovici 19. St. Zagovaralo ga se među radnicima u obliku ideje stvaranja tzv. radničkih
tvornica i drugih kooperativnih udruga u kojima će radnicima pripadati sva imovina i svi proizvodi
njihova kolektivnog rada.
Cjelokupno društvo izraslo na masovnoj proizvodnji i industrijskoj organizaciji ima mnoge
elemente kolektivizma koji obilježava:
Podruštvljenje vlasništva
Podruštvljenje upravljanja
13
Državni intervencionizam
Razvoj socijalizma i masovnog društva
Djelovanje ekonomije blagostanja i države blagostanja
Širenje potrošačkog društva itd.
U suvremenom svijetu kolektivističku teoriju uglavnom zastupaju socijalisti.
Socijalizam
Socijalistički tragovi u znanstvenom smislu započinju od najpoznatijeg kritičara kapitalističkog
načina proizvodnje, Karla Marxa. Marx je zagovarao državno vlasništvo nad poduzećima kao
osnovni smisao proizvodnje, distribucije i razmjene, tj. poslovanja. Smatrao je da će država kao
vlasnik sredstava za proizvodnju moći osigurati radnicima pravedne plaće za njihov rad.
Početkom 20.stoljeća socijalizam se počeo dijeliti na dva široka pravca. Na jednoj strani su bili
komunisti koji su vjerovali da se socijalizam može postići samo putem nasilnih revolucija i
totalitarističkom diktaturom, a na drugoj strani su bili socijalni demokrati koji su se obvezali sami
sebi da će do socijalizma doći demokratskim razmišljanjem.
Zemlje pod komunističkom vlasti su bile: Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Kina, Angola,
Mozambik, Kuba, Nikaragva, Sovjetski savez.
Kako je tada država monopolist, kupac plaća veću cijenu i veći porez.
Individualizam
Individualizam se očituje kroz filozofiju da pojedinac treba imati slobodu u svojim ekonomskim i
političkim djelovanjima. Individualizam stavlja pojedinca iznad interesa države. Individualizam
se očituje još kod starogrčkog filozofa Aristotela.
Filozofija individualizma utjecala je na američke kolonije koje su tražile neovisnost od Velike
Britanije pa su ideje individualizma izražene i u Deklaraciji neovisnosti.
Individualizam je građen na dva osnovna smjera. Prvi se zasniva na važnosti jamstva osobne
slobode i samoizražavanja. Drugi se smjer individualizma zasniva na tezi da je za dobrobit
društva najbolje pustiti ljude da se sami bave ekonomijom, a ne da im netko, kao što je vlada,
diktira što je za njih i za društvo najbolje. Individualna ekonomija i politička sloboda osnova je
onoga na čemu se društvo treba bazirati. Primjer sukoba individualizma i kolektivizma je hladni
rat.
Demokracija i totalitarizam
Demokracija se očituje u političkom sustavu u kojemu su vladu izabrali građani, koja se ostvaruje
direktno ili putem izabranih zastupnika. Totalitarizam je forma vlade u kojemu jedna osoba ili
politička stranka ima kontrolu nad svim sferama ljudskog života, a protivničke stranke su
zabranjene.
Demokracija se zasniva na mišljenju da građani moraju direktno biti uključeni u donošenje
odluka. Većina modernih, demokratskih država prakticira tzv. reprezentativnu demokraciju u
kojoj građani periodično izabiru pojedince da ih predstavljaju. Tada ti izabrani pojedinci formiraju
vladu koja zajedno donosi odluke u razdoblju za koje je izabrana. Vlast je podijeljena na
zakonodavnu, izvršnu i sudsku.
Totalitarističke države osporavaju građanima njihovo ustavno pravo. U većini današnjih
totalitarističkih država imamo četiri osnovna oblika totalitarizma:
Komunistički totalitarizam – donedavno bio najrašireniji, oblik totalitarizma koja zagovara
socijalizam kroz totalitarističku diktaturu, Kina, Vijetnam, Laos, Sjeverna Koreja, Kuba
14
Teokratski totalitarizam – forma totalitarizma u kojoj političku snagu monopolizira stranka,
grupa ili pojedinac koji vladaju pod utjecajem religioznih principa, Iran, Saudijska Arabija
Plemenski totalitarizam – postoji jedna stranka koja predstavlja interese pojedinog
plemena i koja ima monopolističku moć, najčešće u afričkim državama, Zimbabve,
Tanzanija, Uganda, Kenija
Totalitaristička desnica – oblik totalitarizma u kojemu je individualna ekonomska sloboda
dopuštena, ali individualna politička sloboda je zabranjena u toj mjeri da bi mogla voditi
komunizmu
Ekonomsko okruženje
Najčešće mislimo na makroekonomske veličine kao što su gospodarski rast, bruto domaći
proizvod (BDP), inflacija, nezaposlenost, visina javnog duga, tečaj itd.
U ekonomskoj teoriji razlikujemo četiri osnovna tipa ekonomskih sustava: tržištu ekonomiju,
plansku ekonomiju, mješovitu ekonomiju i ekonomiju kojom upravlja država.
Tržišna ekonomija
Tržišna ekonomija označuje ekonomski sustav u kojemu se interakcijom ponude i potražnje
određuje količina u kojoj će se dobra i usluge proizvoditi i cijena po kojoj će se prodavati. Ako je
potražnja veća od ponude, cijene će rasti signalizirajući proizvođačima da proizvode više. Ako
je pak ponuda veća od potražnje, cijene će padati signalizirajući proizvođačima da proizvode
manje. Iz zakona potražnje proizlazi da s u i pojedinačna i ukupna potraživanja takve prirode da
se veće količine traže uz niže, a ne uz više cijene zbog sljedećih pretpostavki:
Potrošači teže maksimiziranju zadovoljstva iz svojih dohodaka
Potrošačke jedinice imaju ograničene dohotke
Moć dodatne jedinice nekog dobra, nabavljene poradi zadovoljenja želje, nakon
određenog vremena pada
Promjene u traženoj količini jednog dobra ne dovode do promjene u moći zadovoljenja
ostalih dobara
Monopolist može staviti cijenu koju želi što nikako nije dobro za potrošača jer on nema
mogućnosti izbora. Stoga je jedna od vladinih uloga u tržišnoj ekonomiji ohrabrivanje
konkurencije na tržištu i to uvođenjem zakona i zabrana kojima se monopoli ograničavaju.
Osnovne karakteristike tržišne ekonomije su:
resursi su u privatnom vlasništvu i pojedinci koji ih posjeduju slobodni su ih iskoristiti kako
god žele
poduzeća, također u privatnom vlasništvu, jednako su sposobna donositi odluke o
proizvodnji bez upletanja države
ne postoji nikakav plan koji bi usmjeravao proizvodnju ili potrošnju
odluke o alokaciji resursa rezultat su decentraliziranog sustava tržišta i cijena u kojemu
su odluke o milijunima potrošača i stotinu tisuća poduzeća automatski koordinirane
potrošači su suvereni.
Planska ekonomija
Planska ekonomija se temelji na planskom reguliranju njezine proporcije, odnosa, djelovanja,
procesa i tokova funkcioniranja te na smišljenu usmjeravanju gospodarskog razvoja prema
znanstvenim predviđanjima i postavljenim zadacima i ciljevima društva. Plansko predviđanje
povezano je s gospodarskim razvojem u kojemu je podržavljenje vlasništva, posjeda, upravljanja
15
i gospodarskog djelovanja te državni intervencionizam na svim područjima društvenog
ekonomskog života nameću potrebu sustavnog vođenja aktivne i utjecajne gospodarske politike
države.
U planskoh ekonomiji sva dobra i usluge, količine u kojima ih se proizvodi, kao i cijene po kojima
će se prodavati, planira država i njezine agencije.
U uvjetima planske ekonomije država:
posjeduje i/ili kontrolira ključne ekonomske resurse
utvrđuje prioritete uporabe navedenih resursa
postavlja planove proizvodnje za poduzeća koja su u većinskom vlasništvu ili pod
kontrolom države
alocira resurse u svrhu postizanja navedenih planova
traži i koordinira proizvodnju kako bi osigurala konzistentnost između potražnje za
inputima i outputima
Navedeni ekonomski sustav često ohrabruje korupciju i razvoj crnih tržišta, a razlike u dohocima,
statusu i političkom utjecaju važan su čimbenik individualne potrošnje i životnog standarda.
Mješovita ekonomija
Ekonomija koja u sebi sjedinjuje karakteristike tržišne i planske ekonomije naziva se mješovita
ekonomija. U njoj su neki sektori ekonomije ostavljeni privatnom vlasništvu i mehanizmu
slobodnog tržišta, dok i nadalje postoji znatan udio državnog vlasništva i državnog planiranja.
Suvremena su gospodarstva kombinacija tržišnog i planskog privređivanja. Primjer mješovitih
ekonomija su Velika Britanija i Švedska, koje pružaju besplatnu zdravstvenu zaštitu svim svojim
građanima. Vlada također nastoji u državno vlasništvo preuzeti sva problematična poduzeća
čije bi gašenje moglo biti problem za društvo. Nije rijedak ni primjer stvaranja prirodnih
monopola, odnosno poduzeća koja mogu proizvesti čitavu tržišnu proizvodnju pri trošku koji je
niži nego što bi bio kada bi postojalo nekoliko poduzeća. Najčešće djeluju u djelatnostima
distribucije plina, električne energije, vode, pružanja komunalnih usluga, itd.
Ekonomija pod utjecajem države
Država ima golemu ulogu u usmjeravanju investicijskih aktivnosti privatnog poduzetništva kroz
industrijsku politiku i reguliranje poslovne aktivnosti u skladu s nacionalnim ciljevima. Primjeri
takve ekonomije su Japan i Južna Koreja.
Kulturno okruženje
Tylor definira kulturu kao cijeli kompleks koji uključuje znanje, vjerovanja, umjetnost, moral,
zakone, običaje i druge sposobnosti koje su čovjeku potrebne kao članu zajednice. Hofstede je
rekao da kultura uključuje sustav vrijednosti, a Namenwirth i Weber vide kulturu kao sistem ideja.
Kultura je sustav vrijednosti i normi koje su prisutne među ljudima i zajedno čine stil života.
Pod pojmom vrijednosti podrazumijevamo apstraktne ideje o tome što grupa vjeruje da je dobro,
pravedno i poželjno.
Pod normom podrazumijevamo socijalna pravila i vodiče koji propisuju prikladno ponašanje u
određenim situacijama.
Vrijednosti su apstraktne ideje o tome što je dobro, ispravno i poželjno. Dok su norme konkretne,
vrijednosti su opće i služe za prosudbu ljudi s obzirom na naše poimanje dobroga, ispravnog i
moralnog. Jedna vrijednost može biti sadržana u više normi.
Norme su društvena pravila ili upute što određuju prikladno ponašanje u određenim situacijama.
Razlikujemo nekoliko vrsta normi:
16
postupke koji imaju moralno značenje
običaje
tabue
Društvo možemo definirati kao veću grupu ljudi koja dijeli zajedničke vrijednosti i norme, tj. ljude
povezane istom kulturom.
Vrijednost i norme su rezultat velikog broja poslovnih faktora u društvu. Ti faktori uključuju
političku i ekonomsku filozofiju, socijalnu strukturu društva, dominantnu religiju, jezik te
obrazovanje, a još se nazivaju i odrednicama kulture.
Tehnološko okruženje
Tehnologija u pojmovnom smislu označuje sustav povezanih postupaka i procesa kojima se
povezuju radnici s proizvodnim sredstvima u proizvodnji određenih vrsta proizvoda. Tehnologija
je po svojoj prirodi suma znanja o načinima i metodama proizvodnje dobara i usluga. Tehnologija
je rezultat razvoja znanosti, često kemije, fizike i elektrotehnike, a odnosi se na organizaciju
proizvodnje kao i same tehnike proizvodnje.
Promjene u tehnologiji vode k uvođenju novih proizvoda, promjenama u metodama organizacije
proizvodnje, promjenama u kvaliteti resursa i proizvoda, novim načinima distribucije proizvoda i
novim načinima skladištenja, a ulaganja u tehnologiju utječu na razinu i vrstu investicija u
gospodarstvu i tako na gospodarski rast i razvoj.
Razvoj informatičke tehnologije ima velikih utjecaja na poslovanje poduzeća u gotovo svim
područjima poslovne aktivnosti, npr:
administracija
komunikacije
proizvodnja
skladištenje i distribucija
elektroničko plaćanje
Internet
Osim informatičke tehnologije, u posljednjih 15 godina došlo je do velikih napretka u još tri
područja:
Razvoju novih materijala
Biotehnologiji
Energetici
Osnovni pokretač navedenih promjena je tržišna konkurencija i nova tehnologija proizvodnje i
prometa, informacije i telekomunikacije, organizacija poslovanja i upravljanja. Nova tehničko-
tehnološka sredstva na području informatike i tehnologije omogućuju efikasno upravljanje
velikim poslovnim sustavima i njihov daljnji rast i razvoj, decentralizaciju upravljanja velikih
sustava, ali i efikasnu demokratsku decentralizaciju postojećih sustava, kao i efikasan razvoj
malih poduzetničkih poduzeća i sustava.
Tehnološka promjena po pravilu rezultira promjenama proizvodne tehnologije, proizvodnih
sredstava i postupaka, ali i promjenama u drugim tehnologijama koje opslužuju ostatak poslovne
funkcije u poduzeću. Razvoj tehnologije ima znatan utjecaj na gospodarstvo i okoliš i ako ga se
ne kontrolira može dovesti do problema kao što su visoke stope nezaposlenosti ili iscrpljenje
prirodnih resursa.
Pravno okruženje
17
Pravni sustav je skup pravila ili zakona koji uređuju ponašanje i procese u državi. Zakoni
reguliraju poslovnu praksu, definiraju način transakcije poslovanja, ali i obveze ponašanja onih
koji su uključeni u posao. Vlada je ta koja postavlja pravne zakone i pravila ponašanja, te je to
u biti preslika ideologije vladajućih.
Razlike u strukturi zakona su široko područje rasprave, ali se u fokus stavljaju četiri bitna
problema:
Imovinsko pravo
Intelektualno vlasništvo
Sigurnost proizvoda i odgovornost za proizvode
Ugovorni zakon
Imovinsko pravo je skup zakonskih prava koja se odnose na pravilno korištenje resursa i
korištenje dohotka koji se može dobiti iz tog izvora. Imovinsko pravo može biti prekršeno
privatnom akcijom ili akcijom države.
Privatna akcija se odnosi na krađe, pirate i ucjenjivanje pojedinaca ili grupa. Državna akcija se
pojavljuje kada politički činovnici, kao što su političari i vlada, uzimaju dohodak ili izvore od
imovinskih vlasnika. Neki od njih su veliki porezi, skupe dozvole za imovinske posjednike,
uzimanje imovine od imovinskih posjednika u državno vlasništvo bez kompenzacije ili
zahtijevanje mita zauzvrat za pravo djelovanja u državi, industriji ili na lokaciji.
Zaštita intelektualne imovine odnosi se na računalni softver, glazbene zapise, scenariji, kemijske
formule za lijekove i sl. Intelektualno vlasništvo moguće je prisvojiti preko zaštite autorskih prava
ili trgovačkih maraka, tako npr. patent.
Autorska prava su ekskluzivna zakonska prava autora, skladatelja, umjetnika i izdavača za
izdavanje i širenje svog posla kako god žele, dok trgovačke marke označuju dizajn i imena,
često službeno registrirana od strane trgovca ili proizvođača dizajna, npr. Christian Dior, Hugo
Boss, Chanel, itd.
Filozofija koja stoji iza zaštite intelektualne imovine je nagraditi osobu za inovaciju, knjigu,
pjesmu, dizajn, odjeću, ideju i trud.
Najpoznatiji dokument o zaštiti industrijske imovine je Pariška konvencija koju je potpisalo 96
zemalja.
Najpoznatije i najveće zemlje piratske proizvodnje su Kina i Tajland, a poznate su po lažnim
Rolexovim satovima, Levi'sovim trapericama, CD-ovima, softveru itd.
GATT (General Agreement on Tariffs and Trade) je ugovor načinjen u svrhu ukidanja barijera
za slobodno kretanje dobara, usluga i kapitala između naroda. Svjetska trgovinska organizacija
(WTO) kojoj je jedna od zadaća i zaštita intelektualnog vlasništva.
Zakoni o sigurnosti proizvoda postavljaju standarde koje svi proizvodi moraju zadovoljiti.
Odgovornost za proizvode uključuje traženje odgovornosti od poduzeća i njegovih zaposlenika
za sve štete koje prouzroči njihov proizvod.
Ugovorni zakon tijelo je zakona koje pojačava ugovore. Ugovorne stranke se pozivaju na
ugovorni zakon kad jedna stranka ugovora smatra da je druga stranka prekršila ugovor.
PESTLE analiza
Politički Ekonomski Društveni Tehnologija Pravno Etičko /
ekološko
18
-trgovačka
politika
-proces
osnivanja
poduzeća
-utjecaj lobija
-ratovi i sukobi
-politika Vlade
-izbori
-međuljudski
odnosi
-terorizam
-politički
trendovi
-struktura
vlade
-interna
politička
pitanja
-domaća
gospodarska
situacija
-domaći
gospodarski
trendovi
-porezna
politika
-sezonalnost i
vremenski
uvjeti
-tržišni ciklusi
-distribucijski
trendovi
-međunarodna
trgovina
-raspoloživi
dohodak
-
nezaposlenost
-tečaj
-inflacija
-kamatne
stope
-indeks
potrošačkog
povjerenja
-stavovi
potrošača
-mediji
-ugled
poduzeća
-navike
potrošača
-značajni
događaji
-etnička pitanja
oglašavanja i
publicitet
-demografske
promjene
-obrazovanje
-zdravstvo
-moda
-rezultati
istraživanja
-starost
tehnologije
-zamjena
tehnologije
-komunikacije
-inovacijski
potencijal
-patentiranje
-informacijska
tehnologija
-transport
-bioinženjering
-Internet
-e-learning
-promjene u
softveru
-trenutačna
pravna
regulacija
-buduća
pravna
regulacija
-europska
pravna
regulativa
-regulativna
tijela i procesi
-zakon o radu
-zaštita
potrošača
-regulacija
konkurencije
-trajanje
pravnog
postupka
-upis
vlasništva
-ekološka
pitanja
-ekološka
regulativa
-potrošačke
vrijednosti
-tržišne
vrijednosti
-stav
zaposlenika
-menadžerski
stil vođenja
-
organizacijska
kultura
-moral
zaposlenika
-uključenost
zaposlenika
POSLOVNE ODREDNICE RAZVOJA PODUZETNIŠTVA
Poduzetnička djelatnost
Poduzetnička djelatnost uključuje aktivnosti ili usluge kojima se bave pojedini gospodarski
subjekti. Najpoznatija je kvalifikacija djelatnosti na:
Primarne (poljodjelstvo, šumarstvo, lov i ribolov)
Sekundarne (industrija, rudarstvo, građevinarstvo i obrtništvo)
Tercijarne ili uslužne djelatnosti (promet, trgovina, ugostiteljstvo i turizam, stambeno-
komunalna djelatnost, zdravstvo, zaštita i socijalna skrb, obrazovanje i kultura, financijske
i druge djelatnosti)
Kod izbora poduzetničke djelatnosti postoji poduzetnička sloboda izbora, ali je ona, nažalost,
ograničena nizom tržišnih i institucionalnih odrednica. U tržišnom gospodarstvu autonomija
svakog pojedinog poduzetnika ograničena je autonomijom svakoga drugog poduzetnika, zbog
čega i ima više poduzetnika i poduzeća u okviru iste djelatnosti. Poduzetnička sloboda znači da
svaki čovjek ima pravo utemeljiti svoju tvrtku i započeti svoj poduzetnički pothvat prema svojim
željama i mogućnostima. Ona podrazumijeva slobodu poduzetnika da pokreće bilo koji posao
koji nije izričito zabranjen, i to bez obzira na stečenu kvalifikaciju. Zakonom protiv nedopuštene
konkurencije, monopola i trustova kao i zakonom o zaštiti potrošača, država osigurava tržišnu
slobodu. Za ostvarenje poduzetničke slobode moraju biti zadovoljeni sljedeći uvjeti:
Slobodan pojedinac (sloboda izbora)
Poštovanje prava vlasništva (sloboda stjecanja trajne imovine)
Zakonska mogućnost obavljanja odabrane djelatnosti (sloboda rada)
19
Slobodno tržište (sloboda razmjene)
Poduzetnička autonomija ne znači anarhiju.
Četiri osnovna marketinška postupka govore da u okviru poduzetničke strategije poduzetnici
mogu:
Prodavati stare proizvode starim kupcima
Prodavati nove proizvode starim kupcima
Prodavati stare proizvode novim kupcima
Prodavati nove proizvode novim kupcima
Diverzifikacija, koja je proširenje asortimana proizvodnje ili prodaje, a koja je ujedno i odrednica
konkurentnosti, osigurava poduzećima stabilnije i sigurnije poslovanje, povećanje opsega
poslovanja, povećanje prihoda i profita, smanjenje tržišnog rizika, kao i stvaranje povoljnijih
prilika za gospodarski rast i razvoj.
U ekonomskoj teoriji poznata su tri načina diverzifikacije proizvoda:
Koncentrična diverzifikacija – kad se uvode novi proizvodi koji će imati tehnološke ili
marketinške sinergijske efekte na postojeći proizvod
Horizontalna diverzifikacija – kad se traže novi proizvodi za postojeće potrošače
Konglomeratska diverzifikacija – kada poduzeće traži nove proizvode bez ikakve
povezanosti s postojećom tehnologijom, proizvodima ili tržištima poduzeća
Za uspješno lansiranje novog proizvoda ključno je da poduzetnici temeljito istraže stajališta
potrošača o proizvodu ili o njihovim potrebama, što daje osnovne smjernice za dizajn i
osmišljavanje imidža na koji će potrošači najbolje reagirati.
Konkurentske prednosti
Konkurentska prednost se najčešće definira kao posebno obilježje prema kojemu se određeno
poduzeće razlikuje od svojih konkurenata. To može biti npr. vrlo niska cijena proizvoda uz
prihvatljivu kvalitetu. Druga mogućnost je visoka kvaliteta proizvoda i usluga, koji se najčešće
zaštićuju markom. Poznate marke proizvoda kao što su Coca Cola, McDonalds, Podravka, Pliva
ili Gavrilović, kao i mnoge druge pružaju najodrživiju konkurentsku prednost jer ju je gotovo
nemoguće imitirati u kratkom roku. Osnovni cilj konkurentske prednosti je bolje i potpunije
zadovoljavanje potreba potrošača u usporedbi s konkurentima. Snažnija konkurentska prednost
vodi do većeg profita i obrnuto. Porter je uveo pojam održive konkurentske prednosti
naglašavajući činjenicu da konkurentska prednost koja se može održati na dugo razdoblje, što
znači da je toliko snažna da ju nitko ne može lako preuzeti ili imitirati, čak i u duljem razdoblju
pridonosi i veličini profita, odnosno iznadprosječnoj veličini profita koja osigurava ono što je
imerativ u današnjem konkurentnom poslovnom svijetu, a to je ne samo samoodržanje već i
stalni rast i razvoj poduzeća.
Prilikom određivanja cijena potrebno je uzeti u obzir 3 osnovna elementa koje Kotler označuje
3C: troškove (Cost), konkurenciju (Competition) i potrošače (Consumer).
Pri određivanju cijena za nove proizvode razlikujemo tri načina, odnosno tri strategije:
Strategija penetracije
Strategija pobiranja vrhnja
Strategija neutralnih cijena
Strategija neutralnih cijena minimizira ulogu cijene u okviru marketinškog miksa poduzeća jer
su ostali elementi (proizvod, promocija, distribucija) značajna prednost za potrošača.
20
4 tipa konkurencije:
Savršena konkurencija
Monopolistička konkurencija
Oligopol
Savršeni monopol
Porterovih 5 konkurentskih sila:
Prijetnja od ulaska novih konkurenata (nepostojanje barijera ulaska)
Pregovaračka snaga i moć kupaca
Pregovaračka snaga i moć dobavljača
Postojanje i opasnost od supstitucijskih proizvoda
Intenzitet konkurencije među postojećim konkurentima na tržištu
Kako bi se izbjeglo nepovoljno djelovanje pet konkurentskih sila svako poduzeće bi trebalo
slijediti ove aktivnosti:
Investirati u izgradnju jake marke da se izgradi jača barijera ulaska
Forsirati strateško udruživanje s dobavljačima i distributerima
Kreirati snažne odnose s dobavljačima, distributerima, kupcima, vladom i ostalim
utjecajnim grupama da bi se smanjile prijetnje i opasnosti od postojećih supstituta
Integrirati se unatrag kako bi se smanjila pregovaračka moć dobavljača ili unaprijed kako
bi se smanjila pregovaračka moć kupaca
Ljudski potencijali
Presudni element uspjeha danas više nije isključivo imovina poduzeća, bolja oprema,
tehnologija ili strojevi, već upravo zaposlenici. Ljudski kapital i način kako svako pojedino
poduzeće njime upravlja čini u suvremenom svijetu ključnu razliku između uspješnih i
neuspješnih poduzeća.
Sustav vrijednosti je skup načela po kojima se ravnaju i rukovodioci i djelatnici pojedinih
poduzeća, a uključuju:
Zajedništvo
Poslovnu etiku
Usredotočenost na kupce
Usredotočenost na djelatnike
Kvalitetu proizvoda i usluga
Zaštitu okoliša
Poduzetnost, tj. dinamičnost
Posebno važan element strategije upravljanja ljudskim potencijalima svakog poduzeća trebalo
bi biti upravljanje talentom, što podrazumijeva upravljanje ne samo talentiranim pojedincima već
svim zaposlenicima.
Raspoloživa sredstva
Raspoloživa sredstva ili imovina poduzeća jesu resursi ili prava koja su nedvojbeno pod
kontrolom poduzeća, a od kojih se očekuje buduće ekonomske koristi. Imovina može biti
materijalna (zemljišta, građevinski objekti, postrojenja, zalihe robe, materijala i sl.) i
nematerijalna, koja uključuje goodwill, trgovačke marke, znanje, vještine, informacije itd.
Sa stajališta trajanja i iskorištavanja sredstva se dijele na dugotrajna ili stalna sredstva i
kratkotrajna, obrtna, tekuća ili cirkulirajuća sredstva.
21
Sukladno izboru djelatnosti, apsorpcijskoj i kupovnoj moći tržišta, ali i raspoloživim financijskim
sredstvima, poduzetnik može odabrati:
Suvremena ili manje suvremena tehnološka rješenja
Novoproizvedenu ili već rabljenu opremu
Specijalizirana ili univerzalna tehnološka rješenja
Radno intenzivna ili kapitalno intenzivna rješenja i sl.
Poduzetnik može načelno odabrati:
Proizvodnu tehnologiju u kojoj se više iskorištava strojni nego ljudski rad
Uslužnu tehnologiju koja obično više rabi ljudski nego strojni rad, a za krajnji rezultat ima
materijalnu ili nematerijalnu uslugu
Elektroničko poslovanje omogućuje i visok porast proizvodnosti djelatnika, to jest bolje
iskorištavanje njihovih radnih potencijala i vremena.
Organizacijska kultura
Organizacijska kultura označuje karakter i osobnost određene organizacije, tj. relativno trajan i
specifičan sustav vrijednosti, uvjerenja, normi i običaja koji određuju ponašanje i usmjeravanje
aktivnosti pojedinaca i grupa koje ih čine. Ona usmjeruje ponašanje zaposlenih u poduzeću koji,
usvajajući određeni sustav vrijednosti, prihvaćajući zadane norme ponašanja i poštujući
odgovarajuće običaje i tradiciju, pridonose stvaranju organizacijske klime u poduzeću kao i
ostvarenju vizije, misije i ciljeva poduzeća.
Organizacijska kultura je sustav mišljenja koji međusobno dijele pripadnici i koji jednu
organizaciju razlikuje od drugih, a sadržava i sljedećih 10 bitnih značajki:
1. Individualna inicijativa
2. Tolerancija rizika
3. Usmjerenje
4. Integracija
5. Potpora menadžmenta
6. Kontrola
7. Identitet
8. Sustav nagrađivanja
9. Tolerancija sukoba
10. Komunikacijski model
U teorijskom smislu razlikujemo:
Birokratsku organizacijsku kulturu
Demokratsku organizacijsku kulturu
Kultura moći u središte pozornosti stavlja moć i utjecaj kao pretpostavku hijerarhijskog
komuniciranja od vrha do dna.
Kultura uloga utemeljena je na pravu i procedurama, tj. zadane su organizacijske uloge, opis
poslova i pravila, s time da je to važnije od ljudi.
Timska kultura usmjerena je na zadaće, projekte i akcije timova, ekipa ili skupine zaposlenika.
Potiče aktivnost individualnih intelektualnih potencijala, omogućuje brzo prebacivanje na druge
i nove zadatke, organizacijski se naglasak stavlja na osobe, a ne na zadatke, što donekle
otežava kontrolu.
22
Organizacijska kultura nije statična veličina, ona se stalno izgrađuje i unapređuje, a
mnogobrojne aktivnosti kao što su: radno vrijeme, zajednički ručkovi, ekstenzivni intervjui za
primanje novih zaposlenika i druge zajedničke aktivnosti mogu utjecati na razvoj jake
organizacijske kulture.
Lokacija
Lokacija ili prostor vezana je uz određeno fiksno mjesto provedbe poslovne aktivnosti. Ako
lokaciju povezujemo s poduzećem, onda izbor lokacije označuje njegovo prostorno optimalno
uklapanje u gospodarsku cjelinu.
Lokacija je uže (mikrolokacija) i šire (makrolokacija) zemljopisno, klimatsko, urbano, pedološko,
tržišno ili neko drugo područje na koje se smještaju poslovni objekti, odnosno temeljna djelatnost
nekog poduzetničkog projekta.
Kao odrednice makrolokacije najčešće se uzimaju regije, klimatska područja, kakvoća tla,
urbano ili ruralno područje, blizina nabavnog i prodajnog tržišta. Mikrolokacija se definira kao
lokalni smještaj, tj. izbor mjesta za smještaj poduzeća na određenom području unutar grada ili
naselja.
Lociranje svakog pojedinog projekta može se promatrati s nekoliko aspekta:
Čisto ekonomski aspekt
Čisto tehničko-tehnološki aspekt
Tehno-ekonomski aspekt
Prilikom odabira lokacije veliku pozornost valja usmjeriti nekolicini ključnih čimbenika, a to su
prije svega:
Demografski čimbenici – odnose se na obilježja stanovništva, strukturu stanovništva,
strukturu dohotka stanovništva i socijalnu strukturu
Gospodarski čimbenici – označuju kretanje dohodaka, u tu skupinu često se ubraja i
područje uporabe dohotka te tržišni potencijal određenog područja, ekonomski faktori koji
determiniraju širu lokaciju najčešće se odnose na: tržište prodaje, tržište nabave,
energiju, ljudske resurse i transport
Psihološki i socio-psihološki čimbenici – označuju životne običaje, običaje u potrošnji te
mentalitet stanovništva
Čimbenici infrastrukture – obuhvaćaju projekte izgradnje gradova, projekte regionalnoga
i mjesnog planiranja, razvoj središta, javne i privatne projekte za izgradnju škola, kulturnih
ustanova i drugih meritornih dobara, u tu skupinu također ubrajamo i prometni aspekt
Čimbenici odnosa konkurencije – u te čimbenike ubrajamo stanje i oblik konkurencije,
djelatnost konkurencije u pogledu strukture asortimana, prostorne prednosti te stvarne
prednosti
Čimbenici vrednovanja objekta – uključuju vrednovanje prostora i vrednovanje mjesta
Čimbenici troškova koji ovise o lokaciji – uključuje troškove nabave i prodaje te troškove
prostora o održavanja
Čimbenici ograničenja – odnose se na zakonske odredbe, druga vrsta ograničenja mogu
biti klimatski i topografski nedostaci, buka, dim, eksternalije uzrokovane djelatnošću
susjednih objekata
Poduzetnička infrastruktura
23
Poduzetničku infrastrukturu možemo definirati kao zakonske propise, sredstva i ustanove na
kojima se zasniva stabilnost i razvoj društvenih zajednica i države, a u Republici Hrvatskoj
programi poduzetničke infrastrukture uključuju:
Poduzetničke centre
Poduzetničke zone
Poduzetničke inkubatore
Poduzetnički centri
Poduzetnički centri su središta stručne i savjetodavne pomoći poduzetnicima, razvijaju se u svim
županijama, a zatim u gradovima i općinama, ovisno o broju poduzetnika na određenom
području kojima su takve usluge potrebne i čiji broj opravdava uspostavu takvog oblika pomoći.
Zadaća poduzetničkih centara je promovirati poduzetništvo, davati informacije o mogućnostima
ulaska u poduzetništvo, o poticajnim mjerama koje mogu iskoristiti, davanje savjeta za vođenje
poslovanja, pomoć u pripremi poslovnih planova, organizacija seminara i drugih oblika
dopunskog obrazovanja poduzetnika ili u poduzetništvu, upućivanje na ostale specijalizirane
oblike pomoći, suradnja s lokalnom i područnom samoupravom i preuzimanje dijela stručnih
poslova lokalne samouprave u razvoju gospodarstva.
Funkcije poduzetničkog centra:
Pružanje besplatne savjetodavne i konzultantske pomoći
Besplatne informacije o projektima i programima u poduzetništvu
Organiziranje putem info točke
Organiziranje informativnih aktivnosti u lokalnim medijima
Organizacija seminara za poduzetnike; usluge Interneta i povezivanje poduzetnika
Organizacija sajmova i sudjelovanja na sajmovima za poduzetnike
Koordinacija poduzetničkih aktivnosti u lokalnoj sredini te ostale usluge
Poduzetničke zone
Proizvodna poduzetnička zona treba osigurati osnivanje i izgradnju proizvodnog objekta u
najkraćem mogućem roku. Sastavni dio poduzetničke zone je centar za edukaciju i pružanje
potrebnih savjeta poduzetniku o mogućnostima financiranja, potrebnoj proizvodnji i načinu
poslovanja.
Poduzetnički inkubatori
Poduzetnička inkubacija je proces potpomaganja poduzetništva, odnosno novoosnovanih i
mladih poduzeća koja su tek počela s poslovanjem ili su još u fazi razvoja. Pruža im se potrebna
pomoć putem različitih alata, informacija, kontakata, resursa. Od velikog značenja je pružanje
menadžerskog vodstva, tehničke pomoći te potrebnih savjeta, čime se poduzećima koja su u
inkubaciji povećava šansa za opstanak na tržištu. Cilj poduzetničkih inkubatora je proizvoditi
uspješna poduzeća koja će inkubaciju napustiti sa zadovoljavajućom financijskom moći i
samostalnošću.
Različiti tipovi programa poduzetničke inkubacije:
Program inkubacije temeljen na objektu – program poduzetničke inkubacije smješten je
u objektu s više zakupnika. Program nudi veliki broj usluga svojim klijentima uključujući
usluge vođenja, nadgledanja, umrežavanja, potom pristup profesionalnim uslugama,
pristup kapitalu, trening i druge usluge.
24
Program inkubacije koji se temelji na uslugama – program koji pruža niz usluga, ali ne
nudi prostor za iznajmljivanje svojim poslovnim klijentima. Naziva se virtualnim
inkubacijskim programom, a fokusira se na pružanje usluga vođenja, nadgledanja,
networkinga i drugih usluga poduzećima klijenata u mjestu gdje se nalazi njihovo
poduzeće
Kombinirani program poduzetničke inkubacije
Usluge koje nude poduzetnički inkubatori:
Poslovno vođenje
Pomoć u marketingu
Povezivanje s drugim poduzećima
Edukacija
Povezivanje s investitorima/strateškim partnerima
Tehnološka komercijalizacija
Uloga poduzetničkih inkubatora:
Pomaganje novo formiranim poduzećima
Stabiliziranje poduzeća
Širenje poduzeća
Privlačenje poduzeća
Jedan od problema s kojima se moraju nositi je dolazak klijenata kojima su prijeko potrebne
dodatne usluge, a velika većina njih se prvi put upušta u poduzetničke vode i to najčešće s
nepotpuno formiranim idejama. Takvi mladi poduzetnici nemaju nikakva iskustva, itd.
Rani začeci razvoja poduzetništva
U antičkom Rimu plemići se pojavljuju i u ulozi zakupnika prava ubiranja poreza na određenom
teritoriju, za određenu naknadu i u ime vladara. Prema današnjim teorijskim spoznajama te
plemiće bi nazvali franšizantima, a vladare franšizorima, jer navedeno ujedno označuje i početke
razvoja franšize kao strategije ulaska u poduzetničku aktivnost. Aristotel njihovu djelatnost dijeli
na onaj dio koji se bavi upravljanjem kućanstvom i maloprodaju, pri čemu naglašava da je prvi
poželjan i častan, dok drugi ne treba poticati jer omogućuje bogaćenje na štetu drugih.
Srednji vijek obilježava nova vrsta poduzetništva. Poradi čestih sukoba i ratova vlasništvo i
društveni status nisu bili jamstvo uspjeha pa se inovativnost manifestirala u izgradnji obrambenih
kula, oružja i drugih potrebitosti za ratovanje. Jačanje Crkve u razdoblju 1000-1500. Smanjilo je
broj ratova pa se poduzetništvo sve više iskazuje kroz arhitektonske i građevinske projekte.
Između 12. i 15.st. u prvo vrijeme poduzetništvo obuhvaća trgovinu, kreditne i mjenjačke
poslove, brodarstvo, ali i osvajanje novih područja. Osnovni tipovi poduzetnika u to doba bili su:
gusari, feudalci, državni činovnici, špekulanti, trgovci i obrtnici.
Prvi začeci trgovačkih poduzeća nastaju u 12.st. u Italiji, a od kraja 14.st. javljaju se trajna
udruženja koja su imala poslovni oblik sličan današnjim javnim trgovačkim društvima. Kao tipični
masovni fenomen poduzeće se pojavljuje tek u 15.st.
Stvaralačko poduzetništvo razvilo se masovno tek u 17.st., pa do tog doba govorimo o ranom
trgovačkom tipu poduzetnika koji trguje robovima, krznima, životinjama i sl. i tipu
ranokapitalističkog poduzetnika koji razmjenjuje europske proizvode za tropske i suptropske,
kao i sirovine okolnih europskih zemalja.
DOPRINOSI ŠKOLA EKONOMSKE MISLI
25
Francuska škola
Poduzetnik dolazi od francuske riječi „entreperendre“ poduzeti. Prvi ekonomist koji uvodi pojam
poduzetnika u ekonomsku znanost bio je Richard Cantillon koji ga godine 1725. Navodi u
svojoj Općoj raspravi o prirodi trgovine. On opisuje poduzetnika kao osobu koja kupuje po
poznatim cijenama, a prodaje po nepoznatim, tj. po cijenama koje će se tek naknadno formirati.
Poduzetnik je osoba koja snosi rizik poslovnog pothvata, a on je veći ako je veća neizvjesnost
u pogledu budućih poslovnih prilika. Osim poduzetnika Cantillon razlikuje još dvije društvene
klase: zemljovlasnike i ljude s plaćom. Poduzetnik u poduzetništvo ulazi radi ostvarivanja profita
koji je rezultat poslovanja u uvjetima neizvjesnosti. Izdvaja poduzetnika kao nositelja razvoja i
promjena, istodobno je upozorio i na prirodu ekonomskih problema koji se uvijek ostvaruju u
uvjetima neizvjesnosti i mogućeg rizika.
N. Baudeau objavio je koncept poduzetnika kao inovatora, tvrdeći da poduzetnici inoviraju i
primjenjuju nove tehnologije kako bi smanjili troškove proizvodnje i povećali profite.
Jean-Baptiste Say kao i Cantillon načinio je razliku između kapitalista i poduzetnika, no nije
smatrao rizik i neizvjesnost glavnom funkcijom poduzetnika. Say je smatrao da je poduzetnik
menadžer koji procjenjuje potražnju, no ne vidi ga kao nosioca promjena u ekonomiji. Dao je
doprinos ekonomskoj misli postavljanjem koncepta poduzetnika i poduzetništva koji je neovisan
o klasičnoj ekonomskoj znanosti. Klasična znanost temelji se isključivo na optimalnom korištenju
resursa, kako izvući najviše iz postojećih resursa uza zadržavanje stanja ravnoteže. Resursi su
za sve društvene djelatnosti prema Sayu istovjetni i svi su ekonomski: kapital, materijalni resursi,
radna snaga, upravni kadar i vrijeme. Poduzetništvo nije ograničeno samo na ekonomsku sferu,
iako je naziv otuda proizašao.
Engleska škola
Adam Smith o poduzetniku više raspravlja u djelu The theory of moral sentiments, tek u
Bogatstvu naroda definira njegove tri uloge: avanturista (adventurer), voditelja projekta
(projector) i poduzimatelja (undertaker), od kojih se napominje da samo zadnja zaslužuje
poštovanje. Avanturist izlaže opasnosti svoj kapital na teret poduzeća potaknut neograničenim
povjerenjem u njegov uspjeh bez obzira na postojanje izuzetnih rizika. Avanturiste ne smatra
stabilnim agentima u teoriji ekonomskog razvoja. Voditelje projekta Smith dijeli u dvije skupine,
one koji su lukavi, ne poštuju zakone, skloni su spletkama i varanju, i one koji imaju genijalnost
i integritet za ulazak u poštene zahvate. Smithova poduzimatelja sažeo je Enzo Desciarelli na
sljedeće karakteristike:
Suočava se s rizikom i neizvjesnošću
Formulira planove i projekte kako bi ostvario profit
Traži potrebni kapital za ostvarenje svojih planova
Kontrolira i organizira proizvodne faktore
Kontrolira i usmjeruje proizvodnju
David Ricardo ne spominje poduzetnika u svojim radovima, ali je u njegovim ekonomskim
načelima prisutan koncept voditelja poslovanja kao agenta promjene.
Engleska škola uvodi koncept poduzetnika kao onoga koji osigurava financijski kapital, odnosno
poduzetnici investiraju u svoja poduzeća ovisno o potražnji za njihovim proizvodima i u skladu s
tim su i nagrađeni. Taj je koncept poslije razvio Jeremy Bentham zajedno s konceptom laissez-
faire naglašavajući tri ključna faktora proizvodnje:
26
Sklonost k poduzetništvu (želja za proizvodnjom bogatstva)
Tehničko znanje (potrebno znanje za proizvodnju bogatstva)
Moć kapitala (mogućnost proizvodnje bogatstva)
Smatrao je da vlada može malo pomoći u razvijanju koncepta laissez-faire i to putem
zakonodavstva djelujući na prethodno navedena tri faktora. Bentham jedini vidi poduzetnika kao
inovatora. On kritizira Smitha upravo zbog podcjenjivanja uloge talentiranih pojedinaca čije su
zamisli i inovativnost odgovorni za razvoj nacije.
Njemačka škola
Prema njemačkoj školi poduzetništvo se definira kao proces koji napušta stare metode
proizvodnje i kreira nove.
J. H. von Thunen poznatiji po doprinosu lokacijskoj teoriji, u drugom svesku svoje knjige The
Isolated State daje definiciju profita koja omogućuje razgraničavanje povrata poduzetnika i
kapitalista. Poduzetnički profit čini ostvareni profit umanjen za kamate na uloženi kapital,
osiguranje od poslovnog gubitka i plaće menadžmenta. On razgraničava pojmove poduzetnika
i menadžera. Poduzetnik je osoba koja snosi rizik, a ujedno i inovator.
Koncept rizika nadalje je razvio H. K. van Mangoldt smještajući ga u samo središte
poduzetništva. Mangoldt je zapazio da je poduzetnički profit naknada za sposobnost i inzistirao
je da se poduzetnik tretira kao zasebni faktor proizvodnje. Poduzetnički prihod dijeli na:
Premiju za preuzimanje poslovnog rizika
Poduzetničke kamate i plaće
Poduzetničku rentu
Austrijska škola
Carl Menger definira poduzetnika kao osobu koja upravlja interterporalnom koordinacijom
faktora proizvodnje. Poduzetnička aktivnost uključuje:
Posjedovanje informacije o ekonomskoj situaciji
Ekonomsku kalkulaciju
Nadgledanje izvršavanja proizvodnog plana
Friedrich von Wieser proširuje Mengerovu ideju i dodaje nekoliko važnih dimenzija njegovu
poduzetniku: vođenje, opreznost i preuzimanje rizika. Poduzetnik preuzima razne funkcije
zakonskog predstavnika, vlasnika, zaposlenika, kreditora, dužnika, najmodavca ili najmoprimca.
Američka škola
Amasa Walker vidi poduzetnika kao kreatora ekonomskog bogatstva, ali svoje rasprave temelji
izričito samo na procesu proizvodnje. Poduzetnika definira kao osobu koja pronalazi adekvatnu
kombinaciju rada i kapitala i navodi da preuzima razne uloge ovisno o tome kako prilike
zahtijevaju.
Njegovu teoriju nastavlja razvijati njegov sin Francis A. Walker poznatiji kao prvi predsjednik
Američke ekonomske udruge. Prema njemu uloga poduzetnika je:
Imati tehničke vještine, komercijalno znanje i administracijske ovlasti
Preuzimati odgovornost i zaštititi se od potencijalnih obveza
Oblikovati i usmjeravati proizvodnju
Organizirati i kontrolirati proizvodni proces
Također identificira četiri tipa poduzetnika:
27
Vrlo nadarene osobe
Talentirane osobe
Osobe koje se poprilično dobro snalaze u poslovanju
Neuspješni
Hawley vidi profit kao nagradu poduzetniku za preuzimanje rizika u poslovanju čime privlači
pozornost na koncept rizika i neizvjesnosti. On smatra da se sve poslovne transakcije obavljaju
u uvjetima neizvjesnosti i da su ljudi koji ih obavljaju zato poduzetnici.
Neoklasična škola
Glancey i McQuaid naglašavaju da je osnovni princip neoklasične ekonomije teza da se
ekonomija može modelirati kao sustav u kojemu je ravnoteža održiva.
Leon Walras vodeći neoklasični teoretičar i utemeljitelj teorije opće ravnoteže, nadogradio je
Cantillonovu podjelu na vlasnike zemlje, radnike i poduzetnike, proširivši ju kategorijom
kapitalista. Poduzetnik je posrednik između proizvodnje i potrošnje, odnosno agent koji je vođen
profitnim prilikama na tržištu. Poduzetnika definira kao stvar koja povezuje sva područja
ekonomije.
Alfred Marshall svojim modelom parcijalne ravnoteže načinio je razliku između onih
poduzetnika koji razvijaju nove i unaprijeđene metode poslovanja i koji ne mogu izbjeći
preuzimanje rizika, i onih koji slijede već zacrtane poslovne putanje i ostvaruju plaće
nadglednika. Razvijanje poslovanja zahtjeva više od nadgledanja, tj,. zahtijeva:
Poznavanje trgovine
Tehničko znanje
Sposobnost predviđanja budućnosti
Sposobnost uočavanja prilika
Sposobnost prosuđivanja
Vještine vođenja
Težnju za unapređenjem poslovanja
Poduzeća s najboljim idejama uče i razvijaju se, no jednako tako dođe vrijeme kada te
sposobnosti počinju slabiti.
Koncept rizika dalje je razradio Frank Knight koji se smatra i prvim neoklasičnim ekonomistom
koji je identificirao tu specifičnu poduzetničku funkciju u općemu ravnotežnom sustavu. Teorija
neizvjesnosti pomaže u utvrđivanju granice između menadžera i poduzetnika. Menadžer postaje
poduzetnikom kad se njegov sud temelji na mogućim pogreškama za čije je ispravljanje sam
mjerodavan. Poduzetnički se prihod sastoji od dva dijela: plaće za njegove/njezine sposobnosti
i plaće za preuzimanje rizika, a poduzetnički profit ovisi o sposobnosti poduzetnika da proizvede
proizvode i usluge po cijeni nižoj od fiksne cijene, odnosno cijene po kojoj mogu proizvesti
njegovi konkurenti.
L. von Mises – sve ekonomske odluke uključuju donošenje odluka u skladu s budućom
neizvjesnošću. Poduzetnika definira kao donosioca odluka na čije ponašanje utječe samo
budućnost i njegova vizija budućnosti.
John Maynard Keynes poduzetnika vidi kao financijera i poslodavca. On označuje aktivni faktor
proizvodnje i suočava se s neizvjesnošću predviđanja efektivne potražnje
Joseph Schumpeter moravski ekonomist školovan u Beču i Njemačkoj. Poduzetnik je ključni
instrument promjene u teoriji ekonomskog razvoja. Osnovna uloga poduzetnika nikad se ne
28
mijenja. Poduzetnik je osoba bez kapitala, a cjelokupan rizik pada na kapitalista odnosno osobu
koja daje kapital. Iako poduzetnik može riskirati svoj ugled, direktan utjecaj propasti poslovanja
nikad ne padne na njega. Schumpeter vidi poduzetnika kao nekoga tko implementira nove
načine proizvodnje, odnosno inovatora kojeg još naziva i dinamičnim poduzetnikom.
Schumpeter smatra da se inovacija može pojaviti u različitim oblicima:
Kreiranjem novih proizvoda
Podizanjem kvalitete postojećeg proizvoda
Razvojem novih procesa proizvodnje
Otvaranjem novih tržišta
Otkrivanjem novih izvora nabave
Razvojem novog poduzeća ili industrije
Prema Schumpeteru poduzetništvo je izvor promjene.
Moderni pristup
Humberto Barreto piše kako je poduzetništvo kao funkcija izgleda nestalo iz moderne
mikroekonomske teorije. Moderna teorija poduzeća zasniva se na tri pretpostavke: proizvodna
funkcija, logika racionalnog odabira i perfektnost informacija što je ujedno i opis funkcija
poduzetnika. Poduzetnik ne može biti inovator stoga što su rezultati i sredstva poznati i dani.
William Baumol – iako se termin poduzetnik i nadalje rabi u modernoj mikroekonomskoj teoriji,
on je postao sinonim za menadžera, vlasnika i kapitalista: U ortodoksnoj firmi poduzetnik igra
suštinski sterilnu ulogu, biranjem optimalnih vrijednosti endogenih varijabli.
F. Redlich u razvoju shvaćanja poduzetnika i poduzetništva uočava tri temeljna pristupa:
Jean Baptiste Say odvojio je poduzetnike od kapitalista
Richard Cantillon postavlja teorem snošenja rizika
Schumpeterov teorem ističe poduzetnika kao inovatora u gospodarskom životu, čime
naglašava poduzetnikovu makroekonomsku funkciju umjesto prijašnje mikroekonomske
funkcije
Rad Davida Bircha u kojem je prikazana važnost malih i srednjih poduzeća za stvaranje novih
radnih mjesta, poslužio je kao katalizator obnovljenu ekonomskom interesu za poduzetništvo.
Mala i srednja poduzeća imaju važnu ulogu u ekonomiji kao posrednici promjena kroz
poduzetničke i inovacijske aktivnosti, stimuliranje industrijske revolucije, stvaranje novih
zanimanja i smanjenje nezaposlenosti.
U modernoj ekonomskoj teoriji razvoj poduzetništva promatra se kroz četiri faze razvitka:
Prije rođenja
Prihvaćanje (djetinjstvo)
Prodor (rast)
Zrelost (odraslost)
Procesni pristupi poduzetništvu
Procesni pristupi poduzetništvu suvremeni su koncepti u kojima se preispituju aktivnosti vezane
za poduzetništvo. Ima veliki broj različitih metoda i modela koji strukturiraju poduzetnički proces
i različite faktore, a najpoznatiji su: integrativni pristup, pristup poduzetničke procjene i
multidimenzionalni pristup.
Integrativni pristup
29
Temelji se na identificiranju inputa i uotputa poduzetničkog procesa. Pri definiranju inputa
fokusira se na sam poduzetnički proces pri čemu je identificirano pet ključnih elemenata koji
pridonose procesu:
Prilike u okruženju
Poduzetnik
Organizacijski kontekst
Jedinstveni poslovni koncept
Resursi
Output analiza identificira stupanj dosegnutog poduzetništva. Poduzetništvo može rezultirati s
jednim ili više poduzetničkih projekata, kreiranjem vrijednosti, novim proizvodima i procesima,
novim tehnologijama, profitom, radnim mjestima i ekonomskim rastom.
Pristup poduzetničke procjene
Razvio ga je Robert Ronstadt, a temelji se na kvalitativnoj, kvantitativnoj, strateškoj i etičkoj
procjeni s obzirom na poduzetnika,poduzetnički pothvat i okruženje. Rezultati navedene
procjene moraju se usporediti sa stadijem poduzetničke karijere.
Multidimenzionalni pristup
Multidimenzionalni pristup poduzetništvu je procesni pristup u kojemu se preispituju sve
aktivnosti vezane za poduzetništvo. Razvio ga je William Gartner s ciljem povezivanja
individualnih koncepata, okruženja, organizacija i projektnih procesa, što ujedno i čini četiri
osnovne dimenzije poduzetničkog procesa. Taj tip procesa odmiče poduzetništvo od definicija
temeljenih na doprinosima škola ekonomske misli prema dinamičnom i interaktivnom
procesnom pristupu.
Pojmovno određenje poduzetnika
Poduzetnik može se definirati kao osoba nadarena poslovnim duhom i rukovodnim
sposobnostima, bogata znanjem o poslovima i ljudima, odlučna i spremna preuzeti rizik
upravljanja poduzećem na temelju inovacija i stalnog razvoja. Jednostavnije poslovni čovjek koji
ulaže svoj novac u određeni poslovni pothvat nadajući se zaradi, odnosno dobiti, a što proizlazi
iz definicije poduzetnika. Poduzetnik mora biti dobar lider. U srcu poduzetničkog procesa je
osnivač: tražitelj novih prilika, kreator i inicijator, vođa, rješavač problema, motivator, strateg i
čuvar misije, vrijednosti i kulture pothvata. Bez te ljudske energije, nagona i vitalnosti, najveće
ideje, čak i kada su poduprte mnoštvom resursa i osoblja, neće uspjeti, te je vrlo moguće da će
jako podbaciti. Poduzetnici su kreatori, inovatori i vođe. Poduzetnici pronalaze nove tehnologije,
proizvode, procese i usluge koji postaju sastavnica novih industrija i zauzvrat te industrije
pokreću ekonomiju.
George Bernard Shaw je napisao: razuman čovjek se prilagođava svijetu, a nerazuman ustraje
u težnji da svijet prilagodi sebi. Upravo zato napredan ovisi o nerazumnu čovjeku. Poduzetnike
motiviraju snovi i to upravo oni za koje drugi kažu da se ne mogu, neće i ne trebaju ostvariti.
Važna karakteristika poduzetnika je da dobro podnosi neuspjehe.
Uloga poduzetnika tijekom povijesti:
Poduzetnik alocira resurse na alternativne načine
Poduzetnik je arbitrar
Poduzetnik je izvršitelj poslova
Poduzetnik je poslodavac faktorima proizvodnje
30
Poduzetnik je vlasnik poduzeća
Poduzetnik je organizator i koordinator ekonomskih resursa
Poduzetnik je menadžer ili nadglednik
Poduzetnik je industrijski vođa
Poduzetnik je donositelj odluka
Poduzetnik je inovator
Poduzetnik je osoba koja osigurava financijski kapital
Poduzetnik je osoba koja preuzima rizik povezan s neizvjesnošću
Razvoj uloge poduzetnika u povijesti ekonomske misli
ekonomist Uloga poduzetnika
Klasična ekonomija
Cantillon Uveo naziv poduzetnik, poduzetnik je
špekulant
Smith Špekulant i inovator
Say Koordinator poslovne aktivnosti
Walras Koordinator tržišta robe, usluga i kapitala
Neoklasična ekonomija
Marshall Koordinator, inovator, posrednik (arbitrar)
Schumpeter Inovator
Knight Odgovoran donositelj odluka u uvjetima
nesigurnosti
Moderan pristup
Drucker Stvaratelj novog
Siropolis Kreator novih ranih mjesta
Dragičević Kreator, inovator i upravitelj poslovnih
aktivnosti
Gorupić Lider i menadžer
Tipovi poduzetnika
Idealisti: u tu kategoriju ubrajamo oko 24% poduzetnika. Kao razlog svog ulaska u poduzetničke
vode navode sjajnu poslovnu ideju ili rad na čemu posebnom. Idealisti uživaju u kreativnom
radu, no nestrpljivi su u provedbi administrativnih i pravnih pitanja kao i financijska analiza. To
je grupa poduzetnika čije poslovanje najviše ovisi o računalu. Preferiraju stvaranje odnosa s
provjerenim i pouzdanim dobavljačima.
Optimizatori: čine 21% svih poduzetnika. Najvažnije su im prednosti poduzetništva, odnosno
uživaju u slobodi i fleksibilnosti i ne žele raditi za nekoga drugog. Usredotočuju se na profite, a
ne prihode. Vrlo su vješti u financijskim pitanjima i koriste se tehnologijom u svrhu smanjena
troškova i povećanja produktivnosti. Oni sami kontroliraju svoje poslovanje.
Radnici: 20% poduzetnika. Vole svoj posao i u usporedbi s drugim grupama uložit će dodatne
napore u svrhu ostvarivanja zacrtanih ciljeva. Orijentirani su na detalje i rast poduzeća.
Financijski su agresivni i detaljno nadziru poslovanje svog poduzeća. Radnici najčešće
posjeduju dugoročne poslovne planove, koji se i striktno drže.
Žongleri: 20% poduzetnika. Najviše su zaokupljeni upravljanjem poslovanja. Teško im je
delegirati ovlasti i odgovornost, pa često sve poslove obavljaju sami, a sve to poradi
31
osiguravanja visokih standarda. Rezultat toga je konstantan nedostatak vremena za obavljanje
svih poslova. Često prihvaćaju nove tehnologije i uvijek su u potrazi za novim načinima
unapređenja poslovanja.
Održavatelji: najmanja grupa, 15%. Umjesto da započinju od nule, svoje poduzeće stječu
kupnjom ili naslijeđem. Njima je najneugodnije s tehnologijom pa preferiraju detaljne opise
mogućih koristi u rješavanju određenog problema. Najkonzervativnija grupa i ne teže postizanju
većih stopa rasta. Zadovoljni su i statusom quo. Balansiranje između poslovnog i obiteljskog
života im je vrlo važno.
Ključne osobine uspješnog poduzetnika
Ne postoje dva posve jednaka poduzetnika, neki su ekscentrici, drugi bolno besprijekorni
konformisti, neki su debeli, drugi mršavi, neki su zabrinuti, drugi opušteni, neki su teške pijanice,
drugi potpuni treveznjaci, neki su ljudi izuzetnog šarma i topline, drugi nemaju osobnost veću
nego smrznuta skuša. Za budućeg poduzetnika vjerojatnije je da je outsider, možda i
problematičan, ili pobunjenik koji je napustio školovanje da bi pronašao unosan posao, otkrio
prirodan smisao za stvaranje poslova iz ograničenih resursa. Često su i teške osobe koje ne
nailaze na razumijevanje svoje okoline. Smatraju ih zanesenjacima i ekscentricima.
Profesor McClelland s Harvardskog sveučilišta u svojoj studiji poduzetnika utvrdio je da će
vjerojatno uspjeti oni koji imaju ovih 6 osobina:
Inovativnost
Razumno preuzimanje rizika
Samouvjerenost
Uporan rad
Postavljanje ciljeva
Odgovornost
Inovativnost
Inovativnost je naopćenitija i najupečatljivija značajka poduzetnika. Obuhvaća kreiranje i
uvođenje promjene, razvoj i primjenu novih proizvoda, usluga, procesa, postupaka, novih
rješenja itd. Budući da ljudi koji raspolažu novcem ne moraju biti obdareni svojstvom
inovativnosti, poduzetništvo, vlasništvo i menadžment mogu biti sasvim razdvojeni. Vlasnički
rizik ne mora padati na poduzetnika, a poduzetnik ne mora biti menadžer. Inovacija, kao krajnji
rezultat inovativnosti, bitna je odrednica u strategiji poslovanja i nikad ne završava jer nema
takve mogućnosti kao što je neograničena, održiva konkurentska prednost. Trenutak otkrića
čega novog što daje konkurentsku prednost, bit će temelj tisućama drugih kompanija koje će
pokušati imitirati ga ili se dokazivati na njemu. Cilj poslovanja ne treba usmjeriti samo na velike
ideje, mnogostruke sposobnosti i mali napredci često su dovoljni ako su dobro odabrani i
primjereni situaciji i tržištu na kojemu se ostvaruju.
Peter Drucker povezuje poduzetnika sa sedam inovacijskih izazova:
Nepredvidivost uspjeha, odnosno neuspjeha
Nesklad između sadašnje i buduće realnosti
Inovacije vezane za potrebe određenog procesa
Promjene u proizvodnji i tržišnoj strukturi
Demografske promjene
Nove spoznaje i znanja
32
Promjene u razmišljanjima
Razumno preuzimanje rizika
Suvremeni poduzetnik nije hazarder, iz čega proizlazi da se prije donošenja konačne odluke
temeljito preispituju sve okolnosti koje bi mogle ugroziti poduzetnički pothvat. Poduzetnik skuplja
informacije na tržištu prodaje, tržištu nabave, proučava zakonske, devizne, carinske i druge
propise, preispituje stvarnu i potencijalnu konkurenciju. Uz velike prednosti koje poduzetništvo
donosi, kao što su nezavisnost, fleksibilnost, veća zarada itd., ono zahtijeva i velike žrtve, kao
što su neizvjesnost, svakodnevni stres zbog rizika, teški rad, upornost. U poduzetničkoj praksi
poduzetnički rizik često se povezuje s oportunitetnim troškom. Oportunitetni trošak održava
nepromjenjivi ili planski rizik koji je povezan s pojedinim poduzetničkim projektom. Taj rizik može
imati vrlo različite karakteristike u različitim projektima, iako treba naglasiti da se u praksi
poslovanja oportunitetni trošak nekog projekta vrlo teško može mjeriti. Izbor adekvatne
diskontne stope čini problem. Također pogrešno procijenjena visina ulaganja u osnovna ili
obrtna sredstva daje krivu predodžbu o stvarnom efektu ulaganja.
Samouvjerenost
Znanstvena istraživanja govore o tome da poduzetnici vjeruju u sebe. Rijetko će prihvatiti status
quo, vjerujući umjesto toga da stvari mogu promijeniti na bolje, da mogu stvoriti nove prilike,
nova tržišta, nove potrošače.
U okolnostima današnjeg tržišta (globalizacija, inovacije, tehnološka modernizacija, skraćivanje
životnog ciklusa i poduzeća i proizvoda), uza stalna organizacijska restrukturiranja i
multifunkcionalni timski rad, uspješan poduzetnik posebnu pozornost posvećuje budućim
tržišnim kretanjima i stvaranju:
Vizije
Misije
Specifičnih svrha
Strateških ciljeva
Vizija je najčešće osobni stav poduzetnika koji ne iznosi u pisanu obliku, a odnosi se na
najdugoročnija predviđanja bez utvrđivanja metoda ostvarenja.
Misija čini konkretiziranu varijantu vizije unutar koje se navode pravci poslovnog djelovanja. Pri
koncipiranju misije obično valja odgovoriti na ova pitanja:
Koji je naš razlog postojanja?
Koja je naša temeljna svrha?
Koja je naša poslovna filozofija?
Po čemu se razlikujemo od drugih?
Na koji smo tržišni segment usmjereni?
Specifična svrha možda je najuže povezana s poduzetničkom samouvjerenošću. Vjera da su
bolji od svih ostalih i da mogu ono što drugi nisu u stanju odnosi se na konkretizaciju
specifičnosti.
Strateški ciljevi su, zapravo, dugoročna vizija poduzetničkih ciljeva i temeljne svrhe poslovanja.
Jasno definirani ciljevi pretpostavke su za definiranje poslovnih zadataka. Uspješni poduzetnici
i utrku s konkurencijom započinju postavljanjem jasnih, zacrtanih ciljeva.
Postavljanje ciljeva
33
Cilj uspješnih poduzetnika je u dostignuću kreativnih ideja kojima će konkurenti nadmašeni, a
ne u oponašanju konkurenata. Poduzetnici ciljeve poslovanja po pravilu postavljaju visoko i
ambiciozno. Poduzetnikov osobni i poslovni cilj usko su povezani.
Odgovornost
Biti odgovoran znači odgovarati mjerodavnoj osobi za vlastiti posao. Poduzetnici su po pravilu
osobe odgovorne pred samim sobom. Poduzetnici žele priznanje za svoj uspjeh, ali preuzimaju
i svu krivnju na sebe.
Za postavljanje profitnih standarda ima više kriterija koji ukazuju na poduzetnički prihvatljivu
profitnu stopu:
Profitna stopa drugih poduzeća u istoj grani
Normalna ili povijesna stopa koja predstavlja komparaciju profitnih stopa u vremenskom
nizu
Stopa profita koja je potrebna da se privuče vlasnički kapital
Profitna stopa dostatna da se gospodarski razvoj financira iz vlastitih izvora
Poduzetnik i inovacije
Dva pristupa kreativnom rješavanju problema
Prilagodljiv (adaptivan) poduzetnik Inovativni poduzetnik
Discipliniran, precizan, metodičan pristup Problemu pristupa na neuobičajen način
Usredotočen više na rješavanje problema
nego na pronalazak novih rješenja
Otkriva nove probleme i nova rješenja
Pokušava prilagoditi postojeća rješenja Preispituje postojeće probleme i
procedure rješavanja
Orijentiran na sredstvo postizanja cilja Ne mari za sredstvo, samo za postizanje
cilja
Osjetljiv na kolektivnu koheziju i suradnju Ne mari puno za kolektiv i koheziju
Kreativni proces najčešće se sastoji od četiri faze:
Priprema i akumulacija znanja – proces istraživanja i prikupljanja informacija
Inkubacija
Ideja
Procjena i primjena
Inovativnost čini ključnu funkciju poduzetničkog procesa.
Razlikujemo tri osnovna koncepta inovativnosti:
Inovativnost kao postignuće
Inovativnost kao posljedica postignuća
Inovativnost kao dinamička sposobnost
Jedna od krivih tumačenja inovativnosti je uvjerenje kako je inovacija uvijek novi proizvod ili
usluga, pod inovacije ubrajamo i nove metode i tehnologije, nova tržišta, nove sirovine ili
potpuno nove industrijske grane.
Razlikujemo sljedeće vrste inovacija:
Izum – potpuno novi proizvod, usluga ili proces
Proširenje – nov način upotrebe ili primjene postojećih proizvoda, usluga ili procesa
Umnožavanje – kreativna kopija postojećeg koncepta ili ideje
Sinteza – kombinacija postojećih koncepata i ideja u potpuno novu ideju ili koncept
34
Razlikujemo nekoliko izvora inovativnosti:
Neočekivane okolnosti
Neprikladnost poslovanja ili poslovnih rezultata
Potrebe procesa
Promjene na tržištu
Demografske promjene
Percepcija ili promjena u percepciji
Nova znanja
Inovativnost je konkurentska prednost malih poduzeća.
European Innovation Scoreboard mjeri stupanj inovativnosti određenog poduzeća. Za udio
inovativnosti u pojedinom nacionalnom gospodarstvu rabi se Global Innovation Index. Prema
tom indeksu prvi deset zemalja su: Singapur, Južna Koreja, Švicarska, Irska, Hong Kong,
Finska, SAD, Japan, Švedska i Danska. Hrvatska je na 48. Mjestu. Nabava postrojenja, opreme
i softvera najčešći je oblik inovacijskih izdataka u većini hrvatskih poduzeća.
Pojmovno određenje poduzetništva
Uobičajena je podjela poduzeća na mala, srednja i velika. Mnoge zemlje imaju vlastitu
predodžbu i definiciju malih, srednjih i velikih poduzeća tako da je vrlo teško doći do jedinstvene
definicije. Osnovni kriteriji na temelju kojih se mala i srednja poduzeća mogu klasificirati i
razgraničiti od velikih poduzeća su:
Kvantitativni kriteriji
Kriteriji osnivanja poduzeća
Kvalitativni kriteriji
Kvantitativni kriteriji
U većini zemalja uzimaju se u obzir najmanje tri osnovna kvantitativna kriterija:
Zbroj bilance nakon odbitka gubitka
Godišnji prihod od prodaje
Godišnji prosjek zaposlenih
Europska komisija je članicama, Europskoj investicijskoj banci i Europskom investicijskom fondu
preporučila upotrebu jedinstvene definicije. Definicija kombinira kriterije:
Broja zaposlenih
Godišnjeg opsega prodaje
Prosječnog opsega aktivne (kapitala) poduzeća
Mjerila samostalnosti (udio vlasništva, odnosno kontrole od strane drugih poduzeća ne
smije preći 25%)
Poduzeća
Osnovni kriteriji mikro mala srednja
Zbroj bilance 5 000 000€ 27 000 000€
Godišnji promet 7 000 000€ 40 000 000€
Prosjek zaposlenih Manje od 10 Do 50 Do 250
Definiciju malog poduzeća u hrvatskoj možemo izvesti iz određenja male privrede u Poslovnom
rječniku Republike Hrvatske, kao sinonimu za tzv. sitna, mala (i srednja) poduzeća:
Kojima aktivno upravljaju vlasnici
Koja su poslovno neovisna
35
Koja su visoko personalizirana
Koja su u svojim poslovnim aktivnostima uglavnom lokalno usmjerena
Kojima je tržišni udio u privrednoj grani relativno malen
Koja se u svojem razvoju uglavnom orijentiraju na interne izvore kapitala
Malim se poduzećem smatra ono koje ispunjava sljedeće uvjete:
Dobit ne smije prelaziti 27 mil. Kn
Prihod za proteklu godinu ne smije biti veći od 54 mil. Kn
Godišnji prosjek mora biti do 50 zaposlenih
Usvojena zakonska definicija usklađena je s Preporukom Europske Unije i temelji se na tri
osnovna kriterija, koji istodobno moraju biti ispunjeni, a to su:
Neovisnost u poslovanju, koja znači da subjekt maloga gospodarstva ne smije biti više
od 25% u vlasništvu nekoga drugog koji ne zadovoljava kriterije utvrđene za malo
gospodarstvo
Broj zaposlenih najviše do 250 prosječno u godini
Financijski kriteriji od koji jedan mora biti ispunjen:
o Ukupni godišnji promet do najviše 60 milijuna kuna
o Zbroj bilance (kod obrtnika vrijednosti dugotrajne imovine) do najviše 30 milijuna
kuna
Kriteriji osnivanja malih i srednjih poduzeća
Postoje dvije grupe malih i srednjih poduzeća, prve su osnovane potaknute čimbenicima na
strani ponude i druge potaknute čimbenicima na strani potražnje. Poduzeća osnovana pod
utjecajem ponude čine osnovu za nekvalitetan razvoj. Osnovni motiv njihova osnivanja je
nezaposlenost. Takvo zapošljavanje naziva se mekim zapošljavanjem. Dok poduzeća osnovana
pod utjecajem ekspanzije potražnje su logičan i prirodan put nastajanja poduzeća. U takvim
poduzećima zaposlenost raste zbog novih poslovnih mogućnosti i takvo zapošljavanje se naziva
tvrdim zapošljavanjem.
Kvalitativni kriteriji
Pokazatelji: oblik vlasništva, kvaliteta organizacijske strukture, adaptibilnosti poslovnog
programa. Sljedeći kvalitativni kriteriji za mala i srednja poduzeća jednostavno se ne mogu
kvantificirati:
o Mala i srednja poduzeća nalaze se uvijek u privatnom vlasništvu
o Uprava obuhvaća jednu osobu ili uži krug osoba
o Prisutan je neposredno osoban odnos između uprave i zaposlenih
o Financiranje malih i srednjih poduzeća ne zbiva se preko tržišta kapitala
o Poduzeće je važna egzistencijalna baza – ponekad i jedina – za vlasnika poduzeća
o Uprava poduzeća je u priličnoj mjeri ovisna o trećim osobama, stranom poduzeću
Inokosna poduzeća (individualna, samostalna)
Imaju samo jednog vlasnika, čija jedina ograničenja su obaveze prema državnim propisima i
ograničenja u financijskim resursima. Najveća odgovornost koja postoji je ona prema
potencijalnim kupcima, ali također i prema vjerovnicima, jer ako se ne podmiruju vlastiti dugovi
36
prema vjerovnicima, vlasnik može ubrzo propasti. Inokosno poduzeće je relativno lako osnovati,
jer zahtijeva samo nekoliko dozvola radi sigurnosti njegova budućeg vlasnika.
Dva su glavna motiva u osobe koja želi osnovati inokosno poduzeće:
o Osiguranje egzistencije svoje obitelji
o Zarada i bogaćenje
U takvim poduzećima pojedinac (vlasnik) je poduzetnik, glavničar, menadžer i radnik, a često u
posao uključuje i članove svoje obitelji.
Nedostaci su u tome što vlasnik vodi krhki posao sa samo jednim poslovnim ciljem, zna biti vrlo
usamljen na početku jednako kao i na kraju, jer često se mora sam boriti sa svim nedaćama,
uključujući i oskudnost financijskih resursa. Najveći je nedostatak neograničena odgovornost, tj.
poduzetnik je osobno odgovoran za sve dugove koje poduzeće preuzme.
Prednosti Nedostaci
Sloboda Neograničena odgovornost
Lakoća osnivanja Pomanjkanje kontinuiteta
Mali troškovi pokretanja Teškoća dobivanja kredita
Porezne pogodnosti Predodžbe nestabilnosti
Partnerstva (ortaštva)
Partnerstvo ili ortaštvo je ugovorom zasnovan obveznopravni odnos kojim se ugovorne stranke
obvezuju udružiti svoj trud (rad) i/ili svoju imovinu u cijelosti ili djelomice poradi postizanja nekog
zajedničkog cilja. Ortaci mogu biti fizičke i pravne osobe koje se moraju dogovoriti o zajedničkom
cilju ortaštva. Imovinu ortaštva čine ulozi ortaka te imovina stečena poslovanjem ortaštva. Bilo
koje dvije osobe se mogu udružiti i stvoriti partnerstvo. Partnerstva su najkompliciraniji
organizacijski oblik poduzeća, ali možemo reći da su ona i najpogodnija. Različiti partneri unose
različite elemente u posao, uključujući financijsku podršku, ideje, stručnost, rad i druge resurse
potrebne za vođenje uspješnog partnerstva.
Dvije su važne stvari u partnerstvima:
o Partneri se mogu zakonski obvezati za partnerstvo ugovorom ili nekom drugom vezom
o Partnerstva su poduzeća s neograničenom odgovornošću
U osnovi zakon poznaje nekoliko tipova partnera:
o Aktivan partner – aktivno uključen u poslovanje, poznat je javnosti
o Neaktivan partner – nije aktivno uključen u posao, poznat je javnosti
o Tihi partner – ne posluje u poduzeću i može biti poznat kao partner, ali je samo ulagač
o Skriveni partner – on je aktivan, ali nije poznat javnosti
o Tajni partner – smatra se neaktivnim i nije poznat javnosti
o Potpartner (niži partner) i ograničeni partner – sudjeluju manje nego pravi partneri u
poslovanju
Prednosti Nedostaci
Veći izbor talenata Neograničena odgovornost
Veći ulog novca Pomanjkanje kontinuiteta
Lakoća osnivanja Teškoća prijenosa vlasništva
Moguće porezne pogodnosti Mogućnost prisilne likvidacije
Korporacije
37
Najrazvijeniji oblik poduzeća u tržišnoj privredi, ali i najefikasniji instrument prikupljanja kapitala
za potrebe suvremenog biznisa. Korporacija je oblik nekih trgovačkih društava koja imaju
dozvolu poslovanja i koja su u vlasništvu određenog broja pojedinačnih dioničara, posluju kao
pravna osoba koja u svoje ime i za svoj račun kupuje, prodaje i pozajmljuje novac, proizvodi
dobra i usluge te sklapa ugovore. Korporacija, odnosno njezini vlasnici, uživa pravo ograničene
odgovornosti. Za neinkorporirana poduzeća bilo koji dohodak po isplaćenim troškovima
oporezuje se kao osobni dohodak. Korporacija se tretira različito od takvih poduzeća budući da
je dohodak organizacije dvostruko oporezovan. Dvostruko oporezivanje prihvatila je većina
zemalja, jer se smatra da je korporativni dohodak pogodan kao porezna osnovica.
Korporaciju vodi nadzorni odbor. Vlasnici ne moraju uopće raditi u korporaciji, mogu biti samo
investitori. Ima više vlasnika ili ulagača koji imaju pravo glasa, što znači da postoji manja kontrola
od strane pravih vlasnika prema ulagačima. Dioničari imaju veću moć kontrole nad radom
nadzornog odbora.
Pri osnivanju korporacije potrebno je ispuniti ispravu o inkorporiranju, koju poslije mora odobriti
država. Ona obuhvaća:
o Ime korporacije
o Adresu
o Svrhu poslovanja
o Nominalnu vrijednost dionica i broj dionica
o Informacije o nadzornom odboru
o Ime glavnog direktora
o Datum nastanka korporacije
Kad je ispravu potvrdila država, slijedi usvajanje statuta. Statut društva je najvažniji akt kojim se
uređuju norme kojima se moraju podvrgavati dioničari i tijelo društvo. Statut sadržava:
o Ime tvrtke i sjedište
o Predmet poslovanja
o Iznos kapitala
o Nominalni iznos dionica
o Broj članova uprave i nadzornog odbora
o Vrijeme trajanja i prestanka društva
Prednosti korporacija Nedostaci korporacija
ograničena odgovornost (najveća prednost),
visoki početni zakonski troškovi
kontinuitet naglašena reguliranost
lakoća prijenosa vlasništva ekstenzivno izvještavanje
lakoća dobivanja kredita dvostruko oporezivanje
Hrvatsko poduzeće u slobodnom poduzetništvu
Mogu se osnovati sljedeći oblici trgovačkih društava:
o Javno trgovačko društvo
o Komanditno društvo
o Dioničko društvo
o Društvo s ograničenom odgovornošću
38
Javno trgovačko društvo i komanditno društvo su društva osoba. Dioničko društvo i društvo s
ograničenom odgovornošću su društva kapitala. Javno trgovačko društvo kao društvo osoba
mogu osnovati barem 2 ili više osoba. Imovina društva formira se unosom jednakih dijelova
uloga članova društva koji osnivaju društvo. Svaki član društva odgovara neograničeno i
solidarno cijelom svojom imovinom. Društvo nema posebnih organa, već su svi članovi ovlašteni
za vođenje poslova. To pravo može se dogovorno prenijeti na jednu ili više osoba. Odluke se
donose suglasnošću svih članova. Osoba ovlaštena za vođenje društva dužna je o poslovanju i
rezultatu polagati račun svim članovima društva. U dobitku (gubitku) svojim udjelom sudjeluju
svi članovi društva.
Komanditno društvo čine najmanje dvije ili više osoba i može imati dvije vrste članova:
o Komplementari koji odgovaraju za obveze društva neograničeno svom svojom imovinom
o Komanditori koji odgovaraju samo s iznosom uloga koji unose u društvo
Društvom upravljaju samo komplementari. Komanditori imaju pravo uvida u poslovne knjige i u
godišnja izvješća o rezultatima poslovanja, ali ne i pravo odlučivanja. Dobit članovi društva dijele
prema ulogu unesenu u društvo.
Dioničko društvo kao društvo kapitala čine članovi koji sudjeluju svojim ulozima u temeljnom
kapitalu društva. Temeljni kapital podijeljen je obično na jednake dijelove – dionice. Prodajom
dionica vlasnici mogu doći natrag do svog uloženog novca. Rizik se dijeli na veći broj osoba te
se ne izlaže riziku samo jedan ulagač. Vlasnici kapitala ulažući u više dioničkih društava
disperziraju svoj rizik. Najmanji iznos dionice može biti 10kn, a temeljni kapital društva ne smije
biti manji od 200 000kn.
Statutom društva uređuju se odnosi prava i dužnosti u društvu. Nominalna vrijednost dionice
proizlazi iz odnosa temeljnog kapitala i broja dionica. Stvarna vrijednost dionice ovisi o kotiranju
na burzi. Prava koja proizlaze za vlasnika mogu biti različita, ovisno o vrsti dionice. S obzirom
na sadržaj prava dionice mogu biti redovite i povlaštene.
Društvo s ograničenom odgovornošću je društvo kapitala u koje jedna ili više pravnih ili fizičkih
osoba ulažu temeljne uloge do visine dogovorenog temeljnog kapitala. Ako je osnivatelj jedna
osoba, društvo se osniva na temelju izjave osnivatelja, a ako društvo osniva više osoba, tada
osnivatelji sklapaju ugovor o osnivanju društva. Odlučivanje u društvu s ograničenom
odgovornošću uređeno je društvenim ugovorom.
Organi društva s ograničenom odgovornošću su:
o Skupština
o Nadzorni odbor
o Uprava
Skupština društva odlučuje o:
o Izboru i razrješenju članova nadzornog odbora
o Imenovanju članova uprave
o Financijskim izvješćima društva o dobiti
o Uplati i povlačenju uloga
o Ispitivanju i nadzoru poslova
Nadzorni odbor se bira ako je prosječan boj zaposlenih u godini veći od 300, a sastoji se od 3
člana.
39
Uprava društva s ograničenom odgovornošću sastoji se od jednog ili više direktora. Članovi
društva imenuju upravu kao svoje izvršno tijelo koje vodi poslove društva.
Trgovac je pravna ili fizička osoba koja samostalno i trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi
ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu.
Trgovac pojedinac je fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s
propisima o obrtništvu i upisana je u trgovački registar kao trgovac pojedinac.
Tajno društvo nastaje ugovorom kojim jedna osoba (tajni član) ulaže neku imovinsku vrijednost
u poduzeće druge osobe (poduzetnika) te na temelju tog uloga stječe pravo u dobiti i gubitka
poduzetnika.
ŽIVOTNI CIKLUS PODUZEĆA
Faza izgradnje
Prva faza životnog ciklusa, najveći je izazov za poduzetnika. U njoj se obavlja ulaganje u
osnovna i obrtna sredstva, u potrebnu infrastrukturu, u kadrove, istraživanje pretpostavljenih
šansi i njihovu realizaciju, do punog izražaja dolaze tržišne, financijske, organizacijske i
upravljačke sposobnosti poduzetnika. Osnovni cilj poduzetnika u prvoj fazi uspješnog poduzeća
je u što kraćem razdoblju prebroditi opasnost faze izgradnje i čim prije krenuti u masovnu
proizvodnju i stvaranje što većeg kruga potrošača. U toj su fazi potrebni poduzetnici skloni
visokom riziku i brzom donošenju odluka, poduzetnici s idejama, jasnim ciljevima i velikom
predanošću. Često su to ortodoksne, jake osobe, veliki individualisti i egocentrici, nazivamo ih
pioniri.
faza rasta
slijedi nakon razdoblja uhodavanja. Dolazi do povećanja dobiti i/ili povećanja obujma
proizvodnje. U skladu s navedenim poduzetnik može ostvariti rast svog poduzeća tako da se
usmjeri na:
o Rast vrijednosti poduzeća
o Rast dimenzija poduzeća
o Rast prodaje i udjela prodaje
o Rast inputa
o Rast kvalitete poslovanja
o Rast moći i snage poduzeća
Poduzetnici se mogu voditi sljedećim strategijama rasta:
o Koncentracija – strategija tržišne penetracije kojoj je cilj povećanje tržišnog udjela
poduzeća
o Ekspanzija – produbljivanje odnosno proširenje proizvodnog asortimana ili širenje na
druga tržišta
o Okomita integracija
o Diverzifikacija
Karakteristike procesa donošenja odluka u fazi rasta poduzeća:
Faza izgradnje Faza rasta Kasnije faze
Primarni fokus Proizvod
Uporaba resursa
Obujam
proizvodnje
Tržišni udio
Kontrola troškova
Profitabilnost
40
Razvoj tržišne
pozicije
Opstanak na tržištu Mogućnost
budućeg rasta
Karakteristike
procesa donošenja
odluka
Neformalan
Centraliziran
Nespecijaliziran
Kratkoročni aspekt
Tranzicijski Formalan
Decentraliziran
Specijaliziran
Dugoročni i
kratkoročni aspekt
Faza diferencijacije
Ekonomski i financijski najznačajnija faza životnog ciklusa poduzeća. Tu fazu dožive samo
najuspješnija poduzeća, njih oko 20%. U toj fazi kod potrošača, koji su gotovo redovito i stalni
potrošači, stvorena je svijest da je riječ o proizvodu koji je različit od konkurencije, to jest upravo
onaj koji odgovara njihovim potrebama, uključujući percepciju kvalitete, cijene i funkcionalnosti.
Poduzeće koje može ostvariti i održati diferencijaciju imat će iznadprosječne karakteristike i
profite u svojoj industriji ako ostvarena premijska cijena tog poduzeća nadmašuje troškove
postizanja jedinstvenosti. Za gubljenje pozicije lidera najčešće je kriv menadžment poduzeća, u
fazi diferenciranja menadžeri se često uspavaju. U poduzeću ništa ne funkcionira autonomno,
sve je rezultat akcija koje trebaju poduzimati upravo strateški i operativni menadžeri. Rizici te
faze najčešće uključuju:
Diferenciranost cijene
Promjenu osnovne diferencijacije
Jednostavnu imitaciju
Za fazu diferencijacije potrebni su stručni, kreativni, komunikativni poduzetnici koji su spremni i
sposobni prenositi ovlasti upravljanja i kontroliranja na svoje suradnike, to su stratezi.
Faza konsolidacije
Nazivamo je još fazom zrelosti poduzeća. U toj fazi prodaja i dalje raste, ali po sve nižoj stopi,
odnosno dolazi do usporavanja ekspanzije. Dolazi do usporavanja rasta kao rezultata promjena
u različitim aspektima organizacije, kao što su strateška, financijska, strukturna i organizacijska
dimenzija poslovanja. Konsolidacija označuje stagniranje ukupnog prihoda i profita. Ukupan
prihod može još uvijek bilježiti pozitivne stope rasta, no one nisu više od stopa rasta ukupnog
gospodarstva u kojem poduzeće posluje. Strateški konsolidacija znači da je poduzeće uspješno
definiralo svoju poziciju na tržištu, odnosno posjeduje potrošače, tehnologiju i poziciju u
industrijskom lancu vrijednosti. U toj fazi dolazi do promjene strategije poslovanja, napuštaju se
agresivne strategije kojima je bio cilj preuzimanje konkurentskog teritorija i usvajaju se više
obrambene pozicije kojima je cilj sprečavanje konkurenata u preuzimanju poslovanja. Fazu
konsolidacije karakterizira tip poduzetnika pod nazivom trener. To su osobe koje su sposobne
stvoriti zdravu socijalnu klimu, to jest dobre međuljudske odnose. Po pravilu su spori u
odlučivanju i nisu spremni ni na visoke rizike, te je njihova osnovna zadaća motivirati suradnike
u rješavanju nagomilanih problema i koordinirati njihov rad i pokušati spasiti ono što se spasiti
može.
Faza likvidacije
Razlozi za gašenje ili likvidaciju poduzeća mogu biti razni, od najbanalnijih do kompliciranih. Do
zatvaranja poduzeća može doći zato što poduzetnik ne može ispuniti cilj koji si je zadao, jednako
tako može dobiti novu ideju pa odluči prekinuti sadašnji pothvat kako bi se posvetio novom.
Razlog može biti ponuda za zapošljavanje ili financijsko obolijevanje, kada poduzetnik zatvara
41
poduzeće kako ne bi doveo sebe i poduzeće u još teži financijski položaj. Razlog može biti svađa
među partnerima koja rezultira raskolom poduzeća ili bolest vlasnika koja ga onemogućuje u
obavljanju dužnosti i vođenju poslovanja. Razlog može biti tehničko zatvaranje kad poduzetnici
preoblikuju svoje poduzeće, npr. u d.o.o. ili samostalni poduzetnik odluči uzeti partnera.
Poduzeće može imati kratkoročnu funkciju pa ga poduzetnik nakon ostvarenja cilja gasi.
Uzroke propasti poduzeća možemo podijeliti u dvije skupine:
Eksterne – recesija, promjena kamatnih stopa, promjene u politici vlade, inflacija, ulazak
nove konkurencije na tržište, zastarijevanje industrije
Interne:
o Strateška pitanja – nerazumijevanje tržišne pozicije i odlučnost da se poveća
poduzeće, pogrešno vođeni odnosi s dobavljačima i klijentima, diverzifikacija
poslovanja u nepovezana područja, nedostatak planiranja izvanrednih troškova
itd.
o Pitanje vodstva – nedostatak iskustva i vještina upravljanja, slaba financijska
funkcija, promjene u glavnom menadžmentu
o Loše planiranje, financijski/računovodstveni problemi, običaji i kontrole
Navedene poduzetnike možemo podijeliti u četiri kategorije:
o Odlučni poduzetnici (45%) – unatoč problemima u prijašnjem pothvatu vraćaju se
poduzetništvu odlučni da uspiju i ovaj put prođu bolje
o Serijski poduzetnici (37%) – oni su uspjeli u prethodnom poslovnom pothvatu, prodali su
svoje poduzeće i sad su odlučni ostvarena sredstva uložiti u novi posao
o Neuspjeli poduuetnici (13%) – problemi u prvom poslovnom pothvatu ih obeshrabri,
zatvorili su poduzeće u financijskim problemima te se vraćaju zaposlenju
o Obeshrabreni poduzetnici (5%) – iako je njihov biznis postigao uspjeh, ne žele ponoviti
to iskustvo. Napetost i napor vođenja poslovanja ima u njih preveliku prevagu nad
financijskim koristima i ostalim prednostima poduzetništva
Poduzetnički pristupi
Poduzetnička ideja je prvotna zamisao, misaona skica ili okvirni zapis o mogućoj poduzetničkoj
aktivnosti u okviru proizvodne, trgovinske, uslužne ili neke druge gospodarske aktivnosti.
Razlika između poduzetničke ideje i poslovne prigode ili šanse je u tome što se poduzetničke
ideje stvaraju, a poslovne se prigode mogu ponekad i ukazati. Poduzetnici imaju istančan
osjećaj za prepoznavanje tržišno zanimljivih poduzetničkih ideja, odnosno profitno izglednih
poslovnih prigoda – šansi. Uspješni poduzetnici potvrđuju da je dobra ideja važnija od kapitala.
Proces nastajanja poduzetničkog pothvata ima tri koraka: ideja, inicijativa i pothvat.
Izvori ideja za poduzetnike početnike
Najčešće su:
o Hobi
o Talentiranost
o Stručnost
o Tržišne prigode
o Izumiteljstvo
o Ostalo (partnerstvo, preuzimanje tuđih ideja)
Najveći broj poduzetnika do ideja došlo je iz ovih izvora:
o Iz prijašnjeg zaposlenja
42
o Na temelju osobnih interesa i afiniteta
o Stjecajem okolnosti – sasvim slučajno
o Na temelju različitih sugestija
o Na temelju prijedloga prijatelja ili rodbine
o Na temelju obiteljske tradicije
o Na temelju školovanja
o Iz ostalih izvora
Ideja dobiva epitet poslovne prigode tek kada njezina analiza pokaže da ona može osigurati
visoku stopu povrata ulaganja kapitala koji je potreban za njezino ostvarenje.
Izvori ideja za utemeljene poduzetnike
Kotler navodi sljedeće izvore kao potencijalno vrsne izvore ideja stvarnih poduzetnika:
o Vodeće kupce, potrošače ili korisnike – potrebe i želje kupaca
o Znanstvenike – posebno za kemijsku, elektroničku i farmaceutsku
o Konkurente – kopiranje proizvoda
o Trgovačke predstavnike i trgovce na malo
o Ostale zaposlenike
o Upravu, odnosno menadžment
o Ostale izvore
Metode kreativnog razmišljanja
Metode kreativnog razmišljanja u okviru individualnog stvaranja poduzetničke ideje najčešće
uključuju:
o Metoda asocijacije – temelji se na generiranju ideja koje nam padaju na um pustimo li da
nam duh slobodno luta i traži. Kao ishodište služe različiti poticaji iz okruženja
poduzetnika, svaka se zamisao mora napisati
o Metoda metafore – omogućuje spajanje dvaju različitih pojmova, stvaranjem
neuobičajenih veza između pojedinih pojmova čime se dolazi do inventivnijih prijedloga i
ideja
o Metoda inovativne imitacije – je oponašanje rada drugih poduzetnika, ali uz prisutnost
kritičke analize i modifikacije ovisno o uvjetima u kojima će se ideja primijeniti. Navedeno
se može postići uklanjanjem nedostataka tuđih ideja, odnosno unapređivanjem ideja ili
rješavanjem problema.
o Input – output metoda – temelji se na identificiranju sljedećih komponenta:
Ulaza, odnosno situacije u kojoj se neki sustav trenutačno nalazi
Izlaza, odnosno situacije u kojoj bi se neki sustav trebao naći nakon poduzete
aktivnosti
Procesa koji nam govori kako od ulaza načiniti izlaz primjenom raspoloživih
resursa
Prikupljanje poduzetničkih ideja timskim radom
Delfi metoda je postupak procjene budućih događaja na temelju sustavnog kombiniranja
mišljenja i znanja eksperata tako da se konsenzusom grupe stručnjaka odrede buduća kretanja.
Temelji se na pretpostavci i nužnosti interdisciplinarne primjene znanosti i to korištenjem
sustavnog mišljenja eksperata za simuliranje budućnosti. Zasniva se na subjektivnim stavovima
izabranih stručnjaka. Polazi od pretpostavki da iako je budućnost neizvjesna, vjerojatnost
43
budućih događaja mogu procijeniti pojedinci koji mogu prosuditi što će se dogoditi. Karakteristike
delfi metode su:
Timski rad
Interdisciplinarni pristup sa sve izraženijom težnjom k transdisciplinarnom pristupu
Anonimnost odgovora pojedinih eksperata kao i anonimnost samih eksperata
Višekratno ponavljanje postupka
Mišljenja tima eksperata daje se uvijek sumarno u statističkom obliku
Brainstorming metoda ili oluja mozgova je jedna od grupnih metoda kreativnog mišljenja.
Metodu je zamislio i prvi upotrijebio američki psiholog Alex Osborn. U nju je spretno ugradio
većinu tada poznatih načela kreativnog mišljenja:
Kritika, vrednovanje i ocjenjivanje ideja koči stvaralaštvo – grupa se sastaje dvaput, prvi
put iznose ideje, drugi put ih se kritizira
Suviše velika stručnost znanje i iskustvo koče proizvodnju svježih ideja
Inovativnim grupama mora vladati što potpunija sloboda mišljenja, tj. grupa mora biti
heterogena
Veličina grupe utječe na kakvoću komunikacije u njoj, autor preporučuje 6 -12 osoba
Uvjeti i okolina djeluju na kvalitetu rada grupe
Sastoji se od formuliranja problema, iznošenja ideja i evaluacije ideja. U proširenom obliku
navedene faze uključuju:
Rješavanje testnog problema
Predočivanje glavnog problema
Redefiniciju glavnog problema
Proizvodnju ideja
Procjenu ideja
Izradu liste prijedloga
Metoda zapisivanja misli slina je oluji mozgova, i po području primjene i po načinu provedbe.
Provodi se u skupini od 4-7 članova koji se razlikuju po dobi, spolu, obrazovanju, interesima
kako bi atmosfera bila kreativnija. Svaki sudionik u roku od 5 minuta ispisuje ideje, a zatim
prosljeđuje papir. Papir kruži sve dok svaki član ne zapiše 18 ideja, tj. 6*3 ideje. Na kraju svaki
sudionik odabere 3 najbolje. Karakteristike navedene metode jesu:
Daje najveći mogući broj ideja u kratkom vremenu
Dobivene ideje se postupno suzuju i specificiraju
Pogodna je za ljude koji ne vole javno iznositi prijedloge
Primjenjuje se u manjim skupinama
Zahtijeva heterogenost skupine poradi kreativnije atmosfere
Pismena se komunikacija, po potrebi, dopunjava usmenom komunikacijom
Japanska se poduzeća često koriste ovom metodom za prikupljanje ideja i nazivaju je krugovima
kvalitete.
Karakteristike klasične i poduzetničke organizacije
Organizacija Klasična Poduzetnička
Način djelovanja Poštivanje pravila Promjena pravila
Reakcija na promjene Spora, defenzivna Brza, ofenzivna
44
Odnos prema novome Oprezan Pozitivan
Ključni resurs Novac Znanje, vrijeme
Tip organizacije Rigidan, nepromjenjiv Fleksibilan, dinamičan
Tip vodstva Autoritaran, strog Demokratski ,tolerantan
Način odlučivanja Preglasavanje Konsenzus
Pristup problemima Iskustven Inventivan
Izbor osoblja Formalni uvjeti Sposobnost, vještina
Poželjno obrazovanje Uska specijalizacija Multidisciplinarnost
Poželjni tip radnika Poslušan, pedantan Maštovit, inventivan
Tip ponašanja Administrativni Poduzetnički
Odnos prema okolini Konflikt, izolacija Suradnja, interakcija
Način kontrole Naknadni, vanjski Anticipativni, unutarnji
Započinjanje od nule
Tim putem idu čisti poduzetnici, poduzetnici kojima je osnivanje i oblikovanje vlastita poduzeća
mnogo veći izazov nego kupnja već postojećeg poduzeća. Čisti poduzetnici teže stvaralačkom
zadovoljstvu koje dolazi od vlastite ideje i njezine realizacije, tu su rizici najveći. Prije
procjenjivanja prihoda poduzetnik bi trebao odgovoriti na sljedeća pitanja:
o Tko su moji kupci
o Gdje se nalaze
o Koliko ih je
o Koliko postotak njih će kupovati od mene
o Po kojoj cijeni su voljni kupiti moj proizvod, odnosno usluge
o U kolikim će količinama kupovati
Poduzetništvo se uvijek veže uz inovacije. Izum (invencija) je nova ideja, novi proizvod ili nov
način proizvodnje dobara i usluga. Inovacija označuje čin stavljanja čega u praktičnu uporabu.
Realizacija svakoga poduzetničkog pothvata povezana je s nizom internih i eksternih čimbenika,
odnosno kritičkih parametara. Zadaća je poduzetnika da prije realizacije svog projekta preispita,
analizira i identificira sve predvidive rizične parametre i njihov utjecaj na poduzetnički projekt
kako bi se mogao pripremiti na primjereno djelovanje u cilju njihove sanacije. Ako u toj analizi
mogućih rizika zanemarimo utjecaj zadanih eksternih uvjeta privređivanja, kao rizične okolnosti
svakoga poduzetničkog pothvata, a posebno onog koji započinje od nule:
o Izbor asortimana, kvaliteta, dizajn i cijena proizvoda
o Izbor dobavljača
o Organiziranost nabavnih kanala
o Organiziranost kanala prodaje ili plasmana proizvoda i usluga
o Strukturiranje i organizacija marketinškog i promotivnog programa
o Uspješnost referencije poduzetnika
o Kvaliteta i radna motiviranost zaposlenih
o Efikasna kontrola cjelokupnog poslovnog procesa
Marketinški je pristup najvažniji u realizaciji poduzetničkog projekta. Marketing se može definirati
kao osebujan način poslovnog promišljanja i djelovanja pojedinca, poslovnih grupa, poduzeća,
korporacija, neprofitnih, poslovnih i ostalih institucija koje sudjeluju u razmjeni različitih
vrijednosti. Poslovni uspjeh na tržištu lakše je ostvariti uspiju li se na vrijeme prepoznati značajke
45
potražnje, želje i potrebe potrošača, potencijalnih i stvarnih kupaca određenih proizvoda i
usluga. Nakon toga treba pripremiti odgovarajuću strategiju nastupa na tržištu. Ako poduzetnik
na ciljno tržište izlazi s novim proizvodom ili uslugom može birati između dvije krajnosti:
o Skupljanje vrhnja
o Penetracijska cijena
Kupnja postojećeg poduzeća
Poduzetnik mora saznati motive prodaje postojećeg vlasnika, odnosno otkriti jesu li oni
opravdani ili neopravdani. Opravdani poslovni razlozi prodaje malih poduzeća su:
o Osobni i karijerni razlozi
o Nasljeđivanje menadžmenta
o Jednoosobni menadžment
Velika poduzeća često prodaju dio svog poslovanja koji sam po sebi čini malo poduzeće i to
najčešće zbog razlika u financijskim ciljevima, odnosno neadekvatnog povrata na investicije,
želje za reinvestiranjem kapitala, novih zakonskih odredbi itd.
Postoji mogućnost prisilne prodaje koja je nastupila poradi neispunjavanja dospjelih obveza od
strane poduzeća, a to su likvidacija, stečaj i upravni stečaj.
Prednosti i nedostaci kupnje postojećeg poduzeća
Prednosti Nedostaci
Olakšan ulazak na tržište Mogućnost postojanja dugovanja
Trenutačno ostvarivanje prihoda i profita Neiskrenost postojećeg vlasnika
Postojeći tržišni udio Narušeni poslovni imidž
Imovina, oprema, lokacija i radna snaga Zastarjelost opreme i tehnologije
Postojeći potrošači Kratak životni ciklus proizvoda
Podaci o poslovanju Nepovoljna lokacija poduzeća
Iskustvo postojećeg vlasnika
Utvrđivanje vrijednosti poduzeća
Metode procjenjivanja vrijednosti poduzeća razmatraju:
o Koja je vrijednost imovine poduzeća
o Što tj, koliku zaradu poduzeće može postići
Za utvrđivanje vrijednosti poduzeća primjenjuje se više metoda, ali najvažnije su:
o statičke metode – procjenjuju vrijednost poduzeća po vrijednosti imovine na određeni dan
o dinamičke metode – procjenjuju vrijednost poduzeća polazeći od uspjeha u poslovanju
koje je poduzeće ostvarilo, ali s težištem na procjeni dobiti u budućem poslovanju,
problem utvrđivanja multiplikatora, često je 3
Veličina multiplikatora rezultat je pregovaračkog procesa, a pri pregovorima posebnu pozornost
treba usmjeriti na sljedeće faktore:
o kvalitetu profita
o visinu kamatne stope
o stopa inflacije
46
Za poduzetnika koji u poduzetnički pothvat ulazi kupnjom postojećeg poduzeća korisno je obaviti
procjenu vrijednosti i pomoću nekoliko različitih metoda prije donošenja konačne odluke, kako
bi mogućnost poduzetničkog rizika bila što manja.
Koraci pri kupnji postojećeg poduzeća
o identificiranje i pristupanje ciljanom kandidatu
o potpisivanje izjave o tajnosti podataka
o potpisivanje pisma namjere
o procjena poduzeća
o strukturiranje ugovora o kupnji
o sklapanje ugovora o kupnji
o početak poslovanja novog vlasnika
Kupnja franšize
Franšizam je najbolja šansa za potencijalnog poduzetnika zbog najmanjeg mogućeg rizika. To
je jedna od strategija širenja poduzetništva. Na taj način najviše posluju restorani brze prehrane
i trgovine, benzinske crpke, automehaničarske radnje, servisi vodovoda, grijanja, klimatizacije
itd. Franšizam se najprije vezuje za razdoblje srednjeg vijeka i prijenos vladarskih beneficija na
odabrane pripadnike nekog društva. Franšizam kakav danas poznajemo započeo je svoje
pravne konture poprimati na prostoru SAD-a i to krajem 19.st. U to doba nisu bile razvijene
tehnike kreditiranja, a proizvođači nisu raspolagali s dovoljno kapitala niti s dovoljno ljudi da bi
mogli zadovoljiti potrebe svih stanovnika na teritoriju SAD-a, stoga je trgovačka praksa pronašla
rješenje u franšizmu. Prve su u tome bile Singer Sewing Machine Comp., General Motors itd. U
SAD-u po sustavu franšizma posluje oko 550 tisuća poduzeća s više od osam milijuna zaposleni.
Franchising brokeri su poduzeća koja zastupaju razne davatelja franšize i nude ih potencijalnim
primateljima. U Sloveniji je takav sustav poznat pod nazivom DADAS, dok je u svjetskim
razmjerima to Franchising Store International.
Franšizam dolazi od francuske riječi franchir što znači osloboditi, a prvotno je značilo osloboditi
od ropstva.
Franšizam je trajni odnos između franšizanta i franšizora u kojemu je ukupna suma franšizorovih
znanja, imidža, uspjeha, proizvodnje i marketinških tehnika dana franšizantu uz naknadu.
Posao se obavlja u franšiziranoj jedinici, koja može biti vlasništvo prodavatelja ili kupca.
U ekonomskoj znanosti su dva teorijska uporišta franšizma:
o resursna teorija – prema kojoj se tvrtke u ranoj fazi razvitka zbog oskudice kapitala za
razvojne potrebe odlučuju ponuditi franšize
o agencijska teorija – koja prednost franšize objašnjava nižim agencijskim troškvoima zbog
reduciranja problema koji nastaju poradi odvojenosti vlasništva i kontrole budući da je
kupac franšize po pravilu i vlasnik i menadžer franšizne jedinice
Dijelovi tipskog ugovora o franšizmu
Bitna značajka ugovora o franšizmu je da sadržava paket obveza (package deal). Korištenje
tipskog ugovora poželjno je s gledišta poštivanja pravila jednakih uvjeta koje davatelj franšize
mora ponuditi svim novim primateljima.
Tipske ugovore o franšizingu možemo podijeliti u četiri skupine:
o preambula
o obveze franšizora
o obveze franšizanta
47
o ostale ugovorne odredbe
Preambula
Preambula je uvodni dio za identifikaciju ugovornih strana, tj. davatelja franšize (franšizora) i
primatelja franšize (franšizanta). Davatelj franšize je naziv za kompaniju koja je voljna za
određenu novčanu naknadu ovlastiti svog poslovnog partnera na uporabu robnog ili uslužnog
žiga, kao i tvrtke pri proizvodnji, odnosno prodaji robe i pružanju usluga te tajnog i bitnog know-
howa koji će mu omogućiti prednost pred konkurencijom na ugovornom području. Tu se navodi
i sjedište kompanije te njegovo registrirano ili tajno industrijsko vlasništvo.
Primatelj franšize samostalna je pravna osoba čiji je osnovni interes da plaćanjem novčane
naknade bude u mogućnosti korištenja, odnosno primjene uspješnog recepta poslovanja
vezanog za proizvodnju, prodaju proizvoda ili pružanje usluga krajnjim korisnicima.
U preambuli se redovito nalazi i precizna definicija geografskog područja na kojemu je primatelj
ovlašten poslovati te je priložen zemljovid na kojemu je to područje prodaje vidljivo i precizno
označeno.
Obveze davatelja franšize
Jedna od obveza odnosi se na pružanje usluga primatelju pri traženju prikladne lokacije za
otvaranje novog prodajnog ili uslužnog objekta. Davatelj može ponuditi i pomoć pri stvaranju
nacrta, projekta i ostale tehničke dokumentacije, te gradnje i opremanje objekta. Primjer
kontinuirane suradnje je izobrazba zaposlenih, koju provodi davatelj franšize poradi
upoznavanja pravila poslovnih odnosa, odnosno da doznaju dio tehničkog i poslovnog know-
howa. Sastavni dio franšizinga uključuje i pravo prodavatelja franšize vezano uz pojam kontrole,
odnosno nadzora nad primateljem poslovanja.
Obveze primatelja franšize
Proizvode koje nudi u svoj prodajnom objektu mora nabavljati od davatelja, odnosno od
dobavljača koje je davatelj posebno ovlastio. Osim proizvoda, davatelji često svojim žigom
zaštićuju i svoju opremu i predmete potrebne za svakodnevno poslovanje. Primatelj se mora
pridržavati standarda poslovanja koje propiše davatelj te mora nastupati u pravnom prometu
pod imenom, žigom, tvrtkom ili drugim znakom davatelja, a mora se koristiti znanjem i iskustvom
davatelja franšize. Obvezuje se da neće prodavati robu niti jednog drugog proizvođača niti
pružati tuđe usluge. Obvezuje se da će održavati minimalnu količinu zaliha, odnosno ostvarivati
neku minimalnu razinu prometa i služiti se propisanim obrascima u svrhu sastavljanja
financijskih izvještaja temeljem standardiziranosti računovodstvenih postupaka.
Primatelj je obvezan plaćati razne naknade davatelju. To se plaćanje može pojaviti u nekoliko
oblika:
o franchising fee (pristupnina)
o franchising royalty (naknada)
o naknada za financiranje marketinških aktivnosti
Može se ugovoriti i kombinirana metoda plaćanja fiksne svote za neke usluge i plaćanje postotka
od prometa za druge usluge.
Ostale odredbe
Odnose se na trajanje ugovora i na mogućnost njegova produljenja, promjenu ugovornih strana
i izvanugovorne odgovornosti, mjerodavno pravo te način rješavanja sporova.
Izbor franšize za poduzetnički pothvat
48
Franšizanti ne kreću od nule, kad kupe franšizu dobivaju zapravo već gotovo poduzeće.
Ulaskom u franšizni sustav franšizant ne dobiva zajamčen uspjeh. Budući da je glavna prednost
poduzetnika franšizanta upravo taj veliki poslovni sustav koji stoji iza njega, potrebno je pažljivo
slijediti upute franšizora o načinima i mogućnostima najboljeg poslovanja. Upute mogu
uključivati:
o koje proizvode ili usluge prodavati
o kako ih prodavati
o kako upravljati i kontrolirati troškove
o koje podatke pratiti i koja izvješća pripremati
o koje radno vrijeme odabrati
o kojim se kadrovima koristiti i sl.
pojmovno određenje rizika
Pojam rizik ima nekoliko značenja:
o upućuje na opasnost od nastupa nekog događaja koji se nije očekivao i od kojega je
nastala šteta ili gubitak
o u poslovnom životu poduzeća može biti uzrokovan lošim odlukama i zakazivanjem
ljudskog faktora ili nekim nepredvidivim događajem
o u području poslovnih financija opasnost da posao prouzroči gubitak u financijskom
poslovanju
o u smislu osiguranja od opasnosti koje obavlja određena osiguravajuća institucija
Rizik se definira na različite načine:
o rizik kao opasnost od gubitka – rizik u užem smislu, opasnost od gubitka ili štete, tj.
mogućnosti nepovoljnoga budućeg razvoja, čak opasnog za opstanak
o rizik kao varijabilnost ili disperzija – rizik u širem smislu, mogućnost drugačijeg ishoda,
bilo boljeg ili lošijeg od onog što se očekivalo
o rizik u zakonskom smislu – opasnost da u okviru poslovne aktivnosti nastanu gubici
Vrste rizika
Jednostavna klasifikacija obavlja se podjelom rizika prema uzroku nastajanja potencijalnih
gubitaka, npr. požar, krađa, prijevara, elementarne nepogode, financijski gubici, itd. četiri su
glavne vrste rizika:
o eksterni rizici: pravni, zakonski, tehnološki, politički, prirodni, tržišni itd.
o interni rizici: menadžerski, organizacijski, komunikacijski, personalni, kulturalni, rizici
ponašanja itd.
o operativni rizici: prodaje, proizvodnje, razvoja, informacijsko-tehnološki, rizici procesa,
logistike itd.
o financijski rizici: financijskog tržišta, potraživanja, likvidnosti, cjenovni, promjene tečaja,
itd.
Prenosivi rizik nastaje zbog istog događaja koji se ponavlja i kojim je ugrožen veći broj subjekata,
i uglavnom se od njega može osigurati, još se naziva i neposlovni rizik.
Neprenosivi rizik nastaje zbog jedinstvenoga nepredvidivog događaja ili zakazivanja ljudskog
faktora i pogađa samo jedan subjekt, koji ga snosi sam, odnosno od njega se uglavnom ne može
osigurati, taj rizik se naziva poslovni rizik. Možemo ga također definirati kao rizik ostvarivanja
49
bruto financijskog rezultata poduzeća, a očituje se u opasnosti da se poslovnim aktivnostima ne
ostvari očekivani rezultat. Poslovni rizik sastoji se od unutarnjih i vanjskih rizika.
Unutarnji poslovni rizici su rezultat nepredvidivih događaja unutar poduzeća u procesu rada i
poslovanja. Oni obuhvaćaju:
o rizik organizacije poduzeća . rizik da organizacija poduzeća ne odgovara potrebama
poslovanja, a ovisi o veličini poduzeća i međusobnoj usklađenosti njegovih pojedinih
funkcija
o rizik sredstava strukture poduzeća – proizlazi iz analize poslovanja i bilance poduzeća
o rizik kadrova – rizik da poduzeće bude oštećeno zbog neodgovarajuće strukture
zaposlenih, njihove nedovoljne stručnosti, slabije motivacije
o robni rizik – povezan je s problemima određivanja količine, kakvoće i vrednovanja robe
o rizik upotrebe resursa – opasnosti da pojedini resursi nisu dovoljno iskorišteni ili su
iskorišteni na neodgovarajući način
o rizik ulaganja kapitala – vezan za ulaganje kapitala i poduzetnik ga ne može izbjeći te on
spada u neprenosive rizike
o rizik uspješnosti – kao i rizik strukture sredstava poduzeća, čest u poslovanju malih i
srednjih poduzeća, a odnosi se na profitabilnost poduzeća i označuje opasnost da se ne
ostvari očekivana stopa povrata uloženih sredstava
o rizik inovacije – proistječe iz opasnosti da inovacija ne bude utrživa i da se njome ne
ostvari željeni rezultat
vanjski poslovni rizici su rizici koji se nalaze u okruženju poduzeća, a koji mogu znatno utjecati
na uspješnost poslovanja samog poduzeća, oni obuhvaćaju:
o gospodarski rizik – nemogućnost naplate potraživanja
o tržišni rizik
o rizik izvršenja kupoprodajnog ugovora – rizik neispunjenja ugovornih obveza prodavatelja
i kupca
o prijevozni (transportni) rizik
o izvozni rizici
o politički i socijalni rizici zemlje – zbog promjene vlade ili vladine politike, političkih nereda
ili ratova koji bi mogli imati utjecaja na poslovanje poduzeća
Osim prethodno navedenih postoji i poduzetničko - menadžerski rizik koji je vezan za upravljanje
i rukovođenje, a odnosi se na neprihvaćanje promjena i inovacija u poslovanju.
Prema Keitschu rizike možemo podijeliti na:
o rizike više sile
o političke ili ekonomske rizike
o poslovne rizike
Kategorije rizika
Rizici više sile Politički ili
ekonomski
rizici
Poslovni rizici
Organizacijski
rizici
Rizici
poslovanja
Financijski
rizici
Potresi,
poplave, udari
groma, oluje
Promjene u
društvenom
okruženju
Organizacijska
struktura,
odvijanje
Proizvodi,
tržišta,
Rizici gubitaka
na financijskim
pozicijama
50
procesa,
elektronička
obrada
podataka,
osoblje
inovacije,
investicije
Rizike možemo podijeliti i na:
o tržišno orijentirane rizike
o imovinske rizike
o kadrovske rizike
o potrošački orijentirane rizike
Tržišno orijentirani
rizici
Imovinski rizici Kadrovski rizici Potrošački
orijentirani rizici
-prekid poslovnih
veza s dobavljačem
-pogoršanje
ekonomskih uvjeta
-opadanje potražnje
-zanemarivanje
proizvodnog miksa
-požar
-prirodne katastrofe
-provale i poslovne
prijevare
-krađe
-neiskrenost
postojećih
zaposlenika
-gubitak ključnog
zaposlenika
-konkurencija od
strane bivših
zaposlenika
-ozljeda potrošača
u poslovnom
prostoru
-sigurnost
proizvoda
-loše kreditiranje
Upravljanje rizikom
Upravljanje rizikom ili menadžment rizika označuje proces aktivnosti i pristup menadžmenta
usmjeren na očuvanje imovine i dohodovne moći poduzeća i sprečavanje rizika gubitka, i to
posebno onih slučajnih i nepredvidivih. Instrument je anticipativnog kriznog menadžmenta koji
teži povećanju sigurnosti koja se uobičajeno ostvaruje pomoću:
analize rizika
mjere za povećanje sigurnosti
nadzor nad rizicima
Upravljanje rizicima znači prepoznavanje, procjenjivanje i klasificiranje rizika po važnosti, nakon
čega slijedi usklađena i racionalna uporaba resursa kako bi se minimizirala, pratila i kontrolirala
vjerojatnost i utjecaj nepoželjnih događaja. Upravljanje rizikom uključuje poduzimanje svih
aktivnosti u svrhu očuvanja imovine poduzeća i postizanja pozitivnog poslovnog rezultata,
odnosno profita. Upravljanje rizikom u malom poduzetništvu razlikuje se od upravljanja rizikom
u velikim poduzećima. U malom poduzetništvu poduzetnik je ujedno i menadžer koji snosi
odgovornost za upravljanje rizicima, odnosno njihovo identificiranje i postupanje s njima. U
velikim poduzećima često odgovornost snošenja rizika preuzima specijalizirani menadžer.
Tradicionalno poimanje upravljanja rizicima ima ova obilježja:
upravljanje rizicima je ad hoc aktivnost, tj. menadžment reagira nakon spoznaje rizika
upravljanje rizicima je usmjereno prema unutra, u žarištu su rizici računovodstva i
plaćanja
u žarištu upravljanja su financijsko ekonomski rizici i time je njihovo praćenje zadaća
određenog odjela
51
upravljanje rizicima se promatra fragmentirano, tj. svaka funkcija i svako područje
analizira se odvojeno s obzirom na rizike
Suvremeno upravljanje rizicima obilježava:
vrednovanje rizika je kontinuiran proces
svi su uključeni u upravljanje rizicima, neučinkoviti procesi su primarni izvor poslovnih
rizika
menadžment preuzima odgovornost za vrednovanje i upravljanje poslovnim rizicima,
uprava definira formalnu politiku rizika
kontinuirano se promatraju i vrednuju stvarni izvori rizika, i to unaprijed preventivno,
usmjereno upravljanje neprihvatljive rizike reducira na prihvatljivu razinu ili ih čak
izbjegava
Siropolis predlaže program upravljanja rizikom koji uključuje:
točno određivanje rizika
procjenjivanje posljedica gubitaka
odabiranje načina postupanja s rizikom
Uz pomoć osiguravajućeg agenta poduzetnik bi trebao odabrati najbolju kombinaciju postupanja
s određenim rizikom. Četiri su odabira:
potpuno otkloniti rizik
apsorbirati rizik kroz samoosiguranje
preventirati pojavu gubitaka, srezati vjerojatnost njegove pojave ili smanjiti njegovu
ozbiljnost
prenijeti rizik na druge putem osiguranja
Poduzetnik treba prenijeti rizik na druge kroz različite oblike osiguranja.
Priroda i važnost poslovnog plana
Funkcionalni su upravo „ofucani“ poslovni planovi, tj. planovi na kojima su vidljive korekcije,
preinake, ispravci, dodaci, promjene, jer je to znak da je poslovni plan putokaz poslovanja, ali
istodobno i najefikasniji instrument interne kontrole koji omogućuje pravodobnu korekciju i ciljeva
i sredstava i predmeta poslovanja u okruženju koje se stalno mijenja. Današnje globalno tržište
ne dopušta pogreške i kad se na tržištu pojavi finalni proizvod koji tržište ne prihvaća, prekasno
je za korekcije. Važnost i značenje planiranja i izrade poslovnog plana za povećanje uspješnosti
poslovanja ne može se dovoljno naglasiti. Upravo nam poslovni plan pomaže da na vrijeme
uočimo probleme, otkrijemo njihove uzroke i sagledamo efikasne mogućnosti njihova
rješavanja. Poslovni plan izrađuje se prije početka svih poslovnih aktivnosti i pokazuje koje
aktivnosti treba poduzeti u bližoj ili daljoj budućnosti.
Poslovni plan je sistematski prikaz planiranih ciljeva i aktivnosti poduzeća u određenom,
najčešće višegodišnjem periodu. To je jedan od važnijih dokumenata koji sadržava cjelovito i
precizno obrazloženje o ulaganjima koja poduzeće planira, s definiranim očekivanjima i
alternativama u slučajevima kad se situacija mijenja. Svrha je odgovoriti na pitanja: kada? Tko?
Zašto?
Poslovni plan je temeljna okosnica planiranja, pokretanja, financiranja, organiziranja, vođenja,
razvijanja i kontrole poduzetničkog pothvata tijekom njegova cjelokupnog vijeka trajanja. To je
strukturiran elaborat koji sadržava cjelovito i precizno obrađeno obrazloženje o ulaganjima koje
52
poduzeće planira, s definiranim očekivanjima i alternativama u slučajevima kad se situacija
mijenja. On je :
analitičko sredstvo
sintetičko sredstvo
komunikacijsko sredstvo
poziv na akciju
Poslovni plan omogućuje poduzetniku da sagleda moguće prilike, ali i teškoće i troškove
potrebne za odlučivanje, tj. donošenje odluke o biznisu, o utemeljenju poduzeća i njegovu
poslovanju. Treba naglasiti da je poslovni plan najefikasniji instrument interne kontrole
poslovanja, jer najprije upućuje na odstupanja planiranog i ostvarenog u svakom trenutku
poslovnog procesa. Poslovni plan je pisani projekt koji analizira sve važne čimbenike poslovne
politike, pravce predviđenog razvoja, kao i očekivane pokazatelje uspješnosti poslovanja. U
poslovnom planu su sadržani najvažniji podaci o poduzeću, njegovoj djelatnosti i razvojnim
ciljevima, podaci o članovima menadžmenta, kao i podaci o aktivnostima koje treba provesti u
sljedećoj poslovnoj godini.
Analitička podloga za donošenje poslovnog plana
Poslovni planovi se trebaju temeljiti na sljedećim strateškim odrednicama:
misiji poduzeća
viziji poduzeća
strategiji poduzeća
strateškim ciljevima poduzeća
Misija označuje krajnju svrhu ili cilj postojanja poduzeća.
Vizija je definira područja kojima će se poduzeće baviti i ciljeve koje poduzeće želi ostvariti u
dugom roku.
Strategija i strateški ciljevi proizlaze iz vizije koja definira okvir njihove primjene.
Strategija poduzeća obuhvaća načine na koje će poduzeće ostvariti svoju misiju i viziju.
Strategija obuhvaća donošenje odluka o:
odabiru industrije i tržišne niše
poslovanju i proizvodima poduzeća
definiranju uloge i zadatka svakog proizvoda poduzeća
određivanju kvalitete i načina proizvodnje
identificiranju konkurencije
definiranju dvije ili tri konkurentne prednosti koje poduzeće ima ili planira imati u
usporedbi s konkurentima
Ciljevi trebaju biti jasni, mjerljivi, ostvarivi, realistični, vrijedni, definirani, ali i dovoljno izazovni.
Svaki strateški cilj treba imati osobu odgovornu za izvršenje, a ta osoba treba imati i ovlaštenja
korištenja svih sredstava za postizanje strateškog cilja. Broj strateških ciljeva ne bi trebao
prelaziti 10.
Nakon postavljanja ciljeva, poduzetnik treba odrediti i način praćenja njihova ostvarenja, ključne
korake u ostvarivanju ciljeva i vremenski okvir u kojemu trebaju biti ostvareni, način mjerenja
uspjeha te odstupanja. Treba i odrediti način na koji će zaposleni i menadžment biti nagrađeni
53
za postizanje ciljeva. Bitno je definirati i standarde mjerenja ciljeva i upotrebljavati iste metode i
tehnike mjerenja.
Nakon određivanja misije, vizije, strategije i strateških ciljeva, poduzetnik može krenuti s
kreiranjem poslovnog plana te ne smije zanemariti permanentni utjecaj ključnih eksternim
činitelja uspješnosti poslovanja, a to su: tehnološki faktori, konkurencija, politički i pravni faktori,
ekonomski faktori i socijalni i demografski faktori.
Proces stvaranja poslovnog plana
Poslovni plan proizlazi iz strategije te treba obuhvatiti buduće razdoblje od 5 -10 godina.
Planiranje za prvu godinu trebalo bi biti na mjesečnoj i kvartalnoj razini. Godišnji plan omogućuje
poduzetniku da točno odredi financijske potrebe, a mjesečno planiranje i njegova kontrola mu
omogućuju da za svaku stavku plana proanalizira zašto nije ostvarena, koja su odstupanja i da
pravodobno poduzme korektivne radnje.
Poslovni plan se sastoji od:
opisa poduzetnikova menadžerskog tima i njegovih kompetencija
opisa proizvoda i usluge
analize tržišta
marketinške i prodajne strategije
financijskih projekcija
opisa trenutačne situacije
opisa strateških ciljeva
sažetka
dodataka
Opis poduzetnikova menadžerskog tima i njegovih kompetencija
Menadžment poduzeća mora svim korisnicima poslovnog plana, osobito financijerima, pokazati
da je sposoban upravljati poduzećem na način na koji će osigurati uredno vraćanje sredstava i
ostvarivati zahtijevane stope povrata na uložena sredstva. Članovi poduzetnikova tima trebaju
osigurati ispunjenje sva 4 elementa poslovnog upravljanja (POKU): planiranje, organizaciju,
kontrolu i upravljanje.
Opis proizvoda i usluge
Poduzetnik treba na jasan i jednostavan način:
opisati sve najvažnije podatke vezane za proizvode i usluge koje nudi
iznijeti i objasniti zbog čega je njegov proizvod jedinstven i izdvaja ga od konkurencije
iznijeti sve dobivene dozvole i rezultate testiranja
opisati životni ciklus proizvoda
Proizvod, usluga i industrija glavni su elementi koji će privući potencijalne ulagače i poslovne
anđele.
Analize tržišta
Analiza tržišta treba sadržavati:
opis i analizu tržišta, kratkoročnog i dugoročnog rasta tržišta, analizu konkurenata i
njihovih tržišnih udjela, potencijalnih udjela koje poduzeće može doseći te potencijale
ulaska na nova tržišta
tržišne prednosti i nedostatke
profil kupca
54
identifikaciju svih konkurenata te opis kako će se poduzeće s njima uspješno natjecati i
povećati svoj tržišni udjel
Marketinške i prodajne strategije
Prodajna taktika
Jedinstvena prodajna prednost proizvoda ili usluge
Postavljanje tržišnih ciljeva za marketinšku kampanju
Promocija i oglašavanje
Financijske projekcije
Bazirane su na osnovnim financijskim izvješćima u čiju izradu poduzetnici trebaju biti detaljno
upućeni. Financijska izvješća su nezaobilazan dio poslovanja, a njihova redovita izrada
neizmjerno je važan alat u upravljanju poduzećem. Financijski pokazatelji izrađeni su na temelju
financijskih izvješća. Omogućuju poduzetniku da jednostavno prati uspješnost upravljanja,
likvidnosti, solventnosti, aktivnosti i profitabilnosti poduzeća, kao i poduzimanje svih potrebnih
korektivnih radnji.
Financijska izvješća trebaju se detaljno planirati za period od tri godine s time da je za prvih šest
mjeseci oportuno izraditi mjesečna izvješća, za prve tri kvartalna. Najvažniji dio financijskih
projekcija je grafikon profita ili dijagram pokrića troškova.
Opis trenutačne situacije
Opis trenutačne situacije treba dati odgovor na pitanje kako je nastala ideja o poslu koji se
planira i na koji je način cijeli posao do sada razvijan.
Opis strateških ciljeva
Strateški ciljevi trebaju proizaći iz strategije koja je rezultanta misije i vizije. Ostvarenje ciljeva
mora biti mjerljivo, a odstupanja se moraju moći utvrditi. Određivanje ciljeva za sljedećih 5- 10
godina.
Sažetak
Prvi dio poslovnog plana koji čitaju njegovi korisnici: bankari, ulagači, poslovni partneri. Sažetak
poslovnog plana piše se na kraju, nakon što su svi elementi određeni. Treba sadržavati:
Način na koji je stvoreno poduzeće, što prodaje, distribuira i proizvodi
Koja je svrha postojanja poduzeća, tj. misija
Kakve proizvode i usluge poduzeće nudi svojim kupcima i korisnicima
U kojoj fazi postojanja se poduzeće nalazi i na koji način planira sniziti troškove i povećati
prihode i novčane primitke u budućnosti
Opis
Sažetak
Korisnici poslovnog plana
Poduzetnici
Kreditori – banke
Potencijalni partneri
Ulagači (FFF) u kapital poduzeća – dioničari
Poduzetnikov tim
Društvena zajednica
Država
Ocjena ekonomske efikasnosti poduzetničkog projekta
55
Kriteriji ocjenjivanja investicijskog projekta obuhvaćaju: tržišnu djelotvornost ulaganja, društvenu
djelotvornost ulaganja i financijske pokazatelje ulaganja. Pritom kriteriji djelotvornosti ulaganja
mogu biti:
Statistički – za kojese u račun uzima prosječna godina života investicijskog projekta
Dinamički – za koje se vodi računa o vremenskim preferencijama i životnom vijeku
projekta
U ekonomskoj teoriji ocjene ekonomske efikasnosti poduzetničkog projekta svrstavaju se u četiri
osnovne skupine:
Ocjene profitabilnosti ili rentabilnosti projekta (metoda stope profitabilnosti, metoda
prosječne stope profitabilnosti, metoda vremena povrata ulaganja, metoda neto sadašnje
vrijednosti, metoda interne stope profitabilnosti)
Ocjene osjetljivosti projekta
Ocjene solventnosti projekta
Ostale ocjene
Izvori financiranja poduzetničkih pothvata
Pri odabiru izvora financiranja poduzetnici trebaju usmjeriti pozornost na sljedeće faktore:
Pravni oblik poslovanja
Faza životnog ciklusa poduzeća
Priroda sredstava za koje je potrebno financiranje
56
Malo poduzeće treba
Stalni kapital Obrtni kapital Financiranje
imovine
Financiranje izvoza
-za početak
-razvoj i ekspanzija
inovacije
-refinanciranje
-jaz dužnik/kreditor
-sezonske
fluktuacije
-kratkoročna
imovina
-postrojenja i
strojevi
-oprema i namještaj
-zgrade
-vozila
-rast putem
međunarodne
trgovine
Za to mu je potrebno
Vlasnička glavnica Kratkoročno
financiranje do 3
godine
Srednjoročno i
dugoročno
financiranje
Izvozno financiranje
Izvori
-osobna investicija
-institucije rizičnog
kapitala
-javni sektor
-javno financiranje
vlasničke glavnice
-klirinške banke
-financijske
institucije
-poduzeća za
faktoring
-poduzeća za lizing
-javni sektor
-klirinške banke
-institucije rizičnog
kapitala
-mirovinski fondovi
-osiguravajuća
društva
-financijske
institucije
-poduzeća za lizing
-javni sektor
-klirinške banke
-poduzeća za
faktoring
-financijske
institucije
specijalizirane za
izvoz
-financijske
institucije
Faktoring kao oblik financiranja zaduživanjem je oblik kratkoročnoga financiranja na temelju
prodaje kratkoročne, po pravilu neosigurane aktive poduzeća specijaliziranoj financijskoj
organizaciji koja se naziva faktor. Posao kratkoročnog financiranja klijenata.
Lizing označuje oblik financiranja koji se zasniva na ideji da je objekt lizinga bolje koristiti nego
kupiti. Omogućuje korisniku da neku opremu ili nekretninu dobije na korištenje za vrijeme koliko
mu je potrebna, umjesto da je kupi. Dvije su vrste lizinga: financijski i operativni.
Fondovi rizičnog kapitala
Fondovi rizičnog kapitala su oblik financiranja vlasničke glavnice, a u suštini označuju fondove
nekog društva koje upravlja znatnim kapitalom namijenjenim prvenstveno srednjoročnom i
dugoročnom investiranju u poduzeća koja po pravilu ne kotiraju na burzi i imaju visok potencijal
rasta.
Pružaju sljedeće usluge poduzetnicima:
Kapital za početak i razvoj poduzeća
Istraživanje tržišta i poslovne strategije za poduzeća koja nemaju vlastite odjele za
marketing
Menadžment konzalting
Kontaktiranje s potrošačima, dobavljačima, itd.
Pomoć u pregovaranju
Pomoć pri zapošljavanju
57
Karakteristike rizičnog kapitala kao izvora financiranja vlasničke glavnice su:
Ključni je izvor financiranja za brzorastuća poduzeća
Fondovi rizičnog kapitala očekuju brze i visoke povrate na investicije
Nema zakonske obveze poduzetnika da vrati sredstva kao ni kamate
Zahtijeva dijeljenje vlasništva i profita s investitorom
Fondovi rizičnog kapitala najčešće ulažu u poduzeća koja se bave visokotehnološkim
djelatnostima kao što su Internet, komunikacije, informatike, biotehnologije i sl. Oni ne kupuju
više od dvadeset do četrdeset posto vlasništva, jer bi se kupnjom većeg vlasničkog udjela
smanjio entuzijazam poduzetnika za upravljanjem.
Poslovni anđeli
Poslovni anđeli čine pojedince ili grupe koje nude kapital za financiranje novih poduzetničkih
projekata. Djeluju kao neformalni ponuđači rizičnog kapitala i zajednički investiraju najmanje
milijardu USD u tisuće poduzetničkih projekata u godini. Poslovni anđeli imaju iskustva u
poslovanju (pametni novac).
Poslovni anđeli imaju iste ili slične demografske značajke:
Spol – većina poslovnih anđela je muškog roda
Starost – pripadaju kategoriji dobi od 40 do 65 godina
Obrazovanje – najčešće osobe s višom ili visokom stručnom spremom, dok su anđeli s
magisterijima i doktoratima rijetki
Sektor – dolaze iz raznih stručnih područja
Osim demografskih karakteristika, dijele i druge zajedničke značajke:
Bogati pojedinci – ulažu otprilike 10 000£ po pothvatu te općenito imaju portfolio od dva
do pet ulaganja
Investiranje osobne imovine – ulažu osobna sredstva
Rizične odluke – velika spremnost na donošenje rizičnih odluka
Ulaganje na lokalnoj razini – radije ulažu u poduzeća u blizini njihova doma
Poduzeća koja ne kotiraju na burzi
Vrste poslovnih anđela:
Loto anđeli – ulagači s ograničenim menadžerskim iskustvom u poslovanju, često
inzistiraju na realiziranju manjeg dohotka i bogatstva u usporedbi s drugim investitorima,
investiraju mali dio svog bogatstva u tvrtke koje nisu visoko pozicionirane na tržištu
dionica. Informacije dobivaju iz medija, uključenost u poslovanje je mala, ne surađuju s
drugim investitorima.
Anđeli trgovci – imaju visoku razinu investicijske aktivnosti, prosječno 4,5 puta ulažu u tri
godine, imaju ograničeno iskustvo u rukovođenju i inzistiraju na realizaciji visokog
dohotka i bogatstva. Ulažu znatan dio bogatstva u tvrtke koje nisu visoko rangirane na
tržištu dionica
Anđeli analitičari – ulagači koji posjeduju znatno menadžersko i poduzetničko iskustvo,
ali imaju nisku razinu investicijskih aktivnosti. Ulažu malen dio bogatstva u poduzeća koja
nisu visoko rangirana na burzi, do informacija dolaze putem prijatelja i suradnika
Pravi poslovni anđeli – investitori s visokom razinom investicijskih aktivnosti koji ulažu
prosječno 7,3 puta u tri godine. Imaju veliko menadžersko i poduzetničko iskustvo, često
58
ulažu s drugim neformalnim investitorima, izvori informacija su vlastite osobne i poslovne
mreže
Karakteristika Poslovni anđeli Rizični kapital
Osoba Poduzetnici Investitori
Poduzeće Mala, početna faza Velika, zrela faza
Uloženi trud Minimalan Ekstenzivan
Lokacija investicije Važna Nije važna
Ugovor Jednostavan Opsežan
Nadgledanje investicije Aktivno Strateško
Izlaz Nije važan Vrlo važan
Stopa povrata Nije važan Vrlo važan
Javno financiranje
Izlazak na burzu pruža prednosti poput:
Mogućnosti prikupljanja velike količine kapitala
Poboljšanja korporativnog imidža
Olakšanog pristupa budućim izvorima financiranja
Privlačenja i zadržavanja ključnih zaposlenika
Negativne posljedice izlaska na burzu:
Dijeljenje vlasništva nad poduzećem
Gubitak kontrole
Gubitak privatnosti
Troškovi javnog financiranja
Dioničari
Pritisak ostvarivanja kratkoročnih rezultata
AIM London – najveće i najlikvidnije svjetsko tržište za rastuća mala i srednja poduzeća
Državni programi financiranja
U Hrvatskoj programe poticanja imaju:
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (MINGORP)
Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR)
Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG)
Poslovni – informacijski centar Hrvatske (BICRO)
Top Related